Atlantida Legenda o Dan’zoru - HDS · Oliver Dragojević jedan je od najistaknu - tijih glazbenika na domaćoj glazbenoj sce - ni. U karijeri dugoj 50 godina ima više od 40 snimljenih

ISSN 1330–4747ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 208

OŽUJAK 2018. | CIJENA 22 kn

Matej Meštrović

Uvijek sam bio protiv sustava i želio svirati samo svoju glazbuNova baletna opera u Splitu

Prvi dio trilogije Atlantida Mirka Krstičevića: Legenda o Dan’zoruBroj u znaku intervjua

Za Cantus govore: Margareta Ferek–Petrić, Burkhard Schmilgun, Tomislav Uhlik, Mile Kekin65. Zagrebački festival

Pobjeda skladateljske debitantice VanneNova tribina HDS–a Moje pjesme, moje molitve

Čedo Antolić i Bruno KrajcarPosljednji pozdravi (in memoriam)

Luka Jugović, Miroslav Miletić, Sandro Zaninović i Milko Kelemen

DR

AGU

TIN

ŠKR

EBLI

N

2

UVODNIKRIJEČ UREDNICE

početak godine nažalost nije donio najljepše vijesti: napustili su nas neki od najvažnijih predstavnika hrvatskog ozbiljnoglazbe-nog stvaralaštva. Niz je 3. siječnja počeo smrću na-šega najizvođenijega »kla-sičara« Miroslava Miletića; tri dana poslije umro je, ne toliko u domovini prisu-tan, predstavnik dijaspore Sandro Zaninović i napo-sljetku najstariji od trojice — Milko Kelemen, sklada-

telj–inovator, avangardist i osnivač Muzič-kog biennala Zagreb. Jesmo li ih pozna-vali dovoljno? Što smo mogli za njih uči-niti a nismo imali priliku, vremena, inicija-tivu...? Iako su sve tri smrti bile prirodne i u dubokoj starosti, svaka nas je iznenadi-la na svoj način. Kao da taj naraštaj nikad neće umrijeti, kao da im status živućih le-gendi već sam po sebi osigurava vječnost i na ovome svijetu. Kao zalog budućnosti ostaje njihova glazba, ali i sjećanja pojedi-naca koja objavljujemo na ovim stranica-ma. Usred prebiranja po osmrtnicama na-išli smo i na ime skladatelja koje je manje poznato strukovnim krugovima u zemlji jer je djelovao i stvarao izvan našeg obzorja. Riječ je o Luki Jugoviću, koji je životni put počeo i završio u Bolu na otoku Braču, a zrelo doba stvaranja proveo u Beču. Vijest o njegovoj smrti prošloga kolovoza stigla je na našu adresu sa zakašnjenjem, a to intrigantnija bila je potraga za svjedocima njegova života. Put nas je odveo do naj-živopisnijeg stanovnika njegova Bola, me-dijski eksponiranog svestranog umjetni-ka, pisca, pjesnika, kipara, slikara i reda-telja Ivice Jakšića Čokrića Puke koji nam je darovao predivno sjećanje na svojega nekadašnjeg učitelja glazbe, stvorivši ek-skluzivno za časopis Cantus pravo lite-rarno remek–djelo. Iz njegova nadahnu-tog osvrta na život svojega sumještanina, Luka Jugović izviruje kao svima nam drag poznanik. Zahvaljujemo od srca autoru na tekstu, koji se odrekao honorara uz molbu da se tek dva primjerka časopisa pošalju njemu na Bol i skladateljevu sinu u Beč. Pošiljke su na putu.

Uz sjećanja na umrle, u ovom broju dono-simo i mnoge intervjue, više nego obično.

Za sve prijedloge i upite na raspolaganju su elektronička adresa [email protected] ili broj telefona 01/48 25 360.

Ugodno čitanje u ime uredništva želi vam

Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

Održana Izvanredna skupština Hrvatskog društva skladatelja, usvojen novi Statut

U utorak, 27. veljače 2018. održana je Izvanredna skup-ština Hrvatskog društva skla-datelja. Unatoč

ekstremnim vremenskim uvjetima, zbog kojih su se brojni članovi koji žive u drugim dijelovima Hrvatske ispričali, na Skupštini se okupilo 57 redovitih članova. Povod Skupštini bilo je usvajanje novog Statuta, pri-lagođenog izmjenama i dopunama Zakona u autorskom i srodnom pravu (ZASP), što je pak posljedica direktive Europske komisije o kolek-tivnom ostvarivanju prava (2014/26/EU). Na Skupštini koja se održala pod predsjedanjem predsjednika Društva Ante Pecotića, prisutnim je

članovima objašnjena potreba do-nošenja novog Statuta. Glavni tajnik Antun Tomislav Šaban cijeli prijedlog tog dokumenta detaljno je analizirao kako bi članovima iznio sve promje-ne. Nakon rasprave i odgovora na postavljena pitanja, prisutni članovi su jednoglasno usvojili novi Statut. U skladu s novim Statutom, Društvo će ubuduće imati Opću skupštinu i Skupštinu predstavnika, koja se sa-stoji od dvanaest članova i bira se na mandat od četiri godine, što je vrlo slično dosadašnjem Predsjedništvu Društva. Također se uvodi Uprava Društva koju čine predsjednik, do-predsjednik i glavni tajnik. Na po-sljednjoj točki dnevnog reda članovi su jednoglasno izabrali dosadašnje članove Predsjedništva u Skupštinu

predstavnika. S obzirom na to da su svi oni izabrani u Predsjedništvo 2016. godine na četverogodišnji mandat, time se osigurao kontinui-tet mandata, uključujući predsjedni-ka i dopredsjednika Društva, koji se u četverogodišnjim ciklusima izmje-njuju među predstavnicima ozbiljne glazbe i popularne glazbe. Sljedeći redoviti izbori za Skupštinu pred-stavnika i Nadzorni odbor održat će se prema dosadašnjem raspo-redu 2020. godine. Rad Izvanredne skupštine trajao je sat i pol, nakon čega su članovi nastavili druženje na prigodnom domjenku. Sljedeća redovita Opća skupština najavljena je za 13. svibnja. (HDS)

Unatoč ekstremnim vremenskim uvjetima, na Skupštini se okupilo 57 redovitih članova

Izvanrednom skupštinom predsjedao je predsjednik HDS–a Ante Pecotić, uz svojeg zamjenika Mladena Tarbuka, a prijedlog novog Statuta predstavio je glavni tajnik Antun Tomislav Šaban

3

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Z av r š io je nagradn i na t ječa j za ugos t i te l je ko j i u redn im p laćan jem naknada za p rava au tora i g lazben ika poš tu ju n j ihov rad

HDS ZAMP, Neno Belan i Fiumensi u Hrvatskoj Kostajnici priređuju najbolji provodUgostitelji koji su sudjelovali u nagradnom natječaju HDS ZAMP–a pokazali su svijest o vrijednosti glazbe za njihovo poslovanje

Piše: Marina Ferić Jančić

C affe bar Ko s t a r i k a iz Hrvatske Kosta jn ice pob j e dn i k je natječaja

HDS ZAMP–a Najbolja glazba za najbolji provod koji je tijekom prosinca 2017. na društvenim mrežama organiziran za ugo-stitelje koji se učinkovito koriste glazbom i urednim plaćanjem naknada za prava autora i glazbenika poštuju njihov rad. U natječaj su se uključili ugo-stitelji s mnogih područja Hr-vatske, a pobjednik natječaja i osvajač nastupa Nene Belana i Fiumensa, uz svu potrebnu tehničku podršku, je caffe bar Kostarika, čija je objava prikupi-la čak 24.685 lajkova. U njihovu kampanju, mnogim dijeljenjem objave, uključili su se stanovnici Kostajnice, ali i sam Grad.

Nastupu se vesele i Neno i Fiumensi:

»Drago mi je vidjeti zanimanje ugostitelja iz cijele Hrvatske za nagradni natječaj HDS ZAMP–a. Veliko zanimanje znači i ra-zvijenu svijest o važnosti glaz-be u poslovanju kafića, resto-rana i klubova. Važno mi je to i

kao glazbeniku, ali i kao posje-titelju omiljenih mjesta u kojima pijem kavu ili se družim s prija-teljima. Većinu tih mjesta oda-brao sam upravo zbog glaz-be koja se tamo pušta. Hvala stručnoj službi ZAMP što je za najbolji provod odabrala glazbu mojih Fiumensa i mene, veseli-mo se nastupu i tulumu«, izjavio je Belan.

I glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec čestitao je po-bjednicima: »Čestitamo caf-fe baru Kostarika i svim dobit-nicima ostalih nagrada. Ovo je prvi put da smo priredili natje-čaj za ugostitelje koji se kori-ste glazbom i uredno za takvo korištenje imaju odobrenje au-tora. Kao most između autora i glazbenika i onih koji se glaz-bom koriste, htjeli smo i ovim natječajem osvijestiti glazbu kao učinkoviti alat u poslovanju (posebice u turizmu i ugostitelj-stvu), a autorske naknade kao vrlo isplativu investiciju. Činjeni-ca da su se u natječaj uključili ugostitelji iz mnogih krajeva Hr-vatske, posebno veseli«, ista-knuo je Marčec.

Ostale nagrade

Drugu nagradu i organiziranje glazbene večeri uz tehničku potporu osvojio je caffe bar La-

nia iz Belog Manastira, a osva-jači ostalih nagrada su:

Restoran Grešna gorica, Desinić — deset originalnih CD–ova hrvatskih glazbenika po vlastitom izboru;

Restoran hotela Panorama, Prelog — četiri karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj;

Caffe bar Palace, Vinkovci — četiri karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj;

Bistro i noćni bar Dijana, Trnovec Bartolovečki — dvije karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj;

Kovač čarda, Suza — dvije karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj;

Insomnia Club & Lounge bar, Rijeka — dvije karte za koncert hrvatskog glazbenika ili grupe koji se održava u Hrvatskoj.

Čestitamo svim dobitnicima nagrada. Drago nam je što se koriste glazbom tako da ona radi za njih. Svakako, javit ćemo i kakav su provod u caffe baru Kostarika u Hrvatskoj Kostajnici priredili Neno Belan i Fiumensi.

Caffe bar Kostarika iz Hrvatske Kostajnice pobjednik je natječaja HDS ZAMP–a Najbolja glazba za najbolji provod koji je tijekom prosinca 2017. na društvenim mrežama organiziran za ugostitelje koji se učinkovito koriste glazbom i urednim plaćanjem naknada za prava autora i glazbenika poštuju njihov rad

N a j a v a s v e č a n e d o d j e l e 2 3 . o ž u j k a 2 0 1 8 . u S p l i t u

Dobitnici Porina za životno djelo

2018. Ovogodišnji dobitnici su pijanistica Pavica Gvozdić, legenda glazbene scene Oliver Dragojević te autor i književnik Jakša Fiamengo

Piše: HDS

P avica Gvozdić uva-žena je hrvatska pijanistica i pedago-ginja. Diplomirala je i magistrirala na za-grebačkoj Muzičkoj

akademiji. Među mnogim priznanjima koje je primila u domovini valja istaknuti nagrade Vladimir Nazor, Josip Slavenski, Milka Trnina, Orlando i Marul. Koncertna pijanistica i profesorica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji ujedno je i gostuju-ća profesorica majstorskih tečajeva na više sveučilišta i konzervatorija u Kanadi, Portugalu, Japanu i na Kubi. Nastupala je u najvećim europskim glazbenim sre-dištima, svirajući recitale te nastupajući s najuglednijim orkestrima i dirigentima. Oliver Dragojević jedan je od najistaknu-tijih glazbenika na domaćoj glazbenoj sce-ni. U karijeri dugoj 50 godina ima više od 40 snimljenih albuma, live albuma i kompi-lacija, a sa Zdenkom Runjićem ostvario je višegodišnju plodonosnu suradnju. Jedan je od Porinom najnagrađivanijih izvođača i jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji se mogu pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju. Spektakularnim koncertom u rasprodanoj zagrebačkoj Areni prošle je godine proslavio 70. rođendan te obilježio pola stoljeća uspješne glazbene karijere.

Akademik Jakša Fiamengo cijenjeni je hrvatski pjesnik te autor tekstova mnogih klapskih, pop i zborskih pjesama dalmatinskog melosa, među kojima su Piva klapa ispo’ volta, Na-dalina, U prolazu, Infiša san u te i mnogih drugih. Autor je i 16 knjiga poezije te dobit-nik državnih priznanja za književnost. Od 2014. redoviti je član Hrvatske akademi-je znanosti i umjetnosti. Njegove pjesme pjevaju najveća imena hrvatske glazbene scene. Kao legenda dalmatinske pjesme, dobitnik je glazbene nagrade Porin 2002. i 2007. godine.

Pijanistica Pavica Gvozdić

Pjevač Oliver Dragojević

Pjesnik Jakša Fjamengo

4

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

P r e d s t a v a s l o v e n s k o g k a z a l i š n o g h i t a u h r v a t s k o j i n a č i c i u p r i z o r e n a 8 . v e l j a č e 2 0 1 8 . u z a g r e b a č k o m k l u b u S a x !

Od tišine do glazbe: od Saxa do cijele Hrvatske!Autori predstave Jure Ivanušić i Marko Vezovišek, na prijedlog HDS ZAMP–a, originalnu verziju proširili su pripoviješću o povijesti autorskih prava

Piše: Aleksandra Marković

Z agrebački klub Sax 8. veljače 2018. bio je is-punjen do posljednjeg mjesta na posebnoj izvedbi predstave Te-atra Erato Od tišine

do glazbe koju od ove godine prati i podupire HDS ZAMP. Autori predstave Jure Ivanušić i Marko Vezovišek, na pri-

jedlog HDS ZAMP–a, originalnu verziju slovenskog kazališnog hita doradili su tako da su, uz priču o povijesti glazbe, u scenarij dodali i dijelove koji opisuju povijest razvoja autorskih prava i borbu autora za svoja prava.

Glazbeno putovanje

Na ekskluzivnoj izvedbi predstave u novom ruhu, glumci i glazbenici Ivan Đuričić i Saša Miočić poveli su oku-pljene na glazbeno putovanje od primi-tivnih glazbenih obrazaca iz kamenog doba preko razdoblja antičke Grčke i Rima sve do raskoši klasicizma, ro-mantizma i baroka te naposljetku do jazza, bluesa i rock–glazbe 20. stolje-ća. Uz duhovite anegdote potkrijeplje-ne živim primjerima na klaviru, gitari, saksofonu i mandolini, Đuričić i Miočić predstavili su alternativni glazbeni kuri-kulum prikladan školarcima, ali i njiho-vim roditeljima.

»Od tišine do glazbe pokazuje koliko je povijest glazbe raznovrsna i koliko može biti zabavna, što se katkad iz-gubi u strogosti školskog sustava. Že-lja nam je potaknuti gledatelje na otkri-

vanje nove glazbe i podsjetiti ih koliko je život ljepši uz glaz-bu«, izjavio je uoči izvedbe glumac Ivan Đuričić.

Dobra posjećenost

Uz predsjednika HDS–a, Antu Pe-cotića, i glavnog tajnika Društva, Antuna Tomisla-va Šabana, predstava je oduševila i brojne glazbenike i autore koji su se odazvali pozivu stručne službe ZAMP (Alfi Kabiljo, Vanna, Gordan Mura-tović Coci, Đelo Jusić mlađi, Elis Lo-vrić, Meritas i mnogi drugi). »Nisam uspjela naći ni jednu zamjerku, pred-stava je pravo osvježenje! Dvojica izu-zetno talentiranih glumaca i glazbeni-ka napravila su sjajnu priču i približila je mnogima. Ovih sat vremena prošlo je u trenu i u jednom dahu. Čestitam im svim srcem!« oduševljena izvedbom bila je i glazbenica Paula Jusić. Direk-tor HDS ZAMP–a, Nenad Marčec,

također je bio među gledateljima: »Dra-go mi je što, između ostalog, predstava na iznimno zabavan i pitak način upo-znaje najmlađe s vrijednošću autora i autorskog rada. Djeci koja će jednoga dana odabrati taj poziv, pomaže shva-titi kako autorska prava osiguravaju da od tog rada mogu i živjeti, a one koji se možda odluče za druga zanimanja, predstava uči poštovati kolege kreativ-ce. Glumcima i ovoj glazbeno–eduka-tivnoj komediji želim kontinuiran uspjeh i gledanost, a veseli me što će je, uz potporu HDS ZAMP–a, vidjeti školarci diljem Hrvatske.«

Predstavu je korisnom i zabavnom ocijenio i predsjednik HDS-a Ante Pecotić

Andrija i Vanna Vrdoljak uz Milana Majerovića-Stilinovića

5

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

U H D S – u o d r ž a n a p r v a t r i b i n a M o j e p j e s m e , m o j e m o l i t v e

Čedo Antolić: Meni je poezija ŽivotVoditelj i inicijator projekta je Slavko Nedić, skladatelj i radijski urednik

Piše: Aleksandra Marković

H rvatsko društvo skladatelja po-krenulo je novu tribinu — Moje pjesme, moje molitve, da bi se

predstavili hrvatski autori i njihove skladbe duhovnog karaktera.

Doajen scene

Gost prve tribine, održane 31. si-ječnja 2018. u dvorani HDS–a u Zagrebu, bio je jedan od doajena hrvatske glazbeno–duhovne sce-ne, na kojoj je prisutan od 1969. godine — Čedo Antolić. Objavio je šest albuma i primio brojne nagra-de, uključujući četiri Porina.

Na početku večeri riječ dobrodoš-lice prisutnima je uputio glavni taj-nik HDS–a, Antun Tomislav Šaban, kazavši da Hrvatsko društvo skla-datelja ima dugu tradiciju organi-ziranja tribina: »Neki se još sjećaju glazbenih tribina koje je vodio po-kojni Ivan Percl. Prije dvije godine pokrenuli smo tribinu Nota mog ži-vota pod vodstvom Voje Šiljka, a sada se veselimo novom projektu.

Odličan odziv publike večeras do-kaz je velikoga zanimanja za pje-sme ove tematike.«

Spontano i simpatično

Voditelj i inicijator projekta je Slavko Nedić, skladatelj i urednik glazbenog programa Hrvatskoga katoličkog radi-ja. Program je zamislio tako da najprije o nastanku i »životu« pjesme razgova-ra s autorom, nakon čega se tekst od-vaja od glazbe te se ona tako »ogolje-na« prezentira publici. Iako je Nedić za Čedu imao unaprijed pripremljena pita-nja i najave, razgovor se vrlo brzo pre-tvorio u improvizaciju. Publika je spre-mno prihvatila taj odmak od zamišlje-nog koncepta, jer se dogodio sponta-no i simpatično, popraćen Čedinim ša-lama »na svoj račun«.

Nakon što bi Rene Medvešek, filmski i kazališni glumac i redatelj, pročitao sva-ku pjesmu, slijedile su i njihove glazbe-ne interpretacije. Pjesme Zašto, Tama i Nakon svega uz Čedu je izveo nje-gov zbor Hrid te sin Matija Antolić, dok je pjesmu Stvaranje izveo zbor Izvor. Zadarska pjevačica popularne duhov-ne glazbe Željka Marinović za tu je pri-godu izvela pjesmu Tragovi, izrazivši sreću i zahvalnost na njihovoj dugo-godišnjoj uspješnoj suradnji i prijatelj-

stvu koje je iznjedrilo i dva Porinom na-građena albuma: Želim Ti dati najbolje 2001. te Svjetionik 2009. godine. »Ne-brojeno sam puta pjevala Čedine pje-sme, no svaki put mi je kao prvi, dubo-ko sam s njima povezana«, emotivna je bila Željka.

Glazba kao siroče

Iako narušena zdravlja, Čedo zrači po-sebnom duhovnošću i energijom: »Ako imaš talenta za pjesništvo, onda u sva-kom trenutku stvaranja dolazi do sim-bioze. Ne mogu reći kako moje pjesme nastaju, no najviše stvaram noću. Sje-ćam se anegdote kad me nazvao Mat-ko Petrić i rekao: ‘Putujem za Komižu, more valja.’ Nakon te izjave, u milise-kundi mi je sinuo nastavak: ‘A drvo pje-va pjesmu trpljenicu.’ Nisam znao oda-kle se on pojavio ni što znači ta riječ. Meni je poezija Život, sa svim njego-vim svakodnevnim sitnicama na kojima sam zahvalan Bogu.«

Slavko Nedić je na kraju tribine zahvalio organizatoru, rekavši: »Za hrvatsku du-hovnu glazbu često znam reći da je si-roče: za crkvu je ona previše rokerska ili presvjetovna, a za ‘svjetovni’ milje pre-više ‘crkvena’ jer spominje Isusa. Zato hvala HDS–u što nam je pružio priliku za predstavljanje takve vrste glazbe u

ovom ekskluzivnom prostoru.«

Na drugoj tribini Moje pjesme, moje molitve, posljednje srijede u veljači, go-stovat će osebujni autor i interpret Bru-no Krajcar. Bruno je na nedavno zavr-šenom Zagrebačkom festivalu izveo autorsku pjesmu Pozitiva. Vjerujemo da će i večer predstavljanja njegova stvaralaštva zračiti jednakom »poziti-vom« kao što je bila i Čedina.

Nakon svegaNoć se prosula ko topla kiša Odraz neba u lokvamaTišina otkrila je ritam srcaDubine svemiraBez buke s ulice i vreve gradaSve se u jednom trenu pronašloBez svih ambicija, bez običajaBez modnih ukrasaŠto nam je ostalo od svih ljepotaIskra u očima ili praznina što se vidjet možeU sličnim noćimaPa nam se učini da nije vrijedno sve ovo lutanjeAli u duši ono malo svjetlo postavlja pitanjeI kada nakon svega, sred punineU svakoj pori, među ljudimaPronađem smisao i Krista živaMogu mirno sklopit oči za nova buđenja

Čedo Antolić

Čedo Antolić s gitarom, te voditeljem nove HDS-ove tribine Slavkom Nedićem i svim sudionicima prve tribine Moje pjesme, moje molitve

6

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.O d r ž a n a d r u g a t r i b i n a i z c i k l u s a M o j e p j e s m e , m o j e m o l i t v e

Bruno Krajcar kao autor glazbe i tekstaSkladatelj, kantautor, glazbeni producent, radijski voditelj i veliki poznavatelj istarske narodne baštine

Piše: Antun Tomislav Šaban

U dvorani Društva odr-žana je 28. veljače 2018. druga tribina Moje pjesme, moje molitve pod vod-stvom Slavka Nedi-

ća. Nakon Čede Antolića, kojemu je bio posvećen prvi termin nove tribine HDS–a, ovaj put je gost bio Bruno Krajcar: skladatelj, kantautor, glazbe-ni producent, radijski voditelj te veliki poznavatelj svoje rodne Istre i njezine glazbene baštine.

Autor teksta i glazbe

Kako Krajcarovo stvaralaštvo obuhva-ća širok spektar dje-

la koja se

mogu svrstati u jazz, etno, pop–glazbu (nedavno je nastupio na Zagrebačkom festivalu svojom pjesmom Pozitiva!), no i sakralnu i duhovnu glazbu, pa i djela koja se oslanjaju na njegov etnografski i melografski rad na domaćem mu istar-skom terenu, za ovu tribinu odabrano je pet njegovih pjesama (on je autor teksta i glazbe), koje pripadaju njego-vu duhovno–glazbenom opusu. Tek-stove je čitala dramska umjetnica Mila Elegović, dok su se Krajcaru za klavi-rom u pjevanju pridružili Lea Dekleva i zbor Skac predvođen Tamarom Perc, koja se predstavila i kao vrsna klasič-na gitaristica.

Osim što je uvažen kao kompetentan glazbenik i glazbeni organizator, Kraj-

car je omiljen među suradnicima i kao dobar čovjek, što se, prema mišljenju mnogih, posebno odražava u njegovu opusu duhovne glazbe.

Iznenađenje na kraju

S voditeljem Nedićem, Bruno je do-taknuo i temu svoje tragedije, gubit-ka kćeri Lucije, te izveo dvije njoj po-svećene pjesme, nastale tih najtežih dana njegova života. Njegova iskrena duhovnost i duboka vjera u vječni ži-vot, pretopljene u prekrasnu glazbu, posebno su se dojmile mnogobrojne publike.

Na kraju iznenađenje: iz publike je istu-pila Tereza Kesovija i spontano, uz Bru-nu za klavirom, izvela njegovu pjesmu Oči duše, naslovnu pjesmu sa svoje-ga posljednjeg albuma, nagrađenog Porinom.

I ova tribina pokazala je da za novi pro-jekt HDS–a Moje pjesme, moje molitve postoji zainteresirana publika te da se na taj način mogu odlično predstaviti opusi duhovne glazbe hrvatskih skla-datelja i tekstopisaca, članova Društva. Do kraja proljetne sezone predviđene su još dvije tribine.

Krajcarova iskrena duhovnost i duboka vjera

u vječni život, pretopljene u prekrasnu glazbu, posebno su se dojmile mnogobrojne publike

Bruno Krajcar bio je gost druge tribine Moje pjesme, moje molitve u dvorani HDS-a

Svi sudionici tribine posvećene Krajcaru uz glavnog tajnika HDS-a Antuna Tomislava Šabana

7

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

U s p j e h u g l e d n o g p i j a n i s t a , s k l a d a t e l j a i a r a n ž e r a s k o n c e r t n i m p r e d s t a v l j a n j i m a o b r a d e V i v a l d i j e v a Č e t i r i g o d i š n j a d o b a i p r a i z v e d b o m K i n e s k e r a p s o d i j e

Matej Meštrović, Vivaldi i KineziVivaldijeve antologijske evokacije godišnjih mijena zaživjele su na koncertima u autorski dopunjenim inačicama za tri klavira, kao i za violinu, klavir i gudače, nakon čega je logično slijedila i narudžba Zagrebačke filharmonije u povodu proslave kineske nove godine 2018.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

M ožemo reći da je skladatelj Matej Meštrović (Zagreb, 1969.) široko prihva-ćen ne samo na

koncertima na kojima nastupa kao pi-janist nego i u audio–vizualnim mediji-

ma koji rado emitiraju njegove skladbe. Kao klavirskog virtuoza i autora glazbe, osobito ga vole mlađi posjetitelji kon-cerata. Njegova zamisao da se, kao poseban aranžerski projekt, prihvati obradbi Vivaldija, pokazala se i doka-zala kao izuzetno zanimljiv i sasvim po-seban pothvat.

