Igti^iililiiil [^mm^^mm^s

23;

N3

fi H 55 t.

o o

o

CB

ANSELMO CANTERBURYJSKI

lljllil fBiia MI Iffittol

Monoiogion 4-5

essentiae non sunt piures sed una, ita et naturae non sunt plures sed una. Idem namque naturam hic intelligo quod essentiam. Si vero id, per quod plures ipsae naturae tam magnae sunt, aliud est quam quod ipsse sunt, pro certo minores sunt quam id, per quod magnae sunt. Quidquid enim per aliud est magnum, minus est quam id, per quod est magnum. Quare non sic sunt magnae, ut illis nihil sit maius aiiud. Quod si nec per hoc quod sunt, nec per aliud possibile est tales esse plures naturas quibus nihii sit praestantius, nullo modo possunt esse naturae plures huiusmodi. Restat igitur unam et solam aliquam naturam esse, quae sic est aliis superior, ut nulli sit inferior. Sed quod tale est, maximum et optimum est omnium quae sun4. Est igitur quaedam natura, quae est summum omnium quae sunt. Hoc autem esse non potest, nisi ipsa sit per se id quod est, et cuncta quae sunt, sint per ipsam id quod sunt. Nam cum paulo ante ratio docuerit id quod per se est et per quod alia cuncta sunt, esse summum omnium existentium: aut e converso id quod est sum-mum, est per se et cuncta alia per illud, aut erunt plura summa. Sed plura summa non esse manifestum est. Quare est quaedam natura vel substantia vel essentia, quae per se est bona et magna, et per se est hoc quod est, et per quam est, quidquid vere aut bonum aut magnum aut aliquid est, et quae est summum bonum, summum magnum, summum ens sive subsistens, id est summum omnium quae sunt.

Capitulum V.

Qiiody sicut illa estper se et alici per illam, ita sit ex se_ et alia ex illa.

Quoniam itaque placet quod inventum est, iuvat indagare, utrum haec ipsa natura et cuncta quae aliquid sunt, non sint nisi ex ipsa. quemadmodum non sunt nisi per ipsam. Sed liquet posse dici quia quod est ex aliquo, est etiam per id ipsum, et quod est per aliquid. est etiam ex eo ipso, quemadmodum quod est ex materia et per artificem, potest etiam dici esse per materiam et ex artifice, quoniam per utrumque et ex utroque, id est ab utroque habet ut

102

Monologton 4-5

vie, ve je jedna, tako ni priroda nema vie, ve je jedna. Ovdje,

naime, pod prirodom podrazumijevam isto to i bit. Ako je pak ono, po emu su te mnoge prirode tako velike, neto drugo od onoga to su one same, onda su one svakako manje od onoga po emu su velike. to god je, naime, veliko po neemu drugome, manje je od toe neega po emu je veliko. Prema tome, one nisu tako velike da nita drugo ne bi bilo vee. Ako niti po onome to jesu niti po neemu drugome nije mogue da vie priroda bude takvo da nita ne bi bilo odlinije od njih, onda nikako nij'e mogue da postoji vie priroda takve vrste. Preostaje, dakle, da postoji samo jedna jedina priroda, koja je drugima toliko nadreena da nijednoj nije podre-ena. Ali ono to je takvo, najvee je i najbolje od svega to jest. Postoji, dakle, neka priroda koja je najvia od svega to jest. Ona pak takva moe biti samo ako je sama po sebi ono to jest te ako je sve to jest po njoj ono to jest. Jer kako nas je maloas um pouio daje ono, to jest p o s e b i i p o e m u jest sve drugo zajedno, najvie od svega postojeeg, tako i obrnuto: ili je ono to je najvie po sebi, a sve drugo zajedno po njemu, ili je tih najviih vie. Oigledno je pak da tih najviih ne moe biti vie. Prema tome, postoji neka pri-roda ili bivstvo ilibit, koja je po sebi dobra i velika te po sebi ono to jest, i po kojoj jest sve to god bilo istinski dobro ili veliko ili bilo kakvo, te koja je najvise dobro, najvia veliina, najvie bie ili pos-tojanje, to jest najvie od svega to jest.

5.

O tome da} onako kao to onapostoji sama po sebi a dritgo po njojj tako i onapostoji iz same sebe} a dntgo iz nje.

Budui da j e tako ugodno to to smo utvrdiii, radovat e nas da is-traimo da li ta ista priroda i sve ono zajedno to neto jest, jest samo iznjesame, onakokao tojestsamoponjoj. Alipostaje jasno dase moe rei da ono to je iz neega takoer jest po tome istome, a ono tojest po neemutakoer je iz toga istoga, onako kao to se o onome to je iz materije i po umjetniku moe rei i da je po materiji i iz um-jetnika, jer ono po oboma i iz obaju, to jest od obaju ima to da jest, ko-

i o :

Monolopfion 5-6 Monologion 5-6

sit, quamvis aliter sit per materiam et ex materia, quam per arti-ficem et ex artifice. Consequitur ergo ut, quomodo cuncta quae sunt per summam sunt naturam id quod sunt, et ideo illa est per seipsam, alia vero per aliud: ita omnia quae sunt sint ex eadem summa natura, et idcirco sit illa ex seipsa, alia autem ex alio.

Capituium VI.

Qiwd illa non sit ulla iuvante causa ducta ad esse, nec tamen sitper nihil aut ex nihilo; et quomodo intelligi possit esseper se

et ex se.

Quoniam igitur non semper eundem habet sensum, quod dicitur esse per aliquid aut esse ex aliquo, quaerendum est dili-gentius, quomodo per summam naturam vel ex ipsa sint omnia quae sunt. Et quoniam id quod est per seipsum, et id quod est per aliud, non eandem suscipiunt existendi rationem, prius separatim videatur de ipsa summa natura quae per se est, postea de iis quae per aliud sunt.

Cum igitur constet quia illa est per seipsam quidquid est et omnia alia sunt per illam id quod sunt: quomodo est ipsa per se? Quod enim dicitur esse per aliquid, videtur esse aut per efficiens aut per materiam aut per aliquod aliud adiumentum, velut per instrumentum. Sed quidquid aliquo ex his tribus modis est: per aliud est et posterius, et aliquomodo minus est eo, per quod habet ut sit. At summa natura nullatenus est per aliud nec est posterior aut minor seipsa aut aliqua alia re. Quare summa natura nec a se nec ab alio fieri potuit, nec ipsa sibi nec aliud aliquid illi materia unde fieret fuit, aut ipsa.se aliquomodo aut aliqua res illam, ut esset quod non erat, adiuvit.

Quid igitur? Quod enim non est, a quo faciente aut ex qua materia aut quibus adiumentis ad esse pervenerit: id videtur aut esse nihil, aut si aliquid est, per nihil esse et ex nihilo. Quae licet ex iis, quae rationis luce de summa iam animadverti substantia, putem nullatenus in illam posse cadere, non tamen negligam huius rei

104

liko sod drukije bilo po materiji i iz materije, nego po umjetniku i iz umjetnika. Slijedi, dakle, da kao to sve zajedno to jest, jest to to iest po najvioj prirodi, pa prema tome ona jest po sebi samoj, drugo pakpo drugome, tako isve ono tojestjestizte najvie prirode, pa prema tome ona jest iz sebe same, drugo pak iz neeg drugog.

6.

O tome da ona nije dovedena do postojanja pomou bilo kakvog uzroka, a ipak ne postop po nekome nista ili iz niega; te kako

se moze razumjeti daje onapo sebi i iz sebe. Budui da, dakle. nema uvijek isti smisao kada se za neto kae

da jest po neemu ili da jest iz neega. treba paljivije ispitatinako-ji nain sve ono to jest, jest po najvioj prirodi ili iz nje. Abudui da ono to jest po samome sebi i ono to jest po neemu drugome ne-maju jednaku osnovu postojanja, treba odvojeno razmotriti najprije samunajviu prirodu, koja jest po sebi, a nakon toga sve ono to jest po neemu drugome.

Kako je utvreno da ona jest po sebi samoj ono to jest te da sve drugo po njoj jest ono to jest: na koji nain ona jest po sebi? Ono, naime, za to se kae da jest po neemu, ini se da jest ili po iniocu, ili po materiji. ili pomou nekog pomagala kao. na primjer, nekog orua. No to god jest na bilo koji od ovih triju naina, jest po nee-mu i kasnije te nekako manje od onoga po emu ima to da jest. Ali najvia priroda nikako nije po neemu drugome niti je kasnija niti manja od same sebe ili od bilo ega drugoga. Prema tome, najvia priroda ne moebiti napravljena niti od sebe niti od drugoga, niti joj je kao materija iz koje je napravljena sluila bilo ona sama, bilo neto drugo, a niti je na bilo koji nain ona sama ili bilo koja druga stvar pomogla da postane ono to ne bjee,

I to sada? Ono, naime, tonije dolo do postojanja ni od nekog inioca niiz neke materije nipomounekogorua, inise dailinije nita ili, ako jest neto, da nije ni po emu i ni iz ega. Iako po onome to sam pomou svjetlosti uma ve uvidio o najviem bivstvu sma-tram da se to nikako ne moe odnositi na nj, ipak neu propustiti

105

Nionologion 6

probationem contexere. Quoniam namque ad magnum et delec-tabile quiddam me subito perduxit haec mea meditatio, nullam vei simplicem paeneque fatuam obiectionem disputanti mihi occur-rentem negligendo volo prseterire. Quatenus et ego nihil ambigu-um in praecedentibus relinquens certior valeam ad sequentia pro-cedere, et si cui forte quod speculor persuadere voluero, omni vel modico remoto obstaculo quilibet tardus intellectus ad audita facile possit accedere.

Quod igitur illa natura, sine qua nulla est natura, sit nihil, tam falsum est quam absurdum erit, si dicatur quidquid est nihil esse. Per nihil vero non est, quia nullo modo intelligi potest, ut quod aliquid est, sit per nihil. At si quomodo est ex nihilo: aut per se, aut per aliud, aut per nihil est ex nihilo. Sed constat quia nullo modo aliquid est per nihil. Si igitur est aliquomodo ex nihilo: aut per se aut per aliud est ex nihilo. Per se autem nihil potest esse ex nihilo, quia si quid est ex nihilo per aliquid, necesse est, ut id per quod est prius sit. Quoniam igitur haec essentia prior seipsa non est, nullo modo est ex nihilo per se. At si dicitur per aliam aliquam naturam extitisse ex nihilo, non est summa omnium, sed aliquo inferior; nec est per se hoc quod est, sed per aliud. Item si per aliquid est ipsa ex nihilo: id per quod est, magnum bonum fuit, cum causa tanti boni fuit. At nullum bonum potest intelligi ante illud bonum, sine quo nihil est bonum. Hoc autem bonum, sirie quo nullum est bonum, satis Iiquet hanc esse summam naturam, de qua agitur. Quare nulla res vel intellectu prascessit, per quam ista ex nihilo esset. Denique si hsec ipsa natura ef aliquid aut per nihil aut ex nihilo: procul dubio aut ipsa non est per se et ex se quidquid est, aut ipsa dicitur nihil. Quod utrumque superfluum est exponere, quam falsum sit. Licet igitur summa substantia non sit per aliquid efficiens aut ex aliqua materia nec aliquibus sit adiuta causis ut ad esse perduceretur: nullatenus tamen est per nihil aut ex nihilo, quia per seipsam et ex seipsa est quidquid est.

Monologion 6 - -

sastaviti i dokaz za to. Ne elim, naime, zato to me ovo moje razma-tranje dovelo odmah do velikog i radosnog, nemarno prei preko iiednos prigovora s kojim se susretnem u svojem raspravljanju, ma kako osranien te pomalo budalast on bio, i to kako da bih, ne do-pustivi da iz prethodnoga zaostane bilo to dvoznano. mogao si-eurnije kroiti dalje, tako i da, ako modabudempoelio uvjeritiko-?a u ono to promatram, svaki, pa i polagani razum lako uzmogne do-seaonotouje,nakontojeodstranjenainajbeznaajnijaprepreka.

