Upload
dubravko-kovacevic
View
191
Download
8
Embed Size (px)
Citation preview
UNIVERZITET U SARAJEVU
FARMACEUTSKI FAKULTET
PREDMET: HISTORIJA FARMACIJE
SEMINARSKI RAD
Tema: Magija u farmaciji
Mentor: Prof. Dr. Armin Škrbo Studentica: Zerina Čagalj
Sarajevo, August 2013. godina
Sadržaj
1. Uvod – Farmacija u počecima razvoja ljudske civilizacije...............................................................1
2. Indija..............................................................................................................................................2
3. Grčka.............................................................................................................................................5
4. Mezopotamija................................................................................................................................7
5. Egipat...........................................................................................................................................10
6. Staroslavenska farmacija i medicina............................................................................................14
7. Alhemija i farmacija.....................................................................................................................16
7.1. Elementoterapija.................................................................................................................18
8. Šamanizam..................................................................................................................................18
8.1. Šamanizam i halucinogene biljke.........................................................................................21
Apstrakt
Farmacija se kao djelatnost u sklopu medicine može pronaći u samim počecima
razvoja ljudskog društva koja su mahom bila, prema vjerovanjima i filozofiji, fetišističkog i
magijskog karaktera. Možemo reći da je farmacija praktično neodvojiva od socioloških
aspekata društva u kome se razvija, pa je tako u različitim civilizacijama imala različit
karakter. Ipak, ni u jednoj od tih civilizacija ne izostaje njena čvrsta povezanost s magijom. U
Indiji su, recimo, sva medicinska i farmaceutska pravila, savjeti i iskustva bili dio svetih
indijskih spisa, veda tj. indijske religije. Sama dijagnoza, pristup bolesti, liječenje i
spravljanje lijekova je u staroj Indiji uglavnom bila pod utjecajem tradicionalnih vjerovanja.
Na primjer, trave koje su sačinjavale lijek bi se morale ubrati po zvjezdanom nebu ili u
vrijeme izlaska Sunca. Još veću vezu sa magijom farmacija i medicina proživljavaju u starom
Egiptu, pošto je u tom društvu magija uvelike sačinjavala egipatsku religiju. Pojedinačne
bolesti bi se pripisivale djelima pacijenta, volji određenih božanstava, a tretman se, u
značajnom dijelu, sastojao u prinošenju žrtava i molitvi istim božanstvima. Gotovo uvijek
nailazimo na slučaj bolest tretiraju liječnik i svećenik odnosno mag, što je najočiglednije bilo
zastupljeno u Mezopotamskim civilizacijama. Značajan utjecaj na farmaciju i medicinu je
ostavila i alhemija, te njeno poimanje svijeta i prirodnih zakona. To se najviše osjetilo u doba
srednjeg vijeka, mada moderna farmacija alhemičarima duguje i neka značajna otkrića i
metode kojima se i danas koristi. Posebno zanimljiva povezanost magije i farmacije se može
vidjeti u svijetu šamanizma. Šamani su vrlo dobro poznavali biljke i njihove farmakološke
sposobnosti, a iste su koristili za provođenje svojih rituala koji su imali uloge liječenja. U
nekim južnoameričkim i afričkim zajednicama je vrlo popularna upotreba halucinogenih
biljaka koje, osim u terapijske svrhe, koriste šamanima za povezivanje sa „vanjskim
svijetom“, odakle bi crpili znanja o liječenju.
1. Uvod – Farmacija u počecima razvoja ljudske civilizacije
Farmacija i medicina su nauke koje su duboko ukorijenjene u ljudsku historiju. Za
njih se kaže da su nastale kada je nastao i čovjek. Međutim, prije nego što su pojavile u
obliku u kakvom ih danas poznajemo, prošle su dugu historiju okultizma. Od same pojave
čovječanstva, bit i nastanak bolesti, te načini izliječenja su za čovjeka predstavljale jednu od
centralnih tema i predmeta razmišljanja. Da bi postigao više saznanja o tome problemu,
čovjek se koristio dvama pristupima – onim logičkim, razumskim te magijskim, iracionalnim
pristupom. Ova dva načina razmišljanja su konstantno u međusobnoj suprotnosti i borbi, što
je prisutno čak i u današnjem, modernom svijetu gdje su eksperimentalna farmacija i
medicina, ali i nauka uopće na visokom nivou. I u današnjem društvu nerijetko nailazimo na
vjerovanja u magičnu moć biljaka, čarobnjake-iscjeljitelje i slična pojmljenja medicine i
farmacije koja su bila prisutna u dalekoj prošlosti. U većini antičkih civilizacija, porijeklo
bolesti se radije objašnjavalo nevidljivim silama, duhovima, božanstvima i njihovom voljom
ili djelovanjem; dok se prilično rjeđe na nastanak bolesti gledalo kao na logičan i povezan
slijed događaja. Slična stvar je bila i kod spravljanja lijekova i tretmana pacijenta. Za lijek je
bilo važnije kada, gdje je ubrana biljka, kakav je položaj zvijezda u tom trenutku, nego koji je
zapravo njegov sastav.
Većina drevnih civilizacija je i objašnjavala nastanak bolesti magijom, voljom ili
gnjevom bogova, te npr. napadom jednog objekta na dušu drugog objekta tj. pacijenta, što je
bilo vjerovanje mnogih fetišističkih filozofija. Sličnim pristupom su se vršila i liječenja
bolesti, što je prisutno i dan danas kod raznih vračara (Slika 1). Također, sve drevne kulture
su izrazito cijenile ljekovitu moć biljaka, koje su se široko koristile za tretman raznih bolesti.
Ipak, i u samim počecima ljudske civilizacije je bilo znakova kakvog-takvog empirijskog
pristupa – poznato je da su, uz svećenike koji su zazivali božanstva i pjevali litanije, obrede
liječenja provodili i liječnici koji su bolesniku davali lijekove.
1
Slika 1: Današnji plemenski vračevi čiji izgled vjerovatno odgovara onome iz prethistorijske epohe
Naravno, svećenicima se pridavala važnija uloga, mada se u kasnijem ljudskom razvoju
njihov utjecaj sve više smanjuje, da bi se pojačao empirijski. To najbolje možemo vidjeti kod
asirskih natpisa klinastim pismom, gdje se ispočetka spominju samo čari i bajanje, a već
kasnije, oko 1640. godine stare ere, nalazimo klasificirane bolesti, patologiju, dijagnozu i
tretman, kao i upute za spravljanje lijekova.(1)
2. Indija
Indijski potkontinent je područje gdje su se civilizacije počele razvijati dosta rano,
oko 4000 godina p.n.e., tj. prije izgradnje egipatskih piramida. Stara Indija je bila društvo
koje se brzo razvijalo, vrlo rano su utvrđeni prvi gradovi, a bilo je podijeljeno na četiri kaste,
gdje su najvišu činili svećenici brahmani.(2) Zbog toga nije čudno da se vjerovatno najstariji
pisani dokazi o farmaciji mogu naći upravo u Indiji. Pri tome je farmacija u njima duboko
povezana sa magijom i religijom. Riječ je o indijskim vedama– svetim hinduističkim
tekstovima i knjigama čiji su jedan dio Ajurvede (pored Rigveda, Samarveda i Atarvaveda),
spisovi koji govore o metodama iscijeljivanja te fizičkom i mentalnom zdravlju. Najpoznatija
ajurveda je Sushruta Samhita, koja govori o metodama liječnika pod imenom Sushruta (Slika
2).