Prihvatio se jedne od najpoznatijih skladbi barokne glazbe Le quattro sta-

gioni (Četiri godišnja doba), niza od če-tiri violinska koncerta koje je Antonio Vivaldi skladao oko 1721., a tiskom u Amsterdamu objavio 1725. godine, za-jedno s još nekim koncertima kao sku-pno izdanje pod naslovom Il cimen-to dell’armonia e dell’inventione (Iza-zov harmonije i invencije). Baveći se tim projektom već nekoliko godina, Matej Meštrović je osobito praizvedbom ver-zije za tri klavira, djelomično i harmoni-

ku, na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama 25. srpnja 2016. i praizvedbom verzije za violinu, gudački orkestar i klavir na koncertu u Hrvatskom glazbenom za-vodu u Zagrebu 14. studenoga 2017., potvrdio opravdanost upuštanja u tu svojevrsnu skladateljsko–interpreta-cijsku pustolovinu. Pristajanje drugih uglednih glazbenika na ostvarivanje te, može se reći, Meštrovićeve opsesije i »zaraze« Vivaldijevom glazbom u sva-

Čarobnjak Meštrović leti u zraku nakon uspješne praizvedbe svoje Kineske rapsodije na koncertu OFF-ciklusa Zagrebačke filharmonije u kojoj su angažirani izvorni kineski virtuozi na tradicijskim glazbalima, Tu Shan Xiang (pipa), Zhan Pei (zheng) i Bai Yu (erhu), a dirigirao je Njujorčanin Jonathan Griffith

DAV

OR

PUKL

AVEC

/PIX

SELL

8

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Naizdašnija potpora DruštvaMatej Meštrović dobitnik potpore na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja

Na natječaj koji je bio otvoren od 4. prosinca 2017. do 16. si-ječnja 2018., kojim se podupi-re aktivnost hrvatskih sklada-telja na međunarodnoj glaz-benoj sceni ili tržištu, pristiglo je sedam prijava, od kojih no-sitelji triju prijavljenih projekata nisu zadovoljili formalne uvjete natječaja.

Prema propozicijama Pravilni-ka za evaluaciju pristiglih pro-jekata i vrednovanja, pri oda-biru su uzimani u obzir sljedeći parametri:

1. profesionalnost i vjerodo-stojnost zahtjeva koji se odnose na međunarodni i globalni kontekst

2. umjetnički doseg, orga-nizacijsko i financijsko obrazloženje predloženog projekta

3. transparentnost i dobro gospodarenje raspoloži-vim sredstvima

4. dosadašnji dosezi, ugled i značaj.

Stručno povjerenstvo, koje čine Tonči Huljić (predsjednik), Sil-vije Varga i Tibor Szirovicza, u skladu s propozicijama natje-čaja odabralo je autorski projekt Mateja Meštrovića — Tri rap-sodije za klavir i orkestar, ko-jem će dodijeliti financijsku pot-poru u iznosu od 150.000 kn. Riječ je o projektu koji obuhva-ća snimanje sa Zagrebačkom filharmonijom, koncertnu pro-mociju u Hrvatskoj, ali i u SAD–u u prestižnoj dvorani Carnegie Hall, objavljivanje i distribuciju snimljenog materijala na svim digitalnim platformama u svije-tu u izdanju PARMA Recording-sa i u suradnji s Naxos America. Stručno povjerenstvo je zaklju-čilo da taj projekt svojim umjet-ničkim i profesionalno predstav-ljenim materijalom može prido-nijeti promicanju glazbenog stvaralaštva hrvatskih autora na međunarodnoj sceni i ujed-no ostvariti prepoznatljivost Hr-vatske, njezine kulture, glazbe i identiteta.

Matej Meštrović od 2009. djeluje u dinamičnom klavirsko-udaraljkaškom triju Orient Expresto, koji čine još i pijanistica Kristina Bjelopavlović Cesar te udaraljkaš i skladatelj Borna Šercar

DR

AGU

TIN

SKR

EBLI

N

9

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

ki put drukčijim instrumentacijama, a u osnovi trajno na njegov osobni na-čin, uvjerava u izvornost ideje i njezinu snažnu inspirativnost.

Pokazalo se da je glazba koju na te-meljima Vivaldijevih predložaka osmiš-ljava i za izvođenje nudi Matej Meštro-vić, a koja se rađa u njegovoj sklada-teljskoj »radionici«, izrazito individualna, nadahnuto samosvojna, izričajno bli-ska džezističkom idiomu kao i nekim drugim izrazima popularnije glazbe, ri-tmički izuzetno »udarna«, a opet u for-mi i onom »nečem« vivaldijevski prepo-znatljivom zapravo izvorniku zadivljuju-će vjerna pa time na svoj način i ned-vojbeno »svevremenska«. I upravo za-hvaljujući tim značajkama, očito i drugi glazbenici rado prihvaćaju Meštroviće-vu ideju, priključuju se njegovim projek-tima i surađuju u njihovoj realizaciji.

Ekipa iz snova

Naime, okupivši u dubrovačkom pro-jektu danas najuglednijeg hrvatskog jazz pijanista Matiju Dedića, čije su im-provizacije apriorno na tragu skladatelj-ske djelatnosti, kao i virtuoznog turskog pijanista, harmonikaša i skladatelja Ha-kana Alija Tokera, dok su u verziji za vi-olinu, klavir i gudački orkestar uz nje-ga osobno za klavirom sudjelovali još i sjajni ruski violinist Yuri Revich i Hrvatski komorni orkestar pod ravnanjem Mira-na Vaupotića, potvrdio je Matej Meštro-vić uvjerljivost svoje ideje, kao i iz nje ro-đene glazbe, kao nešto u čemu mu se doista rado pridružuju i drugi vrsni glazbenici.

Verzija s Dedićem i Tokerom posti-gla je u međuvremenu i međunarod-no priznanje, budući da je CD s njiho-vom izvedbom Vivaldijevih koncerata u Meštrovićevoj obradbi objavila američ-ka tvrtka Navona Records, a taj je no-sač zvuka u prodaji u globalnoj distri-buciji prestižnog Naxosa i očito nailazi na oduševljeni prijem kod slušatelja di-ljem svijeta. Podatak je to jedinstven i na svjetskom planu i o razmjerima i do-metima popularnosti koju time hrvat-

ski glazbenik ostvaruje zapravo je ne-potrebno trošiti previše riječi. Ali trebalo se predstaviti i domaćoj publici, budući da je priznanja nerijetko najteže postići »doma«, zar ne? Dakle, kako bi činje-nicu da je američka tvrtka objavila CD s njegovom verzijom Vivaldijevih Četi-riju godišnjih doba objavio što većem krugu ljubitelja glazbe u Hrvatskoj, or-ganizirao je Matej Meštrović s Matijom Dedićem i Hakanom Alijom Tokerom u vlastitoj »režiji« i na vlastiti rizik tijekom listopada 2017. koncerte i predstavlja-nje CD–a u četiri nacionalne kazališne kuće pa su tako trojica sjajnih virtuo-za nastupila 15. listopada u HNK–u u Zagrebu, 16. listopada u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci, 18. listopada u HNK–u u Splitu i 20. listopada u HNK–u u Varaždinu.

Trideset prstiju

Koncerti su održani u do posljednjeg mjesta popunjenim kazalištima. Tisu-će su slušatelja, uglavnom mlade pu-blike, koja možda i ne posjećuje kon-certe s klasičnim predznakom ili nije posebno zainteresirana za Vivaldija, ali očito voli slušati nešto novo i drukčije, posebno u jazz idiomu i svakako zna uživati u glazbenoj energiji koju tako prezentirana svirka isijava, pohrlile na te koncerte. Prema uvijek gromogla-snom pljesku bilo je moguće zaključiti da je užitak u onome što su čuli bio do-ista velik. Osobno sam to doživjela na koncertu u HNK–u u Varaždinu i uvjeri-la se u domete muziciranja koje se pro-tezalo od najtananijih osjećajnih piana, osobito dojmljivh ulomaka sa sudjelo-vanjem harmonike, do urnebesnih for-te fortissima, od solističkih preludiranja i meditacija do zaglušujućih erupcija triju klavira na kojima je trideset prstiju tro-jice virtuoza raspredalo svoja viđenja Vivaldijevih slika s proljetnim lahorom, ljetnom žegom, jesenskim olujama i blagim padanjem snježnih pahulja. Da, u svakom je trenutku bilo moguće divi-ti se realizaciji ideje koja je eto i u svjet-skim razmjerima prepoznata kao nešto posebno. A na tome svakako valja svoj trojici glazbenika od srca čestitati.

Urnebesno odobravanje

Verzija predstavljena na koncertu Hr-vatskog komornog orkestra 14. stude-noga bila je na programu s još jednim nadasve uspjelim dokazom inspiracije Vivaldijevim Godišnjim dobima, naime s glazbom Astora Piazzolle. Argentinski je tango danas posebno rado izvođen, a Piazzolla, koji je od 1965. do 1970. godine ispisao niz od četiri skladbe in-spirirane tangom koje su bile izvođene odvojeno da bi se tek naknadno uvri-ježilo prihvaćanje četiriju djela kao su-ite s nazivom Cuatro Estaciones Por-teňas, ili samo Estaciones Porteňas, Četiri godišnja doba iz Buenos Airesa, tom je suitom ostvario svjetska prizna-nja. Glazba je izvorno napisana za kvin-

tet u kojemu je Piazzolla svirao bando-neon, a dionice uključuju izvedbu na violini (violi), električnom klaviru, gitari, kontrabasu i bandoneonu, toj u Juž-noj Americi omiljenoj varijanti glazbala iz obitelji harmonika, dok oznaka por-teňas upućuje na oznaku za stanovnike lučkoga grada, konkretno na stanovni-ke Buenos Airesa.

Dakle, Meštrovićeva Četiri godišnja doba, sva četiri violinska koncerta s au-tentičnim rasporedom stavaka onako kako ih je osmislio Vivaldi, bila su izve-dena u drugom dijelu koncerta i upravo zahvaljujući vrhunskoj bravuri violinista Yurija Revicha, a svakako i Meštrovi-ćevoj virtuoznoj energiji za klavirom, uz koncentrirano sviranje Hrvatskog ko-mornog orkestra, praizvedba je izazva-la urnebesno odobravanje brojnih slu-šatelja. Na programskom listiću kon-certa u HGZ–u citirana je izjava Mateja Meštrovića koju i ovdje navodim: »Na-kon CD–a 4 godišnja doba za 3 klavi-ra koji je u samo tri mjeseca od izdava-nja postigao velik međunarodni uspjeh, mogu najaviti praizvedbu Četiri godiš-nja doba Vivaldi/Meštrović, koja će se održati u HGZ–u 14. studenoga. Vivaldi je za mene već nekoliko godina pravi izazov, čak mogu reći i neka vrsta op-sesije. Stoga je bilo samo pitanje vre-mena kad ću napisati vlastitu obradu za solo violinu, gudački ansambl i kla-vir. Ova se obrada u mnogočemu razli-kuje od svih dosadašnjih mojih obrada Godišnjih doba pa je istovremeno u ne-kim dijelovima i najbliža originalu, dok u nekim dijelovima odlazi u velike harmo-nijske, ritmičke, ali i artikulacijske od-make. Budući da su Godišnja doba u originalu i pisana samo za gudače, ovaj ‘Vivaldi’ za mene je bio i najveći izazov. Upravo zato sam na određeni način i najviše uživao radeći na tom aranžma-nu te se beskrajno veselim koncertu u HGZ–u.«

Primarno se veselio autor glazbe, a na-kon praizvedbe radovali su se svi koji su je imali priliku čuti. Nadajmo se da će se ponovljenim izvedbama taj krug oduševljenih moći širiti.

Kineska nova godina

I tako je Matej Meštrović ne samo s pi-janističkim nego u velikoj mjeri i sa skla-dateljskim predispozicijama na sebe privukao osobitu pozornost, što je za-cijelo i bio osnovni povod za poziv Za-grebačke filharmonije da za koncert 9. veljače, kojim je bila najavljena proslava kineske nove godine, napiše priklad-no djelo. Koncert u Lisinskom, u Off ci-klusu Zagrebačke filharmonije, imao je vrlo raznovrstan program, predstaviv-ši nekoliko kineskih skladateljskih ime-na, s Odom zastavi Qiminga, Morskim krajolikom Chunguanga, Valcerom su-botnje večeri i stavkom iz baleta Ro-deo Coplanda, Pjesmom ribara Zilija, Svečanom proljetnom uvertirom Hu-

anzhija, Raketnim saonicama Casea, Melodijom duginih boja Yuguoa, Fan-tazijom Baidi Shanxianga i na kraju s praizvedbom Kineske rapsodije Mate-ja Meštrovića.

To da su za svečanu proslavu kineske nove godine, sve u znaku crvene boje i velikoga veselja, bili angažirani kine-ski solisti na izvornim kineskim glazba-lima (Tu Shan Xiang, pipa, Zhang Pei, zheng, Bai Yu, erhu, uz Li Xinxing, violi-na, i dakako pijanista Mateja Meštrovi-ća), bio je za skladatelja dakako izazov. Meštrović je u svoje djelo uključio sva ta nama ipak po zvuku manje poznata i bliska pa time i na neki način egzotič-na glazbala. Rezultat je glazba koja u Meštrovićevom osobnom stilu pršti ra-došću, razigranošću ritmova, suptilnim preljevima boja iz neuobičajenih izvora zvukovlja spojenih u orkestralnom apa-ratu sa za europsku glazbu standardi-ziranim instrumentima. To je na svoje-vrstan način akulturacijski podvig hr-vatskog skladatelja sposobnog iznaći rješenja i kombinacije prema kojima je njegovo ostvarenje europska simfonij-ska pjesma, a prema kineskim kriteri-jima nedvojbeno posebna mogućnost uključivanja kineskog instrumentarija u djelo s predznakom klasične glazbe onako kako je svijet uobičajeno perci-pira. Sve u svemu, još jedan Meštrovi-ćev pothvat koji mu osigurava afirma-ciju i pridaje važnost jednoga od da-nas pijanistički i skladateljski posebno zanimljivog, intrigantnog i inovativnog glazbenika.

Dakle, poziv za koncert u New Yor-ku u jednoj od svakako najpoznatijih koncertnih dvorana svijeta, u Carne-gie Hallu, na kojemu će Matej Meštro-vić nastupiti 15. travnja, očito je logična posljedica svega opisanoga, tek jed-na moguća »kruna« na glavi glazbeni-ka koji se svojim darom, sposobnosti-ma i energijom uključuje u svjetsku po-nudu i očito stvara potražnju. O tome ipak malo više u razgovoru s pijanistom i skladateljem osobno.

Meštrović je s kolegama pijanistima, Matijom

Dedićem i Hakanom Alijom Tokerom, tijekom listopada 2017. organizirao koncertna predstavljanja albuma s autorskom obradom Vivaldijeva Četiri godišnja doba u četiri nacionalne kazališne kuće

Za svečanu proslavu kineske nove godine

na koncertu Zagrebačke filharmonije 9. veljače 2018. u Lisinskom, s praizvedbom Meštrovićeve Kineske rapsodije, bili su angažirani kineski solisti na izvornim kineskim glazbalima

10

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.N a š a j e s u r a d n i c a , d r . s c . Z d e n k a W e b e r , n a v e l a s u g o v o r n i k a d a s a m p r e p r i č a s v o j ž i v o t n i i s t v a r a l a č k i p u t

Neumorni zov glazbePrepričan intervju sa skladateljem i pijanistom Matejem Meštrovićem u povodu recentnih inozemnih uspjeha i osvojena HDS–ova natječaja International 2018.


O svrt na nastup tada 19–godišnjeg pi-janista Mateja Me-štrovića (Zagreb, 1969.) održan u Hrvatskom glazbe-

nom zavodu u ožujku 1988. godine, na kojemu je izvodio djela Bacha, Beetho-vena, Brahmsa i Debussyja te praizveo vlastitu klavirsku minijaturu Capriccio mercuriano, objavljen na Radio Zagre-bu u tadašnjoj emisiji Sedam dana mu-

zike, zaključila sam riječima kako je to bio susret s glazbenikom »koji izlazi na koncertni podij zato što zna da ima što reći«. Očito je to bilo »proročko« opa-žanje jer su u međuvremenu protekla tri desetljeća Meštrovićeva nastupanja doista pokazala kako on itekako dobro zna da ima što reći i to kontinuirano i uporno kazuje svim svojim djelova-njem. Razvio se u glazbenika koji ne samo da se dokazuje kao odličan pi-janist, nego veliku, štoviše svjetsku, po-zornost privlači svojim skladateljskim postignućima koja su ga katapultirala u sam vrh glazbenih senzacija danas u svijetu. Da to nije pretjerana konstataci-ja, dokazuje njegov najavljeni nastup u velikoj dvorani Stern Carnegie Halla u New Yorku 15. travnja.

Kufer uspjeha

Dok je to trenutačni vrhunac Meštro-vićeve dosadašnje karijere, nužno je

osvrnuti se na ono što je prethodilo, a to su godine vrlo discipliniranog rada, koncertiranja u raznim formacijama i iznad svega plodnog skladateljskog promišljanja glazbene situacije danas i ovdje te dakako i njegov doprinos u svjetskim razmjerima. Zagrebački glaz-benik sa samoborskom adresom i pu-nim kuferom uspjeha u hrvatskim raz-mjerima upućuje se, dakle, u osvajanja koja nagovješćuju nadasve važnu afir-maciju u međunarodnim razmjerima. Svakako dovoljno razloga za razgovor. Pri tome je Matej Meštrović sugovornik kojemu i nije nužno postavljati izravna pitanja, jer su njegova mišljenja i stavovi do te mjere izgrađeni da je dovoljno pu-stiti ga da sam govori.

Matej Meštrović u prvom licu

O pijanističkim počecima...

Mislim da sama za sebe mnogo govo-ri činjenica kako sam još 1969. godine, kad sam bio u maminom trbuhu, a ona je u HGZ–u svirala Mozartov Klavirski koncert u d–molu, imao prve glazbene doživljaje koji su na mene bitno utjeca-li. Da, još sam prije rođenja, a i u najra-nijem djetinjstvu, slušajući mamu kako dan i noć vježba (opaska za one koji to ne znaju, Matejeva majka je pijanistica i profesorica klavira Sretna Meštrović, op. a.), dobivao svojevrsnu glazbenu poduku. A već u dobi od četiri godine počeo sam s mamom učiti klavir, i to tako da mi je ona svakodnevno posve-ćivala mnogo vremena puštajući me da improviziram, budući da je bila pro-fesorica na zagrebačkoj Funkcionalnoj glazbenoj školi, a improvizacija je bila jedna od temeljnih metoda pedagogi-je koju je ta škola uvodila. Improvizira-nje na klaviru osnova je svega što i da-nas sa svojih 49 godina trajno radim i to je nedvojbena poveznica i temelj svega čime se kao skladatelj bavim. Jer, kao dijete sam dnevno po nekoli-ko sati svirao klavir, a uz skladbe koje sam učio, slobodno sam i improvizirao, o čemu je mama vodila evidenciju. Još i danas imam blokić u kojemu je upisa-no što sam i koliko dugo svakodnevno svirao. Meni je to izuzetno važan doku-ment mojih prvih glazbeničkih koraka. Slobodno se improviziranje nastavilo kao pedagoška metoda i u dječjem vr-tiću koji je vodila moja pokojna teta Ol-gica Pavičić, a ja sam učio svirati blok–flautu i sa šest godina imao sam prvi nastup, na kojemu sam gotovo dva-deset minuta improvizirao na vlastitu

temu koju sam nazvao Vještica. Posli-je sam saznao da je moja mama imala neki »tajni plan« jer je mislila da ako ne postanem pijanist, da bih možda mo-gao biti dirigent i zato sam dobio podu-ku također iz violine. Međutim, mene je sviranje i stalno improviziranje na klaviru više privlačilo. Dakako, u pubertetskoj sam dobi, kad se kod mladih uobičaje-no javlja pobuna, tražio da me se ispi-še iz muzičke škole. No mama je opet imala odličnu ideju. Rekla mi je, naime, da će me ispisati iz glazbene škole, ali da onda više nikad neću smjeti sjesti za klavir. Tu noć uopće nisam spavao. Svakako se nisam mogao odreći klavi-ra i nastavio sam školovanje. Na Funk-cionalnoj glazbenoj školi profesorice su mi bile Milvia Filjak i pokojna Ljerka Čavić. Studij sam najprije upisao u No-vom Sadu, u razredu Alba Valdme, ali sam ostao samo prvu godinu studija, zatim sam se vratio u Zagreb i na Mu-zičkoj akademiji studirao u razredu Pa-vice Gvozdić.

O skladateljskim počecima.....

Činjenica da sam stalno volio improvi-zirati na klaviru, za mene je određiva-la vrijeme školovanja koje je uvijek išlo u dva smjera: u pijanističkom, u čemu sam zaista postizao važne uspjehe i dobivao nagrade, ali i u skladateljskom, jer sam trajno u sebi nosio neku svoju glazbu. A kad sam na jednom nastu-pu u HGZ–u, mislim da si bila na tom koncertu, dobio veliki pljesak za svoju skladbu, shvatio sam da mi je sklada-nje prioritet. Volio sam svirati djela veli-kih majstora, Liszta sam obožavao, ali dobiti pljesak za vlastitu skladbu bilo je ipak nešto sasvim drugo. U vrijeme studija svladavao sam teorijske pred-mete s lakoćom, a i kao pijanist sam se dobro razvijao pa su mi predviđali lijepu pijanističku karijeru. Dakako, sve mi je to itekako koristilo i još sam uvijek vrlo aktivan kao pijanist. Međutim, iako ni-sam nikad studirao kompoziciju, pisa-nje glazbe mi je bilo najvažnije. Doista, ne sramim se činjenice da nisam zavr-šio studij, pa ni studirao kompoziciju, jer sam sve naučio i proučio sam, poseb-no instrumentaciju, a osjećaj za boju, i pogotovo osjećaj za formu, zaista no-sim u sebi. Zapravo mogu reći da skla-dam potpuno iz duše, iz neke unutarnje inspiracije, iz nečega što je u meni, a kad završim neku skladbu i počnem je analizirati, uvijek vidim da je sve na svo-jem mjestu: od teme, provedbe, preko code i do kraja, do velikog finala, sve ima svoj smisao, a to je sigurno i rezul-

tat učenja klasične glazbe i činjenice da sam odsvirao bogat pijanistički reper-toar. Dakako, osobito bitnima smatram svoja iskustva u improvizaciji.

O profesionalnom putu...

Kad mi je bilo dvadeset godina, odselio sam se od kuće i osamostalio. Mama mi je poklonila stari pianino koji imam još i danas. Zapravo sam oduvijek bio pobunjenik protiv sustava i nastojao ostvariti vlastiti put. Nisam imao ništa protiv Muzičke akademije, ali bio sam jednostavno protiv nekog šireg susta-va i želio sam se baviti isključivo svojom glazbom. Najprije sam se javio Bošku Petroviću i on me je primio u svoj klub. Od njega sam naučio jazz harmonije. Zajedno smo svirali dvije godine. Slije-dilo je sviranje u bistrou u Hotelu Espla-nade, što mi je bilo izuzetno važno isku-stvo jer sam shvatio da se ne treba na-metati. Štoviše, svirajući najtiši piano, privlačio sam veću pozornost i ljudi su se stišali i slušali me. Potom sam godi-nu dana radio u Baletu HNK–a u Za-grebu. Onamo sam dospio kad je ta-dašnji korepetitor dao otkaz, a ja sam uskočio, pokazavši da sam sposoban u samo tri dana svladati opsežnu par-tituru i zapravo sam spasio praizvedbu Papandopulova baleta Kraljevo. Sve su to bila važna iskustva pa i rješenja za egzistenciju, ali tek kad sam kupio prvo računalo i odlučio biti potpuno samo-stalan, mogao sam se posvetiti vlasti-tom skladateljstvu. Danas, gotovo tri-deset godina poslije, pišem glazbu s lakoćom i imam »alat« zahvaljujući ko-jemu skladam vrlo brzo i sam produci-ram svoju glazbu. Mogao bih o svemu tome mnogo govoriti, o iskustvima s pi-janisticom Kristinom Bjelopavlović s ko-jom sam ostvario izuzetne rezultate jer je ona moju glazbu prihvatila »od prve« i danas savršeno zajedno funkcionira-mo. Zatim sam godinama pisao glazbu za reklame, za sve što je bilo potreb-no, i na tom sam području imao velike uspjehe. Suradnja s alpinistom Stipom Božićem bila je antologijska; CD Zvu-ci Velebita s mojom glazbom koji smo izradili za National Geographic bio je objavljen u 45.000 primjeraka. Uvjeren sam, naime, da je danas vrlo važno da je glazba proizvod, a ne samo neka vr-hunska skladba! Sve sam proteklih go-dina sam naučio, pogotovo sve bitno o marketingu i plasmanu vlastite glazbe.

O Vivaldijevim Godišnjim dobima i nadolazećem koncertu u Carnegie Hallu...

Ne sramim se što nisam završio Muzičku

akademiju, ni studirao kompoziciju. Nemam ništa protiv te institucije, no jednostavno sam uvijek bio protiv šireg sustava i želio se baviti isključivo svojom glazbom.

