Litanije: hvala i prošnjaod 1. do 31. listopada 2017.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIV • CIJENA: 13 KN102017

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIV. (2017.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Odbljesci Kristove svetosti

naša tema: Litanje: hvala i prošnja 2 Litanije (svih) svetih, A. Crnčević

Loretske (lauretanske) litanije, I. Šaško

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković, D. Runje

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Trideseta nedjelja kroz godinu

trenutak 40 Hrvatskiu sveci i blaženici

u Litanijama svetih

10 • 2017 

J. Kirk Richards: Molitva Nebesnikâ

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   10–2017.

živo vrelo 1

LjOdbljesci Kristove svetosti

Ljepota Crkve stoji u njezinoj svetosti, očitovanoj u raznoliko-sti svetačkoga ruha, otkanoga snagom naviještanja i iskre-nošću predanja putu evanđelja, hrabrošću svjedočenja sve

do izručenja dara života, predanošću pastirskoj službi, djelima ljubavi i radošću služenja potrebitima, ili pak jednostavnošću i iskrenošću svagdašnjega života… Nema poziva koji Bog s tavlja pred čovjeka, a da on ne bi bio put svetosti. Zato je Crkva urešena divnim primjerima života svetaca. Oni otkrivaju kako je ljepota Kristova evanđelja doprla do svakoga kraja zemlje i zaogrnula ljude iz svih staleža života, iz ra-znih načina služenja u Crkvi, iz raznih životnih zanimanja…

Sveci su odbljesci Kristove svetosti. Crkva nikada ne svijetli svojim svjetlom, već je u službi Krista Svjetla. Tu drevnu sliku Crkve prispo-dobljene Mjesecu, koji nema svjetlosti u sebi nego ju prima od Sunca i daruje ju tami koja je oko njega, više su nam puta pred oči stavili papa Benedikt XVI. i papa Franjo. Život svetosti je u službi toga sve-toga odbljeska. Obasjani i rasvijetljeni Kristovom svetošću, kršćani na putu svetosti svijetle ne zadržavajući ništa za sebe i ne umišljajući da svjetlo izvire iz njih ili iz njihova zalaganja. Kršćanin koji kroči putem svetosti vođen je Apostolovom mudrošću: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.« (Gal 2, 20).

Zajedništvo Crkve u nebu proslavljene i One koja hodočasti puto-vima svijeta hrani i nadahnjuje sve one koji su na putu svetosti. Zato se Crkva utječe molitvenomu zagovoru svetih anđela, Gospodinove Majke i svetih koji su Božjoj slavi. Loretske (Lauretanske) litanije našle su stalno mjesto u (svagdašnjoj) pobožnosti puka, a velika litur-gijska slavlja (ređenje biskupa, prezbitera i đakona; redovničko zavje-tovanje; slavlje posvete crkve i oltara) iskrenu molitvu Crkve izručuju Bogu po Litanijama svetih. Zazivati zagovor nebesnika, koji Boga gle-daju licem u lice, znači žudjeti za obećanim darom vječnosti i otvarati ‘trenutke vremena’ njezinoj preobrazbenoj snazi. U jednostavnosti, ritmičnosti i kratkoći molitvenih prošnja, ponavljanje zaziva »Moli za nas« daje doživjeti Litanije svetih kao rijeku milosti koja se slijeva na zajednicu molitelja. U tim svetim trenutcima molitve zazivi koji se iz-govaraju ‘nestaju’ u čudesnu prisutnost Neba te daju ‘čuti’ zagovornu molitvu Svetih i vidjeti zrcaljenje Svetosti koja nam obasjava put.

Urednik

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

2

MMolitvu izričemo riječju. I ne samo riječju. Katkada moli-mo govoreći, katkada šuteći. Ponekad se molitva razlije u mnoštvo riječi, u rijeku što mirno teče ili u bujicu kojom

naviru misli, a ponekad u jednu riječ stanu sva htijenja i sva raspo-loženja srca. Molitvenomu su iskustvu potrebni naučeni obrasci; oni nas ujedinjuju s drugima, s Crkvom; daju nam iskusiti tisućljetne na-čine molitve i vežu nas u neprekinuti lanac molitelja. No, molitvena uronjenost u Boga traži i molitvu koja nije naučena i koja još nikad nije izrečena. U njoj stojim sâm pred Bogom, sposoban moliti svojom nesposobnošću oblikovanja riječi, jasan u svojoj nerječitosti. Istinski molitelji nose i jedno i drugo iskustvo. Naslanjaju se na molitvenu baštinu Crkve i bivaju kadri sami izustiti molitvu koju nikad nisu čuli. Rastu od spoznaje da riječi oblikuju molitvu do spoznanja da molitva oblikuje riječ. Tako riječi, naučene ili izrečena vlastitim nadahnućem, ne ograničuju molitvu, nego joj daju teći, napajati srce, osjećaje, mi-sli, htijenja, poglede, predanja…

Molitva je razgranato iskustvo. Sveti Pavao daje upute učeniku Timoteju da se u zajednici Bogu upravljaju »prošnje, molitve, mol-benice i zahvalnice« (deêseis, proseuhai, enteuxeis, eucharistiai; lat.: obsecrationes, orationes, postulationes, gratiarum actiones, 1Tim 2, 1). Danas nije lako razaznati misli li Apostol pod tim pojmovima na ja-sne razlikovne forme, ali kršćanski autori već zarana nastoje u svako-me od tih naziva vidjeti zasebno značenje. Tako sv. Ivan Kasijanski, u stanovitoj slobodi interpretiranja, pod pojmom ‘prošnje’ (obsecratio) razumijeva molitveni zaziv u kojemu čovjek, svjestan svojega grijeha, priziva Božje smilovanje i oprost; ‘molitva’ (oratio) bi označavala čin izručenja i predanja Bogu sebe ili nečega svoga; ‘molbenice’ (postula-tiones) bi bile molitveni zazivi Bogu za sebe i za druge, a ‘zahvalnice’ (gratiarum actiones) bi bile čin iskazivanja hvale Bogu za njegova dobročinstva (Conlationes, IX, 11-14). Sveti Augustin sva četiri moli-tvena oblika pronalazi u slavlju euharistije (Ep. 130, X, 20).

Iz bogate ranokršćanske književnosti i drugih izvora lako je raza-znati da su kršćani zarana razvili i oblike molitvenih zaziva, bilo da je riječ o jednostavnim vapajima ili poklicima Gospodinu, poznatima pod nazivom »strjelovitih molitava« (oratio iaculum), bilo da je riječ o jednostavnim zazivima, ponavljanima uz niz molitvenih nakana. Takve molitvene zazive susrećemo i u slavlju euharistije, u obrascima

Litanije (svih) svetihPoklici hvale i ponizna prošnja Crkve

Ante Crnčević

Izrasle iz drevnih oblika molitve vjernika, Litanije svetih i danas ostaju čin molitvenoga zajedništva

okupljene Crkve, jedinstve-na oratio fi delium. Ritmič-ko nizanje zaziva i ponav-

ljanje vapaja sjedinjuje molitelje u jedan glas.

Nigdje se litanije ne mogu tako svečano doživjeti kao

u liturgijskome slavlju, gdje pjevanje i ponavljanje

združuju i daju iskusiti okupljenost i usmjerenost

svih molitava i potreba u jednu molitvu Crkve

(synapte). Iskren izraz »…moli za nas« izriče svijest

da sâmi ne umijemo moliti te se povjeravamo zagovo-

ru onih koji Boga gledaju licem u lice.

2živo vrelo 3

Sveti, zajedničari Kristove sla-ve, zagovornici su Crkve ko-ja hodočasti u Nebo na putu kroz svijet.Detalj kupole iz Baptisterija sv. Ivana u Firenci, početak 14. st.

‘sveopće molitve’ ili ‘molitve vjernika’, gdje su uz molitvene nakane ponav-ljani ustaljeni molitveni zazivi, primjerice: Kyrie, eleison; Praesta, Domine, praesta; Domine, miserere. Sva ta raznorodnost kratkih molitvenih zaziva otvorila je vrata oblikovanju molitvenih oblika koji će biti poznati pod poj-mom litanijâ, ili litanijskih zaziva. Njihov razvoj i raznorodnost u kasnijoj tradiciji, kako u liturgijskim slavljima tako i u oblicima pobožnosti, zavrje-đuju našu pozornost.

Litanije u raznolikosti značenjaPojam litanije u kršćanskome je rječniku primio značenje niza molitvenih zaziva i prošnjâ, a dužina toga niza dobila je u govornome jeziku ponegdje i preneseno značenje dugoga pripovijedanja ili pak govornoga zanovijetanja. No, i to značenje s negativnim prizvukom može nas vratiti na izvornost lita-nija – na ‘neumornost’ u iskazivanju hvale i molitvenoga vapaja Bogu, utje-čući se zagovoru Kristove Majke i onih koji su proslavljeni u njegovoj slavi. Samo ime litanije ima ipak slojevitiju povijest u kojoj se susreće raznolikost značenjâ i primjenâ toga pojma, kako je u svojoj povijesnoj studiji prikazao F. Cabrol (u: Dictionnaire d’archéologie chrétienne et de liturgie).

Grčka imenica litaneia (od litê, molba, prošnja), preko latinskoga plural-noga oblika litaniae, općenito je označavala molitvu koja se prepoznaje po svome molitvenome obliku zaziva ili prošnje. No, lako je uočiti da se pojam primjenjuje na niz ili na ponavljanje molitvenih zaziva i prošnja.

Nizove molitvenih zaziva, prošnja ili poklika susrećemo još u staroza-vjetnoj duhovnosti i liturgiji. Psalam 118. započinje ponavljanjem poklika »Vječna je ljubav njegova« kao odgovora na pozive psalmiste, a Psalam 136. u cijelosti je satkan na taj način, tako da poklik »Vječna je ljubav njegova« tvori drugi stih svakoga retka. I hvalospjev trojice mladića sročen je u ‘lita-nijskoj’ formi: sva su stvorenja pozvana na hvalu Bogu poklikom »…blago-slivljajte Gospodina, hvalite i uzvisujte ga dovijeka« (Dn 3, 57-88).

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

4

Nizanje prošnja i ponavljanje zaziva naći će mjesto i u kršćanskoj tradici-ji. Regula svetoga Benedikta pojmom litaneia naslovljava niz poklika (ili za-ziva) Kyrie, eleison, pjevanih na kraju pojedinih molitvenih cjelina Liturgije časova (»supplicatio litaniae, id est Kyrie eleison«). Hodočasnica Egerija u svome Putopisu u Svetu zemlju (pred kraj 4. st.) potvrđuje da je zajednica na pojedine molitvene zazive odgovarala: Kyrie eleison. Iz drugih pak izvora saznajemo da stare litanijske molitve možemo prepoznati u prošnjama koje se i danas nalaze na kraju Litanija svetih: Tebe molimo, usliši nas ili Oslo-bodi nas, Gospodine. Franački pisac Walafrid Strabo (+849) pojašnjava da se pod pojmom litaniae »ne misli tek na zazivanje imena svetaca koje se priziva u pomoć, nego na sve oblike prošnja« (De rebus eccl., 28).

Valja međutim naznačiti da se ponegdje, zbog povezanosti takve moli-tve s procesijama ili postajnim slavljima (statio), litanijama nazivaju i same procesije. Tako, primjerice, u Registrum epistolarum pape Grgura Velikoga (+604.) pojam litaniae nosi značenje procesije u kojoj je rimska zajednica vjernika svake godine 25. travnja išla od crkve sv. Lovre »in Lucina« do bazilike sv. Petra, pjevajući molitvene zazive i prošnje. Uz taj »veliki prosni

dan«, koji je izvorno vezan uz običaje predkršćanskoga Rima i uz obrede u kojima se molilo za zaštitu usjeva (Ro-bigalia), na sličan će način u kasnije-mu razdoblju tri dana koja prethode svetkovini Gospodinova uzašašća biti oblikovana kao »manji prosni dani«, izvorno nastali u galskoj liturgijskoj tradiciji. Liturgijska će predaja prvo slavlje nazvati jednostavno »in litaniis maioribus«, dok će prosni dani prije Uzašašća dobiti naslov »in litaniis minoribus«. I današnji naziv »prosni dani« vuče poveznicu sa sadržajem, procesionalnim hodom i litanijskim molitvenim oblikom tih slavlja iz stare rimske liturgije.

Unatoč činjenici da pojam litaniae ima grčko podrijetlo, među kršćanima na istoku molitveni litanijski oblici rano će zadobiti drugi naziv: ektenie, (s napomenom da to nije jedino zna-čenje toga pojma). Takvo poveziva-nje pomaže nam razumjeti da se pod pojmom litanija (ili ektenija) u počet-cima nazivaju razni molitveni oblici prošnja, pa i molitve vjernika (oratio fidelium).

U širini značenja pojma litanija ko-risno je zaviriti u neke stare molitvene

Po njegovu čovjekoljublju i njegovu vapaju Ocu, spase-

nje je sišlo k svakomu čovjeku.

4živo vrelo 5

tekstove u kojima se razaznaje sva širina molitvenih nakana. Spominjani tekst iz Prve poslanice Timoteju, premda ne sadrži pojam litaneia, svjedoči o nizu molitvenih nakana: »preporučujem prije svega da se obavljaju proš-nje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbilj-nosti« (1Tim 2, 1-2). Klement Rimski u Pismu kršćanima u Korintu donosi »Veliku molitvu« sa znatno širim nizom prošnjâ: »Molimo te, Gospodine, budi nam pomoćnik i zaštitnik. One naše koji su u nevolji izbavi, poniženi-ma se smiluj, pale pridigni, potrebitima priteci u pomoć, bolesne izliječi, odlutale od tvoga naroda obrati; gladne nahrani; naše utamničenike oslobo-di; slabe pridigni; malodušne ohrabri; nek svi narodi spoznaju da si ti jedini Bog, i Isus Krist tvoj Sin, a mi da smo tvoj narod i ovce paše tvoje.« (49, 2). Slične molitve nalazimo i kod drugih ranokršćanskih autora: Polikarpa, Ju-stina, Tertulijana, Ciprijana…

Otvorenost kršćanske zajednice dugomu nizu molitvenih nakana razu-mljiva je imamo li u vidu duga molitvena bdjenja rane Crkve kao i činjenicu da u ono doba još nisu postojali ustaljeni molitveni obrasci. Litanijski zazivi i prošnje bit će osobito prikladni molitveni oblici u bdjenjima, a kasnije i u procesijama. Istraživanja liturgijskih izvora i rane povijesti rimske liturgije pokazuju da je na početku mise bio niz molitvenih zaziva koje bi izgovarao đakon, a zajednica bi odgovarala prikladnom prošnjom ili vapajem. Na isti način bile su oblikovane i molitve vjernika, a i u jednome i u drugome moli-tvenome nizu, susreće se molitveni zaziv Kyrie, eleison (Gospodine, smiluj se). U procesima obnove i usustavljivanja liturgije ti će se nizovi molitvenih nakana izgubiti, a ostat će samo zaziv/poklik Kyrie, eleison.

Uvid u stare euhološke tekstove otkriva ustaljenost ‘litanijske’ forme molitvenih prošnja. Tako sveopća molitva iz sirske tradicije, zapisana u Apostolskim konstitucijama (oko 380.) sadrži osamnaest skupina moli-tvenih zaziva: za mir, za Crkvu, za siromahe i sve potrebite, za bolesne, za putnike, za one koji rade u rudnicima, one koji su u okovima, za neprijatelje i one koji nas mrze, za one koji su izvan Crkve, za djecu… Osobito su razvi-jene molitvene nakane za Crkvu, što pokazuje svekoliko bogatstvo kršćan-ske zajednice (zasebno se moli za sve staleže i skupine u Crkvi: za biskupe, prezbitere, đakone; za čitače, pjevače; za djevice, udovice i siročad… (Const. apost., X, 1-22).

U bizantskoj liturgijskoj tradiciji euharistijska služba započinje ‘molitve-nim dijalogom’ između zajednice i svećenika slavitelja: dok svećenik iza iko-nostasa kod oltara u tišini moli za zajednicu, đakon pred »svetim vratima« predvodi ‘litanijske’ molitvene nakane, a zbor pjevača odgovara: »Gospodi, pomiluj«. Taj molitveni niz biva shvaćen kao ektenija ili synapte jer ‘proši-ruje’ molitvu okupljene zajednice na cijelu Crkvu, na sve njezine udove i na sve potrebe (od glagola ekteino, protegnuti, proširiti, ispružiti).

Kršćanska duhovnost, osobito monaška, bit će posebice naklona niza-nju molitvenih zaziva, kao i ponavljanju nekoga vapaja ili poklika kojim se nastoji čuvati trajna povezanost s Bogom te ostvariti Gospodinov poziv na »neprestanu molitvu«, a što će u srednjemu vijeku pronaći jedinstven oblik u hezihastičkoj duhovnosti.

