Alyssa Palombo • VIOLINIST iz VENECIJE

ALYSSA PALOMBO

Violinist iz VEnECiJE

Prevela s engleskoga Mirjana Valent

Naslov izvornikaAlyssa Palombo

The Violinist of VeniceCopyright © 2015 by Alyssa Palombo

Copyright © za hrvatsko izdanje Mirjana Valent i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati

u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za moju majku, Debbie Palombo, koja je sa mnom prešla jedan ocean kako bih mogla ispričati

ovu priču, i koja je uvijek, uvijek vjerovala.

Plamen. Tako pamtim Antonija Vivaldija: plamen njegove crve-ne kose, plamičke svijeća što su postojano treperile oko njega

dok bi kasno noću skladao; vatru koju bi zapalio u kaminu u hlad-noj, mračnoj zimi, a crvenonarančasti sjaj padao bi mu preko gole kože; strast kojom je svirao violinu, i ne bih se iznenadila da je ta strast zapalila žice i gudalo.

Glazba je jedinstvena vrsta strasti; ona obavija, okružuje, opsjeda. Dijeliti tu strast s drugim bićem znači povećati je, stvoriti intimnost kojoj ništa na svijetu nije slično.

Vivaldi je mojemu životu podario vatru, strast, toplinu. Bilo je jedno vrijeme kada sam — bez njega — bila smrznuta; bila sam poput trupla zakopanog u grobnici od leda.

A sada kada ga više nema, svijet je opet hladan. Ali nije oti-šao zauvijek. I dalje živi u glazbi koju je napisao; i u mojem sjeća-nju. Ali čini se da zadovoljstvo prisjećanja uvijek prati i bol; i ako postoji nešto što sam naučila živeći u Veneciji — tom prekrasnom, neusporedivom gradu vode, glazbe, maski i varke — onda je to činjenica da i užitak i bol moramo proživjeti najbolje što znamo.

Simfonija

PRVI STAVAK

il PrEtE rosso

Travanj — rujan 1710.

3

Gondola je nečujno klizila tamnom vodom kanala. Moj unaj- mljeni gondolijer usmjerio je brodicu tik uza zid jedne u nizu

kuća što su stajale uz kanal i tako propustio drugi brod da prođe pokraj nas.

»Ciao, Luca!« doviknuo je drugom gondolijeru. Prenula sam se jer mu je glas snažno odjeknuo odbivši se od kamena uskog kanala.

Navukla sam kapuljaču ogrtača još više na lice, skrivajući se dok smo se mimoilazili s drugom gondolom.

Stigli smo do mosta i ugledala sam kamene stube koje su vodile na ulicu — onu ulicu. »Stani«, rekoh, a glas mi je bio pri-gušen ispod kapuljače. »Ovdje izlazim, per favore.«

Gondolijer me poslušao, približio čamac stubama i zaustavio se tako da sam mogla skupiti skute i izaći, a on mi je i pomogao pruživši mi ruku. Utisnula sam mu nekoliko novčića u dlan, a on mi je kimnuo. »Grazie, Signorina. Buona notte.«

Pošla sam ulicom, vireći prema kućama ispod kapuljače, tra-žeći onu u kojoj je navodno živio čovjek kojega sam tražila. Prešla sam mostom preko malog kanala, a voda ispod izgledala je dovolj-no duboka da bez traga proguta i mene i moje tajne.

1. Maestro

Alyssa Palombo

4

Ugledala sam je čim sam prešla most. Duboko sam udahnula, potisnula i posljednji trag napetosti, gurnula vrata i, ne kucajući, odlučno stupila unutra.

Ušla sam u neveliku prostoriju koja je zbog nereda što je vla-dao u njoj izgledala još manja. Listovi pergamenta prekrivali su stol nekoliko koraka preda mnom, neki ispisani, neki čisti, mnogi s ispisanim notama. Uz jedan se zid nalazilo klavičembalo, jedva prepoznatljivo ispod hrpe papira na njemu. Izbrojila sam u sobi tri kutije za instrumente koje su veličinom odgovarale violini ili možda ljubavnoj violi. Na stolu među papirima stajala je zapaljena svjetiljka, druga meni zdesna na pisaćem stolu uza zid. One su, uz vatru što je dogorijevala u kaminu slijeva, bile jedini izvor svjetla u polumračnoj sobi.