11

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Vjerujem da je o trima verzijama koje sam napravio koristeći se ciklusom koncerata Četiri godišnja doba Anto-nija Vivaldija, već mnogo toga pozna-to. Svakako, za mene je to bio izuze-tan izazov. Kad je u suradnji s MUO u Zagrebu još 2014. nastala ideja o obra-dama i vlastitim promišljanjima Vivaldi-jeve glazbe, počeo sam od pomisli da mi je prišao sam Vivaldi, rekavši da se, kad jednom narastem, poigram njego-vom glazbom. Doista, svemu sam pri-šao potpuno iskreno, poput djeteta, s velikim poštovanjem prema izvorniku, ali sam si dopustio autorske slobode, istovremeno poštujući Vivaldijevu for-mu u svim stavcima. Za mene je to bila osobito plodna igra moje inspiraci-je i autorske obrade, a opet s njegovim motivima i njegovim oblicima. Verziju za tri klavira, koju smo praizveli Matija Dedić, Hakan Ali Toker i ja 25. srpnja 2016. na 67. Dubrovačkim ljetnim igra-ma, snimio sam i poslao u PARMA Re-cordings u SAD. Rezultat je bio poziv na studijsko snimanje i ugovor PARMA Recordingsa, a kad je sve bilo snimlje-no, tvrtka Naxos preuzela je distribuciju za cijeli svijet. Slijedila je promotivna tur-neja u četiri Hrvatska narodna kazališta (Zagreb, Rijeka, Split i Varaždin), što sam sve sam organizirao, i sva su ka-zališta bila rasprodana. U Zagreb je na izvedbu došao i vlasnik američke tvrt-ke PARMA Recordings, gospodn Bob Lord, koji mi je odmah rekao: »Matej, moram te odvesti u Ameriku!« Za samo dva mjeseca stigao je poziv iz Carnegie Halla da u velikoj dvorani Stern izvede-mo moju Dunavsku rapsodiju pod rav-nanjem Mirana Vaupotića, koji je ime-novan glavnim producentom PARMA Recordingsa za jugoistočnu Europu. Organizator turneje po SAD–u i kon-certa u Carnegie Hallu je Distinguis-hed Concerts International New York (DCINY), a datum održavanja je 15. travnja.

O rapsodijama, stimulaciji HDS–a, idejama i planovima...

Kako je u međuvremenu bila i prai-zvedba moje Kineske rapsodije sa Za-grebačkom filharmonijom i kineskim glazbenicima na koncertu u povodu kineske nove godine, sada imam tri srodna djela: Dunavsku, Kinesku i New England rapsodiju. Tu treću nazvao prema regiji u SAD–u u kojoj se na la-zi sjedište PARMA Recordingsa. To je ukupno 55 minuta glazbe, a američ-ka je tvrtka kao glavni partner, izda-vač, producent, organizator i distributer odlučila ostvariti snimanje tih mojih tri-ju rapsodija. Natječajem HDS–a dodi-jeljeno mi je 150.000 kuna koje će biti uložene u ostvarivanje tog projekta, a snimanje sa Zagrebačkom filharmo-nijom pod ravnanjem Mirana Vaupoti-ća planirano je za jesen ove godine. A imam i druge planove, primjerice kine-sku turneju s Bornom Šercarom i Kristi-nom Bjelopavlović...

I naposljetku, o nadahnuću...

Inspiracija dolazi kroz rad. To je rečeni-ca koju uporno ponavljam godinama. Jer glazba je vrijeme. Stvarati glazbu znači živjeti glazbu. Stvarajući glazbu, zemaljsko vrijeme za mene staje, od-nosno nestaje pojam vremena u obli-ku minuta i provedenih sati za instru-mentom. Jer u tim trenucima glazba je ta koja donosi neku sasvim novu di-menziju u kojoj vrijeme više ne posto-ji. U onim trenucima u kojima je teš-ko pronaći nadahnuće, nove se ideje otvaraju i nadahnuće dolazi u sva-kodnevnom upornom radu, sviranju i bavljenju glazbom. Često nakon cijelog dana provedenog u skla-danju, kasno legnem. Iako sam vrlo umoran, ne mogu zaspati jer i dalje čujem glazbu u sebi. Ta želja ili čak opsesija da se izrazim glazbom, da je izba-cim iz sebe, postaje jača i od samog umora. Tije-lo bude umorno, ali duh i unutarnji zov glazbe je neumoran.

Inspiracija dolazi kroz rad. To je rečenica koju uporno

ponavljam godinama. Jer glazba je vrijeme.

DR

AGU

TIN

SKR

EBLI

N

12

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.O s v r t n a ž i v o t u m j e t n i k a č i j e j e d j e l o v a n j e u g l a v n o m i z m a k l o p o z o r n o s t i n a š e g a D r u š t v a

In memoriam Luki Jugoviću PiruliPrisjećanja iz pera skladateljeva sumještanina, učenika i prijatelja, svestranog umjetnika, pisca i pjesnika

Piše: Ivica Jakšić Čokrić Puko

U obitelji u kojoj su otac i majka legende, teš-ko je ne biti legenda — još za života. A Luka Jugović Piru-la — odabravši za

svoj dolazak na ovaj svijet upravo jed-nu takvu obitelj — upravo je to i bio. A poznavajući Luku, uvjeren sam — jer legendama je sve moguće — da je on sam odabrao i datum i godinu svojega rođenja: 17. lipnja 1937., dvije godine nakon svojega legendarnog brata, Pje-rina.

Lukina inkubacija

Otac obitelji, Ante Toni Jugović Pirula — naslijedivši ono Pirula od svog oca koji je, neznano kako, prodavao pilule (tablete): »Ako vos boli, vazmite jednu pirulu!« — nije, očekivano, postao »me-dicinar«, nego je, zaista neočekivano, postao i bio prvi bolski »filozof«. Mno-gi su Boljani, upravo zahvaljujući šjor Anti, prvi put čuli za Aristotela, Plato-na… i Konfucija. Jer šjor Toni je, obi-šavši dobar dio svijeta, bio čak i u Kini. A u Kini su, na jednoj ilegalnoj olimpija-di — jer je Ante Toni Pirula bio i sportaš — »četiri divljaka rastrgali tijelo junaka«! »Rastrgan« se Ante Toni Jugović Piru-la — nakon svjetskih putešestvija, ispu-nivši Lukom kvotu sinova i djece — po-svetio prehranjivanju obitelji. U tu je svr-hu izgradio barku — malu batanu rav-nog dna, s pogonom na vesla. Zimi je sa Zlatnog rata u Bol, za potrebe budu-će turističke izgradnje, prevozio sarbun i žolo, a ljeti je, u oba smjera, prevozio goste — i bio prvi bolski taxi–boat. Go-ste je na barci — jer bio je šjor Ante i pjevač — uveseljavao pjesmom. Maj-ka Momulina, već preegzistencijalno posvećena obitelji, znala je od ničega napraviti kruh, a od onoga što bi osta-lo: juhu, tjesteninu… i gulaš bez mesa. A kad nije bilo ničega, bilo je pjesme. Jer i šjora Momulina je pjevala kao sla-vuj. A u duetu tek, Toni i Momulina! Re-dale su se čileanske, argentinske, špa-njolske i talijanske — revolucionarne i ljubavne. A za Božić, božićne. Momuli-na je, za razliku od svog supruga, Ante, bila vjernica. Vjerovala je u Boga, Isu-sa, svece i sa svojim Tonijem (koji je vje-rovao u Momulinu) pjevala Gospi (vje-rojatno ne onoj koju je mali Luka vidio u Špilu ol šaldama). Cijela je kuća Ju-govića, dakle, bila zaražena pjesmom. Zaraza se širila od skromne konobe do

još skromnijeg šufita. Inkubirali su se i Pjerin i Luka. Pjerinova je inkubacija trajala dugo i završila bezazlenom bo-lešću. Lukina je, pak, inkubacija trajala kratko i završila kobno. Postao je glaz-benik, skladatelj (kompozitor).

Prvi nastupi

A sve je počelo na parapetu ispred da-našnje taverne. Golubice sa sjevera, Luka, gitara i Pjerinov falset: »Mamma mia dami cento lire…« Luku su »golu-bice sa sjevera«, a poslije s juga, istoka i zapada — što je još kasnije, na na-šim terenima, rezultiralo mnogim ta-kvim pojavama — zvale: Johnny Gita-ra. Kad se stvar uozbiljila, Luka i Pjerin osnovali su prvi bolski VIS — vokalno–instrumentalni sastav — Hubotnica. Prvi nastup bio je na terasi Zlatnog rata — današnja Pizzeria Topolino (u sklo-pu hotela Kaštil). Luka je svirao električ-nu gitaru, na jednoj staroj berdi svirao je Mikica Mande, Pjerin je bio na bubnje-vima koje su im posudili dominikanci, a harmonikaš i glavni vokal bio je, još jed-na legenda, Mario Pusa: »Il moj bačia me, il tvoj bačia te, čeri portaj mare…« Nastupalo se i na plesnoj terasi Želje-zničkog odmarališta i u restoranu Dva ferala. Luka je pojačao Hubotnicu prija-teljem Klausom, trubačem iz Beča. No ništa to nije remetilo repertoar benda i Marija Pusu: »Batur, batur, kuo to grie, ide šera Mande, nosi bruštulinac i malo kakavie…«

Pisma namjere

U međuvremenu je mlađahni Luka — završivši prije međuvremena osnov-nu školu, u Bolu — otkrio potrebu za glazbenim usavršavanjem, glazbenom školom, izvan Bola, naravno. Siromaš-tvo ga je natjeralo — iako je, hodaju-ći očevim stopama: »Nimo Boga, ni u Kinu ni u Buol!« bio ateist — da napi-še jedno »pismo namjere« Gospodinu Bogu i drugo, još većem Bogu, drugu Titu. »Dragi oče,« pisao je Luka drugu Josipu Brozu, »kako je to moguće da mladi, talentirani ljudi u Jugoslaviji, ako su siromašni nemaju mogućnosti za školovanje. Plačem nad svojom sud-binom…« A pismo je — da bi se tin-ta razlila od suza — poprskao vodom. Ali upalilo je. Luka je dobio stipendiju. Završio je glazbenu školu u Zagrebu. Studirao kompoziciju. Diplomirao. Ože-nio se Austrijankom Elfi, »golubicom sa sjevera«. Elfi, naime, tog »kobnog« lje-ta — kao gošća hotela Zlatni rat, gdje je Luka nastupao s Hubotnicom — nije

mogla odoljeti Lukinu galebarskom šarmu. (Pjerin, drugi čimbenik glazbe-no–galebarskog dueta je — s golubi-com sa sjevera, Hildegard — završio u Njemačkoj.) Predavao je Luka u Bolu, Elfi također. No Elfi je osmaše učila ple-sati valcer, odnosno — kako je zaklju-čio netko iz tadašnje vlasti — pokuša-la u Jugoslaviju vratiti monarhiju. Luka je reagirao izjavom: »Više je Austro–Ugarska Monarhija učinila za Dalmaci-ju, nego svi vi skupa!« To je, zbog pri-jetnji (Golim otokom) rezultiralo bijegom u Beč, 1968. U Beču je Luka studirao kontrapunkt i medijsku kompoziciju. Diplomirao. Stekao zvanje akadem-skog kompozitora. Bio asistent prof. Urbanera, na Bečkoj akademiji za glaz-benu i kazališnu umjetnost. Ali zahva-ljujući jednom drugom profesoru (po-sebna priča) nije dobio profesuru. »Do-bitnik je posebne nagrade na međuna-rodnom natječaju pod pokroviteljstvom grada Beča za simfonijsku skladbu na Mozartovu temu, koja je izvedena u povodu godišnjice rođenja toga velikog skladatelja i prigodom ponovnog otva-ranja preuređene koncertne dvorane Musikverein.« Ista je skladba, nedugo zatim, izvedena i na Dubrovačkim ljet-nim igrama.

Ljubav prema Bolu

Lukina glazba, iako nisam kvalificiran donositi sud o tome, bila je… bečka, austrijska, austro–ugarska — Na li-jepom plavom Dunavu — uljepšana Jadranskim morem, suncem, otoci-ma, žalom, šumicama… i neizbježnim čarčojcima, cvrčcima »na čvoru crne smrče«.

Luka je, osim trajne i neizlječive bolesti, glazbe, imao još jednu trajnu i neizlje-čivu bolest, težu od prethodne: ljubav prema Bolu. I tako se naš Luka, čim je otišao u mirovinu — ovjenčan, dakle, austro–ugarskim i inim nagradama za životna djela (i nedjela) — vratio u svoj rodni Bol.

Luka Jugović, za mirovinskih dana u Bolu, fragmentarno se bavio politikom i antipolitikom, turizmom i antiturizmom, životom i antiživotom. A kad se sve sve-de na pravu mjeru, ispada da je Luka polovicu bolskih dana — u svom domu koji je, poput Ježurke Ježića, sam ure-dio — provodio uz klavir, s neizbjež-nom kutijom cigareta, komponiraju-ći Bol, Brač, more, sunce, žalo, Zlatni rat, šumice… i čarčojke. Drugu polo-vicu ispred taverne Riva, slastičarnice Specijal i kafića Loža uvijek u introver-

»Dragi oče,« pisao je Luka drugu Josipu

Brozu, »kako je to moguće da mladi, talentirani ljudi u Jugoslaviji, ako su siromašni nemaju mogućnosti za školovanje. Plačem nad svojom sudbinom…« A pismo je — da bi se tinta razlila od suza — poprskao vodom. Ali upalilo je. Luka je dobio stipendiju.

13

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

tiranom krugu slušatelja (Ivica Koloč, Mate Kokotić, Mate Bočineto, Katuna-rić…) kojima je, kao visokokvalificirani stand up komičar — sjedeći za stolom, uz kavu i dim cigarete — uvijek pričao iste priče, različitog sadržaja. Treću po-lovicu dana, odnosno noći, provodio je u svetom dimu Lože igrajući na karte: briškulu, trešetu i mauš. I asu je bašto-na — po glavnom liku istoimenog par-tizanskog filma — nadjenuo ime: Bar-ba Žvane.

Život bez Luke

Luka Jugović Pirula — iako je ignori-rao doktorice, doktore, medicinske se-stre i kompletnu medicinu — ipak nije odabrao datum i godinu odlaska. Tu se spustio na razinu nas, običnih smrtni-ka i prepustio se sudbini. A sudbina je htjela da to bude 19. kolovoza 2017.

Danas, na 19. agusta 2017… Nojpri da von ovo rečen, kad bi se Luka ovi momenat digo iz kasila svih bi nos po-tiro pul doma! A namin ča bismo i daje ostali, ča smo ga naučili ne obadovat — ka i njeguov ćaća ča je onima ča su ga pitali: Di je Luka? olgovori: Guovna, ća za guovno pitate! — namin bi reko: »Guovna, ća za guovnuon plačete!«

A ča ćemo nego plakot, Luka?! Ča ti misliš da je namin lako ostat bez tebe?! Ti si mora umirot dvodesiet godišć, svako godišće po piet putih da bi se moglo reć barien puol obo tebi! Bome i som znoš da mi jedni obo drugima go-vorimo tek na kopošanto, kad drugega već nimo.

I evo, jo ću se pričinjat da je ovo parvi put parvie petoljetkie tvuoga umironja i reću obo tebi onoliko koliko mene grie za reć. A nojpri ću, tebi u čast — jerbo ti si humo dvi škatule španjuliet na don — prižgat jednega.

Bi son u šiesti razred kad je u našu, bol-sku skulu duošo Luka. Pridovo je mu-zički odgoj. Po je učini tamburaški orke-

star. Jo son sviro berdu.

Po je skupi bolske kantadure i učini zbor. I nastupili su na pozornicu na-šega kina: kad je ono Jierko Štro-pa ka tenor vodi Konjuh planinom — još mi se zlaka najieži.

Po je dovie Elfi u skulu — još mi se zlaka najieži.

Po je sviro u Hubotnicu.

Po je išo u Bieč. I na taracu stana u jie-rule, umisto cvića, sodi kompire. A kad je ko kompozitor, u Bieč, bome nieće u Buol, dobi državnu nagradu ča se doje lumenima mene je zvo na prijem u pre-sjednika republikie, Kiršlegera — još mi se zlaka najieži. Ma ne radi biečkega dvuora, i neka je cili bi u zlotu, nego… Luka je austrijskin beduinima objašnja-va da je predsjednik Austrije, Kiršleger, rođen u Murvicu.

Po se je Luka vroti u Buol i objasni non povijest: »Punski ratovi su izmišljotina! Parvi srpski ustanak to ti je bilo kad je jedon Srbin isprid kućie čisti kuburu po

mu je ispolila, a kad je išo očistit i dru-gi put — to ti je bi drugi srpski ustanak! Austro–Ugarska Monarhija, to je kultu-ra! Mi smo Balkanci, kozjori…«

Po non je objasni umjetnost: »Slikari, to su spugori. Uzmedu spugu i boje i tu-čedu po kartunu i onda to nazovedu: jedon put Maška, drugi put Pas, a treći put Karijeloviča dvuori!«

»A oni ča arlaučedu,« naša estrada, »ako hi boli zub, neka idedu u zubara!«

Nekako s odlaskom Luke, zatvorila se i Loža… Nedostaje nam Loža. I karta-nje. A najviše Barba Žvane — tako smo na kraju, barem mi kartaši, nazvali na-šeg Luku.

Da, nedostaje nam Luka. Nedosta-je svojoj supruzi Elfi, nastavnici, profe-sorici i glavnoj inspektorici za austrij-sko školstvo (u mirovini). Svojem sinu, Viktoru, glazbeniku koji na Visokoj pe-dagoškoj školi u Beču predaje teoriju i didaktiku za buduće nastavnike glaz-benog odgoja. Nevjesti. Unuci. Bratu Pjerinu. Svim introvertiranim i ekstro-vertiranim bolskim krugovima. Nedo-staje Luka cijelom Bolu. Jer Luka je bio Boljanin. Pravi Boljanin. Pravi Boljanin u Bolu, pa u Beču, pa opet u Bolu.

Kad je otišao u svijet, ništa nije nosio sa sobom, jer ništa nije ni imao. Kad se vratio iz svijeta, ništa nije donio sa so-

bom, jer ni o čemu nije ni ovisio. I put onog svijeta otišao je bez ičega. Ni ci-garete nije ponio sa sobom?

Sa sobuon je, ka ča hi je i cili svuoj ži-vot uznosito nosi, odni somo svoje ime, prezime i svuoj nadimak: Luka Jugović Pirula i — ča se, koliko ga jo poznajen, Gospodina Boga tiče (jer naslušao se On i većih skladatelja od našega Luke) — to mu je za pasat kruz vrota od raja većie nego dosta!

Godine 1982. Luka Jugović primio je nagradu za kompoziciju Theodor Körner

Luka Jugović Pirula (Bol na Braču, 1937. — 2017.)

Bilješka o skladatelju

L uka Jugović Pirula rođen je 1937. u Bolu. U obiteljskoj sredini odmalena je bio izložen glaz-bi, stoga je svoj

talent odlučio iskazati svirajući električnu gitaru u sastavu »Ho-botnica«. Stipendija mu je omo-gućila odlazak u Zagreb, gdje je završio srednju glazbenu školu. Afinitet prema stvaralačkom radu odlučio je razvijati na Akademiji za glazbenu i kazališnu umjetnost u Beču, gdje je završio diplomski i poslijediplomski studij te se posli-je i zaposlio kao asistent. U rod-nom Bolu predavao je glazbenu kulturu, a u sklopu pedagoškog rada utemeljio je tamburaški or-kestar, a poslije i zbor. Zbog stra-ha od političkog progona otišao je u Beč, gdje je dugi niz godina predavao na tamošnjoj Akade-miji. Za života je bio politički ak-tivan, boreći se za razvoj i boljitak domovine i svojega rodnog kraja. Tu je borbu nastavio i u umirovlje-ničkim danima, koje je proveo na rodnom Bolu, gdje je i preminuo u kolovozu prošle godine.

Uz pedagoški, Luka Jugović Pi-rula bavio se i skladateljskim ra-dom, o kojem nažalost ne nala-zimo mnogo podataka. Samoza-tajan skladatelj i pedagog, autor je nekoliko komornih djela za koja je dobio međunarodne nagrade. Osim toga, zanimljivo je izdvojiti i posebnu nagradu za simfonijsko djelo na Mozartovu temu, nastalo u povodu otvorenja preuređene koncertne dvorane Musikverein. (Ivana Jurenec)

Luka Jugović godine 1977. na festivalu Wiener Festwochen (Bečki svečani tjedni)

14

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

I n t e r v j u s a s k l a d a t e l j i c o m M a r g a r e t o m F e r e k – P e t r i ć , d o b i t n i c o m N a g r a d e g r a d a B e č a z a g l a z b u 2 0 17.

Najbolja formula za razvoj: biti otvoren prema novom i skladati što višePovod razgovoru je izvedba njezine skladbe dieMacht 13. prosinca 2017. u Staklenoj dvorani bečkog Musikvereina

Razgovarala: Ivana Biliško

J edan od najvažnijih dana u životu skladatelja si-gurno je onaj kad se njegovo djelo izvede u nekoj od svjetski pozna-tih glazbenih dvorana.

Taj dan je za hrvatsku skladateljicu Mar-garetu Ferek–Petrić (koja kao slobodna umjetnica–skladateljica živi i djeluje u Beču) bio 13. prosinca 2017., kad je u Gläserner Saal (Staklenoj dvorani) beč-kog društva prijatelja glazbe (poznatijeg kao Musikverein) izvedena njezina sklad-ba za veliki ansambl, dieMacht (Moć). To djelo praizveo je još 2015. ansambl »die reihe« u najmlađoj bečkoj koncertnoj dvorani MuTh. Inspirirana je knjigom engleskog filozofa Bertranda Russella Power i kako autorica sama kaže: »Bavi se raznim kontekstima moći, a ne stere-otipom« te je karakterizira široka upora-ba raznih vrsta udaraljki. Skladbu je tom prilikom izveo ansambl Kontrapunkte koji se još od svojega osnutka 1965. godine specijalizirao za izvođenje glazbe 20. i 21. stoljeća , a njime je dirigirao jedan od njegovih osnivača, dirigent i muzikolog Peter Keuschnig. Koncert je moderirala Ulla Pilz, pjevačica i skladateljica, koja

je vrlo opušteno predstavljala i intervjui-rala autore. Preostale skladbe izvedene na koncertu bile su Antares Dietmara Schermanna (profesora kompozicije na bečkom Sveučilištu za glazbu u Beču), Urban legends flautista i skladatelja Alexandera Wagendristela, Red Antilops belgijskog autora Dirk DAsea, Kammer-musik für zwei Flöten, Baritonsaxophon, Fagott, Violine und Violoncello austrijske violistice i skladateljice Julije Purgine te reign Wolfganga Liebharta. Bila je to i prigoda da sa skladateljicom Ferek–Pe-trić, ujedno i dobitnicom Nagrade grada Beča za glazbu 2017., porazgovaramo o njezinim dojmovima s koncerta, ali i ne-kim drugim temama.

Kako je bilo raditi s ansamblom Kontrapunkte, jednim od najstarijih austrijskih sastava za suvremenu glazbu?

U očekivanju prve probe, prisjetila sam se ne tako davnog trenutka kad sam prolazila pokraj Musikvereina i u gla-vi zacrtala da ću jednom prolaziti kroz vrata te zgrade ne zbog posjeta jed-nom od brojnih koncerata, nego zbog svoje izvedbe, pa je bio poseban i lijep osjećaj kad je taj trenutak napokon i došao. S ansamblom Kontrapunkte rad je na vrlo visokom nivou. Dirigent i

glazbenici prouče partituru vrlo profesi-onalno i brzo, tako da ja kao skladatelji-ca nisam trebala puno »glancati«, nego sam dapače imala prilike i produbiti svoje znanje o radu s velikim ansam-blom i detaljima u orkestraciji.

Kako vam se sviđa ideja razgovora sa skladateljem prije izvedbe njegova djela, kao što je bilo na ovom koncertu?

Kad skladatelj predstavi svoje djelo pri-je izvedbe, publika ima priliku vidjeti lice i čuti glas osobe koja predstavlja svoj zvukovni svijet. Na taj način je otvore-nija prema iskustvu slušanja. To je izni-mno važno i uvijek ima odličan odjek. Smatram da u vrijeme kad u glave po-tencijalnih slušatelja prodire neopisivo mnogo nepotrebnih riječi, upoznati mi-sli, barem nakratko, osobe koja provo-di svoje vrijeme u tišini, stvarajući glaz-bu, ima pozitivan utjecaj na sve zainte-resirane. Nemam ništa protiv kad se nađem u takvoj situaciji. Istovremeno smatram legitimnim ako neki skladatelj to ne želi.

Spoj auditivnog i vizualnog

Na videozidu svaki od skladatelja odabrao je sliku, citat ili tekst predstavljen publici za vrijeme

koncerta. Odabrali ste rad svoje sestre, akademske slikarice Katarine Ferek–Petrić. Kako to?

U zadnji čas sam saznala da imamo mogućnost projekcije tijekom djela, pa sam u istom trenutku pomislila koliko snažan dojam ostavljaju slike moje se-stre i zaključila da uz naslov skladbe di-eMacht (Moć) mora biti projicirana jed-na od njezinih apstrakcija. Spoj auditiv-nog i vizualnog je zapravo kompleksna stvar, ali u ovom slučaju je spontano divno funkcionirao.

Prošle godine dobili ste Nagradu grada Beča. Koliko vam to pomaže u daljnjem radu?

Ta se nagrada u točnom prijevodu zove »poticajna nagrada Grada Beča« (För-derungspreis der Stadt Wien) i odaje priznanje radu skladatelja u ranijoj fazi djelovanja (dakle, na ljestvici nagrada grada Beča imam mogućnosti za una-pređenje u budućnosti). Financijska sredstva nagrade su uvijek dobrodošla u životu slobodnog umjetnika, no mo-ram primijetiti da i u autobiografiji dobro izgleda; ostavlja trag u dojmovima in-tendanata različitih festivala, daje odre-đenu dozu ozbiljnosti koja je potrebna za njihov interes i napredak.