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

6

Liturgijski molitveni nizovi zaziva bit će oslonci za skori razvoj litanija u užemu smislu riječi, poglavito Litanija svetih. Tako je u kasnijim stoljećima pojam litanije postao gotovo tehničkim pojmom koji označava niz kratkih molitvenih zaziva upućenih Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i svecima, s mo-litvenim vapajem koji se ponavlja uz svaki zaziv. Takva ‘tehnička’ uporaba pojma skrenula je dijelom njegovo značenje od sadržaja, tj. od molitve po-uzdanja, prema načinu oblikovanja molitve.

Crkva i njezin »Moli za nas«Ustroj Litanija svetih u rimskoj je liturgiji temeljno oblikovan u 7. stoljeću i taj je osnovni ustroj ostao bez većih izmjena sve do danas, a pojedina su raz-doblja unosila u osnovnu matricu nove svece i nove prošnje. Na početku se redovito nalazi skupina zaziva upućenih Kristu; slijedi niz zaziva upućenih svetim apostolima i mučenicima (s mogućnošću unošenja svetaca vlastitih Crkvi u kojoj se slavi); potom je skupina prošnjâ upućenih Gospodinu, a na kraju zazivi koji čitavoj molitvi daju kristološki završetak. Za razumijevanje litanija važno je uočiti taj ustroj i u njemu vidjeti smisao toga molitvenoga oblika koji je našao sigurno mjesto kako u liturgiji, tako i u pobožnosti puka.

Litanije svetih danas se – u različitim oblicima i dužini – nalaze: u slavlju vazmenoga bdjenja, u liturgiji krštenja, u biskupskome, prezbiterskome i đakonskome ređenju, u redu posvećenja djevica, u redovničkome zavjetova-nju, u slavlju posvete crkve i oltara te u pokorničkim procesijama i u slavlju prosnih dana. Ta široka prisutnost u raznim liturgijskim slavljima pokazuje da njihovo značenje nije samo u traženju zagovora svetaca. Svako od nave-denih liturgijskih slavlja omogućuje litanije ‘čitati’ u drugome svjetlu i do-življavati ih na drukčiji način, a kao poveznica ostaje istina da je liturgija uvijek slavlje u združenosti nebeske i zemaljske Crkve. Liturgija daje iskusiti moć toga molitvenoga zajedništva osobito u slavljima u kojima se pojedin-ci, premda slabi i grješni ljudi, predaju u službu Bogu. Tako »u zemaljskoj liturgiji predokusom (praegustando) imamo udjela u onoj nebeskoj«; »ča-steći spomen svetih nadamo se udioništvu u društvu s njima; iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista, dok se ne pojavi on sâm, život naš, te se i mi s njime pojavimo u slavi« (SC, 8). Zazivati u molitvi zagovor svetih znači otvoriti se pozivu Neba, zagledati se u slavu Proslavljenih i izru-čiti se snazi otajstvenoga zajedništva vjernika na zemlji i Nebesnikâ.

Moliti zagovor svetaca znači, ujedno, izručiti se primjeru života, dopusti-ti da njihov život i način molitve prodahne nas koji molimo. Litanije svetih postaju rijekom milosti u koju se slijevaju sva bogatstva kršćanske duhov-nosti i mudrosti, sva neustrašivost vjere kršćanskih svjedoka i mučenika, sva milina ljubavi Kristovih svetaca… Zazivajući u molitvi zagovor svetih Crkva biva uronjena u tu rijeku milosti. Litanije su »izražaj povjerenja Cr-kve u zagovor svetaca« kao i očitovanje »zajedništva života Crkve nebeskoga Jeruzalema i Crkve koja je još uvijek hodočasnica u zemaljskome gradu« (Direktorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti, 235).

U pojedinim će slavljima Litanije svetih zadobiti posebnosti osobito u zadnjemu nizu prošnja, koje će biti oblikovane prema vlastitostima poje-dinih liturgijskih slavlja, imajući u vidu osobito one koji pristupaju svetim

6živo vrelo 7

činima (primjerice ređenike ili zavjetovanike). Važno je uočiti i mjesto koje litanije zauzimaju u redu slavlja. U liturgiji ređenja, primjerice, nakon uvod-noga dijaloga i izricanja obećanjâ kandidati su prostrti pred oltarom; kroz to vrijeme cijela Crkva moli litanije utječući se zagovoru anđela i svetaca, a nakon toga slijedi posvetna molitva. Tako posvetna molitva biskupa slijeva na pristupnike rijeku molitve nebeske i zemaljske Crkve. Prostrtost je u sebi prošnja i predanje. Ređenici mole svojom prostrtošću i izručuju se molitvi Crkve. To se predanje »ne da izreći riječju, ono se kazuje tijelom ređenika, a u tijelu pjevajuće Crkve očituje otajstvo dara« (I. Žižić).

Činjenica da su Litanije svetih izrasle iz drevnih oblika molitve vjernika daje i danas razumjeti molitvu litanija kao čin molitvenoga zajedništva oku-pljene Crkve. Litanije svetih postaju jedinstvena oratio fidelium, molitva okupljene zajednice. Ritmičko nizanje zaziva i ponavljanje vapaja sjedinju-je molitelje u jedan glas. Ponavljanjem jednoga molitvenog zaziva nestaju udaljenosti i različitosti; litanije pomažu da zajednica sabranih »od sva če-tiri vjetra« progovori u jednodušnosti srca. Nigdje se litanije ne mogu tako svečano doživjeti kao u liturgijskome slavlju, u zajedništvu vjernika, kada pjevanje i ponavljanje združuju i daju iskusiti okupljenost i usmjerenost svih molitava i potreba u jednu molitvu Crkve (synapte). Iskren izraz »…moli za nas« izriče vlastitu malenost moliteljâ, svijest da sami ne umijemo moliti, te se povjeravamo zagovoru onih koji Boga gledaju licem u lice. U poniznome (klečeći) pjevanju litanija, okupljena zajednica ispovijeda svoju malenost i upravo se u malenosti i nedostojnosti onoga što moli prepoznaje zajednicom: u Crkvi nema nikoga tko ne bi bio potreban molitve drugih. U molitvi zajednice molitva pojedinca zadobiva čudesnu ljepotu. Još je čude-

U liturgiji ređenja kandidati se prostiru pred oltarom izručujući se molitvi okupljene Crkve, koja se litanijskim zazivima utječe zagovoru svetih.

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

8

snije da jednodušna molitva zajednice – a jednodušnost se sretno postiže upravo litanijskim ponavljanjem molitvenoga zaziva – postaje toliko osob-na i intimna da zahvaća nutrinu i svekoliki život pojedinca, često snažnije negoli osobna molitva u skrivenosti vlastitoga doma.

Litanije svetih moljene u zajedništvu vjernika postaju mističnim isku-stvom okupljene zajednice. Tko je iskusio svetost trenutka primanja sakra-menta svetoga reda ili svetost trenutka redovničkoga zavjetovanja, kao i svatko tko se na takvim slavljima unio u jednostavnu a tako snažnu molitvu Litanija svetih, prisjetit će se jedinstvenosti tih molitvenih trenutaka. U tim trenutcima sva odlučnost, sve sumnje i svi strahovi, sve potrebe i svekoliko predanje bivaju zbijeni u jedan tako jednostavan vapaj: »Moli za nas!« Po-navljan u ritmu koji povezuje zajednicu, daje čuti molitvu koja struji povrh izgovorene molitvene riječi. Riječ više kao da se ne čuje. Gotovo da se u cr-kvi, ispunjenoj molitvom, čuje ona ruminatio, tihi mrmor ili ‘žubor’ molitve na usnama Crkve koja usvaja i ’preživa’ (ruminare) zagovornu molitvu ne-besnika. Uronjenost u molitvu litanija uzdiže nas nad riječi koje izgovaramo i daje nam čuti molitvu svetih. Stoga ponegdje nastojanja kraćenja Litanija svetih u tim svečanim i jedinstvenim slavljima – kao i iskušenja da ih se pjeva ili recitira ‘brže’ kako ne bi produžile slavlje – pokazuju da se nije spo-znala vrijednost toga molitvenoga trenutka koji upravo svojom mirnoćom, pa i dužinom, može uvelike pridonijeti da cijelo slavlje bude doživljeno kao sveti trenutak. Dobro pripremljena slavlja, pa i onda kada traju duže, pru-žaju iskustvo nedjeljivosti trenutka. Slavlja nemaju trajanje i ne mjere se protekom vremena. Ona su trenutak, jer participiraju na vječnosti u kojoj ne postoji mjera trajanja. Ondje je neizmjernost jedina mjera.

Ustroj Litanija svetihLitanije svetih, promatrane u svojoj cjelini, ocrtavaju svekoliku povijest spa-senja, očitovanu u Božjemu čovjekoljublju te u svetosti onih u kojima Crkva prepoznaje snažne primjere svetosti. Litanije su molitvena povijest svetosti koja teče od svetih muževa izabranoga naroda, praotaca u vjeri, zahvaća sve-te apostole, Kristove učenike te u jedinstven luk svetosti povezuje sve nara-štaje Crkve, od apostola do naših dana. Ipak, slijed svetaca u Litanijama nije onaj kronološki ili vremensko-povijesni. Ova molitva otkriva jednu drugu ‘kronologiju’, onu koja je ispisana raznolikošću načina očitovanja svetosti i svjedočenja uronjenosti u zajedništvo Presvetoga Trojstva.

Rimska liturgija u svojim obrednim knjigama nudi tri osnovna obras-ca Litanija svetih. Prvi i najširi je onaj koji je oblikovan za molitvu u pro-cesijama, pokorničkim ili prosnim, primjerice u slavlju prosnih dana uoči Gospodinova uzašašća. Za slavljenje prosnih dana predviđeni su oblici tzv. postajne liturgije, na način da se iz jedne crkve ili od nekoga drugog priklad-noga mjesta ide u ophodu do druge crkve u kojoj će se slaviti euharistija. U ophodu se pjevaju ili mole Litanije svetih (usp. Bogoslužje prosnih dana, 4).

Drugi obrazac, izveden iz prvoga s nešto kraćim nizom svetaca, ima više podoblika, ustrojenih prema vlastitostima pojedinih slavlja: za krsnu službu u Vazmenome bdjenju te za slavlja kojih se red nalazi u Rimskome pontifi-kalu: za ređenje biskupa, za ređenje prezbitera, za ređenje đakona, za redov-

8živo vrelo 9

ničko zavjetovanje, za slavlje posvete crkve i oltara. Posebnosti litanija za svako od tih slavlja vidljive su u nizu svetaca, a osobito u završnim prošnjama.

Treći obrazac najkraći je, a susrećemo ga u liturgiji krštenja (izvan vazmenoga bdjenja) te u preporuci umirućih u slavlju sakramenta bolesničkoga pomazanja. Neke su biskupske konferencije u prilagodbama Reda ženidbe za svoja područja predvidjele i mogućnost da, nakon izricanja ženidbene privole i blagoslova prstenja, molitva vjer-nika bude nastavljena kraćim Litanijama svetih, u kojima su posebno mjesto našli sveti supružnici (Joakim i Ana, Zaharija i Elizabeta, Akvila i Priscila, Mario i Marta) te sveci u kojima Crkva prepoznaje uzore obiteljskoga života, očinstva i majčinstva (Monika). Negdje su krajevne prilagodbe predvidjele također da se Litanije svetih pjevaju u liturgiji sprovoda, u ophodu od crkve do groba.

Litanije svetih, čuvajući uvijek svoj te-meljni ustroj, u slavljima Crkve pokazuju se u velikoj raznolikosti, koja ne počiva samo na vlastitostima pojedinih slavlja, nego i na vlastitostima pojedinih crkve-nih pokrajina, mjesnih Crkava, redovničkih zajednica, pa i samih župnih zajednica, jer je predviđena mogućnost da se u osnovni svetački niz une-su zazivi svecima koji su na neki način povezani sa zajednicom koja slavi, primjerice: zaštitnici naroda, biskupije, župe; sveci koji potječu iz vlastito-ga naroda, kraja, biskupije, redovničke zajednice; sveci koje se na poseban način časti u krajevnoj ili mjesnoj Crkvi ili u zajednici koja slavi. U tome smislu preporuča se da na temelju općega obrasca Litanija svetih pojedine biskupske konferencije prirede obrasce s krajevnim vlastitostima, na koje bi se potom naslanjale vlastitosti pojedinih biskupija, zatim župa ili drugih zajednica. Takvo ustrojstvo očituje, osim uređenosti, također zajedništvo Crkve i molitvenu povezanost mjesnih vjerničkih zajednica s krajevnom i općom Crkvom. Može se smatrati prikladnim i pastoralno korisnim u nekim slavljima, primjerice u biskupskome ređenju, u litanije unijeti i zaziv svecu zaštitniku ili nekomu drugom svecu uz kojega je vezana ‘duhovna biografija’ ređenika. O tim i drugim prilagodbama kao i o potrebama izradbe vlastito-sti u litanijama svetih za pojedine krajevne Crkve vrijednu je studiju napi-sao Arnaud Join-Lambert (La Maison-Dieu, 2004., br. 238). Najopširniju i preglednu studiju o raznolikosti obrazaca litanija u liturgijskim knjigama obnovljenim nakon Koncila izradio je A. M. Triacca (u: Psallendum. Miscel-lanea in onore del prof. Jordi Pinel, 1992.), a na hrvatskome jeziku vrijedan je prikaz dao P. Bašić (u: Služba Božja, 1998., br. 2).

Litanije svetih zadobile su svoj temeljni ustroj u 7. st. i pronašle mjesto u najsvečanijim trenutcima liturgijskoga života Crkve.Litanije iz jednoga kodeksa iz Rouena, 1430.-1432.

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

10

Glede nutarnjega ustroja Litanija svetih nužno je uočiti da početni i za-vršni zazivi imaju kristološko i trinitarno usmjerenje, što je ‘okvir’ za razu-mijevanje molitve upućene anđelima i svecima. Litanije su molitva upućena Bogu i povjerena zagovoru onih koji su, po proslavljenosti, neodvojivo une-seni u život Presvetoga Trojstva. Ovdje ćemo kratko predstaviti opći rimski, to jest ‘tipski’ obrazac Litanija svetih.

1. Litanijski niz zaziva započinje molbom upućenom Bogu (Supplicatio ad Deum): najprije molba Kristu, kruni Božjih djela spasenja i jedinomu posredniku između Boga i ljudi (Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se; Gospodine, smiluj se; Kriste, čuj nas; Kriste, usliši nas). Slijedi molitveni zaziv osobama Presvetoga Trojstva (Oče Svemogući Bože; Sine Otkupitelju svijeta Bože; Duše Sveti Bože) te zajednički zaziv Trojstvu (Sveto Trojstvo, jedan Bože). Na zazive upućene božanskim osobama odgovara se zazivom »Smiluj nam se« (Miserere nobis).

2. Niz zaziva svetaca (Invocatio sanctorum) otva-ra zaziv »Sveta Marijo«, a ‘razveden’ je dodatnim ma-rijanskim zazivima (Sveta Marijo, Majko Božja; Sveta Djevo djevica) koji izriču združenost Blažene Djevice Marije s Kristovim otajstvom, po njezinu bogomaj-činstvu i djevičanstvu. Slijede zazivi upućeni svetim arkanđelima anđelima: Sveti Mihaele, Gabriele i Ra-faele; Svi sveti Božji anđeli.

Na prvome mjestu u litanijskome redu svetaca stoji skupina starozavjetnih patrijarha (Abraham, Mojsi-je, Ilija) i proroka (Ivan Krstitelj, Josip), a taj je odje-ljak zaključen zazivom »Svi sveti patrijarsi i proroci«.

Sljedeću skupinu čine sveti apostoli (Petar i Pa-vao, Andrija, Ivan i Jakov [Stariji], Toma, Matej), a skupina je završena skupnim zazivom »Svi sveti apo-stoli«. U slavlju ređenja biskupa imenom su nabroja-ni svi sveti apostoli. U istu su skupinu, kao nastavak, uneseni Gospodinovi učenici i učenice (Luka, Marko, Barnaba, Marija Magdalena) sa zaključnim skupnim zazivom: »Svi sveti učenici Gospodnji«.

Sveti su mučenici uvijek zauzimali važno i neizo-stavno mjesto u Litanijama svetih. U opći obrazac uvršteni su sljedeći sveti mučenici i mučenice: Stje-pan, Ignacije Antiohijski, Polikarp, Justin, Lovro, Ci-prijan, Bonifacije, Toma Becket, Ivan Fisher i Toma More, Pavao Miki, Izak Jogues i Ivan de Brébeuf, Pe-tar Chanel, Karlo Lwanga, Perpetua i Felicita, Agneza te Marija Goretti, a niz je okrunjen skupnim zazivom: »Svi sveti mučenici«.

