Ante Babić, Hrvatska narodna banka i Ekonomski institut Zagreb

CILJEVI I VJERODOSTOJNOST MONETARNE POLITIKE, NEOVISNOST I

ODGOVORNOST CENTRALNE BANKE

Sažetak

U ovom radu se raspravlja o ciljevima monetarne politike, vjerodostojnosti monetarne

politike, ciljevima centralne banke, načinu vođenja monetarne politike, neovisnosti,

odgovornosti i transparentnosti centralne banke. Nakon općenite rasprave diskutiraju se ti

aspekti monetarne politike Hrvatske narodne banke.

JEL klasifikacija: E42, E52, E58

Ključne riječi: ciljevi monetarne politike, vjerodostojnost monetarne politike, neovisnost

centralne banke, odgovornost centralne banke, Hrvatska narodna banka

(iznesena stajališta u ovom članku su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta

Hrvatske narodne banke ni Ekonomskog instituta Zagreb)

1. Uvod

Funkcija države proizlazi iz preferencija stanovništva za javnim dobrima, koji su podskup

društvenih preferencija. Društvo putem nekog oblika izbora (npr. slobodnih i demokratskih

izbora zastupnika) kao principal ili nalogodavac daje mandat agentu (izvršitelju naloga) koji

bi se trebao pobrinuti za maksimiziranje funkcije društvenog blagostanja, koja kao glavne

odrednice ima društvene preferencije i oskudne ekonomske izvore društva. Taj agent

predstavlja vlast koja se obično dijeli na tri dijela: zakonodavnu (Parlament), sudbenu (skup

raznih razina sudova na čelu s vrhovnim ili ustavnim sudom) i izvršnu (Vlada).

Legitimnost vlasti proizlazi iz izbora od strane stanovništva (naroda).

Kao jedna od glavnih funkcija države, a osobito njezine izvršne vlasti u ekonomskoj se

literaturi navodi maksimiziranje funkcije društvenog blagostanja. Bez obzira što postoje razne

teorije o tome što sve ulazi u funkciju društvenog blagostanja, većina ekonomista se slaže sa

stabilnim cijenama i održivim rastom kao jednim od najvažnijih ciljeva pri maksimiziranju

funkcije društvenog blagostanja uz dana ograničenja.[1] To proizlazi također iz jednog od

temeljnih ljudskih prava, zapisanog u mnogim ustavima, nepovredivosti prava vlasništva[2].

Naime, da bi vlasništvo nad nečim bilo nepovredivo, država niti bilo tko ne može otuđiti dio

tog vlasništva ili ga umanjiti (osim u posebnim okolnostima, npr. neposredne ratne opasnosti).

Kako inflacija smanjuje vrijednost nominalnog dijela bogatstva, to praktično znači da borba

protiv inflacije proizlazi iz tog temeljnog ljudskog prava. Isto tako, bogatstvo se može

umanjiti ako realni privredni rast ne slijedi prirast stanovništva, što znači da se

bogatstvo/blagostanje društva dijeli na više pojedinca, pa svatko od njih dobiva manje što

umanjuje vrijednost njihovog privatnog vlasništva. Poticanje realnog ekonomskog rasta

također, dakle, proizlazi iz temeljnog ljudskog prava nepovredivosti vlasništva.

Borba protiv inflacije i poticanje rasta temeljni su ustavni ciljevi koje društvo kao principal

postavlja pred agenta - Vladu (i ostale dijelove vlasti). Za uspješno postizanje tog cilja Vlada

kao agent mora imati cilj, instrumente za postizanje tog cilja, nagradu i kaznu.

Na raspolaganju svake izvršne vlasti nalazi se skup politika i mjera ekonomske politike

kojima izvršna vlast (vlada) pokušava ostvariti ciljeve pri maksimiziranju funkcije društvenog

blagostanja.

Nagrada i kazna za Vladu u demokratskom društvu su povezani s procesom izbora i sastoje se

u ponovnom odabiranju od strane stanovništva - u slučaju dobrog obavljanja maksimizacije

društvenog blagostanja, ili smjenjivanju redovitim ili izvanrednim putem.

Budući da stanovništvo kao principal ima povremene prilike da ocijeni uspješnost rada Vlade

(i drugih dijelova vlasti) i nagradi/kazni putem izbora, Vlada mora komunicirati sa

stanovništvom ili putem svojih djela gradeći reputaciju, ili putem svojih dijela i

transparentnog objašnjavanja tih djela.

2. Ciljevi monetarne politike

Monetarna politika je skup mjera ekonomske politike na raspolaganju izvršne vlasti (Vlade).

Ona također mora doprinijeti postizanju niske inflacije te stabilnog i održivog rasta.

Klasična ekonomska škola (od A. Smith-a do A. Marshall-a), Monetaristi (na čelu s M.

Friedman-om) i Neoklasična škola racionalnih očekivanja (T. Sargent, N. Wallace, R. Barro i

drugi) smatraju da akcije monetarne politike nemaju efekta na realnu ekonomsku aktivnost (tj.

da je monetarna politika neutralna) u dugom roku (odnosno da postoji dugoročna neutranost

monetarne politike - long-run neutrality), a Škola realnih poslovnih ciklusa (F. Kydland, E.

Prescott i dr.) da akcije monetarne politike uopće nemaju efekta na realnu ekonomsku

aktivnost ni u dugom ni u kratkom roku.[3] Keynesijanska škola (J.M. Keynes, J.R. Hicks,

P.A. Samuelson i dr.) i Nova keynesijanska škola racionalnih očekivanja (N.G. Mankiw, O.J.

Blanchard i dr.) smatraju da monetarna politika nije neutralna ni u kratkom ni u dugom roku.

Osim Škole realnih poslovnih ciklusa (Real Business Cycle - RBC) na ekstremu potpune

neutralnosti monetarne politike i ortodoksnih keynesijanaca na ekstremu poptune

neneutralnosti monetarne politike, velika većina škola se slaže da monetarna politika može

imati kratkoročne efekte na realnu privrednu aktivnost (realni output) u razdoblju do dvije

godine, dok se ti efekti na realni output i zaposlenost neutraliziraju u dugom roku.[4]

Empirijske studije za zemlje OECD-a pokazuju slabu i malo signifikantnu vezu između

dugoročnih prosjeka rasta novčanih agregata M1 i M2 kao mjera novca i dugoročnog rasta

realnog BDP-a, što potvrđuje teoretsku hipotezu dugoročne neutralnosti monetarne politike.[5]

S druge strane, na temelju poznate studije Miltona Friedmana[6] i njegovog zaključka

da je inflacija “uvijek i svugdje prvenstveno monetarni fenomen”, većina spomenutih

ekonomskih škola se slaže da je monetarna politika vrlo utjecajna u stvaranju i suzbijanju

inflacije. Inflacija, ne samo hiperinflacija, nego čak i umjerena,[7] štetna je po stabilnost

privrede i rast. Troškovi inflacije su povezani i s višim transakcijskim troškovima i

povećanjem broja transakcija[8] i nastaju zbog smanjenja ekonomske efikasnosti uslijed

inflacijske nesigurnosti (što putem očekivanja može dovesti do viših realnih kamatnjaka i

snižavanja privredne aktivnosti i potrošačevog blagostanja), transfera bogatstva od vjerovnika

prema dužnicima (zamjenom realne imovine za nominalnu), veće varijabilnosti realnog rasta

(što može dovesti do ostvarivanja domaćeg proizvoda s obje strane potencijalnog što uzrokuje

nepotpunu zaposlenost ili inflaciju, što smanjuje efikasnost u privredi i potrošačevo

blagostanje), volatilnosti relativnih cijena (što može poremetiti odluke potrošača i

proizvođača i dovesti do suboptimalnih odluka i ravnoteža u privredi), distorziji cjenovnog

mehanizma i suboptimalnoj alokaciji resursa, skraćivanju horizonta planiranja i ugovora,

porastu kratkoročnog investiranja u odnosu na dugoročno, smanjivanju vjerodostojnosti svih

vladinih ekonomskih programa, pogoršanju distribucije dohotka i bogatstva, pogoršanju

konkurentnosti zemlje na svjetskim tržištima, te pogoršanju ugleda zemlje na svjetskim

tržištima kapitala.[9]

Također, postoji i empirijski potvrđena recipročna veza između niske inflacije i realnog rasta

privredne aktivnosti, pri čemu zemlje s niskom inflacijom obično ostvaruju više stope realnog

rasta od zemalja s visokom inflacijom i hiperinflacijom. Održavanje niske inflacije pogoduje

ostvarivanju stabilnog i održivog rasta, što čini ta dva cilja komplementarnima (pod uvjetom

da se nekom drugom ekonomskom mejrom pokušava ostvariti ekonomski rast). Empirijska

istraživanja pokazuju da u zemljama OECD-a postoji dugoročna negativna veza između

inflacije i realnog rasta, tako da povećanje inflacije od 10% uzrokuje smanjenje realnog BDP

per capita za 0.5%.[10]

