D. J. McINTOSH

ANĐEO IZ RAJAPreveo s engleskoga

Zoran Juras

Naslov izvornikaD. J. McIntosh

The Angel of EdenCopyright © D. J. McIntosh, 2015.

Copyright © za hrvatski prijevod Zoran Juras i Znanje d. o. o. 2015.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili

javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za moju sestru Ellen i kćer Kenlyn koje uvijek usmjeravaju dobar vjetar

u moja jedra.

Anđeo iz raja treća je knjiga Mezopotamske trilogije koju simbolizira Enki, sumerski bog mudrosti

i čarobnjaštva, povezan sa zmijom. Priča počinje u veljači, mjesecu zlih duhova.

Pravi je Faust živio u petnaestom stoljeću u Njemačkoj. Neki su ga smatrali šarlatanom; drugi su ga cijenili

kao nadarena čarobnjaka.

Njegova smrt nije nikada potvrđena.

1

Kandovan, sjeverozapad Irana

Yeva je nahranila i napojila ovce pa potjerala smeđe kokoši u kokošinjce na spavanje. Kad je kokodakanje utihnulo, duboko

je udahnula i spustila zasun. Znoj joj je curio niz leđa i skupljao se na trtici. Pod pazusima njezine haljine vidjele su se tamne mrlje, kao i oko struka. Namjestila je šareni pokrivač oko dojenčeta kako bi prikrila madež pokraj vilice. Bebini rumeni obrazi ispuhali su se kad je dječačić izdahnuo zrak. Nježno mu je dodirnula čelo i nasmiješila se gledajući ga kako spava.

Dobar je to dječačić, ma što o njemu govorili.Na istoku, na obzoru nebo bez oblaka je tamnjelo. Blijedi

krug Mjeseca visio je poput drevnog novčića razapetog na uzici između nebesa i zemlje. Zbor cvrčaka pjevao je visokim obronci-ma. Netom nestalo sunce pretvorilo je vrhove rijetkih cedrova u bakrenu boju. Sve je odisalo spokojem koji ona nije mogla osjetiti.

Kad se pobrinula za stoku, više nije imala opravdanja ostati vani. Morala je sada ući i suočiti se s ocem. Šuškanja koja je čula zasigurno su bila neistinita. Zar seoski muškarci već nisu naplatili strašnu cijenu? Zar im je trebalo još osvete?

Yeva je pomislila na čudnu knjigu i stresla se. Pažljivo je oda-brala skrovište. Molila se da će ostati neotkriveno.

Udar toplog zraka zapahnuo ju je kad je gurnula drvena vrata stare kamene građevine. Ta je kuća bila utočište njezine obitelji

D. J. McIntosh

2

generacijama, a koliko je bila stara, nitko nije znao. Ti su zidovi bili dijelom nje same. Unatoč vrelom danu, vatra je glasno šumjela u staroj željeznoj peći; metalno se kućište jantarno sjajilo u zamra-čenoj sobi. Svega nekoliko prozora bilo je zatvoreno, pretvarajući prostor u vrelu, suhu špilju.

Svijeće su obasjavale njezina oca koji je stajao pokraj peći. Ra-mena su mu bila pogrbljena, artritične šake naborane od godina rada na polju, koža boje starog opasača. »Kasniš«, rekao je ne okrenuvši se prema njoj.

Tiho je odgovorila obasjana treperavom svjetlošću. »Beba me usporila, tata. Treba mi više vremena da sve obavim.«

Njezin je otac zabrinuto pogledao umotano dijete. Boji se vla­stite krvi, pomislila je Yeva.