2
Slika 2: Statua posvećena liječniku Sushrutau
U ovom spisu se opisuju simptomi važnih hirurških oboljenja, osnove ljudske anatomije i
embriologije, instrukcije o venesekciji, načini zaštite vitalnih struktura (marma).(3) Ovdje
Sushruta daje i moralni kodeks u praksi svih liječnika i travara koji je glasio: „Niti za sebe,
niti zbog ispunjenja zemaljskih želja za korišću, nego jedino u korist trpećega ljudstva morate
liječiti bolesnike.“(2) Ovo je vjerovatno prvi put da se u farmaciju i medicinu uvode etički
kodeksi. Pošto su svi ovi spisi bili dio svetih hindustičkih spisa, možemo zaključiti da su i u
indijskoj civilizaciji medicina i farmacija bili praktično neodvojivi od religije, usprkos
njihovom visokom stepenu razvoja.(3) Hirurgija je zaista u staroj Indiji bila vrlo razvijena,
dosta ispred Grčke, uzimajući u obzir da je, zbog propisa religije, Indijcima bilo zabranjeno
proučavanje ljudske anatomije i organa. Ipak, u samim počecima veda, liječenje nije bilo
racionalnog karaktera – bolesti su se tretirale molitvama bogova, bajanjima i čaranjima. Stari
Indijci su, naime, vjerovali u bogove koji su se podudarali sa prirodnim silama npr. sunce,
mjesec, vatra i sl. za koje su vjerovali da u njima leži bit nauka o liječenju i lijekovima.
Glavni bogovi kojima su se Indijci obraćali, kada su u pitanju farmacija i medicina (koje su
postojale u okviru jedne nauke), bili su Ašvini tj. nebeski liječnici koji na Zemlju dolaze da
lijekovima produže čovjeku život, a ženama da daju plodnost. Također, oni su, prema
vjerovanju, ljudima donijeli znanje o svetoj biljci koja se zove soma, a čiji sok čovjeka čini
besmrtnim. Zli bogovi tj. demoni koji prouzrokuju bolest se u indijskoj mitologiji nazivaju
Raskasi, čija se negativna sila može usmjeriti i na drugog čovjeka uz bacanje čini. Zaštita od
tih čini se sastojala u ponovnom čaranju, nošenju amuleta, izgovaranju molitve ili neke
čarobne izreke. Prve vede koje govore o farmaciji i medicini uključuju neke dosta neobične
3
podatke – fantastičnu fiziologiju i anatomiju, ali i nauk o otrovima i protuotrovima. Ipak, tu
se prvi put spominju neke bolesti poput groznice ili malarije (ind. takmana), mada su molitve
kojima bi se ova bolest pokušala otjerati također dosta neobične. Naime, liječnik bi kroz
molitve nagovarao bolest da ode u druge krajeve i napadne nekog iz drugog naroda, ili barem
neku ženu iz niže kaste. To se može susresti i u Atarvavedama i Rigavedama. Također je u
filozofiji liječenja najzastupljeniji bio pristup da se slično liječi sličnim, pa je se tako žutica
najčešće liječila žutim biljkama. Religijska shvaćanja su bila umiješana ne samo u dijagnozu,
nego i objašnjenje nastanka bolesti i prognozu bolesti. Prognozu bolesti bi, recimo, indijski
liječnici donosili na osnovu toga što vide na putu.
Slika 3: Asclepias syriaca, biljka koja je vjerovatno predstavljala somu, magičnu biljku u indijskoj mitologiji
Tako bi viđenje djevice, brahmana, plesačice, slona ili konja značilo dobru prognozu, dok bi
viđenje prosjaka ili askete značilo loš ishod po pacijenta. Univerzalni lijek za sve bolesti u
staroj Indiji je bila sveta trava soma. Ona bi se iskopavala noću zubom divlje svinje na jasnoj
mjesečini prilikom čega bi izgovarali molitve. Sok te biljke otkriva čovjeku koji ga pije tajne
o ljekovitim svojstvima some. Danas se ne zna pouzdano o kojoj se biljci radi. Moguće je da
se radi o biljci Asclepias syriaca (Slika 3) koja je jako bogata vitaminom C, čime se može
objasniti njena ljekovitost.Osim ove biljke, svetom su se smatrale i Ocimum sanctissimum,
Agrostis linearis, Poa cynosuroides. Ispočetka su bolesnike liječili svećenici, a zatim tu
ulogu, oko sedmog stoljeća stare ere tu ulogu preuzimaju vajdyasi, posebni liječnici-
stručnjaci, koji su, kako im samo ime govori, morali dobro poznavati vede i mudrost uopće.
Ovi radnici su obavljali posao medicinara i farmaceuta u jednom. Liječenje se moralo
4
obavljati u odgovarajući dan tj. kada je najpovoljniji položaj nebeskih tijela. Dobar dio
indijske medicine i farmacije se zasnivao na savjetima veda o ishrani i čistoći. Indijci su jako
mnogo držali do svoje higijene – svaki hram je imao uslugu kupanja što su obavljali
svakodnevno (Slika 4).
Slika 4: Tradicionalno indijsko kupanje na rijeci. Higijena je bila značajan dio brahmanske religije što je bilo
povoljno i za opće medicinsko stanje.
Prije kupanja bi tijelo mazali mirisnim uljem, a u nos bi kapali kapljice repinoga ulja. Ishrana
je, prema vedama, bila značajnija za zdravlje nego lijekovi. Osim toga vede su savjetovale i
neke obrede koje čuvaju zdravlje – npr. povraćanje svake sedmice, pražnjenje crijeva svaki
mjesec, te puštanje krvi dva puta godišnje. Smatrali su da češnjak produžuje život do sto
godina, a spominje se i „eliksir za hiljadugodišnji život čovjeka.“ Indijska medicina i
farmacija će kasnije izvšiti vrlo snažan utjecaj na arapsku, koja se značajno bazira na
indijskim znanjima i dostignućima.(2)
3. Grčka
Uska povezanost farmacije sa religijom i magijom ne izostaje praktično ni u jednoj
staroj civilizaciji. U Grčkoj tako nailazimo na razne legende koje glorificiraju i mistificiraju
5
vještine medicine. Primjer tome je slučaj Eskulapa (Slika 5), starogrčkog liječnika koji je
proglašen bogom, a kasnije se stvorila i legenda po kojoj je on sin Apolona i Koronide.
Eskulapu su se pripisivala nevjerovatna izliječenja, pa čak i oživljavanje umrlih, što je, prema
legendi, probudilo gnjev Plutona zbog miješanja u prirodne granice ljudskog života.
Slika 5: Statua Eskulapa Slika 6: Eskulapov štap i zmija
Uz Eskulapa važna ličnost u grčkoj mitologiji je Higeja, božica liječenja, Eskulapova
supruga ili kćerka. Koliki je utjecaj ovog mita bio na stare Grke pokazuje činjenica da su se
kasniji starogrčki liječnici, u slučaju neuspjeha i problema u svakodnevnoj praksi liječenja,
najčešće obraćali i tražili pomoć upravo od ovih bogova. Osim toga, liječenja su se tada
najčešće provodila u Asklepijevim hramovima, i to vrlo efikasno, što je još više povećalo
štovanje Eskulapa među Grcima. Ipak, stvarni razlog te efikasnosti liječenja će najprije biti
taj što su ove hramove posjećivali vrlo stručni, predani i cijenjeni liječnici stare Grčke.
Štovanje Eskulapa se proširio čak i na rimsku i srednjovijekovnu medicinu, te se nije izgubio
ni danas pošto su Eskulapov štap i zmija (Slika 6) još uvijek najčešći simboli medicine i
farmacije. (1)
4. Mezopotamija
6
Mezopotamija (grč meso potamos = između rijeka) (Slika 7) ne predstavlja posebnu
civilizaciju, nego više njih koje su se paralelno razvijale na plodnom području između rijeka
Eufrata i Tigrisa na području Bliskog Istoka. Prvi narod koji se ovdje razvio su bili Sumerani,
i to 3100 godina prije nove ere, i vrlo brzo su se počeli razvijati gradovi, obrada metala,
monumentalni hramovi, pa i klinasto pismo.