Budući da se makroekonomska teorija složila oko toga da monetarna politika nema dugoročne

efekte na realnu ekonomsku aktivnost, realne ekonomske varijable i realni rast[11], mnoge

vlade nastoje stoga praktično monetarnom politikom postići stabilnost cijena (i tečaja kao

cijene jedne posebno zanimljive robe - stranih valuta), dok drugim politikama nastoje postići

ekonomski održivi rast.[12]

Ukoliko nije određeno da monetarna politika postiže isključivo jedan cilj (obično stabilnost

cijena), ona tada mora balansirati između konfliktnih ciljeva, birajući između alternativa što

onemogućuje ostvarivanje svih ciljeva ekonomske politike.[13]

Naime, prema Tinbergenu/Theilu makroekonomski model se može napisati u strukturnom

obliku kao:

(1) y = F(y,x,z) + e,

i u reduciranom obliku kao:

(2) y = G(x,z) + e,

pri čemu je y vektor endogenih varijabli, x vektor instrumenata ekonomske politike, z vektor

egzogenih varijabli, a e vektor slučajnih poremećaja koji iščezava ako se poput Tinbergena i

Theil-a pretpostavi da je F linearna, a funkcija cilja nosioca ekonomske politike kvadratna. U

načelu, nosioc ekonomske politike maksimizira očekivanu vrijednost funkcije cilja uz

ograničenje (2) kako bi izveo pravilo optimalne ekonomske politike (funkciju reakcije

ekonomske politike):

(3) x* = H(z)

pri čemu je x* željena razina instrumenta ekonomske politike.[14]

Poteškoće u vođenju monetarne politike na ovaj način sastoje se u: neizvjesnosti u odabiru

pravog modela funkcioniranja privrede, dugotrajnom rasprostiranju efekata mjera monetarne

politike, složenosti predviđanja kretanja egzogenih i endogenih varijabli, odabiru pravog

instrumenta monetarne politike, te tko određuje funkciju cilje i kako se ona mijenja s

vremenom. Međutim, ovaj Tinbergen/Theilov model je kudikamo bolji od “vatrogasne” ili ad

hoc ekonomske i monetarne politike. Poboljšanje se može postići uvođenjem nekakvog oblika

dinamičkog programiranja (projeciranja potpune putanje efekata akcija monetarne

politike).[15]

Zaključak teorije ekonomske politike J. Tinbergena i H.Theila[16] jest da efikasna ekonomska

politika pridružuje jednom cilju jednu mjeru ekonomske politike, odnosno jednu politiku. Uz

ovo se veže i rasprava vezana uz kombiniranje monetarne i fiskalne politike (Monetary/Fiscal

Mix) Roberta A Mundell-a,[17] čiji je zaključak da je fiskalna politika efikasnija u postizanju

unutrašnje ravnoteže (istodobne ravnoteže na tržištu roba i tržištu novca promjenom realnog

domaćeg proizvoda), dok je monetarna politika efikasnija u postizanju vanjske ravnoteže

(ravnotežnog tečaja u sustavu fluktuirajućeg tečaja, odnosno ravnoteže u bilanci plaćanja u

sustavu fiksnog tečaja). Vanjska ravnoteža preko uvoznih i izvoznih cijena utječe i na domaću

razinu cijena koja je vagani prosjek domaćih i inozemnih cijena. Otuda se uz cilj stabiliziranja

razine cijena na dovoljno niskoj razini monetarnoj politici dodaje i stabilizacija tečaja kao

posebne cijene domaće valute i mehanizma putem kojeg se inozemna inflacija prelijeva u

domaću inflaciju. Na mnoge načine su postizanje stabilne niske razine cijena i postizanje

stabilnosti tečaja povezani pa se to obično zajedno daje u zadatak monetarne politike koju

centralna banka treba ostvariti. Dakle, prema teoriji ekonomske politike i potrebi za

kombiniranjem monetarne politike, te zaključcima o neutralnosti monetarne politike u dugom

roku, slijedi da monetarnu politiku treba odabrati za isključivo postizanje stabilnosti cijena,

dok drugim mjerama ekonomske politike (fiskalnom, uglavnom) treba postizati ekonomski

rast.

Centralna banaka je institucija koja je zadužena za provođenje monetarne politike i svoju

legitimnost vuče iz legitimnosti imenovane Vlade i ostalih (demokratski) izabranih dijelova

vlasti.[18]

Da bi centralna banka mogla uspješno provoditi monetarnu politiku prema ciljevima

ekonomske politike i ciljevima monetarne politike, mora imati cilj, instrumente za postizanje

tog cilja, nagradu i kaznu. Njezin cilj mora biti povezan s ciljevima monetarne politike,

odnosno s ciljevima ekonomske politike Vlade, odnosno postizanje dobro definirane razine

stabilnosti cijena, odnosno inflacije.

Pri ostvarivanju cilja stabilnosti cijena, centralna banka mora imati razrađen dugoročni cilj,

koji će se postići postizanjem serije kratkoročnih ciljeva. To je nužno zbog problema

vremenskih jazova u provođenju ekonomske politike[19] i formiranju dugoročnih očekivanja.

Naime, u provođenju politike stabilizacije javljaju se tri vremenska jaza: spoznajni jaz

(vrijeme koje protekne od nastanka potrebe za provođenjem određene mjere ekonomske

politike do spoznaje ekonomskih subjekata da postoji potreba za mjerama ekonomske

politike), administrativni jaz (vrijeme koje protekne od spoznaje za potrebom mjere

ekonomske politike i stvarnog donošenja odluke izvršne vlasti o određenoj mjeri ekonomske

politike) i jaz utjecaja (vrijeme koje protekne od donošenja mjere ekonomske politike do

potpunog prenošenja svih efekata te mjere na privredu - u SAD-u se procjenjuje da mjerama

monetarne politike treba 12-24 mjeseca da sve svoje efekte prenesu na privredu).[20]

Budući da postoje razni vremenski jazovi koji djeluju pri provođenju mjera ekonomske i

monetarne politike, monetarna politika mora biti okrenuta prema naprijed (forward looking)

kako bi pravovremeno poduzela pravu mjeru monetarne politike da efekti te mjere zajedno sa

svim vremenskim jazovima dođu u pravo vrijeme, jer jedino prava mjera ekonomske i

monetarne politike u pravo vrijeme, u pravom smjeru i u pravoj veličini može postići željene

rezultate. [21]

Osim toga, monetarna politika bi trebala što manje biti povezana s ostalim dijelovima vlasti,

osobito s Vladom (i ministarstvom financija), jer njima često upravljaju politički poslovni

ciklusi koji pokušavaju mjerama ekonomske i monetarne politike potaknuti konjukturu (rast)

neposredno prije izbore, kako bi političari bili ponovno izabrani. Kako poticanje rasta

mjerama monetarne politike ima kratkoročne pozitivne efekte na rast, no dugoročno neutralne

na rast, ali snažne u poticanju inflacije, takvo vođenje monetarne politike ima problem

vremenske neusklađenosti (time inconsistency) i pristranosti prema inflaciji (inflationary

bias).[22] Rješenja problema inflacijske pristranosti mogu se postići promjenama u načinu

donošenja odluka centralne banke i položaju centralne banke u odnosu na ostale dijelove

vlasti, a u literaturi se spominju: reputacija (iskustvo ekonomske javnosti sa provođenjem

monetarne politike kao npr. u Njemačkoj), eksplicitni ugovori između principala i agenta

(principal je javnost/parlament, a agent centralna banka, pri čemu postoji problem kako

“kazniti” centralnog bankara uslijed neučinkovitosti, kako mjeriti neizvršenje, te da li je

parlament/Vlada odgovarajući principal ili je agent kao i centralni bankar), te angažiranje

konzervativnog centralnog bankara (pri čemu također postoji problem u određivanju koliko

točno centralni bankar mora biti konzervativniji od drugih).[23]

Prema svemu navedenome, osnovni principi dobre monetarne politike trebali bi biti:

stabilnost cijena kao glavni cilj, izbjegavanje problema vremenske nusklađenosti (time

inconsistency), orijentiranost monetarne politike prema naprijed (planiranje akcija monetarne

politike unaprijed - forward looking - zbog vremenskih jazova u provođenju monetarne

politike), odgovornost nosioca monetarne politike za svoju politiku (accountability) i

koordinacija monetarne politike i fiskalne politike (jer neodgovorna fiskalna politike može

potpuno ugroziti sve napore centralne banke da održi stabilnu razinu cijena). Prva tri principa

govore zapravo da temeljni dugoročni cilj dobre monetarne politike treba biti stabilnost

cijena.[24]

Mala pozitivna inflacija je kao dugoročni cilj bolja od nulte inflacije jer je vjerodostojnija,

odnosno lakše ju je postići, a opet ne implicira naopake rezultate poput negativnog realnog

kamatnjaka itd.[25] Ostvarivanje dugoročnog cilja stabilnosti cijena znači da u slučaju da se

dogodi nešto nepredviđeno i centralna banka ne ostvari kratkoročni cilj, ona u srednjem i

dugom roku još uvijek može promijeniti mjere monetarne politike kako bi u dugom roku

postigla zadani cilj stabilnosti cijena.[26] Zato se stabilnost razine cijena se obično interpretira

kao održavanje razine inflacije na prihvatljivoj razini od 0.5 do 2% godišnje kroz neko

srednjeročno razdoblje od 2 do 5 godina.[27]

