Alfred AdlerAlfred Adler je roen u Beu 1870. godine, u buroaskoj porodici, a umro je u Aberdinu (Skotska) 1937. godine za vrijeme jedne predavake turneje. Diplomirao je medicinu 1895. godine na Bekom univerzitetu. U poetku je specijalizovao oftalmologiju, a zatim se, poslije razdoblja koje je proveo kao ljekar opte prakse, posvetio psihijatriji. Bio je jedan od osnivaa Bekog psiho-analitikog drutva, a kasnije i njegov predsjednik. Meutim, Adler je ubrzo poeo da razvija ideje koje su odstupale od Frojdovih i od ideja ostalih lanova Bekog drutva, pa biva pozvan da izloi svoja shvatanja pred Drutvom. To je i uinio 1911. godine. Doivio je tako otru kritiku i primio tako teke optube od ostalih lanova Drutva da je odmah poslije toga podnio ostavku na poloaj predsjednika, a nekoliko mjeseci kasnije prekinuo i sve ostale veze sa frojdistikom psihoanalizom.On je zatim okupio svoju sopstvenu grupu koja je postala poznata kao Individualna psihologija i uspjela da privue sljedbenike irom svijeta. Tokom Prvog svjetskog rata Adler je sluio kao vojni ljekar u austrougarskoj vojsci, a poslije rata se zainteresovao za djeija savjetovalita. Osnovao je prvo savjetovalite u okviru bekog kolskog sistema, a bio je inspirator i osnivanja jedne eksperimentalne kole u kojoj su se primjenjivale njegove pedagoke teorije.Adler se 1935. nastanio u SAD gdje je nastavio sa svojom ljekarskom praksom kao psihijatar, a bio je i profesor medicinske psihologije na Longajlendskom medicinskom koledu. Bio je plodan pisac i neumorni predava. Objavio je stotinu knjiga i lanaka u svom ivotnom vijeku. Praksa i teorija individualne psihologije (1927) je vjerovatno najbolji uvod u Adlerovu teoriju linosti. Skraene verzije Adlerovih gledita pojavljuju se u Psihologijama iz 1930 i u Meunarodnom asopisu za individualnu psihologiju (1935). Hajnc i Rovena Ansbaher (1956, 1964) uredili su i pripremili za tampu dvije bogate zbirke Adlerovih tekstova. Ova dva zbornika predstavljaju najbolji izvor obavjetenja o Adlerovoj Individualnoj psihologiji. Objavljene su i dvije biografske knjige o Adleru. Dananje gledanje na Adlera moe se nai u Sperberovoj knjizi (1974). Adlerove ideje su propagirane u SAD od strane Amerikog drutva za adlerovsku psihologiju, koje je imalo podrunice u Njujorku, ikagu i Los Anelesu, a izdavalo je i Ameriki asopis za individualnu psihologiju.Nasuprot Frojdovoj polaznoj pretpostavci da je ljudsko ponaanje motivisano uroenim instinktima i Jungovom kljunom aksiomu da ljudskim postupcima vladaju uroeni arhetipi, Adler je pretpostavljao da su ljudi motivisani prvenstveno drutvenim tenjama. Ljudi su, prema Adleru, inherentno drutvena bia. Oni se povezuju sa drugim ljudima, ukljuuju se u saradnju sa njima, stavljaju drutveno dobro iznad sebinog interesa i usvajaju stil ivota koji je preteno drutveno orijentisan. Adler nije govorio da se ljudi socijalizuju jednostavno time to se izlau drutvenim procesima; osjeanje zajednitva je uroeno, mada su posebne vrste odnosa sa ljudima i posebne drutvene institucije odreene prirodom drutva u kojem se osoba rodi. U izvjesnom smislu Adlerova gledita su isto toliko biologistika kao i Frojdova ili Jungova. Sva trojica pretpostavljaju da osoba ima u sebi linu, originalnu prirodu koja uobliava njenu ili njegovu linost. Frojd je isticao seks, Jung je isticao primordijalne (prastare i naslijeene) misaone kalupe, a Adler je naglaavao osjeanje zajednitva. Ovaj naglasak na drutvene odrednice ponaanja, iji znaaj Frojd i Jung ili nesu primjeivali ili su ga umanjivali, predstavlja moda najvei Adlerov doprinos psiholokoj