I

Christine je izgledala kao uvi- jek, samo je bila mršavija. Uprotekle sam je tri godine vidjeladva puta i oba puta sam je zateklabaš u drugom stanju. Kad mi jesada, blijeda, uzbudena irašćupana, širom otvorila vrata,njezina mi je mršavost nakonpobačaja upala u oči više negoprije širok struk koji je najavljivaosretan događaj. Uistinu sam sezbunila. Gledajući je takvu, od-mah se sjetih rečenica iz njezinapisma, grozničave, nesvojstvene joj mješavine histerije i još opas-nije malodušnosti, na koju sammogla odgovoriti samo svojimdolaskom.

-  Došla si – reće ona ipokaže olakšanje koje mi jegodilo. Zagrlismo se.

-  Zdravo, dušo! – prozborihautomatski. – Dakako, došla sam– mirisala je na djecu, ne znamkako bih drukčije mogla opisatitaj miris. Zalijepili su se za nju isapun, i puder, i mokraća, i ras–kužno sredstvo, i keksi, pa je toza mene bio miris djece. Dubokosam je žalila i čvrsto joj grlilakoščata ramena. Zatim seodvojismo jedna od druge ipogledasmo se malo bolje. – Kako

si? – upitah. – Izgledaš dobro.Osjećaš li se grozno?

-  Ne moraš biti uljudna –odvrati ona. – Izgledam grozno,znam to, a i osjećam se tako. Tiizgledaš čarobno, kao obično.Uđi, zacijelo si umorna.

Tada spazih iza njedvogodišnjeg dječačića koji joj segrćevito držao za noge, a kad smoušle u sobu, ugledah i jed-nogodišnje dijete unutar ograde.Oba su me djeteta promatrala vrlo nepovjerljivo. To se nepo- vjerenje još povećalo kad sam imse nelagodno osmjehnula, trudećise da se vladam kao tetica, što mibaš nije polazilo za rukom. Chris-tine kao da nije ništa opazila.Budući da je nastavila pričati nis-am morala, na sreću, nizatineiskrenost za neiskrenošću i jošim coktati jezikom.

– Kako mi je drago što te vidim– reće i spusti moj kovčeg međurazbacane igračke na podu. –Bojala sam se da će te nešto spri- ječiti da dođeš. Cijeli sam danmislila da će mi stići brzojav iobavijestiti me da ne možeš doći– ukloni s naslo– njača plastičnupatku, slikovnicu i vrećicu slat-kiša i sjedne. Namršti se. – Znam,u sobi je nered, ali ne mogu gaizbjeći. Prošlog mi je tjedna

 

 

By Praetorious

4 

prestala dolaziti njegovateljica islužbeno sam zdrava, no nisam još dorasla poslovima. Dopuštamda se stvari gomilaju oko mene, a ja sjedim usred tog nereda icmizdrim. Djeca me ne razumiju,čak mi se čini da ih plašim.

-  Potreban ti je odmor –rekoh prvu glupost koja mi jepala na pamet.

-  O, da – nasmije se ona. –Kako se toga nisam dosjetila? –podgine dvogodišnjeg dječakakoji joj se uzalud pokušavao uz- verati po golim nogama. Smjes-tivši joj se u krilu, gledao menatmureno i vrlo sumnjičavo.

- 

Oprosti – rekoh. – Htjelasam kazati, dobro bi ti došao od–mor. Zar ga uistinu ne možeš sebipriuštiti?

-  Ne mogu do kraja školskegodine – odvrati ona. – Dok Paulne bude slobodan.

-  Mislila sam na odmor bezPaula – napomenuh. – Ne možešli naći nekoga tko bi se brinuo odjeci dok si odsutna? Mogla biodsjesti kod mene. Nisi bila uLondonu već cijelu vijećnost. Bilobi to predivno... kao u stara vremena – odmah me žapljusnulačežnja za prošlošću.

-   Ah, postoji li još uopćeLondon? – izusti ona zamišljeno.– Znaš, katkad ne mogu pov- jerovati ni da postoji, a kamoli dasam nekoć živjela u njemu. Još jeisti?

-  Isti je. Divan. Godio bi tiboravak u njemu.

- 

Bučan je, prljav i divan –reče ona polako.

-  Pun zgrada i ljudi.

-  I trgovina – doda Chris-tine zavidno. – A u njima jeodjeća poput tvoje.

Nisam imala na sebi ništa po–sebno, dapaće na King’s Roadusam često imala dojam da samdonekle staromodna i moralasam podsjećati sama sebe dazarađujem za život mozgom, a nebedrima. No ovdje mi se, kad samse suoćila sa Christininim si-romaštvom, činilo kao da samsišla sa stranica nekog modnogćasopisa. Otprilike ocijenivši ko-liko me stajala odjeća, postidjehse.

-  Baš mi se sviđa sve na tebi– nastavi ona. – Kad se ja više nemogu tako oblaćiti, drago mi ješto barem netko može. Sve ti jedivno, poćevši od cipela.

-  Probaj ih – rekoh, brzo

 

 

By Praetorious

5 

izuvši cipele. Nosile smo isti broj.

-  Neću bez čarapa – odvrationa i namršti se. To nam je, ne–kako, prekinulo razgovor, pa smoneko vrijeme sjedile šutke, a jasam promatrala svoje nožne prstei pitala se bi li trebalo da seponovo obujem. Budući da su micipele bile još nove, donekle sume žuljale i odahnula sam beznjih. – Onda – prozbori iznenadaChristine – kada će ti izići novaknjiga?

Prvi put sam bila sklonapotcjenjivanju svog uspjeha. Vrlobih rado ispričala Christine da sumoji izdavači prekinuli suradnjusa mnom, da sam i ja očajna i dami je život grozan. Osjećala samse krivom zato što sam se dovezlataksijem što se šepirim u svomnovom kostimu i što morampričati o uspjesima.

-   Ah – rekoh – tek idućegodine. Vjerojatno u proljeće.Tek sam ispravila rukopis.

Govorila sam što sam brže mogla i nastojala sve prikazati kaoneizbježan, ali prilićno zamoranposao, a ne kao voljeno dijete ko- je je pošlo za ostalima, tražećisvoju sreću u svijetu koji je,možda, neprijateljski raspoložen.Naježih se pri toj pomisli i,

gledajući Christine i njezinudjecu, pomislih da ona moždaosjeća istu takvu zaštitničkunježnost prema njima i strepi zanjihovu budućnost. Ako je tako, a vjerojatno jest, onda nas dvijeimamo više zajedničkog nego štoi slutimo.

-   Je li im se svidjela? – upi-ta. Jesu li zadovoljni njome?

-  Pa jesu – odgovorih,trudeći se da sve umanjim. – Posvoj prilici. Znaš kako je. Pri-hvatili su knjigu, ali se oduševetek onda kad zarade novac. Tadagovore kako su je od poćetkasmatrali izvrsnom.

Christine se osmjehne, prviput prirodno i opušteno otkadsam došla. Padne mi na pametpomisao da mi ona, zapravo, želizavidjeti, da joj je potreban mojuspjeh i da bih joj, kao neuspjelaknjiževnica, mogla još manjepomoći.

-  Doista si uspjela u životu, je li? – prozbori ona zadovoljno,kao da potvrđuje moju misao.

-  Imala sam sreće – odv-ratih.

-  Baš mi je drago. Mogu sehvalisati tobom pred ljudima.Uspjela si. Ugodna je spoznaja da

 

 

By Praetorious

6 

 je barem netko uspio.

Razmišljajući kako da joj na toodgovorim, pogledah joj ruke,crvene, ispucane i grube, a zatimskrenuh oči prema velikom kla– viru koji je zauzimao trećinu sobei opazih da mu se na poklopcunataložio debeo sloj prašine. Joštražeći odgovor, odahnula samkad je jednogodišnje djetešceunutar ograde zacviljelo zbognekakve nezgode koju nismo za-pazile, pokolebalo se i zatimzaplakalo sasvim ozbiljno. Chris-tine spusti dvogodišnjeg djećačićana pod, premda se bu-nio, i krenepo dojenče koje je plakalo sveglasnije, tražeći utjehu. Kretnjesu joj bile spore i automatske,očito su se ponovile već tisućuputa.

-  Trebalo bi da ti ponudimpiće – reče ona, nadglasavši djećjiplač. – Ne znam što imamo. Mi–slila sam da će Paul sinoć otići utrgovinu, ali nije. Ocjenjivao jezadaće dok nije bilo prekasno zatrgovinu. Pogiedaj sama! Možda je ostalo još malo bijelog vina.

-  Nije važno – odvratih. –Nisam baš naročito raspoloženaza piće.

Ipak sam pogledla i pronašlaostatak vina i, vjerujući da bi nam

ono mogio pomoći, napunila namćaše.

Christine sjedne i spusti do- jenće u krilo. Odmakne ćašuizvan njegova dohvata, no ono ju je pošto–poto nastojalo prevrnuti,a dvogodišnji dječačić pokušavaose opet dokopati dragocjenogkrila.

-  Eto – progovori ona – sadane mogu bez mene, a za deset ihgodina više neću smjeti ni po-ljubiti pred drugima. Jesi li ugod-no putovala?

-  Sasvim pristojno. Upoz-nala sam neku ženu, Radi negdjekao kućna pomoćnica. Nepresta-no je govorila: »London me nezanima baš nimalo. Moji rođaciondje imaju divan stan, na vrhuzgrade, ali nikad ne idem knjima« – pričala sam što samslikovitije mogla, ne bih li zabavi-la Christine. – Užasno je ružna,nosi obične naočale koje je dobilaod socijalnog osiguranja, sa žića-nim okvirom, znaš, i ima dugačaknos, prilično kvrgav na vrhu. Naglavi joj je bila pletena kapica na-lik na šljem, ali šiljasta, tako dame podjsećala na patuljke.Neprestano se hvalisala rođacimai njihovom vikendicom. Svaki putkad bih pomislila da je razgovor

 

 

By Praetorious

7 

završio, ona bi se nag– nulanaprijed i povjerila mi neku novutajnu, na primjer: »Ja samšećeraš«, pa ne bih znala što da joj odgovorim.

-  Možda bi mogla pisati onjoj – natukne Christine, ljulja- jući dojenće.

- 

Možda – inaće mi nijedrago kad mi ljudi predlažu očemu da pišem, no i ja sam većpomislila da bih o toj ženi moglanapisati pričicu. – Dobila je slo-bodno popodne i pošla u kino.Bila je tako osamljena i jadna dasam umalo pošla s njom.

-  I ja sam osamljena i jadna– napomene Christine. – A nemogu otići ni u kino. Dakle menisi potrebnija. Pametno si postu-pila što si došla ovamo – priličnonatmureno se osmjehne. – Menisi potrebnija – digne se, još držećidojenće, a dvogodišnjak joj seodmah uhvati za suknju. – Ti,barem, susrećeš Ijude. Makarosamljene starice u vlakovima. Jane susrećem nikoga. Doduše, ne vozim se vlakovima. Zapravo, neidem nikamo.

U glasu joj se odrazi većazavist nego što sam očekivala iizbije na površinu takvo samo-sažaljenje da sam se uznemirila.

Usprkos pismu koje sam od njedobila, nisam slutila da je takorazoćarana. Sjećala sam je se kaožilave i sposobne. Razljutih sezbog tog pogoršanja i usmjerihsvoju srdžbu općenito na život,plodnost, brak, sve muškarce iposebno Paula, no ponajviše nasudbinu koja je uredila Christinini moj život vrio različito i vrio ne-pravedno. Stidjela sam se svojesreće.

-  Dođi! – reče Christine. –Pokazat ću ti sobu – krenuvši postepenicama, okrene se i os-mjehne ironično. – Nema smislatvrditi da sam danas loše volje. Jer ovakva sam stalno.

 

 

By Praetorious

8 

II

Soba je gledala na polja.Promatrala sam golemu površinuružne smeđe zemlje i zelene travešto se protezala do dalekih novihzgrada na rubu mjestanca. Stajalasam kraj prozora i naježila se.Bojala sam se. Naglo se vratilapanika koju sam osjećala dok je vlak napuštao kolodvor. Tadasam, gledajući kako londonskegrađevine ostaju iza mene i vlakme nosi sve dalje od grada,shvatila da se rastajem s onim što volim i gdje se osjećam kao riba u vodi. Iako mi je godilo što meChristine treba i premda sam jeiskreno željela ponovo vidjeti,umalo sam iskočila iz vlaka.

Kad god se vraćam sa sela ugrad, osjećam gotovo tjelesnoolakšanje. Dok se satima vozimseoskim putovima ili pustim au-tocestama: jedva suzdržavamstrah. Mislim na smrt. Znam dabih umrla bez udobnosti grad-skog života. Za opstanak su mipotrebni rumenilo za usne, vino,centralno grijanje, taksiji, kina itrgovine. Uzaludna su objašnja- vanja da su to samo financijskeprednosti i da se mogu dobitisvagdje. Znam to i spominjem teprimjere samo zato da bih objas-

nila svoje prave potrebe,nelogične i neurotične. Trebambuku, prašinu, zgrade i ljude.Moram ih gledati i slušati okosebe danju kako bih znala dapostojim, a kad se budim noću,opet mi je drago kad znam da su još tu, nadohvat ruke, jer tada vjerujem da mi postojanje neugrožavaju nikakve sile izvan mo- je vlastite.

Stojeći sama u Christininojnezauzetoj sobi i gledajući širokapolja, osjećala sam paniku, alinisam govorila sebi da se moramsmiriti, da sam smijesna, da bitrebalo da se saberem, jer sambeskrajno trpeljiva prema svojimslabostima, a stoga, vjerujem, iprema tuđima. Umjesto toga,navukla sam zastor na prozor,okrenula mu leđa i počela,raspremati svoje stvari. Nisamnajprije vadila odjeću, rućnike ilikozmetička sredstva, jer sve bi tomoglo pripadati bilo komu. Ne,najprije sam izvadila rukopisnajnovije knjige, bilješke zasljedeće djelo i pisaći stroj, pasam sve te svoje talismanepažljivo stavila na stolić kaodokaze vlastitog identiteta,Netremice sam ih promatralanekoliko minuta, želeći uvjeritisama sebe da se nisam upustila u

 

 

By Praetorious

9 

opasnu pustolovinu. III

Kad sam se napokon vratila uprizemlje, čulo se iz zatvorenekupaonice cičanje i pljuskanje vode, a u dnevnoj je sobi bioPaul. Iznenadih se ugledavši ga.Nisam ga još očekivala. Iskrenorećeno, nadala sam se da ću semoći odmoriti i popiti u miru jošmalo vina.

-  Zdravo, Alexa! Kako si? –prozbori on, okrenuvši se od pro-zora kroz koji je promatrao bujan vrt.

-  Dobro – odgovorih.

Rukovali smo se. To me ruko- vanje donekle zbunilo: kod kućese ili samo pozdravim, ili se izlju-bim. Na takva ukočena rukovanjanisam baš navikla. Paulov je sti-sak ruke djelovao poput el-ektrične struje, no odmah rekohsebi da mi se to samo prićinilo.

-  Dakle lijepo je što te opet vidim – reče on i osmjehne se. –Baš mi je drago što si došla. Ste–kao sam dojam da je za Chris tvojdolazak pitanje života i smrti, pami možeš vjerovati da sam sadaodahnuo.

-  Milo mi je što sam opet snjom – odvratih mirno i sjedoh

 

 

By Praetorious

10 

na rub divana.

Budući da je Paul bio visok i da je stajao nasred sobe, suočih se sproblemom kamo da gledam: uuvis, u njegovo lice, ili u nekusasvim desetu stvar, ili ravno unjegove hlaće. Zažmirih.

-  Umorna si? – upita on. –Popij nešto! – gurne mi u rukučašu bijelog vina, ne pitajući mešto ću popiti, jer mi ionako nijemogao ništa drugo ponuditi.

Tada mi sjedne sučelice unaslonjač i zagleda se u menegotovo netremice. Oči su mu bilemnogo modrije nego što sam za-pamtila. Zapravo, što dulje samga gledala, to više sam uviđala danisam zapamtila gotovo ništa nanjemu. Nije ni čudo. Dosad smose susreli samo nekoliko puta i tisu sastanci bili toliko kratki dasam ga zabilježila u pamćenjusamo kao mutnu mušku mrlju uChristininu životu. Medutim, sa-da sam prvi put bila sama s njim ibuljio je u mene. Budući da mi nesmeta tuđe buljenje, pijuckalasam vino i drsko gledala i janjega. U prvi mi se čas činio kaopravi Englez, blijede puti, pra– vilnih crta lica, plavih očiju i kov-rčave smeđe kose. No gledajućiga pažljivije, ustanovih da taj

dojam donekle mijenjaju grčkinos i prilično bujne usne.

-  Onda – prozbori on usko-ro, očito nimalo smeten našimuzajamnim buljenjem, baš kao i ja – kako tvoje pisanje?

Taj mi izraz smeta. Koliko godse trudila, ne mogu sebe uvjeritida u njemu nema nekakvapokroviteljstva, nekakve želje zapotcjenjivanjem. Oni koji nemajunikakvih zlih namjera pitaju:»Kako tvoj posao?« Ili: »Kakonapreduješ?« Ili se zanimaju: »Načemu sada radiš?« Ili pitaju u šali:–Jesi li opet napisala neku dobruknjigu?« Međutim, kad me netkopita »kako moje pisanje«, ondauvijek imam dojam kao da meispituje o nekakvoj djetinjarijikoju, eto, dobrohotno podnoseodrasli. Stoga sam mu se os-mjehnula onako kako se smiješimsnimateljima.

-   A, napreduje vrlo dobro,hvala – rekoh mu. – Ne moramraditi kao uličarka – znala sam dasam, kao dvadeset peto-godišnjakinja, prestara za tu smi- ješnu igru, no nisam joj moglaodoljeti.

-  Drago mi je što to čujem –odvrati on mirno. A onda odigraasa: – Čekaj, je li ti ova nova

 

 

By Praetorious

11 

knjiga četvrta ili peta?

Protiv volje sam mu se divila.Nisam tako zla, nadam se, da sene bih divila kad netko zaslužidivljenje.

-  Treća – odgovorih. – Neproglašavaj me starom prije vremena!

-  Ne, zaista sam mislio,slušajući Chris koliko priča o tebi,da si ih napisala više. Na žalost,nisam još proćitao ni jednu tvojuknjigu. Je li te zaprepastilo topriznanje?

-  Nipošto – rekoh i spustihpraznu čašu na pod. – Rijetkosusrećem ljude koji su neštoproćitali. Zapravo, često se pitamodakle pristiže zarada.

-  Eh, kad bih barem i jamogao reći nešto takvo! – pro-zbori on donekle skrušeno, goto- vo prijazno. Zbunjena tompromjenom, šutjela sam i gledalaga kako vrti čašu u ruci. Imao jeprilično lijepe šake, dugačkih,koščatih prstiju i njegovanih nok-tiju, pa sam uživala proma-trajućiih. Prepustih se ugodnu sanjaren- ju o muškoj ljepoti i važnostiruku, usana i svega ostalog kaoizvora putenosti, tako da sam seumalo trgnula kad je iznenada

rekao: – Onda, kako ti izgledaChris?

-  Dobro – odgovorih od-mah. – Uvijek je bila blijeda imršava kao sada.

-  Zaista? Ne čini li ti sebolesnom?

-  Ne čini. Možda je maloumorna, no to je i razumljivo...

-  Da – prekine me on. – Vrlo je iscrpljena. Dobro bi biloda nekamo može otići i odmoritise, ali to ne dolazi u obzir. Uvijek je bila vrlo jaka, no gubitakdjeteta teško ju je pogodio –namršti se. – Zapravo, pobačaj jebio šok za nas oboje.

- 

Dakako – rekoh. – Žao mi je.

Privremeno smo se slagali i go- vorili iskreno. A onda kao da se,sasvim iznenada, sjetio tko sam,zašto sam tu i kako je počeorazgovor. Žustro skoči na noge.

-  Međutim, što se dogodilo,dogodilo se – reče – i nema svrheo tomu govoriti. Nisam bašuslužan domaćin, je li? Chris meizričito zamolila da te zabavljamdok kupa djecu. Hoćeš li još jed-nu ćašicu?

Prihvatila sam vino, a njemu

 

 

By Praetorious

12 

kao da je bilo drago što neštomože raditi.

-  Onda – prozbori, pruživšimi čašu – kako je u zabavnom ve-legradu? – nije ponovo sjeo, već jepočeo koračati amo–tamo krozsobu, prodirno me pogledavajućis vremena na vrijeme.

- 

 Ah, još je zabavno – odgo- vorih.

 Vrlo jasno sam osjetila da nijeoduševljen mojim dolaskom. Pita-la sam se da li se vlada tako nepri- jateljski prema svim Christininimprijateljicama ili samo premameni, što bi mi, na neki naćin,bila posebna čast. Naišla sam većna takvo držanje kod muževasvojih prijateljica, zapazila sam dame gledaju kao nekakvu prijetnjunjihovoj muškosti i sređenombračnom životu, kao da bihsamom svo– jom prisutnošćumogla u njihovim ženama probu-diti iznenadnu neobuzdanu željuda pobjegnu i odaju se poročnuživotu i izopačenom velegradu.Takve mi bojazni laskaju iistodobno me tjeraju na smijeh, jer najveći dio svog tobožeraskalašenog života provodim uzpisaći stroj, prikliještena roko- vima u kojima moram završitisvoja djela.

Pričali smo nepovezano oLondonu i modi, o kazališnimpredstavama koje sam vidjela ičije kritike je pročitao, onovinarima, a cijelo sam vrijemeimala dojam da razgovara o jed-nom i istovremeno želi neštodrugo. Činilo mi se da u misiimanije potpuno sa mnom, već danešto očekuje.

Kad je u sobu nakon kupanjautrćao dvogodišnji dječačić,ružićast, vlažan i gol, bila samuvjerena da je Paul ćekao baš to.Upadljivo se promijenio. Dječakga je zvao »tatica« i ćvrsto gazagrlio. Zatim su se poćeli igratitako da ga je Paul hvatao, dizao uzrak, spuštao na pod i bježao i tase igra neprestano ponavljala dokobojica nisu ostala bez daha i doku sobu nije došia Christine nosećiu narućaju dojenče. Premda sambila čvrsto uvjerena da je tajprizor prirodan, da se vjerojatnoponavlja svake večeri, ipak samimala dojam da je riječ o pose-bnoj predstavi, pripremljenoj bašza mene. Kao da su mi Paul,igrajući se sa sinom, i Christine,držeći dojenče i promatrajući ih, jasno govorili, iako su se vladalinormalno: »Evo, ovo je pravo.Ovdje su ljubav i sloga, mi smoobitelj i treba da ti zavidiš nama,

 

 

By Praetorious

13 

a ne mi tebi.« Stoga sam sjedila iuslužno ih gledala, igrajući svojuulogu – jer svi smo imali unapri- jed određene uloge – i pitajući sezašto ljudi ne mogu jednostavnoprihvatiti jedni druge, zašto je usvima nama jača želja da iza–zovemo zavist nego prihvaćanje.

Moram priznati, katkad ne-odoljivo čeznem za djetetom,osjećam za njim biološku potrebukao za seksom, hranom ili snom.Ne čeznem za bilo kakvim djete-tom, nego baš za Robertovim. Tame okolnost ponajviše plaši dasam možda zaljubljena u Roberta.Događa mi se to rijetko,uglavnom nakon vođenja ljubavis njim, a taj osjećaj je vrlo mućanzato što ne vidim kako bi u Rob-ertovoj i mojoj budućnosti moglobiti mjesta za dijete. Nikako sebene mogu uvjeriti da bismo mojbrat Peter i ja imali onako sretnodjetinjstvo da smo biii vanbračnadjeca, makar i bogata, pa nemogu, proživjevši tako sretnedane, prihvatiti nešto lošije, po-gotovu na tuđi račun. Uostalom,to je pitanje uglavnom teoretsko, jer Robert ne vjeruje u brak, a ja,nema sumnje, ne vjerujem u ona-kav brak kakav bismo stvoriliRobert i ja.

IV

Kad su djeca zaspala, ugođaj sepotpuno promijenio. Zanimljiva je ta pojava: odrasli se poslije šestsati bude poput nekakvih noćnihživotinja. Oslobodivši se djece,Paul i Christine počeše sprematiigračke u kartonsku kutiju i nositiu kuhinju dječje opršnjake ibočice. Kad su sve spremili,počeli su nalikovati na sebe.

-  Dakle sada se možemoopustiti – rekoše, osmjehnuše mise i natoćiše ostatak vina, nočinilo se kao da su još djelomicegore, u dječjoj sobi. – napokon jemirno.

- 

Da, ugodno je – rekoh. –Uspijevate li pronaći nekoga da vam čuva djecu? Izlazite li često?

-  Ne onako često kako biChris željela – odvrati odmahPaul.

-  Uostalom, u Chelmsfordupostoji samo kino – reče ona islegne ramenima. – Dakle negubim baš mnogo.

-  Iskoristite me dok samovdje – rekoh veselo, zapazivši unjezinu glasu zlokoban prizvuk.Nisam htjela da veče završi pre-rano. – Ja ću vam čuvati djecu, a

 

 

By Praetorious

14 

 vas dvoje možete izići.

Oboje progovore u isti čas.

-   A, ne... – reče Christine izastane.

- 

To je plemenito od tebe –nastavi Paul – no vjerojatno ti ni- je sasvim jasno kakav posaopreuzimaš.

-  Brzo ću naučiti sve štotreba – odvratih. – Zašto ne bihnaučila?! To je korisno iskustvo.

-  Nije moguće da pomišljašna rađanje?! – prozbori Paul ipodigne obrve.

-  Ne budi smiješan! – rečemu Christine prilićno osorno. –Ona smatra da joj je to iskustvokorisno za knjige – naglasiposljednju riječ tako kao da ježivot, po važnosti, tek na drugommjestu, iza knjiga.

-  Dabome, sve je to voda nanjezin mlin – odvrati on. – Sve ćeto ona iskoristiti.

Nije mi se svidio njegov ton, alimorala sam priznati da govoriistinu.

-   Alexa, kako je Robert? –progovori tada Christine. – Nisiga još ni spomenula.

Premda sam znala da će se ta

tema kad–tad načeti, ipak mi seokrenuo želudac pri spominjanjuimena. To je neizbježno, čini mise, gotovo uvjetni refleks. Trebalobi da se već priviknem.

-  Koliko znam, dobro je –odgovorih. – Sada je u New Yorku– odmah ugledah avion kako uzli- jeće i sebe kako ga promatramkroz staklo aerodromske zgradezačuđena zasljepljujućim suzamai iznenadnim predosjećajem da više nikad neću vidjeti Roberta.

- 

Tako? – izusti Paul. – Štoradi ondje?

-  Ondje mu živi majka –odvratih. Ne mogu razgovarati oRobertu, uvijek govorim o njemušto manje mogu. On i nova knjiganajveće su tajne u mom životu. –Otišao je u posjet majci.

-  Mislila sam da je ona Eng-leskinja – reče Christine.

-  Da, Engleskinja je, ali živiu New Yorku. A otac mu živi uKaliforniji – dodah, nadajući seda ću time završiti razgovor onjima, no prevarila sam se.

-  Zgodno – reče Paul,promatrajući me.

-  Razveli su se – napome-nuh.

 

 

By Praetorious

15 

To ih zbuni. Rekoše »o«,držeći se kao da im je nelagodno,kao da su se suočili s nečim očemu se inače ne prića, na prim- jer: sa smrću. Zbog njihove samse reakcije najednom upitala ukakvu im je stanju brak. Ljudi sečesto podsvjesno boje da jenesreća zarazna. Tako se, naprimjer, može objasnitidruštveno izopćenje na koje sežale udovice.

-  Pročitala sam Robertovuknjigu – reče kolebljivo Christine.

-  O! – izustih. – Pripadašmanjini.

-  Zaboga, zar nije prošladobro? – zapita ona. – Nagovorilasam knjižničara da je naruči kadsi mi ispričala da izlaziš s njim.

-  Lijepo si učinila – rekoh. –Barem je prodan jedan primjerak.

Umalo se nasmiješih dok samto govorila, ne zbog Robertovaneuspjeha, koji me iskreno uz-nemirio, već zbog izraza »izlazišs njim«, jer se on gotovo i nemože primijeniti na Roberta imene. Idemo u krevet, svađamose, pričamo preko telefona, aligotovo nikad ne izlazimo. Riječ»izlaziti« nagovještava kino, večere, šetnje kroz park, a sve to

 vodi prema matičaru i stvaranjudoma.

-  Kako se zove knjiga? –upita Paul. – Čini mi se da sam jepročitao.

»Skitnica« – odgovorih koleb–ljivo, jer žalosno je, blago rečeno,što se ne mogu diviti djelu čovje-ka s kojim sam prisna.

-   A, da. Pročitao sam je.Robert... Vyke... tako se zove pi–sac?

-  Da, tako se zove.

-  Hm – nastane dugastanka, koju sam i očekivala.

-  Dakle ne mogu, na žalost,kazati da mi se svidjela.

- 

To je u redu – rekohžustro. – Koliko znam, nije se ni-komu svidjela.

-  Dragi, ne budi tako grubprema Alexinim prijateljima –umiješa se Christine. – Čini mi seda je knjiga ... vrlo pametna. Ni–sam je, zapravo, razumjela, ali mise čini pametnom.

- 

Zaista? – prozborih. Slutilasam da će kazati nešto takvo. – Vrlo si milosrdna. Ja je ne sma–tram pametnom. Žao mi je što nemislim drukčije.

 

 

By Praetorious

16 

-  U njoj se govori o nekommomku koji se potucao poSjedinjenim Državama, je li? –Paul se mrštio prisjećajući se.

- 

Da – kako mi je mučna bi-la ta tema! Robert, kao pisac,podsjeća na Mailera, Kerouaca iRechyja, ali ne pokazuje ni deset-inu njihove darovitosti. A tal-entiran je. Naše se najžešćeprepirke vrte oko zloupotrebenadarenosti, njegove i moje. Ontvrdi da sam ja opsjednutaplitkim temama, a ja tvrdim da jeon opterećen traženjem dubo–kog smisla, odnosno željom dabude dubok i važan. Stalno setrudeći da bude dubok, up-ropaštava stil i umanjuje svojedruge vrline. Ljutim se zbog toga, jer Robert nije pravi romanopisaci trebalo bi da to već spozna. Prije je pisao za novine kratke pripovi- jesti, cinićne, zabavne i žalosne,britke i jezgrovite. Bile su mnogobolje nego što misli. Međutim, onih prezire. Nikako ne možeshvatiti da je svag– dašnja temaduboka ako je dobro obrađena, aduboko umovanje da je plitko ako je loše napisano. Još gore. Na-duto. Mutno. Dosadno (što jenajveći zločin). – Prihodi odprodaje knjige nisu pokrili nipredujam – rekoh.

No Christine ostane tvrdoglavopri svom iz milosrđa prema Rob-ertu ili iz uvjerenja da ja ipakneuspjeh svog dragog smatramnezasluženim.

-  Prihod nije jedino mjerilo, je li, Alexa? – reče. – Znam, ti do-bro zarađuješ i zaslužila si taj no- vac, ali mnogi pišu divne knjigekoje im ne donose gotovo ništa.

-  Da, tako je – odvratih, uz-dahnuvši. – Međutim, Robert nepripada među takve pisce –htjedoh spomenuti kratke priče,to bi bilo pošteno. Ali nekako nemogu pričati o njima, osjećam senagom ako drugima govorim onjima. Kao da potanko opisujemkako je Robert spretan u krevetu.– Jednostavno, on nije stvoren zaromanopisca. Odviše usporavaradnju, ubacuje suvišne pojedi-nosti... hoću reći, pogrešne po- jedinosti... i govori maglovito dvaputa umjesto jasno jedanput.Ukratko, »Skitnicu« nije trebaloobjaviti.

-  Stroga je kao kritičar, ha?– reče Paul, pogledavši Christine.– Ne bih joj htio biti momak.

Uzrujala sam se zato što sammorala pričati i razmišljati o Rob-ertu, pa izgubih vlast nad so–bom.

 

 

By Praetorious

17 

-   A, razumijem – rekoh. –Smatraš da to govorim zlobno za-to što smo oboje pisci. Ti smiješkazati da ti se ne sviđa knjiga, ali ja moram glumiti da je dobra za-to što... – oklijevala sam. Riječ»ljubav« čini mi se odviše osob-nom a da bih je upotrebljavalapred svima, radije bih se svuklana javnom mjestu. Mnogo radije.– Zato što spavam s autorom –dovrših ljutito. Kad god seosjetim ranjivom, razljutim se.

-  Oprosti – reće blago Paul,no glas mu je odudarao od izrazatvrdih plavih očiju.

Očekivala sam da će Christinezbuniti moja neuglađenost, kaošto je zbunila Paula. Čekala samkaznu, znajući da će biti oprav–dana. Međutim, ona me iznenadimajčinskom brigom i toplinom.Ustane, priđe i stisne mi rame.

-  Dušo moja – reće mi –očito ti nedostaje. Nisam tesmjela ispitivati o njemu.

Njezin me se postupak dubokodojmio. Teško je pokazatinježnost prema nekomu predtrećom osobom, a još jedvostruko teže zagrliti prijateljcupred mužem. Vjerojatno je ljubavutroje moguća jedino izmeđuroditelja i djeteta. Sjetih se tada

da me je Ćhristine privukla baš tanjezina sposobnost da dopre doljudi. Ona posjeduje čudesnu top-linu koja svladava ustaljenu kru-tost.

-   Ja sam grozna prostakuša,to je očito – rekoh i svi se nasmi– jasmo. Odlućih okajati svoj gri- jeh. – Idem gore, donijet ću bocui svi ćemo se napiti. Imam ukovčegu viskija. Volite li viski?

Da, vole ga, rekoše, ali nije po-trebno da otvaram viski. Paul ionako mora otići u trgovinu.

-  Pa, neka ide – rekoh,dižući se. Najednom sam bila vrlo vesela Previše bijelog vina počelo je neopazice djelovati na mene. – Ja ga ne zaustavljam. Nekadonese sve što želi, pa ćemo pro-slaviti ovu zgodu.

-  Oh – izusti Christine –kao u stara vremena! Idem skuha-ti večeru dok još mogu stajati nanogama.

Nestane u kuhinji, Paul ode utrgovinu, a ja u spavaću sobu,gdje sam, ne žureći, potražila viski i polako brojila do sto, kakobih se smirila.

Paul je donio pivo i vino aChristine je pripremila izvrsneodreske, pa smo svi troje

 

 

By Praetorious

18 

razgovarali vrlo glasno i prijate-ljski o zajedničkim znancima izstudentskih dana, o navikamanekih učenika i nastavnika izPaulove škole i o zabavnoj straniroditeljstva koja nadmašuje sveteškoće. Taj je razgovor potrajaosve do ponoći, a onda Paul iChristine napomenuše da ćemose ujutro kajati, ako odmah neodemo na spavanje, jer se djecauvijek bude u šest. Odmah samnam natočila još viskija, branećise već u mislima od tako grubogbuđenja, pa smo nastavili razgov-arati još jedan sat, ali već mnogomirnije, opuštenije. Promatralasam ih i razmišljala o njima, za-dovoljna tom večeri, ali iosjećajući se prevarenom, jer bih,da sam provela veče sama bilo saChristine, bilo s Paulom, svakakoupoznala sugovornika, uspostavi-la bih vezu. U jedan odosmo naspavanje.

V

Najvažnija je veza, mislila samdok sam pijano teturala po sobi.Kad bih mogla birati, najradijebih provela život u vlaku bezhodnika, sama u odjeljku sasuputnikom koji bi se mijenjaona svakoj stanici. Međutim, sadami je najvažnije da pronađemspavaćicu, mislila sam. Da imambarem toliko pameti koliko jeima buha (zašto baš buha?), bilabih raspremila stvari čim samdoputovala, znajući da ću, posvoj prilici, biti pijana u vrijemelijeganja u krevet. Završit ću kaoalkoholičarka. U kakvu mi je većstanju jetra? Ah, dajem sve za jednu spavaćicu. Evo je. Divno!Obuci je! O, kako je hladno uovoj sobi! Dabome, električnagrijalica ne može nadomjestiticentralno grijanje i električnuplahtu... Oho, u krevetu jetermofor! Dobro će mi doći.Svaka sitnica pomaže.

Kako li je tiho! Da sam trijez-na, vjerojatno bih cijelu noćležala budna. Nema prometa,ničega. Ne lupaju vrata, ne pro-laze automobili, ne dovikuju seljudi prije spavanja. Kako onimogu to podnijeti? A ujutro će,mogu se kladiti, iz sveg glasa

 

 

By Praetorious

19 

kričati ptice. Ako me ne probudeptice, probudit će me djeca. Ne-ma sumnje. Napomenuli su mi već da se bude u šest. Upozorilisu me. U šest. Nije moguće. Kakose mogu probuditi tako rano?Kladim se da se Peter i ja nismonikad budili u šest. Ne sjećam se.Budući da su nam roditelji bilinoćne ptice, zacijelo se nismobudili u rane sate. Majka me li- jepo odvraćala od dolaska ovamo.»Zlato, poludjet ćeš ondje. Pa toti je Essex, ne zaboravi!«Pametno me opominjala. Ah,kako su mi noge hladne!Termofor je već mlak. Doduše,što sam drugo mogla i očekivati?U krevetu je cijelo veče. Sva srećašto imam dugaćku kosu. Baremmi je vrat topao. I Christine jeprije imala dugačku kosu. Sada joj je odrezana, zataknuta izaušiju, raščupana. Jadnice moja,kako se sve promijenilo! Oče– ki- vala si koncertne turneje, cvijeće,plješak, crne baršunaste haljine.Kad budemo slavne, govorilesmo. Kad budemo slavne...

VI

 Jutro je bilo strašno, bašonakvo kakvo sam očekivala.