Za stolom je, pognut nad listom pergamenta i s perom u ruci, sjedio muškarac u iznošenoj svećeničkoj halji. Prenuo se i podignuo pogled, i mogla sam ga prvi put dobro pogledati. Imao je kosu riđu poput žeravice i krupne tamne oči koje su se, kad me ugledao, napola zatvorile od bijesa, a onda i čuđenja. Koliko sam čula, bio je u ranim tridesetima, ali je zbog bolesti u djetinjstvu ili — tako sam barem pretpostavljala — životnih nedaća, imao držanje mnogo starijeg čovjeka. No ipak, ispod ponešto izmučenog izgleda nazirala se iskra živahnosti, vatre, zbog koje je svejedno bio privlačan.

»Tko si ti? Što želiš?« oštro je upitao, namrštivši se i ustavši sa stolice.

Zakoračila sam prema njemu i odgrnula kapuljaču s lica. »Tražim maestra Antonija Vivaldija«, rekoh. »Onoga kojeg zovu il Prete Rosso.« Riđokosi svećenik.

»Hmf«, prezirno je otpuhnuo. »Našli ste ga, iako ne znam zaslužujem li više s pravom naziv maestro. Najurili su me.«

»Znam«, rekoh. Cijela je Venecija znala da je otprilike prije godinu dana maestro Vivaldi maknut, uglavnom zbog nepoznatih razloga, s položaja violinskog majstora i skladatelja na Conservatorio dell’ Ospedale della Pietà, sirotištu poznatom po svojem izvrsnom, isključivo ženskom orkestru i zboru. Nakon toga godinu je dana putovao Europom — ili barem se tako govorilo. Čuvši za njegov

5

VIOLINIST iz VENECIJE

povratak, iskoristila sam prvu priliku i potražila ga. »Mislila sam da biste, ako ste trenutačno bez posla, možda bili voljni uzeti pri-vatnog učenika.«

Ponovo me pogledao poluzatvorenih očiju. »Možda i bih«, reče on.

Očito je očekivao da ću se cjenkati. Usne su mi se polagano izvile u osmijeh kad sam zavukla ruku pod ogrtač i izvadila platne-nu vrećicu punu novčića. Približila sam mu se i pružila je maestru. Razrogačio je oči kada je osjetio koliko je teška i kad ju je otvorio i vidio koliko je u vrećici zlatnika.

»Vjerujem da će to biti dovoljno za prvi mjesec mojih lekci-ja«, rekoh, »a i za vašu diskreciju.«

Pogledao me. »Tko ste vi?« opet je upitao. Kad mu nisam odmah odgovorila, nastavio je. »Ako mi možete toliko platiti, onda si sigurno možete priuštiti da vam namirisani afektirani fićfirić ili netko drugi dolazi u palazzo i poučava vas u komforu vlastitoga doma. Zašto ste došli ovamo — usred noći, ništa manje — potražiti me?«

»To je poduža priča, padre«, odgovorih. »Dovoljno je reći da sam čula kako u cijeloj Veneciji nema boljeg violinista i zato sam se potrudila pronaći vas.«

Namrštio se, nezadovoljan tako maglovitim objašnjenjem, ali nije dalje inzistirao. »Znači, želite naučiti svirati violinu?« upitao je.

Kimnula sam. »Svirala sam, ali prije mnogo godina…« Odmahnula sam glavom. »Dugo je vremena prošlo.« Pet godina, da budem precizna; pet godina otkad mi je umrla majka i sa sobom odnijela svu glazbu iz kuće.

Vivaldi rastreseno kimne, a onda se okrene da izvadi violinu i gudalo — pretpostavila sam da je njegova — iz kutije koja je otvo-rena ležala na podu pokraj njegova stola. Pružio mi je instrument. »Pokažite mi što znate«, rekao je.

Ah, puno je vremena prošlo otkad sam posljednji put držala violinu u rukama, osjetila glatko drvo pod prstima i udisala blag,

Alyssa Palombo

6

slatkast miris laka. Nisam vježbala prije dolaska k maestru, misleći da je bolje ne izazivati sudbinu prije nego što osiguram njegovu pomoć. Zatvorila sam oči uživajući u osjećaju kao da sam se pono-vo sastala sa starim prijateljem za kojega sam vjerovala da ga nikad više neću vidjeti. Onda sam počela.