Slika 7: Geografski položaj mezopotamije i njenih civilizacija
Sumerani su ovim pismom pisali na mokrim glinenim pločama koje su sušili i koristili, kao
što ćemo kasnije vidjeti, i za stvaranje medicinskih tekstova koji su sadržavali recepte za
pripremu lijeka, dijagnozu itd. To pismo je bilo stoga jedna od ključnih stavki razvoja
cjelokupne mezopotamske civilizacije, a samim time i medicine i farmacije, što pokazuje i
činjenica da se ono koristilo i dugo nakon nestanka sumeranskog jezika. Osim toga, ploče sa
klinastim pismom su osnovni izvor svih saznanja historičara o mezopotamskom načinu
života, kulturi, arhitekturi i medicini.(4) Za medicinu, a time i farmaciju u njenom okviru u
drevnim državama Mezopotamije se kaže da je u samim počecima imala značajno racionalan
i naučan karakter. Naime, Sumeri, Asirci i Babilonci tj. narodi koji su naseljavali ovo
područje između dvaju rijeka, su kao osnovne sirovine za spravljanje lijekova korisitili biljke,
životinje, njihove produkte i različite minerale. Takve lijekove su također pravilno koristili
ingestijom te nanošenjem ili umetanjem u tjelesne otvore. Tek u kasnijoj historiji međuriječja
se ova medicina pomiješala sa magijom; poznato je da su praksu liječenja obavljali, kao što to
primjećujemo i u drugim civilizacijama, liječnici uporedo sa vračevima, s tim da su u ovom
slučaju oba imala gotovo jednak utjecaj i važnost. Osim toga, često je ista osoba obavljala
oba posla, a bitno je napomenuti i da su vračevi imali i niz drugih zadataka osim liječenja
pacijenta. Liječnici (babilonski: asu) su bili obavljali posao dijagnosticiranja, spravljanja
lijekova i davanja prognoze. Obično bi liječnički tekst opisivao simptome, mjere koje treba
poduzeti kod tih simptoma, koji lijek spraviti i na koji način, kako ga upotrijebiti i na koji
7
način će se bolest završiti po pacijenta. Jedan primjer takvih tekstova je sljedeći: Ako čovjeku
otekne jezik tako da mu ispuni usta, osuši lišće tamarisa, „adaru“-biljke, lišće „lisičjeg
grožđa“, biljke „psećeg jezika“; sitno ih isijeci i prosij, umijesi ih sokom „kašu“-biljke, pa
namaži maslom vrh njegovog jezika, stavi mu lijek na jezik, i ozdravit će.(5) Osim toga, asui su
bili specijalisti za razne medicinske radnje, poput pravljenja flastera, ispiranja i bandažiranja
u slučaju rana. Naročito su se isticali u pomenutoj vještini pravljenja flastera, koji su
pokazivali visoku efikasnost. Npr. jedna od kompliciranijih metoda je bila zagrijavanje
biljnih smola sa životinjskim mastima i alkalijama.(4) S druge strane, vračevi (babilonski
ašipu) su magijska liječenja vršili lijekovima od tačno određenih biljaka koje su se npr.
trebale ubrati sa groba, ubrati prije izlaska sunca, prenoćiti napolju ispod zvjezdanog neba i
slično. U sastav ovakvih magijskih lijekova i tretmana su ulazile npr. dlake crnog psa, komad
nečise menstrualne tkanine, nošenje komada svinjskog gnjojiva oko vrata.(5) Ašipui (vračevi)
su također uspostavljali svoju dijagnozu, s tim da je njihov zadatak bio odrediti koji bog ili
demon je uzrokovao bolest, kao i je li bolest uzrokovana greškom ili grijehom koji je počinio
pacijent. Tako se u medicinskim spisima često može naći termin „bolest nanesena rukom...“,
čime se naglašavalo božanstvo koje je nanijelo nesreću. Oni su također, pored navedenih
metoda liječenja imali opciju bacanja različitih čari i vradžbina. (4) U većini slučajeva su se
kombinirala oba pristupa u cilju izliječenja. Vračevi su, ipak, imali posebnu obavezu u praksi
istjerivanja duhova, te su oni koji bi obavljali taj posao morali biti kvalitetno obučeni i
potkovani znanjem. Među najpoznatijim egzorcistima se spominje Kišir-Asur, kome
pripadaju mnogi medicinski tekstovi.
Farmacija u praksi je imala posebno mjesto među stanovnicima Babilona, jednog od
kraljevstava Mezopotamije. Razlog tome je ideal zdravog, dugog i sretnog života koji je
zagovarala babilonska religija tj. vjerovanje u božanstvo Mjeseca. Poznato je da su se lijekovi
primjenjivali ne samo profesionalno, nego vrlo često samostalno od strane samih stanovnika,
iako je apotekarski sistem bio također značajno razvijen. Babilonci su, slično fetišističkoj
misli, nastanak bolesti objašnjavali ulaskom neke sile u tijelo na određen način, mada su
često racionalno povezivali toksične efekte hrane, biljaka, alkohola, izloženosti hladnoći ili
toploti sa raznim simptomima bolesti. Također, u svijest ovog naroda bilo je ukorijenjeno i
vjerovanje da je bolest ili bilo koja druga nevolja kazna bogova za počinjene prijestupe tj.
prekršene tabue – neku vrstu zakonskog i moralnog sistema vrijednosti i normi. U takvim
slučajevima bolesti, ali i drugih životnih problema pojedinca, vršili su se magijski rituali uz
napjeve. Ti rituali su se obično vršili uz destrukciju raznih biljaka ili biljnih produkata. Jedan
primjer takvih napjeva jeste sljedeći: Kao što luk kojeg on (vrač) guli i baca u vatru – a ona
8
ga obuzima cijelog – neće rasti i nicati iz zemlje, čije se korijenje neće prihvatiti za tlo, čiji
izdanak neće bujati, tako neka se oguli i bol moje tegobe, grijeh, prijestup, zločin, greška,
bolest u mojem tijelu, mesu i venama. Ovakvi obredi često uključuju i tkaninu koja se kida i
spaljuje, vunu koja se raspliće i spaljuje ili sjemenke koje se također spaljuju. Osim toga,
ovdje su se uključivale i ispovijedi koje su vračevima govorili pacijenti, opisujući im svoje
prijestupe, objašnjavajući im jesu li počinjeni svjesno ili nesvjesno.
Još jedan način objašnjavanja nastanka bolesti je i čarobnjaštvo tj. bacanje čini, iako
se dosta rjeđe s time susrećemo u mezopotamskoj nego u drugim kulturama. Iz zapisanih
napjeva i ispovijedi se vidi da su se za bacanje čini najčešće optuživale žene strankinje, te da
su postojali i određeni simptomi koji su vračeve i liječnike upućivali na opsjednutost.