Dakle, da ta priroda, bez koje nema riijedne prirode, nije nita, bilo bi isto tako pogreno, kao to bi apsurdno bilo rei da sve to postoji nije nita. Ona pak nije po nekome niemu, jer se nikako ne moe razumjeti dabi neto to jestbilo po niemu. Ali ako je ona na neki nain iz niega, onda je iz niega ili po sebi ili po drugome ili po niemu, Ali utvrdeno je da neto nikako ne moe biti po niemu. Ako je ona, dakle, na bilo koji nain iz niega, onda je iz niega ili po sebi ili po drugome. Po sebi pak nita ne moe biti iz niega, jer ako je neto iz niega po neemu, nuno je da mu to po emu jest pret-hodi. S obzirom na to, dakle, da ta bit ne prethodi sama sebi, nikako ne moe biti iz niega po sebi. A ako se kae da je postala iz niega po nekoj drugoj prirodi, onda ona nije najvia od svega, ve podre-ena neemu; niti je po sebi ono to jest, ve po drugome, Isto tako. ako je ona iz niega po neemu, onda je to, po emu jest, bilo veliko dobro, kad je bilo uzrok tolikom dobru. A niti jedno dobro ne moe

, se razumjeti prije onog dobra bez kojega nita nije dobro. To pak dobro, bez kojega nita nije dobro, sasvim je jasno ona najvia priro-da o kojoj se radi. Prema tome nita po emu bi ona postala iz nie-ga ne prethodi ak niti u razumu. Konano, ako sama ta priroda jest neto po niemu ili iz niega, nedvojbeno ona ili nije po sebi i izebe ono to jest ili se za nju rrioe rei da nije nita. Suvino je iznositi kako su pogrene obje te pretpostavke. Iako, dakle, najvie bivstvo nije po nekom iniocu, niti iz neke materije, niti su mu bilo kakvi uzroci pomogli da dode do postojanja, za nj se ipak nikako ne moe rei da je po niemu ili iz niega, jer je po samome sebi i iz sama sebeonotojest.

106 107

Monologion 6-7

Quomodo ergo tandem esse intelligenda est per se et ex se, si nec ipsa se fecit, nec ipsa sibi materia extitit, nec ipsa se quolibet modo, ut quod non erat esset, adiuvit? Nisi forte eo modo intelli-gendum videtur, quo dicitur quia lux lucet vel lucens est per seip-sam et ex seipsa. Guemadmodum enim sese habent ad invicem lux et lucere et lucens, sic sunt ad se invicem essentia et esse et ens, hoc est existens sive subsistens. Ergo summa essentia et summe esse et summe ens, id est summe existens sive summe sub-sistens, 'non dissimiliter sibi convenient quam lux et lucere et lucens.

Monologion 6-7

Na koji se nain, dakle, ima razumjeti to da je ono po sebi i iz sebe, ako se nije niti samo napravilo, niti samo sebi bilo materija ni-t l i je samo nabilo kojinain pomoglo dapostane ono to nebjee? Osim ako se ini da se to treba razumjeti onako kao kada se kae da svjetlo svijetli ili da je svijetlee po samome sebi i iz samoga sebe. Na isti nain, naime, kako se medusobno odnose svjetlo, svijetljenje i svijetlee, tako se medusobno odnose i bit, bitak i bie, to jest pos-tojee ili bivstvujue. Tako se najvia bit, najviibitak i najvie bie, to jest najvie postojee ili najvie bivstvujiie, meusobno slau na slian nain kao svjetlo, svijetljenje i svijetlee.

Capitulum VII.

Ouomodo omnm alia sintper illam et ex illa.

Restat nunc de rerum earum universitate, quae per aliud sunt, discutere, quomodo sint per summam substantiam: utrum quia ip-sa fecit universa, aut quia materia fuit universorum. Non enim opus est quaerere, utrum ideo sint universa per ipsam, quia alio fa-ciente aut alia materia existente illa tantum quolibet modo ut res omnes essent adiuverit, cum repugnet iis quae iam supra patu-erunt; si secundo loco et non principaliter sint per ipsam quaecum-que sunt.

Primum itaque mihi quaerendum esse puto, utrum universitas rerum, quae per aliud sunt, sit ex aliqua materia. Non autem dubito omnem hanc mundi molem cum partibus suis sicut videmus for-matam, constare ex terra et aqua et aere et igne, quae scilicet quat-tuor elementa aliquomodo intelligi possunt sine his formis quas conspicimus in rebus formatis, ut eorum informis aut etiam con-fusa natura videatur esse materia omnium corporum suis formis discretorum; non inquam hoc dubito, sed quaero, unde haec ipsa quam dixi mundanae molis materia sit. Nam si huius materiae est aliqua materia, illa verius est corporeae universitatis materia. Si igi-tur universitas rerum, seu visibilium seu invisibilium, est ex aliqua materia: profecto non solum non potest esse, sed nec dici potest esse ex alia materia quam ex summa natura, aut ex seipsa, aut ex

7.

Na kojtje nain sve drugo po njoj i iz nje. Preostaje jo da raspravimo o sveukupnosti onih stvari koje su

po neemu drugom - na koji su one nain po najviem bivstvu: da li stoga to ih je ono sve napravilo ili stoga to je bilo materija za sve njih. Nije, naime, vano ispitati da li sve jest po njemu zato to je ono, dok je neto drugo stvaralo ili dok je postojala druga materija, tek na neki nain pomoglo da sve to postane, budui da bi se protivi-lo onome to smo ve ranije pojasnili kad bi sve bilo po njemu ono to jest tek u drugom redu, a ne prvenstveno.

Smatram da trebam najprije ispitati da li sveukupnost stvari, ko-je su po neemu drugome, jest iz neke materije. Ne dvojim pak da se itava ova gradevina svijeta sa svojim dijelovima, onako oblikovana kako je vidimo, sastoji od zemlje, vode, zraka i vatre, etiriju eleme-nata koji se svakako mogu nekako razumjeti i bez onih oblika koje-vidimo u oblikovanim stvarima, tako da se ini da je njihova neob-likovana ili ak zbrkana priroda materija svih tijela, razliitih po svo-jim oblicima; ne dvojim, kaem, u to, nego pitam otkuda ta, kao to rekoh, materija svjetske graevine jest Jer ako i za njezinu materiju postoji neka materija, onda je ova zapravb materija tjelesne sveukupnosti. Ako je, dakle, sveukupnost stvari, bilo vidljivih, bilo nevidljivih,iznekakvematerije,ondanesamodajenemogue,veje i neizrecivo da bi bila iz druge materije do iz najvie prirode, ili iz sebe

108 . 109

Monologion 24-25

quae sibi semper in aliquo est non similis? Quare si dicitur semper esse: quoniam idem est illi esse et vivere, nihil melius intelligitur quam aeterne esse veLvivere, id est interminabilem vitam perfecte simul totam obtinere. Videtur enim eius aeternitas esse intermina-bilis vita simul perfecte tota existens. Cum enim supra iam satis liqueat quod eadem substantia non sit aliud quam vita sua et aeter-nitas sua, nec sit aliquo modo terminabilis, nec nisi simul et per-fecte tota: quid aliud est vera aeternitas quae illi soli convenit, quam interminabilis vita simul et perfecte tota existens? Nam vel hoc solo veram aeternitatem soli illi inesse substantiae, quae sola non facta sed factrix esse inventa est. aperte percipitur: quoniam vera seterni-tas principii finisque meta carere intelligitur; quod nulli rerum crea-tarum convenire, eo ipso quod de nihilo factse sunt, convincitur.

- Monologion 24-25

zliita od same sebe. nego raznolikost vremena, koja je samoj sebi uvijeku neemu razliita? Ako se, prema tome, kae daje ono (biv-

stvo) uvijek, onda je, budui da je za nj biti i ivjeti isto, najbolje pod time razumjeti da ono vjeno jest ili ivi, to jest da potpuno i odjed-nom posjeduje beskonaan ivot u cijelosti. Cini se, naime, da je njegova vjenost beskonaan ivot, koji postoji odjednom potpuno i u cijelosti. Budui da je, naime, ve od ranije dovoljno jasno da to bivstvo nije nita drugo do njegov ivot i njegova vjenost, te da se ne moe na neki nain okonati i da je odjednom i savreno cijelo, to je onda drugo prava vjenost, koja pripada njemu samome, nego beskonaan ivot koji postoji odjednom i u savrenoj cijelosti? Jer ve samim time. to je prava vjenost samo unutar toga bivstva, koje jedino nije napravljeno, ve se otkrilo da samo pravi, jasno se moe primijetiti da se prava vjenost shvaa kao ona koja ne poznaje granice poetka i kraja; a to, da isto nije svojstveno niemu to je napravljeno, potvrduje da je napravljeno iz niega.

Capituium XXV

Quod nullis mutabilts sit accidentibus.

Sed haec esseritia quam patuit omnimode sibi esse eandem substantialiter: nonne aliquando est a se diversavel accidentaliter? Verum quomodo est summe incommutabilis, si per accidentia potest non dicam esse, sed vel intelligi variabilis? Et econtra, quo-modo non est particeps accidentis, cum hoc ipsum quod maior est omnibus aliis naturis et quod illis dissimilis^estj illi videatur acci-dere? Sed quid repugnant quorundam quae accidentia dicuntur susceptibilitas et naturalis incommutabilitas, si ex eorum assump-tione nulla substantiam consequatur variabilitas? Omnium quippe quae accidentia dicuntur, alia non nisi cum aliqua participantis variatione adesse et abesse posse intelliguntur, ut omnes colores; alia nullam omninovel accedendovel recedendo mutationem circa id de quo dicuntur efficere noscuntur, ut quaedam relationes. Constat namque quia homini post annum praesentem nascituro

25.

O tome da ona nije promjenjiva nikakvim akcidencijama. Ali nije li ta bit, koja je oigledno na svaki nain sama sebi

bivsrveno jednaka, akcidentalno ponekad drukija od sebe? Na koji je pak nain ona najvie nepromjenjiva ako prema akcidencijama, dodue, ne moe biti raznolika, ali se barem kao takva moe razum-jeti? S druge strane, kako to da ne sudjeluje u akcidencijama, kad se i to to je vea od svih drugihpriroda te toje razliita od njih ini akci-dentalnim? Ali zato su tako suprotstavljene prijemljivost za ono to senazivaakcidencijamateprirodnanepromjenjivostakoiznjihovog prihvaanjabivstvu ne slijedi nikakvapromjenjivost? Od svegaono-ga, naime, to se naziva akcidencijama, kod jednih se vidi da mogu bitiprisutne ili odsutne samouz nekupromjenu sudionika kao kod svih boja dok se kod drugih primjeuje da svojim pristupanjem ili odstupanjem ne uzrokuju ba nikakvu promjenu na onome o emu se iskazuju, kao kod nekih odnosa. Utvrdeno je, naime, da u odnosu na ovjeka koji se ima roditi idue godine nisam niti vei niti manji,

154 155

Monologion 25-26 - f Monologion 25-26

nec maior nec minor nec aequalis sum nec similis. Omnes autem has relationes utique cum natus fuerit, sine omni mei mutatione ad illum habere potero et amittere, secundum quod crescet vel per qualitates diversas mutabitur. Palam itaque fit, quia eorum quae accidentia dicuntur, qusedam aliquatenus attrahant commutabili-tatem, quaedam vero nullatenus subtrahant immutabilitatem.

Sicut igitur summa natura accidentibus mutationem efficienti-bus numquam in sua simplicitate locum tribuit, sic secundum ea quae nullatenus summae incommutabilitati repugnant, aliquando dici aliquld non respuit, et tamen aliquid eius essentiae unde ipsa variabilis intelligi possit non accidit. Unde hoc quoque concludi potest, quia nullius accidentis susceptibilis est. Quippe quemadmo-dum illa accidentia, quae mutationem aliquam accedendo vel rece-dendo faciunt, ipso suo effectu vere accidere rei quam mutant per-penduntur: sic illa quae a simili effectu deficiunt, improprie dici accidentia deprehenduntur. Sicut ergo semper sibi est omni modo eadem substantiafiter, ita numquam est a se diversa ullo modo vel accidentaiiter. Sed quoquo modo sese habeat ratio de proprietate nominis accidentium: illud sine dubio verum est quia de summe in-commutabili natura nihil potest dici, unde mutabilis possit intelligi.

Capitulum XXVI.

Ovtomodo illa dicenda sit esse substantia, et quod sit extm omnem substantiam, et singulariter sit_quidqtiid est.