Margareti Ferek–Petrić 2011. Nagradu Theodor Körner uručio je tadašnji austrijski predsjednik Heinz Fischer

15

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Uz ansambl Kontrapunkte, suradivali ste i s »die reihe«, ansamblom koji je osnovao veliki Friedrich Cerha. Ima li razlike u suradnji s takvim »institucijama« suvremene glazbe i »mlađim« ansamblima kao što su Reconsil ili Zeitfluss?

Nažalost, s die reihe sam imala pri-liku doći samo na generalnu pro-bu, jer se poklopilo s jednim dru-gim projektom, no bilo je zanimljivo doživjeti takoreći krajnji čin i jedno-stavno imati povjerenja u ansambl i dirigenta, koji su odradili vrhunski posao. Moram priznati, katkad bih voljela moći putovati kroz vrijeme i raditi s takvim ansamblom u vri-jeme osnivanja. Zeitfluss me odu-ševio kvalitetom, ustrajanošću i otvorenošću glazbenika, čije vrli-ne zahvaljuje muzikalnoj precizno-sti i strpljenju Ede Mičića. Kod Re-consila je spoj ležerne atmosfere i klasične profesionalnosti vrlo pro-duktivan. Smatram da se ansam-bli međusobno razlikuju najviše po osobnosti dirigenata; svima je zajedničko to što su glazbenici na vrlo visokoj razini sviranja suvre-mene glazbe.

Raznolikost i konstanta

Vaš je opus raznolik. Imate li neki omiljeni instrument ili kombinaciju instrumenata za koju najradije skladate?

Moj opus me doveo do spozna-je da nema kombinacije za koju ne bih voljela skladati. Privrže-nost određenim instrumentima se konstantno mijenja i ponekad me samu iznenadi — najviše u na-rudžbama koje su izazov — zbog neuobičajenosti postave ili sadrže neki instrument koji mi nije nima-lo blizak. Postava velikog ansam-bla ima potpuno druge mogućno-sti i šarm od manjih kombinacija za duo, trio ili kvartet — koje su često osobnije u procesu rada. Mislim da za sebe sa sigurnošću mogu reći da je raznolikost u narudžbama točno to što me čini sretnom. Jed-na konstanta ostaje — obožavam saksofon.

Beč mnogi veliki glazbenici, a i glazbeni menadžeri, smatraju gradom glazbe. A i neke statistike govore tome u prilog. Primjerice 10.000 prodanih koncertnih karata dnevno. Slažete li se s tom definicijom i kako u takvom gradu izgleda život slobodnog umjetnika?

Beč je prije svega grad tradicional-ne klasične glazbe, koju predstav-lja i prodaje na iznimno visokoj razi-ni. Mogu zamisliti da u navedenom broju prodanih karata suvremena glazba nije u visokom postotku i

unatoč brojnim prilikama koje se u ovom gradu nude i omogućuju ži-vot slobodnog umjetnika, posto-ji potreba za jednom vrstom na-knade u odnosu sa suvremenom glazbom, prije svega uvrštavanjem skladatelja koji sad žive i djeluju u programe relevantnih glazbenih kuća, festivala i programa.

Educirate li se i dalje i na koji način?

Smatram da sa svakom novom skladbom koju napišem dalje učim, zanatski prije svega na pro-bama i izravnom komunikacijom s glazbenicima, no ne samo s glaz-benog stajališta, nego i pri traženju inspiracije: zanimanje za literaturu, primijenjene umjetnosti, znanost i druga glazbena djela konstantno je prisutna u mojem životu. Sma-tram da je širina interesa, otvore-nost raznolikom i novom i puno pisanja glazbe najbolja formula za daljnji razvoj.

Kako vidite budućnost suvremene glazbe?

Razmišljam o njoj s više strana: što više suvremenih djela uklopi-ti u klasične koncertne situacije, daljnji razvoj na području tehno-logije kao izvor novih ideja, omo-gućavanje projekata koji povezu-ju različite umjetnosti, intenzivna međunarodna suradnja, te pri-je svega u školama učiti o suvre-menoj umjetnosti (svakoga smje-ra) s takvom prirodnošću kao što se uči npr. o Goetheu, Mozartu ili Monetu.

I na kraju — planovi za budućnost?

Otvorilo mi se nekoliko zanimljivih mogućnosti. Početkom ožujka Ti-roler Ensemble für Neue Musik svi-ra tri moje skladbe u sklopu večeri koju dijelim s iznimno zanimljivom i simpatičnom Njemicom Carolom Bauckholt. Ovoga ljeta sam Artist in residence festivala Carinthisher Sommer — s tri (vrlo raznolika) no-vonaručena djela — za muški vo-kalni ansambl, za orgulje i ansambl, gdje je večer u rukama mene i Ge-orga Friedricha Händela, te jedna skladba za solo violončelo. Ako us-pije financijski plan ansambla, uje-sen/zimu očekuje me jedna nova skladba za harmoniku i sastav u Düsseldorfu. Vrlo poseban projekt o kojem još ne smijem javno pre-više govoriti, bit će 2019. s velikim orkestrom, gdje sam na programu uz Stravinskog i Gerswhina u jed-noj od najvećih bečkih dvorana. Iz-među toga, imam nekoliko narudž-bi za manje komorne postave koje su mi neopisivo važne jer dolaze od ljudi koje vrlo cijenim.

17. D a n i g l a z b e M i r o s l a v a M i l e t i ć a , S i s a k , 1 8 . — 2 0 . l i s t o p a d a 2 0 17.

Posljednji Miletićevi Dani s njime u publiciSkladatelj je još prošlog listopada sa svojim sugrađanima uživao u recitalima vrhunskih hrvatskih glazbenika, pijanistice Martine Filjak i gitarista Srđana Bulata

Piše: Josipa Dovranić

P osljednji festival Dani glazbe Mi-roslava Miletića u Sisku na kojemu je još živ i zdrav sudjelovao sam

skladatelj, proslavio je 17. rođen-dan. U organizaciji Gradske gale-rije Striegl, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Siska, u prepu-noj dvorani Glazbene škole Fra-na Lhotke slušali smo pijanisticu Martinu Filjak i gitarista Srđana Bulata. Brojnost publike bijaše eho razmišljanja Tatjane Rožanković iz 2011. godine, kad je objavila u programskoj knjižici festivala: »Že-limo u našoj sredini glazbu kao univerzalno i vrhunsko umijeće proizišlo iz ljudske priro-de, bez predrasuda prema autoritetima ili izvorištima na kojima stvaraju. A ime Miro-slava Miletića simbolizira tu dobrohotnost i poštovanje među glazbenicima i prema okruženju koje im se obraća.« Sisak zahva-ljuje Miletiću na strpljivom radu, kreativnom i nadahnutom ostvarivanju sjajnih glazbe-nih produkcija čiji smo bili svjedoci. Tako su i ovogodišnji koncerti spomenutih glazbe-nika bili doista vrhunski događaji.

Perfekcija gitarizma

Splitskog gitarista Srđana Bulata čuli smo prvi put u Sisku. Bio je to iznenađujuće li-jep i ozbiljan program. Virtuozna Etida br. 8 u G–duru Giulija Regondija, zatim dva špa-njolska glazbena velikana — Joaquin Ro-drigo (En los trigales) i Isaac Albeniz (Astu-rias). Velik dio programa bio je posvećen domaćim skladateljima: Zoranu Juraniću (Ciaccona), Stjepanu Šuleku (Tri trubadur-ske) i Miroslavu Miletiću (Međimurska suita). Bulat svira nadahnuto i promišljeno, pravi je potomak zagrebačke gitarske škole pro-izišao iz klase Darka Petrinjaka na Muzič-koj akademiji u Zagrebu. Krase ga sjajne nagrade: Dekanova i Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu za akademsku go-dinu 2009./2010. i priznanja Summa cum laude za najboljeg studenta generacije, kao i gotovo sve domaće nagrade (Ferdo Liva-dić, Tribina Darko Lukić te godišnja nagra-da Ivo Vuljević). Finoća i koncentriranost tona, kao i ljepota i zaobljenost svake fra-ze, oblikovana temperamentom hrvatsko-ga juga, ali i znanjem, ukusom te poštova-

njem tehničkih postulata, rezultirala je zrelo-šću nastupa cijele večeri, zavidnom za tako mladog glazbenika. Nastup Martine Filjak potvrda je iznimne darovitosti i muzikalno-sti, snažnog intelekta i izvanredno strastve-nog poniranja u umjetnost sviranja klavira, kao i njezine odanosti i predanosti glazbi uopće. Oduševila nas je sjajnim izborom programa, ljepotom tona, bravuroznošću i vrhunskim znanjem i poštovanjem not-nog zapisa. Njezin forte u Lisztovim obra-dama Bachovih djela za orgulje (znamenita Toccata i fuga u d–molu, BWV 565 i Prelu-dij i fuga u a–molu, BWV 543, obrade Fe-ruccia Busonija i Franza Liszta) zvuči moć-no, snažno i zanosno! Program izabran kako i dolikuje trenutku Glazbenih dana Mi-roslava Miletića. Uz spomenuta djela Jo-hanna Sebastiana Bacha, čuli smo i Vari-jacije u f–molu HobXVII:6 Josepha Hayd-na. U drugom dijelu programa izvedena su virtuozna djela Franza Liszta: Dvije legen-de S.175 posvećene svecima i naslovlje-ne: Sveti Franjo Asiški propovijeda ptica-ma i Sveti Franjo Paulski hoda po valovima. Slijedile su Reminiscencija na operu Lucia di Lammermoor S.397 Gaetana Donizetti-ja i parafraza Koračnice za sultana Abdula Medjida–Khana, S.403. Zgusnuto bogat-stvo Lisztovih emotivnih impulsa, roman-tičnih zanosa i sjetnih i pobožnih razmišlja-nja, Martina Filjak izvodi snagom dubokog ženskog iskonskog istraživanja koje stavlja u službu tona.

Očekujući punoljetnost festivala, napome-nimo da su posljednji koncerti u kojima je i sam Miletić mogao uživati bili za pamćenje i svaku pohvalu. Od sada će se Dani odr-žavati njemu u spomen.

DO

RIJ

AN Š

IPU

Š

Još vrlo vitalni skladatelj prošlog listopada u rodnom Sisku nije krio zadovoljstvo u društvu prvih dama svojega festivala – pijanistice Martine Filjak i umjetničke voditeljice Valentine Badanjak Pintarić

16

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.R i j e č o č o v j e k u s m n o g o d a r a — s k l a d a t e l j u i v i o l i s t u , p i o n i r u e l e k t r o n i č k e g l a z b e , u t e m e l j i t e l j u i v o d i t e l j u a n s a m b l a , p e d a g o g u . . .

Tiha pobjeda ljepote vještog suvremenog klasičaraMiroslav Miletić skladao je gotovo punih sedamdeset godina, a još je u mladosti vizionarski izjavio da su »pobjede ljepote tihe — što čišće, to tiše...«

Piše: Valentina Badanjak Pintarić

M iletić je gotovo s e d a m d e s e t godina skladao! Izazov je govo-riti o čovjeku s toliko životnog

iskustva, toliko mnogo dara, sklada-telju, pioniru elektroničke glazbe, ute-meljitelju i voditelju Gudačkog kvarteta Pro arte Zagreb, organizatoru, glazbe-nom pedagogu, istraživaču, poticatelju vrednota hrvatskog kulturnog i intelek-tualnog života.

Kao bliskog i vrijednog suradnika po-sljednjih godina našega intenzivnog druženja na organizaciji njegovih Dana u Sisku, doživljavala sam ga prije svega kao finog gospodina, duhovitog i real-nog, s bogatim iskustvom koje je pot-puno nesebično dijelio sa svima koji su ga bili željni čuti. »Još od najmlađih dana z n a o

sam

da su pobjede ljepote tihe — što čišće, to tiše...« davno je vizionarski izgovorio, a zatim potvrđivao svojim cjelokupnim djelovanjem, ponajviše svojom »istini-tom glazbom«, jednostavnošću iskon-skoga izvornog glazbenog idioma, izni-kloga iz suvremenih skladateljskih če-žnji spram iskustvenosti Novoga.

Češko–lička kombinacija

Svoje najmlađe dane Miletić je proveo u Jazveniku nedaleko od Siska, u ži-voj sredini radišnih Čeha. Čehinja Ma-rija Mliha, domaćica, udala se u Sisak za Ličanina Martina Miletića, dobro-stojećeg udovca, uglednog majstora s uhodanom krojačkom radnjom u sre-dištu Siska. Sisak je između dva svjet-ska rata bio ekonomski razvijen, dina-mičan grad, uključen u brojne kulturne i glazbene događaje. Kad su Miroslavu bile tri godine, obitelj se odselila u Za-greb jer je otac otvorio krojačku radnju u Vlaškoj ulici. No nekad jedini sisač-ki majstor krojač nije se mogao nosi-ti s već etabliranim zagrebačkim maj-storima s uhodanom praksom. Posao

je propao, a majka Marija otvorila je restoran i pomogla obitelji da se

održi.

Prve poduke violine Miletić je dobio kod solo violista zagrebačke Opere, praš-kog đaka Josipa Novaka, dok je u kućnoj »radino-sti« muzicirao s rođakom, violončelistom i kapelni-kom. Unatoč očevu pro-tivljenju, klica oduševljenja glazbom urodila je Mileti-ćevim glazbenim životnim opredjeljenjem i posveće-nošću. Školovanje je na-

stavio unutar zagrebačke Humlove violinističke ško-le u glazbenoj školi Hrvat-skoga glazbenog zavoda u

razredu Milana Grafa i Humlove učenice

Vere Dujmo-vić. Studij violine na-stavio je kod Stje-pana Šu-leka, a na-kon dvo-godišnje-

ga studija u razredu Ivana Pinkave, oko Božića 1952. diplomirao je na Muzič-koj akademiji u Zagrebu. (To vrijeme oko Božića uistinu je znakovito u Mi-letićevu životu: oko Božića je zabilježio svoje prve skladbe, oko Božića je di-plomirao, a eto i napustio nas je u to vrijeme...)

Umjetnička svestranost

Tijekom studija pokazao se spremnim i za šire glazbeno obrazovanje pa je kod Antonija Janigra učio komorno svi-ranje, a privatno i kompoziciju s Bra-nimirom Sakačem, s kojim je poslije i kreativno surađivao. Umjetnička sve-stranost, koju je otkrivao tijekom stu-dija, kvaliteta je kojom se Miletić ubr-zo počeo razlikovati od većine. Iako je studirao violinu i svirao drugu violinu u Kaptolskom kvartetu, još u vrijeme stu-dija spontano se opredijelio za violu, koju je svirao u Simfonijskom orkestru RTV Zagreb i Zagrebačkoj filharmoni-ji. Postavši ugledan violist, s pozivima i pohvalama iz cijeloga svijeta, Miletić je kao solist nastupao uz Zagrebačku i Slovačku filharmoniju, Bratislavske fil-harmoničare i Lenjingradski komorni orkestar.

Uz sviranje, od rane mladosti punio je kajdanke glazbenim idejama, a prvi opus datira iz 1947. godine: Duhački kvintet. Četiri gudačka kvarteta, nasta-la između 1951. i 1962. godine, potvr-dila su da će Miletić svoja najoriginalnija

djela posvećivati komornim sastavima za koje je najčešće i skladao. Zanimlji-vo je da je New York Times za Drugi gudački kvartet — Dalmatinski (1954.) objavio: »To nije bio eksperiment, to je bila glazba«, a izvođen je po cijelom svijetu. Ipak, u njegovu skladateljskom opusu našlo se mjesta za gotovo sve instrumente, glazbene vrste, oblike i stilove.

Uz kvartete, do odlaska na stipendiju u Prag 1958. godine, skladao je dva-desetak djela, od kojih neka idu u red njegovih značajnih ostvarenja: Minija-ture za violinu i klavir (1952.), Suita za gudače (1955.), Ples za violinu solo (1957.) koji je prema ZAMP–ovoj evi-denciji najizvođenija skladba hrvatskih skladatelja uopće, Koncert za violu i or-kestar (1958.), koji je već iduće godine ovjenčan nagradom Zaklade Gaudea-mus iz Hilversuma, a 1960. potvrdio je svoju iznimnost osvajanjem venecijan-skog Zlatnog lava za glazbu u igranom filmu Piko.

Rješenje u komunikaciji

U povremenim boravcima u žarištima glazbene avangarde (Utrechtu, Hilver-sumu, Salzburgu — gdje je učio kod Lovre pl. Matačića, zatim Edinburghu, Beču, Darmstadtu) stekao je iskustvo s dodekafonijom i elektroničkom glaz-bom te uspostavio suradnju s ugled-nim suvremenicima, poput Stockhau-sena. S tih je putovanja Miletić donosio

Miletić sa svojom kćeri Jasminom i unucima

17

I n m e m o r i a m M i r o s l a v M i l e t i ć ( S i s a k , 19 2 5 . — Z a g r e b , 2 0 1 8 . )

Odlazak druželjubivog gospodina koji nije mistificirao svoj posaoTjedan dana nakon posljednjeg ispraćaja, u dvorani HDS–a prisjetili smo se dragog i odanog člana Društva koji nas je zauvijek zadužio bogatim i pitkim glazbenim opusom

Piše: Višnja Požgaj

U gledni hrvatski skladatelj, violist i pedagog Miroslav Miletić, rođen 22. kolovoza 1925. u Sisku, umro je 3.

siječnja 2018. u Zagrebu u 93. godini. Na komemoraciji održanoj 15. siječ-nja u dvorani HDS–a, u nazočnosti obitelji, prijatelja, kolega i glazbenika, sjetili smo se dragog i odanog člana HDS–a. Toplo su o njemu govorili taj-nik Društva Antun Tomislav Šaban, muzikologinja Valentina Badanjek Pintarić i skladatelj Zoran Juranić, dok se nekoliko glazbenika s kojima je su-rađivao oprostila njegovom glazbom, koja će i dalje živjeti, s nadom da će i mnoge još neizvedene skladbe ubu-duće zaživjeti na koncertnom podiju.

Do posljednjeg dana

Miroslav Miletić bio je najstariji aktivni redoviti član HDS–a. Gotovo do kraja života sudjelovao je na mnogim pro-jektima i aktivnostima Društva i često posjećivao koncerte i druge prired-be, živo komentirajući događaje. Uz orkestralno iskustvo violista u Simfo-nijskom orkestru HRT–a i Zagrebač-koj filharmoniji, te pedagoški rad u ra-

zredu viole na Glazbenoj školi Pavla Markovca, osnovao je Gudački kvar-tet Pro arte, promičući suvremenu hr-vatsku i svjetsku glazbu na mnogo-brojnim koncertima i turnejama diljem svijeta, iskazujući pritom veliki me-nadžerski talent i povezujući Hrvatsku sa svijetom.

Omiljeni skladatelj

Kao dobro školovan skladatelj kod vr-snih profesora u Zagrebu, Pragu, Hil-versumu i Darmstadtu, Miroslav Mile-tić je skladao mnogo i s lakoćom, na čvrstim temeljima tradicije i folklora, ne bježeći od novih utjecaja, ali izbje-gavajući avangardu. Zato su ga glaz-benici voljeli, rado svirali i često naru-čivali od njega nova djela. Pretežito je to bila komorna glazba, ali i orke-stralna, koncertantna, vokalna, vokal-no–instrumentalna, scenska, filmska, glazba za djecu i razne obrade. Stvo-rio je jedan od najvećih skladateljskih opusa u hrvatskoj glazbi i dobio niz prestižnih nagrada (Zaklada Gaudea-mus, Zlatni lav u Veneciji, Zlatna me-dalja u Vercelliju, Vjesnikova Nagrada Josip Štolcer Slavenski i kao kruna — diskografska nagrada Porin za život-no djelo). Njemu u čast Matica hrvat-ska u Sisku pokrenula je 2001. Dane glazbe Miroslava Miletića u njegovu rodnom Sisku.

To je tek kratki podsjetnik na sveobu-hvatnu osobnost Miroslava Miletića, srdačnog i druželjubivog gospodina

koji nije mistificirao svoj posao i od ko-jega smo se na komemoraciji oprosti-li i njegovom glazbom. Čuli smo naj-prije gitarista Darka Petrinjaka koji je izveo njemu posvećenu Međimursku suitu (za Darka) iz 1974., a klarinetist Bruno Philipp je uz klavirsku pratnju Edmunda Andlera Borića odsvirao Elegiju za klarinet i orgulje. Na kraju su Bruno i Edmund u spomen na Mi-roslava Miletića izveli još dvije sjetne prigodne skladbe: Adagio iz Koncer-ta za obou Tomasa Albinonija i Gabri-jelovu obou Ennija Moriconea iz filma Misija.

magnetofone i opremu na kojoj je izvodio eksperimente, kao vjerojatno jedan od pr-vih vlasnika studija elektroničke glazbe kod nas. Nešto od svojih pionirskih iskustava s elektronikom unio je u svoja djela (Lamenta-cija za violu i elektroničke zvukove i dr.).

Ipak, prepoznajući svoj put u komunikaciji umjetničkog djela i slušatelja, Miletić ga gradi klasičnim harmonijskim odnosima, bogatom polifonijom i asocijacijama iz — prema nje-govim riječima — »našeg uvijek živog i zbog svoje višeznačnosti i gotovo neograničenog broja estetskih poruka zanimljivog folklora«. Uranjanjem u tradicijsku glazbenu baštinu nastaju njegova najizvođenija i najuspjeli-ja djela: već spomenuti Ples za violinu solo i gudački kvartet, Folklorne kasacije, Hrvatska (Međimurska) suita za gitaru, Sonata za violi-nu i klavir, Sonatina za violinu i gitaru, Mlade-nove pjesme (na stihove Mladena Rupeca), kao i klavirski koncert Stilske vježbe (1987.) koji se smatra primjerom tzv. »nove jedno-stavnosti« ili »novog romantizma«.

Veći dio radnoga vijeka, od 1959. godine, Miletić je proveo djelujući kao profesor viole na Glazbenoj školi Pavao Markovac. Među svojim učenicima najčešće je spominjao ja-panskog violinista Masatoshija Hirana koji je došao u Zagreb kako bi ga upoznao i sura-đivao s njim, što je rezultiralo mnogim izved-bama Miletićevih djela u Japanu, a poslije i osobnim posjetom toj zemlji.

Najplodnije razdoblje

Ipak, Miletićevo najplodnije razdoblje u po-gledu stvaralačkog rada i brojnih inozemnih gostovanja s njegovim gudačkim kvartetom uslijedilo je nakon umirovljenja 1982. godi-ne, nakon više od dvadeset godina djelo-vanja Gudačkog kvarteta Pro arte Zagreb, koji je utemeljen 1960. godine. Miletić je svoj kvartet programski usmjeravao na izvođe-nje suvremene glazbe, osobito hrvatskih skladatelja. Svirao je dionicu viole te poka-zao izraziti menadžerski talent, koji je kvarte-tu omogućio gostovanja u Sjevernoj Ameri-ci, Kanadi, Africi, Europi, Japanu i diljem biv-šeg SSSR–a. Snimili su jedanaest LP ploča, izveli mnogobrojne praizvedbe, često u pro-gramima Muzičkog biennala, ostvarivši oko dvije tisuće zajedničkih koncerata.

Izravno iskustvo estetike komornoga zvuka rezultiralo je opusom u kojem su i neka od njegovih najizvođenijih djela kojima se Miletić potvrđuje kao vješt suvremeni neoklasičar: III. i IV. gudački kvartet, Plesne scene (1962.), Četiri aforizma za četiri klarineta (1972.), Male skladbe za dvije violine (1983.), Adventsko pjevanje (1989.), Akvarel za kvintet (1995.).

Zbog svega spomenutoga, cijeli njegov opus treba promatrati u kontekstu njego-ve cjelokupne glazbeničke djelatnosti. Uz sve nabrojeno, Miletić se brinuo i o tiska-nju i objavljivanju svojih djela i zvučnih zapi-sa, a bio je aktivan naravno i u radu Hrvat-skog društva skladatelja i Europskom druš-tvu violista.

(Ulomak teksta s komemoracije za Miroslava Miletića, 15. siječnja 2018.

u Hrvatskom društvu skladatelja.)