teoriji. To je skrenulo panju psihologa na vanost drutvenih obiljeja i pomoglo da se razvije podruje socijalne psihologije u vrijeme kada je takva podrka, naroito iz psihoanalitikih redova, bila i te kako dobro dola.Drugi znaajan Adlerov doprinos teoriji linosti predstavlja njegov pojam stvaralakog samstva. Za razliku od Frojdovog ja, koji se sastoji od grupe psiholokih procesa u slubi uroenih instinkata, Adlerovo samstvo je visoko personalizovan, subjektivni sistem koji tumai i osmiljava doivljaje organizma. Sem toga, ono traga za doivljajima koji e potpomoi ostvarivanje ovjekovog osobenog stila ivota; ako se takvi doivljaji ne mogu nai u spoljanjem svijetu, onda e samstvo pokuati samo da ih stvori. Ovaj pojam stvaralakog samstva bio je nov za psihoanalitiku teoriju i pomogao je stvaranju protivtee ekstremnom objektivizmu klasine psihoanalize, koja se skoro u potpunosti oslanjala na bioloke potrebe i spoljanje drai u objanjavanju dinamike linosti. Pojam samstva igrao je znaajnu ulogu u novijim formulacijama koje se odnose na linost. Adlerov doprinos toj novoj tendenciji priznavanja samstva kao vanog uzroka ponaanja smatra se vrlo znaajnim.Trea odlika Adlerove psihologije koja je izdvaja od klasine psihoanalize jeste njeno isticanje jedinstvenosti linosti. Adler je svakog ovjeka smatrao jedinstvenom konfiguracijom motiva, crta, interesovanja i vrijednosti; svaki in koji izvede neki ovjek nosi na sebi peat njegovog ili njenog izdvojenog stila ivota. Na svoj nain, Adler pripada tradiciji Viljema Dejmsa i Viljema Sterna, za koje se kae da su postavili temelje personalistikoj psihologiji.Adlerova teorija osobe umanjuje znaaj seksualnog instinkta koji je u ranom Frojdovom teoretisanju igrao ulogu skoro jedinog pokretaa dinamike ponaanja. Ovom Frojdovom monologu o seksu Adler je dodao jo neke znaajne glasove. Ljudi su prvenstveno drutvena, a ne seksualna bia. Motivisani su osjeanjem zajednitva a ne za seks. Njihove manje vrijjednosti se ne ograniavaju samo na oblast seksa, nego se mogu prostirati po svim stranama bia, fizikim kao i psiholokim. Oni tee razvijanju jedinstvenog stila ivota u kojem polni nagon igra sporednu ulogu. Tanije reeno, nain na koji e neko zadovoljavati svoje seksualne potrebe odreen je njegovim ili njenim stilom ivota, a ne obrnuto. Adlerovo razvlaenje seksa dolo je mnogima kao dugo oekivano olakanje od pritiska Frojdovog monotonog seksualizma.Konano, Adler je svijest smatrao sreditem linosti, to ga ini pionirom u razvoju psihologije usmjerene na samstvo. Ljudi su svjesna bia; oni su obino svjesni razloga svog ponaanja. Oni su svjesni svojih nedostataka i ciljeva kojima tee. I jo vie od toga, ljudi su samosvjesne jedinke koje su u stanju da planiraju svoje radnje i da upravljaju njima, uz punu svijest o njihovom znaenju za njihovo samoostvarenje. Ovo je potpuna suprotnost Frojdovoj teoriji.Kao i drugi teoretiari linosti, koji su po osnovnom obrazovanju bili ljekari i radili kao psihijatri, Alfred Adler je otpoeo svoje bavljenje teorijom na podruju psihopatologije. On je razvio teoriju neuroze prije nego to je proirio svoje teorijske vidike da bi mogao da obuhvati i normalnu linost, to se dogodilo tek dvadesetih godina ovog vijeka. Adlerova teorija linosti spada u krajnje ekonomine u tom smislu to nekoliko osnovnih pojmova dri itavu teorijsku nadgradnju. Stoga se Adlerovo stanovite moe prilino brzo saeti u okviru nekoliko optih rubrika. To su: 1) fikcionalistiki finalizam, 2) tenja ka savrenstvu, 3) osjeanja manje vrijednosti i kompenzacija, 4) osjeanje zajednitva, 5) stil ivota i 6) stvaralako samstvo.