Sed si ratum est quod de huius naturae simplicitate perspectum est: quomodo substantia est? Nam cum omnis substantia admix-tionis differentiarum vel mutationis accidentium sit susceptibilis: huius immutabilis sinceritas omnimodae admixtioni sive mutationi est inaccessibilis. Quomodo ergo obtinebitur eam esse quamlibet substantiam, nisi dicatur substantia pro essentia, et sic sit extra sicut est supra omnem substantiam? Nam quantum illud esse, quod per se est quidquid est, et de nihilo facit omne aliud esse,

niti jednak niti slian. Ali sve te odnose u. naravno, kad bude bio roen. bez ikakve svoje promjene prema njemu moi imati te ih izgubiti, ve prema tome kako on bude rastao ili se mijenjao pre-ma razliitim osobinama. Tako postaje oigledno da od onoga to se naziva akcidencijama, neke do odreene mjere privlae promje-njivost, druge pak nikako ne oduzimaju nepromjenjivost.

Onako, dakle, kako najvia priroda akcidencijama koje uzroku-ju promjenu u svojoj jednostavnosti nikada ne ustupa mjesto, tako s obzirom na one koje se nikako ne suprotstavljaju najvioj nepro-mjenjivosti ponekad doputa da se ona nazove neime, a ipak se njezinoj biti ne deava nita zbog ega bi se ona mogla shvatiti kao promjenjiva. Iz toga se moe zakljuiti takoder da ona nije pri-jemljiva ni za kakve akcidencije. Jer onako kao to se za one akci-dencije, koje pristupajui ili odstupajui uzrokuju neku promjenu, prosuuje da tim svojim djelovanjem stvarno akcidiraju onome to mijenjaju, tako se za one, kojima nedostaje slino djelovanje, raz-otkriva da ih je neprimjereno zvati akcidencijama. Onako, dakle, kako je ona uvijek sama sebi bivstveno j e dnaka, tako nikako - pa ni akcidentalno - nikada nije drukija od sebe. Ali kako god se umovalo o svojstvu imena akcidencije, nedvojbeno je istina da se o najvioj nepromjenjivoj prirodi ne moe rei nita iz'ega bi se ona mogla shvatiti kao promjenjiva.

26. O tome na koji se nain ona treba nazivati bivstvom, te da je ona izvan svakog bivstva te dapostoji na jedinstven nacin, stogod bila.

Ako je pak valjano ono to smo prozreli o jednostavnosti te pri-rode, na koji je onda ona nain bivstvo? Jer dok je svako bivstvo pri-jemljivo za primjese razliitosti te promjene akcidencija, njezina je, nepromjenjiva bistrina nedostupna svakoj primjesi ili promjeni. Na koji e se, dakle, nain prihvatiti da je ona nekakvo bivstvo - osim ako se bivstvom ne nazove bit - te da je onako izvan, kao to je i iznad svakog bivstva? Jer koliko god je taj bitak, koji po sebi jest to to jest te iz niega ini da sve drugo jest, drukiji od onoga bitka.

156 157

Proslogion 1-2

erige me ut possim sursum intendere. Iniquitates meae super-gressae caput meum obvolvunt me, et sicut onus grave gravant me. Evolve rae, exonera rae, ne urgeat puteus earum os suum super me. Liceat mihi suspicere lucem tuam, vel de longe, vel de profundo. Doce me quserere te, et ostende te quaerenti; quia nec quaerere te possum nisi tu doceas, nec invenire nisi te ostendas. Quseram te desiderando, desiderem quaerendo. Inveniam aman-do, amem inveniendo.

Fateor, domine, et gratias ago, quia creasti in me hanc imagi-nem tuam, ut tui memor te cogitem, te amem, Sed sic est abolita attritione vitiorum, sic est offuscata fumo peccatorum, ut non possit facere ad quod facta est, nisi tu renoves et reformes eam. Non tento, domine, penetrare altitudinem tuam, quia nullatenus comparo illi intellectum meum; sed desidero aliquatenus intel-ligere veritatem tuam, quam credit et amat cor meum. Neque enim quaero intelligere ut credam, sed credo ut intelligam. Nam et hoc credo: quia nisi credidero, non intelligam.

Proslogion 1-2

prema dolje; uspravi me pa da se mogu okrenuti prema gore! Neda-e rnoje, 'koje su mi glavu nadile, obavijaju me, tite kao pretesko p5 38(37):5 breme. Otkrij me, otereti me, da njihov bezdan ne zatvori usta nada Ps69(68):16 mnom, Neka mi bude dano da ugledam svjetlost tvoju, barem izda-leka, barem iz dubine. Naui me da te traim, i pmi se onome tko te trai; jer niti te mogu traiti, ako me ti ne podui, niti te mogu pronai, ako se ti ne prui. Neka te traim udei, udim traei te. Neka te pronaem Ijubei, ljubim nalazei te.

Ispovijedam, Gospode, i zahvaljujem, to si stvorio u meni tu sliku svoju, da bih te, tebe svjestan, mislio i volio. Ali ona je tako Post 1:26-27 nagrena kvarnim porocima, tako nagaravljena dimom grijehova, da ne moe initi ono emu j e napravljena, ako j e ti ne obnovi i pre-obrazi. Ne pokuavam, Gospode, prodrijeti u tvoju uzvienost, jer nikako ne usporeujem svoj razum s njome: ve udim za time da bar donekle razumijem tvoju istinu, u koju vjeruje i koju voli moje srce. Ja, naime, ne nastojimrazumjeti dabih vjerovao, ve vjerujem da bih razumio. Jer vjerujem i ovo: ako ne budem vjerovao, neu niti razumjeti. Iz 7:9

Capitulum I I .

Ouod vere sit deus.

Ergo, domine, qui das fidei intellectum, da mihi, ut quantunr scis expedire intelligam, quia es sicut credimus, et hoc es quod credimus. Et quidem credimus te esse aliquid quo nihil maius cogi-tari possit. An ergo non est aliqua talis natura, quia dixit insipiens in corde suo: non est deus? Sed certe ipse idem insipiens, cum audit hoc ipsum quod dico: 'aliquid quo maius nihil cogitari po-test', intelligit quod audit; et quod intelligit in intellectu eius est, etiam si non intelligat illud esse. Aliud enim est rem esse in intel-lectu, aliud intelligere rem esse. Nam cum pictor prsecogitat quae facturus est, habet quidem in intellectu, sed nondum intelligit esse quod nondum fecit. Cum vero iam pinxit, et habet in intellectu et intelligit esse quod iam fecit. Convincitur ergo etiam insipiens esse vel in intellectu aliquid quo nihil maius cogitari potest, quia hoc

2.

O tome da Bog uistinu postoji. Dakle, Gospode, koji dajeuvidu vjeru, daj meni da razumijem,

ukoliko zna daje korisno, to dajesi onako kako mi tovjerujemo te da jesi ono to vjerujemo. A mi svakako vjerujemo da si ti neto od ega_se nita vee ne moe misliti. Ne postoji li, dakle, neka takva priroda, kad bezumnik ree u srcu: nema Boga"? Jer svakako taj isti Ps 14(13).l bezumnik, kad uje upravo to to kaem: neto od ega se nita Ps 53(52):! vee ne moe misliti", razumije to to uje; a ono to razumije, u njegovom je razumu, ak i onda akone razumije da to netopostoji. Jedno je, naime, da neka stvar bude u razumu, a drugo razumjeti da ta stvarjpostoji. Jer kada slikar unaprijed misli ono to e hapraviti, on to, dodue, ima u razumu, ali jo uvijek ne razumije da postoji ono sto jo nije napravio. Ondapak, kadje to venaslikao, to i imau razumu i razumije da postoji to to je ve napravio. Bezumnika e se, dakle, takoer uvjeriti u to da barenru razumu postoji neto od

254 255

Proslogion 2-3

cum audit intelligit, et quidquid intelligitur in intellectu est. Et certe id quo maius cogitari nequit, non potest esse in solo iritel-iectu. Si enim vel in solo intellectu est, potest cogitari esse et in re, quod maius est. Si ergo id quo maius cogitari non potest, est in soio intellectu: id ipsum quo maius cogitari non potest, est quo maius cogitari potest. Sed certe hoc esse non potest. Existit ergo procul dubio aliquid quo maius cogitari non valet, et in intellectu et in re.

Proslogion 2-3 - - - - -

ega se nita vee ne moe misliti, jer on razumije ono to uje, a sve ono to' razumije, postoji u razumu. A svakako ono od ega se vee ne moe misliti, ne moe postojati jedino u razumu. Ako ono. naime, postoji jedino u razumu, moe se zamisliti neto to postoji i u stvarnosti, a to je vee. Ako, dakle, ono od ega se vee ne moe misliti postoji jedino u razumu. onda je ono od ega se vee ne moe misliti neto od ega se vee moe misliti. Ali to svakako ne moe biti. Nedvojbeno, dakle. neto od ega se vee ne moe misliti, pos-toji kako u razumu, tako i u stvamosti.

3. Capitulum I I I .

Quod non possit cogitari non esse.

Quod utique sic vere est, ut nec cogitari possit non esse. Nam potest cogitari esse aliquid, quod non possit cogitari non esse; quod maius est quam quod non esse cogitari potest. Quare si id quo maius nequit cogitari, potest cogitari non esse: id ipsum quo maius cogitari nequit, non est id quo maius cogitari nequit; quod convenire non potest. Sic ergo vere est aliquid quo maius cogitari non potest, ut nec cogitari possit non esse.

Et hoc es tu, domine deus noster. Sic ergo vere es, domine deus meus, ut nec cogitari possis non esse. Et merito. Si enim ali-qua mens posset cogitare aliquid melius te, ascenderet reatura super creatorem, et iudicaret de creatore; quod vaide est absur-dum. Et quidem quidquid est aliud praeter te solum, potest cogitari non esse. Solus igitur verissime omnium, et ideo maxime omnium habes esse: quia quidquid aliud est non sic vere, et idcirco minus habet esse. Cur itaque dixit insipiens in corde suo: non est deus, cum tam iri promptu sit rationali menti te maxime omnium esse? Cur, nisi quia stultus et insipiens?

O tome da se ne moze misliti da on ne postoji.

A to svakako postoji tako istinito, da se niti misliti ne moe da ne postoji. Jer moe se misliti da postoji neto to se ne moe misliti kao nepostojee, a to je vee nego ono to se moe misliti kao ne-postojee. Prema tome, ako se ono, od ega se vee ne moe misliti, moe misliti kao nepostojee, onda ba to, od ega se vee ne moe j misliti, nije ono od ega se vee ne moe misliti, a to se ne moe uskiaditi. Ono od ega se vee ne moe misliti postoji, dakle, tako istinito, da se ne moe ni misliti kao nepostojee.

A to si ti, Gospode Boe na. Ti, dakle, tako istinito postoji, Gospode Boe moj, da se ne moe niti misliti da ne postoji. I s pravom je tako. Kad bi, naime, neki duh mogao misliti neto bolje od tebe, tvorevina bi se uzdigla iznad stvoritelja te sudila o stvo-ritelju, a to je stvarno apsurdno. A svakako se sve ono sto postoji izvan tebe jedinoga moe misliti kao nepostojee. Jedino ti, dakle, najistinitije od svega i time najvie od svega ima bitak, jer sve ono drugo to postoji, ne postoji tako istinito i stoga manje ima bitak. Zato, dakle, ree bezumnik u srcu: nema Boga", kad je tako blisko Ps 14(13) umnome duhu da ti postoji najvie od svega? Zato, ako ne zato to Ps 53(52) je budala i bezumnik?

256 257

Proslogion 4-5 Proslogion 4-5

Capitulum IV

Quomodo insipiens dixit in corde, quod cogitari non potest.

Verum quomodo dixit in corde quod cogitare non potuit; aut quomodo cogitare non potuit quod dixit in corde, cum idem sit dicere in corde et cogitare?

Quod si vere, immo quia vere et cogitavit quia dixit in.corde, et non dixit in corde quia cogitare non potuit: non uno tantum modo dicitur aliquid in corde vel cogitatur. Aliter enim cogitatur res cum vox eam significans cogitatur, aliter cum id ipsum quod res est inteliigitur. Illo itaque modo potest cogitari deus non esse, isto vero minime. Nulius quippe intelligens id quod deus est, potest cogitare quia deus non est, licet haec verba dicat in corde, aut sine ulla aut cum aliqua extranea significatione. Deus enim est id quo maius cogitari non potest. Quod qui bene intelligit, utique intelli-git id ipsum sic esse, ut nec cogitatione queat non esse. Qui ergo intelligit sic esse deum, nequit eum non esse cogitare.

Gratias tibi, bone domine, gratias tibi, quia quod prius credidi te donante, iam sic intelligo te illuminante, ut si te esse nolim credere, non possim non intelligere.