Počela sam s jednostavnim ljestvicama: C-dur i A-mol. Prsti su mi bili ukočeni i nespretni na žicama, ali nakon što sam svaku ljestvicu odsvirala dvaput, počele su se vraćati stare navike. Kad sam se osjetila ugodnije, počela sam svirati jednostavnu ali lijepu melodiju koju sam svirala dok sam bila mlađa. Sjećanje mi nije bilo savršeno; bilo je nekoliko mjesta na kojima sam zaboravila pokoju notu, ali jednostavno sam to mjesto preskočila i nastavila dalje na sljedeću koje sam se mogla sjetiti. Sve je to bilo prilično neimpresivno, ali jedino sam to znala odsvirati. Kad sam završila, počela sam iznova, ovaj put improvizirajući da popravim dijelove koje sam zaboravila. Bila sam toliko opijena već samim tim što ponovo sviram violinu da sam potpuno zaboravila na Vivaldija, sve dok mi nije lagano spustio ruku na rame i zaustavio me.

»Dobro«, rekao je, više samome sebi nego meni. »Dobro; uopće nije loše. Vidim da ste prirodno nadareni. A svakako svirate sa strašću.« Nasmiješio se i lice mu se preobrazilo. »Poučavat ću vas. Pretpostavljam da imate svoj instrument?«

Kimnula sam, sjetivši se nedirnute violine koju sam ukrala iz sobe svojega brata Claudija. Dobio ju je na dar i bila je majstorski izrađena, no on je nikada nije svirao ni pokazao želju za učenjem. »Da, imam«, odgovorih. »Iako će mi biti… teško nositi je ova-mo.«

Maestro odmahne rukom. »Imam ovdje jednu na kojoj može-te svirati. Znači, želite ovamo dolaziti na satove?«

»Da«, odgovorila sam brzo. »Da, ako je moguće.«»Dobro«, reče on, a oči su mu sjale od znatiželje. »Možemo

li početi prekosutra, recimo oko podne? Ako vam to odgovara.«Zamislila sam se na trenutak. Mogla bih se neprimjetno iskra-

sti u to doba. »Da, odgovara mi.«

7

VIOLINIST iz VENECIJE

»Pretpostavljam da mi nećete reći razlog za takvu diskreci-ju?« upita on.

Nasmiješila sam se. »Kao što rekoh, to je prilično duga priča, padre, i bolje da je sačuvam za neku drugu priliku.« Ili nikada.

»Razumijem«, reče on.»Onda, prekosutra«, rekla sam i krenula prema vratima.»Čekajte«, reče on. Zastala sam. »Signorina, mogu li barem

znati vaše ime?«Pogledala sam ga preko ramena. »Adriana«, rekla sam. Nisam

mogla riskirati i reći mu i prezime jer bi ga prepoznao; zato sam, prije nego što je išta upitao, navukla kapuljaču na glavu i izašla na travanjsku kišu, ostavivši ga da si misli što hoće.

8

Tijekom ona dva dana prije odlaska k maestru Vivaldiju na prvi sat poduke, nastojala sam vježbati što sam više mogla, a to

nažalost nije bilo mnogo. Sljedeće jutro nakon posjeta maestru, zapovjedila sam svim slugama da ne ulaze u moje odaje i ne smeta-ju mi, tvrdeći da me spopala teška glavobolja i da se moram odma-rati u potpunoj tišini. Odglumila sam to vještinom operne dive i poslušali su me, a to je jedino bilo važno. Kad sam bila sigurna da me nitko neće čuti, uzela sam bratovu violinu ispod kreveta, gdje sam je skrivala — što priznajem i nije bilo baš domišljato skrovište — i odsvirala sve ljestvice i arpeggia koja sam znala. Prisilila sam se da ih sviram sve dok nisu bili tehnički glatko izvedeni i savršenog tona, i tek onda sam si dopustila da prijeđem na melodiju koju sam odsvirala maestru Vivaldiju.

Idući dan nisam mogla upotrijebiti istu izliku, pa sam koristila svaku priliku da se zatvorim u svojoj spavaćoj sobi i nečujno vježbam pokrete prstiju i promjene pozicije. Ono za što su mi kao djetetu trebale godine da svladam, sada mi se brzo vratilo, kao da je znanje prikriveno čučalo u mojem umu i čekalo da ga ponovo izvučem.

