18.H

uman

Rig

hts

Film

Fes

tiva

l6.

-13.

12.2

020

.Ateisti roda

Po starom mitu Bog stvori čovjeka na slikusvoju kao muško i žensko. Dakle, čini se daje Bog i muško i žensko. Ali zašto je ondastvorio rodno biće – rascijepljeno u dva ti-jela? Moguće odgovore na to pitanje nude

feminističke istraživačice koje proučavaju promjene u načinima reprodukcije zajednica. Ono što nam je za sada dovoljno znati jest da ljudske zajednice čija re-produkcija ovisi o sistemima nadmoći, tj. o orođenoj hijerarhiji bića i mišljenja koja postoji samo u jednom malom komadićku prostora i povijesti razvoja homo sapiensa.

Rodna tranzicija nije tek nedavno postala mo-guća, pojavom trans osoba. De Beauvoirino “postaja-nje ženom” (pa i “muškarcem”) jest tranzicija. Rod se pokušava dokazati preko spola koji je tobože stvar tijela – ljudske “biologije”. Ali biologija – organi, kromosomi, hormoni... su jedno, a spol/rod su dru-go. Pripisivanje spola pri rođenju je medicinska kon-vencija koja funkcionira po određenim zakonima. No mnoštvenost života izmiče pravu.

Tako još uvijek osoba ne mijenja rod u doku-mentima na temelju samoodređenja već dobivanjem psihijatrijske dijagnoze (bez obzira jesu li psihičke te-gobe prisutne ili ne), discipliniranjem od strane psihi-jatara, socijalnih radnika – dakle države. Može li naše iskustvo vlastitog tijela, roda, zdravlja, naša osjećanja u vezi bilo čega stati u par formulara i birokratskihprocedura? Samo postojanje moći, kontrole – bilaona utjelovljena u zlonamjernom ravnatelju škole ili

dobronamjernim roditeljima i psihologinji djevojči-ce Sashe iz filma Mala djevojčica Sébastiena Lifshitza – oduzima glas jednom autentičnom biću. A moć koja djeluje na nas vrlo je heterogena i ušutkava nas na različite načine.

Rod i binarnost roda nisu tek kategorije tije-la već i rodovi/žanrovi u jeziku, znanstvenim klasi-fikacijama ( rodovi bilja, ž ivotinja...), u p rocedurama mišljenja (politika, filozofija, znanost, umjetnost...) itd. Rodna tranzicija se dešava u svima njima. U tom pogledu dojmljivi su prijelazi, tranzicije u miješanju osobne i političke povijesti, teorije, filozofije i znano-sti u stilu pisanja Paula B. Preciada, čiju ćete knjigu Apartman na Uranu uskoro čitati na hrvatskome:

“Evo naše epistemološke situacije: treba nam novi model inteligibilnosti, koji je otvoreniji, manje hijerarhijski. Trebamo revoluciju u paradigmi repre-zentacije tijela nalik onoj koju je Kopernik pokrenuo u sistemu reprezentacije planeta. Naspram novih Ptolo-meja, mi smo ateisti sistema spola, roda.” I dalje: “naj-važnija nije ni transrodnost (...), nego ukupnost relaci-ja koje proces transformacije aktivira, i koje su do tada bile zarobljene normom.” Nestaju vrata između Sashe i njezine slobode da pleše.

Lina Gonan

24.11.2020.

And she has closed the door on Sasha, with

a little smile

Kad govorim tebi, malo govorim i malom sebi.

Ovo uopće nije trebalo biti pismo. Započeo sam pisanje teksta o portretnom dokumentarcu u kojem sam te gledao, ali shvatio sam da ti prvo moram nešto reći.

Tebi Sasha, kao i meni, uzglavlje kreveta postaje glazbeni instrument, a dvorište baletna dvorana ili poligon za snježnu kraljicu jedan dva tri. I to je upravo ono što čini razliku između tebe i onih što ti brane sretno djetinjstvo skrivajući se, u ovom slučaju, iza birokracije.

Oni ne znaju da je pubertet za trans ljude nemilosrdan.Oni ne znaju da ogledala postaju neprijatelji.Oni ne znaju da se kretanje zatvorenih očiju vježba tuširanjem. Oni ne znaju da nam vlastito tijelo često čini zlo, uvijamo ga, pretvaramo, zamišljamo. Oni ne znaju da je naše tijelo često suvišno, bolno i pogrešno.

Možda i znaju, ali nije ih briga.

Srećom mnogo je toga između tebe i njih različito, a tvoj pubertet može postati igra, čarolija i istraživanje. Znam to jer ga prolazim sada u dvadeset i petoj, ogledala postaju refleksije promjena koje smo tako dugo čekali, a tuširanje opipavanje neistraženih reljefa u nastanku. Tijelo je tvoje, dodiruješ ga, prilagođavaš, ono je takvo; različito, nježno i jedinstveno.