Capkulum V

Qiwd deus sit quidquid melius est esse quam non esse; et solus existens per se omnia aliafacmt de nihilo.

Quid igitur es, domine deus, quo nil maius valet cogitari? Sed quid es nisi id quod summum omnium solum existens per seipsum, omnia alia fecit de nihilo? Quidquid enim hoc non est, minus est quam cogitari possit. Sed hoc de te cogitari non potest. Quod ergo bonum deest summo bono, per quod est omne bonum? Tu es itaque iustus, verax, beatus, et quidquid melius est esse quam non esse. Melius namque est esse iustum quam non iustum, beatum quam non beatum.

4. O tome kako bezumnik rece u srcu" ono to se ne moze misliti. Kako je pak on rekao u srcu ono to nije mogao misliti; ili kako

nije mogao misliti ono to je u srcu rekao, kad je isto rei u srcu i misliti?

A ako je uistinu, dapae, ba zato to je on to uistinu i mislio, budui da je to rekao u srcu, a i nije rekaou srcu, jer nije mogao mis-liti, znai da se ne govori neto u srcu, odnosno misli, samo na jedan nain. Na jedan se nain, naime, neka stvar misli kada se misli rije kojom se ona oznaava, na drugi pakkada se razumije upravo to to ta stvar jest. Tako se naprvinain moe misliti da Bog ne postoji, na drugi pak nain nikako. Svakako nitko tko razumije to Bog jest ne moe misliti da Bog ne postoji, ak i ako te rijei kae u srcu, bilo bez ikakvog znaenja, bilo s nekakvim stranim znaenjem. Bog je, naime, ono od ega se vee ne moe misliti. Tko to dobro razumije, svakako razumije i to, da ono postojina takav nain, da akni u mis-lima ne moe ne postojati. Tko, dakle, razumije da Bog na takav nain postoji, ne moe ga niti mislitikao nepostojeeg.

Hvala tebi, dobri Gospode, hvala tebi to si mi ono, to si ranije podario da vjerujem, sada prosvijetlio da razumijem tako da, ak i kada bih elio ne vj erovati da postoji, ne bih mogao a da to ne uvidim.

5. O tome daje Bog sve ono to je bolje biti nego ne biti; te daje

on, koji jedini postoji po sebi, sve drugo napravio iz nicega. Sto si ti, dakle, Gospode Boe, od kojeg se nita vee ne moe

misliti? Ali to si ako nisi ono to je. najvise od svega, jedino po sebi postojee, sve drugo napravilo iz niega? Sve ono, naime, to to ni-je, manje je od onoga to se moe misliti. Ali to se ne moe misliti o tebi. Koje, dakle, dobro nedostaje najveem dobru po kojemu sve dobro jest? Ti si, dakle, pravedan, istinit, blaen i sve ono to je bo-lje biti nego ne biti. Bolje je, naime, biti pravedan nego nepravedan, blaen nego neblaen.

Psl4(13):l PsS3{52):l

258 259

Proslogion 14-15

An non invenit, quem invenit esse lucem et veritatem? Quo-modo namque intellexit hoc, nisi videndo lucem et veritatem? Aut potuit omnino aliquid intelligere de te. nisi per lucem tuam et veritatem tuam? Si ergo vidit lucem et veritatem, vidit te. Si non vidit te, non vidit lucem nec veritatem. An et veritas et lux est quod vidit, et tamen nondum te vidit, quia vidit te aliquatenus, sed non vidit te sicuti es?

Domine deus meus, formator et reformator meus, dic deside-ranti animse meas, quid aliud es, quam quod vidit, ut pure videat, quod desiderat. Intendit se ut plus videat, et nihil videt ultra hoc quod vidit nisi tenebras; immo non videt tenebras, quse nullae sunt in te, sed videt se non plus posse videre propter tenebras suas. Cur hoc, domine, cur hoc? Tenebratur oculus eius infirmitate sua, aut reverberatur fulgore tuo? Sed certe et tenebratur in se, et rever-beratur a te. Utique et obscuratur sua brevitate, et obruitur tua immensitate. Vere et contrahitur angustia sua, et vincitur amplitu-dine tua. Quanta namque est lux illa, de qua micat omne verum quod rationali menti lucet! Quam ampla est illa veritas, in qua est omne quod verum est, et extra quam non nisi nihil et falsum est! Quam immensa est, quae uno intuitu videt quaecumque facta sunt, et a quo et per quem et quomodo de nihilo facta sunt! Quid puri-tatis, quid simplicitatis, quid certitudinis et splendoris ibi est! Certe plus quam a creatura valeat intelligi.

Proslogion 14-15

Ako si ga pak pronala, kako to da ne osjea ono to si pro-nala? Zato te ne osjea, Gospode Boe, dua moja, ako te pro-nala? Nije li pronala onoga, za kojeg je otkrila da je svjetlost i isti-na? Kako je to. naime, razumjela, ako ne vidjevi svjetlost i istinu? I je li uope mogla razumjeti neto o tebi, ako ne pomou svjetlosti tvoje i istine tvojel Ako je, dakle, vidjela svjetlost i istinu, vidjela je p

s 43(42^ 3

tebe. Ako nije vidjela tebe, nije vidjela ni svjetlost ni istinu. Jesu li istina i svjetlost to to vidi, a ipak tebe jo ne vidi, jer te vidjela donekle, ali nije te vidjela onakvog kakavjesil \ iv 3:2

Gospode Boe moj, oblikovatelju i obnovitelju moj, reci mojoj eznutljivoj duito sidrugo do ono to je vidjela, dabijasno vidjela ono za im ezne. Ona se napree da vidi vie, a ne vidi nita preko onoga to je vidjela, nita osim tame; dapae, ne vidi tamu, koje l Iv 1:5 nema u tebi, ve vidi da ne moe vidjeti nita vie van svoje tame. Zato to, Gospode, zato to? Je li njeno oko zamraeno slabou svojom. ili zaslijepljeno sjajem tvojim? Ali sigurno je i zamraeno u sebi, i zaslijepljeno tobom. Svakako je i zatamnjeno kratkovid-nou svojom, i zastrto neizmjernou tvojom. Uistinu, i stegnuto je tjeskobom svojom, i pobrjeeno irinom tvojom. Kolika je, naime, ona svjetlost, iz koje zrai sve istinito to umnome duhu svijetli! Kako je iroka ona istina, u kojoj je sve ono to je istinito i izvan koje sve je nitavno i lano! Kako neizmjerna je ona, koja jednim pogledom vidi sve ono to je napravljeno, te od koga, po kome i kako je napravljerio iz niega! Kakva istoa, kakva jednostavnost, kakva sigurnost i sjaj je ondje! Sigurno vie nego to stvorenje moe razumjeti.

Capitulum XV

Quod maior sit quam cogitari possit. Ergo domine, non solum es quo maius cogitari nequit, sed es

quiddam maius quam cogitari possit. Quoniam namque valet cogi-tari esse aliquid huiusmodi: si tu non es hoc ipsum, potest cogitari aliquid maius te; quod fieri nequit.

15.

O tome daje on vei nego sto se moze misliti. Ti si dakle, Gospode, ne samo ono od ega se vee ne moe mi-

sliti, ve si neto vee od onoga to se moe misliti. Budui da se, naime, moe misliti neto takvoga, ako nisi ti to neto, moe se mi-sliti neto vee od tebe, a to se ne moe dogoditi.

272 273

Quid ad haec respondeat quidam pro insipiente,

Dubiianti utrum sit vel neganti quod sit aliqua talis natura, qua nihilmaius cogitari possit, cum esse illam hinc dicitur primo probari, quod ipse negans vel ambigens de illa iam habeat eam in intellectu, cum audiens illam dici id quod dicitur intelligit; deinde quia quod intelligit, necesse est ut non in solo intellectu sed etiam in re sit, et hoc ita probatur quia maius est esse et in re quam in solo intellectu, et si illud in solo est intellectu, maius illo erit quidquid etiam in re fuerit, ac sic maius omnibus minus erit aliquo et non erit maius omnibus, quod utique repugnat; et ideo necesse est ut maius omnibus, quod esse iam probatum est in intellectu, non in solo intellectu sed et in re sit, auoniam aliter maius omnibus esse non poterit: respondere forsan potest:

[2.] Quod hoc iam esse dicitur in intellectu meo, non ob aliud nisi quia id quod dicitur intelligo: nonne et quoecumque falsa ac nullo prorsus modo in seipsis existentia in intellectu habere similiter dici possem, cum ea dicente aliauo, qucecumque ille diceret, ego intelli-gerem? Nisi forte tale illud constat esse ut non eo modo quo etiam falsa quceque vel dubia, 'haberi possit in cogitatione, et ideo non dicor illud auditum cogitare vel in cogitatione habere, sed intelligere et in iniellectu habere; quia scilicei non possim hoc aliter cogitare, nisi intelligendo id est scientia comprehendendo re ipsa illud existere. Sed si hoc est, primo auidem non hic erit iam aliud idemque tempore prcecedens habere rem in intellectu, et aliud idque tempore sequens intelligere rem esse; ut fit de pictura quae prius est in animo pictoris, deinde in opere. Deinde vix umquam poterit esse credibile, cum dictum et auditum fuerit istud, non eo modo posse cogitari non esse, quo etiam potest non esse deus. Nam si non potest: cur contra negan-tem aut dubitantem quod sit aliqua talis natura, tota ista disputatio

296

Sto bi na to odgovorio netko u prilog bezumniku

[l.J Nekome tko bilo dvoji, biloporie dapostoji neka takvapriro-da, od koje se nita vee ne moe misliti, ovdjeje reeno da se njezino postojanje dokazuje uprvom redu time, toje upravo onaj tkojeporie ili stavlja u pitanje ve ima u razumu, budui da, kada uje kako se

: ona izrie, razumije ono toje izreeno. Iz toga slijedi da je nuzno da ono sto razumije ne postoji samo u razumu, ve i u stvamosti, a to se dokazuje time toje vee postojati i u stvarnosti nego tek u razumu, te ako ono postoji jedino u razumu, vee od njega bit e sve ono topos-toji i u sti-arnosti te e tako ono vee od svega biti manje od neega te nee biti vee od svega, toje svakako proturjeno; stoga je nuno da ono vee od svega, to ve dokazanopostoji u razumu, nepostoji samo u razumu, ve i u stvarnosti, budui da inae nee moi biti najvee od svega. Na to (bezumnik) moda moe odgovoriti sljedee:

[2,] Sto se tie onoga za to se kae da vepostoji u mojem razumu ni iz kojeg drugog razloga do sioga to razumijem ono toje izreeno: ne bi li se na slian nain moglo rei da imam u razumu i kojekak\:e lane stvari te one, koje u sebi samima ba nikako nepostoje, budui da bihja razumiokada biihnetkoizrekao, matoonrekao?Osimakoje njegovo postojanje tako_utv?4eno da ga-semejjwMimatUt.misliman^jednak nain kao i kojekakve lane i dvojbene stvari, te se tako za nj ne kaze, kad\pnjemuiujem^ da ga mislim ili imam u mislima, ve daga razu-mijemte imam u razumu; jei;svakqko ga tadanebih mogao misliti drukije negojako da ga razumijem, tojest tako dapojmim da ono u samojstvarnostipostoji. Ali akoje tome tako, onda uprvom redu uop-e nee biti razlike izmedu toga da se stvar najprije ima u razumu te da se nakon toga razumije da ta stvarpostoji; onako kao toje to sa slikom, koja najprije postoji u duhu slikara, a nakon toga u djelu. Jedva da bi ikada moglo biti vjerodostojno da ne bi bilo mogue za neto, kada se ve izreklo ili ulo, na isti nain misliti da ne postoji, kao to se moe misliti i da ne postoji Bog. Jer ako to nije mogue, emu je onda za-poeta cijela ta rasprava protiv onoga koji porie ili dvoji da postoji

297

Gaunilonis pro insipiente

est assumpta? Postremo quod tale sit illud ut non possit nisi mox cogitatum indubitabilis existentiae suce cerio percipi intellectu, indubio aliauo probandum mihi est argumento, non autem isto quod iam sit hoc in intellectu meo cum auditum intelligo, in quo similiter esse posse qucecumque alia incerta vel etiam falsa ab aliquo cuius verba intelligerem dicta adhuc puto; et insuper magis, si illa deceptus ut scepe fit crederem, qui istud nondum credo.

