2

Za Williama Mackesyja

3

PROSLOV

1986.

Deka je tu, ali sudeći po vonju njezinih nabora nikad nije oprana. Ćelije su pregrijane i,

unatoč tome što ju je zamotala u svežanj i tutnula u ugao čim su ju prvi put doveli ovdje, Jade

ne uspijeva potisnuti smrad ustajale mokraće i neoprane kože. Časnica Magill ju podigne i

pruži prema njoj onako zamotanu.

- Morat ćeš staviti ovo - govori joj. - Preko glave. Ne bi ti smjeli vidjeti lice.

Teško da će to pomoći. Jadeino je lice već prije mjesec dana napunilo sve novine i

ponovno će ih napuniti sutra. Pogleda deku s gađenjem. Magillica stisne oči.

- Znaš što, Jade?- govori joj. - Samo ti odi van nepokrivena, ako hoćeš. Vjeruj mi, jedva

čekaju da te vide. Meni ni iz džepa ni u džep.

Već su me ionako vidjeli, misli Jade. Ne jednom. U novinama, u vijestima. Valjda nas zato

i tjeraju da se fotografiramo za školu svake godine. Ne za obitelj, već zato da se slika može

prodati u novine. Da se ima za što zakvačiti naslovnica. SVIJET MOLI. PRONAĐITE NAM

ANĐELA. Ili u mom slučaju, ANĐEOSKO LICE ZLA.

Kroz otvorena vrata čuje Bel kako vrišti. Još nije prestala. Počela je kad je stigla presuda,

a otada su prošli sati. Jade je do maločas kroz debele zidove ćelije mogla čuti samo tišinu. Ne

može zvuk kroza njih. Ni onaj urlajuće gomile, ni onaj užurbanih koraka u žiži priprema. Tek

povremeno čuje se metalni zvuk poklopaca na špijunki ili probijanje zvučnog zida kad se

zalupe teška vrata ćelije. Inače, kamena tišina, njezino disanje i brzo lupanje srca. Kad je

časnica Magill otvorila vrata, preplavila ju je strašna buka, čak i tu dolje u podrumu:

podivljali, zavijajući glasovi neznanaca koji zazivaju Pravdu. Gomila traži nju. Nju i Bel. Toliko

joj je jasno.

Magill joj opet pruža deku. Jade ju ovaj put uzme. Natjerat će ju da se pokrije, htjela to

ona ili ne. Ruke im se dotaknu i Magill svoju žustro povuče kao da je djetetova koža

natopljena otrovom.

Bel vrišti kao živina uhvaćena u klopku.

Odgrizla bi i vlastitu ruku kad bi joj to pomoglo da pobjegne, pomisli Jade. Njoj je gore

nego meni. Njoj nije cijeli život bio nevolja kao meni.

Časnica Magill čeka obješenih usta. - Kako se osjećaš, Jade?

4

Jade načas pomisli da iz nje progovara briga, ali je dovoljan jedan pogled na njezino lice

da se uvjeri u suprotno. Jade ju promatra, raširenih očiju. Osjećam se tako ništavno, pomisli.

Ništavno i usamljeno i uplašeno i zbunjeno. Znam da zazivaju moje ime, ali zašto me toliko

mrze? Nismo htjele. Nismo nikad htjele da se to dogodi.

- Ne baš dobro, ha? - progovara konačno Magill, ne tražeći odgovora. - Nije neki

osjećaj, jel'da?

Belin glas, batrganje u hodniku: - Nenenenene! Molim vas! Molim vas! Ne mogu! Hoću

mamu! Mamaaaa! Ne mogu! Ne vodite me tamo! Nenenene, neeee!

Jade opet svrne pogled na Magill. Lice joj je poput pokladne maske; crne i crvene crte

padaju joj niz lice. Pogled joj je pun mržnje koja dopire s glasovima gomile izvana. Jade je

kriva. Više se nitko ne mora ponašati kao da ju smatra nevinom.

To je to, to smo mi: ne »osumnjičene«, ne »djeca u pritvoru«. Sad smo »Djevojčice koje

su ubile Chloe«. Sad smo sam Vrag.

Magill pogleda preko ramena da vidi sluša li tko od nadređenih, a onda tiho prosikće: -

Tako ti i treba, govno malo. Da je po mome, vratili bi smrtnu kaznu.

5

PRVO POGLAVLJE

2011.

Martin pogledava na sat. Gotovo je deset. Ona će uskoro na posao. Ugasile su se neonke

na rollercoasteru u Funnlandu, a umjesto njih planule snažne halogenke kojima rasvijetle

park nakon zatvaranja, koliko da otjeraju zaostale posjetitelje, toliko i da čistačima osvijetle

grbice prožvakanih kauguma, ljepljive barice prolivenoga soka i mrlje nemarno pokapanog

kečapa. Sad je sigurno u svlačionici. Kao i mnogi koji štancanju kartice, pazi da ne zakasni na

posao, ali se toliko ne brine kad će doista i početi raditi. Bit će da upravo svlači svoju civilnu

odjeću i stavlja trenirku i preko nje kombinezon.

Preplavljuje ga poznati osjećaj bijesa zbog toga što ga je samo tako otpilila. Ne javlja se,

ne odgovara - samo tupa tišina, dan za danom. Misli li uopće na njega? Suzdržao se već tri

sata, ali više ne može. Uzima mrski mobitel u ruke i bira broj. Upisuje poruku: javi se, ne

izbjegavaj me. Gleda na ekran kako sporo šalje poruku.

Na ulici se pod prozorom zaustavlja društvo s djevojačke večeri. Zna to po kreštavom

pjevanju »Going to the Chapel« iz sveg glasa. Uvijek pjevaju to ili »Nice Day for a White

Wedding«, samo onaj zborni dio, bez kraja i konca, ili parodiju na Svadbeni marš (Here

comes the bride, short, fat and wide). Postoje milijuni pjesama, ali se na svim djevojačkim

večerima uvijek pijano drže ovog skučenog repertoara.

Netko na ulici zakriješti, popraćen kokošjim hihotanjem. Jedna se spotaknula. Martin se

odgurne od kreveta i uputi do prozora. Razmakne zavjese, tek toliko da proviri. Osam

djevojaka u različitim fazama pijanstva. Mlada, s kratkim velom i oznakom »L«1, opružila se

po podu, izgubivši nadzor nad 15-centimetarskim potpeticama i povelikom stražnjicom. Valja

se po pločniku u ravnoj minici, sarma joj se prelijeva preko pojasa, a sise preko dekoltea, dok

je dvije prijateljice povlače za svjetloputu dežmekastu ruku. Ostale su se raširile po pločniku,

pa upiru prstom i teturaju, vrišteći od smijeha. Jedna u vrućoj minici, s ogromnim

prstenastim naušnicama i uskim topićem na vodoravne pruge žica vatru od muškaraca koji

zaobilaze posrnulu mladu.

Uskom Topiću je upalilo. Zastaje skupina s momačke večeri - grad je vikendom

preplavljen onima koji nemaju dovoljno love ili nemaju putovnicu ili su na uvjetnoj, pa si ne

mogu priuštiti bljuvanje sangrije po toplom španjolskom asfaltu - pale joj cigaretu, započinju

razgovor. Zapravo, nadvikivanje. Ama baš nitko ispod Martinova prozora ne razgovara tiše od

urlanja, bubnjića uništenih od basova, a osjećaja za druge uništenog od alkohola i ekstazija i

koke, koje je, izgleda, danas jeftinije kupiti od kutije pljugi. A ne moraš ni van po njih.

1 »L« je oznaka za autoškolu, ali je u Vel. Britaniji često stavljaju na odjeću uoči vjenčanja, kao iskaz neiskustva, op. prev.

6

Mlada se konačno osovi na noge. Šepa, ili se pravi, oslanjajući se na momačko rame.

Martin promatra dok joj momak prelazi rukom po minici, tek par centimetara od stražnjice.

Mlada hihoće, lupne mu šamar, tek toliko, lamatajući trepavicama da ga ohrabri. Ruka se

vraća. Nestaju niz ulicu prema kvartu s noćnim klubovima.

Uski Topić zaostaje, oslonjena na izlog dućana, i priča s muškarcem koji joj je zapalio

cigaretu. Prebacuje se s noge na nogu i čini se da i ne primjećuje kako su joj prijateljice

zamakle za ugao.

Povlači topić da namjesti pritiješnjene grudi i miče lakirane uvojke s očiju. Smiješi se

koketno, povlačeći ga nježno za nadlakticu. Tako to danas ide s parenjem. Više djevojci ne

moraš platiti ni piće. Samo joj posudi upaljač i tvoja je.

Vrativši zavjesu, Martin odgega nazad u mračnu sobu. Depresija mu ulazi kroz svaku

poru. Ne razumije on ovaj svijet. Katkad mu se čini da se namjerno zaustavljaju baš tu ispred

njegova stana da ga izazovu. Da ga podsjete kako se on ne zabavlja, kako bi ta šljokičasta,

plešuća stvorenja pretrčala na drugu stranu ceste kad bi im se pokušao pridružiti.

Whitmouth je potpuno razočaranje. Mislio je da će, kad mu mater umre, sam birati svoju

sudbinu, da će cijeli svijet biti njegova školjka bisernica, da će mu se život napokon

dokoturati, ali se umjesto toga zatekao kako promatra tuđu zabavu, kao da gleda televiziju.

Mislio sam dan je ovo raj, pomisli, upalivši golu stropnu žarulju. Kad sam bio klinac. Kad

smo tu dolazili iz Bromwicha. Tad je to bilo obiteljski; jeli se kolači i spuštalo niz tobogan na

molu koji je bio najviša građevina miljama uokolo. Zato sam se i vratio: zbog dobrih starih

vremena, svih onih sjećanja, svih silnih nadanja. A sad se jedva usudim baciti pogled na ulaze

u dućane kad prolazim pored njih, da ne ugledam podignuta koljena Linzi-Dawn i spuštene

Keiferove traperice kako se gibaju naprijed - nazad među njima, a mene tu nema, uvijek

nepozvan, uvijek promatrač.

I dalje ne odgovara. Martina obuzima svrbež dok bulji u prazan ekran mobitela. Što si

ona umišlja?

Bacivši mobitel na krevet, pali televizor, pregledava crnu kroniku na BBC-ju. K vragu,

Jackie. Nemaš se pravo tako odnositi prema meni. Zašto si se pretvarala da si netko drugi,

ako si postala ista kao i oni?

Još jedan vrisak s ulice. Martin pojača zvuk na najjače. Pod kožu mu se uvlači svrabljiv

bijes zbog odbijanja, ne može ga ni počešati. Sve što treba napraviti je vratiti mu poruku. Ne

da mu se sad van, ali ako mu ne odgovori, morat će. Mater mu je uvijek govorila da je u

životu najvažnija upornost. A on je uporniji od svih.

7

DRUGO POGLAVLJE

Amber Gordon prazni ormar s izgubljenim stvarima jednom na tjedán. Taj joj je zadatak

draži od svih ostalih. Sviđa joj se ta urednost, zatvaranje otvorenih stavki, makar to značilo

odlučiti da ako se netko nije vratio po svoje unutar devet mjeseci, nikad ni neće. Uživa u

znatiželji, opuštenom njuškanju po tuđim životima dok se čudi stvarima - zubalima,

dijamantnim naušnicama, dnevnicima - koje su vlasnici ili zaboravili ili im se ne isplati vratiti

po njih. A ponajviše uživa u darivanju. Čistačima Funnlanda nedjeljna je večer najava

Badnjaka.

Večeras je ulov sasvim dobar. Medu gomilom zaboravljenih kišobrana, vrećica s

kamenim suvenirima i privjesaka za ključeve s natpisom »Poklon iz Whitmoutha« nalaze se

pravi dragulji. Talisman u obliku svjetlucave pozlaćene narukvice, sa srcima i Kupidima što se

njišu između komadića poludragog kamenja. MP3 plejer, jeftin, možda bez ekrana na dodir,

ali radi i nakrcan je glazbom. Ogromna vrećica Haribo bombona. Sim-kartica za

međunarodne pozive, još neraspakirana i neaktivirana. Amber se otme smiješak kad ju

ugleda. Točno zna kome će dobro doći međunarodni poziv kući. Hvala ti, neznanče željan

zabave, tkogod da bio, pomisli. Ni ne znaš koliko ćeš večeras usrećiti jednog Svetolucijca.

Baci pogled na sat i vidi da već kasni na pauzu. Zaključa ormar, stavi darove u torbu i

požuri preko reflektorima obasjanog dvorišta do kafića.

Moses opet puši. To mu više dođe kao zabava. On zna da ona zna - otkad je svugdje

zabranjeno pušenje i najmanji se duhanski lahor u zatvorenom ističe kao ruž na kragni. Zna i

to da ona zna da je on taj. Pa ipak ju iskušava, izbjegava pravila da vidi što će se dogoditi.

Među njima postoji neverbalni pakt. Amber smatra da se za neke stvari treba boriti, a neke

su bitke gubljenje vremena - u ovom slučaju radi se o potonjem.

Usto, dobar je radnik. Dok se osoblje kafića ne vrati na posao, njihov će teritorij blistati

od čistoće i odisati umjetnim mirisom limuna.

Otvarajući vrata, vidi ga kako skače i baca čik u otvorenu limenku kole pred sobom.

Zatomljuje osmijeh, a on navlači facu povrijeđena pravednika, praveći se istodobno da ju nije

primijetio. Amber ga pogleda okrivljujućim pogledom, kao i uvijek, i zavjerenički mu se

nasmiješi, kao i uvijek. Život je pun sitnih kompromisa, a otkad je šefica, ima ih više nego

prije.

Amber promakne malo toga što se događa u Funnlandu. Prostorija je puna ljudi na čije

sitne mane gleda kroz prste. Na Jackie Jacobs i na činjenicu da prekine sav posao kad joj

zazvoni telefon, ali svima diže moral svojim lascivnim dosjetkama koje joj u međuvremenu

ispadaju iz usta. Na činjenicu da Blessed Ongom svake večeri prva dođe u kafić i zadnja ode,

a s druge strane radi s upola truda u odnosu na kolege i prije i poslije zatvaranja zabavnog

8

parka. I naravno na Mosesa, koji ima želudac za sve, pa se u njega može pouzdati da će

počistiti i one ostatke iza posjetitelja koji kolegama sa slabijim želucem tjeraju suze na oči.

Prostorija je krcata. Ova im je zajednička pauza ritual koji nitko iz noćne smjene nizašto

ne propušta; čak ni novaci, čak ni oni kojima je engleski toliko slabašan da se moraju

sporazumijevati smješkanjem i znakovima. Zamorno je provoditi noći ribajući tragove tuđe

zabave - toga je Amber svjesna. Ako je sjedjeljka i pregršt uštipaka sa sutrašnjim istekom

valjanosti dovoljna da se progura kroza sve ovo, ne vidi zašto bi ih gonila bičem. Dokle god se

posao obavi do svršetka smjene u šest ujutro, ne upliće se u to kako će se njezino osoblje

organizirati. Nije da će se Suzanne Oddie ili bilo tko iz uprave pojaviti sa štopericom i

notesom, kad se mogu zavući u gustu tkaninu pamučnih egipatskih pokrivača. Upravo je to

velika prednost sitnih sati: dokle god se posao obavi, nikoga nije briga tko ga obavlja i kako

mu to uspijeva.

Mosesu se lice objesi i oči ispune strepnjom kad Amber skrene prema njegovu stolu.

Konačno će ga prekoriti, čita mu s lica. Premda se znamo već godinama, to što su me

promaknuli čini ga sumnjičavim - zapravo sve njih. Nasmiješi se i primijeti da je još

zabrinutiji. Nasmije se na silu, premda ju to malo rastuži. - U redu je, Moses - ohrabruje ga. -

Imam nešto za tebe.

Dođe do njegova stola, izvadi bon iz torbe i pruži mu ga. - Noć izgubljenih stvari -

objasni. - Imaš na njemu dvadesetak funti. Možda bi htio nazvati baku.

Sumnjičavosti nestane i zamijeni ju duboki osjećaj topline. Mosesova se baka iz Castriesa

nedavno razboljela; neće još dugo. Amber je svjesna da Moses nikad neće smoći dovoljno

love da joj ode na pogreb, ali bi mu posljednji poziv mogao makar malo olakšati gubitak. -

Hvala ti, Amber - odgovori on, zablistavši bisernom niskom zubi. - Hvala, doista.

- No, no - odgovara Amber, zabacujući kosu. - Nema na čemu. Nisam se baš potrgala - i

produži dalje. I ona i svi drugi znaju da to nije baš tako. Njezin bi prethodnik izgubljene stvari

zadržao kao nagradu. Ona to nije mogla. Nikad nije toliko zarađivala, ali bi se osjećala loše da

uskrati ove poklone ljudima koji žive na minimalcu. Pa nisu oni samo njezini zaposlenici, već i

susjedi. Prijatelji. Da drži distancu od njih na poslu, začas bi i oni zauzeli distancu od nje na

ulici. Narukvicu uruči Julie Kirklees, osamnaestogodišnjoj mršavici, za koju često sumnja da

sjenilom za oči skriva modricu, i produži prema šanku.

Natoči si šalicu prekuhanog čaja iz bokala i doda dvije kockice šećera. Baci oko na

frižider i poklopljene pladnjeve. Premda baš nema mnogo prednosti u ovom poslu, jedna je

svakako gotovo neiscrpna zaliha ostataka brze hrane. Neki od zaposlenika zasigurno i ne jedu

ništa drugo osim tih starih peciva za hamburgere, mlakih pečenica, hrenovki u lisnatom i

hladnog pomfrita, dok su juha od rajčice iz konzerve i pogačice s jabukama jedino voće i

povrće u njihovoj prehrani.

Amber zapravo i nije gladna. Samo želi rastegnuti pauzu do obračuna i jedinog čišćenja

koje je zadržala za sebe jer misli da nitko drugi to ne bi dovoljno dobro obavio. Očima preleti

preko pladnjeva s velikim, čokoladom posutim pogačicama. Iza nje se javi Blessed glasom

9

prožetim profinjenim afričkim gnušanjem: - Nije mi jasno što ti ljudi misle... I njihovo društvo

- ponašaju se kao životinje.

Amber se odluči za sendvič sa šunkom i salatom iz jučerašnje ponude. Bit će malo

raskvašen u sredini i s koricom poput kartona, ali ukusnih stvari i nema ponaizbor, a slatko joj

se ne jede.

- Otkud sad to, Blessed? - upitaju, okrenuvši se prema njihovom stolu. Jackie dovrši

svoju šalicu s kavom, pa objasni: - Blessed je opet naletjela na drek.

- Ha? - Amber sjedne i stane razmatati sendvič. - Na ringišpilu?

Blessed kimne, napravivši grimasu. - Nasred sjedala. Ne shvaćam kako im to uspijeva.

Hoću reći, za to treba skinuti hlače.

Jackie odluta u mislima. - Pitam se čine li to dok se vrte?

- Žao mi je, Blessed - odgovori Amber - Možeš li to sama riješiti? Hoćeš da ti

pomognem?

- Neću - odgovori Blessed. - Srećom, Moses se već za to pobrinuo. Svejedno, hvala na

ponudi.

- Hvala ti, bože, na Mosesu - doda Jackie. Odjednom mobitel pokraj njezina lakta oživi i

počne brzati po stolu.

- Blagi bože - trzne se Tadeusz, potpuno razbuđen iz svog noćnog drijemeža. - Za ne

vjerovati. U dva i pol ujutro? Koga još zovu u dva i pol ujutro? Ženo, ti si nezasitna!

Jackie cokne jezikom. - Da bar - odvrati. Dohvati mobitel i namršti se. - O, jebote.

Amber zagrize u sendvič. Topao, raskvašen, nekako utješan. - Što je?

Jackie gurne telefon prema njoj. Tadeusz joj preko ramena pročita poruku na ekranu.

Gdje si? Nemaš mi to pravo činiti, nazovi me!

- Netko je uporan - prokomentira.

- Prije će biti da je potpuno sjeban u glavu - odvrati Jackie.

Tadeusz ju pogleda očima punim povraćenog poštovanja. - Imaš priljepak?

Ona ga oštro pogleda. - Čini li me to poželjnijom, Tad?

Tadeusz slegne ramenima. Zahvaljujući svojem vitkom, pomalo vučjem izgledu, navikao

je da se za njega lako lijepe i teško odljepljuju. Blessed izgleda zabrinuto. - Tko je taj čovjek?

- Ma... jedan glupavi seronja. Izašla sam s njim dvaput.

I ono drugo..., nemilosrdno pomisli Amber. Ali ne govori, samo joj gurne mobitel nazad

preko stola. Odavna je naučila da ne sudi drugima. Barem ne naglas.

- Valjda ne odgovaraš? - pita Blessed. - Jackie, nemoj.

10

Jackie odmahne glavom. - Ne, više ne odgovaram. Bila sam dovoljno glupa da mu u

početku udovoljavam, ali više ne. Pokvareni drkadžija. Na drugi sam rendes otišla samo zato

jer mi ga je bilo žao, jer mu se prvi put nije mogao dići.

- Jackie! - prekori ju Blessed. Prezire prostačenje. Ali svejedno uvijek sjedne za Jackien

stol. - Nemoj. Odgovarati. Budi oprezna. Žene ubijaju, to znaš. Moraš biti oprezna.

- Ma, teško - odgovori Jackie. - Pa nije serijski ubojica. Samo sitni bijedni drkadžija.

- Ne šali se s time - nastavi Blessed. - U Whitmouthu su već dvije cure stradale ove

godine, odmah pored glavne ulice. A ti tog čovjeka uopće ne poznaješ.

- Nisam se sprdala, Blessed. Oprosti.

Blessed odmahuje glavom: - I nemoj. Ne razumijem zašto su ljudi tako ležerni kad se radi

o ovakvim stvarima.

- Jer nisu odavde - odgovori Tadeusz. - To je sve.

- Strašno je da vjeruješ u to - kaže Blessed.

- Ali to je istina - veli Tadeusz. - Nitko odavde nije poznavao te cure, pa nije ni važno.

- To ih ne čini manje ljudima - ne da se Blessed.

- Istina - doda Jackie - ali nisu naši ljudi. Da su bile naše, sad bi nas bio strah izaći. Hvala

dragom bogu da nisu naše - to ti ja kažem.

Blessed tužno odmahuje glavom. - Kako si ti hladna, Jackie.

- Samo gledam stvari onakvima kakve jesu. - ispravi ju Jackie.

- Koliko to već zapravo traje? - pita Blessed. - S tim čovjekom. ..

Jackie uzdahne i odloži mobitel. - Isuse. Predugo. Koliko, Amber? Šest mjeseci?

- Nemam pojma - odgovori Amber. - Otkud da ja znam?

Mogla bi se zakleti da se Jackie namrštila. - Pa, on je tvoj prijatelj.

Ta joj je prva. - Šta kažeš?

- Martin. Bagshawe.

- Ime joj zvuči poznato, ali ga ne može povezati s facom. Odmahne glavom, mršteći se. -

Tko?

- Vicov rođendan.

- Vicov rođendan? Pa to je bilo prije dva mjeseca.

- Ahaa.

Amber opet odmahne glavom. Malo se toga sjeća s Vicova rođendana. Naročito ne tko

je što namjerio.

11

- Ja znam. Rekla sam ti - kaže Jackie. - Ne mogu otkvačiti tog ljigavca. Gdje li je samo

Vic našao tog luđaka?

Amber se pokuša sjetiti. Subota je navečer, Cross Keys. I nije neki tulum, tek da možeš

reći društvu gdje si večeras. Vic je u elementu, ruka mu visi na njezinom ramenu cijelo

vrijeme dok pije Jack Daniels i kolu i ne kaže ni riječi dok si ona toči treću čašu bijelog.

Ugodna, zabavna noć. Tek nekako iz prikrajka mozga vidi Jackie, kako se, kasnije te večeri,

omotala oko nekog tipa, koliko se sjeća sitnoga stasa, u anoraku. Anorak za subotnji izlazak.

Jackie je valjda gledala kroz dno pivske boce kad se mogla žvaliti s takvim.

- Ne krivi Vica, Jackie. Nije baš da možeš nekomu reći da ode ako si u Cross Keysu, jel'

tako? Radilo se o tipu koji tamo zalazi.

- Krivo - odgovori Jackie. - Rekao je da je Vic...

Amber se osmjehne podrugljivo. - I nije ti palo na pamet da provjeriš s Vicom?

- E, da me je netko upozorio...

- E, da si pitala, možda bi te netko i upozorio. Ne vjerujem čak ni da Vic zna kako se zove.

Tip je tek jedan od onih birtaških čudaka kojih se ne možeš otarasiti.

- Eto vidiš - ubaci se Blessed - o tome ti govorim. Moraš biti na oprezu. Ne možeš samo

tako pokupiti nekoga u pabu.

Jackie ju prostrijeli pogledom. - Aha. Al' crkva ti nije za mene, Blessed. Ipak, hvala. Tako

to ide. K vragu, i kad sam počela pričati s njim, bilo je to iz čistog sažaljenja.

- Ma sva si srce - provali Tadeusz.

- No, dobro, ne možemo svi biti pohotni srećkovići kao Amber. Nemamo svi dražesnog

Vica da nam grije postelju - odgovori Jackie.

- Trebala bi reći policiji - doda Blessed. - Ozbiljno. Ako te čovjek gnjavi.

Jackie se nasmije: - Aha, svakako.

- Ne, stvarno. Ako te to brine, obrati se za pomoć.

Amber se svako-toliko začudi da od svih ljudi koje poznaje, najviše nepokolebljive vjere u

vlast pokazuje žena koja je dvije trećine života provela u Ugandi. Blessed je iz podsaharske

Afrike iznikla s takvim moralnim načelima da se drugi mogu sramiti. To ju sjeti i posljednjeg

poklona, pa zavuče ruku u torbu. Nagne se prema Blessed i prozbori ispod glasa dok drugi i

dalje razgovaraju: - Ovo sam našla u izgubljenim stvarima - i svečano joj pruži MP3.

- Što je to? - upita Blessed - Sigurno nije nešto što sam ja izgubila.

- To ti je MP3 plejer - objasni Amber. - Mislila sam da bi se svidio Benedicku. Sori što

nije iPod, al' isto svira.

- Stvarno? - gleda ju Blessed u nevjerici - Pa to vjerojatno puno košta.

12

Amber se ponovo nađe u situaciji da mora zanijekati svoju velikodušnost. Jasno joj je da

život ne mazi Blessed, budući da je samohrana majka, i zna da su njezinom sinu mnoge

ovakve stvarčice nedostupne, dok ih klinci njegove dobi uzimaju zdravo za gotovo.

- Ne vjerujem. Ne znam. Ali vidi, već ima nešto pjesama u njemu. Bar za početak.

- N- n... - Blessed podigne oči pune suza. - Ne znam što bih ti rekla.

- Onda šuti i uzmi - odgovori Amber.

- Zašto ga jednostavno ne zamijeniš? - upita Tadeusz, uzimajući u ruku Jackien mobitel i

pregledavajući izbornik.

- Ma nemoj - veli Jackie. - Kao, imam ja, pa mogu?

- Khm - Tadeusz će s razumijevanjem. Ovdje svi razumiju što znači ne moći si priuštiti.

Onaj tko može birati neće noću čistiti tuđe otpatke. Pritisne »odgovori« i počne tipkati.

- Što radiš? - javi se Blessed izbezumljenim glasom. - Tadeusz, nemoj!

Tadeusz nastavi tipkati.

- Rekla sam ti, ne odgovaraj. Odgovoriš li, ponadat će se da su u vezi. Jackie se ne smije

obazirati na njega. To je jedini način.

- Ma, okej je. - odgovori Tadeusz podigavši pogled i osmjehnuvši se.

- Vrati ga nazad, Tadeusz - javi se Jackie.

On pritisne tipku »pošalji« i vrati mobitel.

- Sranje - kaže Jackie. - Što si učinio?

Lupka po tipkama i pregledava sandučić s poslanim porukama. Otvori posljednju i počne

se smijati.

- Šta je? Šta piše? - zapitkuje Blessed.

- »Vaša poruka nije zaprimljena jer je broj nedostupan«. Genij, ti si genij.

Prekriživši ruke, Tadeusz se povuče od stola, zadovoljan.

Mobitel ponovno zabruji. Jackie pročita poruku. »Provjeravam«. I počne tipkati.

Amber pogleda na sat. Sad će tri. Još je puno posla ostalo do zore. - Ajmo, ljudi - poziva

sve i ustaje da im da do znanja da se ne šali. - Vrijeme prolazi. Moramo prionuti ili ćemo

ostati cijelu noć.

Svi se pokreću, slijedeći njezin primjer. Pored prozora Moses mota cigaretu da ga svi

vide i sprema se zapaliti na zraku. Svi ustaju. Večeras je u kafiću na dužnosti Tadeusz. On

uzme sve šalice i ležerno odšeće do sudopera u kuhinji.

- Tako dakle - doda Jackie. - Nema mira bezbožnima.

13

TREĆE POGLAVLJE

Djevojka je mrtva. To joj je jasno i odavde. Beživotna, slijepa, krpena lutka. Na njoj

prugasti topić i minica. I jedno i drugo zgužvani oko struka, dok joj se tek propupale grudi i

gola bedra bijele iz zrcala u zrcalo, i tako unedogled.

Amber ne gleda ravno u smjeru tijela, zapravo ni blizu. Toliko je već puta čistila labirint s

ogledalima da zna sve njegove kutove i trikove i zašto ako netko stoji na drugom kraju

prostorije već s ulaza izgleda kao da je tu, pred tobom. Ili kao u slučaju mrtve djevojke, ako

napola sjedi, glavom i leđima naslonjen na zid.

Amber se primi za dovratak, hvatajući zrak. Koje sranje, prolazi joj kroz glavu, zašto sam

ju baš ja morala naći?

Neće imati ni sedamnaest. Na uprljanom joj se licu, usta napola otvorenih kao da

pokušava zadnji put udahnuti, još prepoznaju djetinji tragovi oko čeljusti. Kosa joj je plava,

fenirana i izvučena prema gore. Ogromne, prstenaste naušnice. Oči izrazito naglašene s pola

teglice električno-plavog sjenila, a obnaženi dekolte posut šljokicama. Čizme na platformu

odražavaju se u zrcalu pod nevjerojatnim kutovima u odnosu na pod.

Bila je u Stardustu, pomisli Amber. Subota. Subotom je tamo tema Sedamdesete.

Mučno joj je. Baci pogled prema van kroz otvorena vrata i vidi daje dvorište prazno. Kao

da su svi kolege propali u zemlju.

Uđe unutra i zatvori vrata da se ne vidi svjetlo. Neće da itko vidi. Bar ne još. Bar dok ne

povrati masku koju joj je šok skinuo s lica.

Hvala bogu da imam gumene rukavice, pomisli smeteno. Već tri godine čisti ovo mjesto

i, usprkos pedantnosti, posvuda su njezini otisci prstiju. A kamoli onih koji su sinoć prošli

ovuda. Pokušavaju smanjiti prljanje tako što na vratima svima daju plastične rukavice, ali tko

ih može natjerati da ih nose. Ne možeš unutra stražariti cijelo vrijeme.

Svijet zrcala jedina je atrakcija koju Amber sama pere i čisti otkad je promaknuta. Svi se

unutra osjećaju nelagodno kao da se boje da će ondje zauvijek zaglaviti ili da u zrcalima

obitavaju duhovi. Umjesto da se čisti autistički pedantno, prečesto se radilo na brzinu i ovlaš,

pa su ostajale mrlje, a na ovakvom mjestu jedna se jedina mrlja beskonačno ponavlja, i jedini

način da otkriješ onu pravu jest da opipaš svaku, zrcalo po zrcalo. Odavna je odlučila kako je

najbolje da to radi sama. Sada pak gorko žali zbog toga.

Djevojčine su oči zelene, baš kao i njezine. Torbica od lažne krokodilske kože leži

otvorena na podu s bolno rasutim ostacima zatrtih planova i nada. Djevojčin ruž, bočica JLoa,

ružičasti mobitel s metalnim privjeskom u obliku štikle... živahni znakovi osobnosti zamrli

pod staklenim pogledom njihove vlasnice.

14

Nema krvi. Samo blijedi tragovi prstiju na vratu. Ovo je treći put ove godine, pomisli

Amber. To ne može biti slučajno. Dvaput je slučajno, ali triput... o, jadno dijete.

Protrne do kostiju od hladnoće, premda je noć topla. Polako se počne primicati, poput

neke starice, drhtavom se rukom oslanjajući na zrcala. Sa svakim pokretom javljaju se novi

odrazi, milijuni leševa razbacani po beskonačnoj dvorani.

Odjednom, ona. Lice bijelo kao kreč, oči širom otvorene, usta stisnuta u crtu. Stoji iznad

tijela poput Lady Macbeth.

Što si kanila? Dotaknuti ju?

Pomisao ju zamrzne na mjestu. Nije razmišljala. Šok ju je pretvorio u instinktivno biće, u

stroj. Natjerao ju da zaboravi.

Što radiš? Ne smiješ se uplitati. Ne smiješ. Anonimna. Trebaš ostati anonimna. Upleteš li

se, povezat će konce. Shvatit će tko si. A onda kad shvate...

Počne ju hvatati panika. Žareći trnci, mučni svrbež. Poznat joj je taj osjećaj, uvijek tu

negdje pod kožom. Mora brzo odlučiti.

Ne smijem ja biti ta koja ju je pronašla.

Počne se povlačiti. Pipa put nazad do ulaza. Mrtva djevojka bulji u beskraj. Prokleta bila,

pomisli Amber, odjednom ljuta. Zašto si baš ovdje morala nastradati? Što uopće radiš ovdje?

Zatvoreno je već satima. Park je zatvoren već satima.

Postane svjesna svojih misli i ispusti glas nalik ironičnom smijehu. - Sranje - izleti joj

naglas. - Isuse, što da radim?

Potraži pomoć. Učini ono što bi svatko učinio, Amber. Izađi i ponašaj se onako kako se

osjećaš: šokirano i prestravljeno. Nitko se neće raspitivati. U gradu netko ubija djevojke, ali

to ne znači da će saznati tko si ti.

Da, ali će te uslikati. Znaš kakvi su novinari. Samo da napune stranice. Makar

pojedinostima, u nedostatku činjenica. Pojavit ćeš se u novinama kao žena koja je pronašla

tijelo.

Ne mogu to.

Netko bezuspješno pokuša otvoriti ulazna vrata; taj nagli zvuk natjera ju da skoči. S

druge strane začuje Jackiein i Mosesov glas. Jackie zavodnički brbljusa, a Moses odgovara u

jednosložnim rečenicama, ali mu glas odaje dobro raspoloženje.

- Uvijek je unutra nakon pauze - veli Jackie. - Amber? Jesi li unutra? Vrata su zaključana!

Amber zaustavi dah, bojeći se da bi ju i on mogao odati. Bože, što radim? Moram brzo

odavde.

- Dođi, probat ćemo sa stražnje strane - kaže Jackie. - Možda se odmara.

- Aha - odgovori Moses.

15

I što sad? Nema joj izlaza. Zvuk koraka je sve slabiji kako silaze niz stube i udaljavaju se

prema pomoćnom prolazu. Do tamo im treba jedva dvije minute. Ne može se izvući, ne može

vratiti vrijeme na trenutak prije nego što je nabasala na tijelo.

Ispravi se, prekorači djevojčine marionetske noge i požuri prema izlazu za nuždu

skrivenom iza crne zavjese. Najbolje da je nađu vani na stubama, na svježem zraku, kako

povraća.

16

9 ujutro

Vrata spavaće sobe roditelja su otvorena, a do praga poput močvarnog plina dopire reski

sirasti vonj neoprane kože i posteljine. Majka još nije ustala; vidi bezobličnu masu sklupčanu

ispod sivih pokrivača. Stoji neodlučno na pragu i nesigurno zazove:

- Mama?

Majka ne odgovara. Ipak, primijeti da joj se buncek od ruke koji pritišće pokrivač

neznatno pomakao i zna da je budna.

- Mama?

Lorraine Walker uzdahne mrmljajući i okrene se na leđa, nasukana poput izokrenute

kornjače. Pogleda kćer ispraznim, poraženim pogledom: - Šta je?

Glas joj je bezvoljan, znojan, prigušen. Nije se još pribrala. Dan je već vreo, premda nema

ni deset sati, i Lorraine se već vjerojatno guši sa svojih 160 kila ispod pokrivača. Jade vidi da

nosi svoju svečanu, do koljena dugu spavaćicu s cvjetnim uzorkom od četkanog najlona,

dovoljno veliku da prekrije fotelju. Na toj pozadini koža joj izgleda još bjelja, a laktovi joj

izviruju između humaka sala.

- Nema ništa za doručak.

- Isse. - Gđa Walker se uspravi s naporom. Jade pogleda majčino rastopljeno lice. Da joj

je više stalo, bilo bi joj odvratno. - Pitaj tatu.

Aha, to će mi pomoći.

Jade se okrene i siđe niz stube. Hoda cik-cak po hodniku u prizemlju. Otkad pamti, život u

kući sastojao joj se od bauljanja od mjesta do mjesta.

Otac si umišlja da je trgovac metalnim otpadom, a zapravo skuplja smeće koje su drugi

bacili. Mnogo je toga našlo svoje mjesto u kući jer se boji da je još netko bacio oko na

njegovu predivnu zbirku naplataka i šarki, hrđe i gume.

U kuhinji bezvoljno traži nešto da zatomi glad. Ali na policama nema ničeg. Šest praznih

kutija sa žitaricama, plastika u koju je nekad bio umotan kruh, četvrt litre usirenoga mlijeka u

sirutki.

Trebat će čekati do navečer da netko primijeti i učini nešto po tom pitanju. Njezina

majka, bez obzira na masu, može cijeli dan provesti a da ništa ne stavi u usta. Oba su

roditelja po cijeli dan na Nescafeu i Old Holbornu i pokojem zecu, kada se ulovi u klopku.

Valjda i može živjeti neko vrijeme od zaliha, pomisli Jade, što je najdalje što ide u osuđivanju.

Čuje starog kako psuje i lupa čekićem u dvorištu. Ne pada mi napamet prilaziti mu kad je

tako raspoložen. Završit ću s krvavom usnom, a bit ću i dalje gladna.

Zamijeti očevu jaknu prebačenu preko stolca. Mora da je ljeto jako užeglo kad ju ne nosi.

Nikad ga ne vidi bez nje. Često i ne čuvši ga, zna da je tu po mješavini mirisa duhana, znoja i

svinjskog govna kojim je tkanina prožeta. Baci pogled na dvorište da provjeri je li doista toliko

17

udaljen koliko zvuči, pa se na vršcima prstiju primakne jakni i stavi ruku u džep. Unutra je

njegova limenka za duhan, bezoblični komadići metala i nožić. Aha! Prsti joj obgrle nešto

obećavajuće, toplu kovanicu od dvadeset penija. Dvadeset penija. Vjerojatno se ni ne sjeća

da ih je imao. Barem je dosta za jedan Kit Kat. Možda čak i za Mars čokoladicu. Nije mnogo,

ali ako jede polako, mogla bi izgurati dan.

18

ČETVRTO POGLAVLJE

Jer ja tako kažem - odgovori Jim. To ti neće još dugo prolaziti, pomisli Kirsty. Još

četrnaest mjeseci i službeno će postati tinejdžerica.

- »Jer ja tako kažem?« Ti to stvarno? - naruga se Sophie. - To je sve što znaš reći?

Iz tostera iskoče kriške. Kirsty stavi druge dvije, a one gotove namaže margarinom s

maslinovim uljem. Uh, kad bismo barem imali onaj za četiri kriške. Otkad sam u braku,

provela sam barem tri tjedna čekajući da se tost ispeče.

Jim odloži Tribune, a naočale zatakne navrh glave. Odnedavna je prihvatio da mu se kosa

neće nekim čudom vratiti, pa se počeo šišati ultrakratko. Kirsty se to sviđa. Pomalo mu daje

onaj metroseksualni izgled i sad mu se bolje ističu jagodice, što ga čini mršavijim i nekako

žešćim. Nije loše što mi se muž sviđa i nakon trinaest godina, pomisli, i nasmiješi se u sebi

stavljajući tost na stol. Ipak, morat će ju malo pustiti, ako želi dogurati do druge faze

razgovora za posao. U svijetu financija nitko ne nosi tako kratku kosu.

- Jer - odvrati Jim - ovo izgleda grozno, eto zato. Klinke s probušenim ušima izgledaju

grozno i neću ti dopustiti da ideš u više razrede s naušnicama.

- Ali zašto? - iskezi se opet Sophie i doda: - Ja nisam klinka.

- Zato - odgovori Jim.

- Ali mama je svoje uši probušila kad je bila beba! - pobuni se Sophie.

Jim pogleda Kirsty pogledom koji kao da govori »previše pričaš. Zašto si joj to govorila?«.

- Tvoja je majka predivna žena, ali vjeruj mi, ona je takva usprkos svom odgoju, a ne

zahvaljujući njemu. Želiš li i ti završiti na skrbi, je li?

Luke otrgne pogled s Nintenda. To čini samo kad uoči priliku za neku spačku. - Jesmo li

mi snobovi? - upita.

- Nismo - odgovori Jim odlučno. - Zašto pitaš?

- Pa... - počeše se po glavi. Bože, zar opet ima uši, pomisli Kirsty. Morat ću ga obrijati

nakratko da bude poput tate. - Zbog puno stvari.

- Kao?

Luke oprezno zagrize u tost. - Jer jedemo kruh s nekim komadićima unutra.

- Kao i cijela istočna Europa - odgovori Jim.

- I nikad ne idemo u McDonald's - doda Luke prijekorno.

19

- Ne želim da dobijete šećernu bolest i iščašene kukove. Usto, štedimo. Upotrijebi nož,

Luke, ne jedi samo mekicu.

Sophie pogleda svoj odraz u žlici i zabaci kosu. Adolescencija tek što nije pokucala na

vrata.

- Pojedi svoj tost, Sophie - naređuje Kirsty - Što ćeš, Marmite2 ili marmeladu?

- Nutellu.

Kirsty i Jim se pogledaju preko glava djece.

- No dobro, znam - progunđa Sophie - mi štedimo. Koliko ćemo još dugo štedjeti?

Nakratko zavlada muk, a onda će Jim: - Dok ne nađem posao. Hajmo, ljudi. Vrijeme je da

se krene.

Slijedi ritualni odgovor: - Uuu, tata!

Jim ustane. - Hoćete li da vas povezem ili nećete? Ozbiljno vas pitam. Danas nisam

raspoložen za gluposti. Imam puno posla.

- Gluposti? - Kad smo se prvi put sreli govorio si »pizdarije«, sjeti se Kirsty. Roditeljstvo

nas je pretvorilo u šonje.

- Nisam još pojela - pobuni se Sophie.

Jim zastane na tren. - Pa, jedi u autu ili prošetaj. Tvoj izbor.

- Ionako ne razumijem zašto moram ići u taj glupi ljetni kamp - gunđa Sophie. - Praznici

bi trebali biti praznici, zar ne?

- Aha - odgovori Jim - ali nažalost svijet se ne može prestati vrtjeti jer ti nisi u školi.

- Mislili smo da će ti biti zabavnije nego cijeli dan provoditi u sobi - pojasni Kirsty.

- Prije nas je mama čuvala preko praznika - odgovori Sophie.

- Zašto sad ne bi ti? Nije da imaš drugog...

Uhvati majčin upozoravajući pogled i zaustavi se usred rečenice. Ustane od stola i ode

do tenisica vukući noge u tamnoplavim čarapama iz kojih izviruju palčevi. Čarape, pomisli

Kirsty. Sve su prerasli. Moram usput svratiti u Primark3. A možda je i dobro što ne želi u ljetni

kamp, jer ako stvari ne krenu nabolje, bit će joj to i posljednji. Do ljeta iduće godine morat

ćemo je dati u bijelo roblje.

Pogléda Jima i s olakšanjem primijeti da ne obraća pažnju na Sophienu netaktičnost. U

zadnje vrijeme nije sigurna kako će reagirati. Katkad ga nepažljiva riječ, podrazumijevanje da

će biti na raspolaganju, da nema pametnijeg posla, bace u takav ambis sumnje u vlastite

2 Marmite je kvasni namaz istoimenog proizvođača, op. prev. 3 Lanac trgovina s jeftinom robom, op. prev.

20

sposobnosti da danima nije u stanju tražiti posao. Dobro se drži, pomisli Kirsty, ali svima nam

je teško, što ponekad zaboravlja. Plaši me to da sam jedina koja u kuću donosi novce, ali ne

mogu o tome razgovarati s njime. Svaki pokušaj razgovora zvuči kao zamjeranje.

Jim ugura mapu u torbu i priđe da ju poljubi za rastanak. Hvala bogu, i dalje uporno traži

posao kao da ide na njega. Počet će brinuti kad ne iziđe iz pidžame.

- Oprosti - ispriča se Jim zbog nepospremljenog stola. - Pospremit ću ga kad se vratim.

Ona zadrhti zbog njegove poniznosti. Oboma im nije sjelo to što je preuzeo većinu

kućnih obaveza, premda je to bilo razumno za očekivati. - Sve okej - odgovori. - Ionako ne

idem prije jedanaest. Jim prebaci torbu preko ramena. - Što imaš danas?

- Konferenciju za novinare. Nekakav politički pokret. Autoritarna verzija Stranke za

neovisnost Britanije ili tako nešto.

- Neka smijurija?

- Pičkin dim.

Jim se nasmije. - Kad nisi siguran, budi sarkastičan, ha?

- Prvo pravilo novinarstva.

Opet kratak, nelagodan muk. Ne želi ga pitati koji su njegovi planovi za danas. Otkad je

otpušten, oboje se ustežu razgovarati o tome da mu svi dani izgledaju isto, u čitanju oglasa

za posao, ispijanju kave i pospremanju po kući popodne. Kirsty nije teško zamisliti kako bi se

ona osjećala na njegovom mjestu. Voli svoj posao; on ju određuje. Već i sama pomisao da ga

više ne radi ispunjavaju dubokom i bolnom sjetom.

- Kako se zovu?

- Vojska novog morala.

To ga nasmije. Podigne šalicu i iskapi čaj. - O, bože. Klinci, ajde više!

- Danas vjerojatno neće biti težak dan - veli Kirsty. - Neću morati smišljati šale na njihov

račun. Dovoljno će biti prepisati govor.

- Nikad čuo za njih.

- I nisi. Novi su. To ti je potez onog tipa Dare Gibsona.

- Ha? Onog dobrotvora?

Kirsty kinine. Dara Gibson, milijunaš koji je krenuo ni od čega, nedavno se razmahao s

nizom medijski popraćenih donacija za borbu protiv raka, zaštitu životinja, ekologiju i

siromašnu djecu. Puca na osjećaje i ne skriva da je on iza donacija.

- Hm, mogao sam i misliti da nešto skriva - kaže Jim.

- Svi nešto skrivaju.

21

PETO POGLAVLJE

Amber je kući dovezao neki mladi pozornik u službenom vozilu, par minuta prije

jedanaest. Osjeća se izmoždeno, prljavo i prazno, ali ju pogled na ulazna vrata vlastitog doma

oraspoloži, kao i uvijek. Već sama vrata ju vesele. Samo pogled na njih. To je bila prva stvar

koju su kupili kad su postali vlasnici - prava vrata od punog drveta s oplatom - zamijenivši

onu stravu od armiranog stakla iz doba dok su plaćali najam općini. Mnoga je značenja

ugradila u ta vrata: čvrstoću, neovisnost, polagano osovljavanje na noge. Svaki dan, pa čak i

ovaj, s ljubavlju miluje tu imperijalno plavu, sjajnu boju, prije nego što umetne ključ u bravu.

Amber se nada da je Vic budan i razočara ju muk u kući kad otvori vrata i zapahne miris

potpurija na stoliću u hodniku. Već po navici prijeđe pogledom po dnevnom boravku. Tiho je,

mračno i uredno. Prekrivači na sofi su na mjestu; na staklenoj površini pletenog stolića za

kavu nema ničeg osim para podmetača koji i inače tamo stoje. Papiri su uredno pospremljeni

u stalak za časopise, tepih usisan, slike poravnane, zidni TV potpuno ugašen, a ne »u

pripravnosti«. Sve je kako treba biti. Jedino nedostaje Vic. - Halo? - doziva.

Iz stražnjeg dijela kuće dopire jedva čujni lavež. Psi su još u dvorištu. Vjerojatno su opet

vani proveli cijelu noć. Ne radi on to namjerno; psi jednostavno nisu dio njegova

emocionalnog svijeta. To su njezini psi, nisu njegovi, a Vic je sklon isključiti sve što ga se ne

tiče.

Umorna je do kostiju. Odloži torbu na pod u hodniku i ode do kuhinje. U njoj teško

zarađeni ormarići iz IKEA- e, vaza s cvijećem na preklopnom stolu, žuti zidovi koji se napiju

sunca i kad je vani oblačno. Otvori stražnja vrata.

Vani je već toplo, ali se Mary-Kate i Ashley tresu među pelargonijama kao prave princeze

s pedigreom. Sagne se i pokupi ih u naručje, iznenađena, baš kao i svaki put, da nisu teže od

leptira po kojima je nazvana njihova pasmina. Nježna, neobične njuške, i dlake mekane

poput paperja. Prigrli ih k obrazima, a one ju nagrade vrelim izljevima ljubavi.

Nahrani ih, napravi šalicu čaja i odnese ju Vicu na kat. Treba ga. Treba joj osjećaj da se

svijet nije promijenio.

On još uvijek spava. Vicov radni dan na vrtuljcima u Funnlandu počinje u tri, završava u

jedanaest, pa često ode u pab da se malo opusti - baš kao i oni što rade po uredima, samo

šest sati kasnije. Život im je potpuno naopak u odnosu na ostatak svijeta, ali i međusobno. Tu

i tamo se sretnu prije njezine smjene, ali se dogodi da jedino stignu razgovarati na telefon ili

kad mu dođe u krevet. To je cijena koju plaćaju za život koji su si stvorili. Dobar je to život,

ohrabruje se. Nikad ne bih ni sanjala da ću imati ovakav život.

U polumraku sobe s navučenim zavjesama Mary-Kate i Ashley slijede je u stopu, valjaju

se po tepihu i njuškaju Vicovu odjeću. Amber zastane kod kreveta, grije si prste šalicom i

proučava dobro znane obrise. I ponovno se čudi: što muškarac poput njega radi s njom. I sa

22

četrdeset i tri još je zgodan; tamna kosa i dalje je gusta, tanke bore koje mu izniču na

osunčanom licu samo mu daju mudriji a ne umoran izgled, kao u njezinom slučaju. Ne bih

nikad rekla da sam sedam godina mlađa, pomisli. Što radi sa mnom kad je mogao imati koga

god je htio?

Odloži šalicu na noćni ormarić, skine svoje praktične radne cipele i odloži jaknu na stolac.

U nos joj uđe mošusni vonj pazuha. Preplavljena novim valom umora, sjeti se djevojčina

ljubičasta lica i popucalih kapilara. Plače joj se.

Vic se pomakne i otvori oči. Treba mu malo da se sabere. - O, bok. Koliko je sati?

Amber pogleda na sat. - Jedanaest i deset.

- Uf. - Iskobelja svoju tešku ručerdu ispod pokrivača (ta ju je ruka znala napaliti još dok

su bili cura i dečko, a koljena bi joj klecala kada bi ju obavila) i prođe prstima kroz kosu kao

da skida paučinu od sna. Takav je Vic; jedan potez prstima kroz kosu i spreman je suočiti se

sa svijetom.

- Kasniš - kaže s prizvukom prijekora.

- Imaš čaja - pokaže ona rukom, sjedne na rub kreveta i protrlja umorne listove. - Zar

nisi primio poruke?

- Poruke?

- Cijelu noć sam ti slala sms- ove. I zvala sam.

- Stvarno? Uh. - Podigne mobitel s noćnog ormarića s ladicama i okrene ga prema njoj

da vidi da je isključen. - Sori. Ugasio sam ga. Bio sam umoran.

Pecne ju osjećaj srdžbe, ali ga zatomi. Uopće ne sluti da nešto ne valja. Ne krivi ga zbog

toga.

- Isuse - kaže on - malo daješ na znoj.

- Oprosti - odgovori ona i brižne u plač.

Vic se nagne nad nju i primi joj šiju dlanom i palcem, poput masera. - Hej, hej, Amber,

nisam ništa pod tim mislio. Sve je u redu. Ništa strašno.

Suze joj presahnu jednako brzo kako su i navrle. Često je tako s njezinim osjećajima, i

premda ih zna kontrolirati, suze su uvijek tu negdje. Oslobodi se stiska, uspravi se i iziđe iz

hlača, trljajući stisnuto mjesto na vratu. Mori ju krivica. Prestani. Prestani, Amber. Nije on

kriv. Budi dobra prema njemu.

Odjednom mu više ne želi reći. Ne želi mu reći jer ne zna kako želi da reagira. Ne zna

može li podnijeti njegovu sućut ili to da ju ne dobije. Posljednji put kad je vidjela tijelo žrtve,

danima se pravila kao da se ništa nije dogodilo, danima je to držala u sebi, prikrivajući

osjećaje. Dio nje želi dati novu šansu Vicu; želi vidjeti hoće li ovaj put biti drugačije. Glupa

pomisao. Policija je preplavila Funnland i park je zatvoren. Mogla bi čuvati tajnu samo dok on

ne krene u smjenu.

23

- Nešto se dogodilo - progovori kontroliranim, ravnomjernim glasom, kao da komentira

neočekivani račun za struju. I dalje mu je okrenuta leđima, jer se boji da će ju izdati lice.

Vic sjedne više prema njoj. - Što?

Amber preklopi hlače i položi ih na stolac. - Na poslu. Sinoć. Vid... o, bože, Vic, ubijena je

još jedna djevojka. Na poslu.

- Ha? Gdje?

- U Svijetu zrcala.

- Svijetu zrcala? - ponovi on, polako shvaćajući što to znači.

Amber je jedina koja tamo ulazi noću. Ne treba mu dugo da skopča kako ju je ona

pronašla.

- Dijete moje, mora da si se strašno prepala. Trebala si me nazvati. Trebala si mi reći.

E sad je ljuta. Ošine ga bijesnim pogledom. - I jesam. Zvala sam te i slala poruke. Rekla

sam ti. Cijelu noć. Uključi mobitel pa vidi. - Nemaju fiksni telefon, već samo mobitel na

bonove.

Ponovno uzme mobitel u ruke i uključi ga. - Amber, jako mi je žao.

Sjedne na rub kreveta dok mobitel javlja o novim primljenim porukama. Ponovno joj

protrlja vrat. Klekne iza nje, odmakne joj ruku i počne gnječiti mišiće moćnom radničkom

rukom. Snažni joj prsti dodiruju rub čeljusti. Opet joj pred očima bljesne podbuhlo djevojčino

lice i natekle rastvorene usne koje otkrivaju mlade, bijele zube. Strese se i zatvori oči. Vic joj

korijenom dlana pritišće kralježnicu i ravna lopatice. Negdje duboko joj krene i osjeti

olakšanje. Kad sam bila mlada, nitko mi to nije morao raditi. Mislila sam da je bol u leđima

normalno ljudsko stanje. Hvala ti bože na Vicu. Hvala ti, bože.

- Kako je to izgledalo? - pita Vic. - Tko je ona?

- Neka jadnica. Nije imala više od dvadeset. Sva sređena za večernji izlazak. O, Vic, bilo je

strašno.

- Ali kako? Što se dogodilo?

Amber uzdahne. - Ne znam. Da znam, bila bih vidovnjakinja ili policajka, ne?

Vicova ruka odjednom stane. - Znaš što sam htio reći, Amber - odgovori uvrijeđeno.

- Oprosti - požuri ona. - Nisam te htjela povrijediti. Samo, bila je teška noć.

On joj, hvala bogu, oprosti i ruka ju ponovno počne gnječiti. Od njihove posljednje

razmirice nije prošao ni dan i sad nije u stanju započinjati još jednu. Vic ima toliko dobrih

strana, ali je u stanju duriti se tjednima, ispunjavajući kuću hladnim mukom. Dok je bila na

smjeni razmišljala je kako će njihova glupa prepirka pokrenuti još jednu takvu epizodu, sve

dok joj mrtvo tijelo nije izbilo događaj iz glave. Sad kad promisli, to je vjerojatno i bio razlog

zašto je isključio mobitel. Ali neću ga ispitivati, barem ne dok je tako dobar prema meni.

24

- I, kako je to izgledalo? - ponovi on, neočekivano. - Pretpostavljam da nikad nisi vidjela

tako nešto.

Amber se okrene i pogleda ga. Ne zna što je očekivala, ali bezobzirno uživanje svakako

nije. On ga brzo prekrije zabrinutim izrazom, ali vidjela ga je, i osjećaj je gnjusan. Tebi ništa

od ovog nije stvarno, pomisli. Ni cura pod dokom, ni ona koju su našli među kantama za

smeće u Mare Street Mews, ni ova sad. U stvari, sad kad ih je već tri, i kad samo budala ne

misli da se ne radi o istom počinitelju, tebe to vjerojatno još više uzbuđuje, jer eto, napokon

se i Whitmouth našao na karti svijeta. To je ono isto uzbuđenje zbog kojeg ljudi čitaju novine

iz dana u dan: ako se ne radi o tvojoj obitelji, o tvojim prijateljima, ubojstvo nije bogzna što

više od izlaska u kino. Tek nešto o čemu ćeš sa zadovoljstvom raspravljati u pabu.

U glavi joj opet bljesne djevojčino lice, izbuljenih očiju, crna jezika, blijedih obraza

ispresijecanih žilama. Smrt - tako neprirodna, a tako poznata. Taj šok, šuplja praznina u

krvavim očima - uvijek tako izgleda. Nitko ne umire s izgledom kao da je to očekivao.

- Izgledalo je... - mora se napregnuti da nađe riječi. Pokuša se sjetiti osjećaja, razdvojiti

reakciju na scenu pred sobom od panike koja ju je uhvatila zbog nje same. - Ne znam.

Čudno. Kao da sam u balonu. Kao da gledam samu sebe. Na neki čudan način osjećala sam se

kao da zapravo nisam tamo.

Vic se nagne i otvori ladicu noćnog ormarića. Izvuče svoj inhalator s Ventolinom i

ušmrče. - Kladim se da si se prepala - protisne zadržavajući dah. - Jesi li u bilo kom trenutku

pomislila da će tebe osumnjičiti?

- Vic! - obrecne se Amber - O, bože.

- Oprosti - kaže on i izdahne.

25

Sedam popodne

- Ne možemo ovakve kući.

Stoje u polju, gledajući se, djetelina im do struka. Sunce je već nisko, ali još sja,

prokazujući njihovu umrljanu figuru, sad kad su na otvorenom. Bel pogleda šake i primijeti da

su joj nokti crni i popucali od kopanja. Vrati pogled na Jade. Sva je prljava. Po rukama i

nogama zemlja i lišajevi, komadići lišća i grančica, ogrebotine od trnja i kore.

- Mama će me ubiti - kaže Jade.

- Okej je - kaže Bel. - Samo sve odmah stavi u perilicu. Mama će to pokriti drugim

rubljem i neće ni primijetiti.

Jade je prestravljena. U kući Walkerovih nema perilice rublja. Za nju perilice postoje

samo u praonicama. To što Bel smatra normalnim da ju imaju samo povećava jaz između njih

dvije. Jadeina majka pere rublje na ruke, namače u kadi ponedjeljkom uvečer, zatim ga gnječi

i uzdišući oriba, a potom u utorak objesi u dvorištu. To je još jedna stvar po kojoj se Jade ističe

u školi; sva je njezina odjeća - naslijeđena od starije braće i sestara - siva i isprana u odnosu

na školske drugove. Svi znaju da su Walkerovi prljavi i da nemaju samopoštovanja, i netko se

uvijek pobrine da joj to i kaže.

- Ne mogu. Ona... - čak i sad ju nešto sprječava da ovoj djevojčici u Levisicama, s

pravilnim naglaskom, prizna sve. Nema prijatelja, ali i podsvjesno zna da će ova nova,

blistava osoba nestati iz njezina života čim shvati otkud zapravo potječe. Još ne razumije da

je njezinom kratkom prijateljstvu došao kraj.

- Ubit će me - dovrši nemoćno. - Pogledaj me.

- Hajde - kaže Bel. - Moramo se urediti.

Krenu ovčjom stazom do potoka. Po livadi se rasuli svijetložuti otočići maslačaka i

kostriša. Djevojčice su utihnule i ne usuđuju se pogledati jedna drugu. Grozni im je posao

oduzeo prijepodnevnu volju za brbljanjem. Jedine riječi koje im sada padaju napamet kratke

su i svrhovite. Zalete se niz obalu do lokve. Izgledala je dublja dok su tapkale po njoj tražeći

uporište, ali je ipak dovoljno duboka da im dođe do bedara i dovoljno čista, sad kad se sleglo

blato koje su bile uskomešale. Nijedna to ne spominje, ali obje se krišom pregledavaju, tražeći

Chloeinu krv ili kakav drugi znak koji bi odao što se tamo dogodilo.

- Hajde - ponovi Bel, skine gornji dio, traperice, i potopi ih u vodi. Jade oklijeva. - Hajde,

Jade - pozove ju Bel.

- Onda ću biti mokra - odgovori Jade neodlučno.

- Ocijedit ćemo odjeću. A još je toplo. Začas će se osušiti. A uvijek možemo reći da smo

pale u rijeku. Nitko ne zna gdje smo cijeli dan. Hajde!

26

Jade skine majicu i suknju. Koljena su joj zelena od klečanja u šumi. Nevoljko zagazi u

vodu i zastane, tresući se, usprkos vrućini i čvrsto pri vijajući odjeću uz grudi. Bel joj ju istrgne

i baci u vodu. - Ribaj - naredi joj. - Daj se više primi posla.

Bel se spusti na koljena i počne, uronjena do prsa, snažno strugati prljavštinu s ruku i

ramena i prati znoj ispod pazuha. Zaroni lice u vodu, izroni i spere prljavštinu s njega. Pokaže

Jade da učini isto.

Ne mogu, pomisli Jade. Tu je bila ona... njezino lice...

- Ne znam plivati - odgovori.

- I ne trebaš znati. Dođi.

Bel se odjednom baci prema njoj i dohvati ju za ruku, odlučno ju gledajući u oči. - Jade.

Nemoj mi se sad raspekmeziti. Ne učiniš li to, ako ovakva odeš kući...

Ne želi završiti rečenicu. I ne treba. Jade će ju dovršiti umjesto nje. Saznat će. Shvatit će.

Već sad peru ruke od onoga što su učinile. Pokušavaju odvojiti ovo što rade sada od razloga

zbog kojeg to sad moraju raditi.

Jade klekne i zaroni pod vodu, kao da se krsti.

Otvori oči ispod površine i vidi da je voda opet prljava od uskovitlanog blata. Mračno je

ovdje. Tiho. To je i ona vidjela, pomisli. Tako je to izgledalo, njezini zadnji trenuci.

Kroz tamu ugleda Chloeino lice. Odskoči prestravljena, grabi gore, na zrak. Iskoprca se do

obale. Napola puzeći, a napola trčeći popne se na vrh i počne se tresti, onakva, u donjem

rublju.

Dođu do vrata ograde. S njih se cijedi slijepljena mokra odjeća.

- Ovdje se rastajemo - kaže Bel.

Mnogo je smirenija od mene, pomisli Jade. Kao da zna što treba činiti. Ja bih do sada

napravila toliko pogrešaka. Dosad bi već svi znali. Da sam ja.

- Ja ću se vratiti kroz selo - kaže Bel. - Svojima. Ne smiju znati da smo bile zajedno.

Shvaćaš?

Jade proguta knedlu i kimne: - Aha.

- Nikad ne smiju saznati da smo bile zajedno - ponovi Bel. - Svjesna si toga, zar ne? Ne

smijemo se više viđati. Sretnemo li se, pravit ćemo se da se ne poznajemo. Okej?

- Aha - odgovori Jade.

- Razumiješ? - ponovi Bel. - Nikad. Razumiješ li?

Jade ponovno kimne. - Da. Razumijem.

- Dobro - kaže Bel.

27

Okrene se i pođe niz livadu prema zapadnom dijelu sela. Iza sebe baca dugu sjenu na

zalazećem suncu.

28

ŠESTO POGLAVLJE

Dok se konferencija privodila kraju i prvi novinari počeli izlaziti na parkiralište, Stan je

već smotao i zapalio cigaretu. - Blagi bože, kakvi to idioti zakazuju konferenciju za tisak u

vrijeme ručka, a ne posluže ni vražje sendviče? Ako želiš dobre komentare, moraš poslužiti

sendviče. Svi znaju da novinarima trebaju sendviči. Mogao sam ovo vrijeme provesti i u

pabu.

Stan je stara škola. Štoviše, vrlo stara. Još iz onih dana kada se novinarski posao obavljao

u barovima. I nekako mu uspijeva voditi život kao da ta vremena nisu zauvijek prošla. Prema

suvremenim britanskim novinarskim standardima on je dinosaur koji uvijek istražuje

telefonski ili pješice umjesto putem elektronskih obavijesti ili Googlea. Ali kad ga sretneš,

uvuče te u svoj svijet i podsjeti zašto si uopće htio raditi ovaj posao.

Svom se težinom spusti na zidić s nešto zimzelenja i hrpicom odbačenih čikova i limenki

sokova. Kirsty mu se nasmiješi i sjedne do njega.

- Mmda. Ovo je uglavnom bio gubitak vremena, ne misliš?

Stan se pivski podrigne. - Pa ipak, barem sam se izvukao iz Sleaforda.

- Išao si gore u Sleaford?

- Jesam. Čak mu i ime zvuči kao da si ugazio u njega, ne? Morao sam se dobrovoljno

javiti da ću pokriti ovo, samo da se izvučem odande. Ono što bih volio znati je zašto ne počnu

ubijati ljude tamo gdje bi čovjek doista htio otići. Ozbiljno ti velim. Recimo na more, za

promjenu. Ovo ja zovem čistom sebičnosti.

- Maloljetnik F i maloljetnik M?

Stan kimne. Svaki tjedan donosi novu provalu nasilja u školama. Dva su

dvanaestogodišnjaka maltretirali trećega sve dok se ovaj nije bacio pod jureći vlak. Stvar je

lijepo snimljena nadzornom kamerom, pa nema dvojbe tko je krivac.

- Dakako - nastavi Stan - da se nisu riješili osoblja na stanici, ne bi im trebale nadzorne

kamere, već bi ih netko zaustavio. Koje sranje. To je svijet u kojem živimo. Sve ima cijenu, a

ništa vrijednost. Uvijek se nađe novaca za naciste u invalidskim kolicima, ali ne dao bog da

poželiš zaštiti nečije dijete od nasilnog ološa.

Srce joj poskoči. Uvijek je Stana smatrala prilično liberalnim. Za istraživačkog novinara.

- Ti to ozbiljno? - pita ona. - Nasilnog ološa?

Stan uzdahne. - Da, znam. Ali u tome i jest problem, zar ne? Mali smradovi nisu ni imali

prilike postati nešto drugo. Stara tirada o beskorisnim roditeljima, odsutnim očevima, trećoj

generaciji lezilebovića na socijalnom. Išao sam posjetiti mamu maloljetnika F. Što si mogla i

29

očekivati? Devet ujutro, a ona je još u krevetu, dok joj se vani na pločniku čopor djece

cirkusira na zadnjem kotaču bicikla između odbačenih frižidera. I znaš što mi je odgovorila?

Kirsty odmahne glavom.

Stan progovori nekim zamišljenim sjevernjačkim naglaskom: - Nis ja kriva za to. Oti se

ne da kontrolirat.

- Znam, ali... - krene Kirsty sa zadrškom. Kad je o ovoj temi riječ, teško nalazi argumente.

- Da, znam - ponovno uzdahne Stan - ali bilo bi dobro da se barem ponekad ti ljudi ne

ponašaju prema stereotipu, ne misliš? Ako ništa drugo, F- ova je mama barem iskrena. Znaš

što je rekla druga?

Ovaj put progovori visokim sentimentalnim glasom, oponašajući majku maloljetnika M: -

Ja volim svoju djecu. Ne zanima me što je učinio, svejedno ga volim.

Kirsty se sjeti svoje mame kad ju je na trenutak ugledala na televiziji prije nego što se

netko požurio da ju ugasi. Imala je na sebi poliesternu bluzu s cvjetnim uzorkom veličine

šatora, kupljenu za suđenje, i nabrekle hlače omotane oko trbušine koja je visjela preko

bedara poput pregače. Masnu je kosu začešljala prema nazad, otkrivajući prkosno lice. Ista

stvar, doslovce ista rečenica, i nakon toga - muk. Nijednog posjeta, nijedne rođendanske

čestitke. Kako je Kirsty tada otkrila, voljeti i biti tu nije isto.

- Da je voljela to svoje dijete - nastavi Stan - nešto bi već učinila da ga nauči razlikovati

dobro od zla.

U tom se trenutku otvore staklena vrata i iz hotela izađe nekoliko predstavnika Vojske

novog morala pod rukom noseći smotane postere koji su do maloprije krasili konferencijsku

dvoranu. Kirsty se naceri. - Zvučiš kao da ćeš se sad učlaniti među ove.

Stan se nasmije. - Da, stvarno. Kad smo već kod toga. Koliko riječi moraš sastrugati s dna

bačve da opišeš ovo društvo?

- Šestotinjak. Za vijesti. Ti?

- Isto, ali za reportažu.

- Sretnice. - Reportaže daju više slobode novinarima da izraze svoje stavove, povuku

analogije, podsjete na sličnosti između ove priče sada i onih otprije. Kad se radi o vijestima

poput ove, to je pravi blagoslov. Predstavljanje stranke, za koje joj je trebao sat vožnje,

trajalo je petnaest minuta, a sastojalo se od blijede moralističke propovijedi u stilu Davida

Camerona te izbjegavanja odgovora na novinarska pitanja u stilu novih Laburista. Morat će

se gadno napregnuti da iskamči dvjestotinjak riječi citata iz digitalnog diktafona, a stenogram

joj se manje - više sastoji od očajničkih črčkarija o scenografiji, u nedostatku boljeg. - Jesi li

uopće saznao išta nova o tome za što se zalažu u odnosu na ono što si znao ranije?

Stan odmahne glavom. - Svijet ide k vragu i nešto treba poduzeti? Tako nešto.

- Hm - promrmlja Kirsty. - To sam i mislila. A što je to nešto?

30

- Krivog pitaš. - odvrati Stan. - Nije li se taj Gibson obogatio prodajući robu s natpisom

»A što bi napravio Isus?« Privjeske, japanke i slično?

- Je.

- Bit će onda da će poduzeti nešto što bi napravio Isus, ne čini ti se?

- To ima smisla.

- Makar, mislim da bi Isus krenuo s time da podijeli sendviče. Što još imaš na tapetu do

kraja tjedna?

Kirsty nelagodno slegne ramenima. Sušna sezona i nije najbolje doba za slobodnjake u

svijetu koji se hrani recikliranim vijestima. Naročito ne one s mužem bez posla i polovicom

ekipe News Internationala bez stalnog ugovora. - Malo toga. Guram se da radim smjene, ali

ne grizu udicu.

- Znam kako ti je. Ja toliko uskačem da sam odlučio kupiti prikolicu za spavanje. U

posljednje vrijeme me uopće nema doma.

Oboje skrenu pogled prema mladim sljedbenicima Dare Gibsona. Tamna odijela,

sređena frizura. Izgledaju vrlo poslovno.

- Ono što nama treba je neki sočni serijski ubojica - kaže Stan.

- Ili krah industrije. Nešto da preguramo ovaj praznički dremež.

- Aha - složi se Kirsty - ali ništa preglamurozno, jer će nam početi slati ljude iz Londona

da nam preotmu posao.

Uto prođe netko iz Londona - Sigourney Mallory iz Independenta - razgovarajući na

mobitelu i ne primijetivši ih.

Dvoje ju novinara poprati sumnjičavim pogledom. - Što će ona ovdje? - zapita se Kirsty.

- Pojma nemam. Obilazi siromašne krajeve. Već godinama se ne miče iz Londona.

Konferencija je zapravo bila neobično dobro posjećena za ovako nevažan događaj. Nema

dana da se ne predstavi neka politička, aktivistička skupina. Da se VNM pokazao u

parlamentu nakon ponovnog medijski popraćenog saziva, uz nešto sreće dobili bi tek dva

retka u sažetku vijesti.

- Misliš li da se radi o scijentolozima? - upita Stan. - Svakako tako izgledaju.

Kirsty odmahne glavom. - Previše spominju Isusa, a premalo teoriju zavjere. Nije to.

Prije će biti da se radi o bogataškoj samo-reklami, što misliš? Nema tu ničeg. Idemo.

- Imaš pravo - kaže Stan. - Vidio sam neki pab na kružnom toku. Piše da poslužuju

hranu. Hoćeš li mi se pridružiti?

Kirsty skoči sa zidića, dohvati torbicu i stavi ju na rame. Već je dva, a ona mora dostaviti

članak do pet. - Neću - odgovori - moram doma da predam članak.

31

- Pobogu - velí Stan - predaj ga iz paba kao svi normalni ljudi.

Uto Kirsty zazvoni mobitel u džepu. Izvadi ga i pogleda na zaslon. Prikaz broja

onemogućen. Bit će ili Tribune ili banka, što drugo? Prvi nude novac, drugi ga traže. Teško da

je posao, pomisli. Znaju da moram predati članak, a i nije doba dana kad se dijele zadaci.

Ludnica će tek početi. Plima kreće nakon jutarnje konferencije i traje do prvog dnevnog

izdanja. Urednici nakon toga nazivaju samo da se izviču na tebe jer kasniš s člankom. Banka

je, sigurno. Sranje, ne mogu sad razgovarati s njima. Moram ostati pribrana. Pusti da

zvonjava prestane, pa vrati mobitel u džep. Trenutak kasnije zabruji joj nova poruka.

- Hajde - mami ju Stan - počasti se kratkim pićem, pečenicom i pomfritom. Dat ću ti i

svoj dongle4.

- Stvarno znaš kako pridobiti djevojku, Stan. Ne, slušaj, moram klincima napraviti užinu

kad pošaljem članak. Ne mogu s tobom drviti po pivu cijelo poslijepodne.

Stan cokne jezikom: - C- c. Ni novinari nisu više što su bili, ha?

I njegov mobitel zazvoni. Izvadi ga iz džepa svoje stare, pljesnive parke i javi se ne

provjeravajući broj: - Stanley Marshall?

Spusti torbu s računalom na pločnik i pažljivo posluša. Odjednom mu izleti: - Jebote.

Gdje si rekao? U dvorani s ogledalima? Netko ima smisla za humor.

Kirsty se u međuvremenu osvrtala po parkiralištu, čekajući ga da završi, i primijetila da

su svim kolegama novinarima mobiteli na uhu - kimaju odrješito i švrljaju nešto po nadlanici.

Sranje, pomisli, ipak je bio posao. Procurila je neka velika vijest, a ja sam ju prepustila

automatskoj sekretarici.

- Aha, aha, svakako - govori Stan. - Ionako sam u Kentu. Da, autom. Ne brini. Vonj

novog morala? Da, svakako. Vjerojatno stignem do tamo za par sati. Dobro. Da. Nazvat ću te

kad budem in situ.

Čim završi, podigne torbu i izvadi vrećicu Druma iz jakne. Baci pogled prema Kirsty

stavljajući mobitel u džep. - Ako je ono bio Tribune, bolje ih odmah nazovi - uputi ju. - Ne

želiš da to preuzme netko drugi.

- Što se zbiva? - upita Kirsty. Srce joj zastane, a onda počne lupati.

- Pa, izgleda da je ovo društvo ispalo iz vijesti. Ubojstvo. Dolje u Whitmouthu. Treće ove

godine, a izgleda da su bila još dva prošle, počinjena na isti način.

- Opa - veli Kirsty.

- Aha - odvrati Stan, smijuljeći se veselo. - Čini se da nam se želja ispunila. Idemo na

more!

4 Radi se o igri riječi. Dongle je uređaj koji se obično umetne u USB ulaz na računalu i u konkretnom slučaju vjerojatno služi

kao antena za bežično umreženje na Internet. Također može značiti i penis. Op. prev.

32

SEDMO POGLAVLJE

Živim svoj san - kaže Jackie i otvori limenku. - Tebe je lako zadovoljiti - nasmiješi joj se

Amber.

- Hajd' sad reci, tko bi u ovom trenutku, baš sada, htio biti netko drugi?

- Jackie! - oštro ju upozori Blessed.

Jackie ju pogleda namrgođeno, vrati pogled na Amber i onda se sjeti. - O, oprosti. Nisam

to mislila tako. Mislila sam kao ono, sunčani dan u Whitmouthu.

Amber ne može zatomiti osmijeh, pa okrene glavu prema plaži. Pogledom prelazi preko

smeđeg šljunka koji se rastegao gotovo kilometar; nad njim se nadvio utihnuli rollercoaster;

tu je zapušteni mol; pet- šest svijetlo urešenih drvenih štandova s brzom hranom nanizalo se

uz pločnik, platnene im nadstrešnice plešu na vjetru s La Manchea. I konačno, ručnik i

plastični hladnjak za pivo.

- Imaš pravo - odgovori.

- Zato i živim ovdje - doda Jackie.

- I ja - kaže Amber. Ovdje je došla prvenstveno zbog mora. Ali more nije jedini razlog

zašto se zadržala. Svjesna je da ima i ljepših obala i ljepših gradića, pa čak i boljih susjeda

nego što je ovdje okupljeno društvo, ali se u Whitmouthu osjeća sigurnom zato što mu

nedostaje glamura i ambicije, a gomile nezainteresiranih turista se neprekidno izmjenjuju.

Kad je prvi put došla, osjetila je da bi mogla ovdje pustiti korijenje, ali se i dalje uzbuđeno

čudi kako joj je to uspjelo.

- Pa, kako si, Amber? - upita Jackie glasom zaslađenim suosjećanjem koje joj nije u

naravi. - Držiš li se?

Znaš što, pomisli Amber, osjećam se kao govno, hvala na pitanju. Pronašla sam leš,

nema tome trideset i šest sati, i vidim ga svaki put kad hoću zaspati. - Mislim da mi je draže

kad se ponašaš kao hladna kučka, Jackie - odgovori joj. - Onda si barem iskrena.

Jackie grcne u smijeh.

- Ali to je istina - nadoveže se Blessed, sjedeći na jastuku koji jedonijela za tu priliku i

pletući džemper da zaštiti svog predragog sinčića od nadolazećih zimskih vjetrova. - Nije baš

primjereno iskorištavati ovakvu situaciju.

- Daj, molim te, Blessed - odvrne Jackie - što bismo trebale raditi? Nitko od nas nije ubio

tu djevojku i nitko ju nije poznavao. Nismo mi krive što ne možemo na posao, zar ne?

33

Blessed gucne malo piva od ingvera. Dograbi hvataljke i prevrne žeravicu na roštilju. -

Mislim da je vrijeme - najavi. - Nismo, znaš što sam htjela reći, Jackie. Ali tulum... je li to baš

primjerena reakcija?

Maria Murphy se maže kremom za sunčanje kao da je na Costa Bravi i promatra svoje

dečke kako se zabavljaju. - Pa to i nije pravi tulum, ha, Blessed? Više je kao prilika za nas koji

ovdje živimo da malo za promjenu uživamo na obali, ne bi rekla? Nije da smo to planirali. O,

bože, šutnut će loptu u more, dam se kladiti.

Sve se okrenu u smjeru njezina pogleda. Muškarci iz naselja smiju se i jurcaju za loptom

kližući po šljunku između lukobrana koji služe umjesto golova, šestorica protiv šestorice. Srce

i duša Funnlanda, zatečeni nenadanom slobodom, divljaju poput djece na prvom snijegu.

Jackie se prva dosjetila tome, premda je Amber za ideju saznala od Vica, koji ju je uvjerio da

zatvorivši se u kuću neće vratiti djevojku niti nekim čudom prestati biti dijelom cijele stvari. I

drago joj je što je to učinio. Ima pravo, kao i uvijek.

Ništa ne može obrisati ono što je vidjela, ali život mora dalje. Ionako se u zadnje vrijeme

ne druži dovoljno s kolegama, i ponekad joj se čini da se, otkad je preuzela posao voditeljice,

između njih podigao stakleni zid.

- Zapravo je istina da zatvorivši se u kuću neću ništa promijeniti, zar ne? Ležanjem u

mraku i plakanjem ne mogu poništiti što se dogodilo.

- To je stav! - odgovori Maria. - Voljela bih da imam djelić toga na čemu si ti stalno.

- Ja sam ti ko zraka sunca - veli Amber i pogleda ju sjajnim očima.

Maria se naglo uspravi, promatrajući ljutilo starijeg sina. - Jordane! - viče - Ako ta lopta

završi u moru, ti ćeš ići po nju!

Jordan Murphy joj preko ramena uputi drski pogled četrnaestogodišnjaka. Njegova

braća - svi ošišani na trojku i s pravom dijamantnom naušnicom u lijevom uhu - divljaju po

vodi s drugom djecom iz naselja, boreći se za mjesto na kamionskoj zračnici.

Jackie stisne oči. - Ha! Kome se gleda to mršavo tjelešce? U stvari, ja se čuvam za

Mosesa ili Vica. - Pa iskapi limenku i baci ju nemarno na šljunak. - Da sam znala da će tvoj

Vic skinuti majicu i sama bih se išla loptati.

- Pazi se - upozori ju Amber.

- Ma, daj, hajde - ubaci se Blessed. - Čak bi i ja bila sretna da ti vidim muža kako ulazi u

more. Moraš priznati da je krasan.

Amber se nasmije s nelagodom. Zna da žena nema skrivenih namjera, ali to stalno

pozivanje na njegov izgled - i činjenicu da se nikad nisu oženili - daju joj osjećaj da hoda po

rubu provalije. Znam da me voli, razmišlja Amber. Ne treba mi komad papira da mi to kaže. I

znam da je to paranoja. Vic mi je vjeran kao pas. Ali bi mi bilo draže da me ove žene ne

podsjećaju stalno kako bi stale u red za Vica, pruži li im se prilika. - Nije on samo ljepotan -

odgovori - više je od toga.

34

- Aha, ali je i dalje ljepotan - uporno će Jackie - a i pogledaj mu tu snažnu ruku.

- Guzu? - raspituje se Maria. - Jackie, jesi li ti sad govorila o guzi Amberinog momka?

Odvratna si. Nikad ne znaš kad je dosta.

- Ruku - pobuni se Jackie. - Rekla sam ruku!

- Aha, svakako - odvrne Maria. - Hajmo cure, vrijeme je da se primimo roštilja, ako

mislimo išta napraviti.

Amber se pridigne na bok, a psi, koji su dotada ležali na rubu prostirke, naćule uši. Ona

ih smiri i digne poklopac s plastičnog hladnjaka. Ona je išla u Lidl jer jedina vozi. Usto, željela

je nešto učiniti za sve njih. Za nekoliko dana bolno će osjetiti gubitak dnevnica i ona se osjeća

odgovornom. Kao da nije samo pronašla tu djevojku, već ju je tamo i stavila.

- Okej, pljeskavice, piletina, pečenice. Blessed, daj izvadi peciva iz one plastične torbe.

- Amber Gordon, ti si moje zlato. Što bismo mi bez tebe? - raznježi se Jackie.

- Našli bi nekog drugog da ga vrtite oko malog prsta - vrati joj Amber. Ali osjeća toplinu i

zadovoljstvo. Drago joj je što se potrudila. Razdvoji pljeskavice i stavi ih na najbliži roštilj.

Masne su. Oblak dima sa žara zavonja po jeftinom mesu.

Maria ga odmahuje rukom i zapali cigaretu. - Hej, hej - primijeti gledajući prema molu -

Jackie, imaš društvo.

Svi se okrenu i ugledaju Martina Bagshawea kako stoji pored kante za smeće i promatra

ih.

- Blagi bože - namršti se Maria uhvativši njegov pogled, prije nego što ga skrene - skine

li taj ikad svoj anorak?

- Koliko znam, ne skida - odgovori Jackie. - Još ga nisam vidjela bez njega.

Čak ni dok ste se jebali u parku Cross Keys, pomisli Amber i odmah se prekori.

- Jel'te još uvijek naziva? - upita.

Jackie kimne. - Aha. Odvratni ljigavac. Samo da ode.

- Mogli bi reći dečkima da popričaju s njim - predloži Maria.

- Ako želiš.

- Ne brini. Izgleda da je tvoj čelični pogled bio dovoljan - odgovori Jackie.

Martin im okrene leđa i povuče se u sjenu pod molom. Na drugoj je strani stuba koje

vode do drvene pješačke staze i izlaza na rivu Corniche. Ne želi proći pored nas, pomisli

Amber. Boji se da mu nešto ne dobacimo. Vjerojatno je u pravu. Iza njih Moses uleti u noge

Vicu, podigavši šljunak u zrak. Kao po naredbi, žene se usprave na koljena. - Hej! vikne

Jackie. - Isusee - pridruži joj se Maria. Amber skoči na noge: - Micek, jesi li dobro?

35

Muškarci se usprave u sjedeći položaj, pogledaju iznenađeno u žene, pruže si ruke da se

pridignu i otkotrljaju do udaljenijeg gola.

- Zar ti ne želiš igrati, Ben? - obrati se Amber Blessedinom četrnaestogodišnjem sinu,

koji naslonjen na lukobran u miru čita udžbenik iz biologije. Benedick digne pogled, odmahne

glavom i vrati se čitanju. On je jedno ozbiljno, pomalo dežmekasto dijete. Amber misli da ga

pritišće težak teret majčinih planova za njegovu budućnost. U ušima su mu slušalice od MP3-

ce. Slegne ramenima ne vadeći ih iz ušiju da čuje što mu govori i nastavi čitati. Nadam se da

će ispasti okej, pomisli Amber. Nadam se da će naći sreću.

- Kako mu ide u školi? - upita njegovu majku, okrećući pljeskavice.

- Dobro - odgovori Blessed. - Među najboljima je u razredu - doda ponosno.

- Tako i treba. Pametan je dječak.

- Jednoga dana bit će doktor - odlučno će Blessed.

- Ne sumnjam.

- A dobar je i s kompjutorima.

- Stvarno? - ne čudi ju to. Benedick je upravo taj usamljenički tip za kojeg očekuješ da

slobodno vrijeme provodi u kući. - Voli biti na internetu, ha?

- Da - odgovori Blessed. - Dobro je da ga nemamo kod kuće, jer ga uopće ne bih viđala.

- Nemate interneta? Mislila sam da ga danas svi učenici koriste za pisanje zadaće.

- Za to ide u knjižnicu. Tamo imaju kompjutore.

- Nemate ni kompjutor?

Blessed odmahne glavom. - Imali smo ga, ali se pokvarilo nešto što zovu matična ploča.

Tako kažu. Kako bilo, ne da se popraviti, a garancija je istekla ni tjedan dana ranije.

- O, moja Blessed, koja smola.

- Štedim za novi - ne da se Blessed. - Možda za Božić. Skupi su.

- O, pa bravo - odgovori Amber. - Nisam to znala. Zašto mi nisi rekla?

Blessed slegne ramenima i nastavi plesti.

- Barem neće ići na porno stranice - doda Maria. - Moj se Jordan ne da skinuti s njih.

Navečer mu se ne usudim ući u sobu jer se bojim što ću tamo zateći.

Iza njih Jason Murphy divlje opali po lopti prema golu. Žene promatraju kako leti visoko

preko plaže i pada u vodu.

- Aah - uzdahne Jackie, otvarajući novu limenku - počinje predstava.

36

OSMO POGLAVLJE

Kirsty digne pogled prema hrđavoj mreži greda i stupova koji podupiru šetnicu od križne

rampe na ulazu do kraja mola. Mračno je tamo, vlažno je i vonja - ne samo po trulim algama

i ribi, već i po prljavštini generacija zakinutih, po napola pojedenoj i ostavljenoj hrani i po

nečem što curi i skuplja se pod stijenama. Vidjela je i ljepših gradića u životu, ali s obzirom na

to zašto je ovdje, nije ni tako loše. Dobila je zadatak napisati reportažu od tisuću petsto riječi

o nedjeljnom događaju, kako bi čitatelji bili sretniji u vlastitoj koži. Treba preskočiti vrtuljke i

sladoled i balone u obliku raznih životinja, vrhunski užitak u vrućem i slanom pomfriju na

snažnom morskom vjetru, valove La Manchea koji razgaljuju golu kožu, i umjesto toga

prikazati nepregledne blokove sivih, poslijeratnih montažnih zgrada razbacanih po

močvarnome tlu riječnog ušća, otrcane plastične izloge restorana brze hrane, život pod

stresom uglavnom migrirajućeg stanovništva, koje se može nadati tek sezonskim poslovima,

pročelja iz doba Kralja Georgea koja proviruju između plastike i neona. Učiniti da Balham u

usporedbi s ovim izgleda kao melem na ranu. Nepisano je pravilo da mjesto u kojem je

ubojica na slobodi ne može biti dražesno. Kad bi se ovakve stvari događale u dražesnim

mjestima - u kojima narod kupuje nedjeljne novine i čita ih - tko bi se onda osjećao

sigurnim?