Valentina Badanjak Pintarić čita svoj tekst na komemoraciji Miroslavu Miletiću u HDS-u

Kao voditelj Gudačkog kvarteta Pro arte,

skladatelj i violist Miletić razvio je veliki menadžerski talent i povezao Hrvatsku sa svijetom

18

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.2 3 . D a n i M i l k a K e l e m e n a , 8 . — 2 5 . l i s t o p a d a 2 0 17. u S l a t i n i

Glazba nije ukras, nego društvena vrijednostNi ovaj put na Festival nije uspio stići sada već 93–godišnji skladatelj koji se publici, organizatorima i novom vodstvu svojega rodnog grada obratio pismom

Piše: Višnja Požgaj

M e đ u n a r o d n i glazbeni festi-val posvećen uglednom hr-vatskom skla-datelju Milku

Kelemenu (Podravska Slatina, 1924.), počasnom građaninu rodne Slati-ne i počasnom doktoru Sveučilišta u Zagrebu, i u posljednjem je izdanju nažalost protekao bez Kelemenove nazočnosti. Ipak, zadovoljan postoja-njem i kontinuitetom svojega Festivala,

poslao je poruku koju je pročitala di-rektorica Festivala Jadranka Srdoč na otvaranju 23. Dana Milka Kelemena, 8. listopada 2017. u crkvi sv. Josipa: Pismo Milka Kelemena

»Dragi moji Slatinčani! Gotovo da ne mogu vjerovati da je već dvadeset tri godine prošlo otkako smo osnovali fe-stival u Slatini. Meni je moje rodno mje-sto (kao i svakom čovjeku njegovo) po-sebno važno. Presretan sam što ima-mo festival i veseli me što će i glazbe-na škola, iako sam još živ, nositi moje ime. Pitate me kako sam? Imam previ-še godina i prebolio sam razne bolesti, a neke me još uvijek muče. Najteže je

zbog moje neuropatije i bolova u nozi s kojima stalno teško živim. Hvala svima koji su pomogli ili pomažu u organiza-ciji festivala na bilo koji način. Zahvalan sam gradskim vlastima Slatine što su nas podržavali sve ove godine. Želim čestitati novom čelniku grada i njego-vu timu koji su ove godine izabrani na izborima. Gospodine gradonačelniče Ostrošiću, budite vrijedni, uporni i hra-bri i radite na dobrobit svih naših sugra-đana. Ne zaboravite na kulturu i na naš festival te pomognite koliko možete. Posebno me veseli što je Goran Kon-čar, naš veliki prijatelj i izvrsni glazbenik, uspostavio suradnju DMK–a i Ansam-

bla za suvremenu glazbu iz Moskve. Plesne predstave s mojom glazbom bile su uvijek jako uspješne… Hva-la Goranu što je pronašao note mojeg Prvog violinskog koncerta i što je ure-dio partituru. To će biti velik događaj nagodinu za otvorenje. Glazbenicima i plesačima želim uspješne izvedbe, a publici da uživa. Srdačno vas (sve) po-zdravljam i želim svima puno zdravlja i uspjeha u radu!«

Suradnja s Rusima

Goran Končar, član Udruge DMK–a, preuzeo je ove godine brigu o progra-mu u suradnji s Ministarstvom kulture

Ruske Federacije, koje je kao partner sudjelovalo financijskom potporom uz Ministarstvo kulture RH, Virovitičko–podravsku županiju, Grad Slatinu i Hr-vatsku turističku zajednicu. Tako su u programu nastupili ugledni ruski gosti — Moskovski ansambl za suvreme-nu glazbu i pijanist Vasilij Ščerbakov, profesor na Konzervatoriju Čajkovski i predsjednik Fonda za suvremenu glaz-bu. Kako se na DMK–u uz ostalo izvo-de i Kelemenove skladbe, bit će to pri-lika da se njegova djela i na taj način predstave i u inozemstvu.

Na koncertu otvorenja Ščerbakov je

izveo Petu klavirsku sona-tu Aleksandra Skrjabina te je na kra-ju u dodatku predstavio i svoju sklad-bu za klavir Rastanak na stihove Bori-sa Pasternaka. Umjetnik je sudjelovao i u klavirskom triju Sjećanje na Tristana Milka Kelemena i Elegičnom triju Ser-geja Rahmanjinova uz violinista Go-rana Končara i violončelisticu Ljerku Končar–Gamulin. Na programu je bila i praizvedba Sonate za violinu i violon-čelo Ljerke Končar–Gamulin.

Druge večeri, također u crkvi sv. Jo-sipa, predstavili su se sjajni glazbenici Moskovskog ansambla za suvremenu glazbu (Ivan Bušujev, flauta, Oleg Tan-cov, klarinet, Mihail Duob, klavir, Ro-man Mints, violina, i Ilja Rubenštejn, vi-

olončelo). Impresionirali su publiku kao savršeno uigran i virtuozan ansambl u skladbama Aleksandra Skrjabina, Ivana Vyshnegradkyja, Sergeja Pro-kofjeva, Nikolaia Roslavetesa i Dmitrija Šostakoviča, ali i u impresivnoj Canzoni za flautu i klavir (1983.) Milka Kelemena.

Glazbeno–plesna večer

Na koncertu 15. listopada u Hrvatskom domu predstavili su se vrsni osječki umjetnici: mlada violinistica Marija Ba-šić te pijanisti Renata i Ivan Karša. Ivan je izveo sedam komada za klavir De-ssins Commentés (1964.) Milka Kele-mena, a violinistica Marija Bašić, jedna od najuspješnijih polaznica LAUS aka-demije u Dubrovniku i Muzičke akade-mije u Zagrebu, odsvirala je u surad-nji s Renatom Karšom dvije Ravelove skladbe: Sonatu br. 2 i koncertnu rap-sodiju Tzigane. Klavirski duo Karša na kraju je četveroručno izveo Andante i Allegro Brilliante Felixa Mendelssohna–Bartholdija. Na završetku ovogodišnjeg Festivala održane su i dvije uspješne plesne predstave na Kelemenovu glaz-bu, obje u Gradskom kinu. U glazbe-no–plesnom nastupu s improvizacija-ma iz Kelemenovih djela sudjelovali su violončelistica Ljerka i violinist Goran Končar, Bojan Miljančić (elektronika) i plesači Ksenija Krutova i Ali Tabbouch. U Plesu o samome sebi autora i kore-ografa Aleksandra Mišića, u produkciji DMK–a i Masa Dance Company, ple-salo se na snimljenu glazbu Milka Ke-lemena Composé za dva klavira i orke-star (1966.) i Good–bye, my Fancy! za violinu i klavir (1998.).

Dodajmo da je u sklopu DMK–a u Za-vičajnom muzeju predstavljena knji-ga poezije Marije Kenjerić Život, snovi i stihovi.

Zaključimo citatom iz Kelemenove knjige Svjetovi zvuka: »Glazba, stara ili nova. Sama za sebe nema smisla. Njome skladatelj otkriva do tada nepo-znate regije duha i iznova tumači smi-sao sveukupnog čovjekovog postoja-nja. Ona, dakle, nije ukras, već važna društvena vrijednost što proizlazi iz nje-zina antropološkog djelovanja, iz spo-sobnosti da se obraća pluralizmu ljud-ske osobe i da tako obogaćuje indivi-dualnost — najveću vrijednost svakog čovjeka.«

Međunarodni glazbeni festival

posvećen uglednom hrvatskom skladatelju Milku Kelemenu u njegovu rodnom gradu, Podravskoj Slatini, predstavlja vrhunce klasične glazbe uz probrana djela njegova bogatog opusa

Goran Končar na violini, Ljerka Končar Gamulin na violončelu i Rus Vasilij Ščerbakov na klaviru

19

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

I n m e m o r i a m M i l k o K e l e m e n ( P o d r a v s k a S l a t i n a , 3 0 . o ž u j k a 19 2 4 . — S t u t t g a r t , 8 . o ž u j k a 2 0 1 8 . )

Oproštaj od hrvatskog velikana nove glazbeMilko Kelemen istinski je zadužio hrvatsku glazbenu kulturu, a Muzički biennale Zagreb, kao njegovo »dijete« trajno je postignuće


V ijest o smrti Milka Ke-lemena zatekla me je u pripremama za put u Stuttgart, gdje sam za nedjelju 11. ožuj-ka imala dogovor s

njegovom suprugom Nelom da ćemo ga zajedno posjetiti u domu u kojemu je unatrag nekog vremena stanovao. Bio je tik pred 94. rođendan, a breme bolesti onemoćalo je njegovu koncen-traciju. Imala sam dakle avionsku kartu za Stuttgart, jer sam u Ulmu 10. ožujka trebala sudjelovati na konferenciji Sag mir wo die Frauen sind (Reci mi gdje su žene) koju je organizirao Muzej podu-navskih Nijemaca, pa je želja da se na-đem s Milkom Kelemenom bila logična i ostvariva. Kupila sam, dakle, povratnu kartu Zagreb — Stuttgart — Zagreb, ali nažalost sam tu nedjelju u Stuttgartu provela sama, suosjećajući sa supru-gom dragog prijatelja koji je preminuo u četvrtak, 8. ožujka. Stoga, dopustite da se u časopisu Hrvatskog društva skla-datelja od Milka Kelemena oprostim više osobnim, a tek manje muzikološki intoniram tekstom.

Poseban Gastarbeiter

Milka Kelemena upoznala sam 1971. godine u vrijeme održavanja Muzič-kog biennala Zagreb, budući da sam kao studentica muzikologije s velikim zanimanjem pratila taj jedinstveni fe-stival suvremene, najnovije glazbe, koji imamo sreću i dalje doživljavati u hrvat-skom glavnom gradu. Dakako, svi mi studenti muzikologije dobro smo zna-li da je utemeljitelj MBZ–a bio upravo Milko Kelemen, skladatelj s adresom u Stuttgartu, a u ono vrijeme profesor na Institutu Robert Schumann u Düssel-dorfu. Kako sam osim muzikologije studirala i germanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, iteka-ko me je zanimala situacija u Njemač-koj, i to ne samo glazbena. Naime, tada smo na vježbama iz njemačkog jezika često razgovarali o Gastarbeiterima u Njemačkoj. Milko Kelemen bio je jedan takav slučaj. Samo, poseban, dakako! Osobno je rado pričao o odlasku iz Za-greba, kako je najprije otišao na studij-

ski boravak u Pariz, gdje je studirao s Olivierom Messiaenom, zatim u Frei-burg, gdje je radio s Wolfgangom For-tnerom. Doista, završeni studij kompo-zicije u Zagrebu na Muzičkoj akademi-ji u razredu Stjepana Šuleka, mladiću izuzetno nadarenom, ali i krajnje znati-željnom, nije mogao biti dovoljno isku-stvo. Svoje je »putešestvije« Kelemen najbolje opisao u dugom tekstu zahva-le prigodom dobivanja počasnog dok-torata na Sveučilištu u Zagrebu 2014. godine. Važno je pročitati sve govore održane tom prigodom želi li se iscrpno saznati kako je protekao njegov život, ali i što o njemu kao skladatelju zapisuje recentna hrvatska muzikologija iz pera akademika Nikše Glige: (http://www.unizg.hr/fileadmin/rektorat/Istrazi-vanja/Poslijediplomski/Doktorski_programi/pocasni_doktori/Milko_Kelemen_–_knjizica.pdf).

Promišljanje arhetipa

Milko Kelemen vrlo je rado govorio o ar-hetipovima kako ih je znanstveno obra-dio utjecajni švicarski psihijatar i psiho-analitičar Carl Jung, utemeljitelj anali-tičke psihologije, znanstvenik u čijim je promišljanjima hrvatski skladatelj nala-zio mnoga objašnjenja za doživljavanje, pa i stvaranje glazbe. Dakako, pozna-to je da su djela Milka Kelemena (pra)izvođena diljem svijeta, autor je izuzet-no bogatoga skladateljskog opusa i u skladu sa stečenim ugledom dobitnik brojnih međunarodnih priznanja. Kao profesor kompozicije u dugom razdo-blju, od 1973. do 1989. godine, na Mu-zičkoj akademiji u Stuttgartu, obrazo-vao je, štoviše odgojio, brojne genera-cije skladatelja koji su u njegov razred dolazili iz mnogih svjetskih država i na-cionalnih kultura. Brojna su Kelemeno-va djela izvođena u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj, a otkako je njegov rodni grad Slatina prije 23 godine utemeljio Dane Milka Kelemena, posvetivši festival svo-jem počasnom građaninu, Kelemeno-va djela izvode mnogi ugledni domaći i strani solisti i ansambli. U tom je slučaju važno istaknuti da je u Slatini, na vijest o Kelemenovoj smrti, »na temelju član-ka 25. Statuta Grada Slatine, gradona-čelnik Denis Ostrošić donio Odluku o proglašenju Dana žalosti na području Grada Slatine u ponedjeljak, 12. ožujka.

Dan žalosti se danas u Slatini obilježa-va isticanjem zastave Republike Hrvat-ske na pola koplja na svim zgradama u kojima su tijela državne vlasti i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Komemoracija posveće-na slatinskom velikanu svjetskoga gla-sa bit će održana u petak, 16. ožujka u 12 sati u Zavičajnom muzeju Slatina«.

Počasti za života

Dobro je kad uglednici za života doži-ve počasti i kad im suvremenici odaju priznanja. Jer, Milko Kelemen istinski je zadužio hrvatsku glazbenu kulturu, a Muzički biennale Zagreb, kao njegovo »dijete« trajno je postignuće o kojemu je osobno zapisao: »Realizacija MBZ–a, koji je od prvog dana bio uzbudljiv svjetski događaj, europski glazbeni la-boratorij i naša škola, na neki je način rezultat intenzivnog učenja, usvajanja novih tehnika, sazrijevanja, moje pune kreativne prisutnosti na svjetskoj sceni i sudjelovanja u samom žarištu razvoj-nih procesa suvremenog stvaralaštva. Mjerio sam snagu novih ideja i ‘zako-na’ u osobnim dodirima s najznačajni-jim skladateljima i njihovim shvaćanji-ma, stoga su mi poticajni bili i ručak sa Stravinskim i diskusija sa Stockhause-nom, šetnja s Hindemithom, kupovina s Cageom, svađa s Nonom, intervju sa Šostakovičem, doručak s Dallapicco-lom, a sretan sam da sam njih i mnoge druge doveo u Zagreb.«

Da, bilo je uvijek zanimljivo i poticaj-no susretati Milka Kelemena, a osob-no sam imala i nekoliko nezaboravnih doživljaja u Njemačkoj, na susretima u Bonnu, gdje mu je počast iskazalo Ve-leposlanstvo Republike Hrvatske pri-je preseljenja u Berlin, kao i prigodom koncerta koji sam u njegovu čast orga-nizirala u Berlinu, kad sam bila savjet-nica u hrvatskom Veleposlanstvu, da-kle kasnih devedesetih godina 20. sto-ljeća. Milka Kelemena više nema. Ali ostala je njegova glazba i zadatak svi-ma nama da je izučavamo i objavljuje-mo, a glazbenici izvode. Uvjerena sam da je svijest o tome živa i da će tako i biti.

Počivao u miru Božjem, tamo na gro-blju u Stuttgartu, dragi prijatelju!

Završeni studij kompozicije u Zagrebu na Muzičkoj

akademiji u razredu Stjepana Šuleka, mladiću izuzetno nadarenom, ali i krajnje znatiželjnom, nije mogao biti dovoljno iskustvo

20

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.I n m e m o r i a m S a n d r o Z a n i n o v i ć ( V e l o G r a b l j e n a o t o k u H v a r u , 2 0 . l i s t o p a d a 19 3 4 . — L o s A n g e l e s , 6 . s i j e č n j a 2 0 1 8 . )

Ne zaboravimo ga!Odlazak još jednog predstavnika skladateljskog naraštaja koji je studirao kompoziciju kod Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Piše: Erika Krpan

S kladatelj i dirigent Sandro (Aleksandar) Zaninović preminuo je u Los Angelesu 6. siječnja ove godine u 84. godini. Rođen je u

Velom Grablju na otoku Hvaru 1934. u uglednoj otočnoj obitelji. Kad se kasnih pedesetih otisnuo na studij u Zagreb,

vođen istinskom motiviranošću i glađu za glazbom i s iskustvom člana Hvar-ske limene glazbe, zacijelo nije mogao predvidjeti neobičan tijek karijere koja ga je iščekivala.

Dirigent i skladatelj

Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1961. završio je najprije studij dirigira-nja kod Igora Gjadrova, a 1967. kom-poziciju u razredu Stjepana Šuleka. Di-

rigentsku karijeru počeo je u Zagrebu kao asistent Milanu Horvatu u Simfo-nijskom orkestru i Zboru Radio Zagre-ba i u Zagrebačkom kazalištu Komedi-ja. Nemirna duha, u potrazi za nekim novim izazovima, 1967. odlazi na usa-vršavanje u Los Angeles; 1972. magi-strirao je na Odjelu za glazbu Kalifor-nijskog sveučilišta (UCLA) i iste je go-dine nagrađen Nagradom Henry Man-cini za skladanje i produkciju glazbe za film i TV. Uvjeren da je riječ o sredini u kojoj može nešto postići, 1972. uteme-ljio je, i do 1976. vodio, Komorni orke-star na Beverly Hillsu. Tada se vraća u Hrvatsku, u Split, s namjerom da poku-ša kod kuće dokazati svoje umjetničke mogućnosti. Zapošljava se kao dirigent u Operi HNK–a u Splitu, a istodobno u rodnom Hvaru postaje direktor glaz-benog programa Hvarskih ljetnih pri-redbi. Prema dostupnim podacima, međutim, čini se da se Split i Zanino-vić nisu baš najbolje razumjeli. Vidi se to i po njegovu rijetkom sudjelovanju u programima Splitskog ljeta tih godi-na. Za razliku od toga, Hvar mu uka-zuje više povjerenja, čak mu omogu-ćuje da pred hvarskom katedralom di-

rigira Verdijev Requiem. «Koncert je bio moja najveća dirigentska avantu-

ra, ali je na kraju umjesto mise za mr-tve to zapravo bila negacija smrti, što je najveća stvar«, kazao je Zaninović mnogo godina poslije za jednog od posjeta Hvaru.

Ponovno Amerika

Očito nezadovoljan statusom u split-skoj opernoj kući, Zaninović se

ponovno otisnuo u novu pusto-lovinu. Godine 1983. preuzi-

ma mjesto šefa–dirigenta Simfonijskog orkestra u

Nišu, gdje nastoji pro-širiti reper-

toar i obogatiti sezonu uglednim gosto-vanjima. Izdržao je tri godine i

1986. vratio se u SAD, da bi nastavio gdje je prije cijeloga desetljeća preki-nuo ili počeo ispočetka.

Za svih tih godina Zaninović se s ne-dovoljno uspjeha brinuo o izvedbama vlastitih skladbi. Prvu autorsku večer priredit će mu Hrvatsko društvo skla-datelja 2009., obilježavajući njegov 75. rođendan. Ipak, kako nakon povratka u Los Angeles utemeljuje i kao glazbe-ni direktor vodi Međunarodni komorni orkestar u Los Angelesu, s te će pozi-cije s uspjehom izvesti i pokoju vlasti-tu skladbu.

Passacaglia za violinu i gudački or-kestar (1963.), Varijacije za orkestar (1965.), Improvizacije za dvanaestori-cu (1971.), Muzika za violinu, violonče-lo i orkestar (1974.), Trio breve (in modo classico) (1979.)…. mali je izbor Zanino-vićevih skladbi koje bi valjalo zapamtiti.

Tijekom daljnje karijere Zaninović je bio aktivan na mnogim područjima, «od pijanista s bendom Mexicali Brass do gostujućeg dirigenta s komornim or-kestrom iz San Francisca«. Neprestan-ce u traganju za novim mogućnostima, Zaninović se pokušao baviti i izdavaš-tvom ne bi li u tamošnjoj sredini uspio afirmirati ponešto od hrvatske glazbe-ne umjetnosti. Bio je to i pokušaj da za svoj trud nađe i partnere u domovini, ali nažalost nije u tome uspio. Koliko se god trudio da opstane i profesionalno se afirmira u sredini indiferentnoj prema pripadnicima malih naroda, podjedna-ko se trudio sačuvati veze s domovi-nom, gotovo idealistički vjerujući u svi-jet umjetnosti koji svima podjednako pripada.

Kao što često biva s onima koji prera-no napuste hrvatsku domovinu, nepra-vedni je zaborav njihova rada najčešći odgovor na njihov odlazak. Rijetki su

autori koji su sačuvali u Hrvatskoj svoje mjesto unatoč karijeri

izvan domovine. Sad kad ga više nema, pitamo se što se to dogodilo sa Sandrom i njegovom glazbom, jer njegov je opus nezanemariv dio hrvatske glazbene tvor-be druge polovice 20. stoljeća.

Sandro Zaninović djelovao je u SAD–u, sredini indiferentnoj prema pripadnicima malih naroda

Zaninovićev je opus nezanemariv dio hrvatske glazbene tvorbe druge polovice 20. stoljeća

21

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

R a z g o v o r s a s k l a d a t e l j e m : To m i s l a v U h l i k

Ne smeta mi što me doživljavaju kao folklornoga skladatelja, premda se ne osjećam takvimPovod razgovoru je novi CD Rucneri sviraju Uhlika, u izdanju tvrtke Cantus d.o.o.

Razgovarala: Maja Stanetti

V iše od sto djela sadrži opus Tomislava Uhli-ka, skladatelja, diri-genta i glazbenog pe-dagoga na Odjelu za glazbenu kulturu za-

grebačke Muzičke akademije. Skladbe piše za soliste i komorne sastave, sim-fonijski orkestar, ali i za zbor, amaterske ansamble, harmonikaški orkestar ili tamburaše. Izražena je i njegova diri-gentska aktivnost, osobito zapažena u Kazalištu Komedija, gdje je predvodio niz izvedbi mjuzikla i opereta, a gostuje i u Hrvatskim narodnim kazalištima u Zagrebu i Osijeku. Njegova su djela sni-

mljena na više nosača zvuka, a svježe je objavljen CD Rucneri sviraju Uhlika, predstavljen na svečanom koncertu uz 20. obljetnicu ansambla, 18. veljače 2018. u Maloj dvorani Lisinski.

Najbolja motivacija

Nije to prva snimka vaših djela. Koliko je važno da se djela trajno zabilježe?

Mislim da je jako važno, kao i da se objave na internetu, gdje ljudi najviše slušaju. Imam svoj kanal na YouTubeu, na kojem sam objavio dosta zvučnih zapisa, uglavnom privatnih, jer su izda-vačka prava, nažalost, često problem.

Nema čega se niste dotaknuli u skladateljskom dijelu svojega

glazbeničkog angažmana, od zborova do puhačkog orkestra. Koliko su prisutni ansambli i solisti utjecali na vaš rad?

Gotovo sve što sam napisao, a tu ima i dosta obrada i parafraza, nastalo je na zamolbu ili temeljem narudžbe kon-kretnih osoba, ansambala ili ustano-va; nikad nisam najprije nešto skladao pa onda išao tražiti izvođača. U većini slučajeva bili su to umjetnici koje sam osobno poznavao i pratio njihov rad. Motivacija je uvijek bila snažna, prem-da sam ponekad isporučio i nešto što se naposljetku pokazalo prezahtjev-nim, naročito u slučaju amaterskih ansambala.

Katkad vas se doživljava kao

Imam svoj kanal na YouTubeu, na kojem sam

objavio dosta zvučnih zapisa, uglavnom privatnih, jer su izdavačka prava, nažalost, često problem.

22

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

»folklornog« skladatelja vrlo pitkog rukopisa. Kako vam se to danas čini? Smeta li vam to »doživljavanje«?

Ne smeta, premda se ne osjećam ta-kvim. Ali ljudi stvaraju svoje predodžbe i tu se ne može ništa promijeniti. To je zbog toga što sam na samom početku svoje profesionalne karijere bio vezan uz Lado. Ondje sam se »natopio« fol-klorom, koji iako blizak izvornom, ipak nije bio lišen stanovite stilizacije. Po-slije sam u toj stilizaciji otišao još dalje pa pravi folkloristički čistunci zapravo zaziru od takvih mojih uradaka. U biti, najviše volim klasični jazz. Naročito eru swinga. Jazz–pijanizam i sviranje u tri-ju mi je nedosanjani san. Ali što zbog svojih pijanističkih nedostataka, što zbog percepcije u javnosti, s time ne bih napravio bogzna što pa mi je dra-go da sam, prihvativši folklor kao motiv, oblikovao glazbu koja se, čini se, mno-gima ipak sviđa.

Renesansa operete

Vaš dirigentski anažman bio je vezan uz Komediju. Što o tome želite ispričati?

To je bilo najsretnije i najaktivnije razdo-blje u mojoj dirigentskoj karijeri, premda jednim dijelom zasjenjeno ratnim viho-rom. Došao sam u Komediju kao kore-petitor, nakon godine i pol provedene u Baletnoj školi na zagrebačkom Ilirskom trgu. Kazalište se tada renoviralo i nisu se igrale tzv. »velike« predstave, ali u ti-jeku su bile glazbene probe za novi mj-uzikl Grgića i Kabilja Car Franjo Josip u Zagrebu, čiji je motiv bilo svečano otva-ranje zgrade Hrvatskog narodnog ka-

zališta 1895. godine. U to sam vrijeme uporedno s radom u kazalištu studirao i dirigiranje na Muzičkoj akademiji, u ra-zredu Igora Gjadrova, pa sam u Ko-mediji položio i dio diplomskog ispita, ravnajući pop–operom Romeo i Julija Veseljka Barešića, koji je, uz Peru Go-tovca, bio stalni dirigent toga kazali-šta. Početkom devedesetih Gotovac je otišao u mirovinu, a ja sam odmah postavljen na njegovo mjesto. Stjeca-jem okolnosti, u idućih pet ratnih godi-na ostao sam nenadano sam. Dio sam predstava naslijedio, ali dobio sam i pri-liku postaviti nove. Posve neočekivano došlo je, naime, do svojevrsne rene-sanse operete. To mi je kao novopeče-nom dirigentu bio velik izazov. Zapravo, držim da je opereta, gledano s dirigent-skog stajališta, zahtjevnija od mjuzikla, a nerijetko i od opere. Najprije smo, u suradnji s HNK–om u Osijeku, obnovili Kneginju čardaša, zatim Baruna Tren-

ka. Potom sam kao gostujući dirigent u HNK–u u Zagrebu, s Krunoslavom Cigojem kao redateljem, postavio Ve-selu udovicu s tri solističke postave. U Komediji sam nadalje premijerno izveo Madame Troubadour Srećka Albinija, zatim Groficu Maricu te mjuzikle Kralj je gol i Tko pjeva, zlo ne misli, sve u režiji Vlade Štefančića, od kojega sam naj-više naučio.

Kako biste opisali svoj rukopis? Koje su smjernice?

Možda nikad ne bih postao sklada-teljem, a ni dirigentom, da nisam su-sreo Emila Cossetta. Njegove zborske

skladbe bile su prvo što sam, kao član Zbora Joža Vlahović, analizirao sjede-ći na probama i prateći kako im ma-estro udahnjuje život. Stoga su i moji prvi uglazbljivački pokušaji uključiva-li njegov način promišljanja. Slično je bilo i glede tretmana, primjerice, puha-ćih glazbala, naročito klarineta, koji je on obožavao. Ipak, s vremenom je ta sličnost, čini mi se, izblijedjela. Uspio sam nekako zaploviti novim jedrima. U harmonijskom smislu često se služim džezističkim akordima, vodeći pritom računa i o horizontalnom kretanju, i to na način svojstven vokalnoj polifoniji. To sam nekako usvojio skladajući ispr-va pretežito za zborove. Vodim, dakle, računa o logičnoj konfiguraciji svake di-onice, bila ona vokalna ili instrumental-na. S druge strane, što smo već spo-menuli, koristim se folklornim elementi-ma, a to je i Cossetto radio, a i mnogi drugi. U posljednje me vrijeme zabav-

lja parafraziranje za klavir. To je vrsta obrade neke postojeće melodije ili jed-nostavnije skladbe, kao što je šlager, ali uz znatniji odmak od izvornika, s ak-centom na virtuoznost te uz primjenu radikalnijih harmonijskih rješenja.