[3.] Unde nec illud exemplum depictorepicturam quam facturus est iam in intellectu habente, satis potest huic argumento congruere. Illa enim pictura anteauam fiat in ipsa pictoris arte habetur, et tale auippiam in arte artificis alicuius nihil est aliud quam pars aucedam intelligentice ipsius; quia et sicut sanctus AUGUSTINUS ait: 'cumfaber arcam facturus in opere, prius habet illam in arte; arca quae fit in opere non est vita, arca quce est in arte vita est, quia vivit anima arti-ficis, in qua sunt ista omnia, anteauam proferantur'. Ut quid enim in vivente artificis anima vita sunt ista, nisi quia nil sunt aliud quam sci-entia vel intelligentia animce ipsius? At vero quidquid extra illa, quce ad ipsam mentis noscunturpertinere naturam aut auditum aut exco-giiatum intellectu percipitur verum: aliud sine dubio est verum illud, aliud intellectus ipse quo capitur. Quocirca etiam si verum sit esse aliauid quo maius quicquam nequeat cogitari: non tamen hoc audi-tum et intellectum tale est aualis nondum facta pictura in intellectu pictoris.

[4.] Huc accedit illud, quod prcetaxatum est superius, quia scili-cet illud omnibus quce cogitari possint maius, quod nihil aliud posse 'esse dicitur quam ipse deus, tam ego secundum rem vel ex specie mihi vel ex genere notam, cogitare auditum vel in intellectu habere non possum, quam nec ipsum deum, quem utique ob hoc ipsum eti-am non esse cogitare possum. Neque enim aut rem ipsam novi aut ex alia possum conicere simili, quandoquidem et tu talem asseris illam, ut esse non possit simile quicquam. Nam si de homine aliauo mihi prorsus ignoio, quem etiam esse nescirem, dici tamen aiiauid audirem: per illam specialem generalemve notitiam qua quid sit ho-mo vel homines novi, de illo quoque secundum rem ipsam quce est homo cogitare possem. Et tamen fieri posset, ut mentiente illo qui

298

Gaimilonovi prigovori

neka takva priroda? Naposljetku. to se tie tvrdnje da je ono takvo da, im se pomisli, svakako mora biti pojmljeno razumom kao takvo koje nedvojbeno postoji, smatram da mi se to treba dokazati nekim nedvojbenim argumentom, a ne time da to vepostoji u mojem razumu im razumijem ono sto sam uo, jerjo uvijek smatram da u njemit na slian nacin moe postojati bilo to drugo nesigurno ili ak lano toje izrekao netko ije rijei razumijem. Povrh svega, ako me one zavaraju, kao sto se esto dogada, vjerovao bih ono to jo uvijek ne vjerujem.

[3.] Tako se ni onajprimjer o slikaru, koji u raznmu ve ima sliku koju tek treba napraviti, ne moe dovoljno uskladiti s ovim argumen-tom. Ta je, naime, slika, prije nego to postane, sadrana u samome umijeu slikara, a tak^o nesto u umijeu nekog umjetnika nije nita dntgo do dio nekakvog njegovog razumijevanja; jer, kao io ree sveti AUGUSTIN, ,,kadstolarima izraditisanduk, najprijega ima u umijeu; sanduk koji postaje u djeht nije zivot; sanduk koji je u umijeu jest i-vot, jerivi u dui stolara, u kojojje i sve drugoprije nego to se objelo-dani. "A zasto su sve te stvari u ivoj dui stolara ivot, ako ne stoga to nisu nita drugo do poimanje ili razumijevanje njegove due? Za sve ono pak - osim stvari za koje se zna da pripadaju samoj prirodi duha to se poima kao istinito razumom, bilo da se ulo, bilo da se izmi-slilo, nedvojbenopostoji razlika izmedu te stvari same te razuma kojim je shvaena. Stoga ak i kad bi bilo istinito dapostoji neto od ega se neto vee ne moe misliti, ipak to to se ulo i razumjelo nije takvo kaki>a jejo nenaslikana slika u razumu slikara.

[4.] Tome se pridodaje i ono to smo ve ranije iznijeii, naime da svakako ono vee od svega to se moe misliti, a to se ne moe nazvati niime drugim do samim Bogom, ne mogu, kada to ujem, misliti bilo kao poznato po stvari samoj, bilo po vrsti ilipo rodu - ni imati u razumu, kao ni samoga Boga, o kome svakako i upravo zbog toga mogu misliti da ne postoji. Niii sam, naime, upoznao samu stvar, niti mogu zakljuitipo slinosti s drugim stvarima, kad i ti tvrdis daje ona takva da niemu ne moe biti slina. Jer ako ujem da se neto govori o nekom ovjeku koji mije potpuno nepoznai, za kojega ne znam ni da postoji, ipak o njemu mogu misiiti po onom specifinom ili opem znanju, kojim znam toje ovjek ili to su Ijudi, kao ipo stvari samoj, a toje ovjek A ipak bi se moglo dogoditi da lae onaj tko govori te da taj

299

Gaimilonis pro insipiente

diceret, ipse quem cogitarem homo non esset; cum tamen ego de illo secundum veram nihilominus rem, non quce esset ilie homo, sed quce esi homo auilibet, cogitarem. Nec sic igitur, ut haberem falsum istud in cogitatione vel in intellectu, habere possum illud cum audio dici 'deus' aut 'aliquid omnibus maius', cum auando illud secun-dum rem veram mihique notam cogitare possem, istud omnino ne-queam nisi tantum secundum vocem, secundum quam solam aut vix aut numquam potest ullum cogitari verum; siauidem cum ita co-gitatur, non tam vox ipsa quce res est utique vera, hoc est litteramm sonus vel syllabarum, quam vocis auditce significatio cogitetur; sed non ita ui ab illo qui novit, quid ea soleat voce significari, a quo sci-licet cogitatur secundum rem vel in sola cogitatione veram, verum ut ab eo qui illud non novit et solummodo cogitat secundum animi motum illius auditu vocis effectum significationemque perceptae vo-cis conantem effingere sibi. Ouod mirum est, si umauam rei veritate potuerit. Ita ergo nec prorsus aliter adhuc in intellectu meo constat illud haberi, cum audio intelligoque dicentem esse aliauid maius omnibus quae valeant cogitari. Hcec de eo, quod summa illa natura iam esse dicitur in intellectu meo.

[5.] Ouod autem et in re necessario esse inde mihi probatur^ quia nisi fuerit, quidquid est in re maius illa erit, ac per hoc non erit illud maius omnibus, quod utiaue iam esse probatum est in intellectu: ad hoc respondeo: Si esse dicendum est in intellectu, quod secundum veritatem cuiusauam rei nequit saltern cogitari: et hoc in meo sic esse non denego. Sed quia per hoc esse quoque in re non potest ullatenus obiinere: illud ei esse adhuc penitus non concedo, quousque mihi argumento probetur indubio. Ouod qui esse dicit hoc quod maius omnibus aliter non erit omnibus maius: non satis attendit cui loquatur. Ego enim nondum dico, immo etiam nego vel dubiio ulla re vera esse maius illud, nec aliud ei esse concedo quam illud, si dicen-dum est 'esse', cum secundum vocem tanium auditam rem prorsus ignotam sibi conatur 'animus effingere. Quomodo igitur inde mihi probatur maius illud rei veritate subsistere, quia constet illud maius omnibus esse, cum id ego eo usque negem adhuc dubitemve constare,

300

Gaumlonovi prigovori

ovjek kojeg mislim ne postoji, iako sam ja o njemu mislio po stvari koja nije nita manje istinita, koja nije taj ovjek, ve bilo koji ovjek. Alikad ujem da se govori o Bogu" ili neemu veem od svega", ne mogu to imati u mislima ili u razumu onako kao sto sam imao onog lanog ovjeka, budui da sam njega mogao mislitipo istinitoj stvari, koja mi je poznata, dok Boga poznajem tekpo rijei, a samopo tome jedva da se neto moe ili se uope nita ne moe misliti kao istinito. Jer kada se neto na taj nain misli, ne misli se u tolikoj mjeri sama rije, koja je svakako neto istinito,. to jest zvuk slova ili slogova, ve prije znaenje rijei koja se ula. Ali ne onako kao to bi to inio netko tko poznaje ono to se tom rijeju obino oznaava te tko svakako tu stvar misli po barem u miljenju istinitoj stvari, ve onako kao to to misli netko tko tu stvar ne poznaje teje misli samopo tome kakoje nje-gov duh dirnut rijeju kojuje uo tepo znaenju kojepokuava obliko-vati iz rijei A na taj nain bilo bi udno da ikada dode do istine stvari. Uvjerili smo se, dakle, da tako i nikako dntkije ono (Boga) mogu imati u svojem razumu kad ujem i razumijem da netko kae da pos-toji nesto vee od svega to se moe misliti. Toliko o tome to se tvrdi da ta najvia priroda vepostoji u mojem razumu.

[5.] Sto sepak tie toga to mi se dokazuje da to nuno postoji i u stvarnosti iime to bi, kada to ne bi postojalo, sve ono sto postoji u stvarnosti bilo od toga vee, te samim time ono, to se ve dokazalo da postoji u razumu, ne, bi bilo najvee od svega, na to od^ovaram: Ako se kaze da ono u razumu postoji kao neto to se ne moe mislitipo istini ijedne stvari, neponem da na taj nain topostoji i u mojem. Ali iz to-ga nikakone slijedi to da ono postoji i u stvarnosti; i nikako to neu priznati ukoliko mi se ne dokae nekim nedvojbenim argumentom. Jer - tkogod rekao da onopostoji stoga sto inae ono toje najvee odsvega ne bi bilo najvee od svega, on nepazi dovoljno to govori. Ja, naime, jo uvijek ne kaem, ak, tovie, poriem ili barem dvojim da je ono vece od bilo koje istinite stvari, a niti mu priznajem drugi bitak, ako se to moe nazvati bitkom " do bitka one stvari, o kojoj si duh tekprema rijei, koja se ula, stvoripredodbu o stvan koja mujepotpuno nepoz-nata. Kako, dakle, da mi se dokae da to vee od svega postoji u stvarnosti time sto se utvrdi da je ono najvee od svega, kadja i dalje

301

Gaunilonis pro insipiente

ut ne in intellectu quidem vel cogitatione mea eo saltem modo maius ipsum esse dicam, quo dubia etiam multa sunt et incerta? Prius enim certum mihi necesse est fiat re vera esse alicubi maius ipsum, et tum demum ex eo quod maius est omnibus, in seipso quoque subsistere non erit ambiguum.

[6.] Exempli gratia: Aiunt quidam alicubi oceani esse insulam, quam ex difficultate vel potius impossibilitate inveniendi quod non est, cognominant aliqui 'perditam', quamque fabulantur multo amplius quam de fortunatis insulis fertur, divitiarum deliciarumoue omnium incestimabili ubertate pollere, nuiloque possessore aut habi-tatore universis aliis quas incolunt homines terris possidendorum redundantia usquequaqueprcestare. Hoc ita esse dicat mihi auispiam, et ego facile dictum in quo nihil est difficultatis intelligam. At si tunc velut conseauenter adiungat ac dicat: non potes ultra dubitare insu-lam illam terris omnibus prcestantiorem vere esse alicubi in re, quam et in intellectu tuo non ambigis esse: et quia proestantius est, non in intellectu solo sed etiam esse in re; ideo sic eam necesse est esse, quia nisifuerit, qucecumque alia in re est terra, praestantior illa erit, ac sic ipsa iam a te prcestantior intellecta prcestantior non erit; si inquam per hcec ille mihi velit astruere de insula illa quod vere sit ambigen-dum ultra non esse: aut iocari illum credam, aut nescio quem stul-tiorem debeam reputare, utrum me si ei concedam, an illum si se putet aliqua certitudine insulce illius essentiam astruxisse, nisi prius ipsam prcestantiam eius solummodo sicut rem vere ataue indubie existentem nec uliatenus sicut falsum aut incertum aliquid in intel-lectu meo esse docuerit.