Odvratio je pogled pa stavio stari, emajlirani lonac na stol. Jelo se pušilo, na površini su pucketali mjehurići. »Oni će noćas doći, Yevo. Moraš otići. Već si morala otići.«

»Ne mogu te ostaviti, tata!«Tužno je odmahnuo glavom i prešao nadlanicom preko obr-

va. »Otići ćeš noćas, Yevo. Ubili su tog čovjeka ispred mojih očiju. Treba li ti još dokaza?«

Podigao je sa stola malenu torbu od tkanine i pružio je. Nije joj se primakao ni za korak i još uvijek je nije htio pogledati u oči. »Brat te čeka s konjem iza kuće; Alaz je nestrpljiv za pokret. A sestra ti je pripremila neke stvari. Hrane imaš dovoljno za nekoliko dana. Ona će krenuti putem kroz planinu i sresti se s tobom kako ste se dogovorile. Imaš i novca za neko vrijeme. Nema ga mnogo, ali morat ćeš se snaći i s tim. U Tabrizu će vas primiti moj rođak. Sjećaš li se puta do njegove kuće?«

Klimnula je glavom i uzela torbu. Dijete se promeškoljilo u snu kao da osjeća njezin strah. Šapnula je: »Ovdje sam bila cijeli život, tata. Kako da sad ostavim sve?«

»Samo pomisli na bol u srcu starca koji je primoran gledati smrt svoje obitelji.«

Pokušala ga je zagrliti, ali blago ju je odmahivanje njegove glave zaustavilo. Ne želi dodirnuti svog unuka, shvatila je.

ANĐEO IZ RA JA

3

Kad je progovorio ponovno, glas mu je bio čvršći. »Daj mi knjigu. Kad mještani dođu, bacit ću je u peć neka gledaju kako gori. To bi ih moglo smiriti. Gdje je?«

Yeva je pokazala prema drvenom ormariću, jedinom pristoj-nom komadu namještaja u skromnoj kući. »Sakrila sam je iza srednje ladice.«

Otac je otišao do ormarića, otvorio ladicu i posegnuo. Pipao je, a onda dohvatio staru knjigu kožnatih korica izjedenih vreme-nom, požutjelih listova debljine cigaret-papira.

Pogledao ju je zabrinuto u oči. »Tko bi mogao pretpostaviti da obične tintom ispisane riječi mogu izazvati takve nevolje, riječi na jeziku koji nije čak ni naš, iz zemlje koju nikad nismo vidjeli.« Prislonio je ruku na usne, a onda je pružio prema njoj. Čajnik na peći počeo je pištati. »Neka te Bog čuva, kćeri moja. A sad idi.«

Yeva se popela iza brata na leđa kurdskoga konja njezina oca, jednom rukom pridržavajući umotanu bebu uz trbuh. Drugom je primila prepleteni konopac svezan uza sedlo. Alaz je podbo konja da požuri uz brdo iza kuće. Mogla je osjetiti mošusni miris ovaca i trave na gruboj košulji njezina brata, osjetiti svako podizanje i spuštanje kobiline debele stražnjice. Noćni je vjetar odisao mirisi-ma majčine dušice i cedra.

Kad su stigli do rijeke, Yeva je uspjela baciti pogled u stranu, na drevno stablo čempresa. Čvornato i iskrivljeno poput ruku nje zina oca, čvrsto poput željeza, govorili su da je staro više od tisuću godina. Tlo pod njim izgledalo je nedirnuto, a ona se tiho pomolila u sebi. Bilo je to sigurno skrovište za pravu knjigu, i usto dobro odabrano.

Visoko iznad nje mjesec je jedrio po nebu, a jedna je zvijezda blistala jarkom svjetlošću.

Jedina čarolija koja postoji jest čarolija riječi.

Dr. Thomas Ernst

PrvI dIo

Čarobnjak

7

1. poglavlje

14. veljače 2005. New York

Dostavljač je donio bombonijeru ujutro, na Valentinovo, dok sam čitao Times uz kavu i tost. Razmišljao sam izaći na doru-

čak, ali spriječila me jaka kiša. Da budem iskren, uživao sam, osje-ćao se pomalo lelujavo, što objašnjava zašto sam još bio u kućnom ogrtaču kad je dostavljač pozvonio. Odmotao sam paket koji je donio za kuhinjskim stolom. Gorko-slatki čokoladni bomboni iz Black Houndsa u drvenoj bombonijeri u obliku srca. To je bio moj slatki porok, jedan od omiljenih. Netko se potrudio doznati što mi godi.