Pa ipak, ne može si pomoći. Sviđa joj se. Unatoč zapuštenim i slabo opremljenim

trgovinama. Unatoč blijedoj puti prolaznika koja bi trebala biti brončana od morskog života,

unatoč činjenici da nijedna boja na rivi nije prirodna. Unatoč suzama na licima mamurnih

prijateljica Hanne Hardy kad su saznale zašto se sinoć nije vratila u unajmljenu prikolicu i

unatoč činjenici da svatko stariji od petnaest godina izgleda kao da ima četrdeset, ima u

ovom Whitmouthu nešto kričavo prkosno što ga čini iznenađujuće dražesnim. I unatoč

sumornom razlogu koji ju je ovamo doveo, dio nje se osjeća kao da je na praznicima. Sviđa

joj se Whitmouth, a misli da joj se sviđaju i njegovi stanovnici.

Poput one poveće skupine petnaestak metara od mjesta gdje stoji. Tipična radnička

zabava gdje žene sjede dok se muškarci grubo naguravaju oko lopte, često praveći stanke da

popiju resko pivo iz limenke i podijele jedan debeli, grubo smotani džoint. Ona vrsta

okupljanja u kojem sam i sama nekoć htjela sudjelovati. Možda mi se zato sviđa ovdje. U

nekom drugom životu, mislila bih da sam u raju.

S druge pak strane, stoji na mjestu na kojem je pronađena Nicole Ponsonby, prva žrtva

ovog ljeta. Nicole je ovdje ležala mirno, licem okrenutim prema nebu, s jednom rukom

prebačenom iza glave. Ne bi se ni po čemu razlikovala od drugih tinejdžerica štovateljica

sunca, da nije ležala na hrpi dronjaka i praznih boca u sjeni lukobrana i da joj lice nije bilo

plavo.

To se dogodilo 13. lipnja. Na dan svoje smrti, Nicole je u Whitmouthu bila već četiri

dana. Posljednji su ju put vidjeli kako tetura iz paba Sticky Wicket u potrazi za pomfritom, s

37

pirsinzima na donjoj usni i ljubavnim ugrizima prošaranim vratom. Došla je iz Lancashirea.

Imala je devetnaest godina i školu je završila prošle godine s peticom iz ugostiteljstva i

poslovanja. Željela se baviti hotelskim poslovanjem i posljednja je tri mjeseca radila na

recepciji hotela Jurys Inn u Manchesteru. Na izlet u Whitmouth dijelom je otišla i zato da vidi

kakve su joj prilike za napredovanje u nekom od hotela na kentskoj obali. Nije imala dečka,

još od četvrtoga srednje.

Kao dijete, mjesto je posjetila triput, s roditeljima Susan i Grahamom i s dva brata,

Jakeom i Markom. Uglavnom je bila pristojna, uredna, poštena cura i rijetko bi se kad

razuzdala, osim kad bi se našla s društvom, kao i drugi tinejdžeri. U dvanaest sati od izlaska iz

paba do trenutka kad je nađena zadavljena nitko nije primijetio da je nema. Nije ni čudo - ni

po čemu se nije isticala, a ulice su bile prepune ljudi.

I dok Kirsty tako stoji i razmišlja o djevojci i okolnostima u kojima je stradala, pored nje

zastane neki čovjek u prolazu. Izgleda kao kuna ili lasica, s tim šiljastim zubima i sitnim

očicama.

- Mogu li Vam pomoći? - pita bezličnim, nazalnim glasom.

- Ne, hvala. - odgovori Kirsty, pokušavajući zvučati prijateljski, ali odrješito. A onda se

predomisli: - Zapravo, možete, kad već pitate. Jeste li odavde?

- Jesam - odgovori on pomalo iritiran, kao da ga pita nešto što bi i djetetu bilo očito.

- O, sjajno. Svi s kojima sam razgovarala su turisti. - To je dakako nevina laž. Istina je da

su se lokalni stanovnici s kojima je razgovarala pokazali izuzetno odanima svome mjestu, pa

vapi za izjavama o tome kako ih je strah izaći na ulicu i kako ne mogu spavati, što bi

stanovnike Cheltenhama trebalo učiniti zahvalnima na vrijednosti njihovih nekretnina. Ne

dobije li ih uskoro, morat će ih sama izmisliti. - Dopustite mi da Vas upitam što Vi mislite o

svemu ovom. O ubojstvima. Kao stanovnik grada.

Čovjek postane sumnjičav. - Zašto to želite znati?

Kirsty promijeni taktiku. Malo pojača šarm. - Hm, da. Oprostite. Trebala sam se

predstaviti. - Pruži mu ruku, premda joj je nelagodna pomisao na dodir s njegovom

sivkastom kožom. - Kirsty Lindsay. Sunday Tribune. Pišem članak o...

- Znam o čemu pišete - prekine ju on i frkne ponosito. I to se događa. Premda je većina

ljudi nervozna u blizini novinara jer se boje da će reći previše o sebi i strepe kamo će ih

pitanja odvesti, tu i tamo se nađu oni koji u obraćanju novinara nalaze dokaz svoje važnosti,

koju je za razliku od susjeda netko prepoznao.

- Svakako. Da. Naravno da znate. - uzvrati ona. - Pa, zanima me...

- Reći ću Vam što mislim - opet ju prekine - mislim da svi vi trebate otići. Nitko vas ne

želi ovdje.

- Ma gledajte - pobuni se Kirsty - posao nam je izvještavati o događajima.

38

- Da, ako to zovete izvještavanjem. Ja znam što ćete učiniti. Nećete pitati nikoga tko

doista nešto zna. To ionako ne želite, jel' tako? Jedino što želite je izrugati se nama

provincijalcima sa svojih Londonskih visina. Bilo bi nam sasvim dobro da samo odete i

ostavite nas na miru.

- Ma.. . - pogled joj se zaustavi na čupercima dlake na nemarno obrijanom licu i prkosno

stisnutim usnicama, bezrazložno nervoznim i neprijateljskim očima, i shvati da nema smisla.

Od ovog tipa neće izvući ništa korisno. Samo načelno neodobravanje kojim se krivnja svaljuje

na medije umjesto na one koji stvarno ubijaju. - U redu je. Hvala.

- Ne možete me citirati - doda tip. - Nisam Vam dao dopuštenje.

- Ionako Vam ne znam ime - odgovori ona i produži prema obali da izbjegne daljnji

razgovor s njim. Ipak, kako se približava roštilju i rupi na žičanoj ogradi Funnlanda označenoj

žutom policijskom trakom iza štanda s plastičnim kanticama i lopaticama za pijesak, ima

osjećaj kako joj pogledom prži vrat. S ove strane ograde, betonske utvrde zabavnog parka

pomalo nalikuju zatvoru. Zid koji gleda na cestu izloženu zapusima vjetra, koju svi u šali zovu

Corniche5 prošaran je velikim reklamama i šarenim svjetlima.

Pored društva koje tulumari, šačice ljudi razgovaraju, mamurno kunjaju ili igraju frizbi u

majicama i bermudama. Između njih prolazi ekipa s kamerom, intervjuirajući ih. Kirsty se ne

može načuditi zašto je zov kamere jači od straha da se nisi pripremio i nisi našminkan.

- Jesam, naravno da sam preplašena - odgovara u prolazu mlada žena - ali što da

radim? Dobijem samo tjedan godišnjeg. Moram se nekako zabaviti, ne?

- Pa, hoćete li ponovno posjetiti Whitmouth? - pita ju reporter.

- Najvjerojatnije neću - odgovara djevojka. - Malo je bezveze. Cuga je kriminalno skupa,

a, zamislite, zabavni park - pokaže rukom na veliki zid iza kojeg policija već drugi dan četka

svaki centimetar između ograde i mjesta zločina - je zatvoren otkad smo došli. I to usred

sezone!

Kirsty posjeti kebabarnicu Antalija u kojoj je posljednji put viđena druga žrtva, Keisha

Brown. Vlasnik je Turčin, bez dlake na jeziku i neprijateljski raspoložen. - Otkud odjednom

toliko zanimanje? - upita. - Znate što? Isto je dvaput bilo i prošle godine. Bile su ovdje dvije

djevojke, i isto su tako ubijene, i nitko nije mario ni koliko je crnog pod noktom. Nije se

pojavio nijedan novinar, nisu o tom pisale nijedne novine osim Whitmouth Guardiana, nije

bilo nikog s telke. Kao da su nevidljive. Kao da ih nikad nije bilo. A sad... sad je to dobilo na

glamuru. Svi ste u potrazi za Hannibalom Lecterom i sad je to najednom postalo važno, jel'

tako?

- To što kažete stoji - odgovori ona. Svakoga dana u Britaniji ubiju dvoje ljudi. Tek treća

žrtva dobije mnogo više medijskog prostora od kratkih vijesti u crnoj kronici. Moraš se po

5 Cesta na litici, vjerojatno zbog svog položaja između zida zabavnog parka i mora. Izraz se ponekad rabi u nazivima šetnica

uz obalu; promenada, riva. Op. prev.

39

nečemu isticati ili imati upornu obitelj da vijest o tvojoj smrti ode dalje od urednika vijesti. -

Ali sada sam tu, i sad je prilika da se to ispravi, što kažete?

- Hoćete li kupiti nešto? - upita ju neotesano, buljeći u nju tamnim očima.

- Što je fino?

- Sve je fino.

- Onda molim kebab i koka kolu.

- Pomfrit? - zaštekće vlasnik.

Kirsty odbije, ali se žurno ispravi. Neće si valjda kvariti izglede za cijenu vrećice pomfrija.

- I račun, molim.

Pričeka par trenutaka da se vlasnik okrene prema fritezi i stavi košaricu u ulje. - Pa,

sjećate li je se?

Okrenut joj je leđima. Vidi mu odraz tamne kose u zidnom zrcalu iza roštilja, uokviren

nažvrljanim menijima pričvršćenim selotejpom. Pedesetak mu je godina, ali izgleda starije.

Ovdje svi izgledaju starije.

Daj prekini, pomisli. Pretvorila si se u najgoreg buržujskog snoba. Kad prije? To što pišeš

za određene čitatelje ne znači da moraš razmišljati kao oni.

Vlasnik slegne ramenima. - Zapravo ne. Tek onako. Ali samo zbog onoga što se dogodilo.

Ne bih ništa zapamtio o njoj da joj tijelo nisu pronašli među mojim kantama za smeće. Tek

onda sam je se sjetio. Onako.

- Je li bila s nekim ili sama?

- Ne znam. Često je to teško reći, naročito subotom. Nekad su sami kad uđu, ali nisu kad

izađu. Subotom navečer ponašaju se ko živine. Misliš da ako su na praznicima, da im subota

ne znači ništa posebno, ali biste se iznenadili. I dalje se obuku za izlazak, napiju se još više i

ostanu vani duže. Ne znaju stati u red, ne znaju čekati. Unutra ih je bilo dvadesetak,

tridesetak, i bacali su stvari na pod. Krumpira koliko 'oćeš. Misle da će ih pomfrit spasiti od

dvadeset brizera u guzici. Imam nadzornu kameru. Svake subote se nešto dogodi. Kamera mi

uštedi sate davanja izjava.

- Jeste li i nju snimili?

Kimne. - Aha. Kao što rekoh, ništa posebno. Uđe, uzme pomfrit, razgovara s nekim

dečkima dok čeka. Svidio joj se ocat. Valjda je pola boce potrošila. E, da, Fanta. Popila je

Fantu.

- A što s dečkima?

- Ne znam. Pitajte policiju. Valjda su Vam već i rekli. Nisu bili oni. Bili su prepijani da stoje

na nogama, skoro svi, a kamoli da nekoga zadave. Tek možda slučajno. I tako, uzme ona

pomfrit, ode, a ja poslužujem i dalje. Subotom smo otvoreni do četiri ujutro. U sezoni znam

40

prodati i dvjesto kila pomfrita, kad je večer dobra. Mi smo jedini otvoreni kad se zatvaraju

klubovi, a većina njih bi prodala i tetku za vrećicu pomfrita.

- I onda? - požuruje ga Kirsty.

- Treba mi pol sata da iznesem smeće, dok čekam da se ulje dovoljno ohladi da izlijem

fritezu, i onda... - ponovno slegne ramenima. Za nekrolog i nije mnogo.

- Mora da je bilo jezivo - Kirsty će sućutno.

- Mmda... - Počne zamatati kebab u papir. - Ne vidi se to svaki dan. Hoćete umaka od

čilija?

- Hvala.

- Hvala da ili hvala ne?

- Hvala da, hvala.

- Otvoren ili zatvoren?

- Zatvoren molim. - Ionako će ga baciti u prvu kantu čim mu se izgubi iz vida.

Vlasnik pljesne ovitkom o pult.

- Dvanaest i po' funti.

- Dvanaest i pol? - cikne ona.

- Dvanaest i po' - odlučan je vlasnik. - Evo i računa.

Kirsty se jedva zaustavi da ne zakoluta očima i izruči mu novac.

Novinari izgleda nisu jedini kojima serijska ubojstva donose posao.

*

U Funnland se ne može. Na poruci obješenoj na ulaz za osoblje piše da se otvara sutra.

Pred ulazom su se između celofanom omotanih buketa karanfila nagurala novinarska

piskarala i fotografi. S jednim je fotografom već nekoliko puta radila, pa se zaputi k njemu. -

Ima li čega? - upita ga. - Jesi vidio Stana Marshalla?

On odmahne glavom. - Mogao bi biti u pabu. Ovdje se ništa posebno ne događa.

Ravnateljica, ona Suzanne Oddie i drugi iz uprave.

- Jesu li što izjavili?

- Trkeljali su kako je to još neviđeno, sućut obitelji, potpuna suradnja s policijom,

umirivanje gostiju. Imaš izjavu za tisak.

Jeremy iz Expressa joj uruči primjerak. Ništa posebno. Park će se otvoriti čim prije, Svijet

zrcala zatvoren do daljnjeg, vjerojatno će ga rastaviti. Iskrena sućut. Kirsty fotografira izjavu

mobitelom. Kasnije će ju pročitati.

41

- Što ti tu zapravo radiš? Mislio sam da je Trib poslao Davea Parka.

- I je. On pokriva udarne vijesti. Ja sam ovdje zbog prateće reportaže. Grad u muci.

Zaključajte kćeri. Cijena piva. Znaš već.

- Aha, nedjeljno štivo - dobaci novinar iz Mirrora. - Ništa novoga za dodati, osim

količine.

- Ipak - doda fotograf - nije loš posao za onoga tko ga se dočepa.

- Netko se mora izraziti i proširenim rečenicama - dobaci Kirsty nazad. - Tako da se vi

ostali možete rugati. Pa, onda, što znamo? Ima li novosti o žrtvi?

Stresla se u sebi, čim je to rekla. Žrtva: život sveden na mrtvo slovo.

- Nema. Mama i tata se popodne u gradskoj vijećnici obraćaju javnosti.

- Znači, sad su svi tamo?

- A- a - javi se tip iz Mirrora. - Ne budali. Tek je u četiri. Sad su svi u White Horseu u Ulici

Dock.

- Prikupljaju vijesti - doda fotograf i namigne.

42

DEVETO POGLAVLJE

Amber u kuhinji razgovara na mobitel u potrazi za računalom za Benedicka kad netko

pozvoni na vrata. Zvoni uporno kao da negdje gori, ne čekajući više od par sekundi između

svakog pritiska na zvonce. Tkogod da je, želi ući čim prije.

- Tko bi to mogao biti? - upita Amber, prekinuvši razgovor.

Vic digne pogled sa Suna. - Bit će da je siroče ili lutalica. Po zvonjavi, prije ono drugo.

Siročad ne sjedi toliko na zvonu.

- Ha - odgovori ona i jurne prema vratima.

Pred njom lik okrenut leđima, u gornjem dijelu Adidas trenirke, glave pokrivene

kapuljačom, sa sportskom torbom na ramenu, gleda prema automobilima i rampama na

Tennysonovom putu kao da očekuje nekoga da se pojavi svaki tren.

- Kako Vam mogu pomoći? - upita Amber. Lik se okrene. Pa to je Jackie Jacobs, izgleda

strašno. Umjesto donjeg dijela trenirke nosi nešto što izgleda kao pidžama, a na nogama

japanke kakve je znala nositi Romina. Bez šminke lice joj je izborano i sivkasto, a gornja

usnica izbrazdana dubokim crtama.

- Nisam znala kuda ću - progovori. - Oprosti.

- O bože, uđi. - pozove ju Amber.

Povuče se da propusti Jackie i krene za njom. Vic ju primijeti s kuhinjskog stolca i skoči

na noge. - Što se događa, Jackie?

Jackie skine kapuljaču. Kosa joj je masna i nepočešljana. Amber je teško povjerovati da

se radi o istoj živahnoj osobi s kojom je jučer bila na plaži. - Samo stoji ispred stana i ne miče

se - objasni ona i brižne u plač.

Amber ni ne mora pitati o kome govori. - O, bože.

- Tamo je. Cijelo vrijeme. Samo sjedi ispred stana. Ili... znaš. Kao jučer na plaži ili u

supermarketu, kamo god odem. Imam osjećaj da ludim.

- Ne ludiš. - Amber joj uzme torbu i spusti na stube. Očito su dobili gosta. Dom Amber

Gordon za posrnule žene - tako ga zove Vic. Kad je dobre volje. Ponekad, ovisno o gostu,

zove ga i Gradsko sklonište za nezbrinute pse. - Razumijem zašto to govoriš, ali ne ludiš.

Nadam se da nisi razgovarala s njim?

- Nemoj - ubaci se Vic. - Trebaš ga ignorirati.

43

- Pokušala sam - odgovori Jackie - ali što da radim? Kad te netko prati cijeli dan, ide za

tobom u dućan, čeka ispred posla, zvoni ti na vrata, ostavlja poruke, ostavlja... ivančice na

pragu, probaj ga ti ignorirati.

- O, bože, Jackie. Uvijek se šališ. Nisam znala da je tako ozbiljno.

Žene krenu za Vicom u kuhinju. On ode staviti vodu za čaj. To je univerzalno rješenje za

sve probleme u Whitmouthu, fina šalica čaja i keks. I sam bog zna da stvar djeluje kod većine

problema.

- Znam, da - kaže Jackie - Čini se da nisam ni ja. Mislila sam da će shvatiti. Da će mu

dosaditi. Ali otkad si ti našla... tijelo. Jadna djevojka. U jednom je trenutku živa, a u drugom

ju neki tip samo. .. Možda me to prepalo više nego što sam mislila. Ali sad je još gore. Ne

mogu... Stvarno više nisam u stanju biti tamo, Amber. On sjedi i sjedi, i štogod da napravim

ne mijenja na stvari. Nemam pojma kad spava, jer mi se čini kao da je tamo od jutra do sutra.

- Nema problema - veli Amber. - Ostat ćeš ovdje. Koliko god želiš. Dok ne smislimo što

ćemo.

Baci pogled prema Vicu. On stoji pokraj sudopera bezizražajnog lica. Ako nešto i osjeća,

to ne pokazuje.

Jackie se vrati boja u obraze, pa izvadi kutiju plavog Camela iz džepa i počne tražiti

upaljač. Vic pročisti grlo.

- Oprosti, Jackie - upozori ju - možeš li pušiti u vrtu?

Jackie ga pogleda iznenađeno, kao da joj to nitko prije nije rekao, pa šutke pokupi kutiju

sa stola i krene da ustane.

- Donijet ću ti pepeljaru - ponudi Vic.

Pogleda ga s neobičnom zahvalnošću: - Hvala.

Amber krene za njom u dvorište, a za petama joj tapkaju Mary-Kate i Ashley. Amber je

jako ponosna na svoj komadić vrta. Močvarno tlo ušća prilično je neplodno, ali je posvuda

stavila lonce i košare vodenika, geranija i verbena, pa vrtić izgleda veselo i privlačno. Stolci su

naslonjeni na stol da se ne smoče od kiše, a jastuci spremljeni u kućicu. Amber ih izvuče i

otrese rukom vodu s pletenog sjedišta. Ispriča se zbog toga.

- Daj, molim te. Ne budi blesava. To je tvoja kuća.

Vic se pojavi s pepeljarom, stavi ju na stol, nasmiješi se i povuče u kuću.

Jackie zapali. Nikotinsko zadovoljstvo razlije joj se po licu. Amber dobro pamti taj

osjećaj. Prestala je zbog Vica, ali nema dana kad joj ne nedostaje. - Bože, ti imaš pepeljaru.

Većina ju nema, pa te onda prijekorno gledaju zbog čikova, kao da je nuklearni otpad. Čak i

ako su u kanti s ljuskama od krumpira.

- Znam. Mi to ne radimo - odgovori Amber.

- Ne, Vic ima manire svećenika.

44

- Pa sad, ne pretjeruj - odgovori Amber, ali u sebi misli, tako bi se vjerojatno mogao

opisati naš odnos - uljudan. Vic ima sjajne manire. Kad se upoznala s njim imala je osjećaj

kao da uranja u veliku toplu kadu. Njegova su vrata uvijek bila širom otvorena, uvijek je

pokazivao zahvalnost, uvijek pospremio i oprao tanjur za sobom. Godinama se bojala

muškaraca, njihovih poriva i tvrdoglavosti, smatrala ih je nasilnicima koji samo misle kako će

zadovoljiti svoje potrebe.

A onda se pojavio Vic. Uvijek čistih ruku, premda je stalno popravljao strojeve u

Funnlandu. Svaki bi put rekao molim i hvala i zaklanjao ju rukom od gužve kroz koju bi

prolazili. Sjeća se kako ga je zamijetila, načina na koji je pomagao gostima parka između

vrtuljaka, načina na koji bi se osmjehnuo ili nasmijao onima koji su to htjeli, načina na koji bi

smirio i najdrčnijeg sociopata u potrazi za kavgom. Veze u Whitmouthu sve u svemu ne traju

dugo, ali, evo, već su šest godina zajedno i ako je uljudnost cijena za dugu vezu, onda hvala

bogu na manirima. Usprkos svih onih godina kada je žudjela da se skući u miru i dalje joj je

teško povjerovati da se to i dogodilo.

- Nisi ni svjesna koliko si sretna. Ne znam što bih dala da imam muškarca poput tvoga -

veli joj Jackie, a oči joj se opet napune suzama.

Amber je pogladi po podlaktici. Osjećaj joj je neprirodan. Nikad se nije navikla na izljeve

osjećaja, a Jackie nikad nije smatrala bliskom. - Ne plači, Jackie. Sve je u redu. Sve će biti

dobro.

Jackie promatra cigaretu, grčeći lice. Mary-Kate priđe, osovi se na stražnje noge, a

prednje šapice nasloni na Amberino bedro. Ona automatski povuče ruku s Jackiene

podlaktice i počne češkati psa iza uha.

- Nije fer - provali Jackie - jednostavno nije fer. Meni se nikad ne posreći.

Vic se pojavi na vratima, smiren kao i uvijek. Nosi Jackieinu torbu. - Stavit ću je u

gostinsku sobu, može?

Amber je jasno da se iza te geste krije prezir prema neredu, a ne gostoljubivost. Vic voli

da je sve na svome mjestu. Torba mu je smetala vjerojatno otkad je stigla. Jackie to

protumači kao gostoljubivost i ponovno pusti suzu. - Bože, ljudi. Ne znam što bih... Stvarno,

kunem se da bi se pol ovog grada raspalo da nije vas.

- Ma daj, Jackie - Amber će s nelagodom.

- Ima pravo, da znaš - veli Vic s vrata. - Srce i duša je ta naša Amber. Znaš što je radila

cijelo jutro?

- Ne - odgovori Jackie pomalo nezainteresirano. Ne zanimaju ju drugi ljudi, a najmanje

kad ima vlastitih problema.

- Nazivala sve u naselju raspitujući se ima li tko viška kompjutor za Benedicka Ongoma.

Cijelo je jutro provela na telefonu, jel' tako mila. Morao sam si sam napraviti sendvič sa

špekom.

Prigovor ublaži širokim osmijehom, ali ga Amber ipak zamijeti.

45

- Da - nastavi on - nevjerojatna je. Nekad se pitam ima li nečistu savjest. Iskupljuje li se

zbog nečega što je učinila u prošlom životu.

Jackie se nasmije. Amber se zacrveni i promijeni temu. - Pa, reci mi što se dogodilo.

Nisam baš do kraja shvatila.

- Ma samo... nije mi jasno zašto to radi. Shvaćaš? Ne razumijem.

- Ne, ni ne trebaš. Očito mu nisu sve daske u glavi. Mislila sam da će ga Tadeuszov sms

odvratiti.

Jackie odmahne glavom. - Mislim da je samo pogoršao stvar. Sad je ljut. Vidi se na

njemu. Čini se kao da je cijelo vrijeme tamo. A bit će i gore kad se vratim na posao. Kad se

budem vraćala noću, onako sama.

- Ne brini, mogu te ja povesti - ponudi se Amber, ne uzbuđujući se što si stavlja još jedan

zadatak na popis. U autu ima mjesta. Zasada vozi samo Blessed.

- Ali nije samo to. Ne da mi ni spavati. Bojim se da ću se probuditi i ugledati ga kako stoji

iznad mene. Stalno je tamo, ne miče se. Mislim da ću poludjeti...

Vic ih promatra kroz kuhinjski prozor; dvije plavokose glave nagnute jedna prema

drugoj, iz Jackiene se cigarete izvija dim. Potpuno su ga smetnule s uma. Daleko od očiju,

daleko od srca, pomisli. Žene. Čim zatvoriš usta kao da te nema. Promatra ih u tišini,

bezizražajna lica. Umoran je kao pas. Nekad u žiži sezone znalo mu je biti jako uzbudljivo, ali

uzbuđenje iz godine u godinu sve više kopni. Tijekom godina promijenio je osam ljetovališta,

ali ga Whitmouth sada više umara nego veseli. Stižu me godine, pomisli. Postajem prestar za

ovo. Moram naći lakši način da preživim. Neću izdržati još dugo. Zaista me iscrpljuje.

Jackie je ostavila svoju šalicu u sobi. Na stolu okrugli trag od prolivenog čaja s dna šalice.

Pokupi ju i stavi u sudoper. Trlja ju pažljivo i temeljito dok sluša mrmor ženskih glasova.

Obriše sudoper, istrlja kromirane dijelove i spremi šalicu na ručnik na sušilici.

Vani u vrtu zazvoni Jackiein mobitel.

- Ne odgovaraj - kaže joj Amber. - Pusti da zvoni.

Jackie pogleda mobitel kao da je u torbi pronašla balegu. - Nisam ni namjeravala.

Zvonjava prestane. Jackie zapali još jednu cigaretu. Amber se suzdrži da ne zakoluta

očima.

- Zamolit ću Vica da ti postavi rezervni ležaj.

- Bože, on je tako sjajan. Kako li si ga samo našla?

Mobitel ponovno zazvoni.

46

DESETO POGLAVLJE

Ja sam nikakva žena. Stvarno sam ga razljutila i ne zamjeram mu. Bože, jedva čekam da

svrši ova večer. Koji me vrag tjerao da budem tako glupa? Vjerojatno bi me kaznili da su me

popodne zaustavili u autu.

Kirsty se sakrila u kuhinju da zalije tri ibuprofena kriglom vode. Ima osjećaj da joj se

želudac izvrnuo kao čarapa, a grižnja savjesti joj samo pogoršava stvar. Čisto mahnitanje,

pomisli. Ne odlazak na piće, već druženje s novinarima. Još se nije dogodilo da desetak

piskarala provedu večer zajedno a da se ne oleše tako da jedva stoje na nogama.

Isprazni čašu, pa ju napuni. Otvori frižider i izvadi gravlaks6 i vrećice salate. Takvu si

hranu ne mogu priuštiti već mjesecima. Ali sila ju je natjerala da među policama Waitrosea

izigrava sponzorušu nogometaša Manchester Uniteda. Zbog toga će cijela obitelj ostatak

tjedna biti na grahu i riži, ali nitko u blagovaonici neće saznati za to. Ništa ne rađa uspjeh kao

uspjeh, a ako Jim želi posao, morat će ove lovatore uvjeriti da mu lova ne treba.

Reprezentativne su zdjele već na pultu, nijedna nije okrhnuta, i jedino što sad treba je složiti

u njih hranu da lijepo izgleda dok gosti u blagovaonici ispijaju Semillon- Chardonnay kupljen

Sophieinom ušteđevinom iz čarape.

Digne joj se želudac, ali proguta poriv. Tko još drma iz čašica sa zapaljenim alkoholom u

tim godinama? U bilo kojim godinama. Što te obuzelo?

Bilo mije dobro. Eto što. Volim se družiti s novinarima. Volim njihovu ležernu mudrost,

njihovu go(vo)rljivu pristranost, vječno natjecanje u smišljanju najboljeg udarnog naslova od

pet riječi bez obzira o čemu se radi, njihovu ciničnu potragu za savršenim pejorativom.

Umorila sam se od toga da budem dobra, da budem strpljiva, da životarim već mjesecima i

samo sam se htjela razuzdati, a rano sam došla na red da platim rundu u White Horseu, pa

sam odlučila i popiti što sam potrošila. Kako ćeš znati opisati grad u koji svi dolaze da se

naroljaju, ako i sam to nisi prošao. Koliko god tvrd bio oklop u koji se zavlačimo, provesti dan

kopajući pojedinosti o pet ubijenih djevojaka dovoljno je depresivno da poželiš piti. Osim

toga, potpuno sam smetnula s uma ovu usranu večeru.

Vrata se otvore uz tresak i uđe Jim skinuvši s lica domaćinski osmijeh čim je prešao

kuhinjski prag. Pričeka da se vrata zatvore. - Koji ti je kurac, Kirsty - prigušenim će glasom. -

Šta radiš?

Koža joj bridi pod debelim slojem šminke kojom je prekrila bljedilo. - Oprosti, morala

sam popiti anestetik.

Krutoga lica, Jim joj otme vrećice salate. - Isuse, pusti to. Ti otvori lososa. 6 losos mariniran na švedski način, op. prev.

47

Okrene joj leđa i potrga vrećice. Mladice graška, potočarka i rukola - san svakog

televizijskog kuhara. Pored zdjele za salatu stoji manja zemljana posuda s umakom koju je

pripremio popodne. Umoči u zdjelu lišće, prelije umakom i počne miješati. Kirsty pokunjena

potraži kuhinjske škare i počne rezati pakiranje lososa. Ruke joj se vidljivo tresu.

- Oprosti, Jime - ponovi ona po enti put, polažući na pladanj riblje filete najpažljivije što

umije. - Stvarno mi je žao. Nisam to kanila napraviti.

Toliko je bijesan da ju ne može ni pogledati dok slaže salatu do ribe. - Nikakve mi koristi

od tvoje isprike. Znala si koliko mi je važna ova večera. Ti si jednostavno... sebična. Nemam

druge riječi za to. Jednostavno sebična.

- Da, znam - pokorno će ona. - Bila sam. Jesam. I stvarno, stvarno mi je žao.

Pokunjeno otvori vrećicu sa senfom koji je bio u pakiranju s lososom i iscijedi ga po ribi.

- NE! - krikne Jim tako da ga se čulo u drugu sobu i uhvati ju za ruku. S druge strane

žamor na trenutak zatihne. Netko zahihoće.

- Što?

- Ne stavljaj taj senf iz pakiranja, budalo. Pripremio sam svoj. Pokaže na pehar s jednako

žućkastim muljem koji je stajao pored sudopera.

- Sranje, oprosti.

Jim ponovno odmahne glavom, jedva susprežući bijes. - Slušaj, samo mi se makni s puta.

Ja ću to napraviti. Ne mogu vjerovati da si mi to učinila. Ovi ljudi uglavnom se hrane po

restoranima. Misliš da neće primijetiti da je ovo umak iz vrećice?

- Oprosti - odgovori ona već automatski. Osjeća se toliko jadno da se čudi kako je još na

nogama. Jedino što želi je sklupčati se pred telkom i kunjati do odlaska u krevet. Nikad više

neću piti, odluči ona, po tisućiti put u životu.

Jim razlije umak, okrene se i preda joj dva pladnja. - Drži. Iznesi ovo. Ti ćeš si staviti

kupljeni senf. Ja ću iznijeti posljednji. I, saberi se, za boga miloga.

Kirsty proguta knedlu. Zajedno se upute gostima.

Podignimo uvis čaše - dočeka ih Lionel Baker, na što se Kirsty trzne. Čak i u ovom

osjetljivom stanju, ježi se od ovakvih uzrečica.

- Živjeli - uzvrati i podigne svoju netaknutu čašu vina. Prisloni ju usnama, ali ne popije ni

gutljaja. Dijelom jer se boji da će joj se jetra raspasti, ali ponajviše zato što ju Jim presiječe

laserskim pogledom svaki put kad joj se ruka približi čaši.

Sue Baker zahihoće i kucne čašu: - Koja smiješna zdravica. Sue je prava mustra: žena

koja je odlučila saviti toplo gnijezdo čim je upecala burzovnog mešetara i nije smislila ništa

vlastito otkad je odlučila svoj svadbeni stol ukrasiti keljem. Moram biti pristojna, pomisli

Kirsty. Ako Jim misli žicati posao od ovih ljudi, moraju nas se sjećati po tome da smo bili

48

dobri domaćini. Lionel je deset godina stariji od Jima, deset inča širi u struku i deset puta

samozadovoljniji. Ali je isto tako već godinama partner u Marshall & Straumu, i svi znaju da

su nakon što je prošlo najgore sranje na burzi počeli ponovno tražiti ljude. Kad je promaknut,

Jim i Gerard Lucas- Jones, drugi muž za stolom, radili su u njegovoj ekipi. Svi se sad prave da

su stari prijatelji.

Sue odloži čašu i primi u ruke nož i vilicu. - Kako zgodno - prokomentira pokroviteljski -

već godinama nisam jela gravlaks. Jeste li ga sami marinirali?

Naravno da ga niste jeli, pomisli Kirsty pakosno. Dušo, gravlaks tako daje na osamdesete.

Ispričavam se, kad sam stigla u Waitrose već im je ponestalo sašimija od crnog bakalara.

- Bojim se da nismo - odgovori Jim. - Kirsty je bila na službenom putu. Ja sam pak

napravio umak.

Kirsty se neprimjetno nasmiješi. Jim se ponosi time da je »vješt« u kući, oduvijek je bio.

Ali to nije onaj imidž koji zanima Gospodara svemira, padne mu na pamet, pa brzo doda: -

To je jedna od prednosti rada od kuće. Svaki dan uštediš dva sata na putovanje.

- I oba ih potrošiš na kuhanje - našali se Kirsty, da vidi kako gosti dišu.

- Pa, bolje i to nego da se uništavam alkoholom, ne misliš? - vrati joj Jim pakosno.

Svi prasnu u smijeh, a dosjetka ostane visjeti u zraku. - Blago tebi, stari - kaže Lionel

Baker, zvučeći isto kao i njegova žena. - I ja, naravno, žudim za time da provedem više

vremena kod kuće. Ali recite mi... - i okrene se prema Kirsty. Jasno joj je da pitanje koje

slijedi ne proizlazi iz odobravanja. Lionel je dinosaur. Zaposlene žene nisu mu po mjeri. -

Službeni put. Pa to je sjajno. Puno putujete, zar ne?

- Ne radi se baš o putovanjima - odgovori ona, smišljajući kako da spusti loptu i svoj

grandiozni posao predstavi kao muževIjevu popustljivost prema ženičinom hobiju. - Tu i

tamo ostanem dan- dva.

Već ga vidi kako ju je smjestio među putujuće trgovkinje, ne smeta mu to posebno,

samo što prodaja vjerojatno nije najbolji izbor za ženicu. Jim se uplete: - Kirsty je Tribuneova

dopisnica.

- Što je dopisnica? - upita Penny Lucas- Jones. Ona je učiteljica francuskog i talijanskog u

internatu za djevojčice nadomak Salisburyja. To se dobro uklapa u skrb o djeci.

- Novinarka - objasni Jim. - Pokriva dio jugoistoka, tako da kolege ne moraju putovati iz

Londona.

- Piskaralo! - ispali Lionel. - Vidi, vidi. Obilazite kuće slavnih, je li? Prisluškujete

telefonske razgovore?

- Ne - odgovori Jim. - Za to imaju specijaliste.

- Uglavnom pokrivam kriminal - nadoveže se Kirsty. - I, znate, Londonce kad posjećuju

svoje provincije.

49

Šala je pala na jalovo tlo. Shvatio me doslovno, pomisli Kirsty. Naravno da je. Dovući

ovoga iz Belgravije7 bilo je jednako teško kao potkovali žabu, pa bolje da ne uprskam stvar.

Preplavi ju novi val mučnine i ponovno ga potisne gutajući. Kladim se da sam zelena u licu,

pomisli. Barem će sakriti žuticu od oštećenja jetre.

- Pa to je jako zanimljivo! - pridruži se Gerard Lucas- Jones. - Koja slučajnost da mi

čitamo upravo Tribune. Zapravo, Penny ga čita. Ja više čitam FT8.

- Nisam ti vidjela ime u novinama - kaže Sue. - Objavljuju li ti često članke?

- Baš je ovaj tjedan objavila dva članka - odgovori Jim. - Danas jedan preko cijele

stranice, a u nedjelju ide na dvije.

- Pametna cura - dobaci Lionel, rastegnuvši ono »u« na dvije sekunde.

Sue je dovoljno prijazna da samo naznači kako joj je neugodno. - O čemu? - upita.

- Oh, o onoj žalosnoj četi novomoralnih luđaka koji su se ovaj tjedan predstavili javnosti.

Iskreno, pomalo su razočarali. A druga je o Whitmouthu. Vezano uz ubojstva. Još pišem o

tome.

- A, da - kaže Lionel - radi se o prostitutkama, je li tako?

Ne smijem se svađati, pomisli Kirsty. Tu smo zbog Jimove karijere. A nemam više ni

snage. Sinoć sam izlila gotovo svu žuč. - Ne - odgovori - samo o djevojkama na ljetnim

praznicima. Tinejdžericama željnim zabave.

U mislima prizove scenu gdje sestra Nicole Ponsonby stoji na stubama pred policijskom

postajom u Whitmouthu, skrivena iza barikade mikrofona... i plače. Preklinje da bilo tko od

bilo kuda privede ubojicu. Obitelji uvijek misle da će bol prestati kad se ubojica uhvati, da će

priča dobiti svoj svršetak. Poput utopljenika, hvataju se za svaku slamku nade da ovome jadu

ipak ima kraja. Kirsty ih sad već često vida, s mukom izgovaraju riječi, podupiru jedni druge

na nesigurnim nogama. I zna da u stvari suze neće stati.

- Taj Whitmouth je rupa, zar ne? - upita Lionel i utrpa pola predjela u usta.

- Moglo bi se i tako reći. Zapravo, ovisi o tome što ti se sviđa. Meni je, kako da kažem,

šarmantan na neki čudan način.

- Jednom sam bio u Southendu - nastavi Lionel. - Netko se ironično dosjetio da tamo

provedemo momački vikend. E, to je rupa. Govorimo li o istoj stvari?

Kirsty se zamisli. Dosta je vremena provela u Southendu. Plodonosno područje, ako se

baviš kriminalom. - Da, ali sa šljunkom, kao u Bognoru.

- O, Bognor - uzdahne on, kao da je svaki daljnji komentar suvišan. 7 mondeni dio Londona, op. prev.

8 Financial Times, op. prev.

50

Tu razgovor zamre. Kirsty spusti pogled na pladanj, smišljajući novu temu za razgovor.

Suspregne poriv za povraćanjem. Jim već gori od želje da razgovaraju o poslu, ali je još

prerano. Treba pričekati dok se na stolu ne nađe crème brûlée. O poslu se nikad ne

razgovara prije crème brûléa. Osjeća kako joj temperatura raste već od samog dodira usana s

vinom. Samo da se ne počne preznojavati.

U kuhinji se javi tajmer na štednjaku - vrijeme je da izvade meso i stave ga na grašak

šećerac. Kirsty se ispriča i iziđe.

Izvadi svinjski but iz pećnice i stavi ga na pladanj da odstoji, otvori frizer i izvadi vrećicu

graška, pa ga nasloni na čelo. Sad je već bliže četrdesetima nego tridesetima, ali i dalje su joj

formalne večere naporne. Usto, nema pomoćnicu poput Sue Baker. Kirsty je primijetila da

kruži pogledom po blagovaonici tražeći tragove prljavštine ili nečeg neprimjerenog.

Daj se saberi, Kirsty. Moraš još nešto obaviti, samo što?

Prevuče vrećicu graška preko zatiljka i provjeri je li sve na mjestu u kuhinji. Sue je onaj

tip ljudi koji će inzistirati na tome da ti pomognu pospremiti, samo da pronjuškaju po kući.

Bilješke, popisi i fotografije pričvršćeni za vrata hladnjaka magnetima s motivima iz Sikstinske

kapele. Ploča od pluta s rasporedima sportskih aktivnosti djece: Sophiein piano, uto. 5;

Lukeov nogomet sri. 6; plivanje, sub. 9. Sophie je višak pribadača složila u oblik srca,

trenutno njezin najdraži motiv, zanemarimo li Justina Biebera. Očistili su uobičajeni nered

kutija sa žitaricama i odbačenih školskih torbi na radnim površinama. Sada samo butelja

vrhunskog Bordeauxa (koji košta koliko i dvije školske uniforme kupljene u Tescou) diše

otvorena ispod svježe oribane police za začine, a perilica tiho pere suđe. Prosječna kuhinja za

srednju klasu, pomisli, uglancana da se dojmi Lucas-Jonesesa. Mama bi mi rekla da sam snob

jer nema pilića pod stolom.

Sjeti se što još mora napraviti. Nalije vodu iz čajnika u metalnu posudu i stavi ju na

štednjak. Bog zna kakav će komentar imati na to da poslužujem grašak šećerac.

U blagovaonici se razgovor pomakao s mrtve točke. - Nije mi jedino jasno - raspravlja

Lionel - zašto bi ostali anonimni. Stara priča s ovim društvom, zar ne? Sve se uredi u korist

krivaca, a o žrtvama se ne razmišlja. Jesi li ti pisala o ovome? - obrati se Kirsty kad ona

ponovno sjedne za stol.

- Oprostite, nisam u tijeku.

- Dijete F i dijete M.

- A, ne. Nisam. Bojim se da Sleaford ne pokrivam, ali ga pokriva moj prijatelj. Cijela mu se

stvar čini vrlo tužnom.

- Ha, baš sam komentirao kako je to odvratno.

- Da... - odgovori ona neodređeno. - Strašno. Jadno to dijete.

51

- Ma ne samo to. Odvratno je kako se ovo društvo mobiliziralo da zaštiti te male... -

zaustavi se da ne kaže »govnare« što je očito namjeravao - ... klipane koji su to napravili.

- Pa, sudski je postupak još u tijeku - nadoveže se Jim. - Zaslužuju pošteno suđenje, ne

misliš li?

Lionel frkne. - Pošteno suđenje, veliš? Tog ima na filmu, pobogu.

Kirsty osjeti kako joj se crvenilo penje uz lice. Ovakvi su joj razgovori uvijek teški. Osjeća

se izloženom, ugroženom. Jedan mali paranoični dio nje uvijek se pita je li tema polegnuta

zato što netko zna o njoj više nego što pokazuje. - Ali ta djeca imaju i braću i sestre -

usprotivi se. - Sigurno ne mislite da ostala djeca zaslužuju linč zbog onoga što su uradila

njihova braća?

Lionel opet frkne. - Upravo ta cmizdrava liberalna sentimentalnost nas je i dovela u

ovakvu situaciju.

Kirsty već vidi kako se Jimu nakostriješilo njegovo liberalno perje. Nemoj, pomisli. Molim

te, nemoj. Nije vrijeme za raspravu. Ne diži mu tlak, nemoj mu dati do znanja da se ne diviš

svakom biseru koji mu ispadne iz usta. Dovest ćeš sav ovaj trud u pitanje. Zato brzo uleti s: -

Je li netko za još vina?

Dvije gošće spremno prihvate ponudu; hvale izbor i petljaju s muževljevim čašama,

sluteći kao i ona da se sprema oluja i da treba smiriti atmosferu. Lionela nije briga. Kirsty se

pita uživa li u sebi, zna li zašto je uopće ovdje i iskorištava li svoj položaj jer mu se nitko ne

usuđuje usprotiviti.

- Radi se o tome da je za dobrobit cijeloga društva potrebno imenovati ta mala

krvožedna čudovišta i strpati ih iza brave, i to prije negoli ubiju još koje dijete. Izgleda da nas

uopće više nije briga za žrtve. Misli se samo na kriminalca. Jadni mali kriminalac, sigurno ima

neki valjan razlog. I da, javnost treba zaštititi od takvih. I od njihove pokvarene braće i

sestara.

Riječi joj izlete prije nego što se uspjela zaustaviti. Osjeća kako će joj srce iskočiti iz grudi.

- Pa oni imaju tek dvanaest godina!

- Upravo tako! - odgovori Lionel. - Eto ti dokaza. Počinje kad si mlad. Ne možeš reći

»jadna dječica«, jer je nečije jadno dijete skončalo mrtvo.

- Ali njihovi braća i sestre nisu ništa učinili!

- Zasada - pogledaju u oči. - Zasada.

Na trenutak nastane muk. Prekini, govori si Kirsty, ili ćeš eksplodirati.

Čini se da Sue razmišlja na sličan način. Žurno počisti posljednji komadić lososa. - Pa,

moram reći da je ovo prava gozba! - objavi veselo. - Moram zapamtiti taj gravlaks.

Jim mrgodno ustane. - Dajte, ja ću to pokupiti.

52

Kirsty krene za njim u kuhinju s ostalim pladnjevima. On iskrene grašak u ključalu vodu.

Mozak joj počne ključati visoki ton, nalik glasanju sove. Dohvati još jednu čašu vode i ispije

ju, uzaludno se nadajući da će joj biti bolje. Neću više nikad piti, ponovno obeća u sebi.

- Što da radim? - pita.

- Ne pij toliko da ne možeš funkcionirati drugi dan - progunđa Jim.

- O, bože, Jim. Već sam ti se ispričala. Oprosti. Dajem sve od sebe.

- E, pa, ne govorim samo o današnjem danu.

- Nisi fer, Jim. Stvarno nisi fer.

- Iz moje perspektive ne izgleda tako.

- Molim te da sad ne ulazimo u to. - Voda joj je pokrenula nešto u želucu. Osjeća kako se

okreće i kako joj se grči jednjak. Uh, sranje. Kunem se da više neću piti. Nikad. Časna riječ.

- Moramo razgovarati o tome koliko piješ - kaže Jim.

- Ma znaš što, kao da ti nikad nisi bio mamuran!

Jim pljusne grašak u cjedilo. - Znala si koliko mi je važno da ovo večeras dobro prođe.

Jel' ti to mene pokušavaš sabotirati?

Kirsty krene na povraćanje. Hitro stavi ruku na usta i nestane iz kuhinje. Za sobom čuje

prigušeno: - O, bože.

Još samo jednu sekundu i ne bi stigla do zahoda u prizemlju. Ispovraća se u školjku,

pokleknuvši pred eksplozijom staroga pića, vode, jutrošnjeg sendviča s kobasicom i predjela

od maloprije. Sve to izleti iz nje. Vjerojatno joj je želudac prestao variti još sinoć u sitne sate.

Čim je izbacila sve iz sebe, počne se osjećati bolje. Srećom, još kad je radila za Mercury

savladala je trik s nečujnim riganjem. To joj se isplatilo.

Ostane trenutak naslonjena na dasku čekajući da ju prođe znoj. Slaba je i umorna, ali je

u glavi bistrija. Bože, stvarno sam nikakva žena. Jim je u pravu. Moram prestati piti.

Djetinjasto je tako se nositi sa stresom.

Ustane i pogleda se u zrcalo. Šminka joj se malo razmazala, ali joj se boja brzo vratila u

lice. Ispere usta tekućinom za ispiranje koja stoji iza zavjese i pošprica zahod mirisom frezije.

Nanese novi sloj ruža i cokne usnicama. Okej, sad je bolje. Mogu pred ljude.

Vrati se nazad u kuhinju i nađe ju praznu. Na pultu nema pladnja sa svinjetinom, a

povrće je servirano i čeka. Uzme ga u ruke i uputi se u blagovaonicu sa širokim osmijehom.

- Znaš što, Kirsty - obrati joj se Penny nakon što se svi posluže i sjednu - htjela sam te

zamoliti za uslugu.

- Reci - odgovori Kirsty. Uslugom će dati Jimu priliku da mu se usluga i vrati. - Što mogu

učiniti za tebe?

53

- Pa, volimo u školu pozvati različite ljude da pričaju djeci o svom poslu. Što misliš? Bi li

mogla jednom doći i govoriti o novinarskoj profesiji?

- Pa... - nesigurna je Kirsty. Ne osjeća se dobro na pozornici, pred gomilom.

- Svjesna sam da si zauzeta - veli joj Penny - ali javili bismo ti dovoljno unaprijed. Za sve

nam trebaju duge pripreme jer uredu za kaznenu evidenciju trebaju mjeseci za provjeru.

Kirsty odjednom pocrveni i počne mucati. Ona je na doživotnoj uvjetnoj. Obrazac za

iskaz neće navesti tko je ona, ali će se vidjeti da je evidentirana. A Jim o tome nema pojma.

Ni o prošlosti niti o tome kroz što sada prolazi.

Penny se nasmiješi. - Znam. Blesavo je. Većina se ljudi uvrijedi, ali iskreno, radi se samo

o birokratskoj formalnosti.

- Još jedan izmišljeni posao - napomene Jim.

Lionel popije iz čaše. - Upravo o tim stvarima i govorim. Sve je danas naopako. Vlada

troši milijune funti iz našega džepa tretirajući nevine ljude poput tebe kao sumnjivce, a svi

znamo u čemu je zapravo problem.

- Pa sad, ne možeš biti siguran - našali se Jim. - Kako znaš da moja žena nema debeli

kriminalni dosje?

Lionel ga pogleda trpeljivo poput osobe koja nema smisla za humor. - Samo kažem -

nastavi polako - da jabuka ne pada daleko od stabla.

Kirsty zagrize mamac. Zgrabi priliku da pozornost skrene s posjeta školi.

- Doista? Ti bi ih sve bacio u istu kantu za smeće?

- Budimo iskreni. Sudiš li po roditeljima, možeš s priličnom sigurnošću znati hoće li se

njihova djeca pretvoriti u zvijeri.

- Vau - huknu Kirsty. - Vau.

- Ma daj - nastavi on. - To je činjenica. Kladim se da djecu segregiraju i u tvojoj školi.

Nemoj se praviti da nije tako.

- Pa... - zamuca ona.

- To nije ništa nova. Tako je već generacijama. Možeš se kladiti da iza svake šlampave

debele mame koja svoju djecu šopa u McDonald’su i dere se na učitelje stoji isto tako

šlampava i debela baka koja cuga jabukovo vino i svađa se sa susjedima.

- Uh - opet zamuca Kirsty. Sjeti se svoje bake s majčine strane i njezinog urednog

imanja, keramičkih balerina poredanih na prozorskoj dasci, sve bez trunka prašine.

Vjerojatno misli... - mislila je? Kirsty zapravo uopće ne zna tko je iz njezine obitelji živ - ... da

je problem nastao kad joj se kćer spetljala s Cigom. Ona se sigurno ne bi složila da postoji

veza između nje koja drži do ugleda i ide u crkvu i musavih, kradljivih unuka koji su zaposjeli

Ben Walkerovu farmu svinja. - Znači, ti misliš da je to nasljedno?

54

- E sad, ne možeš poreći da se to ne provlači kroz obitelj.

Kirsty se odjednom sjeti da je ostavila senf u kuhinji. Ispriča se i krene po njega. Ne može

više slušati o tome, barem zasada.

55

11 ujutro

- Ne! Van!

Bel digne pogled, očekujući da ugleda psa koji je zalutao u dućan. Na pragu stoji

djevojčica njezinih godina. Niža je od nje, lica blijedog od srdžbe.

Gđa Stroud obiđe pult i uputi se prema njoj mašući rukom prema stropu. - Van! - zareži.

- Ma dajte - veli djevojčica. - Samo sam htjela Kit Kat.

- Ni ne sumnjam - kaže gđa Stroud. - Van!

Djevojčica je bucmasta, onako kako to bivaju djeca koja se loše hrane. Na njoj

izblijedjela, nabrana, crvena suknjica na točkice do koljena i pretijesna prugasta majica s

naramenicama. S probušenih ušiju vise ringovi od niskokaratnog zlata. Kosa joj je smeđa,

masnjikava, ošišana kuhinjskim škarama do visine obraza. Dok se ova scena odvija, Bel bira

slatkiše iz posuda. Trudi se prikriti pogled, ali joj ne uspijeva.

- Ma, gledajte - djevojčica ispruži dlan pokazujući kovanicu od dvadeset penija. Svakako

dovoljno za Kit Kat, a vjerojatno i za mješavinu voćnih bombona. - Imam novce.

- A tako?- žena je već na vratima, ali ih ne zatvara. - Gdje si ih maznula?

Djevojčica kipti od bijesa.

- Hajde. Briši. Znaš da Walkerima nije dopušteno biti ovdje.

A tako, Bel je sad jasno. Ona je jedna od Walkerovih. Dosad ih nije vidjela izbliza, osim

njezine nevjerojatno debele razbarušene majke koja tu i tamo prođe gurajući prazna dječja

kolica do autobusne stanice. Cijelo selo zna tko su Walkerovi.

- Ma dajte, molim vas - pokuša djevojčica još jednom.

- Ne! Šibaj!

Djevojčica se okrene napeti i odvuče podalje od dućana.

Gđa Stroud zalupi vrata za njom takvom silinom da ulazno zvonce ostane zvoniti cijele tri

sekunde. Onda se ugura nazad iza pulta, posjedne za visoki stolac i nastavi listati primjerak

Priča iz stvarnog života kojeg pretplatnik još nije preuzeo.

- Kako su tvoji mama i tata? - odjednom upita Bel.

- Očuh - ispravi ju Bel.

- Svejedno - odbrusi gđa Stroud. Goropadna je to žena, čak i kad joj Walkerovi ne dignu

tlak. Za svoj dućan govori da je »srce i duša sela«. Što znači da se ovdje slijevaju i odavde šire

većina zloće i glasina. A kao vlasnica jedinog dućana u selu, svjesna je da je njezinoj publici

stalo da joj ne staju na žulj, pa trpe njezine marže i zmijski jezik iz praktičnih razloga.

- U Maleziji su - odgovori Bel.

56

- Maleziji, ha? Što, na odmoru?

- U- hm - progunđa Bel nezadovoljno.

- I, onda? Poveli su tvoju sestru, je li?

Bel uzdahne. - Da. Polusestru.

Kako to da nisu poveli i tebe?- bocne ju zločesto. Ta žena obožava ispitivati djecu.

Bel to počne ići na živce. - E, pa, kad su to odlučili valjda nisu razmišljali o tome što ćete

vi reći.

Gđa Stroud se uvrijedi. To je njezino prirodno stanje. - Ma vidi ti nju. Nema potrebe za

takvim tonom.

Bel šuti. Gđa Stroud ovlaži prste vrhom jezika i bučno prelista nekoliko stranica.

- Mogu i tebi zabraniti da dolaziš, baš kao što sam Walkerovima - ispali. - Ne umišljaj si

da to što dolaziš s imanja mnogo mijenja na stvari.

Okrenuta leđima, Bel zakoluta očima. Potom se okrene prema staroj vještici i nabaci

širok osmijeh. - Oprostite, gđo Stroud - medenim će glasom.

- To sam i mislila - kaže gđa Stroud. - Ne vjerujem da bi se tvom ocu svidjelo da čuje

kojim se tonom obraćaš odraslima.

- Očuhu - ispravi Bel.

- Svejedno - odbrusi gđa Stroud, pa nasloni bradu na dlan i ljutilo zuri u časopis.

Bel ju pogleda iskosa. Okrene leđa i prebaci torbu da zakloni pogled na policu i svoje

ruke. Uzme paketić Curly Wurlyja i zastane nad zdjelom miješanih voćnih bombona. Onda

krišom brzo zgrabi dupli Kit Kat i ubaci ga u torbu.

- Pošto su šareni bomboni? - upita onako usput.

- Dva penija - odgovori gđa Stroud, ne podigavši pogled.

Dva penija? U dućanu u Great Barrowu su jedan. Isse, gđa Stroud stvarno zna izmusti

svaki novčić od onih koji se ne mogu odvesti autom. Bel izabere po jedan od svake boje i

spusti ih u zdjelu, pa ode do pulta da plati. Ima dojam da Kit Kat isijava iz torbe. Ima ona

novaca da ga plati, ali nije u tome stvar.

Vani ju dočeka miran seoski dan. Još je rano za tinejdžere, odrasli su na poslu ili ubijaju

vrijeme uređujući kuću. Walkerovu djevojčicu zatekne kako sjedi na Klupi, mrzovoljno

lupkajući petu o petu. Sjedne pored nje.

- Hej – pozdravi ju.

Djevojčica se pravi da ju ne čuje.

Bel gurne ruku u torbu praveći se da kopa po njoj premda unutra ima samo primjerak

časopisa Jackie za djevojčice i novčanik. Napipa ukradeni Kit Kat, izvadi ga i ponudi joj.

57

- Ha?- začudi se djevojčica.

- Donijela sam ti ovo.

Djevojčica ju pogleda sumnjičavo. Žari ju pogledom.

- Zašto?

- Bez razloga. Hoćeš ili nećeš?

- Koliko tražiš?- pita ju suzdržano.

- Ne budi glupa.

- Imam novce - djevojčica će naprašilo. - Nisam ja nikakva socijala.

- Aha - odgovori Bel - ali, vidiš, nisam platila za ovo.

Djevojčica ju pogleda zaprepašteno, pa onda zadivljeno. Pa radoznalo.

- Glupa krava - veli Bel.

Djevojčica se nasmije - Da. Glupa krava.

Uzme čokoladicu, napipa utor i povuče palcem po njemu, pa odlomi komad. - Hoćeš ti

komad? - ponudi neuvjerljivo. Nije joj baš drago dijeliti stvari. Nije imala dovoljno prilike da se

nauči na to.

- Ne, hvala - odvrati joj Bel veselo i pokaže na papirnatu vrećicu sa slatkišima. - Imam

svoje.

Djevojčici lakne, ali joj to neće priznati. Ostanu neko vrijeme sjediti u tišini na žarkom

suncu, uživajući u dvostrukom zadovoljstvu šećera i ljetnih praznika.

- Ja sam Jade - napokon veli djevojčica.

- Ja sam Bel - kaže Bel.

58

JEDANAESTO POGLAVLJE

Martin ponovno nazove Jackie. Zove ju cijeli dan i cijelu večer, otkad je nestala u taksiju.

Zna da će se prije ili kasnije javiti, a ako se ne javi, vratit će se i čekati dok ne dođe kući.

Ispuni nekoliko dokonih sati guglajući Kirsty Lindsay, ime novinarke koja je s njim

pokušala zapodjenuti razgovor na plaži. Dio njega očekivao je da se lažno predstavila kao

novinarka. Nikad nije čuo za nju i činilo mu se previše neprofesionalnim kad mu se obratila

onako bez predstavljanja. Zato ga je iznenadilo saznanje da je doista ono za što se

predstavlja i da je u stvari potpisala desetke članaka.

Dok čeka da mu Jackie odgovori na poziv pregledava Google poveznice da sazna s kim

ima posla. Zna da je Jackiein mobitel opet u funkciji jer ju je nazvao dok ju je slijedio niz Ulicu

Fore, čuo ga kako zvoni u njezinom džepu i vidio da ga vadi i gleda na zaslon. Samo je pitanje

vremena kad će se javiti. Sve žene traže muškarca koji će im biti odan. Barem tako stalno

govore. Pa ako želi odanoga, pokazat će joj što je odanost. Bez obzira koliko će mu vremena

trebati. Zvonjava zamre, pa opet i opet. Pita se je li svjesna da joj je sekretarica isključena.

Dok pregledava poveznice, razmišlja o novinarima. Kako samo nametljivo guraju nos u

sve i svašta, kako su drski, kako olako, jednom rečenicom osude cijele skupine ljudi. Ono

skandalozno piskaranje bio je tek vrh ledenog brijega. Lindsay mu se ne čini puno gorom ih

boljom od ostalih. Ne čini mu se da je specijalist u nekom području ili da pokriva određene

teme, osim što je većina njezinih članaka vezana uz događaje na jugoistoku. Ali zato ima

mišljenje o svemu.

Nazove Jackie. Nakon što je otišla taksijem čekao ju je dok se nije smračilo, dok se sva

svjetla u zgradi nisu upalila i sva vrata zaključala, i onda je otišao. Ne odustaje on lako, ali nije

budala. Otišla je prespavati negdje drugdje. Ima li novog muškarca? Zar mu je tako brzo našla

zamjenu, onako usput? Ne, ne može biti. Dosta je već vidio da zna kako se ni sa kim ne

sastaje.

Sjedne učvrstivši mobitel između koljena i pogleda na radio- sat: 10:45. Vijesti su završile

i emitira se emisija Question Time. Nazvat će ju još jednom, zatim će ovo odgledati do kraja i

pokušati ponovno. Naposljetku će se javiti.

Nastavi čitati Lindsayine članke dok se u pozadini emitira Question Time. Stil joj je

neujednačen, pomisli. Tu i tamo izgleda kao da zna što radi i jednostavno prenosi što se

dogodilo, ali u većinu tekstova unosi sebe, izlaže svoje pristrane stavove, pa čak se i sprda.

Upravo ti članci dolaze s njezinom slikom u zaglavlju.

- Neprofesionalno - mrmlja dok pomiče mišem i pritišće tipke. Neprofesionalno je to

kako kopa i izlaže stvari i misli da je u redu biti frivolan i drzak. Možda bih se ja trebao baviti

novinarstvom. Možda da započnem napisavši jedan ekspoze o njoj.

59

Jackie se i dalje ne javlja. Martin prebaci mobitel na zvučnike i automatsko pozivanje, pa

nastavi pretraživati Kirsty Lindsay na internetu. Nema svoje stranice na Wikipediji. Gotovo da

i nema zapisa starijih od 1999. Diplomirala na Otvorenom sveučilištu 1998.; pa rijetki članci u

lokalnim novinama u Midlandsu. Krene za tragom u suprotnom smjeru. Proba na Facebooku,

Myspaceu, Friends Reunited, Genes Reunited. Tamo se ne pojavljuje. Ne spominje ju nijedna

škola, ime joj se ne pojavljuje na maturalnim večerima, nema rođaka, očito nikad nije dobila

nikakvu nagradu, nikad se nije na bilo koji način isticala i nitko ne pita za nju.

Odjednom shvati da iz mobitela dopire glas. Javila se. Žurno zgrabi telefon i prisloni ga

na uho: - Halo?

S druge strane ženski glas, hladan, tvrd i pun nepovjerenja. - Tko je to?

- Tko je to? - odgovori protupitanjem.

- S kim želite razgovarati?

- S Jackie. Jackie Jacobs. Jesam li nazvao pogrešan broj?

Jedva primjetna stanka. - Tko zove?

- Martin.

- Koji Martin?

- Martin Bagshawe.

Čuje disanje. Glas mu je odnekud poznat. Sigurno ju je već negdje sreo, netko koga zna.

Možda ne dobro, ali takve osobe ionako nema.

- Okej, Martine - dopire iz slušalice - Poslušaj me veoma pažljivo i zapamti što ti

govorim.

Od navale adrenalina zavrti mu se u glavi. Mrtva je. Nešto joj se dogodilo. - Je li Jackie

dobro? - upita. - Što se dogodilo?

- Dobro je. - Glas joj je oštar. - A da odgovorim na tvoje pitanje, dogodio si se ti.

Glas promijeni boju kao da čita već pripremljeni govor s papira. - Slušaj, Martine, važno

je da shvatiš sljedeće: Jackie nije tvoja djevojka. Nije ni tvoja prijateljica. U stvari, tvoje ju

ponašanje plaši i misli da si napastan.

Već se htio pobuniti, ali glas nastavi, kao da ga nema.

- Martine, poslušaj me pažljivo. Jackie ne želi imati posla s tobom. Ovo što radiš, što ju

pratiš i nadzireš, to je uznemiravanje. To nije dokaz privrženosti i neće ju uvjeriti da se

predomisli. Moraš prestati. Odmah sad.

Tko je ta žena? Glas mu je poznat, kako se ne može sjetiti? Sad čuje vlastito ubrzano

disanje.

- Ne znam tko si ti...

60

- Nije važno tko sam ja. Jedino što je važno jest da je Jackie na sigurnom i da želi da ju

pustiš na miru.

- Na sigurnom...? Što si ti?

- Čuo si me, Martine. I sad ti kažem da bi ti bilo pametno poslušati moj savjet. Pusti

Jackie na miru. Prestani s tim.

Martin odjednom plane, bijesan: - Ako to Jackie želi, neka mi sama kaže. Tko si ti? Otkud

ti pravo da joj govoriš što da radi?

- Ne, Martine. Ona ne želi razgovarati s tobom. Ja ću sada spustiti slušalicu, a nakon toga

ti više nećeš zvati ovaj broj ili slati poruke, nećeš obilaziti njezinu kuću, njezin posao i nećeš

ju slijediti na ulici. Jesi li razumio? Jer ako me ne poslušaš, nazvat ćemo policiju. Jel' jasno?

Martin zanijemi. Usta su mu odrvenila, a grlo se stislo. - Da. - promumlja. Tkogod ta

žena bila, očito se s njom ne može razgovarati razumno. Drži Jackie u šakama i uništit će i

izokrenuti sve, dok ne postane ružno i izopačeno. Neće se prepirati s njom. Na takve nema

smisla trošiti riječi.

Veza se prekine. Nazove opet. Odmah se javi zavodnički glas sekretarice govoreći daje

glasovna pošta isključena.

Ruke mu se tresu.

61

DVANAESTO POGLAVLJE

Gle drskoga kokota! Kirsty to vidi po njegovom šepirenju, bahato zavinutoj usnici, blago

nakošenom šeširu, kao da daje znak. Po tome kako, šećući gore- dolje, drži palicu i ritmički

lupka njome po dlanu dok promatra žene izrazom koji je na pola puta između podsmijeha i

pohote. Takvih ima u svakom gradu. Podsjećaju na njezina brata Darrena, na njegovo držanje

poput seksualnog grabežljivca. Nezgodan momak, ali mogao bi poslužiti.

Jedva čeka da završi s ovim člankom. Želi se vratiti kući i srediti stvari s Jimom. Još osjeća

natruhe dvodnevnog mamurluka. Htjela bi da je u Farnhamu, u blagovaonici, koja usput služi

kao radna soba, pred njom šalica prave kave, otvoreni laptop i umireni muž. I bit će, uskoro.

Samo da kao i svi ostali novinari još neko vrijeme provede s prvim povratnicima u Funnland i

daje petama vjetra. Sutra do ručka mora predati tisuću petsto riječi teksta i mora se baciti na

posao.

Red se sporo pomiče naprijed. Zabavlja ju promatrati kako se mnogo njezinih kolega

pomiješalo s ljudima, nadajući se da će čuti neku upotrebljivu izjavu za koju im ne treba

dopuštenje, trudeći se da ignoriraju jedni druge, premda će za nekoliko sati jedni drugima

plaćati piće. Uto se niz ulicu dogega Stan, izgledajući mamurno baš kako se i osjeća. Vlasnik

White Horsea bi komotno mogao zatvoriti dućan do kraja ljeta. Nitko nije toliko rastrošan

kao novinari na dnevnicama.

Stan prođe pored rasute kolone i uputi se ravno prema njoj.

- Oprosti zbog ovog - obrati joj se glasno, tako da ljudi iza nje mogu čuti - trebalo mi je

sto godina da nađem parking.

Ugura se pored nje i stiša glas: - Naravno, nisam to izveo zbog reda, koliko zbog društva.

- Tako dakle izgleda kad si zločest? - veli Kirsty.

Stan spusti naočale na pol nosa i zatrepće okicama: - O čemu ti to? Ponudi joj svoje jake

mentol cigarete, pa nastave militi u društvu.

- Kako je bilo kad si se onu noć vratio u sobu? - upita ga Kirsty.

- To bih ja trebao pitati tebe. Bila si toliko rasuta da sam mislio kako će te otpuhati preko

mora. I kako je bilo u tvojoj sobi, nakon što si izbjegla Trbosjeka?

- Hvala na pitanju, gospodine Kriglov. Imala sam umivaonik u kutu, za povraćanje. I znaš

što, doma sam na zlu glasu, morala bih staviti znak opasnosti. Potpuno sam zaboravila da

imamo na večeri neke lovatore iz Cityja koje smo trebali navabiti da zaposle Jima.

- Ups.

- Bila sam toliko mamurna da sam povratila.

62

- Ne za stolom, nadam se?

Kirsty se nasmije.

- Još ćemo mi curo od tebe napraviti profića.

- Usput - veli ona - teško da ga možeš zvati Trbosjekom, zar ne? Prije Daviteljem?

Stan se zamisli.- Davitelj iz Whitmoutha. Ne zvuči dobro, jel' da?

- Davitelj s dokova?

- Zgodno. Sviđa mi se. Našao sam u namazu na kruhu nešto što je izgledalo poput

osušenog šmrklja. To mi nije baš pomoglo zaspati.

- Znaš li da je broj krevetnih buha narastao u cijelom svijetu?

- Dovraga. Nabavit ću si kamper. Ionako me nikad nema doma.

- U tom bi slučaju mogao svaki dan na more - zaključi Kirsty.

- O, to bi bilo zgodno. Moram ti priznati da uživam u ovom čekanju.

- I ja - složi se Kirsty. - Osjećaj je kao na praznicima. Hoćeš li ići na rollercoaster?

- To ne propuštam nizašto. Ti?

- Još sam malo osjetljiva - prizna ona. - Možda drugi put.

- Amaterko - pokudi ju Stan odmahujući glavom. - Kako napreduje članak?

Kirsty slegne ramenima. - Ma znaš. Tražiš ono što ti kaže urednik. Jack se namjerio na

treći krug pakla. To će i dobiti.

- Ja sam zbog toga postao novinar - kaže Stan. - Neumorne potrage za ravnotežom. Jack

se baš voli rugati plebsu, je li?

- Malo si pretjerao. Jesi li pročitao što piše Guardian?

- Guardian je Guardian. Ili to ili će morati nekako svaliti krivnju na Izrael. Pa, kako je

prošla tiskovna konferencija?

- Isuse. Nisam bila. Nadala sam se da ćeš ti ići.

- A tako. Nema veze. Ionako će sve objaviti AP9. Ideš doma večeras?

Kirsty kimne. - Ako nije promijenio brave. Krećem čim završim s ovim. Jedva čekam.

Primijeti sumnjičav pogled žene iza sebe, onaj tipični pogled svisoka, pa se ispravi da ju

čuje: - Mrzim spavati po hotelima - obrati se Stanu netremice gledajući ženu u oči. - Bez

obzira gdje bila. Znaš, jako mi nedostaje obitelj.

Stan kimne. - Ah, da. Sjećam se vremena kad sam i ja imao jednu da mi nedostaje.

9 Associated Press, op. prev.

63

Upravo kad su se vrata Funnlanda otvorila nazove Jim.

- Hej. Kako si? - javi se Kirsty.

- Važnije je pitanje kako si ti? Nisi se javila kad si odlazila.

- Nnda. Nisam bila sigurna jesam li dobrodošla.

- Razumijem. Da znaš biti magare, to je istina.

Preplavi ju osjećaj olakšanja. Čim tako izravno dijeli uvrede, znači da je najgore prošlo. -

Primila na znanje i ravnanje - odgovori Kirsty.

- Čuvaj to za suca - veli on. - Dolaziš li kući danas ili ne?

- Vjeruj mi, popila sam samo bocu i pol Chardonnayja. Mogu voziti i zavezanih očiju.

Oboje se nasmiju. Red se malo primakne ulazu i ona uglavi mobitel između ramena i

obraza da izvadi novčanik. Onaj nezgodni mladi zaštitar stao je pored kioska s ulaznicama i

mjerka s osmijehom ljude u prolazu, kao da zna njihove najmračnije tajne.

- Okej. Vidimo se kasnije. E da, Kirsty?

- Molim?

- Žao mi je što se nismo jutros pozdravili. Ne čini mi to više, okej?

Ove je riječi ugriju kao topla deka. - Okej. Pazit ću da se ne ponovi.

Tko još želi voziti električne autiće u pola deset ujutro? A ipak, ljudi čekaju u redu,

premda će tome prije biti razlog taj da polovica drugih sadržaja još nije otvoreno negoli neka

posebna želja za povredom kralježnice. O posjetiteljima brine neki zapanjujuće lijep

tamnokos muškarac pokreta elegantnih kao u pantere. Čist je, bez pirsinga i tragova tetovaže

kakve inače očekuješ na rukama ljudi iz ove branše. Dok čeka, Kirsty razmišlja kako netko

ovako zgodan završi na ovakvom mjestu, umjesto da bude, recimo, model. I prođe pored

njega.

Većina drugih novinara odzuji prema uredima, nadajući se da će tamo zateći Suzanne

Oddie. Kirsty pričeka, a Stan se odšeće do kafića. Vidi ga kako sjedi vani za stolom i promatra

ljude oko sebe. Uvijek se čini kao da ništa ne radi, ali je upravo on taj koji isporučuje vijesti.

Igra na uvjerenje mladih kolega da ljudi podjetinje istog trenutka kad im kosa pobijeli, a od

konobarice izvuče takve tračeve kakve Kirsty nikad ne bi znala izvući.

Drugog su zaštitara postavili na ulaz u Svijet zrcala, u kojem je pronađeno tijelo.

Objašnjava se s dopisnikom Stara, ruku nepomično prekriženih preko prsa, dok polako i

odlučno odmahuje glavom. Nije ni čudo. Atrakcija je zatvorena »iz pijeteta« prema žrtvi.

Forenzičari su svoje obavili, ali nitko neće dobiti priliku za udarnu fotografiju.

Osim Kirsty.

64

Zatekne onog drčnog zaštitara s ulaza kako pije limenku Fante iza vrtuljka sa sjedalima u

obliku šalica. E to je muškarac s tetovažama po tijelu! Nije još stigao do VOLI i MRZI na

prstima šake, ali mu se na zatiljku ispod štirkanog ovratnika plave košulje nazire paukova

mreža.

Stane pored njega i pozdravi ga nehajno: - Bok.

On spusti limenku i promotri ju. Pomalo nalikuje engleskom hrtu, samo što nijedan hrt

nema takve pokvarene vodenoplave okice.

- Sigurno ti je drago što ponovno radiš - kaže ona.

On ju još jednom odmjeri od glave do pete i tad mu sine.

- O, pa da, vi ste novinarka.

- Jesam - odgovori ona i pruži mu ruku. - Kirsty Lindsay. Rukuje se mlitavo, kako je i

očekivala.

- A ti si?

- Jason - odgovori on nesigurno.

- Bok, Jasone - oslovi ga Kirsty i izvadi novčanik. - Kladim se da ti imaš ključeve od svega

ovdje, zar ne?

*

Sretnu se opet iza kafića. Ne želi da ga netko vidi kako hoda zabavnim parkom u

njezinom društvu. Pored zahoda koji ne rade su vrata koja vode u skladišni prostor. Taj se

prostor rasteže od vanjske ograde do niza kioska i prostorija s dodatnim atrakcijama poput

staromodnog bacanja obruča, streljane, Kuće dr. Zlobe Hihotića, Putovanja s NASA- om, Kuće

strave i Svijeta zrcala.

Skladišni se prostor na prvi pogled čini kao da je posut mrtvim tijelima. Mrtvim, golim

tijelima. Kirsty se strese od groze, a onda shvati da se radi o nasumce pobacanim voštanim

figurama, ostavljenima da propadnu na suncu.

Jason se pojavi između streljane i vrtuljka s duhovima. Drži se mudro i samozadovoljno.

Nadmudriti šefove, misli Kirsty, jednako mu je zadovoljstvo kao i spremiti dvadeseticu u

džep. Glavom joj kimne da krene i uputi se prema stražnjem ulazu u Svijet zrcala. Kirsty

požuri da ga sustigne. Tu iza pozornice, gdje se nitko nije potrudio da uljepša stvari bojom i

rezbarenim maskama, primijeti da su atrakcije zapravo smještene u montažne kuće iz kojih

vire komadi izolacije na mjestima gdje se olabavila obloga i čvorovi crne žice koji poput

špageta idu do razvodne kutije naslonjene na ogradu.

- Imate samo pet minuta - upozori ju on.

65

- Više ni ne trebam - odgovori ona. Želi napraviti tek nekoliko brzih fotki, osjetiti

atmosferu i to je sve. Brzo će. Sve što zaboravi, izmislit će. Na kraju krajeva, nitko neće

provjeravati.

- I da se razumijemo, ja nemam ništa s tim - doda on. - Doći ću po vas, ali ako se netko

pojavi, došao sam vas izbaciti, okej?

- Naravno. I hvala.

On nešto promrmlja. Zaustavi se u podnožju metalnog stubišta i pokaže gore: - Evo, tu

smo.

Kirsty prođe pored njega, uhvativši se rukom za cjevastu ogradu. Jason se brzo udalji.

Taman kad je stigla do pola stubišta, vrata na vrhu se otvore. Kirsty se smrzne. Kud sad?

Uhvaćena je na djelu. Pojavi se neka žena. Visoka je, kose obojene u plavo. Frizura joj je

kratka, praktična, ten joj je vidio i bolje dane, između usana i obraza ima veliki tamni madež.

Na rukama gumene rukavice, drži vjedro sa sredstvima za čišćenje. Zastane zbunjena.

- Mogu li vam pomoći?

- Samo sam... - pokuša Kirsty smisliti neki izgovor. Kokoš. Spiskala je dvadeset funti

nizašto.

- Ovdje je zatvoreno - kaže žena. - Kako ste se uopće našli ovdje? Ne smijete biti tu.

- Samo sam... - pokuša Kirsty ponovno, pa zastane i odluči ići na sve ili ništa. Ionako sam

tu. Što mi mogu učiniti? Uhapsiti me? Nabaci najuvjerljiviju, prijateljsku, zavjereničku facu i

odgovori: - Samo sam htjela baciti pogled unutra. Mislite da bih mogla. .. samo na sekundu?

Žena ju pogleda kao da je netom ispuzala ispod kamena. Nekako mi je poznata, pomisli

Kirsty. Zašto bi mi bila? Nasmiješi joj se široko. Pokuša se sjetiti ima li još koju dvadeseticu u

džepu. - Ma dajte, samo na tren.

Žena se namršti. Zatim počne vikati preko dvorišta prema zaštitaru koji se brzo

udaljavao. - Jasone! Netko nam je ovdje zalutao!

Jason se nelagodno okrene prema njima. Kirsty je ostalo malo vremena, pa pokuša

ponovno.

- Dajte, neću ništa unerediti.

- Isuse - odgovori žena. - Gadite mi se vi novinari. Stvarno. Zar ne shvaćate? Unutra je

bila mrtva djevojka, a ne neka filmska lutka. Djevojka. Drago, živo, nasmijano djevojče. Bila je

živa, a sad je mrtva, i nekim se ljudima čitav svijet srušio...

Glas joj zakaže na pola rečenice i počne hvatati zrak kao netko tko je dobio udarac u

pleksus. Pogleda ženino lice i shvati da je problijedilo, da su joj oči izbuljene, a čeljust se

opustila ogolivši zube.

- Ha?

66

- Ne - odgovori žena. - Ne, ne i ne. Ne smijete biti ovdje. Sranje. Odlazite. - Uhvati se za

rukohvat na stubama kao da su joj otkazale noge. - O, Isuse - veli, na rubu suza. - O bože,

nemoj. Molim te, nemoj. Odlazi, Jade. Odmah, sad.

67

TRINAESTO POGLAVLJE

Amber je sad jasno što se misli pod time da ti je krv jurnula u glavu. Osjeća takav pritisak

u lubanji da ima dojam kako će joj prsnuti poput ljuske jajeta. Srce joj lupa, ta-dum, ta-dum,

ta-dum, a udovi joj postaju mlohavi. Rubovi vidnog polja postaju crni. To nije istina. Nije

istina. Od šezdeset milijuna ljudi u zemlji, kako je moguće da će se pojaviti baš... ona.

Čuvši Amber kako joj izgovara ime, Jade poprimi izgled kao da prolazi kroz isto tjelesno

iskustvo. Zanjiše se cijelim tijelom na dnu stuba. Bulji u Amber kao da je ugledala duha. Na

neki način i jest. Obje su umrle i pokopane već desetljećima. Ovako ili onako, Annabel

Oldacre i Jade Walker prestale su postojati u trenutku kad su ušle u sustav. Već u pritvoru

nije im bilo uputno zadržati imena, premda su u teoriji još bile nevine. Čak i da im nitko ne

dođe u posjet, došao bi njihovim pritvorskim cimerima, a i tada se dobro plaćalo za skandale

iza brave. Naročito ako se govorilo o Bezbožnicama i njihovim opačinama.

Onaj šakal od muža Marie Murphy, Jason, nevoljko se počne približavati dvjema ženama.

- Bel - izusti Jade.

Amber se strese. Desetljećima ju nije nitko oslovio tim imenom. Ona više nije ta

djevojčica. Sve u njoj i oko nje se promijenilo. Možeš ostati isti samo ako se ništa ne

promijeni, a ona je Amber Gordon, pa gotovo otkad pamti.

- Molim te - ponovi Amber - moraš otići.

Isuse, pomisli. Izgleda deset godina mlađe od mene. Osjeti srdžbu prema toj ženi lijepo

podšišane kose, neupadljive, ali decentne, neznatno naglašene i sjajne. Nema bora, a odjeća,

premda ne raskošno skupa, očito nije kupljena na štandovima. Ipak, nosi otmjene crne kožne

čizme. Takva čvrsta, ali podatna koža, ne nabavlja se u Primarku. Izgleda da ti se zatvor

isplatio, pomisli.

Podigne pogled. Jason Murphy je već tu, škilji sumnjičavo poput lisice. Je li što

primijetio? Nešto što nije očekivao? Oduvijek joj se činilo da Jason iza elaborirane

nezainteresiranosti krije sjajnu moć zapažanja, naravno, ako mu ona može donijeti koristi.

Pribere se. - Ovdje je zabranjeno posjetiteljima - kaže odrješito. - Čak i da je situacija

drugačija, ne biste se smjeli naći ovdje. Samo za osoblje.

Jade je i dalje bez glasa. Amber pogleda prema dvorištu i kimne Jasonu: - Ne znam kako

je dospjela ovamo i ne zanima me. Samo ju odvedi odavde.

Jason zakorači prema Jade i uhvati ju pod ruku. Ona poskoči kao da se našla u klopci i

izvuče ruku iz njegove kao opečena.

- Molim vas - veli Jason - nema se smisla prepirati.

68

Ona se ponovno okrene prema Amber raširenih očiju: - Bel - izusti u transu.

Amber se pravi da ju ne vidi. Svaki put kad čuje to ime pogodi ju grom. Prestani. Pre- sta-

ni. Zar hoćeš da saznaju? To hoćeš? Hoćeš rulju pred vratima i smeće u poštanskom

sandučiću?

Okrene se i ude nazad u prostoriju.

Čim je Amber ušla u prostoriju, noge joj popuste, pa leđima naslonjena na zrcalni zid

klizne na pod, buljeći u svoj blijedosivi odraz. Šake i stopala potpuno su joj hladni.

*

- Maler, što ćete - kaže Jason Kirsty, oslobodivši ju čim primijeti da su ostali sami.

Spreman je usprotiviti se, zatraži li svoje novce natrag, ali mu izgleda neobično odsutna.

Slijedi ga poput zombija. Nije baš shvatio što se dogodilo, ali mu je jasno da nije samo to što

je uhvaćena na djelu. Mogao bi se zakleti da se između žena nešto odvijalo, pa čak i da su se

prepoznale. Možda se vara. Ova je ženica sitna i vitka, nema nikakve šanse protiv Amber

Gordon. Možda se samo prepala ugledavši ju.

Većina bi ih se prepala, pomisli sa smiješkom. Lice joj je bilo tako sivo da bi ju i bez

šminke uzeli za ulogu u Gospodaru prstenova, čak i da nema onu kljuku. Bog sam zna što Vic

Cantrell vidi u njoj. Vjerojatno neki majčinski lik, jer ne može biti seks. Barem ne sudeći po

onome što su Vic i on zajedno prošli, provodeći noći po klubovima na glavnoj ulici, jebavajući

i gurajući prste radodajkama na odmoru. Pitat ću ga jednom, što radi dok je ona na poslu.

Možda ga pušta. Možda misli da je to jedini način da ga zadrži.

Uznemiruje ga malo novinarkina šutnja. I njoj je lice dobilo čudnu sivu nijansu, a rukama

se uhvatila za naramenicu od torbe kao za pojas za spašavanje.

- Sve je u redu - pokuša ju umiriti kad su ušli u javni prostor parka. - Neće ona nikom

reći. Neće se ni sjetiti tko je tamo bio.

Kirsty s naporom proguta slinu. Pogleda ga ogromnim očima, kao da je tek sad

primijetila da je ovdje i otetura prema kafiću.

Jason primijeti da ih Vic promatra s jurećeg električnog autića, držeći se za njega tek

ovlaš jednom rukom. Vidio ih je kad su izašli iz prolaza i to mu je čudno. Jason mu se

nasmiješi i napravi pokret rukama i kukovima naprijed - nazad kao da ju guzi. Vic se nasmije i

digne palac. Skoči spretno na drugi autić, preplašivši neke djevojčice.

*

Treba joj snažna kava. Ruke joj se tresu i zna da će ju kofein smiriti, usprkos savjetima

onih dosadnjakovića iz zdravstva. Ali naravno, smeđa tekućina u Funnlandu nije vidjela zrno

kave u posljednjih osamnaest priprema. Napuni šalicu šlagom u prahu, usipa tri vrećice

69

šećera i ode do klupe. Pogleda na sat i iznenadi se da je prošlo tek petnaest minuta otkad je

razgovarala s Jimom.

Park se napunio ljudima. Dječje atrakcije su u punom pogonu i već se mijenjaju prve

pelene na drvenom stolu do nje. Shvati da se još nije prestala tresti. Skine poklopac, uzme

gutljaj i opeče usne. Smetnula je s uma koliko je instant kava toplija od prave. Razmišlja što

joj se sve dogodilo u životu otkad je posljednji put vidjela Bel Oldacre. Ušla je u finu klasu

uživatelja espresa, pesta i balzamskog octa. Doma - u vremenima koja smatra

pretpovijesnima - obrok se sastojao od jeftinog čaja iz vrećice, tosta od bijelog brašna i

džema, krumpira i kolutića tjestenine te samo povremeno hrge svinjetine kad bi se tata sa

sačmaricom zaputio u hangare od valovitog lima koje su služile kao svinjci. Mjesto poput

ovoga činilo bi joj se neostvarivim snom, nešto što se viđa na telki i sanjari o njemu.

Zar je to stvarno Bel? Zaista? Kako se to dogodilo? Koža joj je izborana, bakarna kosa

oštrigana, a na njoj zaflekani poliesterski kombinezon. Blagi bože. Izgleda onako kako sam ja

trebala izgledati.

Kirsty ne vjeruje da bi ju prepoznala da ona nije prepoznala nju. Čudi ju što se nitko nije

sjetio da joj uklone onaj madež s lica kad su im dali novi identitet. Toliko je prepoznatljiv da

se i on spominjao. Bez obzira na madež, vjerojatno je dosta crta ostalo prepoznatljivo i ta ju

pomisao plaši. Do ovog trenutka, Bel je u njezinim mislima ostala djevojčica od jedanaest

godina. Iskreno, jedva je se i sjeća. Njezine crte lica više pamti po onim prokletim školskim

fotografijama koje se izvlače iz arhiva za svaku godišnjicu, kad god se nekom novom djetetu

prišije epitet »stravičan«. Poznavale su se tek jedan dan. Kasnije u sudnici, stajale bi jedna

pored druge ne razmijenivši ni riječi ni pogleda, a pogledale bi se samo dok bi svjedočile. Nije

da su bile najbolje prijateljice. Pa čak ni obične.