U skladu s dugoročnim ciljem stabilnosti cijena, centralna banka može odrediti seriju

kratkoročnih ciljeva čije ostvarenje osigurava postizanje dugoročnog cilja. No, zbog problema

pravovremene dostupnosti podataka o glavnom cilju (kod stabilnosti cijena na mjesečnoj

razini, preliminarni i pravi podaci često kasne i po dva mjeseca iza mjeseca o kojem je riječ),

centralne banke mogu odabrati posredne ciljeve (intermediate target) koji su vrli blisko

povezani s glavnim ciljem, a čiji su podaci dostupni češće i s kraćim kašnjenjima, te koje

centralna banka može na neki način kontrolirati. Posredni cilj mora biti konzistentan s

postizanjem glavnog cilja (treba imati što veću korelaciju s glavnim ciljem), mjerljiv (lako,

precizno i u odgovarajućim intervalima), pravovremen (dostupan onom učestalošću kojom se

sastaje tijelo centralne banke koje donosi odluke o provođenju monetarne politike), upravljiv

od strane centralne banke (centralna banka mora moći utjecati na promjenu veličine

posrednog cilja, te mora točno znati kako instrumenti njezine politike mijenjaju vrijednost

posrednog i glavnog cilja).[28]

U jednostavnim modelima izbor posrednog cilja je često padao između kamatnjaka i ponude

novca, što u stvarnosti poprima veliki broj alternativa, od velikog broja raznih novčanih

agregata, bankovnih rezervi, velikog broja raznih kamatnjaka do tečaja.[29]

Veliki LM šokovi govore u prilog izboru kamatnjaka kao posrednog cilja, dok veliki IS

šokovi govore u prilog izboru monetarnog agregata posrednog cilja. Ogromne nestabilnosti

ocijenjene LM krivulje u SAD-u kao i nepostojanje kointegracije između novca i privredne

aktivnosti okrenuli su nosioce monetarne politike u SAD-u od monetarnih agregata prema

kamatnjacima i to Federal Funds Rate-u. Pri određivanju željene razine kamatnjaka koji je

posredni cilj (Federal Funds Rate u SAD-u) treba se rukovoditi neutralnom (dugoročnom)

razinom realnog kamatnjaka, koji predstavlja dugoročnu ravnotežu kamatnjaka između IS u

stabilnom stanju (steady state) i LM u potencijalnom outputu.[30]

Praktično provođenje monetarne politike postizanja posrednih i glavnih ciljeva može se

postići vođenjem diskrecijske monetarne politike (povremenim poduzimanjem mjera

monetarne politike) ili putem pravila monetarne politike (točnim propisivanjem protokola

akcija monetarne politike u odnosu na kretanje krajnjeg ili posrednog cilja).

Pravila monetarne politike su postala popularna nakon “revolucije racionalnih očekivanja”, pa

se osamdesetih i devedesetih godina vodila žučna rasprava o tome što je bolje, “diskrecija” ili

“pravila”. Pravila bi trebala uskladiti akcije centralne banke s očekivanjima ekonomskih

subjekata na taj način da gotovo propisuje centralnoj banci što treba raditi u kojoj situaciji i na

taj način onemogućava da diskrecijskim mjerama pomogne rezultatima Vlade pri kraju

mandata da bude ponovo izabrana i na taj način sijeđenjem kratkoročnih ciljeva vodi

vremenski neusklađenu (time inconsistent) i inflacijski pristranu (inflationary biased)

monetarnu politiku.

Jedno od najpoznatijih pravila jest pravilo M. Friedmana o konstantnom rastu novčanih

agregata od 5% (izračunato na temelju kvantitativne novčane teorije i jednadžbe razmjene i

dugoročnog realnog rasta privredne aktivnosti). Velika nestabilnost veza između novčanih

agregata i privredne aktivnosti onemogućava primjenu tog monetarističkog pravila o

konstantnom rastu monetarnih agregata (Blinder, 1998).

Postoje i druga pravila poput Taylor-ovog i McCallum-ovog pravila, koji za instrument imaju

kamatnjake, odnosno monetarne agregate.

Glavne primjedbe zagovaranju pravila umjesto diskrecije u vođenju monetarne politike su

pristranost empirijskih studija (u vrijeme kada je počela rasprava o pravilima nasuprot

diskreciji, empirijski su ocijenjivana inflacijska pristranost i vremenska nekonzistentnost, ali

je u to vrijeme vladala rastuća inflacija zbog Vijetnamskog rata, kraja Bretton-Woodskog

sustava, dva naftna šoka itd., što se nije uzelo u obzir kao izvanredno), snažna pretpostavka o

kontroli centralne banke nad makroekonomskim varijablama (većina literature u prilog

pravilima pretpostavlja da centralna banka u potpunosti kontrolira bilo stopu inflacije bilo

stopu nezaposlenosti, što nije točno) i arbitrarna funkcija gubitka (funkcija gubitka eksplicitno

određuje koliko optimalna stopa nezaposlenosti treba biti ispod naravne stope, odnosno

određuje trade-off između ciljeva stabilnih cijena i rasta).[31] Osim toga, kod vođenja

monetarne politike putem pravila postoji nemogućnost odgovora monetarne politike na

slučajne događaje koji nisu predviđeni pravilom i mogućnost višestrukih ravnotežnih

točaka.[32]

Režimi monetarne politike kojima se može postići stabilnost cijena kao dugoročni cilj putem

posrednih ciljeva, primjenom diskrecijske monetarne politike ili pravila mogu biti:

targetiranje tečaja (exchange rate targeting), targetiranje monetarnih agregata (monetary

targeting), targetiranje inflacije (inflation targeting) i diskrecijska politika s eksperitzom

(“Just do it”).[33]

Targetiranje tečaja može biti u oblicima od currency boarda (valutne uprave) preko fiksiranja

do upravljanog plutanja, a najveći nedostaci su mu gubitak kontrole nad monetarnom

politikom i opasnost od špekulativnih napada i valutnih kriza.[34]

Targetiranje monetarnih agregata, kao u Švicarskoj i Njemačkoj (do 1998 i EMU) ovisi o vezi

monetarnog agregata i glavnog cilja (razine cijena) a povezani su sa problemima stabilnosti

funkcije potražnje za novcem i stabilnosti brzine kolanja novca.[35]

Targetiranje inflacije , kao u Novom Zealandu, U.K.-u, Švedskoj, Finskoj, Španjolskoj,

Australiji i Izraelu, zahtijeva veliku transparentnost i povećava odgovornost centralne

banke.[36] Glavni nedostatak targetiranja inflacije je da centralna banka ima malu kontrolu nad

inflacijom.[37]

Diskrecijska politika s ekspertizom, kao u SAD-u je vrlo netransparentna. Iako je do sada bila

uspješna nema garancije da će se to nastaviti, a FED je pod kritikom stručne javnosti zbog

velikih ovlasti i slobode u biranju ciljeva.[38]

Uz provođenje monetarne politike često se veže i kontrola provođenja monetarne politike koja

ide raznim kanalima, od kojih važan dio ide preko bankarskog sustava, pa za uspješno

provođenje monetarne politike, centralna banka mora biti u mogućnosti kontolirati i nadzirati

bankarski sustav. Ta uloga centralne banke još slijedi i iz teorije intervencija države na tržištu.

Prema toj teoriji, uvođenje državne intervencije je posljedica nesavršenosti tržišta. Postojanje

financijskih posrednika govori da potpuno efikasno (potpuno konkurentno) tržište kapitala ne

postoji. Banke bi trebale raditi arbitražu na tom tržištu i dovesti do potpunih i efikasnih tržišta.

Ako to ne čine, tada je centralna banka kao oblik državne intervencije na tom tržištu nužna i

potrebna. Na tu se funkciju centralne banke veže i funkcija supervizije i nužnost da ta funkcija

bude unutar centralne banke. Neefikasnost tržišta ili situacija nepotpune konkurencije

rezultira u Pareto suboptimalnoj alokaciji oskudnih ekonomskih izvora, što opet ima veze s

nepovredivošću prava vlasništva, pa to spada u djelokrug centralne banke po njenoj ustavnoj

funkciji.[39]

3. Vjerodostojnost monetarne politike

Zbog problema vremenskih jazova u provođenju monetarne politike, centralna banka mora

katkad djelovati prije nego li se javi stvarna potreba za djelovanjem, kako bi efekti njezinih

akcija došli u pravi trenutak.

Za to je nužna vjerodostojnost centralne banke. Drugim riječima, ekonomski subjekti moraju

imati povjerenje da centralna banka poduzima akcije koje su potrebne za ostvarivanje cilja

čak ako naizgled nema potrebe za tim.

Tu je važan i proces formiranja očekivanja ekonomskih subjekata. Ako su očekivanja

racionalna, ekonomski subjekti će na temelju prethodnih akcija centralne banke i svog

razumijevanja funkcioniranja privrede zaključiti kako akcije centralne banke utječu na

ostvarivanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva i formirati planove za svoje akcije u skladu s

tim. Zato je važno da akcije centralne banke budu utemeljene na dugoročnim planovima i

okrenute prema naprijed (forward looking).