Uz bombonijeru je bila priložena i čestitka, ništa napadno, nikakvog cvijeća ni srdaca, obična bijela čestitka s utisnutim zlat-nim slovima »Lijepo se provedi«. Unutra je lijepim rukopisom bila napisana jednostavna poruka:

Željela bih se sastati s Vama kako bismo porazgovarali o projektu na kojemu radim.

Molim Vas, nazovite me.Margaux Elizabeth Bennet,

spisateljica iz sjene (555) 671-2349

D. J. McIntosh

8

Nikad ne uzimaj slatkiše od nepoznatih. Nasmiješio sam se sam sebi kad sam zagrizao pralinu, pa ponovno pogledao čestit-ku. Nisam znao nikoga po imenu Margaux. To me samo po se-bi iskušavalo da nazovem, a žena s tako superiornim ukusom za slatkiše bila je vrijedna susreta. Nakon nekoliko signala zvonjave, javila se automatska sekretarica. Ostavio sam poruku da, premda sam strašno zauzet, možda bih se mogao nekako izvući iz posla i primiti je oko četiri popodne. Ovo sa strašnom zauzetošću nije bila istina, ali dečkima se nikako ne preporučuje pokazivati pretjeranu zagrijanost. Margaux. To mi je ime prizivalo sliku stasite, platinaste plavuše s visokim potpeticama, jarko crvenim ružem i savršenim nogama. Ovaj dan je obećavao.

Letimičan pogled po mom stanu u trenu me uvjerio da pre-više vremena provodim sam. Odjeća je ležala prebačena preko naslona stolca, prljave šalice za kavu bile su naslagane u sudoperu. Sljedećih sam sat vremena proveo pospremajući stan.

Živio sam tako blizu Madison Square Gardena da sam se mogao tamo nabaciti kamenom. Nažalost, to nije bio moj stan; preselio sam se ovamo iz malenog stana u Queensu zahvaljujući prijatelju na slobodnoj studijskoj godini koji mi ga je iznajmio za cijenu nešto malo nižu od kraljevske otkupnine. Preuređivanje parka 2000. godine izazvalo je pravu groznicu adaptacije zgrada u okolici, pa je tako i ovo mjesto promovirano u luksuzno. Bio je to privremeni dom, ali bilo je lijepo vratiti se na Manhattan.

Unatoč sumnjivom daru da se uvalim u situacije visokog ri-zika, posljednjih godinu dana uživao sam u više-manje mirnom životu. Vrijeme sam dijelio između svoje nove zanimacije, lova na rijetke knjige za zainteresirane klijente, te stabilnijeg posla nabav-ljanja umjetnina i antikviteta. Do sada je posao išao dobro.

Poput mene, brojni stanari zgrade obavljali su poslovne sa-stanke izvan vlastitih stanova. S obzirom da gotovo nikoga nisam primao doma, to nikad nije bio problem. Ipak, nismo imali ništa tako otmjeno poput vratara, samo zaštitara koji je dolazio na posao kasno popodne. Točno jednu minutu poslije četiri, zaštitar je po-zvonio kako bi najavio posjetu. Zagladio sam kosu i obukao jaknu.

ANĐEO IZ RA JA

9

Začuvši nesigurno kucanje, otvorio sam vrata i ugledao nešto sićušno, sivih očiju, kestenjaste kose obješene od kiše, bez ikakvog zamjetnog ruža, jarko crvene ili bilo kakve boje. Njezine izlizane cipele ravnih peta bile su promočene, a svjetlosmeđi kaput s poja-som bio je previše tanak za veljaču. Malena i vrlo lijepa, pritiskala je iskrzanu kožnatu aktovku na prsa kao da joj o njoj ovisi život.

Pružila je vlažnu ruku. »Gospodine Madison? Znam da iz-gle dam grozno.« Nesigurno mi se nasmiješila. »Zaboravila sam ki šobran. Htjela sam se vratiti, ali nisam željela zakasniti.« A onda se osmjehnula široko i toplo, pokazujući samopouzdanje koje baš nije bili u skladu s riječima isprike.