Ali, evo ih, tu su; njihova su imena čvrsto isprepletena u očima svijeta. A zakon im je

zabranio da se ikad više sretnu, do kraja života. Venables i Thompson, Mary Bell, Walker i

Oldacre - prije nego što je reforma za zaštitu djece povukla ova imena iz javnog optjecaja,

imena djecoubojica bila su jednako poznata kao i imena žrtava, a često i poznatija od njih. Da

je za večerom spomenula njihova imena, većina bi upućeno kimnula glavom. A da je

spomenula Chloe Francis, trebalo bi im osvježiti pamćenje.

Usta su joj suha poput pustinjskog pijeska. Zakoluta očima i uzme gutljaj vrele tekućine,

zadržavajući je na jeziku i dišući ubrzano da se ohladi.

O tome ovisi tvoja sloboda, uvjerava se Kirsty. Možda nitko iz tvoje okolice nije svjestan

da si na uvjetnoj, ali to ne znači da nisi. Do kraja života. Ne smijete se viđati, razgovarati ili

biti u kontaktu, ikad više. Kao da bih htjela.

Ali zapravo bih, pobuni se u njoj neki vrištavi glasić. Htjela bih. Više od svega. Više od

svega na svijetu. Ona je jedina osoba koja zna. Jedina koja zna kako je to. Jedino drugo ja na

ovome svijetu. Dvadeset i pet godina držim to u sebi, živim sa svojim grijehom, učim vještinu

pretvaranja. Dvadeset i pet godina bez obitelji, dvadeset i pet godina laganja ljudima s

kojima sam se sprijateljila, laganja Jimu, laganja vlastitoj djeci. Kako bi me gledali da znaju?

70

On bi vjerojatno oprostio. Ali, bi li me i dalje volio da zna da je oženjen najomraženijim

djetetom u Britaniji?

Bel Oldacre. Kirsty čak ni ne zna njezino novo ime.

*

Kad je Amber smogla snage da izađe, vani je već kišilo. Satima se skrivala, prvo u

praznom labirintu sa zrcalima, potom u svom uredu među spisima i kutijama s krpama za

čišćenje, čekajući da završi popodnevna smjena. Strah ju je bilo izaći na sunce i pokazati lice.

Izvana je dopirala buka jurećeg rollercoastera i vrisak njegovih putnika, a iznutra njezin

nijemi vrisak. A onda kad je krenula ljetna oluja, zvuci su zamrli, a glazba i vrtuljci se prestali

vrtjeti, jedan po jedan. Nema smisla trošiti struju kad gosti počnu bježati od kiše. Svima koji

su odlučili ostati ponudili su povrat novca ili slobodan ulaz drugi dan. Većina se nije sjetila ni

pitati; samo su požurili rasplakanu dječicu prema zaklonu igraonica na rivi.

Pa ipak se boji. Zbrza iz ureda prema ulazu za osoblje, kao da se boji da ju Jade vreba iz

sjene. Čvrsto navuče flis preko grudi i zamota glavu u maramu da sakrije lice. Tkogod živi u

Whitmouthu uvijek sa sobom nosi maramu, čak i usred ljeta. Svjesna je da je to glupo. Čak i

da je Jade ostala, morala je otići sa zaostalim gostima prije više od sata. Ipak, još se boji.

Jason Murphy se zavukao u kućicu, pa žvače lisnato sa sirom i lukom s nogama

prekriženim na stolu. Sjedi u onom tamnoplavom džemperu, sa sjenilom kape zabačenim na

zatiljak i gleda ju bezobrazno dok ona provlači karticu kroz čitač na izlazu.

- Sve u redu? - pita.

Ona osjeti navalu ljutnje. Zna vrlo dobro kako je Jade Walker našla put do labirinta sa

zrcalima. A činjenica da zna da se još nešto dogodilo sad mu daje neku prednost, neki glupi

osjećaj nadmoći. Jason se nakesi.

- Nije - odgovori ona, okrenuvši se prema njemu. - Zapravo nije, Jasone.

Taj njegov nadmoćan pogled, taj gadan osjećaj koji on izaziva i njegovo neprihvaćanje

činjenice da je »poštovanje« dvosmjerna ulica. Jason uporno zahtijeva da mu se iskazuje

poštovanje - vidi se to iz načina kako se postavlja na susjede, na djecu, na slučajne

prolaznike. Ali ga nikad nije vidjela da čini nešto čime bi ga zaslužio.

- Ako i jedan jedini put napraviš nešto slično - zaprijeti mu - prijavit ću te. - Nije mu

izravno nadređena, ali je šefica, i to joj daje više prava od ostalih. I dabogda crkla ako će mu

dopustiti da to zaboravi.

- Napravim što? - upita on gotovo cvileći, premda dobro zna o čemu ona govori.

- Znaš ti dobro što. Tvoj je posao da osiguravaš prostorije, a ne da uzimaš novac za cugu

od svakoga tko ti ga ponudi. Ovdje su računala, Jasone, i gotovina, i tvoj je posao da paziš da

ne nestanu.

- Provukla se pored mene - odvrati on natmureno.

71

Amber nabroji do dva, svrdlajući ga pogledom. - To pričaj nekom drugom. Ako te ikad

više vidim da muljaš na taj način, prijavit ću te, jasno?

Jason joj pokuša uzvratiti pogled. Ali mu ne uspije. Amber je usavršila vještinu dvoboja

pogledima još u zatvorskom centru Blackdown Hills. Tada joj je trebala da preživi, a kasnije ju

nikad nije zapustila.

- I skini te noge sa stola - upozori ga.

On polako i mrzovoljno makne prvo jednu, pa onda i drugu nogu i preplete prste preko

međunožja.

Bez ijedne daljnje riječi Amber iziđe na ulicu i zatvori vrata za sobom.

- Smrdljiva kravo - promrmlja Jason, vraćajući noge na stol, i dohvati ostatak lisnatog. -

Smrdljiva kravo - ponovi, i zubima otrgne zalogaj.

Vani na rivi pljušti vodoravno. Nikoga na vidiku. Amber skrene desno, žureći na

autobusnu stanicu. Netko ju zazove. Starim imenom. Smrzne se.

- Bel - zazove ju opet.

Iz veže restorana The Best Fish and Chips on the Söuth Coast izroni Jade Walker i uputi

se prema njoj. Sigurno je čekala da izađe. Koje sranje.

Amber nastavi žurno dalje. Pravi se da ne čuje.

Jade ju zazove glasnije: - Bel, molim te!

Amber se okrene prema njoj i snažni joj nalet kiše pljusne ravno u lice i na trenutak

zaslijepi. Kad joj se razbistri pred očima, shvati da Jade još stoji pred njom žmirkajući, kose

slijepljene na zdravim rumenim obrazima.

Mora ju zaustaviti. Ušutkati ju. Žena je šenula pameću, uopće nije u stanju razmišljati.

Mora ju protresti da se pribere. Urlajući se zaleti prema njoj. Kirsty odskoči i Amber osjeti

zadovoljstvo što ju je prepala. Jade je sitnija od nje. Da unese cijelo tijelo, mogla bi ju

onesvijestiti jednim udarcem šake.

Dograbi ju za nadlakticu, zarinuvši joj prste u meso do boli.

- Gubi se - prosikće. - Čuješ li me? Ne zovi me tako. Ne slijedi me. Samo odjebi.

Nemamo si što za reći.

- Bel...

Amber odmahne glavom, snažno, nekoliko puta, poput bijesna psa. Čuje samu sebe kako

vrišti da nadglasa vjetar: - Neee! Ne znam to ime. To nije moje ime. Zašuti! Samo zašuti!

Znaš da se ne smijemo sresti. Znaš! Jesi li poludjela? Gubi se!

Odbaci ženinu ruku kao da je pileći batak. Za svaki slučaj ju i odgurne. Jade zatetura

korak unatrag, ali ju nastavi promatrati pogledom očajnika. Sjajno. Jebeno izvrsno.

72

Natjera se smiriti glas. Ne smije si dopustiti da bude toliko izvan sebe. Čak i ovdje na

praznom šetalištu netko bi ju mogao vidjeti. A nitko ju ne smije vidjeti. Dovraga, ni par

koraka od posla. Što je toj ženi?

- Ja nisam Bel - odgovori. - Nisam to već godinama i ti to znaš. Kao ni ti. Koji ti je vrag?

- Nisam te htjela... - promuca Jade. - Da sam znala, ja bi...

- Pa onda, što te sad spopalo? Trebala si otići. Što misliš, što će se dogoditi ako...? Sranje.

Samo idi. Ne slijedi me. Samo odjebi otkud si i došla.

Okrene se na peti i produži prema autobusnoj stanici. Bus dolazi za tri minute i neka

bude prokleta ako ga propusti.

Dok je stigla pod nadstrešnicu sva je već drhtala, što od bijesa, što od straha, što od

adrenalinskog šoka. Grebe ju u plućima dok diše. Spusti se svom težinom na išaranu klupu.

Hvala bogu, na stanici nema nikoga tko ju poznaje, samo par klinaca u ljubavnom klinču u

kutu. Pogledaju je nakratko; on s rukom u njezinoj raskopčanoj jakni, pa se nezainteresirano

okrenu.

Amber pokuša umiriti disanje. Ispruži ruke s dlanovima okrenutima nadolje i gleda kako

se tresu. Mogu ja to, uvjerava se. Ovo je previše. Ne želim si upropastiti život. Ne zbog glupe

slučajnosti. Nitko nam neće vjerovati da smo se slučajno srele. Takve se stvari ne događaju.

Sranje. Zar ću se opet morati seliti? Kako se ona ovdje uopće našla? Koji kurac tu radi?

Primijeti da se približava autobus, pridigne se i izađe da ga pozove. Autobus prekrcan

stane. Kroz otvorena vrata zapahne ju miris vlažne kose i Persila.

U tom trenutku osjeti kako ju je nešto zgrabilo za ruku. - Nisam te... - govori Jade. - Ja

nisam... gledaj.

Amber osjeti kako joj nešto gura u šaku, pa pogleda. Prazna kutija cigareta s telefonskim

brojem načrčkanim crnom tintom.

- Samo sam... - promuca Jade i pogledi im se sretnu.

Amber oslobodi ruku i popne se u autobus.

73

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Rad, rad i rad. Uvijek je od misli bježala na taj način - umjesto da misli, našla bi nešto da

radi. Zato joj se kuća ističe među susjednima. Izgleda kao mala oaza održavanja i urednosti u

svijetu u kojem odbačene perilice služe kao vrtni patuljci. Oprani prozori, svijetlobijele

mreže, prozorske daske i drvenarija svježe obojeni, košare s cvijećem oživljavaju kuću

šarenilom od proljeća do zime. Vic kaže da to privlači pažnju, da se nije pametno isticati na

mjestu poput ovoga, ali ona ne zna stati. Ima dana kad ne može zaspati i onda uzme ribaču

četku u ruku i navali na prilazni putić i ulaznu stubu ili pomiče namještaj da usisa prašinu iza

njega ili patrolira ispred kuće u gumenim rukavicama s vrećicom za smeće, skupljajući

Greggove razbacane vrećice od hrenovki u lisnatom.

Eno ih još nekoliko - šušte na vjetru - na pločniku ispred ulaza u prednje dvorište.

Amber stoji na kiši i suspreže se da ih ne pokupi. Naposljetku popusti, izvadi plastičnu vrećicu

koju uvijek drži u torbici i krene u skupljanje dok joj kiša bubnja po leđima, a kosa se lijepi uz

lice.

Uto se otvore ulazna vrata prvog susjeda i na njima se pojavi Shaunagh Betts s

kćerkicom Tiffany zakopčanom u kolicima. - O, Amber - pozdravi ju Shaunagh - opet nas

posramljuješ.

Amber se ispravi i natjera osmijeh na lice. - Pa, netko mora.

Primijeti da se Shaunagh uvrijedila i kasno shvati da je njezin odgovor protumačila kao

kritiku, a ne samozatajnost.

- Hm, da - frkne Shaunagh - šteta što nemamo svi vremena.

- Ma, ne, ne... - krene objasniti Amber, ali majka i dijete već krenu niz ulicu. Amber

uzdahne i vrati se u kuću na sigurno.

Vrata na stražnje dvorište su otvorena, a vani sjedi Jackie, sva skutrena. Amber na

trenutak osjeti napadaj blesave panike kad ugleda njezin obris. Nakratko je potpuno

zaboravila da imaju gošću. Mary-Kate i Ashley su ušle u kuću i šćućurile se zajedno na kauču

u dnevnom boravku; gledaju je s krivnjom. Hvala bogu da sam došla prije Vica, pomisli

Amber, i otjera ih u njihovu košaricu. Dovoljan mu je napor ugošćavati izbjeglicu, pa ne mora

vidjeti još i ovo.

Srećom, Jackie nije tip koji opaža stvari oko sebe. Ne primjećuje u kakvom je stanju

Amber, već joj samo mahne na pozdrav: - Mokra si.

- I ti si - odgovori Amber. - Daj molim te, odi u kuhinju.

- Ma ne, ne treba. Doći ću kad završim ovu.

74

- U redu je - veli Amber - Vic se vraća tek za nekoliko sati.

- Stvarno? - pogleda ju Jackie zahvalno. - Okej.

Zakorači u kuću s cigaretom u ruci, cijedeći se na otiraču. Preko naslonjača stolice visi

vlažan ručnik. Očito je cijelo jutro provela izlazeći i ulazeći. Amber joj ga doda. Jackie si

bezvoljno protrlja kosu. Kuhinja se zapari od mirisa cigarete i prljavog flisa.

- Kako si provela jutro? - upitaju Amber.

Jackie slegne ramenima. - Okej. Malo sam se dosađivala. Gledala sam Trishu i Jeremjja

Kylea.

- Mogla si gledati kroz prozor, pa bi uštedjela na struji.

Jackie se nasmije. - Pa, je li bilo posla večeras?

Amber kimne.

- Hvala bogu. Dovoljno je već i to što se ne mogu vratiti doma, a kamoli da sam još i

švorc.

- Aha, znam kako je - odgovori Amber, koja je platila za svaki Jackien obrok otkad je u

kući, izuzme li se vrećica pomfrita koja od jučer stoji razmotana i nedovršena na kuhinjskom

stolu.

Oko pet popodne Amber uzme Jackieine ključeve i prošeće se s psima do njezina stana

da pokupi nešto odjeće. Otkad je došla, Jackie nosi istu trenirku i sad je već teško praviti se

da nije mokra. A šetnja je i dobar način da ne razmišlja. Uvijek imaš nešto za vidjeti i raditi u

Wordsworthu, uvijek je dovoljno vanjskih poticaja koji će otjerati misli.

Grimizna oznaka, po kojoj se Jackiena zgrada razlikuje od istovjetnih sivih građevina u

susjedstvu, odavna se raspada. Na njoj piše: 1 3- 19- - OLE- IDGE - ESCEN- . Na zidu pored

kanti za smeće stoji naslonjen stari madrac umrljan morskom solju i tisućama noćnih

izlučevina. Svi znaju da će gradska čistoća pokupiti glomazni otpad prije ili kasnije, plaćali oni

za to ili ne. Svakih šest mjeseci pločnike u naselju prekriju kreveti bez nogu, kauči bez opruga

i spaljeni stolići za kavu. Oko njih se skupljaju tinejdžeri kao što su se nekad oni skupljali na

Klupi u Long Barrowu.

Lift ne radi. Popne se s mukom na treći kat do stana br. 191.

Zrak je unutra ustajao, premda je Jackie odsutna tek tri dana. Zaudara na cigarete,

ustajalu hranu i onaj isti muškatni vonj kakvim odiše njezin flis na toplom vremenu, a sve je

pomiješano s umjetnim mirisom osvježivača zraka na utičnici u hodniku. Vreća s prljavim

rubljem stoji otvorena odmah do ulaznih vrata, čekajući svoj red za praonicu. Amber ju

zavrne i zaveže. Mogla bi ju i odnijeti, kad će ionako na povratku proći pored praonice. Uđe u

dnevni boravak. Nasred furniranog stolića za kavu stoji pepeljara veličine dječjeg bazena iz

koje se prelijevaju opušci. Pored nje nekoliko tanjura s tragovima skorenog kečapa i masnoće

75

i krigla u kojoj je nekada bilo pivo, ako je suditi prema osušenim tragovima pjene na

stjenkama.

U kuhinji nekoliko tava u sudoperu i prazno kartonsko pakiranje gotove hrane na

požutjelom ultrapasu. Nije baš neka domaćica, ta Jackie, ali nije ni prljava. Uostalom, ne

možeš suditi ljude kako drže kuću kad imaju krizu. Živeći po garsonijerama nakon što su je

pustili iz Blackdowna, Amber je već vidjela dovoljno stanova da zna kako Jackie nije pala na

najniže grane. Baci karton i brzo opere tave i tanjure, ostavivši ih na sušilici.

Svjetlo u spavaćoj sobi je slabo - žarulja od četrdeset vata jednostavno nije dovoljna.

Amber razmakne zavjese, pogleda van i odskoči kad ugleda siluetu Martina Bagshawea u

kabanici kako stoji pored podivljale forzicije. Sigurno je došao nakon nje, jer ga nije

primijetila kad je ulazila. Možda ju je vidio da dolazi, pa se sakrio? Ma ne. Ne budi

paranoična. Ne može znati da si to bila ti na telefonu.

Pogledi im se sretnu na trenutak i ona se brzo povuče dublje u sobu. Da, ali sad zna,

pomisli.

Dok pregledava Jackiene stvari, osjeća se krivom kao da krade ili čita njezin dnevnik.

Posteljina zgužvana u hrpu, poluprazna čaša vode, primjerak časopisa heat, noćna lampa u

Tiffanyjevu stilu. Nema mnogo namještaja: krevet, noćni stolić, ugrađeni ormar.

Pregledavajući obješenu odjeću iznenadi se da Jackie ima šest- sedam raskošnih sukanja i

lijepih pamučnih haljina živahnih boja s tankim naramenicama. Navikla ju je viđati u radnoj

odjeći ili u onoj neizbježnoj minici od trapera, pa uopće nije o njoj razmišljala u drugom

raspoloženju. Pokupi dio odjeće i stavi u crveni kufer, koji je stajao ispod kreveta, doda dva

para traperica iz hrpe pod radijatorom, par rastezljivih hlača i nešto majica. Dograbi kolekciju

sredstava za čišćenje lica i krema s police u kupaonici i primijeti da je četkica za zube ostala u

šalici. Stavi i nju u kufer, ne pitajući se čime je Jackie prala zube otkad je kod nje. Možda i

nije, padne joj na pamet. Isuse, nadam se da nije.

On je i dalje ondje, na kiši. Pazi da izbjegne njegov pogled i prođe žurno kao da ga uopće

nije zamijetila. Osjeća kako joj pogledom svrdla leđa dok grabi ulicom prema praonici s

vrećom punom rublja u jednoj ruci, vukući kufer drugom, koju je provukla kroz povodac.

Gleda ju i šuti.

76

5 poslijepodne

- Što da radimo? Što da radimo?

- Začepi. Začepi. Čekaj da razmislim.

Gledaju u tijelo.

- Više joj ne ide krv.

- Znam.

- To je dobro, zar ne? Ne ide joj krv. Možda je...

- Ne - odgovori Bel. - Ne vjerujem.

Jade pogleda svoje ruke kao da ih nikad prije nije vidjela. Kao da su joj sad izrasle nekom

čarolijom. S jedne obriše blato, krv i riječni drač o suknju i shvati da je samo pogoršala stvar.

- Sranje - izleti joj.

Izgleda poput strašila koje je netko s polja odnio na riječnu obalu. Obješena, prljava,

poderana.

- Chloe? - zazove Bel nesigurno, premda zna da nema smisla.

Pogurka ju palcem na nozi.

- O, koje sranje - kaže Jade. - Gadno sam nadrapala.

Bel tržne glavom prema gore. - Začepi. Samo začepi. Koga briga za tebe? Koga?

Pogledaj ju.

Jade ponovno pogleda, pa se sagne i podigne mlohavu ruku držeći ju za zglavak i pusti da

padne poput tijesta u blato.

- Chloe? - zazove i Jade, kao da se radi o mantri koja će ju vratiti u život, ako ju ponove

dovoljno puta. Na glavi joj je duboka posjekotina. Jedva da je krvarila. Nemoj, nemoj, nemoj,

moli Jade u sebi. Ne može se samo tako umrijeti. Jedva da smo joj išta napravile. Baki je

trebalo šest mjeseci da umre u svojoj sobi - čuli smo svaki njen zvuk. Kako je Chloe mogla

umrijeti tako brzo? - Chloe - zazove ponovno.

Ljutnja siđe s Belina lica, ostavljajući samo pepeljastu boju ispod osunčane kože. Jade

primijeti kako joj izbijaju pjegice po nosu. Onaj joj se ružni madež ističe poput mrlje od tinte.

Opet krene za Chloeinom rukom. Bel ju zgrabi za zglavak.

- Nemoj.

- Moramo provjeriti - odgovori Jade. - Ne možemo ju samo tako ostaviti.

Chloe leži poput krpene lutke s nogama još uvijek u vodi, a Bel se osjeća kao da tone i

koprca se da izbije na površinu. Jadein joj glas dopire izdaleka, probijajući se kroz šum

77

uzburkane vode. Još jednom pogleda to sitno tjelešce, lica zarivenog u obalu otkad su ju

okrenuli u očajničkom pokušaju da iscijede vodu iz nje. - Okrenimo je na leđa.

Još im je gore gledati joj lice. Sad vide da je stvarno mrtva. Mulj joj je ušao u oči -

otvorene su, ne trepću, samo bulje u sunce kroz sloj smeđe prIjavštine. Lice joj je mozaik blata

i šljunka, lišća i sitnih latica. Vodena leća ispreplela se s kosom, koja i sama izgleda poput niti

drača.

O bože, te oči. Nikad ih neću zaboraviti, pomisli Jade. Taj pogled neću zaboraviti dok sam

živa.

78

PETNAESTO POGLAVLJE

Razjaren je do bijelog usijanja, toliko da mu se vrti u glavi. Tetura. Mozak mu pišti dok

grabi Londonskom ulicom od Wordswortha prema centru grada, adrenalin mu je suzio vidno

polje na tunelsko, tako da je dvaput posrnuo na pločniku očešavši najlonskim rukavom

staklene izloge zaspalih dućana. Amber Gordon. Jebena kučka. Što ona misli tko je? I još se

pravi da ga uopće ne pozna.

Sad mu je sve jasno, kao dan. Amber Gordon je razlog zašto ga je Jackie odrezala. Sjeti se

da je ona Jackieina šefica. I Vic Cantrellova... nešto. Nema šanse da ta bezobrazna kučka

može ikoga zavarati da muškarca poput Vica kod nje zanima bilo što osim onoga što mu daje.

Dovoljno ih je pogledati jedno pored drugoga - tu jeftino ofarbanu kosu, kožnu jaknu staru

barem dvadeset godina, taj odvratni madež posred lica - pa da ti je odmah jasno kako si ne

odgovaraju.

Ali Jackie? Sad razumije, barem donekle. Jackie je slaba, pohlepna, kukavica, ali njome

vlada mračna sila u liku jebene Amber Gordon.

Krv mu se sledila. Gura se laktovima kroz gužvu pred Dance-Attackom, ne obraćajući

pažnju na prosvjedovanje iza sebe. Mrzim ju. Nije vrijedna. Ne znam zašto sam uopće mislio

da je.

Djevojke su danas pod punom spremom - još jedna noć za partijanje u Whitmouthu.

Plave i crnke i neon-crvene. Kosa im je podignuta, ispeglana, natapirana i pojačana. Bacaju

mu svoje nevjerojatne najlonske uvojke u lice dok prolazi, čvrsto drže svoje Primark torbice

za lažne dijamantne kopče, zavlače kreditne kartice duboko u podstavljene grudnjake da

budu na sigurnom. A on je, kao i obično, nevidljiv. Sve te cure koje traže uzbuđenje, a

nijedna da ga barem pogleda.

Tko je ona? Koji kurac je ona? Koji kurac misli da je?

Prezire ju, sad mu je to jasno. Ona nije njegova slamka spasa - tek slaba, pohlepna

drolja. Trebalo bi mi pregledati glavu.

Platit će ona, razmišlja, premda se nije odlučio na koju »nju« misli. Natjerat ću je da

plati.

Mišići ga već bole zbog adrenalina i previše je iznerviran da ode doma, zaključa se u

svoja četiri zida i hoda kao lav po svom neurednom kavezu dok se vani partija. Ionako se

navečer osjeća dovoljno usamljenim, a za ovakvih večeri ima dojam da će izludjeti. S

nelagodom osjeti mlohavu poluerekciju. Bijes mu na čudan način pulsira u prednjem dijelu

hlača dok hoda s rukama prekriženim u džepovima anoraka da sakrije sramotu od ljudi. A ti

ljudi na njega ne obraćaju upravo onoliko pažnje koliko razmišljajû što bi im rekle majke da ih

79

vide u trenutnom stanju. Žile na sljepoočnicama mu pulsiraju zbog ogorčenja i bijesa što je

odbačen. Ne može doma. Ugušit će se među zidovima.

Prepipa džepove i nađe petnaest funti i šaku sitniša. Nedovoljno za ulazak u klub - čak ni

u Stardust koji sada naplaćuje dvanaest funti, a samo čaša kole dođe tri. Uzet ću krumpiriće,

razmišlja, i otići do spomenika palim borcima. Tamo na Ulici Mare je tiho u ovo doba noći.

Možda se buka malo smiri do povratka kući, ako se dovoljno dugo zadržim. A ako je Taqueray

Tina na svom uobičajenom mjestu, možda nešto i iskamčim za desetaču.

U kamp prikolici kupi safaladu i pomfrit za van. Njezina debljina bezobrazno se sprda

njegovoj poluukrućenoj stvari u hlačama. Dograbi drvenu vilicu nalik dvozupcu i šaku salveta,

pa požuri preko rive.

*

Kao što je i očekivao, Ulica Mare je prilično tiha, buka gomile brzo zamire za njim i više

nije glasnija od glazbe u filmovima. Središte je grada odnedavna pretvoreno u pješačku zonu

i cesta zapravo ne vodi nikamo, pa nitko više i ne dolazi nakon što se zatvore dućani. Martin

polako šeće po pločniku, osjećajući kako toplina hrane probija kroz zdjelu od stiropora, pa

zamakne za ugao u Ulicu Fore pod iznenadnom navalom želje za teškim slanim zalogajem

pečenih krumpirića. Zaustavi se pored starog korita za konje i rastvori kraj vrećice. Ne želi ju

cijelu odmah razmotati jer mrzi ljude koji jedu na cesti. Dovoljno ju je samo malo otvoriti da

uzme zalogaj ili dva.

Netko se ispred njega nakašlje.

U polusjeni na izlazu jedne uličice stoji Tina u minici, optočenoj traper jakni s resicama,

bijelim cipelama s visokim petama, bez tajica. Na ramenu joj je prevelika crna torba kakvu bi

prije očekivao vidjeti na nekoj mami. Ne može zamisliti da bi u ovakvoj torbi moglo biti ičega

drugog osim dječjih maramica i polusažvakanih dvopeka. Ali što je tu je, torba visi s ramena

jedne bake alkoholičarke koja traži mušteriju.

- Bok, srce - pozdravi ga. - Dugo te već nisam vidjela.

Martina malo razdraži prisnost kojom mu se obraća. Nema veze što je bio primoran već

koristiti njezine usluge. Smeta mu taj pristup kao da je njezina stalna mušterija. Ipak spremi

svoju drvenu vilicu u dlan i krene prema njoj.

- Ooo, donio si mi krumpirića.

Martin ne odgovori, već čvršće privine na prsa paketić s hranom.

- Onda, jesi li večeras za malo zabave? - pita ga.

Martin ju promotri. Rijetka joj je grimizna kosa zavezana visoko u rep, oči izbuljene zbog

štitnjače, a čelo izbrazdano borama. Iz nje isparava džin i može ga osjetiti čak i na metar od

nje. Pa ipak. Ono dosadno, bijesno pulsiranje u međunožju je i dalje tu i boji se da neće biti

miran dok ne prestane.

80

Tina zakorači prema njemu, pruži ruku i stavi ju na nabrekli dio hlača. - Ooo, izgleda da

jesi. Daj malo pomfrija. Umirem od gladi.

- Ne namjeravam ga još otvoriti - odgovori on.

- Kako hoćeš. Pa što ćemo večeras, Mart?

Kako zna moje ime? Nikad joj ga nisam rekao. Siguran sam u to. Ponovno osjeća navalu

svrabljivog bijesa negdje iz dubine. To je prava vještičja mreža. Znaju apsolutno sve.

Odmahne glavom i pokuša produžiti. Ali ga ona čvršće stisne za medunožje na način koji

ga istodobno razjaruje i preplavljuje zadovoljstvom.

- Ma hajde, mili. Želiš to. Mogu ti olakšati, nabrzaka.

O bože. Plaše ga ti prsti s raspucanim, grimiznim, dugim noktima naoštrenim za borbu,

ali ne može odoljeti pomisli na vješte pokrete tuđe, a ne vlastite ruke po njegovom kurcu,

gore-dolje, nategni-stisni-okreni. - Nemam baš love - odgovori.

Stisak popusti, a žena napravi korak unatrag.

- Koliko?

- Trinaest funti.

- Trinaest funti?

Martin grozničavo kimne. Svjestan je daje trinaest funti bijedan iznos čak i za nekoga tko

radi tako daleko.

- Nema veze - doda i krene dalje, ali mu kurac vodi vlastiti život. Kod spomenika neće

biti nikog. Bude li trebalo, tamo će se sam brzo olakšati i iskoristiti salvete da se obriše.

Nije napravio ni pet koraka kad začuje »hej« iza sebe. Zaustavi se, okrene i ugledaju s

rukom na kuku kako je povukla torbu još više na rame poput nekoga tko se ne šali. - Trinaest

funti i nešto krumpirića, ali bez pušenja.

Martin krene za njom u uličicu.

*

Vodi ga u duboku tamu, dalje nego što on smatra potrebnim da se skriju od neželjenih

pogleda, i zađe iza kontejnera. Smiješeći se vučje, Martin odloži pomfrit na poklopac,

zakorači prema njoj i ruku u kojoj još drži vilicu nasloni na zid iza njezinog ramena.

- Hajde, daj - veli ona, otkapčajući dugmad na hlačama.

Martin ne želi gledati njezino izraubano lice i korijenje kose koja se svila prema njemu.

Pogleda gore prema komadiću sivog noćnog neba između krovova i osjeti kako joj ruka ulazi

u gaće i hvata meso pod nježnom kožom. Mmdaa, prolazi mu kroz glavu dok mu ona izvlači

ud na vlažni noćni zrak, pljuje u šaku i baca se na posao. Dobro potrošenih trinaest funti. Ne

treba mi Jackk Jacobs. Zašto sam uopće pomislio da ju želim i da ona...

81

Uto mu kroz glavu bljesne slika s parkirališta i Jackie kako mu ga nateže baš kao i ova

žena, nakupi mu se jad i nerazgovijetno opsuje.

Kurac mu omlohavi.

- Šta je sad? Hajde, ljubavniče, nemam cijelu večer pred sobom.

Martinu se zažare obrazi. Gotovo je. Kao da nije njegov. Žena nastavi musti njegov

mlohavi organ kao da je kravlje vime, pa proba žešće, nadlanicom ga malo lupne po glaviću i

konačno odustane. Nasmije se.

- Više sreće drugi put - kaže mu. - Ovo mi je najbrže zarađenih trinaest funti.

Martin se razjari: - Što si rekla?

- Pa neću ovdje provesti cijelu noć.

- Ne misliš valjda da ću ti platiti za ovo? - Peče ga nezadovoIjena žudnja i poniženje.

Povuče se korak spremajući beskorisni privjesak nazad u svoje vlažne hlače.

- Naravno da mislim - podigne ona ton. - Napravila sam što si tražio. Nije moja krivnja

što ti neće stajati.

- Naravno da neće - promrmlja on. Prsti su mu se zgrčili i petlja po dugmadi kao da su

mu drveni, a vilica u ruci samo mu odmaže. Ponovno je ljut. I razočaran. Trebalo mu je to

brzo olakšanje i sad kipti od bijesa. - Kad sam ti vidio lice.

Okrene se i počne hodati prema Ulici Fore.

- Hej - dovikne ona.

- Odjebi - dobaci joj on preko ramena. - Dobila si pomfrit, zar ne?

Nakratko nastupi muk, a onda žena još jednom bijesno zakriješti:- Hej!

Martin čuje iza sebe nesiguran klepet koraka. Okrene se na peti prema njoj i podigne

šaku iz koje viri drvena viličica. Ona se naglo zaustavi. Promotri ga, na trenutak preplašena, a

onda primijeti oružje u njegovoj ruci, pa prasne u smijeh. - O, bijedo usrana.

Martinu kurac živne. Osjeća kako ga preplavljuje adrenalin poput speeda.

- Prestani se smijati- zaprijeti joj.- Da mi se nisi smijala ili ću te...

- Šta ćeš? - pogleda ona očiju raširenih od veselja prema njegovoj šaci - Ubosti me

drvenom viličicom?

Martin pogleda svoju dignutu ruku i primijeti oružje od šperploče. Kroz glavu mu prođe

nejasna misao kao da dolazi izdaleka. Aha, zašto ne?

Pogodi ju ravno u vrat i odmakne se korak, zaprepašten vlastitom snagom. Pripremi se

za borbu, jer zna da će sad započeti.

82

Žena se dlanom lupi po vratu kao da ju je ubola osa i napipa drvenu dršku kako joj viri iz

mesa. Prvo je zaprepaštena, pa ljuta, pa sumanuta od bijesa. - Govno jedno! Govno jedno

usrano.

Napipa prstima dršku, uhvati ju između palca i prsta i povuče. Vitla viličicom pred njime,

podvukavši donju usnu pod žute zube. - Govno jedno! - ponovno zakriči. A onda spazi krv

kako šiklja preko pločnika na zid i shvati što se događa.

- Oh, jebemu - izusti, pokrivajući dlanom ranu. Rana je glupa, dvije sitne rupice, ali koža

joj je hrapava i karotida poderana.

Ruka joj je začas skliska od krvi koja kulja između prstiju niz vrat. Tamna joj tekućina brzo

natapa traper na ramenu.

- Što si to uradio?

Martin ju nepomično gleda. Nije to očekivao, ali sad kad se dogodilo osjeća silno,

zbunjujuće zadovoljstvo. Nikad prije nije osjećao takvu nadmoć. Pogledaj ju. Pogledaj tu

blesavu kuju, svu krvavu. Ja sam joj to napravio. Ja.

- Sranje, pomozi - veli mu ona i podigne i drugu ruku. Moli ga očima, svjesna da joj nema

spasa. - Isuse, o Isuse.

Napravi korak prema njemu, zapravo zatetura. Nemoguće da je već iskrvarila, pomisli

on. Sigurno se uspaničarila. Prepala se. To je. Kurva se prepala. Ja sam to napravio. Ja.

Prepala se jer sam ja nešto napravio.

- Pozovi hitnu - govori mu ona - jako sam ozlijeđena.

Martin je hladan kao špricer, ali mu je kurac veličanstveno, slavodobitno tvrd.

Ravnodušno slegne ramenima. - Nemam telefon - odgovori. I odšeće.

83

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Nada. Nikad se nije otarasila te navike. Otkad pamti, Amber se budila s istom misli -

danas će biti lijep dan. Dobro ju je uvježbala u očuhovoj kući i držala je se čvrsto u

Blackdownu. Nada joj je obilježila život kroz male korake sastavljene od sretnih trenutaka,

bilo da se radilo o psima, Vicu, vlastitome domu, njegovu uređenju, rođendanima ili sitnim

prijateljskim gestama, i odbijala je valjati se u čemeru.

Sad leži na leđima, ruke je raširila preko cijelog kreveta, i promatra kako dan prodire

između zavjesa i baca svjetlo na strop spavaće sobe. Sudeći po paljenju motora, lupanju

automobilskih vrata i glasovima koji se pozdravljaju na Tennysonovom putu, radnici iz

dnevne smjene polako se vraćaju kući. Krevet je vruć, a u sobi sparno. Odbaci pokrivač i

ostane ležati da se ohladi. Sunce je očito izašlo kad je već spavala. Propustila je još jedan

ljetni dan. Ipak, hvala ti, hvala na ovom ljetu. Sve će biti u redu, osjećam to duboko u sebi.

Previše brinem, u tome je problem. Nema se što loše dogoditi, predaleko sam dogurala.

Amber ustane, istušira se i spere noćnu smjenu iz kose. Mlaka ju voda malo razbudi. Iz

prizemlja dopiru slabašni zvukovi. Vic je još kod kuće - valjda ima slobodan dan - ali ne čuje

glasove, pa pretpostavi da je Jackie izašla.

Dok trlja kosu ručnikom, baci pogled na sat pored kreveta. Pet popodne. Ima još

nekoliko sati do smjene. Prilika je to da navuče kućnu odjeću. Prekopa garderobu i izabere

ljetnu haljinu s veselim uzorkom s pticama i tropskim lišćem. Prevuče ju preko glave,

osjećajući zadovoljstvo što se napokon može urediti, pa se spusti niza stube da potraži svog

nevjenčanog muža.

Sva su kuhinjska vrata i prozori širom otvoreni, a on sjedi za stolom. Pred njim njezina

torba, rastvorena. Nešto drži u šaci. Ona ga veselo pozdravi. On ju jedva pogleda i ne

odgovori. Amber osjeti kako joj je osmijeh nestao s lica i dan postane mračan.

- Što ne valja? - upita ga.

On rastvori dlan i pokaže joj. - O čemu si mi još lagala, osim o ovome? - odgovori

hladnim tonom, poput gmaza. Ona problijedi. Vratio se onaj drugi Vic.

U ruci drži kutiju cigareta koju joj je Jade ugurala u torbicu, a na koju je potpuno

zaboravila. Bulji u nju poput zeca uhvaćenog u snop automobilskih farova. - Ne, Vic, gledaj...

nisu moje - promuca.

On podigne obrve, a onda se namršti. - Lažeš! - optuži ju. - Jesam li ti rekao? Ne laži mi.

Lijepo sam ti rekao da uvijek saznam.

- Vic... - Laž je njegov omiljeni mrski neprijatelj. Otkad ga zna govorio joj je da je laganje

najgori oblik prevare. - Vic, ne lažem ti.

84

- Onda što? Zar misliš da sam glup? Zamijenila si me s nekom budalom, Amber.

- Nisam. Ja...

- Cijela kuća smrdi po dimu. Zar si mislila da neću primijetiti?

- To je Jackie. Daj. Znaš i sam da dimi ko Turčin. Oprosti. Padala je kiša, pa sam joj

dopustila da puši u kuhinji.

- Aha - prezrivo će Vic - ta ti je dobra.

- Ma ne - odgovori ona, upuštajući se u unaprijed izgubljenu bitku. Taj kad zapne, nema

šanse da ga odvratiš od nauma. Izokretat će njezine riječi sve dok svaka ne počne zvučati kao

laž. Čini on to svako toliko, izbaci ju iz ravnoteže i ostavi da se trese. Pa ipak, svaki put kad se

to dogodi, ona se usprotivi, pokušavajući ga uvjeriti da je u krivu i nadajući se da će jednom

ishod biti drugačiji, kao kad je bila djevojčica. Izgleda da je to neki njihov ritualni ples koji

plešu na tamnoj strani mjeseca. On će se kasnije ispričati, moliti za oprost, ali dotada će biti

hladan i gledati ju ružno i osudujuće. - Sve si krivo shvatio, Vic.

- Kad bi mi barem rekla istinu, sve bi bilo drugačije - odgovori on, ne obraćajući pažnju

na njezine riječi. - To je ono što ne razumijem. Zašto mi moraš lagati kad znaš što mi time

radiš.

Amber je potpuno svjesna da ako tko sad bezočno laže, onda je to on. Daj više, misli u

sebi. Znam da to ne misliš. Da sam ti rekla »Hej Vic, odlučila sam ponovno propušiti, tebi u

inat«, nikad ne bi samo rekao »O, nema veze, dušo, glavno da si mi priznala«. I sam znaš da

sam prestala jer si me natjerao, jer te ne mogu gledati nadurenog i trpjeti tvoja podbadanja

o tome kako smrdim i odbijanje da me poljubiš. A najgluplje je to što ti je, zapravo, svejedno.

Pušenje nikad nije bilo problem zbog ijednog od ovih razloga ili brige za moje ili tvoje

zdravlje, već samo zbog potrebe da si glavni. Da mi namećeš svoju volju i uživaš kada ti to

prolazi.

- Ne lažem - ponovi ona. Dograbi onu kutiju iz njegove ruke i prevrne ju da provjeri je li

Jadein broj na njoj. - Gledaj, zbog ovoga je kod mene. Dobro?

Netom što je to izgovorila, shvati da joj je izletjelo. Hoće li se ikada dozvati pameti? Sad

ju ima u šaci i može krenuti s novim optužbama.

Vic uzme kutiju iz njezine ruke. - Što je to?

- Telefonski broj - odgovori ona s oklijevanjem, žaleći što ne može vratiti vrijeme. - Znaš

ono kad ti ljudi ostave broj na kutiji pljuga.

- Ljudi? - kut usana izvije mu se u ironičan osmijeh. - A o kojim bi se to ljudima moglo

raditi, ha, Amber? Nisi mi spominjala nikakve ljude.

Isuse, pomisli Amber. Sad ću stvarno morati lagati.

Svjesna je da birajući riječi zvuči upravo onako krivom kako joj on nameće da se osjeća

dok prevrće onu kutiju u rukama.

85

- Ženska... koju sam poznavala. - kaže Amber, primjećujući kako su mu oči zakrijesile

pokušavajući iščitati njezin suzdržani izraz lica. - Ono, mislim, prije sto godina.

- Ženska, kažeš.

Nemoj. Ne upadaj u klopku. Kad je tako raspoložen, znaš i sama da će sve što izgleda kao

isprika, kao objašnjenje, protumačiti kao obranu. - Da, ženska - odgovori ona, glasom koji je

trebao zvučati odlučno, ali je više zvučao kao da se brani. - Ženska iz Liverpoola. Živjela je

dva ulaza od mene.

Vic šuti.

- Bila je u Funnlandu. Tamo smo naletjele jedna na drugu. Vic...

On polako odmahne glavom, naglašavajući svoju nevjericu. - Aha, svakako.

- Što?

- Dakle, naletiš na neku tamo žensku i ništa mi ne kažeš?

- Kriste. Ni ti meni ne pričaš baš o svakoj sitnici koja ti se dogodi kroz dan, zar ne?

- Bih, da mi se dogodilo nešto slično.

- Oprosti - odluči lagati Amber - zaboravila sam na to. Nisam to smatrala toliko važnim

kao ti.

Naravno da nije zaboravila. Ne zaboravlja se samo tako šok od susreta s Jade i nelagoda

s kojom je se pokušala otresti. Ali žvr Ijotinu na kutiji na dnu prepune torbe, to da. Možda u

tome ima nešto freudovskoga, neki podsvjesni bijeg od suočavanja s materijalnim dokazom

njihova susreta, ali da, zaboravila je na tu kutiju, sve dok ju nije vidjela u Vicovoj ruci.

- U redu - odgovori on - kako se zove? Ta ženska?

Amber uhvati panika. Ne smije reći njezino pravo ime. U posljednjih dvadeset i pet

godina naglas ga je izgovorila manje puta od bilo koga u svojoj generaciji, osim možda same

Jade. Trgne se u mislima, pa pokuša smisliti neko drugo ime i shvati da su joj sva druga

ženska imena isparila iz glave. - Jade - odgovori.

Primijeti trzaj u Vicovu osmjehu, poput neke snažne, prikrivene reakcije. Izgleda da mu

je to ime poznato. Otkuda, to ne zna.

- Aha, ali si prespora. Trebalo ti je previše vremena da izmisliš to ime.

- Nije tako. Samo se nisam mogla sjetiti prezimena. Ona... živjela je u istoj ulici. Nisam

sigurna ni jesam li ga ikad znala. Kunem ti se Vic da govorim istinu.

- E, pa ima samo jedan način da to provjerimo - odgovori Vic i dohvati mobitel.

Utipka broj. U kuhinji se ne čuje ni muha. Vic se hladno smiješi Amber dok se u pozadini

čuje zvonjava. Prebaci mobitel na zvučnike i pričeka, gledajući ju kao pantera koja se sprema

na skok. Isuse, razmišlja Amber. Što ja radim s ovim čovjekom? Sviđa li mi se uopće? Katkad

mi se čini da ga uopće na poznajem.

86

S druge se strane javi muški glas: - Halo?

Vic se trgne. Pokret je jedva zamjetan, ali znači jako mnogo. - Tko je to? - pita.

- Jim - odgovori čovjek.

- Jim - ponovi Vic, cinično podigavši obrvu prema Amber.

- Tko je to? - upita Jim.

- Vic - odgovori Vic. - Oprosti Jim, trebam razgovarati s Jade.

Čovjek na drugoj strani linije odgovori mirnim, sigurnim i opuštenim glasom. Frajer ju ne

poznaje, baš kao ni moj mene, pomisli Amber. Njezin je život jedna velika laž, baš kao i moj. -

Sori, stari. Mislim da si nazvao krivi broj. Ovdje nema nikakve Jade.

- Oh, okej, hvala Jime - odgovori Vic, naglašavajući za Amber svaki slog.

- Sve okej - uzvrati Jim i prekine vezu.

Vic odloži mobitel na stol. - Jim, dakle.

Pustila je da stvar odleži deset minuta, a onda se zaputila uza stube za njim. Zaključao se

u kupaonicu. Čuje šum vode. Lagano pokuca na vrata i pričeka. Nema odgovora. - Vic? -

zazove ga sramežljivo. Šum vode se pojača.

Na krevetu u spavaćoj sobi leži košulja - jedna od onih za izlazak. Amber potone. Uvijek

to radi kad je ljut. Bez riječi ode van nakon smjene i često se ne vrati cijelu noć. Već nekoliko

dana osjeća kako se stvar pogoršava. Jackieni razbacani ručnici, neoprane šalice, prepuna

pepeljara u vrtu, sve ga to izuzetno iritira. Požali što ju je primila. Život s njom pokazao je da

se radi o onoj vrsti sebičnjaka koji ne vide dalje od vlastita nosa. Priča bez prestanka; svaka

misao koja joj padne na pamet izađe joj na usta, nabraja svaku kupovinu i koliko je novca

potrošila, broji kalorije - vlastite i tuđe - naglas, u detalje pili po svakoj bezobraštini,

neugodnosti, svakom propustu koji je se tiče.

Njemu to dođe kao dobar izgovor, razmišlja Amber. U stvari se radi o tome da ga smeta

to što sam mu nametnula gošću, a da prije toga nisam razgovarala s njime, a smeta ga i to

što sam previše slaba da ju zamolim da ode. No, da se dotaknu te teme zahtijevalo bi od

njega da doista i razgovara s njom, a Vic će učiniti sve da do razgovora ne dođe. Radije će joj

dati do znanja što o tome misli tako što će se povući.

Čuje kako se vrata kupaonice otvaraju, okrene se i ugleda ga kako izlazi gol do pasa,

mišićav, u trapericama. Obrijao se i stavio gel na kosu. Trlja zatiljak ručnikom. Čistim,

primijeti Amber. Posebno za ovu priliku izvukao ga je iz ormarića za sušenje rublja. Prođe

pored nje, ude u spavaću sobu i baci ručnik preciznim pokretom u kut.

- Vic - zazove ga Amber.

Pravi se da ju ne čuje. Ode do kreveta i uzme košulju.

87

- Ideš van?

Jedno po jedno, Vic raskopča sedefastu dugmad na košulji, ne uputivši joj ni pogleda. Ja

sam ti ispeglala tu košulju, Ijutito pomisli Amber. - Da.

- Vic... - ne zna što bi mu rekla. Želi ga uvjeriti da se predomisli, ali zna da je to pusta

želja.

Još uvijek okrenut leđima, navuče košulju i počne ju zakapčati. Po položaju ramena jasno

joj je da je ljut i da mu je draga ta ljutnja. Što je gore, pita se, muškarac poput Vica koji svoju

ljutnju izražava šutnjom i udaljavanjem ili muškarac koji, poput većine, viče i maše rukama.

Ponekad se, dok treperi oko njega sva u jadu, pita ne bi li bilo bolje da izbaci taj bijes iz sebe.

- Molim te, daj da razgovaramo.

Okrene se prema njoj profilom, obješenih usta. - Nemamo o čemu. Ne želim čuti još laži.

Dovoljno sam ih čuo.

- Nisam lagala! - usprotivi se ona po tisućiti put. - Vic! Zašto mi ne vjeruješ?

On se okrene i udari ju brzinom kobre. Amber zatetura, pokuša se izmaknuti, ali joj on

zarije prste duboko u meso ruke i unese joj se u lice. Oči su mu sužene u crtu i blješte poput

dijamanta. Osjeća dah mentola iz njegovih usta. Večeras namjerava povaliti neku žensku. Da

mi se osveti. Što misli, da ne znam? Ili je upravo suprotno? Čini li to da vidi koliko daleko

može ići prije nego što puknem?

- Da se nisi usudila tako razgovarati sa mnom - prosikće Vic.

- Znam sve o tebi, Amber. Lažljivice. Jebena, pokvarena lažljivice. Lažeš mi cijelo vrijeme,

jel tako? Znam ja tebe. Znam ja sve vas. Mislio sam da si drugačija, ali nisi, ha? Ti si samo još

jedna usrana drolja kao sve druge. - Pusti joj ruku i naglo se odmakne.

- Lažljiva - zakopča dugme do kraja - usrana - nastavi sabranim, ispuhanim tonom -

drolja.

Gurne ju prema stubištu. Amber se, iznenađena, primi za ogradu. On prođe pored nje

kamena lica. Trenutak kasnije, zalupi vratima uz tresak.

88

11:30 prijepodne

- Imaš li ožiljaka?- upita Jade. Vrtuljak je počeo usporavati, a ona još nije odlučila hoće li

skočiti s njega i zavrtjeti ga još jednom. Baš čudno kako brzo dosade ti vrtuljci. S ljuljačkama

joj se nikad to ne dogodi.

- Ožiljaka? Aha.

- I ja - kaže Jade. Podigne majicu i pokaže blijedu izbrazdanu crtu rastegnutu preko

rebara. - Bodljikava žica. Kad sam imala tri godine.

- Fora! - odgovori Bel. - Kako?

- Pala - objasni jade.

- Jesu li te morali šivati?

Jade odmahne glavom. - Tata je rekao da sam si sama kriva.

- Hmm - promrmlja Bel s razumijevanjem.

- Ništa neću naučiti, ako ne osjetim posljedice - doda Jade. - Hajde, sad ti.

Bel malo promisli, pa zavrne rukav i pokaže ožiljak s unutrašnje strane nadlaktice. -

Operacija - objasni. - Tu gdje sam je slomila. Imala sam metalni klin unutra. Na aerodromu

bih uvijek aktivirala alarm za bombe. Virio mi van, kroz kožu.

- Baš lijepo! - kaže Jade. - Kako ti se to dogodilo?

Vrtuljak se zaustavi. Bel malo razmisli što će reći, pa kaže oprezno:

- Pala niz stube, kad sam imala četiri. - Ne ulazi u pojedinosti. Neke je stvari bolje

prešutjeti: to je već odavna naučila.

Jade skine sandalu da pokaže porezotinu između palca i susjednog prsta. Taj čvorasti

crveni ožiljak zadire joj dobar centimetar u stopalo.

- Ufa! Kako si njega zaradila? - zadivi se Bel.

- Pih - važno će Jade - ja i Shane smo se igrali kukavice s Darrenovim lovačkim nožem i ja

se nisam izmakla. Tata veli da sad više nemam osjet koji sam prije imala.

- Jesi li zbog ovog išla u bolnicu?

- Šališ se? Odmah bi nam na vrat natovarili SS- ovce. VValkerovi s ranom od noža.

- Šta su SS- ovci? - upitaju Bel.

- Socijalna služba. Dođu ljudi i uzmu ti djecu - objasni Jade. - Oni ti ne vole ovakve kao

mi. Mene su stavili u registar Rizičnih - doda ponosno. - Zbog Shanea. Jer je pao s krova

garaže kad mama nije gledala i zato je sad takav.

- Stvarno? - ushićeno će Bel.

89

- Glupo - doda Jade. - Moglo se dogoditi svakome. Imaš još?

- Nemam nokat na prstu - kaže Bel, skidajući cipelu.

Jade zadivljeno promotri palac. - Vau.

Bel je ponosna. Bila je premala kad joj se to dogodilo da bi se ičega sjećala, a zbog tog

prsta se inače osjeća nelagodno među ljudima jer se boji da joj ne stanu na njega, ali zadiviti

jednu Walkericu, to je već nešto. Razmisli hoće li joj pokazati ožiljak na tjemenu, pa odluči da

neće. Dosada je već naučila da ne treba previše otkrivati o sebi, a usto, ni zbog toga nije

morala u bolnicu.

- Idemo na ljuljačke?

- Aha. - Skoče s vrtuljka i krenu niz travnjak. - Sad su bezvezne - napomene Jade - otkad

su stavili kočnice da ne odeš previsoko. Steph kaže da si se prije mogao zaljuljati preko vrha.

- Tko je Steph?

Jade prevrne očima kao da je čula najgluplje pitanje na svijetu. - Moja sestra. Sad živi u

Cartertonu.

- Gdje je Carterton?

Jade sad odmahne glavom, negodujući. Ova cura postavlja stvarno glupa pitanja. -

Daleko odavde, ali ima Ford Cortinu. Samo, dečko joj ne da da vozi sama, pa ga mora čekati

da svrate. Kaže da su ljuljačke nekad bile na ringovima, pa kad bi se jako zaljuljala, mogla si

napraviti cijeli krug.

- Vau. Zvuči zabavno - izlaže se Bel.

- Aha, i onda bi se natjecali. Tko može dalje skočiti s ljuljačke kad je najviše. Kaže da su

znali letjeti sve do pješčanika. Samo je Debbie Francis odletjela na klackalicu i izbila prednje

zube, pa su došli ljudi iz vijeća i zakočili ljuljačku da ne ide više od pola puta.

Zatim zastane da izabere ljuljačku. Popne se na žutu, pa kaže ozbiljno: - Debbie Francis

nam je upropastila zabavu.

Bel izabere crvenu ljuljačku i namjesti se na sjedalici. Zamahne nogama ispred sebe i

počne se ljuljati. - Pa, koliko ti imaš braće i sestara ?

- Šest - odgovori Jade važno. - Zovu se Shane, Eddie, Tamara, Steph, Darren i Gary.

- Jeste li vi katolici?

- Ne - odgovori Jade sumnjičavo, kao da se radi o nekoj klopci. - Mi smo kršćani. Ne

može se reći da nismo. Svaki Božić idemo u crkvu.

- Ma, ne mislim to - pokuša objasniti Bel. - Hoću reći... nije važno.

- Ja sam najmlađa - ponosno će Jade. - Mama kaže da sam ja njezin zalomak.

90

Bel se jače zaljulja. Sad može vidjeti iznad živice, pa primijeti skupinu tinejdžera kako im

prilaze hodajući stazom. Sa sobom vode neko djetešce. Svaki čas se zaustave i viču na nju da

požuri. - A ja sam kopile - objavi.

Jade ju pogleda prijekorno. - Tko ti je to rekao?

Bel slegne ramenima. - Svi. To je istina.

- Ne bi im trebala dati da te tako zovu - kaže joj Jade. - Moj tata kaže da ako te neko

vrijeđa, vrati mu natrag.

- Ma ne - uporna je Jade. - Stvarno. Ja jesam kopile. Pravo. Mama me je dobila, a da se

nije udala.

Jade se sva uzbuni. - Ma šališ se! Znaš li ti uopće što govoriš? Upravo si svoju mamu

nazvala droljom!

- Ne, nisam - odvrati Bel.

- Jesi, jesi. Itekako jesi!

- Imala je devetnaest godina i pogriješila je - objasni Bel cijeli svoj život poput papige.

- Znači, ona mala, tvoja sestra, ona je isto kopile?

- Polusestra - ispravi ju Bel. - A- a. Ona je prava kćer.

- Znači, tvoj tata ti nije pravi tata?

- Pa naravno da nije. Moj takozvani »pravi« tata ima kafić u Tajlandu. Imam još dvije

polusestre koje su isto kopilad, ali to nikoga ne smeta.

- Jesi ih upoznala?

- Ne budali. Nisam upoznala ni njega. Lucinda ih zove Nong i Pong.

- Tko je Lucinda?

- Moja mama.

- Vau. Mene bi moja mama tako išamarala da ju nazovem Lorraine.

- A mene bi Lucinda ubila da ju zovem mama - odvrati Bel. - Veli da se ionako osjeća

starom.

Tinejdžeri su sad već na ulazu u igralište. Sedam ih je i svi su jednako odjeveni. I cure i

dečki imaju duge kose i namazane oči. Na obraze su nabacali rumenilo, čela omotali

trakama, a vulkane po licu prekrili korektorom. Dečki su košulje svojih djedova zataknuli u

traperice, koje su toliko uske da riskiraju postati neplodni, a cure su navukle svu odjeću koju

imaju u ormaru, jednu preko druge, da bi izgledale kao Madonna. Ovi se zapravo oblače

naopako, pomisli Bel. Prvo vesta, pa majica na vestu, pa grudnjak na majicu.

- Uh, sranje - ispali Jade. - To je Darren.

91

Bel ga pogleda sa zanimanjem. Čak je i ona čula za Darrena Walkera. Šesnaest mu je

godina i već je seoska zvijezda. Ali ne na dobar način. Darrena su s petnaest godina izbacili iz

srednje škole u Chipping Nortonu, šest mjeseci prije nego što se mogao sam ispisati po

zakonu. Otad se kreće oko Klupe, spomenika palim borcima i igrališta, te, kako se priča, tu i

tamo provali u neku kuću u selima dalje niz cestu da si kupi pljuge i jabučno vino. U seoskim

razmjerima, on je gangsterski glavonja, a nekim čudom, na genskoj je lutriji dobio onu vrstu

stroge i šutljive ljepote koja mu osigurava redovite tučnjave u zahodima seoskih vijećnica.

Unatoč zlu obiteljskom glasu zbog smrada i parazita, Darren je bio s pola djevojaka s godine i

pola iz višeg razreda. Bel je očarana njegovim jagodicama poput Adama Anta, finom

smeđom grivom, dugim, vitkim i čvrstim tijelom, i pita se kako to božansko biće može biti u

rodu s ovom djevojčicom pored nje s licem poput mopsa. Budući da sama nikad nije imala

sreće s popularnosti, Bel već pomiče Jade visoko na rang listu kandidata za Najbolju

Prijateljicu. Makar si mora priznati da djevojčica izgleda kao da je isklesana iz loja. Darren je

ovlaš zagrlio Debbie Francis, onu istu koja je jednom davno poljubila klackalicu, i Bel obuzme

napad ljubomore. Frkne kroz nos i opčaranosti nestane.

- Silazi! - naredi Darren.

Jade se primi za lance ljuljačke i prkosno ga prostrijeli pogledom. - Odjebi, Darrene.

- Uuuuu - prave se iznenađeni Darrenovi sljedbenici.

- Doveli smo Chloe na ljuljačke - kaže Debbie.

Jade slegne ramenima. - Ima ih dovoljno za sve.

- Da, ali mi hoćemo baš ovu - odgovori Darren kao da su sve njegove.

Uto primijeti Bel, kao da ju prvi put vidi. Baci joj medeni pogled i premjeri ju od glave do

pete. Ona se žestoko zacrveni i ne skine pogleda s crkvenog tornja u daljini. - Tko je tvoja

prijateljica?

- Šta te briga? – povikne Jade.

- Znam tko je ona - začuje se iz pozadine, i naprijed iskorači dječak s piratskim

naušnicama kakve nosi George Michael, gledajući ju netremice, prekriženih ruku. Uzgojio je

rijetku, paperjastu bradicu. Bel prepozna Toma Dollanda, sina vlasnika auto radionice i

benzinske postaje. Njezin se očuh s njime već dvije godine sudi oko građevinske dozvole, tako

da po benzin moraju voziti sve do Chippyja. - Zove se Annabel Scaramanga.

- Nije istina - opovrgne ona. - Ne zovem se Scaramanga, već Oldacre. Annabel Oldacre.

Opet se čuje »uuuu«, a sunce se zamrači. Ona se sitna djevojčica drži u pozadini,

promatrajući Bel u čudu, kao da joj iz usta ispadaju riječi na njemačkom.

- Hajde, gospodična - povikne Debbie - reci »bauk«!

- Bauk - odgovori Bel sumnjičavo.

- Reci »puca«! - dovikne Tony.

92

Ljuljanje se uspori. Teško joj je održati ritam dok pokušava shvatiti što se zapravo

događa. - Puca - odgovori.

- Reci »kakje«! - dobaci još netko.

Izgovori to tiho, kao da su joj se usta osušila.

- Sad reci sve skupa - naredi joj Darren, približavajući se.

- Neću - odgovori Bel

- U redu, onda. Silazi s ljuljačke.

- Nemoj - uplete se Jade. - Odjebi, Darrene.

On skoči prema Jade i dograbi ljuljačku u trenutku kad je bila u uzmahu i silovito ju

zaustavi. Jade popuste ruke na lancu, prevrne se i udari u prašnjavo tlo leđima, s nogama u

zraku. Leži omamljena, hvatajući zrak.

- Rekao sam ti - kaže Darren.

- Odjebi, Darrene - protisne ona s mukom, još uvijek bez zraka. Srce bi joj najradije

iskočilo iz grudi.

- Ja bih na tvom mjestu ustao. Dobila si po dupetu, hoćeš i po glavi? Dođi, Chloe! - vikne,

okrenuvši se prema djevojčici. Tek joj je pet. Lice bebe viri ispod kapuljače ružičastog

najlonskog anoraka, koju je čvrsto zavezala ispod brade premda je vani toplo. Lice joj je

crveno od vrućine i skriva se iza Debbie dok promatra Jade s tjeskobom u očima.

- Ajde - kaže joj Debbie.

- Ne želim - odgovori Chloe.

- Ne boj se nje - kaže Darren. - Ona radi što joj ja kažem.

Lagano gurne Jade nogom. - Ajde, zar ne vidiš da te se boji?

Jade se pridigne u sjedeći položaj i pogleda djevojčicu ubojitim pogledom, trljajući

nadlakticu na mjestu gdje je zapela za kamen. Chloe shvaća što taj pogled znači i sakrije se

još više iza sestre.

- Ne pravi se važan, Darrene - odgovori Jade. - Niko ti se ne divi.

- Daj, Jade - kaže Bel - idemo odavde.

Njezine riječi poprati novo zavijanje starije djece. Bel pusti da to prohuji, s kraljevskim

prezirom.

Jade kipti od bijesa i poniženja, ali nije glupa.

- Dođi, Chloe - ponovi Darren. Dijete mu nevoljko priđe, ponukana sestrinim guranjem.

Debbie na sebi ima usku majicu bez rukava na crte, preko nje širu tuniku, također bez rukava,

a na rukama odrezane nogavice od uskih tajica. Preko ramena nehajno je prebacila kožnu

jaknu s kopčama. Kosu je začešljala u konjski rep, a na kapke nalijepila umjetne trepavice

93

preko svojih kratkih. Sad njima lepeće gledajući Darrena. Uz obraze joj se njišu naušnice u

obliku raspela.

- Ne budi sebična, Jade - kaže svetačkim tonom. - Manja je od tebe.

Podigne Chloe, posjedne je na Jadeinu još toplu sjedalicu i počne ju ljuljati.

- Gladna sam - kaže Chloe.

- Isusebože! - prasne Debbie. Jesam li te dovela na ljuljačke ili nisam?

94

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Sori, stari. Mislim da si nazvao krivi broj. Ovdje nema nikakve Jade - odgovori Jim.

Kirsty osjeti kako joj je kotač volana iskliznuo iz ruku, pa ga naglo ispravi, trznuvši

udesno.

- Mama! - pobuni se Sophie sa stražnjeg sjedišta. Sok od naranče razlio joj se po odjeći

za tenis.

- Sve okej - uzvrati Jim i prekine vezu.

- Oprosti - kaže Kirsty - ne znam što se dogodilo. Samo mi je iskliznuo.

- Sva sam mokra - požali se Sophie.

- Nema veze, do ponedjeljka će se osušiti - odgovori Jim.

Opusti se, ponašaj se opušteno, govori si Kirsty u mislima, pa naglas upita Jima: - Tko je

to bio? - Približavajući se kružnom toku spusti u treću.

- Krivi broj - odgovori Jim. - Tražio je nekog po imenu Jade.

- A, tako.

- Što je za užinu? - upita Sophie.

- Ne znam, riblji štapići? - odgovori Kirsty.

Jade. Muškarac koji je tražio Jade. Nije ona. Nije Bel, već neki muškarac. Isuse. Zar mi je

netko za petama? Ili je samo slučajnost? Bože, da me nisu napokon otkrili oni iz tabloida Mail

on Sunday?

- Riblji štapići? - pobuni se Sophie. - U subotu!

- Pa što?

- Drugi subotom naruče hranu za van! Kinesku ili slično.

- Aha - odgovori Jim - drugi ne plaćaju satove tenisa i klavira. Možeš birati ili jedno ili

drugo, Sophie. Nismo bogataši. Ljudi poput nas ne mogu imati oboje.

- Uf - progunđa Sophie.

- Sutra pečemo meso - ohrabri ju Kirsty. - Pile sa svim dodacima. Prestani me lupati u

leđa, Sophie.

- Ali ja sam vegetarijanka! - povikne ona.

- Stvarno? - okrene se Jim prema kćeri. - Otkad to?

95

- Ti mene stvarno nikad ne slušaš.

- Ma uvijek te slušam - ruga se Jim. - Svaku tvoju riječ. Nije ni čudo da ne želiš riblje

štapiće. Što ti misliš, draga? - okrene se prema Kirsty. - Da joj smiješamo jednu salatu?

- Naravno - odgovori Kirsty. - Imamo hrpu salate u vrtu, samo čeka da ju pojedemo. Baš

mije žao, Sophie. Da si nam samo rekla, brali bismo ju svaki dan.

Sophie prostenje: - Nisam taj tip vegetarijanca, nisam salatni tip.

Jimov se pogled sretne s Kirstvinim. - Aha, dakle čokoladni?

Sophie bijesno skrene pogled prema van. - Ne volim riblje štapiće.

Što ako me kod kuće zateknu fotoreporteri. Što ću onda? Ubit ću ih. Ne radi se samo o

saznanju. Radi se o laži. Shvatit će da je sve ove godine živio sa strancem. Mislit će da ako

sam mu mogla lagati o nečem tako važnom, onda sam u stanju lagati o apsolutno svemu. Na

kraju više neće biti siguran jesam li ga uopće voljela.

- Meni ni iz džepa ni u džep - izgovori naglas. - Hoćeš sendvič sa zelenom salatom?

- Sendvič sa salatom nije ručak - pobuni se Sophie.

- Želiš li biti vegetarijanka, morat ćeš jesti puno zelene salate. Počni se privikavati.

- I mahuna - doda Jim - ne zaboravi na njih.

Luke ih dočeka pred ragbijaškim klubom, s kopačkama obješenim preko ramena,

povezanim žnirancima. - Kad bar ne bi to radio - kaže Jim. - Mijenja žnirance jednom na

tjedan.

Nagne se pred Kirsty i zatrubi. Luke se trgne, okrene i mahne im. Smješkajući se dotrči i

uskoči u auto.

- Kako je bilo? - upita ga Kirsty.

- Opako - odgovori on. - Zabio sam gol, a g. Jones kaže da bih se mogao početi

pripremati za prvu momčad od iduće godine.

- Pa to je sjajno! - odgovori ona - Luke! Sjedni na presvlaku, dušo. Uprljat ćeš sve

blatom.

- O, oprosti - ispriča se on i namjesti u sjedištu. Sophie ga pogleda onako kako sve

djevojčice gledaju blatom umrljanu braću.

- Što je za užinu? - upita Luke.

- Pa, mislili smo raditi riblje štapiće, ali ti sestra hoće salatu - odgovori Jim. - Prešla je u

vegetarijance.

Luke jaukne s gađenjem. - Zezaš me? Ne mogu jesti salatu. Dosad sam igrao ragbi.

Jim slegne ramenima.- No, to ne ovisi o meni. Dogovorite se sami.

96

Kirsty ubaci u brzinu i uključi se u promet. Luke pogleda sestru namršteno.

- No dobro - popusti ona - jest ću ribu, okej? Ako vas to veseli, postat ću ribarijanka.

- Peskaterijanka - ispravi ju Jim.

- Štogod - odvrati Sophie i zlovoljno prekriži ruke.

Mora da se ipak radi o Bel, nastavi razmišljati Kirsty. Pa zar je njezin glas tako dubok da

je Jim pomislio da se radi o muškarcu? Nije zvučala tako. Ali, ne znam. Bože, usrdno te

molim, daj da je bila Bel. Nemoj da je netko drugi, s nekim potpuno drugim razlogom.

- Ali da znate, neću jesti smrdljivo pile - doda Sophie.

- Kako hoćeš - odgovori Jim - ali ni ne pomišljaj da ćeš zato dobiti duplu porciju pečenih

krumpira.

97

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Blessed obožava Whitmouth u praskozorje, djelomice zato što je prohladno i zrak je čist,

ali ponajviše zato što zora najavljuje kraj duge noćne smjene i trenutak kada će svoje umorne

kosti odmoriti u toplom krevetu. Sinoć je oribala i uglancala svaki stolac na rollercoasteru,

pomela njegovu ulaznu i izlaznu platformu i prebrisala svaku dohvatljivu površinu,

pošpricavši ju antibakterijskim sprejem, i potrošila šest paketića krpica.

Oprala je prozore od pleksiglasa koji ljudima na ulazu omogućavaju da vide što se

događa u parku dok čekaju u redu na stubama. Sa svakog je stupa u visini glave obrisala gel i

pjenu za kosu.

Sad je u prostoru ispod tračnica ograđenom konopcem, i mete ambalažu, kovanice,

kondome i druge sitne vrijednosti koje su ljudima ispale iz džepova na mjestima gdje

rollercoaster radi luping. Pod je ljepljiv jer se nevjerojatno puno ljudi vozi sa sokovima,

usprkos upozorenjima. Uvijek ih možeš prepoznati po šećernom preljevu u kosi i blago

kretenskom pogledu. Pred kraj sezone pod će trebati oprati snažnim mlazom, ali sada to

nema puno smisla, budući da ovdje zalaze samo čistači. Blessed ovaj posao uvijek ostavlja za

kraj, kako bi pod blijedim jutarnjim svjetlom bolje razabrala čega sve ima. Većina voli ovaj

posao - rade ga stariji zaposlenici i Blessed ga je naslijedila od Amber kada je ova

napredovala na položaj u upravi - jer je upravo nevjerojatno što sve ljudi ovdje izgube i nikad

ne primijete. Obično se nakupi cijela deseta ča u sitnišu, pa sunčane naočale, dioptrijske

naočale i sitni nakit, paketići slatkiša i svežnjevi ključeva (koji uvijek završe u uredu za

izgubljene stvari), a ponekad i cijeli novčanik. Njihovi vlasnici valjda misle da ih je netko

okrao, pa se nikad ne vrate da ih potraže. Zbog svojeg kršćanskog uvjerenja, Blessed se u

početku sustezala od toga da izvadi gotovinu prije negoli prijavi pronađeni novčanik, ali je

naučila da ako ona ne iskoristi tu priliku, iskoristit će ju Jason Murphy ili neki drugi čuvar, i

potrošiti taj novac na piće, drogu ili neku drugu glupost. Utržak od njezina nepoštenja

međutim ide ravno u ušteđevinu za Benedickov medicinski fakultet. Zato svoje »žrtve«

smatra dobročiniteljima.

Večeras je ulov bio relativno mršav. Jučer je bilo oblačno, pa ljudi nisu vadili sunčane

naočale iz torbi (u dućanu rabljene robe u Ulici Fore može se za njih utržiti pedeset centi po

paru), a jakne su sprečavale da stvari ispadnu iz džepova. Ipak je skupila 3,60 funti u sitnom

(gotovo koliko dobiva za pola sata minimalne nadnice) i tri paketića žvakaćih guma, što će

razveseliti Bena. I jednu tridesetak centimetara dugačku, sintetičku ekstenziju vezanu u rep,

za plavuše. Upravo se spremila baciti ju u otpad, čudeći se vlasničinoj nesavjesnosti, ali se

predomisli, pomislivši da je još uvijek nova. Možda ju Jackie bude htjela. Ionako previše toga

bacamo u smeće.

Istegne se da izravna leđa i pogleda na sat. Pet i dvadeset - još malo do kraja smjene.

Ostat će do pet i pol, koliko je obavezna, a onda će se odjaviti. U Funnlandu se ne nagrãđuje

98

efikasnost, već ih plaćaju po satu, i to je sve. Usto, lijepo joj je što ju Amber poveze kad god

može, a Amber uvijek odlazi posljednja. Stoga odluči potražiti Jackie. Pokupi svoju vreću za

smeće i polako se uputi prema kontejnerima.

Jackie razgovara na mobitelu. Pet je i pol ujutro, a ona svejedno ima s kime razgovarati.

Treba još dovršiti streljanu s kokosima. S njom nikad nema puno posla, osim što treba

provjeriti jesu li kokosi napukli i vidi li se njihovo betonsko punjenje te obrisati prašinu s

nagrada da se ne vidi koliko se rijetko osvajaju. Na rukama ima nove gumene rukavice s

čipkanim naborima na manšetama, leđima je okrenuta parku, pa ne vidi da se Blessed

približava.

- Tako je, srce, sve dok ne počne žuljati.

Blessed zastane. Zvuči kao intiman razgovor, mada malo toga Jackie zadrži za sebe. - I

onda kad pomisliš da si potpuno iscijeđen, ja posišem prst i...

Blessed se brzo nakašlje. Jackie se trgne i osvrne preko ramena kao da je uhvaćena s

prstom u pekmezu. Naceri se kad shvati da se radi o Blessed i podigne gumeni prst koji je

predmet telefonskog razgovora. - Moram ići, srce. Aha, kasnije. Čekat ću te.

Prekine vezu i pozdravi Blessed: - Haj.

- Bok - odzdravi Blessed - kako ide danas?

- Bolje, sad kad idemo doma. Je li Amber gotova?

- Ne znam. Sigurno će nas potražiti. Donijela sam ti ovo. - Iz plastične vrećice izvadi

konjski rep. - Netko ga je izgubio. Misli la sam, možda će ti odgovarati.

Jackie se provuče kroz vratašca, priđe joj i namršti se. - Rabljena kosa?

Blessed se zacrveni. Shvatila je da je opet napravila kulturološki gaf kakvi su ju koštali

mnogih tek procvalih prijateljstava otkad je ovdje. A k tome joj nije posebno stalo da bude

bliska s Jackie. Štoviše, razmišlja o tome da Benedicka, otkad je postao adolescent, drži

podalje od nje. - Ne izgleda kao da je korištena - promuca. - Tkogod da ju je imao,

vjerojatno ju je jučer stavio prvi put.

Jackie ne pokazuje želju čak ni da ju dodirne. Gledajući ju njezinim kritičnim očima,

Blessed shvati da se radi o bijednoj stvarčici, da netko iz bogate zemlje tko je navikao na

mnogobrojne jeftine luksuze rabljenu kosu smatra tek nešto manje odvratnom od rabljene

četkice za zube. - Aha, dobra si ti, Blessed - odvrati Jackie. - Svejedno, hvala.

Blessed gurne repić u vreću za smeće, pokušavajući sakriti nelagodu. Da se ona našla u

Jackieinu položaju prihvatila bi poklon sa zadovoljstvom, makar ga kasnije bacila u prvu

kantu. Osjeti sitnu nostalgiju, sjetivši se uljudnosti kojom se ophode u njezinu kraju.

- Pa, jesi li spremna za polazak? - upita.

Jackie kimne. - Valjda. Smlavljena sam.

99

- I ja. Bilo je puno posla večeras. - Njih dvije krenu prema kontejnerima, dok se vreće sa

smećem odbijaju o njihova bedra. - I što namjeravaš raditi ostatak dana?

- Spavati što više - odgovori Jackie. - A onda Morrisonovima, valjda. U stanu nemam

ničega.

- Znači, vratila si se u stan?

Jackie kimne. - Aha, baš danas.

- O, fino, drago mi je to čuti.

- Postalo je neugodno.

- Mogu misliti. Svakog gosta tri je dana dosta.

- Ne volim živjeti po tuđim pravilima - objasni Jackie. - Ljudi ti se petljaju u osobne

stvari, razumiješ?

Blessed podigne obrvu. Donekle joj je drago što Jackie i inače teško pokazuje zahvalnost,

tako da se ne radi samo o njezinim poklonima. - Znači, misliš da je tvoj... problem riješen? -

upitaju s daškom ironije. Amber joj je sinoć spomenula razgovor s Martinom Bagshaweom i

sad ju zanima tko će si pripisati zasluge.

- Ma da - odgovori Jackie. - Mislim da je shvatio poruku. Sve se svodi na to da budeš

uporan, zar ne? Da se izboriš za sebe.

Blessed okrene glavu da prikrije osmijeh.

Amber ih već čeka u svlačionici vrteći ključeve na kažiprstu poput kakve dječje igračke.

Izgleda sivo i umorno; rubovi kapaka su joj crveni, ali ionako nitko ne izgleda najbolje na

kraju smjene. - Spremne? - upita. Glas joj zvuči kao da dolazi izdaleka.

Blessed uvijek sa zanimanjem primjećuje kako je glas drugačiji rano ujutro, kao da sa

sitnim satima blijedi život iz njegova vlasnika. Otprilike u ovo vrijeme, možda malo ranije,

ljudi najviše umiru u bolnici. Čini se da smo prije zore svi ionako već napola izvan svog tijela.

Prostorija je puna nijemih prikaza koje su prije četiri sata bile srce i duša kafeterije. Tri žene

pokupe svoje stvari iz ormarića i krenu prema rivi.

Bit će to prekrasan dan. Dok prolaze pored prednjeg dijela parka, Jackie digne pogled

prema jasnom nebeskom plavetnilu i nasmiješi se. - Eto mene na plaži. Zapravo, možda i ne

odem doma. Samo ću leći i zaspati na suncu.

- Ti to ozbiljno? - upita Amber.

- Ma nee, šalim se.

Amber odmahne glavom. - Znaš i sama da ovo nije najbolje doba za šalu, Jackie.

Jackie istrese jednu cigaretu iz kutije u džepu od jakne i pripali ju. - Aha.

- Kako možeš pušiti? - upitaju Blessed - Zar ti nije mučno?

100

- Pa, bilo bi mi da sam tek ustala - odgovori Jackie, ispustivši trak dima u kristalno čisti

zrak - ali, budući da tek izlazim s posla, to mi dođe kao pet popodne. Kakve tebe ljepote

čekaju danas, Blessed?

- Uobičajene - odgovori ona. Probudit će Benedicka, provjeriti je li napisao zadaću, dati

mu jesti i poslati ga u školu. Do prije koju godinu ga je pratila do škole, ali otkako je postao

adolescent, taj je ritual postao uzrokom sve većih nesuglasica. Zatim će nekoliko sati spavati,

pa ustati, istuširati se i otići na svoju popodnevnu smjenu u Londis. Smjena traje samo četiri

sata, što joj daje vremena da sa sinom provede večer, prije nego što ju Amber pokupi u

petnaest do deset. Jackie povuče još jedan dim. - Ne razumijem otkud ti snaga da radiš

toliko sati. Zar se nikad ne zabavljaš?

- Problem s ovom zemljom je što nitko nema pojma što znači raditi - odgovori Blessed.

- Problem sa zemljama trećeg svijeta je što ste svi vi pušioničari.

- Hvala ti, Jackie, pokušat ću to zapamtiti. Ali nas je dvoje, a samo jedan smije raditi.

Neće proći mnogo, a Benedick će postati liječnik i moći će me uzdržavati.

Amber se zaustavi i lupi dlanom po čelu. - Sranje.

- Što je?

- Oprosti, Blessed, zaboravila sam. Htjela sam ti to dati za vrijeme pauze. Ostao mi je u

uredu. Ostavila bih i glavu da mi nije pričvršćena za ramena.

- Uspori malo - odgovori Blessed - jedva te slijedim.

- Kompjuter. Uspjela sam nabaviti kompjuter za Bena. Od Marie Murphy, vjerovala ili ne.

Kupili su Jaredu Wii, pa mu stari laptop više ne treba.

Blessed se sva ozari. - Stvarno. Napravila si to zbog mene?

- Rekla sam ti da ću pokušati - nasmiješi se Amber ponosno.

Baš izgleda iscrpljeno, pomisli Blessed. Kao da uopće nije spavala. Ali, hvaljen Isus, molila

sam se za čudo i Amber Gordon nam ga je dala.

- Ti si anđeo - zahvali joj. Život joj je osušio suze i podario strpljenje, pa svejedno osjeća

kako joj suze stišću grlo. - Mili Bože. Bit će ti zahvalan. Znam da hoće. Ali ne zahvalniji od

mene.

Amber odmahne glavom. - Ma dobro je. Nije to ništa. Par telefonskih poziva. Nego,

idem ja odmah po njega, da mu ga možeš dati kad se probudi.

Izvadi ključeve iz džepa i dobaci ih Jackie. - Pričekajte me u autu, začas sam natrag.

Žene produže bez riječi. Blessed ispunjena blaženstvom, a Jackie svojom prazninom. S

mjestom u upravi Amber nije dobila i mjesto na parkiralištu za osoblje parka, pa auto uvijek

ostavlja kod anglotajlandskih čajana Koh-Z-Nook na drugoj strani doka. Čajane su otvorene

od doručka do šest, mjesta ima uvijek, i sigurnije je nego da ga cijelu noć ostavi na ulici gdje

101

su klubovi. Dosadna je ta kratka šetnja pored betonskih zgrada ukrašenih jedino prozorskim

roletama, ali kad prodeš zaključana vrata na doku otvori se prekrasan pogled na more.

- Lijepo - primijeti Jackie.

- Da, lijepo - nadoveže se Blessed.

- Zašto nitko nikad ne učini nešto slično za mene? - požali se Jackie. - Ni ja nemam

kompjuter.

Jer ne bi znala što bi s njim, pomisli Blessed. - Obrati se Isusu s molitvom, možda

pomogne - predloži joj.

Jackie zarže poput konja. - Već se godinama molim Isusu da dobijem na lutriji. Valjda

sam ta vrsta ljudi kojima molitve ne pomažu.

- To ti baš ne ide tako. Moraš ga moliti za rješenje. Da ti pomogne da si pomogneš. Ja

sam molila svaki dan, i on mi je poslao Amber. Nikad ne znaš u kom obliku će doći to

rješenje, ali ne vjerujem da bi imalo veze s dobitkom na lutriji.

Jackie ju zlobno pogleda. Ali ne može joj taj pogled ništa. Navikla je na jal zabludjelih s

puta spasenja i ništa joj ovoga jutra ne može pokvariti sreću. Pravo je čudo nebesko kako je

nestao teški teret koji joj je predstavljalo ovo računalo.

Duboko udahne morski zrak i nasmiješi se nebesima. Ovdje je ulica mirna, a more tiho

zapljuskuje stijene ispod doka. Iz botaničkog se vrta čuje slavuj. Rasiplje se njegov pjev kroz

gradsku tišinu, jasan i čist, milujući ju po zatiljku i obrazima. Zastane, osluškujući. Jackie

produži nekoliko koraka, pa se okrene nestrpljivo prema njoj.

- Šta je sad?

- Slušaj - odgovori Blessed.

Jackie se namršti i istegne vrat. Ne čuje ništa, pa pomisli daje Blessed valjda mislila na

tišinu. - Aha - odgovori - baš lijepo - i nastavi bučno koračati.

Blessed nastavi osluškivati još koji trenutak, zahvalna da ju nitko ne ometa. U slavujevoj

je pjesmi sadržana sva radost ljeta. Hvala ti, Bože, što si me doveo u Whitmouth. Nije ono što

sam zamišljala kad sam krenula na put, ali sam sretna što sam stigla.

Primijeti da je Jackie zamakla za ugao prema parkiralištu Koh-Z-Nooka, a onda začuje

komešanje i glasnu psovku. Odustane od snatrenja i požuri naprijed koliko god joj japanke

dopuštaju.

Jackie sjedi na podu, trlja koljeno i bijesno promatra platformku boje limete koja leži na

asfaltu. Zglobni joj je remen prekinut. - Pizda materina - bijesno će Jackie.

- Jesi li dobro? Što se dogodilo?

Jackie promotri svoj dlan, pa otare prljavštinu s Mjesečeva brijega. - Spotakla sam se o

kurčevu cipelu.

102

- O, mila. Jesi li se ozlijedila?

- Jesam - prosikće Jackie, pa ublaži: - Nisam jako. Koji li je jebeni idiot bacio cipelu baš

tu? U pizdu materinu. Zar ne mogu pokupiti stvari iza sebe?

Blessed joj pruži ruku. Jackie se pridigne i protrlja lakat, gunđajući: - Prava opasnost na

putu. Razbila bi tikvu budali koja ju je tu ostavila, samo da ju nađem.

- Hajde, idemo do auta - ponuka ju Blessed.

Jackie se primi Blessed pod ponuđenu ruku i teatralno odšepesa preko parkirališta.

Panda je uredno smješten na suprotnoj strani, u sjeni zapuštene živice. Tek kad su obišle

auto sa stražnje strane, uoče vlasnicu cipele, također uredno smještenu iza auta. Bosom

nogom dodiruje vozačka vrata, a pretučeno joj lice slijepo zuri ovjenčano štipavcem i

obalnom mlječikom.

103

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Silazeći niz stubište policijske postaje, Amber na pločniku primijeti grupicu promatrača.

U Whitmouthu se vijesti šire brzinom munje. Auto joj je ostao na parkiralištu Koh-Z-Nooka,

ograđen žutom policijskom trakom poput sudionika u zločinu. Blessed i Jackie će se još neko

vrijeme zadržati na policiji, budući da su one pronašle tijelo. Amber sad mora kući

autobusom, pa krene prema postaji kod Funnlanda.

Gotovo je deset i riva je puna šetača i skutera za invalide; cijeli je populacijski raspon

izašao van. Dok izbjegava šetače, Amber ne čuje kako ju netko zaziva, sve dok ne stigne na

raskrižje s Klondikeom. Zbunjeno se okrene i ugleda Vica, njegove mišićave, osunčane ruke u

kontrastu s bijelom majicom, naslonjenog na kombi parkiran pedesetak metara iza nje u

nekom ugibalištu. Mahne joj. Srce joj živne i krene preko ceste prema njemu.

- Što ti radiš ovdje?

On ju zagrli i poljubi u obraz. - Čuo sam što se dogodilo.

- Kad prije?

- Jackie me je nazvala. Došao sam vidjeti jesi li dobro.

- Hvala bogu da jesi. Mrsko mi je ići na bus.

- Hajde - pozove ju, otvorivši vrata kombija. - Odvest ću te doma.

Amber potone u stražnjem sjedištu i zatvori oči. Ne prepoznaje vozača i malo je

iznenađena, budući da većina živi u naselju. Vic se smjesti pored nje i zatvori vrata. - Nazad u

Tennysonov put, lijepo molim - kaže prijatelju.

Motor zabruji i auto krene. Svjesna je da ju Vic promatra, pa otvori oči. Vic se smiješi. -

Kako si?

- Uf, znaš kako - uzdahne.

- Zapravo ne - odgovori. - Zato te i pitam.

Amber ponovno sklopi oči i nasloni glavu na naslon.

- Vjerojatno si već počela razmišljati kako se netko namjerio baš na tebe - kaže Vic.

Ona širom otvori oči. - Vic! Isuse. Što to govoriš!

On slegne ramenima glumeći plavooko nevinašce. - Samo sam pomislio. A vjerojatno si i

ti, Amber.

104

Vozač ju promatra u retrovizoru s iskricom znatiželje u oku. Amber se skvrči i okrene

glavu na drugu stranu. Vic provuče ruku iza njezina vrata i počne ju gladiti po kosi. Ona se

otrese i nastavi gledati kroz prozor.

- Ne budi takva, dušo. Pa došao sam po tebe, zar ne?

Mary-Kate i Ashley skočile su na nju čim su se vrata otvorila. Već sama činjenica da ih je

pustio unutra govori o njegovu raspoloženju kad se vratio kući više od bilo čega što je dosad

rekao. Psi se vrte oko nje, tapkajući šapicama i promatrajući je s ogromnim veseljem nevinih

bića. Amber ih pridigne i obaspe im glavice poljupcima. Nitko joj nije pokazao toliko

bezrezervnu privrženost kao ova dva ljupka bićenca. Kad bi barem odnosi među ljudima bili

ovako jednostavni.