[7.] Hcec interim ad obiecta insipiens ille responderit. Cui cum deinceps asseritur tale esse maius illud, ut nec sola cogitatione valeat non esse, et hoc rursus non aliunde probatur, quam eo ipso quod aliter non erit omnibus maius: idem ipsum possit referre responsum et dicere: Quando enim ego rei veritate esse tale aliquid, hoc est 'maius omnibus', dbci, ut ex hoc mihi debeatprobari in tantum etiam re ipsa id esse, ut nec possit cogitari non esse? Quapropter certissimoprimi-tus aliouo probandum est argumento aliquam superiorem, hoc est maiorem ac meliorem omnium quce sunt esse naturam, ut ex hoc alia

302

- - Gaunilonovi prigavori

poriem ili bar dvojim da ono postoji bilo u mojem razumu, bilo u miljenju ak i na onaj nain kao to postoje i mnoge dvojbene i nesi-gurne stvari? Najprijeje, naime, nuno da me se uvjeri u to da to vee odsvega u stvamosti negdje postoji, a tek onda se iz toga toje vee od svega moe jednoznano utvrditi i to da ono i bivstvuje u samome sebi.

[6.] Eto, naprimjer: Kau daje negdje u oceanu jedan otok, koji uslijed tekoe ili tovie nemogunosti da se pronade ono ega nema neki nazivaju izgubljenim" tepriaju daposjeduje neprocjenjivo izo-bilje svih bogatstava i uitaka, za koja kau da su mnogo obilnija i od onih na rajskom otoju, a budui da nema nikakvog vlasnika ni sta-novnika, u svakom pogledu je odliniji u obilju od svih onih otoka ko-je nastanjuju Ijudi. Bilo tko bi mi mogao rei da tako neto postoji, aja bih lako razumio reeno, u kojem nema nikakve tekoe. Ali ako on ondapridoda, kao da to (logiki) slijedi: ne moes vie dvojiti u to da taj otok, odliniji u svemu od drugih, postoji negdje u stvarnosti, jer ne dvoji ni da postoji u tvojem razumu; a budui da je odlinije postojati ne samo u razumu, ve i u stvarnosti, nuno je da taj otok postoji, jer kada ne bipostojao, onda bi bilo koji otok kojipostoji u stvarnosti bio odliniji od njega te taj otok, koji si razumio kao odliniji od svih, ne bi bio odliniji. Kad bi me on, kaem, time pokuao uvjeriti u to da taj otok uistihu te izvan svake dvojbe postoji, ili bih vjerovao da se ali ili pak ne bih znao koga da smatram glupljim: sebe, ako mu popustim, ili pak njega, ako smatra daje s bilo kakvom sigurnou dokazao bit toga otoka, a da me nije prethodno uvjerio u to da je sama njegova odli-nost neto istinito i nedvojbeno postojee u stvarnosti, a ne neto to u mojem razumu postoji kao nekakva lana ili nesigurna stvar.

[7.] U m^duvremenu, bezumnik e ovako odgovoriti na te prim-jedbe: Ponajprije, ako se tvrdi da je to vee od svega takvo da ni u mis-lima ne moe, a da ne postoji a to se pak ne dokazuje ba niim drugim do time da inae ne bi bilo vee od svega onda bi se bezum-nik tnogao usprotiviti te odgovoriti ovako: Kada samja rekao da tako neto, to jest ono vee od svega ", postoji u stvarnosti pa da bi mi se iz 'toga moralo dokazivati da to postoji tako istinito da se niti misliti ne moe da ne postoji? Zato bi sasvim sigurno najprije trebalo nekim argumentom dokazati da postoji neka priroda nadredena svemu to

303

Gaunilonis pro insipiente

iam possimus omnia comprobare, quibus necesse est illud quod maius ac melius est omnibus non carere. Cum autem dicitur quod summa res ista non esse neaueat cogitari: melius fortasse diceretur, quod non esse aut etiam posse non esse non possit intelligi. Nam secundum proprietatem verbi istius falsa nequeunt intelligi, quce pos-sunt utique eo modo cogitari. quo deum non esse insipiens cogitavit. Et me quoque esse certissime scio, sed etposse non esse nihilominus scio. Summum .vero illud quod est, scilicet deus, et esse et non esse non posse indubitanter inielligo. Cogitare autem me non esse quamdiu esse certissime scio, nescio utrum possim. Sed si 'possum: cur non et quidquid aliud eadem certitudine scio? Si autem nonpos-sum: non eritiam istud proprium deo.

[8.] Cetera libelli illius tam veraciter et tam praeclare sunt mag-nificeque disserta, tanta denique referta utilitate etpii ac sancti affec-tus intimo quodam odore fragrantia, ut nullo modo propter illa quce in initiis recte quidem sensa, sed minus firmiter argumentata sunt, ista sint contemnenda; sed illa potius argumentanda robustius, ac sic omnia cum ingenti veneratione et laude suscipienda.

304

Gaunilonovi prigovori

postoji, tojest vea i bolja od svega, da bi se iz toga moglo dokazati sve drugo to nuno ne nedostaje onome to je vee i bolje od svega. Budui da sepak kae da se ta najvia stvar ne moe misliti kao nepos-tojea, moda bi bilo bolje rei da se ne moe razumjeti njezino nepos-tojanje ilipak mogunost nepostojanja. Jer s obzirom na smisao rijei, lane stvari ne mogu se razumjeti. iako se svakako mogu misliti na onaj nain na kojije bezumnik mislio da Bog nepostoji Ja i za sebe sasvim sigurno znam da postojim, ali jednako tako znam i da je moje nepostojanje mogue. A za ono najvie to postoji, naime za Boga, nedvojbeno razumijem i da postoji i da ne moe nepostojati. Ne znam, meutim, da li bih mogao misliti da nepostojim tako dugo dok sasvim sigurno znam da postojim. Ali ako to mogu, zato ne bih to mogao mislitis istom sigurnou iza sve drugo o emuznam da postoji? Ako pak ne mogu, onda to nee biti tako samo u sluaju Boga.

[8.J Preostali dio te knjiice raspravljenje s takvom istinitou, jas-noom i velicanstvenou te je, naposljetku, toliko nabijen svrsishod-nou i nekim unutranjim miomirisom osjeaja za pobono i sveto, da se nikako ne bismjela osuditi zbog onoga toje na poetku pravilno nagovijesteno, ali manje solidno argumentirano; ve bi se to prije tre-balo potkrijepiti vrim argumeniima te bi tako cijelo djelo bilo pri-mljeno s neizmjemim divijenjem i hvalom.

305

Quid ad haec respondeat editor ipsius libelli.

Quoniam non me reprehendit in his dictis ille 'insipiens', con-tra quem sum locutus in meo opusculo, sed quidam non insipiens et catholicus pro msipiente: sufficere mihi potest respondere cathoiico.

[L] Dicis quidem quicumque es qui dicis hasc posse dicere insipientem: quia non est in intellectu aiiquid quo maius cogitari non possit, aliter quam quod secundum veritatem cuiusquam rei nequit saltem cogitari, et quia non magis consequitur hoc quod dico 'quo maius cogitari non possit' ex eo quia est in intellectu esse et in re, quam perditam insulam certissime existere ex eo quia cum describitur verbis, audiens eam non ambigit in intellectu suo esse. Ego vero dico: Si 'quo maius cogitari non potest' non intelligitur vel cogitatur nec est in intellectu vel cogitatione: profecto deus aut non est quo maius cogitari non possit, aut non intelligitur vel cogi-

'tatur et non est in intellectu vel cogitatione. Quod quam falsum sit, fide et conscientia tua pro firmissimo utor argumento. Ergo 'quo maius cogitari non potest' vere intelligitur et cogitatur et est in intellectu et cogitatione. Quare aut vera non sunt quibus contra conaris probare, aut ex eis non consequitur quod te consequenter opinaris concludere.

Quod autem putas ex eo quia inteiligitur aliquid quo maius cogitari nequit, non consequi illud esse in intellectu, nec si est in intellectu ideo esse in re: certe ego dico: si vel cogitari potest esse, necesse est illud esse. Nam 'quo maius cogitari nequit' non potest cogitari esse nisi sine initio. Quidquid autem potest cogitari esse et non est, per initium potest cogitari ese. Non ergo 'quo maius co-gitari nequit' cogitari potest esse et non est. Si ergo cogitari potest esse, ex necessitate est.

306

V

Sto bi na to mogao odgovoriti pisac oveknjizice

Budui da mi u svojem spisu nije prigovorio onaj bezumnik" protiv kojeg sam pisao u mome djelcu, nego netko tko nije bezu-man, vekatolikkoji govoriu imebezumnika, bit e dovoljno da mu odgovorim kao katoliku.

[1.] Ti kae, tko god da jesi ti koji tvrdi da bi tako mogao rei bezumnik, da neto od ega se vee ne moe misliti ne postoji u razumu drukije nego neto to se ne moe misliti po istini, te da iz toga to kaem da ,,ono od ega se vee ne moe misliti" postoji u razumu ne slijedi da postoji i u stvarnosti, nita vie nego tobi iz to-ga to se izgubljeni otokmoe opisati rijeima slijedilo da on sasvim sigurno postoji, budui da onaj tko uje te rijei ne dvoji da taj otok postoji u njegovom razumu. Ja pak kaem: ako se ono od ega se vee ne moe misliti" ne razumije ili misli te nije u razumu ili u miljenju, onda Bog svakako ili nije ono od ega se vee ne moe misliti ili ga se pak ne razumije ili misli te on nije u razumu ili u miljenju. A za najvri argument o tome koliko je to pogreno, pozivam se na tvoju vjeru i savjest. Dakle, ,,ono od ega se vee ne moe misliti" uistinu se razumije i misii te postoji u razumu i u mi-ijenju. Prema tome, argumenti kojima pokuava dokazati suprot-no ili nisu istiniti ili iz njih ne slijedi ono to ti smatra da se iz njih po slijedu misli zakljuuje.

A to se tie toga to smatra da, iako se neto od ega se vee ne moe misliti razumijerne slijedi da ono postoji u razumu, niti, ako postoji u razumu, da takoer postoji i u stvarnosti, ja svakako kaem: ako se moe i pomisliti da.ono.pos.toji, onda ono nunp pos-toji. Jer ono_o_d_ega.se veene moe misliti" ne moe se ni zamisli-ti da postoji drukije nego bez poetka. to god se pak moe misliti da postoji, a zapravo ne postoji, to se moe misliti kao neto to ima poet'ak. Dakle, ne moe se misliti da ,,ono od ega se vee ne moe misiiti" postoji, a da zapravo ne postoji. Ako se, dakle, moe misliti da postoji, onda ono nuno postoji.

307

Responsio editoris

Amplius. Si utique vel cogitari potest, necesse est illud esse. Nullus enim negans aut dubitans esse aliquid quo maius cogitari non possit. negat vel dubitat quia si esset, nec actu nec intellectu posset non esse. Aliter namque non esset quo maius cogitari non posset. Sed quidquid cogitari potest et non est: si esset, posset vel actu vel intellectu non esse. Quare si vel cogitari potest, non potest non esse 'quo maius cogitari nequit\ Sed ponamus non esse, si vel cogitari valet. At quidquid cogitari potest et nOn est: si esset, non esset 'quo maius cogitari non possit'. Si ergo esset 'quo maius cogi-tari non possif, non esset quo maius cogitari non possit; quod nimis est absurdum. Falsum est igitur non esse aliquid quo maius cogitari non possit, si vel cogitari potest. Multo itaque magis, si intelligi et in intellectu esse potest.

Plus aliquid dicam. Procul dubio quidquid alicubi aut aliquan-do non est: etiam si est alicubi aut aliquando, potest tamen cogitari numquam et nusquam esse, sicut non est alicubi aut aliquando. Nam quod heri non fuit et hodie est: sicut heri non fuisse intelligi-tur, ita numquam esse subintelligi potest. Et quod hic non est et alibi est: sicut non est hic, ita potest cogitari nusquam esse. Similiter cuius partes singulae non sunt, ubi aut quando sunt aliae partes, eius omnes partes et ideo ipsum tdtum possunt cogitari numquam aut nusquam esse. Nam et si dicatur tempus semper esse et mundus ubique, non tamen illud totum semper aut iste totus est ubique. Et sicut singulae partes temporis non sunt quan-do aliae sunt, ita possunt numquam esse cogitari. Et singulae mundi partes, sicut non sunt, ubi aliae sunt, ita subintelligi possunt nusquam esse. Sed et quod partibus coniunctum est, cogitatione dissolvi et non esse potest. Quare quidquid alicubi aut aliquando totum non est: etiam si est, potest cogitari non esse. At 'quo maius nequit cogitari': si est, non potest cogitari non esse. Alioquin si est,

308

- Anselmovi odgovori

Nadalje: dakako, ako se moe i pomisliti, onda ono nuno pos-toji. Nitko, naime, tko porie ili dvojipostojanje neega od ega se vee ne moe misliti, nee porei ili dvojiti da; kad bi ono postojalo, niti u stvarnosti niti u razumu ne bi moglo ne postojati. Inae, na-ime, ne bi bilo ono od ega se vee ne moe misliti. Ali to god se moe misliti, a ne postoji, kad bi postojalo, moglo bi ne postojati, bi-lo u stvarnosti, bilo u razumu. Prema tome, ako sejnpe i pomisliti,

an.da..,,ono od ega se vee ne moe misliti" ne moe^ne postojati. Aliuzmimo da ono ne postoji, ako se i moe pomisliti. A svejono.ita. se moe misliti. a ne postoji. ne bi, kad bi postojalp, postojalo kao ^onood egase veenemoe misliti",Kadbi, dakle,postojalo ,,ono odega se vee ne moe misliti", ne bi postojalo kap neto od.ega se vee ne moe misliti, a to je sasvim apsurdnp. Pogreno je, dakle, 'danesto, odega'se vee'ne moe misliti, ne postoji, ako se moe i pomisliti. A jo je mnogo vie pogreno da ne postoji ako se moe razumjeti te postojati u razumu.