Vjerodostojnost je sposobnost da se nečija izjava uzme kao istinita, odnosno da se nečijoj

izjavi vjeruje kao da je potvrđena činjenicama. Ona može varirati od potpune vjerodostojnosti

do potpune nevjerodostojnosti, a važna je zbog privremenih promjena u vođenju monetarne

politike, promjene režima i zbog toga što se rezultati često vide s velikim zakašnjenjem.[40]

Vjerodostojnost se formira kao dosljednost ostvarivanja zacrtanih ciljeva centralne banke,

odnosno kao usporedba eksplicitnih i implicitnih ciljeva i ostvarivanja tih ciljeva. Stoga se

vjerodostojnost formira na temelju zabilježenih rezultata ili reputacije centralne banke.

Vjerodostojnost centralne banke se može poboljšati povećanjem neovisnosti centralne banke

ili ustanovljavanjem jasnog mandata centralne banke sa jasnim ciljevima.[41]

Također, postoji veza između vjerodostojnosti centralne banke i odgovornosti centralne

banke, tj. ako je centralna banka odgovorna Vladi ili Parlamentu, koji postavljaju njezine

čelne ljude.

Centralno bankarstvo je iskusilo dva trenda posljednjih godina. Prvi je povećanje novisnosti

centralnih banaka u odnosu na ostale grane vlasti. Do osamostaljenja Bank of England od

Treasury-a (ministarstva financija UK-a) došlo je u 1997, a Maastricht-ski sporazum o

europskoj centralnoj banci ECB i ESCB iz 1992 predviđa veliku zakonsku neovisnost ECB

od Europarlamenta.[42] Od 1989. godine gotovo 30 zakona o centralnim bankama je revidirano

u smjeru jačanja neovisnosti centralnih banaka.[43] Do tako pojačanog interesa za neovisnošću

došlo je zbog promjene pogleda na ulogu države i državnih institucija i potrebe za njihovim

micanjem iz privrede u 1980-tima i 1990-tima. Također, stvaranje europskog sustava

centralnih banaka (ESCB) na čelu s europskom centralnom bankom (ECB), stvaranje

centralnih banaka u zemljama nastalim raspadom Sovjetskog bloka i bivše Jugoslavije, borba

centralnih banaka Latinske amerike protiv visokih inflacija, te jačanje globalizacije na tržištu

kapitala, najznačajniji su događaji koji su obnovili interes za temu uloge centralne banke.[44]

Drugi trend je eksplicitno navođenje stabilnosti cijena kao cilja monetarne politike.

Targetiranje inflacije New Zealand-ske centralne banke iz 1989, te uvođenje eksplicitnog cilja

stabilnosti cijena u ugovor između guverenera New Zealand-ske centralne banke i

Parlamenta, prvi je događaj u tom smjeru. Povelja o ECB i ESCB iz 1992, uključena u

Maastricht-ski sporazum također određuje da će glavni cilj ECB-a biti stabilnost cijena.[45]

Ta su dva trenda odgovor društva na prethodne nekonzistentnosti monetarne politike, odnosno

vođenje takve monetarne politike koja će na posljetku dovesti do visoke inflacije.[46]

Ekonomska teorija vjerodostojnosti[47] se zasniva na racionalnim očekivanjima. Očekivana i

stvarna inflacija bi u ravnoteži trebale biti jednake. Ako centralna banka želi i stabilnost cijena

i nisku nezaposlenost, doći će u situaciju da provodi monetarnu politiku koja je vremenski

neusklađena (time incosistent) - koja kratkoročno utječe na smanjenje nezaposlenosti, ali

dugoročno na povećanje inflacije) i pristrana je inflaciji (inflation biased).[48]

Povećanje vjerodostojnosti se može postići na nekoliko načina.[49] Prvi je angažiranje

konzervativnog centralnog bankara,[50] koji manje voli inflaciju od prosjeka društva (jer da

voli inflaciju jednako kao prosjek društva, imao bi isti problem vremenske neusklađenosti), a

koji je dovoljno neovisan od ostalih grana vlasti da može slobodno provoditi svoju

konzervativnu monetarnu politiku. Drugi je određivanje jasnog mandata centralne banke

poduprtog s jasnim sustavom nagrada i kazni prema učinku, kao da društvo ili parlament

sklapa ugovor s guvernerom da postigne željenu razinu inflacije (što se na koncu svodi na

targetiranje inflacije), pri čemu guverner također mora biti neovisan od drugih dijelova vlasti.

Treći način je uvođenjem pravila u vođenju monetarne politike koja nameću eksterna

ograničenja na instrumente koji su na raspolaganju centralnoj banci - pravila monetarne

politike, targetiranje monetarnih agregata, targetiranje tečaja ili targetiranje inflacije). Četvrti

način je stvaranje reputacije poput njemačke Bundesbanke u razdoblju 1950-90.

Vjerodostojnost je važna imovina centralne banke, “ona se ne može u potpunosti posjedovati,

već samo iznajmiti”, a ovisi o reputaciji (prošlim akcijama) i neovisnosti centralne banke.[51]

4. Neovisnost centralne banke

Neovisnost centralne banke je važna zbog omogućavanja centralne banke da odgovorno

ostvaruje ciljeve monetarne politike. Da bi na bilo koj način centralna banka mogla

odgovarati za svoj učinak, mora ju se pustiti da neovisno vodi svoju politiku.[52] Eksplicitni i

implicitni ciljevi monetarne politike mogu biti najbolji mogući, pa ipak ako centralna banka

nema neovisnosti u procesu ostvarivanja tih ciljeva, ti se ciljevi neće moći ostvariti, niti je

centralna banka tada odgovorna za neostvarivanje ciljeva monetarne politike. Međutim, ako je

centralna banka neovisna u procesu provođenja monetarne politike, tada njezine akcije

stvaraju reputaciju banke i formiraju očekivanja privrednih subjekata.

Centralna banka bi trebala biti neovisna i zbog dugotrajnog rasprostiranja efekata monetarne

politike i jazova u provođenju monetarne politike što onemogućuje transparentnost rezultata u

pravo vrijeme.[53]

Neovisnost monetarne politike, odnosno centralne banke kao institucije koja provodi

monetarnu politiku, u prvom redu znači neovisnost odluka centralne banke o ostalim

dijelovima Vlade i vlasti, ponajprije minstarstva financija. Općepoznata je činjenica da je

fiskalna ekspanzija financirana kod centralne banke najčešći uzrok velikim inflacijama.

Nadalje, iz političke ekonomije je poznato da dužnosnici Vlade (i ostalih dijelova vlasti) često

pokušavaju pred kraj svog mandata polučiti kratkoročne ekonomske efekte kako bi bili

ponovno izabrani, tzv. politički poslovni ciklusi.[54] Kratkoročne akcije monetarne politike

usmjerene na promjenu realne privredne aktivnosti, kao najboljeg pokazatelja ekonomskog

blagostanja, prema većini ekonomskih teorija neutralne su na realnu ekonomsku aktivnost u

dugom roku, dok se svi ti učinci monetarne politike u dugom roku preliju na cijene u obliku

inflacije. U takvoj ovisnosti monetarne politike od ostalih dijelova Vlade (i vlasti), a poglavito

Ministarstva financija, Vlada preko ovisne centralne banke nameće inflacijski porez na svoje

građane. Taj je porez najnedemokratskiji od svih, jer ga stanovništvo i njezini predstavnici

nisu izglasali.[55] Za takve se ovisne centralne banke kaže da su pristrane inflaciji, a monetarna

politika takvih centralnih banaka je pristrana inflaciji (inflation bias).

Neovisnost se može regulirati zakonima, ali može biti i posljedica reputacije. Vrste

neovisnosti centralne banke su[56] neovisnost cilja i neovisnost intrumenta.

Neovisnost cilja je kada centralna banka može birati krajnji cilj monetarne politike (kada

centralna banka sama bira cilj i razinu cilja) i ovisi o tri aspekta: proceduri imenovanja

glavnih službenika centralne banke (tko ih bira na koliko dugo itd.), odnosa glavnih

službenika centralne banke i Vlade, te formalnih odgovornosti centralne banke (prema

zakonu).[57]

Neovisnost instrumenta je kada centralna banka može birati instrumente postizanja krajnjeg

cilja koji se određuje negdje drugdje (Vlada ili Parlament) i ovisi o dva aspekta: utjecaju

odluka vlade o tome koliko posuđivati od centralne banke i vrstama monetarnih instrumenata

pod kontrolom centralne banke.[58]

Neovisnost centralne banke može biti kanonizirana u zakonima pa se to naziva pravna ili

zakonska neovisnost, odnosno može se vidjeti u akcijama centralne banke, pa je to stvarna

neovisnost.[59]

Kod proučavanja neovisnosti zanimljiv je aspekt neovisnost financiranja državnog deficita,

bilo u zakonskim normama, bilo u dosadašnjoj praksi centralne banke.[60]

Postoji još i neovisnost monetarne politike o signalima tržišta koji doduše utjelovljuju

razmišljanje javnosti, ali uslijed špekulacija mogu davati krive signale osobito zbog ponašanja

stada (herd behavior) i sklonosti pretjerivanju (overreaction).[61]

Neki stručnjaci smatraju da centralna banka ne bi trebala biti neovisna u biranju cilja (goal

independent), već da bi cilj trebala određivati Vlada/Parlament čime se bolje izbjegava

problem vremenske neusklađenosti i nekoherencije raznih Vladinih ekonomskih politika

(prvenstveno monetarne i fiskalne).[62] Međutim, postoji problem točne definicije što se točno

misli pod “stabilnošću cijena”, pa centralna banaka i Vlada trebaju zajedno odabrati

eksplicitno nominalno sidro koje bi točno pokazivalo što znači stabilnost cijena: tečaj,

monetarni agregat (stopa rasta monetarnog agregata) ili inflacija (stopa rasta cijena). Pri

donošenju takve odluke o eksplicitnom nominalnom sidru, centralna banka može svojom

ekspertizom predložiti cilj, ali taj cilj svakako mora donijeti Vlada/Parlament. Time se dobija

dodatni legitimitet monetarne politike centralne banke.