Kad je došao dan poduke, pretvarala sam se da me opet muči glavobolja i čim me sluškinja odjenula, zamolila sam je da

2. Allegro

9

VIOLINIST iz VENECIJE

me ostavi samu cijelo poslijepodne. Kad je otišla, uzela sam ogrtač s kapuljačom i karnevalsku polukrinku od bijele čipke — Uskrs je već bio prošao i karneval je opet počeo — i iskrala se iz svojih odaja. Pažljivo sam za sobom zaključala vrata — srce mi je tuklo u grlu na pomisao da bi otac mogao doznati — i dršćući od straha i uzbuđenja pohitala sam stražnjim stubama, kroz stražnji izlaz na ulicu koja se protezala iza palazza. Nikoga nisam vidjela i bila sam sigurna da nitko nije vidio mene.

Bila sam možda pomalo glupa, ali glazba je u meni zapalila plamen koji, kad se rasplamsao, nisam mogla ignorirati jer sam se plašila da će me progutati.

Bilo mi je drago što sam si ostavila dovoljno vremena da sti-gnem do maestrove kuće, jer nekoliko sam puta skrenula u pogreš-nu ulicu. Malo je reći da je Venecija labirint uskih prolaza, ulica, mostova i manjih kanala koji se granaju od kanala Grande. Nikada nisam bila vani bez pratnje, među običnim svijetom, i trebalo mi je neko vrijeme da se probijem kroz gomile ljudi koji su navirali i gurali se oko mene, jer svi su krenuli na tržnicu kod Rialta, na posao ili na misu.

Prešla sam isti most kao i prije dvije večeri, ali danas je voda ispod njega svjetlucala zelenkasto poput dragulja dok ju je obasja-valo sunce. Još je bilo prerano doba godine da bi kanali od vrućine počeli smrdjeti zbog sveg smeća u njima. U gradu se mogao osjetiti tek blagi miris morske vode.

Kad sam stigla, dvaput sam pokucala prije nego što sam otvo-rila vrata, znajući da me očekuje. Čim sam skinula krinku spustio se stubama u stražnjem dijelu prostorije, ovaj put odjeven u dobro očuvanu svećeničku halju. Neukrotivu kosu uredno je začešljao i vezao straga crnom uzicom. »Signorina Adriana«, pozdravio me smiješeći se. »S radošću sam očekivao današnji dan i početak vaše glazbene poduke.«

Maestro je očito mnogo ljubazniji kad mu neočekivano ne banete u kuću kasno noću, pomislila sam. »Hvala vam na tim lju-baznim riječima, maestro«, rekoh. »I ja sam s veseljem očekivala današnji dan.«

Alyssa Palombo

10

»Koliko imamo vremena prije nego što morate poći?« upita on pomalo nespretno.

»Moram se vratiti za dva sata«, odgovorih.»Vrlo dobro«, reče on. »Počnimo onda tako da iskoristimo

što više vremena koje imamo.«Pripremio je violinu koju mi je obećao za vježbanje — ne tako

dobru kao što je ona koju sam ukrala bratu, ali bilo je očito da se na ovoj više sviralo — i pružio mi je. Počeo je tako što me zamolio da odsviram sve ljestvice koje sam znala. Učinila sam to zadovolj-na što sam ih se većine sjećala unatoč kratkom vremenu koje sam provela vježbajući protekla dva dana. Nakon ljestvica prešli smo na arpeggia i odsvirala sam ih gotovo savršeno, osim nekoliko nota koje su bile malo oštre.

»Nemojte držati gudalo tako čvrsto«, upozorio me i zausta-vio usred jednog arpeggia. Položio je prste na moje i nježno mi olabavio stisak. Nasmiješio mi se malo iskosa. »Neće ono nikamo pobjeći.«

Kimnula sam i opustila prste, znajući da maestru nikako ne mogu objasniti kako je za mene svaki trenutak s violinom ukrade-no vrijeme.

Odmaknuo se korak unatrag i rukom mi dao znak da iznova odsviram arpeggio. Ovaj put gudalo je glatko klizilo preko žica, zvuk koji je proizvodilo bio je svjetliji i vibrantan, a visina tona postojana. Nasmiješila sam mu se da mu dam do znanja kako čujem razliku.