Slijedi potom niz svetih biskupa i naučitelja Cr-kve: Augustin, Atanazije, Bazilije i Grgur Nazijanski, Martin, Patrik, Ćiril i Metod, Karlo Boromejski Franjo Saleški, papa Pio X.

Moliti povjeravajući se molitvi Crkve.

Chaim Soutine: Čovjek u molitvi.

10živo vrelo 11

Zasebnu skupinu Litanija tvore zazivi svetim prezbiterima, đakonima redovnicima i redovnicama. Tako su u općemu obrascu litanija zastupljeni: Antun [opat], Benedikt, Bernard, Franjo i Dominik, Toma Akvinski, Ignacije Lojolski, Franjo Ksaverski, Vinko Paulski, Ivan Marija Vianney, Ivan Bosco, Katarina Sijenska, Terezija Avilska i Ruža Limska. Lako je zamijetiti da je od đakona zastupljen samo sv. Franjo Asiški (uz napomenu da Pontifikal u ređe-nju đakona donosi još i zaziv sv. Efremu). Kategorije prezbitera i redovnika se uvelike preklapaju, pa redovnici (kao ni đakoni) nisu izdvojeni u zasebnu podskupinu. Skupinu zaključuju velike predstavnice ženskoga redovništva.

Zadnju skupinu svetačkih zaziva u litanijama čine sveti laici. Za opći obrazac odabrani su: sv. Ljudevit, sv. Monika i sv. Elizabeta Ugarska, a niz se zaključuje zazivom: »Svi sveci i svetice Božje, molite za nas«.

3. Nakon niza svetaca slijedi posebni niz zaziva upućenih Kristu (Invo-catio ad Christum), a koji započinje zazivom: »Milostiv budi« (s odgovorom »Oprosti nam, Gospodine«). Skupina se nastavlja sa zazivima Kristu da nas oslobodi: od svakoga zla, od svakoga grijeha, od smrti vječne.

4. U zadnju skupinu unesene su prošnje za razne potrebe (supplicatio pro diversis necessitatibus), prepoznatljivu po zazivu »Tebe molimo, usliši nas«. Tu se moli za Crkvu, za pastire i sve redove u Crkvi, za mir i slogu u svijetu te za zajednicu okupljenih. Prošnje se zaključuju vlastitostima u ko-jima se posebno moli za one kojih se to slavlje posebno tiče (primjerice: za ređenike, zavjetovanike i slično). Na kraju stoje dvije prošnje upućene Kri-stu (Kriste, čuj nas; Kriste, usliši, nas) koje, zajedno s prošnjama izrečenim na početku, tvore kristološki okvir Litanija svetih.

Litanijski je slijed jasan, smještanje na kraj posebnih, odnosno pojedi-nomu slavlju vlastitih zaziva pokazuje da se sve prošnje putujuće Crkve i zagovori svetaca ‘sručuju’ na one za koje se u slavlju posebno moli.

Rasporedba svetaca po naznačenim kategorijama i njihovu redoslijedu (patrijarsi i proroci; apostoli i Gospodnji učenici; mučenici; biskupi i nau-čitelji Crkve; prezbiteri, đakoni i redovnici; laici) ostaje u svim dopunama i prilagodbama temeljna matrica koju valja čuvati. Unutar svake skupine sveci su (uz nekoliko izuzetaka) poredani kronološki, s time da su na kraj pojedinih skupina smještene svete žene (Gospodinove učenice, mučenice, redovnice, laikinje). U prilagodbama Litanija svetih za pojedine mjesne Crkve ili za pojedina slavlja među zazive svetaca jednakopravno se mogu unijeti i zazivi blaženicima, a uvršćuje ih se prema naznačenim skupinama kojima pripadaju (Nota o čašćenju blaženika, 13).

Prilagodbe litanija, potrebne za pojedine mjesne Crkve i zajednice, kao i za pojedinačna slavlja, ne idu za skraćivanjem kao ni za pretvaranjem lita-nija sveopće Crkve u litanije vlastite biskupije, redovničke zajednice ili pak u »litanije osobne pobožnosti«. Premda nikada nije riječ o »litanijama svih svetih« (unatoč ustaljenosti takvoga naziva kod nas), Litanije svetih pridru-žuju molitvi okupljene zajednice zagovor nebesnika koji su jednoć u putuju-ćoj Crkvi hodili raznim putovima svetosti, živjeli u raznim krajevima svijeta i ostavili trag svetosti u raznim stoljećima njezine povijesti. Moleći litanije zajednica slavitelja biva uvezana u taj dugi lanac darova svetosti, a trenutak slavlja postaje svetim trenutkom nove povijesti svetosti u Crkvi.

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

12

DPremda nose uobičajeni grčki naziv za molitvu i prošnju, litanije u sadašnjemu značenju u rimskoj liturgiji označavaju molitve sastavljene od kratkih zaziva Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i

svetima. Ti zazivi imaju svoj ustroj i osmišljene suodnose. Nakon uvodnih pohvalnih zaziva Bogu slijede zazivi koji se sastoje od dvaju dijelova, odražavajući ritam hvale i prošnje. U prvome je zaziv neko-ga ‘naslova’, pohvale i odlike (udivljenja, krjeposti). U drugome se di-jelu nalaze ponavljani izrijeci molbe za smilovanje, pomoć ili zaštitu. Marijanskim litanijama prethodnice su Litanije svetih kojih prisut-nost možemo pratiti od 5. stoljeća, a u Rimu od papinstva sv. Grgura Velikoga (umro 604.) koji ih je molio u procesiji na dan 25. travnja.

Prvo svjedočanstvo o marijanskim litanijama, sa sadržajem koji je sličan kasnijim Loretskim litanijama, nalazi se u jednome pariškome rukopisu iz 12. stoljeća, gdje su nanizana sedamdeset i tri zaziva Pre-svetoj Bogorodici Mariji. Dakle, neki su od tih zaziva ušli među one koje su vjernici molili u Svetoj nazaretskoj kućici u Loretu, svetištu po kojemu su litanije dobile ime: Lauretanske, odnosno Loretske. Te li-tanije sadrže skupljene najljepše marijanske naslove, proizišle iz raz-matranja Marijine uloge u povijesti spasenja, pri čemu se primjećuje da su – posebno nakon mogućnosti dobivenih tiskom – nastajale ra-zne inačice marijanskih litanija. Ipak su kao najvrjednije i najljepše po nutarnjemu skladu ostale Loretske.

U Direktoriju o pučkoj pobožnosti o litanijama Blažene Djevice Marije (u br. 203) čitamo da je to oblik molitve koje preporučuje Uči-teljstvo. Osim toga napominje se da su dva litanijska obrasca uklju-čena u liturgijske knjige rimskoga obreda: Lauretanske (Loretske) litanije, prema kojima su rimski pape opetovano izražavali poštova-nje i Litanije za obred krunjenja lika Blažene Djevice Marije, koje u nekim prigodama mogu biti učinkovita zamjena loretskomu obrascu.

U najstarijemu poznatom tekstu Loretskih litanija (iz 16. stoljeća) bila su četrdeset i četiri zaziva, da bi se došlo do sadašnjega pedeset i jednoga zaziva, zahvaljujući dodatcima koje su uveli pape, od sv. Pija V. do sv. Ivana Pavla II. Tomu se broju ponegdje dodaje još poneki mjesni običajni zaziv.

Loretske litanije u Rimski su obrednik uključene prvi put u dodat-ku, u tipskome izdanju iz 1874. godine. Direktorij objašnjava: »Na-kon odredbe pape Lava XIII. da se u mjesecu svibnju krunica završi

Loretske (lauretanske) litanijeLjepota teološkoga, pjesničkoga i životnoga sklada

Ivan Šaško

Vrijednost Loretskih (lauretanskih) litanija je

višestruka. Izmjenjivanje doktrinarnih, pjesničkih,

biblijskih, patrističkih, liturgijskih i pučkih moti-va, kao i ozračje dojmlji-

vih slika pridonose nji-hovoj osebujnosti. One

postaju čas čin vjere, čas davanje hvale, čas djeti-nja prošnja, čas dirljivo prepoznavanje Marijine

veličine. Svaki od zaziva Loretskih litanija zaslužu-

je posebno razmatranje, produbljivanje, otvaraju-ći novi obzor koji u život

vjernika unosi ljepotu i ostaje smjerokazom za

plodonosno čašćenje naše nebeske Majke.

12živo vrelo 13

Marija, uznesena u Božju slavu, nebeska je majka vjernika na zemlji.Duccio di Buoninsegna: Marija u slavi (Maiestas), 1308.-1311.; Dijecezanski muzej, Siena.

pjevanjem Lauretanskih litanija, u mnogih vjernika stvoreno je pogrješno uvjerenje da su litanije neka vrsta dodatka krunici. Zapravo su litanije za-sebni bogoštovni čin; one mogu tvoriti nosiv element čašćenja Blažene Dje-vice Marije, biti procesionalna pjesma, kao i dio slavlja Božje riječi ili drugih bogoštovnih oblikā.« (Direktorij, br. 203)

U istome se broju navodi da umnažanje litanijskih obrazaca s pastoral-noga gledišta ne bi bilo korisno, kao što bi i strogo ograničavanje pokazalo nedostatnu pozornost prema bogatstvu nekih mjesnih Crkava i redovničkih obitelji. Zato je Kongregacija za bogoštovlje poticala na uzimanje u obzir nekih starih ili novih obrazaca koji se koriste u mjesnim Crkvama ili redov-ničkim ustanovama, poznatih po ustrojbenoj strogosti i ljepoti zaziva.

Podrijetlo pojedinih marijanskih zaziva seže do starozavjetnih i novoza-vjetnih tekstova te do patrističkih spisa i kasnije predaje. Prvi papa koji je potvrdio litanije moljene pri Svetoj kućici u Loretu bio je franjevac Siksto V., snažno vezan s hrvatskim krajevima, 1587. godine.

Možda se danas nalazimo u kušnji koja se očitovala u 16. stoljeću, kada su se umnožili litanijski obrasci, ne kao plod uzvišenoga ukusa i pobožno-sti. Upravo zbog toga pretjerivanja u sastavljanju litanija bez nadzora, pa-pa Klement VIII. 6. rujna 1601. od strane Svetoga oficija objavljuje dekret Quoniam multi. Njime se, tadašnjemu vremenu primjerenom strogošću, određuje da su potvrđene samo stare litanije koje se nalaze u Brevijaru, u misalima, pontifikalima, obrednicima, kao i Loretske litanije.

Evo što u tome dekretu piše papa Klement: »Budući da se u ovim vre-menima, čak i od puno privatnih osoba, šire nove litanije s nakanom pro-micanja pobožnosti; budući da kruže litanije u velikoj, skoro bezbrojnoj raznolikosti, a u nekima su od njih nađeni neprimjereni izrazi, dok se u drugima, što je puno teže, nalaze opasne pogrješke. Želeći, dakle, pastoral-nom brižnošću osigurati rast pobožnosti duša i zazivanje Boga i svetaca, bez opasnosti duhovnoga nazadovanja, [Klement VIII.] određuje i zapovijeda da se zadrže najstarije i uobičajene litanije koje se nalaze u brevijarima, mi-salima, pontifikalima i obrednicima, kao i Litanije koje se redovito pjevaju u svetome hramu u Loretu. Tkogod bi želio objaviti druge litanije ili ih ra-

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

14

Virgo orans. Marija, trajna moliteljica

pred Očevim licem.Detalj mozaika iz crkve

Sv. Apolinara »in Classe«, Ravenna, početak 12. st.

biti u crkvama, oratorijima ili tijekom procesija, osim već objavljenih, neka ih podastre Kongregaciji svetih obreda da bi bile odobrene i, ako je potrebno, ispravljene. Neka takvi ne predmnije-vaju da ih mogu širiti u javnosti ili ih javno moliti bez dopuštenja i odobre-nja navedene Kongregacije, pod ka-znom (onkraj kazne za učinjeni grijeh) koja će biti strogo određena prema ovlastima ordinarija ili inkvizitora.« Otada svaku preinaku u tim litanijama treba odobriti Sveta Stolica. Što se ti-če dodataka tijekom povijesti, predaja bilježi je da je papa Pio V. unio zaziv ‘Pomoćnice kršćana’, kao spomen na pobjedu kršćanske vojske nad turskom u bitci kod Lepanta (1571.), izvojevanu

s pomoću zagovora Presvete Djevice. Papa Ivan Pavao II. dodao je zazive: ‘Majko Crkve’ (1980.) i ‘Kraljice obitelji’ (1995.).

Ustroj LitanijaKao što u svojoj knjizi (2013.) o Loretskim litanijama primjećuje A. M. Apollonio, u ustroju Litanija može se lako vidjeti šest odjeljaka: 1. tri na-slova vezana uz Marijinu svetost (dolaze iz Litanija svetih); 2. dvanaest na-slova vezanih uz Marijino majčinstvo (snažan teološki naglasak koji je vid-ljiv naročito u povezanosti Marije i Kristova mističnoga tijela – Crkve); 3. šest naslova vezanih uz djevičanstvo (uzvisujući mudrost, blagost i vjeru); 4. trinaest naslova biblijsko-patrističkoga podrijetla (kao što su primjerice: Škrinja zavjetna, Prijestolje Mudrosti, Toranj Davidov); 5. četiri naslova u čast Marije koja pomaže (dolaze iz srednjovjekovne pobožnosti u kojoj su se vjernici utjecali Mariji, osobito u iskustvu grijeha: Utočište grješnika; Utje-ha žalosnih); 6. trinaest naslova vezanih uz Marijino kraljevanje (po njezinu služenju, svetosti i prihvaćanju Božje volje slavljena je kao Kraljica raznih skupina ‘Božjih službenika’: anđela, patrijarha, proroka, apostola, mučeni-ka). Tih šest odjeljaka ili skupina nalaze se u srednjovjekovnim arhetipovi-ma koji su skupljeni oko pojma ‘Magistra’ (Učiteljica): poniznosti, svetosti, poslušnosti, pokore.

Te manje cjeline pokazuju da postoji književna vrsta (genus) litanija sa svojim nutarnjim logičkim sadržajima. Važno je to napomenuti da se ne bi litanijama pristupalo kao hirovito skupljenim zazivima, bez reda i smisla. Pri sastavljanju litanija neizostavno je poštivanje toga smisla, oslanjajući se na matricu Litanija svetih u kojima ‘kategorije’ svetaca i blaženika imaju svoj redoslijed koji je vidljiv i u ustroju obrazaca u liturgijskim knjigama, poštujući sanktoral. Kriterij nije kronološki redoslijed beatifikacije odnosno kanonizacije ili neki sličan razlog, nego odnos prema Kristovu otajstvu. Nje-ga treba razmotriti, usvojiti i primijeniti.

14živo vrelo 15

Na prigovor, koji se često može čuti i glede litanija i svete krunice, da su litanije kao molitva monotone i dosadne, jer se ponavljaju iste riječi, možda je najbolji odgovor dala sestra Lucija (iz Fatime) koja je rekla da je ponav-ljanje jednakih čina jedno od obilježja života. Ona kaže: »Bog je stvorio sve što postoji i to tako da se čuva zahvaljujući trajnomu i neprekidnomu po-navljanju jednakih čina (…) i nikomu još nije palo na pamet da je monotono (…). U duhovnome životu, dakle, imamo potrebu neprestano ponavljati iste molitve, isti čin vjere, nade i ljubavi, da bismo imali život, budući da je naš život trajno udioništvo na Božjemu životu.«

U Svetome se pismu nalaze psalmi koji, zbog svoga osobitoga ustroja, podsjećaju na litanijsku molitvu. Na primjer Psalam 118 i Psalam 136, u ko-jima se veličaju Božja veledjela, čudesna djela Stvoritelja i Spasitelja svoga naroda, s pomoću unošenja ‘pripjeva’ (»Vječna je ljubav njegova.«). Ponav-ljanje molitava i zaziva, od kojih se sastoji krunica Blažene Djevice Marije ili litanije, oplemenjuje duh i daje mu ures darovima Duha Svetoga.

Bez obzira na neke nedostatke, na koje se može ukazati (na primjer: po-navljanje nekih sadržaja, pojedini zazivi koji nisu odmah razumljivi, nedo-statak strogoga reda), te su litanije remek-djelo pučke molitve.