Mogućnost da stvarima damo drugo značenje, igramo se izvan okvira i žudimo za srećom je ono što je za nas sloboda. Slobodna si dok ne pređeš prag školskih vrata, onda sve postaje zabranjeno. Haljina se gužva u malom ruksaku i priželjkuješ zvono da izađeš na ulicu, odjeneš je i nastaviš vrtjeti piruete.

Kad sam ja bio tvojih godina, transfobija se nije skrivala u kabinetu ili na hodnicima, ona se nije imenovala, a rodna disforija i svako izlaženje iz okvira “normalnog ponašanja” gledalo se kao posljedica neposluha ili problema u obitelji. Nije postojao Zakon o suzbijanjudiskriminacije i svaki homofobni i transfobni napadna LGBTIQ+ zajednicu ostao je nezapažen ili je kaomotiv napada navođeno nešto drugo.

Pogodilo me gledati vašu borbu unutar institucija, u školi, na satovima baleta, ali sretan sam zbog tebe. Sretan sam što tvoj otac dolazi autom u popodnevnim satima s posla i što imaš novaca za odlazak u kliniku vlakom. Veseli me tvoja klasna situacija i razmišljam o svim onima “poput nas” koji nemaju mogućnost odlaska u drugi grad potražiti psihološku pomoć/savjetovanje ili im roditelji to brane.

Sretan sam Sasha, što ti i tvoja generacija svoj pubertet (u privilegiranim okolnostima) možete proživjeti samo jednom, onakav kakav zaslužujete i unaprijed si osigurati što manje medicinskih zahvata i protezanja po bolnicama, i sama znaš da nam institucije još uvijek nisu prijateljice.

Bilo me strah, kao što je strah i svakog roditelja koji djetetu potpisuje blokere i hormonalnu terapiju, ali želja za slobodom i životom bez konstantne patnje

i rodne disforije je jača od straha. Ne postoje riječi kojima se može opisati trenutak transformativnog tijela koje postaje tako naše, tako mi, tako prirodno.

Znaš, i ja sam na psihološka savjetovanja išao vlakom, proces u kojem sam posjećivao psihologinju i psihijatra trajao je godinu dana.

Užasavao sam se pomisli da nisam “dovoljno trans”, da neću dobiti potreban papir za uzimanje hormonalne terapije i medicinske zahvate. Zahvaljujući internetu i vidljivosti zajednice u medijima, puno sam čitao o iskustvima drugih ljudi

u procesu tranzicije i znao sam da se i na samimpsihološkim procjenama rodne disforije trebaponašati rodno normativno. Institucije su, radiaktivizma ljudi iz zajednice, napravile prostora zaLGBTIQ+ osobe, ali, još uvijek, vodeći se rodnobinarnim normativnim društvom kao shematskimplanom tog prostora. Tako se u procesu tranzicijene dopušta iskakanje iz okvira binarnog muško/ženskog rodnog izražavanja i nebinarnim (rodnofluidnim) osobama tranzicija, tj. papiri potrebni zanju nisu dostupni.Zašto ti ovo govorim?

Ljudi će za tobom zatvarati vrata i s dobronamjernim smiješkom, upoznat ćeš ljude koji će te prihvatiti, prijatelje/ice i partnere/ice koji će s tobom ići vlakom gdje god treba, kao moj prijatelj koji je fotografirao ovu sliku, ali uvijek će postojati oni drugi, kojima nećemo biti dovoljno stvarni, dovoljno mi. To je činjenica koju trebaš znati Sasha, ali nikako je ne trebaš prihvatiti, jer, kao što tvoja majka kaže, možda je tvoja uloga da promijeniš stavove zajednice. Možda i nije, to je jednako okej izbor, ali Sasha film o tebi već puno toga mijenja.

Na testosteronu sam dvije godine, a prije dva mjeseca su mi prijatelji/ce i poznanici/e omogućile gornju operaciju. Ne mogu ti opisati koliko sam sretan, kao da tek sad počinjem živjeti. Ti osjećaji početaka su mi se vratili kad sam gledao tvoje dolaske u kliniku,

pogled tvoje majke koja napokon shvaća da postoje načini, da sve ima smisla, podsjetila me na želju koju sam godinama skrivao i napokon ostvario.

A kraj, promatranje tvoje vremenske linije odrastanja kroz fotografije, takve videe sam gledao godinama na YouTubeu, ali samo od osoba koje su nakon puberteta krenule u tranziciju, i gledati takav video malene djevojčice mi ipak govori da sve napreduje. Sve je moguće.

Trebao sam pisati tekst o doksu u kojem sam te gledao, ali htio sam ti reći da si prekrasna i snažna. I znam da si trans žena i da je to deprivilegiran položaj, na duploj margini od moje pozicije trans muškarca jer živimo u patrijarhalnom društvu i pišem ti iz neke vrste privilegije, ali morao sam Sasha.

Želim ti da haljinice nosiš u bilo kojem trenutku, da vrtiš piruete gdje god ti poželiš i živiš svoj (tek započeti) život punim plućima.

