Student: Igor Krnjeta

Ante Starčević: Predstavke županie Riečke

Ante Starčević (Žitnik kraj Gospića, 1823. – Zagreb, 1896.) bio je jedan od najvažnijih

i najutjecajnijih hrvatskih političara 19. stoljeća. Studij filozofije započinje na Kraljevskoj

akademiji u Zagrebu, zatim se prebacuje na teologiju u Senju i naposljetku doktorira filozofiju

na peštanskom sveučilištu 1846. godine. Do 1861. radi u jednoj zagrebačkoj odvjetničkoj

kancelariji. Već u školskim danima se priključio ilirskom pokretu te od 1845. u Danici

objavljuje poeziju i razna prozna djela. U tome su vidljive aspiracije mladog Starčevića da

postane piscem raznolikih literarnih formi. Također je bio poznavatelj jezične baštine te je

priredio prvo izdanje Istarskog razvoda. U jezičnim pitanjima se protivio Vuku Karadžiću te

je imao nekoliko oštrijih polemika s njim o jeziku. Godine 1853. biva izabran u književni

odbor Matice hrvatske kao i u uredništvo časopisa Neven, a također sudjeluje u radu Družtva

za povjestnicu jugoslavjansku. Za velikog bilježnika Riječke županije bio je izabran 1861. i za

vrijeme obnašanja te funkcije je napisao četiri županijske predstavke u kojima definira svoj

stav spram svih temeljnih političkih pitanja vezanih za Hrvatsku. Ti spisi poslužiti će kao

osnova programa Stranke prava koju će osnovati sa Eugenom Kvaternikom i Perom

Vrdoljakom iste 1861. godine. Te godine sudjelovat će u radu Hrvatskog sabora te biti glavni

zastupnik ideja o hrvatskom državnom pravu, cjelovitosti hrvatskih zemalja i pravu hrvatskog

naroda na samoodređenje. U državotvornom smislu bio je protivnik bilo kakve veze sa

Austrijom i Ugarskom, a političku budućnost Hrvatske je zamišljao utemeljenu na ugovornom

odnosu između kralja i hrvatskog naroda. U njegovim stajalištima vidljiva je sklonost prema

liberalnim načelima koja je modelirao prema tekovinama Francuske revolucije. Nakon

raspuštanja sabora 1861. Starčević će biti smijenjen sa bilježničke službe zbog političkih

stavova te će 1863. biti osuđen na zatvorsku kaznu. Za saborskog zastupnika bit će opet

izabran 1865. i tada će početi sukobe sa narodnjacima i unionistima. Panslavizam i

jugoslavenstvo smatra pogubnima za hrvatski narod te zbog toga prekida veze sa Ivanom

Mažuranićem i Josipom Jurjem Strossmayerom. Narodnjake i Srbe u Hrvatskoj naziva

Slavoserbima, a hrvatskim Srbima će također negirati i etničko određenje i proglasiti ih

Hrvatima pravoslavne vjere. Muslimane u Bosni će nazivati Hrvatima druge vjere te smatrati

Bosnu dijelom Hrvatske na temelju povijesnog prava. Od 1868. političke tekstove Starčević je

objavljivao u pravaškom glasilu Hervat. Godine 1870. Objavio je Naputak za pristaše Stranke

prava u kojoj proklamira otvorenost stranke svim slojevima i vjerama hrvatskog društva

smatrajući tu otvorenost preduvjetom nacionalnog jedinstva. Nakon Rakovičke bune 1871.

Stranka prava je raspuštena, a sam Starčević uhićen i zatvoren, a po izlasku iz zatvora će se

povući na obiteljsko imanje. Opet je izabran u Sabor 1878. gdje ostaje zastupnikom do smrti.

Zbog unutarnjih stranačkih sukoba istupiti će iz Stranke prava i osnovati Čistu stranku prava.

Ante Starčević je svojim djelovanjem postavio teorijsko-političke temelje suvremene hrvatske

nacionalne države te je još za života nazivan Ocem domovine.

Tema ovoga sažetka biti će analiza i opis sadržaja jedne od predstavki Riječke

županije, točnije one koju je Starčević sastavio dok je obnašao funkciju županijskog velikog

bilježnika u veljači 1861. i kroz njega izrazio osnovne ideje pravaške ideologije.