Vjerovalo se da su se čini mogle baciti na hranu i piće, uzimanjem kose, nokata, pljuvačke ili
sjemena sa žrtve što bi dalje koristile vještice protiv te osobe.(5) Vračanje se koristilo ne samo
za izazivanje bolesti nego i za liječenje. Tako, kao primjer mezopotamskog ljekovitog bajanja
možemo navesti čudotvorne riječi protiv glavobolje, sačuvane u Asurbanipalovoj knjižnici:
„Pred okrutnim mučiteljem glave, pred silnim mučiteljem glave, pred mučiteljem glave koji
neće da se udalji, pred mučiteljem glave koji neće da otiđe, pred zlim mučiteljem glave,
sačuvaj nas, kralju neba, sačuvaj nas, gospodine!“ Pored ovoga, zastupljeni su bilo i obredi
simboličnog uništavanja bolesti ili samih demona bolesti. Pri tome su Babilonci spaljivali
slike demona i izgovarali ovakve riječi: „Dižem baklju, spaljujem sliku Utuka, Šeda, Rabisa,
Ekima, Lamarta, Achaza, Lila i Lilove službenice Lilite i sve neprijateljsko što napada
čovjeka. Neka se vaš dim digne visoko prema nebu i neka iskre sakriju Sunce. Vašu silu neka
slomi sin boga Ea.“ Sin boga Ea je bio Marduk, bog zdravlja. (2)Treći najvažniji uzrok bolesti
Mezopotamaca (kako su vjerovali) su bili duše umrlih, a pogotovo umrlih rođaka, i posebno
ako su bolesnici zanemarivali ritualne obaveze prema njima. To se vidi u dijagnostičkim
tekstovima gdje se kao uzrok bolesti često navodi „ruka duha.“ Posebno „opasne“ su bile
duše osoba čija tijela nisu bila pravilno sahranjena ili onih koji su umrli neprirodnom smrću
npr. na bojnom polju ili utapanjem. Posljednji važan izvor bolesti prema Mezopotamcima su
bili demoni koji su, prema vjerovanju, bolesti izazivali napadima i obuzimanjem žrtava na
razne načine. Iz tog razloga su se mogle poduzimati preventivne mjere poput nošenja amajlija
koje su s jedne strane imale sliku demona, a s druge ispisane egzorcističke napjeve.(5)
Mezopotamci su vjerovali u vrlo mnogo zlih duhova ili božanstava tj. demona. Među
poznatijim je Šedu, bik sa ljudskom glavom i krilima (Slika 8) kojem su se pripisivale
svakojake bolesti, naročito one psihičke prirode poput katalepsije, glavobolje, epilepsije ili
9
noćnih mora. Osim ovoga, postojalo je vjerovanje i u demona sljepoće, Šabririja koji je
počivao na nepokrivenoj vodi noću i oslijepljivao one koji bi pili tu istu vodu. (3)
Slika 8: Šedu, demon psihičkih bolesti
5. Egipat
Većina egipćanskih medicinskih spisa je sačuvana na papirusima (Slika 9), i ovi spisi
spadaju među najteže tekstove za prevođenje zbog čega još uvijek postoji dosta
nerazjašnjenih metoda liječenja koje su se koristile u Egiptu. Egipatska medicina uopće je
značajno utjecala na Grčku, pošto su grčki znalci prevodili spise sa egipatskih papirusa. Od
tih grčkih mislilaca saznajemo da je i egipatska racionalna medicina bila značajno pomiješana
s magijom, te da su ih upravo oni dugo pokušavali razdvojiti. Sadržina ovih spisa uopće nema
razdvojen medicinski i magijski dio, a često su prevoditelji namjerno izostavljali sve što ima
veze s magijom. Sam tretman se najčešće usko dovodio u vezu sa egipatskom mitologijom i
božanstvima.
10
Slika 9: Primjerak medicinskog papirusa koji datira iz perioda 1300-1200 god. p.n.e. Sadrži medicinsko-magijske upute za spravljanje lijekova za opekotine, očne bolesti i ginekološke probleme. Riječ je o jednom
dijelu Londonskog medicinskog papirusa
Tako se kretanje hrane kroz digestivni trakt poredio sa kretanjem noćnog sunca kroz
podzemlje nakon što ga proguta božica neba. Medicinski ili magijski dijelovi su dolazili
samostalno jedino u slučajevima kada je jedan od njih bio općepoznat tako da ga je bilo
nepotrebno zapisivati na papirus, kao što je slučaj sa tretmanom kod ugriza zmije. Koliko su
egipatska medicina i farmacija bile povezane s magijom vidimo i jednostavno ako pogledamo
u staroegipatsku farmakopeju gdje se ekstenzivno koriste preparati na bazi krvi i izlučevina,
što se jednako koristi i u magiji. Neke od takvih „sirovina“ su vrlo bizarne, npr. izmet muhe
ili noja, ali je također moguće da su to nazivi za biljne vrste ili supstance u egipatskom
jeziku. Postoje i metode čija je efikasnost možda i moguća, a ne uklapa se u današnje
shvatanje, kao što je npr. antiseptičko dejstvo urina ili obloge od gnojiva. Osim magijskih
metoda, u egipatskoj medicini susrećemo i metode koje se zasnivaju na principu „slično se
liječi sličnim.“ Takvi tretmani su vrlo često bizarni, ali ih ne treba miješati sa magijskim jer
proizilaze iz kakvog-takvog logičkog zaključivanja koje je bilo normalno za ondašnji pogled
na svijet. Tako su, recimo, egipatski liječnici zaostalu truleću hranu u organizmu smatrali
uzrokom digestivnih bolesti samo zbog sličnosti varenja hrane i truljenja. Čini koje su
sačinjavale liječenje su se izgovarale tijekom ispijanja samog lijeka. Jedan od čestih zaziva je
govorio o borbi između boga Horusa i Setha i liječenju ozlijeđenih bogova. Također su
poznati opći zazivi koji su se izgovarali prilikom skidanja tkanine s rane. Uroci i čini u
Egiptu su zaista bili raznovrsni i široko korišteni. Između ostalog, pjevali su se posebni zazivi
11
prilikom tretiranja medom, koji se primjenjivao na opekline i rane, zatim zazivi za
posvećivanje instrumenata za liječenje. Ponekad je o korištenju ovih čini odlučivao i sam
liječnik, kako bi tretmanu dao karakter ozbiljnosti i svetosti, a samom pacijentu osjećaj
sigurnosti i pouzdanja. Možemo reći da je ovo prvi historijski primjer korištenja placeba kao
ozbiljne metode u medicini. Magija je u Egiptu bila važna i u slučajevima kada bi liječnici
priznali da nisu u mogućnosti izliječiti bolest, kao što je slučaj sa anginom pektoris. Inače bi
se liječnici prije samog tretmana izjasnili jesu li sposobni pomoći bolesniku, te bi članovi
njegove obitelji imali jedinu opciju poduzeti magijske i religijske mjere ukoliko bi se bolest
ili ozljeda proglasila neizlječivom. Magijski napjevi se obično nisu vršili u toku težih
hirurških zahvaza, dok je kod lakših slučajeva, primjerice opekotina ili uboda životinja,
njihova upotreba bila redovna. To se vrlo često u današnjim naučnim krugovima objašnjava
željom Egipćana da se magija prikaže djelotvornom. Korištenje magije u svrhu liječenja nije
uvijek bilo pod strogom kontrolom liječnika i čarobnjaka, nego se moglo prilagođavati i
željama pacijenata ili članova njihove obitelji. Tako su se često vršile nezavisne molitve
bogovima da bi se pomoglo oboljelome. Najčešće su bile upućivane bogu Sunca Amon-Raau,
Hatoru i Totu. Također je bila česta praksa posjećivanja svetih mjesta, poput groba Imhotepa,
(Slika 10) boga medicine, ekvivalenta Eskulapu. Osim bolesnika, i vračevi bi zazivali
bogove kako bi im oni u snu objavili načine liječenja ili spravljanje lijekova za pojedinog
pacijenta. Posebno mjesto je bio i hram kraljice Hatšepsut gdje su ljudi dolazili tražeći
rješenje problema sa plodnošću.