– Slutila sam da si budna –reče Christine kad mi je donijelačaj. – Tko bi mogao spavati uzovakvu buku u kući?!

Bilo je osam sati i već dva satasam ležala u krevetu pokušava- jući uvjeriti sebe da još spavam ilida ću ponovo zaspati ako budemmirna, dok je dojenče vrištalo advogodišnjak uporno toptao pen- jući se uz stepenice i silazeći niznjih. Prije ustajanja sam moralazatražiti od Christine aspirin, a vani su mi se ptice rugale kao štosam i očekivala.

Šminkala sam se pol sata, jersu mi se tresle ruke. Šminkanjemi je, kao i uvijek, bilo ugodno.Gledajući kako mi šminkapostepeno prekriva blijedu, žutu,pjegavu kožu obilježenu mamur-lukom, zahvaljivala sam su- vremenoj znanosti i svim onimmarljivim kemićarima koji se kor-iste svojim znanjem za pre-rušavanje žena umjesto za spa–šavanje ljudskog roda. Zapravomi je sasvim svejedno spašavaju lime od raka ili ružnoće.

 

 

By Praetorious

20 

-  Izgledaš divno! – razveselime Christine kad sam se napokonpojavila u kuhinji.

-  Nipošto se ne osjećamdivno – spustih se na stolicu izastenjah – Ne smijete mi to višedopustiti.

-  Što? – ona se osmjehne vedro, još u kućnoj haljini, ne-našminkana.

Nastavi trpati žlicom neštoodvratno u usta dojenčeta, advogodišnjak joj se igrao okonogu teretnjakom i kockama.

-  Zadržala sam nas noćaspredugo. I previše sam popila –rekoh.

- 

Svi smo krivi – dojenčeispljune hranu, koja padne naopršnjak i pridruži se drugim,starijim mrljama. Christine muobriše usta i ponovo napuni žlicu.– Ipak, isplatilo se.

-  Sada mi se čini da se nijeisplatilo – nisam smjela naglookrenuti glavu ni na jednustranu.

-  O, jadnice, zar se osjećašgrozno? Možda si popila malo više nego mi.

-  Nesumnjivo sam popila više. Uvijek pijem više. Više nego

itko drugi. To je užasno, znaš,Christine. Bilo bi sve u redu dasam muško, ali budući da nisam,užasno je.

- 

Zašto?

-  Pa pijani su muškarci,nekako, društveno prihvatljiviji,nije li tako? A pijane žene društvone prihvaća. One su odvratne. Pi- jandure. Upropastit ću pre-dodžbu o sebi i svoj izgled, što je još važnije. Prerano ću ostarjeti.

-  Zašto onda piješ? – zapitamirno Christine.

-  Hrn, zašto? Vjerojatnosamo zato što mi se sviđa okuspića. Ne sviđa mi se pijanstvo,gadno se osjećam kad sam pijanai mrzak mi je mamurluk, ali ni-kad se na vrijeme ne sjetimposljedica. Pijem i pijem, po svojprilici samo zato što mi se sviđaokus. Kad bi mogli napraviti ko-kakolu s okusom viskija, sve bibilo u redu.

-   Ja mislim da si ti i ovako uredu – odvrati Christine i nasmijese. – Popij kave, na štednjaku je.Pripremit ću doručak čimnahranim Simona.

Donekle me zbuni spoznaja dadojenće ima ime. Nalikovalo mi jena bezimeno, pohlepno,

 

 

By Praetorious

21 

nemoćno biće. No narast će ipretvoriti se u odraslu osobu na-lik na svoje roditelje. Svi smotako poćeli. Upitah se kako sezove drugo dijete. Znala sam dabih se morala sjećati imena.Dobila sam obavijest o njegovurođenju, o imenu i težini, sve oneuobičajene podatke koji se gu–raju pod nos širokom krugu zna–naca, a zanimaju samo najbližurodbinu.

-  Paul je već otišao? – zapi-tah, nalijevajući crnu kavu.

-  O, da, odavno. Ovogtjedna radi rano. Oh, dušo... –obrati se Christine dvogodiš-njaku, koji je, uglavnom zato štose zabuljio u mene, natrpao pre- više kocaka na teretnjak, pa secijela hrpa prevrnula. Zacmizdrio je ljutito, pogotovu kad je Chris-tine kleknula kako bi mu pomo-gla. – Daj, mama će ti to složiti –najednom, ustanovivši da mu višenije u ustima puna žlica, dojenčeiznenađeno zaplače. Znala samda bi trebalo da neštopoduzmem. Što? Razmišljalasam. Otvoreno priznah sebi po–raz, kukavičluk, nesposobnost ipridavanje veće važnosti bluzi oddžerseja i hlačama, potpuno no– vima. Popih još kave, prezirućisama sebe. – Oh, sada se i on

rasplakao – reče Christine, ne-obićno vedro podnoseći sve to. –Znaš, čini mi se da nikad ne plačuodvojeno. To je nekakva urota. Ili je potpuno mirno, ili je u kućipakao. Cini mi se kao da imamblizance, samo što sam malopredahnula između njihovarođenja. Dobro, dušo, odmah ćešdobiti papicu.

-  Trebalo bi da tipomognem – rekoh, svjesnakrivnje i tražeći oprost grijeha aChristine mi ga dade široke ruke.

-  Ma ni govora! Kako bih sesnašla da nisi tu? Ovako mi jesvakog dana. Samo budi i daljelijepa i pričaj sa mnom, to mi jenajvažnije.

Bila sam joj duboko zahvalna.Pogledah je vrlo nježno. Ljudi sučesto popustljivi prema meni, ato, bez sumnje, šteti mom karak-teru, kao što slatki kolačići štete vitkosti.

-  Zašto ne potražiš nekudjevojku koja bi ti pomogla čuvatidjecu? Ima u Engleskoj mnogostudentica koje su došle ovamoda nauče jezik i izdržavaju seradeći po kućama – rekoh, kao daću, predloživši rješenje, skinuti sasebe odgovornost.

 

 

By Praetorious

22 

-  Koja bi htjela živjetiovdje? – odvrati Christine. – Meni je dobro, ali djevojke iz ino-zemstva žele biti u Londonu.

- 

Da, tako je – složih sekolebljivo. – A tebi je dobro?

-  Što?

-  Tebi se sviđa život ovdje?

-  Budući da ne mogu biti uLondonu, svejedno mi je gdjesam – slegne ramenima. – Nemogu birati, pa se moram pomiri-ti sa stanjem.

Uznemirih se. Mrsko mi je kadse netko s nečim mora pomiriti, ašto hrabrije to podnosi, ja samgnjevnija. Želim da svima budeuvijek što bolje, osobito mojimprijateljima. Dabome, ako se netraži ni– kakva žrtva od mene.Nezgodno je što sebe tako dobropoznajem.

-  Zašto? – rekoh. – Zašto nemožeš birati? Paul bi mogao radi-ti kao nastavnik bilo gdje.

Christine se osmjehne. Većsam se navikla na taj smiješak. Vidjela sam ga jučer nekoliko pu-ta. Činilo mi se da mi zaista go- vori ovo: ne razumiješ još, ali ćuti objasniti, zaista nije tako lošekao što misliš, jer sam to već pri-hvatila.

-  Da, teoretski bi mogao –odgovori Christine. – Međutim,postoje dvije–tri zapreke. Ako sene varam, objasnila sam ti ih upismu.

-  Nisi – rekoh. – Inače bihse sjetila.

-   Vjerojatno sam u početkubila odviše srdita a da bih topričala bilo komu – odvrati ona – A poslije mi se to nije činilo tako važnim da bih pisala. Dakle post-oje dvije zapreke. Prva je ovakuća. Kupili smo je jeftino, no bi-la je stara i trebalo ju je modern-izirati, a nismo mogli dobitidovoljno velik zajam na Paulovuplaću. Uostalom, nismo imali nipolog. Stoga nam je novacpozajmila Paulova majka. Znaš da je ona udovica? – kad sam kim-nula, nastavi: – Dakle, uzeli smocijelu njezinu ušteđevinu. Sada joj vraćamo novac uz onakve ka-mate kakve bi dobila da ga jeuložila negdje drugdje. Postupila je vrlo lijepo – doda tako auto-matski kao da prisiljava sebe dato izgovori kad god priča ozajmu.

-   Vrlo lijepo – složih se.

-   A htjela nam je pozajmitinovac bez kamata – reče brzoChristine, gotovo kao da se brani

 

 

By Praetorious

23 

– ali Paul... mislim, oboje smosmatrali da to ne bi bilo pošteno.Zapravo, nismo htjeli prihvatitizajam a da ne plačamo kamate.Samo, moramo joj vratiti dug zadeset godina, jer joj je ... ovaj...pedeset pet godina. Dakle,premda smo jeftino kupili kuću iza deset godina više nećemo ima-ti duga – pobjedonosno se os-mehne – zasad smo bez novca.

-  Da, mogu zamisliti. Da-kako. A koja je druga zapreka?

Ona uzdahne, prilično teško.

-  Ma nije riječ ni o čemuosobitom – reče. Međutim, nijeizgledala tako kao da je posrijedinešto nevažno. – Paul radi u svo- joj nekadašnjoj školi.

-  Nisam to znala. Zašto se vratio u nju?

-  Pa vjerojatno opet, don-ekle, zbog majke... ona radoposjećuje djecu... ali ne znam,možda bi se vratio i da nemamajke, možda bi došao zbog Jen-kinsa.

-   Jenkinsa? – upitah.

-  Školskog ravnatelja. On jepredavao Paulu, pa ga Paul pose-bno poštuje. Uvjeren je da mu jebaš Jenkins omogućio da se upišena fakultet. Znam, to je be-

smislica, jer bi se Paul svakakoupisao, no utuvio je sebi u glavuda je Jenkins izvanredan nas-tavnik i da bi od njega mogaomnogo naučiti. S druge strane,čeka da on umre.

-  O, baš zgodno – rekoh. –Znaš li kako će dugo morati čeka-ti?

Ona se nasmije nervozno, kaoi većina ljudi kad se razgovara onekoj ozbiljnoj temi.

-  Pa sad, ne čeka on željnonjgovu smrt. Hoću reći, bit će mužao kad Jenkins umre, zaista će seražalostiti. Donekle se i bojim togdogađaja. No istina je, dobit će Jenkinsovo mjesto barem jeprilično siguran u to. Dabome,škola će objaviti oglas, ali to jepuka formalnost. Da, nesumnjivoće mu pripasti taj položaj. Jenkinsga već priprema za novu dužnost.

-  Koliko je godina Jenkinsu?

-  Točno pedeset pet, azdrav je kao riba.

Pogledasmo se i prasnusmo usmijeh.

-  Ne biste li mu – rekoh –mogli podmetnuti nogu nastepeništu ili ga ukloniti nekakodrukčije? Zar ne bi mogao bitipristojan i povući se u mirovinu?

 

 

By Praetorious

24 

Christine se smijala dok nijemorala obrisati oči. Opazih da jenjezina histerija odraz prijašnjenapetosti.

- 

Mogao bi – proizbori na-pokon – ali neće. Zašto bi?

Pitala sam se koliko smijemprigovarati. Muževe i rodbinunjihovi najbliži i najdraži mogupsovati koliko god hoće, ali akose napadima brzopleto pridružinetko sa strane, makar i prijatelj,brzo će izvući kraći kraj.

-  Znači, Paul se potpunopomirio sa čekanjem? – natuknuhoprezno.

-  Da, pomirio se. Potpuno.

- 

Čekat će gotovo deset go-dina – nastavih, izvrgavajući seopasnosti.

-  Da, deset godina – odgo- vori ona.

-  Za to bi vrijeme mogao,po svoj prilici, postati upravitelj iu nekoj drugoj školi.

-  Dakako, mogao bi – onaskrene pogled u stranu. – Sma–traju ga vrlo dobrim nastavni-kom.

-  Dakako, uvjerena sam uto. Dakle za deset će te godinaisplatiti dug za kuću.

-  Tako je – reće ona veselo inaglo ustane. – Bit ćemo bogati.Kad navršim trideset šest godina,bit ću bogata.

 

 

By Praetorious

25 

VII

Zbog svega toga bila sam uvečeprilično loše volje. Sjedila samsama s Paulom, koji je opet imaozadatak da »zabavlja Alexu«. Nijemu, čini se, ni za trenutak palo napamet da bi on mogao spremitidjecu na spavanje i pustiti Chris-tine da razgovara sa mnom, iako je u toku dana provodio vrlo malo vremena sa sinovima i nipošto senije, radeći u školi, mogao umor-iti više nego Christine kod kuće.

Dok smo sjedili i pijuckali bije-lo vino, ogorčeno sam razmišljalao nepravdama u životu. Kad samnapisala »Zlaćanu djevojku sasrebrnom žlicom« i razljutilamnoge, htjela sam pokazati danemaju samo odabrani, posebnonadareni, poput Christine i mene,pravo na uspjeh, već da životmože biti raznolikiji, bogatiji iuzbudlji– viji i za prosječne ljude.Zaprepa– štena sam kad god vi-dim malodušnost i prihvaćanjelošijeg života nego što bi se mog-ao postići. Treba uvijek težiti zaboljim, a čak i neuspjeh može bitidivan. A, evo, Christine jeprotjerana u zabit, opterećenadjecom, lišena glazbe i si–romašna. Založila je svoj život dabi sa trideset šest godina dobila,

možda, udobnosti. Morat će sepunih deset godina patiti za tusićušnu nagradu. To nije pošteno.Nije ni podnošljivo.

Paul je držao u rukama mojeknjige, neprestano ih okretao ipregledavao.

-  Koju da pročitam? – upita.– Budući da si sada ovdje, trebada pročitam neku od njih. Koja jenajbolja? – hladno mi se os-mjehne, a plave su mu oći bileneprijateljske.

-  Na to ti mogu lako odgo- voriti – odvratih mu, smiješeći se.– Koje ti je dijete najmilije?

-   Aha! Znači, tako je to.

Promatrala sam njegove šakena mojim knjigama i htjela mu ihistrgnuti prije nego što im naudi.Osjećala sam se kao da gledamnekoga kako gladi maće, a znamda bi ga najradije zadavio.

-  Zar ti se nikad ne čini dapropuštaš pravi život? – upita on.

-   A tebi se čini da pro-puštam? Mislim da je raddovoljno stvaran, nije li tako?Čini li se tebi da je tvoja školanestvarna? Predaješ učenicimaumjesto da živiš?

—   Ja imam posla sa živim

 

 

By Praetorious

26 

ljudima, sa stvarnošću –netremice me promatrao, jošokrećući knjige. – A ti pišeš iz-mišljotine. Ili je, možda, posrijediautobiografija?

 Vrlo jasno sam naslutila kamo vodi razgovor. Zanimalo ga je,zapravo, koliko sam sebe unijelau knjige, isplati li ih se proćitatikako bi doznao ponešto o meni.

-  Ne, nije to autobiografija.Barem ne sasvim. Nipošto. To jemješavina. Ne mogu ti objasniti.

-  Baš šteta – odvrati on. –To pitanje zanima svenestručnjake, a ovo mi je bilamožda jedina prilika da ga izre-knem. Rijeko susrećem pisce –izrazom lica kao da je htio kazati:na svu sreću.

-  Mogu ti ispričati kako radiErin – rekoh, želeći što prijeskrenuti razgovor sa sebe. – Zaci- jelo si čuo za nju... Erin Gould.

-   A, da, čini mi se da jesam.Doduše, rijetko čitam romane.

-   Ako čitaš ugledne novine,»The Times« ili »The Observer«,onda si vjerojatno vidio Erininoime. Ona je, nerha sumnje,najbolja književnica ispodtrideset godina u Engleskoj.

-  Bolja i od tebe? – Paul

podigne obrve.

-  Dakako, bolja i od mene.Sasvim mi je jasno koliko vri- jedim.

-  Zaista? Iznenađen sam –počne čitati na reklamnom omo-tu knjige o mojoj izvanrednoj da-rovitosti.

-  To je reklama – napome-nuh kad je zastao kako bipredahnuo. – Citaš reklamu,kažem ti.

-  Pa što onda? – doimao seiznenađeno. – Nisi ti napisala tajtekst na omotu, je li?

-  Nisam. Doduše, i to seponekad događa. Ali nema svrhečitati to. Vjeruj mi, to ne značiništa. Moraju pisati tako da biopravdali objavljivanje, pogotovukad je riječ o prvom romanu.

-  »’Unutrašnji svijet’ oz-naćava početak jedne uzbudljivekanjere« – čitao je naglas. –»Alexa King nije običan početnik, već sjajan i originalan romano-pisac te je pred njom blistavabudućnost...«

-  Očito ne može biti izamene – rekoh srdito.

Nisam naročito sklona svomprvom izdavaču. Zahvalna sam

 

 

By Praetorious

27 

mu samo zato što mi je omogućioobjavljivanje prve knjige, doduše,zaradio je na meni.

-  Zar ti to nije udarilo uglavu? – upita on zainteresirano.

-  Kako bi mi mogla udaritiu glavu obićna reklama?! – odgo– vorih, nadajući, se da ne govoritako ograničeno i u razredu,inače jao njegovim ućenicima. –Zar ti uistinu vjeruješ u sve onošto možeš pročitati, recimo, ureklami o jajima?

Pogledao me sumnjičavo kaoda želi kazati: »Ipak, ti shvaćašsvoj posao mnogo ozbiljnije.«Dakako, imao je pravo. Tadaokrene poleđinu »Zlaćanedjevojke« i poćne čitati kritiku»Unutrašnjeg svijeta« koju je ob- javio »Sunday Telegraph«, kritikukojom se najviše ponosim.

-  Dakle, tako – reče kad ju je pročitao. – Što misliš o tomtekstu?

-  Lijep je, dabome – odgo- vorih ukočeno.

Nipošto mu nisam htjela odatišto me najviše obradovalo. Ujutrome, pošto smo prvi put spavalizajedno, pozvao telefon Robert inije me upitao: »kada bismo semogli ponovo sastati?« niti:

»Jesam li ostavio kod tebeupaljač«? niti me upozorio: »Nereci ništa mojoj ženi!« (doduše,nema je), niti mi se isprićao štome zove u osam ujutro, iako jeotišao od mene u tri u noći i od-nio u džepu »Zlaćanu dje– vojku«, nego mi je jednostavnorekao: »Mala, ti pišeš vraški do-bro, bogamu!« Ta mi se rečenica,čini mi se katkad, usjekla u čulnopamćenje dublje nego bilo kojiorgazam i kad ostarim, grijat ćuse njome.

-  Onda, slažeš li se s tomkritikom? – zapita Paul.

Otrgnuh se od Roberta.Uspjela sam se nasmijati, a smi- jeh je kod mene nadomjestak zaskromnost.

-   Ako se u novinama pojavidrukčija kritika, ako napišu da jeknjiga glupa, onda pisac smatrakritičare ludima – rekoh. – Ba–rem pokušava uvjeriti sebe u to.Ovaj piše lijepo i povoijno omeni, pa se slažem s njim. Zapra- vo – nastavih, pitajući se zaštomu toliko objašnjavam (zar zatošto je Christinin muž, zato što jeseksi, zato što sam tašta?), – jeroni koji ne pišu ionako ne mogurazumjeti, a piscima ne trebaništa objašnjavati – kritike i nisu

 

 

By Praetorious

28 

bitne. Dakako, ugodno je proćita-ti povoljnu ocjenu, svaki je pisaczahvalan zbog nje i nada se da ćemu ona pomoći u prodaji knjiga,ali to je sve, Ovaj kritičar nijepisac. Dakle ocjena nije osobito važna. Uglavnom, nije važna kaomišljenje nekog pisca.

-  Poput Erin Gould?

-  Da, tako je – Erin mi je,kad je pročitaia »Vjenčanje subo-tom«, poslala pismo i pohvalilame, ali mu nisam htjela ni to ot-kriti,

-  Doista misliš da je boijaod tebe?

Naslutila sam što ga muči:uvjeren da veoma cijenim sebe,nikako nije mogao shvatiti da još više cijenim nekoga drugog.

-  Dabome – odgovorihnestrpijivo. – Zar nisi pročitao ni- jedno njezino djelo? – dakako,nije ništa pročitao, samo je čuo zanju, što može značiti svašta i vjerojatno ne znaći ništa. – Tre-balo bi da pročitaš.

-  Dobro, možda ću pročitati– obeća on, a znala sam da neće.– Vrijeme je da popijemo još jed-nu cašicu.

Međutim, u trenutku kad jeposegnuo za bocom, ušla je

Christine s djecom i ponovio seuobičajeni postupak prije spa- vanja. Gledajući taj prizor, pose-bno sarn se usredotočiia na Pau-la. Nekako mi se činilo da njego- vo raspitivanje o mom radu ipogledima ne potječe iz pukeglupe radoznaiosti.

Sutradan ujutro mi je Chris-tine, kad je opet hranila dojenče,predočila objašnjenje.

– Znaš, ćini mi se da ti Paulzavidi, Alexa – rekla mi je sasvimnehajno. – Oduvijek želi pisati.

Začudih se što mi ona, njegovažena, tako neoprezno i bez ok-lijevanja otkriva ono što bi onhtio, po svoj prilici, zatajiti predamnom. Jer pisci su rijetko širo-kogrudni prema nadobudnimamaterima. Takvi se nesuđenipisci mogu sresti često, posvuda.Prava su pokora. Zanovijetajusvojim tvrdnjama: »I ja bih mogaonapisati knjigu, samo da imam vremena.« Budući da se služe ri- ječirna u govoru, vjeruju da svat-ko može i pisati, žele slavu bezznoja. Kako se nikad nisu iskušalina tom polju, ni pojma nemaju onašem strahu da ćemo jednogdana, kad se pro– budimo, usta-noviti da smo izgubili svoju da-rovitost. Svi nadareni su neiz-

 

 

By Praetorious

29 

bježno skrušeni i uplašeni i neusuđuju se razmišljati o svojimneobičnim sposobnostima, Te susposohnosti za njih poputnekakve čudne biljke koja možerasti samo u mraku ili poput pod-zemnih zidnih slikarija koje pro-padaju ako se izlože svjetlu. Nodruga je strana skrušenostioholost, pa posjedu– jemo i nju.Znamo, često od ranog djetinjst- va, da smo izuzetni, poputgubavaca ili vidovnjaka. Nismopoput ostalih. Stoga nas počet-nici, tvrdeći da bi mogli bitipoput nas, ugrožavaju i. izražava- ju našu najdubiju bojazan: dabismo mogli biti poput njih.Podsjećaju nas na usku stazu ko- jom kročimo.

VIII

Dani su nalikovali jedni nadruge, pa se obnovio moj staristrah od stalne kolotečine. Moj vlastiti ustaljeni dnevni red, uskladu s poslom, nešto je drugo, abudući da je moj, mogu ga usvako doba promijeniti zbognekih ljudi, lju bavi ili spavanja.No tuđi dnevni red sputava poputluđačke košulje. Počela sam segušiti.

Budile smo se rano, na silu, idoručkovale s djecom, Gledalasam Christine kako radi: prala je,glačala, čistila i kuhala. Zapanjilame spoznaja koliko truda ulaže uodržavanje kuće, svih onihbeživotnih stvari u njoj. Bila jetemeljita. Kao da je onu energijukoju je nekoć ulagala u učenje iglazbene ljestvice trošila sada nabrisanje prašine i laštenje drveta.Možda je samo nastojala dokazatida se naglo oporavila.

– Zaista se osjećam bolje —rekla bi mi pokatkad. – Mislim,otkad si ti došla. Divno je štomogu razgovarati s nekim.

Ručak je uvijek trajao dugo ibio prava gnjavaža. Postala sam vitkija, jer mi je oslabio apetit(gledajući djecu kako jedu, i naj-

 

 

By Praetorious

30 

proždrljiviji bi sladokusac počeopostiti). Nakon objeda bismo sepripremile za šetnju. Budući da jekuća bila kilometrima daleko odcivilizacije, i odlazak u trgovinubio je već pravi izlet. Uostalom,trebalo je da se djeca nadišusvježeg zraka i razgibaju.

Strpavši dojenće u kolica i vo–deći dvogodišnjeg dječačića,zaputile bismo se vrlo sporo blat-nim puteljcima. Dakako, doMaldena 1 Chelmsforda vozio jeautobus, no ili bi upravo otišao,ili bi po voznom redu stizao tekza pola sata.

Osim toga, u autobus se nisusmjela ukrcati kolica. Stoga bis-mo se pješice zaputile u selo.Činilo mi se da je daleko poputMjeseca. Podsjećala sam sebe dau Londonu nakon višesatnogsjednja za pisaćim strojem svakogdana propješaćim kilometre i kil-ometre, kroz Kensington, Chel-sea, Knights–bridge, i da seoduševljavam balkonima, trgo- vima s rascvjetalim trešnjama i jabukama i uređenim tratinama.Ovdje mi je svaki korak bio napo-ran. Duž putova se protezalabeskrajna živica. Svaki čas bismose zaustavljale zato što su djecaotkrivala nešto zanimljivo, lišćeili granćice.

U selu je postojalo samo pet–šest trgovinica u kojima se moglonabaviti najpotrebnije. Izuzevšipustinjake poput Christine, kupcisu dolazili iz novih stambenihzgrada što sam ih mogla vidjetikroz svoj prozor. Većina je ženabila bogatija od Christine, jer suim se muževi bavili unosnijimzanimanjima nego što je nas-tavnički posao.

-   Jesi li se ovdje sprijateljilas kim? – zapitah Christine, slutećida nije i čak se nadajući niječnuodgovoru, ne zbog okrutnosti ilisebičnosti, već zato što nisarnmogla podnijeti pomisao da seizjednačila s takvom okolinom.

Ona zatrese glavom.

-  Pokušaia sam, pila sam sasusjedama kavu prije podne, alise iz toga nije ništa rodilo. Ljuba-zne su, nema sumnje, no poka-zalo se da nemamo ništazajedničko čim smo iscrpile temuo dječjoj hrani i pelenama –ugrize se za usnu i zahihoće takoda bih je najradije zagrlila.Najednom se činila vrlo mla–dom. – Ah, nije tako strašno.Međutim, u razgovoru se kad–tadspomene prošlost. Tada sam seosjećala donekle kao čudak. Mis-lim, bavila sam se glazbom... –

 

 

By Praetorious

31 

raširi ruke. – Moje se sviranje činineobičnim, nastranim, jer su sveone ili tajnice, ili medicinskesestre. U očima im se vidi misao:»Ah, ona ima umjetničke sklono-sti i osebujna je.«

-  Pa to je istina – rekohnježno.

- 

Možda – odgovori Chris-tine i slegne ramenima. Vraćalesmo se kući strpavši kupljenurobu u pregradu ispod kolica. –Znaš što ponekad želim više odsvega? Nekakav stančić usredLondona. Ni kuću ni raskošanstan poput tvoga, nego običansobičak. Jeftin i ružan stančić ukojem bih morala vodu zakuhanje donositi iz kupaonice ukojem bi, kad god bih htjela opra-ti salatu, netko bio pod tušem.Htjela bih živjeti u kući u kojoj seljudi neprestano susreću nastepeništu zato što je telefon uprizemlju i u kojoj svatko čujekad se netko rasplače. Plačešsatima u svojoj sobi, ali znaš daćeš to preboljeti, a prozori su ot- voreni jer je ljeto i čuješ tuđeradije. Ili je zima, pa moraš po-suditi šiling za plin i kad zaviriš utuđu sobu, vidiš da je u njoj još veći nered nego u tvojoj. Eto,puke krajnosti – reče ona. Zapa-zih joj u očima svjetlucave suze

od srdžbe. – Baš to želim opet.Krajnosti. Možda je uzrok svemumladost?

 

 

By Praetorious

32 

IX

U nedjelju je došla Paulovamajka. Ugodno sam seiznenadila. Opterećena kao iobično predrasudama, očekivalasam nekakvo čudovište.Međutim, ona je bila blijeda iuljudna, žustra i u svako dobaspremna da pomogne Chri– stine,koja je pošto–poto nastojala dasama obavi sve poslove.Neprestano ju je zvala »dušo«. AChristine je uporno izbjegavalada nju nazove bilo kako, gledajući je ravno u lice i tako jojpokazujući da se obraća baš njoj,osim dva puta kad joj je moraladoviknuti iz druge prostorije: za-pazila sam joj u glasu napetprizvuk kad je izrekla riječ »maj-ka« i pitala sam se bih li ikadatako mogla zvati neku stranuženu.

Gospođa Davies mi je sjedilasučelice i uglavnom se, na Chris-tinin nagovor, igrala s djecom.Oćito su je voljela i spretno je snjima izlazila nakraj. Držala jedojenče u krilu a dvogodišnjak jojse igrao kraj nogu. Uspijevala jenjihov razgovor, meni ne-razumljiv, prevesti gotovo kao iroditelji i jasno se vidjelo da sunjezini posjeti svakog tjedna ra-

dostan događaj. Pitala sam sesmeta li to Christine. GospođaDavies se, kao i Paul, samo igralas djecom, a Christine je moralaraditi. Stoga su se oboje lakomogli posvetiti djeci i biti za-bavni.

-  Dakle vi ste Alexa –pronađe gospođa Davies vremenada mi se obrati. – Mnogo sam ču-la o vama. Christine mi je po-sudila vaše knjige.

-  Da? – prozborih. Što sam joj drugo mogla reći?

-  Mogu vam kazati, vrlo suzanimljive. Prilično... moderne,no dobro napisane. Christine mikaže da su vam jednu od njih ot-kupili za film. To vam je, bezsumnje, veoma drago.

-  Da, otkupili su je, ali sečini da neće snimiti film. Drže jeu ladici.

-  O. to je veliko razočaranje– ona se namršti. – Baš mi je žao.Ipak, možda će je snimiti poslije.

-  Otkupili su pravo za još jednu knjigu – umiješa se Chris-tine, upravo ušavši.

Osjećala sam se već priličnoneugodno zato što me tolikohvali.

 

 

By Praetorious

33 

-  O, to je vrlo zanimljivo! –reče gospođa Davies. – Je li, Pau-le? Uspjeli ste, dušo.

-  Da – složi se Paul, smi- ješeći se široko i, čini mi se, zlob-no. – Ona je pametna glavica, nijeli tako, majko? Ne čudim se što seChris toliko ponosi njome.

Pustila sam ih da misle štohoće.

Dok smo pili čaj, prisjetila samse djetinjstva, zbog kolačića iugođaja. Christine je govorila vrlomalo, zauzeta hranjenjem jednogdjeteta i nadziranjem ponašanjadrugog za stolom, a kad god bi seobratila svekrvi, govorila bi učti- vo 1 ograničeno srdačno. Vidjevšida smo se svi okupili oko stola,gospoda Davies zakljući da je sa-da baš prava prilika da zatraži odPaula savjet u vezi sa svojimteškoćama, jer je on jedinimuškarac u kući.

-  Na žalost, Paule, napustiome novi vrtlar – reče ona kole-bljivo. – Kao što znaš, zaposlilasam ga pokusno na mjesec dana,ali je izdržao samo dva tjedna.Porječkali smo se zbog sađenjanekih biljaka, bila je to nevažnaprepirka, no sutradan mi je kazaoda više neće raditi kod mene.Ljudi su čudni.

-  Ne brini se zbog toga,majko. Doći ću jedne večeri iuraditi sve što treba – rećespremno Paul. Ne pogleda Chris-tine.

-  Eh, to bi bilo lijepo – gos-pođa Davies uzdahne – samo akonisi potreban Christine. Znamkoliko si zauzet ispravljanjem za-daća, a u kući se uvijek nađesvakakvih sitnih poslova.

-  Ma nisam potreban Chris– prozbori veselo Paul. – Nije litako, ljubavi?

Christine se osmjehne i počnehraniti dojenče tako ubrzano dase umalo zagrcnulo.

-  Dakako – potvrdi. – Prijatće ti svjež zrak. Istjerat ćeš kreduiz pluća.

-  Rado bih to uradila sama– reće gospođa Davies – ali nemogu zbog leđa – okrene se pre-ma meni, smiješeći se sjetno. –Gadno je kad prođe mladost i višese štošta ne može. Uživala sam uuređivanju vrta, no više se nesmijem saginjati. Ljutim se zbogtoga, jer nerado tražim usluge,ćak i od Paula – kad ga je pogle-dala, zapazila sam joj u očimatako upadljiv majčinski ponos iljubav kakve sam vidjela samo na

 

 

By Praetorious

34 

Christininu licu kad je kupaladjecu ili ih spremala na spavanje.

-  Ne budi čudna, majko –reče Paul. – Znaš da uživam utome. Kako bi bilo da dođem su-tra uveće?

Obradovah se zbog nade da ćusutrašnje veče provesti sama saChristine.

-  O, ako možeš, to bi bilodivno! – odahne gospođa Davies.– Pao bi mi kamen sa srca. Nopostoji još nešto – doda kole-bljivo. – Žao mi je što ti dosađu- jem time, ali pogledaj, molim te, islavinu u kupaonici.

-  Zar se opet pokvarila? –upita Paul.

-  Da, opet nešto nije u redu– Paulova se majka ponovookrene prema meni i osmjehne sekao da se ispričava. – Pojmanemam o mehanici. Umijete li se vi snaći?

-  Ne znam – odgovorih is–kreno. – Nisam još provjerila.

- 

 A, tako, Mislila sam da vi,suvremene mlađe žene, sve toznate.

-  Bez brige – prekine je Paul

– popravit ću sutra uveče i sla– vinu. I uraditi sve što je potrebno.

 Vrlo rado.

Budući da je gospođa Daviespostigla cilj, razgovor postepenozamre. Popili smo čaj i Christine je počela skupljati šalice i tan- juriće sa stola.

-  Čaj i kolačići bili su ti vrloukusni – prozbori gospođa Daviesi nagne se natrag. – Ti sve pri-premaš izvrsno, Christine – os-mjehne se meni i posredno nas-tavi hvaljenje. – Znate, radujemse nedjeljnim dolascima ovamo.Oni su mi velik užitak.

-  Ostani na večeri – rečeodmah Christine i ja naslutih damora ponuditi večeru svakogtjedna.

-   A, ne dušo, mnogo tihvala! Ne bih vam htjela višesmetati – možda je i odgovor bio već uobičajen.

- 

Koješta! – umiješa sežustro Paul. – Dobro znaš da nam je ugodno tvoje društvo. Suviše terijetko vidimo.

-   Ah, vi ste vrlo ljubazni –gospođa Davies na trenutakzažmiri, pokazujući tjelesnouživanje kao da se sunča. –Međutim, imam posla kod kuće.Moram ići. Osim toga, Christineće uskoro morati spremiti djecu u

 

 

By Praetorious

35 

krevet, nije li tako? – Da – počnetepati djeci mamica će vas uskoroodnijeti u krevet, a bakica morakući – dojenče nije, razumije se,dirnula ta obavijest, alidvogodišnjak odmah, na bakinozadovoljstvo, zacmizdri bunećise. – Dobro, možda još nećeteleći. Hoćete li najprije prošetati sbakicom kroz vrt? Da vas bakicaodvede u vrt, ha? – prijedlognaiđe na dječje odobravanje.Gospođa Davies povisi glas idovikne: – Smijem li, Christine?Smijem li odvesti djecu u vrt?

-  Dakako. To bi bilo divno –odgovori Christine.

Pitala sam se jesam li samo jazapazila napetost u njezinu glasu.Pridružih joj se u kuhinji. Gledalesmo kroz prozor Paula i njegovumajku kako vode djecu putel- jkom. Cnristine je neobićnožustro prala posuđe.

-   Vrlo je prijazna, je li? –reće, zveckajući tanjurima. – Tkobi je mogao mrziti?

X

Od sutrašnje sam večeri, u po–nedjeljak, očekivala mnogo.Dosad sam vrlo rijetko bila samasa Christine, i to samo na kratko vrijeme. Uvijek bi bio prisutan iliPaul, ili djeca. Premda samuspjela prikupiti nekoliko zrnacaistine, na primjer onu pritajenučežnju za običnim sobičkom uLondonu, nipošto još nisam mo-gla objasniti ono pismo kojim mepozvala k sebi. Jasno se vidjelo da voli djecu: ljubav joj je sjala nalicu kad ih je hranila ili kupala,očitovala joj se u nježnosti ruku.Kao nagradu je dobivala njihovezagrljaje, osmijehe i šale. No štose tiče ostalog dijela njezina živo-ta, otkrila mi je samo nebitno:nesumnjivo poslije tri–četirigodine, nije zbog Paulova posla ikuće mogla najednom postatihisterična. Vidjela sam da joj jeklavir zatvoren, nijednom riječinije spomenula glazbu. O njezinuživotu s Paulom nisam doznalaništa važno.

Pitala sam se kaje li se zbogpisma. Možda se sada povlači,žaleći što je previše izbrbljala napapiru, jer je pismo, premda mag-lovito, otkrilo žestoke osjećaje.Postala sam nestrpijiva. Provela

 

 

By Praetorious

36 

sam kod nje već tjedan dana,gotovo sasvim zanemarivši svojposao (a za njega je postojao od-ređen rok), slušajući tišinu, djecui ptice i vrlo sporo napredujućikod Christine. Ustanovila samkakav joj je svaki– dašnji život.No nisam znala kako se osjeća.Morat će mi to reći.

Pažljivo sam pripremila plan.Tko zna kada će nam se ponovopružiti prilika da sameprovedemo cijelo veče! Ne smi- jemo ga potratiti. Moram je natje-rati da se raspriča. Stoga samkupila nekoliko boca vina,smatrajući ga za nas prikladnijimod viskija. Čak sam se ponudilada skuham večeru, a Christine je,kao što sam i očekivala, prihvatilaponudu, jer zna kao i većina mo- jih prijateljica, da su moje ponudeiskrene, da uistinu želim ućinitinešto ako to predložim. Kupilasam hranu i osjećala sve veće uz-buđenje. Robert ima potpunopravo, premda to govori ogor–čeno, kad tvrdi da sam uzbuđenaočekivanjem večeri koju ćuprovesti s prijateljicom kao iočekivanjem spolnog općenja snjim. Odgovaram mu da su spolniodnos i razgovor podjednaki uži-ci, pa se svaki, dok se uživa unjemu, čini većim od drugog, od-

nosno onaj kojeg sam dulje lišenaćini mi se poželjnijim. Uglavnom,ta su dva užitka najvažniji poticajiu mom životu (a i u njegovu), jeriz njih izvire rad.