FIKCIONALNI FINALIZAMUbrzo poto se odvojio od Frojdovog kruga, Adler je pao pod filozofski uticaj Hansa Vajhingera (Vaihinger), ija knjiga Filozofija kao da je objavljena 1911. godine. Vajhinger je zastupao neobino i golicavo shvatanje da ljudi ive na osnovu mnogih isto fiktivnih ideja koje nemaju nikakvih osnova u stvarnosti. Ove fikcije - kao to su, na primjer, svi ljudi su stvoreni jednaki, najvie se isplati biti poten ili cilj opravdava sredstvo - omoguuju ljudima da uspjenije izlaze na kraj sa stvarnou. To su pomoni konstrukti ili pretpostavke, a ne hipoteze koje se mogu provjeravati i potvrivati. Kad vie nisu korisne, one se mogu jednostavno odbaciti.Adler je preuzeo ovu filozofsku doktrinu idealistikog pozitivizma i prilagodio je svojoj zamisli. Frojd je stavljao jak naglasak na konstitucione inioce i na doivljaje iz ranog djetinjstva kao na determinante linosti. U Vajhingeru je Adler pronaao uspjeno pobijanje tog krutog istorijskog determinizma; naao je ideju da su ljudi vie motivisani oekivanjima od budunosti nego doivljajima iz prolosti. Ovi ciljevi ne postoje u budunosti kao dio nekakvog teleolokog nacrta, nego postoje subjektivno ili duevno, sada i ovdje, kao tenje ili ideali koji utiu na sadanje ponaanje. Ako neko vjeruje, na primjer, da postoji nebo za vrle ljude, a pakao za grijene, onda se moe pretpostaviti da e ovo vjerovanje izvriti primjetan uticaj na njegove postupke. Ovi fiktivni, izmiljeni ciljevi bili su, za Adlera, subjektivni uzroci psiholokih dogaaja.Kao i Jung, Adler je izjednaavao Frojdovu teoriju sa naelom uzronosti, a svoju sa naelom finalizma. Individualna psihologija aspolutno insistira na nezamjenjivosti finalizma za razumijevanje svih psiholokih pojava. Uzroci, moi, instinkti, impulsi i slino ne mogu da poslue kao naela objanjenja. Krajnji cilj jedino moe da objasni ovjekovo ponaanje. Krajnji cilj moe biti fikcija, tj. ideal kojeg je nemogue ostvariti, ali ostaje i dalje podstrek za ljudsku tenju i konano objanjenje vladanja. Adler je, meutim, vjerovao da normalna osoba moe da oslobodi svoje ja od uticaja tih fikcija i da se, kad to zahtijeva nunost, suoi sa stvarnou - to je neurotinoj osobi nedostupno.