Ova duboka upletenost egipatske magije, religije i mitologije u medicinu je bila
prisutna i u samoj dijagnozi. Postojale su, naime, dvije vrste dijagnoze – ona očita,
medicinska, koja je govorila o medicinskim i biološkim uzrocima bolesti, i skrivena,
religijska, koja je uzroke bolesti često tražila u počinjenim grijesima. Drukčije rečeno, očita
dijagnoza se bavila time kako se bolest javlja, a skrivena zašto se bolest javlja. Tako se,
primjerice, vrlo često tražio smisao uboda škorpiona ili ugriza zmije. Te životinje su se
najčešće smatrale utjelovljenjima mrtvih ljudi koji ne nalaze smiraja ili sila kaosa. Za
epidemije se, slično tome, smatralo da im je skriveni uzrok bio gnjev ili otrovni vjetar koji je
nastajao od daha božice Sekmet. Bolovi u trbuhu, groznice i glavobolje su se također
objašnjavale napadajima duhova, demona i drugih neprijateljskih božanstava. Jedan način
tretmana ovih bolesti se sastojao i u davanju emetika kako bi bolesnik iz sebe izbacio nečistu
silu koja je u njega ušla i uzrokovala bolest
12
Slika 10: Imhotep Slika 10: Zapisane čini za tjeranje demona. Potiče iz 13 stoljeća p.n.e
. Tako su egipatski svećenici, pored očitog uzroka, mogli tretirati i onaj skriveni, a taj tretman
se češće sastojao u zazivanju odgovarajućih bogova ili prinošenju žrtava, što je za svećenike-
liječnike predstavljalo puno važniji i teži posao.
Kao i kod drugih kultura, ni u egipatskoj ne izostaje egzorcizam kao oblik magijskog
načina liječenja. Postoje neki dokazi o vršenju egzorcizama, kao što je grob liječnika
Ankhmahora, gdje je prikazana jedna takva scena. Važan i težak dio tog posla je bila
identifikacija zlog duha koji je obuzeo žrtvu, po čemu je bila poznata skupina „mudrih žena“
iz nižih klasa egipatskog društva. Ipak, ni u jednom spisu ne nalazimo koji su simptomi takve
egzorciste navodili na dijagnozu opsjednutosti. Magija je u starom Egiptu bila uvelike
prisutna i u preventivnoj medicini. Ovdje su značajnu ulogu igrali amuleti tj. amajlije koje su
služile za održavanje ili vraćanje zdravlja. (Slika 11) Egipatski amuleti su osmišljeni tako da
za skoro svaki dio tijela postoji odgovarajuće božanstvo koje bi ga liječilo ili štitilo. Npr.
desno oko pacijenta bi se povezivalo sa solarnim okom boga Ra-Atuma, a lijevo sa lunarnim
okom Horusa, zatim leđa sa Gebom, stomak s Nutom itd. Osim toga, vrlo popularne su bile i
čari koje su se radile protiv epidemija i otrovnih ugriza, a mogle su se odnositi na pojedince
ili čitava kućanstva. Te čari bi se izgovarale preko amuleta ili hrpe bilja. Kućanstva su se
13
štitila tako što bi se čari izgovarale dok bi se sa biljkama ili posebnom vrstom drveta kružilo
oko kuće.
Sve u svemu, kada bismo pokušali ocijeniti stanje staroegipatske medicine i odnos
običnih građana prema bolestima, mogli bismo doći do zaključka da je ovaj narod živio u
konstantnoj paranoji i strahu od zlih duhova, sila i različitih bolesti. Ipak, ovo prisustvo
magije u medicini, ako bolje razmislimo, je imalo i neke jako dobre efekte. Poistovjećivanje
bolesti sa silama ili drugim konkretnim uzrocima je moglo dati bolesnicima kakvo-takvo
objašnjenje i cilj na kojeg bi se mogli fokusirati prilikom svoje borbe sa bolešću. To je
vjerovatno značajno ojačavalo njihovo psihičko i mentalno stanje tj. stanje duha, čiji se
utjecaj na ishod bolesti sve više i više priznaje i u modernoj medicini. Vizualizacija i
personifikacija bolesti bi možda, na neki način, pomogla u mobiliziranju obrambenih snaga
pacijenta. (6)
6. Staroslavenska farmacija i medicina
Stari Slaveni su narod koji se razvio iz Indoeuropske skupine, a dalje podijelio na više
naroda koje danas poznajemo. Na svome putu od istoka ka zapadu, ovaj narod se upoznavao
sa raznim biljnim vrstama i razmjenjivao znanje i iskustva sa ostalim narodima s kojima je
dolazio u kontakt, npr. Keltima i Ilirima. Kao i u drugim slučajevima, farmacija starih
Slavena se zasnivala na detaljnom poznavanju biljaka i njihovih ljekovitih svojstava i vršenju
magijskih obreda, što je uključivalo bajanja, vračanja i nošenje amuleta. Ipak, uloga
staroslavenskog liječnika nije se nije prevashodno zasnivala na magiji o čemu možemo
zaključiti i na osnovu njegovog naziva koje se u spisima spominje kao „korentici“ tj. čovjek
koji sakuplja korijenje i druge dijelove biljaka te spravlja lijekove. Njegove magijske uloge
su vjerovatno i preuveličavane od strane naroda zbog njihovog velikog poštovanja prema
njegovom znanju i vještinama. Broj biljaka s kojima su se Slaveni susretali i koje su koristili
kao lijekove i hranu je velik, o čemu se možemo uvjeriti pogledamo li današnju pučku
medicinu koja se zasniva na višestoljetnoj ostavštini znanja i iskustava. Biljne vrste su
Slaveni koristili i kao sredstvo u borbi protiv nečistih sila i zlih duhova. Postoji sačuvan zapis
koji govori o liječenju bolesnika kojem je, navodno, zli duh polomio ruke i noge. Za to
liječenje se koristila kora nekog šumskog drveća koja bi pomagala zacjeljivanje rana i
ublažavala bolove.
14
Vjerovanje u povezanost zagrobnog života i okultnog svijeta sa sudbinom u
ovozemaljskom životu, te bolestima i zdravljem, naravno, nije osobenost Slavena nego ga
nalazimo u skoro svim svjetskim kulturama. Slično tome, i u Slavenskoj mitologiji se bolest
objašnjavala utjecajem demona i drugih pakosnih duhova (Slika 12), ali i duše umrlog
čovjeka. Tako, primjerice, među poznatije slavenske zle duhove spada Mora, koja čovjeka
napada noću, pritišće ga, otežava mu disanje i siše mu krv iz prsiju. Drugi primjer je „škrat“
koji zavodi putnike, navodi ih na pogrešne staze i šalje bolest; zatim Lesnik koji ima moć
nanijeti nesreću, bolest i smrt. Također, do danas je sačuvano vjerovanje u vukodlake, koje
potječe iz slavenske mitologije, koji prilaze čovjeku koji spava i piju mu krv. Postojalo je pak
vjerovanje i u duhove koji su pomagali ljudima; npr. vile koje bi pastirima donosile ljekovite
trave i podučavale ih njihovim korisnim svojstvima.
Slika 12: Rusalka, vodena vila iz slavenske mitologije sjedi na drvetu
One bi, također, prema vjerovanjima, pomagale ženama pri porođaju, a ratnicima davale
trave koje bi im liječile rane. Zbog svih ovih vjerovanja su vračevi morali imati važan položaj
u društvu i u liječenju i sprečavanju bolesti i drugih nevolja. Bajanje i vračanje su bile
redovne metode tretiranja oboljelih od različitih bolesti. To pokazuju i nalazi svakojakih
amuleta u staroslavenskim grobnicama koji su služili za zaštitu od neprijateljskih demona i
dovođenje tajne životne sile u nosioca amuleta. Tako i danas u Ziljskoj dolini u Koruškoj
neki muškarci nose naušnice „jer ih štite od svake očne bolesti.“ Jedan od mogućih izvora iz
kojeg su se Slaveni učili tehnikama bajanja i vračanja jesu finski šamani – istjerivači demona,
čarobnjaci, svećenici i liječnici pošto su Slaveni kroz dugi vremenski period bili u dodiru s
15
Fincima. Taj utjecaj je najviše bio izražen u baltičko-slavenskim pokrajinama, pošto je na tim
mjestima pronađeno najviše privjesaka i figura finskog porijekla. Bajanje u svrhu liječenja se
izvodilo tako da se usmjeri na određeno bolesno mjesto za koje se vjerovalo da je sjedište
pakosnog demona. Slična metoda je polaganje ruku na oboljelo mjesto, pošto se vjerovalo da
ruke nekih ljudi imaju moć izliječiti bolesnika. Ovo „liječenje riječima“ je vjerovatno imalo
sugestivni i utješni efekt, ili je služilo kao blagoslov ili zaklinjanje pred demonom bolesti.