Djeca kao da su naslutila da jeto veče izuzetno. Ona su to,nanjušila. Budući da je Paulotišao k majci i nije se igrao snjima kao maće, osvetila su seChristine i meni. Jedva jedvicesmo ih strpale u krevet (dojenče je, nekako, uhvatilo bratovuporuku da se večeras mora, kudpuklo da puklo, što dulje odupira-ti). Prepustila sam ih Christine izavukla se u kihinju. Silno volimkuhanje zato što se rijetko bavimnjime. Nije mi još dojadilo ipretvorilo se u nešto otrcano. Ku-ham jedanput ili najviše dva putana tjedan, za svoje prijatelje, pa setada vraški potrudim. Inačegladujem ili jedem u restoranu, iliodem k majci.

Kad se napokon vratila ukuhinju, Christine je bila zaja-purena i rašćupana, poprskana vodom u kojoj je okupala djecu.Čak joj je i kosa bila mokra. Sjela je za kuhinjski stol kao da je jegost.

-  O, to jelo izgleda čarobno!– reče, gledajući gljive. – Luda si

 

 

By Praetorious

37 

što se toliko mučiš.

-  Zabavljam se – odvratih. – Većeras ne smiješ ništa raditi.Samo sjedi i čekaj da te poslužim.

-  Prekrasno. Ipak, osjećamse čudno. Nisam navikla na to –protegne se. – Aiexa, kako je Lu-cas? Htjela sam te već pitati što jes njom, ali svaki put zaboravim.Međutim, maloprije sam se vidjela gore u zrcalu i sjetila sam je se, dakako, kao suprotnosti.

-   A, nemoj tako! – nasmijahse, no zaboli me istinitost njezinazapažanja. – Dobro je. Privreme-no je u New Yorku i radi ondjekao manekena. Kazala sam joj dapotraži Roberta to znači, dabome,da će njih dvoje spavati zajedno,no kako bi to vjerojatno ionakoučinili, pametnije je da to samapredložim.

-  Kako li je ona uvijek bilalijepa! – reče zavidno Ćhristine.Lucas je tipićna manekena, kla–sična plavokosa ljepoticadugačkih nogu. – Je li još onakolijepa? Vjerojatno jest.

-  Da, lijepa je. Nedavno jedoživjela još jedan pobačaj, ali ga je preboljela.

-  Tako? – prozbori Chris-tine. – Znaš, tek prije kratkog

 vremena sam spoznala da nikakone bih mogla hotimice izvršitipobačaj. Sjećam se kako smonekoć nehajno pričale opobačaju. Nisam ozbiljnorazmišljala o njemu dok nisamizgubila dijete, Međutim, sadaznam da ga nikako ne bih moglaizvršiti.

-  Pa ni Lucas nije bilaoduševljena – napomenuh – ali joj se činilo da nema drugog izla-za.

- 

Ne, ne, ne zamjeram joj –reče žurno Christine. – Vjerojatno je postupila pravilno – natoči sebičašu vina i popije ga kao vodu. –Samo, nisam ni slutila da bi mespontani pobačaj mogao tolikouznemiriti.

Zanimala me ta tema i htjelasam je ispitati o onom što sedogodilo, ali sam znala da se nesmijem prenagliti. Christine bi se,ako se osjeti ugroženom, moglapovući i zašutjeti.

-  Ipak, postoji velika razlikaizmeđu tebe i Lucas – istaknuh. – Jedno je ako se netko odriče dje–teta zato što je u škripcu, asasvim drugo je gubljenje žel- jenog djeteta.

-  Ne, ja nisam željela dijete

 

 

By Praetorious

38 

– reće žustro Christine i zapanjime. Već sljedećom je rečenicomproturječila sama sebi. – Zapravo,željela sam ga, ali sam znala dagriješim. Znala sam da nemampravo na još jedno dijete i da gaPaul ne želi. Udovoljavala samsebi i cijelo se vrijeme osjećalakrivom, pa sam zbog togakažnjena, vidiš.

Zbunila me njezina ispovijed inisam znala za što bih se najprijeuhvatila.

- 

Paul nije želio dijete –ponovih. – Mislila sam da ga jepobačaj pogodio kao i tebe.

-  Da, pogodio ga je, ali jeistodobno odahnuo. Ma neznam... – odmahne rukama. – Vjerojatno se uznemirio što sambila bolesna. Nije mu drago kadsam bolesna, to mu smeta, htio bida uvijek budem čvrsta i zdrava, iponajćešće to i jesam. Ipak, znamda je i odahnuo, jer je smatrao dasam prebrzo zanijela i da nemožemo sebi priuštiti još jednodijete ni zbog mog zdravlja nizbog novčanih razloga, ne, ni-kako ga sebi ne bismo mogli pri-uštiti.

-  Međutim, ti si ga žeijela –rekoh blago.

Ona popije još vina i zagledase u svoje noge.

-  Da, željela sam ga.Očajnićki – glas joj iznenada za-dršće i na suknju joj kapne suza.– Alexa, katkad se bojim svogponašanja. Znaš, jedne sam ne-djelje proćitala sve o sebi u »TheObserveru«. Dogodilo se to ubrzopošto sam doznala da sam u dru-gom stanju, Pročitala sam članako ženi koja rađa dijete za djete-tom. Ima već troje djece, ponovo je trudna i oduševljena je time, alisu joj sva rodbina i prijateijizaprepašteni, a muž je bijesan.Radi honorarno, voli svoj posao izna da ne može vjećno rađatidjecu, zna da će se napos– Ijetkumorati zaustaviti, ali ne može toprekinuti, kao da je nešto ne-odoljivo tjera na to. Pročitala samčlanak i prepoznala sebe u njemu, Alexa. Da, prepoznala sam sebe –pogleda me razrogačenih očiju. –Prestrašila sam se. Spoznala samda je riječ o nekakvoj bolesti. Eto,postupam baš poput te žene,pomislila sam. Tada sam sepočela osjećati krivom. Prije samsuzbijala taj osjećaj, pravila samse da je sve u redu, ali sam,pročitavši taj članak, moralapriznati da griješim. Raskrinkalisu me, vidiš – nasmije se. – Čla-

 

 

By Praetorious

39 

nak me osudio.

-   Jesi li znala, već onda kadste začeli dijete, da ga Paul neželi?

-  O, da, znala sam. Dogo- vorili smo se da ćemo pričekati.Popričali smo o svemu i složili seda je još prerano, jer je Simonutek godina dana, nemamo novca,moramo otplaćivati kućicu i takodalje. Grozno je ono što samučinila. Morala sam glumiti da sesve dogodilo slučajno, ali mi sečini da mi Paul nije povjerovao.Ne znam ni sada što misli, a neusudim se da ga pitam. Upornose zaklinjem da je sve slućajnosti on ne može, na sreću, dokazatisuprotno – duboko udahne ipopije još jedan gutljaj vina.

-   Vrlo zanimljivo – rekohiskreno. – Čini mi se da sam i japročitala taj članak. Sjećam ga semutno. Ali zašto si to učinila?

-  Zašto ne bih? – odvratiChristine, neobično čvrsto seuhvativši za rub stola. – Za štosam drugo sposobna?

* * *

 Večera je bila gotova. Počelesmo jesti. Promatrala sam Chri–stine. Činila mi se vrlo napetom.Ubrzano bi natrpala nekolikozalogaja u usta i potom se san- jarski zagledala pred sebe, a on-da bi opet poćela lakomo gutati.

-   Vrlo je ukusno – reće.

 Ali nije me lako mogla skre-nuti na drugu temu. Budući dasam i ja popila vina, osmjelilasam se.

-  Kako to misliš? – zapitah.– Za što si drugo sposobna? Mo-gla bi, na primjer, opet sviratiklavir. Štošta bi mogla.

-  Oh, nemoj – prostenjeona. – Nemoj još i ti! To mi go- vori i Paul. »Zašto se opet ne pri-hvatiš glazbe«?

-  Zar više ne želiš svirati? –upitah, uvjerena da znam odgo- vor.

-  Želim, dakako. I te koliko– odgovori ona vatreno. – Ali, neželim svirati loše, a baš tako svi-ram sada. Loše. Nije muzikaigračka, Alexa, ne možeš se časnjome zabavljati, čas je odbaci- vati. Ne želim svirati loše,razumiješ li? Radije neću nikakosvirati.

-  Razumijem te, srce, časna

 

 

By Praetorious

40 

rijeć. Žao mi je.

-  lonako više nemam vremena za glazbu. Djeca su mimnogo važnija. Ne moguzanemariti djecu da bih svirala.Mogu li? Uostalom, čemu? Hoćureći, to me ne bi odvelo nikamo.Prema tomu, kakva bi bila svrha?Postoji štošta važnije.

-  Na primjer, rađanje jošdjece?

-  Tako je – udari šakom postolu. – Da, tako je. Zašto ne bihrađala? – a onda, gotovo u istomtrenu, doda: – O, kako sam nepo–štena! Vrlo dobro znam zašto nemogu rađati. Čula sam to većmnogo puta.

-  Što ti kaže liječnik? –pokušah s druge strane.

-   Ah, on – nasmije se.

-  Nije dobar?

-  Ma dobar je – rečeonakvim glasom kakvim je go- vorila o svekrvi. – »Imate dvojedivne djece, gospođo Davies,usredotočite se na njih i otiđite uZavod za planiranje«

-  I otišla si?

-   Jesam – kiselo iskrivi usta.– Idem tamo već cijelu vjećnost ipipaju me, pipaju.

-  I? – suosjećala sam snjom, ali sam slutila da će jojpričanje pomoći više nego tješe-nje.

- 

Umetnuli su mi, dakako,spiralu. No to boli, Alexa. Zaistaboli. I smeta mi cijelo vrijeme.Neugodna je.

- 

Otiđi opet u zavod –savjetovala sam joj. – Vjerojatnosu izabrali pogrešnu veličinu.

-  Ma otišla sam i provjerilisu. Sve je u redu. Nelagoda serodila samo u mojoj glavi. Dru-gim riječima, ja samo umišljamtegobe. Međutim, teškoće nisunestale. Mrzim tu spiralu, mrzimsve to – pojede opet nekolikozalogaja. – Ovo je divno. Zaistaizvrsno kuhaš.

-   A pilule? – rekoh. – Zaštone uzimaš pilule?

- 

Njih se bojim – odgovoriodmah.

-  Ma koješta.

-  Ne, ozbiljno ti govorim.Pokušala sam ih uzimati, nago- vorili su me Paul i liječnik, ali suse pojavile užasne popratne poja- ve.

-  Moraš ustrajati.

- 

Ne mogu. Bilo je užasno.

 

 

By Praetorious

41 

Osjećala sam se cijelo vrijemebolesnom. Ne samo tjelesno.Činilo mi se da ću poludjeti.

-  Pa tako se osjećaš i sada –pokušah je razveseliti zadirkiva–njem.

-  Da, istina je – nasmije se.Spoznala je da sebe shvaća isuvišeozbiljno. – Ali, ne osjećam se takocijelo vrijeme. Dakle ipak mi jebolje.

-  Osim što ostaješ u drugomstanju.

- 

Da, – skrušeno se os-mjehne kao djevojćica koju kojusu uhvatili kako vara ili ne dolaziredovito u školu. – Grozna sam, je li?

-   Jesi.

-   Jadni Pau1. Nije topošteno prema njemu. Slažeš lise?

-  Čudim se što ništa nepoduzima – rekoh. – Trebalo bida se zaštiti od tebe – morala sampriznati da je pomisao zabavna:bračno silovanje u kojem su ulogezamijenjene.

-   A, ne bih to podnijela –reče ona brzo.

-  Dabome, Slažem se da jeto odvratno. No znanost je

napredovala u posljednje vrijeme.Svemu ima lijeka.

-  Znam, znam – igrala sehranom na tanjuru, okrećući je vilicom. – Samo nije mi jasnokakve veze ima sa mnomznanost. Nema ti smisla razgova-rati sa mnom, Alexa. Uzalud mepokušavaš urazumiti. Ja to, jed-nostavno, ne mogu shvatiti. Bez-nadan sam slučaj. Znam to.

Baš to je, zakljućih, najgore utoj bolesti: ona se i ne želi izliječi-ti.

-   A ti? – upita ona iznena-da. – Što je s tobom? Ti samopišeš i pišeš knjige. Imaš sreću štoone ne stvaraju neprilike. Neplaću noću, ne moraju se hranitiniti zauzimaju mnogo prostora.Međutim, nitko ne bira svojuopsjednutost. Nisam ja kriva štosam zapela za nešto tako nepri-kladno.

Činilo mi se da govori istinu.Ta mi je usporedba već pala napamet. Majčini ljubavnici, koje jeimala godinama dok je još otacbio živ, Christinina djeca, mojeknjige, Lucasini pobačaji, sve seto ponavlja otkad smo ustanovilešto nam odgovara.

-  Znam – rekoh. – Imaš

 

 

By Praetorious

42 

pravo. Ali što, zapravo, želiš? Još jedno dijete u kući ili samo trud-noću?

Ona zatrese giavom, dugošuteći.

-  Ne znam – odgovori na-pokon. – Pokušala sam razmisliti,ali.. Bez sumnje, oduševljava meoboje.

-  Misliš? – promrmljah.

Htjela me, oćito, prevariti.Znala sam da je isuviše pametnada bi povjerovala u tako lakunagodbu. Osim toga, bila je isu- više poštena da bi se dugo služilatom varkom.

-  Dabome, imaš pravo –reče odmah. – Ja se, jednostavnone želim suočiti s istinom. Nemasumnje, volim djecu kad se rode ikad su stvarna... ali nipošto nečeznem za šestoro ili desetoro, ilidvadesetoro djece. Hoću reći, jasno mi je da mogu izići nakrajsamo s određenim brojem djece... vjerojatno s dvoje ili, najviše, tro- je. Bila sam užasno iscrpljena na-kon Simonova rođenja. Osjećalasam se nev– jerojatno umornom.Ne zamišljam sebe okruženu čo-porom djece. Ne, ne padaju mi naum takve idilične predodžbe.Dakle oćito me najviše zanima

trudnoća – pogleda postiđeno ustranu, tako da sam se umalopokajala što je uporno ispitujem.

Međutim, budući da je biloprekasno za uzmak, podsjetihsebe da je razgovor lijek.

-  Kako se osjećaš kad si udrugom stariju? – zapitah je, a nalicu joj se odmah pojavi neobičanzanos.

-  Bolesno – odvrati ona, a japrasnuh u smijeh zbog te ne-očekivane izjave. – Znam da tozvuči smiješno – nastavi ona. –Tjelesno se osjećam užasno,najmanje tri mjeseca, ali mi to nesmeta. Međutim, dobre sam volje... kao da sam drogirana.Osjećam se važnom i izuzetnom.S usana mi ne silazi smiješak.Osjećam se tako moćnom da bihmogla učiniti sve. Nestaju sveuobičajene granice. Sve okomene čini mi se vedrijim i jačimi... Možeš li pronaći bilo kakavsmisao u mojim rijećima?

-  Dakako. Opisuješ stvara-nje.

Odnesosmo kavu u dnevnusobu. Christine počne besciljnokoračati uokolo, povremenododirujući namještaj, knjige i ja-stučiće i smiješeći se sama sebi.

 

 

By Praetorious

43 

Zapazih na njoj zbunjenost kakvusam vidjela na nekim pred-stavama »Hamleta«. Podsjetilame na Ofeliju. Prestraših se.

- 

Pogledaj sve ovo – rećeona i pokaže rukom na predmeteu sobi. – Zar to nije čudno? Zalju-biš se i sve ti se svede na ovo. Napokućstvo, obroke i... stvari.Stvari svuda oko tebe. Čini se daone nemaju baš nikakve veze sljubavi, ali tu su i ne možeš beznjih. Osjećaš li se ikada tako?Katkad sjedim ovdje... kad samizgubila dijete, sjedila sam često...gledam sve oko sebe i najradijebih pucnula prstima, neka svenestane, htjela bih sve uklonitikao kakav čarobnjak. Eto, to nam je potrebno, znaš, Alexa. Potreb-ne su nam čarolije. One nam ne-dostaju.

-  Imaš Paula – rekoh uz-nemireno – i djecu. I to ti ječarolija, ako ih voliš. A voliš ih, jeli? – očajnićki sam željela da topotvrdi. – Imaš mnogo više nego većina ljudi. Imaš ljubav.

-  O, da, volim ih – namrštise izgovorivši te rijeći. – No ljub-av se raspršuje. Raspršuje se.Zacijelo me shvaćaš – udari sešakom po dlanu. – Gdje je? Ulaziu stvari. Nije li tako? Ima njenih

komadića svuda oko nas, uigračkama, u namještaju, u sagu.Međutim, gdje je ono što samosjećala u početku, kad smo sePaul i ja tek vjenčali, kad su serodila djeca, kad...?

-  Kad si bila u drugom stan- ju?

- 

Da, – oči joj uzbuđenobljesnu. – Da, tako je. Ponajvišesam to osjećala tada. To ti je kaoda se ponovo zaljubiš. Znaš,mislila sam da ću umrijeti.

Skrnuh kave. Popila sam većdovoljno vina, a Christine i pre- više. Uzalud sam je nagovarala dasjeane.

-  Mislila si to kad si bilazaljubljena ili kad si bila u dru-gom stanju? – upitah je.

-  Kad sam bila u drugomstanju. Ali imaš pravo, to je istošto i zaljubljenost. Pametna si.Tko bi očekivao da ćeš to spoz-nati!

-  Spoznala sam, dabome –odvratih. – Ti govoriš o drami,nije li tako? Međutim, ne može sestalno živjeti na toj razini. Nitkone može. Evo, pogledaj meneRobert je sada otputovao i ja setrudim da ne razmišljam onjemu. Čak i kad pišem knjigu,

 

 

By Praetorious

44 

ne mogu cijelo vrijeme biti uz-buđena njome. Moram je isprav–Ijati i prepisati, ima tu mnogo ša–bione. Mora tako biti. To isto sedogađa tebi s Paulom i djecom.

-  Nije tako – odvrati onauzrujano. – Robert je otputovao i vratit će se. To je dramatično. Akad završiš knjigu, očekuje te no- va. Možeš se obnavljati. Možešzapočeti cijeli postupak iznova.Možeš sve ponavljati koliko godputa želiš, nije li tako? – udarišakom po naslonu divana. – A jato ne smijem. Kažnjena sam i nedopuštaju mi da ponovim ono štoželim. Osuđena sam.

Rasplakala se. Ustadoh izagrlih je. Naslonila je lice na mo- je rame i zajecala. Ust.a su joj bilaotvorena, pa sam na ključnoj kos-ti osjećala njezine zube. Natopilami je suzama haljinu. Milovalasam joj kosu kao djetetu. Nisam joj ništa mogla reći.

-  Dušo moja – prozborihnapokon. – Jadnice moja.

Stajale smo tako nekoliko tre-nutaka, a onda gore zaplače di- jete. Christine podigne glavu takonaglo da me umalo udarila ubradu.

-  To je Michael – reće. –

Treba me. Moram otići k njemu –odvoji se od mene i potrči prema vratima. – Vidiš li? – izusti, zau–stavivši se na trenutak. – Majkene smiju plakati. To je luksuz –zatim ode.

Sjedoh, duboko uzdahnuvši.Bila sam iscrpljena. Čeznula samza majkom. Uvijek mi se čini dase ona može uhvatiti ukoštac sasvime. Umalo je doživjela živčanislom kad je umro tata, ali jeprilagodijivije naravi nego Chris-tine. Osim toga, imala je vrloskupog i sposobnog psihijatra ko- jem se mogla povjeriti. Christineima samo mene. Zapalih cigaretui pogledah oko sebe, kao da ćupronaći pomoć negdje u zraku. Utakvim sam trenucima svjesnasvoje nesposobnosti da se uh- vatim ukoštac sa stvarnimživotom. Moj je život zbrkan i nepokušavam ga srediti. Ne znamkako bih zbrku mogla pretvoriti ured, osim na papiru, jer baš zbrkami je i potrebna za rad. No zbrkaće nesumnjivo uništiti Christine.U njezinu životu za nju nemamjesta, a ja joj ne mogu promi- jeniti život.

Uto se Christine vrati njišući semalo.

-  Napila sam se – reče

 

 

By Praetorious

45 

ulazeći. – Maloprije sam umalopala na stepenicama.

Odabnula sam kad sam čula vedriji prizvuk u njezinu giasu.

-   Ja sam kriva, zbog vina ––rekoh. – Kako je Michael? –dodah vjerujući da će je njegovoime smiriti.

Ona sjedne, a to je već biloneko poboljšanje, ali se osmjehneprilično čudno, što se nije moglosmatrati poboljšanjem.

-   A, dobro je sada – odgo- vori. – Htio je samo da ga netkozagrii i da mu dade da pije.Zapravo, trebao je baš mene. Sa-njao je nešto ružno. Smiješno,ha? Vjerojatno je sanjao mojživot.

Nagnuh se naprijed i položih joj ruku na koljeno.

-  Smiri se – rekoh joj. – Neuzrujavaj se. Ne isplati se to.

-  Dabome. Riječ je o momživotu. Nemam nikakvih razlogaza uzrujavanje.

-  Znam. Ćasna rijeć,razumijem te. Ali, ne pomažešsebi. Još si nesretna zato što siizgubila dijete, užasno si umornai bez snage. Njegovateljica tenipošto nije smjela napustiti.

Moraš me natjerati da radim ukući. Ja sam sebična. Slušaj, sadasam ovdje i mogu ti pomoći.Htjela bih ti pomoći. Reci mi sa-mo što treba da radim i radit ćuto.

Christine se ne obazre na mojeriječi.

- 

Htjeia bih pobjeći – pro-zbori sanjarski. – Čestorazmišljam o tome. Katkad vodimsobom djecu, a katkad ne vodim.No uvijek bježim. Uzimam svojestvari, ostavljam pisamce iodlazim. Vlakom. U Londonu semože zamesti trag, je li?

-  Dakako – rekoh – ali ti,zapravo, ne želiš pobjeći.

-  Ne želim? – odvrati ona inasmije se. – Kako znaš? Zašto nebih htjela pobjeći? U redu, imamneke obaveze. Ne moraš mi ništareći. Međutim, nisu li one bašpravi razlog za bijeg?

-  Ne, nije tako – rekoh od-rješito. – Ti ih voliš, znaš da ih voliš. Ne bi ih mogla napustiti.

Ljuljaia se na stolici naprijed–natrag.

-   Ali posvuda je sivilo –prošapće. – Više nema, nikakvihboja. Ništa se ne događa. Smetami to. A njima se ne sviđam tak-

 

 

By Praetorious

46 

 va. Htjeli bi da budem potpunosmirena i puna nježnosti. Htjeli bida budem snažan oslonac.

-   Jesi ii razgovarala s Pau-lom? – zapitah. – Jesi li sve torekla njemu?

Oamahne rukama i kratko senasmije.

-  Što misliš, zašto samhtjela da đođeš ovarno? Kako bihmogla ovako razgovarati s njim?Optužila bih ga, nije li tako?Rekla bih mu, zapravo, da mi jedosadan. Možeš li to zamisliti?Zar da mu kažem: »Život s tobommi je dosadan, želim više nego štomi ti možeš dati«, Međutim, tebito mogu kazati, jer ti nisi kriva.To nema veze s tobom. Nećešshvatiti moje riječi kao optužbu.

Uto škljocne kvaka na kućnim vratima. Naše je veče iznenadazavršilo.

-  Slušaj, daga moja, po-treban ti je odmor – rekohužurbano. – Kako bi bilo da natjedan dana odeš u moj stan? Datću ti ključ, Budi ondje sama i činišto želiš, Paul i ja ćemo se većsnaći ovdje.

U tom je času ušao u sobu.

- 

Čujem švoje ime – pro-zbori. Slušajte, na ovoj je pozor-

nici potrebno malo više svjetla –pritisne prekidač.

Neugodno nas preplavi svjetlo,otkrivajući moju tjeskobu i Chri–stino uzrujano lice. Digoh se kakobih odvratila Paulovu pažnju odChristine.

-  Upravo sam govorila –rekoh veselo – kako bi Christinepomoglo nekoliko dana boravka uLondonu. Mogia bi odsjesti umom stanu. Ti i ja bismo nekakoizišli nakraj s djecom. Slažeš li se?

-  Ne biste mogli – reče od-mah Christine, susprežući suze. –Ne, Paule, potrebna sam u kući.Ne bi mogao bez mene.

Paul priđe i spusti joj ruku narame.

-  Istina je, prijeko si po-trebna u kući – odvrati. Okreneprstom njezino lice prema sebi. –No važno je i tvoje zdravlje. Uz-rujana si, dušo? Što se dogodilo?

Krenuh prema vratima.

-  Idem – rekoh tiho, nada- jući se da ću umaknuti prije negošto me opaze.

0  Ostani, Alexa! – preduhitrime Paul. – Molim te, ostani! Ti sinam prijatelj. Vjerujem da Chrismože sve kazati pred tobom. Po

 

 

By Praetorious

47 

svoj prilici ti je cijelo veće pričalao svojim teškoćama.

Tada se okrene prema Chris-tine i počne joj govoriti nježno,kao da mi hoće pokazati da je do-bar prema njoj. Možda se uplašioda mi ga je opisala kao čudovište.Sjedoh na stolicu podalje od njih izagledah se u nokte. Tada pogle-dah na sat. Bilo je tek deset itrideset, a činilo mi se kao da je već ponoć.

-  Slušaj me, zlato – nastaviPaul pretjerano nježnim glasom,zbog kojeg sam se osjećala kaouljez, protiv svoje volje. – Jasno jeda ne možemo bez tebe. Po-trebna si nam, nedostajat ćešnam. Ali nekako ćemo izdržati.Znaš da ti je potreban odmor. Iliječnik ti je to rekao. Nema po-trebe čekati svršetak školskegodine, jer ti je odmor potrebansada. Ako ti je Alexa ponudilasvoj stan, zašto to ne bi prih– vatila, zlato? Ostani ondje tjedandana, ostani koliko god želiš. Vratit ćeš se odmorena. Bit ćešopet onakva kao nekad. Nitko nemože raditi bez predaha, a ti bašpretjeruješ. Potpuno si iscrpljenaradom.

-  I ti marljivo radiš – rečeprigušenim glasom Christine. –

Dobro to znaš.

-  Da, ali ja nisam rodio dvo- je, gotovo troje djece u tri godine.Nije nikakvo čudo što si umorna,srce.

Christine žustro skoči na noge.

-   Ali to me ne umara – vikne. – Ne, to me ne umara. Nijeto posrijedi. Nije... – najednom serasplaće. – Ah, idem na spavanje.Molim te, pusti me da odem! Nemogu to više podnijeti.

* * *

Paul i ja ostadosmo sami.Slušali smo Christinine korakedok je teturala uz stepenice.

-  Da odeš za njom? – pred-ložih manje zbog zabrinutosti, a više zbog želje da ne budem samas njim.

-  Ne – odvrati on – mora bi-ti sama. Isplakat će se, pa će sebolje osjećati i zaspati. Upravosan joj je najpotrebniji. Zdrav idubok san – zvučalo je to vrlo jednostavno. Ne rekoh ništa. Paulzapali cigaretu.

-  Bojim se da je ti uznemi-ruješ – nastavi, zaustavivši se

 

 

By Praetorious

48 

preda mnom. – Budući da sam toočekivao, nisam htio da tepozove. Dakako, to ne znači danisi dobrodošla...

- 

Ipak, milije bi ti bilo danisam ovdje – rekoh mu mirno.

Slutila sam već neko vrijemeda ćemo otvoreno kazati što mis-limo i, eto, to se dogodilo, čakbrže nego što sam očekivala.

Osmjehne mi se. Smiješak mu je bio vrlo privlačan. Odmah mipadnu na pamet otrcani pridjevi,na primjer: dječački i očaravajući.Donekle sam mogla shvatiti zaštose Christine zaljubila u njega ipočela sam se pitati, premda nijemoj tip, ako uopće postoji nekimoj tip muškarca, je li pametanmoj prijedlog da tjedan danabudem sama s njim u kući. Predamnom je velik posao, pa ne smi- jem biti napeta.

-  Dabome, to zvuči vrlogrubo – nastavi on – ali dopustimi da ti objasnim. Svaka jeChrisina prijateljica dobrodošla,dakako. Budući da Chris izlazi vrlo rijetko, milo mi je kad god semože s nekim sastati. No za-brinut sam, dakako, za njezinudobrobit. Bojim se da je ti uz-nemiruješ. Podsjećaš je naprošlost, a to je uvijek opasno.

Podsjećaš je na glazbu i nekadaš–nje želje, na novac, na slobodu.Opasna si, Alexa. Ti su utjelovlje–nje svega onog što ona ne možeimati – osmjehne se kao da se is-prićava. – Oprosti, govorim, vrlootvoreno, ali nipošto ne bih htiobiti grub. Međutim, Chris mi jena prvom mjestu. Morao sam tito objasniti, ali nisam to, nažalost, učinio osobito uljudno.

Ustadoh. Ne mogu podnijetida netko stoji nada mnom. Po-gotovu mi je to smetalo kod Pau-la.

-  Što hoćeš od mene? – zap-itah. – Da odem? Zašto si uopćedopustio da dođem?

On nemoćno raširi ruke.

-  Što sam mogao ućiniti?Chris je bila gotovo histerična.Htjela je vidjeti baš tebe i nikogadrugog.

-  U redu, morao si dopustitida dođem i sada sam ovdje –rekoh. – Dobro, što hoćeš odmene? Mogu zamoliti izdavačada mi pošalje brzojav, ako želiš.Tako se postupilo u desetak lošihdrama, pa zašto se ne bismo i miposlužili tom varkom!

-  Evo, takva si ti – odvration odmah, vidijivo zadovoljan. –

 

 

By Praetorious

49 

Znaš li ti uopće razliku izmeđuizmišljotina i života? Za tebe je,ako se ne varam, sve drama.Stvaraš je gdje god se pojaviš.

To je bilo tako blizu istini ili sebarem podudaralo s mojimskrivenim sumnjama, da sam seozbiljno uznemirila.

- 

Nisam sada važna ja –napomenuh. – Razgovaramo oChristine. Ona nam je na srcu.Kaži mi samo što smatrašnajboljim za nju i ja ću to učiniti.

Iskreno sam se nadala da ćeme zamoliti da odem, jer sam većpočela smatrati sebe opasnom ičinilo mi se da nisam doraslasituaciji. Osim toga, veoma memamila pomisao na skori bijeg izEssexa. Odmah počeh zamišljatisvoj stan i njegovu toplinu, svojestvari oko sebe, mačku izsusjedstva koja me ćesto posjeću- je i majčin glas preko telefonakoji mi otkriva sve pojedinosti onjezinoj najnovijoj ljubavnoj vezi.London bi bio spas, pomislih.Mogla bih opet koraćati popločnicima i kupovati odjeću.Mogla bih gledati kazališne pred–stave. Okružena gradskom bu-kom i ljudima, marljivije bih seprihvatila posla. Ovdje sam radila vrlo malo.

-  Ne – prozbori on i raspršimi nade – o tome ne mogu ja od-lučiti. Budući da si ovdje, moraodlučiti Chris. No trebalo bi, činimi se, da je oboje nagovorimo daprovede tjedan dana u tvom sta-nu. To bi bilo najbolje. Možda ćete, kad se vrati, pustiti da odeš.

Govorio je tako kao da ja moguraspolagati svojim vremenomkako hoću, kao da ga imamnapretek i mogu ostati kod njihzauvijek samo zato što nemamodređeno radno vrijeme.

-  Ne bi ii bilo bolje –pokušah još jednom – da se ja vratim u London i uredim stan...unutra je poprilična zbrka... i datada doputuje Christine i ostanekod mene neko vrijeme? To bi joj,po svoj prilici, bilo zabavnije. Nebi ii se tvoja majka mogla brinutio djeci?

-  Ni govora – odvrati on. –Majka radi. Nema nikakav drugiprihod.

-  Dobro, neka Christinedovede djecu sobom. Vjerojatnobi moja majka mogia pronaćinekoga tko bi se brinuo o njima.

To je vrhunac, pomislih. Većažrtva ne može se oćekivati ni od jednog prijatelja. Majka bi

 

 

By Praetorious

50 

pritekla u pomoć, ali bi djeca,nema sumnje, haračila u momstanu.

Međutim, Paul strese glavom.Ipak nije htio zatražiti od menenajveću žrtvu.

-  Ne – reče – ni to ne bi bilodobro. Chris se mora odmoritiponajviše od djece – gore se za-lupe vrata. – O – doda – otišla jeu krevet. Vjerojatno je plakala ukupaonici, no sada će zaspati.

Rastužila sam se spoznavši daon već dobro zna njezinepostupke kad je ojađena, a ipakne može ublažiti te jade.

-  Dobro – rekoh, no vjero- jatno mi je glas zvučao snuždeno.

-  Žao mi je – prozbori on –ali tako ti je to. Vjeruj mi, znamšto je najbolje za Chris.

-  Da, uvjerena sam u to –odvratih.

Podsjećao me na tamničara ilibarem sestru u duševnoj bolnicikoja govori odlučno: »Na žalost,ovom pacijentu treba navući lu–đačku košulju za njegovo dobro«.Bez sumnje, nisam bila pravedna.Međutim, prijateljstvo stvarapredrasude.

-  Čovjek pokatkad mora biti

sam – napomene on.

Bila je to živa istina, pa mi sebilo kakvo potvrđivanje činilo su– višnim.

-  Ovo je takav trenutak – onzastane. – Ne slažeš se sa mnom?

Slegnuh ramenima.

-  Nema to veze sa mnom. Vjerojatno imaš pravo. Nije važnošto ja mislim.

-   A, važno je – odvrati on. –Ti sudiš svima nama.

Slijedio me korak po korakkroz sobu dok nisam leđimadotaknula kamin.

- Nije istina – rekoh.

Paul se nasmiješi.

- 

Možda, ti nisu takve nam- jere – reče – ali si baš radi togaovdje. Došla si kao sudac. Zaštobismo inaće oboje toliko govorilipred tobom? Želimo se opravdatipred tobom, Alexa, to je pravirazlog.

Stajala sam još trenutak prednjim, a onda se provukoh krajnjega, uhvativši uznemirujući mi–ris losiona poslije brijanja i du–hana, onakav miris na kakavupozoravaju ženski ćasopisi.

-  Ne budi smiješan! – rekoh

 

 

By Praetorious

51 

oštro. – Ja sam Christinina prija–teljica i doputovala sam ovamozato što je utučena i što me htjela vidjeti. To je jedini razlog. Nepretjeruj, Paule – prvi put sam ganazvala imenom.

-  Iznenadila si me – progo- vori on kad sam stigla do vrata. –Zaista želiš zakopati glavu u pi- jesak. Očekivao sam da si, kaoknjiževnica, oštroumnija.

Nije bio baš prikladan trenutakza prepirku. Uostalom, dojadiomi je već taj razgovor. Stoga muse samo nasmiješih.

-  Idem na spavanje – rekohuljudno. – Laku noć!

XI

Napisala sam pismo majci. Bio je to, zapravo, poziv u pomoć. Mito često činimo. Takva nas pisma veoma tješe. Pa ipak, kad mi ljudikažu: »O, tebi je majka više poputstarije sestre!« ja to odlučno pori–čem, jer zaista su u zabludi. Pis-ma su nam se mimoišla, kao štose često događa. Napisala mi je da je prekinula s Davidom i započelasa Carlom, i da je kućnapomoćnica u drugom stanju.Ispisala je nekoliko stranica, jer joj je rukopis krupan. Budući dasu joj pisma uvijek nalik nadnevnik, pravi su užitak. Gotovosvaki pismo piše najmanje četiridana, pa se stječe dojam da sepovjerava o svakom satu svog ži– vota.

»Dakle sada je se neću moćiosloboditi«, pisala je žalosno.»Znaš kako je nemarna. Kad siotputovala, nastavila je razbijatistvari (razbila je i vazu koju mi jeTvoj otac poklonio kad si serodila... rasplakala sam se zbogtoga) i pobrkala je sve narudžbe,ne znam kako, pa smo dobivalepogrešnu hranu u pogrešne dane.Možeš zamisliti kakve su to biledivne svećane večere. Morala samse smijati, ništa mi drugo nije

 

 

By Praetorious

52 

preostalo. Ipak, zaključila sam dase to tako ne može nastaviti inamjeravala sam je obazrivo ot-pustiti, dati joj na rastankupristojnu svoticu i preporučiti jepismeno budućem poslodavcu(dobro, znam da to nije po–šteno, no jadnica je vrlo dobra, paako moram nasamariti nekoga,onda ću radije nasamariti potpu-no nepoznatu osobu, a ta osobamožda neće ni imati u kućiskupih vaza). Namjeravala sam joj kazati da odlazim, recimo, nakrstarenje, najmanje na tri mjese-ca, pa da mi više neće biti po-trebna. Ako me i ugleda na tele- viziji, mislila sam, vjerojatno ćezaključiti da je to unaprijed snim-ljeno i sve će biti u redu. Dakle jučer sam, vrlo zadovoljna samasobom (znaš kako je ugodno kadse pronađe rješenje koje ne štetinikomu), ušla u kuhinju da bih jeobavijestila o svojoj odluci i zate-kla sam je kako miješa smjesu zakolać i plaće. Suze su joj bilenevjerojatno krupne i kapale su usmjesu, tako da sam joj moralauzeti zdjelu. Kad sam je napo–kon uspjela smiriti, rekla je samo:»Gospođo, ja sam u drugom sta–nju.«

Što sam mogla učiniti? Nisam joj mogla kazati ono što sam pri–

premila. Morala sam je posjestina stolicu i dati joj konjaka, a on-da je ispričala cijelu pričicu. On jeMaltežanin. Dakako, oženjen. Vraća se na Maltu, pa od njega posvoj prilici neće dobiti nikakvualimentaciju. Moram priznati,iznenadila sam se, zapanjila, jerona je vrlo ružna djevojka, alidogodilo joj se to, eto.