Ode ih nahraniti, pa primijeti da je perilica za rublje uključena i već pri centrifugiranju.

Vječni pedant, pomisli ona. Ništa se ne zadržava dugo u kanti za prljavo rublje.

- Hoćeš šalicu čaja? - pita ju.

Ona odmahne glavom. - Mrtva sam umorna, Vic. Idem se oprati i prileći.

- Okej. Pustit ću ove dvije van. Vani je lijepo i suho.

*

Dok pere zube, Vic joj priđe iza leđa, gledajući ju u ogledalu. Ona uzvrati pogled. Unatoč

svemu ostalom, osjeti olakšanje što je svađa napokon gotova. Ali kad joj on dodirne struk

shvati da onaj Stari Vic još nije potpuno otišao.

On ju obuhvati rukama u medvjeđi zagrljaj i pritisne joj zdjelicu na umivaonik. Sranje,

pomisli Amber, još je ovdje. Ovaj koji se zlurado kesi i radi nenadane pokrete nije njezin Vic.

Jest, ponekad se vrati kući u ovakvom raspoloženju, ali se ona na to nikad nije privikla. Ne

pušta ju. Nema osjećaj da ju grli, već da ju je zarobio.

- Amber - prišapće joj. Osjeća njegov dah na svome vratu, njegova prsa na njezinim

leđima. Ljubi joj vrat tek poviše ključne kosti i ona suspreže poriv da ga odgurne. A jučer je

bio toliko bijesan. Trebala bi biti zahvalna da ga je bijes tako brzo prošao. Pokuša se opustiti,

podići ruku i pogladiti ga po licu. Osjeća kako mu postaje krut. Uh, sranje, pomisli. Onda se

upita zašto razmišlja na taj način. Već tjednima ju nije ovako dodirnuo, a sam bog zna da je

žudila za time. Trebala bi biti zahvalna. Trebala bi biti zahvalna.

- Kako si ti proveo noć? - upita ga, da mu odvuče pažnju. - Oprosti što te nisam prije

pitala.

- O, mila - promumlja on, okrenuvši ju prema sebi. Osjeća da mu je već potpuno krut

ispod traperica. Trlja se o njezine prepone. To ju draži, ali na neki ružan, prljav način. - Bilo je

okej. Otišao sam do bara. Popio par pića. Smirio se. Oprosti. Stvarno. Žao mi je. Nisam te htio

povrijediti, valjda to znaš.

- Znači, vjeruješ mi? - upita ona.

105

Vic odmakne glavu i pogledaju odozgo nekim čudno udaljenim, zadovoljnim pogledom.

Vodi ju prema hodniku. Ona ga nevoljko slijedi, ne zato što želi biti s njim, već zato da

izbjegne novu prepirku. - Nije važno vjerujem li ti.

- Ali, Vic, ako mi ne možeš vjerovati, kakvog sve ima smisla?

- Nije smisao u povjerenju - odgovori Vic - već u tome jesam li ti voljan oprostiti. A ja ti

opraštam.

Gurne nogu između njezinih bedara i pritisne ju na zid u hodniku. Stavi ruku na njezinu

guzu i počne naskakivati, poput psa.

Ne želim ovo, misli ona u sebi. Želim razgovarati. Ne razumijem muškarce i kako uspiju

sve zanemariti kad ih lupe hormoni. Ne mogu samo...

Njegove se ruke počnu polako penjati prema rubu hlača.

- Vic... Imala sam usranu noć. Sva sam znojna i umorna.

Uopće ju više ne vidi. Zario je čeljust u njezin vrat i mrmlja: - Ja ću te srediti. Još ćeš se ti

malo znojiti.

- V- vic...

Već joj je spustio hlače na pol bedara. Sranje, razmišlja ona, svejedno će to učiniti. Htjela

ja to ili ne.

Ponovno ju zagrli poput medvjeda, podigne u zrak i odnese u spavaću sobu. - Tako,

mila, samo tako.

Sranje, pusti ga sad. Obavi to pa će ti kasnije možda dati da govoriš. Sreća je da Jackie

neće ušetati da vidi ovo. Bog zna što bi pomislila nakon onog od jutros.

Kad su stigli do kreveta, Vic postavi nogu iza njezina gležnja i saplete ju da padne na

njega. Povuče njezine hlače za nogavice i uhvati je za pubis kao da je njegov vlasnik. - O, daa,

tako. Znaš da to želiš. Drugom si rukom raskopča traperice i izvadi svoj kurac. Debeo, pun

krvi, grimizan.

Popne se na nju i počne štepati.

106

DVADESETO POGLAVLJE

Zove se Stacey Plummer i veterinarska je tehničarka. Bila je. Njezinih dvadeset i pet

godina čine ju starijom od ostalih žrtava, a obdukcija je pokazala da je bila potpuno trijezna.

U subotu u ponoć napustila je društvo, koje se namjeravalo opiti u baru Hope and Anchor

prije nego što produže u noćni klub, pa se odlučila prošetati do svojeg pansiona. Tijelo je

pronađeno šest sati kasnije na parkiralištu kafića na plaži, a pronašla ju je još jedna čistačica

Funnlanda dok se vraćala kući iz noćne smjene. Te će žene doista početi mrziti svoj posao.

Trebalo je gotovo dva dana da se djevojka identificira, ponajviše zato što su njezini

prijatelji bili toliko mamurni da uopće nisu izlazili iz sobe osim na jaki engleski doručak, pa su

pretpostavili da se vratila kući u znak prosvjeda. Drugi je razlog taj da je ubojica postao još

žešći. Naime, Staceyino je lice bilo toliko pretučeno da su njezine dječačke crte lica postale

gotovo neprepoznatljive.

Druga je žrtva sasvim drugi tip osobe, ali je činjenica da su se oba umorstva dogodila u

vrlo kratkom razmaku izazvala mahnitanje i svakojake špekulacije. Tina Bentham, stara

četrdeset i pet godina, baka četvero unučadi, alkoholičarka i povremeno prostitutka. Pronašli

su je djelatnici gradske čistoće u ponedjeljak popodne u prljavoj uličici koja izlazi na Ulicu

Fore. Tijelo joj je bilo neozlijeđeno, izuzev nekolicine starih modrica, vjerojatno nepovezanih

s ubojstvom te dvostruke ubodne rane na vratu koja je probila karotidnu arteriju i uzrokovala

smrt krvarenjem. Žrtve i način na koji su umorene toliko su različiti da policija - a još više

tisak - sumnja da se radi o istom ubojici.

Kirsty je stigla u Whitmouth u utorak popodne, prije nego što je Staceyino ime

obznanjeno medijima. Htjela se držati podalje od Bel, ali je Dave Park otišao pratiti suđenje

Djetetu F i Djetetu M na upravnom sudu u Sleafordu, a posao je ipak posao. Držat ću se po

strani, odluči Kirsty. Nije to mali grad. Vjerojatno je neću sresti, naročito ako se držim podalje

od zabavnog parka. Gorko požali što joj je uopće dala svoj broj. Mora da ju je obuzelo neko

privremeno ludilo.

U gradu je vreva usprkos stravičnim fotografijama na kioscima. U pabovima i kafićima

blagajne rade do usijanja dok vojska novinara razmjenjuje informacije u pauzama između

redovitih obavijesti za javnost. Valovi žestoko valjaju šljunak, ispirući dokaze i kupače. Na

šetalištu se policijska traka vrlo brzo potrgala u niti koje napadaju nepažljive šetače svojim

oštrim rubovima. Ulice su prepune službenika javnog zdravstva koji dijele letke o samo-

zaštiti, feminističkih skupina, političkih oportunista, crkvenjaka, policijskih službenika za

odnose s javnošću i službenika gradskog turističkog ureda koji pokušavaju uvjeriti turiste da

je sve u redu. Kamp prikolice koje prodaju hamburgere pozicioniraju se u zoni zabrane

parkiranja na rivi, računajući da je sigurnije biti u velikoj skupini. Hoteli su prepuni, a kafićima

ponestaje sendviča sa špekom. U zaparenoj atmosferi automat klubova natisnuli su se

107

frustrirani kupači oko jednorukih Jackova i promatraju kako im novac curi brzinom funte na

minutu. Sa svojim visokim zidovima i zavjetrinom Funnland ostvaruje nevjerojatan promet.

Izgleda da ništa tako ne pogoduje turističkoj ekspanziji kao serijski ubojica.

Kirsty uopće ne može pronaći slobodno parkirno mjesto blizu rive, pa na kraju ostavi

auto u hostelu naziva bez apostrofa: Vovagers Rest (kad barem ne bi bila toliko osjetljiva na

pravopisne pogreške). Lice je omotala šalom i polako se kroz pješački labirint s dućanima

probija prema gotovo dva kilometra udaljenoj obali. Ispred Funnlanda je red kao da se radi o

normalnom danu. Gleda kako ljudi mile u koloni i pita se je li Bel sad unutra.

Amber promatra Suzanne Oddie. Ima sjajnu, brončanu, zategnutu kožu, po kojoj je teško

odrediti njezinu dob. Pa ipak joj izgled odgovara godinama. Tako ti je to s plastičnom

kirurgijom i svim ostalim na što bogatašice troše silne novce, razmišlja Amber. Nije cilj da

izgledaš mlađe, već skuplje.

Suzanne pregledava knjige, mršteći se kroz dizajnerske naočale s okvirom od

kornjačevine. Na sebi ima kostim, koji Amber prepoznaje kao Chanelov. Pod stolom ružičaste

visoke pete lupaju ritmički o pod. Na lijevoj ruci nosi tri prstena: zaručnički, vjenčani i jedan

cijeli optočen dragim kamenjem veličine kukuruznog zrna, a na desnoj pečatnjak ukrašen

turmalinom. Pored nje se Amber osjeća loše odjevenom i siromašnom. Naravno, to i jest

smisao. Suzanne se danas ovako uredila da svima pojasni hijerarhijski sustav.

- Osamnaest jedinica za bacanje tampona? Stvarno?

- Treba nam po jedan za svaki odjeljak - odgovori Amber.

- Zašto ih ne stavimo samo zajednički u prostor za pranje ruku? A na kotliće stavimo

vrećice?

Amber slegne ramenima. - To je tvoja odluka. Da se mene pita, time se ne bi ništa

uštedjelo. Što je s odvodom i čistačima koji ne žele više raditi. Mislim da precjenjujete osjećaj

odgovornosti prosječne mušterije za zajedničke prostore.

- Hm - promrmlja Suzanne. Sumnjivo joj je to da čistačica zna rabiti tako dugačke riječi.

Lupka noktima po stolu. Zatim oštro pogleda Amber - Negdje ćemo ipak morati uštedjeti,

Amber.

»Zašto?« najradije bi uzviknula Amber. Zašto? Zahvaljujući ubojstvima i vraćanju

Whitmoutha iz zaborava, ovo je najbolja sezona dosada. Ljudi čekaju po pola sata u redu

samo da prođu kroz glavni ulaz. - Stvarno? - upita ju, sramežljivo.

- Da. Znaš da je recesija.

Ah, da, recesija - u sebi će Amber. - Ali nama ovdje ide dobro - usprotivi se, svjesna da

govori u vjetar. - Sudeći samo po količini smeća koje odvozimo, promet je prilično narastao.

Suzanne joj izbjegava pogled. Izbjegava li ga tako uvijek, pita se Amber. Jesam li joj toliko

htjela udovoljiti da prije nisam primjećivala? Suzanne odgovori, okrećući stranicu: - Istina, ali

108

su ta ubojstva donijela samo trenutni uzlaz u inače silaznom trendu. Ne možemo se oslanjati

na njih dovijeka.

Amber iskolači oči. Dosad na ubojstva nije gledala iz poslovne perspektive.

- Da, vjerojatno ne možemo - odgovori.

- A posebno otkad je Svijet zrcala izvan funkcije - nastavi Suzanne. - Čisti gubitak

prihoda. Morat ćemo uložiti svježi kapital za prenamjenu toga prostora.

Aha, pomisli Amber, Davitelj je prava sebična svinja. Odsluša još jedno Suzanneino

lupkanje noktima po stolu, iščekujući što je sljedeće na redu.

- Dvadeset i šest čistača - napokon se oglasi Suzanne. - To je mnogo.

- Većina ih je na minimalnoj plaći - naglasi Amber.

- Svejedno, to ukupno iznosi... - okrene se računaru i otipka brojke - dvadeset tri tisuće i

nešto na mjesec. Mnogo novaca za održavanje čistoće.

- Mnogo je i posla - odgovori Amber. - Nije lako oprati svu tu koka-kolu i sladoled.

- Ipak - odgovori Suzanne - ne sjedimo na novcu. Dok to govori, prelazi prstima po

bisernoj niski oko vrata i promatra Amber svisoka. - Sad vidiš i lošu stranu upravljanja.

Ponekad se moraju donijeti i teške odluke. Zato te plaćamo.

Nedovoljno, pomisli Amber. - Samo da razjasnimo... o čemu sad točno razgovaramo,

Suzanne?

Suzanne se kiselo nasmiješi. - Pa, rekla bih o dvadesetpostotnom rezanju.

Amber ima osjećaj da će joj stati srce. - Dvadesetpostotnom rezanju? Plaće?

- Ma ne - odvrati Suzanne nehajno - čega god smisliš.

Amber brzo razmišlja. - Misliš, ukupnog budžeta?

Suzanne ju hladno pogleda. - Da, Amber, upravo to mislim.

Mili bože. Hoće da srežem budžet za sto tisuća funti, a ionako se jedva pokrivamo.

Kupujem samo najjeftinije. Još jedino mogu otići u Kinu i donijeti sve na leđima.

- Suzanne... - krene Amber.

Opet taj osmijeh. - Aha?

- To... previše je, ovako bez pripreme.

- O, sve okej. Ne tražim od tebe da kreneš već sutra. To je do kraja godine.

- Da, ali... dvadeset posto?

Suzanne spusti pogled na svoj notes. - Koliko te mi ono plaćamo?

Amber se zarumeni. Svoju plaću nije uračunala u ovo. - Dvadeset dvije tisuće i petsto.

109

- Hm - promrmlja Suzanne i zabilježi nešto u notes.

Martin se osjeća snažan, moćan, pun samopouzdanja. Osjeća se onako kako je oduvijek

mislio da se treba osjećati. Kao da je u subotu dobio punu dozu samopoštovanja izravno u

vene. Inače rijetko izlazi iz kuće prije podneva, ali je danas izašao u šetnju već u devet, pa

osluškuje o čemu šuška gomila na ulici i uživa u slavi.

Evo me, sad postojim, razmišlja, sad stvarno postojim. Svi se pitaju tko sam.

Prošeće niz Ulicu Mare pored mjesta svojeg trijumfa i osjeti navalu ponosa kad ugleda

žutu traku kako lepeće na vjetru. Prizove na trenutak taj erotski doživljaj: kurvu koja tetura,

očajno pokušavajući začepiti ranu iz koje šiklja krv. Nekoliko se puta čak morao izmaknuti da

ga ne pošprica po novim tenisicama. Moram biti pažljiviji, pomisli. To se tako ne radi, ako ne

želim da me uhvate. Bolje bi bilo da naučim nešto od onog drugog tipa. Sljedeći put neću

ostaviti toliki nered.

No, ne žuri mu se. Nikad se nije bolje osjećao. Bože, već satima nisam ni pomislio na

Jackie Jacobs. Više mi ništa ne znači. Nije me dostojna. Sad kad sam postao Netko.

Zaslužujem bolje od nje i njezine zatvorske čuvarice Amber Gordon. Više me neće sputavati.

Dok tako snatri, netko se očeše o njegov rukav, ispriča se i pogleda ga u oči. To je ona

novinarka koja je s njim razgovarala na plaži. Kirsty Lindsay. Nasmiješi mu se i požuri prema

rivi. Huh, toliko sam se zanio slavom da sam potpuno zaboravio pogledati njezin nedjeljni

članak. Podsjeti se da provjeri stranice Tribunea kad dođe kući, ali će je u međuvremenu

slijediti. Ovaj put ga se neće tako lako otresti kao prošli. Čim ga primijeti, shvatit će da je i on

Netko.

Na sebi ima svakodnevnu odjeću, traperice i kišni mantil, ali se ispod nje ipak nazire

lijepa figura. Možda nije onakva zanosna, napadna leptirica u visokim petama kakve se noću

spotiču po glavnoj ulici dok prolaze pored njega, ali izgleda ženstveno i stoga samouvjereno.

Dovoljno da se Netko počne zanimati za nju. Razgovara na mobitel, o rame joj je obješena

prevelika torba za računalo, koju je prekrila drugom rukom i čini mu se mlađom nego za

prvoga kratkog susreta. Pričeka da odmakne nekoliko koraka i počne ju slijediti u stopu.

S kime god da razgovara, taj ne zvuči kao da je zadovoljan njome. - Znam, dušo, i rekla

sam ti da mi je žao - čuje ju kako govori. - Nisam se ovamo došla zabavljati. Radije bih bila

negdje drugdje.

Naglo stane, i Martin se umalo zabije u nju. Brzo se okrene, praveći se da čita oglase

izvješene u izlogu novinske agencije, mada to uopće nije potrebno, budući da je ona toliko

obuzeta razgovorom da ni ne primjećuje što se događa oko nje. Trebao bih ju upozoriti, misli

Martin, da bude pažljivija. Možda bih tako mogao započeti razgovor. Ona bi mi bila zahvalna

i...

- Da, da, znam, Jim - glas joj više nije tako samodopadan kakvim ga pamti. To ga začudi.

- Ponavljam ti, žao mi je. Molim? Da, znam. Dovraga. Kao da se žene već stoljećima ne žale

na isto.

110

Uto se nasmije, i Martina zabrine ton kojim nastavi razgovor.

- Da, da, da. Rekla sam ti da me ne zoveš na posao. Samo ti prigovaraj i zanovijetaj.

Ubijam se tu od posla da bi ti mogao živjeti kako si navikao, a ti se samo žališ. Čak ni kuću ne

držiš u redu.

Martinu nije baš jasno što se ovdje događa. Ne zvuči mu kao sretan brak. Sa mnom ne bi

nikad tako razgovarala, razmišlja. Ako nema poštovanja, od odnosa neće biti ništa.

Ona se ponovno nasmije. - Aha, nema šanse. Voljela bih da mogu, ali nema smisla.

Morat ću se vratiti sutra, a popodne moram poslati izvještaj. Ha? Aha. Ma pere kišurdača i

takav vjetar da mi je otpuhao gaćice. Aha. Je. Jesam, svinjo pokvarena. Voyagers Rest. Trib

zna kako razmaziti djevojku, jel'da? Ipak. Ne. Još ne. Sutra, valjda. Aha. Nazvat ću te kasnije.

Da. Obećavam. Da, da, obećavam.

Prekine vezu i spusti mobitel u torbu. Produži dalje i naglo skrene u Londis. Martin ju

slijedi i promatra kako kupuje sendvič s jajima i bocu gazirane vode.

*

Amber ima osjećaj da će joj se glava raspuknuti. Nakon svakoga sastanka sa Suzanne

Oddie osjeća se krivo nasađenom, neobrazovanom i nevažnom, ali ju je ovaj današnji

prestravio.

Mrzit će me. Svi će me mrziti. Oni koje otpustim i oni koji će dobiti dodatnog posla bez

dodatne naknade. I, koga da otpustim? Koga? Nema načina da to izvedem tako da stvar

ispadne dobro.

U glavi čuje sitan glas: Jackie. Potisne ga. Ne može ju otpustiti samo zato što je grozan

gost.

Sranje, kaže u sebi. Sranje, sranje, sranje, sranje, sranje.

Ugleda Vica kako upravlja ringišpilom. Par djevojaka koje stoje u redu neprikriveno ga

zagledaju, gurkajući jedna drugu i komentirajući. Osjeti oštar bol u križima i odjednom

postane svjesna modrica na bedrima. Kao da je pogled na Vica ponovno aktivirao bol. Nadam

se da će se Pravi Vic brzo vratiti, ne znam koliko još mogu trpjeti ljubav Onog Drugog.

Vic ju primijeti i usne mu zatitraju u osmijeh. Opet je na konju, opet mu se vratio stari

adrenalin. Vjeruje da će osjećaj potrajati danima, kao u dobra stara vremena. Aha, razmišlja,

promatrajući ju dok se udaljava, ali večeras sam doma, zar ne? Kad mi se prohtije.

Primijeti djevojke u redu i počasti ih blještavim pogledom. One se međusobno pogledaju

i stanu hihotati. Ništa jednostavnije, pomisli Vic, prelagano, štoviše. Žene samo čekaju u

redu. Malo zaigraj mišićima, donesi im Bacardi i kolu i tvoje su. Zato i jesam s njom. Nju nije

lako smotati. Volim žene koje drže do sebe. A volim i ono.

Jučer baš i nije držala do sebe, pomisli.

111

Djevojke se malo priberu i prave se da ga ne vide, smješkajući se jedna drugoj. Poznata

mu je ta igra. Još tri kruga i jest će mu iz ruke.

Priđe najbližoj gondoli, zavrti ju, a kokice u njoj zavrište od prestravljenog zadovoljstva.

Krasta od ogrebotine na zapešću počne ga svrbjeti i malo mu se rastvori kad dohvati naslon.

Sviđa mu se taj osjećaj. Ponovno zavrti gondolu i ponovno se začuje vrisak.

Amber ne želi ostati u parku. Čini joj se da svi znaju o čemu je razgovarala sa Suzanne,

premda je na dužnosti tek nekoliko čistača koji prazne kante i žure prema vrtuljcima jer ih je

razglas pozvao na hitnu intervenciju. Vrati se do ureda da pokupi kaput, ali ostavi kišobran.

Nema ga smisla nositi po ovakvom danu, vjetar će ga izokrenuti prije nego što dođe do

dućana s ukrasnim kamenjem. Riva Corniche je gotovo prazna, premda se u zraku još osjeća

slastan miris prepečena luka iz kamp prikolica s hamburgerima. Amber sva snuždena hoda

prema autobusnoj postaji. Boli ju svaki dio tijela, nešto od umora, nešto zbog Vica, a nešto

zbog loših vijesti koje joj uvijek (to je već ranije primijetila) prvo sjednu na ramena. Dok hoda

primijeti skupinu ljudi pred gradskom vijećnicom kako dovikuju pitanja. Novinari, valjda.

Usred skupine prepozna dvojicu gradskih vijećnika u odijelima koja su odjenuli posebno za

ovu priliku, a kosu začešljali. Prođu ju trnci kad na rubu skupine novinara prepozna Jade

Walker. Pored nje je Martin Bagshawe, i čini se kao da pažljivo upija svaku njezinu riječ.

Isuse, pomisli, samo da se maknem odavde, i ubrza korak.

Kirsty izvadi svoj MP3. - ... Hoćete dakle reći da su same to tražile?

Predsjedatelj gradskog vijeća Whitmoutha izmijeni brzi pogled s predstavnikom za

odnose s javnosti i krene obrambeno. - Nikad ne bih rekao tako nešto. Stavljate mi riječi u

usta.

Martin Bagshawe se drži po strani, naprežući se da čuje što govore, ali mu šum mora to

onemogućava. Čuje ju kako govori »same to tražile« i pomisli, bože, ova se ničeg ne boji.

Onda se sjeti Tine i njezinog izazivanja, pa pomisli, je, ali ima pravo, zar ne?

- Ne baš - odgovori Kirsty.

- Samo kažem da mora postojati i osobna odgovornost - pojasni vijećnik - a to nije ista

stvar.

- Osobna odgovornost da ne budete žrtva nasumičnog ubojstva?

Vijećnik se nelagodno osmjehne, zažalivši što se doveo u ovu situaciju. - Pa nećete

valjda bosi hodati po minskom polju, zar ne?

- Da znam da je na tisuću kvadratnih kilometara postavljena jedna mina i da se moram

vratiti kući, vjerojatno bih iskušala sreću, da - odgovori. - Zar nam želite reći da su ljudi

bespomoćne žrtve vlastitih poriva?

112

- Ne, nikako. Činjenica je međutim da gradom hara čovjek, koji je samo to, čovjek -

odgovori vijećnik - a, sviđalo vam se to ili ne - naše građanke mlađe dobi, naše gošće, trebaju

to imati na umu. Očito je da imamo problem s dijelom posjetitelja, koji se previše odaju

alkoholu, a alkohol smanjuje razboritost. Samo molimo te mlade žene da se čuvaju, to je sve.

Ne želimo da još netko nastrada u ovom našem ljupkom obiteljskom ljetovalištu.

Kirsty ima neki mutan osjećaj da netko prisluškuje, pa podigne glavu i ugleda čovječuljka

nalik štakoru odjevenog u anorak, koji se pravi da čita. Poznat joj je odnekud, ali joj treba

malo vremena da se sjeti otkuda. Pa da, tip s plaže. Jedan od onih čudaka koji niču kao gljive

poslije vijesti, pa bleje i istežu se, ne bi li dospjeli pred kamere. Tip joj dobaci sablastan

osmijeh, koji odaje da nema puno prakse u tome. - Vrijeme je da im netko kaže da je to loše -

dobaci vijećnicima čudak. - U gradu žive tisuće pristojnih ljudi, ali se to zbog novinara ne vidi.

- Zatim se zaustavi, kao da je primijetio neki gaf u tome što je rekao, pa se ispravi: - Većine

novinara, ne svih.

Vijećnik iskoristi priliku da se izvuče iz neugodne konverzacije i rukuje se s čovječuljkom

kao da je neki dostojanstvenik u službenom posjetu. Kirsty dvoji ima li smisla nastaviti. Ali, za

dvadeset minuta je konferencija za tisak u policijskoj postaji i mora se tamo zaputiti za slučaj

da ipak bude novosti.

Uto na pločniku preko ceste ugleda Bel kako se brzo udaljava. Isuse, to mi sad najmanje

treba. Samo da me ne vidi.

- ... odjevene kao drolje, zavijaju pod mojim prozorom - govori čovječuljak i uputi pogled

prepun žudnje prema Kirsty, tako da ona osjeti jezu kako joj se penje uz leđa. Vijećnik

proračunato uhvati čovječuljka za ruku, taman iznad lakta, poput susretljivog svećenika. -

Znajte da razumijemo Vašu zabrinutost.

Kirsty iskoristi priliku udaljiti se dok je ruka još na nadlaktici. Zadnje što želi je biti

uvučena u još jednu raspravu s tipom s plaže. Napeta je poput puške. Čini joj se da se Bel

uputila prema obali. Ja ću u suprotnom smjeru, pomisli Kirsty. Otići ću do policijske postaje

zaobilaznim putem. Utrpa MP3 u torbu, nakesi se i dobrohotno mahne Čovjeku Štakoru, pa

se okrene i uputi prema nogostupu s druge strane ceste.

Amber se skloni u sjenu između štanda sa školjkama i štanda s igračkama za plažu i

pogleda u kojem je smjeru krenula Jade. Vidi kako se zgrbila pod naletom vjetra, podigavši

ovratnik da zaštiti lice od kiše koja pada gotovo vodoravno. Kirsty skrene u uličicu pored

Cross Keysa, u smjeru Ulice Fore.

Ovo je suludo, pomisli Amber. Što to činim, zašto se skrivam? Ovo je moj dom. Moj grad.

Ipak je znatiželjna. Nije bilo dana kad nije pomislila na tu ženu, makar na tren. Poznaju

se samo jedan dan, a sad su nerazdvojne za cijeli život, premda im je izgleda otišao u

suprotnom smjeru. Jade se doima kao da joj ide u životu, kao da joj je rehabilitacija donijela

onoliko dobra koliko je njoj donijela zla.

113

Osjeti gorčinu u ustima. Osjeti kako je život nepošten; zna da je tako. Jade je, eto,

nagrađena, a ona kažnjena. Pogledaj ju samo - šeće uokolo visoko podignute glave, dok se ja

zavlačim u sjenu. Sjeti li se uopće mene? Onako kako se ja sjetim nje? S ljubavlju i bijesom,

kao prijateljice koju nikad nisam imala, kao izvora svega zla u mom životu?

Shvati da joj se niz lice osim kiše slijevaju i suze. Prene se i primi za naramenicu torbe,

dok ju bol preplavljuje iznenađujućom silinom. Bila sam dijete. I sve - sve - mi je oteto u

jedno zlokobno popodne.

Žustro otare oči i krene nazad prema rivi. Ona je ovdje uljez, a ne ja. A kad već ulazi u

moj teritorij, mogla bi odgovoriti na neka pitanja.

Dok prema van pokušava zadržati pribranost, Martin se iznutra sav izjeda od nelagode.

Ne mogu vjerovati da sam to izgovorio o novinarima. Mislit će da ja mislim kako je ista kao i

oni, premda sam to pokušao izgladiti. Uprskao sam stvar, a da nisam uspio ni porazgovarati s

njom. Morat ću biti uporan. Jednom kad shvati kakav sam, sigurno će htjeti razgovarati sa

mnom.

Oslobodi se vijećnikove ruke na svojoj nadlaktici i bez pozdrava uputi prema gradu.

Kirsty se brzo udaljava od obale, pogledavajući na sat. Deset do tri. Konferencija za

novinare počinje za deset minuta. Gomila se već okuplja i morat će se probiti do policijskog

kordona i pokazati novinarsku akreditaciju, a zatim naći dobro mjesto da snimi izjave. To po

ovome vremenu neće biti jednostavno, a pisati bilješke po kiši je gotovo neizvedivo. Ali

upravo tada ti mozak najbolje radi. Zaustavi se pored dućana s plastičnim igračkama za plažu

veselih boja, zagledavši se u fluorescentne vjetrenjače koje klepeću na vjetru. Mogla bih

kupiti jednu za Sophie. Aha, jer upravo je vjetrenjača na štapu ono što nedostaje Sophieinom

životu. Daj se saberi, Kirsty. Tu si zbog posla. Ne smiješ izgubiti koncentraciju. Znaš i sama da

se stalno moraš dokazivati. Nema veze što si napravila ranije; dovoljno je da jednom uprskaš

stvar i ispadaš iz igre. Tako funkcionira svijet slobodnjaka, naročito otkad polovica ljudi iz

News of the World obija pragove tražeći posao. Izbjegavat će te baš kao što ti izbjegavaš nju;

obje imate što izgubiti.

Uto ju netko potapše po ramenu. Okrene se. Bel se odmakne korak unatrag, gledajući ju

s mješavinom straha, znatiželje i prezira koji i sama osjeća.

- Amber- obrati joj se - tako se zovem. To sam. Amber Gordon.

Kirsty zastane na trenutak da povrati glas, a potom progovori iznenađujuće smireno: -

Kirsty. Ja sam Kirsty.

Podne

114

Jade imitira Madonnu. Zapravo svi ovog ljeta imitiraju Madonnu, ali starije djevojčice

bolje uspijevaju u tome, pronalazeći u kutijama za modne dodatke djeliće čipke i rukavice s

odrezanim vrhovima prstiju. Jade se morala zadovoljiti time da oko glave omota pamučni šal

koji su, vlažan i malo prljav, našle zavezan za vrata crkvene ograde. Podigla je kratku suknju

na volane da pokaže bedra. Stoji na zidiću crkvene ograde i vrti se oko svoje osi, spojivši ruke

iznad glave da izbaci prsa.

- Like a vir-gin - uhhh! - zapjeva pa se zadiše jer je ples naporan, a krumpir na kojem živi

ne daje snagu. Izazovno ide rukama gore-dolje po tijelu. - Fucked for the very first time...

- Touched – ispravlja ju Bel- pjesma ide: »touched«.

- Nije valjda da vjeruješ u to, ha?- provjerava Jade. - Luh-ike a vur-ur-ur-ur-gin, uh-when

yuh heartbeat's nuh-nuh-nuh necks to mine.

Zanjiše se i povrati ravnotežu rukama. Izbaci jedan kuk, pa drugi, poput lakrdijala. - Vu-

huu-hu-hu-vau-o-u-vau-o-vau-o. - Bel se zamisli na trenutak, pa se popne pored nje i zauzme

pozu.

- Ne, ne, ne - objašnjava joj Jade. - Ne tako. Moraš jaako izbaciti kukove. Kao da si na

gondoli.

Bel ne daju gledati emisiju Top of the Pops, pa nije vidjela spot. U stvari, pjesmu je čula

samo na Radio Luxembourgu, onako potiho na uho, nakon što se u nedjelju navečer zavukla u

krevet. Ali može zamisliti kako je stajati na čamcu koji se njiše na talijanskom kanalu, pa

izbaci kukove kao da pokušava održati ravnotežu. - Da, tako - zadihano će Jade i obje se

zahihoću.

Uto se otvore crkvena vrata i iz njih iziđe, kako ih Belin očuh Michael zove, jedna od

Dobrih Žena Iz Cvjetnog Odbora, noseći dvije vaze od zelenog stakla. Na sebi ima poplun

jaknu i karirane vunene hlače, a sijeda joj je kosa omotana svilenim rupcem s otisnutim

uzorkom konjskih žvala i ostruga. Izlije ustajalu vodu iz vaza u kanalizacijski otvor, uspravi se i

obrati Jade i Bel.

- Što to radite, djevojčice?

- Ništa - odgovori Jade, iz navike.

- Meni to ne izgleda kao ništa. - Ima glas osobe koja zna kako dresirati pse na

otvorenom, rika joj se razliježe preko groblja poput uragana. - Što to radite na onom zidu?

Hoćete li ga oštetiti?

- Ne, nećemo - odgovori Bel najfinije što umije. - Samoplešemo.

- E pa, idite plesati nekamo drugdje. Srušite li taj zid, vaši će roditelji morati platiti za

njega.

Jade pogleda stoljetni kamen pod njezinim nogama. - Riskirat ćemo - odgovori. - Ne

vjerujem da će se pomaknuti ni za milimetar.

115

- Ne budi drska! - vikne žena na nju. - Poznajem te, Jade Walker. Cijelo te selo ima na

oku!

- I-ma, ne-ma, pune vreće tri - ispali Jade, a Bel se stane cerekati. U njezinom svijetu,

djevojčice ovako ne razgovaraju s odraslima. A ako i razgovaraju, završe u svojoj sobi ili, kao

u njezinom slučaju, u podrumu.

Žena cokne jezikom s neodobravanjem i uputi se nazad prema trijemu, prostrijelivši ih još

jednim pogledom preko ramena. - Da nemam toliko posla, dovela bih ja tebe u red, mlada

damo. Sad idem do kraja urediti cvijeće, a kad se vratim, da ste nestale odavde.

- Ili šta? Pozvat ćete župnika? - drsko će Jade.

- Uff - protisne žena i zalupi za sobom crkvena vrata.

- Krava blesava - kaže Jade, prekriži zglavke na rukama i nastavi senzualno vrtjeti

kukovima. - Yuh so fine, and yuh mine.

Bel pokuša oponašati njezine pokrete i pridruži se pjevanju svojim finim kontraaltom: -

Ibbe yoz, tuh the enduv tiy-y-ime...

- Opa - začuje se muški glas - čuj ti ovaj zbor dasaka.

Bel se trgne, zanjiše i uhvati za Jadeinu ruku da ne padne. Djevojke uspiju zadržati

ravnotežu nekoliko trenutaka, a potom se zajedno strovale u groblje. Bel zahvati bedrom

nadgrobnu ploču i pukne joj koža. Jaukne, ugledavši krv koja joj počne natapati ružičaste

pamučne hlačice. Jade se nekako osovi na noge na mahovinom prekrivenoj ploči i stavi ruke

na bokove, zauzevši prkosan stav.

- Jebi se, Shane.

Bel digne pogled prema najstarijem Walkerovom sinu. Stoji na pločniku zalizane kose, u

jeftinoj kožnoj jakni u stilu Martina Kempa i ceri se neodređeno.

- Tko ti je ova mala, Jade?

- Jebi se - ponovi ona.

Bel ga promatra dugo i oštro. Dosad nije imala prilike gledati ga iz ove blizine. U selu ga

izbjegavaju u širokom luku, izbjegavajući svaki susret očima. Sa svojih devetnaest godina,

Shane iza sebe već ima niz osuda za provale i krađu automobila. Budući da mu nedostaje

ulična inteligencija i vozačka umješnost njegova brata Darrena, svaki put ga uhvate. Izbjegao

je zatvor samo zahvaljujući izuzetno niskom kvocijentu inteligencije, ali svi govore da će tamo

završiti prije ili kasnije.

- Umišljate si da ste Human League, ha?- podbada Shane. Donja mu se čeljust objesila

kao da mu nije dobro pričvršćena za ostatak lubanje, tako da su mu usnice vlažne i daju neki

raskalašeni izgled.

Jade iščupa grumen zemlje s travom i baci ga na njega. - Shane, rekla sam ti da odjebeš!

- Ionako idem do Klupe. E, da, Jade...

116

- Šta?

- Opet si krala? Stari će ti oderali kožu.

- Uh, sranje - promrmlja Jade i umorno sjedne u travu. Bel dosad nije srela nikoga tko

psuje s takvom lakoćom, kao da se radi o običnim pridjevima. To ju istodobno fascinira i

nervira. Da se njoj omaknu riječi kakve Jade izgovara a da ni ne primjećuje, zaključali bi ju na

više dana. Promatra ju s divljenjem, rukom još uvijek pritišćući ranu.

- Mrzim ovo usrano selo.

- I ja - doda Bel.

- Boli? - upita ju Jade.

- Malo.

- Daj da vidim.

Bel podigne ruku s rane. Na bedru joj je ogrebotina veličine šake i već se napravila

modrica. Kapi krvi natapaju ranu, zatvarajući ju. - Jebote - kaže Jade zadivljeno.

- Ne boli toliko - ponosno će Bel.

Jade otrovno pogleda prema Shaneu koji se njišući udaljava. - Svinja, jedna. Trebala bi to

oprati.

- Ma, stat će.

- Bilo je samo dvadeset penija - kaže Jade. - Kako je to mogao primijetiti?

- Odrasli sve primjećuju - objasni Bel samouvjereno. Barem kad se radi o meni, pomisli.

Kad je Miranda u pitanju, ne primijete ništa. A ako i primijete, nađu načina da to prišiju meni.

Osovi se na noge i prebaci preko zidića. - Što će ti tata napraviti?- upita Jade.

Ova slegne ramenima. - Bog zna. Ali bit će najbolje da ga se neko vrijeme klonim.

- Neće te valjda tući, ha?

Jade se kao neugodno iznenadi, kako su ju naučili. - Naravno da ne! Kakvima nas to

smatraš? Aha, razmišlja Bel, bolje ne ulaziti u to. Bar dok se bolje ne upoznamo.

- Izgrdit će me - doda Jade. - Najbolje da se još ne vraćam kući. Možda mu uspijem

staviti novce natrag u džep, pa će pomisliti da se prevario.

- Aha, dobra zamisao.

Jade uzdahne: - Ali s Kit-Katom neću izdržati do užine.

- Ne brini, možeš doći k meni - utješi ju Bel.

Jade podigne obrve, nenaviknuta na pozive ove vrste. Sama nikad nikog nije pozivala,

čak i kad je imala koga.

117

- Neće li ti se mama i tata ljutiti?

- Očuh. Na odmoru su u Maleziji - odgovori Bel usiljenom bezbrižnošću.

- Ha, i nisu te poveli sa sobom?

- Nisu. Poveli su Mirandu. Ja sam bila zločesta, pa su me ostavili ovdje.

- Ostavili su te samu samcijatu?

Bel odmahne glavom. - Ne budi blesava. Romina je sa mnom. Ali ona radi što joj kažem.

118

DVADESET l PRVO POGLAVLJE

U kafiću je mračno. Treba joj nekoliko trenutaka da joj se oči priviknu i razaznaju Amber,

koja sjedi na kauču u kutu u uvučenom dijelu kafića. Usprkos polutami, nosi ogromne

sunčane naočale, koje joj skrivaju pola lica. Kirsty zastane, neodlučna što bi sad trebala

učiniti. Što se radi u ovakvoj situaciji? Nasmiješiš se i mahneš?

Dok joj se približava, lice joj postaje jasnije: ponosito, pomalo prkosno, pomalo

uplašeno. Oči joj neodlučno bježe s Kirsty po sobi pa nazad. Osjećamo se jednako, razmišlja

Kirsty. Baš kao ni ja, ne zna što bi sa sobom ni zašto je ovdje.

Priđe i stane pred Amber nekako usiljeno, a Amber se ne pomakne s kauča, kao da je

prikovana za njega.

- Bok - pozdravi ju. Što sad? Pružiti joj ruku? Poljubiti se?

Ne učine ništa od toga. Kirsty spusti torbu na stolić od tikovine s Balija i smjesti se u

slobodni dio kauča. Veliki je to komad kožnog namještaja sa zakrpama od pletenog ikata. Na

stoliću ispred njih stoji svijećnjak od kovanog željeza s pet utrnulih svijeća, s kojeg se

elegantno spuštaju stalaktiti od voska.

Žene se pogledaju. Kirsty se ponovno iznenadi koliko joj Amber izgleda stara i izmučena.

Sjedi i prevrće u ruci kutiju cigareta s Kirstyinim telefonskim brojem, bezizražajno ju

promatrajući. Kad bi barem skinula te vražje naočale, razmišlja Kirsty.

- Naručit ću si kavu, hoćeš ti nešto?

Amber kimne prema šanku: - Već sam naručila čaj.

- Okej - krotko će Kirsty.

Nastane muk i pogledi im se razdvoje. Kirsty promotri prostoriju i pomisli kako je zadnji

put u ovako boemskoj kavani bila u Londonu. Ovaj je lokal kao stvoren za Brighton: goli

zidovi od cigle, obojane podne daske, baršunaste zavjese, satovi u obliku sunca, ogledala u

masivnim okvirima, pozlaćene zidne svjetiljke. Unutra je stalo dvadesetak stolova s

pripadajućim kaučima i staromodnim školjkastim foteljama, većim i manjim rasparenim

šalicama, čašama i tanjurima iz shabby chic dućana. Lokal bruji opuštenom atmosferom

kakvu ne poznaje u svome gradiću, budući da svi samo jure za novim uzbuđenjima.

Whitmouth je počeo sve više privlačiti umjetnike. Izgleda da je Whitstable postao preskup.

Još nekoliko godina i gej barova, i ovaj će se grad po reputaciji pridružiti ostalim obalnim

gradovima.

S druge strane, pored zamagljenog prozora ugleda dopisnika iz Mirrora kako mahnito

tipka na laptopu, dok mu se pored lakta hladi kava i ciabbatta s pečenom paprikom i

mozarelom. Ona svoj članak mora poslati do sedam i nema pojma kako će to izvesti. Da se

119

barem sjeća ičega s novinske konferencije. Dopisnik ju nije primijetio i Kirsty se nada da će

tako i ostati.

Amber ju šutke promatra, obješena lica, pa kaže: - Ne bismo to trebale raditi.

Kirsty se okrene. - Ne. To je glupo. Mi smo glupe.

- Ako se ovo ikad sazna...

Kirsty ju potpuno razumije. Nedvojbeno i namjerno su prekršile uvjetnu. Da ih sad netko

vidi, bio bi to kraj za obje. Prešle su granicu i ne mogu se pozvati na slučajnost. - Ovo je

jedini put. Prvi i zadnji. Nitko neće saznati. Pa nije baš da nas prate.

- Koliko se često u zadnje vrijeme moraš javljati? - upitaju Amber.

- Jednom mjesečno. Ili kad promijenim adresu, što još nisam. Ili kad putujem. Van, to

jest.

- Kako to izvodiš? Kako to uklopiš u svoj... - pokaže na netbook, bilježnicu i mobilni

telefon na stolu.

- Slobodnjak sam. U svakom trenutku mogu reći da sam negdje i nikom ništa.

- Zgodno - napomene Amber.

- Ah-ha - promrmlja Kirsty, ne znajući što bi drugo rekla. Amber slegne ramenima. - Ja

radim noćne.

- Ah-ha - ponovi Kirsty i podigne glavu da pronađe konobaricu.

-Ja ne znam ni kako bih došla do pasoša - nastavi Amber.

- To i nije neki problem - počne objašnjavati Kirsty - samo trebaš izvod iz matice

rođenih i izvod zahtjeva za promjenu imena. .. - a onda shvati da je pitanje retoričko, pa

zašuti. Kao roditelj i novinar toliko je navikla biti ta koja zna i dijeli informacije da tu i tamo

zanemari da ih nitko nije ni tražio. Amber je skupila usne i ponovno luta pogledom uokolo

preko njezina ramena.

- Oprosti.

- Nema veze - odgovori Amber. Obje ponovno zašute, promatrajući jedna drugoj lice,

spajajući ga s onim kojega se sjećaju iz djetinjstva.

- Pa, izgledaš kao da te je život mazio - prva će Amber, zajedljivo.

I što sad da ona odgovori na to? Nekome koga život očito nije mazio? »Istina. Ne smijem

se žaliti?«

- Da - odgovori krotko. Uz gornju Amberinu usnu protegle su se okomite bore, kao da

često pući usne. Između obrva protežu se dvije još dublje bore. Kirsty pak ima bore koje joj

se spuštaju s kutova usana, vodoravne koje joj brazdaju čelo, blage bore u kutovima očiju,

tzv. smijuljice, ali nijedna nije tako duboka i jasna kao Amberine. Amberina blond kosa izbija

iz lubanje poput morske trave. Nema ukrasa na rukama, zglobovima, vratu i ušima, izuzme li

120

se običan sat s vodootpornim remenom. Naspram nje, Kirsty se osjeća nakićenom.

Nelagodno joj je zbog zaručničkog prstena, koji je tradicionalno koštao cijelu Jimovu plaču,

zbog činjenice ne samo da joj ogrlica ide uz naušnice, već i da je optočena pravim

smaragdima, makar bili i sićušni.

Amberini nokti na prstima su kratki, kožica suha i nabrana, a koža gruba od posla. Kirsty

pak, premda provodi previše vremena za tipkovnicom da bi se redovito manikirala, ima lijepo

uređene nokte, premazane slojem laka, a kožu redovito hrani kremom iz tube, koju uvijek

nosi u torbici. Ovo najbolje govori koliko su nam životi različiti, pomisli.

- Novinarka, dakle?

- Da.

- Kad sam te upoznala, nisi znala ni čitati.

Kirsty se zacrveni pri pomisli na djetinjstvo. Sjeti se fine gospođice Bel Oldacre koju je

upoznala onog ljetnog dana i ponovno se zasrami. - Pa, znaš... imala sam sreće u

Exmouthu... Nisu mi dopustili da se skrivam u zadnjoj klupi i ispunim očekivanja. ..

Amber problijedi i nasloni se. Izgleda nekako povrijeđeno. Ljuto. Uh, pomisli Kirsty.

Izgleda da sam joj takla u živac.

- Exmouth? Poslali su te u Exmouth?

Sva djeca iz popravnih domova poznaju se međusobno. Barem oni koji su krupna riba. O

njima se neprestano priča medu cimerima sa strahom i zavisti. Jedni odlaze, drugi dolaze,

treći izlaze. Kirsty zna koliko je imala sreće što su je poslali u Exmouth. Svaki dan, svaki put

kad pokriva sličnu priču na novine, sjeti se koliko je imala sreće. - Uh, pa da - odgovori

oprezno, još uvijek pipajući teren.

- Znaš li gdje su poslali mene? - upitaju Amber, premda je više zvučalo kao optužba nego

pitanje.

- Ne - odgovori Kirsty. - Naravno da ne znam, Amber. Znaš da ne znam.

- BlackdownHills.

- Isuse. - Opet joj ponestane riječi. Ovo ju je zaprepastilo.

- Znači, čula si za to mjesto? - prostrijeli ju Amber očima i optužujućim tonom. -

Naravno, sad je zatvoren.

- Znam - odgovori Kirsty. - Pisala sam o tome.

- Aha - ogorčeno će Amber - i ja sam čula za Exmouth.

Kirsty zatrese glavom, osjećajući čudnu potrebu da se ispriča kao da je to što je izbjegla

svijet samica i kratkih elektrošokova uzrok Amberinim nevoljama. Ali Blackdown Hills... Kada

bi nekome htjeli zaprijetiti u Exmouthu, samo bi spomenuli Blackdown Hills. Tamo su slali

one za koje su mislili da nikad neće izaći.

121

- Da. Bog zna. Lutrija, valjda - odgovori, mada nije trebala.

- Da, valjda.

Amber pogleda Kirsty i osjeti bodež u srcu. Zašto ne bih očekivala da dobiješ istu kaznu

kao i ja. Normalno je da jesam. A pogledaj nas sad. Dijametralno smo suprotne od onog što

smo bile prvoga dana, dok smo visjele na Klupi. Osjećam se kao laboratorijski štakor u nekom

usranom psihijatrijskom eksperimentu.

Kirsty spusti pogled, rumenih obraza. Izgleda posramljeno, kao da je ona kriva za ovo što

se dogodilo Amber. Ne znajući što bi si rekle, obje odlutaju u sjećanje.

- Pa, imaš li djece? - Amber naglo promijeni temu. Nema pojma zašto joj je upravo to

pitanje prvo palo na pamet, ali evo ga.

- Imam - odgovori Kirsty. - Dvoje. Lukea i Sophie. Ona ima jedanaest, a on osam.

Gotovo automatski maši se torbe da izvadi fotografije koje drži u novčaniku, ali se

predomisli i vrati ruke na stolić.

- Drago mi je - bezizražajno će Amber.

- A ti? - plašljivo će Kirsty. Daj reci barem nešto dobro. Ne mogu više podnijeti ovaj

osjećaj krivnje.

Amber odmahne glavom. - Ne, ništa takvoga.

Kao i uvijek s ovom temom, Kirsty ne zna što bi trebala reći. Izraziti sućut? Preletjeti

preko toga? Ispaliti onu potrošenu roditeljsku uzrečicu »blago tebi«, premda svi znaju koliko

je neiskrena?

- Jesi li željela? Imati djece?

- Naravno - odgovori Amber, pogledavši ju u oči - ali, tu smo gdje smo. Opet lutrija,

valjda.

- Žao mi je - promuca Kirsty, ponovno postidena.

- Imamo dva psa - doda Amber. - Zapravo ja. Mislim da je njemu potpuno svejedno.

Zovu se Mary-Kate i Ashley. Papillonke.

Kirsty se nasmije. - Dobra imena.

- Je. Malo zločesto, ali... - Lice joj odjednom izgubi grubost i zasja. Na trenutak postane

lijepo, mlađe, ljubazno. - Naravno, nije ista stvar, ali volim ih. Toliko da me sram priznati.

- Sjajne su to životinje - doda Kirsty bez puno razmišljanja.

- Imaš li ti koju?

- Mačka. Glupljeg nema na svijetu. Samo sjedi po kući.

- Kako se zove?

122

- Barney.

- Aha - kaže Amber, a Kirsty se zapita na što ju je to ime asociralo. Bože, ne mogu joj

ništa pročitati s lica, osim onog bljeska ogorčenosti. Ništa mi ne govori. Da se radi o nekom

drugom, znala bih pročitati koješta. Počevši od sebe.

Priđe im konobarica, donoseći čaj za Amber u keramičkoj šalici veličine zdjelice za pse. -

Izvolite, još je vruć. Amber ga uzme, jedva ju primjećujući. Mogu li dobiti caffé latte? - upita

Kirsty.

- Svakako.

- Hvala - odgovori. Ovo joj je prva u Whitmouthu. Osjeti olakšanje.

- Odmah se vraćam - kaže konobarica. Kirsty se ponovno okrene prema Amber i shvati

da je ono zagonetno lice počelo kolutati očima i zabavljati se.

- Aha, i mi ovdje u Whitmouthu imamo caffé latte - prokomentira zajedljivo, pa otkine

krajeve četiri vrećice šećera i istrese ga u šalicu. Primijeti da ju Kirsty promatra i suho se

nasmije.

- Navika - objasni. - Energetski odgovara kolačiću, a besplatno je. Opet promotri Kirsty,

miješajući čaj. - Dakle, pretpostavljam da živiš u Londonu?

Sad se Kirsty nasmije. - Ne. Otkud ti ta ideja?

- Pa, znaš, caffé latte i to.

Kirsty se opet nasmije, nekako usiljeno, poželjevši da to ne čini svaki put kad je

nervozna. - Ne. Živim u Farnhamu.

- Surrey? Zgodno.

- Aha - potvrdi Kirsty, pomalo uzrujana. Smješta me u okvire. Budući da sam izvukla

sretniji kraj od nje, štogod da sam dosad napravila tumačit će kao puku sreću. - Istina, trebali

smo naporno raditi da dospijemo tamo, ali da.

- Ne sumnjam - odgovori Amber s neugodnim prizvukom u glasu. - A što radi tvoj muž?

Premda Jimova nevolja nikako to neće ispraviti, Kirsty se ipak maši tog aduta pred

svojom bivšom prijateljicom: - Trenutno ništa. I nas je dohvatila recesija. Već godinu dana.

Ne znam kad je prije prošlo toliko vremena. Mi... činim sve što mogu, razumiješ?

Amber malo spusti loptu. - O, žao mi je. Nije vam lako.

I nije, pomisli Kirsty. Nije lako. Zapravo te hvata jeza i izjeda te kad moraš žonglirati s

dugovima, prelijevati iz Šupljeg u prazno, žrtvovati sve živo da banka koja ga je otpustila ne

nasluti kako zapravo nismo u stanju otplaćivati kredit za stan koji oni drže u hipoteci. Da, nije

lako biti srednja klasa. Nijedna se građanska inicijativa ne zalaže za nas.

Zna da je došla ovdje postaviti neka pitanja i da je ovo vjerojatno jedina prilika, ali ne zna

otkud krenuti. - A ti? Spomenula si nekoga.

123

- Da. Neki dan si se čula s njim na mobitel, zapravo tvoj muž. Zove se Vic. Živimo zajedno

već šest godina.

- Lijepo, ja... to je lijepo - nemušto će Kirsty, svjesna da zvuči kao da govori s visoka. -

Kako ste se sreli?

- Na poslu. Radimo zajedno. Zapravo, ne baš zajedno, ali i on radi u Funnlandu. A ti?

- Pa, kako to već ide. Preko zajedničkih prijatelja. Znaš ono, popričate na zabavama i...

tako.

Zabave, pomisli Amber, još jedna stvar koju sam propustila. Barem ovakve o kojima ti

govoriš. Na kojima se skupi društvo i uz paštetu od lososa razgovara i pleše. Zašto ti to trlja

na nos?

- I, zna li? Tvoj muž. O tebi?

- Jim? - naježi se Kirsty po rukama. - Ne, zaboga. Apsolutno ništa. Nisam mu mogla reći.

Ne bih znala kako...

- Pa što mu onda kažeš? Koju si mu priču prodala?

- Da sam imala loše roditelje. Da sam bila u skrbništvu. Da ne želim o tome govoriti. Znaš

već.

- I progutao ju je?

- Hm. U početku se zanosio mišlju da nas može nekim čudom ponovno povezati, ali je

davno od toga odustao. Mislim da se pomirio s tim da se tu ne da ništa promijeniti. Misli da

me to učinilo takvom kakva jesam. Da odbijam gledati unatrag.

- To svakako - odgovori Amber.

Kirsty proguta knedlu. Jasno joj je da ovo ne ide u dobrom smjeru. Istina, nije puno ni

očekivala od ovog razgovora. - A tvoj Vic? Zna li on?

- Ne pita - odgovori Amber. - Valjda sam i zbog toga s njim. Nikad ne postavlja takva

pitanja. Zapravo, ništa ne pita. Nisam srela manje znatiželjnijeg čovjeka od njega.

Manje znatiželjnog, pobuni se Kirstyin urednik u glavi, ali ga brzo zatomi. K vragu, ta veza

zvuči nekako... šuplje.

Amber kao da primijeti što joj je prošlo kroz glavu. - Ma, ne žali me - ispali - ne treba mi

tvoje sažaljenje. Vjeruj mi, to mi odgovara.

Kirsty se zarumeni i spusti pogled. Uto se pojavi konobarica s kavom. - Malo sam posula

čokoladom. Nadam se da će biti u redu.

- Oh, hvala - odgovori Kirsty, premda više voli cimet.

Promiješa kavu i pogleda Amber krajičkom oka. - Žao mi je, Amber.

Ova se namršti sumnjičavo i zauzme gard: - Žao? Zbog čega?

124

- Ma ne - požuri objasniti Kirsty - nisam to tako mislila. Stvarno. Htjela sam se ispričati,

ako sam te uvrijedila. A i zato jer... jer nisam znala za Blackdown Hills. Nisam znala što ti se

događalo.

- A da? A da si znala, što bi napravila? Dojurila da me izvučeš?

- Znaš da... O, bože. Nisam znala. Samo to. I žao mi je.

Amber i dalje drži gard. Ne ide mi ovaj razgovor, pomisli Kirsty. Jim bi to puno bolje

izveo. Znao bi kako razgovarati s njom. Kad bih ga barem mogla pitati za savjet.

Amber nekoliko puta odmahne glavom. - E, pa, moj život nije takva tragedija kako ti

misliš, Jade. Možda ne živim u Farnhamu, ali mi je sasvim dobro. Samo da znaš, i mi smo

kupili kuću. Nisam socijalni slučaj. Ne treba mi tvoje sažaljenja, hvala na pitanju.

Kirsty se posrami, potpuno izbačena iz ravnoteže. Boli ju taj ton. Pa nije valjda ljuta na

mene? Nisam joj ja to učinila. Nisam ju ja poslala u Blackdown. - Da! Oprosti. Bože, sve sam

uprskala. Svjesna sam toga. Nisam to htjela... - Ponestane joj riječi. Sva snuždena, ponovno

promiješa kavu, a Amber skrene pogled iza onih glupih sunčanih naočala preko njezina

ramena na dekorativne tapete. Kirsty primijeti neki lik s onu stranu prozora. Onaj štakor od

malo prije. Ruke je prislonio na staklo, zakrilivši oči, da bolje vidi unutra. Smiješni čovječuljak.

Kladim se da ga ovdje smatraju davežom. Ponovno pogleda Amber.

- Znaš li što ja mislim? - upita Amber.

Zapravo i ne želi znati, ali joj duguje toliko uljudnosti. - Ne znam.

- Mislim da si dobila Exmouth i obrazovanje zato jer su te smatrali zavedenom - baci joj

rukavicu. - To sve objašnjava.

- Amber, za to sam se morala izboriti! - pobuni se Kirsty. - Nisu mi ponudili fakultet na

pladnju. Sama sam se izborila.

Amber ju prekine, stisnutih očiju: - Da, ali svi znamo zašto si dobila tu priliku, zar ne?

- Zašto? - snuždeno će Kirsty.

Amber se počne igrati žličicom i pogledaju Ijutito: - Zato što sam zlo bila ja, a ti si bila

zavedena. Na kraju krajeva, tako je pisalo i u novinama. Što bolje odgovara opisu zle kučke

od gospodskog izgovora.

Bujica riječi odjednom stane, kao da joj je ponestalo daha.

- O bože, Bel. - Kirsty ne želi u to vjerovati. Dijete je dijete. To ne može biti istina. -

Strašno mi je žao. Sigurna sam da se ipak radilo o sreći. Ne može biti drugačije.

Amber ponovno odvrati pogled, skriven iza tamnih naočala. - E, pa, ne možeš se samo

pojaviti i dobiti oprost. U zao čas. Toliko da znaš. Mislim da nije u redu da se tebi pomoglo, a

da sam ja kažnjena. Nije me briga što drugi misle. Nisam ništa više kriva od tebe za ono što se

dogodilo. A sada znam da će te dio mene mrziti dokle god sam živa.

125

DVADESET l DRUGO POGLAVLJE

Amber je propustila svaku priliku da ukrade malo sna prije smjene, pa odluči otići ranije

na posao. Nemirna je, nesigurna i želi biti među ljudima, jer ju ljudi najbolje odvrate od

razmišljanja. Amber još nikad nije došla u Funnland kao posjetitelj, a sada joj se učini

privlačnim doživjeti ga kroz bubnjanje pop glazbe, nabrijani smijeh stranaca, suludo

kovitlanje svjetla i pokreta, a da pritom ne razmišlja o razvodnim kutijama, hidrauličnim

klipovima, kablovima, dizalicama, dimu i zrcalima koji to čine mogućim.

Uđe kroz stražnji ulaz, primijetivši da je umjesto Jasona Murphyja na smjeni nepoznati

mršavi crnac dostojanstvena držanja, koji ju promatra dok karticom otvara vrata, a potom i

svoj ormarić. Kimne mu glavom i on uzvrati, službeno - ni prijateljski ni hladno, ne

pokazujući ni znatiželju niti dosadu. Spusti torbu, ali ostavi jaknu, premještajući ključeve i

novce u džep na kopčanje.

S ringišpila dopiru zvukovi pjesme »We Are Family«, iz Kuće strave »Blue Suede Shoes«,

a iz vodenog parka »Echo Beach«. Toliko se već navikla na te neprestane napadaje na osjetila

da je u stanju prepoznati svaku pjesmu zasebno i zna da iza njih slijede »I Feel for You«,

»Rock Around the Clock« i »Once in a Lifetime«. Također zna da Vic i njegov frend Dave

upravo izvode svoju plesnu točku na »We Are Family«: dva pastuha naslonjeni jedan na

drugoga koji se teatralno njišu s raširenim dlanovima pored glave, nasmijavajući mušterije

uvjerene da svjedoče trenutku razdragane improvizacije. Da pričekaju na istom mjestu do

sljedećeg punog sata plus jedanaest minuta, vidjeli bi reprizu. Takva je to improvizacija - na

svaki puni sat. Za sedamnaest će se minuta studenti koji čekaju u redu za rollercoaster

»spontano« pretvoriti u Take That, početi tapšati po prsima i pokazivati na međunožje u

svojoj koreografiranoj razuzdanosti.

Amber po navici preleti pogledom preko ormarića s bušenim karticama. Funnland se još

drži tog sistema, ali zaposlenici za ulazak rabe magnetske kartice, tako da Suzanne Oddie

može vidjeti je li se netko od osoblja ušuljao u park da bi se besplatno zabavio. Probušenih je

kartica još uvijek malo - predvečerje tu tek nužno osoblje koje prazni pune kante i kruži

uokolo, skupljajući hvataljkama otpad s poda. Amber se dugo morala boriti da im nabave

hvataljke; prije toga su otpad skupljali saginjući se, i to neprestano saginjanje i uspravljanje

dovelo je do brojnih izostanaka zbog bola u leđima. Primijeti da je Jackie već probušila

karticu. Otkud je sad odjednom najljenija kolegica postala tako revna? Ponovno se zabrine

kako će riješiti rezanje u proračunu.

Sranje. Nemam mira ni minute. Kad ne mislim na popodnevni susret, onda moram

brinuti o ovome. Ne vidim nikakvo rješenje. Da svima srežem radno vrijeme, tako da nikoga

ne moram otpustiti? Isuse, onda bi to bila jedna nepravedna uravnilovka.

Shvati da stoji na istom mjestu već punu minutu, buljeći u vrata ormarića kao opčinjena,

i da ju zaštitar cijelo to vrijeme promatra sa zanimanjem. Daj se saberi, Amber. Hajde.

126

Nervozno zatrese glavom i uputi se u park.

Kiša se smirila i park miriše na vlagu i krafne. Kroz žamor glasova i urlike s rollercoastera

iz pozadine dopire šum valova koji se razbijaju o obalu. Zastane da razmotri ponudu, tek

rubno primjećujući gomilu ljudi. Već je godinama u Whitmouthu, a nikad se nije vozila na

njegovom poznatom rollercoasteru. Kad je prvi put došla u grad, nije si mogla priuštiti

ulaznicu za park, a s vremenom se toliko navikla na njega da ga je prestala zamjećivati, osim

kad bi s njega trebalo oribati kaugume.

Odmahne glavom poput konja koji se pokušava otresti obada. E pa neće valjda

razmišljati o poslu prije nego joj počne smjena. Ionako je danas previše razmišljala o njemu,

a uzevši sve u obzir, ionako ima dovoljno briga. Nije se trebala sresti s Jade i očekivati neko

razrješenje. Uputi se prema početku reda.

Na rollercoasteru uvijek rade tinejdžeri i oni koji su jedva prevalili dvadesetu, zbog svog

izgleda. Radi se o glavnoj atrakciji Funnlanda, pa je i logično da će na njoj raditi

najatraktivnije osoblje. Čak se i odijevaju drugačije od ostalog osoblja. Ističu se poput

dragulja u svojim žarko žutim bermudama i grimiznim majicama s natpisom EXXPLODE!!

Dakako, sve ih poznaje. Dvoje su djeca njezinog osoblja. Helen živi četiri ulaza niže na

Tennysonovom putu i na jesen odlazi u bijeli svijet, na Manchestersko sveučilište. Upravo je

ona na ulazu. Otvori rampu za osoblje i pusti Amber da uđe. - Zdravo, gđo Gordon, kako ste?

- Dobro, hvala - laže Amber.

- Zar se nešto dogodilo? - upita Helen, uljudno pokazujući brigu. Amber zabavlja kako ta

djevojka s odraslima uvijek razgovara kao s učiteljima, i to danas kad se ni s učiteljima tako

ne razgovara. - Da zaustavimo?

- Ma ne, ne- odgovori Amber. - Nije to. Shvatila sam da već šest godina radim ovdje, a

da se nijednom nisam provozala na ovome.

- Ooo - nasmije se Helen - baš smiješno. Ja sam se već prvoga tjedna provozala šest puta.

- Pa, normalno. Ja sam uglavnom tu kad ne radi.

- Pa da. Kako bilo, sad ćemo to riješiti.

Mahne sretnoj četvorki s brojevima koji su na redu za ukrcaj na prednjoj rampi. - Stanite

u red za vagon broj jedan, pa ćete se ukrcati nakon ove vožnje.

Amber osjeti nelagodu pri pomisli da će biti naprijed. Ugodnije bi se osjećala u nekom

drugom vagonu, umjesto da ispred nje nema ničega osim zraka. Svjesna je međutim da joj je

iskazana posebna čast, pa ju prihvati. Sjedajući, osjeti prezirne poglede, pune šutljive

prijetnje koju Britanci čuvaju za one koji se guraju preko reda.

Rollercoaster se zaustavi i redovi onih koji čekaju se zbiju, kao da očekuju da će se

Amber zaletjeti među njih. Ona se odmakne da im ne digne tlak i okrene se prema parku.

127

S druge strane parka otvore se vrata za osoblje i uđe skupina ljudi. Medu njima prepozna

Suzanne Oddie i shvati da je okružena tamnoplavim i žutim odorama, što može biti samo

policija. Ne prida tome puno pažnje. Od onog ubojstva policija je svaki dan u parku, čak i kad

je mirno. Krene prema prednjoj rampi prije nego što puste novi val gostiju, koji se neugodno

iznenade kad ju ugledaju ispred sebe. Vrlo se rijetko vozi netko sam, već obično ljudi idu u

parovima. Više znači hrabrije.

Pita se što sad radi Jade. Je li nju jednako potresao njihov kratki sastanak? Isuse, nisam

mogla ni zamisliti. Cijelo sam vrijeme mislila da će biti poput mene - disciplinirana strahom,

potučena sramom, oprezna i pognute glave. A sad vidim da joj je sve bilo drugačije nego

meni. To neću moći zaboraviti. Pustila sam duha iz boce i neće se više vratiti.

Nije fer. Jebote, stvarno nije fer.

Rollercoaster joj protutnji iznad glave i osjeti promjenu tlaka na koži. Osmišljen je tako

da vrisak koji dolazi odozgor svima digne adrenalin. Budući da su po tri kompozicije na stazi,

taj se vrisak čuje dvaput dok čekaš svoj red, i štogod ti racionalni dio mozga govorio, kad se

spusti sigurnosna prečka preko ramena onaj iracionalni se probudi i spreman je za opasnost.

Amber, koja je navikla u mraku osluškivati zvuk koraka, koja se trudi ne privlačiti pozornost,

ovaj vrisak duboko uznemiruje. Najradije bi se okrenula i dala petama vjetra. Njezin se vlakić

međutim već zaustavio uz klopot, putnici se već natiskuju da uđu i shvaća da je prekasno za

povlačenje. Dok se jedni iskrcavaju na izlaznu platformu sa suprotne strane, ona nesigurno

uđe u vagon i zauzme mjesto.

Sranje, što mi je došlo? Ovo je suludo i glupo. Više kao neka kazna, a ne zadovoljstvo. A

možda baš zato to i činim. Osjećam se loše, pa se sad kažnjavam. Činim ono što su me

naučili. Na kraju krajeva, na mjestu poput Blackdown Hillsa najviše čemu su težili jest da

naučimo preuzeti vlastitu krivicu i kaznu.

Sigurnosna prečka uz zveket sjedne na svoje mjesto. Sad si iza brave. Ljudi pored nje

dišu, smiju se i razmjenjuju poglede pune iščekivanja. Amber se primi za podstavljene prečke

koje idu preko ramena i zatvori oči. Proguta slinu. Mrzim ovakve stvari. To je pravi razlog

zašto nikad ni ne idem. Svaki drugi je običan izgovor. Stalno se ponavlja isti osjećaj da gubim

nadzor. Nema šanse da to poželim raditi zbog zabave.

- Drž'te se. Krećemo - rastrubi automatski razglas i kotači sjednu na svoje mjesto na

stazi. Oh, sranje, misli Amber. Sad više ne mogu ništa napraviti da to zaustavim.

Sjeti se svoje prve noći u Blackdown Hillsu. Otkad joj je izrečena presuda nije prestala

vrištati, kolikogod ju je grlo boljelo. Sjeti se mlakoga tuša, grubog medicinskog sapuna,

vrtoglave, prazne crnine. Mama. Nije se ni pojavila u sudnici. Mrze me. Osramotila sam ih.

Sjeti se crne noći iza rešetaka prozora, tišine koja je ugušila njezine korake kad je sa

zakašnjenjem, sva mokra i preplašena, ušla u zatvorsku menzu prvi put. One hladne,

znatiželjne oči koje su se okretale da vide slavnoga pridošlicu. Službenica ju gurka, držeći ju

za nadlakticu, bez imalo suosjećanja.

Vlakić se popne na vrh prvoga prijevoja. Između nje i staze nema ničega, samo zrak pred

ponorom. Vlakić mili naprijed, stigne do krajnje točke, i naglo se zaustavi uz zveket, bacajući

128

ju naprijed na prečke. Visi licem prema dolje, gledajući u tridesetmetarski ponor. Želudac joj

se stisne. Žena pored nje stane se nervozno hihotati.

Leži otvorenih očiju. U Blackdown Hillsu je naučila ne spavati. Kad se ugase svjetla

počinje lov u kojem bande djevojaka vrebaju po hodnicima, a neprilagođeni jecaju od

straha. Bel Oldacre bulji u mrak, spremna da noktima razgrne zidove, osluškujući iz dana u

dan klikanje i grebanje metala dok netko pokušava otvoriti bravu njezinih zaključanih vrata.

Ponekad se čuje prigušeni krik ili tamu ispuni topot progonjenih i progonitelja. Znaju tko jë

ona. U to nema sumnje. Koliko je djevojčica s kraljevskim naglaskom smješteno u ovakve

ustanove?

Ne mogu se vratiti. To bi me ubilo.

Vlakić krene. Srce joj se odbije od kralježnice, a žena pored nje ispusti urlik oduševljenja i

strave. Kišica ju bode milijunima iglica. Shvati da je u strahu iskezila zube. Tračnice pod njom

nestanu i sve što vidi je praznina i milijuni nedohvatljivih kamenčića s gradske plaže.

Ispusti krik.

Dok je vlakić domilio do stanice Amber je već sva pozelenila i klonula. Udovi su joj se

pretvorili u tijesto. Njezini se suputnici smiju pod endorfinom, vičući jedan drugome »fan-

tas-tič-no«, »jebote, idemo opet«. A njoj je mučno i slaba je. Da joj sad netko kaže da mora

napraviti još jedan krug, sigurno bi umrla na licu mjesta.

Opet se zapita što sad radi Jade. Mora predati članak na vrijeme, ali već pada mrak, pa

ga je vjerojatno već i poslala, ako je stigla. Misli li i ona na mene? Ili me već zaboravila?

Otpisala me kao jednu od onih nepogoda i vratila se svom urednom životu? Ruke joj se tresu.

Sluh joj se polako privikava i na druge zvukove osim zaglušujućeg lupanja srca i shvati da

sluša prve taktove pjesme »Could It Be Magic«. Zar je već sedam i pol?

Ako odem na kavu, možda sretnem nekog poznatog da popričam s njime, vratim se u

poznato okruženje. Barem se više neću osjećati ovako i pokušavati stajati na nogama koje

me ne slušaju.

Gužva na platformi se raščistila i ostala je samo ona. Pipa put prema izlazu, držeći se

zida, sve dok ne dođe do stuba. Nesigurno se spusti, ne puštajući rukohvata.

Na putu do kafića prođe pored streljane, vlaka duhova, vrtuljka za djecu, koji je krcat

bez obzira na doba dana, i dođe do električnih autića. Mogla bi tamo sresti Vica, ali se sjeti

da se večeras zamijenio s Daveom za ringišpil. Umjesto toga, naleti na namrštenu Suzanne

Oddie, koliko joj to botoks dopušta, a koja očito nekog traži. Korak iza nje idu tri policijska

pozornika i čovjek čija odora odaje osobu visokopozicioniranu u prehrambenom lancu.

- A, tu si - kaže Suzanne, primijetivši Amber. - Ti ćeš znati.

129

Amber prepozna policajca s višim činom. On je otišao s njom i Jackie - ispratio ih, kako bi

se to reklo u policijskom žargonu, pomisli i po prvi put se nasmiješi u sebi - do policijske

postaje one večeri kad su našle Hannah Hardy. On se nasmiješi i pozdravi ju po imenu.

Suzanneino lice poprimi iznenađen, a zatim sumnjičav izraz, ali nastavi: - Gđa Gordon

poznaje sve.

- Da - odgovori policajac - primijetio sam.

- Tražite li nekoga posebno? - upita Amber.

- Da - odgovori Suzanne - Victora Cantrella. On bi danas trebao biti na autićima. Bi li ga

prepoznala?

Po drugi put u danu Amber dobije osjećaj da se ruši.

130

Pola četiri popodne

Jade se provuče kroz rupu u živici i naleti na busen kopriva. Glasno opsuje jer zna da će Chloe već

nekako završiti u njima, koliko god se trudila da raskrči put. Sad već stvarno počinje mrziti ovo dijete.

Pravi je magnet za nevolje. I svaki put kad se prevali krene to nepodnošljivo skvičanje, iritirajuće i

prodorno poput policijske sirene, koje joj zvrnda u lubanji kao zubarska bušilica. A sad su na redu

koprive.

- Rekla sam ti da se držimo ceste - zareži.

- Ne, nisi - obrecne se Bel - upravo si ti rekla da je ovako brže. Ja sam pitala ima li kakva staza.

Pasja je vrućina i zemlja je tvrda. Sve tri imaju modrice i ogrebotine od padanja i penjanja i trnja,

a sad su sejoš Jadeine šake i koljena osule blijedim plikovima od kopriva. Usta su joj suha - osjeća

kako joj se i grlo žari, a oči kao da su pune pijeska. Sad je već ljuta koliko i Bel. Objema im mozgovi

ključaju od vrućine i jada.

- Hajde - odvrati ljutilo. - Pazi, ima kopriva.

Bel gume Chloe naprijed. U posljednjih su sat vremena naučile da mora hodati u sredini. Premala

je i preglupa da vodi, a ako obje idu pred njom, zaostat će i čekati sve dok se jedna od njih ne vrati po

nju pužući ili se penjući. Nikad neću imati djece, pomisli Bel, samo da ne završim s ovakvim. Pogleda

njezino purpurno lice išarano suzama koje se skupljaju na bradi i osjeti navalu prezira. Ova ju klinka

podsjeti na Mirandu - razmaženu, beskorisnu mezimicu Mirandu - i prezir joj preraste u bijes. Uvijek

sam ja kriva. Svaki put kad nešto krene po zlu, oni okrive mene. To nije fer.

- Ne budi tako bijedna. Daj, hajde.

Chloe je već izgubila jednu cipelu u blatu negdje kod Proctorova jezerca, i bijele su joj sokne sve

prljave. Čučne i pogleda kroz rupu u živici, pa upet udari jecati. Onda se spusti na ruke i koljena i

polako počne puzati. Isuse, pomisli Bel, dupe joj je ko' u slona. Kako netko tako sićušan može imati

toliku guzicu?

Probe radi, gurne to dupe nogom. Chloe izleti na drugu stranu poput kampanjskog čepa i sleti

licem ravno u koprivnje gnijezdo. Na trenutak zavlada muk, a onda krene zavijanje: - Uuuaaaa.

Uaaaaaa. Uaaauuu!

Jade dlanovima prekrije uši. Ne mogu to podnijeti. Kako to da joj nitko ne začepi usta?

- Šuti, šuti, šuutiii!

Chloeino su lice i ruke i bedra prekriveni plikovima. Zabulji se u dlanove i počne vrištati. Čuje se

valjda sve do Banburyja. Jade ima osjećaj da će joj bubnjići prsnuti. Dohvati dijete za ruku i silovito ju

osovi na noge. - Ušuti - izdere se - ili ću ti ja dati razloga za plakanje!

Jade je najmlađa u obitelji. Provela je mnoge sate pod bijesnom paskom starije braće i sestara i

nikad nije sama brinula za mlađe od sebe. Učini isto što su i Tamara i Steph i Gary činili njoj nebrojeno

puta, suočeni s njezinim izljevima bijesa. Opali joj šamar preko obraza. Chloe odmah zašuti.

- Počneš li opet, strpat ću ti krpu u usta - zaprijeti Jade. Ne shvaća zašto je tako zlovoljna. Ne zna

ništa o dehidraciji, pregrijavanju i šećeru u krvi. Jedino što zna jest da im je Chloe teret koji nije tražila

i ne želi vući za sobom. - Naći ćemo lišće divlje blitve, pa ćemo to srediti - ohrabri ju.

131

- 'Oću kući! - zavapi Chloe. - 'Oću mami!

Bel se provuče kroz rupu i ustane. Ovome popodnevu nema kraja.

132

DVADESET l TREĆE POGLAVLJE

Kirsty je odavna naučila da joj je rad najbolja utjeha. Prvi ju je tome naučio Chris, njezin

savjetnik u Exmouthu. Prve je godine imala osjećaj da joj je glava osinjak. Stalno su joj u glavi

zujale iste misli, ne dopuštajući nijednoj drugoj da uđe. Prilično su brzo shvatili da jedva

umije čitati, da je ono malo vremena koje je provela u školi potratila zahvaljujući niskim

očekivanjima učitelja. Do svoje jedanaeste godine nije se znala koncentrirati. A sad kad bi i

pokušala, glavu bi joj ispunile slike Chloe, njezine mame, braće, gomile ispred sudnice i

preplavila bi ju ljutnja, suze i očaj.

A onda je jednoga dana čitav sat provela s Chrisom, čitajući poglavlje iz ni manje ni više

nego James Herbertovih Štakora. Koji izbor školske lektire! Čitav taj sat mozak joj se bavio

tuđom, a ne svojom mukom. Čitala je i čitala samo da sazna što se zbilo dalje. Tako je kroz

zorne prikaze grozota koje su se događale drugim ljudima spoznala utjehu učenja, pa onda

pisanja, i napokon postavljanja pitanja, slušanja odgovora i stvaranja vlastita mišljenja o

njima. A onda je jednoga dana saznala da je glavni akter priče o uspjehu. O djetetu koje je

spašeno. I to nikad nije smetnula s uma.

Nakon što se rastala s Bel u kafiću, ostalo joj je dva sata da preda članak. Kao i uvijek, taj

pritisak da isporuči je kao snažna droga koja ju uvijek vraća medu žive. Svaki je dan isto;

telefonski poziv nakon novinske konferencije, trenutak panike kada shvati zahtjevnost

zadatka, mahnito trčanje da prikupi što više informacija i pretvori ih u dobro promišljenu i

vješto napisanu priču, navala ponosa koji ju iznenadi svaki put kad pritisne tipku »pošalji« i

riječi joj odlete u eter kako bi sletjele na stol nekoga stranca prije doručka. To joj ne ostavlja

vremena da misli na bilo što drugo.

Kao i uvijek, i danas je stigla predati članak na vrijeme. Poslala ga je za rubriku domaćih

vijesti dnevnih novina, a sutra i prekosutra će poslati nove takve članke. Za nedjelju je čeka

reportaža. Urednik kaže da ljudi vole prljavo rublje, a prodaja Tribunea to potvrđuje.

Nije prošlo ni tri minute otkad je poslala članak, nazvala da javi da ga je poslala i otvorila

bočicu bijelog vina iz mini bara, a suze su joj već navrle na oči. Svom težinom sjedne na

narančasti pamučni prekrivač na krevetu i pusti da joj suze teku niz obraze u otvorena usta,

kao da ih hvata. Zažali što je pristala sastati se s Amber. Dosad se uvijek s prošlošću nosila

tako da joj nije dala pristupa mislima. Kirsty može danima - pa čak i tjednima - ne misliti na

to. Živeći u sadašnjosti i planirajući budućnost uspjela je naći načina da se nosi s prošlosti.

Zažali što nije imala više vremena da se pripremi. Sad kad više nije pred osobom kojoj su

namijenjena, u glavi joj bruje tisuće pitanja. Onaj joj dan na neki način više djeluje kao film

koji je davno gledala nego životna drama u kojoj je i sama sudjelovala. Djeluje tako daleko,

tako nepovezivo s njom kakvom se sada vidi, da je, premda joj se često vrti u glavi, obojan u

ono nestvarno blještavilo tehnikolora kakvo se viđa na kino ekranima.

133

Upita se ima li Amber isti osjećaj ili ju od onih groznih događaja i dalje obuzme mučna,

vrtoglava panika kakva zaskoči Kirsty usred sna, kad joj popusti gard. Željela bi znati kako se

Amber iz dana u dan nosi s time da laže ljudima koje najviše voli. A najviše bi željela znati boji

li se Amber jednako kao što se boji ona. I, ako se boji, koji ju strah najviše spopada: onaj od

nasilja stranaca ili onaj da će nastradati ljudi koje voli.

Od same pomisli na Jima i djecu opet joj krenu suze. Jimova dobrota i nesnalaženje s

tuđom prijevarom i zloćom njegova su velika snaga i ujedno velika slabost. Pomisao da ga

ozlijedi, da izgubi djecu, shvate li ikad da su voljeli nekoga tko nije ni postojao, oduzima joj

dah. On ju smatra dobrom osobom koju život nije mazio. Ona duboko u sebi zna - drugog

objašnjenja nema - da je pokvarena do srži i da mora učiniti sve da ih zaštiti od te odvratne

istine. Isplače se do iznemoglosti, sve dok ju nisu zaboljela ramena, a koža na kapcima

postala crvena. Malo se smiri i sad kad je prošla opasnost da će se izlajati u destruktivnom

pokušaju da se ispovijedi, odluči nazvati muža.

- Hej - javi se on - gdje držimo rezervne baterije?

- Na gornjoj lijevoj polici u garaži - odgovori ona. – Što je prestalo raditi?

- Netko je ponovno zaboravio isključiti borbeni Monster Truck.

Umorna je i udaljena, ali ju tješi da svakodnevni život ide dalje i bez nje. - Reci mu da

prestane to raditi.

- Aha. Ali neće, dokle god ne dobije pravi poticaj.

- Na što misliš?

- Na primjer, da plati iz vlastitog džepa?

- Misliš na džeparac?

- To mu je svrha.

- Hm. Džeparac mu nije dovoljan da pokrije troškove baterija.

- Baš nezgodno - odgovori Jim. - Oprosti, a kako će drugačije naučiti?

Godi joj razgovarati o ovako trivijalnim stvarima. Čak i činjenica da zatvaraju oči pred

činjenicom da im novac zastrašujuće brzo curi između prstiju je nekako utješna.

Nos joj je pun i diše na usta. Ne želi se izdati puhanjem u maramicu, ali ni pokušaj

ušmrkavanja Jimu ne prođe neopaženo. -Jesi li dobro? - upita ju.

- Aha. Samo sam umorna. I nedostaješ mi.

- Ribica. - Može ga zamisliti kako leži na njihovoj ogromnoj kutnoj garnituri s tabanima

na naslonjaču, koristeći priliku što je nema da mu prigovara. Kasno je, i već je vjerojatno

skinuo naočale, a oči su mu tako velike i osjetljive bez njih. - Mrzim kad si na putu.

Sad kad ju je pročitao, nema smisla da i dalje skriva suze. Snažno ispuše nos u pregršt

toaletnog papira.

134

- Bljak - čuje ga kako komentira - hvala ti na iskrenosti - i zahiihoće se protiv svoje volje.

Kako to da te netko može tako oraspoložiti? Koliki li je to teret na mojim leđima.

- Kako ti izgleda soba? - upita Jim. - Volio bih te zamisliti u njoj.

- Nije li malo prerano za to? - zadirkuje ga.

Osjeti njegov osmijeh kroz eter. - Daj mi neku sliku koju mogu odnijeti u kupaonicu.

- Pa... - počne Kirsty, osvrćući se po sobi ne bi li našla nešto za opisati. Toliko već

vremena provodi po hotelima za trgovačke putnike da su joj svi jednaki.

- Dobila sam krevet s baldahinom - daje mu do znanja, započevši igru koju igraju otkad

su se prvi put sreli - s golim djevojkama isklesanima na svakom stupu.

- Takav najviše volim - svečano će on. - Ima li zavjese?

- Nego što? Od crvena baršuna sa zlatnim porubom.

- Profinjeno - prokomentira Jim.

- Seksi - nadoveže se ona, naglašavajući »ks«. - Pod je također zlatan. Hoću reći, od

pravog zlata.

- Mora da je hladan.

- Podno grijanje. O, imam i platinastu kantu s ledom.

- Otmjeno. Posluga u sobu?

- To ne. Ali ima bistro.

- Restorančic? - kao čudi se Jim, uspravivši se u sjedeći položaj. - Mala, ostavljam klince i

odmah dolazim. Što nisi odmah rekla da imaš bistro.

- Otvoren je od podneva do devet navečer - pročita Kirsty s informacija za goste - i

poslužuje lepezu slasnih glavnih jela i malih obroka. Čini se da su im lazanje specijalitet.

- Dovraga - odgovori Jim - što mi to nisi prije...

- Nisam znala, Jim. Znaš kakav je Trib; stalno nas obasipa iznenađenjima.

- Pa, jesi li predala?

- Aha, jesam.

- I što je najnovije?

- Ništa što nećeš gledati večeras na vijestima. Stara, sifilitična profesionalka i djevojka

kojoj se još ne zna ime. Bez torbe, telefona, novčanika i prijatelja koji bi primijetili da je

nestala.

Zastane da promisli o tome što je rekla. - A, tako - pažljivo će Jim. Oduvijek se bojao

umrijeti nezamijećen. - Grozno - nastavi. - Žao mi je Kirsty, sad vjerojatno mrziš svoj posao.

135

- Nije strašno - žalosno će ona - sve u rok službe, zar ne?

- Valjda. Fališ mi, znaš?

- I ti meni.

- Još uvijek vrijedi da si doma prekosutra?

- Molim se bogu. Kako ste vi? Jesu li klinci večerali?

- Aha.

- Što?

- Kruh i vodu. Zašto ne uzmeš auto i samo dođeš kući?

Kirsty uzdahne. Nepodnošljivo joj je privlačna pomisao da je doma, u vrućoj kadi i da joj

Jim trlja leđa. - Ne mogu - odvrati. - Oprosti, dušo. Ne bih stigla prije ponoći, a morala bih se

vratiti na konferenciju za novinare u osam ujutro.

Konferencija za novinare. Par murjaka na stubama pred postajom, koji bezizražajno

pročitaju izjavu, a zatim na svako pitanje odgovaraju s »Nažalost, zasada to ne možemo

komentirati«. - A ako večeras ne odem istraživati, morat ću to prebaciti na hrpu ostavljenu

za kraj. Nadoknadit ću ti preko vikenda.

- Mmmm - promrlja Jim. - Da pošaljem derišta nekome na spavanje?

- Zašto ne? Ili to ili ih možemo samo zaključati u podrumu dok ne obavimo posao.

Vino je već isparilo, a da se ne sjeća ni da ga je pila. Slabo, razvodnjeno, za djevojčice, a

ne za profiće. Skotrlja se s kreveta i otvori frižiderčić. Na cjeniku piše daje vino 11,25 funti. Ti

bokca. Pokupila bi nešto u Londisu, ali si je, sjetivši se neke večeri, obećala da večeras neće

piti. Naravno, nije računala na to da će poslijepodne provesti sa suučesnicom u umorstvu.

Slegne ramenima i odvrne čep, pa natoči pola boce u šalicu za četkicu za zube. Sutra ću

misliti o tome koliko pijem. Večeras mi nitko neće prigovoriti na čaši ili dvije.