Centralna banka, smatraju stručnjaci, mora zato biti neovisna u biranju instrumenta kojim će

se postići zadani cilj (instrument independent).[63] Bank of England je dobila neovisnost

instrumenta tek 1997, do kada je to bilo u domeni Ministarstva financija. Europska centralna

banka prema statutu iz Maastricht-skog sporazuma 1992. ima neovisnost cilja i neovisnost

instrumenta.[64]

Ako je centralna banka neovisna u izvršavanju svog zadatka, tada može imati vjerodostojnu

monetarnu politiku (ako ima mehanizme odgovornosti, vjerodostojnost se gradi i s

reputacijom).[65]

Često se konstruiraju indeksi političke i ekonomske neovisnosti centralne banke, a i

sveukupni indeks neovisnosti, koji služe za empirijsko istraživanje međuovisnosti neovisnosti

centralne banke i seigniorage-a, inflacije, ekonomskog rasta, političke nestabilnosti i drugih

makroekonomskih varijabli.[66] Indeksi neovisnosti agregiraju ocjene raznih oblika

neovisnosti poput trajanja mandata guvernera centralne banke, ovisnosti mandata guvernera o

promjenjivosti Vlade, koliko članova savjeta (glavnog tijela za monetarnupolitiku centralne

banke) je iz banke, a koliko izvan centralne banke, tko određuje budžet centralne banke, ima

li centralna banka na raspolaganju sve potrebne instrumente, što se događa kada se centralna

banka i Vlada ne slažu, mora li i kako često centralna banka davati izvješća i kome, da li je i

kome je odgovorna centralna banka, da li postoji kooperacija između centralne banke i ostalih

dijelova vlade i grana vlasti, itd.[67]

5. Odgovornost i transparentnost centralne banke

Neovisnost centralne banke je u samom srcu demokratskog procesa i Centralne banke bi

trebale osjećati odgovornost prema javnosti pri ispunjavanju svoje zadaće navedene u zakonu,

što u krajnjoj liniji znači da moraju uvažavati društvene preferencije pri ostvarivanju svojih

ciljeva i pokušati što točnije ispunjavati svoju zadaću (uz racionalna očekivanja to znači i

obavješćivanje i informiranje javnosti o akcijama centralne banke). Imenovanje guvernera

treba biti od strane demokratski izabranih institucija (Parlamenta, Vlade ili Predsjednika) što

guverneru i savjetu daje legitimitet.[68]

Otvorenost i odgovornost centralne banke su nužni zbog toga što efekti monetarne politike

imaju tako snažne posljedice na javnost i društvo. Otvorenost je nužna i stoga što je savjet

centralne banke ograničen po broju i nužno isključuje dio stručnjaka što bi se moglo ispraviti

javnom raspravom o akcijama monetarne poitike (ali ne i javnim odlučivanjem). Centralna

banka mora imati neki oblik formalne odgovornosti prema instituciji koja postavlja njezine

guvernere (Parlament, Vlada ili Predsjednik) u obliku periodičkih izvještaja javnosti i toj

instituciji.[69]

U demokratskim sustavima svi vladini službenici, uključujući i službenike centralne banke

moraju odgovarati javnosti, tj. njihov sastav mora biti “Od naroda, prema volji naroda i za

narod”.[70]

Odgovornost centralne banke se može postići: mogućnošću promjene zakona o centralnoj

banci, zahtijevanjem periodičkih izvješća Vladi ili Parlamentu ili javnosti, eksplicitnim

ugovorom između Vlade/Parlamenta i guvernera centralne banke koji omogućava

smjenjivanje guvernera u slučaju neostvarivanja ciljeva (npr. u Novom Zealand-u), te

povećanom transparentnošću centralne banke (odnosi s javnošću, izdavanje “Inflation

reporta”, itd.) što smanjuje neizvjesnost učinaka monetarne politike.[71]

Odgovornost centralne banke Vladi ili Parlamentu koji postavlja čelne ljude centralne banke

poboljšava vjerodostojnost monetarne politike.

Ako centralna banka ima više vjerodostojnosti, slobodnije se može posvetiti dugoročnim

ciljevima, tržišta neće stalno tražiti provjeru vjerodostojnosti centralne banke. Zato dolazi do

povećane inicijative za transparentnošću (transparency). Centralna banka koja se želi baviti

srednjeročnom i dugoročnom monetarnom politikom to treba stalno naglašavati i objašnjavati

- biti transparentna. Svaku akciju treba transparentno objasniti javnosti kako ne bi stalno

morala odgovarati na provjere vjerodostojnosti nedovoljno informiranog tržišta. Ako banka

uspije biti dovoljno transparentna i dovoljno jasno objasniti javnosti što radi, tada će joj se

povećati i vjerodostojnost.[72]

Sa transparentnošću je povezana i odgovornost (accountability) prema instituciji koja bira

vodstvo centralne banke, bio to Parlament ili Vlada, odnosno prema široj javnosti koja je

(demokratski) izabrala Vladu i Parlament, odnosno zbog koje se i vodi ekonomska i

monetarna politika. Ta se odgovornost ogleda u redovitim izvještajima i publikacijama

dostupnim javnosti, tiskovnim konferencijama, itd.[73]

Europska centralna banka je odgovorna Europskom parlamentu (mora mu podnijeti izvješće

jednom godišnje), što praktično znači da nije jako odgovorna, sve dok Europarlament ne ojača

kao institucija.[74]

Međutim, prema nekim autorima, postoji i “zamka” potpune transparentnosti (transparentno

glasovanje savjeta o odlukama, prijenos sjednica savjeta centralne banke uživo itd.) koja

onemogućava djelotvornost akcija centralne banke (zbog psiholoških pritisaka na članove

savjeta).[75]

6. Ciljevi, vjerodostojnost, neovisnost i odgovornost Hrvatske narodne banke

Hrvatska narodna banka (HNB) prema Ustavu ima slijedeći zadatak: “Hrvatska narodna

banka je središnja banka Republike Hrvatske. Hrvatska narodna banka odgovorna je, u okviru

svojih prava i dužnosti, za stabilnost valute i za opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema

inozemstvu. Hrvatska narodna banka u svom radu je samostalna i odgovorna Hrvatskom

državnom saboru. Dobit ostvarena poslovanjem Hrvatske narodne banke pripada državnom

proračunu. Položaj Hrvatske narodne banke uređuje se zakonom”.[76] Zakonom o HNB ta je

zadaća detaljnije opisana: “Narodna banka Hrvatske odgovorna je za stabilnost valute i za

opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu. Svojim djelovanjem Narodna banka

Hrvatske podržava ciljeve ekonomske politike Republike Hrvatske, pri čemu ta podrška ne

smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i inozemstvu”.[77]

Dakle, temeljni ciljevi HNB prema Ustavu i Zakonu o HNB su stabilnost valute i opća

likvidnost plaćanja. Ti su pojmovi dovoljno široki i rastezljivi da bi za praktično provođenje

monetarne politike trebalo pobliže odrediti što predstavlja “stabilnost valute” - da li je to niska

inflacija, inflacija jednaka inflaciji najvažnijih partnera, stabilnost (izražena u postotku

odstupanja) nominalnog tečaja kune prema jednoj valuti, stabilnost nominalnog tečaja kune

prema grupi valuta, stabilnost realnog tečaja kune prema jednoj valuti, održavanje rasta

ukupne likvidne imovine u zemlji, usklađivanje rasta likvidnih sredstava s realnim rastom

privredne aktivnosti, itd. Nadalje, ta dva temeljna cilja često mogu biti konfliktna, jer nisu

rijetke situacije u kojima radi stabilnosti valute (u smislu stabilnosti nominalnog tečaja) treba

poduzeti restriktivne mjere monetarne politike, koje istodobno djeluju na pogoršanje opće

likvidnosti plaćanja.

Za funkcioniranje HNB bi bilo korisnije ako bi se kao njezin zadatak naveo jedan cilj koji

obuhvaća dva navedena u Ustavu. To bi na primjer moglo biti održavanje stabilne razine

cijena, jer stabilnost cijena podržava stabilnost valute, a uz stabilnost cijena snižavaju se i

troškovi transakcija, pa time i iz iste količine novca u opticaju moguće je obaviti više

transakcija, čime se povećava likvidnost čitavog sustava.