Zlato, žao mi je što nisi ovdje.Ti bi, možda, smislila nešto.Zaista sam se veoma uznemirila, jer ne znam kako ću je se oslo-boditi. Ne mogu je izbaciti uovakvom stanju a osim toga,nitko je neće zaposliti bude liznao da je trudna. Već je trimjeseca u drugom stanju. Tajilami je to što je dulje mogla, nada- jući se da će taj nesretnik živjeti snjom.

Zlato, znam da je grozno štoTe opterećujem svim tim, jerimaš dovoljno briga zbog svoje jadne prijateljice i jezovitosti Es-sexa, ali ne bi li je mogla prihvati-ti Erin kad joj ode ona Šveđanka?Mislim, jedno dijete više ili manjeu njezinu domaćinstvu ne bi se nizapazilo. Znam da sam sebična,ali nipošto je ne namjeravamistjerati na ulicu. Zamišljam kakobi morala otići u neki od onihtužnih domova za majke i djecu,

 

 

By Praetorious

53 

gdje moraju ribati pod već u šestujutro i gdje im neprestano go- vore da su pokvarene. Ipak, kadse rodi dijete, što ću, zaboga, stim vrištavim derištem u stanu?Nakon poroda morat će se onadabome, vratiti ovamo, ako nebude mogla otići nikamo drugdje,pa ću od nje imati još manjekoristi nego sada, jer ćeneprestano morati hraniti do- jenče i presvlačiti ga. Naposljetkuću se ja brinuti o njoj ili ću moratizaposliti neku kućnu pomoćnicukoja će se brinuti o nama objema,a to bi bio vrhunac ludosti. Osimtoga, u stanu nema dovoljnomjesta, da i ne spominjem svoježivce. Obradovala sam se pomisi-ivši da bih je mogla poslati kućiali kaže da bi je njezini ubili. Tkozna, možda, 1 bi. Uostalom, imaih desetoro i užasno su siromašni.

Stoga, zlato, pokušaj smislitinešto. Možda bi bilo dobro dapišeš Erin. To bi bilo bolje negoda je ja zovem telefonom. Baremće lakše odbiti molbu, nonadajmo se da se to neće dogodi-ti. Razmislila sam o svim svojimznancima i ne mogu se sjetiti ni-koga tko je tako popustljiv kaoErin. Ja cu joj, to se razumije vrlorado nadoknaditi trud akopristane.

Ziato, baš mi je drago što Timogu pisati... možda bi trebaloda češće odlaziš iz Londona, aliipak to ne bi valjalo... jer imamdojam da ti nipošto nisamdovoljno pričala o ’Vjenčanju su-botom’ kad sam pročitaia tuknjigu. Čim se nadem oči u oči sTobom, tako se ponosim svojompametnom kćeri da ne moguprozboriti ni riječ o Tvom djelu.Osim toga, uvijek moramorazgovarati o kojećemu dru–gom, o muškarcima i svim dru-gim ugodnim glupostima. Znamda nisi namjeravala napisati tat-inu i moju biografiju, o tome ne-ma sumnje... ali sve pronalazim utoj knjizi, onaj pravi ugođaj, čud-nu ozarenost, tako da sam seponegdje rasplakala. Pokazat ćuti, kad se vratiš, o kojim je dijelo- vima rijeć. Zar smo Te nas dvojeuistinu toliko usre– ćili? Ako jesmo, onda se ostvarila našanamjera. Zapravo, namjera nijeprava riječ, zvuči isuvišepromišljeno, a sreća nastaje samaod sebe.

Čini mi se da ti se stil znatnopopravio, što ne znači da u pri- jašnjim dvjema knjigama nije biodobar. Jednostavan je i prirodan.Očarana sam, dušo, što svakaknjiga nameće svoj oblik. To

 

 

By Praetorious

54 

pokazuje da si istinska umjetnica,zlato, jer je riječ o instinktu, kaokad muškarac izabere za sebepravi miris. Ne može se to naučitiili steći iskustvom, pa je baš zbogtoga vrlo važno. Osim toga, htjelasam ti već kazati koliko me dir–nula Tvoja posveta, jer znamkako je teško posvetiti nekomuknjigu kad si je istrgnula iz sebe,to je kao da prozoveš dijete pre-ma nekomu drugom, iako je onoTvoje i jedino Tvoje. Reći ću Tisada nešto besmisleno: vrlo mi ježao što Ti otac nije živ i ne možepročitati knjigu, jer bi se veomaponosio njome. U posljednje vri- jeme razmišljam često o njemu,pogotovu otkad imam nevolje sMarijom, ali ne zato što mi je sa-da i te kako potreban. Znam da Tito razumiješ.

Zlato, Lucrezia će se opetomaciti. Znam đa je izišla upogrešno vrijeme i sada, se već vidi kobna izbočina. Jadnica,utroba će joj se sasvim istrošiti, a ja sam tomu kriva. Znam da me veterinar smatra ludom, a!i nemogu joj pokvariti zabavu. Dosadsam uvijek uspijevala pronaćinekoga tko će uzeti maćiće, noovaj put će biti teško.

Kako je Tvoja jadna prijate–ljica... zove se Christine, je li?

Čini mi se da sam je upoznala.Bljedunjava je, bujne kose. Možešli je dovesti u grad da se maloodmori? Zacijelo se izmorilabrinući se o djeci, bez ikakvepomoći. Kad si mi pričala o njoj,sjetila sam se sebe... nesumnjivobih bila poludjela bez Eileen dokste Ti i Peter bili mali. Pokušaj jepošto–poto dovesti ovamo, jersam se već zabrinula zbog Tvogboravka ondje. Posvuda su samopolja i krave, je li, a kad odeš namorsku obalu, vidiš samo malizaton, je li tako? Nikako ne moguzamisliti da bi Ti bila sretnaondje makar tjedan dana i veomasam zabrinuta što se tiče Tvogposla. Možeš li išta napisati dokse neprestano oko Tebe vrzudjeca i ne možeš ni prošetati?Otišla si baš u neprikladno vri- jeme. Eto, propustila si već Ja-netinu premijeru, a bila ječarobna. Predstava, na žalost, ni- je ništa osobito, ali je ona bilafantastična. Poslije smo veseloproslavili njezin nastup. Ona Tepozdravlja.

Zlato, ako ikako možeš, nabavičasopis ’Queen’ od ovog mjeseca.Prodaju li ga ondje? U njemu je vrlo zanimljiv članak o Catherine.Ona je svakog dana sve ljepša. Nebih mogla biti zadovoljnija sna-

 

 

By Praetorious

55 

hom i da sam je sama birala. Ni-kada neću zaboraviti kako je Pe-ter došao s njom, nisam ni znalada ona postoji, i rekao: ’Mi smose zaručili’. Sasvim neočekivano.Umalo sam od zahvalnosti palana koljena. Činilo mi se nepri-kladnim da je samo zagrlim. Onisu svi dobro. Djeca lijeponapreduju, Peter je do guše uposlovima i uživa, a Catherine nasvu sreću nije opet u drugomstanju, (zaboravila sam Ti reći dasmo se malo preplašili novetrudnoće, jer si tada bila zauzetaRobertovim odlaskom), već nam- jerava kratko vrijeme raditi kaomanekena u Parizu, što će joj bitidivno. Zaista su me djecausrećila, neopisivo se ponosim vama.

Zlato, moram prekinuti, jer ćesvaki čas doći po mene Carlo, a još se nisam obukla. Vrlo jeIjubak., vjerojatno će Ti sesvidjeti. Kad se vratiš, moramoproslaviti Tvoj dolazak. Nadam seda si već dobila mnogo pisama odRoberta. Neću Ti savjetovati dane tuguješ previše za njim, jer jetugovanje neizbježno i, po svojprilici, konsno za Tebe. Meni seon veoma sviđa, premda nije pra- vi čovjek za Tebe ako se gledadugoroćno. Doduše, to nije

 važno, jer moraš živjeti od da–nas do sutra, kao i svi mi, dok Tise ne pruži prilika. Meni se mojapružila, a Tebe Tvoja još čeka i nemožeš ubrzati razvoj događaja,možeš joj se samo približavatinormalnim korakom...«

Pismo je, kao i obično, završa– valo srdačnim pozdravima i po-ljupcima. Rasplakah se. Moja jemajka tako dobra da bi je,smatram, trebalo dijeliti si-romašnima. Imam dojam da samsebična i pretjerano povlaštenazato što je iskorištavam samo zasebe.

Obradovala me vijest o Cathe–rine, mojoj nevjesti, nevjerojatnolijepoj, velikih zlaćanih očiju,malena šiljasta lica i bujne, ravnežute kose, kao u švedskih glumi-ca, koja joj pada na ramena. Štose tiče stasa, nalikuje na Lucas, ali je mnogo profinjenija i krhkija.Međutim, u vezi sa Catherine neočaravaju me toliko ni njezinaljepota, ni njezina krupna, zdravadjeca koja su, ne znam kako,izišla bez ikakvih teškoća iz toguskog i izvanrednog tijela, ničinjenica da se moj nevjerojatnomili i obični brat uspio oženitinjome, koliko njezina čudnasmirenost i šutljivost. Priča se dapostoje neprijateljska i drugarska

 

 

By Praetorious

56 

šutnja, ali kod Catherine nije rijećni o jednoj od njih. Kod nje ješutnja nešto sasvim drugo, neštopoput parfema stvorenog baš zanju.

 Veselila sam se Catherininuuspjehu i uživala što se majkaponosi njome. Ali sam i plakala, jer me majčino pismo odviše uz-drmalo. Donijelo mi je velegrad-ski miris, vijesti o našimzajedničkim prijateljima i ozajedničkim brigama. Majka je,izvanredno shvaćajući ljude iosjećaje, odavno srušila pre–preku između roditelja i djeteta ipojavila se kao prijateljica. Ponaj– više kao prijateljica. Stoga mi jeodvajanje od nje mučno.

Brak svojih roditelja smatramutjelovljenjem prave sreće. Vjen–čali su se kadje majci biloosamnaest godina i već se pročulapo ljepoti, a ocu je bilo četrdesetpet i već se istakao kao izdavač.Njihova je veza bila romantična inevjerojatna, pa su svi zlobnoočekivali njen neizbježni slom.Međutim, brak se, neshvatljiv zaokolinu, sačuvao. Majka je mijen- jala ljubavnika za ljubavnikom, ai danas je takva, no otac je biotoliko ohol da te njezinepostupke nije smatrao nikakvomopasnošću za sebe. Katkad mi se

čini da se majka nije mogla udatini za koga drugog, jer je očevosamopouzđanje bilo jedinstveno.U drukčijem bi braku majka ven-ula i umrla. A bez braka bi bes-ciljno lutala. Kao što danas luta.

Pročitah još jednom pismo.Rado ugađam svojim mazo-hističkim sklonostima.Razmišljala sam o Marijinojnevolji i Erininoj mogućojsusretljivosti. (Jadna Erin.)Namakala sam se u pohvalamazbog »Vjenčanja subotom« kao utoploj kupelji. Rasplakala sam seod čežnje za domom. Htjela sambiti s majkom. Htjela sam bitiopet u Londonu. U svom stanu.

Otvorih prozor i udahnuhleden, čist zrak. Zagledah se umračna polja. Razmišljala sam oChristine, koja se jutros opetpovukla u svoju ljušturu: »Užasnosam se sinoć napila, Alexa. Bojimse da sam pričala svakakvegluposti.« A ja sam rekla jedinomoguće: »Ne sjećam se, dušo. I jasam bila prilično pijana.« Nosjećala sam se i osjećala sepotištenom. Ne samo zbog Chri–stinina života i ispovijedi nego izbog njezina iznenadnog pov-lačenja. Mrski su mi skućenost istrah, bilo u seksu, bilo u razgo- voru. Ljudi treba da nesputano

 

 

By Praetorious

57 

daju i primaju, bez kajanja izbunjenosti nakon svega. Odavnosam naučila od majke da je ot- vorenost najvažnija, pa ne mijen- jam postupke ni onda kad suposljedice kobne, jer mi se čini dasu odnosi mogući jedino na tajnačin.

Htjedoh odmah telefoniratimajci, no znala sam da neću moćigovoriti otvoreno preko Christi–nina telefona. Osim toga, nisamhtjela prijateljici natovariti na vrat visok račun, jer ona, bezsumnje, ne bi dopustila da ga japlatim. Nije mi se baš sviđao niodlazak u javnu govornicu, čak iako je ispravna, jer bih moralauzeti hrpu novčića i proračunatikoliko mi ih je potrebno, a za togotovo nisam sposobna. Da i nisupostojale te prepreke, možda seipak ne bih osmjelila da čujemmajčin glas, suosjećajan i brižan, jer je već pismo probudilo u menigotovo nepodnošljivu čežnju.

Stoga nisam telefonirala.Uostalom. znala sam da će mimajka brzo odgovoriti na mojezabrinuto pismo i odlučila sam dačekam odgovor.

Pomirila sam se sa stanjem ipromatrala razvoj događaja(zakljućili su, čini mi se, da ću

dokono sjediti i čekati nekakvuodluku). Nakon opijanja prvogdana večeri smo provodili predtelevizorom, a sada se i to promi- jenilo. Razgovarali bismo cijelo veče, a Paul i Christine bi složnopokazivali, pažljivo izabranimsitnicama, skrivenu snagu svogbraka. Onda bi Christine iznena-da prešla na moju stranu, kao damu želi dokazati da smo nas dvijepovezanije nego što bi on htiopriznati. Postepeno me očarala taigra, pa sam nastojala zapamtitineke odlomke i poslije sam ihzapisivala u svojoj sobi. Evo nekihpojedinosti:

»Christine: – Alexa mi kaže da je Lucas opet izvršila pobačaj.

Paul – Da? Ona je pripadalatvom društvu, je li?

C: – Da. Postala je manekena.Uvijek je bila prilično ćudljiva.

 Alexa: – Znam što hoćeš reći,Christine, ali mi se čini da ’ćud–ljiva’ nije prava riječ.

C: – Dobro, onda je nemoralna.Uvijek je imala nekakav čudankriterij, čudno je ocjenjivala vri- jednosti.

P: – Stekao sam dojam da zanju ne postoje nikakve vrijednostiosim samoodržanja.

 

 

By Praetorious

58 

 A: – Nije baš pošteno što sudišo njoj, Paule, iako je ne poznaješ.

P (obraća se ženi): – Alexa,očito, smatra da njezine prijate–ljice ne mogu pogriješiti.

C (uzrujano): – Alexa je vrlodobra prijateljica.

P: – Ja to ne poričem. Oprostinam, Alexa, što raspravijamo otebi pred tobom.

C: – Nego što hoćeš reći?

P (veselo): – Hoću samo rećikako treba da mi budeš zahvalnašto sam te spasio od lošeg utjecajakakav bi na tebe mogla imati Lu-cas.

C: – Ali ona je vrlo ljupka, Uvi– jek je bila veoma ljubazna premameni. Dragi, ti si smiješan, za-mišljaš nekakvo razuzdanodruštvo, a nije bilo takvo. Je li, Alexa?

(Kasniji razgovor, o ljetovanju):

C: – Sjećaš li se one kućice kojusmo unajmili u Waiesu, dragi?

P: – One bez kupaonice?

C: – Da, ali je, bez obzira na to,bila lijepa, je li? Sve je bilo lijepo.Kako nam je pod zubima škripaopijesak dok smo jeli sendviće nažalu!

P: – Sjećam se kako sam poku–šao natjerati Michaela da uđe u vodu.

C: – O, da, u poćetku se bojao,a poslije je zavolio more.

P: – Oprosti, Alexa, ovo ti je,bez sumnje, vrio dosadno.

 A: – Zašto bi bilo?

P: – Pa nesumnjivo si naviklaslušati o uzbudljivim ljetovan- jima.

C: – Dragi, baš si smiješan. Štonedostaje jednostavnim užicima?Što? (Smije se.)

P: – Ništa. Pogotovu ako sebine možeš ništa drugo priuštiti.

 A: – Zaboga, govoriš kao dasam ja, najblaže rečeno, Rockefel-ler.

P: – Pa prema našim si mjeri–lima gotovo Rockefeller.

C: – Oh, Paule, zašto imaš tak- ve komplekse zbog novca?

Na žalost, najbolje primjerenisam zapamtila. Najbolje surečenice biie isuviše prikrivene iizblijedjele bi u toku večeri.Isparile bi mi se iz glave prije ne-go što bih ih gore mogla zapisatiu bilježnicu. Ipak, jasno se moglozapaziti suzdržano neprijateljstvo

 

 

By Praetorious

59 

koje se izmjenjivalo sa savez-ništvom. Dobacivali su tu ne-običnu smjesu meni, umjesto jedno drugom. Postala sam pješaku njihovoj šahovskoj lgri.

* * *

 Jedne sam večeri uznemirenoočekivala plač odozgo koji, slutilasam, neću znati umiriti, dok suPaul i Christine bili u gostionici,Druge smo večeri izišle ona i ja, aon je ostao s djecom. Međutim,naš je razgovor bio općenit.Upadljivo se trudila da istakneprivlačnu jednostavnost sela isrdačnost njegovih stanovnika.Poruka je bila jasna: nije onakostrašno kako sam prikazala,moraš zaboraviti ono što samrekla. Neugodno sam seiznenadila što smatra potreb–nim takvo zataškavanje predamnom, ali sam to šutke pri-hvatila. Treće je večeri pošto–poto htjela ostati kod kuće i nat- jerala je Paula da me odvede ugostionicu. Bojala sam se onogašto bi se iz toga moglo roditi, nogostionica je, na sreću, bila punagostiju, pa smo, okruženi gala-mom, dovikivali jedno drugomotrcanosti.

Christine je u tom razdobljučas radila marljivo kao mrav, časse potpuno opuštala. Počela sam joj, koliko god sam mogla, poma-gati u kući, ali se ona ipak pri-hvaćala kućanskih poslova takogrozničavo kao da joj je u njimaspas. Za slobodnog je vremena, a ja sam joj ga povećala, svu pažnjuposvećivala djeci. Ne samo što semnogo igrala s njima nego bi ih iiznenada podigla, zagrlila i po-ljubila, često baš onda kad su bilazauzeta nečime drugim, pa bi ihzbunila ta nagla nježnost.

– Nedostajat. će mi, znaš – re–kla mi je jednom.

U očima su joj se vidjele suze,pa je nisam mogla pitati je li uis-tinu odlučiia da otputuje u Lon-don. Bilo je to ironično i šaljivo, jer se njezina odluka ipak ticala imene.

* * *

Sredinom tjedna, se zbio naš jedini važan razgovor. Bile smo ukuhinji, gdje je, nekako, razgova–rala lakše dok bi joj ruke bile zau-zete. Pitala me što sada radim tesam joj dala bilješke da ih pročita,premda joj, dakako, nipošto ne

 

 

By Praetorious

60 

bih dala pravi rukopis koji samčuvala gore i u kojem se postepe-no pojavljivao neki red.

Gledajući je kako čita, prisjetihse nekih bilješki. »Pokušavam za–misliti da je on netko drugi, kakobi bilo uzbudljivije... bilo tkodrugi. Na primjer, neki filmskiglumac ili bivši momak. Smatramda ga time ne varam. Ako nam jeljepše oboma i ako ne zna o čemurazmišljam. Dakle to ga ne možeraniti, nije li tako?« Drugabilješka: »Sada se uistinu bojimtoga, jer je uvijek isto. Znam un-aprijed sve pokrete, sve stadije i utančine kako ćemo završiti. Čak ionda kad predlaže promjenu,znam kakva će ta promjena biti.Dakle čemu to? Naposljetku sepravim da sam umorna ili da meboli glava, kako se ne bismomorali truditi, Dok to radimo,tako sam ravnodušna dapredviđam svaku kretnju. Kao daplešemo.« Druga strana slike:»Kad bismo to, barem, radiličešće. Neprestano se nadam dahoćemo, ali on me više i ne gledadok se svlačim. Prije me uvijekgledao i to mi se sviđalo, no sadase uvijek zabulji u neku knjigu.Čini mi se da me više i ne vidi,zapravo. Ah, znam, mogla bih muto predložiti i možda baš to želi,

ali ne mogu, htjela bih da mi onprvi priđe.« Nešto drugo: »Ovdje je loše podneblje. Kako bi bilo li- jepo, neprestano mislim, kadbismo mogli voditi ljubav u vrtu!Međutim, uokolo su susjedi, anoću je hladno. Ipak, možda bi ito bilo bolje, možda nam je ukući odviše udobno. To mi sedogađa u krevetu gotovo uvijekbaš kad hoću zaspati. Neprestanorazmišljam o travi.« U sljedećojse bilješci istiće veća organ-iziranost: »Danas sam načistu sasvime. Znam što treba raditi. Mis-lim, imam djecu i kuću, mislim,dobila sam ono što sam htjela, aon radi vrlo naporno, pa ako to još želi, ima pravo na to. To jemoj dio pogodbe. Sve je, kad semalo bolje razmisli, pogodba, Ni- je li tako?«

Zapanjila sam se, kao i uvijek unovinarskom poslu, kad samustanovila kako ljudi otvorenogovore čim nestane početneplašljivosti. Neki u poćetku nedopuštaju snimanje na magneto-fonu ili zapisivanje, ali većina njihsu već poslije desetak minutatako zaneseni svojim pričanjem,tako očarani sobom da više i neopažaju bilježenje svojih izjava.Uglavnom, ne bune se. Međutim,to i nije čudno, jer su televizijske

 

 

By Praetorious

61 

dokumentarne emisije već tolikozadrle u osobni život i ljudi su, ipoznati i obični, prihvatili to ob- jeručke, tako da su, u usporedbi stakvim emisijama, bezimene iz– jave za štampu razmjerno tajno– vite.

Dakako, među najbolje navodekoje sam prikupila pripadaju Eri–nine, Lucasine i majčine izjave. Snjima razgovaram gotovo osvakoj temi. Ne smatram ni-kakvom prijevarom stalnoobraćanje prijateljicama idobivanje njihovih mišljenja, jer je rijeć o izvanrednim osobama, a ja tražim vrstan materijal. Osimtoga, znam da će prema meni bitiiskrene i da neće glumiti. Pa ipak,njihove izjave nisam predočilaChristine. Čudna je ta moja su-zdržljivost, pomislih, jer će senjihove riječi naposljetku štam-pati i moći će ih vidjeti cio svijet.

-  Dakle – prozbori ona na-pokon – tu se govori gotovo osvemu, je li?

Nisam mogla odgonetnuti koji je se dio najviše dojmio.

-  Žalosno je to – rekoh. –Mnogima se spolni život čini većotrcanim. Baš to me, kad god bihpomislila na brak, zabrinjavalo.Trebalo bi nekako sačuvati prvo-

bitno uzbuđenje.

Christine me ne pogleda, većpočne miješati nešto u zdjeli.

-   Vjerojatno još nikad nisi snekim živjela toliko dugo da bi tise to moglo dogoditi – prozbori i ja nisam mogla razabrati zavidi limi ili mi se ruga.

-  Istina je, nisam – odvratih.– Još nisam.

Nastane duga stanka. Čulo sesamo lupkanje kuhače poglinenoj zdjeli.

-  Nepoznavanje braka je, vjerojatno, cijena koju plaćaš zasvoj slobodni život – reće onatada. – Ipak – govorila je sporo,kao da joj netko izvlaći riječi izduše – život ne postaje toliko ot-rcan koliko... drukčiji. Mijenja se.Postaje dublji i drukčiji. Uvjerenasam da ga mijenjaju djeca.

Toliko je puta spomenulapromjenu da se u njezinim oči-ma, pomislih, nesumnjivoduboko razlikuju prošlost i sa-dašnjost.

-  Što misliš o onoj ženi koja je izjavila da joj pomaže pov-remeno mijenjanje muškaraca? –upitah.

 Još nikad nisam vidjela Chri–

 

 

By Praetorious

62 

stine kako crveni, pomislih dok joj se rumenilo penjalo po vratu iširilo po obrazima.

-  O – reče ona otegnuto –nisam to uopće razumjela. To mise čini pogubnim.

-  Ipak, ona kaže da joj topomaže – ustrajah.

Ta me se žena dojmila, dobrosam je zapamtila. Vesela i krotka,naoko prava domaćica, upravo jepripremala kolače za djecu doksam s njom razgovarala. Izgled joj je potpuno odudarao od onog štomi je govorila.

-  Hm, ne može se od nje niočekivati priznanje da je to vrlološe – reče prilično oštro Chris-tine.

-  Ne može – složih se. – Kadbi to smatrala velikom nesrećom,ne bi o tome ni govorila. Dakle posvoj prilici je to istina.

-   Ah, ne znam – Christineslegne ramenima. – Vjerojatno jeto nalik na izvještaje o spolnomživotu, na primjer na Kinseyjevizvještaj. Svi su skloni pret- jerivanju. Neki preuveličavaju,neki umanjuju. Nije mi jasnokako se tu može doprijeti do is-tine.

-  Da, razumijem te – rekoh.

– Slažem se s tobom, donekle. Nokatkad se istina može pronaći bašu lažima. Ne misliš li da je tako?

Dugo je šutjela.

-  Ne znam, Alexa – prozborinapokon. – Zaista ne znam. To je više tvoje područje nego moje.

Iako se nasmiješila kako biublažila rijeći, upozorenje je bilosasvim jasno.

 

 

By Praetorious

63 

XII

Nesretna je okolnost, smatralasam, što se baš sada bavim tomtemom. U Londonu mi je, u Rob-ertovoj prisutnosti, bilo zabavnoskupljati bilješke i raspravljati onjima. Nije se osjećala nikakvanapetost. Međutim, ovdje kolikogod se nastojala usredotočiti bašna tu temu, osjećala sam se kaoda sam u zdravstvenoj ustanoviza mršavljenje i pokušavam pisatio hrani. Još gore, osjećala sam sekao da sam u ustanovi zamršavljenje u kojoj svi oko menesmiju jesti više nego ja. Počehuviđati da mojoj nezain-teresiranosti za posao nije uzroklijenost. Shvatila sam da mi sme-taju Paul i Christine. Budući danisam navikla na lišavanja, činilomi se da se njihov tjelesni odnosispriječio između mene i mog ra-da. Pitala sam se čak je li to maj-ka imala na umu kad mi je pisala.Odgovorila je na moje pismo, napoziv u pomoć, odmah, kao štosam i očekivala, obavijestivši mekratko: »Ne brini se, razmislit ću.Slijedi pismo.« Doista je uslijedilopismo, puno uvijeno izrečenihbojazni u vezi s Tvojimpoložajem. Da sve bude jošzamršenije, stiglo je istog dana

kad i prvo Robertovo pismo, kojemi je, premda sam i te kako čez–nula za njim, prispjelo baš u zaočas. Samo me još više zbunilo.

Robertova su pisma kratka.Kao i mnogi pisci, uključujućimene, toliko je zauzet radom iliodmaranjem od rada da neradopiše kao obični smrtnik, izvansvog zanimanja. Pismo mu seponajčešće sastoji od dvijestranice, a najmanje jednu potrošiza objašnjavanje što pismo nemože biti dulje. Međutim, drugastranica to uglavnom nadoknadi, jer na njoj opisuje, služeći sesnažnim erotičnim pojedi-nostima, što bismo radili da smozajedno. Njemu nema premca štose tiče riječi sa seksualnimprizvukom. Ljubavni prizori sumu najuspjeliji u onom odvrat-nom romanu, pretvara porno-grafiju u umjetnost. On je zasad jedini muškarac koji mi možeizazvati orgazam preko telefona.Stoga sam čitala njegovo pismoponovo i ponovo, drugu stranicu,nakon kratkih podataka o New Yorku, njegovoj majci i razlozimakratkoće, i čula sam njegov glasdok sam čitala, sa stranice su is-kakale riječi i gađale cilj. Čitalasam i čitala i mučila sama sebe. AChristine se baš te večeri

 

 

By Praetorious

64 

sklupčala na kauču, upadljivomlitava, i počela nagovarati Paulada iziđe sa mnom.

-  Dragi, baš je divno veče.Zašto se ne bi malo provezao s AIexom? Mogli biste se odvestido mora.

Odmah se pobunih, premda jeriječ »more«, usprkos okolnos-tima i spoznaji da ću morati biti sPaulom u autu, kao i običnodjelovala na mene čarobno.

-   A, ne – rekoh. – Zašto tine pođeš? Ja mogu otići na moreu svako doba. Otiđite vas dvoje, a ja ću čuvati djecu – govoreći to,znala sam da vjerojatno osuđu- jem sebe na samotnjačko, mas-turbantsko veče.

No Christine mi se osmjehnešto je ljupkije mogla, doimajućise poput petnaestogodišnjakinje.

- 

Ne mogu, dušo – reče. –To je lijepo od tebe, ali se nemogu ni pomaknuti. Veoma samumorna. Zelim samo vegetirati igledati televiziju. Idite vas dvoje.Hajde povedi je, Paule. Otkad jeovdje, gotovo ne izlazi.

I Paul kao da je bio izuzetnodobro raspoložen. Nasmiješi mise srdačno.

-  Mogu ti reči, godio bi mi

morski zrak – prozbori. – Onda,što kažeš, Alexa? Idemo li?

Popustih. More je neodoljivoza mene. Osim toga, donekle vje-rujem u sudbinu. Ako me netkouporno nagovara, smatram da seodredište ne može izbjeći iprestajem se opirati.

- 

Dobro – rekoh. – Nago- vorili ste me.

Popeh se u svoju sobu kakobih obukla nešto prikladnije za veranje po stijenama, ako ihondje ima. Dugo sam se gledala uzrcalu. Činila sam se sebi čud-nom. Ne pokušah proturnačitiono što sam vidjela.

Dok smo izlazili, Cnristinenam je mahala mlohavom rukom.

Kad su se iza nas zalupilakućna vrata, činilo mi se kao dasam u njihovu trijesku začulanekakvu neobićnu konačnost.Doduše, kad god odnekudodlazim, imam dojam da se,možda, više nikad neću vratiti. Posvoj prilici je riječ o želji zaneizvjesnošću, i to u krajnjem ob-liku.

Uđosmo u stari »ford«, čija suse vrata teško zatvarala. Bio jepun igračaka, starih cipela, vreći-ca od slatkiša i kutija od cigareta,

 

 

By Praetorious

65 

boja mu se gulila i vidjela se rđa.

Oboje smo šutjeli dok je motorkašljucao, a kad se naposljetkuupalio, odahnula sam što smopošteđeni sramotnog odustajanjaod odlaska na morsku obalu.

-   Jadna krntijica – reče Paul.– Nije više onakva kakva je bila.

-  Nismo ni mi kakvi smo bi-li – progovorih veselo dok smo sepolako vozili puteljkom premacesti.

-  Kupio sam taj autić zapedeset funti – napomene on –prije četiri godine. Potrošio sam još pedeset na dotjerivanje i on još vozi. Dakle isplatilo mi se.

- 

Da, isplatilo se – složih se.

-  Trebalo bi ga opet malodotjerati – nastavi on – ali moratće pričekati.

Ne rekoh ništa. Oko nas su se,s obje strane ceste, u beskrajprotezala ravna polja, obasjanablijedim suncem na zalasku.

-  Oprosti – promrmlja Paul– vjerojatno sam ti dosadan.

-  Ne bi se moglo reći – odv-ratih. – Samo, ne mogu ništa ka-zati. Ne znam ništa o automobil-ima. Međutim, rado slušam.

-   Vrlo si uljudna – začudo,doimao se više zahvalnirn negoironičnim. – Autom se zabavljamu dokolici. Kad sam ga nabavio,bio sam vrlo zaaovoljan samsobom. I dan–danas rado čepr-kam po njemu.

-  Dakako.

- 

Ovdje se ne može naćigotovo nikakva druga zabava –reče on, donekle kao da se brani.– Imam sreću što sam priličnozauzet školom. No Chris jepokatkad dosadno. Zbog togasam se nadao da će se ponovo la-titi glazbe. Ali nije. Gotovo i nedira klavir. Dapače, ne sluša višeni gramofonske ploće.

-  Mislim da se neradopodsjeća na svoje nekadašnjeizvrsno sviranje – rekoh kole-bljivo, pitajući se je li poštenorazgovarati o prijateljici snjezinim mužem.

On uzdahne

-   Ah, uvijek je težila savr–šenstvu, znam to – reče. – Ta jojokolnost prilično otežava život.(Međutim, stekla sam dojam dahoće kazati: otežava život svima,oko nje). Ipak, još svira vrlo do-bro, znaš, kad se potrudi.

Morala sam nastaviti razgovor,

 

 

By Praetorious

66 

bilo to pošteno ili ne bilo.

-  Da, uvjerena sam da jošdobro svira. No po svoj prilici nemože podnijeti da bude lošija ne-go prije. Bila je izvrsna, Paule.Doprla bi do vrha.

Očito sam ga uzrujala jer jeubrzao i umalo smo pregazilineku životinjicu koja je trčalapreko ceste. Opsuje i ispriča se.

-  Nije to ništa – rekoh. –Preživjela je.

-  Da, znam, ali ja bih biokriv da je završila pod kotačima.Žao mi je. Imaš pravo što se tičeChris. Međutim, ja sam to odavnospoznao. Ipak je poznajemprilično dobro.

-  Dakako. Oženjen sinjome.

-  Oprosti. Razdražljiv sam ismiješan.

Isprika uvijek razoružava. Sje–ćam se kako me majka godinamanastojala uvjeriti da onaj tko seprvi ispriča stvara dojam snage.Uvijek govorim sebi da ću sečešće služiti tim sredstvom.

-   Jednostavno – nastavi on –ti me podsjećaš, a zacijelopodsjećaš i Chris, na sve ono čegase odrekla. Da nije bilo mene i

djece, mogla je ostvariti sjajnukarijeru. To je posrijedi, je li?Hajde budi iskrena i priznaj to!

-   Vjerojatno se mogla pro-slaviti – rekoh. – Sudeći posvemu. Ali ništa se ne može tvrdi-ti.

-  Hajde ne izmotavaj se –odvrati on razdražljivo. – Prijenekoliko trenutaka kazala si da biona doprla do vrha.

-  U redu, kazala sam. To jemoje mišljenje. Ali ne mogu jam–čiti da bi bilo baš tako, da bi ost- varila blistavu karijeru.

-  Oprosti – reće on opet. – Vjerojatno se osjećam krivim,inače se ne bih toliko branio.

Iskrenost, kao i ispričavanje,djeluje neodoljivo.

-  Ma zaboravi to – rekohmu blago.

-  Eh, baš u tome je teškoća– promrmlja on. – Ne mogu zabo-raviti. Pogotovu nakon onogspontanog pobaćaja. Pogotovunakon tvog dolaska. Oprosti, Alexa, ja te ne optužujem ni zbogčega, nisi ti kriva. Ali moraš bitiiskrena prema meni, inače nemasvrhe razgovor. Misliš li da Christrati svoj život?

 

 

By Praetorious

67 

Čim je to izrekao, shvatila samda je to pitanje od početka biloneizbježno: lebdjelo je, neizgo- voreno, oko nas otkad sam do-putovala. Zaista vjerujem u is-krenost. Međutim, činilo mi se daona tu ne može pomoći.

-  Paule – rekoh stoga – is–kreno govoreći, ne mogu ti odgo– voriti. Znam, to zvuči otrcano,ali... hm, ono što je za jednogčovjeka traćenje života za drugog je ispunjenje svih želja. Dobro,Christine je zapustila svoju pija-nističku nadarenost, ali se koristidrugim darovitostima... –zastadoh. Zaista je to zvučalo ot-rcano.

-  Kao žena i majka – rečeon gorko i izvještačeno.

Uzdahnula sam i slegnularamenima. Mali mi se auto sadačinio još manjim. Bili smo klaus-trofobijski zatvoreni u tomsićušnom prostoru, gledajućiravno pred sebe i raščlanjujućiChristinin život. Najradije bih is-kočila iz auta. Počeh se pitati prikojoj bih brzini slomila nogu, apri kojoj se samo ogulila.

-  Da – nastavi on. – Tako je.Dao sam joj priliku da bira, nebaš otvoreno i namjerno, no ipak je riječ o izboru. O običnom,

staromodnom izboru.

Ne rekoh ništa. Doimao se na–peto, pa sam slutiia da će nastavi-ti bez poticaja.

-  Nije nam to tada bilo jas-no – promrmlja on. – To je pravaironija. Nije se, naprosto pom-išljalo ni na kakav izbor. Ona ćenastaviti svirati, to se činilo jed-nostavnim. Sjećaš li se koncertakoji je priredila prve godine našegbraka?

-  Da, bio je divan – odv-ratih. – Dobila je izvrsne kritike.

Činilo se da me ne sluša.

-  To se moglo nastaviti –reče. – Međutim, tada mi je umrootac, a Chris je bila u drugomstanju, pa smo se morali preseli-ti... Ipak, i tada smo još mislili... –nastane duga stanka. – Ne,možda tada nismo više razmišljalio tome. Čudno, najednom se sveoko nas zatvorilo, zatvorili su sesvi izlazi. Sve je postalo, nekako,poput ovog kraja – skine ruku supravljaća i mahne prema ob-zoru. – Sumorno.

Počelo se već smračivati.