- Hej, baš sam se pitao...

- Ah-ha? - Vino je kiselo i praznjikavo. Nikad nije bila luda za portugiscem. Stvarno joj se

pije kad pije ovaj jad. Popije još gutljaj, iskrivivši lice. Znam što bi mi sad rekao da je sa mnom

u sobi. Ponekad je razdvojenost pravi blagoslov.

- Baš sam se pitao ne bi li se trebao prekvalificirati. Nisam siguran da se još dugo mogu

zavaravati da ću se vratiti na istu vrstu posla. A ne možemo ovako unedogled.

Kirsty se zamisli - Pa i to je nešto, valjda. Znači, danas nije bilo sreće?

- Ne. Ništa.

Nakratko zavlada tišina, a onda Jim progovori: - Mrzim ovo. Mrzim biti beskorisni

privjesak. Nisam ni sanjao da ću završiti na smetlištu s četrdeset i dvije. To nije bio plan.

- Daj, Jime. Nisi nijedno ni drugo. Ne znam što bih bez tebe. Znaš to, zar ne?

136

Jim uzdahne.

- Pregurat ćemo ovo - hrabri ga i ponovno nalije u čašu. - Neće ovako ostati zauvijek.

Pred nama je još puno toga, vjeruj mi.

U tom trenutku zapišti mobitel. Odmakne ga od uha i primijeti da broj nije prikazan. -

Mislim da me zovu s posla. Moram se javiti.

- Okej. NazoveŠ me kasnije?

- Probat ću, mili. Razgovarat ćemo o tome kad se vratim doma. Okej?

- Okej - odgovori on, pokunjeno.

- Volim te - automatski će Kirsty.

- I ja tebe - odgovori Jim, također automatski. Više ni ne razmišljaju o tome što govore.

Oprosti se s njim i preuzme poziv. - Kirsty Lindsay?

- Kad ideš u krevet? - čuje Stanov glas.

Uopće ju ne zbuni ovolika prisnost. Zna da govori o roku za prvo izdanje novina. - Prvo

izdanje ide u jedanaest i pol. Zašto?

- Samo da znaš, ime je Stacey Plummer. Govorim o curi. A murja je privela nekog tipa na

ispitivanje.

- Zašto? - razbudi se ona, s mislima na poslu. Vino je isteklo iz nje kao da je iščupala čep

od sudopera. - Znaš li nešto?Jesi li što čuo?

- Ima veze s otiscima prstiju u labirintu s ogledalima. Mislim na otiske koji se nisu trebali

tamo naći. Izgleda da pripadaju zaposleniku Funnlanda, ali ne na tom mjestu.

- Oh, sranje - potone Kirsty - pa to je javna prostorija, u njoj su stotine otisaka prstiju.

- Čini se da si u krivu - ispravi ju Stan. - Netko od osoblja stražari na ulazu i gostima da je

da stave plastične rukavice. Zapravo, razlog je očit, premda mi nikad ne bi pao na pamet. Da

to ne čine, mjesto bi začas bilo prekriveno otiscima ruku. Drugim riječima, tamo je manje

otisaka negoli u prosječnoj operacijskoj sali. Našli su samo šmrklje nekog klinca koji se zabio

u ogledalo, u visini struka. Izvor mi javlja da je šefica čistača pravi zmaj i da prostoriju čisti

sama. Već godinama tamo nema ni mrlje.

- Tvoj izvor?

- Zaštitar. Jason Murphy. Zalazi u Cross Keys.

- Okej. Hvala ti.

- Kad smo već kod toga, sad baš idem tamo. To ti je pab najbližii Funnlandu. Možda

nešto saznam. Vidimo se?

- Aha, svakako - odgovori Kirsty. - Prvo ću obaviti par poziva. Stacey Plummer, veliš?

137

- Aha. Duplo »m«, bez »b«.

- Hvala. Dugujem ti.

- Plati mi piće.

Stan prekine, a Kirsty odmah nazove uredništvo da pričekaju s njezinim člankom.

138

DVADESET l ČETVRTO POGLAVLJE

Zadržan na ispitivanju. Što znači to »zadržan na ispitivanju«? Znači li da je pod

sumnjom?Je li to isto kao i »pomaže policiji u istrazi« ili je nešto konkretnije, nešto što slijedi

nakon toga? Amber se pokušava sjetiti što se govorilo o njoj i Jade prije toliko godina, ali

shvati da - onako izolirane u policijskoj postaji u Banburyju - nisu ni mogle znati što se

događa u vanjskom svijetu. Prije nego što je rulja vidjela bilten od šest i počela se okupljati

noseći najlonske trenirke, plakate i komade cigle, iskazujući kao svaki pošten građanin

Oxfordshirea solidarnost s unesrećenom obitelji Francis, u zgradi su bile samo one,

ravnodušni policajci, socijalni radnici ozbiljna lica, Jadeina mama koja urla u hodniku (dok je

njezinoj trebalo tri dana da ju pronađu na dalekoistočnom ljetovalištu i vrate doma), Romina

koja mahnito hoda gore-dolje i puši i, kasnije, odvjetnici. Tek kad ju je njezin odvjetnik

prekinuo i savjetovao da pazi što govori, shvatila je da neće izaći, da to nije rutinsko

ispitivanje, da policija cijelo vrijeme zna da su one i da samo čekaju da se njihove verzije

raziđu.

Šeće po kući kao lav u kavezu. Boji se izaći van, jer se vijest već vjerojatno raširila po

naselju. Način na koji su ga priveli nije mogao biti javniji i da su se trudili. A trudili se

vjerojatno jesu. Pet žena je ubijeno i jedino što su vidljivog napravili jest da su održali

konferencije za novinare. Nije dovoljno samo činiti nešto; mora se vidjeti da to činiš.

Uzbuđenje oko ubojstva uvijek se pretvori u bijes prema policiji, ako nije dovoljno brza da

uperi prst u nekog.

Što to znači, zadržan na ispitivanju? Znaju li nešto što ja ne znam? O Vicu? Zar sam cijelo

vrijeme bila slijepa?

Mary-Kate i Ashley tapkaju joj za petama dok hoda. Nema ga već šesnaest sati. Šesnaest

sati. Očito se ne radi o razgovoru uz čaj. Isuse, što bih sad dala za cigaretu. Pet godina ne

pušim, ali i dalje jednako žudim. Možda je Jackie zaboravila koju, pomisli i počne prekapati

po kuhinjskoj ladici tražeći kutiju, kao da ne zna da bi ju on već odavna našao i bacio da ju je

doista ostavila. Dovraga, Vic. Nisam spavala već danima. Što si mi to učinio?

NiŠta nije učinio. Amber, kakva si ti to osoba? Ima milijun razloga zašto bi se njegovi

otisci našli ondje. Dovraga, pa on radi tamo jednako kao i ti. Možda te išao tražiti. Možda se

sklonio od kiše. Možda su tamo već godinama. Možda ti i nisi tako temeljita u čišćenju kao

što misliš.

Ne može biti on. Ne Vic. Ovakve se stvari ne mogu dogoditi više od jedanput u životu, zar

ne? Osim ako ne činiš nešto da se to dogodi.

Svjesna je međutim da je to moguće. Ubojica ima jednake šanse dobiti na lutriji kao i bilo

tko drugi. Vjerojatnost je jednaka onoj da te pogodi grom ili da te ubiju teroristi ili da umreš

od svinjske groznice. Nevjerojatni izgledi te sami po sebi ne štite od toga da se stvar ponovi.

139

A vidjela je dovoljno emisija Jeremyja Kylea i Trishe da nauči sve o samopoštovanju i o tome

da ljudi bez samopoštovanja navlače nevolju, a da toga nisu ni svjesni. Ne. Ja nisam takva. Ne

može biti. Sigurno postoji neko objašnjenje. Mora biti.

Da, ali... Amber, ti ga zapravo uopće ne poznaješ. Sve ove godine koje ste proživjeli

zajedno ti ga zapravo nisi upoznala ništa više nego što je on upoznao tebe. Nemaš pojma ni

što radi dok si na poslu. Mogao bi raditi svašta. Mogao bi spremati doktorat iz astrofizike, eto

koliko znate jedno o drugom.

Jutro je došlo i prošlo. Sjedila je, šetala, ležala i osluškivala zvukove iz vanjskog svijeta.

Uzvike i lupanje vratima automobila, rezanje zavađenih pasa i brujanje motora. Osluškivala je

povike noćnih pijanaca i djece koja idu u školu. Razgovarala je sa psima, samo da se uvjeri da

je još uvijek tu. Oni bi podigli glavice, zamahali repom, i to bi ju na trenutak utješilo.

Dok leži na krevetu u polusnu, kunjajući od umora, začuje otključavanje ulaznih vrata.

Sjedne, spusti noge pored kreveta, pa zastane jer joj se od naglog pokreta zavrtjelo u glavi.

Zgrabi prekrivač i zatvori oči daj u prođe vrtoglavica, pa zazove: - Vic?

Nema odgovora. Čuje ga kako otvara i zatvara kuhinjski or-marić i puni kotlić.

-Vic?

I dalje nema odgovora. Osovi se na noge i krene niza stube.

Leđima okrenut prema vratima, Vic u kuhinji promatra svoju šalicu, kao da je opčinjen. -

Vratio si se - kaže Amber. - Hvala bogu.

Šuti još trenutak, a onda ju upita: - Hoćeš i ti šalicu?

Amber se suzdrži da ne prasne. Kakvu usranu šalicu? - Neću. Hoću znati što se upravo

dogodilo.

Vic slegne svojim mišićavim ramenima. Amber mu priđe korak da ga... nije sigurna što.

Zagrli? Dodirne rame? On joj odmakne ruku prije nego što ga dotakne. - Nemoj. Smrdim.

Nisam se oprao od jučer.

Amber povuče ruku i ostane neodlučno stajati nasred kuhinje. Leđa su mu ukočena, ali

primijeti da nervozno tapka stopalom po podu dok čeka da kotlić prokuha. Napet je, primijeti

Amber. Zna da se ne može izvući šutnjom. Čak ni meni koja sam vjerojatno najmanje

znatiželjna žena u povijesti svijeta.

- Jesi li što jeo? - upita ga.

- Jesam. Naručuju iz Antalye. Što god hoćeš. To nisam znao. Jesi li ti?

- Nisam - odgovori. - Zamisli, ali nisam.

On zabrza, sipajući riječi u nasumičnim naletima kao da je na kokainu. - Aha, pa, tamo

zalaze jer u Antalyi poslužuju halal, pa ne moraju i o tome brinuti. Ne znam što rade kad im

treba košer. Vjerojatno se ne opterećuju. Mislim, znaš li ti koja je razlika? Košer i halal?

140

Svejedno. Dobio sam pljeskavicu od janjetine. Bila je okej. I pečenice i jaja na oko za doručak.

To naručuju iz Koh-Z-Nooka. Ako tražiš, u jaja će staviti čili.

- Vic - prekine ga.

Vic se napokon okrene. Oči mu bliješte od uzbuđenja kao da se upravo vratio sa sjajnog

tuluma i još se nije spustio na zemlju. Izgleda poput nekog tko je dobio na lutriji. - Ha?

- Što se dogodilo?

Očekuje da kaže nešto, bilo kakvu reakciju. Nelagodu, posramljenost, potrebu da

objasni, ali umjesto toga vidi iskežene bijele zube ispod podignute gornje usne u pokušaju da

se osmjehne i potpuno beživotne oči. Osmijeh morskoga psa.

- Znaš i sama što se dogodilo - odgovori smireno. - Zašto pitaš?

Amber šuti, ne diše. Ne želi pitati. Boji se da zna odgovor.

- Uopće nisi noćas spavala, je li? - upita, gledajući ju netremice, mjerkajući ju od glave do

pete.

- Da, nisam.

- I, o čemu si razmišljala?

- A o čemu misliš da sam razmišljala.

Vic se ponovno okrene prema kotliću za čaj.

- Ja nikad ne znam o čemu razmišljaš, Amber. Jer mi nikad ne kažeš. Nitko tako dobro ne

čuva tajne kao ti, zar ne? Trebala si biti MI5.

A, ne, pomisli Amber. Nećeš se samo tako izvući. Neću samo. .. morao je postojati razlog

zašto su ga zadržali i hoću znati koji je to razlog.

- Duguješ mi objašnjenje. Daj. Bila sam budna cijelu noć i jutro. Počela sam šiziti.

Ponovno se okrene prema njoj, izazivajući ju smijehom. Podboči se na radnu površinu sa

šalicom u ruci i prekriži noge.

- Kako možeš biti tako... - krene Amber, ali ju glas izda i izgubi nit. - Zašto si takav?

- Izgledaš usrano - odgovori Vic. - Zapravo, nije ni čudo.

- Nije ni čudo što? - Osjeti paniku u svom glasu. - Vic, što si učinio?

On tresne šalicom po radnoj ploči, a vrući čaj poleti u zrak. Amber se trgne, ali odmah

primijeti da kasni s namještanjem izraza lica koji bi odgovarao ovom naglom pokretu. Mulja

me, pomisli. Samo se pravi da je ljut. Zapravo ne osjeća baš ništa.

- Stvarno želiš znati? Poslije nećeš moći vratiti vrijeme. Jednom kad saznaš, znat ćeš to

zauvijek.

- Da. Želim znati. Pobogu, Vic...

141

Vic napravi dramsku stanku. Pogledaju slavodobitno: - Ti to stvarno misliš. Da sam ja

ubio one djevojke, jel' da?

Amber se zgrči kao da je dobila udarac u pleksus. Osjeti kako joj je zrak izletio iz pluća i

kako je čvrsto stisnula zube. To joj je cijelu noć i dan prolazilo kroz glavu. Otkad su ga odveli.

Zar može biti drugačije? Samo bi luđak odbio ikakvu pomisao na to, s obzirom na okolnosti.

- Ne znam - odgovori oprezno. - Bi li mi na tome zamjerio?

Vic se ogorčeno, hladno nasmije. - Istinska ljubav, ha, Amber?

- Pa što bi ti mislio da si na mom mjestu?

On se blesavo, slavodobitno nasmiješi. Sprema se za napad.

- Znači, stvarno želiš znati? - upitaju opet.

- Da, želim.

- Dobro onda, pitaj.

Amber se pokuša sabrati. On uživa u ovoj igri. Ne znam zašto, ali uživa.

- Dobro - krene polako - zašto te je policija uhapsila?

Još jedan blesavi osmijeh. - Nisu me uhapsili.

Amber duboko udahne i nabroji do pet. - Okej, zašto te je policija htjela ispitati?

Vic dohvati čaj koji se malo ohladio i srkne veliki gutljaj, ne skidajući oči s nje. - Što ti

misliš zašto su me htjeli ispitati?

- Jer su našli tvoje otiske prstiju na ogledalima...

- Tako je - odgovori Vic. - Pa, ako si znala, zašto pitaš?

Ne uspije zadržati psovku. - Jebote, ne budi takav. Imam pravo znati.

Vic se nasmije.

Amber ne može više podnijeti napetost. Ima osjećaj da će joj prsnuti žile na vratu.

Ponovno udahne i nabroji do pet. Vic stvarno izgleda kao da je na nečemu. Možda je samo

adrenalin.

- Okej. - krene Amber ponovno, - U redu. Okej. Mogu li te onda pitati kako to da su te

pustili?

- Jer sam im rekao kako sam se tamo našao - odgovori.

- Tražio si mene? - cinično će ona.

- Ha! - nasmije se bahato. - Nisam. Ali da sam tražio nešto, to da.

- Idi u kurac, Vic. Prestani sa zagonetkama.

- Bolje ti je da sjedneš - odgovori on.

142

- Zašto?

Ljudi ti kažu da sjedneš samo kad su loše vijesti.

S laktovima naslonjenima na stol gleda kako joj suze kaplju po furniru. - Zašto? - upita

ga, izgubivši svaku nadu. - Zašto, Vic? Ni ne sviđa ti se.

Nikad ga nije vidjela tako okrutnog. Što bi sad mislili svi oni koji joj govore kako je on

džentlmen i kakva je sretnica što ga je ulovila. Bi li se Jackie tako lako naslonila na ogledala i

podigla suknju da ga može sad vidjeti naslonjenog na štednjak dok se smješka njezinim

suzama, kao da je dobio bitku?

- Koji je tebi vrag? - vikne. - Što si ti, neki kurčev psiho?

Vic slegne ramenima ne skidajući osmijeha.

- Zašto? - ponovi Amber pitanje. - Ne razumijem.

- Zapravo, ne znam - odgovori. - Jer se tamo zatekla? Ne, reći ću ti zašto. Jer nije bila ti.

Eto. Zato što nije bila ti.

Vlastiti joj se jecaji čine kao da dopiru s drugoga kraja tunela. Kao da ih čuje pod vodom.

Psi se meškolje pred vratima, ne znajući bi li ju prije tješili ili pobjegli. - Ali, ni ne sviđa ti se -

ponovi Amber.

- Žena ti se ne mora sviđati da bi ju pojebao - odgovori grubo. - S toliko godina u guzici

valjda si to naučila?

- Vic! - pobuni se ona.

On opet slegne ramenima. - Rekao sam ti da ju ne želim ovdje.

- Pa, nisi ju ovdje ševio.

Muk. Amber digne pogled. Nema ni toliko pristojnosti ponašati se kao da mu je

neugodno.

- O, sranje. Ne u mom krevetu. Reci mi da niste... u mom krevetu.

- Ne, u tvom krevetu nismo. Čak je i ona mislila da bi to bilo previše.

Zašto plačem? Za koji kurac plačem? Trebala bih urlati, derati se i bacati stvari. A ne se

ponašati kao krpena lutka. S mukom se natjera da udahne i sva se strese.

- Eto, sad znaš. Rekao sam ti da ju ne želim ovdje - ponovi Vic.

- Koliko to traje? - upita ga.

On odmahne glavom. - Nije važno.

- Meni jest.

- Nije važno, Amber.

143

- Jebi se - odbrusi ona, dohvati njegovu šalicu i baci mu ju u glavu.

*

Suze stanu čim su se zatvorila vrata. Ne može vjerovati kojom su brzinom prestale curiti.

Promatra ga kako odlazi niz puteljak i navuče zavjese. Neće da ju itko izvana vidi.

Svom se težinom sruši na sofu. Ispruži se cijelom dužinom i stavi cipele na naslon za

ruke. Vic to mrzi. Mr-zi. E, pa, ko ga jebe? Povuče s naslona plavi prekrivač od flisa i pokrije

se njime. Leži tako, suhih očiju, iscrpljena, i bulji u strop.

U glavu joj se uvukla slika i ne može ju istjerati. Vidi Jackie Jac obs u dvorani zrcala

naslonjenu na zid kako se nasadila na kurac njezinog nevjenčanog supruga. Iz nekog

nepoznatog razloga zamišlja ju odjevenu u crvenu suknjicu na točkice s vezanjem oko vrata;

onakvu kakvu bi vjerojatno nosila Marilyn Monroe. Nokti na rukama su joj grimizni, zariveni

u njegov snažan, dobro znani vrat. Nabija se na njega iskežena lica. Beskrajno se ponavljaju

orgazmički uzdasi i stezanje njegovih guzova.

Sranje.

Zatvori oči i prekrije ih dlanom i prstima.

Daj, hajde. Nije bilo tako. Jackie se rijetko pojavljivala u nečem drugom osim trenirke i

majice. One večeri kad su svi izašli proslaviti Vicov rođendan nosila je kratku suknju od

trapera koja je trebala biti bijela, ali je više vukla na sivu. Ta sigurno ne vodi dvostruki život

zanosne jebačice, koja ga je na prepad zavela.

Sranje. Opet ju zamišlja s onom suknjom podignutom iznad bedara. Ni gaće joj se ne da

skinuti do kraja - samo je provukla visoku petu ružičaste cipele kroz jednu nogavicu da

olakša pristup i uzdiše unjkavo svaki put kad joj ga zabije.

Prekini. Prestani se mučiti. Kakve smo mi to? Zašto se mi žene moramo zadržavati na

pojedinostima, kad su činjenice same po sebi dovoljne? Ne treba joj prizivati ove slike, koje

joj ne daju misliti, donijeti odluke.

Što ću? Je li mi uopće toliko stalo? Zanemarim li poniženje, bijes i gađenje što je tako

iskoristio moju prostodušnost, je li mi, iskreno, uopće stalo?

Zapanji se vlastitom, dubokom ravnodušnošću. Gleda se sa strane sa zanimanjem

znanstvenika koji promatra bubu. Šest godina bačenih u vjetar, pa ipak vrlo dobro zna da su

one suze više isplakane zato što se to očekuje nego li zbog stvarne boli.

Sranje.

U sobu ude Mary-Kate i stane pored sofe, njuškajući. - Hej. Hej, dušo.

Psić se propne na stražnje noge i pokušava doći do nje. Amber ispruži ruku i obuhvati ju

oko trbuha, iznenađena koliko je okrugao, pa ju stavi na grudi. Psić stoji na njoj mašući

repom i kezeći se kao da se smije. Amber ju ubrzo odmakne jer ju šapicom bode po modrici

koju joj je Vic namirio prije neki dan, kad ju je poševio nabrzaka.

144

Mrzim ga.

Doista? Ili samo misliš da ga trebaš mrziti? Hajde, ozbiljno, je li ti stvarno dovoljno stalo

do njega da ga mrziš? Ili si ga se držala samo zato da se neko vrijeme zadržiš na jednom

mjestu? Bože. Možda je u pravu. Možda to nije rekao samo da se opravda. Možda sam si

stvarno sama kriva.

Začuje glas iz davne prošlosti, onaj majčin: - A što ti očekuješ, Annabel? Pored svega što

je učinio za tebe, ti nam tako uzvraćaš. Ti si jedno nezahvalno, užasno dijete...

Amber zatvori oči, počeše psa iza uha i kaže naglas: - Sad ju napokon mogu otpustiti bez

grižnje savjesti, ha, Mary-Kate?

Meškoljeći se, Mary-Kate priđe njezinom licu i zaspe ju vlažnim, psećim poljupcima.

- Prokleta kuja - naglas će Amber, a da zapravo nije sigurna na koga misli.

145

DVADESET l PETO POGLAVLJE

Premda vjeruje da ima dara za to, Martin odluči da neće ganjati karijeru privatnog

detektiva, shvativši vrlo brzo da uhoditi ljude puno košta. Privatne detektive ionako više

nitko ne traži otkad je izbio onaj skandal s Milly Dowler.

Kirsty Lindsay je vrlo zaposlena žena. Otkad ju je snimio ispred policije, pratio ju je po

cijelom gradu, potrošivši na ulaznice i druge izdatke koliko bi mu dostajalo za cijeli tjedan.

Išao je za njom u zabavni park, vozio se vlakićem na doku tri vagona iza nje, platio pet šalica

čaja, dvije čaše kole, sendvič sa slaninom, pileći hamburger, potrošio tri funte na aparate u

igraonici, dva novinska izdanja i četiri autobusne karte i sad, nakon što je morao do

bankomata, još petnaest funti na ulaznicu za DanceAttack. Pa ipak nije smogao hrabrosti da

joj se obrati, a ona se ponaša kao da ga uopće nije primijetila. Nevjerojatno!

Stoji pored plesnog podija i promatra ju kako hoda prostorijom.

Poput časne u kupleraju iskače iz gomile balavurdije, jedva dovoljno stare da smije piti

alkohol. Martin kinine glavom, odobravajući njezinu narudžbu gazirane vode za šankom.

Svatko slabiji od nje - ili njega - morao bi se ubiti od alkohola da podnese to neumorno

bubnjanje basova, znojnu zaparu pod preniskim stropom, blještavi plesni podij, zveket

naušnica, plavičaste brizere, raširene zjenice, trzanje kukovima i nejasni osjećaj prijetnje koji

je svojstven DanceAttacku odnosno svim njegovim klonovima u zemlji. Ova buka i

usamljenost u gužvi obično bi ga ispunili očajem, ali večeras više nije sam.

Ona pak izgleda kao da jest. Kolege su ju pustili da to obavi sama. Prošlo je pet dana od

posljednjeg ubojstva, i sad kad je Vic Cantrell - tko bi i pomislio na njega? - pušten, nacija se

polako vraća Britney i Katie i povicima na proračunska rezanja i pljačkama u središtu grada.

Petnaest minuta je do ponoći, a ona stoji sama pored plesnog podija, pogledavajući na ručni

sat. Čini se kao da će se svaki tren pridružiti ostalim novinarima. Mora djelovati odmah ili će

ju izgubiti.

Krene prema njoj preko plesnog podija. Primijetila ga je - vidi joj u očima da ga je

prepoznala, da ga pokušava smjestiti. Ne odvraća pogleda, kao što bi to neznanac učinio, već

ju fiksira sve dok mu u vidno polje ne doteturaju neke tinejdžerice i zaklone ga. Kad ju

ponovno ugleda, primijeti da se sva cijedi, da joj je plastična čaša s vodom na podu, a dvojica

se bilmeza njišu u tenisicama nekoliko brojeva prevelikima, pridržavajući se jedan za

drugoga, i mašu rukama kao da se ispričavaju. Kirsty odmahne rukom i slegne ramenima.

Fina, pristojna. Mnogo finija nego što bi on bio.

Svejedno, ovo je njegova prilika da ispadne vitez na bijelom konju. Požuri naprijed dok

Kirsty vadi papirnatu maramicu iz torbe i uzaludno njome pokušava osušiti mokro bedro.

Stane pred njom dovoljno blizu da, kad se ispravi, vidi samo njega.

146

Kirsty se ispravi i trgne unazad, ugledavši njegovo nasmijano lice. Sabere se i pogleda ga

ozbiljno.

- Bok, Kirsty - dovikne joj.

Kirsty se odmakne korak unazad, pa on opet priđe.

Treba joj vremena da odgovori. Zainteresirana je nekako pristojno i hladno, ali se ne

boji. - Bok - odgovori oprezno.

- Donijet ću ti drugu čašu - ponudi on svojim najslađim tonom.

- Ne treba, hvala - odgovori ona. - Ionako sam uzela piće da ne ispadnem... nepristojna.

Kirsty pričeka da nešto kaže. Gledaju se dok zrak oko njih vibrira tehno basovima.

- Trebate li me nešto? - konačno Kirsty prekine šutnju. Sabrana i smirena. Istina,

očekivao bi topliju reakciju.

Ne može skriti iznenađenje. - Zar me se ne sjećaš? - Nepojmljivo mu je da joj je njihov

susret na plaži tako malo značio. Pa sama mu je dala do znanja da želi razgovarati.

Primijeti joj nešto u očima. Da ne zna, pomislio bi da nema pojma. - Već smo se sreli... -

nesigurno će ona.

- Na plaži - dopuni on, jasno joj dajući do znanja da to nije mogla zaboraviti.

- A, da - kaže Kirsty. Zatim mu pogleda preko ramena kao da očekuje nekoga, a kad ga

ponovno pogleda, izgleda nezainteresirano. Aha, ne otvara karte. U redu.

- Sjećam se. Ranije večeras ste bili pred vijećnicom.

To mu godi. Znao je da će se sjetiti. - Tako je. Ja sam taj.

Kirsty se počne osjećati sve ranjivijom. Ne suočava se baš svaki dan s ekscentricima, a

naročito ne onima koji te, izgleda, uhode. - Hm - odgovori i pokuša se opet odmaknuti. Baci

još jedan pogled preko njegova ramena, uzalud se nadajući da će netko primijetiti njezin

nezavidni položaj, ali u ovoj gužvi teško da će itko zamijetiti baš nju i njezina nezvanog

pratitelja. Izbacivači su otišli na suprotnu stranu plesnog podija i prekriženih ruku promatraju

dva momka kako ukrštaju rogove. Osoblje u baru, znojno od posla, jedva da uspijeva

podignuti pogleda s pivskih aparata, osim kad treba zapamtiti crte mušterijina lica,

posumnjaju li da bi mogao zbrisati.

Pogleda ga ponovno, primijetivši da ima oči poput Simona Cowella i usta poput dabra. -

Oo-kej. Pa, drago mi je da smo se opet sreli.

- Mogu li te ponuditi pićem. Imam ti toliko toga za reći - usrdno će Martin, poprativši

riječi širokom gestom, kakve se obično viđaju u scenama iz pabova u sapunicama. U gužvi

poput ove takvi se pokreti ne rade. Svijetlosmeđa tekućina iz njegove čaše zapljusne

147

obnažena leđa neke djevojke, koja negodujući krikne. On se okrene, zabavljen onim što vidi.

Okrene se nazad prema Kirsty, nadvivši se nad njezino zgrčeno lice - Glupa drolja.

Kirsty načas pomisli da govori o njoj, a onda shvati da čeka njezinu potvrdu. Očito ne vidi

razlike između novinarskog komentara i stvarnog života. Kirsty se pribere i namjesti osmijeh

nazad na lice. - Hvala, ali u redu je. Odlučila sam da neću piti večeras. Usto, još malo pa idem.

Rokovi, znate.

- O - uvrijeđeno će Martin. Kirsty pojača osmijeh na najsjajnije. - Ipak, hvala na ponudi.

Zasada je dobro. Pokuša napraviti još korak unatrag, ali ne može od nagužvanih tijela.

Martin je namršten i zbunjen. - Ali trebali smo razgovarati.

- Doista? - iznenađeno će Kirsty.

- Htio sam ti pokazati grad. - Objašnjava joj kao da ju podsjeća na neki dogovor, kao da

ona zna o čemu govori.

- Ma - odgovori ona pokušavajući zvučati upravo tako i smisliti neku uvjerljivu laž -

znam, ali... moram predati članak. Možda drugi put? Dat ću Vam svoj broj u uredu... - u

kojem me nećeš naći, doda u mislima, jer radim od kuće.

Martinu je jasno da ga zavlači. - Ne - prekine ju - sada. Cijeli dan čekam priliku da

razgovaramo.

Sranje. Znači ipak me je pratio. Valjda me nije vidio s Bel? Nema načina da nas poveže.

Ne može ga biti?

- Ne možeš se vratiti u London. Ne još.

- Farnham - ispravi ga ona. - Ne živimo svi u Londonu. Mislim, mi novinari. Ne žive svi u

luksuznim stanovima na Docklandsu.

- Svejedno gdje - prekine ju on, promijenivši ton. - Mislio sam da si ti drugačija.

- Ma...

- Svi ste vi isti. Ne zanima vas što mi drugi mislimo, jel' da?

- To je samo posao. Od njega živim.

- Mislite da ste poznati jer ste u novinama.

- Nije tako - pobuni se ona - ja druge činim poznatima pišući o njima u novinama.

On uvrijeđeno trzne nazad glavom i Kirsty shvati da je napravila veliku pogrešku. Isuse,

Kirsty, trebala si dosada shvatiti da ne sadiš tikve s vragom, ako nemaš kakvog asa u rukavu.

Pogledaj ga samo. Potpuno je prolupao. Ježiš se od ovog čovječuljka, a sada te više ne pušta.

- Aha, znači - vikne on da nadglasa buku - dakle, ipak misliš da si važna?

- Slušajte - nepromišljeno će Kirsty - žao mi je. Nisam Vas htjela uvrijediti, a ako jesam,

ispričavam se. To je sve što Vam mogu reći...

148

Martin iz džepa izvadi zgužvani komad papira i zamaše joj njime pred licem. Na palcu mu

je krvavi podljev - valjda si ga je pričepio vratima ili nečim. Na papiru razabere naslov

prošlotjednog članka odštampanog s interneta: DVANAEST BRIZERA, KEBAB I UBOJSTVO:

PROSJEČNA NOĆ U MRAČNOJ UTROBI WHITMOUTHA. Zna da je naslov grozan, ali ona ih

ionako ne piše i ne bira fotografije. - To je moj dom! - zaskviči Martin, poprskavši je

pljuvačkom po licu. - Kako se usuđuješ? Ako nećeš razgovarati sa stvarnim ljudima koji ovdje

žive, onda nemaš pravo ni suditi!

Kirsty zatetura unatrag. Svjesna je da ovo što kaže nije potpuna laž. Ako bi se itko s njime

složio, to je onda Jade Walker, dijete bez boga i savjesti. Ali Kirsty, ona je sklonija paralelnom

razmišljanju kao i sva piskarala; pamti samo svoje dobre članke, uvijek će zanijekati one loše,

okriviti drugoga, otkloniti svoj dio krivnje. Kao i svi ostali u svim drugim uredništvima. -

Nisam ja za to kriva!

- Znaš da jesi! -prodere se on. - Ovaj grad treba očistiti. Mislio sam da ti imaš snage za

to. Izgledalo je kao da imaš iz onoga što si ovdje rekla. A uopće nemaš, jel' da? Samo si sve

popljuvala i...

Martina iza njegova lijevog ramena prekine dubok, samouvjeren glas, a Kirstyino se lice

rastopi od olakšanja. - Gnjavi li Vas ovaj čovjek?

Martin se okrene. Pogled na Victora Cantrella izazove u njemu navalu osjećaja. Dečko

Amber Gordon. To je neka šala. Ona poznaje Victora Cantrella? Otkud ga može znati?

Okrene se prema Kirsty i primijeti kako sa zahvalnošću promatra Vicovu isklesanu figuru,

njegovu gustu tamnu kosu, kaubojsku košulju u stilu Elvisa Presleya i podšišanu bradu i

brkove.

- Martine, mislim da bi damu trebao pustiti na miru - kaže Vic.

Ne mogu vjerovati. Kako je to moguće. Mora da je neka... zavjera. Neki plan da me

sjebu.

- Što ti radiš ovdje?

- Nije važno što ja radim ovdje - smireno mu odgovori Vic. - Važno je što ti kažem: pusti

damu na miru.

- Odjebi - odbrusi Martin. - Nemaš pojma o čemu se radi.

- Znam dovoljno, Martine. Ne budi davež.

- Bit ću što hoću.

Nezamjetno tržne laktom unazad i napravi polukorak prema Martinu. Premda je pokret

nedovoljno primjetan da privuče pažnju izbacivača, njegova je namjera Martinu dovoljno

jasna da ga prepadne. Odskoči, preplavljen strahom i bespomoćnim bijesom. - Ali ja ju

poznajeml - zavikne. On zaista u to vjeruje. Pa, nakon što ju je uhodio već dva dana,

potrošivši noći na čitanje svega što je napisala, valjda može reći da ju poznaje.

149

- Ne, ne poznaješ - odbrusi Vic. - Samo si naporan.

Sranje, Vic ju poznaje, inače to ne bi govorio. Martin prevrti film na jučer popodne kad je

zurio kroz prozor Kaz-bara da provjeri što Kirsty radi. Odjednom shvati da je bila u društvu

Amber Gordon, premda ju nije mogao jasno razabrati kroz polutamu svijeća i par ogromnih

sunčanih naočala koje su joj skrivale lice. Uh, bože, pa one se poznaju sve ovo vrijeme.

Štoviše, zajedno su u tome.

- Slušaj - nastavi Vic - već smo te jednom morali udaljiti. Ne tjeraj me da to ponovno

radim. Daviš i vrijeme je da prestaneš.

Martin shvati da mu suze cure niz lice. Okrene se na drugu stranu, brišući ih rukavom.

Nije pošteno. Svi su se urotili protiv njega, smještaju mu, izluđuju ga. To je ovaj grad. Ovi

ljudi. Svi su... bolesni. Urotili su se da ga drže po strani, ne daju mu da digne glavu, ne žele

mu priznati da je Netko. A ona je cijelo to vrijeme radila s njima.

Ponovno se okrene i nemoćno vrisne na Kirsty Lindsay. Ona se odmakne korak unatrag,

premda ga je jedva čula od buke, ali joj je jasno da je izgubio kontrolu nad sobom. - Ti...

smrdljiva kujo! Naći ću te ja! Vidjet ćeš! Pizdo!

Victor Cantrell ponovi svoj prijeteći pokret i nasmije se u lice Martinu, koji se povuče

nazad u gomilu. Zna on dobro kad se nema smisla tući. Ali netko će za to platiti. Netko hoće.

Čelo mu orosi znoj i osjeti drhtavicu. Najradije bi dohvatio komad stakla i zario ga u neku od

nacerenih faca oko njega.

Zadovolji se međutim time da odgurne neke ljude okrenute leđima i odmaršira prema

izlazu. Toliko zasada.

Kirsty ga otprati pogledom i shvati da se trese. Pogleda lice svojeg spasioca. - Hvala.

- Nema na čemu. Tip je prava nevolja. Samo čeka da te zaskoči.

- Pa... hvala. Na trenutak sam pomislila da sam u nevolji.

Muškarac slegne ramenima. - Ovo nije mjesto za tebe.

Kirsty uzdahne: - Hah, znam. Mislim da mije dosta za večeras.

- Ionako ne izgledaš kao drolja - doda on - ali s druge strane, zašto si onda ovdje? Jesi li?

Drolja? Danas je to teško reći. Možda i jesi.

Kirsty se nađe potpuno zatečena. Primijeti cerek na njegovu licu koji joj se nimalo ne

svidi. Pun joj je kufer DanceAttacka i Whitmoutha. Sva crvena u licu, razgrne put prema

izlazu ne progovorivši više ni riječi.

150

DVADESET l ŠESTO POGLAVLJE

Još će mi se ovo i svidjeti. Nesumnjivo hoće. Amber sjedi u svom uredu, šminkajući se s

puno strpljenja i pažnje. Zaključala se unutra otkad joj je počela smjena. Samo je nakratko

pokazala lice u dvorištu kad se pojavilo njezino osoblje, a onda je odjurila sakriti se od svijeta

iza furniranih zidova ureda.

Sada se maskira, onako kako to čini svaki dan. Stavlja tekući puder, pa rumenilo, pa

sjenilo, pokrivajući bore i podočnjake baš kao što lažima pokriva svoju prošlost. Neće saznati.

Ruke joj se više ne tresu, a oči - na kojima je četiri sata držala filtar vrećice za čaj - više nisu

podbule.

Gotovo je dva ujutro i bliži se ritualna pauza. Amber povuče olovkom po kapcima i

spremna je za osvetu.

Kad je ušla u kafeteriju već su svi bili ondje. Para i miris hrane, mrmor umorne

svakodnevice. Noć kao i svaka druga.

Ali ipak ne. Večeras je ovdje Nova Amber. Ona koja ne puši pizdarije i ne da se

iskorištavati. Čistači ju drže za mlakonju, za popustljivog šefa koji će progledati kroz prste na

većinu propusta samo da se očuva mir. E, pa s tim je gotovo. Cijeli svoj punoljetni vijek nije

znala reći ne, plesala je kako drugi sviraju, svijala se niz vjetar, ali s timje gotovo. Vic, osoblje

Blackdown Hillsa, Suzanne Oddie, mama i očuh, svaki sroljo kojeg se držala dok ju nije

otresao, svaka žena koja je glumila da joj je prijateljica, i kamo ju je to dovelo? Svaki put

korak bliže ništavilu.

Bože, da onoga ljetnog dana prije dvadeset i pet godina nije bespogovorno poslušala

Deborah Francis i Darrena Walkera ništa se od ovog ne bi bilo dogodilo. Ali s tim je gotovo.

Počevši odsada.

- Moses - pozove ga. Smješkajući se kutovima usana i očekujući uobičajeni stidljivi ukor

podigne pogled, ali mu se ovaj smrzne kad se ukrsti s njezinim.

- Ha?

- Ovdje se ne puši.

- Nisam... - krene on objašnjavati, ali utihne kad shvati da se ne šali. - Oprosti -

promrmlja.

Amber prekriži ruke. Izbroji do tri. - Dosta je bilo. Nije me briga što radiš svojim plućima,

ali je zabranjeno pušiti u zatvorenom prostoru. Da se to više nije ponovilo. Imaš cijeli park za

pušenje. Puši vani ili ću ti napisati opomenu. Jesi li razumio?

151

Mosesu zakrijese oči ispod debelih obrva. Potom bez riječi ustane, teatralno pokupi svoj

duhan i punu stiropornu šalicu i napusti kafeteriju.

Ljudi za bližim stolovima zamuknu i svi se prave da ju ne gledaju. Aha, pomisli, tako dakle

izgleda kad si šef. Ne vole te. Bu-hu-hu!

Nikome zapravo nikad nisi bila draga. Ne na onaj način da te se sjete s veseljem kad nisi

u blizini. Da te nazovu da provjere je li sve u redu kad si u nevolji, kao jučer. Cijeli si se život

uvlačila nekome u dupe, nadajući se da će te ljudi voljeti, a jedino ti je uspjelo da te preziru.

Da pomisle kako te mogu iskoristiti. Iskoristiti tvoju gostoljubivost i...

Držeći notes na grudima poput štita, Amber zađe dublje u kafeteriju. Iza nje krene

došaptavanje što joj natjera mrk osmijeh na usta. Samo čekajte, pomisli. Ako vam se ovo ne

sviđa, vidjet ćete što vam se još sprema.

Jackie za svojim uobičajenim stolom drži predavanje Blessed. Sjedi u kožnoj jakni, roza

trenirci (s natpisom JUICY na smežuranim leđima), lažnim Nike tenisicama, zlatnim ringovima

na ušima i privjeskom od štrasa u obliku slova »J« medu cicama. Drži predavanje o

muškarcima. Kao i uvijek. Amber ju promatra s mržnjom.

- ... pa je onda Tanja s njim razgovarala i pitala ga kakve mu se cure sviđaju i on joj veli

one mršave s maslinastom kožom, pa sam pomislila, ooo, pa to mi je prilika...

Amber osjeća kako joj prezir kulja žilama i čudi se kako se sažaljenje tako lako može

pretvoriti u prezir. Izraz lica joj ostane isti: ozbiljan i bez emocija. Neće dopustiti osjećajima

da joj pokvare osvetu. Zadovoljstvo će biti veće ako joj vijest izruči iz vedra neba.

- ... i onda se pokazalo da mu je kurac poput dječje ruke - zaključi Jackie.

Trgnuvši se, Blessed se odmakne od stola kao da joj je Jackie zapljusnula lice kantom

leda.

- Jacqueline! Molim te! Ne želim slušati takve stvari.

Jackie se nevino naceri - Šta je sad? - Blessed prevrne očima, pa spusti pogled, skupivši

usne.

Jackie prezirno nastavi: - Onda sam ga odvela k sebi i mogu ti reći da je štepao kao onaj

zeko s Duracell reklame. Cijelu cjelcatu noć, a ujutro ga se nisam mogla riješiti. Imam

modrice na modricama...

Amber je sad već prevršilo. Pročisti grlo da privuče pažnju.

Jackie digne pogled i nabaci razdragano lice. Sada kad zna, Amber jasno vidi koliki je

lažnjak. Odaje ju tek neko likovanje u kutovima usana i jedva primjetno prevrtanje očima.

Jackie je onaj tip žene kojoj su recke jednako važne koliko i užitak. Amber pomisli kako je

trebala i pretpostaviti da Vic neće biti izuzetak.

- Bok - pozdravi ju Jackie.

- Hoćeš malo kolača od sira? - ponudi ju Blessed.

152

- Neću, hvala, Blessed - odgovori. - U stvari, trebala bih razgovarati s tobom, Jackie, ako

imaš vremena.

- Naravno.

- U četiri oka, može?

- Ne treba - odgovori Jackie kao da joj baca rukavicu. Računa na to da se nećeš izložiti

podsmjehu. Hajde Amber Gordon, izazivam te. - Sigurna sam da mi nemaš ništa za reći što

nije za tuđe uši.

Amber odluči ne gubiti vrijeme. Sjedne i položi na stol notes okrenut licem prema dolje.

Na njega je prikvačen Jackiein otpusni obrazac, ali ne želi da ga još vidi.

- U redu, onda. Bojim se da imam loše vijesti.

Jackie se ukoči. - Ha?

Blessed se približi da bolje čuje.

- Pa... - Amber je ovo vježbala satima u svom uredu, pazeći da joj izraz lica ne oda

nikakav neprimjeren osjećaj - prije par dana imala sam sastanak sa Suzanne Oddie.

Jackiein pogled postane sumnjičav.

- Neću duljiti. Uprava je zabrinuta zbog troškova.

- A, tako - kaže Jackie, a vrat joj se zacrveni. Jasno joj je kuda to vodi.

- Recesija je, kao što znaš - nastavi Amber, podigavši glas da čuju i ostali. - Nema smisla

duljiti, Suzanne traži da srežem troškove, traži velike rezove. Pregledavala sam knjige, ali

nisam našla drugog načina.

Jackie šuti. Blessed se promeškolji na stolcu. Amber sa zadovoljstvom primijeti da su i

okolni stolovi zamuknuli, da su svi naćulili uši. Svjesna je da će neki premrijeti od straha za

svoj posao. E pa, tko ih jebe. Nije da su mi prijatelji. Sad mi je to jasno.

Nastavi govoriti, držeći se plana razgovora koji je skinula s interneta. - Bojim se stoga da

mi je jedino preostalo smanjiti broj zaposlenika. - Pričeka trenutak-dva da njezine riječi svima

sjednu. Da ljudi progutaju knedlu i stegnu usne. Zatim okrene notes licem prema gore i

spusti pogled na njega.

- Jacqueline - nastavi, uživajući u svakom slogu - bojim se da te moram otpustiti.

- Šta?

Amber podigne pogled i nasmiješi se tako da jedino Jackie bude jasno što to znači. - Žao

mi je. Probala sam sve, ali nisam našla drugog načina.

- Zašto ja? - upita Jackie. Crvenilo s vrata popelo joj se na lice.

Amber ne skine osmijeh s lica. Ispruži ruku i potapše ju po nadlanici kojom je prekrila

staru crnu Nokiu na stolu. Jackie trgne ruku kao da ju je dodirnuo gubavac.

153

- Žao mi je - ponovi Amber. Sad su već svi u prostoriji svjesni drame koja im se odvija

pred očima. Šute i uopće ne dišu. - Nije ništa osobno. Donijela sam tvoj otpusni formular, a

plaću ćeš dobiti za cijeli tjedan.

- Ne možeš to učiniti - izusti Jackie.

Amber se napravi kao daje krivo shvatila. - Dakako, to nije naša obaveza. Na kraju

krajeva, ti si ovdje privremeno. Nemaš prava na nikakve pogodnosti. Ali ne bih te htjela

zakinuti.

Čak ni debeo sloj tamnog pudera ne može sakriti bljedilo na Jackieinu licu. Počne se

tresti. - Zašto ja? - ponovi pitanje.

- Zar doista želiš da ti ovdje na to odgovorim? - upita Amber. Pred svim ovim ljudima?

- Da, želim - odgovori Jackie.

Amber slegne ramenima. - Dobro onda. Kako hoćeš. Izabrala sam tebe jer radiš najmanje

od svih. Gledala sam tko koliko radi i ti napraviš najmanje posla za plaćeno vrijeme. Ti si

možda prva, ali nažalost ne i posljednja.

Kafeterijom prostruji zebnja poput hladna vjetra. Kladim se da se sljedećih par tjedana

nećete toliko razvlačiti mažući maslac na biskvite.

- Ali mislila sam da smo prijateljice - optužujuće će Jackie.

Amber se jedva suzdrži da ne pukne i ne kaže joj u lice sve što joj želi reći: »Da, prave

prijateljice, Jackie Jacobs«. Umjesto toga trepne očima, imitirajući Suzanne Oddie i odgovori:

- Žao mi je. Ne smijemo si dopustiti da nam osobni osjećaji utječu na posao.

Otkopča otpusni obrazac i kuvertu s gotovinom te ih gurne preko stola. - Dakako, shvatit

ću ako ne želiš dočekati kraj smjene.

Isuse, pomisli. Uopće nije teško biti kučka. Zašto mi je trebalo toliko godina da to

shvatim.

Kao da joj čita misli, Jackie odgurne stolac i tiho prosikće: - Kučko.

Amber slegne ramenima i odgovori poput pravoga kadrovika, upravo kako je uvježbavala

cijelu večer: - Razumijem tvoju ljutnju. - I sama je puno puta bila otpuštana, ali je tek sad

shvatila koliko je govor kadrovika proračunat baš da te povrijedi. - Svima je ovo stresan

događaj.

- Kučko smrdljiva - Jackie podigne glas i prekine mrmor u udaljenijim kutovima

prostorije. Sve su oči uprte u njih dvije. - I ti i ja znamo zašto to činiš.

Neće valjda. Ne pred svim ovim ljudima?

- Najurila si me jer sam se pojebala s tvojim dečkom - ispali Jackie.

Uzdasi iznenađenja. Tadeusz i Blessed se ukoče na stolcima. Amber zatrepće. Odoli

iskušenju i ne odgovori.

154

- Ne pravi se da nisi znala - nastavi izazivati Jackie.

Amber joj vrati loše odglumljenom imitacijom Jackieinih vlastitih riječi: - Ali, Jackie,

mislila sam da smo prijateljice.

Nitko se ne usuđuje ni pomaknuti.

- Saznala si i sad mi vraćaš - nastavi Jackie.

A što si očekivala? Cvijeće?

- Vjeruj mi, Jackie - odgovori sa zrnom podrugljivosti u glasu koja bi razbjesnila i sveca -

ako si se, kako sama kažeš... pojebala... s mojim dečkom, onda to znači ne samo da si lijena,

već da si lijena drolja.

Jackie ju pogleda iznenađeno kao da je dobila šamar. Amber joj poželi zatvoriti obješenu

gubicu prstom. Umjesto toga, dohvati obrazac i kuvertu i baci joj ih preko stola.

- Kako bilo, ostala si bez posla - zaključi.

155

Pola jedan popodne

- Mili bože, ti si, ono, kao otmjena - kaže Jade.

Bel nije pridavala toliko pažnje ni prilazu, ni kući, ni utisku koji će ostaviti na prijateljicu.

Na kraju krajeva, ništa od toga nije njezino; sve pripada Michaelu, uključujući i njezin život,

koji je - otkad pamti - talac Michaelovih i Lucindinih odluka.

- Nije istina - odgovori. - Otkud ti to da sam ja otmjena?

Jade se glasno nasmije, s prezirom. - Nisi normalna - odgovori joj pokazujući očima na

dvjestogodišnju aleju breza besprijekorno nanizanih u liniju, s besprijekorno odmjerenim

razmakom, kako su se nadvile nad prilazni put i skrivaju pogled na kuću. I njezina je kuća

udaljena od ceste i skrivena od pogleda prolaznika, ali je prilazni put zapravo blatna staza

obrasla u divlje kupine, bazgu i tminu. Njoj je otmjeno kad imaš nastavak za tuš pričvršćen za

na pipe na kadi umjesto da se moraš zalijevati šalicom da bi isprala kosu. Otmjeno je jesti

stvari koje prepoznaješ s televizijskih reklama. Otmjeno je kad možeš dati auto na staro

željezo jer više ne prolazi tehnički pregled umjesto da u polju zarasta u koprive. Jade sve

klince u novom naselju s druge strane sela smatra otmjenima.

A »otmjeno« se u Jadeinom društvu smatra uvredom. U Belinom je to pak nešto čemu

treba stremiti.

- Pa, imaš li i bazen?- pita.

- Nemam.

- Konja?

- Miranda ga ima. Michael kaže da je za mene prekasno jer trebaš početi kad si star kao

Miranda da postaneš dobar jahač.

Čak je i Jade jasno da je to samo izgovor za nepravdu. Pogleda Bel iskosa, ali ova ostane

mirna. E, pa to je otmjeno, pomisli. To lice koje nikad ne pokazuje osjećaje, takvo samo

otmjeni ljudi znaju dobro napraviti. Podigne slap koji se našao na šljunčanom putu i počne

njime kositi po djetelini uz rub. - Gladna sam k'o pas - objavi.

- Još malo - kaže Bel.

- A tko je zapravo Miranda?

- Moja polusestra. Ima šest godina. Ona je Michaelova - objasni Bel, ne primijetivši

prijekorno skupljene Jadeine usne. Svaka se obitelj drži nekog moralnog kodeksa, a prema

Jadeinom poimanju višestruko roditeljstvo krši takav kodeks. Možda je njezin otac lak na

šakama, ali nikad ne šara. Nije joj međutim palo na pamet pitati se tko bi to htio šarati s

uzgajivačem svinja koji kaput veže konopcem.

Praćene prijetećim pogledom kamenih lavova prođu visoke zidine imanja i ugledaju

kuću.

156

- Koliko vas živi ovdje? - upita Jade.

- Četvero. I Romina. Ona živi u stanu - objasni Bel i pokaže na zgradu s konjušnicom

zdesna. Radi se o umanjenoj kopiji velike kuće, od crvene cigle pa sve do visokih, ukrašenih

dimnjaka pokrivenih žlijebom, kojii ničem ne služe. Govoreći to, Bel se posrami. Ponada se

međutim da ju Jade neće suditi po očuhovom besramnom razmetanju bespotrebnim

stvarima. Drago joj je da su auti spremljeni u garažu, jer pretpostavlja da Jade nema Range

Rovera, Porschea i Golfa GTI na svom šljunčanom prilaznom putu.

- Otmjeno - ponovi Jade i krene prema ulaznim vratima.

- Ovuda - kaže Bel i krene oko kuće.

- Ne ulazite sprijeda?

- Na selu to nitko ne radi - objasni Bel slavodobitno, imitirajući odrasle, a onda pocrveni.

- N-ne, zapravo. Uvijek ulazim sa stražnje strane.

Jade slegne ramenima i krene za njom. Ionako joj se ne sviđa previše prednji dio kuće.

Cijela je fasada prekrivena prozorskim kapcima koje poput mrtvih očiju slijepo zure na prazno

dvorište. Slijedi Bel po vlažnoj stazici. Prije nego su stigle na ulaz za poslugu činilo joj se da

hodaju po toj vlazi medu lišćem već deset minuta.

Bel pritisne veliku mjedenu kvaku i gurne vrata, ali se ova ne otvore.

- K vragu.

- Šta je?

- Zaključano.

- Mi nikad ne zaključavamo - prokomentira Jade. Nema se što ukrasti. Ionako bi uljeza

otjerali psi a da ne bi prišao ni na sto metara od kuće. A da se to i ne dogodi, ne bi stigli ni do

štrikova za veš, a već bi se pojavio Ben Walker sa sačmaricom koju drži u svinjcu.

Bel još jednom bezuspješno pokuša otvoriti vrata, a onda se uputi prenut konjušnici. Jade

strpljivo krene za njom. - Tko je Romina?

- Mirandina dadilja. Ostala je držati me na oku. Hajde. Vjerojatno je u stanu.

Povede ju istom stazicom natrag prema drvoredu, pa kroz ulaz s velikim lučnim svodom

stignu u dvorište konjušnice. Tiho je ovdje i sjenovito. Njihovi koraci na kamenom putiću

prizovu dvije mudre znatiželjne glave, jednu riđu i jednu boje kestena, koje se pojave na

vratima štale. Bel ih pozdravi, a ona riđa prijateljski puhne kroz nos. - Trigger i Missy -

predstavi ih.

Jade priđe i pruži dlan da joj ga ponjuškaju. Osjeti nježan dodir baršunastih usana na koži

i topli, vlažni zrak medu prstima.

- Ovo je Trigger - kaže Bel.

157

- Hej, Trigger - pozdravi ga Jade i nastavi gladiti ždrepčevu njušku gledajući uokolo.

Dvorište konjušnice je široko budući da je prvotno sagrađeno za spremanje kočija. Ima

elegantna vrata zaobljena u luk poput luka zvonika ispod kojeg su nedavno prošle. Vrata

vode u štalu. Čudno, pomisli Jade. Stalno slušam kako je ta kuća jako stara, a meni izgleda

potpuno nova. Ovdje je sve na svom mjestu.

Izuzev ona dva boksa za konje, sva su ostala vrata zatvorena i zaključana. Jasno se vidi

tirkizni protuprovalni alarm na zidu ostave. Stvarno čudno, razmišlja Jade. Mislim, očekivala

bih tačke ili mreže za sijeno ili kakve grablje ili vile, a sve izgleda poput apoteke, kao da se

nikad ne prIja. Izgleda kao da je netko došao s Domestosom i oribao četkicom za zube.

Primijetivši da Jade nema nikakav zalogaj za njega u ruci, Trigger ju žvakne zubima za

zglavke. Jade trgne ruku i nježno mu stisnutom šakom odgurne njušku. - Pa, koji je Mirandin?

- upita, premda joj oba konja izgledaju previsokima.

- Nijedan. Trigger je Michaelov, a Missy Lucindina. Upravo su ih doveli da ih pripreme za

lov. Mirandin poni je na stražnjem polju.

- Hm – promrlja Jade - pazite da ne idete preko tatinog zemljišta. Oderao bi vam kožu.

- Mislim da nitko ni ne pomišlja ići preko zemljišta tvoga tate - odgovori Bel. - Zbog

smrada iz svinjca zagubio bi se miris lovine.

Čim je to rekla, pogleda iskosa Jade da vidi kako će reagirati. Iskušava koliko daleko

može ići sa zadirkivanjem. Jade se nasmije: - Istina, a ne bi im se omilila ni bodljikava žica.

Pa... gdje je taj stan?

- Ovdje. - Bel ju povede prema uredno obojanim bijelim vratima od brodskog poda na

bočnom zidu štale s istom dekoracijom od kovanog željeza kakvu imaju sva ostala vrata i

prozori na imanju. - Nema joj auta - primijeti Bel. - Ne bi ga parkirala u štali. Nikad to ne čini

kad su Michael i Lucinda na putu.

Pozvoni na vrata i pričeka da utihne jeka zvona. Ništa se ne događa. Iz kukuruzišta se

jedna ševa uzvine prema nebeskom plavetnilu.

- K vragu - progunđa Bel.

- Šta? I nje nema?

-Ne znam. Čini se.

- Umirem od gladi - kaže Jade.

- Uf, žao mi je. I ja.

- Zar nema ključa?

Bel ju značajno pogleda.

- Ha. Ne misliš valjda da ću se vratiti da te opljačkam.

- Moraš mi obećati - upozori ju Bel.

158

- Kako hoćeš- odgovori Jade uvrijeđeno. - Idem doma, ako hoćeš.

- Ne - zabrza Bel -ne idi. Nisam te htjela... Samo... znaš, da netko sazna, bila bi, znaš,

kaka.

- Kaka? - s nevjericom će Jade. - Kaka?

- Šuti. Hajde, idemo. Ali, ako se što dogodi, tužit ću te. Nije me briga koliko ću i sama

nadrapali.

Bel otvori vrata štale i uvede ju unutra. Jade kroz polutamu razazna da ovdje vlada

jednaki red kao i po cijelom imanju. Našla se tu lijepa ergela elegantnih, kromiranih,

blještavih vozila bez trunke hrđe i prljavštine, parkiranih kao da ih je netko ravnao po špagi.

Zidovi i grede su pomaljani i nema paučine. Na pometenom betonu zlatne boje nema ni kapi

ulja ili tragova guma.

- Jebate vrag - ne suzdrži se Jade. - Pa koliko to imaš auta?

- Deset - odgovori Bel. - Michael ih skuplja.

- I svi voze? - upita Jade, sjetivši se očeve zbirke.

- Valjda. Ne vozi ih, osim kad ide na izložbu auta. A i tamo ih odveze na kamionu. Range

Rover je na aerodromu. Aha, nema Romininog auta. Inače ga ovdje parkira - objasni Bel,

pokazavši rukom na mračan kut štale.

- Isuse, nije njoj lako.

- Što to?

- Držati sve ovo čistim.

- Ne budi blesava - pojasni Bel – Romina je dadilja. Kućne poslove rade Ramon i

Delicious.

- Delicious? - nasmije se Jade. - Pa kakvo je to ime?

- Filipinsko - odvrati Bel svisoka. - Svi imaju takva imena.

- Gdje je Filipinska?

- Filipini. Oni su blizu Hong Konga. Michael ih je tamo našao. U Hong Kongu. Tamo su

nekad živjeli. Tamo je on zaradio novce.

Jade slegne ramenima. Hong Kong ili Francuska, njoj to ništa ne znači. Znna da su obje

zemlje u inozemstvu i da ona nije stigla dalje od Oxforda, gdje je bila dvaput. London joj je

jednako dalek i stran - i nezanimljiv - kao i ove dvije zemlje o kojima govori Bel. - Pa zašto ih

nepozoveš da te puste unutra?

- Otišli su kući na godišnji dok je kuća prazna.

- Pa kako je prazna?

159

- Znaš što sam htjela reći - pa ode do uredno složenih i čistih guma u kutu, koje izgleda

nikad nisu rabljene.

- Tko pazi na konje?

- Suzi Booker.

- Može li nas ona pustiti unutra?

Bel cokne jezikom. - Ona je vanjska. Ni vrtlari nemaju ključ.

Prijeđe rukom preko gornje gume i napipa nešto s unutrašnje strane. - Ako slučajno

izlaneš nekom, kunem ti se da ću te naći.

- Neću - odgovori Jade. Krulji joj u želucu i osjeća blagu omamljenost. jedino na što je

sad u stanju misliti je gozba koja ju čeka u hladnjaku. Sigurno imaju pravu šunku, na kosti. I

Coca-Colu, a ne neku Sky Colu.

Bel nastavi pretraživati, a onda iznenađeno pogleda Jade. U ruci drži presavijeni papirić. -

Uf - progunđa, odmota ga i pročita Romininu črčkanju, mršteći se. - O, ne.

- Šta? - znatiželjno će Jade.

Bel joj preda pisamce, a Jade ga vrati. - Ne mogu to pročitati - objasni.

- Zašto? – pogleda ju Bel začuđeno, a potom joj kroz glavu prođe bizarna misao: - Ne

znaš čitati?

- Naravno da znam - pocrveni Jade. - Samo ne znam čitati ova spojena slova. Ti pročitaj.

Bel baci pogled na velika tiskana slova na papiru. Romina ni sama ne zna pisati, naročito

na stranom jeziku. - »Ti rečeš da nazad u jedanajst sati« - pročita naglas- »i ne se vratila. Ja

išla u Bicester. Uzela ključ. Ti znaš da ne u ku-ća bez mene. Ti zločesta cura. Sad čekaš da se ja

vratila. Ti vidjeti kako je to«.

- K vragu - prokomentira.

160

DVADESET l SEDMO POGLAVLJE

Kako je Kirsty zamaknula za ugao Ulice Mare, razina buke se prepolovila. Dok je stigla u

Ulicu Fore već je imala dojam da je nastupio kraj svijeta i da je jedina preživjela. Hoda ispod

pješačkih arkada s dućanima mješovitom robom i drogerijama iznad kojih su uredi. Sve se

zatvara do šest. Urbanistička pustinja koju su osmislili idealisti iz doba koje je obožavalo

motore s unutrašnjim sagorijevanjem i vrtove u predgrađu.

Nijednog svjetla u izlozima zaštićenim rešetkama i roletama, kao da iščekuju

antiglobalizacijske prosvjede. Whitmouth je u izgredima dobro prošao, uglavnom zato što

nema kapacitete za lance poput Foot Lockera10. Tek s uličnih lampi dopire slabašno svjetlo,

jedva se probijajući kroz lišće čupavih, od soli zakržljalih mladica. Pogleda na sat. Pola jedan

je, a hladno je kao u jesen.

Ubrza korak; neugodna joj je ova samoća i želi čim prije stići do postaje i sigurnosti

svojeg auta. Od susreta u DanceAttacku bruji joj u glavi, trza se i na najmanji šum. Već se

dugo nije suočila s ovoliko nasumične mržnje. I samo sjećanje ju plaši kao da sve opet

proživljava. Grebanje njezinih peta po pločniku odzvanja s golih fasada. Dvaput joj se učini da

je još netko tamo. Oba se puta zaustavi i brzo osvrne preko ramena.

Kokoši, pomisli. Koji idiot sam noću šeće po terenu Davitelja s dokova? Trebala sam

pričekati da dođem na red za taksi. Ionako imam dovoljno vremena. Nije da sam dobila

izlazak do nekog doba. Dovraga, samo je dvadesetero ljudi bilo ispred mene.

S druge strane grada dopire šum mora koje valja šljunak, ali ljudskoga glasa nije čula već

više od tri minute. Kako je to moguće u gradu toliko krcatom ljudima da ti treba deset

minuta da prijeđeš sto metara? U kojem je parkirno mjesto rijetkost poput dijamanta? Kamo

je nestala sva ta rulja?

Tamo gdje i sve one žene. Svi raspravljaju o moralu i gluposti i kako ih je taj čovjek,

tkogod on bio, uspio uvjeriti da završe same s njim, a na koncu konca to je i urbanistički

problem. Imaš stari grad s konfuznim središtem u kojem jedan drugom sjedi na glavi, a onda

ga urbaniziraš, pretvoriš u pješačke zone, raseliš ljude i odjednom, kad padne noć, nađeš se

na setu za film Ja sam legenda. Zar itko može biti siguran, kad te nema tko čuti da vrištiš?

Mora prijeći još gotovo kilometar. Dok brza, kopa po torbi tražeći ključeve i novčanik.

Stavit će ih u grudnjak za svaki slučaj; da može u auto i da ima za benzin do kuće. Ovu je

naviku sačuvala od mladosti, kad je živjela sama u naselju Stockwell Park i danju predavala

stambene prijave u općini Lambeth u Londonu, a noću pohađala tečajeve na otvorenom

sveučilištu. Tada nije mnogo izlazila, ali kada je, svaki put se pobrinula da ključ od stana ne

završi kod narkića koji bi ju mogao zaskočiti.

10 Međunarodna kompanija za maloprodaju sportske opreme poput Intersporta, op. prev.

161

Misli joj se vrate na onoga jezivog čovječuljka. Takvi tipovi najčešće privlače pažnju

policije. Daveži iz susjedstva, uvijek u sjeni, gnjave žene, igraju se vjernim kopijama pravog

oružja i, odnedavna, pristupaju »zajednicama« u kojima s drugima na internetu dijele svoje

prljave fantazije. Iako to ne znači da ih i provode u djelo, izazivaju nelagodu, a to je ponekad

dovoljno. Vuk dlaku mijenja... Uljezima je često teško. Jednostavno uznemiruju ljude.

Pronađe novčanik na svome mjestu u torbi, u džepiću sa cifom. Ključevi su međutim

spuznuli u opći metež s ostalim stvarima na dnu torbe. Što više čeprka po njoj, to je bjesnija;

osjeti ih pod rukom, pa joj ispadnu, dohvati ih, pa opet izmigolje. Tko je on?

Što je htio? Pitanje je da li bih saznala, čak i da se onaj drugi nije umiješao. Vjerojatno ni

sam ne zna. Još jedan usamljeni luđak koji samo misli da mi ima što reći.

Sranje. Valjda me više ne prati?

Stigne do raskršća tržnice, koje je negdje na sredini Ulice Fore. Može nastaviti kraćim

putem još oko 800 metara uzbrdo kroz istu ovakvu pustoš ili skrenuti lijevo u Tailorovu kalu,

pa njome stići do ljudi i svjetala na Ulici Brighton. Put je možda duži, s jednim nezgodnim

dijelom, ali će njime stići među ljude. A sada joj ljudi najviše trebaju.

Proviri duž slabo osvijetljene Tailorove kale, pokušavajući dozvati dnevne slike. To i nije

prava ulica, već više uređeni prolaz: uzak, sa skretanjem u sredini. Sto metara do skretanja,

pa onda još sto metara do glavne ceste. Ulica iza nje je tako tiha da ima dojam kao da ju

prisluškuje.

Ne da joj se ovuda. Ne sviđa joj pomisao da ju guta mrak. S obje strane prolaza par

bivših konjušnica preuređenih u dvorišta - ako se tako mogu nazvati odlagališta dućanskog

otpada. Razjapila su svoja crna usta, osvijetljena samo kad su otvoreni i dućani. Budući da se

uglavnom radi o golim fasadama i kontejnerima, osvjetljenje je neznatno; svijetli tek jedna

lampa na uglu kale i druga na pola puta do nje, ali su obje stare viktorijanske svjetiljke koje

izgleda nisu obnavljane još od uvođenja struje. Između te dvije svijetle točke razvukla se

duboka, vonjem prožeta sjena.

Tu može biti svačega, Kirsty. Svakoga.

Da, ali... barem znaš što je na kraju. A Ulica Fore je kilometar dugi put kroz nepoznato,

bez skretanja. Možeš samo naprijed ili nazad, a kamo god da kreneš imaš što trčati. Ovo je

samo dvjestotinjak metara, Kirsty. Dvije minute hoda. Samo kreni, ne gledaj ni lijevo ni

desno, ne viri u tamu. Ne razmišljaj o tome čega sve tamo može biti. Hodaj i izgledaj

samouvjereno. Naposljetku, zašto bi se itko skrivao u uličici kojom nitko ne ide? Samo dvije

minute i bit ćeš opet među ljudima.

l krene.

Asfalt je pod nogama neravan, uništen kotačima kamiončića za kontejnere i zapušten jer

malo tko ide ovim prečacem. Još nije stigla ni do mračnih dvorišta, a već je dvaput gotovo

iskrenula zglob. Ključevi joj i dalje bježe po torbi, odvlačeći joj pažnju s okruženja. Lanac od

privjeska omotao se oko nečega, pa joj ring svako malo isklizne s prsta. Mrzi ulaziti dublje u

mrak bez oštrih metalnih ključeva u šaci. Tako bi se osjećala sigurnije.

162

- Sranje - izgovori naglas i zastane.

U tami iza nje zamukne zvuk jednog jedinog koraka.

Niz leđa joj kao hladno sječivo krene užas. Ukrute joj se svi mišići i tetive i leđima se

nasloni na zid, potpuno nesvjesna što radi. Čeka napeta, širom otvorenih očiju, i osluškuje.

Napinje se vidjeti put kojim je malo prije došla.

Nema ničega.

Obrisi kontejnera na blijedom svjetlu koje dopire iz Ulice Fore izgledaju poput zmajeva

spremnih na skok. Premračno je da vidi što je u sjeni. Ali isto tako zna da mora ići dalje.

Dublje u mrak.

S naporom se okrene i nastavi odlučno, smireno hodati, premda su joj noge od tijesta, a

ruke se tresu. Ključeve stisne između prstiju, šakom zatvorivši prsten koji ih drži na okupu.

Možda nisu neko oružje, ali mogu iznenaditi. Napraviti ogrebotinu na licu, sačuvati DNK

između nareza.

Isuse. Prestani. Sad nije vrijeme za razmišljanje o tome kako ćeš pomoći policiji iz groba.

Ne čuje dalje od šuma vlastita krvotoka i šištanja pluća. Srce joj divlja poput razularene

zvijeri - samo što ne iskoči iz prsa. Diši. Diši. Hodaj.

Broji korake, pokušavajući održavati ritam, ravnotežu i osjećaj kontrole. Ako nije shvatio

da ga je čula, možda dobije još koji korak prednosti. Diši. Diši. Jedan korak... dva. Pred očima

joj pleše svjetlost s lampe na uglu, a oko nje samo crnilo.

Netko iza nje nogom zahvati konzervu, koja se šuplje otkotrlja po pločniku, bliže nego

što je očekivala.

Kirsty potrči. Iz grla joj izleti nešto između vriska i zavijanja. Peta joj propadne u pukotinu

na asfaltu. Zatetura, udari ramenom o zid i nastavi trčati. Iza sebe čuje teške korake kako

grabe za njom. Nema više potrebe za skrivanjem. Jedna noga pljasne po lokvi i nastavi mokro

tapkati za njom.

U glavi joj se čini sve većim kako joj se približava. Od štakorčića se pretvorio u orijaša sa

zubima poput sječiva. Torba ju usporava lupajući joj o bokove. Pomisli da ju odbaci, ali se

predomisli. Ako je to prva stvar koju će dohvatiti, možda dobijem na sekundi, dvije.

Upomoć, zaziva u sebi. Pomozite mi.

Skrećući za ugao zanese ju inercija i odbije se o zid. Muškarac iza nje smanji razmak. Sad

već čuje kako diše, glasno, ali ne i teško. Ne isprekidano poput nje. Naleti na još prepreka od

smeća: nabacane kartonske kutije, naslagane palete, a svjetlo s Ulice Brighton putuje prema

njoj godinama. Ako me zaskoči iza jedne od ovih paleta nitko s ulice nas neće vidjeti...

Njegovi prsti očešu torbu, najavljujući što slijedi. Kirsty se otme dah, ali nađe još snage

da jurne naprijed. Kristeisuse, pomozi mi. Da vrištim? Zovem upomoć? Do nje dopre žamor s

Ulice Brighton - zavijanje, smijeh i kokošje hihotanje - i postane joj jasno da bi uzalud

potrošila dah.

163

-JOJ! - krikne, ne izdržavši, kad osjeti kako je ruka dohvatila naramenicu i povukla ju

unazad.

Odjednom ju obuzme strašan gnjev. I strah, da, ali preplavljen silnim životinjskim

gnjevom. Urlikne okrenuvši se i punom snagom zamahne onom rukom s ključevima. Pogodi

ga u glavu i osjeti pod prstima njegovu gustu, čekinjastu kosu. Muškarac zabrunda i krene

drugom rukom prema njezinoj glavi.

Ona se izvuče iz naramenice od torbe i protrese kosom poput konja. Hvala ti bože na

kratkoj kosi. Nema ju za što čvrsto uhvatiti. Tvrdi joj, snažni prsti prođu kroz kosu, stisnuvši

se grčevito i iščupaju pramen iz korijena, ali je slobodna. Mune mu torbu u lice i potrči. Juri

niz put i vidi asfalt kako izranja pod svjetlom.

Trči poput jelena, premda zna da joj više nije za petama. Onaj posljednji trzaj rukom bio

mu je labuđi pjev. Svejedno grabi naprijed, preskoči rupu veličine kamionskog kotača,

iznenađena mačkastom gracilnošću kojom je doskočila. Ne zaustavi se sve dok ne Izleti na

svjetlo ravno u društvo s momačke večeri.

164

DVADESET l OSMO POGLAVLJE

Sad kad je krenula, Amber ne može vjerovati koliko je jednostavno okrenuti ploču. Toliko

se bojala vlastitog bijesa, gubitka kontrole ako mu se prepusti, da je fascinirana vlastitom

suzdržanosti dok pušta da se stvar sama dovrši.

Umjesto da manično puni vreće sa smećem i sije njegovu odjeću s prozora na katu u

vatrometu taštine kakvom se prepuštaju slabići, ona se kući vratila mirna, pričekala da se Vic

probudi i rekla kako mu je vrijeme da ode. Bez vrištanja i vikanja. Bez suza. Tek smirenom

konstatacijom. Kredit je na nju i eto, umjesto da kao i obično zbriše pred nevoljom, prvi se

put u životu suočila s njim i rekla što ima za reći. Nije ga izbacila na cestu s kuferom, nije

zamijenila brave - premda vjerojatno hoće, kad odnese svoje stvari - ili mu ispraznila

bankovni račun. Samo mu je rekla da si nađe drugi smještaj i da onda ode. A potom je,

prilično smirena, otišla spavati.

Kad se probudila, već je prošlo vrijeme za ručak. Spavala je tek nekoliko sati, ali duboko,

bez snova. Ne sjeća se kad ju je zadnji put san toliko obnovio. Osjeća se budnom i živom,

snažnom i odlučnom. U kući je tiho. Mary-Kate i Ashley sklupčale su se jedna uz drugu na

pokrivaču, nasadile glavice na šape i promatraju. Kad se pridigla, počnu lupkati repićima, a

zatim skoče s kreveta i krenu za njom u prizemlje.

Eno ga, još sjedi za kuhinjskim stolom, gdje ga je sinoć i ostavila, i bulji u prazno,

bezizražajna lica, kao da se resetira. Ruke su mu ispružene na stolu. Pritišće ga dlanovima.

Pomalo s jezom Amber pomisli kako se nije maknuo odavde sve ovo vrijeme, samo se

isključio i čekao poticaj. Ne primijeti ju kad je ušla, a čini se da nije nijednom trepnuo dok je

prelazila prostoriju da stavi kotlić za čaj. Psi ga zaobilaze u širokom luku, očiju prilijepljenih za

njegova ukočena ramena, kao da očekuju da će naglo skočiti poput ogromne mačke. Amber

otvori dvorišna vrata da ih pusti van i krene prema hladnjaku po mlijeko.

Vic skoči na noge kao da ga je neka nevidljiva ruka pokrenula na prekidaču. - Dopusti, ja

ću - kaže.

- Ne, ne treba - odgovori Amber, pokušavajući se ispriječiti između Vica i hladnjaka. Ali

on se ne predaje. Dohvati mlijeko iz njezine ruke - Amber mu dopusti da izbjegne nered i

pranje poda - i stavi ga na radnu ploču. Zatim iz elementa izvadi šalice. - Earl Grey?

Amber slegne ramenima iza njegovih leđa. - Earl Grey. - Ionako se nikad nije navikla na

PG-jev čaj. - Hvala. - Nema smisla ponašati se necivilizirano kad će prije ili kasnije sve ionako

završiti.

Vic stavi vrećice u šalice i prelije ih vrelom vodom. - Želiš li nešto doručkovati? Sigurno si

gladna.

- Ne hvala, sama ću si nešto napraviti, ali ne još.

165

Vic dolije mlijeko i promiješa šećer žličicom. - Daj, napravit ću ti sendvič sa špekom.

Amber odmahne glavom: - Hvala.

- Amber, moraš jesti - kaže onim svojim razumnim tonom.

Tu joj prekipi. - Ne, Vic! Rekla sam ne!

On slegne ramenima na onaj izluđujući način koji kao da kaže - sve su žene lude. Uzme

svoj čaj i sjedne za stol. - Kako si spavala?

Raspoloženje joj se naglo pokvari. Progunđa, uzme čaj i izađe u dvorište da provjeri pse.

Oni njuškaju procijep na dnu vrata od ograde i mašu repom. Moram ih izvesti u šetnju,

pomisli Amber. Jadnice, uopće ih ne šećem.

- Razmišljao sam - javi se Vic - da možda sagradim pravi roštilj. Ono, od cigala i svega.

Onda bismo mogli zvati ljude. Ne bismo morali cijelo vrijeme izlaziti.

Sranje. Pravi se kao da se ništa nije dogodilo.

- Što misliš? Slabo pozivamo ljude k sebi. Zar ne bi to htjela?

Amber uzdahne i okrene se prema sobi. - Ne, Vic, ne bih. Ne želim da budeš sam svoj

majstor, da kuhaš ili pokušavaš biti ljubazan. Hvala ti, ali nema smisla.

Vic podigne obrve - Vau.

- Ja sam ti svoje rekla. Nemoj misliti da nisam bila ozbiljna.

- A što, ja nemam prava odgovoriti?

Amber izlije čaj u sudoper. Dosta joj ga je. - Ne. Ti si se svog prava odrekao kad si

pojebao moju prijateljicu.

- Jedna pogreška - kaže on.

Dođe joj da vrišti. Požali što je izlila čaj i upropastila si zadovoljstvo da mu baci vrelu

tekućinu u lice. Ovako samo tvrdo spusti šalicu u sudoper i dograbi vodilice za pse na vješalici

pored vrata. - Idem u šetnju.

Izađe van i čučne pored pasa. Ne ide joj s kopčanjem vodilica za ovratnik, ruke joj se

tresu, a psići poskakuju, veseleći se šetnji. Osjeća njegov pogled na leđima; protrese Mary-

Kate za ogrlicu da se smiri.

- E, stvarno si zlopamtilo - kaže.

- Neću ni riječi više o tome. Ni riječi!

- Barem to mi duguješ - uporno će Vic.

Amber skoči na noge i jurne prema dvorišnim vratašcima. - Ne, ne dugujem - zareži.

Petlja s rezom koja se ne da pomaknuti jer ju rijetko kad i pomiču, budući da uglavnom van

izlaze sprijeda. Ali ne i ovaj put. Ne želi proći pored njega, biti zatvorena s njim u četiri zida,

barem dok se ne sabere.

166

- Daj, pomoći ću ti. - ponudi Vic.

- Ne! Odjebi više! - odbrusi, prekasno shvativši da se dere.

- Amber! - tobože je smiruje razumnim tonom, kojemu je jedina svrha da joj još više

digne tlak. - Ljubavi, daj se smiri.

Reza popusti i oguli joj dobar dio palca. - Sranje! - vrisne Amber. - Sranje, sranje, sranje!

- O, bože, daj da vidim - priđe joj Vic zabrinutim glasom, a lice mu sjaji zadovoljstvom.

Nije joj jasno što to izvodi. Jedino što zna je da ga želi što dalje od sebe. Svom silinom povuče

vratašca i zakorači unatrag na ulicu, derući mu se u lice: - Samo se makni od mene! Odjebi!

Da me nisi ni taknuo!

Okrene se na peti i ugleda susjedu Shaunagh s dječjim kolicima na tratini uz rub ceste

zarasloj u korov i buljavu Janelle Boxer s broja 10 kako ju ushićeno promatraju. Ne mareći,

nastavi vikati: - Van iz moje kuće, Victore Cantrell, odlazi!

Zatim se okrene prema ženama i zareži: - Šta blejite?

167

DVADESET l DEVETO POGLAVLJE

Molim te, Luke, ugasi zvuk.

- Treba mi. Kako ću znati da mi dolazi trol, ako nema zvuka?

- Već si milijun puta odigrao tu igru, valjda si dosad zapamtio - odgovori Kirsty. Buka ju

izluđuje. Probija joj uši onaj bip i bup poput vatrenih strelica. Uz sitne zvukove JLS-a koji

dopiru iz Sophieinih slušalica i Jima kako čisti grlo, ima osjećaj da je pod opsadom. Rame joj

se ukočilo na mjestu gdje ga je iskrenula, modrica na bedru otežava joj sjedenje, pa se ne

prestaje vrtjeti na sjedalu, kao da nije već dovoljno pod stresom zbog roka za predaju članka

i računa za auto-osiguranje.

- Čekaj, samo da završim ovo... - odgovori Luke ne podigavši pogleda, pa trzne rukama

kad mu se patuljak u igrici nađe iza leđa i baci bočicu otrova. - Aaah, mama, gledaj šta si

učinila!

- Idi se gore igrati - naredi mu. Po milijunti put zažali što je djeci napravila odvojene

sobe, umjesto da je sebi od jedne napravila ured. Osjeća se kao tinejdžer koji se sprema za

test. Tko bi rekao da ja nosim kruh u kuću? Jedino ja nemam svoj vlastiti prostor. K vragu, čak

i Jim ima svoju šupu.

- Samo malo - odvrati Luke.

- Sad odmah. Vidiš da radim.

- Nisam ja kriv što nisi napravila posao na vrijeme - mudro će Luke, lupajući bez

prestanka po tipki za pucanje. Skoči na noge, zamahnuvši šakom kroz zrak. - Jesam te!

Kirsty zaklopi laptop uz tresak. - Luke!

- Okej, okej - brani se on, pa teatralno isključi ton. - Šta se tol'ko grčiš.

Zavali se nazad u fotelju i nadvije nad ekran. Kirsty uzdahne, nabroji do deset, pa

izdahne. Otvori laptop i pregleda onih par jadnih rečenica koje je uspjela napisati od devet

ujutro. Nikad joj dosad nije išlo tako teško, ali nikad dosad nije pisala pod ovakvim pritiskom.

Jim je cijelo jutro mučaljiv i povučen; kloni je se i samo joj svaki sat donese šalicu kave.

Zbog toga se samo osjeća još gore. Ne smijem se ljutiti na njega. Nije njegova krivica. Bog zna

da se trudi. Ipak, zašto ne ode u šupu i pusti me na miru?

Što sve ne radim za obitelj, a oni ni ne primjećuju. Zašto sam ostala? Nije mi trebao

odlazak u onaj glupi klub. Dovoljno sam vidjela da sam mogla pretpostaviti kako je tamo.

Mogla sam se vratiti kući cijeli dan ranije i upotrijebiti maštu umjesto da se izložim smrtnom

strahu zbog članka koji vjerojatno neće biti ni objavljen.

168

Svjesna je da se dobro izvukla, ali se ne može smiriti. Momci s Ulice Brighton nagrnuli su

u onu uličicu, ali je napadač već bio nestao. Jedino su pronašli njezinu torbu i stvari rasute po

asfaltu, tako da je uspjela povratiti svoj mobitel i bilježnice i MP3 i uobičajene sitnice. Jasno

je da ju tip nije htio opljačkati, ali sad nema vremena razmišljati o tome. Nije rekla Jimu.

Zapravo nikome. Zar da propusti rok za predaju članka, kako bi dobila broj prijave i mjesto u

redu na policiji?

Ponovno pročita što je napisala. Luta kursorom po redovima kao da će on nekom

čarolijom prizvati riječi na zaslon. Smeće, čak i za Tribune. Reciklaža. Nema nijednog izraza,

opažanja ili pridjeva koje nije iskoristila još prošli tjedan. Taj dio novinarstva ne podnosi -

priče bez razrješenja i konca. Ne vraća joj se sad u Whitmouth, makar i u mislima. Pa ipak,

budući da je stalno zaposlenom kolegi važnija drama koja se odvija u Sleafordu, ona je sad taj

stručnjak koji mora proizvesti rezervni članak dok nešto ne iskrsne.

Mrzim to mjesto, prođe joj kroz glavu. Ne mogu vjerovati da mi se svidjelo prvi puta. Ne

radi se samo o onome sinoć, već o svemu. Samo mi je vratilo sjećanja za koja sam mislila da

su iza mene. Kao dug koji ne mogu otplatiti. Ljudi te podsjećaju na obitelj koju više nećeš

vidjeti, a oni odvratni obroci u masnim zalogajnicama samo ti šire dupe. Ona vodoravna kiša

natapa ti kožu solju, a noge ti kližu po otpacima na rivi. Onih osamsto metara napornog

šarenila na doku i plastični stolci u pabovima i sveprisutni smrad ulja za prženje - što mi još

ostaje a da nisam rekla već prošli tjedan? Mjesto se odonda nije primijenilo.

Stane opet čitati:

Usprkos svemu, Whitmouth i dalje opsjedaju gomile ljudi. Komunalna vozila svakoga

dana poberu pet tona otpada samo iz odlagališta na rivi, otpada koji se sastoji od 8.000

limenki sokova, 5.000 stiropornih kutija za hranu, 30 odbačenih cipela i 220 uprljanih pelena.

Nitko od privatnika ne želi otkriti koliko zarađuje, ali je očito da posluju dobro. U Funnland,

zabavni park u kojem je prije tri tjedna pronađeno tijelo pete žrtve Hannah Hardy, svaki dan

uđe oko 3.000 posjetitelja. Električni vlakić koji vozi do kraja doka proda 1.250 karata, od

kojih polovicu jednosmjernih, a staromodni market proda preko 10 kg ukrasnog kamenja...

Bla, bla, bla. Označi dio teksta i obriše ga. Onda pritisne Ctr+Z, i poništi brisanje. Ima

stotinu riječi, a treba joj 1.500; ne može si priuštiti brisanje. Otvori dokument MATERIJAL na

desktopu, pa izreže ono što je htjela brisati i ulijepi ga u taj dokument. Pokuša ponovno.

Posljednji statistički podaci iz 2007. govore daje Whitmouth posjetilo 1,37 milijuna ljudi,

a svaki potrošio u prosjeku 46 funti na dan. Ostvareno je 236.000 noćenja u četiri kampa, 17

hotela i 87 pansiona, što na jednu noć, što preko vikenda ili cijelog tjedna - u prosjeku četiri

noćenja po osobi. Sve u svemu, radi se o gradskom prihodu nešto većem od 95 milijuna funti.

Turizam je veliki biznis u Whitmouthu i jedini izvor prihoda vrijedan spomena. Polovica radne

populacije od 67.000 ljudi zaposlena je u turizmu - većinom sezonskih i na minimalnim

plaćama. Stoga je bilo za očekivati da razorne posljedice terora Davitelja s dokova nisu

pogodile samo obitelji i prijatelje žrtava, već zaprijetile i egzistenciji cijele zajednice.

Međutim, nije tako.

169

Kirsty se promeškolji u stolcu, osjetivši kako joj pršte popucale Lipilare na modrici. Jedva

suspregne bolni uzdah. Protjera brojač: 122 riječi. K vragu. Zašto se uopće patim. Za ovo, a to

je najlakši dio, trebalo mi je 20 minuta. A zbog čega? Ionako znam da ga neće objaviti, da će

od danas do petka kad rubrika ide u tisak iskrsnuti nešto zanimljivije u zemlji. Ako Davitelj

opet ne napadne, Whitmouth neće biti zanimljiv čak ni za umatanje prženih ribica s

krumpirićima.

- Pizdarije - prokomentira Kirsty naglas. Jim digne pogled s gradske rubrike satiričkog

časopisa Private Eye. - Oprosti - ispriča se Kirsty što je prekršila dogovor o izbjegavanju

sočnih izraza u obiteljskom krugu.

- Problemi?

Ona kimne glavom. - Umorna sam. Još mi je teže kad pomislim da se članak vjerojatno

neće ni objaviti.