Kao primjer ovih „ljekovitih bajanja“ možemo navesti sljedeće riječi:
„Srostaja telo s telom, kost s kostju, žila z žiloju...“,
ili npr. bajanje porijeklom iz Koruške koje se upućivalo oboljelom od tuberkuloze:
„Kost stopi h kosti, sklep k sklepu, kita stopi h kiti, žila stopi k žili, meso stopi k mesu, mozeg
stopi k mozgu, kri stopi h krvi, voda stopi k vodi, koža stopi h koži, moč pa k moči!“
Sva ova bajanja pokazuju nevjerovatno veliku sličnost sa bajanjima drugih skupina naroda,
npr. Germana i Indijaca, što upućuje na njihovo zajedničko porijeklo i čvrsto, neprekidno
prenošenje s koljena na koljeno. Osim spomenutih, sačuvana su bajanja protiv ugriza zmija,
kostobolje, uganuća, groznice i drugih bolesti.(2)
7. Alhemija i farmacija
Alhemija je prastara nauka, ili preciznije umijeće postizanja besmrtnosti
korištenjem tehnika hemije, medicine, spiritualizma, metalurgije, fizike i astrologije. U
filozofskom smislu se zasniva na hermetičkoj filozofiji tj. učenju boga Hermesa. Hermes je
historijska ličnost iz starog Egipta, koji je kasnije u grčkoj mitologiji postao božanstvo.
Glavni princip hermetičke filozofije glasi: „kao što je iznad, tako je i ispod; kao što je iznutra,
tako je i izvana“, što je također upotrijebljeno u medicinskoj i farmacuetskoj praksi gdje se
mikorokosmos ljudskog tijela, prema vjerovanju, podudara sa makrokosmosom Prirode.
Bolest i poremećaji su se, u alhemiji, objašnjavali izlaskom mikrokosmosa ljudskog tijela iz
ravnoteže sa makrokosmosom Prirode, a cilj liječenja je, stoga, povratak te iste ravnoteže.
16
Slika 13: Alhemijski prizor iz srednjeg vijeka
Alhemija (Slika 13) je kao djelatnost i način razmišljanja našla mjesto u skoro svakoj
svjetskoj tradicionalnoj medicini i farmaciji, npr. u kineskoj taoističkoj ili indijskoj
ajurvedskoj gdje se preparati na bazi pepela i minerala smatraju čudotvornim lijekovima koji
se koriste čak i danas. Hermetička filozofija također naglašava važnost medicinske
astrologije. Naime, ovdje planete simboliziraju univerzalne životne sile i procese koje su
aktivne i u mikrokosmosu i u makrokosmosu, i djeluju kao posrednici između boga,
vrhovnog pokretača stvari i svijeta čovjeka i prirode.
Prema alhemičarima, bit djelovanja lijeka je transformacija, a alhemičari su upravo
tragali za moći transformacije smrtonosnih otrova ili inertnih organskih supstanci u vrijedne
lijekove koji donose iscjeljujuće transformacije u organizmu.(7) Postoje razne praktične
metode koje su alhemičari koristili u hemijskoj, farmaceutskoj i medicinskoj praksi. Najčešće
se izvodilo kuhanje i varenje. Neki biljni materijali su se morali pažljivo požnjeti na propisan
način, a osim biljnih materijala, kao alhemijski materijal se smatralo sve što dolazi u svom
prirodnom obliku i imalo je posebne moći u alhemijskom smislu. Materijali iste vrste ne
moraju imati istu količinu ove moći, nego varira od drugih parametara. Tako su neki
alhemičari vjerovali da postoje magična mjesta ili lokusi gdje su se nalazili prirodni materijali
sa velikom dozom alhemijske moći ili omnesencije, kako su je nazivali. Svi materijali su u
alhemiji bili podijeljeni u četiri grupe: Flora, Fauna, Materia, Esoteria, zavisno od njihovog
porijekla. Ponekad je za spravljanje ljekovitog sredstva ili sredstva druge vrste potrebna vrlo
mala količina materijala, a najčešće su se materijali prevodili u tečnost, puder ili napitak. Isto
17
tako, česte su bile kombinacije različitih alhemijskih materijala, a njihova smjesa se smatrala
potpuno novim materijalom. Osim ovih, i danas vrlo čestih farmacuetskih i hemijskih radnji,
alhemičari su intenzivno prakticirali i ekstrakciju, destilaciju i druge metode razdvajanja.
Alhemičari su smatrali da se svaki materijal mora očuvati čistim u magijskom smislu tj. da su
oni podložni određenoj vrsti kvarenja, pa se mora izvšiti magijska prezervacija. Također,
postojale su neke mjerne jedinice, mada nisu uvijek bile precizne. Najpoznatija je fasa, koja
je mogla biti određena i volumenom i masom. (8) Ipak, alhemija je često imala i čisto
racionalne pristupe. Sve do druge polovine dvadesetog stoljeća smatrala se trnom u oku
historije cjelokupne farmacije i hemije. Na nju su historičari gledali na nešto što je tek
usporavalo dalji razvoj nauke zbog svog pretjeranog okultnog i magijskog karaktera. Tek
poslije 1970. godine se počeo priznavati njen doprinos u razvoju farmacije, pogotovo u 17-
om stoljeću. Od tog trenutka, pa na ovamo, alhemiji se daje veći značaj i smatra se da su se iz
nje razvile mnoge naučne teorije koje su kasnije utjecale na medicinu i farmaciju Europe. (9)
7.1. Elementoterapija
Jedan od oblika alhemijskog, magičnog, nadrealnog liječenja koji je, u nekim
krugovima, prisutan i u današnjem društvu, je i elementoterapija. To je učenje o takozvanim
biljnim elementalnim stvorenjima kao što su genijusi šuma, driade, hamadriade i sl., te o
načinima upravljanja njima u cilju postizanja zdravlja. Prema raznim vjerovanjima,
spomenuti elementi tj. elementalna stvorenja predstavljaju dušu ili animu liječnika koji je
ujedno i mag. Pristup i filozofija ovog liječenja je, očigledno, usko povezana sa alhemijskim
vjerovanjima. Dokaz tome je izuzetna važnost biljaka i vjerovanje da biljka ima dušu, tijelo i
duh. Ovaj pristup je bio zastupljen i u drevnoj Indiji gdje se vjerovalo magična svojstva i
duše stabala.(10)
8. Šamanizam
Šamanizam je spiritističko-magijski oblik religije koji se na vjerovanju u duhove kao
gospodare prirode, s kojima ljudi mogu uspostaviti vezu uz pomoć određenih magijskih
obreda koje izvodi plemenski vrač šaman. Kako bismo najbolje opisali šamanske zajednice
uopće, opisat ćemo finsko-baltički, odnosno teutonski šamanizam, zbog toga što je imao
tipičan šamanski karakter, a i najbolje je istražen te je o njemu sačuvano najviše podataka.