-  Katkad razmišljam o tomeu školi – nastavi on – kadpokušavam navesti djecu dazavole svoju okolicu. To je tego-

 

 

By Praetorious

68 

ban posao, a povremeno mi sečini da sam i prilično nepošten.

-  Mrzak ti je život ovdje? –zapitah.

On slegne ramenima dok smoprolazili kroz zavoj.

-   Ah, »mrzak« je jaka riječ.Odrastao sam ovdje, štošta me veže uz ovaj kraj. Ne voli se rodnikraj zbog izgleda, nego zbog on-og što ti je dao... barem ja takomislim. Ovdje sam proveo djeti-njstvo, školovao se, odavde samotišao u Oxford. Stoga ne mogu,čini mi se, nepristrano suditi.Donekle i volim ovaj kraj, premdane mogu reći da u njemu imanekakvih posebnih ljepota nitibih ga ikomu mogao preporučiti.Meni je podnošljiv, ali nijepošteno što sam ga nametnuoChris.

-  Ne treba da time razbijašglavu – rekoh. – Čini mi se da jojnije mrzak. Hoću reći, budući danije u Londonu, svejedno joj jegdje živi.

-  Da, znam – odgovori onodmah. – No to je samo pri-hvaćanje stanja. Nije nikakavznak naklonoti – zašuti na trenu-tak. – Nekoć smo izlazili, znaš.Kad smo nabavili automobil, prije

Michaelova rođenja. Vozikali smose uokolo. Znam, to zvuči priličnobesmisleno, no bilo je zabavno.

-  Dakako.

-  Sada izlazimo rijetko.Teško se može naći netko tko bičuvao djecu, a Chris i ne voli bašnaročito ovdašnje ljude. Ne zam- jeram joj.

Nastavismo se voziti šutke.Čekala sam da opet progovori.Uvijek rado slušam druge. To mise isplati, jer svoja mišljenjaznam. No ovaj put je to bilo iprilično neugodno.

-  To mi je teret, znaš – nas-tavi on iznenada. – Jesi li ikadpomislila kakav teret može bitispoznaja koliko se netko žrtvovaozbog tebe?

Razmislih.

-  Mogu zamisliti kakav je toteret, dabome – odgovorih. – Nonisam to jos iskusila, jer još senitko nije odrekao ničega zbogmene.

- 

Imaš sreću.

-  Postoje dvije stranemedalje. Ni ja se nisam odreklaničega ni zbog koga. Jednostavno,ne vjerujem u žrtve. Davalac seljuti, a primalac se osjeća krivim.

 

 

By Praetorious

69 

To je nezdrav odnos, smatram.Stoga ne očekujem ni od koga dase žrtvuje za mene, jer nikomunisam spremna uzvratiti žrtvom.

- 

O, ti si vrlo mudra.Međutim, oni koji su spremni zažrtvovanje ne pitaju uvijek želi lise njihova žrtva – reče on. Nekosmo se vrijeme vozili šutke, a on-da doda: – ipak, jasno mi je tvojemišljenje. Ti se na primjer, ne biodrekla svoje karijere... ni kad bise udala?

Iskreno se zapanjih. Nešto tak- vo nije mi nikad palo na pamet.

-  To bi bilo kao da sam seodrekla disanja – rekoh. – Bilo bi jednako smrti. Više ne bih post-ojala.

Medatim, sjetih se tada sasvimiznenada kako mi je Robert, jedne večeri kad je bio ogorčen,rekao: »Tebi je više stalo do poslanego do mene«, a ja sampokušala dokazati kako je taj su-kob nemoguć, poput sudara iz-među jedenja i spavanja, i kako jepotpuno besmislen, poput starihdječjih igara bi li radije bio slijepili gluh kad bi baš morao, bi liradije izgubio ruku ili nogu. Noon je uporno ostao pri svom, nijehtio prihvatiti moja objašnjenja,pa sam naposljetku morala kaza-

ti, kao i sada Paulu, da bih bezposla bila mrtva. Više ne bih bilakakva jesam, a to je jednako smr-ti, to jest nepostojanju. Napo-menula sam mu da bi to, kaopisać, svakako morao uvidjeti, jerbi se i on osjećao tako. Međutim,to je veče završilo loše.

Drugim rijećima – reče Paul –ne možeš zamisliti da bi ikogatoliko voljela,

-  Ne, nije tu riječ o ljubavi,riječ je o sposobnosti.

-  Tako? Znači, tvoje susposobnosti da voliš ograničene.

Nipošto nisam mislila tako, alise sada zapitah je li to istina. Nje–gove su riječi zvučale neugodno,pa se, braneći se, brzo prisjetihzanimljivih muškaraca.

-  Možda – odvratih – nosvakomu su ograničene sposob-nosti. Nitko nema neograničenesposobnosti ni za što, čak ni zaljubav.

-   Ako uistinu misliš tako –reče on, a u glasu mu zapazih za-dovoljan prizvuk kao da samspremno upala u brižljivo pri-premljenu klopku – onda ne poz-naješ Chris. Nije važno. Ionakosam već dovoljno kazao. Gotovosmo na cilju.

 

 

By Praetorious

70 

XIII

 Vozili smo se kolnim putem,duž kojega su se s obje strane vidjele niske turističke kućice, a,iza njih, na širokom polju, bile sumnogobrojne automobiiskeprikolice. Bila je sredina tjedna,rano proijeće i nigdje se nije mo-gla zapaziti ni živa duša. Zacijelo još nije počela sezona.

-  Gdje smo? – zapitah. – Što je ovo?

-  Nedaleko od Burnham–on–Croucha – odgovori Paul.»Ford« poskoči nekoliko puta nakraju puteljka i skrene na polje,gdje je prometni znak zabran- jivao parki ranje. Zaustavismo sete on ugasi motor. – Evo, tu smo– prozbori i pokaže rukom – Gle,more.

Nisu mi se sviajele te riječi, jernjima započinje »Morska simfo–nija« Vaughana Williamsa, pa sumi opet vratile u glavu glazbu iuznemirile me.

Oboje iziđosmo iz automobilai zatvorismo vrata. Puhao jehladan vjetrić. Giedajuci iznadgrmlja, uistinu spazih more,gotovo sasvim opkoljeno kop-nom. Zagledah se prema dalekom

izlazu iz zatona, kroz koji semoglo isploviti, moglo se pobjećina pravi ocean, u širok prostor.Rastužih se. Činilo mi se ao dagledam zarobljeno more, za-robljeno poput lava u zoološkom vrtu.

-  Hajdemo – reće Paul. –Budući da smo ovdje, mogli bis-mo prošetati žalom.

Žalo je bio šljunčan. Bez pi- jeska. Pod nogama su nam škri-pali obluci, čula se poneka ptica i vjetar je njihao džbunje, ali jeinače bilo tiho, samotnjački tiho,kao u pravoj pustoši, Nisam jošnikad vidjela pustije mjesto,pomislih. Ipak, postojala je voda,mreškala se i blago zapljuskivalaobalu. Tu i tamo su se vidjeli ko-madići morske travurine,naplavljeno drvo i kamenje, što ih je izbacila slaba plima.

-   Vrlo je mirno – prozborihi ustanovih da, šapćem.

-  Trebalo bi da vidiš ovomjesto ljeti – odvrati Paui prirod-nim glasom. – Iii već za mjesecdana. U svibnju, kad počne sezo-na. Kućice se napune uglavnomsamo o vikendu, ali su prikoliceprepune turista. Ne možeš segotovo ni pomaknuti, toliko jeljudi.

 

 

By Praetorious

71 

-  Mogu zamisiiti – rekoh,iako nisam mogla.

Imala sam dojam da je to mjes-to uvijek nenastanjeno, da je ne-pristupačno i zaboravljeno, da nemože biti popunjeno i toplo. Uodređenom je smislu bilo lijepo,ali je u isto vrijeme izazivalostrah. Kao što bi Lucas rekia, bilo je kao stvoreno za ubojstvo. Ona je posebno sklona jezovitostima.

-  Prije sam često dolazioovamo zimi – reče Paul. – Kaodječak. Tada je najljepše, zaistaledeno. Šetao sam gore–dore, ba-cao karnenčiće u more i sanjarioo budućnosti. Tada sam bio vrloambiciozan – nasmije se priličnogorko. – O, da.

-  Zašto ne bi bio? – odv-ratih. – Svi smo bili takvi. Umladosti svatko želi štošta.

Sjetih se što mi je Christine is-pričala o njegovoj želji da piše, pase uplaših da će mi kazati pre– više i poslije se kajati. Mrsko mi je kad se netko kaje.

-  Da, istina je – složi se on.– Svi smo bili puni želje, svi troje.No tebi su se ostvarile. Samo tebi.Chris i ja smo se morali zadovolji-ti manjim.

-  Žao mi je.

-  Ne ispričavaj se – reče on.– Chris uživa u tvom uspjehu. On joj mnogo znači.

-  Da, znam. Spoznala samto.

-  Međutim, ja ne uživam –namršti se. – Zapravo, zamjeramti zbog njega. Eto, sada sam toizgovorio.

-  Ne smeta mi to što go- voriš – rekoh iskreno – ako nesmeta tebi. Samo, nemoj se sutraosjećati grozno.

- 

 Vjerojatno hoću – Stajaomi je vrlo blizu. Vidjela samdlačice koje su mu izrasle na licuposlije jutrošnjeg brijanja. – Štoonda? Baš me briga.

Znala sam da bi trebalo da sepomaknem, znala sam što sesprema. No kao da smo obojepostali nepomični, ukopani ušljunak, a tišina je bila takogolema i obala tako pusta da sesvaki pokret činio prevelikim i važnim. Kad bih premjestila samonogu na, šljunku, bilo bi to isu- više bučno.

-  Kako si lijepa! – izusti tihoPaul. Položi mi ruku na obraz.Prvi put me dotaknuo, osim štosmo se rukovali, pa zadrhtah, jošprožeta Robertovim pismom. —

 

 

By Praetorious

72 

Imaš žute oči kao mačka – rečemi i najednom me poljubi.

Na trenutak je taj poljubac biooprezan, a onda se rasplamsa umahnito obostrano davanje i uzi–manje, kao da moramo proždri- jeti jedno drugo kako bismopreživjeli. Nije bilo mjesta ni zakakve misli. Svime su vladala sa-mo osjetila. Niti sam se osjećalakrivom, niti sam se iznenadila,niti sam se obradovala. Potrajalo je to nekoliko minuta ili stoljeća.Zavukao mi je jednu ruku u kosui uhvatio mi straga glavu kao dame mora zadržati, kao da mu seželim oteti i pobjeći, a drugu mi je uvukao u kaput. Osjetih kakome hvata za dojku i najednom,nakon Robertova pisma iproteklih četrnaest dana, više ni–sam mogla izdržati, utroba mi sepoćne topiti te ga htjedoh povućina oblutke i imati ga, potpuno. Utom je času, dakako, prekinuosve, prignječivši mi usta kao daželi odnijeti s njih poljubac ispustivši ruke. Od zaprepaštenjasam se malo zanjihala.

– Kako te želim! – promrmlja,govoreći više sebi nego meni, iodmah mi okrene leđa.

Gurnuvši ruke u džepove ka–puta, udalji se. Dok sam ga

promatrala kako korača niz žal,najednom mi je sve to nalikovalona filmsko snimanje. Bilo je nest– varno. Izvadih cigarete i upaljač.Prilično sam teško zapalila ciga–retu zaklonivši šakama plamen,kako ga ne bi ugasio vjetar. Iakomi je bila prijeko potrebna, nisam je željela, u ustima mi je još bioPaulov okus.

Gleđajući ga u daljini, pokušahse smiriti. Cigareta mi udari uglavu, kao prvog dana nakonpokušaja da se odreknem pušen- ja, i ošamuti me. Ipak, doneklesam se oporavila, jer sarn seprestala tresti. Uskoro ugledahPaula kako se okreće i vraća pre-ma meni. Bio je prilično lijep,mlad i visok, donekle poguren ukratkom kaputu.

Polako mi priđe, baš kad sampopušila cigaretu i bacila je. Po–gleda me ravno u oči te na trenu–tak pomislih da će mi pružitiruku kao dječaci poslije tučnjave,premda se ovdje nije znalo tko jepobijedio. Umjesto toga, on ne–moćno odmahne i ostane stajatinepomično, metar ispred mene.Trenutak smo se gledali i šutjeli.

- 

Što bih zaboga, mogaoreći? – prozbori tada.

Htjela sam biti nježna, a ne

 

 

By Praetorious

73 

žustra, ali se nisam usudila.Obuzeše me sažaljenje, strah iblagost. Najradije ne bih bilaništa kazala.

- 

Ne govori ništa – rekoh. –Nije potrebno. Hajdemo... – pri- jateljski mu pružih ruku. – Vratimo se.

Oklijevajući časak–dva, on jeprihvatio, kratko je stisne (izaz– vavši u meni zbunjujući drhtaj) ipusti je kao da je užareno željezo.

-  Da – promrmlja. – Da.

Šutke se zaputismo prema au-tu koraćajući jedno pokraj dru-goga, ali se ne dodirujući niti se više pogledavajući.

* * *

Ipak, budući da se nismomogli voziti cijelim putem kući ugrobnoj tišini, zbog koje bi cijelidogađaj dobio preveliko značen- je, progovorila sam. Kako nam jeoboma bilo podjednako jasno dane možemo pričati ni o sebi, ni oChristine, ni o mom poslu, i tozbog različitih, vrlo valjanihrazloga, počela sam ga ispitivati onjegovu poslu. Ako se ne varam,odahnuo je. Bilo kako bilo, odgo-

 varao je spremno, pa smo uskororazgovarali gotovo sasvim pri-rodno o školskom sistemuopćenito i posebno o njegovojškoli, o teškoćama u njegovupredmetu i o odnosima izmeđuučenika i nastavnika. Uglavnomsam ga samo poticala ponekomriječi da nastavi pričati, jer samslutila da će ga razgovor najlakšeudaljiti od događaja na žalu i damu je to potrebnije nego meni.Povremeno sam ubacivala svojeneobične uspomene iz internata,pogotovu iz onih iz kojih su meistjerali, pa se dva–tri puta nasmi- jao. Vožnja je bila čak vrlo ugod-na, jer je potpuno nestalo pri- jašnje trvenje, pa sam pomislila,iako bez ikakve žudnje, kako biodnosi, vjerojatno, bili još bolji dasmo uistinu vodili ljubav.Ponajčešće se poslije toga osje–ćam vrlo smirenom i prijateljskiraspoloženom prema svojimmuškarcima i ništa u muškarcune može tako uspješno ugušitineprijateljstvo i suparništvo kaospolni odnos.

Kad smo skrenuli sa ceste naputeljak, on iznenada ugasi mo-tor.

-   Alexa – prozbori napokon.

-   Veće je bilo divno, Paule –

 

 

By Praetorious

74 

rekoh veselo. – Hvala ti!

-  Da, bilo je divno – odvration. – No moram ti nešto kazati.

-  Nemoj. Znam sve i sve je uredu. Najdemo unutra.

Pokušah otvoriti vrata sa svojestrane, ali nisam mogla pomak-nuti ručku.

-   Ja ću ti otvoriti – reče on.– No svakako ti želim kazati ovo...Dakle ako Chris odluči otputova-ti, ti možeš, dakako, povući svojuponudu, to je sasvim jasno.Međutim, ako smatraš da možešostati, za njezino dobro, htio bihti samo napomenuti da se ononeće ponoviti...

Užasno se zbunio, a meni jemrska zbunjenost. Uglavnom jesuvišna kao i neugodnost.

-  Znam to, Paule – odvratih.– Potpuno te razumijem, časnarijeć. Bilo je lijepo, nije ništaznačilo i već smo sve zaboravili,pa sada hajdemo unutra.

Ponovo pokušah otvoriti vrata,ali nisam mogla. Stoga se onnagne preko mene, a baš togasam se i bojala, snažno povučeručku i otvori vrata. Bili smo takoblizu da mi je mirisala njegovakoža, gotovo smo se doticali, pasu se obećanja što smo ih malo-

prije izrekli jedno drugom najed-nom činila poput laži. On okrenelice prema meni. Gledali smo se.Ovo je ludo, pomislih, ako meopet poljubi, gotova sam, a kuća iChristine su samo nekoliko me-tara daleko od nas. No on rećesamo »zaboga«, vrlo tiho, i u autoprovali hladan propuh kad ješirom otvorio vrata s drugestrane. Oboje duboko udah–nusmo noćni zrak i iziđosmo brzoi odlučno.

-  Namjeravao sam se negdjezaustaviti da nešto popijemo –reče on čudno normalnim glasomdok smo išli puteljkom. –Međutim, zaboravio sam. Žao mi je. Bi li rado nešto popila?

-  Nije važno – odvratih, –Možda bi te poslije zaustavio pol-icajac.

Približivši se kućnim vratima,začusmo glazbu. Oboje zastados-mo i ušutjesmo. Paul se ukočipoput kipa, držeći u ruci ključ.

-  Svira li to ona iligramofonska ploča? – prošaptah.

Slušali smo, ali nismo mogliocijeniti.

-  Ne znam – reče on. – To je jedno od njezinih omiljenih djela,no mogla bi biti ploča – stojeći

 

 

By Praetorious

75 

pred vratima, u hladnoj noći, doksu se svuda oko nas pružalamračna polja, slušali smo Mozar-ta.

Muzika me kao i obično očara-la, ali me Paul trgne iz sanjarenja:– Hajdemo unutra! Nećemo valjda čekati ovdje cijelu noć danam neka pogrešna nota neštodokaže.

Čim je gurnuo ključ u bravu,glazba utihne.

Uđosmo u hodnik ispunjenpoznatim mirisom i objesismokapute. Prijelaz je bio nagao, kaoda smo se iz nekog nadnaravnogstanja vratili u stvarnost.Krenusmo u dnevnu sobu. Ondje je na divanu ležala Christine, jošsklupčana u onakvu položaju ukakvu smo je ostavili, kao da secijelo vrijeme nije ni pomaknula,pa se nije moglo odgonetnutiodakle glazba. Zanimalo me hoćeli je Paul to pitati, ali nije rekao nirijeć.

Ona nam se nasmiješi.

-   Jeste li se dobro zabavili?– upita.

Znala sam da će mi se tajprizor, poput još nekih, urezati upamćenje kao snimak. A onda senaglo sve pretvori u brbljanje o

moru, hladnoći i žeiji da se popijekava ili neko piće. Paul sjedne i,zapalivši cigaretu, uzme novine,Christine ode u kuhinju kako biskuhala kavu, a ja natočih svog viskija, jer sam nedavno moralakupiti još jednu bocu. Vraćajućise s kavom, Christine reče:

-  Da, šteta što žal nijedrukčiji. Kad ljeti idemo tamo sdjecom, ne mogu graditi kule odpijeska. Pa ipak, lijepo je biti bli-zu mora.

-  Da, imaš sreću – odvratih, jer sam iznenada očajnički željelada bude sretna.

-  Da, imam sreću – složi seona i osmjehne. – Pogotovu akosmijem provesti tjedan dana uLondonu. Oprosti što sam se tol-iko odlučivala, no zaista bihhtjela otići tamo. Vrijedi li joštvoja ponuda?

– Dakako, dušo – ništa joj dru-go nisam mogla kazati.

 

 

By Praetorious

76 

 XIV

Buka. Taksiji. Nosači. Metež.Ispušni plinovi, čete pješaka.Trgovine, automobili, zgrade.Mirisi hrane, tijela, goriva, dima.Miris kožnatog sjedala u momtaksiju i oduševljen vozač, što jesasvim prirodno, jer me vozi da-leko, od Liverpool Streeta domog stana. Rasipne sam naravi,znam to, ali da sam i najvećiškrtac na svijetu, ne bih moglabolje proslaviti svoj povratak ucivilizaciju. Crveni londonski au-tobusi, sa čarobnim brojevima iimenima mjesta koja su mi ne-dostajala, oblijepljeni su plaka–tima filmova koje nisam vidjela.Sa zidova vrište reklame i nudeproizvode. Trgovine su pretrpanesvačim. Viču prodavači novina itrube automobili. Buka, šarenilo iprljavština. Vratila sam se. Sve jeu redu. Ovdje sam. A ti, grade, jesi li isti? Kako si izdržao bezmene? Kako si se, zapravo, usu-dio postojati dok mene nema?Zar nisi ni opazio da ti nedostajenešto bitno? Daleko od očiju, da-leko od srca, je li tako? Onda te više nikada ne smijem napustiti, jer bi me mogao čak zaboraviti.Zar ti tako malo znači naša dugaljubav?

Naginjem se natrag i zatvaramoči. Već me donekle bole odpohlepnih nastojanja da vidimšto više. Previše sam izgladnjela,no razboljet ću se ako budemtako gutala. Ipak, otvaram oči,moram opet gledati, gledati,gledati. (Ma baš me briga ako serazbolim). Mnogo je orijentira,neki su znameniti poput Neisona,neki poznati samo meni, naprimjer kavana u koju sam svrat-ila jedne večeri. Moram provjeritipostoji li još sve to. Možda se svepromijenilo, možda se premjesti-lo. Moram pogledati i uvjeriti seda je to još moj grad. Čini mi se,dakako, da je sve u redu, alihtjela bih ispitati svaki centime-tar, a ne mogu, imam samodvadest četiri sata, premalo i zanajpoduzetnijeg turista. Eh, visretnici, ružni i lijepi, be-zizražajnih lica, koji se gurate poulicama, s dječjim kolicima, psi-ma i kupljenom robom u ru– ka-ma, vi sretnici, koji uskačete uautobuse, iskačete iz njih i nesta– jete u blaženoj podzemnoj žel- jeznici, iskorištavate li potpunosvoj život? Je li vam jasno kakoste sretni što niste morali nikamootići?

* * *

 

 

By Praetorious

77 

Pred svojim stanom izlazim veselo iz taksija i plaćam, dajempretjerano veliku napojnicu ismiješim se vozaču tako širokoda me, bez sumnje, smatra lu-dom. Ima pravo.

-  O, kako je lijepo vratiti sekući! – ne mogu se suzdržati.

-   A gdje ste bili? – pita meon.

Kad mu kažem »u Essexu«, vi-dim mu nalicu iznenađenje, štosam i očekivala. Rastajemo se.Zbunjen je i sretan. Luda od veselja, jedva se obuzdavam damu ne poljubim auto. Jer ne vraćam se svaki dan kući.

Gurajući vlastiti ključ u vlas-titu bravu, osjećam pravuposjedničku radost. Divna jespoznaja da unutra nema nikoga.(Ne znam bih li u ovom trenutku vidjela rado i Roberta). Moj stan,prazan. Samo moj. čeka me. Pre-da mnom je hrpa pisama. Eto,Ijudi me već traže. No prerano jeda ih otvorim, nisam još spremnaza njih. Letimice gledam omot-nice: moji izdavači iz Amerike, jedna stara školska prijateljica(Eve), dvojica bivših momaka, nadopisnici pozivnica za kućnu za-bavu (zakasnila sam, već jeprošla) i pregršt računa. Nije loše.

No moram najprije razgledatistan. U njemu nije nered, kao štosam rekla Christine, niti su mipotrebna dvadeset četiri sata dabih ga pripremila za nju, kakosam joj kazala, niti mi treba do-datna odjeća po koju sam, to-bože, došla. Sve je u najboljemredu, onakvo kakvo smo ja i mojakućna pomoćnica ostavile, ali jehladno, pa odmah uključujemgrijanje. Zatim lutam po stanu,gledajući sobe i gladeći stvari.Uživam bacivši se nasred svoggolemog kreveta i ležim nanjemu nekoliko časaka, pravećise da sarn se upravo probudila.Idem u radnu sobicu, milujem veliki pisaći stroj, onaj koji mi jeuvijek u kuci, i snop papira krajnjega, Gledam kroz prozor kuće ikrovove, gledam promet dolje naulici. Nikad ne prestaje, na svusreću.

Čim se stan ugrijao, počinjemotvarati prozore, kako bi se izvje–trio ustajali zrak što se tu naku-pio za moje odsutnosti. Štrcamsvojim najdražim mirisom svesobe, da bih svagdje vratila svojuprisutnost i stvorila dojam danisam nikamo ni otputovala. Mir-isi su važni, eto sada stan opetmiriše na mene. U dnevnoj sobiuključujem gramofon i moja

 

 

By Praetorious

78 

privremeno najdraža ploča oži- vljava zvucima sobu. Idem ukupaonicu i puštam vodu, doda- jem mirisavo ulje a oko mene sediže para. Zatim idem u kuhinju ikuham kavu. Dok čekam da za-kipi, sjedim na stolici i otvarampoštu. Računi nisu preveliki.Dvojica bivših momaka se želeopet sastari sa mnom, no jedan jeupravo otputovao u Portugal pasam ovaj put zakasnila. Eve želiodsjesti kod mene u lipnju,zapetljali su joj se odnosi smužem i ljubavnikom i želi seodmoriti (tako kaže) od obojice,što znači da bi, vjerojatno, htjelastvoriti neku novu vezu, a ja ću joj biti pokriće. Izdavači iz Amerike upravo su prodali au-torsko pravo »Zlaćane djevojke«za veliku svotu jednom drugomameričkom izdavaču, koji će je,umjesto kao džepno izdanje, ob- javiti u tvrdim koricama.Raspituju se kada ću im poslatinovu knjigu.

 Već sam opijena tom ljubavlju,pažnjom i nagradama. Zaista mi je potrebna kava kako bih se otri- jeznila. Ali, na vrijeme mi pada napamet kupelj, minutu–dvije prijenego što bi se kada prepunila vodom. Prija mi duboka voda.Želim sprati sa sebe svaki trun

Essexa, a kupanje u Christininojledenoj kupaonici nije bilodovoljno. Kupajući se, prisjećamse frizera, Moram ga pozvati tele-fonom i nagovoriti ga milom ilisilom da brzo nađe vremena zamene danas ili sutra. Budući dasam se dva tjedna sama brinula okosi, vide se već uobičajeneposljedice. Mnogima bih htjelatelefonirati. A s kim ću se sastati?Za koga ću se uljepšati?

Moja zaokupljenost telefonomizaziva njegovo zvonjenje (barembih htjela sebe uvjeriti u to).Žurno iziazim iz kade, hvatamručnik i trćim kroz predsoblje, a smene kaplje voda. Silno volim te-lefon, kao što je Jane Austen (eng-leska književnica, nap. prev.) voljela kucanje na vratima,najmilije mi je »uobičajenorazdoblje napetosti«. Taneizvjesnost je tako divna da senikad ne ljutim kad zazvoni tele–fon, osim kad radim, a i tada mi jenjegovo zvonjenje ponekad dragoako sam zapela u poslu. Ovdje jepoziv nesumnjivo namijenjen ne-ni, a u Essexu me nikad nitko nijezvao.

-  O, vratila si se! – javlja seIrin, iskreno zadovoljna.

-   Jesam, na svu sreću. O,

 

 

By Praetorious

79 

Erin... – međutim, ne mogu nas-taviti, dršće mi glas i zapanjenasam snagom svojih osjećaja.

-  Zar ti je bilo tako teško? –pita ona zabrinuto.

-  O, da. Teže nego štomožeš zamisliti. Ali, zapravo, nijeto podrijedi. Jednostavno... jed-nostavno. prekrasno je što samopet tu, stan je divan, a ulice i ri- jeka... o, Erin – vidim da samgotovo histerična.

-  Smiri se – kaže ona.

-  Da, dobro, smirit ću se.Ne, ne mogu. O, kako je divnobiti opet ovdje!

-  Upravo sam ti poćelapisati – kaže ona – kad sam dobi-la tvoje pismo. Tada sam naslu-tila da ćeš se možda vratiti, pasam te nazvala.

-  O, baš mi je drago što sito učinila – kažem jojoduševljeno. – Moj divni, divnitelefon!

-  Čekaj, isprićaj mi sve poredu. Najprije ono najvažnije.Ostat ćeš u Londonu?

-  Neću – žao mi je što mepodsjetila na to. – Samo dvadesetčetiri sata. Puštena sam samouvjetno na slobodu.

-   A onda će doći Christine?

-  Da. Kad se ja vratim.

-   Aha – kaže ona i dugošuti. – Je li to baš pametno?

-  Ne, nije pametno. Nije.Samo, ne mogu se izvući iz toga.

Erin ne može ništa promak-nuti.

-  Želiš li se uistinu izvući? –pita me.

-  Pa dakako. – kako žestokoodgovaram! – Ma ne znam.Možda i ne želim. Sve tonadmašuje moje sposobnosti.Izmiče mi iz ruku.

- Zvuči neodoljivo – kažeErin, koja me dobro poznaje –Hoću reći, za tebe. Ja bih pobjeglatisuću kilometara daleko.

-  Da, znam, zacijelo sam lu-da.

-  Nipošto – odgovori ona,cinično i u isto vrijemepopustljivo.

-   Vjerojatno će ti to posluži-ti za neku knjigu. Ili, barem zakratku priču.

Erin i ja radimo sasvim su–protno. Ona počinje od pukemašte i kreće prema činjenicama,a meni daju poticaj činjenice i za-

 

 

By Praetorious

80 

tim ulazirn u maštu. Erin pronal-azi sebe pišući o drugim ljudima. Ja počinjem od sebe i krećem nanepoznato područje.

-  Ne znam hoću li imati bilokakve koristi od toga – kažem,uznemirena što mi je, dakako, tamisao već prošla kroz glavu, a nepodnosim kod sebe proračuna-tost. – Vjerojatnije ću doživjetiživčani slom. Ali kako si ti, kakotvoja knjiga?

Erin upravo piše četvrti roman.(Vjerojatno je nikad neću dostićiniti mi to smeta, premda se, to-bože, natječemo. Uostalom, više joj je godina nego meni, pa treba ida napiše više.) Pročitala samrukopis, jer je smatrala djelogotovim, a onda se predomislila iodlučila da ga promijeni,poboljša. Meni se roman činio vrlo uspjelim, ali ona teži zasavršenstvom, pa će nesumnjivobiti još bolji kad ga preradi.Doduše, ta ju je odluka uz-nemirila, jer još nikad nije moraladvaputa pisati knjigu.

-   Ah, grozna je – kaže misada.

-  Tako je užasna da ti to nemogu opisati. Bojim se da će na-posljetku postati trećorazrednipetparački roman.

-  Glupost – govorim joj. –Znaš da se to neće dogoditi. Ro–man je bio već prije divan, reklasam ti to, pa ne može sada bitilošiji. Dokle si doprla?

-   Ah, ne baš daleko. U tom je najveća nevolja. Još se petijamoko djetinjstva glavne lićnosti.Htjela bih sve prikazati retro-spektivno, ali neupadljivo, znaš.Stoga je još sve zbrkano.

-  Popravit će se – tješenje jeuzaludno, ali je bitno u takvimtrenucima. Jedino njega možemodati jedni drugima, nitko nemože uistinu pomoći. Pisac jepotpuno osamljen u svom poslu.– Hoće, vjeruj mi. Jamčim ti.

-  O, divna si – kaže ona, štozapravo znači da se volimo. –Ipak, ne znam. Čini mi se da samovaj put zagrizla prevelik zalogaj.Znala sam da će mi se to jednogdana dogoditi.

-  Ne, nije ti se to dogodilo –netko sada mora biti odlučan urazgovoru s njom. – Samo, nisi se još prihvatila posla kako treba.Radiš li svaki dan?

Erin odlazi da radi u Britanskimuzej, što je ponekad dobro, aponekad loše, jer katkad ondjesusreće previše ljudi koji, isto

 

 

By Praetorious

81 

tako, pripremaju romane inaučne radove i željni su kave ičavrljanja. No katkad je ondjepravi radni ugođaj, pa ona,budući da je, za razliku od mene,prava intelektualka, uživa uznanstvenoj atmosferi ipodsjećanju na sveućilišne dane.Moram napomenuti da Erin,premda joj je tek dvadeset devetgodina, ima troje djece, napisala je tri knjige i završila post-diplomski studij. Zbog tih mičinjenica zastaje dah i hvališemse njima svakomu tko me hoćeslušati.

-  Ne, ne radim – kaže miona. – Kako si pogodila? Pišemkod kuće, bolje rečeno, ne pišem.Ingrid je dobila ospice i uvjerenasam da će se sva djeca razboljeti,ali jedno po jedno, a ne istodob-no, dabome. Baš o tome samhtjela pričati. Ona kućnapomoćnica tvoje majke...

-  Maria.

-  Da. Dakle mislim da bih jemogla zaposliti. Simon kaže dasam luda, ali bih je, ako pristajeda spava s djetetom kad joj serodi, mogla strpati u stan.

-  O, Erin, ti si pravi anđeo –kažem joj. Slutila sam da će pri–stati i slažem se s njezinim

mužem da je luda. No premdasam odana, morala sam se, bi-rajući između nje i majke, opredi- jeliti za majku. – Odahnut će –kažem joj. – Mislim, moja majka.

-   Već je odahnula. Javilasam joj se telefonom. Silno mi jezahvalna. Medutim, nije imala vremena za razgovor, upravo jeizlazila s nekim.

-   Ah, sa Carlow.

-  Ne bih rekla da se takozove. Mislim da je riječ o nekomGiovanniju.

-  O – iznenađena sam. Gio– vanni je filmski režiser s kojim semajka godinama povremeno sa–staje. – Vjerovala sam da jeprivremeno otpao – pokunjenasam. To znači da ne mogurazgovarati s majkom. – Kamo jeotišla?

-  U Pariz. Na tjedan dana –odgovara mi Erin. – Ne tuguj. Bašmi je žao što ti je otputovala is-pred nosa.

-  I meni je žao.

-  Hajde, Alexa, ne žalosti se.Kako napreduje posao? Zacijeloima i nekih veselih vijesti. Je li tise javio Robert?

Pričam joj o Robertu, o izda-

 

 

By Praetorious

82 

 vačima i o skorom pisanjučlanaka.

-  Znači, obje smo se dokop-ale novca – kaže ona slavodobit-no. – Dobila sam onu budalastunagradu, znaš, onu za koju su mepredložili. Ludo, ha? Potpunosam iznenađena.

Bilo tko drugi rekao bi mi to već na početku razgovora.

-  Zašto si iznenađena? –kažem. – Znala sam da ćeš je do-biti. Koliko?

Međutim, ona ne zna, dabome,svotu. Zaista je ne zna. Ne možese reći da mi je taji.

-  Namjeravam otputovati saSimonom i djecom u Italiju namjesec dana – kaže mi. – Tvojamajka nam je ponudila svoj ljet-nikovac. Baš je dobra – zaista mis-li tako, ne smatrajući da joj jemajka dužnik. – Otputovali bismou kolovozu. kad Ingrid ode, a...prije Marijina dolaska. Dobro, Alexa, zašto razgovaramo prekotelefona? Dođi ovamo, pa ću tipokazati turističke reklarne štosam ih dosad prikupila. Hej, zaštone bi pošla s nama? To bi bilodivno!

-  Ospice – kažem joj.

Iskreno je zbunjena.

-   A, ne, one će proći do ko-lovoza. O, razumijem. Misliš, nemožeš doći večeras? Hm, da. Zarih nisi preboljela u djetinjstvu?

-  Nisam sigurna – odgo- varam. – To zna samo moja maj-ka. Zar se ne može oboljeti dvaputa? Uostalom, ne smijemizvrgnuti opasnosti Christininudjecu, mogla bih njih zaraziti.

-  Da, imaš pravo. Baš šteta.

-  Ionako se moram okupati,počešljati i telefonirati svima.Premda bih te vrlo rado vidjela,uživat ću isto tako ako budemsama u stanu. Divno se osjećamzato što sam opet negdje gdje jesve moje.

-  Dabome. Razumijem te.Možda je tako i bolje. Simon jepozvao neke ljude na večeru, a ja još nisam kupila hranu, jer samneprestano zauzeta Ingrid i djec-om. Ne znam što će jesti.

Spustivši napokon slušalicu, vraćam se u kadu, ispuštam hlad-nu vodu, dodajem vruću i uživam.Naposljetku izlazim i zovem tele-fonom Alexisa, koji u početkuglumi ljutitost, a onda mi kaže damogu doći k njemu sutra u deset ida ne smijem zakasniti. Zatimoboje luckasto o tome koliko smo

 

 

By Praetorious

83 

nedostajali jedno drugom. Alexis je vrlo zabavan, homoseksualac je, većinu naklapanja doznajembaš od njega. Izvrstan je fizer irazmjerno jeftin. Otac me naučioda bogatstvo nije razlog da serazbacujem novcem.

Dakle zaista sam opet kodkuće, obnovila sam svoje veze.Paul, Christine i cijela tamošnjasituacija čine mi se potpuno nest- varnima. Sjedim i prelistavamadresar. Kad bih, barem, imala više vremena! Ovo je mučno.Morat ću birati, a to znaći da ćunešto ispustiti. Htjela bih prošeta-ti cijelim Londonom i zaviriti ugostionice, ali htjela bih obići itrgovine. Htjela bih proći King’sRoadom, svojom najdražomulicom, ući u trgovinu i kupitihaljinu koja mi nipošto nije po–trebna. Htjela bih telefoniratisvim svojim prijateljicama. Erin jeu meni samo potakla želju zarazgovorom. Htjela bih vidjetisve. Vratila sam se u život, praviživot. Svoj život. Ali, nemam vremena za sve. Nemam vremenani za četvrtinu te me bol gotovoguši. Osim toga, umirem od gladi,ali ne želim kuhati i jesti sama, a više od svega želim voditi ljubav.Dakle treba ustanoviti što mi jenajvažnije. Ponovo prelistavam

adresar. Neki bi mi Ijudi dali kre- vet, ali ne i većeru, a neki bi midali večeru, ali ne i krevet. Ostajeih nekoliko, pet–šest, koji će mi,ako nisu drugdje zauzeti, vrlo ra-do dati oboje. Međutim, ne smi- jem zaboraviti Tonyjevo pismo.Precrtala sam Tonyja u svom pop-isu adresa zato što smo nagloprekinuli. Inače ne postupamtako. No imam njegovo pismo inovi telefonski broj. Glas izprošlosti je neodoljiv, pogotovuzato što sam mislila da taj glas više nikada neću ćuti. Jer Tony jeponosan, a ako sada puže, isplatise stupiti s njim u dodir. Sjetih seprošlosti, kako bih dospjela upravo raspoloženje. Tada podigohtelefonsku slušalicu.