- Da ti donesem kavu?

- Već mi ide na uši.

- Kako da ti pomognem?

- Izvedi ovu deriščad van i bacaj im štapove - odgovori ona, izgubivši svaku volju za

taktičnošću.

Luke frkne kroz nos i baci Nintendo na stol.

- Luke! - povikne Jim. Kirsty prekrije uši i suspregne se da i sama ne zaurla. - Da se nisi

usudio tako odnositi prema igračkama! Znaš li ti uopće koliko to košta?

- Pa nisam ja kriv! - vikne i Luke - Ona je kriva!

- Ako razbiješ ovaj, drugi nećeš dobiti!

Sophie skine slušalice i svisoka promotri obitelj: - Hej! Ja ovdje slušam muziku. Kirsty

iskoči žila na čelu. Samo mi još to treba. Da me tu za stolom lupi kap, onda ćete vidjeti otkud

ćete imati lovu za Nintendo.

- Idemo u šetnju - najavi joj Jim.

Uto zazvoni telefon. Spasi nas, bože, djece. Nije ni čudo da ljudi radije drže čiuaue. - Ne

mogu se javiti - dobaci Kirsty mužu. - Ako zovu s posla, reci im da sam zapela u prometu.

Jim podigne slušalicu. - Šetnju? - pobuni se Sophie unjkavim glasom. - Tko je spominjao

šetnju?

- Molim? -javi se Jim. Kirsty počne bubnjati u glavi. - O, zdravo Lionel. Hvala što si

nazvao. Ma ne, nema problema. Preko ljeta je uvijek teško dovršiti posao. Valjda zato i

imamo urede. Ne, pričekaj. Samo da nađem tiho mjesto.

170

I izađe iz sobe. - Ne razumijem zašto ja sad moram van samo zato jer ti nisi na vrijeme

napravila svoj posao - kaže Luke, strijeljajući Kirsty pogledom.

Kirsty demonstrativno zaklopi laptop i odmaršira u spavaću sobu na katu, zalupivši

vratima, također demonstrativno.

Uvuče se u krevet i vrati pisanju.

Međutim, nije tako. U bizarnoj pobjedi ljudske naravi nad instinktom za preživljavanje,

Whitmouth bilježi najbolju godinu, kakvu nije imao još od uvođenja prazničnih paket

aranžmana. Ovaj fenomen još jednom potvrđuje staru izreku da ne postoji loš publicitet.

Becca Stokes, 23, iz Coventryja i njezino društvo pravi su primjer: »Ovdje sam dolazila

kao dijete s mamom i tatom i tada mi je bilo lijepo. Onda su novine počele pisati o svemu

ovome, pa smo ja i moji prijatelji pomislili: ma vidi ti to. Nisam imala pojma da u gradu ima

toliko noćnih klubova i da su kućice tako jeftine. Pa smo odlučili doći za vikend. Kužite?

Pogledajte samo...«

Ne smijem, pomisli Kirsty, ne smijem vabiti ljude u to mjesto. Gora sam od svih

licemjera; zgražam se nad stvarima koje sama potičem. Mjesto je opasno. A svatko tko

pročita ove statističke podatke, izračuna da je rizik neznatan. Ali, ubojica je i dalje tamo. I

dalje hoda među njima a da nemaju pojma tko je on.

Pogleda na sat. Može zavlačiti redakciju još sat vremena, a potom će ju svakih deset

minuta kašnjenja koštati godine dana karijere. Svejedno, ne znam kako da uravnotežim

stvar, pomisli. Svi su toliko opsjednuti »ravnotežom« da zaboravljaju kako su ponekad stvari

jednostavno crno-bijele. Whitmouth je užasno mjesto. Gadno i opasno, i ljudi to trebaju

znati. Ne mogu im dopustiti da pijani teturaju njegovim ulicama. Ovo moraju čuti.

U glavi začuje sitan glas: aha, ali ako to dobro izvedeš, neće ti baciti priču u koš i još ćeš

zaraditi plaću. A moram namaknuti lovu za auto-osiguranje. Mo-ram. Imam još samo dva

dana do tiska, a nakon toga neću zaraditi ni pišljiva boba. Jebeš Whitmouth. Jebeš ravnotežu.

Sinoć sam se usrala, ali ću sad svima reći. A ako ta lasica pročita tekst i ne svidi mu se, možda

će napokon naučiti lekciju.

Ponovno označi tekst i izreže ga cijelog, ostavivši prazan ekran. Pa krene ispočetka:

Whitmouth je mjesto u kojem se ubijaju žene. A u ponedjeljak navečer i ja sam im se

umalo pridružila...

171

TRIDESETO POGLAVLJE

Ashok je od nosa naniže zamrljan majonezom. Žvače i govori . Istodobno, pa mu

komadići salate lete po zraku. - Ne mogu vjerovati da su ušli bez nas.

- A što bi drugo - kaže Tony - jedva su dočekali da te se riješe, drkadžijo.

Rav i Jez se nasmiju, a Ash im pokaže dvojku. Sva četvorica se pijano njišu, a Rav se

oklizne na pločniku Ulice Brighton i umalo podleti pod auto u prolazu. Ovaj bijesno zatrubi i

produži. Dečki počnu psovati i mahati stisnutim šakama za stražnjim svjetlima koja se

udaljuju.

- Jebate, što je ovdje mrtvo - kaže Jež.

- Dva je ujutro, šta si očekivao? - odgovori mu Tony.

Ash izvadi i posljednji komad piletine iz kebaba, zgužva papir i baci ga na pločnik. - A, u

pizdu, ne tenisice - zavapi. - Platio sam ih sto funti.

- Ha? - začudi se Rav. - Čista pljačka, stari.

- Odjebi - vrati mu Ash i opali ga dlanom po zatiljku. Nastave teturati. Do pansiona još

ima kilometar i pol. Pored njih prolaze grupice ljudi koji su potrošili svu lovu, pa si ne mogu

priuštiti za taksi ili ih nisu pustili u klub ili im je dosadilo čekati u redovima, a ima i onih koji

idu u suprotnom smjeru, ne gubeći nadu da će upasti. Tony dovrši svoj falafel, zgužva

papirnatu vrećicu i spremi ju u džep.

- Evo, tako se postupa sa smećem - objasni Ashoku.

- Glupost. Da nisu makli sve te kante, ja bih svoje bacio - odgovori.

- Aha - dobaci Jez - da tvoji nisu sve razbucali, ne bi ih ni sklanjali.

- Ah-rrr-a - ubaci se Rav, podrigujući - one su petarde prava pizdarija, ha?

Pritisak na mjehur prestane biti šala. Ashok zažali što se nije ispraznio u onom prljavom

zahodu u igraonici, ali mu je tada bilo žao dati 10 penija za upad. Pogleda prema Tonyju i

Jezu i osjeti zavist što se ovi poganci nisu libili olakšati pored bankomata nekoliko stotina

metara iza njih. Neće stići do pansiona, morat će se isprazniti ranije. Ne paše mu točeno

svijetlo, ali ako želiš sačuvati glavu na momačkoj večeri, nećeš cijelu večer ispijati votka-

tonike.

Prolazeći pored propale željezarije zapečaćene daskama, Ashok se sjeti da je na putu u

grad vidio srušenu parcelu, taman prije poslovnog centra, zaraslu u bazgu i koprive i

ograđenu klimavom žicom. Poslužit će, pomisli. Neka me pričekaju.

172

Kad su prišli ogradi, najavi da mora pišati. Primi žicu i protrese ju. Žica se na jednom

dijelu otkvači od betonskog stupa. Izgleda da nije prvi veseljak povratnik koji se ovog

dosjetio. - Čuvajte mi stražu - kaže ostalima.

- Zašto? - upita ga Tony, paleći Marlboro i ispuštajući dim iznad glave. - Da ti pošaljemo

tajlandskog transvestita?

Ashok čučne i provuče se kroz procijep. Razrušeno zemljište je mračno i smrdljivo. Očito

je da već godinama služi kao zahod na povratku iz klubova. Morat ću si oprati tenisice kad se

vratimo, pomisli Ashok. Samo da ne ugazim u drek.

Pet metara dalje stoji bazga, zasjenjujući uličnu rasvjetu. Poslužit će. Polako nabada

preko hrpica cigle i polomljenog stakla, zadnje što mu treba je da se posklizne u ovoj

smrdljivoj džungli, zakloni se iza drveta. Još dok otkapča traperice osjeti olakšanje i ispusti

uzdah zadovoljstva zajedno s toplim mlazom koji daje na pivu i pari se na svježem noćnom

zraku.

- Mislio sam da pišaš, ne da drkaš! - dovikne mu Rav. – Nisi mogao čekati da se vratimo

doma?

Mlaz nikako da stane. Ashok prebaci težinu na drugu nogu i čeka da se isprazni. Sad kad

je prošla prva kriza poželi prekinuti i ostatak isprazniti u pansionskom zahodu u Seaviewu. Ne

sviđa mu se stajati leđima okrenut tmini; ne može se otresti osjećaja da nije sam. Pokuša

stisnuti sfinktere, ali ne uspijeva. Mlaz se stanji, ali ne prestaje, pa je bolje da i ne pokušava -

samo će duže trajati.

S ulice začuje pomicanje žice i nemarno koračanje po krhotinama stakla iza sebe.

- Gdje si? - čuje Tonyjevo polupijano, glasno mrmljanje.

- Ovdje.

- Aha. - Prvo na svjetlu ugleda obris, a potom Tony stane pored njega. - Pomakni se

malo - kaže mu.

- Ne mogu - odgovori Ash.

- Kako hoćeš, al' ne žali se onda ako ti pošpricam cipele.

- Pa zar se nisi malo prije popišao na ulici? - upita ga Ashok.

- Pivo - samorazumljivo će Tony.

Čuje ga kako rastvara šlic, kad ga prekine nagli tresak iza njih u grmlju, odjeknuvši od

zida željezarije.

Ashok i Tony razmjene poglede, otriježnjeni u hipu.

- Šta je to bilo? - upita Tony raširenih očiju.

- Pojma nemam - odgovori Ashok.

- Lisica valjda il' nešto - kaže Tony.

173

- Ne znam - ponovi Ashok - čini se većim, ne?

Tony kimne, ne razmišljajući više o mjehuru. Čuju kako se ostatak ekipe smije i zafrkava

na ulici. - Hajde vas dvojica! - dopire Ravov glas kroz lišće.

- Šššš - ušutkava ga nepotrebno Tony. Okrenu se i bulje u pustoš. - Alo? Ima koga? -

zazove Tony. Muk. Stoje jedan pored drugoga naćuljenih ušiju. Uf, ovo je čudno, razmišlja

Ashok. Baš kao maločas kad sam bio sam. Kao da je netko tu i prisluškuje.

Tony odmahne glavom: - Bit će jazavac.

- Jazavac? - s nevjericom će Ashok. - Zar u gradu ima jazavaca?

- Pa šta ja znam? - odvrati Tony. Pogleda dolje i zatvori šlic.

- Idemo - kaže, okrenuvši se na peti i zaputi prema ogradi.

Ash pričeka trenutak, osluškujući. Ništa se više ne čuje, tek đonovi koji se vuku po

pločniku i šuštanje lišća pored njegova ramena. Nije ništa, pomisli. Uobičajeni zvukovi. Nešto

hoda, namješta se, stvari padaju s krova.

Najednom se kroz mrak razlegne krik: prestravljen, grgljajući, prerezan. To nije jazavac.

Neka djevojka. To je ženski glas. Tamo negdje.

Tony opsuje. I ostali su uzbunjeni. Tamo u grmlju nešto tresne, uspravi se, padne i ne

miče se.

- Sranje - ponovi Tony. - Jebote, to je... Isuse.

Rav i Jez bučno razvale ostatak pričvršćene ograde. – Šta je to bilo? - upita Jez.

- Ne znam... - odvrati Ash. - Mislim da je...

Tony posrće preko cigala nasred dvorišta - uvijek i u svemu prvi. - He-ej! - viče. - Gdje

ste?

U suprotnom uglu čuju borbu, još jedan prekinuti uzdah. Zaostala trojica krenu za

prijateljem u potjeru, rašire se i potrče prema izvoru zvuka. Strah me je, razmišlja Ash, nisam

junak. Nisam od te sorte. Zakvači tenisicom za nešto oštro, posrne i ramenom udari o Jezovu

nadlakticu. Ruka poleti prema njemu i odgurne ga da povrati ravnotežu.

Tony se četveronoške penje prema grmlju. Sad se već nešto nazire, nešto neprirodno

bijelo, što tamo ne pripada. Miče se. Isuse. Neki čovjek. Tamo je neki čovjek.

- Ovamo! - povikne. Više ne razmišlja, već razgrne granje i čuje korake kako su naglo

promijenili smjer i idu prema njemu. Iz mraka izleti tijelo i dograbi ga oko koljena. Padajući,

Tony zavrišti u šoku, koji se pretvori u bijes kad udari o tlo i osjeti kako mu oštro staklo

probija i reže kožu. Tip je na njemu, ali se ne zadržava. Pokušava se osloboditi, koristeći

Tonyjevo međunožje kao odskočnu dasku za bijeg.

- Jebemti! - zavija Tony. Ovo boli. Govnar mu je zabio koljeno u kuk i žulja po njemu.

Tony ga dohvati za bijelu košulju, trzne i prevrne. Dok se ostatak priključio, već je na njemu.

174

Pred očima mu ispod tamne kose bljesne zlatna naušnica. Jez je tu, i on dohvati tipa i pritisne

ga o pod.

Žena u grmlju bori se za zrak. Ash i Rav protrče pored Tonyja prema njoj. Glasovi im

odaju agresiju i strah, premda pokušavaju zvučati smireno i samopouzdano. - Sve je u redu.

Ne brinite. Tu smo. Sve je okej.

Žena je bucmasta, blijeda i polusvjesna. Sklupčala se s podignutom suknjom preko

bokova i lice prekrila rukama. - Sve je u redu - govori joj Ash, pružajući joj ruke.

Prestravljena, žena promuklo vrisne braneći se potrganim noktima. Mora ju uhvatiti za

zglavke da ju zaustavi i klekne stavivši joj koljeno među ogoljena bedra.

- Aaaaa, neee, aaah! - zakriči žena.

Blijeda joj svjetlost prijeđe preko lica, tek tridesetak centimetara od njegova. Nateklo je i

krvavo; krv joj curi iz nosa, jedno joj je oko otečeno tako da se uopće ne vidi ispod kapaka.

- Sve je u redu - ponovi Ash bespomoćno. - Sad ste na sigurnom. Dobro je. Imamo Vas.

Iza sebe čuje kako prijatelji cipelare tipa na podu.

175

TRIDESET l PRVO POGLAVLJE

Martin zna da nešto mora poduzeti, ali ne zna što. Sinoćnje otkriće da je sve nekako

povezano potpuno ga je unezvjerilo. Ostao je batrgati se u vlastitom nemoćnom bijesu pred

ovom mračnom zavjerom. Bijes koji ga je obuzeo bio je toliko strašan, gotovo erotičan, da je

umalo otišao u Ulicu Mare provjeriti je li netko zauzeo Tinino mjesto, ali ga je u posljednji

trenutak zadržao instinkt za samoočuvanjem. Prošle je subote imao luđačke sreće. Nema

šanse da se to ponovi. Želi li obnoviti ono iskustvo, morat će biti puno pažljiviji.

U redu, dok planira i razmišlja, držat će se uobičajene rutine, što nedjeljom ujutro

podrazumijeva da se počasti hrenovkom u lisnatom i čokoladicom dok se pere rublje u

praonici.

Nedjelja ujutro je pravo vrijeme za praonicu. Uobičajeni korisnici - turisti i obitelji kojima

se pokvario stroj za pranje rublja - u to doba ne zalaze u praonicu, pa je obično odmah na

redu. A tople, zaparene klupe daju mu onaj ugodan intimni osjećaj. Jednom se tako

sprijateljio s mladom ženom po imenu Carly, koja je radila kao blagajnica u igraonici na doku.

Tri su nedjelje za redom provodili vrijeme razgovarajući, a onda - baš kad se spremao

pozvati ju na večeru - promijenila joj se smjena, a s njom i vrijeme za pranje rublja. Dva ili tri

puta svratio je u igraonicu, nadajući se da će ju tamo zateći, ali je više nije vidio.

Jutro je prekrasno. Blijedo sunce probija kroz zaostale sinoćnje oblake, a milijun kapi

bliješti na ogradi šetnice. Ima takvih dana kad Whitmouth, opran kišom, blista svojim

najljepšim sjajem.

Martin zabaci vreću s posteljinom preko ramena i požuri u jutarnju svježinu. Iznenadi se

gužvom na ulici. Grupica ljudi stoji ispred policijske postaje i ne skida pogleda s ulaznih vrata,

kao da će svaki tren buknuti plamen. Ravnodušan je prema tome. Ovoga ljeta pošta ja poput

magneta svakoga jutra i večeri privlači novinare. Martin prođe ne zadržavajući se i skrene u

Ulicu Canal, zaobišavši nabacane kartonske kutije ispred dućana s poklonima.

Praonica je prazna. Nekoliko strojeva u sredini vrijedno vrti, ali nikog nema u blizini. Kroz

mliječno prozorsko staklo ureda ugleda zrnati obris vlasnice Rumunjke u radnom

kombinezonu. Dok razgovara na telefon smijući se zabacuje glavu. Martin izabere stroj,

namjesti vreću na otvor i iskrca njezin sadržaj. Nema potrebe za razvrstavanjem. Sve njegovo

rublje je tamnoplavo, sivo ili smeđe. Iz anoraka izvadi vrećicu za smrzavanje u kojoj drži

deterdžent u prahu, iskrene njezin sadržaj u otvor i namjesti na šezdeset. Baš kad se

spremao zalupiti vratašca, osjeti vonj svog anoraka i shvati da je prošla godina dana otkad ga

je kupio. Iskrene džepove i istrese na klupu kovanice, nekoliko listića kaugume koju je kupio

uoči prvog sudara s Jackie Jacobs i rezervnu drvenu vilicu. Baci kaput na vrh rublja, a zatim se

uputi do dućana da se počasti. Rublje će se prati sat vremena. Martin ne voli trošiti novce na

ovakve usluge, ali ne voli trošiti ni svoje vrijeme.

176

Izašavši na Ulicu Canal umalo se sudari s prolaznikom u žurbi. Prepozna Amber Gordon,

premda se osobno ne poznaju. Lice joj je neobično blijedosivo, a kosa nepočešljana. Toliko

žuri da se, zateturavši, jedva uspjela izmaknuti. Na trenutak pomisli da je odskočila u inat

njemu, ali shvati da ga uopće nije primijetila. Pričeka da ga prepozna i osjeti žalac

nezadovoljstva kad se to ne dogodi. Oči su joj crvene, a odjeća neuredna, kao da se odijevala

u mraku. - Oprostite - promrmlja Amber odsutno i brzo produži niz ulicu. Martin nastavi

hodati odmahujući glavom. Nije ga, zapravo, briga što joj se događa u životu, ali ga ipak

odobrovolji njezina nesreća. Dao bog da ti se nešto dogodilo. Tako ti i treba. Da te spusti na

zemlju.

Novine na kiosku su gotovo rasprodane, što je neobično za ovo doba dana. Ostalo je još

par primjeraka Mail on Sundaysa i Tribunea. Nije mu jasno zašto: na naslovnici Maila je nešto

o imigrantima i cijenama kuća, a Tribunea, koji je više lijevi, nešto o manjem seksualnom

skandalu konzervativaca. U posljednji tren dograbi Tribune pred drugim kupcem. Jedva čeka

da vidi kako će se Kirsty Lindsay izjasniti ovaj tjedan.

Iz hladnjaka izvadi svoju hrenovku u lisnatom i bočicu Sunny Delighta. Onda odvoji punih

pet minuta na biranje čokoladice, odlučivši se napokon za Snickers. Veća je za dvadeset

posto gratis i dodatno će mu ispuniti vrijeme dok čeka da se rublje opere.

Sad još mora pričekati da neka debela žena izbroji novce za dvije litre Coca-Cole sa

šećerom, dok gđa Todiwallah bezizražajno čeka za pultom.

- Jesi li čula tko je? - upita ju debela, vadeći petaču koju je upecala iz lisnice. - E, i kutiju

Amber Leafa i neke mentolke, kad smo kod toga.

- Nisam - odgovori gđa Todiwallah, okrenuvši se prema policama i vadeći duhan. - Kiosk

za novine nije isto što i novinska agencija, ako nisi znala. Mi prodajemo novine, a oni

prikupljaju novosti.

- A mentolke? - podsjeti debela. Gđa Todiwallah se s mukom sagne u svojoj povelikoj

orijentalnoj tunici i uzme kutiju. Evo, zbog ovoga ljudi kupuju u supermarketima. Da ne bi

morali čavrljati. Platiš za robu i odeš.

- Nisam - ponovi, ispravljajući se i pljasne kutijom po pultu. - Na radiju nisu ništa rekli.

Samo da je neki muškarac priveden na ispitivanje i da će ga možda kasnije tijekom dana

optužiti.

- I šta, ništa niste čuli od kupaca?

- E, pa sad - malo će razdraženo gđa Todiwallah - da znaju išta, prvo bi valjda otišli do

novina, a ne do dućana na uglu. Znate, ja ne plaćam za novosti. Ja ih prodajem.

Martina malo zaintrigira o čemu to pričaju, ali nije tip koji se voli ubacivati u tuđe

razgovore. Premješta se s noge na nogu, razmišljajući kako bi ga prodavačica mogla i

poslužiti dok one čavrljaju.

- Pa i to je dobra vijest - prokomentira debela.

- Da, doista - odgovori gđa Todiwallah. - To je pet funti, dvadeset i tri.

177

Debela ponovno počne brojati sitno, peni po peni.

Martin baci pogled na svoj primjerak novina i pri dnu stranice zdesna ugleda mali naslov

koji bi mogao objasniti o čemu ove dvije razgovaraju: NA POMOLU RJEŠENJE UBOJSTAVA u

LJETOVALIŠTU. Najnovije vijesti od tri ujutro. Tekst dalje nastavlja s: »Policija u Whitmouthu

uhitila osumnjičenog Davitelja s dokova. Više na str. 2«.

Najradije bi odmah krenuo čitati, ali strpljivo čeka da plati i izađe. Ima on vremena

napretek. Slova na papiru neće se promijeniti ako odgodi čitanje na pet minuta. Napokon

izašavši, ipak požuri Ulicom Canal da zadovolji znatiželju. Sjedne na klupu, odmota hrenovku

u lisnatom i zagrize. Otvori stranicu i razočarano shvati da nema nekih posebnih informacija.

»Policija je privela osumnjičenog za ubojstva oko dva ujutro«, počinje članak anonimnog

redakcijskog novinara.

Policijski pozornici, pozvani na mjesto događaja na pustoj parceli nedaleko od glavne

gradske ulice, uhitili su čovjeka kojega su zadržali prolaznici. Mlada žena prevezena je u

obližnju bolnicu na liječenje od porezotina i modrica te se oporavlja od šoka. Muškarac je

nakon obrade u istoj bolnici odveden u gradsku policijsku postaju, gdje je optužen za tvorni

napad, teške tjelesne ozljede i nasilničko ponašanje te se očekuje njegovo pritvaranje u

narednih 48 sati. Policija nije obznanila nijedno ime.

Zar je to sve?

Moram u stanicu da vidim što se još da saznati. Zato su tamo bili svi oni ljudi. Znači,

tkogod bio, drže ga tamo.

Ponovno počne čitati članak, pojede još jedan zalogaj hrenovke i ispere ga gutljajem

soka. Na dnu članka primijeti masno otisnutim slovima poziv da pročita povezani članak na

str. 27: »Stravična noć u mračnim uličicama Whitmoutha«.

To je to, pomisli Martin, to je ona. Prelista nabrzinu stranice posvećene šoubiznisu i

osjeti navalu krvi u obrazima. Evo je opet kako se kesi na sličici veličine poštanske marke

pored naslova. Tu je i ilustracija s nekom drugom ženom koja čvrsto držeći torbicu gleda niz

uličicu. Koja i nije u Whitmouthu, barem ne onom kojeg on poznaje. Više sliči onim

odlagalištima otpada sa sjevera. Čim krene čitati osjeti navalu krvi u obraze. U ovom sve

samo ne laskavom portretu prepozna sebe.

Whitmouth je mjesto u kojem se ubijaju žene. A u ponedjeljak navečer i ja sam im se

umalo pridružila.

178

TRIDESET l DRUGO POGLAVLJE

Dobar ti je onaj članak od jučer - kaže Stan. Kirsty se zarumeni. - Hvala. Dakako, sad

sam se uvalila u govna.

- Aha - potvrdi Stan. - Svinja bezobzirna, taj tip, dao se uhapsiti nakon što je reportaža

već predana. Mogao je pričekati barem do danas, da ne ispadne tako očito. Ipak, vjerojatno

ih nisi toliko razljutila, čim su te poslali ovamo.

- Ne nasjedaj. Tu sam samo zato da se dnevni i nedjeljni reporter ne bi preklapali.

Vjerojatno više nikad neću pisati nedjeljne reportaže. Osim toga, Dave Park ne radi

ponedjeljkom. Nakon ovoga danas, bacit će me nazad na izvještavanje o nevjerojatnim

vrućinama u regiji.

Stan popravi naramenicu svoje muške torbice. - Nije do tebe, mila. Izuzmeš li to da si

naguzila nevinog prolaznika, prilično dobar članak. Dramatski dobro izveden.

- Uf - Kirsty žalosno slegne ramenima. - Sad sam još ispala histerična baba.

Stan se nasmije. Kroz gužvu se prema njima progura Nick iz Mirrora.

- Kirsty Lindsay - ironično će on - da sam znao, stavio bih svoj anorak.

- Odjebi - progunđa Kirsty. I još da budem dobra s kolegama. Pa mi se jednako radujemo

nesreći svojih kolega koliko i onoj civila.

- Ne uzrujavaj se - umiruje ju Stan. - Svi tu i tamo zaribamo. Isuse, sjeti me da ti

ispričam kako sam jednom nadrljao zbog klevete šefa policije u Humbersideu. Boga mi, neko

vrijeme nisam spavao. Nakon desetak članaka, zaboravit će, vidjet ćeš.

- Nadam se - odgovori Kirsty. - Inače sam gotova.

Nick ju potapše po ramenu. - Ako ti je kakva utjeha, dobar ti je članak. Digao mi je kosu

na glavi, a to je najvažnije. Usto, možeš se i dalje pitati je li radio sam, sve dok ne zaborave.

- Hvala, Nick.

- Ne zahvaljuj. Ne bih volio da mi je za vratom. - Kirsty ga lupne po ramenu.

- Pa, što se događa? - upita Nick.

Svi čekaju pred postajom, a nitko zapravo ne zna zašto budući da je očito da se nitko još

neko vrijeme neće pojaviti i razgovarati s njima. Kako su pabovi međutim zatvoreni do

podneva, ionako nemaju kamo.

- Trenutno, ama baš ništa - odgovori Stan. - Zasad je optužen za subotnju pizdariju, pa u

principu može na tome ostati do daljnjega. Do sutra vjerojatno nećemo saznati ništa više od

glasina i naklapanja.

179

Preko puta se zaustavi BBC-jev reportažni kamion. - Uh, uh, dolaze carevi.

- Ne dajte im da prođu - kaže Nick. - Ako se nisu udostojali pojaviti na vrijeme, mogu

čekati i otpozadi.

- Njima ni riječi - opomene Stan.

- Ionako me ne bi ništa pitali - odgovori Kirsty. - Pa onda, Stan, kakve si to glasine imao

prilike čuti? - Stan zna sve i svakoga. A oni koje ne zna znaju nekoga koga on zna. Ako je

netko čuo najnovije glasine, onda je to on.

Stan spusti glas. Ne pada mu na pamet da svoja saznanja podijeli sa svima, a najmanje s

BBC-jevcima. - E sad, nemojte me citirati, ali sam čuo da se radi o istom tipu kojeg su

ispitivali prošli tjedan.

- Stvarno? Pa zar nije imao alibi?

- Više objašnjenje nego alibi - odgovori Stan. - To što je imao razlog biti tamo jedanput

ne znači da nije bio tamo i u vrijeme radnje.

- Znam nekoliko političara kojima bi ovakav način pomogao - doda Nick.

- Hm - progunđa Stan, pa se nasmije.

- Kako je djevojka? - upita Kirsty.

- I dalje na intenzivnoj. Gadno ju je prebio. Od modrica ima oteklinu na dušniku, pa su ju

morali intubirati dok ne splasne. Usto misle da će ostati bez oka. Kako je vrijeme odmicalo,

postao je sve nasilniji, ne čini li ti se?

- Pa, ako može biti nasilnije od ubojstva, onda si valjda u pravu. Jadna klinka - odgovori

Kirsty.

- Sretnica - ispravi ju Stan. - Da nije bilo onih popišanaca, sad bi bila mrtva klinka.

- Znaš li njihova imena?

Stan baci pogled na notes. - Ashok Kumar, dvadeset i tri, Anthony Langrish, dvadeset i

dvije, Ravinder Doal, dvadeset i četiri, i još jedan. Nisu ih pustili u Stardust jer su bili u

tenisicama. Hvala bogu na izbacivačima s južne obale.

- Victor Cantrell, dakle. Tako se zove, zar ne? Tip kojeg su ranije ispitivali?

- Je, ali to ne bih još navodio u članku. Ne treba nam tužba za klevetu - odgovori Stan.

- Tebi svakako ne - doda Nick.

Kirsty zakoluta očima. - Dajte se smirite. U redu, dakle... zaposlenik u Funnlandu, živi u

gradu, zalazi u Cross Keys, popularan, nitko ne bi posumnjao, jel' tako? Jeste li saznali adresu

prije nego što je pušten?

- Aha - odgovori Stan. - Svratit ću opet tamo kasnije. Najviše ću saznati kad provjerim je

li kod kuće, zar ne?

180

- A kako se ponaša njegova gospoda? - upita Nick.

- Zasad ne otvara vrata. Na prozore je namakla zavjese - odgovori Stan.

- Jadna glupača. Pitam se kako se sad osjeća - prokomentira Kirsty.

- Krivom, pretpostavljam. Ti ne? - kaže Nick.

- Zašto?

- Daj, razmisli. Morala je posumnjati.

- Zašto? - ponovi Kirsty. - Nisi li malo preoštar?

Sjeti se potpuno zbunjenog pogleda svoje majke kad se na prilaznom putu pojavio

policijski auto. Onog užasa kad je shvatila zašto su došli. Pomisli na Jima i klince i postane joj

mučno. - Mnogi partneri nemaju pojma.

- E pa, to je ono što kažu, zar ne? - odgovori Nick.

- Dosta cinizma - ubaci se Stan. - Kako bilo, čeka ju koješta. Imam dojam da ljudi odavde

nisu skloni suosjećanju.

Gomila bliže cesti počne se komešati. Piskarala instinktivno zbiju redove, kako im ne bi

kakav pridošlica oteo poziciju. Kirsty se izdigne i ugleda plavu kosu kako se iz pozadine

probija kroz gomilu. Mili bože, pomisli, prepoznavši okvir ogromnih sunčanih naočala.

- Netko dolazi, nije naš - najavi Kirsty.

- A, dobro - odgovori Stan i počne se micati u stranu. Računa na to da se lijepo lijepim

vraća, pa povikne: - Dajte, ljudi, propustite damu!

Gomila se nevoljko razdvoji i plava glava nastavi napredovati prema postaji. Tu i tamo

bljesne fotoaparat. Nikad se ne zna, a u ovo digitalno doba kad više nitko ne mora brinuti o

potrošenom filmu svi mahnito fotografiraju jer se može pokazati korisnim.

- Isuse - izusti Stan, budući da je viši i bolje vidi.

-Što?

- Pogodak u sridu, kao i uvijek - slavodobitno će on. - To je gospođa Victora Cantrella.

Nema sumnje.

Prije nego što se blijedosivo lice išarano suzama pojavi pred njom, Kirsty sa zebnjom

shvati da je Amber Gordon također gospoda Victora Cantrella.

181

Pola dva popodne

- Gladna sam.

Debbie Francis prostrijeli sestru otrovnim pogledom. - Začepi, Chloe.

Chloe čuči na rubu s druge strane ceste poput kakvog trola i liže Chupa-Chups. - Mama

je rekla da me moraš paziti - odgovori.

- Oh, zaboga - razdraženo će Debbie, iskobeljavši se iz krila Darrena Walkera. Povuče

dolje majicu ispod kožne jakne. Možda je prevruće za kožu, ali ova crna, optočena jakna

najbolji je komad odjeće koji je ikad imala i rado će malo trpjeti za ljepotu. Prijeđe odlučnim

koracima preko asfalta u svojim 12-centimetarskim petama i nadvije se nad sestru.

- Ako ne umukneš, uštipnut ću te. Mama je rekla da sam ja glavna, a to znači da me

moraš slušati. Jesi razumjela?

- Ali... - krene Chloe protestirati.

Debbie joj zabode dva crveno nalakirana nokta u meso nadlaktice i uštipne ju. Chloe

zajauče i počne plakati. Prije sat vremena Debbie ju je natjerala da skine kaputić, pa joj je

koža crvena kao u raka. Toliko ju zapeče na mjestu gdje ju je uštipnula da joj se zamuti pred

očima.

- A sad šuti - čuje Debbien glas kroz bolnu izmaglicu - ili ćeš dobiti još.

- Ali mama je to rekla. Rekla je!

Ugleda prste kako joj se opet prijeteći približavaju pa se povuče u travu. - A. Ja. Imam.

Posla - odbrusi joj sestra. - Ostani tu sjediti i pojedi tu lizalicu, a ja ću ti dati jesti kad budem

gotova, okej?

Onda okrene leđa uplakanom djetetu, a korak joj se pretvori u šetnju po pisti za njezinog

Romea koji sjedi na klupi raširenih nogu, s jednom rukom prebačenom duž naslona. Izbacio je

zdjelicu van, da se bolje vide obrisi ukrućenog tinejdžerskog ponosa. Ne može svatko imati

Darrena Walkera. Možda je grub, ali je izbirljiv. Debbie priđe klupi i primijeti njegov

samozadovoljni osmijeh dok mu sjeda nazad u krilo. Ne bi mi se trebao sviđati, pomisli ona.

Nijednoj se curi ne bi trebao sviđati momak koji ju ovako odmjerava. Ali sviđa mi se, ne mogu

si pomoći. Ima nešto u njemu što me... uzbuđuje.

Nema u njemu ni suptilnosti ni finoće. Njezini bivši dečki samo su petljali - ispričavali se i

nesigurno ispipavali teren. Kad bi ih nešto prekinulo, nikad nisu nastavili tamo gdje su stali.

Nije prošlo ni deset sekundi, a Darrenova je ruka već pod njezinom majicom, zavukla se pod

grudnjak i trlja joj bradavicu palcem. Navikla se na gnječenje, pipkanje, nespretne prste

njezinih vršnjaka. Ovo ju pak rastapa, tjera da raširi noge i bolje osjeti njegovu izbočinu.

Iznenadi se vlastitim uzdahom, zapravo više stenjanjem, koje joj se otme negdje iz dubine

tijela. Otkud li je to došlo? Njemu se na lice vrati slavodobitni osmijeh dok joj slobodnom

rukom mrsi kosu na zatiljku. Miriše na cigaretni dim i kaugume.

182

Objahavši ga bedrima, Debbie čvrsto pritisne svoju zdjelicu na njegovu, osjetivši kako joj

nešto unutra trza.

- Lijepo - progovori Darren Walker. - Gdje smo ono stali?

- Šta to radite? - upita s druge strane ceste Chloe, pa uvuče šmrklju kroz nos.

- Šta te briga - odgovori joj Darren i bolje se namjesti ispod Debbie. Krene joj rukom

otkopčavati grudnjak na leđima, ali ju ona odgurne.

- Daj, vidjet će netko.

Darren se zločesto nasmije. - Malo je kasno da brineš o tome. Osim toga, svi su na rijeci,

ne? - Doista, većina se mještana otišla ispružiti na evenlodskoj plaži blizu pruge, nekoliko

kilometara odavde. Radi se o travnatoj čistini koja je s vremenom postala mjesno kupalište,

otkad ju je naplavljena rijeka učinila nepodobnom za ispašu, osim za ovce.

- Nisu baš svi - odgovori Debbie.

- Mmda - progunđa Darren, bacivši preziran pogled prema Debbienoj sestri. Ne mora se

više truditi da impresionira Debs time što će dijete odvesti na ljuljačke i kupiti joj lizalicu za

siću. Mala je poslužila cilju, a sad je samo smetnja. - Možemo do Chapmanovog štaglja, ako

hoćeš.

Debbie kriomice pogleda uokolo da sakrije uzbuđenje. Chapmanov štagalj slovi kao

legenda među tinejdžerima. Mjesto u koje odrasli gotovo nikad ne zalaze. Svjesna je da je

Chapmanov štagalj poprište mnogih Darrenovih ljubavničkih poduhvata; da je tamo na sijeno

bacio djevojke starije i iskusnije od nje. I baš zato što je toga svjesna, sam spomen na to

mjesto je dovoljan da joj neki slankast, mošusni okus ispuni usta. Zna da će taj sraz biti kratak

i žestok. Da neće biti izljeva ljubavi ili pokušaja da i ona bude zadovoljena. Ali i sama pomisao

na Darrenov zadebljali, zdepasti kurac u sebi, na grubo sijeno pod njezinim guzovima i to

kako ju zadihano i bezobzirno tiješti pod sobom omamljuje ju požudom i nestrpljivošću.

Šesnaest joj je godina, na piluli je godinu dana i sad je krajnje vrijeme da počne živjeti.

Kao da joj čita misli, Darren joj snažno pritisne medunožje, natjeravši ju da zajaukne.

- Šta to radite? - uzbuni se Chloe.

- Zašuti - odbruse joj oboje istodobno.

- Ovaj se dečko zove Darren Walker - objavi Chloe. - Mama je rekla da mu se ne

približavaš.

Par se razdvoji i bijesno sjedne na klupu jedno pored drugoga, strijeljajući djevojčicu

pogledima.

- Ti o tome nemaš pojma, Chloe Francis - odgovori joj Debbie. - Najbolje ti je da držiš

gubicu zatvorenom ili ćeš zažaliti.

- Vodi me kući. Gladna sam - odgovori Chloe.

Darren prostenje. - U pizdu materinu. Zar je se ne možeš riješiti?

183

- Znaš da ne mogu.

- Pa koliko ima godina?

- Imam četiri - odgovori Chloe.

- Pa, onda, koji kurac - bijesno će Darren.

- Žedna sam - doda Chloe. - Hoću ručak.

Darren zavuče ruku u unutrašnji džep jakne i izvadi jednu cigaretu. Zapali ju i nastavi

sjediti, pušeći, žmirkajući u sunce, otvarajući i zatvarajući poklopac svog vojnog Zippo

upaljača. - Hvala ti na cigareti - Ijutito će Debbie.

- Još si maloljetna za to - odbrusi on.

- Nisam. Od travnja.

Darren snažno povuče, udahne duboko u pluća, kao da puši travu, i ispuhne gust oblak

dima u zrak. - Šesnaest, ha? Znači, neću u zatvor zbog tebe?

Debbie ne zna bi li se nasmijala ili zarežala, pa ispusti glas koji nije ni jedno ni drugo.

Chloe ih sad bijesno promatra čučeći na rubu ceste i gnječi sandalama travu sve dok ne

napravi smeđi trag u zemlji. Zgodna je ona djevojčica, svijetle ružičaste puti s rupicama na

obrazima, ali sad, sa živicom u pozadini, izgleda kao musavi zli patuljak kojemu oči svijetle. -

Reći ću te mami, da znaš.

- Šta ćeš joj reći? - odbrusi Debbie. - Misliš da će ti iko povjerovati?

Isuse, pomisli, imam šesnaest godina i za dva ću mjeseca početi raditi.

Ovo bi mi trebalo biti najljepše ljeto dosad, a ja umjesto toga čuvam djecu samo zato što

se mami ne da uzeti ju sa sobom na autobus za Chipping Norton. Ako se neće brinuti za nju,

nije ju trebala ni roditi.

Darren joj dohvati uvojak iza uha i omota ga oko prsta. Ponovno joj kroz tijelo prostruji

požuda.

- Hoću piti - uporna je Chloe. - Vodi me kući.

- Zašto sama ne odeš? - zlobno će Darren. - Ajde. Iš. Iš.

Chloe se ustoboči.

- U vražju mater - progunda Debbie - dat ću ti deset penija.

- Nemaš deset penija - sumnjičavo će Chloe.

- E, pa imam ja - pobjednički će Darren. Kurac mu je nabrekao do bola i boji se da će mu

uske hlače potpuno prekinuti cirkulaciju. - Drži. Za to si možeš kupiti Mars čokoladicu.

- Ne volim Mars čokoladicu.

- Briga me - odbrusi on i baci novčić prema njoj. - Samo odjebi, može?

184

Chloe dvoji bi li plakala ili uzela novac, pa uzme novac plačući. - Reći ću te mami - ponovi

sestri. - Rekla si odjebi.

- Nisam. On je. Idi ravno doma poslije dućana, dobro?

Chloe uzme kaputić ispod živice i počne ga polako stavljati na sebe. - Daj više - požuri ju

Debbie. - Ne šalim se. Još malo, pa ću te početi gađati kamenjem.

Darren joj već zavlači ruku pod suknju i pokušava gurnuti prst u gaćice.

Chloe se vuče po cesti. Napravi tridesetak koraka, a onda se neodlučno zaustavi. - Ne

znam put.

- Gaaaah! - izusti Debbie prevrćući očima od bijesa. - Chloe! Svaki dan idemo ovuda. Daj

više kreni! Hajde!

Chloeine se oči ispune suzama. - Ne žeeelim! Mama je rekla da moraš paziti na mene!

-O, Isuse - slomljeno uzdahne Debbie. - E, pa, onda vrati deset penija.

- Pak vragu - umiješa se Darren, energično se premjestivši na klupi da olakša pritisak na

gonade. - Moramo je se riješiti. Neću je voditi sa sobom.

- Znam, Darren, ali mama će me ubiti ako joj se što dogodi - zdvojno će Debbie.

- A, da, mamica - odvrati Darren i okrene joj leda.

Nastane muk. Čuju se samo zvukovi pospanog ljeta na selu: mukanje krava daleko dolje

na farmi.

- Ti si ionako balavica - mrzovoljno doda. - Šta mi je samo bilo?

Debbie uzdahne. Mrzi i sestru i mamu. Ovo je trebalo biti njezino ljeto, a svi su tako

sebični.

Očajna, baci pogled niz cestu, osjećajući kako je sve gotovo. On je najzgodniji frajer s

kojim ću ikad izaći, pomisli. A vražja Chloe...

Uto se iza ugla pojave dvije niske figure, dolazeći iz pravca spomenika palim borcima.

Jedna je jača, smeđokosa, u crvenom, a druga poput breze naspram nje, i plavokosa.

- Hej, Darren. Zar to nije tvoja sestra?

185

TRIDESET l TREĆE POGLAVLJE

Plače i prije nego što je sjela za stol. Strašne suze slijevaju joj se u potocima niz lice, niz

nos, niz kutove usana i pune joj otvorena usta sramom i poniženjem. Kopa po džepovima ne

bi li našla čime obrisati šmrklje, ali torbu su joj uzeli na prijamnom pultu, a u džepovima

nema ničeg. Okrene se prema pozorniku u pratnji i s njegova bezizražajnog lica pročita da joj

on neće pomoći.

Razbili su mu nos. Lice mu je oteklo od Ijubičastožutih modrica, ali to je i dalje on;

promatra ju preko stola ne trepnuvši. Sve je još tu: to gospodsko, skladno građeno lice, gusta

tamna kosa i uvojak koji mu se spušta preko visokog, inteligentnog čela, snažne ruke i dugi,

umjetnički prsti. Lice mu se odjednom rastegne u onaj široki i tužan osmijeh kojim drži ljude

podalje od sebe.

- Hej, mala. Već sam mislio da si me zaboravila.

To ju toliko zbuni da odmah prestane plakati. Promatra ga otvorenih usta - djelomice

zato što je iznenađena, a djelomice jer već trideset sati ne može disati na nos. Dok je bio u

pritvoru - gdje ga nije smjela posjećivati - odbijala je povjerovati i cijelo je vrijeme

uvjeravala sebe da se radi o strašnoj pogrešci, da će se probuditi i shvatiti da je sanjala. Ali

sad kad je tu pred optuženikom - a kažu da će optužnicu proširiti - i gleda ga kako se

bezbrižno smiješi, nestalo je i najmanje sumnje.

- Molim? - kaže s nevjericom.

On se ponovno nasmiješi i pruži ruku preko stola za njezinom.

- Jesi li mi donijela košulje kako sam te molio?

Ne zna što bi mu rekla. Kao da je svratila u posjet u neke toplice. - Jesam. Vani su.

Ostavila sam ih na pultu. Ne daju unutra.

- To je moja mala. Znao sam da se na tebe mogu osloniti. Jesi li stavila i Elvisa? S čipkom?

- Jesam. - A onda samu sebe iznenadi kako nastavlja, kao da se radi o svakodnevnom

razgovoru: - I onu zelenu. Znaš koju, on rebrastu. Za koju misliš da ti dobro stoji.

- Zlato si. Moja cura.

Isuse, pomisli Amber, uopće te ne poznajem.

- Pa, kako se držiš? - upita Vic, kao da mu je u posjet došla tetka sa sela. - Šta ima? Kako

posao?

Dođe joj da vikne, da ga nabije u lice. Koji kurac misliš da ima, govnaru jedan? Spremam

tulum? Uopće nisam bila na poslu. Kako to uopće zamišljaš, da jednostavno odem na posao?

Ne smijem se pojaviti ni na ulaznim vratima.

186

- Jesi li se srela s kime? Je li netko svratio?

- T-t-tko si ti uopće? - izleti joj. - Uopće te ne poznajem. Mislila sam da te poznajem, ali

zapravo ne.

Vic se zavali nazad u stolac i čvrsto pritisne dlanovima stol, pa podigne obrve. - Što želiš

da ti kažem?

Suze joj opet navale na oči, poput uragana, razarajuće, nezaustavljivo. - O, bože, Vic. Što

si učinio?

- Ne znam - smireno će on. - Što si ti učinila, Amber?

Tako bi ga rado ošamarila i ostavila svoj doprinos na njegovom licu, ali je svjesna da će ju

pratnja zaustaviti i prije nego što stigne do njega. Pa da, lijepo su ga zaključali, na sigurno.

Ona je kod kuće morala namaknuti zavjese, iskopčati telefon i staviti mobitel na tiho. Živi na

konzervama i grahoricama jer bi se izlet do auta, a kamoli do supermarketa, pretvorio u bijeg

pred optužbama i fotoaparatima, premda je on, barem zasada, još uvijek samo pod

sumnjom.

Proučava ju poput znanstvenika koji promatra bubu, opčaran njezinim izljevom osjećaja

kao da se radi o nekom čudnovatom ritualu prije parenja. A ona ima osjećaj kao da joj je

zabio sigu u leđa. Uopće se ne da smesti, ne smeta ga ni ova gužva, ni optužbe, ni nevolja u

koju je upao. Zar sam i ja tako izgledala? Zaledila sam se od straha. Možda i jesam. Možda su

me zato toliko mrzili. Da sam plakala, da sam se batrgala i histerizirala... možda bi me

drugačije gledali.

- Isuse, Vic. A one jadne žene?

Vic cokne jezikom s lažnim neodobravanjem i zakoluta očima kao da Amber cmizdri zbog

mrtvih kukaca.

- Zar ništa ne osjećaš? Isuse. Pet žena. Ili sedam? Zar ne osjećaš ama baš ništa zbog toga

što si učinio?

Vic ponovno zakoluta očima. - A u pizdu materinu. Ne mogu vjerovati da su mi prišili i

onu staru vreću iz Ulice Fore. Pa to je čista uvreda. Jesi li me ikad vidjela krvavog? Jesi li?

Amber proguta slinu i pokuša udahnuti kroz stisnuto grlo. Primijeti da je tek sad prvi put

udahnula otkad su počeli razgovarati.

- Koji bezobrazluk - nastavi Vic. - Da ne bi.

Amber se na trenutak zagleda u njega.

- Govore da sam morala znati. Ne mogu ni iz kuće izaći.

- Pa ovdje si, ne?

Iz očiju mu zrači neko zadovoljstvo, kao da se zabavlja. Amber shvati da je upravo ta

njegova karakterna mana, ta njegova nesposobnost da suosjeća, da bude u tuđoj koži, razlog

zbog kojega je njihova veza opstala na sebi svojstven način. Nikad se nije morala nositi s

187

dubokim, zastrašujućim, opasnim osjećajima. Osjećaji su bili isto što i bol, a kad ga je

upoznala, Vic je sa svojom otuđenom, praznom dušom izgledao kao pustinjska oaza. I ja sam

prazna, pomisli. I ubojica. Nije ni čudo da sam u njemu našla srodnu dušu.

- Zašto ja? - ispali neočekivano. - Zašto si baš mene izabrao?

Još jedan osmijeh. Zaigran. Iskren. - O, mislim da znaš.

- Ne znam. Stvarno ne znam.

- O, Annabel - ukori ju - mislim da znaš.

Na trenutak joj se učini da ga je krivo čula, da ima slušne halucinacije jer je jadna, a

imena slično zvuče. Ali njegov široki osmijeh jasno joj govori da zna. Da je oduvijek znao. Da

slavodobitno promatra kad će joj sinuti da laž u kojoj je živjela nije ona koju je zamišljala.

Prostorija se počne ljuljati. - Koliko dugo znaš? - upita ga. Nema smisla poricati. Ne pred

ovim pogledom.

Usta mu se još više razvuku od zadovoljstva što je priznala. -Činila si mi se nekako

poznatom - počne objašnjavati. - Viđao sam te uokolo i razmišljao, pa ja ovu ženu znam.

Svaka ptica svome jatu. .. Ipak, reći ću ti kad sam se potpuno uvjerio. Onda kad sam te vidio s

onim klincem. Kad si se nagnula nad njega. Sve mi je postalo jasno.

- Klincem?

Vic kinine: - Znaš. S onim klincem.

Zna o kome govori. Zna, jer je tada prvi put zamijetila Vica u pravom smislu te riječi, ne

samo njegov izgled. Toga je dana prvi put nešto prostrujalo između njih. Sad joj je jasno da je

sve krivo protumačila. Dogodilo se to kad je još radila danju i kad je neki klinac, zanemarivši

zabranu vožnje za osobe niže od propisane granice iskliznuo iz vagona, izletio u zavoju i

tresnuo glavom o zid streljane. Ona je stajala u blizini s vrećom kartonskog otpada kad je čula

pucanje dasaka i vrisak za koji joj se učinilo da traje čitavu vječnost prije negoli je shvatila što

se događa. Dječakova se glava raspukla poput lubenice. Bilo je odmah jasno da neće

preživjeti.

- O, Isuse - izusti i baci preko ramena pogled na policajca da provjeri je li što primijetio.

Svjesna je da sluša, ali ničim ne pokazuje da iole razumije o čemu razgovaraju, a očito ga i ne

zanima. A i zašto bi?

- Bila si sjajna - nastavi Vic. - Sjaj-na. Tako smirena. Neprobojna. Tada sam bio siguran.

Tko je stavio hlađenje na najjače, pomisli Amber, osjećajući kako joj hladnoća gmiže po

koži poput pijavica.

- Je li ti i prvi put bio takav osjećaj, Annabel? Oduvijek me to zanimalo. Čekao sam da mi

sama kažeš.

188

Dijete je ležalo poput krpe, naslonjeno na potrgani zid od zelenih i crvenih dasaka

poprskanih krvlju. Donja mu se vilica spuštala i dizala kao u lutka. Amber je ispustila vreću za

smeće i stala se probijati kroz gomilu prema njemu, osjećajući kako ju obuzima ledeni mir.

Iznad glava okupljenih promatrača, iznad njihova vrištavog komešanja, jasno je čula zavijanje

dječakove majke, te beskorisne ženturače koja je sad napokon shvatila da, eto, postoje

razlozi zašto se pravila treba pridržavati. Zavijala je sapeta u svojem sjedištu na

rollercoasteru, prisiljena da prođe još jednu spiralu i onda još luping i odsjedi cijelu vožnju do

kraja dok iz onog što je nekad bila glava njezina potomka polako curi bjeličasta tvar. Gledao

je ravno ispred sebe. Činilo se kao da primjećuje da mu se Amber približava, kao da ju

prepoznaje.

Njezin se sluh sad usredotočio na nešto drugo. U pozadini je registrirala zvuk povraćanja

koji pokreće lančanu reakciju. Ona je nastavila hodati kroz tu močvaru ljudi koji bljuju, plaču i

vrište kao kroz neku zvučnu kulisu koja se nje ne tiče. Jedino što je jasno čula bio je djetetov

glas, besmisleni slogovi koji mu se prevaljuju preko jezika dok mu mozak još radi. Prišla mu je

i spustila se na koljena. Dok ju je gledao u oči, imala je osjećaj kao da su sami.

Na sebi je imala preveliki pleteni kaputić koji joj je visio do koljena. Sezona je tek bila

počela, tako da još nije bilo toplo. Ne skidajući pogleda s njegovih sve tamnijih očiju, skinula

je kaputić. Obrijane glave, bucmastih ruku, sivih punih obraza poput hrčka, imao je na sebi

Liverpoolov dres od nekog groznog plavožutog najlona s Carlsbergovim logotipom i tamnom,

vlažnom mrljom koja je rasla dok mu se tekućina iz leđne moždine slijevala niz vrat.

- Gledaj - rekla mu je što je nježnije znala - sav si se ohladio. - Pokrila ga je svojim

kaputićem (nakon što ga je hitna odvezla, više ga nije vidjela) i primila za ruku. Puls mu je

polako slabio i znala je da umire. - Sve je u redu. Tu sam. S tobom sam.

Dječak je rekao samo: - Ak-haaaaaaaaa. - Nije mogao imati više od osam godina. Kakav

način da odeš. Vožnjice, šećerna vuna, pa smrt. Pitala se, onako bez veze, što je imao za

posljednji doručak. Kokosove pahuljice s mlijekom, kuhana jaja s prutićima prženog kruha,

pola kutije čokoladnih keksa?

Na trenutak je otrgnula pogled s dječaka da bi vidjela kako se iza nje skupilo nekoliko

stotina zombija, istih onih koji usporavaju da promotre prometnu nesreću. Stoje širom

otvorenih očiju i razmišljaju kako će to kasnije prepričati u društvu. Jadničak. Krv je šikljala

posvuda, ljudi vrištali, i ništa više nismo mogli učiniti.

- Hitnu - povikne Amber grubim glasom. - Je li netko nazvao hitnu?

Vic odjednom prasne u smijeh. - O, bože - progovori, imitirajući njezin glas. Amber zine

zatečena, ali se pribere.

- Nisi imala pojma. Sve ovo vrijeme ti nisi imala pojma. Nevjerojatno, a mislila si da ti

skrivaš nešto od mene!

Amber osjeti kako joj panika zasijeca kožu poput skalpela. Nisu sami. Ne može - ne smije

- više reći ni riječi.

189

- Nemoj - preklinje ga - Vic, nemoj...

Uh, kako mu to godi. - Ma, ne brini, Ambel - odgovori, krivo izgovorivši ime s namjerom

koja je samo njoj jasna - čuvam tvoju tajnu. Samo, ha, sve sam ovo vrijeme mislio da ne želiš

o tome razgovarati jer si smatrala da nije potrebno. Da se razumijemo. A oni pokloni koje

sam ti ostavio?

- Pokloni?

- Ma daj, znaš koji.

Sada zna. Trebalo joj je odmah biti jasno. Dva je tijela ostavio njoj da ih pronađe i samo

pukim slučajem nije prva našla ono drugo. A pitanja koja je postavljao? Ono njegovo

bockanje, naslađivanje, ono perverzno ispitivanje kako se osjećala, što je vidjela.

- Ne. Ne, ne, ne i ne.

Vic je iskoračio iz gomile, oličenje smirenosti u kriznim situacijama: -Je. Već dolaze.

Dječak ju počne povlačiti za ruke i ona vrati pogled na njega. U kutu usana mu se

nakupila slina. Da mu sačuva ono malo preostalog dostojanstva, koliko god to besmisleno

bilo, obriše mu usta rukavom kaputića. Slogovi koje je ispuštao postali su još nerazumljiviji,

pretvorivši se u grgljanje. Neka je žena u gomili histerično cmizdrila, živcirajući Amber. Ako se

ne možeš s tim nositi, makni se odavde. Učini nešto korisno ili odjebi. Čak i u ovakvim

situacijama naći će se ljudi koji misle da se sve vrti oko njih. Koji se razmeću svojom boli kako

bi drugi vidjeli koliko su osjećajni.

Kao da joj čita misli, Vic preko ramena dobaci promatračima: - Hoće li netko odvesti tu

ženu? Samo otežava stvar.

Gomila živne kao da ih je ta spoznaja razbudila. Netko odvede ženu, a jedna skupina

voajera pokajnički krene za njom. Vic klekne pored Amber. - Kako je? - upita.

Amber odmahne glavom, bez riječi. Bilo u dječakovoj ruci postalo je neuredno i slabo.

Vic primakne lice djetetovu. - Zdravo, kompa. Imao si nezgodu, ali ne brini. Sad će hitna.

Zatim ga je promatrao kao da upija te posljednje trenutke dječakova života.

- A ti si mislila da sam junak? - upita ju Vic. - O, Amber. Očekivao sam više od tebe.

Amber osjeti mučninu, znoj i strah.

- Toga sam dana vidio da si me primijetila. Nisam samo ja prepoznao tebe. I ti si mene

prepoznala. Znao sam to. Tako je sve i počelo, zar ne? Kad si me primijetila.

Na lice ponovno nabaci široki osmijeh.

- Da, da. To je bilo dobro. Malo sam se kasno pridružio tulumu, ali bilo je zabavno.

190

TRIDESET l ČETVRTO POGLAVLJE

Premda vode prema rivi, stazice botaničkog vrta uglavnom su puste, ponajviše zbog

znakova na ulazu koji brane alkohol, roštilj i igre loptom. Jedini koji osim Martina zalaze u

botanički vrt su umirovljenici sa svojim sendvičima umotanim u aluminijsku foliju i poneka

majka s djetetom, premda zaštićeni cvjetnjaci i nedostatak ljuljački ne čine mjesto osobito

privlačnim.

Martin ovdje voli zalaziti da razmišlja, a nakon što je pročitao članak u Tribuneu, bogami

ima o čemu i razmišljati.

Zauzme svoju uobičajenu klupu na humku s kojeg se vidi preko živice vrta, kako bi sa

strane mogao promatrati ljude u prolazu.

I koga prvog ugleda? Kirsty Lindsay kako pognute glave žuri iz smjera grada. Htio bi

iskočiti iz vlastite kože. Koji bezobrazluk! Nju je najmanje očekivao. Više tu ne smije dolaziti.

Ne nakon ovoga što je učinila njegovom gradu, što je učinila njemu. Onda mu sine da ako on

nju vidi, i ona može vidjeti njega, pa se sagne da nestane iz njezina vidnog polja. Neki stari

par koji se polako gegao podno humka digne pogled iznenađen naglim pokretom i prijeđe na

drugu stranu staze, kao da će se tih metar i pol dodatnog razmaka ispriječiti između njih i

njegova ludila.

Martin nabaci na lice široki osmijeh da im da do znanja kako im nije prijetnja, ali ih to još

više preplaši. Žena primi muškarca čvrsto pod ruku i oboje ubrzaju prema najbližem izlazu.

Martin pričeka da prođu, pa digne glavu da vidi kamo je krenula. Zapanjen shvati da je u

ovih dvadesetak sekundi prešla dvjestotinjak metara i da je vrlo blizu ograde vrta. Ne obazire

se, već hoda zamišljeno. Prijeđe cestu, stigne do ograde i skrene lijevo prema ulazu. K vragu,

pomisli Martin, ući će unutra. Ponovno se sagne i pognut potraži zaklon u grmlju hortenzija

iza svoje klupe.

Kroz gusto lišće promatra kako skreće u botanički vrt i hoda stazom. Sad kad se makla s

ulice, malo uspori korak, ali se i dalje ne obazire. Čini se da teško diše. Grudi joj se nadimlju i

spuštaju kao u lika iz viktorijanske melodrame. Zaintrigiran, Martin se počne šuljati iza

grmlja, prateći Kirstyinu putanju oko njegova humka i držeći ju na oku. Kirsty za kratko

vrijeme obiđe gotovo cijeli park - jedva da je nešto veći od nekog trga u rezidencijalnoj

četvrti Londona - i na kraju se stušti na jednu klupu kao da joj je ponestalo daha.

Ponaša se čudno. Ispruži obje ruke ispred sebe i promatra ih. Izgleda da joj se tresu.

Zatim se primi za glavu i njiše naprijed-nazad poput igračke. Nešto ju je uzrujalo, pomisli

Martin. To je dobro. Neka vidi kako je to. Oprezno se spusti niz skrivenu stranu humka i

krene iza vrtlareve kućice prema sjenovitim rododendronima sve dok se dovoljno ne približi

da ju može čuti.

Već je na mobitelu. Glas joj je povišen i slab. Prošli put joj nije bio takav. Čini se kao da je

u šoku. Kao da ju je obuzela panika i bezuspješno se trudi kontrolirati ju.

191

- Bok Minty - čuje ju kako govori - Kirsty Lindsay. Je li se Jack vratio s konferencije? K

vragu. Okej. Možeš li mu reći da mi se javi čim se vrati? Da, na mobitel. Ja sam u

Whitmouthu. Aha. Okej. Hvala.

Odloži mobitel na klupu i nastavi se njihati. Obujmi se rukama kao da joj je hladno,

premda je sunce već tako jarko da se na pročeljima zgrada jasno vidi boja koja se guli u

krpama. Ustane i premjesti se na drugu klupu. Držeći se svoga zaklona, Martin se poput sjene

premjesti za njom u debeli hlad bukve.

Kirsty se zavali i zatvori oči, pokrivši ih dlanovima kao da ima glavobolju.

Tišinu razbije zvonjava mobitela. Brzo ga dohvati i javi se: -Halo? A, zdravo Jack. Hvala

što si nazvao. Hoće, ali ne još. Sigurno do kraja dana. Zasad je optužen samo za subotnji

napad, ali sam devedeset devet posto sigurna da će ga optužiti i za ubojstva. Ime? Aha.

Victor Cantrell. Aha. Onaj od prošlog tjedna. Radi na električnim autićima u zabavnom parku.

Ne, još nije službeno. Čekaju ostatak optužnice, ali se čini da već pola grada zna da je to on, a

upravo ga je posjetila i žena. Tako da sam prilično sigurna. Napisat ću članak, pa ti samo

kasnije ubaci ime kad ga objave. Aha. Slušaj, moram se vratiti kući. Oprosti. Ne vjerujem da

ću kasniti sa slanjem, ali... ne mogu ostati.

Tu napravi stanku. Vrti u glavi što je maločas rekla, pomisli Martin. Nije htjela da ispadne

kako je zvučalo. - Hoću reći, moram se vratiti kući. Djeca. Znam, oprosti. Jim radi ovaj tjedan

u gradu, a Sophie je uhvatilo nešto. Gripa, izgleda. Baš se razboljela. Aha, upravo su nazvali iz

škole. Ne. Rekla sam ti, u gradu je. Morat ću to ja odraditi. Žao mi je.

Očito je da laže koliko je duga i široka. Izdaje ju to što stišće šake, a mobitel drži pritisnut

između uha i ramena.

- Da, znam. Ali još nije ni podne. Neće mi trebati više od sat vremena da ti dostavim

članak kad se vratim. Ali, što drugo da radim? Oprosti. Osim toga, Dave već sutra preuzima

stvar.

Zatim utihne i sluša. Odgovara pokunjenim glasom: - Da, znam Jack. Imam par ljudi na

licu mjesta, i oni će me nazvati ako se što dogodi. Ionako će AP odmah objaviti. Znam da nije

savršeno, ali bolje od toga ne mogu. Ne mogu je ostaviti u školskoj ambulanti. E da, Jack?

Sumnjam da ću moći izlaziti do kraja tjedna. Imaš li možda nešto što mogu obaviti preko

telefona...? Ne? Okej, razumijem. Nazvat ću Reportaže. Možda će oni imati nešto. Da, znam.

Ali i ti imaš djecu, zar ne?

Sluša kako joj Jack nešto govori. Lice joj se zacrveni i zasjeni ga jedva primjetan bolni grč.

- Da, shvaćam - odgovori ona. - Svakako prije četiri. I nazvat ću te sljedeći tjedan kad...

Odmakne mobitel od uha i pogleda ga. Jack joj je, očito, spustio slušalicu. Ona otvori

torbu da spremi mobitel, ispravi se i uputi nervozan pogled prema gradu.

To natjera i Martina da pogleda. Kirstyin razgovor mu je toliko zaokupio pažnju da nije

primijetio kako im se približava nekakvo komešanje. Graja je sad posve jasna. Glasovi,

dozivanje, topot nogu. Okrene se u svom skrovištu i pogleda prema ulazu pri vrhu parka. Iz

kakofonije se izdvaja jedno ime. - Amber, Amber, ovuda, Amber.

192

Amber bane u vrt više trčeći nego hodajući, a ispred nje desetak ljudi u blještavim

jaknama hoda unatrag, sudaraju se međusobno i izvikuju njezino ime. Netko se svako malo

izdvoji, zastane s fotoaparatom i slika gužvu držeći ga visoko iznad glave. Iza nje je još jedna

skupina ljudi koji zazivaju: - Amber! Amber! Amber!

Bijela u licu, Amber se trese, skrivajući lice torbom kao štitom. Spotiče se poput osobe

koja je naglo obnevidjela. Ništa ne govori. Samo tetura naprijed premještajući torbu sjedne

strane na drugu, uzaludno se pokušavajući sakriti od fotoaparata. I njoj je mobitel pritisnut

ramenom na uho, ali Martin ne čuje što govori.

Gomila se približi. Riječi se sad bolje razabiru. - Kako se osjećaš, Amber? Želiš li nešto

poručiti obiteljima? Kako ti je izgledao Victor? Što ti je rekao? Što ti misliš o tome, Amber?

Jesi li sumnjala? Jesi li bila šokirana? Što sad namjeravaš?

Dakle, istina je. Ipak je Vic Cantrell. To se ime se ponovilo već nekoliko puta, u dućanu,

na rivi, u kafiću gdje je uzeo doručak, i maloprije u Lindsayinom razgovoru. A što će ti boljeg

dokaza od pogleda na Amber Gordon i sve sile ljudi za njom. Osjeti iskonsko uzbuđenje.

Kako se sad osjećate vi pali anđeli, pomisli. Eto, dovoljno je biti strpljiv i svi će oni pasti, jedan

za drugim.

Baci pogled prema Kirsty Lindsay i shvati da je nema na klupi, ali ga njezin sljedeći potez

iznenadi. Umjesto da potrči prema kolegama, učini nešto doista čudno. Popne se preko

cvjetnjaka i bukova korijenja, gazeći po lišću zvončića. Zatim se nasloni rukama na deblo.

Zaobiđe ga i skloni se u sjenu živice. Martin se namršti. Što sad pak smjera?

Fotografska prethodnica je sad već u ravnini s njim, lica im sjaje od uzbuđenja. Kao da

promatra lov na lisicu. Amberina kosa je raskuštrana, a usnice otkrivaju kutnjake, kao da reži.

Bijes? Strah? Na trenutak mu je bude žao, ali se odmah sjeti poniženja koje mu je onako

hladno priredila kad je nazvao Jackie i iznenađenja kad je otkrio da ima veze s Kirsty Lindsay.

Kakvo sažaljenje - dobila je što zaslužuje.

Amber se naglo zaustavi i pokuša apelirati na njihovu ljudskost: - Molim vas! Lijepo vas

molim, pustite me na miru! Ne znam ništa ni o čemu! Nemam vam ništa za reći!

Nastupi tišina, ali dok si izbrojao do tri opet krene hajka. - Kamo si krenula, Amber?

Kako si saznala? Reci nam, kako se osjećaš? Jesi li uz njega?

Amber duboko udahne i zavrišti: - Pus-ti-te-me-na-mi-ru!

I onda nesigurno potrči. Čini se kao da ju noge izdaju. Hajka se nastavi, prođe Martinovo

skrovište, prođe Kirsty Lindsay skrivenu u sjeni, prođe klupe i kante za otpatke i cvjetnjake.

Amber je već na izlazu sa strane, probija se, tetura niz Botaničku cestu prema rivi. Kladim se

da ide u Funnland, pomisli Martin. Ja svakako bih. Tamo barem imaju zaštitare.

Vrativši se na stazu, Kirsty na trenutak isprati pogledom svoje hajkom ponesene kolege.

Usta su joj stisnuta, a s lica se ne da ništa pročitati. Zatim se okrene na peti i ubrza u

suprotnom pravcu prema gradu. Nešto smjera, pomisli Martin. Svakom bi bilo jasno da se

drži podalje od Amber. Da ju je nešto preplašilo.

193

Pričeka dok nije siguran da se neće osvrnuti, pa krene za njom, držeći se sjene

rododendrona.

194

TRIDESET l PETO POGLAVLJE

Dom. Utočište. Zidovi koji te okružuju i štite. Prepreka između tebe i vanjskoga svijeta,

mjesto za kojim žudiš u oluji. Kirsty sjedi u blagovaonici utonuloj u tišinu, pred njom na stolu

rašireni Sun, a sunčevo joj svjetlo ulazi kroz prozor s njezine desne strane. Razmišlja o

Amber. Razmišlja je li i ona doma ili su je otjerali u neki anonimni motel ili kod prijatelja ili u

neku sigurnu kuću za rođake omraženih ljudi.

Sun je Whitmouthu posvetio cijelu naslovnicu. Na njoj velika, zrnata, kolor fotografija

Amber u parku u bež baloneru čvrsto stegnutom oko pasa, s tamnim naočalama koje joj

skrivaju gornju polovicu lica. Očito u nedostatku glavnog protagonista, koji se nije pojavio u

sudnici. Ramenom pridržava mobitel na uhu i iskezila je zube poput razdraženog primata iz

davnina. Novine to pak drugačije tumače. Odnosno, odlučili su drugačije tumačiti. I premda

nema tako neiskusnog urednika koji ne bi znao o čemu se zapravo radi, to ne znači da će izaći

s istinom ako mu se nudi prilika da potpiri pravednički bijes čitatelja. BEZ BRIGE i PAMETI -

govori naslov.

Kirsty nastavi čitati.

Bezdušna Amber Gordon šeće uz more, smije se i čavrlja na mobitelu, ne hajući za bol

obitelji žrtava.

Sranje, pomisli. Pretvorili su ju u Soniu Sutcliffe. Nastavi čitati.

Jučer ujutro je čistačica i žena osumnjičenog Davitelja s dokova Victora Cantrella ostavila

torbu sa slasticama svome mužu u policijskoj postaji i provela neko vrijeme s njim u društvu

prije nego što se pojavila na ulici. Zatim je, na zaprepaštenje sviju, prošetala gradom kako bi

provela dan u zabavnom parku Funnland na obali. Obitelji koje su se tada vozile na poznatom

rollercoasteru šokirale bi se da su znale kako je među njima zloglasna osoba poput nje.

Pa radi tamo, ljuti se Kirsty. Pobogu, žena tamo radi. I to dobro znate. Svi to dobro znate.

Još prije deset dana trpali ste joj svakojake riječi u usta kad je pronašla tijelo.

Cantrell čeka optužnicu za niz umorstava počinjenih u gradu. Gđa Gordon se pak ponaša

kao da se ništa nije dogodilo. Vidi str. 5.

Kirsty rastvori novine i pronađe ostatak teksta dopunjen manjom i starijom fotografijom

Amber i Victora na plaži. Tekst se nastavlja:

195

Susjeda Shaunagh Betts, 21, izjavila je sljedeće: „To je nevjerojatno. Bilo bi logično

pomisliti da se srami. Uvijek je bila čudna, snob, uvijek se petljala u tuđe poslove kao da je

bolja od ostalih, ali ovako kako se sada ponaša, pomislili biste da je potpuno nevina." Zatim

je, držeći čvrsto u rukama svoju kćer Tiffany, 2, nastavila: „Da sam ja na njezinom mjestu,

klečala bih i molila za oprost ljude oko sebe, a ona se ponaša kao da je sve u redu. Ne mogu

vjerovati da sve ovo vrijeme odgajam djecu vrata do vrata s takvim ljudima. Što da se nešto

dogodilo? Ne bih si to nikad oprostila.

Druga susjeda, Janelle Boxer, 67, kaže: „ Uvijek se loše odnosila prema njemu. Većinu su

vremena živjeli povučeno, ali bih tu i tamo čula kako ga napada i ponižava. Evo, neki dan sam

ju opet čula tamo u dvorištu gdje ih svatko može čuti. Teško je vjerovati da nije znala ama

baš ništa. Morala je nešto primijetiti. Neke od djevojka su se borile, morale su mu ostaviti

neki trag. Znam da nitko nije spreman vjerovati da živi sa čudovištem, ali tu ima još nečega."

Cantrell će se sutra pojaviti na sudu u Whitmouthu i biti optužen za umorstvo Nicole

Ponsonby, Keishe Brown, Hannah Hardy i Stacey Plummer te za pokušaj umorstva mlade

djevojke u petak navečer. Djevojčin identitet ne želimo objaviti zbog brige za njezin oporavak.

Bezdušno odbačena tijela žena pronađena su na različitim mjestima ovog ljetovališta na

jugu, nakon što su napadnute i silovane. Tijekom tjedna očekuje se proširenje optužnice na

zasad neriješena ubojstva iz proteklih godina.

Dok se sve to događa, gđa Gordon (na gornjoj slici s Cantrellom, na roštilju uz obalu,

snimljeno ranije ove godine) ne pokazuje znakove pokajanja. Jučer je našem reporteru izjavila

sljedeće: „Ništa nisam napravila. Zašto me ne ostavite na miru?"

Ispod teksta, masno otisnutim slovima slijedi najava sljedećeg članka: Kako sam

provodila noći u daviteljevom brlogu: vidi duplericu.

Kirsty na fotografiji prepozna Victora Cantrella kao muškarca koji ju je spasio, a zatim i

izvrijeđao one noći u DanceAttacku. Isuse, zar se zapravo radilo o njemu? Zar sam u Tribuneu

pogrešno prokazala onog štakora, a zapravo me slijedio glavni protagonist?

Postane joj mučno. Srami se svojih kolega i njihove sposobnosti da svaku situaciju

osvijetle onako kako im se sviđa. U nedostatku činjenica, kriva tumačenja i aluzije očito su

standardni postupci. Posrami se i što si je u nedjeljnom članku dopustila slične pogreške, ali

ranije to nije bilo slučajno; kad uredniku nešto padne na pamet, a ti si plaćen da tu zamisao

prikažeš kao činjenicu, stvar postane neizbježna.

Bože, koji smo mi lažljivci, pomisli. Jesam li zbog toga izabrala ovo zanimanje, jer sam

najveći lažac od svih? Lažem mužu, lažem djeci, i to iz dana u dan, a bit će sve gore. Prošlo je

više od četvrt stoljeća otkad smo Bel i ja vezane neraskidivom niti, a ja niti to mogu

zaboraviti, a još manje reći istinu.

Ponovno spusti pogled na novine. Kakve joj još divote spremaju?

196

Na vratima se pojavi Blessed, ozbiljna i suosjećajna, s hranom i primjerkom novina.

Amber ju ne pušta unutra, ali ona uporno kuca i doziva, tako da napokon proviri kroz zavjese

i ugleda ju u gomili. Otvori vrata, a neki fotograf odmah ubaci nogu, nadajući se da će stići

fotografirati unutrašnjost, a možda čak i uhvatiti unezvijerenu Amber: ženu koja je toliko

vremena provodila u kućnom mantilu da je muža natjerala na ubojstvo.

Nastane komešanje i Blessed krene na nasrtljivca odrješitim evanđeoskim tonom: - Ne

možeš proći! Nećeš proći! - Mary-Kate i Ashley bijesno kevću kraj njenih nogu sve dok ne

zalupi vratima i okrene se prema Amber, otresajući se kao da se upravo sklonila od pješčane

oluje. - Eto, nije bilo teško.

Amber grunu suze na oči.

Blessed odloži vrećice iz dućana i zagrli ju. Već godinama se Amber ne sjeća da ju je

netko zagrlio. Vic ju nikad nije grlio. Sad joj je jasno da je zagrljaje čuvao za samrtnike.

Zaplače još jače.

- Oprosti - kaže joj Blessed - došla bih i ranije, ali se ne javljaš na telefon, pa sam

pomislila da si otišla. Sve dok nisam čula da si bila u Funnlandu.

- Nisam - odgovori Amber. - Cijelo sam vrijeme ovdje.

- Donijela sam ti nešto hrane. Ne znam što voliš, pa sam donijela od svega pomalo. Samo

mi reci što ti treba i ja ću ti donijeti.

Amber šmrcne i obriše oči. - Možda malo... ostala sam bez hrane za pse. Hranim ih

tunom i prepečencem. - Zapravo bi rado jednu bocu viskija, ali zna da bi previše tražila od

žene koja vjeruje da pijanci idu u pakao.

- Okej - odgovori Blessed. Njih dvije odnesu vrećice u kuhinju. Zapečeni grah. Cvjetača.

Banane. Rolada od šunke. Čokoladni mus. Kruh. Maslac od kikirikija. Sir cedar. Rajčica. Pileći

medaljoni za pohanje, koje Blessed odmah spremi u frizer, punomasno mlijeko.

- Oh, pa previše si toga donijela - kaže joj Amber. - Mogu li ti platiti?

Blessed odlučno odmahne glavom. - Ni u kom slučaju. To je moja dužnost. Ne mogu

uzeti novac od nekoga u nevolji. Ti mi samo reci što ti treba i ja ću ti to donijeti. Možda sutra,

možda prekosutra. Mogu ti napraviti šalicu čaja?

- Ne, ja ću - odgovori Amber.

Dok Amber puni električni kotlić, Blessed sjedne na stolac. - Kako posao? Šta govore

tamo?

Blessed cokne jezikom. - A što misliš?

- Tko sad nadgleda poslove?

Blessed ju pogleda s nelagodom. - Mene su zamolili da to radim u međuvremenu.

Nadam se da ti ne smeta.

197

Kotlić se isključi. - Naravno da mi ne smeta. Dapače, mislim da bi bila dobra u tome.

Oduvijek si bila razborita.

Blessed ju zabljesne niskom zubi. - Hvala ti. Tvoje mi povjerenje puno znači.

- Mlijeka i šećera?

- Da, molim. Dva. Amber?

- Reci.

- Moram ti nešto pokazati. Nisam htjela ranije, ali mislim da bi trebala znati.

Amber osjeti neku slabost i nasloni se na kuhinjski pult. - Okej, o čemu se radi?

*

Kirsty na stol stavi novu šalicu kave i otvori novine po sredini. Na slici žena bliže srednjim

godinama nego mlada, grimizno namazanih usana, s debelim slojem šminke i upadljivo

novom frizurom. Sjedi na podu fotografskog studija s bijelom pozadinom, naslonjena na

jednu ruku, na nogama visoke pete i haljina na preklop, noge prekrižene kod članaka.

Naslovje NAJVEĆA ŽIVUĆA SRETNICA, a podnaslov Plavuša prepričava bizarne scene

života pod Daviteljevim krovom.

Ova nam je žena jučer ispričala svoj nevjerojatan bijeg iz zagrljaja navodnog Davitelja s

dokova Victora Cantrella. Ranije ove godine privlačna plavuša Jackie Jacobs, 38, bila je

opčinjena šarmom ovog ženskara i četiri se mjeseca s njim tajno sastojala.

Ako ona ima 38, ja sam onda Kate Moss, pomisli Kirsty. A gle, ako ju opisuju samo kao

»privlačnu«, mora da je stilist doista vješt. Ljestvice ljepote u tabloidima imaju još samo

jednu gradaciju ispod »privlačna«, a to je kad samo spominju boju kose. Ispod sve te žbuke,

Jackie Jacobs sigurno izgleda kao buldog.

»Šokirana sam«, jučer je izjavila Jackie. »Kad sam ušla u vezu s njim, nisam mogla ni

zamisliti da će se Vic pokazati hladnokrvnim ubojicom. Nisam srela šarmantnijeg muškarca

od njega. I još k tome tako zgodnog. Nisam si mogla pomoći. Zaista se znao dotjerati!«

Jackie je Vica srela još dok su radili zajedno u zabavnom parku Funnland na gradskoj rivi,

Jackie kao savjetnica za čistoću, a Vic kao majstor za sve, koji je radio na atrakcijama. »Bio je

malo grublji nego što sam navikla« objasnila je Jackie. »Obično izlazim s muškarcima koji su

završili neku struku. Moj posljednji partner bio je informatički savjetnik. Ali Vic je imao nešto

što me privuklo kao leptira na svijeću.«

198

Jackieje znala da Vic živi sa ženom koju je u to doba smatrala prijateljicom. Pljunuta

Myra Hindley11, Amber Gordon čistačica je u istom zabavnom parku. Jackie se međutim nije

mogla suzdržati da ne uđe u ovu vezu. »Ne ponosim se time«, objasnila je, »ali nisam se

mogla zaustaviti. Vic je bio tako karizmatičan da sam u njegovoj blizini bila potpuno

bespomoćna. Osim toga, kasnije sam shvatila da se iza ovoga krije još mnogo više nego što

sam onda mislila.

Stalno razmišljam da sam odmah trebala shvatiti. Ne kažem da nisam primijetila kako se

nešto čudno događa u toj kući. Gotovo da nisu razgovarali jedno s drugim, a on je noću - dok

je ona radila u smjeni - stalno zalazio u popularne barove u Whitmouthu. Osim toga, Vic se

ne bi mogao nazvati nježnim ili romantičnim ljubavnikom. Ponekad bi me potražio u parku i

naveo da ga zadovoljim u nekoj od atrakcija koja je tad bila zatvorena zbog održavanja ili u

nekoj prostoriji kojoj posjetitelji nisu imali pristupa. To mu se sviđalo: zadovoljavanje.

Ponekad bi mi stavio ruke oko vrata, i sad kad sjetim, stresem se od pomisli što je pritom

razmišljao.«

Situacija je međutim postajala sve neugodnijom kako se Cantrellova nevjenčana supruga

počela zanimati za Jackie. »Tada o tome nisam puno razmišljala«, kaže Jackie. »Mislila sam

da samo hoće biti u dobrim odnosima sa mnom. Nisam imala osjećaj da zna što se događa

između mene i Vica. Ali sad kad razmislim o tome, čini mi se da je tu bilo još nečega. Ali ona

je ionako bila čudna. Uvijek je gurala nos u tuđe stvari. Nadzirala ljude. Prilazila je ljudima s

posla i pitala ih kako su, kao da nešto zna o njima. Bilo mi je neugodno u njezinoj blizini,

naravno i zato što sam spavala s njezinim muškarcem njoj iza leđa, ali sad se pitam je li

možda cijelo vrijeme znala, i to ne samo za nas.«

*

Slijedi nekoliko fotografija. Jedna prikazuje Amber i Vic za stolom u pabu te Jackie - sada

ni približno onako glamuroznom, primijeti Kirsty - kako stoji na ulazu za tobogan na molu.

Potpisi ispod slika biseri su iskrivljavanja stvari. Čudaci: Cantrell i Gordon uživaju u piću na

rivi. Nedužna: Jackie za sretnijih dana ljubavi s Cantrellom. Nije imala pojma o tajni koju

čuva.

Kirsty ne može dokučiti zašto članak podvaljuje Amber ulogu vražjeg sluge. Možda zato

što nije dala nijedan intervju, što na putu do Cantrellove ćelije nije prvo svratila do ureda za

odnose s javnošću. Logika kojom neke novine stvaraju zločince i nevinašca nikad joj nije bila

jasna. Često je stvar vrlo jednostavna: zloćko urednika podsjeća na nasilnika u njegovoj školi

ili političara na zlu glasu. Onaj pridjev »pljunuti« koji im se često prišiva pomalo objašnjava tu

logiku. A možda se radi o nečem drugom, npr. da Sun ulizički pokušava skinuti s Liverpoola

dvadeset godina staro prokletstvo s Hillsboroughom. Ili o nečem tako banalnom kao što je

dan siromašan novostima, bez bogataša koji kolju prostitutke. Međutim, Kirsty i predobro

zna što znači biti slavan po zlu.

11 Žena koja je zajedno sa svojim partnerom, lanom Bradyjem 1966. osuđena za tzv. »Ubojstva u močvari«, op. prev.

199

Nakon nekoliko mjeseci provedenih u tajnoj vezi s Cantrellom, Jackie se našla u

problematičnim odnosima s čovjekom s kojim je javno izlazila. Gordonica jepak odlučila

situaciju učiniti neodrživom. »Zapravo se nije radilo o nekom posebnom problemu. Prava

bedastoća. Sigurna sam da bih to i sama riješila, ali se ona uporno htjela upetljati. Potpuno je

preuzela stvar u svoje ruke.«

Gordonica je čak zahtijevala da se Jackie preseli u njezinu kuću, koju je otkupila od grada,

tako da ju može »držati na oku«. Jackienom je udvaraču bilo stalo da izgladi stvar, ali

Gordonica nije htjela ni čuti o tome. »Imala sam dojam kao da ne želi da imam dečka«,

kazala je Jackie. »Sad mi ta cijela stvar izgleda bizarno. Pratila me posvuda.«

Nedugo zatim, Jackie je shvatila da nema ni trenutka privatnosti, kako u kući, tako ni

izvan nje. Gordonica ju je pratila na posao i s posla, a inzistirala je da joj pravi društvo i kad bi

navečer izašla van. »Valjda nije htjela da naletim na njega. Htjela me je samo za sebe. Ili je

možda slutila da se nešto događa između mene i Vica, pa me je htjela držati na oku.«

Cantrell se u međuvremenu povukao u sebe i udaljio. Činilo se kao da jedva čeka da

Jackie ode iz kuće, dok je Gordonica htjela da ostane. »Ne znam što se događalo između njih.

Možda je postao ljubomoran«, objasnila je Jackie. »Amber se nekako čudno ponašala. Mislim

da je vjerovala kako ću to shvatiti kao zaštitničko ponašanje, ali izgledalo je kao da tu ima još

nečega. Mislim da me htjela kontrolirati. Možda sam joj se i sviđala. Sudeći prema onome što

sam vidjela, njezin joj se dečko nije sviđao.«

Ha, tu smo. Stara priča o lezbijki. Nema pokvarene žene koja se ne može oslikati još

gorom doda li se koja aluzija na homoseksualnost. Još je dug put pred nama, pomisli Kirsty.

Jackie se već jednom našla u sličnoj situaciji, nastavlja članak.

Kad je bila tinejdžerica, jedan ju je stariji par zaveo da postane dio ljubavnog trokuta.

»Ne znam što ih to privlači na meni«, nasmijala se Jackie, »ali očito nešto jest. Ali nakon što

sam odbila Amber i iselila iz kuće, ona se svom žestinom okrenula protiv mene. Odjednom mi

je počela tražiti greške na poslu, svađati se sa mnom, uvaljivati me u nevolje kod uprave. Na

kraju je postalo tako gadno da sam morala otići. Otjerala me s posla gdje sam godinama

radila.«

Vijesti o Cantrellovom uhićenju su je zatekle. »Bio je to grozan šok. Sjećam se kako sam

stajala pred kioskom i nisam se mogla prestati tresti. Kroz glavu mi je stalno prolazilo isto

pitanje: Što da sam i ja postala žrtva? Hvala bogu, toliko sam puta bila s njim nasamo i bilo je

mnogo prilika za to.

Ne znam zašto je odlučio da me ne ubije, ali znam da sam najveća živuća sretnica.«

Amber je bila sigurna da je potrošila sve suze, ali dok čita, one ne prestaju teći. Guše ju i

kaplju po papiru. Blessed ju promatra bez riječi, ne znajući što bi s rukom na stolu. Ne

200

dodiruje me, pomisli Amber, jer zna da to ne bih mogla podnijeti. Osjećam se tako prljavo,

izdano i potpuno usamljeno.

Otvori usta da nešto kaže, ali jedino što uspije izustiti je žalostan jauk.

- O, Amber - tužno će Blessed - strašno mi je žao. Nisam znala da li da ti pokažem ili ne.

- Ma, ne - odgovori Amber - ionako bih saznala. Bolje da jesam.

- Moraš se maknuti odavde - kaže Blessed. - Ovi ljudi vani će te uništiti. Zar nemaš

kamo otići?