Kad smo završili s arpeggima, zatražio je da se vratim na pje-smu koju sam mu svirala dvije večeri prije. »Volio bih čuti kako ćete to ponovo odsvirati, signorina«, rekao je. »Koliko god se sjećate.«

Položila sam gudalo na žice i počela svirati. Nakratko sam sklopila oči kad sam osjetila da glazba počinje ispunjavati zrak oko mene i poput perja padati mi na kožu.

Na pola pjesme me zaustavio, opet mi je ruku nježno položio na rame da privuče moju pozornost. Kad sam otvorila oči, stajao

11

VIOLINIST iz VENECIJE

je sasvim blizu mene. »Ispravite zapešće«, reče. Ispružio je ruku, prstima mi obuhvatio tanak lijevi ručni zglob i blago pritisnuo nadlanicu, koja je bila lagano savijena. »Ovo mora biti savršeno ravno kako bi ruka ispravno podržavala instrument i olakšao se rad prstima.«

Ovaj put je jednostavan dodir njegove ruke probudio u meni toplinu i crvenilo koje se iz obraza proširilo prema grudima. S nela-godom sam shvatila da sam samo još više pocrvenjela.

Dio mio, pomislila sam, on je svećenik. Priberi se, Adriana.»Znate li«, reče on, dok sam se nastojala pribrati »da vam

je zglob, dok ste svirali ljestvice i arpeggia, bio savršeno ravan, a držanje pravilno? Ali čim ste počeli svirati ovu pjesmu, držanje vam se promijenilo.«

»Ah«, odgovorila sam. »Ne, nisam to primijetila.«Osmjehnuo se i odmaknuo korak unatrag. »To sam i mislio.

Inače to ne biste činili, zar ne? Ali ja mislim da dok svirate nešto… formalnije i s više strukture, recimo kao što je ljestvica, i vi se držite ukočenije i s više kontrole. A onda, kad počnete svirati melodiju, nastojite odsvirati samu glazbu, ne samo note. Pokušavate uhvatiti emociju tog komada, ono što on govori, i dok to činite dopuštate da vam tehnika pobjegne.«

Zagrizla sam usnu, zlovoljna zbog svojeg propusta, ali osjeća-jući se također prilično razgolićeno i bespomoćno. Kako je uspio sve to zaključiti na temelju nekoliko taktova melodije? »Ispričavam se. Morat ću to ubuduće pokušati ispraviti.«

»Ne, ne«, maestro mi se odmah suprotstavio. »Pogrešno ste me shvatili. Kod violinista, kod istinskog glazbenika, to je upravo ono što se traži. Mogu vas naučiti besprijekornoj, najboljoj tehnici koju možete zamisliti, ali ne mogu vas podučiti emocijama. Ako ne možete sami doprijeti do emocije glazbe, onda ja tu ne mogu ništa. Upravo je to ono što odvaja istinskog glazbenika, istinskog umjetnika, od običnog… instrumentalista.« Dok je govorio, blije-da put mu je poprimila blagu ružičastu boju i bilo je jasno kojoj kategoriji pripada sam Vivaldi.

Alyssa Palombo

12

Čula sam kako mi riječi prelaze preko usana prije nego što sam ih mogla zaustaviti. »Biste li odsvirali nešto za mene?«

Usne su mu se lagano rastvorile od iznenađenja dok me šutke gledao.

Počela sam zamuckivati. »Zato što, kao što sam vam rekla, svi govore kako ste najbolji violinist u Veneciji, a ja vas nikad nisam čula svirati i…« Nisam završila rečenicu, jer nisam mu mogla reći ono što sam zapravo htjela: Želim svojim ušima čuti jeste li ono što svi govore za vas, jeste li zaista toliko vješti, tako genijalni. Želim znati govorimo li isti jezik, jer mislim da je to točno.

Iznenađenje mu je nestalo s lica. Brzo je kimnuo glavom, pre-šao preko sobe i izvadio violinu iz kutije na svojem stolu. Namjestio je glazbalo, podignuo gudalo i počeo svirati.

Ah, kakva je glazba izvirala iz violine Riđokosog svećenika. Iako je samo on svirao, činilo se da glazba buja, raste i ispunjava cijelu prostoriju, sve dok nije zvučalo kao da svira cijeli orkestar, ne tek jedan čovjek. Svirao je komad koji je bio brz i živahan, a ipak strastven i s nekom turobnom crtom. Unatoč određenoj pro-dornosti i brzini glazbe, svirao je glatko i zvuk je bio bogat i pun.