 

 

By Praetorious

84 

XV

-  Koliko smo puta ponovili,zaboga? – pita me Tony.

-  Ne znam – kažem mu. –Nisam brojila. Zar je to važno? –gladim mu čelo, obrve, leđa. Ne-opisivo mi je lijepo što sam opet vruća, ljepljiva, puna, vlažna, up-otrijebljena, iscrpljena, zgnjećenai zadovoljna. – Divno, Tony –kažem smireno, kao da se služimnekakvom stenografijom.

On me gieda pronicavim sivimoćima, koje sam već gotovo zabo-ravila. Sada, kad je grčenje prošlo,u giavi mu se, vidim, opet vrtekotačići.

-  Mm, možda – kaže – radobih tako mislio. No imam dojamda bi te danas zadovoljio bilo kojimuškarac.

Čvrsto ga grlim, sluteći da ćeuskoro izići i plašeći se tog tre–nutka.

-  Bilo koji muškarac? – pra– vim se razgovorljivom i pokuša– vam ga zadržati.

Izlazi, a meni se čini da je iza–brao baš taj čas kako bi me kaz–nio. Stenjem, ali se on ne obazirena mene, već se okreće na bok ipali nam oboma cigarete.

-  Bilo je vrlo lijepo. Osjećalasam se očajno i baš ti si mi biopotreban.

-  Baš ja?

Znam što time misli reći iljutim se.

-  Pa pisao si mi – istićem. –Nisam sjedila ovdje, željna muš–karca, i mislila: »Koga ću iskori–stiti? A, znam, Tonyja. On će midobro doći.« Pisao si mi.Uostaiom, ni ti nisi u svemuovome loše prošao, priznaj.

-  Dobro – mrmlja onzlovoljno – sve si mi objasnila.Nasrtljiva si, ha?

-  Nipošto. Samo kad menetko izazove. A ti si me izazvao.

Okreće me prema sebi i ljubi,pažijivo, kao da me kuša.

-  Slušaj, zašto mi nisi pisa-la?

-  Ne znam. Kad su mi ranezacijeljele, već sam se popriličnozbližila s Robertom i znala samda ti se to ne bi osobito svidjelo,pa nije bilo svrhe da ti pišem. Kad već govorimo o tome, zašto si timeni pisao.

Tonyju se kod djevojakasviđaju krajnosti: nimfomanija,sadomazohizam, svestranost koja

 

 

By Praetorious

85 

uključuje i lezbijstvo. Priličnosmo se dobro slagali oko godinudana, dok nije pretjerao. Tadasam, jedini put životu, bila u is-kušenju da pozovem u pomoćpoliciju, ali sam shvatila da bih već proživljenim patnjama dodalasamo nove muke, drukčije vrste.

Ponovo me ijubi.

-  Sve su druge djevojke ot-putovale iz Londona – kaže mi.

-  Pederu.

-  Shelley mi je rekla da jeRobert otputovao u New York, a iLucas je u New Yorku. (Shelleystanuje u istom stanu s Lucas iTony ju je nekoliko puta vrlouspješno snimio.) Stoga sampomislio...

-  Da, jasno mi je što sipomislio.

-  Dobro, zar nije tako?

-  O, da, tako je. Ovdje sisamo zato što je Robert otputo- vao.

-  Ne sviđa mi se supar-ništvo.

-  Pa nije to nikakvo supar–ništvo. Budući da se ne želiteoženiti mnome, za što se nat- jećete?

-   Ja se ne natječem. U tom je stvar.

-  Da, znam to. Čini mi se dane postoji baš nikakav sukob.Samo tražim za sebe isto pravona slobodu kakvo imate Robert iti i...

On zijeva kako bi me ušutkao.

-  Možda sam staromodan.

-   Aha, razumijem. Čim se vrati Robert, nestat ćeš.

-  Tako je.

Ne znam zašto se toliko tru-dim oko toga. Međutim, lijepo jeopet biti s Tonyjem u krevetu imnogi ožiljci mogu izblijedjeti zagodinu dana.

-   A zašto? – pitam.

-  Znaš razlog. Sviđa mi sekad su moje djevojke same usvom stanu i čekaju da ihpozovem. Čeznem za lijepimstarim vremenima.

-  Ma za kakvim lijepimstarim vremenima, Tony? Nijebilo nikakvih lijepih vremena. Ilisi se morao vraški namučiti da bidobio ono što želiš, ili si moraoplatiti, ili si dobivao koliko godhoćeš zato što su i svi drugidobivali. Ukratko, ne gledašstvarnosti u oči.

 

 

By Praetorious

86 

-  Potreban mi je harem –kaže on zadovoljno i povlaćipokrivač do brade. – Oh, kasno je. Mogu li prenoćiti?

Oklijevam. Kad nisam zaljub–ljena, poseban mi je užitak da semogu zavući sama u prazan kre– vet. No nakon dva tjedna u Es-sexu osjećam se osamljenom iželim ljudsko tijelo pokraj sebedok spavam.

-  Dobro, prenoći – odgo- varam. – Samo ovaj put.

-  Ta mi se tvoja osobinaosobito sviđa – kaže on. – Vrlo si velikodušna.

Šutimo. Sjećam se vremenakad sam živjela s Tonyjem, doknisam napokon spoznala da nemogu živjeti ni s kim, da svipočinju, ovako ili onako, mislitida posjeduju ženu. Štošta semože posjedovati: ili tijelo, ili um,ili novac, ili posao, ali prijatelje.Šteta, jer lijepo je doći kući knekomu tko te voli, a i njemu jelijepo doći kući k ženi koja gaćega. No sve uvijek završisvojatanjem tuđe ličnosti. Ljudine mogu, čini se, živjeti zajedno iostati ipak na određenojudaljenosti. Drugim riječima, ri- jetki su muškarci poput mog oca.

-  Tony – kažem odjednom, već tonući u san, iznenađena jernisam znala da mi je to na pa-meti. – Zar se nisi nimalo zabrin-uo?

-  Kada?

-  Znaš – ne mogu prisilitisebe da govorim određeno. Umelodramatskim sam situacijamauvijek zbunjena. – Nije te zani-malo kako se osjećam? Nisi lipomislio da bih mogla iskrvariti?

On se smije. Ne muče gauspomene.

-  Ne budi glupa – kaže. –Samo sam te ogrebao.

-  Šivali su me – odgovaram.Čekala sam godinu dana da muto kažem. Morali su me zašiti –pitam se odražava li mi se u glasuponos.

-   Ah – mrmlja on, već po-spano – nisu ostali nikakvi trago- vi. Uostalom, sada znaš kako sežena osjeća, pa to možeš iskoris-titi u nekoj knjizi.

 

 

By Praetorious

87 

XVI

Ujutro mu dajem doručak i iz-bacujem ga, ne baš lako. Dobro jeraspoložen, kao i uvijek poslijetakve noći, i nema nikakva poslado večeri. Htio bi pošto–potopoći sa mnom u trgovine, čak jespreman čekati dok budem učešljaonici, što Robertu ne bi ni-kad palo na pamet, ili se poslije samnom negdje sastati. Ne mogu toprihvatiti, koliko god bi mi bilodrago, jer mi ostaje još vrlo malo vremena, a to bih vrijeme htjelaprovesti sama u stanu i u gradu.Stoga se tuširamo, opet vodimoljubav i kuhamo kavu te ga napo-kon uspijevam nagovor– iti da meodveze k Alexisu, koji već vrišti jer sam zakasnila, ovaj put mnogo više nego što je uobičajeno. Nijemi drago što se Alexis ljuti namene i bojim se da će mi seosvetiti na kosi.

-   Alexise – kažem mu stoga– sasvim iznenada se pojavio To-ny, nakon mnogo vremena.

Najednom je sve u redu, kaošto sam i očekivala.

-  Da, razumijem – odgovaraon i pita me mirno kakvu frizuruželim.

Oboje se smijemo, priča minajnoviji skandal, frizura mi jelijepa i na trenutak mi je žao što je Alexis stopostotni homo-seksualac, jer bi s njim bilo za-bavno, pogotovu zbog našihpodjednakih imena.

 Već je popodne, sunčano.Odlazim na ručak i uživam štomogu jesti sama, bezimena, uLondonu.

Idem u jedan lokalčić na kavu,sjedim kraj pločnika, pokazujemnoge i pišem kratke poruke svimsvojim prikladnim prijateljicama,predlažući im da telefonirajuChristine u mom stanu i vode jena večere i kućne zabave. Vidimza susjednim stolom privlačnamuškarca, ali je on isuviše zauzetprilično ružnom djevojkom, pa sesamo povremeno pogledavamokroz tamne naočale. Danas jemnogo toplije, stiže pravoproljeće, možda i ljeto. Idemulicom, gledam izloge i želim ućii kupiti nešto suvišno. Ali nekakone mogu, imam dojam da miistječe vrijeme i počinje meobuzimati užasna sjeta. Od–lazim prema rijeci, no i to je po–grešno, jer je ona tako prljava i li– jepa dok je obasjava sunce da bihse najradije rasplakala, pa se pi–tam zašto nikad nisam živjela na

 

 

By Praetorious

88 

nekoj barci... hoću li jednog danaili je već prekasno. Brzo idemkući, prestrašivši se da neću moćiprisiliti sebe da otputujem izLondona. Zovem telefonom svogzastupnika, koji optimističnopriča o vjerojatnim snimanjimafilmova prema mojim knjigama,ali ja vjerujem tek kad stigne ček.Ljutito i užurbano spremamstvari za put, jer sam otkrila koji vlak treba da uhvatim. Hodam postanu tako plačljivo raspoloženada ću, čini mi se, svaki ćas početirazgovarati sa stvarima. U mis-lima se opraštam sa stanom i ju-rim iz njega, kao kad se odlazi odmuškarca uz kojega se želi ostati.Zaustavljam prvi taksi. Vozeći seprema kolodvoru, više ne moguzaustaviti suze i one mi up-ropaštavaju sjenilo na vjeđama.Na svu sreću, nosim tamnenaočale. Upadamo u metež, jer seupravo svi vraćaju s posla inadam se iz dna duše da ćuzakasniti na vlak. Ali nade mi seizjalovljuju, jer dobronamjerni vozač smatra pitanjem časti dame doveze na vrijeme. Dabome,moram mu za to dati još i napo- jnicu. I ne sluti koliko bi više do-bio da je zakasnio. Ulijećem u vlak, psujući, baš kad kreće.Sjedam u kut i zatvaram oći kako

ne bih vidjela što za sobomostavljam.

 

 

By Praetorious

89 

XVII

Christina mi je pripremilapopis uputa. (Jedan dan u životumarljive majke.) Zamolila sam jeda mi sve napiše, i to potanko,svjesna svog neznanja, ali sam,moram priznati, ipak iznenađenaopširnošću popisa. Christine megleda dok čitam. Imam dojam dase osjeća krivom i da se istodobnozabavlja.

-  Možda to izgledazamršenije na papiru nego ustvarnosti – kažem. – Poput re-cepata i uzoraka za pletenje.

-  Da – ona se smiješi. Danisam osobno upletena, nesumn- jivo bi me obradovao cinizam nanjezinu licu. – Najvažnije samposlove obilježila zvjezdicama.Kuća može biti ne znam kakoprljava, ali djeca moraju dobitisvoje. Budi bez brige, neće tidopustiti da ih zanemariš. Deratće se.

-  Hm – mrmljam, gledajućiopet popis. – Koliko ima zvjez–dica!

-  Da, ima ih mnogo, Opros-ti.

-  Ne isprićavaj se. Vrijeme je da upoznam život.

Pitam se zašto mi se, premdamogu ne trepnuvši okom uklonitimačje i pseće izmetine, uvijekpovraća kad vidim ljudske.

Očito ću od sad često pov-raćati.

-  Pravi si anđeo – govori miuzbuđeno Christine i najednomme grli.

-  Idi brzo – odgovaram joj –dok se nisam predomislila.

-  Neka Paul obavlja sveposlove čim dođe kući – kažeona. – To će mu koristiti. A o vikendu će doći njegova majka –obrazi su joj rumeni i oči jojsvjetlucaju. – Ne mogu još pov- jerovati da je sve to istina. Lon-don! Zaista odlazim. Bit ću vrlopažljiva u tvom stanu i neću tiništa oštetiti.

-  Ma nije važno – odgo- varam. – Samo se javljaj na tele-fon. Naredila sam svakakvim lju-dima da ti telefoniraju.

-  Zaboga! – kaže ona i vraćame u daleku prošlost.

Umalo podliježem panici.Htjela bih je uhvatiti za ruku ireći: »Hajdemo obje!« ili. »Zabo-ravimo cijelu zamisao!« Sada, kad je kucnuo odlučujući čas, nekakone mogu shvatiti da ću uistinu

 

 

By Praetorious

90 

provesti ovdje još tjedan dana, sdvoje djece, a bez Christine. I sPaulom. Umalo joj kažem: »Neidi! Ja nisam pouzdana. Je li ti jasno što bi se moglo dogoditiako me ostaviš ovdje?« Želim un-aprijed na nju svaliti krivnju, dokkrivnje još i nema.

-  Samo se lijepo zabavi –govorim joj – i ne brini se ni zbogčega.

* * *

Prvi dan. Odlazak u trinaestsati. Dozivanje mame, plać i vrištanje.

Odmah počinje bestidnopodmićivanje. Obilje slatkiša inarančin sok. Dakako, možešpraviti u vrtu kolače od blata, go- vorim, ljuljajući cijelo vrijeme do- jenće. Ah, smrdi. Zar već? Nijemoguće. Da, već. Zaustavljamdah i napol žmirim. Bacamčarobnu tvar u kantu za smeće.Obriši. Oh! Fuj! Nije moguće da ja to radim. Uzmi čistu pelenu.Preklopi je kako su te ućili. Zasad je dobro. Upotrijebi mast i puder, jer ne smije dobiti osip, je li tako?(Zašto ga ne bi dobio?) Eto, tako.Kad bi, barem, to derište mi–

rovalo! Neprestano se vrpolji.Uškopit ću ga ili, u najmanjuruku, obrezati ovom pribadačomako se ne umiri. Dobro, uspjelasam. Koliko dugo će biti zanim-ljivi kolači od blata? U vrtuzlokobna tišina, Nije važno. Haj-demo dalje, na redu su plastićnegaćice. Kakva odvratna odjeća!Moraju biti tu negdje. Maloprijesam ih svukla. Povici. Poviciizvana. Plać. Gledam kroz prozor.Budući da na kraju vrta tečepotočić, što se drugo moglo ioćekivati?! Naglo spuštam do- jenće na pod, gdje barem nećemoći pasti. Jurim iz kuće. Blatan imokar, dvogodišnjak prestrašenotuli. Potočić je dubok samo dese-tak centimetara, ali je mali mog-ao, iz puke svojeglavosti, zadržatilice pod vodom. Umirujem ga,tješim. Vidiš kako je to zabavno,kakva je to pustolovina. E, učinišli mi to još jednom, ubit ću te.Potpuno sam upropastila svojuodjeću. Neka, ionako mi se tahaljina ne sviđa. Uostalom, vjero- jatno će se moći očistiti. Tješidječurliju, tješi. Hajde, hajde.Gledajte kako smo svi mokri iluckasti. Lakrdijaj malo. Kako ćešrazgovarati s njima, kad ih nerazumiješ? Gledaj kako strpljivoponavljaju svoje brbljarije, iako

 

 

By Praetorious

91 

neprestano nailaze na nerazumi- jevanje. Nije čudo što su razoča-rani. Moram sada dvogodišnjakaokupati i presvući... Zaboga, ka-mo je nestao? Ostavila sam ga tu.Simone, gdje je Michael? Ilimožda: Michaele, gdje je Simon?(Moram već jednom raščistitikako se koji zove.) Kamo li je nes-tao? Zavukao se nekamo... a, tusi, iza... Što to imaš u ustima?Htio bi se otrovati, samo da minapakosti. Ne obaziri se na nje-govo cviljenje, otvori mu usta,Fuj! Ljepljivo, mokro... i crno. Što je, do vraga? Zaboga, ugljen? Jedeugljen. Daj mi to! Pas bi bio stoputa poslušniji od njega. Vadimmu komadiće iz usta. Bacam ih.Brišem mu usta. A plastičnih ga–ćica nema još nigdje na vidiku.Možda je najprije pojeo njih.

* * *

-  Brzo su zaspali.

-   Jesu, na svu sreću.

-  Kako si to postigla?

-  Izmorila sam ih.

-  Nije li se, možda,dogodilo obratno? Možda su oniizmorili tebe?

-   Ah, uzajamno smo se iz-morili. Zar se vidi da sam is-crpljena?

-  Ni govora. Izgledaš divno.

Stanka.

-  Hm, trebalo bi da se pri-hvatim ocjenjivanja zadaća.

-  Da. A ja ću sjesti za pisaćistroj.

-  Kako napreduje posao?

-  Nikako. No napredovatće. Mora.

Stanka.

-   Alexa.

-  Molim, Paule.

-  Sve je ovo... vrlo lijepo odtebe.

-  Ne budi smiješan.

- 

* * *

Svatko od nas leži odvojeno, usvom krevetu. Ti si, Paule, ubračnom krevetu u susjednojsobi, potpuno sam. Ja ležim usvom krevetu, krmeljivih očijunakon tipkanja i s kremom nalicu. A ti si, Christine, u mom ve-likom krevetu u kojem sam noćas

 

 

By Praetorious

92 

spavala s Tonyjem, ali sam tipromijenila posteljinu, iako iona-ko nemaš nikakvih razloga zauznemirenost. Tony je najčistijičovjek kojeg sam dosad upoz-nala, a ta je osobina povezana snjegovim fetišizmom što se tičekrvi. Kako se osjećaš... je li tičudno što niste zajedno? Još ni-kad se niste razdvojili, kazala simi (ponosno, žalosno?), osim kadsi bila u bolnici. Onda, kako ti seto sviđa? U mom si stanu,okružena si mojim stvarima. Da lizbog prometa ne možeš zaspati?Meni si ostavila svoju tišinu.Djeca ti spavaju. Nedostaju li ti?Možda si na ulici, udišeš prljavinoćni zrak i benzinske pare, šetaši gledaš, ponovo posjećuješ svanekadašnja mjesta i osjećaš sestarom? Tko zna gdje si. Znamosamo ono što si nam kazala. Što je, zapravo, istina? Samo ono štoznamo.

(Ne, nismo, Christine. Nismote prve noći. Nismo progovorili niriječi niti se dotaknuli. Samo smose gledali).

Budi sretna, Christine. Uživaj.Iskoristi ovo vrijeme što boljemožeš. Uostalom, samo radi togasam ovdje. Htjela bih da budešsretna.

* * *

Drugi dan. Dugačko putovanjedo trgovina. Već nakon dvadesetčetiri sata postaje mi sasvim jasnošto je najvažnije. Nabavljam dvaplastična ogrtača za sebe ibezbroj papirnatih pelena. Bašme briga jesu li im zdrave zastražnjicu, bitno je da pomažumeni. Neka se sami brinu o svojojstražnjici. Christine će dočekatiuredno izglačana hrpa pelenakoju mi je ostavila na odlasku teću steći dodatne bodove. Dobro,možda će dobiti mali osip, ali tonije baš sasvim sigurno. Mogu imtur natrljati malo obilnije onomodvratnom kremom. Gotovo nemogu zamisliti da su prije dva–deset pet godina trljali takvomkremom i moju stražnjicu!Uostalom, zašto bi njih dvojicabili alergični? Možda će im se i tekako svidjeti papirante pelene.Meni hoće, nema sumnje. Moždato nije sasvim pošteno. Christine,po svoj prilici, ne može priuštitisebi pelene koje se bacaju poslijeupotrebe. Ne bi bilo loše da jojpripremim zalihu.

Da li ti ljudi, koji neprestanodolaze u trgovine, čitaju mojeknjige? Postoje li moja djela u

 

 

By Praetorious

93 

mjesnoj knjižnici? Hoće li vidjetičlanak u časopisu? Budući da gaionako još nisam završila, moglabih porazgovarati s nekom odovdašnjih žena i ubaciti njezinuizjavu. Ne, možda je pametnije dase ne petljam u to.

 Jednostavna hrana, bjelančevi-ne, salata i žitna kaša. Nemam vremena ni za kakvo zamršeno jelo, jer ih neprestano moramprati, presvlačiti, hraniti i nad-zirati. Nakon jučerašnjeg bijegasasvim mi je jasno da ih ni natrenutak ne smijem pustiti izvan vidokruga. Međutim, moramnabaviti i boce vina, kako bihizdržala, i cigarete, kao za op-sadu. Trpam sve u kolica. Tko znakada ću opet izići iz zamka.

* * *

 Jednog se mogu, uglavnom,prilično lako osloboditi, Strpamga u kolica ili u ogradu. Ali dru-gi... Neprestano se moram igrati.To neopisivo brbljanje vjerojatnoznači: »Dosadno mi je, zabavi me.Što ću sada raditi?« Osjećam sečudno nagrađenom kad dobijemsmiješak ili smijeh, još bolje jekad dobijem deset minuta mira.

 Vrijeme je da pročitam Robertovopismo. Stiglo je još jedno. Da,ljubavi moja, da, činit ćemo sveto i štošta drugo, ponavljat ćemoto dok ne umremo od toga akobudemo imali sreće, ako budeš samnom i ja s tobom. Lucas je sja- jna, kažeš. Znaći li to da je sjajnau poslu? Nije me briga, nije, živišsvoj život. Zašto ti se nepridružim, upoznam ti majku ioca? Zaista, mogla bih ti sepridružiti. Ali kada? Ne predviđašpovratak u bliskoj budućnosti.Oho!

* * *

Kockice, voda, pijesak, igračkena kotačima. Slikovnice, koje po–slije bacaš na sve strane kako biprovjerio dokle ih možeš hitnuti.Sve je to opipljivo, znam kako seosjećaš. S dvije godine možešzapočeti svoj vlastiti mali psihe-delični pokret. Priredimo hepen-ing. O, već si ga priredio. Nisamtakav imala na umu. Na velikoj simuci zato što sada imaš pelenesamo noću, je li? Već si velikdečko, ha? Čist si. Dobro, nije važno, previše si se usredotočiona igru. Znam. Teško je mislitiistodobno na dvoje, neki to nikad

 

 

By Praetorious

94 

ne nauče. Dobro, presvući ćemohlačice, nije to ništa među pri- jateljima, je li tako? Hej, ne plaći.Svi se povremeno osramotimo, jato dobro znam. Uvjerit ćeš se kadme idući put ugledaš pijanu nekase to što prije dogodi. Čudim sešto majke nisu stalno naljos–kane. Dobro, kad već razmišljamo tome, zašto ne bih otvorilabocu? Možda bi bilo najbolje dasvi troje malo potegnemo. Baš mi je potrebna divna pospanaobamrlost, savršena smirenost zadoček Paula, hranitelja obitelji,profesora, muža i oca... Zaboga,kako to Christine može podnijeti?Oho, mališan mi se, na svu sreću,privremeno smirio na koljenu.Tko bi očekivao da je tako težak?Pijem vino iz velike čaše i go- vorim mu dječje pjesmice. Što setiče one sramote, onog što se nesmije spomenuti, ne zavaravaj se,dećko, da ti se to neće ponovodogoditi. Ne postavljaj sebi tako visoka mjerila, mali, jer ćeš zbogtoga biti samo nesretan. O,postala sam vrlo omiljena. Ne, nepretjeruj. Samo me prihvaćaš.Naviknuo si se na mene. Za tebesam Lexa. Zašto mi je tako lijepošto mi se smiješ? Nas dvojenemamo ništa zajedničko. Ipak, tibarem ne glumiš, otvoreno

pokazuješ ljubav i mržnju.

Dabome, zatišje nije trajalodugo. Opet si živahan. Mahnitobacamo jedno na drugo jastučiće.Katkad gađamo loše, ali se tu nemože gotovo ništa razbiti, pa nije važno. Pažljivo ciljamo ipromašujemo. Naporno je to.Uspjeli smo probuditi drugog.Tuli. Često plaće. Je li to prirod-no? Tko zna. Veći odlazi daprovjeri što je posrijedi, tješi ga.Tješi? Da, ovaj put, no nikad sene zna što sprema. Jučer jenježno prišao bratu i gurnuo muprst u oko.

Provjeri. Ovaj put je suh, nasvu sreću, i ne može biti gladan.Pojeo je točno onoliko kolikosmije, i to na vrijeme. Udebljat ćese. Može li se jednogodišnje di- jete udebljati za tjedan dana, kol-iko će Christine biti odsutna?Ovo može, nema sumnje. Hranaga smiruje, kao i sve nas. Želi daga uzmem u naručaj. Traži ljubav.Može li se automatski davatiljubav, kao nekakav lijek? Da sammu majka, bih li ga neizbježno voljela? Bez sumnje, to se nedogađa neizbježno, jer su česteokrutnosti roditelja prema djeci.Ipak, vjerojatno bih ga voljela.Dobro, uzimam ga u naručaj iljuljam. Možda neće zapaziti vo-

 

 

By Praetorious

95 

lim li ga ili ne volim. Zapravo, ni- je strašno, vjerojatno će posiijekad mu potpuno izraste kosa, više nalikovati na čovjeka. Dobro,dosta je. Je li dosta? Da. Puži, ma-li. Puži koliko god hoćeš. Baš mebriga. Vraški brzo napreduje.Kretnjama nalikuje na raka. Hra-bro pokušava ustati, uspijevanapraviti nekoliko teturavnih ko-raka, ali ponajčešće pada većposlije nekoliko sekunda. Sada suobojica na tom zadataku, hodaju ipužu, penju se jedan preko dru–goga. Čudna je pomisao da će oni jednog dana postati muškarci.

* * *

-  Čini mi se da se izvrsnosnalaziš.

-   A, ne pretjeruj. Uspijevamse održati na nogama. Sam perešsvoje košulje, u kući je prava zbr-ka, a obroci su očajni. No inače jesve u redu.

-  Čini mi se da su djecasretna.

-   Ah, perem ih, hranim ispremam u krevet. Radim samoosnovno.

-  Radiš, rekao bih, i štošta

drugo.

-  Da, katkad se kreveljim izabavljam ih.

Zijevam.

-  Umorna si?

-  Nisam. Jesam.

-   Jadna Alexa.

-  Sve je u redu. Taj mi umorkoristi. Zdrav je. Godi mi, zapromjenu, tjelesni umor. Inače seuvijek iscrpim kljucajući popisaćem stroju – ne bi bilo loše,mislim, da to i sada radim.Zaostala sam.

-  Zabrinut sam zbog tvogposla. Je li ti cijela ova... besmisi-ica... grdno pobrkala planove?

-  Nije važno. Imam još vre–mena. Uostalom, bolje radim ustisci.

 Ali zar i u ovakvoj stisci?

* * *

-  Sutra će doći majka.

-  Da?

-  Mm. Moći ću te nekamoizvesti da se malo domoriš. Akoželiš. Dakako, ne može prenoćiti

 

 

By Praetorious

96 

ovdje, nemamo za nju sobu, ali jeobećala da će dolaziti ovamo ipomagati po podne i uveče za vri- jeme vikenda.

-  Divno.

-  Zaista ti je drago?

Dakako. Zaboga, to su još dvije

ruke.

-  Mm. Katkad... katkad mise čini da ona nije draga Chris.

Smiri se.

-  Pa to je nešto sasvim dru-go, je li? – kažem.

Zastoj.

* * *

Ipak, sjedimo i dalje. Vjero- jatno bi trebalo da ispravijaškolske zadaće. A ja bih moralapisati. Ali ne mogu se ni pomak-nuti, osjećam se kao premlaćena.Nije ćudo što Christine rijetkodiže poklopac na klaviru.

-   Jesi li raspoložena za tele- viziju?

-  Izvrstan prijedlog, Gotovom za što drugo nisam sposobna.

Nehajno i prijazno se osmjeh–

nem, ali mu promatram obrisetijela pod odjećom dok ide prematelevizoru. Nije to, dabome, ništaposebno, jer uvijek promatrammuškarce, giedam čak i Aiexisa učešljaonici, čak i radnike nagradilištima. O, divna su muramena i leđa pod košuljom, di- van mu je nisko zakopčan pojasna uskim bokovima dok mu uskehlače izvrsno pristaju lijepimdugaćkim nogama. Vrlo je naočit.Nema to smisla. Pa imala samTonyja prekjučer... dobro, jučer,ako se računa ponavljanje.,. a To-ny bi trebalo da mi bude, izmeđuostalog polica osiguranja.Doduše, nije mi jasno kako sammogla pomisliti da ću se unapri- jed zadovoljiti za sljedeće dane.To mi nikad ne polazi za ru–kom. Ne mogu spavati zimskisan.

Budući da se kod njih ne možehvatati drugi televizijski program,ne moramo se umno naprezati.Gledamo špijunski film i smijemomu se kako bismo pokazali svojunadmoć.

-  Popijmo malo vina!

-  Zar ga ima? Mislio sam danam ga je ponestalo.

-   Ja sam ga nabavila – smi- jem se kao krivac – kako bih lakše

 

 

By Praetorious

97 

izdržala s djecom – za nekolikodana ću poćeti uzimati i droge.

-  Pretjerano me maziš.

Pijemo. Gledamo televiziju.Dobro, kakvo djelovanje očeku- jem od vina? Da me uspava?

-  Divno je – proteže se. Imadivne tijesne hlaće. – Ovo je praviživot. Trebalo bi da dolaziš češće.

-  Da – odgovaram.

-   Vjerojatno će tvorci ovogfilma zaraditi poprilično – poka–zuje rukom na ekran.

-  Da.

-  To je da ti stane pamet –uz– diše. – Ah, po svoj prilici samsamo zavidan.

* * *

 Je li brak ovakav? Sjede li on iChristine ovdje noć na noć,gledaju ovakve emisije i nepove-zano razgovaraju? Bih li i ja, kadbih se udala za nekoga, živjelatako?

-  Skuhat ću kavu – kažem.

Gleda me zahvalno. Odlazim uChristininu kuhinju. Iako već ot-prilike znam gdje je što, ipak se

osjećam kao stranac međunjezinim stvarima. Čudno je kakose u svakoj kuhinji osjeća osobniugođaj.

-  O, Paule – zaprepaštenasam.

-  Došao sam ti pomoći.

-  Nemoj, mogu i sama.Nećeš vidjeti kraj filma.

-   Već je završio. Dobri supreživjeli, a zli su se međusobnopobili.

-  Zaista? Kakvo iznenađen- je! Dakle televizija nam, zapristojbu koju joj plaćamo, dajekorisne pouke.

Počinjemo se slagati. Znak zauzbunu.

-   Alexa.

-  Kava će biti gotova zanekoliko časaka. Vrati se u sobu.Donijet ću je.

Klecaju mi koljena. To je smi– ješno. Izlazim noseći pladanj iodmah se sudaram s njim, jer sezaustavio pred vratima. Pipa me.

-  Nemoj! Ispustit ću sve.

-   Ja ću odnijeti kavu.

Ne pristajem. Glupo senatežemo kao da vučemo uže.Gledamo se. Popuštam. Uzima mi

 

 

By Praetorious

98 

iz ruku pladanj i stavlja ga nastolić u predsoblju. Opet me pipa.Ne mogu ništa reći. Što dakažem? Ruke k sebi, gospodine.Nisam ja takva djevojka. (Nisam?)Tvoja mi je žena prijateljica. Nemože to tako. Ljubimo se. Upočetka nježno, oprezno, a ondamahnito, proždirući jedno drugo.Kao na školskim plesovima. Lu-do. Povratak u mladost. Počinjusve one uobičajene gluposti, bub-njanje krvi, klecanje koljena,okretanje srca i želuca. Divno.Njegove su ruke posvuda nameni. Želim ga.

Prestajemo.

-  Kako si lijepa!

-  Slušaj, Paule, ne pali me!Teško se gasim.

-  I nemoj se ugasiti. Zaboga,zar ne slutiš koliko te želim? –priljubljen je uz mene. divan ičvrst, spreman za mene. Ne-odoljiv.

-  Da, sada to osjećam – opetse ljubimo, ali ovaj put drukčije,ližući se blago.

-  Zar ti mene nimalo neželiš?

Ljutim se.

-  Oh, da, da. Zaboga, zar to

ne vidiš? Ne budi tako okrutan.Hoćeš li da ti otvoreno kažem?Da, želim te. Da, htjela bih voditiijubav. Da, htjela bih poći s to-bom u krevet. Da, htjela bih dame uzmeš. Je li ti to dovoljno? –malo se povlačim, odupirući seposljednjom snagom. Oči su muizvanredne. Nisam dosad ni znalada plava boja može biti tako top-la. – Ali neću to ako bi se ti posli- je osjećao krivim. To bi bilo jednako smrti.

Guta slinu. Ponovo me grli ipritišće uza se. Kako nam lijepopristaju tijela jedno uz drugo! Natrenutak mislim da ćemo to obav-iti usred predsoblja, stojećinaslonjeni na zid ili ležeći na us-kom prostiraću. Tada me poćinje vući prema dnevnoj sobi.Neprestano se ljubimo i šapćemo jedno drugom ime.

Gore plače dijete. Zastajemokao ukopani.

* * *

Dok ga nema, olakšavam mupoložaj. Ne sjećam se kada sam seposljednji put toliko uzbudila.Nisam već godinama. Pišem muporuku drhtavom rukom. »Idem

 

 

By Praetorious

99 

u krevet. Vjerujem da ćeš razmis-liti. Ne ljuti se. Vidjet ćemo se zadoručkom. Alexa« Ostavljamporuku na podu, gdje će jesvakako opaziti, šuljam se uzstepenice, ulazim u svoju sobu(na sreću, najbližu) i zatvaram vrata. On je u dječjoj sobi iumiruje sinčića. Slušajući njegovglas, dršćem. U takvu sam stanju.Sjedam na krevet i kolebljivo sedodirujem, ali nije to ono pravo,nije dovoljno. Želim mnogo više.Hvatam cigaretu, veliku pomoć usvakoj prilici. Vučem veliki gutljajiz skrivene boce viskija. Oh, kako je to jadno! Gledam svoje lice uzrcalu, na njemu se vidi sve. Imali išta apsurdnije od nezado- voljene požude? Gasim svjetlo.Lakše mi je u mraku. Proći će to,proći. Već mi je bolje. Da, boljemi je. Pa nije se dogodilo ništanaročito. Taj će se luckastidogađaj zaboraviti. Jadni Paul.Nadam se da se ne osjeća grozno.Ono na žalu gadno ga je uzdrma-lo. Međutim, nipošto nisamočekivala da će opet... Zar nisamočekivala?

Mislim na kavu koja se hladi upredsoblju.

Najgore je što ne mogu shvatitikakvo bismo zlo učinili svojimpostupkom. Možda bi nam to

samo pomoglo. O, majko, uništilasi moje moralne vrijednosti. Ili sime oslobodila.

 Još dvije cigarete. U sobi sam već pol sata. Još nekoliko gutljaja viskija. Ležeći u mraku i tišini,opet sam smirena. Sve je okomene isto, učinili mi ono ili neučinili. Samo sam propustila jedan doživljaj. Loša mi je osobi-na što nastojim previše doživjeti.»Oprostite, gospođine, noprilično mi se sviđate, a imam satslobodna vremena.« Nije bašsasvim tako, ali gotovo jest.

Na pragu sna čujem korake.Sanjam li ili je to stvarnost?Škripe stepenice. Međutim,maloprije sam bila negdje drug-dje, među ljudima, čini mi se...čula sam glasove. Zar samspavala? Škljoca kvaka na vrati-ma. Stvarnost.

– Alexa. Ne mogu. Hoćeš li?Smijemo li? O, Alexa – muca, go- vori nesuvislo, preklinje, očajan je.

 A moja je žudnja nestala. Pru–žam mu ruke prijateljski i saža–ljivo, bez oklijevanja.

* * *

 

 

By Praetorious

100 

-  Oprosti.

-  Ta je riječ zabranjena –gladim ga, gladim.

-  Bio sam prebrz. O, zabo-ga...

-  Pst! – ljubim ga kako bihga ušutkala.

Dakako, ima pravo, bio jeprebrz, nespretan, neusklađen. Ali zar je to važno? Postoji i neštodrugo. Umjesto spretnosti, po-treba. Poljupci i milovanja.

-  Nisam htio da to takozavrši.

-  Znam. Sve je u redu.

- Zaista je u redu? Svršila si?– užasno mu je zabrinut glas, činise mladim poput svoje djece.

-  Dakako, svršila sam.

-  Uistinu? – nada, želja dami povjeruje.

-  Uistinu. Da nisam, opaziobi to. Grčila bih se.

Dabome, nisam svršila, ali zarda se odmah ljutim? Bila samtako daleko od svršavanja da seodnos pretvorio u nešto sasvimdrugo i bio lijep na svoj način.Dosadno je uvijek doživljavati is-to. Ipak, čudno je to. Nakon ona-ko uzbudljiva početka...

-  Znaš... već dugo nisam –da, to sam lako naslutila. Kako jesamo kriknuo! I to je divan doži- vljaj. – Znaš, Chris i ja... – dobro je, može spomenuti njezino ime. Jedna prepreka je iza nas. – Pasad, ne znam, možda ti ne bihsmio pričati...

-  Prićaj ako ti se priča. Ilišuti. Kako god učinio, neću seljutiti.

Ljudi su samo Ijudi, sa svojimnevoljama, i u krevetu se tješemeđusobno.