Ona odmahne glavom. Usprkos svemu, ponada se da će joj Blessed otvoriti vrata svoga

doma, ali je svjesna da se to neće dogoditi. Ja nemam prijatelja, prođe joj kroz glavu. Koliko

sam ih skupila u ovih trideset i sedam godina - onih pravih, hrabrih, koji ne podilaze gomili?

Doslovce nijednog. Tek nekoliko dobronamjernih kolega, poput Blessed, dobrih ljudi koji ne

mogu podnijeti tuđu nevolju, ali nikoga tko bi otišao korak dalje od pristojnosti, kome bih

nedostajala da me nema. Nemam prijatelja. Nemam obitelj. Nakon svih ovih godina, još

uvijek sam sama.

- Ali policija bi morala...? - nastavi Blessed. - Ne može biti... mora postojati neka...

»sigurna kuća«?

Amber opet odmahne glavom. Jad ju preplavljuje poput vala. - Poslali su policajca u

uniformi da stoji pred vratima par dana, ali najviše zato što susjedi nisu mogli ući u svoje

kuće.

- A Potpora žrtvama...?

- Potpora žrtvama je za žrtve. Ionako moram ostati ovdje zbog ispitivanja.

I zbog uvjetne. Ne mogu samo otići. Prvo moram prijaviti odlazak. A jednom mjesečno

kad nazovem, ista stvar: posljednji službenik kojemu sam se javila više nije tamo jer ih služba

stalno premješta, a osoba s kojom razgovaram nema pojma tko sam sve dok ne izvadi moj

dosje i onda kad shvati, promijeni joj se glas i ne zna što bi sa mnom i kaže da će me nazvati.

Možda sam u očima svijeta još uvijek glavni prioritet, ali u sustavu sam izgubljena već

godinama. Čak i da pokušam, ništa se ne bi dogodilo barem tjedan dana. Ljudi poput mene

se ne miču jer nemaju izbora. Uvjetne nisu ovdje zato da ti pomognu ako se nađeš u nevolji,

već zato da te se kazni, ako si nevolju sam izazvao. Smisao doživotne uvjetne nije potpora,

nego da te se drži na oku.

Blessed ju gleda s nevjericom. - Zbog ispitivanja? - Amber primijeti kako joj se u glavi

rađa misao, koju Blessed odmah izbrblja: - Sigurno ne misle da si ti... da sì uključena u to?

Sad i ti sumnjaš, pomisli Amber. Do maloprije si bila na mojoj strani, puna pravedničkog

prezira, a sad ga je zasjenila sumnja. Čak i ti. Osjeti hladnoću po cijelom tijelu. Taj stari

mehanizam suočavanja.

201

- Ne mislim - odgovori. - I samo da znaš, Blessed, nisam. - Odgurne se od stola i priđe

sudoperu da opere šalicu. Na sušilici se nagomilalo suđe, a da joj uopće nije jasno kako.

Uopće se ne sjeća da je jela.

- Ma ne - promuca Blessed - nisam uopće tako mislila. Ne, ja...

- Ne brini - prekine ju Amber - to je sasvim prirodno. Na kraju krajeva, živjela sam s

njime. Koliko me poznaješ, mogla bih biti i Rose West12.

- Ne - pobuni se Blessed - nisam to pomislila.

- Svi tako misle - odgovori Amber i suze joj opet krenu niz lice. Više od bijesa nego od

tuge.

Uto joj počne vibrirati mobitel. Ne reagira, već se čvrsto drži za pult pokušavajući se

sabrati.

- Hoćeš li odgovoriti? – upita ju Blessed.

Ona odmahne glavom. - To je opet neki novinar. Od subote me zovu samo oni.

- Ne samo oni - ispravi ju Blessed.

- Imaš pravo, oprosti.

- Hoćeš da se ja javim?

Amber slegne ramenima. Blessed se javi u zadnji tren. Kirsty ne zna što bi zapravo rekla,

ali zna da mora nešto reći. Očekivala je da se javi sekretarica, a javila se stvarna osoba.

Dubok, rezonantan glas; izgovor gramatički pravilan, ali kao da je iz središnje Afrike.

- Dom Amber Gordon, izvolite?

- O, zdravo - zagrakće Kirsty, svjesna da se ne smije previše razotkriti. - Je li ona tamo?

- Možete li reći tko zove?

- Hm... - što da sad kaže? Hoće li se sjetiti mog novog imena? Kojim ću se predstaviti? -

Kirsty Lindsay - konačno odgovori.

- Kirsty Lindsay - ponovi žena, zastane na trenutak, a onda upita: - O čemu se radi?

- H-htjela sam samo provjeriti je li dobro - objasni napola iskreno.

- Je, dobro je - odgovori žena. - Želite li ostaviti poruku?

- M-mogu li razgovarati s njom?

- Ne. Žao mi je, ali sad ne može na telefon. Ako ostavite poruku, ja...

12 Rosemary Pauline »Rose« West osuđena je 1995. za ubojstvo desetero ljudi, op. prev.

202

Neko šuškanje ju prekine u pola rečenice i Kirsty čuje da je netko drugi stavio slušalicu

na uho. Javi se Amber odbojnim glasom: - Šta? Mislila si da ćeš dobiti priču od mene?

- Ma ne! - pobuni se Kirsty. - Nisam, Amber. Ja...

- Vidjela sam te, znaš - prekine ju Amber. - Pred policijskom stanicom. S tvojim

pajdašima.

- Bila sam... da. To mi je posao. Nisam očekivala da ćeš se ti tamo pojaviti.

- Lijep ti je posao. I šta sad? Pretpostavljam da želiš ekskluzivu?

Posljednju je riječ naglasila s ciničnim, ozlojeđenim sarkazmom.

- N-ne. Naravno da ne. Otišla sam. Spakirala sam se i otišla doma. Otišla sam čim sam te

vidjela.

- Ma bravo. Čestitam. Svaka čast.

- Žao mi je, Bel. - Ime joj izleti usred pokušaja da spusti loptu. - Nisam te trebala

nazvati. Mislila sam da ti mogu... ne znam više što.

- Odjebi - obrecne se Amber. - Imam dovoljno takvih kao ti pred kućom da mi ne treba

još jedan. Isuse, Jade, otkud ti ideja da bi bilo dobro baviti se novinarstvom?

Kirsty se prene na ovaj usputan spomen njezinog starog imena. - Trenutno nisam

novinar, Amber. Ne zovem te kao novinar, zovem te kao...

- Kao prijatelj? - presječe ju glas pun prezira. - Jesi li to htjela reći? Prijatelj?

- D-da - odgovori Kirsty, ponižena, sitna.

- Učini mi uslugu - zamoli ju Amber podrugljivo - mi nismo prijateljice. Poznajemo se

jedan jedincati dan, glupa kokoši. Jedan dan. I gledaj kamo me to dovelo.

203

Tri četvrt dva popodne

Dućan je zatvoren, a rolete spuštene. Srijedom zatvaraju ranije.

Chloe počne djetinjasto zavijati kad shvati da neće biti ništa od slatkiša i soka, pa trlja oči

kao da su joj suhe od dima.

- Pšššš - umiruje ju Bel. Ježi se od zavijanja jer se istim tonom služi njezina sestra

Miranda kad hoće prizvati pažnju. A to za Bel uvijek završi kaznom.

- Nema ti to smisla -pokuša konstruktivnije Jade. - Plakanjem nećeš ništa promijeniti.

- Hoću kući - zavija Chloe. - Hoću mamiii!

- Hajde, vodimo te nazad sestri - kaže Jade.

Ljubičasta poput svoje kapuljače, Chloe se vuče iza njih.

Dakako, premda su obje pretpostavile da neće zateći Debbie i Darrena na klupi, to ne

spriječi Jade da počne naglas psovati: - Pička ti materina, Deborah! I tebi, Darrene!

- Kamo su otišli? - upita Bel.

- Otkud da ja znam, u kurac - odbrusi Jade.

Chloe opet brižne u plač: - Uuuuaaaa! Hoću mamiii!

- Začepi! - vikne na nju Jade. - Nisam ti ja kriva!

- Što ćemo sad? - upita Bel.

Jade se namršti i zamisli. - Pa, ne možemo ju ostaviti ovdje, jel' da?

- Ne znam... Pa, nismo mi krive? -ponovi Bel Jadeine riječi.

- Da, al' bit ćemo krive, ne misliš?

- Uf - složi se Bel - valjda. Da pitamo nekog odraslog?

- Da pitamo nekog odraslog?- ponovi Jade njezine riječi, zlobno ju imitirajući. I njoj je

vruće i gladna je i žedna i dosta joj je gluposti.

Bel se zarumeni i ušuti. Chloe sjedne na asfalt izravnavši noge ispred sebe poput

plastične lutke. - Ne možemo ju ostaviti ovdje - odluči Jade. - Netko može naići. Nisu ti nikad

rekli da se čuvaš neznanaca?

- Pa, šta ćemo onda s njom?

- Odvesti je kući, valjda - odgovori Jade.

- Znaš li gdje živi?

204

- Aha. U Bourne Endu.

- Pa to je na drugom kraju sela!

- Imaš bolji prijedlog?

Bel ne odgovori. Naravno da nema. Jedino žali što se uplela u sve ovo. Jade čučne pored

uplakane djevojčice i pokuša joj uhvatiti pogled. - Ajde Chloe, diži se.

Chloe zaplače još snažnije i ošamari Jade po licu da pojača dojam.

- Au! - vikne Jade, pa ju, izgubivši strpljenje, počne vući za ruku. - Vodimo te kući,

glupačo mala! Ajde! Diži to dupe! Bel, daj mi pomozi!

Svaka ju primi ispod pazuha da ju osove na noge. Ona se objesi kao krpa i odbija staviti

stopala na zemlju. - Oh, k vragu - iscrpljeno će Jade.

Odluče je vući po cesti. Sunce nemilosrdno peče, i premda su dvije, čini im se da nose

tele, a ne djevojčicu. Treba im deset minuta da prijeđu onih tristo metara do ulaza u školsko

dvorište i sve tri su već potpuno mokre od znoja.

- Ma daj, kravo sebična - puše Jade od napora. Srce joj lupa, a iz očiju joj suklja para,

takav ima osjećaj.

- Pustite me na miru! - vrišti Chloe. - Spustite me dolje.

Jade popuste živci. Baci dijete na pod i počne vikati: - Jebi se! Ako tako hoćeš, evo ti!

- Upomoć! - zavapi Chloe. - Upomoć!

Odjednom iza sebe začujuglas: - Što to radite?

Amber i Kirsty iznenađeno dignu pogled i prepoznaju Dobru ženu iz Cvjetnog odbora. U

jednoj ruci košara, a druga joj na kvaki tirkizne Toyote. - Ne tiče Vas se - odgovori Jade.

- Itekako me se tiče kad vidim dvije velike cure kako gnjave malo dijete. Ozbiljno

razmišljam da te odmah odvedem mami - zaprijeti ona Bel.

- Ne možete - zadihano odgovori Bel - nije ovdje.

- Vodimo je kući, ne gnjavimo je, gđo Zabadalo - doda Jade, a onda joj sine dobra ideja: -

Zar ne prepoznajete njezinu sestru?- Zna da je Belina polusestra slične dobi Chloeinoj, a teško

da bi ju prepoznala po ovom ljubičastom licu, dopola skrivenom pod kapuljačom. - Bijesna je

jer je dućan zatvoren.

Žena ju sumnjičavo pogleda.

- Nije mi ona sestra! - zadere se Chloe.

- Polusestra - ispravi ju Bel, prihvativši igru. - Svi to znaju.

- Pustite me!

205

Jade se okrene prema Chloe, strijeljajući ju pogledom: - Onda hodaj. Pa te nećemo

morati nositi.

- A zašto nema nikog odraslog s vama? - upita gđa Zabadalo.

- Ima - laže Bel - Romina je na pumpi. Doći će svaki čas.

- Kakva su joj to koljena? - upita žena.

Obje djevojčice spuste pogled prema koljenima i iznenade se. Izgleda da su joj se koljena

vukla po cesti sve ovo vrijeme. Umrljana su uljem, krvlju i travom. - Krvari, zar ne vidite? -

kaže žena.

Djevojčice slegnu ramenima i počnu lupati Chloe po koljenima kao da će očetkati svu

prljavštinu ako dobro prionu. Chloe vrišti i udara po njima stisnutim šačicama.

Gđa Zabadalo pogleda na sat. - Za pet minuta moram biti u Great Barrowu.

- U redu je - odgovori Bel. - Mi ćemo je odvesti kući.

- I urediti je - doda Jade. - Samo je zločesta.

- Ne čudim se - primijeti gđa Zabadalo. Ponovno pogleda na sat i odluči da će im lekcija

biti dovoljna: - Ne možete se tako odnositi prema manjima od sebe. Ne zanima me tko te je

tako odgojio, Jade Walker, ali i ti znaš da se tako ne možeš ponašati.

- Da, gospodo Hlebinac - odgovori Jade.

- Večeras ću nazvati tvoju mamu i reći joj što ste vas dvije radile - obrati se žena Bel. - To

je sramota. Od Walkerovih drugo ni ne očekujem, ali ti bi se trebala bolje ponašati.

- Da, gospodo Hlebinac - potvrdi Bel. Presječe ju sumnjičavi ženin pogled, pa brzo na lice

nabaci pomirljivi izraz pun poštovanja i zabaci glavu na stranu poput Shirley Temple.

- U redu - kaže žena, otvarajući vrata auta. - Ja mislim da bi vama objema dobro došla

šiba, ali što je - tu je.

Zalupi vratima, pokrene motor i spusti prozor. - Stavite joj hidrogena na te posjekotine,

inače će se zagnojiti. Pazi mala, trebala bi više paziti na svoju sestricu, a ne se ponašati

prema njoj kao da je lutka.

Zatim ubaci u brzinu i ode. Tri ju djevojčice isprate šutljivim pogledima - dvije na

nogama, a treća sjedeći namrgođena na rubu ceste.

- Pune vreće tri, gospodo Hlebinac - zaključi Jade i mučki udari nogom Chloe po bedru. -

To ti je zato što si nas uvalila u nevolju. Ajde. Diži se.

Budeš li još pravila buku, ostavit ćemo te ovdje.

206

TRIDESET l ŠESTO POGLAVLJE

Svatko tko još uvijek čita novine ima svoj ritual: on podrazumijeva posebno mjesto i

vrijeme i položaj tijela. Bez obzira radilo se o pauzi za užinu, putovanju na posao ili s posla ili

o ukradenim trenucima kad beba spava, ovaj je ritual daleko intimniji od bilo čega što može

ponuditi televizija. Kirsty, Stan i njihove kolege obično prelete preko vijesti na mreži dok

čekaju da prokuha voda, a u pozadini slušaju cjelodnevne programe s vijestima. Dok čekaju

da završi konferencija za novinare i da se raspodijele zadaci, kopaju po novostima agencija

poput Reutersa i Associated Pressa, ne bi li se bolje pripremili, a potom se većina okrene

svom omiljenom štivu, premda nitko neće priznati da im omiljeno štivo nisu novine koje ih

upošljavaju.

Martin Bagshawe obično čita u knjižnici, ali je danas kupio bocu čokoladnog mlijeka,

mesnu roladu punjenu kuhanim jajetom, čips sa sirom i lukom i primjerak Suna. Sjedi u

bijelom kombiju i čeka da se pojavi Kirsty Lindsay, kako bi saznao koja je od onih pet kuća

njezina. Kombi je unajmio na teret kreditne kartice koju čuva za hitne slučajeve, a

tamnoplavi radnički kombinezon kupio u Milletsu, jer, koliko zna, nikome se serviseri koji

drijemaju u bijelim kombijima ne čine sumnjivima. Nema pojma koliko će čekati, ali se nada

da će stići popuniti sudoku.

Deborah Prentiss radi u jutarnjoj smjeni u lancu supermarketa Asda, a novine čita u dva

kad stigne kući, prije nego što obavi kućne poslove i ode pokupiti djecu u školu. Svaki dan

ima isti ritual: uđe u kuću, stavi kuhati vodu i ode na kat da sa sebe svuče mrsku poliesternu

uniformu. Deb drži do svog izgleda. Tako jejoš otkad je bila tinejdžerica. Nikad ne ostane u

uniformi duže nego što mora. Dovede u red šminku, očetka kosu koja joj se slijepila pod

pekarskom mrežicom, obuče suknju i fini džemper, pa se spusti u kuhinju i napravi lonac

čaja. Zatim sjedne za kuhinjski stol i uživa u svojih dragocjenih pola sata mira da prelista

Mirror, ne bi li naletjela na kakav skandal ili katastrofu. Obožava to, premda je i sama

svojedobno bila meta tabloida. Voli taj prozor iz svoje ugodne i mirne kuće u sumorno i

ružno svjetsko dvorište i vjeruje svakoj pročitanoj riječi. Tih pola sata zove »vrijeme za

mene«.

Milijuni čitatelja, a jedan te isti tupi izraz lica. Upijaju svaku riječ, uvjereni da tim činom

postaju Prosvijetljeni. Još uvijek pod dojmom telefonskog razgovora, Kirsty primijeti svoj

odraz u ogledalu iznad kamina i shvati da joj se na licu ne vidi ništa od onoga što sad osjeća.

Učinila sam sve što sam mogla. Glupa sam što sam se uopće toliko uplela. Moram se sabrati i

nazvati reportažnu redakciju prije nego što podijele sve zadatke za ostatak tjedna. Moram

zaboraviti na Amber Gordon. To je prôšlost. Ne bi mi više trebala ništa značiti.

207

Martin prepozna Jackie prostrtu preko cijele duplerice i usne mu se izviju u smiješak dok

čita što govori o sebi. Spusti prozor i pljune na asfalt. Ulica je prazna; ništa se ne miče iza

urednih zavjesa u predgrađu, ali slobodnjaci ne slijede istu rutinu kao ostatak svijeta. Kirsty

Lindsay bi se mogla pojaviti svakog trenutka, i on namjerava biti prisutan kad se to dogodi.

Ispod šminke Jackie izgleda staro i droljasto. Sad mu je teško vjerovati da ga je ta žena

toliko uzbuđivala. Prema njoj više ne osjeća ništa, osim možda blagog prezira i zanimanja za

njezinu priču. Više ne želi da mu se vrati, a kako čitanje napreduje, sve mu je jasnije da je

slabog karaktera i podložna utjecajima, pa mu je još manje privlačna, ali mu je drago da su

mu se sumnje potvrdile. Nije ga dakle ostavila zbog njega, već zbog drugih ljudi. Uvijek ista

priča. Cijeli mu život podmeću i stoje na put a Amber Gordon je samo još jedna u nizu

učitelja, službenika, šefova i takozvanih »prijatelja« koji mu nisu dali disati. A sad i ta Kirsty

Lindsay, koja ga je optužila za nešto što nikad nije učinio, umišljajući si da će ju njezin položaj

zaštititi. A jasno je da sve to vrijeme štiti Vica Cantrella, što znači da štiti i Amber Gordon. U

dosluhu s njim. Ako se njega pita, kriva je za Vicove zločine baš kao da ih je sama počinila.

Jedino nije računala s Martinom. Amber Gordon će pričekati. Zasada nema šanse da će

ju zateći samu, ali se toplo nada da joj je grozno među svim tim ljudima. Svijet je pun

nemoralnih žena. Jackie Jacobs, s podignutom haljinom i golim nogama, samo je vrh ledenog

brijega. Ipak, ne može se sve odjednom. Treba odlučiti što ćeš napraviti prvo. A to je sad

Kirsty Lindsay. U njemu se nakuplja bijes prema njoj još od onog poniženja u DanceAttacku.

Opet ga grize poput crva. A sad kad je okusio kako izgleda kad se iskali, zna što mu je činiti.

Neće čekati još dugo. Prije ili kasnije morat će izaći iz jednih od ovih udobnih kuća iz

predgrađa i onda će biti siguran gdje živi.

Odgrize zalogaj rolade i zavali se u sjedište tako da mu se s ceste vidi samo vrh glave

pokrivene bejzbolskom kapom i sunčanim naočalama. Uživao je u pripremi svoje lukavo

smišljene kamuflaže. Osjeća se kao James Bond, agent MI5 i Andy McNab. Adrenalin mu

prokola žilama svaki put kad se netko pojavi iza ugla. Valja mu se strpjeti, ali nema žurbe. Do

naziva kuće13 i ulice došao je iznenađujuće jednostavno, nazvavši Tribune i zatraživši da

razgovara s Minty iz redakcije novosti (čije je ime čuo u parku). Predstavio se kao osoba za

odnose s javnošću s nekim poklonima za Kirsty. Rekao je da nema cijelu adresu, ali čim je

spomenuo Farnham, djevojci je to bilo dovoljno da mu kaže ostatak. Martin pojede jaje i

poravna stranicu.

Deborah na čitatelje Suna gleda svisoka, s pravedničkim prezirom osobe koja se

poistovjetila s ljevicom. Ali i Mirror, Sunov crveni suparnik, udario je na sva zvona o

Whitmouthu na potpuno isti način, mada ona toga nije svjesna. Spekulacije, naknadna

pametovanja susjeda (samo kad bi znala da se radi o istim onim brbljavcima koji su dali izjave

za Sun) i pokoji podatak koji se uopće dao iskopati o takvim anonimusima poput Davitelja s

dokova i njegove oštrokondže. Ova zemlja samo jednu stvar voli više od sočnoga serijskog

13 kuće u finijim četvrtima u Engleskoj umjesto broja znaju imati naziv poput »Millmead House«, a vlasnici često ne osjećaju potrebu isticati taj naziv na ulazu, što poštarima i dostavljačima zna stvarati probleme. Upravo je to razlog zašto Martin Bagshawe ne zna o kojoj se kući točno radi. Op. prev.

208

ubojice, a to je žena serijskog ubojice. Deborah se namršti poput svih drugih desno

nastrojenih čitatelja koji su se naslađivali škrtim, napuhanim pojedinostima pa zagrize u keks

punjen kremom.

Njezine su novine objavile fotografiju gotovo istovjetnu onoj na naslovnici Suna. Na slici

je žena plave, suhe kose poput sijena, s tamnim naočalama i iskežena lica. Ovdje su ju

međutim uhvatili kako je podigla ruku da pokrije lice, pa izgleda kao da maše. Tko si ona

umišlja da je, pomisli Deborah i pojede keks. Vražja Sharon Osbourne?

Čudno, pomisli, izgleda mi poznato. Kao da ju odnekud poznam. Ne s neke fotografije,

premda su je posljednjih dana razvlačili po svim novinama, već iz stvarnog života. Nešto u

vezi s njenim držanjem, nosom, čeljusti i tim ogromnim madežom na licu. Možda sam je

negdje srela? Bar se tako čini. Gdje bi to moglo biti? Sigurno ne u Whitmouthu. Rastreseno

dohvati još jedan keks iz kutije i umoči ga u čaj.

Znam što je! Taj vražji madež. Ne mogu si pomoći. Čim vidim takav madež na ženi,

odmah mi je nesimpatična. Valjda ih zbog Annabel Oldacre sve odmah smatram prikrivenim

ubojicama. Sjećam se kako sam zurila u taj madež satima i satima tijekom suđenja sve dok

onoj odvratnoj kuji koja mi je ubila sestricu nisu izrekli kaznu. To ne mogu zaboraviti. Sve

sam svoje osjećaje povezala s tom estetskom manom.

Ipak, vrlo joj je sličan, razmišlja Deborah, cuclajući čaj iz razmočenog keksa. Čak je i na

istom mjestu.

Martin se vrati natrag na naslovnicu. I ona je cijela posvećena Gordonici. Gleda ju,

grickajući donju usnu, kako odlazi niz ulicu kezeći se kao da ide na zabavu. Već je obrisao iz

sjećanja činjenicu da je bio tamo kad je fotografija napravljena. Voli privlačiti pažnju, pomisli.

Došlo je njezinih pet minuta slave i namjerava ih iskoristiti. Ali ona nije poput Kirsty. Barem

nije život posvetila tome da svoje laži raspačava posvuda.

Jim nazove da malo smiri živce uoči susreta s Lionelom Bakerom. Čita novine u vlaku, i

Kirsty ga gotovo može čuti kako odmahuje glavom dok cokće s neodobravanjem zbog načina

kako je pokriven slučaj iz Whitmoutha. - Jadna žena - prokomentira. - Razapeli su ju.

- Znam, grozno - odgovori Kirsty.

- Ti si jedina osoba koja je stvar obradila koliko-toliko pravedno.

- Aha. Bog zna kako je to prošlo urednika.

Čuje kako Jim s druge strane presavija novine. On se uvijek tako osvećuje tiskovini koja

ga razljuti - presavije ju i baci u koš. Kirsty pogleda kroz prozor i primijeti da se ona prokleta

susjedova ruska loza koju je zasadio prije tri godine probija kroz rupu u temeljima njihove

šupe. K vragu, pomisli, život je vječna borba protiv prirode, na ovaj ili onaj način.

209

- Mislim da ću se ostaviti čitanja novina - najavi Jim. - Jednostavno nema... smisla. Samo

improviziraju. Nemaju pojma što se događa, pa su dok ne saznaju odlučili uzeti ovu ženu na

zub da popune prazninu. Ti to viđaš svaki dan. Jednostavno ne mogu priznati da ne znaju više

od nas ostalih.

- Mir, Jime, mir - zaustavi ga Kirsty. - Kad bi svi prestali čitati, čime bih ja zarađivala za

život?

O samome navodnom Davitelju s dokova, međutim, nitko nije uspio saznati ništa

značajno. Posvećena mu je možda jedna stranica, ali u ljetnoj sezoni to nije dovoljno.

Mirrorov je fotoreporter pratio Amber Gordon sve do Funnlanda, pa onda nazad do njezine

bezlične kuće koju je otkupila od grada. Na jednoj slici šeće svoje kreštave male pse koje

inače viđamo pod rukama likova poput Lize Minnelli. Kuća je vidljivo zapuštena, jedan je

prozor zatvoren drvenim daskama, cvjetnjak je izgažen i blatan. Deborah zamišljeno pročita

litaniju ispod slike:

Djevojka Davitelja s dokova, Amber Gordon, šeće pse kao da se radi o svakom drugom danu.

Gordonica, nadglednica čistača, odbila je razgovarati s novinarom Mirrora nakon što je

ostavila torbu sa stvarima svome ljubavniku, kojega trenutno ispituju u policijskoj postaji u

Whitmouthu. Po povratku svom zapuštenom domu na rubu grada psovala je na nas

fotoreportere i vikala da je pustimo na miru kad smo joj pokušali postaviti pitanje o zločinima

njezina partnera. »Ja nisam ništa učinila« jedino je što je rekla.

Put ubojice, str. 13.

Na slici pred ulazom u kuću vidi se da žena viče. Mojih je godina, pomisli Deborah.

Možda malo mlađa. Pitam se kako je biti u njenoj koži? Je li znala? Morala je znati. Ne možeš

živjeti s nekim i ne znati tako nešto, zar ne?

Okrene stranicu na reportažu »Put ubojice« i počne čitati.

Martin gleda niz ulicu dok na radiju traži stanicu Radio 2. Klasični pop, baš mu to i treba.

Klasični pop za klasično predgrađe.

Nije očekivao da će Kirsty živjeti u ovakvoj ulici. Zamišljao je nešto modernije,

minimalističko, poput onoga što se rado prikazuje na Kanalu 4. Renovirano skladište s golim

zidovima od cigle i potpuno bijelom žbukom ili nešto sa staklenim zidovima. Najmanje je

očekivao običnu, pravilnu kuću s osrednjim vrtom punom klematisa i betonskih delfina.

Takve, gotovo identične kuće u nizu iz 1930-tih sa sitnim ukrasima na pročelju, garažom,

prilaskom popločenom ciglama, sjenicom i nadstrešnicom govore sve o vlasnikovom

individualizmu. Ako živi na mjestu poput ovoga, zasigurno ima i obitelj, razmišlja Martin.

Dvije djevojčice imena poput Jacintha i Phoebe. I vajmarskog ptičara. Ohola burmanska

210

mačka vreba na prilazu kući, sjedi na pločniku i nadzire svoj teritorij. Da, da. Isuviše

normalno. Vjerojatno ima jednu od onih bezdlakih mačaka ili dalmatinca. Svakako nešto

glupavo i beskorisno, s jedinom svrhom da impresionira pomodare.

Pogleda u retrovizor i primijeti da su se dvije kuće niže otvorila ulazna vrata, a na njima

se pojavi Kirsty Lindsay. Dođe do prašnjavog malog Renaulta parkiranog u prilazu pred

kućom i otključa ga. Doima se bezbrižnom, nevinom, zamišljenom. Martin sklizne niz sjedište

premda nema nikakve opasnosti da će ga itko ovako zakrabuljenog prepoznati s leđa, pa

promatra Kirsty kako nešto traži u pretincu suvozača. Izvadi aparat za satelitsku navigacijsku i

držač. Nisam ni sumnjao da ga imaš, pomisli Martin. Dobra stvar, tko si ju može priuštiti.

Svejedno, ova kuća zarasla u gliciniju najdosadnija je u ulici, a Renault ima brat bratu

osam godina. Do maloprije bi se okladio u svoj tjedni utrošak da živi u onoj kući s Jaguarom.

U reportaži »Put ubojice« nalazi se još slika Amber Gordon. Člaak jasno insinuira da je

njezin doprinos najveći, premda Cantrella poznaje šest od njegovih četrdeset i dvije godine.

Izgleda da nema puno ubojičinih fotografija prije Amber; tek nekoliko snimki iz kampa s

prikolicama u Cornwallu, gdje je radio prije dolaska u Whitmouth. Deborah opet u želucu

osjeti gađenje prema ženi. Ma to mora biti zbog madeža. Isti je: na istom mjestu, istog

oblika, iste boje. Koja slučajnost! Koliko ljudi može imati istu nakaradu baš na istom mjestu...

Najednom se strese pred spoznajom... i biti iste dobi?

Ispusti šištavi zvuk, stisnuvši šake zgužva krajeve novina i približi lice fotografiji na

stranici. O. Moj. Bože. Bez obzira na blajh, na dvadeset i pet godina razlike, na sunčane

naočale filmske dive, i dalje ima istu čeljust, istu gornju usnicu upola kraću od donje, iste

tamne i guste obrve koje joj potpuno odudaraju od kože.

Ne može biti.

Obuzme ju strašna hladnoća. Svaki je dan odlazila na suđenje s majkom. Njih dvije,

ožalošćene preživjele žrtve. Promatrala je Annabel Oldacre i Jade Walker dok je prvog dana

suđenja sjedila na klupi za svjedoke i davala iskaz. Ukrali su mi moju sestricu. Samo sam ih

zamolila da ju odvedu do dućana, a one su ju otele. Kučke. Proklete male kučke. Kasnije, kad

je završila sa svjedočenjem, gledala je u njihove zatiljke i profile kada bi okrenule glavu

prema odvjetnicima (u ta četiri dana međusobno se nisu nijednom pogledale), fiksirala ih

dok su prolazile pored nje, samo da ju pogledaju, da shvate što su učinile. Zapamtila je svaki

detalj na Annabel Oldacre, ali nije očekivala da će ju ikad više sresti, bez obzira na

četvrtstoljetne promjene koje su prerušile onu djevojčicu. - Sranje - izusti naglas i dohvati

telefonsku slušalicu. - Sranje.

211

TRIDESET l SEDMO POGLAVLJE

Upravo su u emisiji Question Time vrijeđali političare kad joj je zazvonio mobitel u torbi.

Možda je bolje da se ne javi. Jim je imao dobar dan; došao je kući pun nade i grand cru

Chablisa popijenog u Paternoster Square Corney & Barrow, oraspoloživši čak i nju, po prvi

put u posljednjih nekoliko dana. Dosta joj je upadica izvana. Radije bi se pravila, barem

večeras, da je život sladak, miran i perspektivan. Ali se ipak javi.

S druge strane pucketanje, pa vikanje: - Halo? Halo?

- Stan?

- Halo? - vikne opet, pa opsuje. - Čekaj malo.

Kirsty pričeka. Ponovno se javi glas, ovaj puta tiši i jasniji: -Vražji hands-free. Kako si?

- Okej. Ti?

- Gdje si sad? - nastavi Stan, zanemarivši pitanje:

- Doma.

- Mislio sam da si u Whitmouthu.

- Nisam. Dave Park je preuzeo stvar. Doma sam.

- Sranje. Dave Park.

- Ma u redu je. Iskreno, dosta mi je Whitmoutha.

- K vragu. Da nemaš slučajno njegov broj? Zapravo ne, ne brini. Nije važno.

- Kako hoćeš - odgovori ona, slegnuvši ramenima kao da ju može vidjeti.

- Ionako sam trebao tebe.

Jim namršteno petlja po daljinskom. Mrzi kad ljudi razgovaraju na telefon dok se gleda

TV. Svaki će tren pojačati ton u znak protesta. Kirsty ustane s kauča i ode u hodnik. Sjedne na

podnožje stuba pored vječite hrpe rublja i krene sortirati čarape.

- Nadao sam se da ćemo moći razmijeniti informacije - nastavi Stan.

- Ha?

- Već sam na putu onamo. Šalje me Mirror.

- Mirror? Stvarno?

- Hah, pa, trenutno im je tamo neki dvanaestogodišnjak po stažu i nitko drugi. Ostali su

otišli za pričom o Jodie Marsh ili tako nešto. Valjda im treba netko iskusniji za ovo.

212

- Ovo?

- Dovraga, zar ti ne pratiš vijesti?

- Još od užine. Nisam na dužnosti.

Osjeti kako se trznuo od iznenađenja. Stanje uvijek na dužnosti. On bi i na intenzivnoj

tražio da mu omoguće širokopojasni internet. - Aha. Pa, nešto je iskrsnulo. Mirror je dobio

ekskluzivnu dojavu u smislu da im je informacija servirana na pladnju jer je žena upravo u

Mirroru vidjela fotku i zbrojila dva i dva. Stvar je već nekoliko sati na stranicama PA14-ja, a

sutra će biti na svim vijestima.

- A-ha...? - odgovori Kirsty misleći u sebi, daj više prijeđi na stvar.

- Netko je nazvao redakciju i dao novu dimenziju Cantrellovom slučaju. Treba mi, ovaj...

njezin broj, ako ga imaš. Znaš, jer ti ju....

- Stan - prekine ga Kirsty - o čemu ti to pričaš?

- Idem do kuće Amber Gordon - objasni on. - Samo ti unaprijed javljam. Mislio sam da bi

htjela poći sa mnom. Kao, ono... frendica. Uostalom, mi slobodnjaci moramo si tu i tamo

pomagati, a i dugujem ti par usluga. Osim toga, mislim da bi mi dobro došla ženskica. Svi

misle da je dočekivanje na vratima samo stvar toga da izdržiš dulje od ostalih, ali katkad ti je

samo potrebna žena, a ne muškarac da...

- Ako dosada nije htjela dati izjavu... - prekine ga Kirsty - ne vjerujem da će sad

progovoriti, osim ako nije unaprijed dogovoreno.

- Ne - objasni on - ne razumiješ. Ne radi se o njenom momku. Zapravo, naravno da se

radi, jer inače nitko ne bi ni primijetio, ali...

Kirsty postane jasno kamo to vodi. Prođu je arktički ledeni srsi strave. Ispusti čarape

smotane u lopticu i čvrsto stisne mobitel, u strahu da i njega ne ispusti.

- Ispada da je gđa Cantrell zapravo Annabel Oldacre.

Iz usta joj se otme jedan »ne«, makar to nije onakav »ne« kakvim ga protumači Stan.

- Da - odgovori. - Možeš li vjerovati?

- Ne - ponovi ona.

- Identifikacija je gotovo sigurna. Navodno ju je prepoznala žrtvina sestra.

- Ali, pa jedva ju je poznavala - neoprezno će Kirsty - srele su se... - zaustavi se prije nego

što otkrije još više. Debbie Francis jedva pamti; kroz izmaglicu se više sjeća pirsinga i

kožnjaka s niklovanim kopčama nego lica. Naježi se od pomisli koliko joj je malo trebalo da se

otkrije. Hladan joj se znoj počne slijevati niz leđa. Iz druge se sobe začuje pljesak.

14 PA - kratica novinske agencije Press Association, op. prev.

213

Stan nastavi kao da ništa nije primijetio: - Hm, da, ali, ona je navodno svaki dan išla na

suđenje. One su vjerojatno mislile da je time stvar završila, ali je ona očito imala dovoljno

prilike da prouči njihova lica, ne čini ti se? Kako bilo, zamisli koja slučajnost!

- Manja nego što misliš - odgovori Kirsty. - Iznenađujuće mala, zapravo. Sve u svemu,

ista kakva bi bila za svakoga drugog s njezinim društvenim statusom i okruženjem. To što

ima... određenu povijest... ne mijenja na vjerojatnosti. U Whitmouthu svake godine nekoga

ubiju, čak i kad nema serijskog ubojice. I ti ljudi imaju nekoga za ženu ili muža.

- Hm. Valjda imaš pravo - odvrati Stan. - Ipak, priča je tu, zar ne? Jednom kad ti netko

pokaže prstom, stvar postane očita. Nije mi jedino jasno zašto nije skinula taj madež s lica,

kad je već promijenila ime. Kao da je htjela da ju prepoznaju. A i to ime »Amber«, očito da

nije puno razmišljala o imenu, ha?

Kirsty mu krene odgovoriti, ali tad primijeti svoj odraz u prozoru pored ulaznih vrata.

Zagleda se u njega, tražeći u svojim crtama nekadašnje lice djeteta. Malo toga prepoznaje;

lice joj se nikad nije posebno isticalo, svakako je običnije od Belinog, čak i bez madeža. Lice

kakva vidiš kako u gomilama kuljaju iz škole. K tome, tada sam bila debela. Crte su mi bile

iskrivljene od godina na krumpirićima i kečapu.

- Onda, dolaziš li? - upita Stan.

Jesi li ti popizdio, pomisli ona. Trebam se što više kloniti Annabel Oldacre. Najbolje bi

bilo da uhvatim sljedeći avion za Australiju. Da slažem Jimu da su me otpustili, da napustim

novinarstvo, nađem posao u pizzeriji u Queenslandu ili sličnom mjestu. Jedino što bi sve te

zemlje iole vrijedne življenja u njima odbile molbu ovakvima poput mene, a usto, to je

upravo ona vrsta posla gdje bi me novine prvo potražile. Imati karijeru, diplomu, biti

uspješna u očima socijalne službe - to je najbolji način da se sakriješ. A sakriti se medu

šakalima koji te traže, e to je najbolja kamuflaža. Jedino još bolje od toga bilo bi pristupiti

policiji.

- Ja..., k vragu. - Stane brzo smišljati izgovor. - Ne mogu, Stan. Žao mi je. Čak i da to sad

ne pokriva Dave Park. Sutra idemo Jimovoj mami u Herefordshire. Moram spakirati klince,

zatvoriti kuću...

- Isuse Kriste! A prioriteti? - upita Stan.

- Aha, prioriteti se zovu obitelj - odbrusi mu, znajući koliko će ga to iživcirati i nadajući se

da će od gnušanja prekinuti vezu.

Stan ispusti zvuk kao da pljuje. - Ma daj, ženo. O čemu ti pričaš. Već godinama

pokušavaš dobiti stalan posao u Novostima. Ako je nagovoriš da ti ispriča svoju priču, dobit

ćeš reportažu sa svojom slikom. Zaboga, ako iskamčiš ekskluzivu za Mirror, dobre su ti šanse

da im dođeš na plaću.

Kirsty ne odgovori. Boji se daju glas ne izda. Čuje ga kako pali cigaretu, kako se priprema

za još jedan pokušaj da ju pridobije. - Stari papir, Kirsty. Ovim ćeš poslom svoj zadnji

promašaj s onim člankom pretvoriti u stari papir. Nitko ga se više neće ni sjetiti.

214

Kirsty odglumi kao da se premišlja.

- Isuse, slušaj, Stan, ne mogu. Hvala ti. Ne mogu ti dovoljno zahvaliti, ali oprosti. Evo, dat

ću ti Daveov broj. Štoviše, nazvat ću ga za tebe. Osim toga, nikad mi ne bi oprostio da sazna

kako sam mu preotela slavu. Znaš kakav je.

- Pa onda dobro. Nemoj mi samo reći da ti nikad nisam učinio uslugu.

- Neću, ne brini. - Bori se s dahom. Samo da ga što prije skine. Treba joj vremena za

razmišljanje. - Žao mi je, Stan. Stvarno sam ti zahvalna. Do groba. Ali ne mogu. Moram sad

ići. Oprosti.

- Čekaj - zausti Stan, ali Kirsty prekine vezu. Nasloni se na stubu iza sebe, na kojoj je

Sophie ostavila prljavu majicu među čistim rubljem. Uzme ju u ruke i zagnjuri lice, duboko

udahnuvši miris predpubertetskog znoja. O bože, što bi to učinilo klincima.

Obuzme ju strah, drugačiji od onog koji je osjetila one noći u Whitmouthu, premda ima

sličan osjećaj da ju netko prati, da joj prilazi straga. Prastari je to strah, dugo potiskivan;

gmiže joj u trbuhu. Onemoćala je i ima vrućicu. Nikad ne znaš tko te promatra, tko vreba.

Nikad se ne smiješ opustiti, nikad osjećati sigurnom. Može proći i godina dana, i tri godine

bez incidenta, a onda jednoga dana nađeš u pretincu e-mail okružnicu od osobe koju si

smatrala razumnom, civiliziranom i obzirnom, u kojoj svima kaže da te čeka uvjetna i da te

nikad, apsolutno nikad ne smiju pustiti van. Ili netko ode do novina tvrdeći da se s tobom

kupao u Kriminalskom moru ili da je od tebe kupio kuću na Wythenshawu15 ili da je bio

žrtvom tvojih lezbijskih apetita u nekom zatvoru, i svaki put ispočetka umreš od straha.

Iščekuješ kad će tvom mužu dok pregledava stare fotografije svanuti da je negdje već vidio to

lice. Iščekuješ dan kad će te probuditi bijesna rulja na kućnom pragu.

Eno ih već pred Amberinim vratima, nabrušeni i spremni za akciju. Mili bože, nju su već

bacili vukovima. Te slike njezine kuće; očito je da već danima tamo kampiraju s vilama i

bakljama. Bit će krvi.

Iz dnevne sobe trgne ju zvuk odjavne špice Question Timea. Pokuša se sabrati prije nego

što ju Jim dođe potražiti.

15 Wythenshaw je dio Manchestera, ranije na zlu glasu kao divlje i prenapučeno naselje bez vodovoda, kanalizacije i drugih

uobičajenih sadržaja. Asocijacijaje slična onoj koju imaju Zagrepčani kad govore o Pešćenici, op. prev.

215

TRIDESET l OSMO POGLAVLJE

Amber iz sna trgne zvuk razbijenog stakla. Uopće nije bila svjesna da je zaspala. Samo je

legla na krevet na nekoliko minuta. To je bilo u osam. Uspravi se, potpuno odjevena, jer se

posljednjih nekoliko dana nije ni svlačila da bude spremna na bijeg. Razmišlja da upali svjetlo,

ali se predomisli. Svjetlo će odati da je kod kuće, a to je drskije nego da je otišla. Neki

iracionalni dio nje potpirivao joj je nadu da će, ne bude li se pokazivala, davala izjave,

surađivala, straže ispred kuće na kraju odustati i otići. I premda se nadala, znala je da se

zavarava. Ovo je treći razbijeni prozor u posljednja dvadeset i četiri sata. Sat pokazuje da je

prošlo jedanaest. Bila je u nesvijesti tri sata. Krene rukom za nogom od stola koju nosi sa

sobom za utjehu, žaleći što ne živi u zemlji gdje je bejzbol uobičajen, i pažljivo siđe s kreveta.

Onako u mraku, odmah napipa cipele koje ju spremno čekaju na otiraču pored kreveta i

gurne noge u njih.

Zatim se odšulja do gostinske sobe. Odmah s vrata čuje kako se nešto kreće po dvorištu

ispred kuće, noge koje se vuku po podu i netko kako čisti grlo. Zavjesa se leluja na vjetriću, a

nasred kreveta među staklom leži cigla. Vratili su se. Susjedi, pijanci, ljudi koji ju hoće

podučiti Vrijednostima. Dolaze kad se zatvore pabovi i odu novinari. Kako bi s njom podijelili

svoje osjećaje. Mladi policajac koji zna povremeno stajati pred vratima je očito opet nestao.

Nema više nikoga s fotoaparatom, pa nema ni potrebe da bude tamo. Kad je policija tu, nitko

ne baca cigle.

Povuče se nazad u spavaću sobu, sjedne na pod, naslonivši se na vrata i pogleda na

mobitel. Trideset i tri propuštena poziva i dvanaest poruka. Bože, sve je gore. Ovo je više

nego jučer. Zar se nešto dogodilo? Nešto novo? Ili njezin broj kruži od osobe do osobe, tako

da će ga do četvrtka znati svi u zemlji? Odluči zanemariti i pozive i poruke. Prođe kroz popis u

adresaru kako bi našla broj policije. Nema smisla zvati 999. Ionako će poziv proslijediti istima.

Pogrbljena osluškuje kako zvoni na drugom kraju. Zbunjeno primijeti da psi nisu ovdje.

Otkad je Vic uhapšen, na njih može računati kao na sunce u zoru. Navečer je otprate do

kreveta, pa se smjeste na prekrivaču kod nogu, utješno i uviđavno, a ujutro su tu da ju

pozdrave činjenicom da su preživjele još jednu noć i dajući joj snage da izdrži. Mora da sam

duboko zaspala, pomisli, osluškujući zvonjavu s druge strane slušalice. Uopće nisam

primijetila kad su izašle i otišle u mrak obaviti svoje.

Na dvanaesti zvon javi se neki usputan i ravnodušan glas kao da se ne radi o čovjeku čiji

je posao odazivati se na pozive usred noći. - Gradska policija.

- Ovdje Amber Gordon - javi se ona tihim glasom, bojeći se da će ju ljudi izvana čuti kroz

zidove.

Čini se da ju ne prepoznaje. - Victor Cantrellova... - krene Amber objašnjavati.

- A, zdravo - odgovori, ali glas mu ne djeluje prijateljski.

216

- Netko je ispred moje kuće. Razbili su mi prozor.

- U redu - odgovori, ne baš zabrinuto - pričekajte trenutak.

Amber ode u hodnik i osluškuje. Vani su neki ljudi, nema sumnje. Utihnuli su, očito s

nekom namjerom, budući da čuje nekog kako šapće, a drugi ga utišava, ali ima osjećaj da se

ne radi o nekolicini, već o gomili. Učini joj se da čuje metalni zvuk ograde koju netko

pokušava otvoriti i ukoči se od zebnje hoće li reza izdržati.

Slaba joj je to zaštita. Dovoljno je par udaraca nogom da popusti. Samo se nada da neće

prijeći granicu gdje prosvjed postaje ometanje posjeda.

Mada ih ništa nije spriječilo da ga oštete. Neće trebati još dugo da se netko domisli kako

je provala sljedeći logičan korak. Ne smije ostati ovdje.

- Gđo Gordon?

Srce joj poskoči. Gotovo je zaboravila da čeka na mobitelu.

- Poslat ćemo patrolno vozilo. Trebali bi stići za dvadesetak minuta.

Dvadeset minuta? Dotad ću biti mrtva. - Ne može li stići ranije? Što se dogodilo s

dečkom na vratima?

- Ograničeni smo ljudstvom - odgovori službenik. - Možda da se obratite ministru

unutarnjih poslova. Ne znam jeste li primijetili, ali pola je policijskih snaga u zemlji ovog ljeta

angažirano na osiguranju metropole.

Koliko još moram trpjeti? Oči joj se ispune suzama.

- Ako želite, mogu Vas dovesti ovamo.

- Zašto?

- Zvali smo Vas cijelu večer. Možda biste trebali razmisliti o zaštitnom pritvoru. Kao

privremenom rješenju. Odluka je Vaša.

Ćelije, brave i hodnici. Zvuk koji se odbija od oličenog betona, duga, prazna iščekivanja

bljutavih obroka. Vrijeme u samici bez ikakvih prava. Bolno podsjećanje na krivicu i Vic tri

ćelije niže. Trgne se poput spavača koji sanja kako pada. Njegova i njezina ćelija - partneri u

svemu.

- Zašto? - upita. - Zar ne postoji neko drugo... neki drugi smještaj? Zar je to jedini izbor:

kuća ili ćelija...

- Kao što sam rekao. Odluka je Vaša. Ali bi možda bilo najbolje tako, s obzirom na

okolnosti - objasni dežurni, naglasivši posljednju riječ.

»Okolnosti«, krasan izbor riječi. - Ne mogu li... zar me ne možete smjestiti negdje

drugdje? Ne... ne očekujete li valjda da... zar me ne možete smjestiti u neki hotel?

217

- Vidite, gđo Gordon - počne, polako izgovarajući prezime, poput neke uvrede koja je

samo njemu jasna - jedino tako možemo jamčiti Vašu sigurnost, s obzirom na okolnosti. Zvali

smo Vas. Niste se javili. Usto, čisto sumnjam da bi Vas ijedan hotel htio primiti.

- Pa ni jučer mi niste mogli jamčiti sigurnost - pobuni se Amber. - Zašto vam je sad...

- O, pa Vi ne znate.

Obuzme ju nemir: - Ne znam što?

- Znaju tko ste, gđo Gordon. Novine.

Usta joj postanu suha. - Tko sam...?

- Annabel Oldacre - odgovori i doda zlobno: - Ali naravno, to znate i sami.

Amber prekine vezu.

Otpuže na rukama i koljenima do gostinske sobe i malo rastvori zavjese. Proviri van na

zamračenu ulicu i prednje dvorište posuto staklom. Odskoči od prozora, pokušavajući uzeti

zraka. Vani je najmanje trideset ljudi, s rukama u džepovima; bulje u kuću poput statista u

filmu sa zombijima. Isuse, gotova sam. Do jutra će ih biti stotine.

Nema joj druge nego da prihvati policajčevu ponudu. Mora izaći čim se pojavi patrolno

vozilo, a onda što bude, bit će. Ako uđu u kuću, neće sačuvati živu glavu.

Odšulja se u prizemlje, dohvati jaknu od flisa s kapuljačom i stavi ju na sebe. Šaptom

počne dozivati pse. Mora ih povesti sa sobom, nema šanse da ih ostavi. Kad ju rulja vidi,

može se oprostiti s kućom i svime u njoj. Svjesna je da ih neće moći zadržati, ali ako ih

donese, netko će se morati pobrinuti za njih; ne mogu ih samo ostaviti na pragu da se brinu

same za sebe. Morat će naći rješenje za njih. Društvo za zaštitu životinja ili neki đoni. Sve je

bolje nego da ostanu prepuštene milosti bijesne gomile.

Kujice se ne javljaju. Ne čuje se tapkanje nožicama, kuckanje noktiju po kuhinjskom

podu. Vjerojatno su vani. Izašle su kroz vratašca u svoj noćni pseći život. Ipak, strah ju je

krenuti za njima. Najradije bi ostala iza zaključanih vrata i prozora zatvorenih daskama u

dnevnoj sobi sve dok se ne pojavi policija. Ali mora ih naći, i to odmah. Kasnije neće biti

vremena. Kad otvori vrata i rulja shvati da je tamo, stići će jedino bježati. Morat će ih

pokupiti, uzeti torbu koja je već spakirana u hodniku i otrčati do policijskog auta prije nego

što se rulja pokrene.

Dohvati ključeve od stražnjih vrata s kukice u hodniku i odšulja se do kuhinje. Mračno je i

mirno. Tamni obrisi poznatih predmeta čuče na pultu kao da će svaki tren skočiti. Zaustavi se

nasred kuhinje i prelazi pogledom preko vrta. Mora biti sigurna da nema neželjenih

posjetitelja prije nego što otvori vrata. Eno ih.

Tako su male. Male i krhke i nikome nikad nisu naudile. O, jadne moje.

218

Amber izađe u dvorište i shvati da joj suze liju niz lice. Ne mogu više. Ne mogu. To se ne

može podnijeti. Došli su i uzeli mi ih, iskoristili su njihovo pseće povjerenje i kaznili ih da bi

kaznili mene.

Stoji tako, bespomoćna, i promatra mrtva tjelešca. Udavljena. Netko im je iscijedio duše

kao što je to Vic učinio onim djevojkama. I onda ih objesio za ovratnike na štriku za rublje.

Dlake na bundi trepere im na povjetarcu, koji ih okreće i okreće poput obješenih štakora.

Izbuljile su svoje tamne oči, velike kao tanjuri, pokušavajući nazad udahnuti istisnuti život.

Iz otvorenih joj se usta otme životinjski vapaj. Mary-Kate i Ashley, moje prijateljice. Moje

jadne prijateljice. Moje dvije ljubavi. Nisu to smjeli učiniti. Vi niste ništa skrivile.

Ošamućenoj šokom, ispadnu joj ključevi i ona klekne da ih napipa u mraku. Ne skida

pogleda s udavljenih očiju i ne prestaje plakati.

Šarke dvorišnih vrata ponovno se zatresu. Netko ju je čuo.

Amber se smrzne. Čučeći u mraku ispod mjesečinom osvijetljenih tjelešaca, gleda kako

se vrata silovito tresu. Ovaj se put neće penjati preko, ovaj će ih put razvaliti.

- Annabel! - zadere se nečiji uzbuđeni, povišeni muški glas. -Jesil' to ti, Annabel?

Amber skoči na noge. Može zaboraviti na policiju. Sad znaju da je tu jer se odala.

Vrata se ponovno zatresu i nešto pukne. Više ne čeka. Zatrči se bez razmišljanja do

susjedove ograde i popne preko nje. Doskoči tvrdo na cvjetnjak, polomivši stopalima

robusne trajnice. Poleti se preko dvorišta do sljedeće ograde. Nema šanse da stigne to

Tennysonova puta. Jedini joj je spas da stigne do Coleridgeove staze.

219

Pola tri popodne

Bel spuzne na prag kuće. Najradije bi zaplakala, ali Jade izgleda kao da će svaki tren

eksplodirati i ne želi ju razdražiti više nego što već jest. Chloe se igra s vezicama na kaputiću i

pući donju usnu. Na licu joj blato, tko zna otkuda, i izgleda kao da se spustila niz dimnjak. Bel

je sva u znoju. Od gladi ju hvata omaglica. Ne znam koliko još mogu izdržati, pomisli.

Najradije bih legla i spavala.

- Pa zašto nisi rekla da nema nikog doma? - zavapi Jade.

- Mama je otišla u Chippy - odgovori Chloe samorazumljivo. - U kupnju.

- U krasni kurac - iscrpljeno će Jade.

- Mislila sam da je Debbie tu - objasni Chloe.

- Naravno da nije tu - istrese se Jade.

- Kamo je otišla?- upita Bel. Zna da sporo kopča, ali je čak i ona shvatila da se Debbie

spremala otići s Darrenom kad su ih sreli na klupi. Činilo joj se logično da će se tu doći seksati

u spavaćoj sobi, jer svi znaju gdje se seksa.

- Da nije otišla tvojoj kući? - nesigurno će Bel.

Jade prasne u ciničan smijeh. - Ne, otišla je u vražju Buckinghamsku palaču na vrtnu

zabavu.

- U kožnoj jakni? - zbuni se Bel.

Jade joj pogleda izraz lica i opet prasne u smijeh. Sad već počinje misliti da Bel baš i nije

najpametnija. Dosad već tri šale nije skopčala. - Šala - objasni. - Ali budi sigurna da nije kod

nas.

Chloe opet počne cmizdriti. Starije djevojčice zakolutaju očima. - Da nisi ni počela -

upozori ju Jade. - Vidiš da ne možemo ništa učiniti.

Kako je počela cmizdriti tako naglo i prestane. Samo šmrcne. Nešto joj je palo napamet: -

Rijeka. - Mama ju nikad ne vodi na rijeku. Bila je samo dvaput. Rijeka joj izgleda jednako

čarobno i privlačno kao i Disneyland. Kad već neće dobiti ručak, barem će se brčkati.

- Rijeka? - sumnjičavo će Jade.

- Otišla je na rijeku.

- Šta bi tamo radila?

- Plivala.

- Zašto tebe nije povela?

Chloe opet počnu navirati suze.

220

- No, dobro, dobro. Odvest ćemo te na rijeku - pomiri se Jade, kolutajući očima. - Ubit ću

Darrena. Stvarno ću ga ubiti.

- Šališ se - zabrine se Bel.

- Šta sad?

- Pa to je pet kilometara hoda.

- U redu onda. Imaš ti bolju ideju?

- Ja... - Bel preleti pogledom po praznom dvorištu, napustivši svaku nadu. - Kad ti se

mama vraća kući?

Chloe slegne ramenima. Nema pojma. Vrijeme joj je maglovit pojam.- Za puno, puno

sati - odgovori. Što je najbolje, u tom istom trenutku majka stoji na autobusnoj postaji u

Chipping Nortonu i doma je za trideset i pet minuta. Ali Chloe ne zna što je vrijeme. Ne zna na

sat, pa im ne bi pomoglo ni da su prošli pored nekakvog. A kako još nije ručala, onda mora da

je za puno, puno sati. Rijeka zove: pljuskanje duboke vode i pedaliranje po lopočima i piknici i

lolipopi i pića koja ljudi donesu u prijenosnim hladnjacima i ponekad nude jedni drugima.

Nikad nije išla pješice, već samo autom. Hodati pet kilometara jednako joj je apstraktno kao i

koliko ima do ručka. - Puno sati - ponovi i pričeka da vidi što će se dogoditi.

- I tvoja sestra je sigurno tamo?

- Aha - odgovori Chloe, puna samopouzdanja.

- Idemo preko polja - odluči Jade.

- Polja? Ali tamo nema staza, zar ne? - zbunjeno će Bel.

- Ma daj, bit će sve u redu. Daj se smiri - odgovori joj Jade.

221

TRIDESET l DEVETO POGLAVLJE

Posljednja prepreka prije Coleridgeove staze je zid od žute cigle povrh kojega se proteže

brajda od drvenih letava isprepletena ružama penjačicama. Amber se sva zapuhala od

bježanja i penjanja i skrivanja u sjeni. Na broju sedamnaest je morala odskočiti od rotvajlera

koji se bacio na nju i zalajao kad ga je prošla. To je njezinim progoniteljima otkrilo kamo

bježi. Promatra prepreku pred sobom, a iza sebe čuje lomljavu ograde, popraćenu nizom

psovki. Na četiri ulaza upale se svjetla.

- Kamo je nestala? - čuje glas kroz mrak, stravično blizu. Mislila je da im je prilično

odmakla, ali ovo je možda dvije ograde iza nje. - Gdje li je, mamicu joj...

- Coleridge - vikne netko drugi. - Sigurno je tamo krenula.

- A u kurac - javi se prvi glas i dvaput duboko udahne. - Idemo! Koje sranje.

Zatim se teatralno zadere tako da se popale svjetla po svim kućama. Izgleda da u ovoj

nema nikoga, inače bi bila izložena poput glinenog goluba. - Heej, krenula je prema

Coleridgeovoj!

Iz daljine, iz njezina vlastitog dvorišta, netko potvrdi da je razumio.

Sranje. Srce joj bubnja u ušima. Uzme zalet i baci se cijelim tijelom na trnje povrh zida.

Krenu li cestom, sustići će ju začas. Sad nije vrijeme za oprez. Mora se izgubiti iz vida prije

nego što izbiju iza ugla. Letvice brajde popuste pod njezinom težinom. Pri sudaru raskrvari

zglob i zapne košuljom. Nema vremena za razmišljanje; potegne iz sve snage kroz krš i baci se

na drugu stranu.

Košulja ju na trenutak zaustavi u zraku, s licem u lišću, a zatim se raspara i Amber padne

krivo se dočekavši na stopalo. Osjeti oštar, dubok bol u kostima, ali uspije prigušiti krik.

Oslobođena, počne šepavo trčati, dok joj adrenalin zatomljuje bol.

U trku baci pogled preko ramena i posklizne se, izgubivši nekoliko dragocjenih trenutaka.

Sad su već negdje na polovici Tennysona. Mora se maknuti s ceste, izgubiti se iz vida. Odšepa

do ugla Marvellove ulice i uskoči u privremeno skrovište.

Ovaj joj je put dobro poznat. Ovuda prolazi kad ide kod Blessed. Duž ceste se protežu

garaže u nizu, a u nju ulazi niz manjih ulica. Na pola puta nalazi se dječje igralište između

skretanja za Browningovu ulicu i Tennysonov put. Igralište je odavna napušteno, jer su se

obitelji sklonile pred valom narkomana s jugoistoka koji su tu našli utočište. Nisu se zadržali,

ali se na igralište, tj. ono što je ostalo od tobogana, ljuljački i urušenih penjalica, život više

nije vratio.

Iz Coleridgove dopire topot cipela po asfaltu; stravično je blizu. S ovom nogom neće još

dugo. Neodlučna je par trenutaka, a onda uskoči kroz ogradu igrališta i čučne iza živice.

222

Oprezno puže kroz nabacano smeće, cigle i kostriš. Čuje korake kako zamiču za ugao i

uspore pred praznom cestom. Amber nastavi puzati centimetar po centimetar. S druge

strane pješčanika, obrasla u koprive, nalazi se stara penjalica od šperploče u obliku

lokomotive, iskrivljena i popucala od vlage. Svjesna je da će pogleđati iza živice i možda ući u

igralište. Ali sigurno neće pomisliti da je toliko glupa da samu sebe uhvati u tu preko metra

visoku klopku. Bar se tako nada. Mora. Nema drugog izbora.

Stigne do lokomotive, s naporom se provuče kroz okrugli otvor namijenjen za

šestogodišnjake i zavuče se u tamu. Kroz manje otvore dopire svjetlo, obasjavajući ploču

iznad njezine glave, ali joj pod, zanemari li odbačene predmete s kojima dijeli skrovište,

pruža utješnu sjenu.

Na ulici se okuplja sve više ljudi; pod bahatim im korakom šušti lišće. Čuje kako su zastali

pred ulazom u igralište, čuje zvuk upaljača i miris cigaretnog dima nošen noćnim zrakom.

- Jebemu - javi se glas čovjeka koji joj je tresao vrata na ogradi. - Kamo je nestala? Nije se

valjda vratila nazad, a?

Odgovori mu ženski glas, koji ju još više prestravi jer ga nije očekivala. To je Janelle

Boxer, Shaunaghina prijateljica koja živi nekoliko ulaza dalje. Amber ju gotovo vidi u mislima:

pogrbljenu, nabijenu, lica koje odgovara njezinom prezimenu. - Ne bi stigla. Tu je negdje. U

jednoj od one dvije uličice. Nije mogla stići do kraja. Netko gurne vrata ograde. Šljunak

zaškripi pod čizmama. Svjesna je da pogledi prelaze preko njezina skrovišta, pa zadrži dah,

kao da će ju odati ljetni topli zrak. Beton ispod nje vlažan je i prekriven trulim lišćem i

zemljom. Vonja po tjelesnim izlučevinama.

- Da dovedemo psa?

- Ma ne, dok se vratimo već bi otišla.

Čuje kako je netko zamahnuo nečim dugačkim preko drača niti metar od njezine glave.

Bejzbolska palica? Letva? Amber se ukoči i stisne dublje u mrak.

- Pas mater - oglasi se prvi čovjek udarivši u zid od šperploče.

Amber se skutri i ugrize za donju usnicu.

- Misliš da se vratila kući? - Glas je sad neznatno tiši, kao da se udaljio. - To je u onom

smjeru, ne?

Ostali mu se pridruže. Čuje kako se vrata ograde vuku po šljunku, zveket potrgane reze. -

Ma ne. Znaš gdje je otišla. U svinjac.

- Nadam se da će tamo i ostati.

Netko podigne glas: - Annabel! - Smijeh. - Pokaži se, gdje si da si!

Smijeh se počne udaljavati. - Ne mogu vjerovati. Možeš li ti? Baš tu među nama sve ovo

vrijeme. Sjećam se toga. Jadno dijete. Jel' se ti sjećaš? Sva izrezana. Crna od masnica.

Slomljenih kostiju. Odvratne male sadistice.

223

- Netko bi joj trebao pokazati kakav je to osjećaj.

- Možeš li vjerovati? Ponovno ista priča kao i s jebenom Rose West. Ja imam djecu.

Mogla ih je...

- Idemo do policije. Nije još mogla stići do njih. Možda, ako se razdvojimo...

- Idemo. Ako idemo autima, prestići ćemo ju.

- Ne budi glup. Teže ju je zaobići nego prijeći preko nje. Uostalom, zaustavit će nas

murja.

Ponovno smijeh. - Ne bih se kladio. Večeras je dežuran moj rođak Ray. Bijesni su k'o psi.

Vjeruj mi. Ako će tko okrenuti glavu na drugu stranu...

Glasovi se izgube u daljini. Amber se pridigne, nasloni na mekani zid i presiječe ju strašan

bol u stopalu. Pred očima, u tami, javi joj se slika Mary-Kate i Ashley. Mezimice moje, nježne

moje drugarice. Obuhvati se rukama i zajeca.

Više ne zna što bi. Ne smije dopustiti da ju uhvati dan. Mrak joj pruža jedinu zaštitu.

Prođe cijela vječnost prije nego što se usudi izvaditi mobitel, bojeći se da ju netko ne čuje, da

ju ne izda blijedo svjetlo sa zaslona. Potom nazove Blessed, jer ne pada joj na um ništa

pametnije od toga.

Broji zvonjavu. Šest. S druge strane se javi pospan glas. Vjerojatno je zaspala

proučavajući narudžbenice. Amber se to redovito događalo.

- Blessed, ja sam.

- Tko?

-Ja. Amber, Blessed.

- Ne - kaže Blessed i linija se prekine. Opet je sama u mraku.

Ne može ostati ovdje. Obriše oči i ispuže u noć. Ulica je prazna. U daljini čuje monotoni

ritam basova iz noćnih klubova, kričanje turista nesvjesnih groze koja se odvija među njima.

Slave oslobođenje od smrtne prijetnje. Stopalo joj pulsira, ali još može podnijeti teret. Krene

niz ulicu prema gradu izbjegavajući krugove svjetla na pločniku ispod uličnih svjetiljki,

zastajkujući na uglovima da provjeri što je iza njih. Postoji samo jedno mjesto kamo može

otići.

Trebalo joj je sat vremena. Danju, neozlijeđenoj, kad nije ugrožena, treba joj pola sata,

mada je šetnja po glavnoj cesti toliko neprivlačna da to čini samo onda kad autobusi ne voze.

Navukla je kapuljaču i pognula glavu tako da si dok šepa vidi samo stopala i nada se da je

farovi automobila neće osvijetliti do prepoznatljivosti. Na rivi uspori do puževa koraka. Svako

se malo sklanja u neki prolaz, čim ugleda da joj se netko približava, glumi zanimanje za

dućanske izloge i reklame. U gradu je gužva, ali se svejedno osjeća golom, izloženom - jedino

224

je ona potpuno odjevena, jedino ona trijezna, jedino ona sama. Oko nje se skupe neki pijani

momci; smiju se i unose u njezino pognuto lice.

- DOBRRRA bakica!

Amber se strese, srce joj lupa kao ludo, ali ju ne prepoznaju. Logično. Nisu odavde. Došli

su iz Yorkshirea ili Lancashirea, ako je suditi po naglasku, i pili su cijelu noć, a ne pretraživali

najnovije vijesti na internetu. Ovdje među mladima i bezbrižnima vjerojatno nije ništa manje

sigurna nego bilo gdje drugdje. Pa ipak...

Negdje moraju biti. Zna da se susjedi nisu vratili kući. Previše su ih ponijeli osjećaji,

previše su uzbuđeni, prepuni pravedničkog gnjeva. Patroliraju gradom, zauzeli su položaje

pred policijskom postajom i čekaju njezin sljedeći potez. Zapravo se nema gdje skloniti, ali

barem zna mjesto s ogradom, bravama, zaštitarima, premda im je svrha zaštititi opremu i

utržak od prodanih karata, a ne ljude.

Pred njom se pojavi znak; kričava su svjetla ugašena, ali je ulaz za osoblje i dalje

osvijetljen i doziva. Funnland. Najbliže pojmu doma, koji je napustila. Rotirajuća su vrata već

dugo zaključana, a kiosci za prodaju karata u mraku. Ima dojam kao da su ju prekrili valovi.

Na bolovanju je tjedan dana i jedina osoba koja je pokazala ikakvo zanimanje za njezino

stanje je Blessed, ali premda je sad i ona raskrstila s njom, ne može se sjetiti drugog utočišta.

Blessed ju sigurno neće otjerati ako se pojavi.

Još stotinjak metara do cilja. Gužva se razrijedila jer cesta tinejdžerima nudi malo toga

nakon što se park zatvori. Amber instinktivno potegne vezice od kapuljače i pokrije bradu.

Vide se još samo njezine ogromne, preplašene oči.

Stigne do ulaza za osoblje. U džepu napipa karticu i osjeti silno olakšanje. Jason Murphy

sjedi u zaštitarskoj kabini i čita. Ne diže pogleda. To je dobro.

Amber provuče karticu kroz čitač. Začuje prazan, tup zvuk. Gurne vrata i shvati da su još

zaključana. Opsuje u sebi i pokuša ponovno. Opet isti zvuk umjesto veselog bipkanja koji

označava slobodan ulaz, zveketa otključane brave i škripanja šarki vrata koja se otvaraju.

Kartica je očito poništena i Amber ne može unutra.

Osjeti prodoran pogled na leđima i okrene se. Jason Murphy ju je primijetio. Sjedi brade

naslonjene na dlan, usta su mu se blago iskrivila u osmijeh i uživa u njezinoj nelagodi. Amber

mu mahne karticom, mimikom mu pokazuje da ne razumije što se događa i pokaže mu da

pritisne dugme i pusti ju unutra.

Jasonov se osmijeh pretvori u zlobno, slavodobitno keženje. Odmahne glavom i krene

prema telefonu. Pogledaju se u oči.

Ne skidajući ih s nje, Jason počne govoriti u slušalicu. S usana mu pročita slogove svojeg

imena. Amber Gordon. Annabel Oldacre.

Okrene se i odšepesa niz ulicu prema plaži.

225

ČETRDESETO POGLAVLJE

Jim brzo utone u san shrvan vinom i umorom i stresom koji dolazi s nadom, a Kirsty

ostane ležati budna, suhih očiju, promatrajući svjetlo s ulice na stropu sobe. Tamo negdje u

noći odvija se drama, a ona ne zna što se događa. Samo zna da je uplašena, da se želi

spakirati i pobjeći, udaljiti se od svakog svjedočanstva da je ikad bila u Whitmouthû.

Koja sam ja budala, razmišlja. Baš budala. Trebala sam pobjeći čim sam ju prvi put

vidjela. Trebala sam nazvati uvjetnu i ispričati što se dogodilo za spis. Skinuti sa sebe svaku

sumnju kao žrtva nesvakidašnjih okolnosti. Ako sad saznaju, ako netko shvati da smo bile

zajedno u onom kafiću, ja sam gotova. I Jim je gotov i Sophie i Luke i njihov cijeli svijet će se

pretvoriti u prah i više neće vjerovati ni u šta, ni u kakvu situaciju, priču ili usrdnu molbu. Sve

što sam dosad napravila, svaki pokušaj iskupljenja, svaki trenutak u kojem sam se držala

pravila i slijedila upute i bila dobra i smjerna i ljubazna, sve će to nestati jer sam bila dovoljno

glupa da se ne othrvam znatiželji.

Sutra, kad odemo Jimovoj mami nazvat ću na posao i odjaviti se s dužnosti dok se ovo ne

svrši, štogod to značilo. Ptičja gripa. Tifus. Hepatitis B, meningitis, nema veze što, glavno da

je zarazno i da mi se nitko ne poželi približiti. Držat ću se podalje od Whitmoutha i praviti kao

da nikad nisam bila tamo. Ako sam u čemu dobra, to je simulacija. Činim to cijeli život.

Iznenada na noćnom stoliću živne mobitel, jarko zablistavši i bučno plešući po ulaštenoj

površini. Jim se pomakne, progunđa i okrene na drugu stranu. Kirsty ga dohvati i pogleda na

zaslon. Samo broj, bez imena. Zna tko je i bez njega. Amber.

Proslijedi poziv na sekretaricu. Nekoliko sekundi kasnije telefon opet zazvoni. O bože,

kako da maknem taj broj s popisa poziva, pomisli Kirsty. Vjerojatno će provjeravati sve

njezine pozive. Ali, pa zašto bi? Ona nije ništa učinila u posljednjih dvadeset godina. Osim što

me je nazvala. Pritisne tipku za odbijanje poziva, ali ne prođe ni sekunda, a mobitel opet

zazvoni.

- Daj se više javi - progunda Jim. - Pokušavam zaspati.

Kirsty siđe s kreveta i ode u kupaonicu. Ostavi svjetlo ugašeno jer se boji da će brujanje

ventilacije još više razbuditi Jima. U potpunom mraku sjedne na školjku i kad mobitel sljedeći

put zazvoni javi se šapćući.

S druge strane čuje Amberino uspaničeno šaptanje, a u pozadini more koje valja šljunak.

Na plaži je, nema sumnje. - Moraš mi pomoći.

- Gdje si?

- Molim te. Traže me.

226

- Gdje si? - ponovi Kirsty. Padne joj na pamet da joj blokira broj i nazove policiju, Stana,

Davea Parka i pošalje ih da ju pokupe.

- Moraš me izvući odavde.

- Ne! - izleti joj poput projektila. - Ne mogu, Amber. Znaš da ne mogu. Suludo je to što

tražiš.

- Nisam..., Isuse, ne znaš što se događa. Hoće me linčovati. Razbili su mi prozore. Ubili su

mi pse. Jade, oni me hoće ubiti.

- Molim te - zavapi Kirsty - nisi pri sebi. Reci mi gdje si i poslat ću nekoga po tebe.

Nazvat ću policiju da te pokupi.

- Ne budi glupa - odgovori Amber. - Policajci su isto njihovi. Kažeš li im, ja sam... Moraš

me izvući odavde. Nemam se kome drugom obratiti.

- Ne mogu. Znaš da ne mogu. Amber, ako dođem, ako se nađem u tvojoj blizini, oni će...

- U pizdu materinu, ne molim te da... napraviš tulum, glupa kravo. Samo... zaboga, ti si s

autom, zar ne? Samo dođi i pokupi me. Odvedi me odavde. Bilo gdje. Odvezi me na autoput

do nekog motela, uzmi sobu i ostavi me. Nije bitno kako. Dalje ću se sama pobrinuti. Ali sad

moram nestati odavde. Jel' me razumiješ? Čim svane, ja sam gotova.

- Ne - zavapi Kirsty. - Ne mogu. Znaš da ne mogu. Reci mi gdje si. Poslat ću nekog.

S druge strane dopre prigušeni krik. Na trenutak pomisli da je već prekasno, ali shvati da

je kriknula iz nemoći. - NE!

- Učinit ću što mogu - doda - ali to ne mogu. Neću. U suprotnom smo obje gotove, znaš i

sama.

- Kirsty - usrdno će Amber - ne možeš me ovdje ostaviti. Molim te k'o boga. Moraš mi

pomoći.

Kirsty se pokoleba, ali odluči biti čvrsta. Ne mogu to, razmišlja. Previše traži. Saznat će.

Shvatit će da sam to bila ja i onda će saznati tko sam. Ne mogu. Nisam ja kriva. Nisam ja

izabrala... nije moj muž... - Ne. - odgovori. - Ne.

Muk. Disanje. Tri vala udare o obalu i vrate se u more. - Moraš - javi se ponovno Amber,

ovaj put drugačijim tonom.

Kirsty se razbjesni. Što misli, tko je ona da mi može govoriti što da radim? Nije mi šef.

Nije mi ni prijateljica. Ona je uzrok sve moje nevolje, razlog zašto cijeli život živim u laži. Ne

dugujem joj ništa. Apsolutno ništa. - Ne - odgovori odlučno.

Amberin glas otvrdne i izgubi svaku emociju. Sljedeće što će izgovoriti, izgovorit će

hladnim, zapovjednim tonom koji jako dobro pamti od onog dana kad su ubile Chloe, kad je

preuzela stvar u svoje ruke i počela naređivati. - A, ne, morat ćeš. Jer i ti si upletena, sviđalo

ti se to ili ne.

Ova neizrečena prijetnja samo još više razljuti Kirsty. - Što hoćeš time reći?

227

- Jebi se, Kirsty Lindsay. Ako mi ne pomogneš, sve ću ih nazvati. Sve do jednoga. Sve,

kapiraš? Sve novine, svaku TV stanicu, sve koji mi padnu na pamet. I onda se više neće raditi

samo o meni. Razumiješ? Shvaćaš li što ti govorim? Za mene već znaju. Ja nemam što

izgubiti. Ako mi nećeš pomoći, kunem ti se bogom da će saznati sve i o tebi.

228

ČETRDESET l PRVO POGLAVLJE

Martina probudi svađa. Zaspavši onako neudobno, satima skutren u vozačkom sjedalu

kombija, zaboravio je na tren gdje se nalazi, ali ga pogled na urednu prigradsku ulicu i uredno

parkirane prigradske automobile vrati u stvarnost. Zadigne obod na kapi i okrene glavu. Ima

što vidjeti: Kirsty Lindsay stoji pored svojeg malog Renaulta s putnom torbom preko ramena i

ključevima u ruci i svađa se s mužem. Oprezno, da ne privuče njihovu pažnju, otvori prozor

da čuje o čemu razgovaraju.

- Ne mogu vjerovati - kaže Jim. Stoji bos, umotan u noćni ogrtač preko bokserica koje

nosi za spavanje otkad je Sophie prohodala. Kirsty otvori vrata auta i ubaci svoju putnu torbu

na stražnje sjedište. Ne zna hoće li joj trebati, ali su ju godine naglih promjena planova zbog

lova na vijesti toliko uvjetovale da više ni u supermarket ne ide bez nje, za svaki slučaj. -

Oprosti, moram.

- Ne, ne moraš - odgovori Jim. - Ne-mo-raš. Znaju da si na godišnjem. Zašto si se uopće

javila na telefon?

Kirsty mu vrati lopticu, jer joj je tako lakše: - Ti si mi rekao da se javim. Osim toga, ti se

uvijek javljaš.

- To je drugo. Mama...

Izraz na njezinu licu ga zaustavi. Brak te nauči da neke stvari nije mudro potezati. Jedna

od njih je Kirstyin slobodnjački status. Bolno je svjesna da su ljudi odrasli u ljubavi skloni

misliti kako su oni koji nisu imali tu sreću uskraćeni za takvu vrst emocionalne povezanosti.

Jim se dobro sjeća njezine razdražene reakcije kad je prvi put ispalio do to njoj ništa ne znači

i jasno mu je da se igra s vatrom. Zato, čuvši ju kako je oštro udahnula, proguta ostatak

rečenice.

- Oprosti - odlučno će Kirsty.

- Nema veze - pomiri se Jim, nadajući se da neće kasnije ovu njegovu nesmotrenost

upotrijebiti protiv njega. Makar je zaslužio. - Oprosti što ja nemam mamu o kojoj moram

brinuti - doda Kirsty - ali, vjerovao ili ne, do tvoje mi je stalo.

Loptica je opet u njegovom dvorištu. - Toliko ti je stalo da ju nećeš sutra posjetiti. Veseli

se ovome već neko vrijeme. Znaš i sama.

- Već sam ti rekla. Pridružit ću vam se čim stignem. Imam samo ovaj posao, Jim. NemaM

stalno radno vrijeme, nemam praznike i nemam mirovinsko. Sve što imam je spremnost da

se prilagodim situaciji. A situacija je baš gadna. Ljudi posvuda odustaju, znaš i sam, a nama je

novac potreban. Ne mogu odbiti posao.

229

Bože, i sebe ću uspjeti uvjeriti, pomisli Kirsty. - Tebi još posao nije siguran - doda oštro i

primijeti kako se skutrio kao da ga je ošamarila. O, bože, o bože. Toliko sam se trudila da ne

povlačim vraga za rep, da mu ne rušim samopouzdanje i ne umanjujem muškost zbog toga

Što je nezaposlen, i sad sam sve to upropastila jednom jedinom rečenicom. Trebat će nam

mjeseci da prijeđemo preko toga. Mjeseci. I nikad neće saznati da sam to učinila da ga

zaštitim.

Jim na trenutak zašuti, a onda odgovori: - Neću još dugo moći ovako.

Kirsty zalupi vratima auta i obruši se na njega: - Kako to, ovako, Jim? Na što si mislio? Ne

izgleđaš mi pretjerano zabrinut kad ti ljudi kažu da su pročitali moj članak u novinama. Ne

smeta ti hvaliti se pred društvom informacijama koje dobiješ od mene, jel' da?

U susjednoj se kući upali svjetlo. - Tiho - šapne Jim. - Stišaj se!

Kirsty je namjerno potpirivala ovu svađu da može otići bez puno objašnjavanja i sad ne

namjerava stati. Jim ne podnosi da mu susjedi zabadaju nos u osobne stvari. Radije bi

iskrvario u kuhinji nego da izašavši na ulicu s nožem u trbuhu postane predmetom

prepričavanja.

- Molim? Što? - nabrušeno će Kirsty.

- Susjedi - objasni Jim.

- Onda se vrati u kuću!

Jim shvati da nema nade. Neće ju uspjeti odgovoriti. I dalje ne može vjerovati da je samo

tako prihvatila poziv u dva ujutro, obukla se i krenula na put, ali ju dovoljno dugo poznaje da

zna kad se više nema smisla prepirati. Isto tako zna da mu nije sve rekla. To se ponavlja otkad

su zajedno, vidi po načinu na koji joj zasvijetle oči, a vilica stisne kad se dotaknu određenih

tema. Zatvorena je kao vražja ostriga, pomisli. I zna biti prava kučka kad treba neku temu

skinuti s dnevnog reda, a ja sam premekan i dopuštam joj to jer ne želim da se uznemiruje,

premda je svima jasno da nekad moraš otvoriti ranu da bi zacijelila. Moram se promijeniti.

Kad dobijem posao i povratim ravnotežu u odnosu snaga, morat ću biti čvršći ili ćemo se

igrati skrivača i kad budemo osamdesetogodišnjaci. Toliko ju volim, ali katkad imam dojam

da ovo nije prava veza.

Odmahne glavom i krene prema ulazu u kuću. - Okej. Vidim da se nema smisla

raspravljati. Ali, toliko da znaš: nije mi drago. Zapravo, raspizdila si me. Obećala si otići i sad

sam ljut.

Kirsty se umalo pokoleba, ali se sjeti Amberine prijetnje. - Jim... - obrati mu se, zdvojna.

- Nema veze.

- Molim te. Nemoj da se...

- Vidimo se u Herefordu, prije ili kasnije, javi se, ako ne tražim previše.

- Oprosti - odgovori mu Kirsty. - Žao mi je.

230

- Aha, svakako - odgovori Jim i zatvori vrata.

*

Kirsty pričeka u autu dok se u kući ne ugasi svjetlo. Ako nastavim i dalje lagati, nećemo

dugo izdržati. Nije glup. Susretljiv da, ali glup ne. Vidim kako me ponekad promatra. Izdržali

smo ovako dugo samo zato što je fina duša, što me ne želi pritiskati. Sreća moja da sam ga

srela. Ne mogu zamisliti nijednog drugog muškarca koji bi me toliko dugo puštao na miru.

Sjedne u auto i izvadi mobitel. Amber se ne javi odmah, a kad se javi, šapće kao da bi ju

netko mogao čuti.

- Ja sam - kaže Kirsty. - Krenula sam.

Amber duboko uzdahne i odgovori sa suzama u glasu: - Oh, hvala ti. Hvala.

- Jesi li na sigurnom?

- Na neki način... mislim da jesam. Na doku sam. Na samom kraju.

Kirsty ju zamisli kako skutrena sjedi na klupi stajališta vlakića iz doba kralja Edwarda dok

joj narančasto rotirajuće svjetlo sa spiralnog tobogana u pravilnim razmacima obasjava lice.

Možda bih ipak trebala nekoga nazvati i učiniti joj uslugu otcinkavši ju. Ali ne može. U svijetu

u kojem se prate telefonski pozivi nema anonimnih dojava. Osim toga, čak i da je to bolje za

nju, Amber to ne bi tako shvatila i ne bi držala jezik za zubima.

- Trebat će mi sat i pol da dođem. Hoćeš li izdržati?

- Nadam se - odgovori Amber. - Noću ovdje nitko ne zalazi. Vrata su zaključana.

Provalila sam vrata za osoblje svojom karticom od Funnlanda. Brava je jednostavna.

- Okej. Doći ću čim prije.

Prekine vezu i pokrene motor. Nije još smislila što će kad stigne u Whitmouth. Nada se

da će joj sat i pol puta biti dovoljno da smiri bijes i smisli plan. U suprotnom bi se moglo

dogoditi da se ispuni Jimova želja da sazna više o njoj.

*

Martin promatra kako Renault izlazi iz prilaza i odlazi niz ulicu. Uspravi sjedište, pokrene

motor i krene, ali ostavi svjetla ugašena da se ne oda. Pričeka da Renault zamakne za prvi

ugao, pa tek onda upali farove. Promet je u ovo doba noći dovoljno slab da neće imati

problema pronaći ju. Kad stignu kamo su krenuli računa na iznenađenje kao svoje najjače

oružje.

231

Četiri i petnaest popodne

Vrata su zaključana, a ograda pod strujom. Seljaci ove godine drže ovce na polju, a svi

znaju kako ih je teško tamo zadržati. Vrata su se tijekom vremena rasklimala na šarkama -

samo iverje i kreozotni premaz - a razmak između prečaka premalen je čak i za sitna dječja

tjelešca.

- Tako dakle - zaključi Jade - morat ćemo se popeti preko.

Pogleda Chloe, procjenjujući ju. Djevojčica je prilično onemoćala u posljednjih četvrt sata,

noge ju izgleda više uopće ne nose. Padala je svakih sto metara i svaki put joj je trebalo sve

duže da se podigne.

- Trebala bi skinuti taj kaput - objasni, povlačeći ju za žnirance anoraka. - Mora da si

zakuhala.

Chloe je spora, bezvoljna. Više ni ne plače. Čak i kad je porezala potkoljenicu na

bodljikavu žicu dva polja niže, samo je tupo jauknula. Još samo četiri polja i na rijeci smo,

pomisli Jade. To je dobro. Ne znam što ću s njom. Izgleda kao da će se razboljeti.

Ozbiljno ju mori sumnja da će na rijeci pronaći Debbie, ali već su predaleko dogurale, a

popodnevna ljetna zabava na obali Evenloda, ta vika i prskanje, čini joj se kao jedini spas. Bel

joj pomogne da otkopčaju i svuku anorak s mršavog tijela bezvoljne djevojčice prekrivene

modricama. Stoji u uskoj majici natopljenoj znojem i prvi put joj vide svijetlu, zlaćanu kosu s

uvojcima slijepljenim uz glavu poput astrahanskog runa. Nesigurno se njiše, a pogled joj je

prazan. Dograbi kaputić iz Jadeinih ruku i privije ga na prsa poput plišanog medvjedića.

- Hajde - obrati joj se Jade nježnije no ikad ranije tog poslijepodneva. - Vidiš ono?

Pokaže na travnati potez ispred šume zdesna i prijeđe rukom preko sparušenog polja. -

Vidiš? To je potok. Kad stignemo tamo, probrčkat ćemo se i napiti vode. Ohladiti se malo. A

onda ćemo ići uz njega sve dok ne stignemo do rijeke.

Chloe nezainteresirano gleda kamo joj pokazuje. - Hajde - ohrabri ju opet Jade. Stavi

nogu na donju prečku vrata, a rukama se uhvati za gornju da joj pokaže kako se penje.

- Nisam baš sigurna... - kaže Bel.

- Ne budi blesava - odgovori joj Jade. - Ja sam se penjala preko ograda od svoje treće

godine.

Ni sama nije uvjerena u ovu izjavu, ali zna da se penje već godinama, a penjanje i ne

zahtijeva neku posebnu vještinu. Usto, ne zna drugog načina osim da razvale vrata. Popne se

kao po Ijestvama i prebaci jednu nogu preko, pa sjedne kao da jaše konja. Zatim pogleda Bel i

Chloe: - Ništa lakše. - Prebaci i drugu nogu i doskoči na zemlju. Chloe ju promatra

poluotvorenih usta.

- Hajde - ohrabruje ju Jade. - Daj joj pomozi.

232

Bel približi djevojčicu vratima. Noge su joj krute poput betonskih stupova. Vuku se po

podu kao da imaju utege. Bel se spusti na koljena i podigne Chloeino stopalo na donju

prečku. Pokuša joj učvrstiti ruku tri prečke više, ali Chloe ne želi pustiti kaputić. Nakon

nekoliko pokušaja, Bel joj uspije odvojiti jednu ruku i staviti je na prečku. - Vidiš? Kao ljestve.