Litanijski zaziviVrijednost Loretskih litanija je višestruka. Izmjenjivanje doktrinarnih, pje-sničkih, biblijskih, patrističkih, liturgijskih i pučkih motiva, kao i ozračje dojmljivih slika pridonose njihovoj osebujnosti. One postaju čas čin vjere, čas davanje hvale, čas djetinja prošnja, čas dirljivo prepoznavanje Marijine veličine. Zbog toga ih vjernički puk voli, osjeća svojima i stoljećima moli na svim stranama svijeta. Uz svaki bi se zaziv moglo razviti poneko razmatra-nje, usmjeriti ga prema nekomu biblijskom tekstu. To vrijedi naročito za op-ći litanijski uvod koji se nalazi i koji je preuzet iz Litanija svih svetih: zazivi ‘Gospodine, smiluj se’; ‘Kriste, smiluj se (čuj nas, usliši nas)’; zazivi svakoj od triju božanskih Osoba koji završavaju sa: ‘Sveto Trojstvo jedan Bože’.

Kao uvod u sve marijanske naslove i zazive nalazi se zaziv Sveta Marijo. On je na tragu pitanja o Imenu, od Knjige Postanak (32, 30) preko Knjige o Juditi (13, 18.19), Pjesme nad pjesmama (1, 2) i Psalma (110, 9) do Lukina Evanđelja (1, 27). Jednostavan zaziv koji pred vjernike stavlja osobu koju se časti i naviješta ostale naslove koji se zrakasto šire iz toga središta u kojemu je ime nazaretske Djevice.

Drugi je zaziv upućen Mariji kao Bogorodici, čime se ističe njezina prva odlika, razlog svih milosti i temelj svega čašćenja. Blažena Djevica Marija zauzima posebno mjesto između Stvoritelja i stvorenja, jer je roditeljka Sina Božjega i tako na posebnome mjestu u objavi otajstva Presvetoga Trojstva, kako je to lijepo izrekao sveti Toma Akvinski: Fines divinitatis propinquius attingit. – Izbliza dodiruje granice božanstva. Marija je Majka, Žena prvo-ga pogleda čovjeka Bogu koji je postao čovjekom.

Božja Riječ koja je svetost u svojoj biti rodila se iz savršenosti djevičan-stva koje je povezano s majčinstvom. Zato Litanije, odmah nakon Bogoro-dice, zazivaju Djevicu djevica, prepoznajući ujedno i posebno mjesto po-svećenih djevica u Crkvi. Kao što je u Mariji božansko majčinstvo posvetilo

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

16

i uresilo njezinu savršenu duhovnu i tjelesnu cjelovitost, tako i posvećeno djevičanstvo nastoji nasljedovati Božju svetost.

Nazivajući nadalje Mariju Kristovom majkom, Crkva potvrđuje ljudsku narav našega Spasitelja i stvarno Marijino majčinstvo. Narav i milost tvore jedinstveni uzor nježnosti i čistoće, što odgovara beskrajnoj ljepoti utjelovlje-ne Riječi. U tome se otvara širina Marijina majčinskoga odnosa s Isusom u odrastanju, u slušanju, u gledanju njegove poslušnosti i ispunjenosti Duhom.

Kada se Mariju zove Majkom Božje milosti, misli se na donošenje na svijet Isusa, začetnika milosti. Marija je neodvojiva od Isusa u obećanju i ispunjenju svetih otajstava. No, ona je nositeljica duhovnoga majčinstva, kao posljedica tjelesnoga majčinstva. U tome ju se smislu promatra kao su-radnicu, su-otkupiteljicu i posrednicu milosti. Dok je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi (usp. 1Tim 2, 5-6), Marija je causa mediata gratiae. Tako ona ne umanjuje niti zasjenjuje Kristovo posredništvo, nego očituje njegovu djelotvornost u odnosu na ljude.

Crkva u svome poslanju tumačenja Svetoga pisma primjenjuje na Mariju riječi iz Pjesme nad pjesmama: »sva si lijepa« (Pj 4, 7) i od njih stvara litur-gijsku antifonu kojom slavi njezino izuzeće od istočnoga grijeha. U nizu zaziva navode se Marijine odlike: prebistra, prečista, neoskvrnjena, nepovrijeđena, svaka sa svojom nijansom. Djevičanstvo samo po sebi ne vraća izvornu cjelo-vitost ljudskomu biću, ali u ovome nizu vidljiva je dimenzija posebne milosti usko povezane s Božjim planom spasenja. Radi se o tjelesnome i duhovnome djevičanstvu. Marija je poput zrcala koje odražava Sunce pravde; ona je Specu-lum sine macula – Zrcalo bez mrlje (usp. Mudr 7, 26). Latinska riječ inteme-rata – nepovrijeđena također se tiče posvemašnje čistoće i moralne cjelovito-sti (integriteta), poput pojačanja naslova neoskvrnjenosti. U božićnoj liturgiji čujemo riječi da njezino božansko majčinstvo nije umanjilo, nego posvetilo njezin majčinski integritet. U nizu spomenutih naslova osjeća se rast, crescen-do unutar tematike djevičanstva, da bi se saželi u sljedećim dvama naslovima: Majko ljubezna (‘amabilis’) i divna (‘admirabilis’). U Mariji se pronalaze izrazi antologije pohvala ženama iz Biblije: Estere, Judite, Rebeke, Rahele. Marija

je »amabilis super amorem mulierum« (2Sam 1, 26) – dražesnija od svake ženske ljubavi, jer ona nije ni s čim usporediva u privrženosti Gospodinu. Ona je uzvišenija i čišća slika od bilo koje ljudske ljubavi, jer je od Boga izabrana i posvema se njemu darovala, prema riječima psalmista: »Gospodin odabra (elegit) Sion, njega zaželje (praelegit) sebi za sjedište.« (Ps 131, 13) To je razlog ljudske udivljenosti koju su od početaka kršćanstva očitovali sveci, crkveni oci i ka-sniji teolozi, a naročito vjernici u svojoj pobožnosti.

Neobično i zbunjujuće zvuči zaziv: Majko Stvo-riteljeva. No, u Isusu Kristu je samo jedna osoba u kojoj su dvije naravi. Od Marije je rođen kao čovjek, dok po božanskoj naravi on daje život Majci, kao što ga daje svemu što živi. Isus Krist je u Trojstvu, Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno, a Utjelovljenje

Unatoč tijesnoj povezanosti molitve litanija s krunicom,

marijanske su litanije zaseban bogoštovni čin, te mogu

biti nosiv element čašćenja Blažene Djevice Marije.

16živo vrelo 17

Marijina mudrost prihvaćanja Božje volje. Bogorodica (Virgo orans) u crkvi Svete Sofije, Kiev, oko 1000.

i Otkupljenje u izravnoj su povezanosti sa Stvara-njem. Tako se na Mariju primjenjuju riječi iz Knji-ge Sirahove o Mudrosti (usp. Sir 24). To je istinsko otajstvo koje se jasnije vidi u naslovu Majka Spasi-teljeva. Otkupljenje je kruna Stvaranja.

Uz hrvatske riječi u sljedećemu odjeljku dobro je imati na umu latinske pojmove: premudra (pru-dentissima), časna (veneranda), hvale dostojna (praedicanda) moguća (potens), milostiva (cle-mens), vjerna (fidelis), budući da prijevod može ostaviti nejasnoće.

Djevicu se naziva premudrom, jer je mudrost ona krjepost koja upravlja ostalima, prožima cije-li život, što je vidljivo u Mariji koja je prepoznala i prihvatila Božje djelo u svome životu, pouzdajući se u Gospodina. Dovoljno je vidjeti hvalospjev ‘Veliča’.

Ona je časna u smislu »one koju treba častiti«, odnosno da Boga treba častiti u djelu koje je po njoj ostvario. I sama, diveći se Bogu kaže: odsad će me svi naraštaji zvati blaženom, ne zaboravljajući da je upravo Bog prvi počastio Mariju. Ona je do-stojna hvale (doslovno: »ona koju treba proglasiti, propovijedati«), što je Crkva uvijek isticala svojom liturgijom, svojom umjetnošću riječi, glazbe, slike. U njenome hvalospjevu vidimo da je Marija zadiv-ljena Božjim planom i svojim mjestom u njemu.

Pridjev ‘potens’ preveden kao moguća ne smjera na mogućnost, nego na moć njezina zagovora. Sveti Bonaventura Mariju je zvao »svemoćnom zago-vornicom«. Ona donosi našu bijedu i nemoć pred Svemogućega, pred onoga koji je i njoj rekao: Bogu ništa nije nemoguće. Naše pouzdanje u Mariju ima uporište u njezinoj majčinskoj dobroti, zbog čega joj u ‘Zdravo Kraljice’ na kraju pjevamo: »O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.« Njezina je blagost vidljiva u Svetome pismu od susreta s anđelom Gabrijelom, Rođenja i Prika-zanja, do svadbe u Kani i trpljenja pod križem. Ujedno je u tim spasenjskim trenutcima vidljiva njezina vjernost.

Slijedi niz predivnih pjesničkih zaziva prepunih simbolike, ponavljajući teološke istine izrečene u prethodnim zazivima. Ogledalo pravednosti izri-čaj je iz Knjige Mudrosti, a upućuje na Božju Riječ. Crkva ga veže uz Mari-ju, jer je ‘pravednost’ u širemu smislu istoznačnica za svetost, a Marija ju savršeno zrcali i u njoj se možemo ogledati. Bogorodica je posličena svome Sinu. Istina je i to da se Utjelovljenje shvaćalo kao pojavak Boga u ogledalu, u obličju čovjeka: Bog se ozrcalio u Mariji.

U Drugoj Knjizi Ljetopisa (pogl. 9) nalazimo izraz prijestolje mudrosti, imajući pred sobom Salomonovo prijestolje. To je prekrasna slika onoga što je Marija učinila prinoseći svoj život Bogu, jer je u Bibliji Mudrost zapravo Božja Riječ. U njoj i od nje Riječ je načinila sebi prijestolje, kako piše sv. Bernard (usp. Izr 9, 1).

NAŠA TEMA Litanije: hvala i prošnja

18

Majka Spasiteljeva i Majka Crkve.

Duccio di Buoninsegna: Bogorodica s Djetetom,

1300.-1305.; Dijecezanski muzej, Perugia.

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Kao odgovor na tugu koja dolazi od grijeha do-lazi Marija donoseći znak nade koji je razlog, uzrok radosti cijeloga čovječanstva. Sv. Ivan Damaščan-ski pjeva Djevici: »Ti si, Marijo, rodila radost sviju, istinsku radost koja raspršuje tugu grijeha.«

Slijede zazivi sa slikom posude: a) Posuda du-hovna (‘Vas spirituale’) znači da je Marija bila sred-stvo i boravište Duha Svetoga. Posuda označava i Hram, ali nas podsjeća i na patristički izraz da je ona Zaručnica Duha Svetoga. Mi, kršćani, rođeni smo milošću Duha Svetoga, a živa je svijest da smo u tome smislu rođeni od Bogorodice. b) Posuda po-štovana (‘Vas honorabile’) je dodatno tumačenje prethodnoga zaziva, jer se misli na plemenitost, na puninu milosti, svetosti, slave, Duha. Ta slika obu-hvaća: Hram, Svetište, Šator, Ciborij, Pokaznicu. c) Posuda uzorna pobožnosti (‘Vas insigne devo-tionis’) – ta je posuda uzorna jer je posvećena. Ne misli se poglavito na to da je Marija ‘objekt’ naše pobožnosti, nego da je ona na jedinstven način prva pobožna, posvema posvećena Bogu. Sinonim po-božnosti ovdje je posvećenost i ljubav.

Ruža je »kraljica vrtova«, a Marija je Kraljica Božjega vrta, odnosno stvorenoga svijeta, ali i otaj-stva spasenja, zbog čega je od davnina opjevana kao otajstvena Ruža (‘rosa mystica’).Slijede naslovi povezni s biblijskim reminiscencija-

ma. Najprije je zazvana kao Toranj, Davidov i bjelokosni. Toranj daje sliku čvrstoće Duha Svetoga, ali i odnos njezine poniznosti po kojoj je uzvišena. Taj se naslov oslanja na rečenicu iz Prve knjige o Makabejcima (1, 33.34), koja je primijenjena na Mariju koja je snažna pred napadima neprijatelja, posebice đavla. Kao jačanje prethodnoga naslova spominje se bjelokost, simbol dragocjenosti.

Zlatna kuća u kojoj je Bog našao svoje boravište među ljudima, Škrinja novoga Zavjeta/Saveza, Hram, sve je to simboliziralo Mariju. Među najljep-šim je naslovima upravo Škrinja zavjetna (’Foederis arca’), spominjući se da je ona dragocjenost u židovskome narodu, poveznica izlaska iz ropstva u slobodu, prisutnost nauka i ljubavi. Ona je bila na razdjelnicama povijesti izabranoga naroda. Salomon kaže Abijataru: »Zaslužio si smrt, ali te neću pogubiti danas jer si nosio Kovčeg Gospodnji pred ocem mojim Davidom i podijelio si sve patnje s mojim ocem.« (1Kr 2, 26) Tako smo po Mariji spa-šeni od smrti.

Marijinu dobrotu možda najbolje preriče naslov Vrata nebeska (‘Ianua coeli’). Već ovdje na zemlji Marija pokazuje putove neba, a ona je samo otvo-rila vrata svoga srca i života, da bi nas Bog po Kristu uveo u vječnu radost. Ona je Jutarnja Zvijezda (‘Stella matutina’) koja naviješta dan bez kraja, sjaji na našemu putovanju kao znak Dana Gospodnjega.

18živo vrelo 19

L ISTOPAD 1 N DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 2 P Sveti Anđeli Čuvari, spomendan

vl.: Izl 23,20-23; Ps 91,1-6.10-11; Mt 18,1-5.10 3 U Svagdan: Zah 8,20-23; Ps 87,1-7; Lk 9,51-56 4 S Sv. Franjo Asiški, redovnik, spomendan

od dana: Neh 2,1-8; Ps 137,1-6; Lk 9,57-62 5 Č Svagdan: Neh 8,1-4a.5-6.7b-12; Ps 19,8-11; Lk 10,1-12 6 P Svagdan; ili: Sv. Bruno, prezbiter

Bar 1,15-22; Ps 79,1-5.8-9; Lk 10,13-16 7 S Blažena Djevica Marija od Krunice, spomendan

od dana: Bar 4,5-12.27-29; Ps 69,33-37; Lk 10,17-14; ili od spomendana: vl.: Dj 1,12-14; Lk 1,46-55; Lk 1,26-38

8 N DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 9 P Svagdan; ili: Sv. Dionizije, biskup i mučenik; ili: Sv. Ivan Leonardi,

prezbiter: Jon 1,1 – 2,1.11; Otpj. pj.: Jon 2,2-5.8; Lk 10,25-37 10 U Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 130,1-8; Lk 10,38-42 11 S Svagdan; ili: Sv. Ivan XXIII., papa

Jon 4,1-11; Ps 86,3-6.9-10; Lk 11,1-4 12 Č Svagdan: Mal 3,13-20a; Ps 1,1-4.6; Lk 11,5-13 13 P Svagdan: Jl 1,13-15; 2,1-2; Ps 9,2-3.6.16.8-9; Lk 11,15-26 14 S Svagdan; ili: Sv. Kalist I., papa i mučenik

Jl 4,12-21; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Lk 11,27-28 15 N DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 16 P Svagdan; ili: Sv. Hedviga, red.; ili: Sv. Margareta M. Alacoque, djev.

Rim 1,1-7; Ps 98,1-4; Lk 11,29-32

17 U Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, spomendanod dana: Rim 1,16-25; Ps 19,2-5; Lk 11,37-41

18 S SV. LUKA EVANĐELIST, blagdanvl.: 2Tim 4,10-17b; Ps 145,10-13b.17-18; Lk 10,1-9

19 Č Svagdan; ili: Sv. Ivan Brebefski, Izak Jogues, i drugovi, mučenici; ili: Sv. Pavao od Križa, prezbiter: Rim 3,21-30a; Ps 130,1-6b; Lk 11,47-54

20 P Svagdan: Rim 4,1-8; Ps 32,1-2.5.11; Lk 12,1-7 21 S Svagdan: Rim 4,13.16-18; Ps 105,6-9.42-43; Lk 12,8-12 22 N DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU. Misijska nedjelja 23 P Svagdan; ili: Sv. Ivan Kapistranski, prezbiter

Rim 4,20-25; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 12,13-21 24 U Svagdan; ili: Sv. Antun Marija Claret, biskup

Rim 5,12.15b.17-19.20b-21; Ps 40,7-10.17; Lk 12,35-38 25 S Svagdan; ili: Obljetnica posvete vlastite crkve

Rim 6,12-18; Ps 124,1-8; Lk 12,39-48 26 Č Svagdan: Rim 6,19-23; Ps 1,1-4.6; Lk 12,49-53 27 P Svagdan: Rim 7,18-25a; Ps 119,66.68.76-77.93-94; Lk 12,54-59 28 S SV. ŠIMUN I JUDA, apostoli, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 19,2-5; Lk 6,12-19 29 N TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU 30 P Svagdan: Rim 8,12-17; Ps 68,2.4.6-7ab.20-21; Lk 13,10-17 31 U Svagdan: Rim 8,18-25; Ps 126,1-6; Lk 13,18-21

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Blažena Djevica zazivana je kao pomoć bolesnima, grješnicima i žalo-snima, da bi se taj niz zaključio zazivom Pomoćnici svih kršćana. Milost po kojoj je rodila Krista seže do svake ljudske krhkosti i posljedica grijeha. Ona je prepoznata kao Zdravlje, Utočište, Utjeha svim ljudima koji osjećaju prijetnju, zalutalost, pogrješke i čežnju za prihvaćanjem i novim početkom. Na tome putu nismo sami, nego nam je uvijek potrebna pomoć.