TENJA KA SAVRENSTVUta je krajnji cilj kojem svi ljudi tee i koji daje dosljednost i jedinstvenost linosti? Oko 1908. godine Adler je doao do zakljuka da je agresivnost vanija od seksualnosti. Neto kasnije je impuls ka agresivnosti bio zamijenjen voljom za mo. Adler je izjednaavao mo sa mukou, a nemo sa enstvenou. Ba u toj fazi svog misaonog razvitka (negdje oko 1910. godine) Adler je nastupio sa idejom o mukom protestu - obliku nadkompenzacije koji podjednako upranjavaju i mukarci i ene kad se osjeaju neadekvatno i manje vrijedno. Kasnije je Adler napustio volju za mo u korist tenje ka savrenstvu i ostao je do kraja na ovom izrazu. Tako je, dakle, on proao kroz tri etape u svom razmiljanju o krajnjem cilju ljudi: biti agresivan, biti moan i biti savren.Adler nije ostavljao nikakvih nedoumica oko toga da on pod savrenstvom ne podrazumijeva drutveno isticanje, preuzimanje vodstva, niti ugledan poloaj u drutvu. Pod savrenstvom on podrazumijeva neto vrlo slino Jungovom pojmu jastvo ili Goldtajnovom naelu samoostvarenja. To je tenja ka savrenom upotpunjenju. To je veliki nagon navie.Poeo sam jasno da uviam u svim psiholokim pojavama tenju ka savrenstvu. Ona ide paralelno sa fizikim rastom i predstavlja unutranju nunost samog ivota. Ona lei u korjenu svih rjeenja ivotnih problema, a ispoljava se u nainu na koji prilazimo tim problemima. Sve nae funkcije slijede njen pravac. One tee pobjedi, sigurnosti, porastu - bilo u ispravnom ili u pogrenom pravcu. Potisak od minusa ka plusu nikada ne prestaje. Poriv odozdo nagore nikad ne jenjava. Bilo koja premisa da padne na pamet svim filozofima i psiholozima zajedno - samoodranje, naelo prijatnosti, ujednaavanje - sve su to samo neodreeni izrazi, pokuaji da se izrazi veliki nagon navie.Odakle dolazi tenja za viom vrijednou ili savrenstvom? Adler kae da je ona uroena; da je dio ivota; u stvari, da je ona sam ivot. Od roenja do smrti tenja za savrenstvom nosi ovjeka iz jedne faze razvitka u drugu, viu. To je svemono dinamiko naelo. Ne postoje nikakvi posebni nagoni, jer svaki nagon dobija svoju snagu od tenje ka upotpunjenju. Adler prihvata da se tenja za viom vrijednosti moe ispoljavati na hiljadu razliitih naina, i da svaka osoba ima svoj nain na koji dostie ili samo pokuava da dostigne savrenstvo. Neurotina osoba, na primjer, tei samopotvrivanju, moi i velianju same sebe, drugim rijeima tei egoistikim ili sebinim ciljevima, dok normalna osoba tei ka ciljevima koji su prvenstveno drutvene prirode.Kako u jedinki nastaju odreeni oblici tenje za savrenstvom? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, neophodno je razmotriti Adlerovo shvatanje o osjeanjima manje vrijednosti.

OSJEANJE MANJE VRIJEDNOSTI I KOMPENZACIJAVrlo rano u svojoj karijeri, dok se jo zanimao za optu medicinu, Adler je istupio sa idejom o manjoj vrijednosti organa i nad-kompenzaciji. U to vrijeme je on bio zainteresovan za odgovor na vjeno pitanje o tome zato ljudi, kada se razbole ili pate od neke tegobe, osjeaju bolest ili tegobu u odreenoj zoni tijela. Neko osjea tegobe na srcu, drugi se mui s pluima, a trei dobija artritis. Adler je smatrao da iza svake specifine boljke lei bazina inferiornost te zone tijela - manja vrijednost koja nastaje nasljedno ili zbog nekog poremeaja u razvoju. On je zatim zapazio da onaj ko ima neki defektan organ pokuava da nadoknadi tu slabost time to jaa