U Ustavu RH također ima odredba o nepovredivosti prava vlasništva, poduzetničkim i

tržišnim slobodama,[78] iz čega se izvodi funkcija HNB i njezina zadaća očuvanja stabilnosti

cijena, kako je to zaključeno u drugom cijelu ovog rada. Osim toga, HNB prema toj odredbi

treba spriječiti svaku mjeru ekonomske politike koja bi za posljedicu trebala imati povećanje

inflacije i nametanje inflacijskog poreza koji je neustavan način prikupljanja fiskalnog

prihoda.

Neka druga institucija bi trebala pobliže definirati cilj HNB u terminima održavanja

stabilnosti cijena, poput Sabora (u okviru novog Zakona o HNB) ili Vlade (u okviru

ekonomske strategije i koordinacije svih ekonomskih mjera). To bi trebao biti dugoročni

eksplicitni cilj, poput godišnje inflacije od 2% u razdoblju 2-5 godina, pri čemu bi stručnjaci

HNB-a trebali ekspertizom predložiti taj eksplicitni cilj, a Vlada ili Sabor prihvatiti. S druge

strane, HNB bi trebala imati potpunu slobodu odabira mjera postizanja tog cilja. Iz rasprave o

kombiniranju monetarne i fiskalne politike slijedi zaključak da bi se HNB trebalo prepustiti

stabilnost cijena (i tečaja), dok bi se rast i drugi ciljevi trebali postizati drugim ekonomskim

mjerama, osobito fiskalne politike, a Vlada bi trebala osigurati koordinaciju svojih

ekonomskih mjera kako bi to bilo moguće i ostvariti.

Nakon što se precizno definira glavni cilj, HNB tada treba odabrati posredni cilj, te režim

postizanja glavnog cilja između targetiranja tečaja, targetiranja monetarnih agregata,

targetiranja inflacije ili diskrecijske politike s ekspertizom, od čega se preporučuju prve tri.

Naime, dosadašnje vođenje monetarne politike HNB moglo bi se opisati kao diskrecijska

monetarna politika s nejasno definiranim ciljevima, pri čemu je gornja granica tečaja kune

prema marki više ogledna vrijednost nego posredni cilj. U drugom dijelu ovog rada je

navedeno kako diskrecijska monetarna politika poput one u SAD-u može biti uspješna, no

nema garancije da će takva i ostati, pa je bolje odabrati neki od navedena tri režima. Pri tome

svakako treba imati u vidu približavanje RH Europskoj monetarnoj uniji i pridruživanje

EMU-u.[79]

Iz teorije intervencije na tržištu i drugog ustavnog cilja HNB o održavanju ukupne likvidnosti

plaćanja slijedi i zadatak HNB da nadzire i kontrolira bankarski sustav, odnosno kako je to

navedeno u Zakonu o HNB.[80] Osim toga nadzor i kontrola banaka u skladu su s održavanjem

stabilnosti valute i razine cijena, jer nepovjerenje u bankarski sustav povećava negativna

očekivanja ekonomskih subjekata i transakcijske troškove koji mogu uzrokovati smanjenje

likvidnosti. Nepovjerenje u bankarski sustav i kriza u bankarskom sustavu može narušiti

stabilnost valute i razine cijena.

Dosadašnja reputacija i vjerodostojnost HNB mogu se pratiti od početka monetarne

samostalnosti u prosincu 1991 godine. Do antiinflacijskog programa s kraja 1993,

hiperinflacija koja je vladala, pripisivala se naslijeđenoj inflaciji, ratnoj situaciji i sl., što je

diglo svaku odgovornost sa HNB, što još znači da se djelovanje HNB u tom razdoblju nije

posebno bilježilo u glavama ekonomskih subjekata, pa je vjerodostojnost HNB ostala na istoj

razini (nuli) od početka monetarne samostalnosti. Velik doprinos reputaciji i vjerodostojnosti

HNB donio je antiinflacijski program (Valentićev program) iz listopada 1993, čiji uspjesi

traju do danas, gotovo šest godina poslije.[81] U tom je razdoblju HNB uspjela održati

stabilnost kune i njena reputacija i vjerodostojnost na tom planu su bez premca. Imajući u

vidu dobru reputaciju i vjerodostojnost HNB pri održavanju stabilnosti valute bez jasnih

ciljeva, lako bi bilo prijeći na režim eksplicitnog cilja stabilnosti cijena uz režim targetiranja

inflacije ili tečaja.

Reputacija i vjerodostojnost HNB na području održavanja opće likvidnosti u zemlji poljuljana

je od uvođenja PDV-a i bankarske krize 1998, više zbog netransparentnosti fiskalne politike i

utjecaja fiskalne politike na likvidnost privrede i bankarskog sustava. Vjerodostojnost i

reputacija HNB najviše je poljuljana u području likvidnosti i stabilnosti bankarskog sustava i

uloge HNB kao državne intervencije na financijskom i bankarskom tržištu, nakon krize

banaka 1998 godine.

Prelazak na eksplicitni cilj stabilnosti cijena uz režim targetiranja inflacije ili tečaja trebao bi

svakako ojačati i reputaciju i vjerodostojnost HNB u svim njezinim aspektima. Također,

prema novom Zakonu o bankama, povećane ovlasti HNB u reguliranju banaka mogle bi

popraviti i narušeni ugled i vjerodostojnost HNB u tom području.[82]

Prema Zakonu o HNB, Hrvatska narodna banka ima snažnu zakonsku neovisnost: “U

obavljanju svojih poslova Narodna banka Hrvatske je samostalna i odgovorna Saboru

Republike Hrvatske”.[83] Te “Narodna banka Hrvatske samostalno utvrđuje zadatke

monetarne i devizne politike, i mjere, u okviru svojih prava i dužnosti, za ostvarivanje

utvrđenih zadataka monetarne i devizne politike.”.[84] Kako je prije navedeno, glavni ciljevi

HNB poprilično su široko definirani, tako da ona ima i neovisnost cilja i neovisnost

instrumenata, prema Ustavu RH i Zakonu o HNB. Međutim, kolika je stvarna neovisnost

ciljeva i instrumenata HNB, te njezina neovisnost od ministarstva financija i tržišta? O

stvarnoj neovisnosti ciljeva govori činjenica da su razni ministri u Vladi govorili o tome

kolika bi trebala biti razina cijena i tečaj, te da guverner HNB prisustvuje sjednicama Vlade.

O neovisnosti instrumenata HNB i neovisnosti HNB o ministarstvu financija govori činjenica

da postoji ograničenje o kratkoročnom zaduživanju ministarstva financija kod HNB, no ne

postoje ograničenja dugoročnog zaduživanja ministarstva financija kod HNB, kao što ne

postoje ograničenja dugoročnog ni kratkoročnog zaduživanja ministarstva financija u

inozemstvu. Utjecaj ministarstva financija bi svakako trebalo smanjiti, te postići potpunu

neovisnost instrumenata, dok bi ciljeve trebala određivati Vlada, koordinirajući mjere svih

ekonomskih politika u obliku srednjeročne (i dugoročne) strategije.

Odgovornost i transparentnost HNB opet su zakonski regulirani: “Narodna banka Hrvatske

podnosi Saboru Republike Hrvatske, prema potrebi, a najmanje dva puta godišnje, izvješće o

svom radu. Uz godišnje izvješće Narodna banka Hrvatske podnosi godišnji obračun, koji

obuhvaća cjelokupno njezino poslovanje.”.[85] Razina komuniciranja s javnošću, koja je

krajnji principal Vlade i HNB-a je na razini razvijenih zemalja (po broju izvješća koje HNB

treba publicirati i njihovoj učestalosti), a korak prema poboljšanju je svakako stvaranje

Direkcije za odnose s javnošću unutar Sektora za istraživanje i statistiku krajem 1999 godine.

Članove Savjeta HNB (tijela koje određuje monetarnu politiku) te guvernera HNB bira Sabor

i on ih može i razriješiti: “Savjet Narodne banke Hrvatske čine: guverner Narodne banke

Hrvatske, zamjenik guvernera i viceguverneri po svom položaju te najviše osam članova koji

se imenuju iz redova nezavisnih stručnjaka. Broj članova Savjeta iz redova nezavisnih

stručnjaka mora biti veći od broja članova Savjeta koji su to po svom položaju. Članove

Savjeta Narodne banke Hrvatske, iz redova nezavisnih stručnjaka, imenuje i razrješuje Sabor

Republike Hrvatske. Članovi Savjeta Narodne banke Hrvatske iz redova nezavisnih

stručnjaka imenuju se na vrijeme od šest godina. Članovima Savjeta, iz redova nezavisnih

stručnjaka, za rad u Savjetu pripada naknada u skladu sa Statutom Narodne banke Hrvatske.