Jo u neto rei o tome. Nedvojbeno se za sve ono, to negdje i nekada ne postoji, ako i postoji negdje i nekada, ipak moe misliti danepostoji nigdje inikada, onako kao to ne postojinegdje i neka-da. Jer ono to juer nije postojalo, a danas postoji, moe se razu-mjetikao danikadanepostoji, isto onako kao to serazumije dani-

- je postojalo juer. A ono to ne postoji ovdje, a postoji negdje drug-dje, moe se misliti i da ne postoji nigdje, onako kao to ne postoji ovdje. Na slian nain, ako pojedini dijelovi neega ne postoje u onom prostoru ili vremenu u kojem postpje drugi dijelovi, onda se i svi dijelovi toga neega i to neto u cijelosti mogu misliti kao da nigdje i nikada ne postoje. Jer ako se i kae da vrijeme uvijekpostoji te da je svijet svugdje, ipak vrijeme ne postoji uvijeku cijelosti ili svi-jet svugdje u cijelostiTTonakTkab to pojedini dijelovi vremena ne postoje onda kada postoje drugi dijelovi, tako se mogu misliti i kao da nikada ne postoje. A pojedini dijelovi svijeta, onako kao to ne postoje tamo gdje su drugi dijelovi, tako se mogu misliti i kao da nigdje ne postoje. A sve ono to je sastavljeno od dijelova, moe se u mislima rastaviti te tako ne postojati. Prema tome se sve ono, to bi-lo gdje ili bilo kada ne postoji u cijelosti, moe, ak i ako postoji, misliti kao nepostojee. Ali ,,ono od ega se vee ne moe misliti",

309

Respomio editoris

non est quo maius cogitari non possit; quod non convenit. Nullaienus ergo alicubi aut aliquando totum non est, sed semper et ubique totum est.

Putasne aliquatenus posse cogitari vel intelligi aut esse in cogitatione vel intellectu, de quo haec intelliguntur? Si enim non potest, non de eo possunt haec intelligi. Quod si dicis non intelli-gi et non esse in intellectu quod non penitus intelligitur: dic quia qui non potest intueri purissimam lucem solis, non videt lucem diei, quae non est nisi lux solis. Certe vel hactenus intelligitur et est in intellectu 'quo maius cogitari nequit', ut haec de eo intel-ligantur.

[II.] Dixi itaque in argumentatione quam reprehendis quia cum insipiens audit proferri 'quo maius cogitari non potest', intel-ligit, quod audit. Utique qui non intelligit si nota lingua dicitur, aut nullum aut nimis obrutum habet intellectum.

Deinde dixi quia si intelligitur, est in intellectu. An est in nuilo intellectu, quod necessario in rei veritate esse monstratum est? Sed dices quia etsi est in intellectu, non tamen consequitur quia intelligitur. Vide quia consequitur esse in intellectu, ex eo quia intelligitur. Sicut enim quod cogitatur, cogitatione cogita-tur, et quod ogitatione cogitatur, sicut cogitatur sic est in cogita-tione: ita quod intelligitur intellectu intelligitur, et quod intel-lectu intelligitur, sicut intelligitur ita 'est in intellectu. Quid hoc

"planius?

Postea dixi quia si est vel in solo intellectu. potest cogitari esse et in re, quod maius est. Si ergo in solo est intellectu: idip-sum, scilicet 'quo maius non potest cogitari', est quo maius cogi-tari potest. Rogo quid consequentius? An enim si est vel in solo intellectu, non potest cogitari esse et in re? Aut si potest, nonne qui hoc cogitat, aliquid cogitat maius eo, si est in solo intellectu? Quid igitur consequentius, quam si 'quo maius cogitari nequit' est

310

. Ansdmovi odgovon

ako postoji, ne moe se misliti da ne postoji. Jer u tom sluaju, ako i postoji, ne postoji kao ono od ega se vee ne moe misliti, a to je proturjeno. Ono, dakle, nikako ne moe negdje ili nekada ne pos-tojati u cijelosti, ve postoji uvijek i svugdje u cijelosti.

Ne misli li da se to o emu se ovako neto razumije moe djelo-mino misliti ili razumjeti ili djelomino postojati u miljenju ili razumu? Ako, naime, ne moe, onda se to o njemu ne moe razu-mjeti. A ako kae da se ne razumije ili da nije u razumu jer se ne razumije u potpunosti, onda reci i da onaj tko ne moe gledati u najiu sunevu svjetlost, ne vidi ni svjetlost dana, koja nije drugo do svjetlost sunca. Svakako se

;,ono od ega se vee ne moe misliti" razumije i postoji u razumubarem toliko da se to o njemu razumije.

[2.] Rekao si takoer da, u argumentaciji kojoj prigovara, be-zumnik, kada uje da se govori o onome od ega se vee ne moe rmsliti", razumije ono to uje. Svakako razum onoga tko ne razu-mije neto to se kae na njemu poznatom jeziku ili nije nikakav ili je pak sasvim pomraen.

Zatim si rekao da to, ako se razumije, postoji u razumu. Pa ne postoji li u razumu ono to smo pokazali da nuno postoji u stvar-nosti? A ti kaes da, ak i ako postoji u razumu, ipak ne slijedi da se razumije. Shvati da iz toga, to se razumije, slijedi da postoji u razu-mu. Onako, naime, kao to se ono, to se misli, misli miijenjem, a ono, to se misli miljenjem, onako kao to se misli, tako i postoji u miTjenju, tako se i ono, to se razumije, razumije razumom, a ono, to se razumije razumom, onako, kao to se razumije, tako i postoji u razumu. Pato moe_biti jasnije?

Nakon toga si rekao da se, ako ono postoji jedino u razumu. mo-e misliti dapostoji i u stvarnosti, a to je vee. Ako, dakle, postoji je-dino u razumu, onda je ba to, naime ,.ono od ega se vee ne moe mislitr', ono od ega se vee moe misliti. Pitam te, to je dosljednije od toga? Ne moe li se ono, ako postoji samo u razumu, misliti kao postojee i u stvarnosti? A ako se moe, ne misli li onaj, tko to misli, neto vee od toga, ako ono postoji samo u razumu? to je, dakle, dosljednije nego to daje ,,ono odega se veenemoe misliti'\ ako

311

Responsio editoris

in solo intellectu, idem esse quo maius cogitari possit? Sed utique :quo maius cogitari potest'. in nullo intellectu est 'quo maius cog-itari non possit'. An ergo non consequitur ;quo maius cogitari ne-quit\ si est in ullo intellectu, non esse in soio intellectu? Si enim est in solo mtellectu. est quo maius cogitari potest; quod non con-venit.

[III.] Sed tale est, inquis, ac si aliquis insulam oceani omnes terras sua fertilitate vincentem, quae difficultate immo impossibili-tate inveniendi quod non est, 'perdita' nominatur, dicat idcirco non posse dubitari vere esse in re, quia verbis descriptam facile quis intelligit. Fidens loquor, quia si quis invenerit mihi aut re ipsa aut sola cogitatione existens prseter :quo maius cogitari non pos-sit'. cui aptare valeat conexionem huius meae argumentationis: inveniam et dabo illi perditam insulam amplius non perdendam. Palam autem iam videtur cquo non valet cogitari maius' non posse cogitari non esse, quod tam certa ratione veritatis existit. Aliter enim nullatenus existeret. Denique si quis dicit se cogitare illud non esse, dico quia cum hoc cogitat, aut cogitat aliquid quo maius cogitari non possit, aut non cogitat. Si non cogitat, non cogitat non esse quod non cogitat. Si vero cogitat, utique cogitat aliquid quod nec cogitari possit non esse. Si enim posset cogitari non esse. cogi-tari posset habere principium et finem. Sed hoc non potest. Qui ergo illud cogitat, aliquid cogitat quod nec cogitari non esse possit. Hoc vero qui cogitat, non cogitat idipsum non esse. Alioquin cogi-tat quod cogitari non potest. Non igitur potest cogitari non esse :quo maius nequit cogitari'.

[IV.] Quod autem dicis, quia cum dicitur, quod summa res ista non esse nequeat cogitari, melius fortasse diceretur quod non esse aut etiam posse non esse non possit intelligi: potius dicendum fuit non posse cogitari. Si enim dixissem rem ipsam non posse intelligi non esse, fortasse tu ipse, qui dicis, quia secundum proprietatem verbi istius falsa nequeunt intelligi, obiceres nihil quod est posse

312

Anselmovi odffovori

postoji samo u razumu, upravo neto od ega se vee moe misliti? Ali svakako ,,ono od ega se vee moe misliti" ni u kojem razumu nije ,,ono od egase vee ne moe misliti". Ne slijedi li, dakle, da ono od ega se vee ne moe misliti". ako ikako postoji u razumu, ne postoji samo u razumu? Ako, naime, postoji samo u razumu, onda postoji kao neto od ega se vee moe misliti, a to je proturjeno.

[3.] Ali to je isto, kae, kao kad bi netko rekao da se ne moe dvo-jiti da onaj otok u oceanu, koji nadmauje sve krajeve svojom plod-nou, a to ga uslijed tekoe, dapae. uslijed nemogunosti, da se pronae ono to ne postoji, nazivaju izgubljenim", uistinu postojiu stvarnosti stoga, to se lako razumije onakav kakav je opisan rije-ima. A ja uvjereno kaem da u, ako mi netko, bilo u samoj stvar-nostibilo jedinou miljenju, pronae jo neto osim onoga od ega se vee ne moe mislitf' na to bi se mogla primijeniti moja argu-mentacija, pronai i dati mu izgubljeni otok neka ga vie ne izgubi. Oigledno se ve uvia da se ono od ega se vee ne moe misliti", koje postoji po tako sigurnoj osnovi istine, ne moe misliti kao ne-postojee. Inae, naime, ne bi uope postojalo. Naposljetku, kad bi netko rekao da za sebe misli da ono ne postoji. kaem da, u onom trenutku u kojem to misli, ili misli neto od ega se vee ne moe mi-sliti, ili ne misii. Ako ne misli, ne misli ni da ne postoji ono to ne mi-sli. Ako pak misli, svakako misii neto to ne moe niti misliti kao nepostojee. Kad bi, naime, mogao misliti da ono ne postoji, mogao bi misliti da ono ima svoj poetak i kraj,. Ali to nije mogue. Tko, dakle, tako neto misli, misli neto to se ne moe ni pomisliti kao nepostojee. Tko pak to misli, to ne misli kao nepostojee. U tom bi sluaju, naime. mislio neto to se ne moe misliti. Ne moe se, da-kie, misliti kao nepostojee ,,ono od ega se vee ne moe rnisliti".

[4.] A ti kae da bi, kada se kae da se ta najvia stvar ne moe misliti kao nepostojea, moda bilo bolje rei da se ne moe razu-mjeti kao nepostojea ili mogue nepostojea; ali bilo je bolje rei da se ne moe misliti. Da sam, naime, rekao da se ona (najvia stvar) ne moe razumjeti kao nepostojea, moda bi upravo ti, koji kae da se s obzirom na svojstvo rijei lane stvari ne mogu razumjeti, prigovorio da se nita od onoga to postoji ne moe razumjeti kao

313

Kesponsio editoris

intelligi non esse. Falsum est enim non esse quod est. Quare non esset proprium deo non posse intelligi non esse. Quod si aliquid eorum quce certissime sunt potest inteliigi non esse, similiter et alia certa non esse posse intelligi. Sed hoc utique non potest obici de cogitatione, si bene consideretur. Nam et si nulla quse sunt possint intelligi non esse. omnia tamen possunt cogitari non esse, praeter id quod summe est. Illa quippe omnia et sola possunt cogitari non esse, quae initium aut finem aut partium habent coniunctionem, et sicut iam dLxi, quidquid alicubi aut aliquando totum non est. IUud vero solum non potest cogitari non esse, in quo nec initium nec finem nec partium coniunctionem, et quod non nisi semper et ubique totum ulla invenit cogitatio.