Među zazivima s kraljevskim predznakom vjerojatno je najzahtjevniji onaj koji Mariju zaziva kao Kraljicu anđela (‘Regina angelorum’). I anđeli su, naime, dionici ispunjenja radosti po Kristovu utjelovljenju. Ona je okru-njena Kraljica svega stvorenoga; ona je iznad anđela i svetih, kako joj pjeva-mo u svetkovini Uznesenja. U tim suodnosima Mariju nije moguće proma-trati odvojeno od Krista i od povijesti spasenja, što se očituje i u naslovima koji uključuju: patrijarhe, proroke, apostole, mučenike. Marija je prostor mesijanskoga blagoslova; nju su također naviještali proroci; ona je jačala vjeru apostola; ona je prisno vezana uz svjedočanstvo umiranja s Kristom.

Svaki od zaziva Loretskih litanija zaslužuje posebno razmatranje, pro-dubljivanje, otvarajući novi obzor koji u život vjernika unosi ljepotu i ostaje smjerokazom za plodonosno čašćenje naše nebeske Majke.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

1. listopada 2017.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, Gospodine, pravedno si učinio. Nismo čuvali naredbe tvoje, ali proslavi ime svoje, Gospodine: postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj!

Dn 3, 31.29-30.43.42

Zborna molitvaBože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimo za obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvo s tobom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 18, 25-28Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti,živjet će i neće umrijeti.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin: »Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije prave-dan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bez-božnosti što je bijaše činio, pa stane vr-šiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrije ti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 25, 4b-9Pripjev: Spomeni se, Gospodine,

svoje nježnosti!Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj.

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnostii ljubavi svoje dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi –radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.

Drugo čitanje Fil 2, 1-11Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:

On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime,ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnikâ i podzemnikâ.I svaki će jezik priznati:»Isus Krist jest Gospodin!« –na slavu Boga Oca.

Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaMilosrdni Bože,nek ti ovaj naš prinos bude drag da nam otvori izvor svakog blagoslova.Po Kristu.

20živo vrelo 21

MOLITVA VJERNIKA

Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljenaOtpj. ps.: 96 Spomeni se, GospodinePrinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: XVII O Bože, ti si oduvijek

Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskomu Ocu koji nas šalje da budemo graditelji njegova Kraljevstva i svjedoci njegova spasenja svakom čovjeku. Molimo zajedno:

Budi s nama, Gospodine!1. Ne dopusti, Gospodine, da u tvojoj Crkvi

ponestane zanosa za vjerno naviještanje evanđelja i za radosno služenje braći ljudima, molimo te.

2. U svim svojim vjernima probudi odgovornost za izgradnju kršćanskoga društva u kojem će ljubav ujedinjavati sve ljude, molimo te.

3. Sve odgojitelje i učitelje djece i mladih u našemu društvu nadahni ljubavlju prema tvojoj Istini koja pobjeđuje svaku tamu i svako zlo, molimo te.

4. Okrijepi nas, Gospodine, kad posustanemo na putu evanđelja, podigni nas kada pod grijehom pokleknemo i obnovi nam želju da te još više ljubimo, molimo te.

5. Otvori nam, Gospodine, oči vjere da prepoznamo bližnje koji su potrebiti naše pomoći i ljubavi, molimo te.

Upravljaj i vodi, Gospodine, svoj narod putem spasenja. Tvoja milost nek nam bude snaga koja će preobražavati naš svagdašnji život u zbilju tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Sinko, hajde danas na posao u moj vinograd.

Pjesma prije Evanđelja Iv 10, 27Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin, ja ih poznajem i one idu za mnom.

Evanđelje Mt 21, 28-32Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeni-čkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvo-mu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vi-nograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i dru gomu pa mu re-če isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospo-daru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pre-tekoše vas u kraljevstvo Bo žje! Doista, Ivan dođe k vama putem prave dnosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povje-rovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Po ovom smoupoznali ljubav: on je za nas položio život svoj, pa smo i mi dužni živote položiti za braću.

1Iv 3, 16

Popričesna molitvaBože, ovim otajstvom naviještamo smrt Go spo d-nju. Obnovi nam duh i tijelo da spremno prihva-timo trpljenje s Kristom te budemo njegovi subaštini-ci u slavi. Koji živi.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

XXVI. nedjelja kroz godinu

Dva su sina u evanđeoskom ulomku. Nas zanima prije svega ovaj drugi sin: »Priđe i drugomu pa mu reče isto tako.

A on odgovori: Evo me, gospodaru! I ne ode.« Ne treba puno okolišati. Taj drugi sin – to smo mi. Stoga nas Gospodin upozorava na određe-ne opasnosti koje se kriju u tom našem stavu, u stavu toga drugog sina. Pogledajmo koje su to opasnosti.

Uzbuđeni pogled prema nebu, a na putu u pakao…»Ah, postoje ljudi koji su na putu u pakao, a cijelo vrijeme upravljaju pogled prema nebu, uzbuđeni su dok koračaju prema mjestu svoje propasti.« Gotovo ne postoji bolja misao od ove bl. Henryja Newmana, misao koja nam dočarava veliku opasnost naše duhovnosti, kako nam je predstavlja Isus Krist u prispodo-bi o dvojici sinova. Ne radi se samo o uobiča-jenome rascjepu između mislî i djelâ, riječî i djelovanja, želje i stvarnosti, nego o tome da smo mi vjernici u velikoj napasti da na temelju svojih duhovnih ‘uzbuđenosti’, velikih emoci-ja, osjećajnih izljeva, ekstaza, mjerimo svoju vjeru, svoju duhovnost. Oduvijek je ta opa-snost bila prisutna, još od onih starozavjetnih ‘ekstatičnih’ proroka, kojima se Bog protivi, pa sve do današnjega vremena. Današnje je vrije-me racionalizirano, birokratsko, ono ne pod-nosi osjećaje. Zato se često upravo u religiji, u kršćanskoj vjeri i u liturgiji traži mjesto gdje bi emocije mogle doći do izražaja te se zato i sama kršćanska vjera sve više emocionalizira.

No, vratimo se našoj temi. Problem je, da-kle, u tome, još jednom ponovimo, da mjerimo istinitost i vjerodostojnost vjere uzbuđenjem i emocijama: što je veće uzbuđenje, to je ve-ća vjera! Krist se upravo tomu protivi! To što imamo velika uzbuđenja, emocije i ekstaze, što smo zabavljeni i emocionalizirani, to ništa ne govori o vjeri u Isusa Krista. Štoviše, često se događa upravo suprotno, tj. ono o čemu je pi-sao blaženi Newman, a to je da se s velikim du-

Vjera i osjećajihovnim uzbuđenjima, emocijama i ekstazama nalazimo na putu prema paklu, da se uzbuđeno odazivamo »Evo me«, a u stvarnosti svakod-nevnoga života ne djelujemo u skladu sa svojim riječima. Dakako, nije Krist protiv emocija i uz-buđenja, ali nas upozorava da oni nisu mjerilo vjere u njega. Mjerilo jest djelovanje, djelo! Pu-ka uzbuđenja, želje, emocije, nisu nikakvo jam-stvo da tako i djelujemo i da ćemo tako u bu-dućnosti djelovati. Kako opet ističe Newman, »jedino su djela u prošlosti jamstvo za djela u budućnosti«. Drugim riječima, nemojmo misli-ti da ćemo u budućnosti postati boljima samim time što smo uzbuđeni, što se rastačemo u du-hovnim izljevima. Velike emocije nisu nikakvo jamstvo, jamstvo su jedino naša djela.

I tu dolazimo do još jedne važne teme. Na-ime, jamstvo djelâ krhko je jamstvo, i dobro je da je tako. Jer, djela pokazuje svu muku, teš-koću i ozbiljnost kršćanske vjere. Naime, kad trebamo djelovati i kad djelujemo, doživljava-mo svu svoju ograničenost, slabost, grješnost vlastitoga djelovanja. Budimo iskreni, jako je teško djelovati u skladu s Kristovom porukom. Lako je reći: »Volim te, Isuse« i padati u eksta-zu, ali je teško voljeti Isusa u svojem poslodav-cu, ili u onome koji je manji od mene, koji me možda ne podnosi i koji me mrzi. Lako je ve-selo njihati se tijelom u zanosu i pjevati »Tvoj sam, Isuse«, a kako je teško biti njegov u obi-telji, u odnosu sa suprugom, s djecom i rodbi-nom. Lako je reći »Ja sam svećenik, biskup«, ali kako je samo teško svakodnevno živjeti za svoje vjernike. Ako smo iskreni, djela nam po-kazuju koliko smo slabi, koliko smo jadni, ali i k oliko smo upravo na taj način upućeni na Božju milost, ovisni o Božjoj milosti, bez koje ne možemo ni željeti, ni djelovati. Nenadmaš-no to sažima sv. Pavao: »Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim… Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim… Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti

22živo vrelo 23

trijezne, odnosno one su prožete tada velikim mirom, unutarnjim mirom. Ta misao o miru dovodi nas do druge, završne misli.

Mudrost starih kazuje nam da onaj koji previše govori, premalo djeluje; jak je na rije-čima, a nikakav u djelima. Iz iskustva znamo da su najdjelotvorniji oni koji malo ili nikako ne govore o svojim željama, pothvatima, vizi-jama, odnosno oni koji su ozbiljni i ne previše uzbuđeni, oni koji su mirni. Ako to vrijedi op-ćenito za život, koliko tek vrijedi za život vje-re. Prevelika uzbuđenja i osjećaji znak su da nismo još postali dobri vjernici, da uopće ni-smo svjesni ozbiljnosti vjere. Naime, jedan od najvažnijih znakova istinske i zrele vjere jest mirnoća, unutarnja mirnoća. Svi sveci, napose sv. Franjo Saleški, neprestano upozoravaju da sva velika djela proizlaze, da sve velike stvari izrastaju iz unutarnje mirnoće. Ali, ne treba spominjati ni svece, dovoljno je pogledati ži-vot Isusa Krista. Kakav li se samo mir provla-či cijelim njegovim životom! Gotovo nigdje, osim u rijetkim slučajevima, nema velikih uzbuđenja, emocionalnih izljeva i ekstaza. Od koga drugoga bismo to očekivali ako ne od onoga koji je u nezamislivo savršenom odnosu s Ocem. On nas gotovo iritira svojim mirom, svojom trijeznošću, svojom mirnom molitvom »Oče naš«, svojim mirom čak i u Getsemaniju, na križu, ali i kod ukazanja nakon uskrsnuća, kad bi za nas bilo očekivano da se duhovno rastapao od radosti. Ništa od svega toga! Sa-mo mirnoća, dubok unutarnji mir. To vrijedi i za nas. Mirnoća, a ne uzbuđenje. Samo mir s Kristom dovodi nas do djelâ, samo nas djela dovode do mira s Kristom.

Ivica Raguž

dobro, nameće mi se zlo… Jadan li sam ja čo-vjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrto-nosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospo-dinu našemu!« (Rim 7, 15-25).

Da, i prvi je sin bio je svjestan muke, težine i ozbiljnosti djela, zato u njemu nije bilo velikih uzbuđenosti i emocionalnih izljeva, nego neć-kanja, nesigurnosti, svijesti o vlastitoj ograni-čenosti i slabosti. Naša nas djela zapravo do-vode do sumnjičavosti prema sebi, a time do poniznosti. Kad pogledamo sebe kako jadno i slabo djelujemo, postajemo ponizni. Drukčije je pak kod duhovnih uzbuđenja, emocija i iz-ljeva. Za razliku od djela i djelovanja, nema te sumnjičavosti prema sebi, jer lako je duhovno se uzbuđivati i emocionalno rastapati, a time je lako biti umišljen i ohol, misliti da smo sa-mim time već duhovno uznapredovali i postali duhovno zrele osobe.

Mirnoća, a ne uzbuđenjePritom treba reći još dvije jako važne činjeni-ce, kad govorimo o duhovnim uzbuđenjima. O uzbuđenostima i emocijama naveliko nam govori Sveto pismo, ali o onim uzbuđenjima i emocijama koje se nama ne sviđaju! To su uz-buđenja koja proizlaze iz kajanja nad vlastitim grijesima, emocije kajanja, kao u prvoga sina (»poslije se predomisli, pokaje i ode«), osje-ćaji koji se izriču u gorkome plaču zbog grije-ha, kao u one preljubnice ili u svetoga Petra. Takva uzbuđenja i osjećaje danas trebamo, jer lako je plakati zbog gubitka dragih nam osoba, stvari i uspjeha, a kako je teško plakati zbog grijeha! Upravo zato su i ona uzbuđenja i emocije istinska radost jedino ako proizlaze iz kajanja i plača nad grijesima, one su tada tako

MUDROST CRKVEV alja nam se pitati koje značenje ima dogovor farizeja [iz evanđelja o dvojici sinova]. Oni kažu da je mlađi

poslušao volju očevu. Smisao zbilja ne pripušta da da to hinjeno prihvaćanje dobije vrijednost svrše-ne istine, pa da je onaj koji je obećao i iznevjerio veći od onoga koji nije obećao, ali je izvršio. Svatko radije voli da mu se zaniječe što traži, uz uvjet da se ostvari što je tražio, nego da se ne zbude ono što je obećano da će biti. Učinjeni čin postaje zbog beznađa draži. Iznevjerena nada više boli, osim ako volja molitelja možda sama sebi ne laska laskanjem onih koji obećavaju.

SV. HILARIJE, Tumačenje Evanđelja po Mateju, 21, 12.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: VII Velik je Gospodinili: 167 O Stvoritelju ljudiOtpj. ps.: Vinograd Gospodnji (ŽV 10-2005)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 100-101 Kušajte i viditeZavršna: 167.5 O Stvoritelju ljudiili: I Svi kliknimo Kristu

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

8. listopada 2017.

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir,ti si Gospodar svega.

Est 13, 9-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,bolji si nego što zaslužujemoi želimo. Budi nam milosrdan: otpusti grijehe kojih se savjest plaši, a daruj i ono što ne umijemo moliti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvu koju si ustanovio. Otkupi nas i posveti otajstvima, što ih dužnim poštovanjem slavimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 5, 1-7Vinograd Gospodina nad vojskamadom je Izraelov.

Čitanje Knjige proroka IzaijeZapjevat ću svojemu dragome pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu. Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu. Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi? No sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime.Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 80, 9.12-16.19-20 Pripjev: Vinograd Gospodnji dom je Izraelov.Ti prenese čokot iz Egipta,pogane istjera, a njega zasadi.Mladice svoje ispruži do morai svoje ogranke do Rijeke.

Zašto si mu srušio ograduda ga beru svi što putem prolaze,da ga pustoši vepar iz šume,da ga pasu poljske zvijeri?

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Nećemo se više odmetnuti od tebe;poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.Gospodine, Bože nad vojskama, obnovi nas,razvedri lice svoje i spasi nas!

Drugo čitanje Fil 4, 6-9To činite i Bog mira bit će s vama!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!Riječ Gospodnja.

24živo vrelo 25

Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Ilustracija iz ‘Codex aureus’, opatija Echternach, Luxembourg, 11. st.

Bogu, svemogućemu Ocu, koji je poslao svoga Sina da nam podari spasenje, uputimo svoje ponizne molitve:

1. Za Crkvu u svijetu: da svi njezini sinovi i kćeri svojim životnim predanjem budu graditelji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: daruj im mudrost u upravljanju, hrabrost u propovijedanju i radost u služenju kako bi sva Crkva rasla u spoznanju i življenju Kristova evanđelja, molimo te.

3. Za nas ovdje sabrane: da u poniznosti i zahvalnosti prihvaćamo život kao tvoj dar te u njemu uvijek prepoznajemo tvoju očinsku blizinu, molimo te.

4. Za našu domovinu: obnovi u našemu društvu zajedništvo i nadu, a u onima kojima je povjerena služba upravljanja probudi odgovornost i zauzetost za opće dobro, kako nitko ne bi zbog neimaštine napuštao domovinu, molimo te.