Primio sam je za nadlakticu i uveo je u stan. »Margaux Ben-net, zadovoljstvo mi je upoznati se s vama, bili mokri ili ne.«

Rukovali smo se. Šaka joj je bila hladna i vlažna. »Molim vas, zovite me Bennet. Svi me zovu tako. Hvala vam što ste me primili u takvoj gužvi.«

»Pa, hvala vama za čokoladne bombone.« Pomogao sam joj skinuti kaput. Vesta krem boje koju je nosila iznad mini-suknje bila je vlažna oko vrata. »Želite li se osušiti?« Pokazao sam rukom prema hodniku. »Kupaonica je odmah desno niz hodnik. Slobod-no se poslužite ručnicima. A za to vrijeme, kako bi bilo da nam skuham kavu?«

»Da nemate nekim slučajem… nešto jače?« Oči su joj zasjale uz vragolasti smiješak.

Dama po mom ukusu. »Hoće li vam odgovarati brendi?«»Savršeno. Vani je tako hladno!« Lagano se stresla kao da

tom gestom želi potvrditi svoje riječi. Spustila je aktovku, izula cipele i otapkala niz hodnik u najlonkama, ostavljajući mokre tra-gove po parketu.

Kad se vratila, obrazi su joj bili ružičasti, a kosu je osušila i uredila, tako da joj je padala na ramena u kovrčama. Osjetio sam profinjenu notu parfema. Pogledala je stan znalački, poput agenta osiguranja. »Vrlo lijepo mjesto, gospodine Madisone.«

Moj glavni životni prostor bila je velika soba; promućurnim smještanjem visoke vitrine uspio sam odvojiti jedan kut za svoj

D. J. McIntosh

10

ured. Pružio sam joj brendi u širokoj čaši uskog oboda. »Molim vas, sjednite. I zovite me John.« Zavalio sam se u uredsku stolicu. Ona je sjela na sofu, prekrižila noge i bezuspješno pokušala povući suknjicu preko koljena. Lijep prizor. Nesumnjivo, ipak nisam po-grije šio u onom dijelu maštarije koji se odnosio na fantastične noge.

Potegnula je zastrašujuće obilan gutljaj, otprilike dovoljan da paralizira konja, pa se nasmiješila. »Sad je bolje«, rekla je, nazdra-vivši mi čašom. »Ovo mi je stvarno dobro došlo. Vidjela sam vašu fotografiju od prije nekoliko godina. Niste se puno promijenili. Ne viđam puno muškaraca s bradom, premda…« Uhvatila je samu se-be. »Mislila sam zapravo reći, brade se ponovno vraćaju u modu.«

»Moju fotografiju?«»Da. Gdje je to bilo? Ne mogu se sjetiti. U novinama, mož-

da? Vi ste rođeni u Turskoj, ali odrasli ste ovdje — zar ne? To vam mogu vidjeti na licu.« Tiho je podrignula. »Pomalo mračan, egzotičan izraz lica.«

Nesumnjivo je bila vrlo izravna. »Pa, drago mi je čuti da vam se sviđa.«

Bennet se nasmijala i pogledala po sobi naizgled još jednim zadivljenim pogledom. Najprije je pogledala slike koje su nekoć pripadale mom bratu Samuelu, a zatim dragocjene mezopotamske artefakte u staklenim okvirima, koje je on donio s istraživačkih putovanja. »Uistinu imate ukusa.« Primijetila je bombonijeru na stoliću pokraj moje stolice, napola praznu. Uvukla je obraze. »Pa već ste ih pojeli cijelo čudo.«

»Pa, jesam. Pretpostavio sam da tome i služe. Kako ste znali da volim baš takve?«

»Claire Talbot mi je rekla.«Diva u svijetu umjetnosti sklona tračevima, Claire je bila na

glasu da je proždrljiva poput hijene. Ali ona me poznavala prilično dobro. Mogao sam zamisliti kako me je opisala. »Claire je vaša prijateljica?«

»Ne. Pronašla sam u članku na internetu da ste jednom sura-đivali u umjetničkoj humanitarnoj akciji, pa sam je nazvala. Nisam

ANĐEO IZ RA JA

11

bila sigurna kako bih vam najbolje mogla pristupiti, pa sam htjela steći određenu podlogu o vama.«

»Podlogu za što, konkretno?«»Za članak koji pišem o vama.«