Članovi Savjeta Narodne banke Hrvatske iz redova nezavisnih stručnjaka ne mogu biti

ugovorno vezani ili zaposleni u institucijama koje kontrolira Narodna banka Hrvatske,

odnosno ne mogu biti članovi organa upravljanja institucija koje kontrolira Narodna banka

Hrvatske. Savjet Narodne banke Hrvatske i svaki njegov član odgovorni su Saboru Republike

Hrvatske za ostvarivanje funkcija i zadataka Narodne banke Hrvatske utvrđenih ovim

Zakonom i drugim zakonima”.[86] Budući da je Sabor izabran na slobodnim izborima, to daje

legitimitet HNB-u i njegovoj monetarnoj politici. Guverner i članovi Savjeta biraju se na šest

godina, što u usporedbi s mandatom zastupnika u Saboru od četiri godine snižava zakonsku

mogućnost političkih pritisaka na monetarnu politiku. Tome pridonosi i propis da se dio

članova Savjeta HNB odabere “iz redova nezavisnih stručnjaka”.

7. Zaključak

Makroekonomska teorija se složila oko toga da monetarna politika nema dugoročne efekte na

realnu ekonomsku aktivnost, realne ekonomske varijable i realni rast, pa mnoge vlade nastoje

stoga praktično monetarnom politikom postići stabilnost cijena (i tečaja kao cijene jedne

posebno zanimljive robe - stranih valuta), dok drugim politikama nastoje postići ekonomski

održivi rast.

Stabilnost razine cijena se obično interpretira kao održavanje razine inflacije na prihvatljivoj

razini od 0.5 do 2% godišnje kroz neko srednjeročno razdoblje 2-5 godina.

Dugoročni glavni cilj monetarne politike u obliku stabilnosti cijena može se poduprijeti

određivanjem posrednog cilja, čije je praćenje lakše i čije ostvarivanje vodi ostvarivanju

dugoročnog cilja. Pri tome su poželjni režimi monetarne politike za ostvarivanje posrednog i

glavnog cilja: targetiranje inflacije, targetiranje monetarnih agregata i targetiranje tečaja.

Vjerodostojnost je sposobnost centralne banke da ekonomski subjekti vjeruju u ispravnost

njenih akcija, nužna je radi vremenskih jazova provođenja monetarne politike, a može se

kretati od potpune vjerodostojnosti do potpune nevjerodostojnosti. Ona se može poboljšati

eksplicitnim utvrđivanjem ciljeva centralne banke i povećavanjem neovisnosti.

Neovisnost može biti samo zakonom utvrđena illi stvarna, a posebno vrijedi u aspektima

odabira cilja (ciljna ili politička neovisnost centralne banke), odabira instrumenta (neovisnost

instrumenta ili ekonomska neovisnost centralne banke), u odnosima s ministarstvom financija

i ostalih dijelova Vlade (radi provođenja vremenski neusklađene i inflaciji pristrane

monetarne politike), te u odnosima s tržištem (prevelike pažnje prema reakcijama tržišta).

Stručnjaci se slažu da bi ciljeve trebao određivati netko drugi (Vlada ili Parlament), dok je za

sve druge aspekte bolja što veća neovisnost (zakonska i stvarna) centralne banke. Neovisnost

centralne banke omogućuje njezinu odgovornost za učinke monetarne politike.

Centralna banka je odgovorna prema javnosti (zbog koje se i provodi monetarna politika kao

jedna od mjera ukupne ekonomske politike) direktno, odnosno preko institucija koje imenuju i

razrješuju njezine čelne ljude (Vlada ili Parlament). Na taj način centralna banka dobiva

legitimitet od slobodno izabranih institucija Vlade ili Parlamenta. Parlament i Vlada, a preko

njih i javnost, putem obvezatnih periodičkih izvješća centralne banke mogu ocijeniti rad

centralne banke i nagraditi njezine čelnike ili kazniti, što je bit demokratskog procesa.

Hrvatska narodna banka ima Ustavom RH (1998), Zakonom o HNB (1995) i novim Zakonom

o bankama (1998), propisanu veliku zakonsku neovisnost ciljeva i instrumenata, odgovornost

prema Saboru i javnosti (putem izvješća). Njezina reputacija i vjerodostojnost u dosadašnjem

vođenju politike na diskrecijski način bez jasnog cilja je vrlo dobra, osobito u smislu očuvanja

stabilnosti cijena od Valentićevog antiinflacijskog programa. Međutim, način vođenja

monetarne politike na diskrecijski način bez jasnih ciljeva najlošiji je od mogućih pa bi ga

trebalo što prije mijenjati.

Stečena reputacija HNB u očuvanju stabilnosti valute u razdoblju 1994-1999 omogućuje

bezbolan prijelaz na novi način vođenja monetarne politike.Vlada ili Sabor bi trebali donijeti

mjerljiv i eksplicitan cilj održanja stabilnosti cijena na razini od npr. 2% godišnje u razdoblju

2-5 godina, čime bi se objedinili preopširni i često konfliktni Ustavni ciljevi HNB. Taj bi cilj

HNB trebala ostvariti definiranjem serije vrijednosti određenog posrednog kratkoročnog cilja

čije praćenje je lako, a čije ostvarivanje pospješuje ostvarivanje galvnog cilja stabilnosti

cijena. Tada bi trebali odabrati i režim postizanja posrednog i glavnog cilja između

targetiranja inflacije, targetiranja tečaja i targetiranja monetarnih agregata, uzimajući u obzir

okružje i situaciju RH, te njezinu dugoročnu ekonomsku strategiju, osobito prema odnosima s

Europskom unijom.

Nadalje, neovisnost instrumenata HNB, neovisnost HNB o ministarstvu financija i drugim

dijelovima Vlade bi trebalo osnažiti i uskladiti sa predviđenom velikom zakonskom

neovisnošću, čemu bi pomoglo koordiniranje ostalih ekonomskih mjera Vlade da budu

sukladne s ciljevima i mjerama HNB-a.

8. Literatura

Anušić, Zoran, ?eljko Rohatinski i Velimir Šonje eds., (1995), Road to low inflation: Croatia

1993.-1994., Vlada RH, Zagreb, 1995.

Babić, Ante, (1998): “Stopping Hyperinflation in Croatia 1993-1994", Zagreb Journal of

Economics, Vol. 2, No.2, Croatian Institute for Banking and Insurance, Zagreb, 1998., str. 71-

114.

Babić, Ante, (1999a):”Hrvatska kuna i Euro: tečajna politika u novim okolnostima”, u Danijel

Nestić, ur., Pokazatelji međunarodne konkurentnske sposobnosti hrvatskog gospodarstva i

politika tečaja, Ekonomski institut Zagreb, srpanj 1999, str. 203-229.

Babić, Ante, (1999b):”Odabir sustava tečaja za malu otvorenu tranzicijsku zemlju: na

primjeru Hrvatske”, u Z. Baletić et.al. ur. Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji, Zbornik

povodom 60 godina EIZ-a (1939-99), Ekonomski institut Zagreb, 1999, str. 604-632.

Babić, Mate, (1998), Makroekonomija, 10.izd., "MATE" d.o.o., Zagreb, 1998.

Barro, Robert J., (1997), Macroeconomics, 5th ed., MIT Press, Cambridge Mass., 1997

Belullo, Alen, (1998), “Utjecaj promjene novčane ponude na ekonomsku aktivnost u

Republici Hrvatskoj”, doktorska disertacija, Ekonomski Fakultet, Zagreb, 1998.

Blanchard, Olivier Jean, (1997), Macroeconomics, Prentice Hall, New Jersey, 1997.

Calvo, Guillermo, (1978): “On the Time Consistency of Optimal Policy in the Monetary

Economy”, Econometrica 46(6), November 1978, pp. 1411-1428.

Blinder, Alan S., (1998), Central Banking in Theory and Practice, MIT Press, Cambridge,

Massachusetts, 1998.

Cecchetti, Stephen G., (1998): “Policy Rules and Targets: Framing the Central Banker's

Problem”, Federal Reserve Bank of New York Economic Policy Review, June 1998, pp. 1-14.

Chang, Roberto, (1998): “Policy Credibility and the Design of Central Banks”, Federal

Reserve Bank of Atlanta Economic Review, First Quarter, 1998, pp. 4-15.

Chari, V.V., Larry E. Jones, and Rodolfo E. Manuelli, (1995): “The Growth Effects of

Monetary Policy”, Federal Reserve Bank of Minneapolis Quarterly Review, Vol.19, No.4,

Fall 1995, pp.18-32.

Chari, V.V., Lawrence J. Christiano, and Patrick J. Kehoe, (1991): “Optimal Fiscal and

Monetary Policy: Some Recent Results”, Journal of Money, Credit, and Banking, Vol.23.,

No.3., August 1991, Part 2, pp. 519-539.

Drazen, Allan, (1999): “Central-Bank Independence and Political Business Cycles: A Critical

Reexamination” u Central Banking, Monetary Policies, and the Implications for Transition

Economies, Blejer, M. and M.Škreb eds., Kluwer Academic Publishers, 1999, pp. 55-71.

Espinosa-Vega, Marco A., (1998): “How Powerful Is Monetary Policy in the Long-run?”

Federal Reserve Bank of Atlanta Economic Review, Third Quarter, 1998, pp. 12-31.

Faust, Jon, and Lars E.O., Svensson, (1998): “Transparency and Credibility: Monetary Policy

with Unobservable Goals”, Board of Governors of the Federal Reserve System, International

Finance Discussion Papers, No.605, March 1998.