Ali Chloe se ne pomiče. Pritisnula je lice na anorak i duboko udiše njegov miris, da se

utješi. Promatra Jade kao životinju u zoološkom vrtu.

Gurajući joj stražnjicu Bel napokon uspije podići Chloe. Djevojčičina se noga nevoljko

izravna na prečki. Druga ostane visjeti u zraku. Dijete se zanjiše i preplaši, ali ne kaže ništa.

Nije rekla ni riječi otkad su se provukli kroz živicu imanja Sto Rali.

- Sve je u redu. Hajde. Stavi drugu nogu na sljedeću prečku. Možeš ti to.

Bel ustane i prisloni se tijelom na Chloeino da joj posluži kao potporanj. Uf, prije sam

mislila da je teška, ali sad je kao vreća pijeska. Odlijepi Chloeinu ruku u kojoj drži anorak i

stavi ju na gornju prečku. Chloe se jedva drži jer pokušava laktom stisnuti svoj predragi

kaputićdajoj ne ispadne. - Evo vidiš. Još samo malo - kaže Bel. Treba joj cijela vječnost da

dovede Chloe do vrha. Ipak, konačno je dovoljno visoko da može prebaciti nogu preko gornje

prečke, ali se njiše u kukovima. - Podigni nogu - kaže joj Jade. - Hajde, samo ju prebaci.

Chloe pogleda dolje kao da prvi put vidi tlo, savije se u struku i legne cijelim tijelom na

gornju prečku. Anorak joj spuzne između torza i prečke, preklizav da posluži kao oslonac za

tijelo.

- Hajde - hrabri ju Jade. Chloe ju promatra, ukočena od straha. Svojim bucmastim

bedrima čvrsto obuhvati prečku.

- Ma daj više, Chloe!

Bel osjeti navalu bijesa. Ne zna otkud dolazi, ali zna da joj je muka od ovog popodneva.

Muka joj je biti strpljivom, muka joj je kako je ispao ovaj dan, muka joj je od sikavičinih bodlji

i kravlje balege i nagovaranja i tvrde zemlje koja joj je ušla u cipelu i više ne može gledati to

derište. Jedino što hoće je da siđe s vrata. Sune prema njoj i gurne ju svom preostalom

snagom. Chloe sklizne preko prečke i strmoglavi se. Čini se kao da let traje cijelu vječnost.

233

ČETRDESET l DRUGO POGLAVLJE

Ubrzo nakon što su krenuli, Martin je shvatio da idu za Whitmouth, a zahvaljujući

novostima s radija dobio je i prilično dobru sliku kojim se poslom Kirsty tamo zaputila. Osjeća

se gotovo prevarenim, jer kad stignu u pola četiri, skupit će se svi novinari iz zemlje, a onda

zbogom prilici da ju zatekne nasamo. Jasno mu je da - štogod namjeravao učiniti, premda još

nije siguran što to zapravo namjerava već samo da se to njoj neće nimalo svidjeti - moraju

biti nasamo. Padne u iskušenje da baci ručnik za večeras i prizna poraz, da se naspava, jer

Kirsty će ionako biti u Whitmouthu i sutra ujutro. Međutim, kad su stigli, Kirsty učini nešto

neočekivano. Umjesto da auto ostavi na svom uobičajenom mjestu kod postaje ili da ode u

hotel, ona produži niz Ulicu Brighton prema središtu grada. Zaintrigiran, odluči krenuti za

njom.

Voze se sporo. Premda sipi sitna kiša i barovi su zatvoreni, grad je pun ljudi, ali ne

mladih, već sredovječnih muškaraca i žena s odlučnim izrazima na licu i palicama za kriket u

rukama. Čak i kroz zatvorene prozore osjeća naelektriziranu atmosferu. Nasmiješi se pri

pomisli da je cijeli grad čuo za vijest o Amber Gordon. Ma kako li se to samo dogodilo tako

divnoj osobi?

Najveća je gužva oko policijske postaje, premda su se ljudi rasporedili na gotovo svakom

uglu. Nabildani muškarci u majicama, vratova kao u bikova i nabreklih mišica da im te majice

sve pucaju po šavovima. Žene sa svojom maskom negodovanja, koju nisu skinule još od rane

mladosti. Stoje i ne miču se, kao na straži, prodiru pogledima duboko u tamu, očekujući

valjda da će se svaki tren pred njima stvoriti eskadron Daleka iz serije Doctor Who. Ispod

zatvorenih kapaka prozora policijske postaje skupilo se mračno, gnjevno društvo. Ima, jasno,

i novinara u lovu na jutarnje vijesti, ali običnih je ljudi daleko više. Njegovih susjeda,

namamljenih iz svojih jazbina mirisom krvi.

Umjesto da se tu negdje zaustavi, Kirsty se nastavi probijati kroz gungulu tijela, podigavši

prozor, kao da se boji pljačke. Martin se namršti i pusti ju da odmakne par metara. Jedino su

njihova vozila na cesti i ne želi da ga opazi sad kad su prešli toliki put.

Kirsty vozi polako i razmišlja je li u putnu torbu stavila nešto poput šala, marame ili

kapuljače kojom bi Amber mogla sakriti lice, ako ju uopće nađe. Nema šanse da se vraća kroz

grad nepokrivena, kraj svih ovih sumnjičavih očiju koje bulje u nju dok prolazi. Ipak, kako se

približava moru, gužva se razilazi. Poneka zalutala duša viri iz bara kroz sve jaču kišu, ali im je

pogled mahom usmjeren u vlastita stopala. Sama riva mrtvo je more razbacanih omota brze

hrane i čikova. Čak se i prikolica s fujburgerima preselila više prema Ulici Brighton da iskoristi

proždrljivost nenadanih mušterija. Možda. Možda se i izvučemo, pomisli Kirsty. Ako ju stavim

u prtljažnik ili zalegne na stražnjem sjedištu.

234

Zaustavi se kod utovarne rampe na ulazu na dok i ugasi motor. Malo otvori vrata i shvati

da je ovo prvi put otkad je u Whitmouthu da more nadjačava ostale zvukove. Snažno udara u

plažu i valja veliki šljunak, povlačeći ga za sobom. Nadjačati šum ovako moćne sile mogla bi

tek zaglušujuća buka grada danju. Tražeći torbu, preleti očima po ulici. Izuzme li par koji se

ljubaka naslonjen na izlog WHSmitha, riva je potpuno prazna. Ipak, dok stavlja na sebe jaknu,

pored nje se sporo otkotrlja bijeli kombi i zaustavi na mjestu gdje je inače parkirana prikolica

s hamburgerima. Napne oči da bolje vidi kroz vodu koja se slijeva niz vjetrobran, ali nitko ne

izlazi.

Dohvati klizni mobitel sa suputničkog sjedišta, gurne gornji dio i pritisne na tipku da

ponovi poziv. Mobitel kao da nešto razmišlja, broj na trenutak zasvijetli, a onda se ugasi.

- Sranje - izleti joj naglas. Ponovno pritisne tipku za poziv. Ništa se ne događa. Napravila

je najgluplju početničku grešku: zaboravila ga je staviti na punjenje prije spavanja, premda je

nemilosrdno trošila bateriju cijeli dan.

- Sranje - ponovi Kirsty i udari bijesno rukom po volanu. Suze joj grunu na oči, ali im ne

da van. Zatvori prozor i priušti si trenutak da se isprazni derući se iz petnih žila: - Sranje!

Sranje! Sranje!

Sranje! Sranje! - Ne može nazvati Amber i reći joj da je ovdje, ne može provjeriti gdje se

nalazi, ne može dogovoriti gdje da se nađu. Ulazna vrata na dok su zatvorena, ograda visoka i

prijeteća, kiša se zahuktava, a Amber - ako ju još nisu pronašli - odbrojava sekunde do

Kirstyinog uništenja.

Ne želim tamo, pomisli. Bojim se.

Onda otvori vrata i iskorači u noć.

Martin u retrovizoru promatra kako izlazi iz Renaulta. Zastane pored auta i baci pogled

na grad. A zatim, kao da je zadovoljna što ju nitko ne vidi, okrene se na peti i požuri prema

plaži pored doka. Martin je potpuno zatečen. Očekivao je da se uputi tamo gdje su ljudi. Ne

vjeruje svojoj sreći što mu tako olakšava posao. Požuri iz kombija i zatvori vrata za sobom što

nečujnije. Ako je stvarno na plaži, šum mora i njezini koraci po skliskom šljunku zagušit će

svaki drugi zvuk, ali svejedno mora biti oprezan. Lagano pretrči cestu i skloni se u sjenu

ograde Funnlanda. Nasloni se na ugaoni stup i proviri iza njega.

Kirsty je naćulila uši da čuje približava li se tko, ali jedino što čuje jest hučanje mora i

šuštanje pijeska na šljunku i zavijanje vjetra između ugašenih svjetiljki lunaparka duž rive.

Nekih šest metara niže uz dok nalazi se sporedan, neprimjetan ulaz s rešetkama za pomoćno

osoblje na koji ulaze kad je dok zatvoren. Kirsty doskoči na šljunak, oklizne se i padne na

koljena. - Pas mater - promrmlja. Pogleda iza sebe sva u strahu da ju netko nije čuo. Glupe

tenisice, ne kližu jedino na traci za trčanje. Ostatak puta mjeri svaki korak, pridržavajući se za

ogradu.

235

Ulaz izgleda zaključan. I jest. Pažljivije pogleđavši, ipak primijeti da se radi o jednostavnoj

bravi, više za pokazivanje nego za zaštitu. Izvadi iz torbe plastičnu karticu pokaza - već

godinama zna da se za ovakvo što ne rabi kreditna kartica - provuče ruku između rešetki i

otvori vrata isprve.

Osvrne se još jednom, provjeri je li zrak čist i uđe, zatvorivši vrata iza sebe. Zatim se

brzim, ali šepavim korakom uspne uz stube na dok. Žmirne kroz tamu na dugu šetnicu pred

sobom i zaputi se prema drugom kraju.

Martin opet osjeti nabreklost u hlačama. Krv mu šikne kad ugleda Kirsty kako je pala na

šljunak, kako se osovila na noge i sad napipava put u sjeni doka. Tu svakako ima nečega.

Štogod da bilo, on će izići kao pobjednik. Ili se Amber Gordon skrila negdje u tami i Kirsty ju

sad traži ili je nema, pa je Lindsayica ostala sama.

Začuje škripu metalnih vrata kako se otvaraju i korake na metalnim stubama. Pronašla je

pomoćni ulaz i penje se na šetnicu na doku. Martin se nasmiješi. Izvrsno. Sad mi ne može

pobjeći. Ovo je jedini put na dok i jedini put s njega.

Mala imitacija parne lokomotive s vagonima, koja vozi s jednog kraja doka na drugi od

osam ujutro pa sve dok i zadnja mušterija zabavnog parka ne ostane bez posljednjih pedeset

penija, spava u svom spremištu iza vrata zabravljenih lancem i lokotom. U normalnim

okolnostima to je pet stotina metara lagane šetnje do kraja doka, ali sad su daske klizave,

kiša sve jača, a pitanje je hoće li ju naći kad stigne na cilj. Možda više nije tamo. Možda je već

pobjegla, našla drugo skrovište i sad čeka da ju nazove.

Kirsty, daj se saberi, ohrabruje se u mislima. To je čas posla, a kad ju odvedeš na sigurno

i ti ćeš biti na sigurnom. Više ju nikad nećeš morati vidjeti, razgovarati s njom, niti misliti na

nju.

Stane nesigurno koračati, čvrsto umotavši glavu u šal. Jedino što je ovaj kolovoski zrak

vlažan i mračan poput podruma.

Čuje vlastite korake kako se razliježu kroz noć. I nos joj je procurio. Koga vraga radim

ovdje, pita se. Ovo je najgluplja stvar koju sam u životu napravila. Zapravo, druga najgluplja

stvar. Ali ovaj puta nemam izbora. Ne radi se samo o meni. Kako ju mrzim. Prije sam ju žalila,

mislila da se razumijemo, ali sad ju mrzim. Možda bi bilo najbolje da se vratim u grad i

prokažem ju onim zombijima što vise po uglovima. Mrtva usta ne pričaju. Pustim li ju da

umre, riješila sam se problema...

Odmahne glavom da otjera tu misao. To nisam ja. Koliko god bih htjela, nisam takva.

Pruga kojom se kreće vlakić ima iz bog zna kojeg razloga željezna stajališta obojana u

bijelo i zaštićena staklenim panoima. Kao i sve drugo na doku, relikvija je to nekih finijih

vremena kad je putovanje u inozemstvo bilo rezervirano samo za bogataše i njihove sluge, a

ovamo su užitke dolazili tražiti pravnici i liječnici kod lokalnih piljara i mesara. Sada su

236

elegantne linije konstrukcije prekrivene kričavim reklamama. Kroz rupu u oblacima provirio

je blijedi mjesec, otkrivajući da je pola panoa na stajalištima razbijeno. Nalet vjetra bocne je

kišnim kapima po obrazima. Vrijeme se pogoršava.

Uto iza sebe začuje metalni udarac. Jesu li to vrata ograde?

*

Martin pričeka, gledajući na sat da prođe točno pet minuta, a zatim krene za njom

prema pomoćnom ulazu. Ne treba joj biti za petama. Ionako zna kamo se uputila. Čučne iza

zida i ugleda obris njezine glave iznad rukohvata na vrhu stuba. Skrenula je lijevo i uputila se

prema pučini. Potom ju izgubi iz vida, a šum valova prekrije svaki drugi zvuk.

Martin odluči riskirati i potrči zgrbljeno, postrance, do prvog zaklona pod dokom. Sad je

na sigurnom od njezina pogleda, a ona potpuno nesvjesna da joj je za petama. Osjeti snažan

poriv da se glasno nasmije. Sklizne do vrata i gurne ih. Kirsty je namaknula rezu, ali je između

nje i okvira ugurala otrgnuti komad kartonskog omota spiralne bilježnice. Budući da nije

očekivao da će se vrata otvoriti, ne uspije ih zadržati da ne tresnu u ogradu.

Baci se na pod i nepomično pričeka na dnu stuba.

Kirsty čučne iza zgrade. Diše plitko i promatra. Ništa se ne događa. Nitko se ne pojavljuje

na stubama. Jedino poster koji najavljuje prijepodnevne mađioničarske predstave lepeće na

vjetru kao poseban doprinos gradskog vijeća da se izba na kraju zgrade nazove dvoranom.

Skačeš na svaki šum, govori si Kirsty, jer znaš da činiš glupost. Jer si se usrala od straha one

noći u Tailorovoj kali i sad opet misliš da te netko prati.

Prijeđe preko pruge i nastavi ju slijediti, kao da će time sakriti tragove.

Mrzim te, Amber Gordon. Ne znam kako ću se suzdržati kad te ugledam, uplašena ili ne,

trebala moju pomoć ili ne. Usrala sam se zbog tebe. Zbog tebe me nagriza užas, izjeda mi

mozak i brak. Volim ga. O, kako ga volim, ali briga tebe. Nisam ju ja ubila, Amber - ti si.

Snažan udar vjetra otrgne joj šal s glave i ona udahne gorki morski zrak. Ne može shvatiti

kako li je ovaj grad uspio postati mekom za ljude koji traže užitak. Daske su klizave, a na

dijelu šetnice koji se renovira leže razbacani alati i materijal. Ma izvrsno, toliko čekića i

poluga na jednom mjestu da se svak' može poslužiti.

Prešla je već pola puta, ali ne može se otresti osjećaja da ju netko promatra. Nadzorne

kamere? Nije vidjela nijednu, ali danas su one praktički obavezne. Ipak, Amber je bila ovdje

nekoliko sati, i ako je još tu, znači da ju nitko nije došao istjerati iz skrovišta. Dakle, ili uopće

nema kamera ili ne rade ili ih nitko ne nadgleda.

Naravno da imaš osjećaj da te netko promatra, pomisli Kirsty. Jer to bi značilo kraj tvog

svijeta. Prestani. To je strah uzrokovan situacijom u kojoj si se zatekla, a ne nečim stvarnim.

237

Ipak zastane i osvrne se. Šetnica je prazna, a vrata ograde i stuba jedva se naziru u

daljini. Glupo, pomisli. Nikad nisam znala razlikovati stvarnu od umišljene opasnosti. Da

jesam, možda sad ne bih bila u ovoj kaši.

Martin se na rukama i nogama popne do vrha stuba i promotri šetnicu. Nije se vratila.

Glupa žena, eno je, ide dalje, prešla je na drugu stranu pruge da mu olakša šuljanje. Sve što

sad mora je pogrbljeno pretrčati tri metra do zaklona iza stajališta, a onda ju može pratiti s

koje god hoće udaljenosti.

Mjesec na trenutak zasja kroz oblake, ljeskajući se poput svijetle rijeke u tamnom moru.

Tako okupan žalobnom mjesečinom, Whitmouth joj se učini lijepim dok mu magla s mora

mekša grube obrise fasada iz šezdesetih s druge strane rive. Uto joj novi nalet vjetra

ponovno u lice baci iglice od kiše i natjera ju da se skutri ispod plitke nadstrešnice igraonice s

aparatima na kovanice.

Unutra je mračno kao u rogu. Naziru se obrisi aparata kao da čuče u zasjedi, a pod je

vlažan i ljepljiv u očekivanju jutarnje smjene čistača. Dvije prepune ogromne pepeljare stoje

sa svake strane dvokrilnih vrata. Kirsty skutrena ispod pedlja duboke nadstrešnice gleda kako

se otvorila nebeska pipa i voda u potocima teče niz oluke. More se razbjesnilo; više se ne

valja već tutnji. Osjeća kako se cijela konstrukcija trese pod njezinim nogama.

Jurne posljednjih petnaestak metara i stigne na središnji trg. Prazan je. Ni traga od

Amber. Samo pune kante za otpad i prazne klupe. Zaustavi se sva mokra i unezvijereno se

osvrne oko sebe. Nema nikog osim nje i bubnjanja kiše i žutog svjetla rotirke na spiralnom

toboganu. Pred njom se izdigla nekad veličanstvena edvardijanska dvorana s

prodavaonicama karata poput dva crna oka. Sa šestmetarskog se postera kezi Marvo

Veličanstveni. Pomalo se nada da se Amber skrila ispod kupole, ali nije tamo.

- Sranje - opsuje Kirsty na glas, dok joj se kiša slijeva niz lice. Znala sam da trebam ostati

u autu. Znala sam da ne smijem dolaziti. Tko zna gdje je sada. Možda ju je policija već

pokupila i uopće nisam trebala dolaziti...

Otvori usta i zadere se iz petnih žila. Viče da nadglasa oluju i more i lepet šatri za

proricanje sudbine iz tarot karata među cvjetnjacima i kloparanje nečega iza igraonice. -

BEL! BEEEELLLLL!

Krajičkom oka primijeti neki pokret. Okrene se za sto osamdeset stupnjeva, spremna da

se obrani i tad ugleda da su se otvorila prednja vrata muzeja s voštanim figurama. Iza njih

proviri Amber, uplašena, ali puna nade.

- U kurac! - vikne Kirsty i odšljapka preko dasaka u suhu unutrašnjost zgrade.

238

ČETRDESET l TREĆE POGLAVLJE

Zgrada se prigodno zove Kuća užasa doktora Voska. Miriši na vlažnu tkaninu i beznađe, a

za dobrodošlicu je na ulazu postavljen prizor giljotiniranja. U tami koju razbija tek svjetlo

izlaza za nuždu iz svojih niša u zidovima vire figure bez lica.

Kiša bubnja po krovu pokrivenom bitumenskim papirom, a pod se pomiče zajedno s

valovima. Kao da si na brodu, pomisli Kirsty, privezanom u luci usred zime. - Otkud ovo

vrijeme? - upita Amber, pokušavajući se priviknuti na mrak. - Kad sam došla jedva je kišilo.

- To je uobičajena pojava. Zovu ju Goropadnica iz Whitmoutha. Ima veze s estuarijem

Temze i Sjevernim morem.

- Ne možemo van po ovom vremenu.

- Ne - složi se Amber - ali brzo će se smiriti. Nikad ne traje dugo. Hajde.

Provuče se između teških baršunastih zavjesa što razdvajaju predvorje od glavne

dvorane. Dvorana je natrpana voštanim figurama i osvijetljena nekim jezivim crvenim

svjetlom. Nepoznata poznata lica mrtvo bulje u svijet s one strane, a vrijeme na nepomičnim

usnicama stalo je taman prije nego što će nešto izustiti. Novi scenski prizori, još gori od onog

na ulazu: razapeti muškarac koji nijemo vrišti, kambodžanski seljak s plastičnom vrećicom na

pruge - kakvih ima u svakom dućanu - koju je navukao na glavu čovjeka u odijelu, vojnici iz I.

svjetskog rata zapetljani u bodljikavu žicu valjaju se u blatu. NEČOVJEČNOST ČOVJEKA

PREMA ČOVJEKU - piše na vrpci razvučenoj između zidova. Sve to za samo 9,95 funti, PDV

uključen, pomisli Kirsty. Prava prilika.

- Mili bože - izgovori naglas - tulum iz pakla. Usrala bih se da sam ja tu morala čekati.

Amber se hladno nasmije. - Nećeš vjerovati, ali ja sam se usrala prije nego što sam stigla

ovdje. Iskreno, oni su mi najbolje društvo u posljednje vrijeme.

Sruši se na podstavljenu klupu nasred dvorane. - Hvala ti što si došla. Ne znam što bih

učinila.

Kirsty se ponovno naljuti.- Pa, nisi mi dala mnogo izbora, zar ne?

Amber posramljeno odvrati pogled. - Žao mi je.

Kirsty ju strijelja pogledom sve dok ga Amber ne uzvrati. - Doista je. Oprosti. Nisam znala

što bih. Traže me posvuda, a nitko mi neće pomoći. Trebala sam te.

Kirsty se sjeti rulje u gradu, oružja kućne izrade i nijednog policajca na cesti. Priđe klupi i

sjedne pola metra od Amber. Zna da ne laže, ali joj ne želi biti blizu. Ne želi ju gledati .

- Kako si putovala? - naprasno joj se obrati Amber uljudnim glasom, kao da su se našle

na užini.

239

- Dobro - odgovori Kirsty, iznenađena vlastitim društveno uvjetovanim glasom. - Ceste

su u ovo doba noći prazne, što je i za očekivati.

- Je - nastavi Amber - mi, to jest Vic i ja, uvijek bismo u Wales odlazili noću. Izračunao je

da nam treba duplo manje vremena.

- Aha - odgovori Kirsty. Treba joj nekoliko trenutaka da primijeti kako je Vic o kojem

Amber govori onaj isti kojega ona i njezine kolege već automatski zovu njegovim službenim

nazivom »navodni Davitelj s dokova Victor Cantrell« (naravno, ono »navodni« će otpasti

nakon osude). Također primijeti kako se Amber lice objesilo kad se i sama vratila u stvarnost.

Ponaša se poput moje svekrve nakon što je umro Jimov otac, pomisli Kirsty. Dok se još nije

pomirila s time. Pričala bi o stvarima koje planiraju zajedno, o njegovim stavovima, stvarima

koje bi rekao, a onda bi joj se lice objesilo baš kao i Amberino i prostoriju bi ispunila

nelagoda. Trebalo je dobrih nekoliko godina da ona ili bilo tko drugi spomenu njegovo ime a

da zatim ne nastupi žalostan muk.

Vjerojatno se sad tako osjeća i Amber. Tuga je ista, ali ne i razumijevanje drugih za nju.

Status udovice trebao bi u stvari biti uzvišen na neki način, ali to ne vrijedi za osobe prisne sa

zločincima. U Exmouthu sam toliko bila obuzeta sažalijevanjem same sebe da mi obitelj

uopće nije padala na pamet. Tek kad sam dobila Sophie i Lukea, shvatila sam kako im je

moralo biti.

- Čega to ima u Walesu? - upita.

Amber uzdahne: - O, ničeg posebno. Odlazili bismo ponekad tamo izvan sezone, na

obalu Pembrokeshirea. On, Vic, bio je tamo jednom kao klinac u okviru programa za

siromašnu djecu. Svidjelo mu se i volio se vraćati.

- Aha, lijepo je tamo - odgovori Kirsty.

- Bila si?

Ovo čavrljanje im služi da razbiju nelagodu i premoste ogroman jaz koji osjećaju između

sebe. Totalno nadrealna situacija, pomisli Kirsty. Razgovaramo poput stranaca u autobusu. K

vragu, bar da kiša stane već jednom. Ne želim biti ovdje i čavrljati.

- Jimovi su se baka i djed nakon mirovine preselili u Saundersfoot. Sjeća ga se s

nostalgijom.

- Jim...? A, da. Tvoj muž - rastrojeno će Amber. To Kirsty opet podsjeti na razlog zašto su

ovdje. - Da, moj muž - zajedljivo ponovi.

- Šta si ono rekla da radi? - Kirsty u ovom tonu prepozna Belinu uglađenu majku, koja ne

bi prestala pričati samo da odagna neugodnu intimnost. Oduvijek je svoju kćer odgajala, ali

voljela nije.

- Nije važno što radi - odgovori nestrpljivo. - To nema veze s tobom. Ali ako ćeš mi

postavljati pitanja, postavit ću i ja tebi jedno. Jesi li to ozbiljno mislila?

240

- Što? - upita Amber, ali joj pogled na Kirsty bude dovoljan da shvati. - Uh, ona prijetnja.

Hoćeš da ti odgovorim iskreno?

- Da, ako si u stanju.

- Dobro onda: ne znam. Oprosti. Vjerojatno nisam. Ne vjerujem da bih imala išta od toga

da ju provedem u djelo.

Kirsty ju zapravo i ne sluša. Ono što osluškuje su osjećaji svog ucjenjivača. - Jim to ne

zaslužuje. Ne mogu vjerovati da bi to učinila. Ni moja djeca. Što su ti oni učinili?

Amber duboko uzdahne. - Ništa.

- Pa onda, što? Je li to neka osveta? Zbog onog što je učinio tvoj muž, ti bi kaznila moga?

- Žao mi je zbog ovoga što sam ti učinila, ali sam...

Kirsty ju prekine: - Ma nije me briga za mene.

Amber ju sumnjičavo pogleda: - Naravno.

Kirsty klone. Gledaju se s nepovjerenjem i osluškuju hučanje vjetra. - Pa, evo, tu sam -

Kirsty konačno prekine šutnju. - Što želiš da učinim?

Spasiš mi život, pomisli Amber. Prava sitnica, ali...

Iza njih snažno lupe ulazna vrata; jednom, dvaput, triput. Kirsty skoči na noge, gledajući

Amber širom otvorenih očiju u onom mraku. Amber se doima smirenom. Čudno je to,

pomisli Kirsty. Ja se ne bih tako osjećala da sam na njenom mjestu. Kao da je izgubila volju za

borbom, kao da joj se više ne da.

Amber odmahne glavom, pokušavajući se vratiti u stvarnost. - Ne brini. Morala sam,

kako da kažem, provaliti unutra. Mislila sam da je to bolje sa stražnje strane zgrade.

Vjerojatno je popustila reza. Ne vjerujem da se radi o bilo čemu drugom.

Kirsty podigne obrve.

- Što je sad? - razdraženo će Amber. - Kirsty, bilo mi je zima. Što hoćeš od mene?

- Okej - požuri ju Kirsty umiriti. - Sve u redu. Oprosti.

- Trebale bismo ih zatvoriti - doda Amber i ustane.

- Da. Trebale bismo.

U manjoj dvorani iza glavne, u kojoj se Hitler igra sa Staljinom u krilu, a Kim Jong II s

Maom, muzej se nastavlja nizom prostorija povezanih crveno obojenim hodnikom, a iznad

svakih vrata stoji natpis s temom prikaza poput MASOVNI UBOJICE, KUGE i MUČENJA. Amber

predvodi iznenađujuće samopouzdano, a Kirsty ju nesigurno slijedi, zagledajući u tamne

prostorije iza vrata. Tko zna tko je u njima. Čega sve tu ima.

241

Na kraju hodnika su protupožarna vrata. Kroza nj se jasnije čuje pljusak i divljanje mora,

poput udaljene svjetine. S ove strane protupožarnih vrata ugledaju lokvu vode. Iza njih

otvorena ulazna vrata ritmički lupaju.

- Uh - kaže Amber, primijetivši lokvu na podu - pravi pljusak.

Gurne da otvori protupožarna vrata i mokri vjetar sune u hodnik, šamarajući im lica. Tu

je neko skladište/teretana s ofucanim sjedištem za dvoje, niskim stolićem i dijelovima lutaka

razbacanim po kutovima kao poslije bitke, aparat za kavu (ne radi) i polistirenske šalice koje

su se razletjele na vjetru. Nasuprot njima otvaraju se i zatvaraju ulazna vrata i udaraju u

plastični stol naslonjen na zid. Amber odlučno krene naprijed, unatoč prskanju morske vode i

zatvori ih.

Nastupi gotovo zaglušujuća tišina. - Evo - kaže Amber. - Izgleda da je brava ipak u redu.

Uf, mislila sam da sam ju oštetila.

Kirsty se nervozno nasmije: - Ionako smo već provalile, Amber.

Amber ju pogleda: - Velika je razlika između provale i ometanja posjeda, Jade. Kako to

ne znaš?

Povede ju nazad niz hodnik. Lokva na podu kao da je razgažena. Jedan trag vodi sve do

glavne dvorane. Izgleda da se još uvijek cijedi sa mene, pomisli Kirsty. Isuse, vani je stvarno

potop.

- A, usput budi rečeno - sjeti se Amber - i mi smo ovdje. Jesi li znala?

Kirsty se prepadne: - Stvarno?

- Ah-ha.

- Gdje?

- Mi smo u zasebnoj kategoriji - objasni Amber i pokaže prema ulazu s njihove lijeve

strane. Iznad njega piše: PREMLADI DA UBIJU.

- Ma ne - u nevjerici će Kirsty.

- Ma da. Srećom, nisu nas strpali zajedno s ubojicama djece. Premda me to čudi.

Kirsty zazire od onoga što će vidjeti, ali ju znatiželja privuče na ulaz. Zastane na njemu i

srce joj se stisne. Amber upali svjetlo. U tijesnoj sobici nema puno voštanih figura, što samo

pogorša stvar. Premda svake godine bude ubijeno desetak i više djece, ovdje ih je prikazano

samo petero, a prikaz vješto igra na kartu motiva iz djetinjstva od kojih se Kirsty ne sjeća

nijednog: drveni konjići, gramofoni i haljinice za izlazak prebačene preko stolaca. Postav

standardan: John Venables, Robert Thompson, Mary Bell i na kraju ona i Bel, zaplotnjački

zgurene uz vrata ograde s pet prečki.

Kirsty priđe figurama da ih bolje promotri. Žmarci joj se penju uz leđa dok ponovno

gleda sebe kroz osuđujuće oči nacije. Lice njezine, metar i pol visoke voštane dvojnice ono je

sa školske fotografije - jedine koje se itko ikad domogao, ne računajući fotografiju za

242

policijski dosje, uglavnom zato što drugih i nije bilo. Umjesto školske uniforme, međutim,

odjenuli su joj bezličnu dječju haljinu, koja bi ju valjda trebala učiniti još mlađom nego što

jest. Lice je bucmasto, frizura kao šljem, a usnice spuštene u uglovima kao u starice koja je

život proživjela u zloći i sitnim pakostima. Ne radi se tu o vjernoj preslici, nego više o dojmu

kakav ostavljaju srednjovjekovni kipovi lavova kakve vidiš po muzejima; klesao ih je netko tko

nikad nije vidio lava već samo čuo o njima iz mornarskih priča. Pa ipak, to je bez sumnje ona,

ako ništa drugo, a ono jer pored nje stoji figura nadmene plavuše s kamenom u ruci.

Jade Walker i Annabel Oldacre, kaže izblijedjeli natpis, iskrzan po rubovima od silnih

prstiju koji su ga dodirivali godinama.

Walker i Oldacre, obje u dobi od 11 godina, šokirale su svijet brutalnim umorstvom

četverogodišnje Chloe Francis u poljima blizu sela Long Barrow u Oxfordshireu 17. srpnja

1986. Djevojke su otele djevojčicu ispred seoske trgovine i vodile na brojna mjesta, da bi ju na

kraju zatukle i utopile u potoku kasnije toga popodneva. Chloeino je tijelo bilo prekriveno

porezotinama, ogrebotinama i modricama, a tri slomljena rebra i iščašeno rame svjedoče

kako je cijeli dan bila izložena brutalnom mučenju. Već su same ozljede na glavi bile toliko

strašne da je malo vjerojatno da bi ih preživjela. Da prikriju zločin, djevojke su malu Chloe

bezdušno zakopale u šumi, gdje su tijelo dodatno izgrizle životinje, tako da je obitelj

nesretnice bila prisiljena sahraniti dijete u zatvorenom kovčegu. Danima su prikrivale svoj

zločin. Walker je odrasla u siromaštvu, ali je Oldacre, koju mnogi smatraju dominantnom u

ovom dvojcu, kćer istaknutog poslovnog čovjeka koja je pohađala jednu od vrhunskih škola u

Velikoj Britaniji, što je detektiva koji je vodio istragu navelo da ju opiše kao »najhladnije

stvorenje koje je upoznao u svojoj dugogodišnjoj policijskoj karijeri«.

- Zar smo stvarno tako izgledale? - upita Kirsty snuždenim glasom. Još uvijek joj se teško

poistovjetiti s tim djetetom iz pradavnih vremena, koje je ubilo Chloe. - Zar sam stvarno tako

izgledala?

- Isuse - odgovori joj Amber s gnušanjem - kakve to veze ima?

- Pa, ima. Ja... ne. Samo što ja... prepoznaješ li ti ovdje sebe? Iz ovoga što piše o nama?

- Svaki kurčev dan - ogorčeno odvrati Amber i vrati se u hodnik. - Ti ne?

- Ja... - Kirsty okrene leđa figurama. Bolno joj ih je gledati . Ugasi svjetlo, kao da će time

odagnati prizor iz glave. - Nikad se nećemo otarasiti toga, ha? - upita s očajem u glasu.

Negdje s polovice hodnika začuje gnjevni uzdah.

- Toga? - plane Amber. - Toga? Kako to misliš »toga«?

Kirsty uđe u hodnik i ugleda bijes i očaj u očima svoje stare suučesnice.

- Kako to da su te uopće pustili, Jade?

- Što hoćeš reći?

243

- Poričeš. To su meni stalno govorili. Ako nastavim poricati i ne suočim se sa svojim

zločinom, neće me nikad pustiti.

- Pa, da - pobuni se Kirsty. - Naravno! Isuse, nisam se ni sekunde pretvarala da...

Amber odtutnji ostatkom hodnika i tvrdo sjedne na sjedalo podstavljeno crvenim

baršunom. - O, itekako jesi. Pretvaraš se svaki dan. Baš kao i ja. Hajde, reci mi. Pred kime se

ne pretvaraš? Navedi mi jednu jedinu osobu, osim one službene koja pazi da se pridržavaš

uvjetne. Hajde!

Nema joj što odgovoriti. Crvena u licu, Amber riga riječi poput gnoja koji se godinama

nakupljao u njoj.

- Tvoj muž, kako ono bješe - Jim? Jesi li mu se ikad povjerila, onako između plahti? Ili kad

biste se šetali ruku pod ruku plažom u Saundersfootu? Ili kad bi te izveo na večeru povodom

godišnjice braka? Jesi onda? Onako, preko svijeća, hruskajući bruskete? Dok se kucate

šampanjskim čašama? Ha? Jesi li?

- Molim te, Bel, prestani.

- »Eh da dragi, jesam li ti ikad pričala kako sam ubila jedno djetešce?«

- Začepi!

- Ti misliš da zato što si nešto napravila od sebe... da će to nestati? Misliš da zato što

imaš muža i djecu i ideš na ponoćku i piješ posvećeno vino i što nitko ne zna za tebe, da to

znači da se ništa nije dogodilo? Povijest se ne da izbrisati, Jade!

- Ne! - pobuni se Kirsty. - Ne, ja nikad... ali, Bel! Ja nisam ona. Ja više nisam ona cura!

Nisam, a nisi ni ti!

- Gluposti - odbrusi Amber. - Ostat ćeš ona do kraja života. Ono smrdljivo malo govno

koje je ubilo dijete je u tebi. Bolje ti je da se na to navikneš.

Stojeći na ulazu, Kirsty duboko, isprekidano uzdahne. Bijesna je k'o ris, razmišlja. Ne

znam kako se nositi s tim. Jedva se sjećam sebe kao djeteta. To što smo učinile mi izgleda

kao san. Noćna mora koju pamtim.

Amber se ispruži na sjedištu i rukom prekrije oči. Kirsty baci pogled na sat. Prošlo je

četiri. Moraju uskoro krenuti, bez obzira na oluju. Ne mogu računati na to da će vrijeme

spriječiti čistače da se pojave na poslu. Priđe Amber, sjedne pored nje i dotakne joj ruku.

Beskorisna ženska gesta.

- Ne prođe dan da ne razmišljam o tome - odgovori ona Amber. - Znaš? O svakom

detalju. Kako se dogodilo. O svakoj glupoj. .. o, bože. Ne prođe dan da ne ugleđam njeno lice.

Onaj usrani anorak, kako je izgledala. Blato u očima. Isuse.

Kirsty se pred očima javi poznata slika: Chloeino lice koje nestaje pod pregrštom zemlje i

lišća zagrabljenih s ruba jame. Vidi kišnu glistu, zatečenu što se našla na večernjem zraku,

kako se izvija i panično traži zaklon u zemlji pored djetetova uha. Nije zaboravila. Ni u

244

jednom trenutku. Ponekad mašta o tome da prekrši uvjetnu i potraži obitelj Francis, da se

iskupi. Ali kako se možeš iskupiti za to? Čime se to može ispraviti?

- Bili smo djeca - tiho će Kirsty.

- To nije izgovor - odgovori Amber. - Biti odrastao nije ništa drugo nego staviti na sebe

još slojeva. Ne poželiš li da postoji neki vremenski stroj? Da možeš vratiti vrijeme? Da smo ju

samo... ostavile na klupi. Samo to. Da smo otišle. »Ne, mi nismo odgovorne za nju. Hajd'mo

ju samo ostaviti.« Sjećaš li se?

- Sjećam - odgovori Kirsty, ironično se osmjehnuvši. - Ja sam bila ta koja je rekla da ju

ne možemo ostaviti jer bi netko mogao doći i ubiti ju.

Krajičkom oka Kirsty primijeti micanje voštane figure. Naglo se uspravi, ispustivši dah.

Pokuša pogledom prodrijeti kroz tamu, nadajući se da joj se pričinilo. Iscrpljena je, počinje joj

se priviđati. Nije ništa.

Ali se sjena ponovno pomakne. Niska, muška figura iskorači iz skupine vladara ubojica.

Prva joj je pomisao da se radi o duhu, još se nadajući da je sve umislila. Uto ga obasja svjetlo.

Kirsty prepozna čovječuljka iz noćnog kluba i shvati da je stvaran. I da je čuo svaku njihovu

riječ.

245

ČETRDESET l ČETVRTO POGLAVLJE

Čovječuljak ne gubi vrijeme. Jurne prema vratima, zahvativši rukavom Josifa Staljina, koji

tresne o pod. Amber otvori oči i uspravi se.

- Sranje! - vikne Kirsty. - Sranje! Ne. Ne!

Bez razmišljanja skoči na noge i potrči za njim. Pokuša ga dohvatiti za kraj anoraka, ali joj

glatka sintetika klizne kroz prste. Martin izjuri u pobješnjelu noć. Amber još sjedi ošamućena

na klupi, nesvjesna što se događa.

- Sranje! - vrisne opet Kirsty naletjevši na vrata, koja se zalupe svom silinom.

- Tko je to bio? - upita Amber, glasom s one strane sna. Još uvijek nije svjesna težine

situacije. Mjesečari.

- Nije važno! - vrata se opiru njezinim pokušajima da ih otvori, jer se drvo napuhalo od

vlage i čvrsto prianja uz okvir. Upinje se, gura ih ramenom. - Ne znam tko je to, Bel, ali znam

da nas je čuo!

Vrata napokon popuste i Kirsty izleti na kišu. Ne čeka da Amber sjednu njezine riječi, već

leti prema čovječuljku, koliko ju noge nose. Moja djeca. Bože, moja djeca. Ja više nisam

važna. Nimalo. Ali oni su tako mladi. Bože, sve ću učiniti. Sve. Umrla bih za njih. Bože, ubila

bih...

Uto opazi skut čovječuljkova kaputa kako zamiče za ugao dućana s poklonima i jurne za

njim kroz vodoravnu kišu i sol. Bit će da je pravi pakao na šetnici, na otvorenom. Kirsty se ne

zaustavlja, premda joj se tenisice kližu po kiši kao po ulju.

Dotrči do ugla i ugleda ga nekih šest metara od sebe kako pogrbljen trči. Osam koraka,

samo osam koraka. Ali čovječuljak ubrza, dok njoj klizave daske onemogućavaju da učini isto.

- Čekaj! - zaurla. - Stani! Molim te!

Čovječuljak se osvrne, a na licu mu je prestrašen i pobjednički izraz. Mrzi me. Ne znam

tko je, ali me mrzi još od ranije, vidim mu u očima. Sjećam ga se iz onog usranog kluba. To je

onaj tip za kojeg sam mislila da me proganja. Već sam ga zaboravila jer me je Vic Cantrell

natjerao da promijenim mišljenje, ali sad ga se sjećam. Mrzio me je i onda, sam mi je to

rekao. Koliko me već dugo prati? Koliko?

Kroz hučanje vjetra do nje dopre zvuk s treskom otvorenih vrata iza nje. Bit će da je

Amber krenula za njima u oluju.

Ubrzava korak, pokušavajući ih sustići.

246

Izašavši na kišu, Amber se posklizne na daske i osjeti kako joj je popustio ozlijeđeni

gležanj. Padne na leđa i otkliže preko malenoga trga sve do jedne klupe u zavjetrini.

Žmirkajući, rukavom obriše slanu vodu s lica i pogleda uokolo. Nikog na vidiku. Zbunjena je i

hvata ju panika. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da registrira ono što je Kirsty odmah vidjela

i sad ne zna što bi. Nakon sinoćnjeg bijega, prvi joj je instinkt bio da nastavi bježati što dalje i

što brže. Ali samo je jedan izlaz s doka, a upravo su tamo krenuli Kirsty i onaj čovjek. Nema

izbora nego da ide za njima. On će, naravno, pokušati pobjeći. Nakon svega što je čuo

sigurno neće stati da pročavrlja s njima. Naročito ne sad kada zna da one znaju. Možda ipak

stignu do Kirstyinog auta prije nego što digne uzbunu. Mora pokušati, mora se i dalje nadati.

Pridigne se s mukom i pogleda niz šetnicu pored kioska s krumpirićima. Nema ničega.

Vidno se polje nakon deset metara utapa u divljanju vjetra i vode.

Osovi se na noge i otrese vodu s njih. Oprezno se pokuša osloniti na ozlijeđeni gležanj,

šišteći kroz zube od bola. Nikad ih neće sustići, ali mora za njima. Makar na jednoj nozi.

A onda, što? Čak i da pobjegnemo, svemu je kraj. Čak i da čovjek ne zna tko je Kirsty

Lindsay, zna da smo se srele. Prekršile smo uvjetnu. Mogla bih to poricati, ali kakva korist od

toga? Možda ga ipak sustignemo i uvjerimo da je pogriješio. Možda. A možda ga uspijemo

dobiti na njegovu milostivost, možda ga uspijemo uvjeriti da su Kirstyina djeca važnija od

nagrade koju bi dobio od novina. Koliko god su nam izgledi slabi, to je jedino što imamo.

Ma zaboravi. Duboko u sebi Amber je svjesna da je gotovo s njezinim životom; znala je

to otkad su uhapsili Vica. Jedino joj nije jasno zašto ju instinkt još uvijek tjera da radi budalu

od sebe, da misli da još ima nade. Nema više ničeg: ni slobode, ni sigurnosti, ni mira. Cijela je

zemlja vidjela njezino lice, ovo odraslo. Krevelji se s TV ekrana sa šalicom jutarnjeg čaja u

ruci. Ona je sad u njihovoj milosti, vještica od krvi i mesa, javno vlasništvo, baš kao nekad.

Zna da više nikad neće biti anonimna.

Ipak krene za njima. Možda ima nade za Kirsty. Za njezinu djecu.

Martin leti na krilima sreće. Čuje iza sebe glas koji se probija kroz divljanje mora moleći

ga da stane, osjeća u njemu očajanje. Ovo je nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Sutra

ću izaći iz svoje anonimnosti. Postat ću vidljiv. Sutra će svi znati tko sam. Čovjek koji je

razotkrio istinu.

Tijelo mu leti nošeno uzbuđenjem. U normalnim okolnostima ne bi mogao pretrčati ni

četiristo metara, a da ne bude iscrpljen i mrzovoljan. Ali večeras, nošen podivljalim morem i

uzbuđenjem zbog otkrića, trči poput mlade gazele prema slobodi i slavi, preskačući

građevinski materijal pored stajališta vlakića i ne gubeći korak.

Osjeća divlju silinu u sebi. Dva njegova najgora neprijatelja pala su mu u krilo. Takva se

prilika događa samo jednom u životu. Kirsty Lindsay, znao sam da ima tu još nešto. Znao sam

da nešto skrivaš. Ali ovo? To nikad ne bih pomislio. Stajala si svima pred očima i vjerojatno

bila u dosluhu s njom cijelo to vrijeme, smijući se svijetu u lice. Ali sad ćeš dobiti svoje. O,

itekako ćeš dobiti.

247

Ponovno iza sebe začuje meketanje koje se probija kroz vjetar: - Čekaj! Molim te,

pričekaj!

Uslijedi neko komešanje i zveket, što ga natjera da se osvrne preko ramena. Stigla je do

građevinskog materijala, udarila u nešto i pala. Martin se na trenutak zaustavi da pogleda

kako se batrga. Nasmije se luđački, zabacivši glavu.

Sad su već na pola puta do izlaza s doka. Kirsty se ne predaje, ne mari za bol, stezanje u

prsima i panično pumpanje u vratnim žilama. Stani. Molim te. Daj da porazgovaramo. Smislit

ćemo nešto.

Počne ga opet sustizati. Nikad nije bila neka trkačica, ali joj očaj daje dodatnu snagu.

Moram ga zaustaviti. Mo-ram. Martin je već stigao do stajališta koje se obnavlja i pretrčao

preko građevinskog materijala kao da ima krila na cipelama. Kirsty osjeća bol u koljenu na

mjestu gdje se udarila. Svjesna je da neće moći još dugo držati korak, da ide preko svojih

mogućnosti, ali razmak se između njih smanjio na samo šest koraka. Kad bi ga barem mogla

nekako usporiti. Natjerati ga da se spotakne.

Stigne do hrpe građevinskog otpada i pokuša ga pretrčati kao što je i on, ali joj noga

zapne za neki komad metala koji viri i vidi sebe kako pada na ruke. Sleti na naslagane daske,

ruka joj se posklizne i padne na nešto s hrapavim metalnim rubom. Probode ju bol, a ruka joj

se instinktivno zgrči oko predmeta. Težak je i zavijen. To su neke dvije cijevi spojene maticom

pod pravim kutom i s maticama na svakom kraju. Ne mora ni gledati da zna o čemu se radi:

to je spojnica za potpornje koji drže skele. O skelama zna sve. Ona i Jim osam su mjeseci

naporno radili na kući nakon što su doselili i otkrili da tone.

Pomisao na Jima natjera ju da podigne glavu i pogleda niz šetnicu, očekujući da je štakor

odmakao kojih pedesetak metara. Iznenadi ju kad ga ugleda kako stoji na istom mjestu u

ratobornom stavu i smije se i viče: - Jade! Jade Walker!

Spomen njezina imena, bolno urezano sjećanje na onu djevojčicu, probudi u njoj silan

gnjev. Zbog toga što su u školi stalno pokazivali prstom na nju zbog pradavnih nepodopština

njezine braće i sestara. Zbog toga što su ju odrasli uvijek tjerali od sebe. Zbog vječno

zatvorenih vrata i odlaska u krevet bez večere. Zbog svećenika, učitelja i socijalnih radnika

koji su okretali glave od nje. Sve to tinja u njoj godinama, čekajući da plane. Kirsty je njezin

kontrolor, njezina sigurnost. Jedino što stoji između nje i divlje životinje iz prošlosti.

- Ne! - zadere se i ponesena vjetrom osovi se na noge. Nije ni svjesna da u ruci grčevito

stišće spojnicu, obujmivši ju svim prstima. - Ne! Nisam! Ja sam Kirsty Lindsay! Kirsty Lindsay!

Ja nisam ona! Nisam.

- Jade! - ponovi on, uperivši prst poput kakvog školskog nasilnika.

- Da to nisi govorio! - vrišti ona, nošena olujom prema njemu. Gotovo je sa svakom

nadom da će ga urazumiti. Dovoljan joj je njegov likujući izraz lica, pobjedonosan smijeh. -

Prestani! Ne poznam ju! Ja sam Kirsty. Nisam ona. Ja nisam ona!

248

- Ma nemoj! - vikne Martin Bagshawe, zanesen pobjedom, iskrivivši usta od

oduševljenja. Nikad se nije osjećao ovako živim, s ovakvim nabojem u sebi. - Ali sutra ćeš

biti, jel' da?

Da ga ušutka, Kirsty zamahne rukom prema njegovoj razjapljenoj gubici.

249

ČETRDESET l PETO POGLAVLJE

Kiša počne slabjeti istom brzinom kojom je i došla. Vukući nogu, Amber dotrči šetnicom i

gotovo se spotakne o njih. Eno ih podno gomile potpornih sipki i nabacanih dasaka od skele.

Prvo što ugleda su Kirstyina pogrbljena leđa kao da plače i pomisli da joj je pobjegao i da se

predala očaju i jadu. Zatim ugleda noge u bijelim tenisicama okrenutima prema oblacima

gonjenim vjetrom.

- O, bože - izusti i stane, mrtva od umora. Kirsty ju isprva ne primijeti. Nagnula se nad

njim i promatra mu lice. U vidnom joj se polju pojavi Amber, iscrpljena i slaba, i shvati da je

muškarac koji leži na podu Martin Bagshawe.

Otme joj se uzdah, što natjera Kirsty da se naglo okrene, sva blijeda u licu. - Nisam

namjerno... Nisam...

Amber joj priđe i stane iza nje. - Isuse. Šta on radi ovdje?

Martin hropće. Premda ga je prepoznala iz daljine, sada vidi da mu je cijela lijeva strana

lica - ona koja je dosad bila okrenuta od nje - ulubljena kao da je šuplja, a zubi razbacani u

lokvi krvi pored njegova uha.

- Poznaješ ga? - upita Kirsty.

Ona slegne ramenima, kao da hoće reći da to sad više nije važno. - Isuse, s čim si ga to

udarila?

- N-nisam... Ja sam... - promuca Kirsty i pogleda svoju desnicu, koja još uvijek čvrsto

steže spojnik. Zavitla ga kao da je usijan i on se sa zveketom otkotrlja preko dasaka i zaustavi

u žlijebu. - N-nisam... O, bože. J-je li dobro?

- Nije - odgovori Amber. - Nije dobro.

Spusti se na koljena pored Martina i opipa mu bilo. Slabo je, ali je još tu.

- Nisam htjela - krene objašnjavati Kirsty. - Nisam bila svjesna da... O, bože, što da sad

radimo?

Martin kroz razvaljena usta udahne krvavi balončić zraka, jer mu je nos smrskan poput

iverice. Mora da ga je odvalila svom silinom.

- Što da radimo? - ponovi Kirsty pitanje.

- Ne znam. Ne znam. - Amber se zamisli, pokušavajući odagnati sjećanje na ono što joj je

prolazilo kroz glavu prije dvadeset i pet godina. Nema ni šume da ga pokopamo.

- Gdje ti je mobitel? - upita Kirsty.

Amber ju zbunjeno pogleda: - Zašto, Jade?

250

- Kirsty - ispravi ju Kirsty. - Zovem se Kirsty. Moramo nazvati hitnu. On...

- I onda, što?

- Ne mogu ga samo... Ne možemo ga samo...

Krši prste poput malena djeteta; kosa joj se slijepila uz čelo, a traperice i pulover uz

tijelo. Prava mama iz srednje klase.

Amber smjesta donese odluku, gotovo da čuje kako joj u glavi kotačići sjedaju na mjesto.

- Ne razmišljaš razumno, Kirsty. - Zatim skupi svu odlučnost i doda zapovjednim tonom:

- Moraš otići.

Kirsty ju pogleda zapanjeno kao da joj je opalila šamar. - Ha?

- Hajde. Idi.

Kirsty ju gleda smeteno, praznim pogledom.

- Ne mogu. Ne mogu. Gledaj što sam učinila. Gledaj! Pogledaj ga!

Sad kad je donijela odluku, Amber iznenadi vlastita smirenost. - Još nije kasno. Odeš li

sad odmah, nitko neće saznati. Ako im kažem da sam to učinila ja, neće dalje ni ispitivati.

Kirsty zine od iznenađenja. Pogleda Amber, pa Martina Bagshawea, čiji je hropac sve

vlažniji, teži i sporiji kako se krv razlijeva po izblijedjeloj boji na daskama. Kroz oblake se

počnu probijati prve zrake zore. Uskoro će se probuditi jutarnja smjena i krenuti u grad sa

svojim krpama i kantama i bačvicama sredstva za čišćenje. - Ja...

- Nemoj - prekine ju Amber. - Samo idi.

Okrenu se jedna prema drugoj, obasjane srebrnom jutarnjom svjetlosti. Pod nogama im

se valja plima, a iznad glava razliježe glasanje prvih galebova u potrazi za ostacima noći. Idi,

govori Amber u mislima, samo daj. Pričekaš li još malo, neću to moći izvesti.

Kirsty izgleda kao da će zaplakati. Triput duboko udahne i obgrli ju cijelu rukama, kao da

ju boli grudni koš. Onda se okrene na peti i otrči niz šetnicu.

251

Pola pet popodne

Nešto je krcnulo kad je Chloeina glava udarila o osušeno blato. Jade i Bel se pripreme za

strašan jauk koji bi trebao uslijediti, ali im umjesto njega uši napuni teška tišina. Tišina ljetne

jare popraćena ševinim zovom, šuštanjem lahora s vrhova krošnji, tihim klopotanjem potoka

kroz livadu i udaljenim smijehom susjeda koji se potapaju u mirnoj rijeci Evenlode.

Objema im kroz glavu prođe ista misao: sad sam nastradala.

Chloe se ne miče; leži poput odbačene lutke, desna joj je ruka završila na lopatici pod

neprirodnim kutom. Krvari iz nosa. Smeđa joj je tekućina izmiješana sa šmrkljima, a iz

pukotine u glavi curi prozirna, žitka tvar. Usta su joj razjapljena, a oči velike i plave.

- Chloe? - prva joj se obrati Bel. Glas joj je nesiguran, bez daha.

Ne odgovara. Samo leži, dok iz nje istječe život.

- U nesvijesti je - objasni Jade, premda je samo jednom vidjela onesviještenog pijanca, a

ovo baš nije isto.

Bel jurne prema vratima ograde, popne se preko njih i doskoči na zemlju pored tijela. -

Nisam sigurna ni da li diše. Isuse, Jade, mislim da se stvarno ozlijedila.

Jade se ne miče. Bel ju bijesno pogleda i lupi po nozi prašnjavom rukom. - Jade! Pomozi

mi!- podvikne.

Jade odjednom živne i baci se na pod, dograbivši Chloeinu ručicu - onu na podu, ne onu

ispod njezine lopatice. Pritisne palcem unutrašnji dio ruke ispod dlana kako je vidjela da rade

liječnici u seriji Opća bolnica. Ne pipa bilo, ali i ne zna što pipa, a ionako joj lupanje vlastitog

srca zaglušuje sve ostalo. -Chloe?- zazoveju. Pa ponovi glasnije, kao da će se time ne-što

promijeniti. - Chloe?

Pokuša se sjetiti što je vidjela da ljudi na televiziji rade s onesviještenima. - Hladne vode -

dosjeti se.

- Ha?

- Ako joj poprskamo lice vodom, to će je probuditi.

Bel nema iskustva s nesvjesticom, ali joj ovo zvuči smisleno. Pregršt hladne vode u lice bi

ju doista mogao probuditi.

- Nemamo je u čemu donijeti - odgovori, bacivši pogled prema potoku udaljenom

dvjestotinjak metara. Nema šanse da će odonuda u rukama uspjeti donijeti više od nekoliko

kapi vode.

- Onda ćemo nju odnijeti do vode - odluči Jade. - Hajde.

Bel sumnjičavo pogleda krpenu lutku na podu. - Neću je dirati. Gledaj. Sva je krvava.

252

Jade samu sebe iznenadi svojom razboritošću: - U redu. Ti ju uhvati za noge, a ja ću za

gornji dio.

Bel se i dalje nećka. - Pogledaj joj ruku. Izgleda kao... pazi da joj ne ozlijediš ruku.

- Mislim da je šteta već učinjena - odgovori Jade.

Polje je prepuno sikavica. Jade je uhvatila Chloe ispod ramena, tako da joj glava visi

prema zemlji. Prlja joj suknju na bedrima svojim tjelesnim tekućinama, a biljke grebu noge

dok hoda unatrag. Ovo ću zapamtiti, razmišlja. Ovaj ću dan pamtiti cijeli život. Peta joj zapne

za busen, spotakne se i umalo padne. Chloeina glava lupi o zemlju. Jade se strese od strave

kad joj glava odskoči natrag i udari u njezino medunožje.

- O, bože, samo da bude dobro - zapuhano će Bel. - Misliš li da je dobro? Moramo naći

nekog odraslog. On će znati što treba.

Jade umalo ispusti teret. - Jesi li luda?

- Pogledaj ju, Bel Pogledaj kako izgleda! Stavit će nas u zatvor.

Crvena u licu, Bel još više pocrveni kad shvati težinu njihova položaja. - Ali... pa radi se o

nesretnom slučaju. Reći ćemo im da je bio nesretni slučaj.

- Aha, imaš pravo - naruga se Jade. - I oni će nam povjerovati, jel' da?

- Zašto ne bi?

- Kao prvo zato što se ja zovem Jade Walker.

- Ali ja... zausti Bel.

- Ali ti ništa. Ti si sa mnom. Svi u selu govore da je pravo čudo da Walkerovi još nisu

nikoga ubili. Ne. Moramo ju probuditi, a onda ćemo smisliti što dalje.

Chloe ispusti hropac. Nada ispuni djevojčice, ali odmah splasne kad im pogled padne na

plave usnice i izokrenute oči. - Idemo - izusti Jade. - Probudit ćemo je. Znam da hoćemo.

Opet ju podigne za ramena, a Bel za gležnjeve. Pokušaju ubrzati, boreći se s teretom,

humcima i suncem koje blješti Bel u oči. Stignu do potoka. Obala je strma i grbava, a potok

plitak. Pored njih je pojilište za stoku s proširenjem u kojem je voda dovoljno duboka da se

njihove velike njuške do mila napoje, a da ne dođu do blatnoga dna. Jade kimne prema

pojilištu i djevojčice krenu niz strminu.

Ovdje je nedavno bila stoka jer je strmina klizava, blato žitko i duboko, a zrak ispunjen

mušicama i vonjem balege. Djevojčice teturaju s teretom niz strminu, vukući noge kroz

ljepljivo blato. Jade izgubi cipelu i opsuje zadihano, ispod glasa. Nagne se unatrag i padne na

guzicu, tako da joj samo vrat i glava vire iz vode. Chloe joj isklizne iz ruku i padne postrance.

Bel, koja je također zapela u blatu, zanjiše se, pusti teret i izgubivši oslonac padne na druge

253

dvije djevojčice. Licem dodirne Chloeino slijepljeno lice, prepadne se, zakoprca u mulju i

uspravi hvatajući zrak. Jade je potonula pod njima, ne vidi se od blatnjave vode. Samo

zalamata nogama po zraku i izbaci ruku poput zvjezdače iznad površine. Bel ju zgrabi za ruku

i povuče, oslonivši se na klizavi kamen na dnu obrastao lišajem, pa ponovno izgubi oslonac.

Ispusti Jadein zglob i pokuša napipati dno rukama da se ponovno osovi i uhvati zrak. Pod

vodom je mulj i komadići trave i kovitlac mjehura i njezinih udova koji se koprcaju.

Nekako se iskobelja na površinu. Jade je na drugoj strani pojilišta, kliže na laktovima,

kašlje i pijucka vodu. Kosa joj je crna od blata i grančica, a s lijevoga joj uha niz obraz visi

peteljka crnog sljeza s cvijetom, poput gusarske naušnice. Napipa ju i panično baci nasred

lokve.

Cvijet padne na Chloeino dopola uronjeno tijelo, s licem u vodi. Ne miče se.

- O, Isuse - zavapi Jade i baci se natrag u vodu. Dohvati Chloe za majicu i odvuče ju do

obale. Bel se baci za njima. Zajedno izvuku dijete na čvrsto tlo, očajnički tražeći znakove

života na njezinu licu.

Iz usta joj, uhvaćena između razjapljenih sjekutića, visi vodena leća.

- Ne diše. Ne diše! - Bel joj trese mlitavu rukom i pljeska ju po bijelim obrazima.

- Prva pomoć - sjeti se Jade. To je često viđala u Općoj bolnici. Pod šakama bolničara

mrtvi bi se vraćali u život, kašljući i plačući. Odgurne Bel, nasloni oba dlana na Chloeine grudi

i pumpa pomičući kukove. Ne predaje se sve dok nakon pet minuta ne začuje kako je nešto

unutra puklo, a na djetetovim se rastvorenim usnama pojavi neki uljasti mjehurić.

254

ČETRDESET l ŠESTO POGLAVLJE

Amber u džepu napipa zgužvanu kutiju mekog Camela s minijaturnim upaljačem.

Jackieina marka. Mora da ih je zaboravila u filcu u nekoj od onih brojnih prilika kad bi ga

posudila da izađe pušiti u vrtu. Promotri kutiju na trenutak, a onda pomisli, k vragu, zašto ne.

Više mi nema tko braniti, a dugovječnost mi očito nije zapisana u zvijezdama.

Stavi cigaretu u usta, zapali ju i snažno povuče, umrtvljujući rugobu vrlog novog dana.

Cigareta je vlažna, a dim oštar, ali joj nikotin omami njezin odviknuti mozak. Da ne padne,

Amber se nakratko nasloni na zid stajališta. Uf, ti vraga, pomisli. Kad pušiš redovito jedva da

primjećuješ učinak, ali ovako vidiš da je duhan moćna stvar.

Martin se pomakne i progrglja nešto na nerazumljivom ljudskom jeziku. Amber svrne

pogled na njega i primijeti da se lokva krvi proširila gotovo do njezinih nogu. S gnušanjem se

povuče jedan korak i uvuče još jedan dim. Ako i dalje krvari, znači da mu srce još radi. Moram

pričekati dok ne stane. Moram biti sigurna da je mrtav prije nego nazovem.

S rive čuje paljenje motora i škripu guma auta koji napušta parkiralište. To je ona,

razmišlja Amber. Samo da se ne predomisli. Ionako je napravljeno dovoljno štete. Naši životi,

ovo skutreno, ogorčeno biće na podu, sve jednom mora prestati. Taj začarani krug osvete i

kazne koji ide s koljena na koljeno - treba ga prekinuti. Neću dopustiti da se širi, da uništi

njezinog dobroćudnog muža i njihovu čistu i zaštićenu dječicu. Kakva korist od toga?

Kome bi to pomoglo? Društvu? Da, znam - društvu. Ali istina je da društvo uopće nije

briga koga će okriviti, samo da nekoga okrivi.

Povuče još jedan dim i odšeće do žlijeba u kojem leži spojnik umrljan krvlju, s

komadićima kože i kose zapletenim u matice i leptir vijke. Crvena boja protiv hrđe razmrvila

se na mjestu udarca. Podigne ga s dva prsta i zanjiše ispred lica s neočekivanim interesom.

Kladim se da to neće dobro proći na Agenciji za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. Netko će

izgubiti posao zbog ovoga.

Nasloni ruku preko ograde doka, zanjiše spojnik i gleda ga kako pada u val, koji ga

povuče za sobom. Na pola metra dubine izgubi ga iz vida. Ma vidi koliko je čista ova morska

voda u Whitmouthu da se kroz nju uopće i vidi. More će odraditi svoje. U njegovim nemirnim

dubinama sve se vrlo brzo očisti. Čak i da potraže otiske, čak i da ih nadu, to neće biti

dovoljno da ju povežu s ubojstvom.

Pažnju joj privuče neki zvuk. Martin se grči na podu. Poput klipova lupa petama po

daskama, a prsti na ruci su mu ispruženi i lomljivi. Neće još dugo. Čak i da sad pozove hitnu,

mala je vjerojatnost da će preživjeti, pomisli Amber, sjetivši se smrtnih hropaca kojima je

svjedočila. Koža mu je plava, a ono što mu je ostalo od usana povuklo se sve do umnjaka. Ali

ipak će još pričekati. Za njim nema tko žaliti, u to je sigurna. Pobrinut će se da njegova žrtva

ne bude uzaludna.

255

Dovrši cigaretu i baci je u more za spojnikom. S neba se obruši galeb, nadajući se

slasnom obroku, ali se izvine nazad u nebo s krikom gnušanja kad shvati prevaru. Amber se

uhvati kako se smiješi. Iskoristit ću ovih zadnjih par trenutaka najbolje što mogu, pomisli.

Ovo je vjerojatno posljednji put da gledam more.

Pored stajališta stoji jedna bijelo obojana klupa od kovanog željeza, s krasnim pogledom

na Funnland. Tamo preko zida ograde su njezini vajni prijatelji. Upravo sad dovršavaju posao,

udaraju zadnji glanc i spremaju pribor, zijevajući i uzdišući s olakšanjem. Amber sjedne da

promotri krajolik. Zastave i zastavice, plavo-bijele platnene nadstrešnice, oprani kamen blista

na ranojutarnjim zrakama sunca. Tri udaljena obrisa polako se kreću navrh rollercoastera. To

su njezini čistači ili neki tinejdžeri koji su se provukli pored Jasona Murphyja i sad slave svoju

besmrtnost. Baš i nisi neki grad, Whitmouth. Ali si moj. Jedini grad koji sam smatrala domom,

makar nakratko. Nedostajat ćeš mi. Zapali još jednu cigaretu.

Sjeti se još jednog rastanka prije četvrt stoljeća. Majka joj je došla u posjet u popravni

dom. Praznih ruku, omotana šalom od kašmira, starija nego inače. Bel krene baciti joj se u

naručje, ali ju zaustavi njezin dlan. - Nemoj - upozori ju Lucinda. - Ne.

Nisu same, to nije dopušteno. Bel polako shvaća kako više nikad neće biti sama. Ipak,

kratko ošišana dizačica utega na dužnosti dopusti im da sjednu na suprotni kraj prostorije za

vježbanje. Bel sjedne na stolac bez naslona s umrljanom podstavom od tvida i pocinčanim

nogama. Lucinda zastane, pa oprezno sjedne na plastični sivi stolac za stolom koji metar

dalje kao da će se zaraziti. Oba su stolca pričvršćena za pod da ne bi poslužili kao oružje u

svađi. Stavi torbu na stol i nasloni se laktom na naramenicu, premda su jedine osobe u

prostoriji. Elegantno prekriži noge. Ima lijepe zelene kožne čizme sa širokim petama.

- Kako si? - upita ju tonom koji odaje samo pristojnost i ništa više od toga.

Bel namjesti osmijeh i odgovori kako su ju učili od najranijeg djetinjstva: - Vrlo dobro,

hvala. A ti? - Na isti način odgovara svima od dana ubojstva. Nakon suđenja Lucinda je njezin

prvi posjetitelj, barem od onih ljudi koje poznaje.

- Drago mi je to čuti - kaže Lucinda. - Drago mi je čuti da si ti vrlo dobro.

Beline se oči napune suzama.

Lucinda napravi facu. - Hajde, prestani se ponašati kao beba.

Bel spusti glavu i pokuša se sabrati. Njezina je majka oduvijek prezirala izljeve osjećaja,

naročito njezinih.

- Kako su svi? - konačno upita.

- Kako očekuješ da će biti? - odgovori Lucinda.

- N-ne... - zamuca Bel.

- Michael se umalo rastao sa mnom, ali se, hvala bogu, predomislio. Vidiš, on shvaća.

Shvaća da ja ne mogu biti kriva za ono što si ti učinila.

256

- Žào mi je - skrušeno će Bel. Spusti pogled na iskrzale rukave svoje majice, pitajući se

koliko će još trajati ovaj posjet.

- Kako bilo - prekine Lucinda stanku - došla sam ti reći da mi odlazimo. Idemo u

Singapur.

Bel šuti. Već je shvatila da je vani sve gotovo. Kuća je zaključana, a obitelj odselila. U

mislima vidi daskama zapečaćene prozore i čeličnom rešetkom zakračunata vrata, poput

spaljene farme Broadwater. Nju se međutim nitko nije potrudio zaštititi od novinara.

Walkerove su preselili, promijenili im imena, mlađu djecu dali drugima na skrb, a starija se

razišla kao rakova djeca. Njezini su to morali sami; država će ti manje pomoći ako imaš

otvoren račun u banci. Ali će se i manje miješati.

- Poslala ga je banka. Zapravo, lijepo od njih. Osim toga, dobar je u svom poslu. I

popularan, mada sumnjam da te je to briga. Kako bilo, to je to. Vjerojatno se nećemo vraćati.

Osuđeni smo na nomadski život, zahvaljujući tebi. Mislila sam da trebaš znati.

- Okej - bezvoljno odgovori Bel. Na neki način osjeti olakšanje, jer sad zna na što može

računati. Neće se boriti za nju. Prepuštena je samoj sebi.

- E, pa dobro - doda Lucinda i stane kopati po torbi. Bel se na trenutak ponada da joj je

donijela poklon. Nešto za sjećanje, suvenir koji će ju podsjetiti da je nekad imala obitelj.

Majčina frizura, koja je inače uvijek savršena, sada je nepočešljana i vezana u konjski rep, a

između plavih pramenova vidi se tamni korijen. Primijeti da je u ovih šest mjeseci koliko ju

nije vidjela dobila bore oko usta. Za to sam ja kriva, pomisli Bel. Za sve sam ja kriva.

Lucinda pronađe i izvadi ono što je tražila: maramicu sa svojim inicijalima izvezenim u

kutu. Puhne pažljivo u nju i spusti prevelike tamne naočale s tjemena na oči.

- Barem tvoja sestra ima priliku za normalan život - doda Lucinda. - Da ljudi ne znaju.

Daju ne gledaju podozrivo.

- Da - odgovori Bel.

- Kako si to mogla učiniti, Annabel?

- Ne znam - odgovori. - Nije bilo namjerno. Nismo ju htjele... samo se dogodilo.

- O, zaboga - prekine ju Lucinda glasom kao da se radi o traču, sitnom vandalizmu,

školskoj nepodopštini. - Ne to. Zaboga. Mislim na sve te laži. Na laži o Michaelu.

- To nisu laži - odgovori Bel prkosno. - Rekla sam ti. Govorila sam ti, ali nisi htjela slušati.

Nisu laži.

Lucinda to ne želi čuti. Nikad i nije. Ni o podrumu, ni o štalama, ni o kasnonoćnim

posjetima dok je mama duboko spavala omamljena Valiumom.

- Pokušala sam ti reći, mama, ali nisi htjela slušati.

Ne želi ni sada. - O, zaboga. Pa on ti je platio advokata. Kako si mu to mogla učiniti?

- Mama... - pokuša Bel još jednom.

257

- Umukni. Samo sam ti to htjela reći, ništa više. Što mislim o tebi. Taj te je čovjek podigao

na noge otkad si bila nedonošče. Uzeo te je zbog dobrote svoga srca. Dao ti je sve. Ne mogu

vjerovati da si mu tako vratila. Kako si postala takva, Annabel?

Ti si me naučila, prođe joj kroz glavu. Naučila sam da jedino lažući imam nekakvu priliku.

Glesa ju i odmahuje glavom. Nemaju si više što reći. Ništa što bi ona poslušala.

U kutu sobe, čuvarica u domu glasno okrene list ženskog časopisa kao da želi reći da je

posjet gotov. Lucinda ju pogleda, pa brzo ustane: - Gotova sam. Mogu krenuti.

Žena polako odloži časopis i zavuče ruku u džep mornarsko-plavih hlača odore da izvadi

snop ključeva. Lice joj je potpuno bezizražajno poput osobe koja pamti svaku pojedinost da

bi ju poslije analizirala. Lucinda se okrene prema Bel i pogleda ju opet onim Pogledom.

- Mili bože. Oduvijek si bila mala lažljivica. Od one sekunde kad si progovorila.

Okrene se na svojoj elegantnoj zelenoj peti i odšeta prema vratima. Časnica uperi

prstom prema Bel: - Ostani ovdje.

Vrata se za njima zatvore uz tresak.

Cigareta je najfinija upravo na vlažnom morskom zraku. Amber stoji naslonjena na zid

stajališta i uživa u svakom dimu. Pričeka da se ugase svjetla na rivi i da Martin ispusti svoj

posljednji, pokoreni dah. Otišao je, i Jade je sad na sigurnom. Nema tko prepričati što se

dogodilo.

Izvadi mobitel iz džepa i nazove 999. Promatra kako se na obzorju sunce izdiže iz mora,

pa izvadi i posljednju cigaretu, zgužva kutiju i vrati ju pažljivo u džep. - Halo - javi se smireno

kad čuje glas operatera - trebam pomoć. Mislim da sam ubila čovjeka.

Zapali svoju posljednju cigaretu i sjedne na klupu, da pričeka.

258

EPILOG

Jimova je majka otišla spavati, a njih su dvoje ostali prati suđe. Zamjetno je ostarjela od

njihova posljednjeg posjeta i čini se da im je s olakšanjem prepustila kućne poslove, premda

se uvijek držala običaja prema kojemu su spavanje dokasna, javni izljevi emocija i

prepuštanje suđa drugima, ako ne smrtni, a ono svakako grijesi. Za nekoliko će godina

napuniti osamdesetu, razmišlja Jim. Pitam se koliko će još dugo biti u stanju održavati ovu

kuću. Možda bismo trebali porazgovarati o njezinim planovima, prije nego postane preslaba

da ih ostvari.

Kirsty je zadužena za pranje, a on, budući da se dobro snalazi u kuhinji svojega

djetinjstva, za brisanje i spremanje. Kirsty je šutljiva. Cijeli dan ništa ne govori. Mora da je

iscrpljena, razmišlja Jim. Izuzme li se drijemež u autu na putu ovamo, od preksinoć jedva da

je oka sklopila. Riba i stoji na jednoj nozi. Drugu njiše da ju odmori.

- Kako koljeno? - upita ju Jim.

- Dobro. Malo boli.

- Dat ću ti ibuprofen. Siguran sam da ga mama drži u kupaonici.

- To bi bilo lijepo. Hvala ti, srce.

Jim odloži krpu za brisanje i tiho se povuče u kupaonicu. Sve mu je tako poznato. Iste

cvjetne vile na tapetama u hodniku, isti stari kišobran pored vrata. U kojem trenutku u životu

čovjek prestane kupovati nove stvari, pita se. Obožava stalnost koja vlada u majčinom

carstvu. Svaki stolac ima svoja sjećanja, porculan je izabrala zajedno s ocem uoči njihova

vjenčanja i evo, već gotovo pedeset godina servis izgleda kao nov. Međutim, ne sjeća se da

su ikad kupovali na način kakav je danas uobičajen. Do dobi kad je postao svjestan svog

okoliša oni su već prošli tu prekretnicu kad se kupuje samo da bi se zamijenilo nešto što se

doista istrošilo. Nikad nisu trošili vrijeme tražeći bolju vikendicu niti su bacali zavjese samo

zato što im je dosadio uzorak, kao što čine on i Kirsty.

Hodajući na prstima prođe pored majčine spavaće sobe i uđe u kupaonicu. Bijele su

pločice pažljivo birane da ne podlegnu mijenama mode, na podu je tamnozeleni linoleum,

umivaonik, kada i školjka najobičnije su bijele boje i još uvijek u dobrom stanju, sto godina

nakon što su postavljeni. Kupaonica miriše po lavandi i puderu; to je miris dama u godinama,

razmišlja Jim, samo što je ova kupaonica oduvijek tako mirisala i što je to jedan od prvih

mirisa kojeg se sjeća. Odjednom ga preplavi sjeta. Sjeta za nečim što je zapravo još uvijek tu.

Što ako se bude morala odseliti? Što ako se odseli u nešto manje od ovoga, ako bude morala

birati što će ponijeti sa sobom? Mislim da bi me to pokosilo. Mislim da bih umro od tuge.

Otvori vratašca ormarića za lijekove sa zrcalom i pogleda čega sve ima unutra, osjećajući

se pritom, kao i uvijek kad pretresa tuđe stvari, poput provalnika, njuškala. Mama uzima

259

statine. Moram ju sutra ujutro pitati o čemu se radi. I kako stoji s artritisom. Prvi je dan

uvijek ispunjen pozdravima i prtljagom ispod kreveta i novostima koje treba prepričati. Dok

samo pretresu novosti o tome koji je roditelj njegovih školskih kolega pokopan, rijetko kad

stignu dotaći se obiteljskih tema. Pronađe ibuprofen zaguran zajedno s antacidima,

pseudoefedrinima i tabletama za miran san koje usput ublažavaju upale, bol i kašalj. Istisne

nekoliko tableta u dlan i odnese ih nazad u kuhinju.

Kirsty je završila s pranjem tanjura i sad riba vatrostalnu zdjelu s takvom pažnjom da je

Jimu iz iskustva jasno da je napeta. Još nismo razgovarali, razmišlja. Još jedan razgovor koji

smo odgodili zbog obaveza. Mrzim se rastajali u svađi. Nedostaje rasplet, onaj »oprosti«.

Priđe joj i ispruži dlan s tabletama. Kirsty skine gumene rukavice, ukloni pramen kose s očiju i

uzme ih.

- Hvala.

- Nisi mi rekla kako ti se to dogodilo.

Kirsty ima podočnjake i izgleda zabrinuto. Iscrpljena je, pomisli Jim. Sutra ću ju natjerati

da ostane u krevetu, premda joj je to ovdje neugodno. - Ah, glupo. - odgovori mu Kirsty -

Na šljunčanoj plaži. Nije mi jasno kako se itko uopće ustane na njoj, a da ne slomi nogu.

- Plaži? Bila si na plaži?

Lice joj se jedva primjetno zarumeni. - Ma ne brini. Bila sam u gomili ljudi. U

Whitmouthu više nikamo ne idem sama.

- Hvala ti što si se vratila kući. To mi mnogo znači.

Na trenutak mu se učini da će Kirsty zaplakati. - Da. Oprosti. Oprosti, Jim. Ja sam nikakva

žena.

- Ne govori to. - Zaroni svojim očima u njezine tjerajući ju da mu povjeruje. - Ti si

predivna žena. Oprosti što sam vikao.

- Popravit ću se - obeća ona. - Neće se više ponoviti.

- Šššš - ušutka ju Jim i zagrli. - Ššš, Kirsty, sve je u redu. I ja ću se popraviti.

- Bit ću bolja prema svima vama - nastavi Kirsty. - Ništa mi nije važnije od vas. To

sigurno znaš. Nikad vas ne bih namjerno povrijedila. Želim da to znaš.

Jimju miluje po kosi i šapće smirujući ju, kao da ju ljubi po glavi. - Ti si najbolje što mi se

dogodilo u životu. Ti me upotpunjuješ.

Mehanizam djedova sata se pokrene, pripremajući se da udari puni sat. Jim preko

ramena baci pogled prema satu na štednjaku i shvati da je gotovo deset. Kirsty nikad ne

propušta vijesti u deset. Ta je navada iz nekog razloga važna za njezin duševni mir, baš kao i

rutinsko jutarnje pregledavanje vijesti na internetu. - Hajde, napravit ću ti šalicu čaja i

pogledat ćemo vijesti.

260

Kirsty se malo ukoči u njegovom zagrljaju. Odmaknuvši se od nje, Jim primijeti čudan

izraz na njezinom licu, gotovo nevoljkost. Nasmije se i pomiluje ju dlanom po obrazu. - Sve je

u redu, dušo. Jednom piskaralo, uvijek piskaralo. Ne želim te mijenjati. Bilo je. .. bio sam ljut.

Nisam to stvarno mislio. U suprotnom ne bi bila žena koju sam oženio, zar ne? Hajde. Ja ću

završiti za minutu.

Kirsty ode u dnevnu sobu. Iz televizora se prolome reklame; mamaje ostavila jačinu po

svojoj mjeri. Kirsty pronađe daljinski i stiša ton. Jim stavi grijati vodu i potraži kekse u

visećem elementu. Mama uvijek ima nekakve u kući. Obično drži i kakav kolač, ali i sad kad je

odrastao, Jim se pridržava pravila ponašanja iz djetinjstva. Kolač se jede popodne za užinu.

Voće je skupo, imaš pravo na jedan komad nakon ručka, a trešnje se serviraju deset po osobi.

Slatkiši su rezervirani za nedjeljni ručak, ako si bio dobar. Ako si gladan, pojedi prepečenac,

ali pazi da ne pojedeš previše jer ne želiš pokvariti ručak. Ova mu sjećanja vrate osmijeh na

lice i utjehu da ovdje nikad nije prestao biti dijete. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo Kirsty,

pomisli. Toliko toga treba nadoknaditi.

Pronađe kekse i izvadi četiri na tanjur, koji zajedno sa šalicama čaja stavi na poslužavnik

s Guinessovim zaštitnim znakom tukana. Izgleda da ga je otac svojedobno dignuo iz nekog

paba, premda mu je i dalje teško zamisliti da su postojali trenuci kada se njegovi roditelji nisu

slijepo pridržavali normi ponašanja. Ulije čaj u šalice, dobro ga zašećeri, prema Kirstyinom

ukusu, premda si rijetko kad dopusti taj luksuz. Kad bolje razmisliš, ovo su važne stvari od

kojih se sastoji život. Nisu to praznici i večere po restoranima i potreba da se ima još više, već

zajedno popiti šalicu čaja skutreni na kauču nakon napornog dana. Oprostiti i zaboraviti i

progledati kroz prste. Vjerovati i biti iskren, saviti toplo i sigurno gnijezdo s voljenima.

Ponese poslužavnik u polumračnu sobu, osvijetljenu tek podnom lampom sa

staromodnim prašnjavim sjenilom s resama u kutu i titranjem televizora koji osvjetljuje

Kirstyino ozbiljno lice. Sjedi na kauču podvijenih nogu, a rukama je obgrlila jastuk. Jim položi

poslužavnik na stolić i doda joj šalicu. Ugnijezdi se pored nje tako da joj bedrima dodiruje

stopala. Na televiziji se rukuju neki ljudi u sivim odijelima, a u pozadini betonska zgrada sa

zastavama.

- I, koje su novosti? - upita.

- Ujedinjeni narodi. Pakistan. Vijeće sigurnosti je po običaju zakazalo. Standardna priča.

Objema rukama obuhvati šalicu kao da joj je hladno. Puhne poput djeteta. - Hoćeš keks?

- ponudi Jim.

- Aha, daj.

Smiješeći se Jim ju promatra kako je zamalo umočila keks u čaj, pa se u zadnji tren

zaustavila. I mada većina novogodišnjih odluka ode s vremenom u vjetar, ove se očito drži,

jer navodno pojedeš puno više hrane ako ju ne moraš žvakati. - Drago mi je da si ovdje -

ponovi Jim. - Lijepo je ovako... znaš.

Kirsty oslobodi jednu ruku sa šalice i spusti ju u njegovu. Čvrsto ju stisne. U tom se

trenutku na televiziji pojave standardne slike rive u Whitmouthu te snimka policijskih vozila,

261

gomile koja se nagurava i prošlotjedna fotografija one žene Amber Gordon koja je toliko

razljutila Kirsty - sve popraćeno novinarskim komentarom. Pritvorena tog jutra zbog sumnje

za sinoćnje ubojstvo; dizanje optužnice očekuje se za sutra.

- Isuse. Sto se tamo dogodilo?

Kirsty ne odgovara, već bezizražajno gleda prilog.

- O, bože - nastavi Jim - ne mogu vjerovati. A bilo mi ju je žao prošli tjedan. Ma šta

prošli tjedan, bilo mi ju je žao još jučer. Nisam li ti rekao? Kirsty, nisam li?

Ona i dalje šuti, ali kima glavom poput robota.

Jim odloži šalicu. Ima dojam da su se sva njegova uvjerenja rasula poput stakla - sve to

liberalno suosjećanje, njegova kršćanska vjera u iskupljenje, nesalomljivo uvjerenje da se

djecu ne smije obilježavati kao zlu, kolikogod čudovišna bila njihova djela. Kako je mogla,

pomisli. Kako li je samo mogla?

- O bože - ponovi, zatečen silinom vlastitih osjećaja. Osjeća kao da je Amber Gordon

izdala baš njega; kao da se pojavila i odvalila mu šamarčinu. - Više ne znam što da mislim.

Stvarno ne znam. Kako možemo zagovarati urođenu ljudsku dobrotu, kad ljudi poput nje...

Kako li je samo mogla?

Gleda kako policija ženu prekrivenu dekom vodi stubama prema policijskoj postaji u

Whitmouthu. Nisu baš nježni, a gomila je na rubu da podivlja. Žena se spotakne na prvoj

stubi, policajci ju grubo usprave i gotovo zavitlaju kroz vrata postaje.

- Pa ako je to istina - nastavi Jim - sve u što sam vjerovao otišlo je u vjetar. Izgleda da ću

se morati pomiriti s time da se neki ljudi jednostavno rode zli. Valjda je i to moguće. Nisam to

htio vjerovati, ali izgleda da ipak svaka ptica svome jatu leti. Hindley i Brady. Fred i Rose. Ona

i Cantrell - o bože.

Svrne pogled na ženu, iznenađen što je tako tiha. Ovakvu bi reportažu inače komentirala

barem koliko i on. A onda se zapanji kad shvati da joj je lice mokro od suza. Lijevaju se

nezaustavljivo niz lice, ali su joj usta zatvorena, a oči širom otvorene prate što se događa na

ekranu.

- Isuse, dušo - zausti, zagrlivši ju. Kirsty ostane nepomična. - Tako mi je žao. Znam da si

navijala za nju. Ali nije tako strašno. Mrtva si umorna. U redu je, Kirsty. Trebao sam te pustiti

da spavaš. Hajde. Diži se. Idemo u krevet. Moraš se naspavati. Ujutro će sve biti bolje, vjeruj

mi.

SVRŠETAK

262

ZAHVALE

Knjige na svjetlo dana ne dolaze iz kula bjelokosnih. Svoju zahvalnost dugujem mnogima, i

jedino se nadam da neću nikoga uvrijediti ne spomenem li ga.

Laetitiji Rutheford i njezinim kolegama u Mulcahy Conway Associates. Dobar književni agent

daleko je više od onoga što se da naslutiti iz naziva. Laetitijina oštroumnost, savršen sluh,

dobri savjèti, nepopustljivost i ponekad, da budem iskrena, strpljivost kao da ima posla s

djetetom, doista su mi stubokom promijenili život. Nemam tih riječi kojima bih joj se mogla

dovoljno zahvaliti.

Mnogo je ljudi u Sphereu na čijem znanju, maštovitosti i entuzijazmu mogu biti zahvalna.

Naravno, tu posebno ističem Catherine Burke i Thaliju Proctor. Divan je osjećaj kad znaš da si

svoje djelo dala u sigurne ruke!

Mome dragom prijatelju Johnu Amaechiju, čije se stručno poznavanje dječje psihologije i

osobnosti pokazalo beskrajno korisnim, baš kao i njegove zabavne priče iz prve ruke o tome

kako to mediji već godinama tumače.

Alastairu Swinnertonu za kasnonoćne dosjetke koje su donijele razrješenje.

Mami i Bunnyju. Nema potrebe objašnjavati.

Tati i Patriciji. Isto.

Williamu i Ali Mackesy, čija me ljubav i podrška dogurala ovamo.

Cathv i Davidu Flemingu, iz istih razloga.

Bez nekog posebnog redoslijeda: Chris Manby, Antoniji Willis, Brianu Donagheyju, Charlieju

Standingu, Stelli Duffy, Shelley Silas, Lauren Milne Henderson, Jo Johnston Stewart, Venetiji

Phillips, Claire Gervat, Diani Pepper, Chloe Saxby i Jonathanu Longhurstu. I, naravno,

uredništvu. Što je tamo rečeno, tamo i ostaje ;)