ovaj organ intenzivnim vjebanjem. Najuveniji primjer kompenzacije za nedostatke jednog organa svakako je Demosten, koji je u djetinjstvu bio mucavac, a kasnije je postao jedan od najboljih svjetskih govornika. Kao noviji primjer mogao bi da poslui Teodor Ruzvelt koji je bio slab i nejaak u mladosti, a uspio je redovnim gimnastienjem da se razvije u fiziki snanog ovjeka.Ubrzo poslije objavljivanja monografije o manjoj vrijednosti organa, Adler je proirio ovaj pojam i svim ostalim osjeanjima manje vrijednosti - onim koja nastaju iz subjektivno doivljene psiholoke ili drutvene nesposobnosti, kao i onim koja proistiu iz stvarne tjelesne slabosti ili nedostatka. U to vrijeme je Adler izjednaavao manju vrijednost sa nemuevnou pa je zato nadoknaivanje nedostatka nazivao mukim protestom. Kasnije je, meutim, podveo ovo shvatanje pod optiji stav da osjeanja manje vrijednosti proistiu iz osjeanja nepotpunosti, nedovrenosti ili nesavrenosti u bilo kojoj oblasti ivota. Tako je, na primjer, dijete motivisano svojim osjeanjima manje vrijednosti da tei viim stupnjevima razvitka. Kada dostigne prvi vii stepen, ono opet poinje da se osjea manje vrijednim i time je iznova pokrenuto da ide navie. Adler je tvrdio da osjeanja manje vrijednosti nisu znak abnormalnosti; ona su uzrok svekolikih poboljanja ljudske sudbine. Naravno, osjeanja manje vrijednosti mogu biti prenaglaena pod odreenim uslovima, kao to je maltretiranje ili odbacivanje djeteta, pri emu se mogu razviti odreene abnormalne pojave, kao to je formiranje kompleksa manje vrijednosti ili kompleksa vie vrijednosti u cilju kompenzacije. Ali, pod normalnim okolnostima, osjeanje manje vrijednosti ili osjeanje nepotpunosti predstavlja ogromnu pokretaku snagu ovjeanstva. Drugim rijeima, ljude gura potreba da prevaziu svoju manju vrijednost, a vue ih elja da dostignu viu vrijednost.Adler nije bio propagator hedonizma. Mada je vjerovao kako su osjeanja manje vrijednosti bolna, on nije smatrao da je olakanje ovih osjeanja nuno izvor prijatnosti. Savrenstvo, a ne prijatnost, bilo je za njega ivotni cilj.

INTERESOVANJE ZA DRUTVOTokom prvih godina svog teorijskog rada, dok je tvrdio da su ljudi po prirodi agresivni i gladni moi i zalagao se za muki protest kao nadkompenzaciju za enske slabosti, Adler je bio na udaru otre kritike to istie sebine nagone, a zapostavlja drutvene motive u ovjeku. Adler je bio pristalica drutvene pravde i socijaldemokrata po ubjeenju, te je proirio svoju teoriju ovjeka time to je ukljuio i faktor osjeanja zajednitva (1939). Mada se osjeanje zajednitva ispoljava u stvarima kao to su saradnja, meuljudski i drutveni odnosi, poistovjeenje sa grupom, saosjeanje i slino, ipak je to i neto mnogo ire. U krajnjoj liniji, osjeanje zajednitva se sastoji od pomaganja jedinke drutvu da dostigne ideal savrenog drutva. Osjeanje zajednitva je prava i neizbjena nadoknada za sve prirodne slabosti pojedinanih ljudskih bia.Osoba je okruena drutvenim miljeom od prvog dana svog ivota. Saradnja se ispoljava u odnosu izmeu dojeneta i majke, a dalje je jedinka neprekidno ukljuena u mreu meuljudskih odnosa koji uobliavaju linost i pruaju konkretne mogunosti za tenju ka vioj vrijednosti. Tenja ka savrenstvu biva socijalizovana; ideal savrenog drutva dolazi na mjesto isto line ambicije i sebine koristi. Radei za opte dobro, ljudi nadoknauju svoje pojedinane slabosti.