Flood, Robert, and Peter Isard, (1989): “Monetary Policy Strategies”, IMF Staff Papers,

Vol.36., No.3., September 1989, pp. 612-631.

Frenkel, Jacob A., (1999): “Central Bank Independence and Monetary Policy”, Zagreb

Journal of Economics, Vol. 3, No.3, Croatian Institute for Banking and Insurance, Zagreb,

1999., str. 3-22.

Friedman, Milton, ed., Studies in the Quantity Theory of Money, The University of Chicago

Press, Chicago, 1956.

Grilli, Vittorio, Donato Masciandaro, and Guido Tabellini, (1991): “Political and Monetary

Institutions and Public Financial Policies in the Industrial Countries”, Economic Policy,

October 1991, pp. 342-392.

Handbook of Monetary Economics, (1990), Vol 1 i Vol 2, Eds. B.M. Friedman & F.H. Hahn,

North-Holland, Amsterdam, 1990.

Hess, Gregory D., and Charles S. Morris, (1996): “The Long-Run Costs of Moderate

Inflation”, Federal Reserve Bank of Kansas City Economic Review, Second Quarter, 1996, pp.

71-88.

Hetzel, R.L., (1997): “The Case for a Monetary Rule in a Constitutional Democracy”, Federal

Reserva Bank of Richmond Economic Quarterly, Vol. 83/2, Spring 1997, pp. 45-65.

Jurković, Pero, (1979), Uvod u teoriju ekonomske politike, Ekonomski institut Zagreb, 1979.

Jurković, Pero, (1989), Fiskalna politika u teoriji i praksi, Informator, 1989.

Kydland, Finn, and Edward Prescott, (1977): “Rules Rather Than Discretion: The

Inconsistency of Optimal Plans”, Journal of Political Economy 85(3), 1977, pp. 473-492.

Laidler, D., (1993), The Demand for Money: Theory, Evidence and Problems, 4th ed. Harper-

Collins College Publishers, N.Y., 1993.

McCandless George T. Jr., and Warren E. Weber, (1995): “Some Monetary Facts”, Federal

Reserve Bank of Minneapolis Quarterly Review, Vol.19, No.3, Summer 1995, pp. 2-11.

Melzer, Thomas C., (1997): “To Conclude: Keep Inflation Low and, in Principle, Eliminate

It”, Federal Reserve Bank of St.Louis Review, November/December 1997, pp. 3-7.

Melzer, Thomas C., (1997): “Credible Monetary Policy To Sustain Growth”, Federal Reserve

Bank of St.Louis Review, July/August 1997, pp. 1-5.

Miller, Roger L., and David D. Vanhoose, (1993), Modern Money and Banking, 3d ed.,

McGraw-Hill, New York, 1993. (prevedeno kao “Moderni novac i bankarstvo” u izdanju

MATE d.o.o., Zagreb, 1997.)

Mishkin, Frederic S., (1999): “Central Banking in a Democratic Society: Implications for

Transition Countries”, Zagreb Journal of Economics, Vol.3., No.3, Croatian Institute for

Banking and Insurance, Zagreb, 1999., str. 51-74.

Mundell, Robert A., (1971), Monetary Theory, Pacific Palisades, Calif., Goodyear, 1971.

Musgrave, Richard A. i Peggy B., (1993), Javne financije u teoriji i praksi, 5.izd., Institut za

javne financije, Zagreb, 1993.

Rogoff, Kenneth, (1985): “The Optimal Degree of Commitment to an Intermediate Target”,

Quarterly Journal of Economics 100(4), November 1985, pp. 1169-1189.

Samuelson, Paul A. i W.D. Nordhaus, (1992), Ekonomija, 14.izd., MATE doo, Zagreb 1992.

Summers, Lawrence, (1991): “How Should Long-Term Monetary Policy Be Determined?”,

Journal of Money, Credit, and Banking, Vol.23., No.3., August 1991, Part 2, pp. 625-631.

Thomson, James B., (1999): “The Role of Central Banks in Money and Payments

Systems”, Journal of Money, Credit, and Banking, Vol.31., No.3., August 1999, Part 2, pp.

677-681.

“Ustav Republike Hrvatske (pročišćeni tekst)”, Narodne novine, 8/98, Zagreb, 1998.

“Zakon o bankama”, Narodne novine, 161/98, Zagreb, 1998.

“Zakon o narodnoj banci hrvatske (pročišćeni tekst)”, Narodne novine, 35/95, Zagreb, 1995.

Zha, Tao, (1997): “Indentifying Monetary Policy: A Primer”, Federal Reserve Bank of

Atlanta Economic Review, Second Quarter 1997, pp. 26-43.

[1]Vidjeti npr. u: Musgrave (1993).

[2]Hetzel, (1997).

[3]Vidjeti npr.: Samuelson i Nordhaus (1992), Babić M. (1998), Barro (1997), Blanchard

(1997), te Miller i VanHoose (1993).

[4]Ibidem.

[5]McCandless i Weber, (1995).

[6]Friedman M., (1956).

[7]Izvanredna rasprava o inflaciji i klasifikacijama inflacije može se naći u: Babić, M (1998).

[8]McDonough, (1997).

[9]Hess i Morris, (1996); Frenkel, (1999).

[10]Chari, Jones i Manuelli, (1995); McCandless i Weber, (1995).

[11]Vidjeti npr.: Samuelson i Nordhaus (1992), Babić M. (1998), Barro (1997), Blanchard

(1997), te Miller i VanHoose (1993).

[12]Vidjeti osobito u: Babić M. (1998).

[13]Blinder, (1998).

[14]Blinder, (1998).

[15]Ibidem.

[16]Dobar pregled se nalazi u: Jurković (1979) i Jurković (1989).

[17]Mundell, (1971).

[18]Hetzel, (1997).

[19]Vidjeti u: Babić M. (1998).

[20]Vidjeti u: Babić M. (1998).

[21]Vidjeti u: u Babić M. (1998).

[22]Vidjeti u: Drazen (1999).

[23]Prema: Blinder, (1998).

[24]Prema: Mishkin, (1999).

[25]Summers, (1991).

[26]Frenkel, (1999).

[27]McDonough, (1997).

[28]Detaljnije vidjeti u: Miller i VanHoose, (1993).

[29]Blinder, (1998).

[30]Blinder, (1998).

[31]Prema: Blinder, (1998).

[32]Summers, (1991).

[33]Mishkin, (1999).

[34]Mishkin, (1999); McDonough, (1997).

[35]Mishkin, (1999); McDonough, (1997).

[36]Mishkin, (1999).

[37]McDonough, (1997).

[38]Mishkin, (1999).

[39]Thomson, (1999).

[40]Blinder, (1998).

[41]Grilli, Masciandaro i Tabellini, (1991).

[42]Chang, (1998).

[43]Frenkel, (1999).

[44]Frenkel, (1999).

[45]Prema: Chang, (1998).

[46]Ibidem.

[47]kojoj su glavni doprinos dali Guillermo Calvo, Finn Kydland i Edward Prescott krajem

1970-tih. Vidjeti: Calvo, 1978; Kydland i Prescott, 1977.

[48]Prema: Chang, (1998).

[49]Ibidem.

[50]Conservative central banker, u: Rogoff, (1985).

[51]Frenkel, (1999).

[52]Chang, (1998).

[53]Blinder, (1998).

[54]Vidjeti u: Drazen, (1999).

[55]Hetzel, (1997).

[56]Prema: Frenkel, (1999) .

[57]Ova vrsta neovisnosti se još naziva i politička neovisnost prema: Grilli, Masciandaro i

Tabellini (1991).

[58]Ova vrsta neovisnosti se još naziva i ekonomska neovisnost. Vidjeti: Grilli, Masciandaro i

Tabellini (1991).

[59]Frenkel, (1999).

[60]Chang, (1998).

[61]Prema Blinder, (1998).

[62]Vidjeti, npr.: Blinder, (1998); i Mishkin, (1999).

[63]Vidjeti u: Mishkin, (1999).

[64]Mishkin, (1999).

[65]Vidjeti u: Blinder, (1998).

[66]Grilli, Masciandaro i Tabellini, (1991).

[67]Frenkel, (1999).

[68]Blinder, (1998).

[69]Blinder, (1998).

[70]Citat iz američkog Ustava prema: Mishkin, (1999).

[71]Ibidem.

[72]Frenkel, (1999).

[73]Ibidem.

[74]Mishkin, (1999).

[75]Faust i Svensson, (1998).

[76]Članak 53, Ustav RH, (1998).

[77]Članak 2, Zakon o NBH, (1995).

[78]Članci 48-52, Ustav RH, (1998).

[79]Vidjeti: Babić, A. (1999a) i Babić, A. (1999b).

[80]Članci 18-25 i 43-54, Zakon o HNB, (1995).

[81]Vidjeti: Anušić, Rohatinski i Šonje, (1995).

[82]Zakon o bankama, (1998).

[83]Članak 2, Zakon o HNB, (1995).

[84]Članak 3, Zakon o HNB, (1995).

[85]Članak 8, Zakon o HNB, (1995).

[86]Članak 66, Zakon o HNB, (1995).