-   Ah, ne znam. Ne mogureći da nešto nije u redu, ali... na-kon pobačaja... sve joj se nekakočini besmislenim, zatim kontra-cepcija... nekako joj se ne sviđa...– razmišlja. – K vragu, nisam te nipitao... – napet je.

-  Ne brini se, kod mene jesve u redu – osjećam kako seopušta.

-  Njoj se to, jednostavno,ne sviđa. Ne znam što da učinim,pokušali smo sve.

-  Znam.

-  Razgovarala je s tobom otome?

-  Malo. Čini mi se da su unjoj jaki majćinski nagoni. Ona..

 

 

By Praetorious

101 

– pazi, ne smiješ ništa odati! –imam dojam da joj smeta potpu-na sigurnost.

-  Bogami, i ja sam stekaotakav dojam. Ali ne smije zabo-raviti kolika mi je plaćaNeprestano razmišljam o tomekako ćemo se oporaviti ako sadadobijemo mali predah, moždaćemo moći plaćati nekomu da jojpomogne u kući... pa će opetimati vremena za glazbu.

-  Da, znam. No to jebudućnost. Ne znam baš može liChristine živjeti za tako dalekubudućnost – koliko smijem reći,pitam se. – Čini mi se da ste joj tii djeca zamijenili glazbu.

-   Jesmo? Možda i jesmo.Ipak, nije sretna, je li? Jasno se vidi da nije sretna. Doduše, uposljednje se vrijeme osjeća bolje,ali prije tvog dolaska je.. ma bilo je ubitačno – stanka. – Koju riječda izaberem? Život, je postaoprazan.

-  Da, nedostajala su uz-buđenja. Drama. A trudnoća,očekivanje djeteta, sve je to uz-budljivo. čak i pobačaj... – čudno,nisam ni razmišljala o tome, alimi je to sada palo na pamet.Poput stare šale. – Možda joj todaje...

-  Što – najednom je ogo-rčen. – Razlog za život?

-  To joj je, recimo, nekakvosredište života. Usredotočuje sena to.

Šuti dok razmišlja. Jesam li re–kla previše? Žalim samo pomoći,Iskreno.

-   Ali ja... – zaustavlja se. Da,znam, trebalo bi da si joj tisredište života, to hoćeš reći. Je liona tebi središte? Dabome, tiimaš u životu i štošta drugo. – Do vraga, imamo već dvoje djece!Nemoj me pogrešno shvatiti,klinci su divni, ali je umaraju.

-  Da, znam. Međutim, tunije riječ o razumu. Ne možešočekivati da bude potpuno hlad-nokrvna i razborita.

Uzdiše. Utučen je.

-  Misliš... to je svojstvenoženskoj prirodi? – kaže. – Bi li i tibila takva? Možeš li zamisliti dabi osjećala tako?

-  Ne vjerujem. Ali nismosve jednake. Imamo samoponešto zajedničko. Uostalom, jaimam svoj posao i zbog togasam... u drukčijem položaju –kako teško biram riječi. Zapazilasam već da ne govorim onakouspješno kako pišem. Ono što mi

 

 

By Praetorious

102 

po stranicama teče bez ikakvemuke, prilično teško silazi s jezi-ka. – Možda je Christine tipič–nija žena od mene.

-  Možda. U tom je nevolja. Vjenčali smo se vrlo mladi. Mis-lim, razmjerno mladi. Prije togasmo se... godinama sastajali. Da-kako, družili smo se i s ostalima,Chris je izlazila s drugimmomcima, ja s drugim djevojka-ma, ali nije to bilo ništa ozbiljno

Pokušava li mi napomenuti dadosad nije imao nijednu druguženu? Smeta li mu to?

-  Pa sad, to je česta pojavau današnje doba – kažem. –Mnogi studenti koje znam...

-  Da, lijepo je to. Samo, sa-da ne znam sa čime sam sezapravo, suočio. Nemam ni-kakvih pravih mjerila... – hoćereći »usporedbi«, a ne može,zapinje mu riječ u grlu, previše gapodsjeća na nevjeru, a ipak, još jeu mom krevetu.

-  Paule, ne vjerujem da bi tisada mogio pomoči i desetakdjevojaka iz prošlosti. Možda bi tipomoglo pet brakova. A moždane bi ni to.

Htjela sam se našaliti,razvedriti ga. Ne obazire se na

moje riječi. Čine mu seneukusnima ili se odviše prepus-tio svom toku misli?

-  Mm. Jednostavno, prem-da to sebi ne želim priznati, nerazumijem Chris. Ima li ta mojatvrdnja nekakva smisla? Može lise voljeti netko, iako se nerazumije?

-  Može – kako malo zna oživotu. Jadni Paul. – Vrlo lako.

-   Jer... ja uistinu volimChris. Znaš li? Vjeruješ li mi?

Pita me, zapravo, smatram liga huljom. Zašto su ljudi takvi?Svaki oženjen muškarac, kolikoznam, ili nemilosrdno napadaženu, ili priča koliko je voli. Zašto je ti ne bi volio? Želim da je voliš.Zaboga, zašto ne bih željela?!

-  Dakako, vjerujem ti. To se jasno vidi.

-  Premda sam... — ne moženastaviti.

-  Ma, dakako, Paule. Nebudi smiješan! Kad ne bih vjerovala da je voliš, ne bih sadabila s tobom. Jer ovo bi moglo bitiopasno.

Okreće se prema meni. Ljubime.

-  Oh, kako sam sretan!

 

 

By Praetorious

103 

-  Zato što je opasno?

-  Ne. Zato što si sa mnom –poljubac. – Bio sam podao prematebi.

-  Hm – izazivam ga.

-  Da, jesam. Znam to.Promatrao sam sam sebe. Vidiosam samo okrutnost i zavist –poljubac. Počinje iznova. Diže se,raste, uzbuđuje me. – Osvećivaosam ti se zato što sam te, nekako,smatrao krivom...

Ovaj put je mnogo bolje.Kudikamo sporije i dulje. Potpu-no je drukćiji. Baš to mi se sviđa:otkrivanje novog. Izvanredan je.Šutnja, teško disanje u tišini, vrucina, lupanje srca i pokrivačina podu. Svršavam i izvikujemnjegovo ime.

XVIII

-  Paul mi kaže da se vr!odobro snalazite.

-  Lijepo je što tako govori omeni, gospođo Davies, ali zapravošeprtijam.

-  Mm....? – mrmlja ne-određeno. Čak čeznutljivo.Možda sam se snašla predobro? –Djeca su vas, nema sumnje,zavoljela.

-  Na sreću, navikla su se namene – odgovaram skromno, be–zazleno i nadam se da je to praviton.

-  Nije samo to posrijedi.čini mi se. Michael mi je pričaokako se uzbudijivo zabavlja s te-tom Alexom – vraški je ljubomor-na.

Griješi. Michael me zove»Lexa«. Ubrzo sam ga odvikla odone glupe riječi »teta«.

-  Da. Katkad se igram snjim, to je sve. I podmićujem gada se smiri kad ga ne uspijemumoriti. Je li vam pričao o za-branjenim bombonima, sladoledui lizaljkama koje dobiva od mene?

-  Mm - čudno, govori to baškao Paul. Šteta što mu otac nije

 

 

By Praetorious

104 

živ, rado sastavljam ljude odnjihovih roditelja. – Kako jeChristine, je li vam se javiia?

-  Paul je telefonskirazgovarao s njom. Kazala mu jesamo da je sretno doputovaia

-  Nadajmo se da uživa.Zaslužila je odmor, previše radi.Slažete li se?

-  Dakako.

-  Medutim. nedostajat će joj djeca i Paul.

-  Dakako.

Uzdiše dok slaže tanjure.

-  Nadajmo se đa neće bitiosamljena London je golem grad,teško je u njemu biti sam – kaže.

Stara priča. Teško je biti sam iu Essexu. Teško je svagdje.

-   Ah. ostat će ondje samotjedan dana – odgovaram.

-  Da – stanka. – Zaista ste vrlo ljubazni, Alexa, što ste se od-rekli tolikog svog vremena, iakoste zauzeti.

Kako čudno zvuči moje imekad ga ona izgovara! Zar me uis-tinu mrzi ili joj se samo nesviđam? Ili je, jednostavno, zbun- jujem?

-  Nije to ništa. Uživam

ovdje.

-  O – namjerno pogrešnotumači moju uljudnost. – Vjero- jatno ćete jednog dana imatisvoju djecu.

Tu se možeš izvući samo na je– dan način: ne dopusti da teuvuče u razgovor.

-  Možda – odgovaram.

Ta vražja baba smatra da sudjeca vrhunac želja svake žene.

-  Da, isplati se imati djecu –kaže. Znaći, moj je život prazan?– Budući da živite potpuno samiu Londonu, zacijelo ste ponekad vrlo osamijeni.

-  Pa i nisam. Uglavnomsam silno zaposlena. Osim toga,poznajem mnogo ljudi, pa onisvraćaju k meni — zašto joj to nebih rekla? Ne izazivaj me, stara.

-  O – probavlja to. – Vaša semajka... pojavljuje na televiziji, je'l te?

-  Da. Alexandra Fortune. Vodi razgovor za okruglimstolom.

-  Da, vidjela sam je. Ona je... izuzetna ličnost.

-  Da – ovaj put se slažem snjom.

 

 

By Praetorious

105 

-   A otac?

-  Urnro je – još i sada mi jeto teško kazati.

-  Oh – zbunjena je. – Zaistami je žao. Zar davno?

-  Prije nekoliko godina. Ačini mi se kao da se to dogodiio jučer – napokon sarn joj reklanešto iskreno.

Ne zna kako bi to primila. Na–stavlja razgovor:

-  Dakle vaša je jadna majkasasvim sarna. Suosjećam s njom, jer dobro znam kako se osjeća.Nesumnjivo je vrlo osamljena.

-  Pa sad... – ne bi se bašmoglo reći. Doduše, na neki jenačin osamljena. – Vrlo živahnosudjeluje u društvenom životu —služim se starom frazom.

-  O – pokušava odgo-netnuti što to znači. – O, dobro.Zacijelo ste joj vi velika utjeha.No vjerojatno željno očekuje un-učad.

 Je li to neka natuknica? Udajse i ispuni svoju dužnost, nestanimom sinu iz životai

-  Ne bi se moglo tako kaza-ti. Ona već dvoje unučadi i mislida ih je dovoljno.

-  O.

-  Moj brat je oženjen.

-  Nisam znala da imate bra-ta, Majka vam nipošto ne izgledakao baka.

 Je li to zavist? Ili prijekor?

-  Da, izgleda vrio lijepo.Udala se kao osamnaesto-godišnjakinja, pa je i zbog togamlađa baka.

-  Tako? Je li vam... i otacradio a televiziji?

-  Nije. Izdavao je novine. Aiexander King – kažem ponos-no.

- Da? – dojmilo je se ime. –bio je vrlo poznat.

-  Da – odgovaram zadovoli-no.

-  Onda ste to nasiijedili odnjega.

-  Što? – pitam.kao da nenam.

-  Sklonost pisanju.

-  Bio je izdavač i novinar, ataj posao nije isto što i pisanjeknjiga.

-  Ipak, postoji povezanost.

-  O, da, bez sumnje.

 

 

By Praetorious

106 

-  Da skuhamo ćaj?

-  Da, mogle bismo - o, kakosmo uljudne!

-  Uskoro će se vratiti Paul –promatra li mi ispitivački lice?

Zaboga, zar zna? Proradila joj je majčinska intuicija?

-  Da.

Paul i Michael su na nekakvojškolskoj priredbi a Simon mirnospava. Popodne joj nije onakozanimljivo kako je očekivala.Ostala sam joj samo ja, pa meistražuje.

-  Radi vrlo naporno — kaže.

- Da.

Hja, svi radimo naporno.

-  Sretna sam što se oženiotako pouzdanom osobom kakva je Christine. Ona je vrlo dobražena i majka. Poprilično sam sezabrinula kad je otišao nasveučilište, iako sam se, dabome,i ponosila njime. U današnje dobaima svakakvih studenata. Mogao je upoznati tko zna kakvudjevojku. Zbog toga sam odahnu-la kad je došao kući sa Christine.

-  Da.

Što da joj drugo kažem?

-  Ona je vrlo dobra. Neke

su studentice neobuzdane, znate,i... neuredne. Na primjer, studen-tice umjetnosti. Nose dugu kosu ičudno se oblače.

-  I Christine je imala dugukosu.

-  Da? Možda. Ali nikad nijebila... znate na što mislim. Vjero– jatno se sve majke previše brinu,ne možemo to sprijećiti, ali uvijeksam se bojala da će se Paul oženi-ti nekom isuviše... neobuzdanomdjevojkom, sebičnom, nekomdjevojkom koja će misliti samokarijeru i neće mu stvoriti pravidom. No Christine je divna. Njihdvoje su savršen par. Lijepo je štodjeca rastu u skladnu domu.

Zaista to više ne mogu podni- jeti. Draga moja Christine, oni tenastoje uništiti, čak i tvojuprošlost. Iskoristiti ovaj tjedanslobode što bolje možeš. Ova cese baba pobrinuti, nema sumnje,da više nikad ne dobiješ takvuslobođu.

-  Da, i moja, se majka malozabrinula. Medutim, Catherine...njezina snaha... uistinu ju jeoduševila. Radi kao manekena.

-  O – brzo prikrivazaprpaštenje. – Ako se ne varam,kazali ste da imaju dvoje male

 

 

By Praetorious

107 

djece.

-  Da, imaju.

-   A, onda ste, vjerojatno,htjeli reći da je prije radila kaomanekena.

-  Ne, još radi. Dapače,uspješnija je u poslu nego ikad.Kad je bila u drugom stanju,reklamirala je odjeću za trudnice,a potom je omršavjela baš na vri- jeme za kratke suknje i dugačkukosu. Ima sreću, baš je pravi tipza današnju modu.

Oh, Catherine, da si baremovdje! Ne bi mi pomogla u ovojprikrivenoj prepirci, ne bi ni ot- vorila svoja lijepa usta, znam to,nikad ih ne otvaraš, ali bih te,barem, mogla pokazati.

-  Zaboga, kako joj polazisve to za rukom kad ima dvojemale djece?

-   Jednostavno. Ima dadilju.

-   A, tako – stanka. – Ipak,takve ljude treba, koliko god bilidobri, nadzirati.

-  Nipošto. Barem tu dadiljune treba nadzirati. Vrlo spretnoobavlja svoj posao. Catherine jebez ikakvih briga otputovala uPariz

-  Nadajmo se da je to istina.

-   A vašem bratu to ne sme-ta? Dakle mladi su zaista ne-obični. Eto, ona putuje svijetom,a ostavila je kod kuće muža i dvo- je male djece. Vjerojatno ćete mesmatrati staromodnom, ali mis-lim da takvi postupci ne pomažubraku.

-  Peter se veoma ponosinjome – odgovaram prkosno. – Ai majka. Svi se ponosimo. Čak idjeca. Gledaju njezine slike i go– vore »lijepa mamica«.

Tko zna kamo bi nas to odveloda nije zakipjela voda za čaj.

Na vratima je Paul s Michae-lom. Mali viče čas »bakica«, čas»Lexa«. Pripremila sam čaj štosam bolje mogla (zaboga, zašto senatječem?), ali sam opet uneugodnu položaju: gospođa Da- vies neprestano pogledava Paula imene. Lice mi je bezizražajno,znam to, uvježbala sam toodavno. Ali Paul... o, dušo, ti nisispretan u tome, je li? Ne znaškako se to radi. Kad god mepogledaš, jasno se vidi... Ipak,možda će moje bezizražajno licezbuniti gospođu Davies. Moždaće pomisliti da ti se samo sviđam.

Budi se dojenče i plače.Skačem na noge... to mi je spas upravi čas. Gospođa Davies mi

 

 

By Praetorious

108 

nudi pomoć dok joj Michaeluporno priča što je danas radio.

-  Ne, hvala, mogu i sama –kažem joj i ostajem u sobi štodulje mogu.

XIX

-  Zaboga, pomislio sam većda neće nikad otići. Zašto si joj,do vraga, ponudila da ostane?

-  Pa rekla sam joj samo da,može, ako hoće, spavati u momkrevetu, a ja ću na kauču.Smatrala sam da mi to nalažeuljudnost.

-  Idući put prepusti uljud-nosti meni. Ja ću najlakše izićinakraj s rođenom majkom — vrlo je ljut. — Da je ostala još neko vrijeme, zakasnila bi naposljednji autobus, pa bih jemorao voziti kući.

-  To ne bi bilo strašno.

-  Kako to misliš? Zaboga,zar ne vidiš koliko želim biti sams tobom?

Ustajem, sada sam ja Ijuta.

-  Da, vidim, a mogla je vidjeti i ona. Ako ima trun soli uglavi, naslutila je. Vjerovala samda ti je potpuno jasno da morambiti vrlo oprezni. Međutim, sjetise kako si me gledao. Nisi gotovoni razgovarao s njom, samo si misvaki čas palio cigarete. Zbog to-ga nisam popušila nijednu ciga-retu već cio sat. Morala sam tenekako zaustaviti. Čak si joj pre-

 

 

By Praetorious

109 

pustio djecu da ih spremi u kre- vet, kako bi mogao ostati dolje samnom.

-  Dobro, što je loše u tom?Uživala je.

-  Ne zaboravi, inače nepostupaš tako. To je loše. Zar timoram objasniti sve, riječ po ri- ječ?

-  Zbog toga si izjurila u vrt?

-  Da. Zbog toga. Neka me vidi kroz prozor i zna da se... nemilujemo u dnevnoj sobi – palimcigaretu i uvlačim dim takopohlepno da se gotovo gušim. –Inače je voziš kući, nije li tako?

-  Pa... često. Ne uvijek.

-  Međutim, večeras je nisiodvezao. Baš večeras. Je li ti sada jasno?

Razmišlja. Srdžba mi se raspli–njuje pred naletom sažaljenja ito– pline. Jedan čovjek, nije na- viknut na prikrivanje, raskrinkan je, optu– žen. Dušo moja, kraj te-be se osje– ćam starom.

-  Zar sam, doista, tolikopogriješio? – pita skrušeno.

-   Ah, ne znam – želim gasada umiriti. Što drugo moguučiniti? – Trebalo bi samo dabudemo oprezni i suzdržljivi. Ne,

najbolje bi biio da se vladamo veselo, kao brat i sestra. I da višepričamo o Christine. Nisi je nispomenuo.

-  Nisam? – pita iznenađenoi osjeća se krivim.

-  Nisi. Navodno ti ne-dostaje, razumiješ li? Međutim,kad ju je spomenula tvoja majka,nisi rekao ništa, kao da si jedvačekao da se promijeni tema.

-  Uh, loš sam glumac – smi- ješi se postiđeno.

Moram se nasmijati, a onpruža ruke prema meni.

-  Trebalo bi da malo više vježbaš – kažem mu.

Naslanjam mu lice na prsa iljubim ga kroz košulju. Divno mumiriše čisto, toplo tijelo.

-  Mm, trebalo bi – ljubi mitjeme. – Kosa ti je divna – hvatami rukama uvojke s obiju strana iprisiijava me da ga pogledam. – Ioči su ti divne. Izuzetne. Kao ulavice. Da, ti si utjelovljenje svegaonoga od čega me majka nasto- jala spasiti.

-  Kako to misliš?

-  Ti si utjelovljenje života.Uzbuđenja. Opasnosti. Bašonakva djevojka kakva nije za

 

 

By Praetorious

110 

mene.

-  Da, to sam već shvatiia.Zapravo, moram ti još neštospomenuti. Po podne mi je tvojamajka, dok si bio vani s Michae-lom, održala veiik govor i uvijenome upozorila.

-  Što ? – osjećam da seukočio.

-  Pričala mi je o tvomsretnom braku i Christininimmnogobrojnim vrlinama. Slažemse sa svim tim, ali mi je to zlobnopredočila. Bilo je tu mnogonatuknica o djeci i djevojkamakoje zanima samo karijera.

-  Oh – gladi mi lice. Ljubimi nos. Čudno, kako je to uvijekugodno! – Zar ja ne smijem imatiništa?

-  Hm, ovisi o čemu je rijeć.Mene ne smiješ imati. Barem,službeno. Pa nisi valjda očekivao,Paule, da će tvoja majka kazati:»Evo vam mog blagoslova, djecomoja!«

Pušta me. Oneraspoložila samga. Sjedam na pod kraj njegovihnogu. Imam toliko samopouz-danja da mogu izabrati naokonepovoljan položaj.

-  Uvijek sam bio dobardječak. Vrlo uredan i pristojan.

Dragi mali Paul nije nikad blatomuprljao koljena, niti se potukao,niti je imao neprikladne prijatel- je. Dragi mali Paul je bio isuvišedobro odgojen. Miljenik svojemile majke.

Zaista je ogorčen. Što sam is-kopala?

-   A otac? – držim mu jednuruku i milujem je.

-   Ah, tata je bio invalid go-dinama prije smrti. A prije bolesti je stalno poslovno putovao. Nastroje smo, kao obitelj, vrlo rijetkobili zajedno. Uvijek bi mu sepokazivali moji najnoviji uspjesi,na primjer školske svjedodžbe ilipotvrda o upisu na fakultet. Ilisam morao šutjeti i izbjegavatiga. Nesumnjivo sam za majku bio velika utjeha. Ni ona nije imalaonakav život kakav je očekivala.Međutim, tko ga od nas ima? Nesmijem se žaliti.

-  Žali se koliko god te voijaako ti je tada lakše.

-   Alexa... ti si mi velikapomoć.

-  Nadajmo se. Iskoristi mekoliko god možeš, dušo, ako tipomažem, jer neću ovdje biti du-go.

-  O, kako je sve zapetljano.

 

 

By Praetorious

111 

-  Nije. Sve je kako valja.

-   Ali ja želim... Zar se ne bihmogao sastati s tobom u Lon-donu?

-  Pa ti nisi nikad u Londonu– smiješim mu se blago.

-  Nisam. Ipak, kad bihmogao doći... na nekakvosavjetovanje...

Ljubim mu ruku. Laskanje jeugodno, ali ovo me rastužuje.

-  Ne, dušo, nećeš moći.Nećeš. Zamisli samo kako bi sveto bilo zamršeno. Uostalom, kadodem, nećeš to više ni željeti, vidjet ćeš.

-  Zaista? Jamčiš mi to, ha?Dobro znaš kako ću se osjećati?

-  Ne ljuti se. Riječ je samo onekoliko lijepih dana u vakuumu.Oboje ćemo imati divne uspome-ne, a nikomu nećemo nanijetizlo.

-   Aha. Dabome, ne bih sesmio prepirati s tobom. Ti, da-kako, imaš pravo. Imaš bogatoiskustvo, je li?

Slutila sam da ćemo stići dotoga.

-  Paule, kakve veze s timima moje iskustvo? Govorim ti

samo kako to ponajčešćezavršava.

-  Da, razumijem. Hoćešreći, trebalo bi da budem zado- voljan svojom dobrom, bespri- jekornom ženom. divnim domomi lijepom djecom. Ja sam i zado- voljan, vjeruj mi. Ali zar ne možešni u što proniknuti? Gdje je tvojaknjiževnička sposobnost opažan- ja? Zar ne uvidaš da te želim višenego što sam ikada...

Znam već. Više nego ikojuženu prije mene. (Koliko sesjećaš).

-  Dobro, tu sam – kažemmu.

Privlači ga promjena. Akodobije dovoljno, neću ga višezanimati.

Ovaj put je žestok. Želi minanijeti bol. Ili, možda, samo želistvoriti snažan dojam na jedininačin koji zna, ili smatra da samotaj način kod mene pali. Svojomtežinom gnječi mi leđa na podu.Pokušava jedno za drugim,mahnito, grozničavo.

* * *

 

 

By Praetorious

112 

-   Alexa.

-  Mm.

-  Bilo je fantastično.

-  Mm.

-  Svidjelo ti se?

-  Zar nisi osjetio? Bio seisuviše zauzet a da bi to opazio?

-  Dobro, budi takva, đavote odnio. Čarobna si, znaš li to?

-  Drago mi je što me hvališ.

-  Mm. Vrlo si... opuštena.

-  Da.

-   Alexa, s koliko si muška-raca spavala?

-   Ah, Paule...

-  Ne, ozbiljno te pitam.Zanima me. Razumijem. Nećešmi kazati. To je u redu. Tako mi itreba. Ne tiče me se. Nemampravo pitati. Uostalom, ja samsamo još jedan u dugačkom nizu.

-  Nije riječ o tome. Jed-nostavno, ne razmišljam o ljudi-ma kao brojevima. Morala bihsada ležati i brojiti... ne, to nije...– bole me već leđa.

Na sreću, diže se, ali srdit.Oboje se poćinjemo oblačiti. Ve-oma je hiadno. Prije nisam niosjetila hladnoću.

XX

Nedjelja. Baka ima glavnuriieč. Mnogo se priča o Christine.Paul je vrlo rječit i živahan, igrase s djecom i peckavo mepodjseća kako ću se rado vratiti uLondon. Oči su mu čeličnoplave ihladne. Nisam vjerovala da smose već toliko spetljali da bismo semogli posvaditi. Tražim utočišteu radu. Napokon imam prilikunadoknaditi propušteno. Gos-pođa Davies se brine o djeci. Pri-premam obilan ručak i potom sepovlačim u svoju sobu, za pisaćistroj. Gode mi Michaelovi povici»Lexa« prije nego što su mu odmene odvratili pažnju. Radimgrozničavo, vrijeme brzo prolazi.Od tipkanja me peku vršciprstiju, što je jasan dokaz da samu posljednje vrijeme premaloradila. Vraćam se u prizemlje u vrijeme čaja. Gospođa Davies jemnogo sretnija nego prije, jer nijemorala dijeliti pažnju svojih voljenih ni s kim. Paul je vrlodražestan, spreman za za-dirkivanje, dalek, hladan poputleda. Poslije ćaja se opet zat– varam u sobu i prepuštam imspremanje djece za spavanje.Marljivo pišem, lomim nokat ipsujem. Začudo, najradije bih se

 

 

By Praetorious

113 

zbog toga rasplakala i napisalapismo Robertu. Ili telefoniralaErin. Ili se sastala s majkom. O,kako želim biti kod kuće!

-  Odvest ću majku kući –dovikuje mi oko osam Paulov giassa stepenica. – Možeš li pripazitina djecu?

-  Dakako. Ali zar neće osta-ti na večeri? – pitam.

-  Neće. Želi kući.

Poslije desetak sekunda izviru- jem iz sobe. Na vidiku nema Pau-la. U podnožju stepeništa stojigospođa Davies.

-  Draga dušo, mnogo vamhvala za divan dan! – kaže mi.

-  Nema na čemu, gospođoDavies, ja sam vama zahvalna.Eto, baš danas sam moralamnogo pisati.

Zatvaraju se vrata. Odjednomzavlada neobična tišina. Osjećamčudnu prazninu U Londonu nemogu raditi ako nisam sama ustanu, a ovdje mi se događa su–protno. Moram ustati i obići kućukao da mi je nepoznata. Jedemhladnu većeru, kako ne bih posli- je morala večarati s Paulom.

Gore plače Michel i zove.Dižem se. Možda sanja. Dojenče

se nije probudilo. PokazujemMichaelu slikovnicu i tiho mupričam. Na odlasku me grli, vrločvrsto. Zaslužujem li takavzagrljaj?

Htjela bih telefonirati nekomu,ali ne znam komu. Uostalom, štobih rekla? Zaustavljam se kraj te-lefona, ali ne podižem slušalicu.Zbunjeno se udaljujem iprestrašeno zastajem zbog reskogzvonjenja.

-  Halo.

-  O, halo... Alexa.

-  Christine! Kako si, dušo?

Ispitujem svoje osjećaje. Osje–ćam li se krivom? Ne, samo samnapeta i iznenađena. Uzbuđenasam i iskreno mi je drago što ječujem.

-  Dobro. Mogu li razgova-rati s Paulom?

-  Na žalost, izišao je.Odvezao je majku kući.

-  O, znači, bila je kod vas?

-  Da, cijeli dan.

-  Baš si sretna.

-  Iskoristila sam popodneza pisanje.

-  Dobro, to je već nešto. Alexa...

 

 

By Praetorious

114 

-  Što je, dušo? Je li ti lijepo?

-  Dakako – dubok uzdah. – Alexa, vrlo mi je čudno što samovdje. Govorim u tvoju slušalicu,a ti u moju.

-  Da, znam, čudno ti je. Za-bavljaš li se? Jesi li već vidjelamnogo ljudi? Jesi li se nagledalasvjetine?

-  O, da, nauživala sam segomile. Nisam načistu sviđa li mise to ili ne sviđa.

-  Što? Kako to misliš?

-  Ne znam. Što bi rekla kadse više ne bih vratila?

Smijem se. Što bih drugo?

-   Alexa, vrlo je čudno.

-   Je li ti sasvim dobro?

-  O, da. Popila sam malo više. Praznim ti boce. Rekla si mida mogu.

-  Dakako. Ne budi smiješna!

-  Oh, lijepo je. Sve je lijepo.Pijana sam, oko mene je Lon-don... Ipak, nedostajete mi svi.

-  Slušaj, kada ćeš se vratitikući?

-  Ne znam – duga stanka,Uzdah. – Ne želim razmišljati otome. Po svoj prilici, u srijedu. No

 javit ću se telefonom prijeputovanja.

-  Dobro.

-   Alexa, kako su Michael iSimon?

-  Dobro.

-  Ne gnjave te previše?

-  Ni govora. Vrlo su dobri.

-  Zaista? Snašla si se?

-  Pa prtljam nekako.Provlačim se.

-  Gadno je, ha?

-  Nije. Samo je zamorno.

-  Znam. Sada me dobrorazumiješ.

-  Da.

-   A kako je Paul? — pitanakon stanke.

-  Dobro. Marljivo pere svojekošulje.

-  To je pametno. Nego, vri- jeme je da prekinem. Pozdravi ihsve!

-  Hoću. Da te pozove kad se vrati kući?

-  Dugačka stanka.

-  Neka me pozove. Ne, nijepotrebno. Reci mu samo da samse javila.

 

 

By Praetorious

115 

XXI

-  Zvala je Christine.

-  Da? Sto je rekla?

-  Ništa naročito. Govorila jenekako... čudno.

-  Što ti to znači?

-  Ne znam. Jednostavno,čudno. Popila je malo, kaže.

-  Chris ne prije – uznemiren je.

-  Osim kad je pod mojimutjecajem, hoćeš reći.

-  Ne budi takva, Afexa.

Okrećem se na bok. Umornasam. Zbunjena.

-  Nisam te očekivala večeras.

-  Htio bih se... ispričati.

-  Zbog čega?

-   Vrlo dobro znaš zbogćega. Cijeli dan sam bio neljuba-zan prema tebi.

-  Nipošto. Izvrsno si glumiopred majkom, baš kao što sam tipredložila. Čarobno. Slušaj, užas-no sam umorna, Paule. Mnogosam radila, pa sada osjećamposljedice.

-  Drugim riječima, hoćeš daodem? – počinje koračati amo–tamo. Puši. – Je li Chris kazalakada se vraća?

-   Vjerojatno u srijedu.Međutim, napomenula je da će seprije polaska još jednom javiti.

-  Znaći, još samo tri dana...

-  Mm – hoće li me sadapustiti da spavam?

-   Alexa, nisam to namjera- vao učiniti Chris. To mi je... to mi je prvi put. Vjeruješ li mi?

-   Vjerujem, dakako – pa jasno je kao dan.

-  Nisam mislio da ću joj toučiniti – glas mu je snužden.

-  Paule – protiv voljesjedam u krevet. Palim i ja ciga-retu – slušaj, nisi joj ništa učinio.Dok ništa ne zna, ne može je niboljeti. Eto, to je cijela mudrost. Valjda ti je jasno.

Ne odgovara. Samo hoda amo–tamo.

-  Slušaj, rekla sam ti već napočetku: ne osjećaj se krivim.Budući da joj nisi nanio nikakvubol, nemaš razloga za osjećajkrivnje. Razumiješ li?

-   Ja ti ništa ne značim?

 

 

By Praetorious

116 

-   A što bi mi htio značiti? Ti voliš Christine.

-   A ti voliš Roberta, je litako?

-   Ja nisam udana – kažemmu. Robert nema veze s tim.

Sjeda na krevet i netremice megleda. Zaista pati, a ja mu nemogu pomoći.

-  Hoćeš li mu ispričati? –pita me.

-  Ne znam. Možda. Amožda i neću.

-   Aha. To ti je sasvim ne- važno.

-  Ah, nemoj – posežem za viskijem. – Hoćeš li gutijaj? –klima, pa punim čašu i oboje iznje pijemo.

-  Razvedri se! Ti imašChristine, ja imam Roberta, a li- jepo smo se zabavili zajedno. Nekvari to.

-  Razumijem. Hoćeš reći da je sve završilo – hvata me zaruku. Taj dodir još djeluje poputelektrične struje. Moji su mihormoni, očito, najveći nepri- jatelj. – Ali ona će se vratiti tek usrijedu.

-  Da, tek u srijedu – odgo-

 varam. – Slušaj, dušo, ako želišdoći u krevet, dođi. Samo se ne vladaj kao krivac i ne budi tužan.To ne mogu podnijeti.

-  Ne možeš? Mislio sam dati je sasvim svejedno što je samnom.

Oh, on ništa ne shvaća. Ne bihmogla dopustiti nijednomčovjeku na svijetu da tako tugujeako bih to mogla spriječiti.

-  Dođi! – pružam ruke iznam da sam budala.

-   Alexa – žurno se svlači –žao mi je što sam cijeli dan biotakav gad.

-  Nije važno – još gutljaj viskija. – Samo sada budi sretan,inače ću smatrati da samdoživjela neuspjeh.

-  Ti ne doživljavaš neuspje-he – već je gotovo gol. – Imašsreću. Mlada si, bogata, lijepa inadarena. A ja sam običanprosjak pred vratima. Nije li tako?Pa ipak, možda i prosjak možeponešto naučiti kraljicu – ulazi ukrevet. – Odakle da počnemo?

Krevet se najednom pretvara uborilište. Dakle želi voditi ljubav sdozom neprijateljstva. Čini mi seda me uistinu mrzi.

 

 

By Praetorious

117 

-  Želiš li ovo? – mrmlja. – Iliovo? Ili ovo? Hajde, reci mi!Mogao bih te ubiti, znaš. Je li ti to jasno? – hvata me rukama za vrat.– Jači sam od tebe i mogao bih teubiti. Što bi tada rekla?

Davi me. Boli me vrat i mutimi se vid. Pritisak iznenada,popušta, dovoljno da moguprogovoriti.

-  Ništa – kažem mu. – Noprilično bi teško to objasnio.

-  Christinina prijateljica –polako ulazi u mene i izlazi. –Christinina draga prijateljica,njezin uzor, njezina miljenica. Nebi bila tako oduševljena tobom date može vidjeti kako joj spavaš smužem – njegov me snažni naletiznenađuje. Ispuštam tihi krik. –Eh, tako je bolje. Svršit ćeš isvršavat ćeš dok ne zaboraviš dasi velika i slavna Alexa King kojasudi nama, običnim smrtnicima.Zapravo me nisi željela, je li, nosada ćeš me željeti! Imat ću tetoliko puta da ćeš me moliti daprekinem, ali neću prekinuti. Bašovo i želiš je li? Evo ti, onda. Nat- jerat ću te da vičeš. Raskrvarit ćute.

Izvanredno. Inaće šutljiv, bionježan ili grub, sada kao daoponaša Roberta, premda ga i ne

poznaje. Izvanredno. Međutim,to djeluje. Svršavam, čarobno je ibaš me briga mrzi li me ili nemrzi. Dakako ne može vječnoodgađati onaj trenutak. Napokongubi vlast nad sobom, vidim iz-bezumljen pogled, čujem krik iosjećam mlaz u sebi.

-   Alexa.

-  Paule.

Naša imena izranjaju izgoleme tišine, ispunjene samodisanjem dok nam se srcapostepeno smiruju. Milujemo se.Povremeno ljubimo. Kad se poja- ve rijeći, odnijet će nas, sve dalje idalje, od tog privida besmrtnostiprema stvarnosti. No jedino se utom trenutku može razgovaratikako treba, govoriti ono pravo.Dok nema prepreka. Kad bi,barem, mogao zauvijek ostati umeni! Pohota je, zapravo, samoznak samoće i ćežnje da opetbudemo jedno, a ne samo polovi-ca. Priroda se s nama okrutnonašalila.

-  Tako bi moralo uvijek biti.

-  Znam. Ovaj put je i bilo.

Smiješimo se jedno drugom –beskrajno blagonaklono.

-  Divna si.

 

 

By Praetorious

118 

-  I ti.

-  Uvijek sam imao dojam dasam šeprtlja.

-  Sada znaš da to nije istina.

-  Ne mislim samo ukrevetu. U poslu i svagdje. Kaočovjek. No uz tebe se penjem unebeske visine.

-  Lijepo si to rekao. Vidiš,bitno je da pomognemo jednodrugom.

U susjednoj sobi, koja mi sečini daleko kao da je nakraj svi- jeta, plače dijete. Čarolija većprestaje. Prozaična stvarnost naspodsjeća da smo samo smrtnici.

-  Moram pogledati što mu je – kaže Paul.

-  Dobro, ali se vrati ovamona spavanje.

Ležim potpuno opuštena. Ču- jem otvaranje i zatvaranje kućnih vrata i ne mogu vjerovati svojimušima. Odjekuju koraci izprizemlja.

Smjesta se dižem, tiho zat- varam vrata i ugasim svjetlo. Sto- jeći u mraku nasred sobe,osluškujem i još ne vjerujem.Međutim, znala sam da je istina.

-  Tko je to? – dovikne iz

dječje sobe Paul.

-   Ja sam, dušo – javi seodozdo Christine. – Vratila samse.