Adler je vjerovao da je osjeanje zajednitva uroeno; da su ljudi drutvena bia po prirodi, a ne po navici. Meutim, kao i drugi prirodni darovi, ova uroena predispozicija se ne pojavljuje spontano, nego mora da bude dovedena do zrelosti savjetovanjem i vjebanjem. Zato to je vjerovao u korisnost vaspitanja i obrazovanja, Adler je posvetio dosta vremena osnivanju kolskih savjetovalita, usavravanju kolstva i popularisanju ispravnih metoda za podizanje djece.Zanimljivo je pratiti u Adlerovim spisima znaajne, mada postepene, promjene u shvatanju ovjeka, od ranih godina njegovog profesionalnog ivota, kada je bio povezan sa Frojdom, do njegovih zrelih godina u kojima je postigao meunarodni ugled. Za mladog Adlera, ovjekom je upravljala neutaiva e za moi i prevlau, da bi se nadoknadilo sakriveno, duboko usaeno, osjeanje manje vrijednosti. Za starijeg Adlera, ovjek je motivisan uroenim osjeanjem zajednitva, koje ga vodi ka tome da potinjava svoju privatnu korist javnom dobru. Predstava o idealnoj osobi koja ivi u idealnom drutvu prekrila je predstavu o snanoj, agresivnoj osobi koja vlada drutvom i iskoriava ga. Sebina interesovanja zamijenjena su osjeanjem zajednitva.

STIL IVOTAOvo je glavna parola Adlerove teorije linosti. To je crvena nit koja se provlai kroz sva Adlerova poznija djela, to je najizrazitija odlika njegove psihologije. Stil ivota je osnovno sistemsko naelo po kojem funkcionie individualna linost; to je ona cjelina koja komanduje djelovima. Stil ivota je Adlerovo glavno idiografsko naelo; to je naelo koje objanjava jedinstvenost linosti. Svako ima neki stil ivota, ali nema dvije osobe sa istim stilom.ta se odreenije misli pod ovim pojmom? Na ovo pitanje nije tako lako odgovoriti, jer je Adler toliko toga imao da kae na ovu temu, a esto je govorio razliite, pa i protivrjene stvari. Dodatnu tekou predstavlja to to ovaj pojam nije lako razlikovati od drugog adlerovskog pojma - od stvaralakog samstva.Svaki ovjek ima isti cilj, da dostigne viu vrijednost, ali postoje bezbrojni naini da se do tog cilja doe. Neko pokuava da bude savren razvijajui svoj intelekt, dok neko drugi troi svu svoju energiju na jaanje miia. Intelektualac ima jedan stil ivota, a sportista drugi. Intelektualac ita, ui, razmilja; ona ili on ivi mnogo nepokretnije i usamljenije, nego sportski aktivna osoba. Intelektualac ureuje sve detalje ivljenja - kune navike, rekreaciju, svakodnevnu rutinu, odnose sa roacima, prijateljima i poznanicima, drutvene aktivnosti - u skladu sa ciljem intelektualnog savrenstva. Sve to se ini, ini se imajui u vidu ovaj krajnji cilj. Svi ovjekovi postupci proistiu iz njegovog ili njenog stila ivota. ovjek opaa, pamti i ui samo ono to se uklapa u njegov ili njen stil ivota, a zanemaruje sve ostalo.Stil ivota se uobliava vrlo rano u djetinjstvu, negdje oko etvrte ili pete godine, i otada pa nadalje svi doivljaji se taloe i koriste u skladu sa ovim osobenim stilom ivota. Stavovi, osjeanja, apercepcije fiksiraju se vrlo rano, postaju mehanizovani, pa je zato praktino nemogue kasnije promijeniti stil ivota. ovjek moe kasnije da stekne nove naine za ispoljavanje svog stila ivota, ali to su samo konkretne i posebne instance neega to je u osnovi dato kao stil ivota vrlo rano.