A kakav je to samo bio zvuk. Činilo se nemogućim da obična violina, koju svira naizgled običan čovjek, može pjevati s toliko ljepote. Pomislila sam da kad bi se moglo čuti kako zvuči čisto zlato, onda bi upravo tako zvučalo.

Podsjetilo me to na priču o Orfeju i o tome kako je njegova glazba mogla navesti čak i stijene i kamenje da se miču i plešu. Uvijek sam mislila kako je to glupa priča, ali čuvši Vivaldija kako svira, na trenutak sam povjerovala da je takvo što moguće.

Ne znam koliko je dugo svirao; činilo mi se da svira oduvijek, predivnu melodiju koja se uvijala natrag u sebe i bez prestanka kružila. Srce mi je ubrzalo tako da je sada udaralo u ritmu glazbe.

Ipak, kad je odsvirao posljednje note i odmaknuo gudalo sa žica, osjećala sam da nije dovoljno dugo trajalo, da bih ga mogla slušati cijelu vječnost.

Čim je prestao, okrenuo se prema meni. Šutke sam ga gleda-la. Iako sam se plašila da će pogrešno protumačiti moju reakciju,

13

VIOLINIST iz VENECIJE

nisam mogla prozboriti nijednu riječ koja bi točno opisala ono što sam osjećala.

Naposljetku, kao da više ne može podnijeti tišinu, progovorio je. »Dakle?« upitao je, a glas mu je prigušeno odjeknuo od zidova. »Jesam li ispunio vaša očekivanja?«

Glas mi je bio škripav i nesiguran. »Što je to bilo?«Tijelo mu se ukočilo jer je pogrešno shvatio moje riječi. »Dio

jedne moje kompozicije.«»Bilo je veličanstveno«, provalilo je iz mene. »Mislim da

nikad nisam čula ništa ljepše.«Opustio se, nasmiješio sebi u bradu i vratio violinu u kutiju.

»Signorina, iskazujete mi preveliku čast.«»Istina je!« ponovila sam. »Sigurno znate, ne moram vam

to ja reći, da je to bilo…«»Vrlo dobro«, prekine me sa smiješkom. »Prihvatit ću vašu

pohvalu ako baš inzistirate. Da budem iskren, i meni se komad prilično sviđa.«

Odmahnula sam glavom. »Ne osjećam se dovoljno vrijednom da bih učila od vas.«

»Besmislica«, reče on, a glas mu je bio oštar. »Cijenite ono što ste upravo čuli, zar ne? Iz iskustva znam da to ne bi bio slučaj sa svim ljudima.« Pogledao me. »Mislim da me razumijete.«

Na te riječi osjetila sam čudnu i neugodnu navalu vrućine. »Da«, odgovorila sam. »Mislim da možda razumijem. Da ću jed-noga dana razumjeti.«

Gledali smo se možda trenutak predugo, a onda je skrenuo pogled i kimnuo prema mojoj posuđenoj violini. »Da vidimo možete li opet odsvirati onu melodiju i ovaj put držati zglob rav-no«, reče. »Emocija može biti najkritičniji aspekt glazbe, ali trik je u tome da je možete kombinirati sa savršenom tehnikom.«

Ponovo sam uzela violinu. »U redu«, rekoh. »Pokušat ću opet.«

* * *

Alyssa Palombo

14

To što sam ponovo svirala violinu zapalilo je trajni žar koji sam nosila u sebi, koji je nježno i postojano gorio u mojim grudima. Prije nego što sam otišla iz kuće maestra Vivaldija, dogovorili smo se da se vratim u podne, za tri dana. Znala sam da moji česti dolasci i odlasci neće dugo ostati neprimijećeni. Iskušavala sam il destino, ali nisam mogla prestati. Neprekidno sam mislila o tome; bez obzira na to što radila, u glavi sam stvarala glazbu. Boje su se razlijevale i cvjetale u beskonačnom sivilu koje je godinama vladalo mojim svijetom.

Ali ono što me u mislima najviše progonilo u danima poslije moje prve lekcije, bila je glazba koju je Vivaldi odsvirao. Neprekid-no sam je slušala u glavi kao da je ne mogu zaboraviti čak i kad bih željela. Počela sam osjećati da je ta glazba promijenila nešto u meni, iako nisam znala što.