18
Stoga će korisno biti ukratko se upoznati sa finskom predkršćanskom mitologijom. Šamani su
prvenstveno štovali vrhovne bogove poput Väinämöinena, Ilmarinena, Lemminkäinena i
Joukahainena, a vrlo bitno je bilo i poznavanje astrologije i kozmologije. Ova mitologija je,
prema historičarima, sadržavala određene elemente teutonske kulture, zbog njenog
dugotrajnog kontakta s teutonskim narodima i njihovim vjerovanjima. Iz tog razloga se vrlo
često u finskom šamanizmu susrećemo i sa bogom Óðinnom, kao predmetom šamanskih
zazivanja. (Slika 14)
Slika 14: Óðinn
Ovaj se bog često opisuje kao vrhovno božanstvo, bog skrivene mudrosti za čarobnjake i
vidovnjake. U njegovom društvu se redovno nalaza Valkyrie tj. žene koje bi izvršavale
ljudske žrtve i koristile krv za proricanje i gatanje. Njemu se, kao i vrhovnim božanstvima
drugih šamanističkih kultura, pripisuju neke zanimljive sposobnosti; npr. mijenjanje oblika,
premještanje na udaljena mjesta ili svjetove te izazivanje iluzija kod drugih subjekata.
Ondašnje vjerovanje naroda je bilo da njihovi šamani svoje iscjeljiteljske i medicinske moći
posjeduju isključivo zbog velikodušnosti ovakvih vrhovnih bogova. Slično stanje nalazimo i
u indijanskoj mitologiji npr. kod Siouxa gdje se vrhovni bog zove Wakan-Tanka. (11) Šamani
su u mnogim zajednicama obavljali vrlo bitne iscjeljiteljske uloge, uključujući liječenje
kašlja, kožnih bolesti, bolova u trbuhu, porođaja, pa čak i boginja prilikom epidemija. Pri
tome su kao osnovnu metodu koristili magiju, a zadatak je bio istjerivalje zlog duha i
19
povratak duše pacijenta natrag u tijelo. Šamansko liječenje je, dakle, bilo povezano sa tvrdim
vjerovanjem u demone i božanstva, nadnaravna bića moćnija od ljudi. Sami rituali mogu biti
različite prirode – šamani bi obično koristili bubnjeve i palice, a izvodili bi se oko određenog
svetog mjesta. Sibirski šamani bi, recimo, zle duhove odagnavali tako što bi ih najprije
„ubacivali u sebe“ gutanjem ili zijevanjem, a zatim slali su krv ili salo nee životinje poput
jelena ili psa. Šaman je također mogao u pacijenta poslati pomoćne duhove ili razgovarati s
njima kako bi saznao šta je uzrok pacijentove bolesti. Tada šaman pokušava otkriti koji je
duh izazvao bolest, jer je to vrlo bitno da bi se ritual proveo na pravilan način i povoljno za
pacijenta. Konačno, nakon rituala se prinosi žrtva zahvalnica. Bitan dio šamanskog rituala je
bila priprema svetog mjesta, bubnjeva, šamanove odjeće, ukrasa i ritualskih objekata.
Također su postojale drvene slike kao simboli utjelovljenja bolesti. Sibirski šamani su obično
zazivali duha plemena, duha doma i srca, mjesta, planine, zemlje, vode, svete ptice, jelena,
mamuta ili medvjeda, te od njih tražila milost, uz žrtvovanje životinje kao zamjenu za
zdravlje pacijenta. Sibirska plemena poput Selkupa, Neneta i Keta su duha bolesti prikazivala
kao crva, guštera, kamen ili krv. (12) U šamanizmu i šamanskim obredima važno mjesto,
pogotovo za našu temu, zauzima korištenje biljaka i biljnih materijala. Po tome su
najpoznatiji američki šamani, najverovatnije zbog obilja biljnih vrsta bogatih alkaloidima i
halucinogenim, psihoefektivnim sastojcima koji izazivaju izuzetno potentene farmakološke i
toksikološke efekte, čak i u današnjem svijetu farmacije. Ovakve farmakološke efekte šamani
nisu koristili samo u svrhu liječenja, nego i kako bi se povezali sa spiritualnim svijetom
odakle bi naizgled crpili dodatnu mudrost i dolazili do novih saznanja o metodama i
materijalima liječenja. Navest ćemo neke biljne vrste koje su bile omiljene za sve svjetske
šamane. (11) Petrovac (Agrimonia eupatoria) je biljka koja se koristila za istjerivanje
neželjenih duhova koji bi se protiv volje domaćina u njemu nastanili. Može se popiti u obliku
čaja ili tako da se njen dim puše u unesrećenog. Također se koristila kao zaštitni tamjan
protiv neželjenih astralnih uljeza. Betonija (Stachys officinalis) se također koristila kao zaštita
od astralnih tijela. Šamani su je koristili tako da bi sebe ili pacijenta okupali u infuzu ove
biljke ili tako što bi ga pili. U drugim kulturama je također poznato da se ova biljka
spaljivala na logorskim vatrama tokom ljeta, a ljudi bi preskakali preko te vatre da bi svoju
dušu zaštitili od demona. Na taj način bi također štitila od zlih priviđenja i snova. Vodopiju
(Cichorium intybus) šamani smatraju biljkom koja može utjecati na vrijeme, pa su je koristili
da „uspore ili ubrzaju vrijeme“ tokom prelaska iz „svjetova.“ Maslačak (Taraxacum
officinale) također ima moć upravljanja duhovima. Navodno može pomoći duhovima da uđu
u čovjeka, i u njemu ostaju do mokrenja. Oman (Inula helenium), prema raznim
20
vjerovanjima, privlači ljubav kada se nosi, a kada se spali, poboljšava psihičke sposobnosti.
Hrizantema (Tanacetum parthenium) štiti od naglih nesreća, a šamani je koriste da poboljšaju
protok energije. Aplicirala bi se tako što bi šaman puhao njen dim oko glave pacijenta. Razne
vrste jela (Abies spp.) su posebno popularne bile kod sibirskih šamana. Najčešće su se mazali
njenim preparatima pošto su vjerovali da njen miris privlači blagoslov Zemlje. Chenopodius
bonus-henricum je biljka koja bi onome ko nosi njene sjemenke davala harizmu i sposobnost
vođstva grupe učenika ili ratnika. Ipak, njeno bi se djelovanje prekinulo ako bi vođa izdao
svoje sljedbenike. Neke od ovih vrsta su prikazane na slici 15. (13)
Slika 15: A. eupatoria, S. officinalis, C. Intybus, Ch. Bonus henricum prikazane slijeva nadesno
8.1. Šamanizam i halucinogene biljke
U novije doba se sve pomnije u naučnim krugovima istražuje prastaro ljudsko
interesovanje za halucinogene droge, a o tome se najviše može naći upravo u šamanizmu koji
je opstao do danas u raznim oblicima. Šamanski ritual se obično sastoji od 6-12 ljudi koji bi u
duhu spiritualnosti i poštovanja zajedno proživljavali unutrašnje putovanje izlječenja i
transformacije, a sve uz pomoć psihoaktivnih biljaka. Vođa rituala je šaman koji mora imati
veliko iskustvo sa drogama prije nego ih primijeni na pacijente. Ovi rituali se u određenom
obliku koriste i u modernoj, zapadnjačkoj medicini u okviru psihoterapijskih seansi. Značajna
razlika između ove dvije vrste „rituala“ je što u šamanističkome pjevanje predstavlja vrlo
važan aspekt izliječenja. Ovo pjevanje je obično popraćeno brzim ritmom bubnjeva koje
izvodi šaman, koje vrlo vjerovatno pomaže kretanje kroz niz slika i iskustava kroz koje
pojedinac prolazi tokom rituala (Slika 16). Osim toga, prigušeno svjetlo omogućuje lakše
21
stvaranje vizualnih halucinacija. Vrlo često se rituali izvode oko vatre i uz oltar na kojemu
stoje figure koje simboliziraju duhove. To je vrlo često kod andskih kultura koje se obavljaju
uz kaktus svetog Pedra.