 

 

By Praetorious

119 

XXII

-   Jednostavno, više nisammogla izdržati ni minutu – rečeona za dorućkom. – Nakonteiefonskog razgovora počelasam razmišljati o svima vama, ousnuloj djeci. Više nisam moglaizdržati i morala sam se vratiti.

-  Dakako, lijepo je što siopet tu odvratih. – Ali jesi li sezabavila ondje?

 —    Jesam – potvrdi ona vatreno. Jesam – no odmahzažmiri. Doimala se umornijomnego što sam se ja osjećala. —Ipak se ne može obnovitiprošlost. Slutila sam to. Nisamzakljućila ništa naročito, je li, Alexa?

Igrajući se u kuhinjskom uglu,blizu Simonove visoke stolice,Michael nas je smrknutopromatrao. Otkad mu se vratilamajka, vladao se svadljivo.

-  Imaš pravo – složih se. –Znam kako se osjećaš. Moram sesada vratiti u London.

Ona se spusti na stolicu i po–gleda me. Oči su joj bile priličnocrvene, ili od plača, ili od neispa- vanosti. Zbog podočnjaka sečinila starijom nego inače.

 Voljela sam je. Htjela sam jezagrliti i tješti. Kad bismo,barem, svi mogli kazati jednidrugima istinu sasvim otvor–eno, bez ikakvih bojazni!

-  Tebi je ondje mjesto —prozbori – a meni nije. Žao mi ješto ne pripadam tamo – pogledaoka sebe kao da traži svjedoke. –I ne slutiš koliko mi je žao.

-  U svako doba možeš doći– rekoh joj. – U svako doba. Samomi se javi telefonom i dođi. Nekase o djeci brine Paul ili njegovamajka. A ako mene ne bude uLondonu, kljuć će biti kod majkeili kod Erin.

-  Zar namjeravaš otputova-ti?

-  Nisam još načistu.Međutim, Robert bi htio da mu sepridružim u Sjedinjenim Drža- vama i da mu upoznam roditelje.Ne znam još... nisam mu odgo- vorila na pismo.

-  Dakle veza se lijepo razvi- ja – izusti ona prijateljski. –Drago mi je.

Nasmije se.

-   A, ne gledaj me tako kaoda ću se sutra vjenčati. Nije riječo takvom posjetu.

 

 

By Praetorious

120 

-  Nego o kakvom? – upitaona.

-  Posrijedi je običan posjet.– no već sam se, morala sam topriznati, zaželjela Roberta, nje-gove smirenosti i ironije, proni-cavosti i snage. on me najboljeshvaća i prihvaća.

-  SAD – reće ona. – Bit će ti vrlo zabavno – na trenutak pomi–slih da će zaplakati. Međutim,pokrila je lice rukom i nastavila veselo: – Znaš, ludo sampostupila što sam se sinoć vratila. Jedva jedvice sam uhvatilaposljednji vlak i potom sam naželjezničkoj stanici moralaunajmiti taksi. Ta me vožnjastajala pravo bogatstvo.

-  Zašto nisi telefonirala? za–pitah. – Mogao je Paul doći pot.ebe.

-   A, ne. Bilo je već kasno.Nisam htjela probuditi cijelukuću. Pogotovu ovu dvojicu —pogladi dojenće i Michaela, kojise odmah odmakne i počne igratiigračkom. – Dabome, sada mi seosvećuje što sam otišla. Ah, zabo-ravit će to.

-  Bitno je da si se zabavila.Nadam se da jesi.

-  Ma jesam. Zaista jesam.

Samo, prekasno je, znaš.

-  Znam.

-  Dosad mi mje bilo jasnoda mi je mjesto ondje gdje,zapravo, ne želim biti. Čudno jeto. Nema nikakve veze sa željama– pogleda svoje ruke. — Znaš,otišla sam i na koncert, prvi putposlije nekoliko godina. Slušalasam Bacha i Chopina – osmjehnese, donekle kiselo. – To je bilaposljednja kap. Uglavnom, bilo jelijepo, a sada sam tu. Vratila samse. Kako si ti? Izgledaš umorno.

 —   Nisam, čini mi se, shvatilanešto vrlo važno: ne može seustajati rano i bdjeti dugo u noć –odgovorih joj. – Tipkala bihuveče, a ujutro bi me, već u šestsati, iznenadili svojim pozdravomovi veseljaci.

 —   Znam kako je to.

 —   Ipak, djeca su bila divna –nastavih. – Čim sam se navikla nanjih. Zaista. Nisu mi stvarali ni–kakve neprilike, uživala sam snjima. Osim toga, pomagali su miPaul i njegova majka – još sam seosjećala donekle nelagodno unjezinu društvu. Ne, nisam seosjećala nimalo krivom, nego mi je bilo žao što pred njom moramskrivati nešto čega se ne stidim,

 

 

By Praetorious

121 

bilo mi je žao što postoji umjetnaprepreka i što onemogućuje pravirazgovor s voljenom osobom.Nevolja je, mislila sam, što umom srcu ima previše mjesta.

 —   Čudno je to – prozboriona i osmjehne se. – Kao da smozamijenile živote. Kao kraljević iprosjak.

 —   Nije baš sasvim tako, ali terazumijem – odvratih.

 —   Da, razumiješ me —pogleda mi ravno u oči, ali vrlonježno. – Budi oprezna.

Donekle me zazebe oko srca.

 —   Kako to misliš – zapitah.

Međutim, pogrešno sam pro-tumačila njezine riječi, neočekujući velikodušnost.

 —   Ne dopusti da se todogodi i tebi – reče mi. – Dok nebudeš sasvim spremna. Dok nebudeš znala što to znaći.

* * *

»Draga majko,

Kojeg vraga još radiš s Gio- vannijem u Parizu? Lijepo je štosi mi poslala razglednicu i štoznam ime Tvog hotela, ali sam

 još u iskušenju da Ti svaki satšaljem brzojave ovakva sadržaja:’Majko, vrati se kući, sve Ti jeoprošteno.' I to na deset jezika.(Kad bih znala deset jezika). Jasam kod kuće već tjedan dana,što znači, da si Ti odsutna goto- vo dva tjedna. Zar ne shvaćaš dasi potrebna svojoj djeci?

Zapravo, ako se ne vratiš us-koro, možda se nećemo moći vidjeti, jer bi se moglo dogoditida odem k Robertu u SAD. Nenamjerava doputovati u bliskojbudućnosti i neprestano me na-govara da upoznam njegoveroditelje. Što više doznajem onjima, to više se čudim kako suuspjeti ostati zajedno dovoljnodugo da stvore Roberta. Stogabih ih htjela vidjeti u tri di–menzije. Osim toga, Amerika bimi bila zabavna, a možda bihuspjela i napisati neku knjigu.Zatim, Robert i ja već dugo nis-mo bili zajedno. Shvati to kakohoćeš. Bit ću oduševljena ako teto prestraši i natjera na povrat-ak, a Giovanniju možeš kazati dami se nije baš osobito svidio nje-gov najnoviji film. Zapravo,svidio mi se, ali mu to ne smijemodati, jer je već ionako odvišeumišljen.

No sasvim ozbiljno: htjela bih

 

 

By Praetorious

122 

razgovarati s Tobom. Ne znampisati tako lijepa pisma kao Ti, panije pošteno što me na to prisilja– vaš. Dakle napokon sam završilaone članke i poslala ih poštom.Kad sam se vratila, radila sam da–nju i noću, samo povremeno bihšmugnula van i vidjela ljude.Posjetila sam Mariju, koja uposljednje vrijeme ništa nije raz-bila i koja mi je, suznih očiju,pričala o toplom utoćištu što si gapronašla za nju i njezino budućedijete kod ’divne gospođe Gould’, Jadna Erin. Zar smo joj smjele toučiniti? Ovaj put si se sretnoizvukla. Samo, pazi da se to neponovi, jer nemam više nijednuprijateljicu tako meka srca.

Essex mi se čini udaljenim većmilijun svjetlosnih godina. Paul i ja smo, kao što si vjerojatnonaslutila, malo ljubakali. Nadamse da mu je to pomoglo. Mučio ga je, na žalost, osjećaj krivnje, nodoživjeli smo divnih trenutaka.Ima dojam da nije uspio u životu,da je iznevjerio što se tiče posla,novca i seksa, muči ga Christininmajčinski nagon i donekie mu ježao što u mladosti nije povalio više zloćestih djevojaka poputmene. Sve je to prilično žalosno.Ne znam, zapravo, zbog čega jebio najviše ljubomoran zbog mog

uspjeha na književnom polju,zbog moje slobode ili zbog pri- jateljstva sa Christine. Izazivalasam ga na svakom koraku, pa jeto davalo neprijateljski prizvuknašem odnosu. Ipak, sve je do–bro završilo. Umalo smo nastru–gali: Christine se neočekivano vratila usred noći, ali je on, nasreću, bio kod djece, pa nas nijeraskrinkala. Sutradan, kad samodlazila, nisam ga vidjela. Budućida je nespretno glumio pred svo- jom majkom, nisam ga htjela is-kušati pred Christine. Morampriznati, nisam željela upasti u tusituaciju, ali što se dogodilo,dogodilo se. Sada je to gotovo inikomu nije naneseno nikakvozlo... naprotiv, moglo bi biti samokorisnih posljedica. Barem seChristine nekoliko dana odmo–rila, a Paul je dao oduška svojojtaštini. Oboma im je bila po-trebna promjena i ja sam im vrlodobro poslužila. Brak im je unekakvu sivom stadiju, ali se,oćito, vole. Nestao je onaj početnižar i ne znaju kako da ga obnove.Christine je glazbu zamijenilamajčinstvom, a Paul bi, čini mise, htio da ona bude onakva kaonekoć. Oboje su potišteni zbog jednoličnosti svog života, što sa-mo potvrduje ono što si uvijek

 

 

By Praetorious

123 

govorila o braku, premda nemogu svi pronaći rješenje i pra– vog partnera. Uglavnom, ono štosam vidjela otrijeznilo me. Ipakću umrijeti kao usidjelica.

To je sve. Dabome, da si ovdje,pričala bih mnogo opširnije. Es-sex je prava zabit, lijepo si meupozoravala, pa se divno osjećamnakon povratka medu žive.Budući da sam završila posao, sa-da ću se, do odlaska u njujoršku iholivudsku prašumu, potpunoposvetiti kućnim zabavama, lju-dima, haljinama, knjigama,filmovima i jelu. Vrati se što prije!Želim Te se nagledati prije od-laska.

 Voli Te kao uvijek,

 Alexa.«

(Na žalost, poslala sam pismo jedan dan prerano.)

XXIV

Brzojav me veoma iznenadio.Dostavljač mi ga je gurnuo ispod vrata, jer nisam bila kod kuće.Opazivši ga na podu, bacila samiz naručaja paketiće koje samnakupovala u trgovinama i podi-gla ga, vesela i samouvjerena, jersmatram da brzojavi donose vi- jesti o poslu i čestitke. Loše vijestistižu telefonski. Otvorila samomotnicu, ne očekujući ništaneugodno, a unutra je bio ovajtekst:

»Christine u bolnici. Pokušajsamoubojstva. Paul«

Pročitala sam ga dva puta prijenego što sam ga shvatila. Doksam ga prvi put ćitala, nisamuopće reagirala, riječi se nisupovezale. Drugi put sam doživjelapravi šok, kao da me netko poliohladnom vodom ili mi iznenadauperio u oči reflektor. Bila samzaslijepljena, ukočena, ošamuće-na.

Pritrčah telefonu i okrenuhnjihov broj čim sam ga se uspjelasjetiti. Dok je s druge strane,zvonilo pokušah se pribrati.Pojma nisam imala što ću kazati,a čim se netko javi, morat ćuprogovoriti. Telefon je zvonio i

 

 

By Praetorious

124 

zvonio. Zbog te neočekivane od-gode ispuni me olakšanje iistodobno očaj. Napokon shvatihda se nitko neće javiti.

Spustih slušalicu i zapalih cig-aretu. Još sam u ruci držalabrzojav i neprestano ga čitala.Kako malo rijeći! Lišena vijestipreko telefona, nadoh se na rubuhisterije. Riječi su otkrivale vrlomalo. Što je, zapravo, učinilaChristina? Zamišljala sam jeziveprihore: krv, plin, pilule. Koji jenačin izabrala? Je !i sada sve uredu... znači li to riječ»pokušaj«... ili je još u opasnosti?Zacijelo je izvan opasnosti, spasilisu je... nikako ne može... umri- jeti.

O smrti sam razmišljala ri- jetko. Dotaknula me samo jed-nom, kad mi je umro otac, a on više nije bio mlad. Pa ipak, nakonnjegove smrti život mi više nijebio vedar kao prije, premda samse u toku godina privikla na tupromjenu. Međutim, Cristine jemoja vršnjakinja, moja prijatel- jica. Ona ne može umrijeti. A akoumre? To će značiti da sam je jaubila.

Baš u tom trenutku, kad sam već gotovo podlegla melodrami,škljocnulo mi je nešto u mozgu.

Od početka smatram sebekrivom, pomislih, smatram da seChristine pokušala ubiti zbogmene. Međutirn, nije mogla sa-mo tako otkriti istinu, nije moglaništa ni naslutiti. Niti sam se oda-la ponašanjem, niti sam ostavilaikakvih dokaza. Čak sam stavila ukrevet ručnik kako bih zaštitilaplahte i odnijela ga sobom kući.Nikada nisam bila u njihovoj sobiniti nas je Michael vidio kako segrlimo. Nije postojao baš nikakavtrag. Dakle nameće se zaključakda se Paul odao.

Razljutih se. Srdito sam nar-učila taksi (kajući se što nisam,smatrajući auto besmislenomrasipnošću u Londonu, naućila voziti). Srdito sam sjela u taksi ikrenula na dalek put u Essex.Možda bih vlakom stigla brže, alinisam imala strpljenja za raspiti- va.nje o voznom redu

Presjedanje. Srdžba mi je bilaprijeko potrebna inače bi mepritisnula spoznaja o velikoj od-govornosti. Da nas je Christineuhvatila u krevetu, bili bismooboje podjednako krivi (doduše,da Paul nije zaboravio povućizasun na vratima, ne bi nas mo-gla uhvatiti... eh, kako su važnesitne pojedinosti). Međutim, nijenas uhvatila. Nije ništa doznala.

 

 

By Praetorious

125 

Prema tomu, sve što sada zna,sve što je poslije otkrila, što ju jeskršilo, sve to potječe od Paula.To otkriće se lako moglo izb– jeći. Razijutih se još više. Iako jetako grdno pogriješio, nije sma–trao potrebnim da me upozori.Ostavio me u potpunom nez-nanju do ove nesreće, a i sada ni- je telefonirao... osim ako je zvaodok sam bila vani. Poslao jebrzojav.

No putovanje do Essexa trajedugo i srdžba mi poče slabitiShvatih da Paul i ja pokušavamo jedno na drugo svaliti krivnju.Nisam bila navikla na krivnju.Dotad još nikad nisam učinilanešto što ih smatrala zlom. Imalasam dojam da sam kažnjena zatošto sam privremeno izišla iz svogsvijeta.

XXV

Dovezla sam se pred kuću.Plaćajući vozaču, zamolih ga dapričeka još nekoliko trenutaka zaslučaj da nikoga nema kod kuće.Zamišljala sam već obilaženje svihboinica u okoiici dok nepronađem onu u kojoj je Chris-tine. Ah napokon se otvoriše vrata, pa mahnuh rukom taksistuda više ne čeka.

 —   To si ti – prozbori Paul izagleda se mimo mene. Nekakose skvrčio, bio je niži i mršaviji,mrtvački blijed. Htjela sam gazagrliti, utješiti, kazati mu da tajteret ne mora nositi sam.Međutim, pretekoše me njegoveriječi: – Kako si se usudila doći? – još mi je gledao iznad ramena,prema puteljku, kao da i ne post-ojim. – Kako imaš obraza doćiovamo?

Zaprepastih se.

 —   Dobila sam tvoj brzojav –odvratih. – Zvala sam telefonom,ali mi se nitko nije javio. Što siočekivao od mene?

-  Bio sam u bolnici – rećeon. Pogledavši ga pažljivije,opazih da su mu oči zakrvavljenei da pod njima ima kesice. —

 

 

By Praetorious

126 

Posjetio sam je.

-  Smijem li ući? – zapitah, aon vidljivo zadršće.

-  Ne, bolje je da ne uđeš –odgovori. Najednom mu je glasdrhtao kao i tijelo. – Najmilije bimi bilo da više nikad ne zakoračišu ovu kuću. Da barem nikad nisini ušla u nju!

Puhao je vjetrić. Dosad ga nis-am ni osjetila. Podigao mi je kosui bacio uvojke na lice. Uklonih ihrukom.

-  Da te barem nikad nisamni upoznao! – doda on, zaplače,pokrije lice rukama i prigušiduboke jecaje.

-  Kako je ona? – upitahblago. – Reci mi samo to, molimte!

On naglo obriše oći i spustiruke.

-  Zašto? – upita. – Zašto bise to tebe ticalo? Tebe! – upogledu mu je bila takva mržnjada sam se uznemirila.

-  Slušaj – rekoh – žao mi ješto tako misliš, no upleteni samou to oboje. Zabrinuta sam kao i ti.

-  To je smiješno. Zaista smi- ješno. Nikad u životu nisi bila za–brinuta ni zbog koga osim zbog

sebe.

Činilo mi se da nije baš pravitrenutak za branjenje mog karak-tera.

-  Reci mi samo kako je ona– prozborih strpljivo.

-  Živa je – odgovori, ok-lijevajući još trenutak–dva, pa sezagrcne. Izvuče odnekud mara–micu i obriše oči. – Oh – reče na-pokon – ipak bi bilo bolje daudeš.

Uđoh brzo, prije nego što semogao predomisliti. Zatvorio jeza mnom vrata. Htjela sam jošštošta doznati.

-  Da skuham kavu? Po-trebna nam je oboma – rekohmirno.

Međutim, on se trgne kao dasam udarila.

-  Ne diraj ništa! — uzvikne.– Ništa! Ostani gdje jesi!

Tada se nasloni za zid, kao daga više ne drže noge. Još nikadnisam vidjela da osjećaji mogutako djelovati na tijelo.

-  Paule, moraš mi ispričatišto se dogodilo! – rekoh. – Molimte!

Naglo podigne pogled.

 

 

By Praetorious

127 

-  Oh, da, ti moraš doznatisve pojedinosti – odvrati. –Možda ćeš ih negdje iskoristiti.

-  To nije pošteno od tebe –rekoh prije nego što sam se mo-gla obuzdati. – Upletena sam uto, zar ne shvaćaš? Nisi sam.

-  Nisam? Zaista? – šutio jenekoliko ćasaka. – Dobro, evoizvještaja. Slušaš li me? Nemojništa propustiti. Progutala je...bočicu pilula. Nisam je... mogaoprobuditi. Jutros se, jednostavno,nije probudila. Pomislio sam da je umrla – bijesno se okrene pre-ma meni. – Možeš li zamisliti štoto znači? Ne možeš, dabome.Probudio sam se i, ugledavši jekako leži kraj mene, pomislio da je mrtva. Morali su joj ispraznitiželudac – okrene se licem premazidu. – Nisam ni znao da je toliko volim.

Dobro, pomislih, i to je nešto.Nešto pozitivno, nema sumnje.

-  Oporavit će se? – upitah.

Nije odgovorio odmah.

-  Tako kažu – reče napo-kon. – Da, tako kažu. No mogla jei umrijeti. Ubili bismo je ti i ja.Da, to je naše đjelo.

Nisam vjerovala da ću još dugomoći slušati njegove optužbe,

koliko god bila obzirna zbog nje-gove tuge.

-  Zanima me još nešto –rekoh. – Kaži mi još samo to, paidem. Kako je doznala?

Zabuljio se u mene kao da sampoludjela.

-   Ja sam joj rekao, dakako –odgovori. – Priznao sam.

Ponovo me obuzme bijes,mnogo jači nego u automobilu.Gotovo sam drhtala od njega.

-   A zbog kojeg vraga? – zap-itah ga.

-  Zato što sam morao – odv-rati on iznenađeno. – Što samdrugo mogao učiniti?

-  Posumnjala je? – potak-nuh ga.

-  Nije. Ne, nije imala pojma.

-  To sam i mislila – uvidjehda čvrsto stišćem šake, boljeli sume nokti. Najradije bih gaudarila. – Nije imala pojma, ali tisi joj pošto–poto morao to is-pričati. Oprosti što sam tako glu-pa, no zaista me zanima zbog ko- jeg si joj vraga to morao ispričati.

U tom mi je trenutku bilosasvim jasno kako nastaju ubojst- va. Paul je imao sreću što mi se

 

 

By Praetorious

128 

nadohvat ruke nije našlo nikakvooružje.

 Još se doimao začuđeno, ali sa-da i neprijateljski.

-  Moramo sam joj to is-pričati zato što sam se osjećaonečistim – reče. – Osjećao sam seprljavim. Nedostojnim da spavamkraj nje. Nedostojnim da jedodirujem.

Sve je to popratio takvimpogledom kao da sam ja nekakavodvratan gmaz. Sjećala sam sesvog dolaska, svojih najboljihnamjera, sjećala sam se kako nas je Christine nagovorila da seodvezemo na žal i kako nas je,odlućivši se za odmor u Londonu,ostavila same u kući. Sjećala samse Paulova navaljivanja i svojekolebljivosti. Sjećala sam se svojihopetovanih upozorenja. Dok mi jeto prolazilo kroz glavu, sve višesam se bojala svog gnjeva.

-  Ne razumijem – pro-zborih. – Budući da si se osjecaonečistim, morao si se ispovjediti.Zašto? Da ti ona oprosti?

-  Podnijela je to vrlo dobro– reče on sanjarski. – Kazala je dato nije važno.

Pitala sam se nije li se doneklerazočarao. Dođuše, poslije mu je

to bogato nadoknadila progutavšitablete.

-  Dakle – nastavih – ispričaosi joj to jednostavno zato da bi seosjećao bolje. I još tvrdiš da je vo–liš! Samo da ne naletim na takvuIjubav!

-  Ne razumiješ – promrmljaon, očito uvrijeđen. – Nije bilotako. Nismo mogli živjeti zajednodok je to između nas. To je bilopoput nekakve grozne sjene koja je trovala sve.

Mrsko mi je kad se amaterisluže kićenim jezikom usvakidašnjem govoru. Vjerojatnomi se gađenje pokazalo na licu, jer je odmah nastavio.

-  Dabome, ti to ne razumi- ješ – reče mi. – Što ti znaš o ljub-avi?

Sada mi je bilo dosta. Pri-premih se za završni prizor iodlazak.

-  Ništa – odgovorih. – Bašništa. Ako ljubav znači otkrivanjenekomu nečega što će ga raniti,ako to ćiniš zato da bi se osjećaobolje i zato što ne možeš sam no–siti svoju krivnju, onda imaš pra- vo. Ne znam što je ljubav niti toželim znati.

Nastavio me mrko gledati.

 

 

By Praetorious

129 

-  Ne shvaćaš – reče. – Ništadrugo nisam mogao ućiniti. Biosam prisiljen na to.

Uvidjeh da nema svrhe razgov-arati s njim.

-  Koja bolnica? – upitah ne–hajno.

-  Što?

-  U kojoj je bolnici?

-   A, ne možeš je vidjeti! –odgovori odmah. – Nisudopušteni posjeti. Osim meni... –učinilo mi se da mu je u glasusamozadovoljstvo. – Osim toga...

-  Dakako, jasno mi je —rekoh žustro. – Bilo bi vrloneukusno, je li? Htjela bih joj sa-mo poslati cvijeće. Smijem li?

Tada mi je kazao u kojoj jebolnici. Otvorih vrata, a on ihzatvori za mnom. Nismo pro-zborili više ni riječi.

Krenuh puteljkom prema cestii zaustavih se kako bih razmislilašto ću sada, Opazih da cijeladršćem, ne samo od bijesa. Mrskomi je kad bilo koji odnos, kolikogod bio kratak, završi tako loše.Čini mi se to nepristojnim i nedo–puštenim.

XXVI

Lako sam pronašla bolnicu.Stala sam nasred ceste i, uz-buđeno mašući rukama, zaustavi-la prvi auto. Riječ »bolnica«djelovala je kao čarolija i odmahpotisnula vozačevu srdžbu iiznenađenje.

Međutim, đovezavši se predbolnicu, spoznala sam da je ula-zak u nju nešto drugo i da će mibiti potrebna poprilična domišlja-tost. Nisam smjela dopustiti dame opaze i izbace. Moj prvi posjetbit će neizbježno i posljednji.Razmislivši malo, podoh u tele-fonsku govornicu i prikupih po-dataka koliko god sam mogla,predstavivši se kao rođakinja.Sestra mi je vrlo strogo rekla da jesmije posjećivati samo muž, alisam, tvrdeći da Christine želimposlati cvijeće i pisamce, potankodoznala gdje leži, čak i broj sobe.Odlučih iskoristiti sreću koja mise osmjehnula.

Uđoh u bolnicu dok mi se jošnije raspiinula hrabrost. Većodavno sam uvidjela, u različitimsituacijama, da osobu koja se vlađa mirno i odlučno, kao daima pravo biti tu gdje jest, gotovonitko ništa ne pita. Budem li

 

 

By Praetorious

130 

koračala žustro, vjerojatno menitko neće zaustaviti i provjeritišto tu radim. Pa ipak, morampriznati da sam se, dok sam lutalabolničkim hodnicima i glumilalažno samopouzdanje, osjećalaprilično nelagodno. Morala samse neprestano podsjećati da ubolnicu dolaze svakakvi Ijudi, nesamo posjetioci, da dolaze lijećni-ci iz drugih bolnica, predavaći,studenti i bolesnici, pa bih ja mo-gla biti jedna od njih. Ne budemli oklijevala i izgledala izgubljeno, vjerojatno ću se probiti.

Uistinu sam se probila, no upočetku su mi hodnici nalikovalina zamršen labirint. U jednomsam trenutku manje mislila naprobijanje do Christineine sobe, a više na to kako ću se izvući iz toglabirinta, jer mi se činilo da bihmogla vjećno lutati tim hodnici-ma. Kad sam napokon pronašlasobu, htjela sam, iskreno rečeno,pobjeći. Jer jedno je smisliti takavplan, a drugo je ostvariti ga. Nopokraj sobe je, na sreću, bionužnik, pa sam se sakrila u njemudok se hodnik nije ispraznio.Tada sam iskoristila povoljan tre-nutak i šmugnula u sobu.

Christine je spavala. Doimalase malenom i blijedom. Soba jebila puna cvijeća. Stajala sam i

promatrala je. Usprkos sumnjamašto su mi se rodile u glavi (i Lucasse nekoć pokušala ubiti, bezikakvih štetnih posljedica), srcemi se raznježilo, ispunjenosažaljenjem i ljubavlju. Trebalo jeda da privučem njezinu pažnju,da je probudim, pa samrazmišljala kako da to učinim.Činilo mi se da je ne mogu uh- vatiti za rame i prodrmati nitipročistiti grlo kao da tražimuslugu od trgovca u prodavaonici.Stoga je tiho pozvah imenom, pazatim glasnije, obuzeta panikom isvjesna da imam sve manje vremena. Napokon je otvorila oći.

-  To si ti – reće, baš kao iPaul.

-  Da, ja sam – stajala samkraj kreveta – Nadam se da se neljutiš. Morala sam te vidjeti.

Ona ispusti nekakav čudanglas, nešto između stenjanja i hi-hotanja.

-  Slutila sam da ćeš doći –reče. – Čekala sam te.

To mi je bilo drago. Ne znamšto sam očekivala... moždažestoke napade ili histeriju.

-  Sada, kad sam ovdje –izustih slabim glasom – ne znamšto da ti kažem. A štošta bih ti

 

 

By Praetorious

131 

htjela reći – progutah slinu. –Slušaj, dušo...

-  Ni ja ne znam – prekineme ona. Ležeći na visokombolničkom krevetu, nalikovala jena dijete, blijedo od boravka uzatvorenoj prostoriji i posljedicaneke zarazne bolesti. – Smiješno je to, je li?

U tom času spoznah da je baštako, iako se nipošto ne bih usu–dila izabrati takvu riječ. Gledalesmo se i na trenutak, na djelić se–kunde, učinilo mi se da ćemo seobje nasmijati kao nekoć, kao kadbismo cinično razgovarale o Jen–kinsu ili Paulovoj majci.

-   Veoma se ljutiš na mene?– prozbori tiho Christine.

Pitanje je bilo tako ne-očekivano da sam na trenutakzanijemjela.

-  Zaboga, zar ne bi trebaloda bude obratno? – uspjela samnapokon izgovoriti.

-   A, da – reče ona tiho. –Da, vjerojatno. Užasno samošamućena, Alexa, ne znam štosu učinili sa mnom.

Izgovaranje mog imenaduboko me gane. Približih joj se,očajnički želeći njezin dodir, aona odmah ispruži ruku. Ispre-

pletoše nam se prsti. Bio je to, nasvoj način, najuzbudljiviji trenu-tak u mom životu.

-  Čudno, sve je kao nekoć –prozbori ona. – Još smo bliže ne-go prije. A mislila sam da ću temrziti. Ne. Nisam znala, dok tenisam ugledala, što ću osjećati.Htjela sam to ustanoviti.

Držale smo se za ruku. Sjedohna rub kreveta, milujući joj mrša- vi zglavak.

-  Znam da nema svrhe go- voriti koliko mi je žao – rekoh –no bila sam potresena kad samdobila brzojav...

-  Poslao ti je brzojav? – pre–kine me ona.

-  Da.

-  Dabome – kimne, očitozadovoljna. – Brzojavi su vrlodramatični.

-  Nije mi jasno zašto ti jemorao ispričati – najednomprovali iz mene. – Ne pokušavamse opravdati, vjeruj mi, ali zašto ti je, zaboga, morao sve ispričati? –zapekoše me oči i najradije bih sebila rasplakala.

-   A, morao je – odvrati ona vedro. – Ništa drugo nije mogaoučiniti.

 

 

By Praetorious

132 

Govorila je fatalistički kao iPaul.

-  Misliš li da je to uistinubilo prijeko potrebno? — upitahiznenađeno.

Christine povuče ruku, ali neneprijateljski, već samo zato da biuklonila uvojak sa čela, a onda jespusti na pokrivač.

-  Čini mi se – reče tiho. Za-tim nastavi: – O, zlato moje,nepoštena sam. Razumiješ li? Toti je kao kad lijeva ruka ne znašto radi desna... Silno samošamućena, ah... Radila samštošta, a nisam gledala što radim,samo sam radila i pogledala bihto tek poslije, kad bi sve većzavršilo. Alexa – doda i pokušasjesti – hodaš li ikada u snu?

-  Ne hodam – rekoh – alinastavi.

-  E, to ti je bilo poputmjesečarstva. Znaš, ni ja nehodam u snu, pa ne znam je li tausporedba baš najbolja. No činimi se da sam bila u nekakvoj ek-stazi.

-  Christine, što mi hoćešreći?

-  Polako — odvrati ona. –Treba mi vremena. Nisam pot-puno pri svijesti, znaš.

Zapalih cigaretu. Živci su mibili napeti kao strune. Nisam jeni upitala smeta li joj dim.

-  Da se na tvom mjestunašla bilo koja druga – reče onauskoro i osmjehne se – ono se nebi dogodilo.

-  Hoćeš reći, ti si to željela?– zapanjeno sam je promatrala.

-   A, ne. Bila sam vraškiljubomorna kad se to dogodilo.Zaista. Gledajući me sada, moždato ne možeš zamisliti, ali bilasam. Htjela sam te čak ubiti. Ili,barem, malo unakaziti – nasmi- ješi se vidjevši mi na licu zbun- jenost. – Zaista sam bila sklonanasilju. Tada sam progutala tab-lete.

-  Cnpstine – prozborih uz-buđeno i nagnuh se naprijed – jesi li, kad si ih progutala, uistinuželjela umrijeti? Nije moguće dasi željela smrt zbog mene i PaulaZacijelo si znala da ta veza ništane znači.

-  Morala si biti baš ti – rečeona i tiho se nasmije. – Nijednadruga ne bi bila prikladna. Znalasam da ti Paul ne može odoljeti ida ti ne možeš odoljeti nikomutko je očajan poput njega.Razumiješ li? Oboje vas vrlo do-

 

 

By Praetorious

133 

bro poznajem. Iskoristila sam to– doimala se kao krivac, aliistodobno je bila i zadovoljnasobom.

-  Hoćeš reći, ti ši sve topredvidjela, pripremila...

-  Ne, ne... – odmahnerukama. – Nisam razmišljala ni očemu, samo sam djelovala.Razumiješ li? Omogućila sam to.Upravo ti si bila potrebna Paulu.

-   A što je tebi bilo po-trebno?

-  Nisam razmišljala o tome.

-  Dobro, pitam te sada.Razmisli. Zaboga, dušo, ovo jeozbiljno. Mogla si umrijeti.

-  Da, mogla sam umrijeti.

-  Što si, zapravo, htjela?

-  Htjela sam da se neštodogodi – osmjehne se i opet mistisne ruku.

Šutjela sam nekoliko trenu-taka i razmišljala.

-  Kohko si tableta progu-tala? – zapitah napokon.

-  Ne znam. Poprilično.

-  Dovoljno? – ustrajah.

-  Ne znam. Mislila sam daću umrijeti, zaista sam mislila.

 Ali, ne znam jesam li to namjera- vala ili željela. Uostalom, tko jepotpuno iskren sam prema sebi?

-   Vjerojatno ja – odvratih.

-  Da, vjerojatno ti – uzdah-ne. – Međutim, kao što vidiš, janisam.

-  Da, to je pošteno priznan- je.

-  Zar nije divno što smo jošprijateljice? – ljupko se nasmiješi.– Bio je to velik rizik. Bojala samse da ću biti isuviše ljubomornakad se to dogodi ili da ćeš se tipreviše razljutiti kad doznaš dasam te iskoristila.

-  Ma nije to ništa – rekoh. –Navikla sam se na iskorištavanje– obje prasnusmo u histeričansrhijeh.

-  Ipak, nemoj misliti – nas-tavi kad je napfikon obrisala oči –da ne shvaćam Paula i sebe vrloozbiljno.

-   Vjerujem ti.

-   Jednostavno... – ne dovrširećenicu. – Ah, strašno sam zbr-kana. Znaš, ležeći ovdje, pitalasam se već hoću li poludjeti ihoću li znati ako poludim, Mis-lim, kako se to može ocijeniti?

-  Da, potpuno te razumi-

 

 

By Praetorious

134 

 jem – rekoh.

Nakon toga nastane stanka.Obje smo se uznemireno osvrtaleoko sebe, kao da najednomslutimo da bi nas svaki čas netkomogao prekinuti. Čak sam sepitala ne bi li bilo najpametnijeda se brzo zavučem pod krevet,dok još nije ušla sestra.

-  Slušaj – progovori nagloChristine – Paul ne smije nikadadoznati istinu – promatrala menetremice. – Obećavaš li mi, Alexa?

Umalo sam je upitala što Paulne smije doznati. Međutim, znalasam da mi ne može i neće kazati više nego što je već rekla, pauporno traženje objašnjenja ne bipridonijelo prijateijstvu.

-  Da, obećavam – odgo- vorih kratko.

Zadovoljno je uzdahnula ismireno se naslonila na jastuke.

-  Znala sam da ćeš mi toobećati – prozbori. – Oh, štetašto nemamo više vremena.Postepeno se budim. Htjela bih ti još štošta reći, ali nemamo vremena. Svaki čas će doći i iz-baciti te odavde.

-  Da, znam.

-  Pisat ću ti. Zaista hoću.Barem to mogu učiniti. Samo,nećeš mi moći odgovarati. On nebi mogao shvatiti naše dopisivan- je, a ja mu. to ne bih mogla ob- jasniti. To bi upropastilo sve. Ne-ka misli da je između nassvršeno.

-  Da, razumijem – rekoh. –Mogla bih ti telefonirati. Danju.Ili neka Lucas šalje moja pisma.

-  Smislit ćemo nešto – izus-ti ona uzbuđeno poput djeteta. –Snaći ćemo se nekako – a ondaklone na uzglavlje. – O, kako mi je žao! Nisam te htjela žrtvovati,ali sam bila prisiljena.

-  Znam – rekoh joj blago. –Razumijem te.

-  Bilo je sivo, shvaćaš li?Usprkos svoj ljubavi. Usprkossvemu. A sada su boje opet jarke.O tome je riječ.

Iz hodnika se začuše koraci išuškanje uškrobljenog bijelogogrtača. Digoh se.

-  Bila sam prisiljena na to –reče Christine još jednom, očijupunih suza, dok sam izlazila izsobe s gnjevnom sestrom.

 

 

By Praetorious

135 

XXVII

Pisma su povremeno stizalačesto, a povremeno rijetko. Zadugih šutnji nastojala sampotisnuti svoj nemir i uvjeritisebe da se naša veza ne možeprekinuti. Isuviše smo bliske, go- vorila bih sebi.

Katkad je Christine pisala ot- voreno, kao kad bismo nekoćsjedile same u sobi i razgovaralekasno uveče. Ta sam pisma ci- jenila i čuvala ih. Druga, kratka isuhoparna, suzdržljiva i uljudna,kao da mi piše netko iz ino-

zemstva željan dopisivanja nastranom jeziku, bacala sam. Nisu vrijedila. Napokon su pismaprestala stizati. Čvrsto sam vjerovala da to nije konačni pre-kid. Čekala sam. Ponekad sam islutila što čekam. Jučer je tostiglo: obavijest o vremenurođenja, težini i spolu PaulineMary, kćeri ponosnih roditelja...Paula i Christine Davies. Ugornjem kutu je Christine napisa-la: »Oprosti mi, nisam znala kakoda Ti to kažem«. A na dnu jedodala: »Žao mi je što je ne moguprozvati Alexom.«