STVARALKO SAMSTVOOvaj pojam predstavlja krunu Adlerovog rada u oblasti teorije linosti. Kada je otkrio stvaralaku mo samstva, svi ostali njegovi pojmovi bili su potinjeni ovom. Jedinstveno, dosljedno, stvaralako samstvo vlada sklopom linosti. Kao i druge prauzroke, stvaralako samstvo vrlo je teko opisati. Moemo posmatrati njegove posljedice, ali ne i njega samog. To je neto to posreduje izmeu drai koje djeluju na osobu i odgovora koje osoba daje na te drai. U sutini, ljudi sami prave/stvaraju sebi linosti. Oni ih grade od sirovine dobijene nasljeem i iskustvom.Nasljee ovjeka oprema jedino izvjesnim sposobnostima. Sredina mu daje jedino izvjesne utiske. Ove sposobnosti i utisci, kao i nain na koji ih on doivljava - to e rei, tumaenje tih doivljaja - predstavljaju cigle (ili, drugim rijeima, njegov stav prema ivotu) koje odreuju njegov odnos sa spoljanjim svijetom. Stvaralako samstvo je kvasac koji djeluje na injenice iz svijeta i pretvara ih u linost koja je subjektivna, dinamina, sjedinjena, lina i osobeno stilizovana. Stvarlako samstvo daje smisao ivotu; ono stvara cilj, kao i sredstvo da se do njega doe. Stvaralako samstvo je aktivno naelo ljudskog ivota i nije daleko od starijeg pojma due.Na kraju, moemo zakljuiti da je Adler uobliio jednu humanistiku teoriju linosti, koja je bila antiteza Frojdovom shvatanju individue. Pripisujui ljudima ovjekoljublje, humanost, saradnju, stvaralatvo, osobenost i svijest, Adler je povratio u njima osjeanje linog dostojanstva i vrijednosti, koje je psihoanaliza bila u prilinoj mjeri razorila. Umjesto sumorne materijalistike slike koja je uasnula i zgadila mnoge Frojdove itaoce, Adler je ponudio portret ljudske vrste, koji je mogao mnogo vie da zadovolji, da otvori nadu, i koji je bio mnogo laskaviji za ljude. Adlerovo shvatanje o prirodi linosti poklapalo se sa popularnom idejom da pojedinci mogu da budu i gospodari, a ne samo rtve svoje sudbine.

KARAKTERISTINA ISTRAIVANJAAdlerova empirijska zapaanja sastoje se najveim dijelom od rekonstrukcije prolosti po sjeanju pacijenata u terapeutskoj situaciji, i od procjene njihovog aktuelnog ponaanja na osnovu onoga to sami ispriaju o tome. Evo nekoliko primjera Adlerovih istraivakih aktivnosti.Redoslijed roenja i linost - U skladu sa svojim interesovanjem za drutvene inioce linosti, Adler je primijetio da linosti najstarijeg, srednjeg i najmlaeg eteta u porodici pokazuju tendenciju da se razlikuju u velikoj mjeri. On pripisuje ove razlike tome to svako dijete, kao lan drutvene grupe (porodice), ima razliita iskustva.Prvoroeno, ili najstarije, dijete privlai dosta panje odraslih dok se ne rodi drugo dijete; onda biva najednom svrgnuto s poloaja miljenika i mora da dijeli naklonost svojih roditelja sa novoroenom bebom. Ovaj doivljaj moe da uslovi starije dijete na razne stvari, kao to je mrnja prema ljudima, obezbjeivanje od buduih iznenadnih obrta sudbine, osjeanje nesigurnosti. Starija dijeca su, takoe, sklona da se okrenu prolosti u kojoj su neprikosnoveno bila u centru panje. Adler je primijetio da su neurotiari, kriminalci, pijanice i perverzni esto bili prvoroena dijeca svojih roditelja. Ako roditelji mudro pripreme dijete za pojavu rivala, ono ima vie ansi da se razvije u odgovornu, zatitniku osobu.Drugo, ili srednje, dijete odlikuje se time to je ambiciozno. Ono stalno pokuava da pretekne svog starijeg brata ili sestru. Ono je, takoe, sklono buntovnitvu i zavidljivosti, ali je ipak, sve u svemu, bolje prilagoeno i od starijeg i od mlaeg brata ili sestre.Najmlae dijete je razmaeno. Odmah poslije najstarijeg, ono ima najvee anse da postane nemogue dijete i neprilagoen odrasli.Mada prva provjeravanja Adlerove teorije redoslijeda roenja nisu ila njoj u prilog, kasnije je, primjenom savrenijih metoda eksperimentisanja u socijalnoj psihologiji, dolo do upeatljivih potvrda Adlerove teze, to je podstaklo i veliki broj drugih istraivanja. Kao ilustracija moe da poslui podatak iz jednog pregleda iz 1973god, po kome su se tokom samo pet godina, od 1967. do 1972, pojavile 272 nove studije na temu redoslijeda roenja.