Predstavka županije riečke je dokument upućen Saboru i progovara o hrvatskoj

prošlosti, trenutnoj političkoj situaciji te budućnosti Hrvatske. Iako je predstavka službeni

dokument, možemo ju smatrati autorskim djelom Ante Starčevića. U uvodu je donesen opći

pregled u kojemu se Starčević ne osvrće previše na naše prostore, kao niti na cjelokupnu

Habsburšku Monarhiju. Zatim progovara o prošlosti u kojoj su Hrvati prikazani idealizirano.

Hrvatski narod opisuje kao požrtvovan te iznimno lojalan i dinastiji kao i trenutnom vladaru

te ističe da su Hrvati među rijetkima u cijeloj Monarhiji koji su zadržali pokornost. Hrvatima

također pridaje vrline poput poštenja i junačkog karaktera te navodi da im je u interesu samo

braniti svoja prava i povlastice. Usprkos tome, bečko središte nesmiljeno gazi i iskorištava

hrvatski narod. Efekt kojem se Starčević nadao da će postići ovakvim prikazom je bio

poticanje Sabora na djelovanje u skladu sa njegovim idejama koje je smatrao jedinim

valjanim za dobrobit Hrvata. U uvodu je najbolje vidljiv patetičan, romantičarski diskurs

kojemu je namjena bila izazivanje emocionalno nabijene reakcije u slušatelja. Karakter

dokumenta je iznimno moralistički i filozofski nastrojen u čemu je vidljiv autorov interes za

filozofiju što je pokazatelj njegova ranijeg obrazovanja.

U opisu trenutnog stanja, Starčević ne pribjegava emocionalno nabijenom prikazu

situacije, već ju prikazuje smirenije i u tom dijelu je vidljiva jedna od funkcija predstavke, a

to je promoviranje pravaške i pro-hrvatske ideologije. Taj dio teksta je najznačajniji zato što

predlaže rješenja kojima je svrha poboljšavanje hrvatskog položaja u Monarhiji. Primjetno je

da je količina teksta koja se bavi tom tematikom vidljivo manja u usporedbi sa opisom

hrvatske prošlosti. Navodi problem odvojenosti Međimurja koje je do 1848. potpadalo pod

ugarsku civilnu vlast, a crkveno je pripadalo Zagrebačkoj biskupiji. Možda i najvećim

problemom smatra razjedinjenost hrvatskih zemalja te posebnu pažnju, osim Međimurju,

pridaje Dalmaciji i Vojnoj krajini. Za razjedinjenost smatra da potiče iz bečkog središta koje

ju namjerno održava. Više se bavi Vojnom krajinom zato što su stanovnici tog prostora

iskazali želju da više ne žele biti pod upravom Beča te da se žele pripojiti Hrvatskoj, dok će

Dalmaciji posvetiti manje pažnje u tekstu zato što Dalmatinci nisu željeli biti pridruženi

hrvatskim zemljama.

Starčevićev stav prema trenutnoj hrvatskoj političkoj situaciji je iznimno negativan te

se ne libi iskazati nezadovoljstvo povodom toga. Nije zadovoljan carem Franjom Josipom I. i

apsolutističkim ustrojem, a posebno kritizira federalističke i centralističke odredbe

Listopadske diplome za koje smatra da ne pogoduju Hrvatima. S druge strane, što se tiče

odnosa prema Ugarskoj, Starčević tom segmentu posvećuje dosta prostora u dokumentu.

Smatra da od Jelačićeva ukidanja realne unije s Ugarskom jedina poveznica jest osoba

zajedničkog vladara. Ugarsku i Hrvatsku smatra ravnopravnima isključivo u pogledu

personalne unije. Autor Mađare doživljava kao manje zlo od Austrijanaca zato što smatra da

Beč radi i na štetu Ugarske. Također ustvrđuje da Hrvati nisu podložni Mađarima te da je

hrvatski narod neovisan i ravnopravan što mu jamči stoljetna ustavnost, odnosno municipalna

prava koja Mađari žele obezvrijediti i ukinuti.

Zaključno možemo ustvrditi da je ova kritika ondašnjeg političkog stanja hrvatskih

zemalja upućena Saboru da bi podigla svijest o trenutnim problemima. Starčević smatra da

Hrvati zaslužuju veća prava zbog silnih žrtava koje podnose na Vojnoj krajini za Austrijance.

Također se ističe borba za hrvatska prava protiv hegemonije koja dolazi izvana – iz Austrije i

Ugarske. Autor navodi da problemi sa Habsburgovcima traju još od potpisivanja Cetingradske

diplome pa do njegova vremena te naposljetku ustvrđuje da će budućnost hrvatskog naroda

biti iznimno loša ukoliko se ne srede odnosi sa Mađarima.