I ne brini, kad je teško proći će, a do tad, sviraj zamišljene instrumente i stvaraj svoj mali svijet za igru i preživljavanje.

Espi Tomičić

Kažemo revolucija

Gurui stare kolonijalne Europe u posljednje vrijeme kao da su zapeli da objasne aktivis-tima pokreta Occupy i Indignados, kao i akti-vistima kripl-trans-pederolezbo-interseks i post-porn pokreta, kako ne možemo pove-

sti revoluciju jer nemamo ideologiju. Izgovaraju “ideologija” onako kako je moja majka govorila “muž”. Pa, ne trebamo ideologiju ni muža. Mi, nove feministkinje, ne trebamo muža jer nismo žene. Baš kao što ne trebamo ideologiju jer nismo narod. Ni komunizam ni liberalizam. Niti katoličko-muslimansko-židovske fraze i refrene. Govorimo drugim jezikom. Oni kažu predstavljanje. Mi kažemo eksperimentiranje. Oni kažu identitet. Mi kažemo mnoštvo. Oni kažu kontrola predgrađa. Mi kažemo hibridan grad. Oni kažu dug. Mi kažemo seksualna suradnja i somatska međuovisnost. Oni kažu ljudski kapital. Mi kažemo savez više vrsta. Oni kažu konjsko meso na našim tanjurima. Mi kažemo popnimo se na konjska leđa da skupa pobjegnemo iz globalne klaonice. Oni kažu moć. Kažemo snaga. Oni kažu integracija. Mi kažemo otvoreni kôd. Oni kažu muškarac-žena, bijelac-crnac, ljudsko-životinjsko, homoseksualac-heteroseksualac, Izrael-Palestina. Mi kažemo dobro znaš da je tvoj aparat

Uskoro u izdanju

Multimedijalnog instituta i

Bijelog vala

za proizvodnju istine prestao raditi… Koliko će nam još Galilea trebati pa da ponovno naučimo sami ime-novati stvari? Protiv nas vode ekonomski rat svojom neoliberalnom digitalnom mačetom. Ali, nećemo pla-kati zbog kraja države blagostanja, jer država blagos-tanja bila je također i psihijatrijska bolnica, centar za uključivanje invalida u rad, zatvor, patrijarhalno-ko-lonijalno-heterocentrična škola. Vrijeme je da stavimo Foucaulta na kripl-kvir dijetu i napišemo Smrt klini-ke. Da pozovemo Marxa na eko-seksualnu radionicu. Nećemo disciplinarnom državom igrati protiv neoli-beralnog tržišta. To dvoje se već dogovorilo: u novoj Europi, tržište je jedini rezon vlasti, a država postaje represivna šaka čija će jedina funkcija biti rekreiranje fikcije nacionalnog identiteta putem zastrašivanja si-gurnosnom prijetnjom. Nećemo se definirati kao ko-gnitivni radnici niti kao farmakopornografski potro-šači. Nismo Facebook, Shell ni Google, ni Nestlé niti Pfizer-Wyeth. Ne želimo proizvoditi europska dobra ništa više nego francuska dobra. Ne želimo proizvo-diti. Mi smo živa decentralizirana mreža. Odbijamo građanski status definiran našom proizvodnom ili re-produktivnom snagom. Želimo totalno građanstvo definirano dijeljenjem tehnologija, fluida, sjemena, vode, znanja… Kažu da će se novi čisti rat voditi dro-novima. Mi želimo voditi ljubav s dronovima. Naša je pobuna mir, totalna emocija. Oni kažu kriza. Kažemo revolucija. (Pariz, 20. ožujak, 2013.)

Paul B. Preciado

Uz Futur treći Faraza Shariata

“Nakon seksa s frajerom natopljenog ecstasyjem, potonji će ga upitati odakle dolazi. Iako je za Nijemca to možda bilo nevino pitanje, za Parvisa ga ono čini autsajderom.

Jer, taj isti »Tko sam ja?« više se odnosi na njegovu nacionalnu nego seksualnu pripadnost. Za Nijemce, on nikad neće biti Nijemac, bez obzira na njegovu asi-milaciju. Povrh svega, Parvis ne živi u Berlinu, već u provincijskom Hildesheimu na sjeveru Njemačke. Ia-ko njegovi iranski roditelji, vlasnici lokalnog marke-ta, prihvaćaju njegovu seksualnu orijentaciju, za raz-liku od štićenika izbjegličkog centra u kojem radi kao prevoditelj. Oni se referiraju na njegovu homoseksu-alnost kao na »zarazno sranje«. U tom istom centru, Parvis se zaljubljuje u iranskog izbjeglicu Amona, koji sa starijom sestrom čeka papire. Njihov prvi poljubac u kadi u isti mah je vruć i sočan. U zanosnoj energijikoja združuje rasu, seksualnost, pripadnost i pijanuljubav.”

(Dragan Rubeša: Dom i užas asimilacije, Novi list, 18.10. 2020.)