Rana sjeanja - Adler je osjeao da ono ega neko moe najranije da se sjeti predstavlja vaan klju za razumijevanje njegovog osnovnog stila ivota. Na primjer, jedna djevojka je svoj odgovor na pitanje o najranijem sjeanju poela ovako: Kada sam imala trigodine, moj otac... Ovo ukazuje da je ona vie zainteresovana za svog oca, nego za majku. A onda je nastavila sa priom da je otac doveo kui dva ponija - za stariju sestru i nju - i da je starija sestra vodila svog ponija ulicom za uzdu, dok je nju njen poni vukao po blatu. Ovo je sudbina mlaeg eteta - da bude uvijek iza starijeg brata ili sestre u nadmetanju - i to ga motivie da pokua da pretekne favorita. Njen ivotni stil se odlikuje snanom ambicijom, tenjom da bude prva, dubokim osjeanjem nesigurnosti i razoaranja i neodoljivim preosjeanjem neuspjeha.Mladi koji se obratio za pomo zbog jakih napada bezrazlonog straha sjetio se ove scene iz ranog detinjstva: Kada sam imao otprilike etiri godine, sjedio sam na prozoru i posmatrao neke radnike kako grade kuu na drugoj strani ulice, dok je moja majka plela arape. Ovo sjeanje pokazuje da je ovaj mladi bio maen kao dijete, jer sadri motiv brine majke. injenica da on posmatra druge kako rade govori da je on, po svom stilu ivota, vie sklon da bude posmatra, nego uesnik. To se otkriva i u tome to njega spopadne strah uvijek kada treba da krene na ljetovanje. Adler mu je predloio da nae zanimanje u kojem e moi da doe do izraza njegova sklonost posmatranju i zapaanju. Pacijent je prihvatio ovaj savjet i postao uspjean trgovac umjetnikim predmetima.Adler je koristio ovaj metod i sa grupama, a ne samo sa pojedincima, nalazei da je vrlo podesan i ekonomian za prouavanje linosti. Rana sjeanja se danas koriste kao jedna od projektivnih tehnika.Doivljaj djetinjstva - Adler je naroito bio zainteresovan za razne vrste ranih uticaja koji predodreuju dijete za pogrean stil ivota. On je otkrio tri vana inioca: 1) djeca sa nedostacima, 2) razmaena djeca i 3) zaputena djeca. Djeca sa fizikim ili duhovnim nedostacima nose veliki teret i vjerovatno e se osjeati nespremna da se suoe sa zadacima koje pred njih postavlja ivot. Ona sebe smatraju neuspjenim. Meutim, ako ih roditelji razumiju i ohrabruju, ova djeca mogu da nadoknade svoje nedostatke i da pretvore svoje slabosti u nove izvore snage. Mnogi ugledni ljudi su poeli svoj ivot sa nekim organskim nedostatkom zbog koga su se trudili da to kompenzuju. Adler je bio neumoran u ponavljanju svojih osuda maenja djece, smatrajui da nita gore od toga ne moe da zadesi dijete. Razmaena djeca nisu u stanju da razviju osjeanje za drutvo; ona postaju despoti koji oekuju od drutva da se pokorava njihovim sebinim eljama. Adler ih je smatrao potencijalno najopasnijim slojem drutva. Zanemarivanje djeteta takoer ima nesretne posljedice. Oni koji su u djetinjstvu nailazili samo na grubosti, postae neprijatelji drutva kad odrastu. Njihov stil ivota obiljeen je potrebom da se svete. Ove tri okolnosti - fiziki nedostaci, maenje i zanemarivanje - stvaraju pogrena shvatanja o svijetu i kao ishod daju bolestan stil ivota.

Izvor: K. Hol i G. Lindzi Teorije linosti