Predajete i teorijske predmete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Koliko su studenti motivirani? Koliko žele saznati?

Predajem dva kolegija na trećoj i četvr-toj godini Studija glazbene pedagogije. Jedan se zove Priređivanje za ansam-ble; u njemu je sadržano ono čime se intenzivno bavim više od trideset godi-

na. Iskustvo koje sam stekao na tom području bilo je glavni razlog što sam uopće došao na Akademiju. Kao i kod drugih kolegija, u svakoj genera-ciji nađe se pokoji student ili studenti-ca koji pokažu nešto više zanimanja od drugih. To je, naime, obvezatan, ali ne i glavni predmet na tom studiju.

Najbolje je doma

Uz ostalo, dobitnik ste i ugledne Nagrade Slavenski. Koje su vam nagrade, a koje vlastito djelo najdraže, ako se smije pitati.

Sve su mi nagrade jednako drage i sve sam ih dobio ovdje, »doma«, u Hrvat-skoj. Zapravo sam snažno vezan uz moj rodni Zagreb. Premda sam svo-jedobno pokušavao kao dirigent otići na usavršavanje u inozemstvo, drago

mi je što sam naposljetku ostao kod kuće, uz obitelj i prijatelje. Što se pak tiče djelâ, neka su mi draga, a neka mi idu na živce. Ironijom sudbine, poka-zalo se da potonja bolje prolaze kod slušatelja.

Što je sljedeće što želite ostvariti, raditi ili o tome davno sanjate?

Ne sanjam više kao prije. Mnoge sam snove već ostvario. Volim provoditi vri-jeme kod kuće, u svojoj radnoj sobi, nerijetko baveći se i posve neglazbe-nim sadržajima, ili pak šetati, razmišlja-ti, biti u svojem svijetu...

Nikad nisam najprije nešto skladao pa onda išao

tražiti izvođača. Sve sam pisao na narudžbu osoba, ansambala i ustanova.

Tomislav Uhlik uz članove Kvarteta Rucner (Snježanu i Dragana Rucnera, te Sidoniju Lebar) i njihova stalnog suradnika, američkog bandoneonista Petera Soavea

23

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

M i C R O f e s t — m e đ u n a r o d n i f e s t i v a l m i k r o t o n a l n e g l a z b e , 2 7. i 2 8 . l i s t o p a d a 2 0 17. u p r o s t o r i m a Te a t r a &T D u Z a g r e b u

Prostor za interakcijuFestival predstavlja svu onu glazbu koja sadrži intonacijske sustave kakve ne možemo čuti unutar danas dominantnog načina ugađanja instrumenata

Piše: Lea Kulaš

P otkraj listopada 2017. održan je drugi dvod-nevni međunarodni festival mikrotonalne glazbe miCROfest u organizaciji Hrvatske

udruge mikrotonalnog umjetničkog stvaralaštva (HUMUS) te njezina pred-sjednika, idejnog začetnika i umjetnič-kog voditelja Festivala Zorana Šćekića. Taj svestrani umjetnik, gitarist, teore-tičar i skladatelj koji umjetničke vizije ostvaruje unutar jazz i suvremene glaz-be, proširio je vlastite vidike bavljenjem mikrotonalnom glazbom ili ljestvičnim sustavom koji kao najmanje intervale rabi one koji su manji od male sekun-de. Pritom, zaokupljaju ga oba smjera mikrotonalne glazbe — onaj koji oktavu dijeli na jednoliko temperirane razmake te onaj koji oktavu dijeli na razmake koji nisu jednoliki — unutar kojega se foku-sira na cjelobrojne omjere ili prirodne intervale.

Odgovor Pitagori

Na tom je području ponudio odgovor na Pitagorin problem očuvanja prirod-nih intervala te razvio teoriju glazbeno–geometrijskog sustava s točnim mate-matičkim rješenjima, čije je karakteristi-ke, mogućnosti i ograničenja detaljno opisao u knjizi Five limit intervals — the-ory & praxis, ali i na posljednjem festi-valskom predavanju. Da bi svoju teori-ju učinio dostupnom glazbenoj praksi, osmislio je inovativnu Z–board klavija-turu s kojom je na 576 prostorno svr-stanih tipki moguće izvesti sve modula-cije, čuvajući pritom savršenost omjera Pitagorinih prirodnih intervala. Kako in-strument izgleda, bilo je prikazano na videoprezentaciji na izložbi Panmoni-zam (grčki: pan — sve, monos — je-dan) koja se održala 28. listopada, u drugom dijelu festivalskog programa rezerviranom za predavanja i okrugli stol. Izložba je nastala kao dio istoime-nog multimedijskog projekta iz 2015. godine, čiji je cilj, uz popularizaciju tra-dicijske i suvremene mikrotonalne glaz-be u Hrvatskoj, jednostavnim i pristu-pačnim načinom svim zainteresirani-ma otkriti zajedničke korijene znanosti i umjetnosti te primjenom različitih dis-ciplina opisati jedan fenomen — odnos dviju ili više frekvencija. Izložba je, osim mikrotonalne klavijature, uključila pre-

zentaciju još jednog Šćekićeva izuma — harmonografa Lira Spectrum koji istovremeno reproducira glazbu koja je ritmički i intonacijski analogna crtežima koje stroj iscrtava. Upravo ti crteži, ali i fotografije te 3D modeli Lissajousovih krivulja oduševili su ostale predavače te ih potaknuli na raspravu održanu u ko-mornoj i opuštenoj atmosferi u kafiću Teatra &TD, koji je poslužio i kao izlož-beni prostor.

Enharmonijska klavijatura

Da Šćekić nije osamljen u gradnji no-vih mikrotonalnih instrumenata, doka-zao je ambiciozni austrijski sastav Dsil-ton koji su osnovali klavijaturist Georg Vogel i gitarist David Dornig. Njihova autorska glazba temelji se na cjelo-brojnim ritmičkim i intonacijskim inter-valima unutar 12–tonske i 31–tonske jednolike podjele oktave, a izvode je na instrumentima koje su sami kreira-li. Uz Dornigovu 31–tonsku električnu gitaru, Vogel muzicira na instrumentu sastavljenom od tri različite klavijatu-re, među kojima je najveću pozornost privukla enharmonijska klavijatura koja spaja zvuk električne gitare i klavikorda. Premda takav instrument naočigled djeluje kao jednostavan tromanualni in-strument kakav rabe i drugi instrumen-talisti, kombinatorika različitih selekcija tonova na tri klavijature uistinu je zahtje-van zadatak koji je Vogel potpuno sa-vladao. Prepuni dojmova s njihova kon-certa, na kojem su izveli ciklus od de-vet povezanih glazbenih komada obo-jenih jazz prizvukom, publika koju su činili isključivo sudionici programa ima-la je mnogo pitanja o njihovim sklada-teljskim pristupima i instrumentima na koje je dvojac rado odgovarao. Posve opravdano, svi prisutni su se jednogla-sno složili da su upravo oni budućnost mikrotonalne glazbe.

Nakon mikrotonalnog svijeta u jazz ruhu, uslijedio je nastup poljskog sa-stava Sonus Akrobata koji improviza-cijama istražuje zvučne potencijale tim-pana i gitare bez pragova utemeljene na tradiciji europske slobodno impro-vizirane glazbe, s utjecajima ethno–trance glazbe. Njihov nastup poslužio je kao izvrstan uvod u free jam session na koji se odazvala i nekolicina glazbe-nika iz publike koji su s izvođačima s koncerata uronili u istraživanje bogat-stva suvremene harmonije i kolorita mikrotonaliteta. U melankolično nas je pak raspoloženje unio kanadski umjet-

nik Noah Jordan koji je u mikrotonalnom in-die stilu izveo nekoliko autorskih pjesama na svojoj 15–tonskoj aku-stičnoj gitari, prilago-đavajući i svoj glas za-nimljivim alternativnim sustavima ugodbe o kojima je više govorio u seriji predavanja.

Tradicijska mikrotonalnost

Premda je publika do-ista otvoreno i s odu-ševljenjem prihvatila sve izvođače, poseb-ne simpatije osvojili su predstavnici hrvatske tradicijske mikrotonalne glazbe, pučki pjevači iz Vrbanja s oto-ka Hvara koji su izveli gregorijanski na-pjev Gospin plač iz procesije Za križen. Upravo taj napjev poslužio je kao inspi-racija skladbi Devet fragmenata za alt–saksofon Zorana Šćekića koju je izveo multiinstrumentalist Berislav Antica. Za nastanak djela bio je potreban intenzi-van višemjesečni rad skladatelja i sak-sofonista na proučavanju, analiziranju i transkribiranju napjeva te osmišljavanju sustava notnog bilježenja mikrointer-valskih struktura, koji je rezultirao im-presivnom i uvjerljivom skladbom koja se poigrava motivima napjeva i suvre-menim skladateljskim tehnikama. Ništa manje uspješna, no pisana drugačijim skladateljskim jezikom, predstavljena je još jedna Šćekićeva skladba Hybrid States u izvedbi harfistice Diane Gru-bišić Ćiković. Ta pitoma enharmonijska studija za harfu u tzv. prirodnoj intona-ciji i jednoliko temperiranom sustavu zbog klasične postave dionica (melodi-ja i pratnja) te jasne strukture, omogu-ćava slušateljima pažljivo osluškivanje transformacija nijansi zvuka prilikom čestih enharmonijskih promjena. Osim te pitke skladbe, sjajna harfistica pra-izvela je djelo Harp–graph talijanskog skladatelja Ivana Cancialosija koji je go-vorio o svojoj fascinaciji spajanja vizu-alnih umjetnosti i glazbe. Kao posljed-nje djelo na harfi izvela je egzotičnu če-tverostavačnu skladbu AnRa inspirira-nu različitim kulturama u različitim epo-hama i geografskim područjima. Djelo potpisuje Johannes Kotschy, potpred-sjednik Međunarodnog društva mikro-tonalne glazbe iz Austrije koji nije pro-

pustio priliku istaknuti važnost našeg Josipa Štolcera Slavenskog koji se još tridesetih godina 20. stoljeća zanimao za astroakustička istraživanja u kojima je pokušavao pronaći poveznicu izme-đu Sunčeva sustava, periodnog susta-va elemenata i tonskih nizova, ali i za netemperirano narodno pjevanje koje je nastojao dovesti u vezu s prirodnim alikvotnim nizom. Kao iznimno zanimlji-vu skladbu istaknuo je Slavenskijevu Muziku za četiri trautonija i timpane u kojoj je skladatelj eksperimentirao s ne-temperiranim ugodbama i četvrtstepe-nom glazbom.

Budući da su na Festival pozvani za-ista izvrsni glazbenici i vodeći svjetski stručnjaci mikrotonalnog svijeta, malo-brojan odziv publike, bez ijednog čla-na Hrvatskog društva skladatelja, pro-fesora ili studenta s Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu — koja je najviša glazbena obrazovna institucija u Hrvat-skoj — uistinu je iznenadio i razočarao. Je li razlog u bojazni od nepoznatog, od rušenja ustaljenog temperiranog glazbenog sustava i dominantnog na-čina ugađanja instrumenata, svjesnog odabira nepodupiranja razvoja mikro-tonalitetne glazbe u Hrvatskoj, neza-interesiranosti javnosti za taj akustički fenomen ili je pak uzrok slabiji marke-ting i promjena prošlogodišnje lokacije, s prostora Muzičke akademije na pro-store Teatra &TD, ostaje nam samo na-gađati. Ipak, komorna atmosfera, na-ročito drugog festivalskog dana, omo-gućila je da svako predavanje postane prostor za interakciju i neposredno di-jeljenje iskustava i dojmova.

Skladatelj Zoran Šćekić predstavlja svoj mikrotonalni sustav

24

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.C i k l u s C a n t u s A n s a m b l a 2 7. s t u d e n o g a 2 0 17. u m j e s t o u L a u b i o d r ž a n u H r v a t s k o m g l a z b e n o m z a v o d u

Piše: Martina Bratić

J ednom večeri obu-hvatiti djela čak osam suvremenih domaćih sklada-telja čini se kao rijedak i izoliran

slučaj za jedan koncert izvan fe-stivalske matrice, a kad se u istoj godini »poklopi« i činjenica da svih osmero slavi okrugli rođendan, ve-liko glazbeno slavlje čini se kao naj-manje od događaja koje bi trebalo upriličiti. Takvo je slavlje i ovaj put priredio vječni promicatelj suvreme-noga domaćeg glazbenog izraza, Cantus Ansambl, koji je u sklopu svojega koncertnoga ciklusa, 27. studenoga, u Hrvatskome glazbe-nom zavodu, objedinio djela osme-ro skladateljâ, nazvavši koncert 490 godina hrvatskih skladatelja.

Slatka bjesnoća

Izvodeći djela od najstarijih do najmlađih predstavnika, koncert je otvorila skladba Željka Brka-novića, koji, uz još dvojicu pred-stavljenih skladatelja — Dubrav-ka Detonija i Josipa Magdića, u 2017. godini slavi 80. rođendan. Brkanovićeva skladba Karijatide za alt–tripleks, komorni ansambl i elektroniku, nastala 1978., vi-šeslojna je zvučna kreacija koja, s dvije snimljene altovske dioni-ce i trećom u živoj izvedbi, poja-čana elektronikom i ritmički dina-mičnom dionicom komornoga or-kestra, ispunjava prostor tonskim bojama uz gotovo enformelovski pristup strukturi. Nastup Martine Gojčete Silić uvjerljivo je ostvario puninu altovske dionice, iako su prema kraju skladbe, u »čišće-nju« zvuka i ogoljavanju pisma na samo dva vokala u kontrapun-ktskom kretanju, ritamska iskli-znuća snimljenoga, odnosno, »ži-voga« glasa, bila jasno čujna.

Život i djelo Dubravka Detonija can-tusovci su i ovom prilikom proslavili skladbom koju često i rado izvode, njegovim dolce furiosom za komor-ni orkestar; kako i naslov sugerira — slatkom i bjesnećom prapričom o univerzalnim dihotomijama i njiho-vim suigrama. Cantus »Ogulini Ma-gae«, op. 183, naziv je skladbe Jo-sipa Magdića, posvećene upravo Cantus Ansamblu prilikom njihova utemeljenja 2001. godine, koja se na zanimljiv način poigrava glazbe-nom programnošću, odnosima in-tervala, principima fuge te kombi-natorikom dvanaesttonske tehnike. Razložno i zvučno delikatno Magdi-ćevo pismo Ansambl je ovom pri-likom prezentirao krajnje koncentri-rano i koncepcijski zaokruženo.

U istoj izvođačkoj maniri iznesena je i skladba Zorana Juranića Ciacco-na concertance, s dekonstrukcijom žanra i formalnih struktura kao oko-snicom, u kojoj autor crpi neograni-čene mogućnosti različitih varijacij-skih tehnikâ, na taj način prostirući svoje zvučno platno.

Još jedan slavljenik večeri, Ivo Josi-pović, koji ove godine proslavlja 60 godina života, publici se predstavio svojom skladbom iz 2003., naziva Musicam psalite, pisanom za gu-dački kvartet, flautu, klarinet, trubu, klavir i udaraljke, a koja je, kako sâm autor kaže, »zamišljena prema ideji ditiramba, kao hedonističko uživa-nje u muziciranju, koje svakom od muzičara pruža priliku da poka-že svoje umijeće i predanost me-lodiji i ritmu«. Programnost kao re-zultat autosugestivnosti i impresijâ posredovanih vlastitim osjetilima, koncepcijska su baza trostavačne skladbe Leptiri, iz 2005., skladatelji-ce Olje Jelaske, uz čiji su 50. rođen-dan cantusovci odlučili izvesti upra-vo njima posvećenu skladbu, od-nosno, »tri živopisne minijature za-mišljene kao svojevrsni work in pro-gress«, kako pojašnjava autorica.

Djelo Dubravka Palanovića i njego-vih 40 godina proslavljeni su izved-bom njegove skladbe Mozaik iz 2009. godine, pisanim za devet in-strumenata. Nadahnuto načelom slaganja, supostavljanja i raznoli-kosti materijala, djelo čini duhovit ali tehnički nimalo bezazlen poligon za stvaranje. Uz živopisan spektar tonskih boja, neprekinutu smjenu karakterâ i raspoloženjâ, napeta dinamičnost koju Palanović obje-dinjuje i dalje prisutnim formalnim okvirom, Cantus Ansamblu poslu-žila je i kao poligon za dokazivanje, svjedočeći o uigranosti koja nije opadala ni do potkraj koncerta.

Posljednji u nizu, najmlađi po godi-nama, 30–godišnji Tomislav Oliver, slavio je uz svoju skladbu Asterion, pisanu za violončelo i ansambl, a posvećenu upravo drugome soli-stu večeri — violončelistu Vidu Ve-ljaku. Sadržajno gotovo isključivo usmjeren izgradnji solističke dioni-ce, ali uz živopisan i zvučno razno-lik pozadinski tretman ansambla, Asterion funkcionira kao auditivni niz asocijacija vezan uz priču o mi-notauru i Tezeju, u čijoj bi ovovečer-njoj izvedbi svakako valjalo upozo-riti na tehnički izbrušen i dinamički dorađen nastup Vida Veljaka.

Opravdano (pre)duga koncertna večer na svečan je i hvalevrijedan način proslavila 490 godina hrvat-skih skladatelja, u isto vrijeme još jedanput učvrstivši i tezu o misi-ji i umjetničkome poslanju Cantus Ansambla.

VED

RAN

MET

ELKO

Cantus Ansambl na podiju Hrvatskog glazbenog zavoda

Zoran Juranić

Za ukupno

490 godina hrvatskih skladateljaU naslovu koncerta objedinjene su godine osmero hrvatskih skladatelja koji slave životne obljetnice: Željko Brkanović (80), Dubravko Detoni (80), Josip Magdić (80), Zoran Juranić (70), Ivo Josipović (60), Olja Jelaska (50), Dubravko Palanović (40) i Tomislav Oliver (30)

Ivo Josipović i Berislav ŠipušŽeljko Brkanović i Martina Gojčeta Silić

25

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

K o n c e r t u c i k l u s u C a n t u s A n s a m b l a 2 2 . s i j e č n j a 2 0 1 8 . u z a g r e b a č k o j L a u b i

Cantus BeneluxKoncert posvećen stvaralaštvu zemalja Beneluxa

Piše: Maja Stanetti

U drugoj polovici siječ-nja Cantus Ansambl posvetio se glazbi zemalja Beneluxa u starom dobrom prostoru Laube koja

je kao smišljena upravo za izvedbe glazbe 20. i 21. stoljeća. U takvom prikladnom ambijentu, u Cantus An-sambl može se imati puno povjerenje. Dvadesetak glazbenika i pridruženi kvartet saksofona. Lauba je bolji pro-stor, premda je za publiku koja stiže s gradskog istoka malo udaljeniji. Dalji, ali bolji nego dugogodišnje obitavanje u Maloj dvorani Lisinski. U bivšoj tvor-nici, u antracitnoj Laubi usput se uvijek može »baciti oko« na kakvu, ponekad i izazovnu izložbu slika ili skulptura s ko-jima se može dodatno »porazgovarati«.

Uvodni razgovori

Novost na koncertu u novoj, 2018. go-dini, bila je da se i prije početka koncer-ta Cantus Ansambla u Laubi razgova-ra. S Davorinom Kempfom razgovarao je Ante Knešaurek, orguljaš i skladatelj s pravom mjerom za trajanje, naizgled jednostavno i nadasve kompetentno. Vjerojatno bi se iz toga razgovora svi bezrezervno složili s jednom Kempfo-vom naizgled usputnom konstataci-jom. Otprilike: nakon svih glazbenih iskustava iz prošlosti, pa onih razgradi-vih struktura iz prošloga stoljeća, ostaje

novo građenje iz »poznatih elemenata«. Dakako, u mjeri u kojoj ih se poznaje, a erudit poput Davorina Kempfa zacije-lo zna o čemu govori. Klavirski sekstet In modo classico za kvartet saksofona i komorni ansambl na sreću se našao u središtu programa kako bi se slu-šatelji oporavili od »beneluških« istra-žitelja raspoloživih glazbenih materija-la. Savršen omjer kvarteta saksofona Ardemus, preklanjskog samoborskog pobjednika Natjecanja Ferdo Livadić, kvarteta koji predvodi Lovro Merčep na alt–saksofonu u zajedništvu s an-samblom koji čine cantusovci. Nemo-guć sastav. Boli glava. Moguć, moguć, itekako moguć, a može promišljeno i precizno biti »klasika«. I tako je In modo classico i mjestom u programu i kakvo-ćom ostao središtem večeri.

Istraživanja i ispovijesti

Ostalo je bila pretenzija i novo istraži-vanje ili neke osobne glazbene ispovi-jesti. Čak su dvije skladbe praizvedene u Laubi: ni više ni manje nego antolo-gija snova, Dream Anthology za kvar-tet saksofona, Nizozemca Tijmena van Tola. Snoviti i valjda atraktivni košmar, duhovit ili ne, koji je svladao kvartet saksofona Ardemus. Druga praizved-ba je bio svježi (2017.) završni Triptih za komorni ansambl Marcela Wenglera iz Luksemburga, skladba nadahnuta za-gonetnom simbolikom slikarstva Hie-ronymusa Boscha. Dojmovi prenese-ni u drugi medij postaju krajnje upitni, osobito kad podsjećaju na mladenač-

ka oduševljenja s razlogom ili bez nje-ga. Lijepim nazivom nas je obradovao i Georges Lentz, također iz Luksembur-ga. Njegova skladba za klarinet, violinu, violončelo, udaraljke i klavir nosi naziv Nguurraa. Dakako nadahnuta je, po-godite, skitnjama po australskoj pusti-nji. Lentz meditira s australskim Abo-ridžinima (ab origine), a Nguurraa zna-či svjetlost. Na što se prosvijetlismo. Mehr Licht, reče Faust. Nego što. Can-

tusova večer Beneluxa u Laubi počela je skladbom Cardhu relativno nedavno preminulog (2015.) belgijskog sklada-telja Luca Brewaeysa, znanog starijoj bijenalskoj publici. Njegov Cardhu za komorni ansambl nježno je i inteligen-tno podsjetio na neka vremena spek-tralnih istraživanja zvukovnosti. Cardhu je pretposljednja skladba iz ciklusa koji se prigodno zove Single Malt Whisky. Uzdravlje!

Lauba je bolji prostor za suvremenu glazbu

koncertnog ciklusa Cantus Ansambla od njezina dugogodišnjeg obitavanja u Maloj dvorani LisinskiVE

DR

AN M

ETEL

KO

VED

RAN

MET

ELKO

Cantus Ansambl u Laubi

Uvodni razgovor vodio je skladatelj i orguljaš Ante Knešaurek (na slici između gosta iz Luksemburga, skladatelja i dirigenta Marcela Wenglera, i skladatelja Davorina Kempfa)

26

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.S k l a d a t e l j i c a H e l e n a S k l j a r o v — d o b i t n i c a s t i p e n d i j e F o n d a R u d o l f i M a r g i t a M a t z k o j i m r a s p o l a ž e H D S

Ususret svojoj prvoj operiNa početku rada na novom djelu mlada skladateljica mnogo razgovara s profesorom Šipušem, a sve dok nema jasnu viziju cijele skladbe, i ne počinje skladati. Zatim stvara skice u kojima ocrtava atmosferu, boju i dinamiku napetosti djela, a kad zapne, mentor joj svaki put pomogne i pravilno je usmjeri u daljnjem stvaralačkom radu

Piše: Ivana Jurenec

N erijetko se dogodi da se, iako osoba ima stvaralački na-gon, skladateljskim radom počne baviti relativno kasno, i to

na inicijativu nekog drugog. Slučaj je to i s Helenom Skljarov, studenticom če-tvrte godine kompozicije na Muzičkoj akademiji. Završila je osnovnu i sred-nju glazbenu školu kao klaviristica te je 2011. upisala studij muzikologije.

Studij muzikologije

Tijekom studija, profesori Ante Kneša-urek i Berislav Šipuš primijetili su da joj dobro idu teorijski predmeti te su je po-ticali na razmišljanje o studiju kompo-zicije. Iako se i u osnovnoj školi bavi-la skladanjem, bio je to prvi put da ju je netko ozbiljnije usmjerio prema mo-gućnostima stvaralačkog rada. Već iste godine Helena Skljarov upisala je kompoziciju u klasi Berislava Šipuša, ostvarivši na taj način dugogodišnju nutarnju želju. Na studiju muzikologije, a posebno radeći na diplomskom radu kod akademika Nikše Glige (Schönber-gov Erwartung kao zakorak u atonali-tet) imala je priliku bolje upoznati glazbu 20. i 21. stoljeća te analitički pristup dje-lu, što joj je pomoglo u proučavanju for-me, orkestracije i tehničke strane stva-ralačkog procesa.