Slika 16: Šamanska bubnjarska palica nađena na teritoriji Mađarske Slika 17: Šamanski bubanj
Mnogi od ovih običaja su se čvrsto očuvali u južnoameričkim narodima čak i nakon dolaska
kršćanstva. Primjerice, meksički indijanci Mazateci obavljaju ceremonije uz halucinogene
gljive dok pjevač ili pjevačica neprestano pjeva i zaziva kršćanske svece, te svete duhove
izvorne indijanske religije. Posebno zanimljiv je psihoaktivni preparat ayahuasca (Slika 18)
kojeg koriste amazonski Indijanci.
22
Slika 18: Priprema ayahuasce. Za izradu su najčešće potrebne dvije biljne vrste: Banisteriopsis caapi i
Psychotria viridis, u Južnoj Americi poznate i pod imenima caapi i chakruna.
I kod njih se, također, ritual obavlja u malim grupama ljudi koji sjede u polumraku, te uz
brze, ritmične zvukove bubnja koji pokreće tok iskustava. Halucinogeno djelovanje
ayahuasce potiče od sastojka dimetiltriptamina koji vrlo često izaziva nevjerovatne doživljaje
koji se, prema riječima kušača, ne mogu verbalno opisati. Isto tako, zanimljiva je upotreba
biljke iboge u šamanskim ritualima u Zairu i Gabonu. Po tome je najpoznatiji narod Fang,
koji se ovom ritualu naučio od Pigmeja. Iz iboge se može ekstrahovati potentan halucinogen
ibogain, čiji farmakološki efekti na centralni nervni sistem, u ovom slučaju, predstavljaju
osnovu rituala i „putovanja“ koja se događaju tokom njega (Slika 19). Kušači ove biljke tvrde
da proživljavaju iskustva smrti i ponovnog rođenja, te da dobijaju osjećaj „otvaranja glave“,
što im omogućava komunikaciju sa precima. Farmakološka ispitivanja su dala rezultate po
kojima se ibogain veže za iste receptore kao i kokain, zbog čega je moguća njegova upotreba
kao antidota prilikom trovanja kokainom. Uopće uzevši, najvažnije stavke svakog šamanskog
obreda su da čitav obred mora biti predvođen šamanom sa iskustvom, te da pacijent prolazi
liječenje na psihološkoj bazi, doživljavajući iskustva iz „unutrašnjeg svijeta“ i nematerijalnih,
neopipljivih bića pri čemu može doći u kontakt sa skrivenom mudrošću. Sve ove rituale
nipošto ne smijemo shvatiti kao radnje koje se vrše duboko u prašumama Amazonije ili u
izoliranim afričkim plemenima. Naprotiv, oni su u raznim oblicima široko rasprostranjeni u
svijetu.
23
Slika 19: Bwiti ceremonija koja uključuje konzuimiranje iboge
U Južnoj Americi, a pogotovo u Brazilu, postoji niz priznatih crkava i vjerskih zajednica u
kojima rituali koji uključuju korištenje psihoaktivnih droga; Santo Daime, Uniao de Vegeral i
Barquina su neke od njih. Osim toga, i u modernom zapadnjačkom društvu je vrlo popularan
običaj konzumiranja narkotika u društvu na način koji neodoljivo podsjeća na drevne rituale.
Naime, rave tulumi se često sastoje od male grupe obično mlađih ljudi, koji uzimaju MDMA
(ecstasy) pri čemu slušaju vrlo glasnu techno muziku koja je bogata ritmičnim zvukovima.
Na isti način kao u šamanskim ritualima, i u ovom slučaju brzi ritmični zvukovi potpomažu
razvoj tripa tj. putovanja kroz osjetne senzacije i halucinacije. Osim MDMA, sve se češće
koriste i izvorni šamanski halucinogeni – ayahuasca, iboga, kaktus svetog Pedra i gljive sa
psilocibinom. Uz to, psihoaktivne supstance, koje se mahom nalaze na listi narkotika, se sve
više koriste i u psihijatriji, u cilju dijagnoze ili liječenja određenih bolesti, kao što su to radili
i šamani stotinama godina. (14)
24
Reference:
(1) Peters, H. (1989). Pictorial History of Ancient Pharmacy. Chicago, G.P. Engelhard & Company
(2) Minarik, F. (1971). Od staroslavenskog vraštva do suvremenog lijeka. Kranj, Slovensko Farmacevtsko Društvo.
(3) Wikipedia.org. “History of Pharmacy.” Pristupljeno: 25.7., 2013., preuzeto sa: http://en.wikipedia.org/wiki/History_of_pharmacy
(4) Indiana.edu. (2008). “Medicine In Ancient Mesopotamia.” Pristupljeno: 28.7., 2013., preuzeto sa: http://www.indiana.edu/~ancmed/meso.HTM
(5) Biggs, R. (2005). “Medicine, Surgery, and Public Health in Ancient Mesopotamia.” Journal of Assyrian Academic Studies 19.
(6) Pinch, G. (1994). Magic In Ancient Egypt. London, British Museum Press(7) Osborn, D.K. (2010). “Alchemy and Medicine.” Pristupljeno: 5.8., 2013., preuzeto sa:
http://www.greekmedicine.net/history/Alchemy_and_Medicine.html(8) Geoza.com “Alchemical Processing.” Pristupljeno: 5.8.2013, preuzeto sa:
http://www.geoza.com/system/reality/alchemy/alchproc.htm(9) Fitzharris, L. (2004). "Magic, Mysticism, and Modern Medicine: The Influence of
Alchemy on Seventeenth-Century England" Honors Projects. Paper 16. http://digitalcommons.iwu.edu/history_honproj/16
(10) Vopus.org “Elementoterapija – okultna medicina i praktična magija.” Pristupljeno: 5.8., 2013., preuzeto sa: http://www.vopus.org/sr/gnoza/prakticna-gnoza-i-meditacija/elementoterapija.html
(11) Jøn, A. (1991). Shamanism And Image Of The Teutonic Diety, Odinn. Talinn, Institute of Estonian Language, Estonian Folklore Archives
(12) Sem, T. (2007). "Shamanic Healing Rituals." Pristupljeno 6.8., 2013, preuzeto sa: http://www.museum.state.il.us/exhibits/changing/journey/healing.html.
(13) Kaldera, R. (2010). "The Shamanic Herbal." Pristupljeno 8.8., 2013, preuzeto sa: http://www.northernshamanism.org/herbalism/herbal/other-herbs.html.
(14) Metzner, R. (1998). "Hallucinogenic Drugs and Plants in Psychotherapy and Shamanism." Journal of Psychoactive Drugs 30 (4).
25
Popis slika:
1 http://www.firstpeople.us/pictures/art/odd-sizes/ls/Haida-Shamans-800x551.jpg
2 http://en.wikipedia.org/wiki/File:Shushrut_statue.jpg
3 http://www.holoweb.com/cannon/images/Asclepias_syriaca.jpg
4 http://www.worldofstock.com/slides/PCU6575.jpg
5 http://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Asklepios.3.jpg
6: http://withfriendship.com/user/nmicky/rod-of-asclepius.php
7: http://www.artlex.com/ArtLex/m/mesopotamian.html
8 http://en.wikipedia.org/wiki/File:Lammasu.jpg
9 Magic in ancient egypt
10 Magic in ancient egypt
11 Magic in ancient egypt
12 Od staroslavenskom vrastva do modernee medicine
13 http://whewellsghost.wordpress.com/2010/11/21/newton-and-alchemy-a-constant-surprise/
14: http://www.odintoursiceland.com/about-us/business-identity-symbology/
15 http://tcpermaculture.blogspot.com/2012/02/permaculture-plants-good-king-henry.html
16 http://www.ethnoantiques.com/wordpress/?p=3275
17http://www.weltkulturenmuseum.de/en/veranstaltungen/aktuell/2765
18 http://www.medicinehunter.com/ayahuasca-plant-healing-soul
19 http://www.rfi.fr/sciencefr/articles/087/article_50679.asp
26