5. Za braću i sestre koji po smrti napustiše ovaj svijet: oprosti im grijehe i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, utječemo se tvojoj dobroti i molimo te: prati svojim blagoslovom naš životni hod da uvijek budemo spremni prihvatiti Krista, čiji slavni dolazak iščekujemo. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitvaSvemogući Bože, daj da se opojeni i na hra-njeni ovim otaj stvima preobrazimo u ono što smo primili. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Iv 15,16Ja vas izabrah iz svijeta da idete i rod donosite i rod vaš da ostane, govori Gospodin.

Evanđelje Mt 21, 33-43Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus glavarima sveće ni-čkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki doma-ćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se pri-bližilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vi-nogradarima da uzmu njegov urod. A vino-gradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenova-še. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.Naposljetku posla k njima sina svoga misle-ći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogra-dari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznaj-miti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismi-ma: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Vinograd u kojemu vise grozdovi pitanja

XXVII. nedjelja kroz godinu

Evanđelje koje n am je naviješteno sa-žetak je stoljetne povijesti izabranoga naroda. S jedne strane povijest ljuba-

vi, a s druge povijest prihvaćanja i odbijanja. Bog je slao proroke, svoje glasnike, da bi po njima upozoravao ljude koji je put pogrješan, a koji ispravan. Nisu ih slušali. Isus će stoga zavapiti: »Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju… i ne htjedoste.« (Mt 23, 37) I Sin, koji je izbačen iz vinograda i ubijen nije nitko drugi doli Isus, izbačen iz Jeruzalema.

Povijesno gledano, uvijek se događalo tako: Bog je prisutan svugdje, ali je vidljiv osobito tamo gdje ga ljudi prihvaćaju. Ako ga se ne prihvati, ako ga se izbacuje iz života, polako se povlači – nikada do kraja, jer nas voli – poštu-jući naš izbor i našu slobodu. Vinograd je znak Božje ljubavi, ponuda sreće i punine života. Sa-da tu ponudu ljudi nisu prepoznali i ona odlazi drugim narodima i drugim ‘vinogradarima’.

Postojalo je doba kada je izabrani narod prihvatio živoga Boga, ali se ta vjera okamenila, nije se obnavljala i polako je odumirala. Tako je i s kršćanstvom koje sada živi na nekim drugim stranama. Ne zaboravimo kako su cvjetale kr-šćanske zajednice na sjeveru Afrike, u Turskoj, u Aziji; spomenimo Filipe, Solun, Korint, Kar-tagu, Efez… Zajednice su to u kojima je djelo-vao sveti Pavao i po kojima njegove poslanice nose ime, a danas na nekim od tih mjesta trag kršćanske životnosti jedva je primjetljiv. I mi se u Hrvatskoj rado pozivamo na kršćansku tradi-ciju. I dobro je da je tako, ali kada treba donositi ozbiljne odluke i preuzeti odgovornosti u skla-du s kršćanstvom, kao da nas nema. I nas, kao što je to upitao u riječima prvoga čitanja, Bog pita: Što još mogoh učiniti, pa da nisam učinio? Ili: Što to kršćanstvo naviješta, čini, da bi bilo moguće shvatiti kao loše. Zar nismo u svome narodu imali dovoljno proroka i ljudi koji su upozoravali na kobne posljedice? A opet, kao da želimo biti slijepi i nemarni.

Odbijena Božja ljubavIsusova prispodoba počinje ljubavlju doma-ćina. Sve je učinio dobro: posadio vinograd, ogradio ga, iskopao tijesak, podigao kulu, po-vjerio ga. To je brižnost Božje ljubavi, ali je od-bijena. Ubojstvo je vrhunac nevjere koja u sebi krije nezahvalnost.

Zašto je ljubav odbijena? Isus je došao kao ljubav, kao ozdravljenje, kao nenasilje, da bi nam darovao osmišljen život. Pa ipak je odbi-jen. Bože, vidjeli smo tvoja čuda, ali naše oči nisu prepoznale tebe. Vidjeli smo tvoj život, ali sebe i svoj život nismo htjeli promijeniti. Čuli smo tvoje riječi, ali nisu doprle do našega srca. Osjetili smo da i najdubljoj tuzi u tebi postoji radost, a ipak smo te uklonili sa zemlje, jer smo se bojali tvoje dobrote.

Što si trebao učiniti, Bože? Što trebaš još učiniti da te prihvatimo, da postaneš dio našega življenja? Što bi trebale činiti osobe koje dolaze u ime ljubavi u naše živote? Čini se ništa više od onoga što čine. Jer problem leži u nama. Mi ne vidimo tisuće znakova ljubavi; dobrotu koja je oko nas; koja nas nosi i podupire. Ne vidimo ljepotu koja dolazi pred nas svakoga dana, jer ju odmah prekrijemo svojim nezadovoljstvom i negodovanjem. Nažalost, tek kada netko umre, shvatimo koliko nam je bio važan i koliko smo živjeli od nečije ljubavi. To što se događa na osobnoj razini, vrijedi i za život zajednice. Mu-dra izreka kaže: »Narodu duhovnih slijepaca da bi promijenio smjer, ne koristi najsjajnija zvijezda na nebu nego mu treba najdublja pro-valija pod nogama.« Odakle to sljepilo?

Vinograd – ljubav i životPogledajmo što čine vinogradari. Oni žele po-sjedovati ono što se ne može posjedovati: vino-grad nije njihov. O vinogradu se mogu brinuti, obrađivati ga, ali nije njihov. Najveći je ljudski problem u tome što puno puta ne želimo vidje-ti istinu da čovjek nad bitnim u životu (kojega je sastavnica i smrt) nema moć. Niti za jednu zbilju na svijetu ne možemo reći: Ti si moja.

26 27

Čovjek, ako dobro promislimo, nije konačni vlasnik ničega. U vremenu kada se toliko čuje govoriti o pravima, lako shvatimo da nemamo ‘prava’, jer nam je život darovan. To nas čini ra-njivima, ogoljelima, bespomoćnima. Zbog toga se zavaravamo liječeći se zemaljskim posjedo-vanjem i zgrtanjem. Ljubav se ne može posje-dovati. Za ljubavlju se čezne, ona se izražava, dijeli, očituje, ali ju se ne može posjedovati. Ljubav nam se objavljuje i objavljuje nas. Jer, drugi čovjek nije tvoje vlasništvo. Drugi čovjek jest i ostat će uvijek dar. Nemoguće je nekomu reći: Toliko toga činim za tebe. Moraš me vo-ljeti. Pred ljubavlju je glagol morati besmislen. Jednako tako: život se ne posjeduje. Život se ži-vi. Tako jednostavna istina koju kao ljudi, kao narod, kao čovječanstvo učimo cijelu povijest.

Vinograd je moj život. Život mi je darovan, da bih donosio plod, da bih rastao i bio plo-

Pogubljeni Baštinik koji će vinograd dati drugim vinogradarima. (Georges Rouault)

Zrnje…

Slika proroka Izaije iz prvoga čitanja o »vinogradu na brežuljku rod-nome« koji ne urodi vinonosnim grožđem nego »vinjagom«, pomaže

nam na širi način razumjeti evanđeoski odlomak. Vinograd iz prvoga čitanja ne donosi dobroga ploda, unatoč trudu gospodara. Vinograd iz evanđeoske prispodobe donosi dobar rod, ali kad dođe »vrijeme plodo-va«, vinogradari odbijaju gospodaru predati urod. Obje su slike primje-njive na Božji narod. U prvoj se odbija Božji trud te se ostaje besplodni-ma; u drugoj se prihvaća Božji trud, ali ga se prisvaja za sebe, odbijajući Gospodina. Vinogradari žele postati ‘baštinicima’. Najveće odbijanje Boga nije u neprepoznavanju ili nijekanju njegove opstojnosti i blizine, nego ono u kojem ga se spoznaje, ali se ustaje protiv njega. Krajnji korak protivljenja Bogu jest sebe činiti bogom. To je zabluda zlih vinogradara.

Naumi vinogradarâ koji ubi-jaju Baštinika, uzaludni su i besplodni. Ne može se ništa posjedovati ako se isključi Ba-štinika, Onoga koji je začetnik svega. Duh zlih vinogradara obuzima srce svih koji nastoje graditi život bez Boga. Očeki-vanja od života, a u otklanja-nju pogleda od Onoga u kome sve ima uvir, rađaju bezna-đem i besmislom. »Bez mene ne možete ništa«, kaže Isus.

MU

DR

OST

CR

KV

E

dan ljubavlju. Bog je učinio sve što je trebao i povjerio nam život, darovao nam ga, poput vinograda u evanđelju. Bog nas ne napušta sasvim ni onda kada vidi da smo narušili red, udaljili se od bitnoga i ispravnoga; šalje nam poruku svoje dobrote: Put kojim si krenuo ne vodi u radost; štoviše, to je početak gorčine, a ne slatkoće plodova.

I dok se pitamo kako to da vinogradari ni-su shvatili, čak ni onda kada im je poslan sin, pitajmo sebe: kako to da mi ne shvaćamo? Kako to da za oltarom, da u molitvi i pjesmi s drugim ljudima ne shvaćamo? Kako to da izišavši iz crkve ne prepoznajemo baštinika vječnosti i da riječi i djela ljubavi potonu pod naletima neistina, sitnih ciljeva za posjedova-njem i uzaludne želje da se posjeduje nešto što nije u ljudskome posjedu?

Kako to da ne vidimo da nasilje na našim ulicama, u obiteljima i školama, nepravde na radnim mjestima, u gospodarstvu i politici, proviru iz neiskrenosti prema životu i prema činjenici da je (naš) život dar? Moramo se to pitati, dok razmišljamo o vinogradarima, dok ne razumijemo njihovu tvrdoću srca, do mjere ubojstva; moramo se pitati razumijemo li sebe.

Radosna vijest današnjega dana je sućutni Bog, svemoguć koji ne zastaje pred našim od-bijanjem; poput onoga tko ljubi, koji je izdan i izigran; poput povrijeđenoga roditelja, poput prevarena prijatelja. Radosna vijest o Bogu koji predaje i svoga Sina – da bismo progledali i živjeli u zajedništvu s njime.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Ulazna: 238 Dan GospodnjiOtpj. ps.: U Gospodnjem ću domu prebivati

(ŽV 10-2011)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 188 Na Isusov se spomen samili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti imeZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

15. listopada 2017.

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Ako se, Gospodine,grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje,Bože Izraelov.

Ps 130, 3-4

Zborna molitvaGospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i prati te budemo sveudilj usmjereni na dobro. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine,molitve i prinose svojih vjernika, da po ovoj svetoj službi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 25, 6-10aGospodin će spremiti gozbu svoju i suzu će sa svakog lica otrti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raski-nuti zastor što zastiraše sve narode, po-krivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti – sramotu će svog naro-da na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: »Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23, 1-6 Pripjev: U Gospodnjem ću domu prebivati

kroz dane mnoge.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje Fil 4, 12-14.19-20Sve mogu u Onome koji me jača!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo! Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača! Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen.Riječ Gospodnja.

28živo vrelo 29

Pođite na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu! (F. Berndkaster)

Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskomu Ocu koji nas je u ljubavi sabrao na ovoj gozbi svoje riječi i svoga tijela.

1. Gospodine, ravnaj životom svoje Crkve da bude trajno zaodjevena u ruho služenja tebi te svjedočanstvom evanđelja ustrajno privodi ljude tvomu kraljevstvu, molimo te.

2. Gospodine, budi svjetlo i snaga života papi našemu Franji i svim pastirima Crkve da po njihovu vodstvu tvoja Crkva bude mjesto zajedništva za sve tvoje vjernike, molimo te.

3. Gospodine, prodahni svojom mudrošću naše želje i htijenja da uvijek želimo ono što je tvoja volja i zdušno se zalažemo oko svega na što nas pozivaš, molimo te.

4. Gospodine, pohodi svojom dobrotom naše obitelji i obnovi u njima sve što je ranjeno grijehom i nespremnošću za radosno služenje, molimo te.

5. Gospodine, primi naše pokojne za stol zajedništva s tvojim svetima i proslavljenima, molimo te.

Bože, tvojom smo milošću dionici ove euharistijske gozbe. Daj da nam ona bude predokus vječnosti i izvor snage za novo zajedništvo s braćom ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaOsiromašiše mogućnicii gladuju, a koji traže Gospodina ne trpe oskudice.

Ps 34, 11

Popričesna molitva Gospodine, ti nashraniš tijelom i krvlju svoga Sina: daj da postanemo dionici božanske naravi.Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Ef 1, 17-18Otac Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srcada upoznamo koje li nade u pozivu našemu!

Evanđelje Mt 22, 1-14Koga god nađete, pozovite na svadbu.Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus ponovno prozbori sveće-ničkim glavarima i starješinama naroda u pri-spodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge go-voreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju nji-vu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhva-te njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripra-vljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovi-te na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sa-braše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svad-bena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ru-ho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Isus je u Jeruzalemu. U Hramu je sa sveće-ničkim glavarima i narodnim starješina-ma. Odnosi među njima su napeti. Isus se

prispodobama trudi otvoriti im um i srce da razumiju vrijeme i Božje namjere, da prihva-te i prepoznaju njega kao utjelovljenu Božju Riječ. No, to se ne događa. Kao da se između njega, glavara i starješina ispriječio zid nera-zumijevanja. Isus to unosi u svoje prispodobe. Njegovo umijeće da u slike unese konkretne odnose i ljude uvijek iznova otvara pogled u njegove nakane da ljudima na čelu svoga na-roda pomogne u prepoznavanju Božje blizine. Isus se tako nalazi između Kraljevstva Božje-ga, kojega blizinu naviješta, i krajnjeg nasilja koje mu prijeti iz odbojnosti glavara svećenič-kih i starješina naroda. U ovu prispodobu to ulazi kroz sliku svadbe i svadbenoga ruha, s jedne, i zlostavljanja, ubijanja, neprimjerenog ruha i tame, s druge strane.

U Isusovim slikama kraljevstvo nebesko naliči pripremi svadbe. Svadba je proslava ži-vota, zajedništvo ljudi koji su blizu jedni dru-gima, ali ne žive zajedno. To je svečanost koja otvara srca ljudima koji se još uvijek ne pozna-ju dobro, ali ih ljubav dvoje mladih ljudi pove-zuje i nuka na zbližavanje. Svadba je svečanost

koja olakšava ljudsko približavanje. Nitko se ne mora truditi ni oko pripreme hrane ni oko uređenja prostorije za svečanost. Sve je spre-mno. Svatko može ući u proslavu i biti njezin dio. Uzvanici su privilegirani jer su pozvani na proslavu oko koje se nisu trudili. Od pozvanih se očekuje da se odazovu i dođu spremni tako da svojom prisutnošću pridonesu svečanosti slavlja. Svečanost ne čine jela i prostor. Sve-čanost čine uzvanici. Kralj može prirediti sve osim ljubavi mladenaca i dolaska gostiju.

No, uzvanici se ne odazivaju. Svatko ide svojim putem. Kraljevstvo je nebesko suprot-nost pojedinačnim i nepovezanim životnim putovima. U kraljevstvo ne može ući tko se brine samo za sebe i za svoje poslove. Ono od pozvanih traži da odvoje vrijeme i posvete ga proslavi. Svečanosti su moguće samo zato što se pojedinci odriču svojih poslova i odvajaju vrijeme za svečanost.

Bol odbačenostiIsus opisuje kraljevu bol. Priredio je svadbu svomu sinu, a uzvanici se nisu odazvali. Bol odbijanja poziva još je dublja jer uzvanici ne samo da ne prihvaćaju poziv, nego su i kra-ljeve sluge zlostavljali i ubili. Slika je oštra. U

XXVIII. nedjelja kroz godinu

Svadba i bol odbačenosti

MU

DR

OST

CR

KV

E Mnogi su pozvani na gozbu, ali se događa nešto neočekivano: odbijaju sudjelovati na slavlju jer imaju ‘drugoga posla’. Štovi-

še, neki pokazuju prijezir prema pozivu. Bog je prema nama darežljiv, nudi nam zajedništvo, svoje darove, radost, ali često ne prihvaćamo njegovu riječ, pokazujemo više zanimanja za drugo, stavljamo na prvo mjesto svoje brige i svoja htijenja. Kraljev poziv nailazi čak na nepri-jateljski odgovor. No, to ne zaustavlja njegovu darežljivost. On se ne obeshrabruje, nego šalje sluge da pozovu druge na gozbu. Odbijanje prvih preobražava se u poziv svima, također prema siromašnima, napuštenima, odbačenima. Kraljeva dobrota nema granica; svima je dana mogućnost odgovoriti na njegov poziv.

PAPA BENEDIKT XVI., Homilija na pastoralnome pohodu u Lamezia Terme (Calabria), 9. studenoga 2011.