Puno povjerenje

Promišljajući glazbu i slijedeći koncep-ciju studija, Helena Skljarov u skla-danju počinje od zadanog sastava. Kako sama ističe, njezin mentor Beri-slav Šipuš ima povjerenja u nju, stoga joj dopušta određene slobode, izme-đu ostaloga i u odabiru instrumenata. S obzirom na to da joj se sviđaju zvuk i izvedbene mogućnosti harfe, nju i svoj matični instrument — klavir — često pridodaje prvotno zamišljenom sasta-vu, a sklonost pokazuje i prema vokal-nom izričaju. Slučaj je to i u monoope-ri Il Sogno za sopran, zbor, orkestar i elektroniku, na čijem drugom činu tre-nutačno radi. Tu najsveobuhvatniju skladbu smatra svojevrsnom pripre-mom za diplomsku skladbu — veliku operu. Helena Skljarov gaji zanimanje

i za režiju, koja joj je bliska zahvaljujući glazbenim predstavama na kojima radi s kolegama s Akademije dramske um-jetnosti i Akademije likovnih umjetnosti. Osim monoopere, ranija djela Helene Skljarov obuhvaćaju djela za gudače uz kombinaciju klavira, harfe ili glasa, od kojih valja izdvojiti sedmerostavač-ni ciklus pjesama za sopran i gudački kvartet Hasards noir des voyages, koji su u travnju 2017. praizveli Nuška Dra-šček Rojko i gudački kvartet Porin.

Helena Skljarov ističe da s mentorom

Šipušem odlično surađuje jer se dobro razumiju. Na početku rada na novom djelu s njim dosta razgovara, a sve dok nema jasnu viziju cijele skladbe, i ne počinje skladati. Zatim stvara skice u kojima ocrtava atmosferu, boju i dina-miku napetosti djela, a kad zapne, pro-fesor joj svaki put pomogne i pravilno je usmjeri dalje. Pod njegovim je mentor-stvom skladala četrnaest skladbi razli-čita sastava i izričaja. Iako prevladavaju komorna djela za različite kombinacije instrumenata (i glasa), postoje i ona za

solo instrument, poput najranijeg dje-la Fantazije za klavir, violinske skladbe Façons de parler façons de voir, na ko-joj je radila s Irvineom Ardittijem, ili Četiri slike Paula Kleea za gitaru, što je dobar primjer likovnih i književnih poticaja, u kojima Helena Skljarov oduvijek nalazi inspiraciju. Jedno ime koje pritom po-sebno izdvaja (između ostalog i zbog vlastite fascinacije zrakoplovstvom) jest Antoine de Saint–Exupéry, čije će joj li-terarno djelo u budućnosti zasigurno poslužiti kao predložak za novo djelo.

Prijavivši se na natječaj za dodjelu sti-pendije Fonda Rudolf i Margita Matz koju svake godine dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja zahvaljujući oporuci bračnog para, mlada je autorica prilo-žila sve svoje skladbe. Komisija u sa-stavu Sanda Majurec, Zoran Juranić i Silvio Foretić odlučila je da je od sedam kandidata njezin opus najcjelovitiji te da pokazuje najviše potencijala za daljnji umjetnički razvoj.

Usavršavanje u inozemstvu

Helena Skljarov smatra da je stipendi-ja odličan način za poticanje stvaralaš-tva, ali i afirmacije suvremene glazbe u društvu. Promatrajući svoje kolege, čini joj se da situacija postaje sve bolja i bo-lja, odnosno da studenti Muzičke aka-demije s većim zanimanjem izvode dje-la svojih kolega i profesora. Ipak, sma-tra da još uvijek ne idemo ukorak s dru-gim zemljama i da na inozemnim semi-narima može steći dodatno iskustvo i proširiti vidike. U dosadašnjem studiju već je surađivala s profesorima koji su gostovali na seminarima u organizaci-ji Muzičke akademije te dirigentima koji su ravnali izvedbama nekih njezinih dje-la te je dobila priliku nakratko steći uvid u njihova razmišljanja. Zanimljivo, neki od njih ostali su iznenađeni koliko su općenito glazbeni život Zagreba i djela zagrebačkih studenata suvremenija od primjerice djela bugarskih kolega. Una-toč tome, suvremena glazba prihvaće-nija je i dostupnija izvan Hrvatske. Ve-lika želja Helene Skljarov je surađivati s Vladimirom Tarnopolskim, s kojim je već kontaktirala. Njega joj je preporučio mentor Šipuš, procijenivši da imaju sli-čan skladateljski senzibilitet, a kako on radi u Moskvi, u koju Helena Skljarov ne može otići preko Erasmusa, potreb-na su joj financijska sredstva, u čemu će joj stipendija Matz uvelike pomoći.

Helena Skljarov želi nastaviti studij kod Vladimira Tarnopolskog u Moskvi, u čemu će joj stipendija Matz

uvelike pomoći

27

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

U Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa Mu-zičke akademije u Zagrebu, održan je 17. siječnja koncert Beskraj početka ko-

jim je obilježen međunarodni projekt Europske radijske unije Rođendan umjetnosti. Treći program Hrvatsko-ga radija, u sklopu projekta EBU–a, kombinirao je toga dana prijenose iz Bratislave, Praga, Stockholma, Beča, Lausanne, Ljubljane, Beograda, Buku-rešta, Pariza, Antwerpena, Lisabona, Madrida, Moskve, Freiburga, Helsinki-ja, Weimara, Limericka, Chicaga, ka-nadskog South Rivera i Zagreba.

Rasplesani timpanist

Ujedno je koncertom Beskraj počet-ka najavljen početak još jednog festi-vala — International Percussion Week (IPEW) koji se tradicionalno održava u Bjelovaru (ove godine, od 17. do 20. si-ječnja). Na zagrebačkom koncertu su-djelovali su studenti i profesori Muzič-ke akademije, a slušale su se skladbe renomiranih autora (Šipuš, Lešnik, Bi-lić) koji uvijek ponovno iznenađuju be-skrajnom invencijom i muzikalnošću. Nadahnutost je također pratila mla-de izvođače, i to već od prve skladbe, Goon concerta za timpane i gudač-ki orkestar Berislava Šipuša, u čijoj je izvedbi mladi timpanist Rupert Čunko »zaplesao« s Gudačkim komornim or-kestrom Muzičke akademije, pod bud-nim okom dirigenta Stjepana Vugera.

Obično se »mladost« u izvedbenim umjetnostima izjednačava s nedostat-kom iskustva i eventualnom nesigur-nošću, no Čunko je iskustvo brusio na natjecanjima i koncertima, a Vuger se već neko vrijeme profesionalno bavi di-rigentskim i pedagoškim radom. Me-đutim, početak skladbe Vuger je mo-rao prepustiti Čunku, koji je — umjesto da počne svirati — počeo dirigirati or-kestrom koji ga je slijedio »nijemim« svi-ranjem, pantomimom. Čunkovo dirigi-ranje bilo je dio »predstave«: »mahanje« rukama pretvorilo se u lov na nevidljivu muhu, koju je naposljetku trebalo tražiti na membrani timpana. Bilo je to, narav-no, samo zagrijavanje koje je najavilo beskompromisnu komunikaciju solista i orkestra — od smirenog početka u kojemu se dugoizdržani tonovi isprepli-ću s »dahom« timpana, zvukom koji je dobiven »glađenjem« i laganim dodiri-vanjem membrane prstima, preko izra-zito dinamičnog srednjeg dijela u kojem se gudači i timpani dopunjuju i natječu, do ponovnog smirenja, u kojemu su i dalje prisutni efekti timpanskog »daha«, kao i efekti proizvedeni glasom (timpa-nima su već u drugom dijelu skladbe »parirali« solo violina i glasovno »sikta-nje« svirača, a to se u trećem dijelu pre-tvorilo u glasovno šuštanje, pa su se vokalni efekti bojom nastavljali na po-novljeno »glađenje/grebanje« kože kra-ljice udaraljki).

Sljedeća skladba, Water Sculpture za marimbu, gudače i klavir Igora Lešni-ka, ponudila je mogućnost novog »ple-sa«: ovaj put je solist bio Luis Camacho Montealegre, a klavir je, uz Gudački ko-morni orkestar Muzičke akademije, svi-

rao Krešimir Starčević. U Lešnikovim Vodenim skulpturama boje različitih in-strumenata stopile su se kao na slikar-skom platnu, a Montealegre se ponu-dio kao slikar — zvijezda skladbe či-jim je »nijansiranjem« upravljao upravo onako kako je to skladatelj zamislio. Ek-sperimentiranje sa zvučanjem ritmova uz orkestralno i glasovirsko ruho pro-tegnulo se na sve dijelove instrumenta — pa i na »noge« i na »cijevi« marimbe. No najveće iznenađenje nisu bili ekspe-rimenti s osluškivanjem i ozvučivanjem predmeta (što je postalo uobičajenom normom udaraljkaškog svijeta), nego tradicionalna i jasna, uhu ugodna ka-denca na samom završetku djela.

Zvuk vlaka

Za razliku od Water Sculpture, Lešniko-va Desert Thorn za vibrafon, zvukove i recitatora, (kojom se Europska radijska unija »uključila« u koncert izravnim pri-jenosom), istaknula je razlike u bojama, kvaliteti i teksturi zvukova — glasa reci-tatora Slavka Jurage, vibrafona koji je svirala Ivana Bilić te snimljenih zvuko-va koji su bili ritmizirani tako da su vo-dili »živo« sviranje i recitiranje. Ritmizaci-ja je, međutim, iznjedrila glazbenu temu vibrafona, dok su zvukovi — dijelom doista musique concrète — bili čudni i čudesni, prepoznatljivi i neprepoznat-ljivi. Recitator je za to vrijeme iznio filo-zofske misli iz priče o Gilgamešu, koja je u skladateljevoj viziji uvedena (zna-kovitom za dan koncerta) tvrdnjom iz »Šaptane povijesti umjetnosti« Roberta Fillioua: »Sve je počelo 17. siječnja prije milijun godina…«

Na kraju skladbe sviračica vibrafona neprimjetno je nestala, a za njom, skri-ven iznenadnim glasnim, ali nerazgovi-jetnim govorom koji je dopirao odasvud — i to ne samo s pozornice nego i iz publike (sastav biNgbang) — nestao je i recitator. Na pozornici su ga zamije-nili Francesco Mazzoleni (Italija) i Luis Camacho Montealegre (Španjolska), članovi nagrađivanog sastava Flam–a Duo, kako bi — najprije uz pomoć čaša — razmijenili svoja iskustva sviranja dviju marimbi. Tako je attacca počela izvedba skladbe Ivane Bilić Rainbow Factory za dvije marimbe, zvukove i glasove, koja je kao poveznicu s pret-hodnom skladbom iskoristila snimlje-ne (konkretne) zvukove. Ovaj put radi-lo se o intenzivnom zvuku vlaka koji je postao podloga inventivnoj potrazi za stvaranjem, oblikovanjem i kreiranjem tonova i zvukova na marimbama i dru-gim instrumentima: od sviranja plastič-nim bocama umjesto palicama, preko »pljeskanja« palicama, koje je podsjeti-lo na dječje brojalice, do nadglasava-nja, sve do završnog sviranja kamen-čićima koje su donijeli članovi udaralj-kaškog ansambla Muzičke akademije biNgbang. Rainbow Factory Ivane Bi-lić pokazala se prevrtljivom i nepred-vidivom skladbom: svaki novi glazbe-ni događaj nudio je novo iznenađenje, novo putovanje prema otkrivanju toga što bi sve još moglo biti glazba. Kon-cert je oduševio prisutne — a Zagreb se, u povodu Rođendana umjetnosti, 17. siječnja, nije mogao bolje predsta-viti slušateljima projekta Europske radij-ske unije.

K o n c e r t n a d v o r a n a B l a g o j e B e r s a n a M u z i č k o j a k a d e m i j i u Z a g r e b u , 17. s i j e č n j a 2 0 1 8 .

Beskraj invencije na Rođendan umjetnostiKoncertom Beskraj početka obilježen je međunarodni projekt Europske radijske unije, Rođendan umjetnosti, u suradnji s Trećim programom Hrvatskoga radija

Članovi udaraljkaškog ansambla Muzičke akademije biNgbang oduševili su sušatelje u skladbi Rainbow Factory Ivane Bilić svirajući na kraju kamenčićima

28

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.S t u d e n t s k i c e n t a r u Z a g r e b u , p o l u k r u ž n a d v o r a n a Te a t r a &T D , 2 7. v e l j a č e 2 0 1 8 .

Nemoj se DURiti, MOLim te Audio–vizualni projekt multimedijskog dvojca (vizualna umjetnica Dinka Radonić i inženjer–elektroničar, izumitelj glazbenih instrumenata Miodrag Gladović)

Piše: Saša Drach

D ur ili mol, veselje ili žalost? Moramo li tu osnovnu podjelu glazbenih ljestvica shvaćati baš tako? Dinka Radonić i

Miodrag Gladović svojim glazbenim performansom pokušavaju dovesti u pitanje tu davno ustanovljenu opreku. Glazbom? Da. Samo glazbom? Pa,

baš i ne. Ili možda ipak da. Nejasno? Neodređeno? Svakako.

On i Ona

Na sceni, pred publikom, u gotovo pot-punom mraku, za velikim stolom, sjede lijevo on, Miodrag, desno ona, Dinka. On je inženjer, elektroničar, ali s glazbe-nim iskustvom i suvremene improviza-torske scene i drugih umjetničkih prak-si. Ona je fotografkinja, filmska i video snimateljica i redateljica. Svaki pred sobom ima svoj monitor, a široki pro-stor između njih pretrpan je kojekakvim elektroničkim napravama. Mnogo toga tu treba »uštimati«, poravnati, ujednači-ti. Tu su računala i pojačala, pretvarači, tkozna što sve ne i, dakako, kilometri žica. Iako su im ruke prije svega zapo-slene elektronikom, oboje imaju i elek-trične gitare. Vidimo im samo siluete, jer je iza njih platno na kojemu se izmje-njuju pokretne slike.

Publici se nudi izuzetno složen audio–

vizualni materijal u najširem mogućem rasponu, od sasvim apstraktnog, do naj-konkretnijeg, od bije-log šuma do prepo-znatljivih portreta su-dionika (u vedrom ili tmurnom raspolože-nju), od eksperimen-talnog, psihodelič-nog i ambijentalnog zvuka do gitarskih dursko–molskih rifo-va. Važno je napo-menuti da priča po-činje od zvuka koji se igrom algoritama, di-jelom fiksiranih, dije-lom kontroliranih vizu-alnih, projiciranih sa-

držaja, seli na platno, pa se i zvuk i sli-ka usporedno poigravaju percepcijom publike. I dok glazbeni materijal počinje od dursko–molskih korelacija, a vizual-ni rastavljanjem videosignala na osnov-ne komponente, publika se vrlo brzo nađe unutar silno impresivne manipu-lacije. Posebno je zanimljivo da autore toga zanimljivog projekta nije zadovolji-la sama ta uspostavljena glazbeno–vi-zualna veza i scensko poigravanje, da-kle sama činjenica da taj tehnički pro-ces doista funkcionira.

Portreti na licima

Naime, i glazba i vizualije imaju jasan hod. Cijela elektroakustička izvedba ima čvrsto postavljenu osnovnu dra-maturgiju, pa se glazbom i slikom ma-nipulira tako da se ponuđeno raspolo-ženje i stvarni sadržaji doista mijenjaju u naraciji koja nešto želi reći. Bilo je i melankolije i veselja i opuštanja i veli-kih uzbuđenja, i u glazbenom i u slikov-

nom smislu, što je doista izvanredno, s obzirom na to da se radi o sasvim ek-sperimentalnom i izuzetno zahtjevnom jeziku kojim izvođači komuniciraju s pu-blikom, a da sami pritom ostaju goto-vo nepomični. Taj tehnološki vrlo slo-žen i zahtjevan projekt nije se ograni-čavao na puke tehnikalije, nego je ono što se željelo reći (na neki novi način) doista vrlo vješto i razgovijetno prene-seno publici. Kad na kraju, nakon svih izmjena dursko–molskih raspoloženja, i u glazbi i u slici, u portretima sudio-nika, njihovoj inverznoj slici, pretapa-njima, rastavljanjima, poigravanjima bojama i kojekakvim drugim grafizmi-ma, nastupi mrak i tišina, na umjetnici-ma koji su cijelo vrijeme prema publici postavljeni u profilu (gledaju jedno pre-ma drugom), dakle siluete njihovih lica u profilu postaju podloge za dodatne projekcije, i na njima se pojave portre-ti. Na Dinkinu profilu Miodragov portret en face i na njegovu profilu Dinkin en face. Začuđujući trenutak tišine, u ko-jem sva ona dursko–molska poigrava-nja prestaju, ludistički se obara na rod-no–spolnu podjelu. Kao da nam autori hoće reći da one karakteristike dura i mola kojima prema ustaljenim klišejima robujemo već cijelu vječnost valja pre-ispitati, baš onako kako već preispituje-mo i ustaljene predrasude spolno–rod-nih podjela.

Ako to sučelje koje su zajednički krei-rali možda i ne nađe prostora za daljnju primjenu u nekim drugim umjetničkim projektima, ovako primijenjena tehno-logija i ponuđeni način razmišljanja, od glazbe i slike stvorili su svakako neko novo sredstvo kojim se pokušava ne-što ozbiljno reći. Poruka koju taj kon-ceptualni projekt šalje svakako nadilazi uobičajeni emocionalni učinak glazbe i progovara o nečem supstancijalnom.

Poruka koju ovaj konceptualni projekt šalje

svakako nadilazi uobičajeni emocionalni učinak glazbe

Projekt preispituje karakteristike dura i mola kojima prema ustaljenim klišejima robujemo

već cijelu vječnost, uz sugestiju preispitivanja i ustaljenih predrasuda spolno–rodnih podjela

Miodrag Gladović i Dinka Radonić

29

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

N ov i p r o j e k t G l a z b e n e r a d i o n i c e S o r g o u D u b r ov n i k u , S t uden i f e s t i va l , 2 2 . s t u d e n o g a 2 017. u M u ze j u R u p e d o n i o ve č e r s u v r e m e n i h s k l a d a t e l j a

Kad se oživi umrtvljenost nevelikih sredinaPokušavaju se pokrenuti neka druga razmišljanja, pomicati granice društvenih tokova i mijenjati Grad kako bi ga se moglo ponovo uobličiti kao relevantnu sredinu na kulturnoj karti Europe

Piše: Marija Grazio

K oliko je važna u mozaiku kul-turnog života jednog geo-grafskog pro-stora djelatnost

brojčano male umjetničke udru-ge, a s rezultatima i projektima koji oživljavaju kulturnu umrtvljenost nevelikih sredina, pokazuje upra-vo rad Glazbene radionice Sorgo u Dubrovniku. Sedamnaest godi-na sustavno i ne posustajući ona afirmira dubrovačku i hrvatsku glazbenu baštinu, ispreplićući je s europskom povijesnom i suvre-menom. Nekoliko izdanja nota u nekoliko posljednjih godina, stva-ranje platforme za nova umjet-nička i glazbena djela, afirmacija glazbenog naslijeđa i, posebno, suvremenoga stvaralaštva, pri-prema notnih zapisa za izvedbu, samo su dio istraživačkog i izved-benog dijela rada koji ta mala udruga na krajnjem jugu uspijeva ostvariti kao inspiraciju i buduću motivaciju drugim umjetnicima.

Nova imena

Festival koji je Radionica Sorgo organizirala potkraj prošle godi-ne pod nazivom Studeni festival samo je potvrdio dosadašnji dis-kurs skladanjem, praizvedbama i predstavljanjem novih notnih izda-nja, ali otvorio neke nove segmen-te još boljega utjecaja na različi-te oblike izražavanja, povezujući glazbu s drugim umjetnostima ili teorijskim praksama.

Prvo događanje, koncert Muzičke praizvedbe, programski sastav-ljen od novonastalih djela mahom dubrovačkih autora, donio nam je neke nove skladatelje u glazbe-nu radionicu, ali i one koji su se više puta predstavljali dubrovač-koj publici. Mario Miladin, sklada-telj srednje generacije, predstavio

se dvama svojim djelima: najprije Triom za flautu, violu i violončelo u izvedbi flautistice Đive Kušelj, vio-linistice Ive Vukić i čelistice Van-de Đanić, a zatim Divertimentom za flautu i violončelo (Kušelj, Đa-nić). Na tragu prijašnjih svojih dje-la, Miladin je ostao unutar racio-nalnog i zaigranog notnog teksta, ne izlazeći iz okvira tonalitetnog, uz dozu hermetičnog odmjere-nog sloga. Nena Ćorak, sklada-teljica koja je prisutna gotovo kao autorica na večerima dubrovač-kih glazbenih praizvedbi, ovaj put je uglazbila stihove Ljiljani u crkvi pjesnika Ferda Grazija, u izved-bi čelistice Vande Đanić i tenora Mirjana Bukmira. Zahtjevnost pje-vačke dionice te skladbe iziskiva-la je pomniju pripremu, pa se nije do kraja mogla sagledati cjeloku-pnost djela. Ipak, intonativna ne-sigurnost kompenzirana je ugod-nim glasom tenora, odličnom dik-cijom te glazbenim partnerstvom muzikalne čelistice, što je rezul-tiralo zadovoljavajućim spojem stihova i dekadentne atmosfere te lirike. Ivan Bonačić se prvi put predstavio u Glazbenoj radionici Sorgo, i to svojim djelom Kraker part III Benevolent dreams za gu-dački kvartet (Dora Kamber, violi-na, Iva Vukić, violina, Šimun Kon-čić, viola, Vanda Đanić, violonče-lo) i saksofon na kojemu je svirao sam autor. Atmosferu djela nosio je sanjivi, eterični karakter ujedna-čene isprepletenosti dionica, što je bila meka podloga za drukčiju boju solo dionice saksofona.

Uzbudljiv eksperiment

Teo Martinović, skladatelj, pija-nist i producent, ovaj se put poi-grao zvučnim efektima na počet-ku i na kraju koncerta, rastvaraju-ći granice klasičnog pristupa skla-danju. Uz elektroniku i recitaciju uspio je rastegnuti granice per-cepcije glazbenog djela na onu stranu glazbe na kojoj počinje uz-budljiv eksperiment. Prostor Mu-

zeja Rupe, ispunjen do posljed-njeg mjesta publikom, svojom je moćnom arhitekturom bio idealan dom za takvu glazbenu večer.

Još su tri događanja upriličena u vrijeme festivala. Glazbena radi-onica Sorgo odlučila je oživiti na-čin prikazivanja nijemih filmova uz glazbu uživo, pa je u suradnji s Kinematografima Dubrovnik or-ganizirala Filmsku večer i prikaza-la nijemi film L’inferno iz 1911. go-dine, prvi dugometražni film tali-janske kinematografije s temom Danteova pakla, uz izvrsnu glaz-benu pratnju Aljoše Lečića (piano, elektronika), trubača Ivana Kušelja i udaraljkaša Alana Polzera. Pre-davanje Emocije u glazbi, pod-naslova Razgovori o muzici, odr-žala je Marija Grazio, kao inicija-tivni događaj za daljnja predava-nja na kojima bi se razgovaralo i raspravljalo uz uvodno izlaganje o raznim aspektima glazbe, ne samo u stručnom smislu, nego i u sociološkom, antroploškom i fi-lozofskom i sličnoj humanističkoj perspektivi.

U renesanom Ljetnikovcu Gun-dulić na gruškoj obali, Radionica Sorgo je predstavila novo izdanje notnih zapisa, i to dva klavirska tri-ja Antuna Sorkočevića urednika Aljoše Lečića. Taj izuzetni kulturni događaj ne samo po mjestu do-gađanja i ugođaju samog zdanja nego i po značenju koje to not-no izdanje ima, predstavio je i po-četak rada Figola — prostora za društvenu refeleksiju koji je po-krenuo pravnik i muzeolog Marko Sjekavica, inače domaćin gruško-ga ljetnikovca. Tako su se obje-dinile dvije djelatnosti i aktivizam koji će u budućnosti samostalnim i zajedničkim projektima pokuša-ti pokrenuti neka druga razmišlja-nja, pomicati granice društvenih tokova i mijenjati Grad kako bi ga se moglo ponovo uobličiti kao re-levantnu sredinu na kulturnoj kar-ti Europe.

Koncert je u Glazbenu radionicu Sorgo doveo neke nove skladatelje, ali i

one koji su se već više puta predstavljali dubrovačkoj publici (Mario Miladin, Nena Ćorak, Ivan Bonačić i Teo Martinović)

Skladatelj Teo Martinović obogatio je koncert svojim zanimljivim zvučnim efektima

Skladatelj i saksofonist Ivan Bonačić prvi put se predstavio publici Glazbene radionice Sorgo, izvevši uz gudački kvartet svoju skladbu Kraker part III Benevolent dreams

U renesansnom Ljetnikovcu Gundulić na gruškoj obali koncertno su predstavljene partiture Antuna Sorkočevića

MIA

NJA

VRO

MIA

NJA

VRO

ŽELJ

KO T

UTN

JEVI

Ć

30

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.R a z g o v o r s p r o š l o g o d i š n j i m d o b i t n i k o m H D S – o v e N a g r a d e V a t r o s l a v L i s i n s k i , n j e m a č k i m m u z i k o l o g o m B u r k h a r d o m S c h m i l g u n o m

Nijemac koji svijetu otkriva hrvatsku glazbuKao umjetnički direktor tvrtke cpo, Schmilgun je strastveni tragalac za manje poznatim glazbenim djelima iz svih razdoblja glazbene povijesti

Razgovarao: Davor Merkaš

O v o g o -d i š n j i dobitnik Nagrade H r v a t -s k o g

društva skladatelja Vatroslav Lisinski,

vrsni njemač-ki muziko-

log, ger-manist, v i o l i -nist i

strastveni tragalac za manje poznatim glazbenim djelima iz svih razdoblja po-vijesti glazbe Burkhard Schmilgun, u svojstvu umjetničkog direktora tvrtke cpo (Classic Production Osnabrück — jpc), već godinama izdaje nosače zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, na kojima su zastupljeni i hrvatski glaz-benici i ansambli.