Scito igitur quia potes cogitare te non esse, quamdiu esse cer-tissime scis; quod te miror dbdsse nescire. Multa namque cogi-tamus non esse quae scimus esse, et multa esse quse non esse scimus; non existimando, sed fingendo ita esse ut cogitamus. Et quidem possumus cogitare aliquid non esse, quamdiu scimus esse, quia simui et illud possumus et istud scimus. Et non possumus cogitare non esse, quamdiu scimus esse, quia non possumus co-gitare esse simul et non esse, Si quis igitur sic distinguat huius prolationis has duas sententias, intelliget nihil, quamdiu esse sci-tur, posse cogitari non esse, et quidquid est praeter id quo maius cogitari nequit, etiam cum scitur esse, posse non esse cogitari. Sic

Jgitur et proprium est deo non posse cogitari non esse, et tamen multa non possunt cogitari, quamdiu sunt, non esse. Quomodo tamen dicatur cogitari deus non esse, in ipso libello puto sufficien-ter esse dictum.

[V.l Qualia vero sint et alia quae mihi obicis pro insipiente, facile est deprehendere vel parum sapienti, et ideo id ostendere supersedendum existimaveram. Sed quoniam audio quibusdam ea legentibus aliquid contra me valere videri, paucis de illis com-memorab.o.

314

Ansdmovi odgovon

nepostojee. Pogreno je, naime, da ono to postoji ne postoji. Pre-ma tome, to da se ne moe razumjeti kao nepostojee ono to pos-tojinije svojstveno samo Bogu. Jer ako se neto od onoga to sasvim sigurno postoji moe razumieti kao nepostojee, na slian nam se i druge sigume stvari mogu razumjeti kao nepostojee. Ali sve se ovo nikako ne moe prigovoriti miljenju, ako se dobro razmotri. Jer ak i ako se ba nita od onoga to postoji ne moe razumjeti kao nepostojee, ipak se sve to moe misliti kao nepostojee, osim ono-ga to najvie postoji. Zapravo se moe misliti kao nepostojee sve ono i jedino ono to ima poetak, kraj ili je sastavljeno od dijelova te, kao sto sam ve rekao, sve ono to negdje ili nekada ne postoji u cijelosti. Jedino se pak ono ne moe misliti kao nepostojee, za to svako miljenje nalazi da nema ni poetka ni kraia, a nije ni sastav-Ijeno od dijelova te je uvijek i svugdje u cijelosti.

Znaj, dakle, da moe misliti da ti sam ne postoji, iako sasvim sigurno zna da postoji, a to bi me udilo da kae da ne zna. Za mnogo toga, naime. mislimo da ne postoji, za to znamo da postoji. ili mislimo da postoji, a znamo da ne postoji, ne stoga to to uistinu tvrdimo, ve stoga to se pretvaramo da je tako. Svakako s jedne strane moemo misliti da neto ne postoji dok znamo da to postoji.

t jer istovremeno i ono moemo i ovo znamo. S druge strane, ne mo-emo misliti da neto ne postoji dok znamo da postoji, jer ne mo-emo misliti istovremeno i da postoji i da ne postoji. Kad bi, dakle, netko na ovaj nain razlikovao ta dva smisla u onome to izrie, ra-zumiobi da' ne moe nita mislitikao nepostojee dokzna da to pos-toji, te da se sve ono to postoji - osim onoga od ega se vee misii-ti ne moe moe misliti kao nepostojee, ak i kad se zna da pos-toji. Tako je, dakle, svojstveno~Bogu da ga se n moe misliti kao nepostojeeg. dok se ni mnoge stvari ne mogu misliti kao neposto-jee dok postoje. O tome, kako se ipak kae da se Bog misli kao nepostojei, smatram da sam u ovoj knjiici dovoljno rekao.

[5.] A kakve su one druge stvari koje mi predbacuje u ulozi bezumnika, lako je shvatiti i nekome tko nije ba mudar, te sam ih stoga smatrao izlinim objanjavati. Ali budui da ujem kako oni koji ih itaju mogu u njima nai neto protiv mene, malo u se osvr-nutiinanjih.

315

Responsio editoris

Primum, quod saepe repetis me dicere, quia quod est maius omnibus est in intellectu, si est in intellectu est et in re - aliter enim omnibus maius non esset omnibus maius : nusquam in omnibus dictis meis invenitur talis probatio. Non enim idem valet quod dicitur 'maius omnibus7 et 'quo maius cogitari nequit', ad probandum quia est in re quod dicitur. Si quis enim dicat 'quo maius cogitari non possit' non esse aliquid in re aut posse non esse aut vel non esse posse cogitari, facile refelli potest. Nam quod non est, potest non esse; et quod non esse potest cogitari potest non esse. Quidquid autem cogitari potest non esse: si est, non est quo maius cogitari non possit. Quod si non est: utique si esset, non esset quo maius non possit cogitari. Sed dici non potest, quia 'quo maius non possit cogitari' si est, non est quo maius cogitari non possit; aut si esset, non esset quo non possit cogitari maius. Patet ergo quia nec non est nec potest non esse aut cogitari non esse. Aliter enim si est, non est quod dicitur; et si esset, non esset.

Hoc autem non tam faciie probari posse videtur de eo quod maius dicitur omnibus. Non enim ita patet quia quod non esse cogitari potest, non est maius omnibus quae sunt, sicut quia non est quo maius cogitari non possit; nec sic est indubitabile quia, si est aliquid 'maius omnibus', non est aliud quam 'quo 'maius non possit cogitari', aut si esset, non esset similiter aliud, quomodo certum est de eo quod dicitur 'quo maius cogitari nequit\ Quid enim si quis

"dicatess~e aliquid maius omnibus quae sunt. et idipsum tamen posse cogitari non esse, et aliquid maius eo etiam si non sit, posse tamen cogitari? An hic sic aperte inferri potest: non est ergo maius omnibus quae sunt, sicut ibi apertissime diceretur: ergo non est quo maius cogitari nequit? Illud namque alio indiget argumento quam

316

Ansmovi odgovori

Kao prvo. esto ponavlja da sam rekao da ono to je vee od svega postoji u razumu, a ako postoji u razumu, postoji i u stvarnosti inae, naime,onovee od sveganebibiloveeodsvega. Niujed-nome mojem spisu nikada se ne moe nai ova tvrdnja. Nije, naime, isto rei vee od svega" i ono od ega se vee ne moe misliti", ka-da se dokazuje da ono o emu se govori postoji u stvarnosti. Kada bi netko, naime, rekao da ,,ono od ega se vee ne moe misliti" nije neto to postoji u stvarnosti ili da je mogue da ne postoji ili pak da se moe misliti kao nepostojee, lako bi ga se moglo pobiti. Jer ono to ne postoji, moe ne postojati; a to moe ne postojati, to se moe i misliti kao nepostojee. Sto god se pak moe misliti kao neposto-jee, to, ako postoji, ne postoji kao ono od ega se vee ne moe misliti. A ako ne postoji, onda svakako, kadabi postojalo, ne bi pos-tojalo kao ono od ega se vee ne moe misliti. Ali ne moe se rei da ,,ono od ega se vee ne moe misliti", ako postoji, ne postoji kao ono od ega se vee ne moe misliti; ili da, kada bi postojalo, ne bi postojalo kao ono od ega se'vee ne moe misliti. Jasno je, dakle, da ono nije ni nepostojee ni mogue nepostojee, niti se moe mis-liti kao nepostojee. Ako je. naime, drukije, onda nije ono ime se naziva; te kada bi postojalo, ne bi postojalo.

Ali ini se da se ovo ne moe'tako lako dokazati za ono za to se kae da je najvee od svega. To, naime, da ono, to se moe misliti kao nepostojee, nije vee od svega to jest, nije jednako jasno kao to da ono nije ono od ega se vee ne moe misliti; niti je tako ne-dvojbeno da, ako postoji neto najvee od svega", to nije drugo do ,,ono od ega se vee ne moe misliti", ili da, kad bi postojalo, ne bi postojalb na slian nain i-neko drugo, onako kao to to jest sigurno a ono to se naziva onim od ega se vee ne moe misliti". Naime, to ako bi netko rekao da postoji neto vee od svega to postoji, a da se ipak upravo ono moe misliti kao nepostojee, te da se moe misliti neto vee od njega, ak i ako to neto ne postoji? Ne moe li se jednako tako oigledno ustvrditi da ono nije, dakle, najvee od svega to postoji, kao to se to ovdje najoiglednije ustvrdilo, te da ono, dakle, nije ono od ega se vee ne moe misliti? U tom bi slu-aju bio potreban neki drugi argument do taj da se kae da je ono

317

- Responsio editoris

hoc quod dicitur 'omnibus maius'; in isto vero non est opus alio quam hoc ipso quod sonat 'quo maius cogitari non possit'. Ergo si non similiter potest probari de eo quod 'maius omnibus' dicitur, quod de se per seipsum probat 'quo maius nequit cogitari': iniuste me reprehendisti dixisse quod non dixi, cum tantum differat ab eo quod dixi.

Si vero vel post aiiud argumentum potest, nec sic me. debuisti reprehendere dixisse quod probari potest. Utrum autem possit, facile perpendit, qui hoc posse cquo maius cogitari nequit ; cog-noscit. Nullatenus enim potest intelligi 'quo maius cogitari non possit' nisi id quod solum omnibus est maius. Sicut ergo :quo maius cogitari nequit' intelligitur et est in intellectu, et ideo esse in rei veritate asseritur: sic quod maius dicitur omnibus, intelligi et esse in intellectu, et idcirco re ipsa esse ex necessitate conclu-ditur. Vides ergo, quam recte me comparasti stulto illi, qui hoc solo quod descripta intelligeretur, perditam insulam esse vellet asserere?

[VI.] Quod autem obicis quaelibet falsa vel dubia simihter posse intelligi et esse in intellectu, quemadmodum illud quod dice-bam: miror quid hic sensisti contra me dubium probare volentem, cui primum hoc sat erat, ut quolibet modo illud intelligi et esse in intellectu ostenderem, quatenus consequenter consideraretur, utmm esset in solo intellectu, velut faisa, an et in re, ut vera.Nam

~i falsa et dubia hoc modo intelliguntur et sunt in intellectu, quia cum dicuntur, audiens intelligit quid dicens significet, nihil prohi-bet quod dixi intelligi et esse in intellectu. Quomodo autem sibi conveniant, quod dicis quia falsa dicente aliquo qusecumque iile diceret intelligeres, et quia illud quod non eo modo quo etiam faisa habetur in cogitatione, non diceris auditum cogitare aut in cogita-tione habere. sed intelligere et in intellectu habere, quia scilicet non possis hoc aliter cogitare nisi intelligendo, id est scientia com-

318

Anselntovi odaovort

vee od svega''; moja pak argumentacija ne treba drugog argu-menta do toga da se izgovori

; ;ono od ega se vee ne moe misliti". Dakle, ako.se ne moe o onome ; koje se naziva veim od svega", jednako dokazati ono. to o sebi po sebi samome dokazuje

;,ono od ega se vee ne moe misliti", nepravedno si mi predbacio da sam rekao ono to nisam rekao, budui da se toliko razlikuje od onoga to jesamrekao.

ak i kad bi mogao postojatijo neki argument, nisi me morao ukoriti zato to sam rekao neto to se oigledno dokazuje. A pos-toji li drugi argument, lako moe prosuditi svatko tko spoznaje da ,.ono od ega se vee ne moe mislitr' omoguava (dokaz). Nikako se, naime, ne moe razumjeti ono od ega se vee ne moe misliti", ako (se ne razumijejkaoonotoje jedino najvee odsvega. Onako, dakle, kao to se

! ;ono od ega se vee ne moe misliti" razumije i postoji u razumu te se time potvruje kao postojee u stvarnosti, tako se i ono to se naziva veim od svega razumije i postoji u razu-mu te se stoga nuno zakljuuje