Zrnje…Kralj na kraju poziva sve, »i zle i dobre«. Da, svi su potrebni po-ziva na gozbu Božjega spasenja. Zli su potrebni Boga, a dobri se ne mogu spasiti sâmi svojim nastojanjem. Oni »dobri« tek u odgovoru na Božji poziv mogu u sebi otkriti svoju zloću, nedo-stojnost i nedostatnost, i potom potrebu za Bogom. Tako su, na početku, i dobri i zli pred Bo-gom jedno (»svi«), jer su svi po-trebni njegova spasenja.

30živo vrelo 31

nju Isus smješta stoljetna iskustva upornog odbijanja Božjih poziva. U njegovoj se slici zrcali i bol nebeskoga Oca i njegova bol. Otac je zvao svoje, a nisu se odazvali. Isus je došao k svojima, a nisu ga primili. Tu je bol osjetio svatko tko je ikada priredio svečanost i doživio odbijanje, svatko tko je ikada davao od svoga nizašto, a doživio ravnodušnost ili prijezir. Ta-kvo odbijanje ranjava i izaziva oštru reakciju. Ova ju prispodoba opisuje kao kraljev gnjev i osvetu ubojicama svojih slugu.

Postoje i mnoge poteškoće u tumačenju nekih pojedinosti iz ove prispodobe. Ipak, u podnožju stoji jasan ustroj: svadba je priprav-ljena, uzvanici odbijaju doći, kralj je povrije-đen i poziva druge uzvanike. Ova se struktura lako može preslikati na odnos Isusa, glavara i starješina. Oni su bili prvi pozvani, a nisu pri-hvatili poziv. Štoviše, spremni su posegnuti za nasiljem kako bi se riješili i njega koji je zaruč-nik i slugu koje pozivaju na svadbu. No, svad-ba će se ipak održati premda u njoj ne će su-djelovati oni kojima je najprije upućen poziv.

Nakon odbijanja uzvanika da se odazovu, kralj poziva na svadbu sve. Na koga god slu-

ge naiđu, pozvan je. No, na svadbu se ne može doći bilo kako. Od uzvanika se očekuje da dođu uređeni za svadbu. Kralj nije promijenio pravi-la svadbe. I novi uzvanici trebaju doći uređeni za svadbu. I ovdje se nameću pitanja u tuma-čenju prispodobe. Kako to da su pozvani svi redom i kako se mogu spremiti za svadbu oni koji su pozvani na raskršćima? Ipak, temeljna namjera prispodobe je vidljiva. Na svadbu se ne može ući nespreman. Onaj tko to pokuša, doživjet će neugodno iznenađenje. Bit će izba-čen u noć gdje ga čeka plač i škrgut zubi.

U prispodobi se tako pojavljuju oni koji su najprije pozvani, a odbijaju doći. Njih če-ka kraljev gnjev. Pojavljuju se ‘neočekivano pozvani’. Od njih se očekuje da na svadbu do-đu pripremljeni. Kroz prispodobu se provlači kraljeva bol zbog odbijanja poziva i njegova ljutnja na nespremnoga uzvanika.

Prispodoba kao zrcaloPrispodoba ima šavova, ali unatoč tomu može dobro poslužiti kao zrcalo u kojemu vjernici mogu postati Isusovim sugovornicima.

Tako je moguće pitati se: kako do mene dolazi Božji poziv na svečanost života i ka-ko na njega odgovaram? Imam li izgovora u svojim poslovima, projektima i trgovanjima? Odgađam li poziv na svečanost? Ušutkavam li pozive koji unatoč mojim bjegovima ipak do-piru do mene? Mislim li da na svadbu mogu stići jeftinim odazivom? Nespreman, nepri-premljen, s pouzdanjem da će se sve nekako samo od sebe posložiti? Računam li s tim da svojim ponašanjem mogu prokockati poziv na svadbu ili biti izbačen s nje?

Kad se vjernici nedjeljom saberu oko Rije-či i stola Gospodnjega, oni se ogledaju u ovoj prispodobi i u njezinu svjetlu razumijevaju svoj život i svoje odluke. Pozvani su u život i na sve-čanost koju im priprema nebeski Otac. Premda je sve spremno, oni sami trebaju uložiti truda da se na svadbi pojave spremni. Prispodoba svojim oštrim tonom nuka na ozbiljnost. Iza oštrih riječi kriju se bol odbačenosti i trud da se pozvani ipak, unatoč svemu, odazovu.

Ante Vučković

Gospodin, ruho svadbene radosti. (Rudolf Mirer)

OTAJSTVO I ZBILJA

32

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 112 Dajte GospodinuPrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

22. listopada 2017.

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaZazivam te, Bože, ti ćeš me uslišit: prikloni mi uho i čuj riječi moje. Čuvaj me ko zjenicu oka, sakrij me u sjenu krila svojih.

Ps 17, 6.8

Darovna molitvaGospodine, obdari nas milošću i očisti od grijeha, da tvojim otajstvima služimo u slobodi srca.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 45, 1.4-6Primih za desnicu Kira da pred njim oborim narode!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin o Kiru,pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi.Ja sam Gospodin i nema drugoga;osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: Ja sam Gospodin i nema drugoga!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 96, 1.3-5.7-10acPripjev: Dajte Gospodinu slavu i silu!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Kazujte poganima njegovu slavu,svim narodima čudesa njegova!

Velik je Gospodin, hvale predostojan,strašniji od svih bogova!Ništavni su svi bozi narodâ,a Gospodin stvori nebesa!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove!Strepi pred njim, sva zemljo!Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje,narodima pravedno upravlja.«

Drugo čitanje: 1Sol 1, 1-5bSpominjemo se vaše vjere, ljubavi i nade.Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaPavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,daj da ti uvijek budemo odanii tvome Veličanstvu služimo iskrena srca. Po Gospodinu.

Misijska nedjelja

32živo vrelo 33

MOLITVA VJERNIKA

Podajte caru carevo, a Bogu Božje.Tiziano Vecellio: Isus i carev novac, 1565.-1568.

Braćo i sestre, zahvalni nebeskomu Ocu na svakoj njegovoj riječi i na daru izabranja u narod otkupljenika, izrecimo mu ponizno svoje molitve.1. Rasvijetli svojim Duhom život Crkve

da uvijek bude vjerna tvojoj Riječi te radost spasenja naviješta svakom čovjeku, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve odgovorne u ravnanju tvojim svetim narodom: da u svjetlu evanđelja uvijek raspoznaju što je vječno, a što vremenito i prolazno, molimo te.

3. Okrijepi, Gospodine, svojom snagom živote i nastojanja naših misionara i misionarki u širenju radosne vijesti spasenja, a sve kršćane potakni na odgovornost za rast tvoga Kraljevstva među svima koji te još ne upoznaše, molimo te.

4. Sve one koji raspolažu bogatstvima ovoga svijeta ispuni odgovornošću i brigom za ljude i narode koji trpe glad i siromaštvo, molimo te.

5. Nas ovdje sabrane prodahni mudrošću Kristova križa da umijemo ravnati svojim željama i htijenjima te svoje brige usmjerimo prema tvome daru spasenja, molimo te.

Gospodine, Bože naš, ne dopusti da nas od tebe odijele zamamnosti ovoga svijeta. U svim iskušenjima prati svojom milošću naše misli i naša djela da te nikad ne zaniječemo, nego da te uvijek životom proslavljamo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Fil 2, 15d.16aSvijetlite kao svjetlila u svijetudržeći riječ Života.

Evanđelje Mt 22, 15-21Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vije-će kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi pore-zni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru care-vo, a Bogu Božje.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu, da im od smrti život spasi, da ih nahrani u vrijeme gladi.

Ps 33, 18-19

Popričesna molitvaGospodine, i ovom nas službom približi nebeskoj Crkvi. Prati nas vremenitom pomoći i uči vječnoj mudrosti. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Interesne skupine čiji članovi ne dijele iste vrijednosti, osim težnje za osobnim probit-kom, sve su prisutnije u svijetu. Pred že-

ljom za vlašću, čašću i bogatstvom nestaju gra-nice između ljevice, desnice i centra. Savjest je nevažna u odnosu na stranačku stegu čak i kod onih koji se ja vno deklariraju vjernicima. Liberali i konzervativci, socijalisti i demokr-šćani, pred vlastitim interesom lako zaborave ideale koje javno zagovaraju. Kako bi otupili oštricu javnosti, najčešće iz povijesti izvlače pi-tanja koja više ne traže odgovor te oživljavaju rasprave o temama koje su davno apsolvirane. Jednu takvu nedosljednu koaliciju i sličnu si-tuaciju opisuje današnji evanđeoski ulomak. Farizeji i herodovci smišljaju »kako da Isusa uhvate u riječi«. Herodovci beskrupulozno surađuju s okupatorskom vlašću Rimskog carstva nastojeći se njome što više okoristiti. Nasuprot njima, farizeji se nadaju Mesiji koji će ih osloboditi Rimljana, a oslobođenje pret-postavlja vjernost Savezu i strogo obdržavanje Zakona. Jedni su drugima oličenje odbojnog ponašanja, pa se uzajamno mrze. Ipak, nepri-jateljstvo prema Isusu ujedinilo je međusobne neprijatelje u licemjerno savezništvo.

Licemjernost pitanjaPrijetvornost zajedništva farizeja i herodovaca vidljiva je iz načina na koji se obraćaju Isusu. Žele ga optužiti, a dolaze laskajući: Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš…«. Uvodni govor samo je jama koju mu kopaju. Ako bi ih savjetovao da ne plaćaju po-rez, optužili bi ga pred okupacijskim vlastima koje bi ga zasigurno bez puno premišljanja osudile. S druge strane, poticaj na plaćanje po-reza okvalificirat će ga u očima sunarodnjaka kao suradnika Rimljana. Tako će sâm priznati da nije Mesija koji dolazi donijeti oslobođenje, a budući da se je takvim već predstavio, opet zaslužuje osudu zbog svetogrđa i uzurpiranja mesijanskih vlastitosti. Njihovo licemjerje Isus prokazuje tražeći od njih novac koji mu istog

trena pružaju. Imaju ga uza se i rabe ga unatoč Božjoj zapovijedi koja jasno kaže: »Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vo-dama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.« (Izl 20, 4-5a). Kad njima služi, onda careva slika na kovanici ne smeta, ali kod plaćanja poreza postaje im pro-blematičnom. Posljedično im je jednak odnos i prema Bogu. Pozivaju se na Njega kada im to odgovara. Napokon, lažnost njihova pristupa vidljiva je iz činjenice što je pitanje o porezu već odavno riješeno. U Jeruzalemu, gdje se od-vija prizor iz današnjega evanđelja, nitko nije mogao ni pomišljati na uskratu poreza ukoliko se nije želio staviti izvan zakona. I farizeji i he-rodovci već daju »caru carevo«.

Isus nema mogućnosti umaknuti sotonski smišljenoj zamci. Kakav god bio njegov od-govor, ne će odgovarati i jednima i drugima, odnosno odgovarat će objema stranama bu-dući da su ga došli »uhvatiti u riječi«. Svjestan toga, otvoreno ih naziva licemjerima koji ga dolaze iskušavati. Međutim, ne želi im vrati-ti istom mjerom. Bilo bi to Boga nedostojno. Usto, premda su ga htjeli zbuniti laskavim ri-ječima, Isus ih ne može poreći. One su istinite. On doista »po istini putu Božjem uči i ne mari tko je tko jer nije pristran«. Istinit će biti i nat-pis na križu kojega mu oni priželjkuju. Ono što je trebala biti poruga, pokazalo se pohvalom. Zato Isus daje istinit odgovor na lažno pitanje.

Istinitost odgovora»Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje« – uzvraća Isus. Tako najprije priznaje istinu ka-ko je car trenutno na vlasti, pa mu kao takvo-mu treba plaćati porez. Pokazuje građansku svijest, spojenu s vjerskim opredjeljenjem. U Starozavjetnoj perspektivi svaka vlast dolazi od Boga. Takav stav dobro opisuje današnje

XXIX. nedjelja kroz godinu

Istinit odgovor na lažno pitanje

dama pod zemljom. Ne klanjaj

sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vo-čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vo-

34živo vrelo 35

Zrnje…

Kultura blagostanja čini nas neosjetljivima i uzbudimo se tek kada tržište ponudi nešto što još nismo kupili, dok nas sud-

bina onih koji žive u neimaštini zbog oskudnih mogućnosti ne uznemiruje ni na koji način. Jedan od uzroka toga stanja krije se u našemu odnosu prema novcu, jer mirno prihvaćamo da vlada nad nama i nad našim društvima. U financijskoj krizi kroz koju prolazimo zaboravljamo da se u njezinoj pozadini krije duboka an-tropološka kriza: nijekanje prvenstva ljudskoga bića! Stvorili smo nove idole. Klanjanje drevnomu zlatnom teletu našlo je novu i be-šćutnu inačicu u klanjanju novcu i u diktaturi bezlične ekonomije lišene uistinu humanoga cilja. […] Iza toga stava krije se odbaciva-nje etike i odbacivanje Boga. Etika, u konačnici, upućuje na Boga, koji traži zahtjevan odgovor koji nadilazi okvire tržišnih kategorija. Kada se njih apsolutizira, Boga se promatra isključivo kao nešto nad čime se nema kontrola, čime se ne može manipulirati, drži ga se opasnim jer poziva čovjeka na njegovo puno ostvarenje i na neovisnost o bilo kojem obliku ropstva.

Papa Franjo, Evangelii gaudium, 55.-57.

U raspodjeli onoga što posjedujemo, Isus opominje: »Podajte caru carevo, a Bogu Božje.« Glagol u izvorniku je jasniji: »ponovno dajte, vratite« (apódote). Ako je na novcu carev lik, potrebno je ‘vratiti ga’ caru kojemu i pripada. Što je potrebno vratiti Bogu? Ono Božje što je čovjek zadržao za sebe – sebe samoga. Stvoren na »Božju sliku«, čovjek na sebi nosi »Božji lik«, kao što ‘denar’ na sebi nosi carev lik. Vratiti Bogu Božje znači vratiti sebe Bogu. Život je put izručenja Onomu komu pripadamo.

prvo čitanje. Prorok Izaija govori o kralju

Kiru. Čak ga navodi kao naslovnika komu se

Bog obraća. Istina, perzijski kralj, čija se vlast u tim trenu-

cima nezaustavljivo širila, vjerojatno nikad nije čuo za toga proroka u jednom od porobljenih naroda, ali Izaija u njegovu us-ponu vidi Božje djelo. Po tome je prorok. Čita znakove vremena i u njima prepoznaje Božji zahvat u život izabranoga naroda. Izraelci su već pola stoljeća u babilonskome izgnanstvu. Padom Babilona nastat će uvjeti njihova po-vratka. Naime, novi je vladar potlačene narode iz osvojenih zemalja vraćao u njihove domo-vine, svjestan kako je najstabilnija vlast ona čiji su podanici zadovoljni. Zato Izaija toga po-ganskog vladara naziva Božjim pomazanikom, mesijom. Tako poučava da svaki put kada bilo tko, nebitno iz kojeg je naroda, oslobađa druge od bilo kakvog ropstva, čini djelo Božje. Una-toč tomu što izgleda kao pohvala kralju Kiru,

ovaj je tekst sastavljen u čast Boga u čijoj su ruci svi vladari. On je jedini »Gospodin i nema drugoga«.

Farizejima je ovaj stav bio dobro poznat. Isusu ne mogu ništa prigovoriti. No, u njego-vu pozivu da se caru dade ono što je njegovo nalazi se i upozorenje da mu se ne da ono što mu ne pripada. Porez mu treba dati, ali kult, koji vodi u idolatriju, treba mu uskratiti. Ne zaboravimo da Matej piše evanđelje u trenut-cima kad su već mnogi kršćani prolili svoju krv odbijajući klanjati se i prinositi žrtve rim-skim carevima. Kako svjedoči sveti Pavao, čija poslanica vremenski prethodi evanđelju pa je jedno od prvih svjedočanstava kršćanske vje-re i razumijevanja Kristova otajstva, oni su u Isusu prepoznali Boga i nazivali ga Gospodi-nom – naslovom koji je pridržan samo za Bo-ga. Njihova djelotvorna vjera, zauzeta ljubav i postojana nada nisu teorija, nego zadiru u stvarni život. Kršćani, dok vrše obveze prema državi, ne zaboravljaju tko je istinski Gospo-din. Daju »caru carevo, a Bogu Božje«.

Slavko Slišković

MU

DR

OST

CR

KV

E

prvo čitanje. Prorok Izaija govori o kralju

Kiru. Čak ga navodi kao naslovnika komu se

Bog obraća. Istina, perzijski kralj, čija se vlast u tim trenu-

kao naslovnika komu se Bog obraća. Istina, perzijski

kralj, čija se vlast u tim trenu-

nikad nije čuo za toga proroka u jednom od

OTAJSTVO I ZBILJA

36

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 219 Gospode Božeili: 85 ili 87 Tražite GospodinaOtpj. ps.: Ljubim te, Gospodine

(ŽV 11-2006)Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 260 O da bude radostZavršna: 768 O divna Djevice

29. listopada 2017.

Trideseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNeka se raduje srce onih što traže Gospodina.Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!

Ps 105, 3-4

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, daj da rastemo u vjeri, nadi i ljubavi: da hoćemo što zapovijedaši postignemo što obećavaš.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj darove što ih prinosimo. Daj datako vršimo ovu službu da bude tebi na slavu.Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 22, 20-26Ako ucvilite udovicu i siroče, moj će se gnjev raspaliti protiv vas.

Čitanje Knjige IzlaskaOvo govori Gospodin:»Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi neprav-de, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove va-paje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i ma-čem ću vas pogubiti. Tako će vam žene osta ti udovice, a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj pre-ma njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. Ta to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 18, 2-4.47.51Pripjev: Ljubim te, Gospodine,

kreposti moja!Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj.

Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,i od dušmana bit ću izbavljen.

Živio Gospodin! Blagoslovljena hridina moja!Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!Umnožio si pobjede kralju svojemu,pomazaniku svome milost iskazao.

Drugo čitanje 1Sol 1, 5c-10Od idola se obratiste da biste služili Bogui iščekivali Sina njegova.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Znate kakvi smo poradi vas među vama bili. I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospo-dinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Aha-ji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu

36živo vrelo 37

Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Krist je svojom poslušnošću Ocu i predanjem na križu pokazao put našoj ljubavi. Njegovim primjerom okrijepljeni, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom, zajedno govoreći:

Usavrši nas u ljubavi, Gospodine. 1. Za Crkvu u svijetu: vodi ju svojim Duhom

da vjerno nasljeduje put evanđelja te uzmogne graditi ljubav i zajedništvo među svim ljudima, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima: probudi u njima snagu vjere i radost pripadnosti tvojoj Crkvi te spoznaju da su poslani biti svjedoci evanđelja svojim bližnjima, molimo te.

3. Za ljude koji nose teret osamljenosti: okrijepi ih pouzdanjem u tebe; otvori im oči srca da u svakom danu svoga života iskuse dar tvoje ljubavi, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: nadahni nas da tebe ljubimo iznad svega i tvojom ljubavlju ljubimo sve ljude, osobito one koji nam nemaju čime uzvratiti, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre: ljubav koju si im iskazao u ovome životu, okruni darom vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, darom svoje ljubavi pozvao si nas u život i priveo nas na put spasenja. Prati nas svojom milošću da vjerno hodimo putem tvojih zapovijedi i tvoju ljubav darujemo svima koje stavljaš na naš životni put. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaKrist nas je ljubioi predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.

Ef 5, 2

Popričesna molitvaGospodine, daj da tvoja otajstva izvrše u nama što sadrže: da doživimo u punoj stvarnosti što sada vršimo u znakovima. Po Kristu.

i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 14, 23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Evanđelje Mt 22, 34-40Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduce-je, okupiše se, a jedan od njih, zakonozna-nac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedi-ma visi sav Zakon i Proroci.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Pobožni ljudi u svim životnim prilikama traže Božju volju. Čovjek se pita je li ono što u nekome trenutku osjeća i želi ujed-

no i Božja volja. Posebno je to izraženo kada se radi o odabiru životnoga poziva ili bračnoga druga. Jasno nam je da je Božja volja upravo ono što je najbolje za nas, ali nije u svakoj ži-votnoj situaciji jasno što je to Božja volja. Uz to postoji i niz drugih svakodnevnih prilika u ko-jima se pitamo što i kako činiti po Božjoj volji.

Tim pitanjima bili su, na svoj način, zaoku-pljeni i farizeji koji su čuli kako je Isus mudro vodio i dovršio raspravu sa saducejima o uskr-snuću mrtvih. Kao pobornici vjere u uskrsnuće farizeji su u tome trenutku mo rali prema Isu-su osjetiti simpatije kao u rijetko kojoj drugoj prigodi. On je zapravo obrazložio ono što i oni vjeruju, a mnoštvo je bilo zaneseno njegovim naukom. Ali farizeje nisu zanimala samo pita-nja zagrobnoga života. Oni su silno željeli vrši-ti Božju volju u svome svakodnevnom životu.

Znali su da ova sadašnja egzistencija u času smrti ne biva kao nožem odrezana te da postoji čvrsta veza između ovozemaljskoga i vječnoga zajedništva s Bogom. S takvim stavom farizeji pristupaju Isusu i postavljaju mu pitanje: »Uči-telju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?«.

Najveća zapovijed?Pitanje je jasno. Zapovijedi su način na koji Bog izražava svoju volju. Božje zapovijedi nisu neobvezujući savjeti koje bismo uspoređivali s vlastitim ili tuđim mišljenjima. Zapovijedi su istina koja sadržava Božju volju, a najveća zapovijed to je ona koja je Bogu najvažnija. U najvećoj zapovijedi izraženo je ono što Bog hoće prije i najviše od svega. Farizeji su, kao i drugi ljudi, sigurno imali dvojbe oko raznih životnih pitanja te su se u mnogim osobnim većim ili manjim životnim odlukama pitali je li njihov izbor po Božjoj volji. Ali, kada se radi o zapovijedima koje je Boga objavio u svom Za-konu, tu nije bilo nikakve dvojbe. Te su zapo-vijedi sigurna Božja volja. Samo ih je zanimalo koja je od svih Božjih zapovijedi najveća.

Isus na njihovo pitanje odgovara spremno navodeći riječi iz Ponovljenoga zakona (6, 5): »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!«. To je, kaže Isus, najveća i prva zapo-vijed, a onda, prije nego su farizeji na to mogli išta odgovoriti, navodi drugu zapovijed sličnu prvoj: »Ljubi svoga bližnjega kao sebe samo-ga!«. Time je citirao Levitski zakonik (19, 18) te istaknuo da su ljubav prema Bogu i ljubav pre-ma bližnjem dvije zapovijedi o kojima vise sav Zakon i Proroci. Mogli bismo parafrazirati riječi psalmiste »Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo« (Ps 62, 12) i reći da je Isus dvostrukim odgovorom uzvratio na jedno pitanje okupljenih farizeja.

Različitost i povezanostDvije zapovijedi ljubavi doista su dvije zapovi-jedi. Različite su, ali čvrsto povezane jer dolaze iz jednoga izvora. To je potrebno imati na umu

XXX. nedjelja kroz godinu

Dvije zapovijedi

Dva lica jedne ljubavi.

38živo vrelo 39

da bi ih se uopće moglo razumjeti i vršiti. Po-vezanost tih dviju zapovijedi možda je najljep-še izražena u Prvoj Ivanovoj poslanici: »Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Bo-ga kojega ne vidi ne može ljubiti.« (1Iv 4, 20). Različitost dviju zapovijedi izražena je u njiho-vu sadržaju.

Boga treba ljubiti svim srcem, dušom i umom ili, jednostavnije rečeno, čitavim svojim bićem, jer je Bog apsolutno dobro biće kojemu pripada sva naša ljubav. Nijedna se ljubav ne može usporediti s ljubavlju prema Bogu, ali vjerodostojnost naše ljubavi prema Bogu pro-vjerava se u našoj ljubavi prema bližnjemu.

Božja zapovijed ističe da bližnjega trebamo ljubiti kao samoga sebe. Ne kao Boga. Bližnje-mu ne dugujemo onu ljubav koju dugujemo Bogu, jer naš bližnji nije savršeno, dobro i ap-solutno biće. Moj bližnji je kao i ja, slab, grje-šan i nesavršen čovjek. Ljubiti bližnjega kao samoga sebe znači da se ta ljubav odjelotvoruje u svijesti da moj bližnji ima sve ljudske potrebe koje imam i ja. Ali ljubav prema bližnjemu ne izvršava se samo onda kada gladnomu dademo jesti i žednomu piti. Ljubav prema bližnjemu puno je zahtjevnija. Ljubiti bližnjega kao sa-

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Značajka je zrele ljubavi da obuhvaća sve ljudske poten-cijale i zahvaća, da tako kažemo, čitava čovjeka. Susret s

vidljivim očitovanjima Božje ljubavi može u nama pobuditi osjećaj radosti koji se rađa iz iskustva da smo ljubljeni. Ali taj susret uključuje također našu volju i naš razum. Upoznavanje Božjega života put je prema ljubavi, a pristanak naše volje uz njegovu sjedinjuje naš razum, volju i osjećaj u sveobuhvatni čin ljubavi. No, to nije završen proces; ljubav nije nikada »za-vršen« i gotov čin; tijekom života ona se preobražava, sazrijeva i upravo tako ostaje vjerna samoj sebi. Idem velle atque idem nolle – isto željeti, isto odbacivati – u staro se doba prepozna-valo kao autentičan sadržaj ljubavi. Povijest ljubavi između Boga i čovjeka sastoji se upravo u činjenici da to zajedništvo volje prerasta u zajedništvo misli i osjećaja te se, na taj način, naše htijenje i volja sve više podudaraju s Božjom voljom.

Papa Benedikt XVI., Deus caritas est, 17..

»Ako u mome životu nedostaje svaki dodir s Bogom, u drugome mogu vidjeti samo drugoga i ne uspijevam u njemu prepoznati božansku sliku. Ako pak u svojem životu ne pridajem nikakvu pažnju drugomu i želim biti samo ‘pobožan’ i vršiti svoje ‘vj erske dužnosti’, i moj će odnos s Bogom postati sve neplodniji. Tada je taj odnos samo ‘korektan’, ali lišen ljubavi. Samo moja raspoloživost izaći ususret svomu bližnjem i pokazati mu ljubav, čini me također osjetljivim za Boga. Služenje bližnjemu otvara mi oči da mogu vidjeti ono što Bog čini za mene i kako me ljubi.« (Benedikt XVI.)

moga sebe neprekidna je zadaća međusobnoga ljudskog prihvaćanja u dobru i istini.

Spomenuli smo onu jednu stranu istine na-še egzistencije koja se sastoji u svijesti o našoj zajedničkoj ljudskoj slabosti i grješnosti. Lju-biti bližnjega svoga u toj svijesti, znači ljubiti ga odmah – ne čekati da se popravi, da bude bolji, da bude savršen kao Bog, pa da ga ljubi-mo čitavim svojim bićem. No, time što ljubimo odmah, ljubav prema bližnjemu nije dovršena. Ona se ispunja u onome trenutku kada ljube-ći bližnjega kao samoga sebe, tj. kao grješna i slaba čovjeka, spoznamo da nas kao takve ljubi Bog. Božja zapovijed ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi ispunjava se i dovr-šava onda kada vršimo Isusovu novu zapovi-jed »Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio.« (Iv 13, 34). Ljubav prema bližnjemu očituje Božju ljubav prema čovjeku.

Različite su životne situacije u kojima će i dalje ostati otvoreno pitanje što je Božja volja. No, to nas ne treba zabrinjavati. Samo Bož-ja volja izražena u zapovijedi ljubavi prema Njemu i bližnjemu temelj je istinskoga života svakoga čovjeka. Bez vršenja te jasno izražene Božje volje, sva druga životna traženja Božje volje postaju promašena.

Domagoj Runje

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Hrvatski sveci i blaženici u Litanijama svetih

L itanije, molitveni obrazac satkan od niza kratkih molitvenih zaziva, u kršćanskome su puku izrasle u dragocjen i široko prihvaćen oblik pobožnosti. Mnoštvo litanijskih obrazaca, kako onih ‘tradicionalnih’ tako i onih novijih, otkriva i produbljuje bogatstvo duhovnosti Cr-kve. Među pukom su zacijelo su najraširenije Litanije Blažene Djevice Marije, osobito one s naslovom ‘Loretske’ (Lauretanske), te Litani-je Presv. Srca Isusova. Liturgijskim slavljima vlastite su pak Litanije svetih, kojima se Crkva moliteljica u nekim svečanim slavljima (pri-mjerice u slavlju ređenja i redovničkoga zavje-tovanja te u slavlju posvete crkve i oltara) utječe zagovoru svetih, kod Boga proslavljenih. Tom jedinstvenom zagovornom molitvom očituje se zajedništvo nebeske i zemaljske Crkve, a sveci iz litanijskih zaziva, pokazuju raznorodne putove kršćanske svetosti. U općemu obrascu Litanija svetih zastupljeni su sveci iz svih krajeva svije-ta i iz svih razdoblja povijesti Crkve – na način kako je oblikovan i Opći rimski kalendar – čime se otkriva univerzalnost Crkve, a što je vidljivo također iz zastupljenosti svetaca iz raznih život-nih poziva i oblika služenja u Crkvi.

Opći obrazac (editio typica) Litanija svetih satkan je na način da je predviđena mogućnost za prilagodbe koje su povjerene biskupskim konfe-rencijama za njihova područja, a u obrazac je, po-štujući odredbe prava, moguće unijeti i vlastitosti pojedinih partikularnih Crkava (biskupija) ili re-dovničkih zajednica, kao i druge vlastitosti koje se čine pastoralno razboritim za pojedina slavlja. Pri izradi tih prilagodbi i pri unošenju vlastitosti nužno je, međutim, čuvati nutarnji ustroj općega obrasca Litanija svetih. Nakon uvodnih prošnja upućenih Bogu, niz zaziva svetaca oblikovan je po jasnim kriterijima koji svece raspoređuju u neko-liko skupina, sa zasebnim redoslijedom unutar svake od njih. Riječ je o ovim skupinama: sveti patrijarsi i proroci; sveti apostoli i Gospodinovi

učenici; sveti mučenici; sveti biskupi i crkveni naučitelji; sveti prezbiteri, đakoni i redovnici; sveci iz staleža vjernika laika. Unutar svake sku-pine sveci su poredani kronološki, s time da su na početak kronološki raspoređeni muškarci, a na na kraj žene koje pripadaju toj skupini svetaca i svetica. U općemu obrascu Litanija svetih nema nijednoga blaženika jer su oni povjereni čašćenju pojedinih partikularnih Crkava, ali ih je dopušte-no unijeti u vlastite litanije, pazeći da budu ras-poređeni prema osnovnome ustrojstvu Litanija. Blaženici se, stoga ne stavljaju na kraj litanija, ili na kraj pojedine skupine u litanijama, nego se, prema pripadnosti, smještaju kronološki unutar skupine kojoj pripadaju, i to najprije muškarci, a onda žene (Nota o čašćenju blaženika, 13).

Sveci i blaženici koji se posebno časte u hr-vatskome narodu, uneseni u nacionalni liturgij-ski kalendar Hrvatske biskupske konferencije, u Litanijama svetih pronalaze mjesto prema sljedećem rasporedu: a) u niz svetih mučenika kronološkim će redom biti uneseni: sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Miroslav Bulešić i bl. Alojzije Stepinac, a na kraj toga niza smjestit će se bl. Jula i sestre mučenice (Drin-ske mučenice); b) u niz zaziva svetim biskupi-ma bit će uvršteni zazivi sv. Ćirilu i Metodu te bl. Augustinu Kažotiću; c) skupini svetih prez-bitera, redovnika i redovnica bit će pridruženi ovim slijedom: bl. Gracija Kotorski, sv. Leopold Mandić, bl. Ozana Kotorska i bl. Marija od Pro-petoga (Petković); d) na kraju, u skupini sve-taca iz staleža Kristovih vjernika laika mjesto će naći bl. Ivan Merz. Prema istim kriterijima unose se zazivi svecima u slavljima koja su vla-stita redovničkim zajednicama.

Vlastiti se sveci ‘ne pridodaju’, nego se ’uno-se’ u opće Litanije svetih. Time se pokazuje in-timno zajedništvo Božjega naroda; opća Crkva nije zbir partikularnih Crkava, nego ona opstoji i živi u svakoj od onih partikularnih.

U nekim liturgijskim slavljima u Litanije svetih unose se i naši hrvatski sveci i blaže-nici. Neujednačenost prakse u odabiru mjesta za te naše vlastitosti otkriva nejasnoće glede načina unošenja svetaca i blaženika u Litanije prilagođene krajevnim i mjesnim Crkvama. Molio bih vas za ta pojašnjenja.

D. Maretić

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

ANTE VUČKOVIĆ

Vrtlog grijehaO DAVIDOVU GRIJEHU S BAT-ŠEBOM

Nakon rasprodanog prvog izdanja knjige Ante Vučkovića Vrtlog grijeha u prodaji je drugo, nepromijenjeno izdanje. Knjigu po cijeni od 95,00 kuna

možete naručiti na narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Prođoh zemljom sav svijen od truda,a trag jedva da vidljiv osta,znajuć da za korakom vjereutisnut je biljegondje gdje prašine nema.