Hrvatski dragulji

Tako je do danas izdao nosače zvuka s djelima Jakova Gotovca, Josipa Štol-cera Slavenskog, Luke Sorkočevića, Marka Tajčevića, te niz od šest nosača zvuka s gotovo kompletnim opusom Dore Pejačević (od kojih su dva izdanja i dvostruki albumi). U tijeku je projekt iz-davanja nosača zvuka s opusima jed-

nog od najvažnijih hrvatskih skla-datelja 20. stoljeća Borisa Papan-dopula. Realizirana su već dva CD–a: prvi, s njegovom glaso-vitom Sinfoniettom, Koncer-tom za glasovir br. 2 i Pinta-richianom te drugi na kojem su zvučni zapisi Koncerta za violinu i Koncerta za gla-sovir br. 3. U pripremi za izdavanje (s već snimlje-nim »masterima«) još su tri nosača zvuka na ko-jima su Papandopulova komorna i koncertantna djela, a izvrsni njemački pijanist Oliver Triendl, koji od početka vrlo aktiv-no sudjeluje u projektu, potvrdio je da se pla-niraju snimanje i seri-je novih nosača zvu-ka, ne samo djela Borisa Papandopula

nego i drugih hrvatskih skladatelja.

Cijela edicija nosača zvuka u sklopu cpo–a ima posebnu vrijednost i veliku kulturološku važnost ne samo za hrvatsku glazbu nego i za hrvatsku kul-turu, zato što cpo ima veliku distributivnu mrežu na svim

kontinentima, pa na taj način djela na-ših autora i interpreta postaju dostup-na u cijelom svijetu. Tvrtka istovreme-no na adrese najvećih radiopostaja u Europi i svijetu koje emitiraju klasičnu glazbu šalje besplatne primjerke svo-jih CD–ova, što pridonosi njihovoj većoj slušanosti.

Korist i dobrobit

Svatko tko je upoznat sa situacijom u svjetskoj glazbenoj industriji, jasno pre-poznaje veliku korist i dobrobit koju hr-vatska glazba ima od izdanja cpo–a, to više što u Hrvatskoj još ni približno nije riješeno pitanje funkcionalne distribuci-je nosača zvuka s djelima hrvatskih au-tora i interpreta u svijet. Cpo–ovi nosa-či zvuka recenziraju se u Njemačkoj i u svijetu (npr. SAD–u) u najpoznatijim magazinima i na iznimno posjećenim internetskim stranicama: CD–ovi hr-vatskih autora »nagrađeni« su sjajnim recenzijama, koje podižu ugled hrvat-skim skladateljima i tako im otvaraju put do najšireg kruga glazbenih slu-šatelja. Oni bjelodano svjedoče o sjaj-nom odjeku hrvatske glazbe u svije-tu. Popratni tekstovi u knjižica-ma nosača zvuka prilično su izdašni i donose vrlo vrijedne informacije o skla-dateljima i njihovim djelima, ali i o hrvat-skoj glazbi uopće (do sada su ih pisali akademkinja dr. sc. Koraljka Kos, prof. dr. Vjera Katalinić, austrijski dirigent Wolfgang Brunner i autor ovog teksta), što je još jedan važan vid promidžbe. Na naslovnicama izdanja zastupljeni su hrvatski slikari (Slava Raškaj, Ivan Ra-buzin, Vladimir Udatny i drugi) pa se tako svijetu predstavlja i hrvatska likov-na umjetnost.

Vrhunski interpreti i produkcija

Uloga Burkharda Schmilguna u tom smislu je ključna za izdavanje tih nosa-ča zvuka: on ne samo da pregovara s izvanrednim, ponajprije njemačkim, ali i hrvatskim i drugim stranim interpreti-ma, nego omogućava i vrhunsku pro-

dukciju koju vode neki od najboljih eu-ropskih tonskih snimatelja. Potrebno je reći da Schmilgun već gotovo deset godina sustavno radi na izdavanju djela hrvatskih skladatelja i da unatoč činje-nici što nije riječ o komercijanim izdanji-ma koja donose profit, nego o »kultu-rološkom pogonu«, on i dalje podupire njihovo izdavanje i za njih nalazi znatna materijalna sredstva, svjestan njihove umjetničke vrijednosti. Svojom je dje-latnošću već zadužio hrvatsku glazbu i kulturu, a sasvim sigurno će još mnogo učiniti za nju i u budućnosti.

Žar istinskog entuzijasta

U razgovoru sa Schmilgunom dota-knuli smo se tema koje su danas izni-mno važne za prezentaciju hrvatske klasične glazbe u svijetu, za koju na na-cionalnoj razini još uvijek ne postoji ra-zrađena strategija, sustavni plan ili ja-sna koncepcija. Treba reći da, nažalost, osim cpo–ovih nosača zvuka, rijetko koji nosač zvuka domaćih izdavača s hrvatskom klasičnom glazbom prijeđe hrvatsku granicu. Distribucija hrvatskih nosača zvuka u svijet u fizičkom obli-ku de facto ne postoji. Nosače zvuka s hrvatskom klasičnom glazbom, drugim riječima, nije moguće naći na policima ni jedne trgovine nosača zvuka izvan Hrvatske. Jednako tako malo vodimo računa i o promidžbi hrvatske glazbe u svijetu. U tom kontekstu posao Burk-harda Schmilguna — koji žarom istin-

Tvrtka cpo na adrese najvećih radiopostaja

u Europi i svijetu koje emitiraju klasičnu glazbu šalje besplatne primjerke svojih CD–ova, što pridonosi njihovoj većoj slušanosti

Burkhard Schmilgun

31

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

skog entuzijasta omogućava da se an-tologijska djela hrvatske glazbe snime u vrhunskim produkcijama, uz sudjelo-vanje vrhunskih interpreta, te ih dis-tribuira diljem Europe i svijeta — to je vredniji, jer je jedini. Zato i svi mi od Schmilgu-na možda možemo nešto naučiti.

Sporedni putovi

Gospodine Schmilgun, do sada ste objavili velik broj nosača zvuka s djelima poznatih, manje poznatih i gotovo potpuno nepoznatih skladatelja iz cijeloga svijeta. Kako ste došli na ideju da se posvetite manje poznatim skladbama i skladateljima?

Godine 1991. počeo sam raditi u cpo–u kao odgovorni urednik i do sada smo u labelu realizirali oko 1200 produkci-ja. Svakog mjeseca objavljujemo oko šest novih izdanja nosača zvuka. Još kao učenika, a poslije i kao studenta muzikologije, zanimali su me »spored-ni putovi« povijesti glazbe, skladatelji koji, prema službenom pisanju povijesti glazbe, navodno nisu bili tako vrijedni kao oni slavni. Dakle, Telemann umje-sto Bacha, Michael Haydn umjesto brata Josepha, Eberl i Wölfl umjesto Mozarta, Herzogenberg i Raff umjesto Brahmsa, Pfitzner i Korngold umjesto Straussa itd. To je bilo i jest područje pravih otkrića! Privlači me učiniti uhu dostupnim toliko glasova jedne epo-he koliko god je to moguće. Što vrijedi glazba ako postoji samo kao partitura koju je u arhivi prekrila prašina? Samo kad je možemo čuti, možemo o njoj stvoriti predodžbu i vrednovati je!

Je li to na neki način traganje za Istinom i Ljepotom? Ima li u vašoj profesiji elemenata šerlokholmskih potraga i istraživanja zaboravljene povijesti i glazbe?

Apsolutno! Moj posao je posao detekti-va i određuje ga stalna znatiželja prema onom što do sada nismo čuli. Čovjek to može označiti kao »nadoknadu« za pre-trpljenu nepravdu. Taj naš koncertni ži-vot sastoji se od neinventivnog ponavlja-nja jednog prihvaćenog kanona »velikih majstorskih djela«! Najveći dio publike želi uvijek slušati već poznato. Najradije, kad još uz to mogu pjevušiti i melodiju...

Stare knjige

Kako istražujete i dolazite do zanimljivih skladbi koje je »pokrila prašina« arhivskih polica i na koji način birate skladbe koje ćete objavljivati? Kako sam se od mladosti bavio poviješću glazbe i iz antikvarijata prikupljao i proučavao koncertne vodiče i monografije iz 19. stoljeća, stvorio sam u glavi svoj »protukanon« o skladateljima,

koji su svakako zavrijedili da ih se ponovno otkrije. Izuzetno je zanimljivo i važno doći do spoznaje da se npr.

u koncertnim vodičima iz otprilike 1850. godine svakoj simfoniji

Louisa Spohra posvećivalo jednako toliko mjesta kao i Beethovenovim simfonijama. Dusseku, Eberlu ili Wölflu posvećivalo se jednako pažnje kao Mozartu. Pa nisu baš svi njihovi suvremenici bili u zabludi!

Kako dolazite do sjajnih interpreta i kako uspijevate

financirati produkciju, interprete (poznate velike

orkestre i izvrsne soliste) i vrhunske tonske tehničare?

Kad je čovjek u ovom poslu 26 godi-na, normalno je da izgradi sveobuhvat-nu profesionalnu mrežu: upoznate vo-ditelje programa radiopostaja koji imaju istu strast prema otkrivanju nepozna-te glazbe. Čovjek upozna umjetnike koji jednako tako žele upoznati novi re-pertoar, već poznajete menadžere or-kestara koji se isto tako žele okušati u nečem novom. Glede financiranja: i ov-dje je potrebno stvoriti mrežu partnera. Čovjek sam ne može stići daleko. Na sreću, u Njemačkoj imamo velik broj radijskih postaja (WDR, NDR, Bavarski radio, Deutschandradio itd.) koji uglav-nom i sami imaju sjajne orkestre i fan-tastično opremljene tonske studije. Ja, dakle, često i s mnogima surađujem. Ili radim, primjerice, s festivalima. Kad je riječ o operama ili operetama, blisko surađujem s određenim kazališnim i opernim kućama. Veliki projekti mora-ju se onda realizirati kao snimke uživo s predstava i koncerata.

Divna otkrića

Kako ste došli do hrvatske glazbe? Ili je ona na neki način (djelomično) i došla k vama?

Točno je oboje. Skladatelji iz zemalja koji dolaze s »periferije općeg interesa« privlačili su i privlače, dakako, moju po-sebnu pozornost. Tko poznaje nekog turskog, bugarskog, islandskog, šved-skog, nizozemskog skladatelja? Tako sam počeo istraživati povijesti glaz-be tih zemalja i došao do divnih otkri-ća! Hrvatska je poseban slučaj: kako je moja supruga podrijetlom iz Srbije, sve zemlje bivše Jugoslavije došle su na taj način, razumljivo, u žarište moje pa-žnje. Luka Sorkočević bio je moja prva »žrtva«. Uslijedio je Josip Štolcer Sla-venski sa svojom divnom Balkanofoni-jom i Jakov Gotovac sa svojim folklo-rom zasićenim simfonijskim pjesma-ma. Kad sam od Vas, dragi gospodine Merkaš, prije nekoliko godina dobio pi-smo u kojem oduševljeno pišete o za-boravljenoj hrvatskoj skladateljici Dori Pejačević, pribavio sam njezine partitu-

re te sam se i sâm zarazio Vašim odu-ševljenjem. Orkestralna djela, klavirska i komorna glazba i popijevke. Istinski dragulji, koji su i u međunarodnoj kri-tici prepoznati kao ono što doista jesu: istinska otkrića! Putovanje se nastavlja s Borisom Papandopulom.

Distribucija »kod kuće«

Vi ste za hrvatsku glazbu učinili zaista mnogo: riješili ste, naime, u pogledu glazbenih djela hrvatskih skladatelja koje ste do sada objavili, u Hrvatskoj do sada »nesavladiv« problem: distribuirali ste nosače zvuka s hrvatskim autorima na sve kontinente. Kako ste općenito uspjeli riješiti pitanje distribucije svoje tvrtke cpo na sve kontinente? Kakvo je zanimanje za te CD–ove? U vezi s tim: imate li problema s distribucijom CD–ova cpo–a u Hrvatskoj? Problem je paradigmatičan za situaciju hrvatske klasične glazbe uopće.

To je uistinu velik i začuđujuć problem: mi u cijelom svijetu imamo distribuciju koja odlično funkcionira i cpo je u međuvre-menu stekao imidž najvažnijega labela nosača zvuka »glazbenih otkrića«. Jedi-no u Hrvatskoj — unatoč brojnim snim-kama skladbi hrvatskih skladatelja koje smo realizirali — ne možemo naći distri-butera za svoje CD–ove. Već smo imali nekoliko razgovora koji nikad nisu rezul-tirali nikakvom suradnjom. Zanimanje za vlastitu kulturu, čini se, u Hrvatskoj nije posebno razvijeno. Moram priznati — za mene jedno veliko razočaranje.

Kako ocjenjujete kvalitetu djela Dore Pejačević ili Borisa Papandopula, Jakova Gotovca ili Luke Sorkočevića i Marka Tajčevića u kontekstu djela europskih i svjetskih skladatelja čija djela snimate i distribuirate?

Ovdje vrijedi ono isto što sam već re-kao za druga »otkrića« cpo–a. Svi spo-menuti skladatelji su vrijedni doprinosi raznovrsnosti umjetničkih ostvarenja njihova vremena, bez čijeg bi nam po-znavanja nedostajalo upravo ono njiho-vo najosobnije, onaj posebni ton kojim su oni glazbu obogatili. Povijest glazbe je kao mozaik: postoje manji i veći ka-menčići, ali svaki kamenčić koji nedo-staje čini mozaik nepotpunim.

Imate li prijedlog kako poboljšati distribuciju CD–ova s domaćom klasičnom glazbom u Hrvatskoj?

Za to nemam neko instantno rješenje! Možda se ono nalazi u legalnom strea-mingu i downloadu. Fizički nosač zvu-ka (CD) kao medij u ovom je trenutku suočen s problemima.

YouTube je krađa!

Kako rješavate problem piratstva na internetu, prije svega na YouTubeu? Najveći broj vaših snimki završi tamo bez vaše privole. Imate li odgovor na te nedopuštene »radnje«?

YouTube je za mene »crvena krpa«, jer od njih label ne dobiva nikakav novac. YouTube je jednostavno krađa. Baš kao da odete u trgovinu nosača zvuka, uzmete neki CD i izađete a da ga ne platite. Upravo pokušavamo sve svoje produkcije skinuti s YouTubea.

Kako vidite budućnost nakladnika nosača zvuka? Seli li se sve na internetske portale? Mijenja li to bitno koncept promidžbe? U svijetu i svjetlu globalizacije, kad zbog velike pristupačnosti svih vrsta glazbe online i kad za nju ne treba izdvajati gotovo nikakva sredstva, klasičnoj glazbi ostaje sve manje prostora. Mislite li da takvi »ekstravagantni« projekti kao što je vaš mogu opstati?

Streaming i online distribucija sami po sebi nisu loši. Jedino se mora postići da se adekvatno, tj. pravedno plate. Neke produkcije stoje uistinu mnogo! Dugoročno gledano, izvjesno je da će se CD (ili možda ponovno vinilne plo-če?) još neko vrijeme zadržati na tržištu klasične glazbe.

Imate li neki savjet za hrvatske nakladnike nosača zvuka kako da pospješe svoju distribuciju? Mislite da postoji mogućnost da i oni distribuiraju svoje proizvode u svijet?

Nosač zvuka danas može objaviti baš svatko. Umjetnost je doprijeti do lju-di koji se zanimaju za taj proizvod. Tu svatko mora pronaći svoj put. Za to ne-mam neki tajni recept.

Već godinama Schmilgunova tvrtka

cpo izdaje nosače zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, na kojima su zastupljeni i hrvatski glazbenici i ansambli

Dora Pejačević

Josip Štolcer Slavenski

32

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.Koncert 19. siječnja 2018. u Hrvatskom povijesnom muzeju na 95. obljetnicu smrti Dore Pejačević

Žensko skladateljsko pismoViolinistica Đana Kahriman i pijanistica Ivana Jelača znalački osmislile specifičan programski koncept


U Hrvatskome povijesnom muzeju koncert naslovljen Žene u glazbi održale su 19. siječnja violinistica Đana Kahriman i pijanistica Ivana Jelača, koja je ujedno priredila tekstove popratne izložbe te zna-

lački osmislila programski koncept.

Uz možda najpoznati-je skladateljice romantiz-ma — Claru Schumann i Fanny Mendelssohn, te se večeri izvelo i djelo Ma-rie Theresie von Paradis, koja je ostala upamćena po radu na metodi zapi-sivanja notnog pisma za slijepe osobe. Ipak, pro-gramom je dominiralo ime najpoznatije hrvatske skla-dateljice — Dore Pejače-vić. Njezinom devetero-stavačnom suitom za kla-vir Walzer–Capricen op. 28 Ivana Jelača je kvalitetnom izvedbom publici prenijela sve bogatstvo harmonije, melodike i karaktera koje je skladateljica utkala u svoj

opus. U izvedbi Tri romance op. 22 Clare Schumann i Sicilliene Marie Theresie von Paradis pijanistici se pridružila Đana Kahriman, oduševivši senzibilnošću tona. Nakon što su odsvirane dvije minijature za kla-vir Fanny Mendelssohn, na red je došla mladenačka komorna skladba Dore Pejačević. Prva od dviju vio-linskih sonata odražava skladateljičino dobro pozna-vanje izražajnih mogućnosti violine, koju je i sama iz-vrsno svirala. Mlade interpretkinje, obje rodom iz Du-brovnika, međusobnim osluškivanjem te tehničkom i dinamičkom usklađenošću ostvarile su nadahnutu izvedbu, još jedanput podsjetivši da glazba Dore Pe-jačević potpuno ravnopravno i ponosno stoji uz bok najpoznatijih skladatelj(ic)a 19. i 20. stoljeća.

Taj je koncert, održan još i u Glazbenoj školi Konte-sa Dora u Našicama (16. siječnja) te čitaonici Narod-ne knjižice u Dubrovniku (21. veljače), bio popraćen izložbom. Osim tekstova s biografskim podacima o skladateljicama, zanimljiva su bila dva eksponata iz fonda Hrvatskoga povijesnog muzeja, oba nastala 5. ožujka 1923. — slika Dore Pejačević na samrtnoj postelji, njemačkog likovnog umjetnika Gisberta Pal-miéa, te skladateljičina posmrtna maska nepozna-tog autora.

P r a i z v e d b a b a l e t n e o p e r e u d v a č i n a A t l a n t i d a : L e g e n d a o D a n ’ z o r u M i r k a K r s t i č e v i ć a , 3 . o ž u j k a 2 0 1 8 . u H N K – u S p l i t

Biblija kroz priču o AtlantidiPrvi dio trilogije splitskoga skladatelja o stvaranju, vrhuncu i propasti drevne mitske civilizacije koja je vjerojatno nestala u kataklizmičkom potopu

Piše: Dario Poljak

P raizvedbe opera na hrvatskim po-zornicama nisu svakodnevna po-java, ali ne može se tvrditi da ne

postoje — pojave se barem svake druge ili četvrte godine. Međutim, na njih je nešto više (iz nepraved-nih društveno–političkih razloga) naviknuta zagrebačka publika. Dogodi se, međutim, i u Splitu ka-kva praizvedba. Posljednja je bila 2011., kad je u sklopu Muzičkog biennala Zagreb postavljeno pet opera u nacionalnim kazalištima, pritom ne računajući na tadašnju začudnu gradsku odluku da se praizvedba opere Maršal Silvija Foretića, zbog tadašnje nepovolj-ne haške presude hrvatskim ge-neralima, premjesti u vrijeme izvan festivala.

Pseudohistorijska priča

Pohvalno je da se Hrvatsko narod-no kazalište u Splitu odlučilo poza-baviti suvremenom operom izvan festivalskih okvira i ponuditi publici praizvedbu djela svojega sugrađa-nina. Atlantida: legenda o Dan’zoru prvi je dio trilogije splitskoga skla-datelja Mirka Krstičevića o stvara-

nju, vrhuncu i propasti drevne mit-ske civilizacije, koja je vjerojatno nestala u kataklizmičkom potopu. Pseudohistorijska priča o Atlantidi dolazi iz dvaju Platonovih dijaloga naslovljenih Timej i Kriton, u kojima ne zauzima istaknuto mjesto, ali je ipak uspjela inspirirati velik broj au-tora, od renesanse do danas.

Sam autor piše: »Izvore za libreto crpio sam iz Biblije, starih mitova i legendi, jer su oni istinskija povijest ljudske civilizacije od tzv. istina koje pišu ‘pobjednici’.« Iz Biblije, vrhunca svjetske književnosti staroga vijeka, Krstičević je preuzeo ideju o mesi-janskome vođi Tolteka, Dan’zoru (ime mu je skovao od riječi dan i zora, kako bi aludirao na njego-vu povezanost sa svjetlom; tuma-čio ga je tenor Bože Jurić Pešić), koji je odjednom shvatio da svoj narod mora izbaviti iz mračne mo-čvare i odvesti ga k svjetlu. U tome mu pomažu njegova djevojka Ven-zila (sopranistica Antonija Teskera) i prijatelj Tarkul, zapovjednik Tara-ta (tenor Vinko Maroević). Pripovje-dač A, Andrak — gospodar tame i Pagbak — predvodnik bakana-lija (Božo Župić) u tome ga nasto-je spriječiti uz pomoć vrača Dada-nikanea, koji je priklonjen tami (ime skovano od riječi »Da dan nikad ne svane«; pjeva ga bariton Mate Akrap). Prvi čin protječe u tumače-

nju lika i namjera Dan’zora, a radnju neuspješno nastoji uzburkati infor-macija o napadu suparničkog ple-mena u kojoj ipak pobjeđuju Tolteci. Potom Dan’zor, kako stoji u sižeu, »liježe i zaspi« (zapravo zaspi stoje-ći uspravno u nezgrapnome kosti-mu) i sniva san o svjetlu. Objavljuje naposljetku Toltecima da će im po-kazati drukčije svjetlo od onoga nji-hovih vatri, a na kraju čina Andrak poručuje da će se boriti protiv nje-govih namjera. Drugi čin nešto je manje statičan, zahvaljujući ponaj-više izmjeni prizora iskušenja koje pred Dan’zora i Tolteke stavlja An-drak, što (nenamjerno) nalikuje na divertissement klasičnih baleta — radnja je i dalje statična, samo se iz-mjenjuju slike. Naposljetku Andrak na Tolteke baca potpuni mrak, a oni za to okrivljuju Dan’zora. On potom rasvjetljuje mrak jarkim svjetlom, a riječ je zapravo o njegovu srcu. U sveopćoj gužvi (što nije previše ja-sno iz same režije Gorana Golovka) Tolteci gaze Dan’zora, a njegovo srce sve snažnije kuca i svijetli (na praizvedbi su se, valjda, ispriječili tehnički problemi sa svjetlom koje je svijetlilo sve slabije!?). Dan’zor tu-mači Venzili i Tarkulu smisao svoje žrtve: »Njihov je rastanak tek krat-kotrajan, jer će se ponovno susresti u vječnosti božanske svjetlosti, koja grije srce i preobražava dušu cijele zajednice.«

Predvodnik mračnih sila je vrač Dadanikane,

priklonjen tami (ime skovano od riječi »Da dan nikad ne svane«)

Đana Kahriman (violina) i Ivana Jelača (klavir)

Tenor Bože Jurić Pešić kao Dan'zor čije je ime skovano od riječi dan i zora

33

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

U nevještome libretu Mirka Krstičevi-ća, ostvarenom u suradnji s njegovom suprugom Jadrankom Štrbić Krstiče-vić, binarna opozicija svjetlo–tama nerijetko je upadala u zamku doslov-nosti. Predložak je autor preuzeo iz dvaju dijelova Biblije — Knjige Izlaska i u nešto manjoj mjeri novozavjetnih tekstova o Kristovoj žrtvi za iskuplje-nje grijeha. Nemoguće je bilo ignorira-ti odjeke filmskih partitura (primjerice glazbe slične onoj Elmera Bernsteina za filmski klasik Mojsije) koji su se mo-gli susresti u ovome glazbeno–scen-skom ostvarenju. Osim njih, čuli su se i prizvuci Orffove scenske kantate Carmina burana (karakteristični motiv paralelnog pomaka dionica iz stavka Veris Lecta Fecies), a ponajviše se kao uzor čula glazba iz Stravinskijeva Po-svećenja proljeća (u drugome činu bio je to skladateljev osvrt na drugi prizor prve slike, Augures printaniers — Dan-ses des adolescentes). Glazbeni jezik Mirka Krstičevića ovdje je poput kola-ža, prepun različitih ideja, od kojih se malo njih doima izvornima. Isklizava tako iz pokušaja ozbiljnog u pomalo trivijalno. Predstavu bi se ipak trebalo okarakterizirati kao mjuzikl (uz dužno poštovanje toj glazbeno–scenskoj vr-sti koja ima itekako sjajnih i nimalo tri-vijalnih rješenja u svojim okvirima), koji katkad zvukom neodoljivo podsjeća i na razdoblje tzv. Disneyjeve renesan-se s početka posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća.

Ovo glazbeno–scensko ostvarenje autor je odlučio nazvati »baletnom operom u dva čina«, upavši time u terminološku petlju koja se kosi s po-javama u francuskoj glazbi prve polo-vice 18. stoljeća. Balet u izvrsnoj ko-reografiji Igora Kirova na sceni je bio prisutan tijekom cijele predstave, kao utjelovljenje plemena ili naroda Tolte-ka, koji je iza scene tumačio ozvučeni zbor (pripremila ga je Ana Šabašov). U prvome činu pleme u močvari pri-kazano je baletnim ansamblom koji pleše u plitkoj vodi. Repetitivni ele-menti u neoklasičnoj koreografiji pr-voga čina zamijenjeni su divertisse-mentom drugoga čina u kojem su do izražaja došli pojedini solistički na-stupi i dueti agilnih plesača splitsko-ga baleta, čime se Igor Kirov potvrdio kao dobar koreograf koji i iz začudnih partitura promišljenim pokretom pa-žnju gledateja usmjerava na profinje-ne plesne figure.

Režija Gorana Golovka sasvim odgo-vara sižeu i libretu, a što se pjevača tiče, postavljena je kao klasična oper-na režija sredine prošloga stoljeća, po načelu u engleskom jeziku objaš-njenom kao park and bark. U vizual-no atraktivnim kostimima (potpisuje ih Mladen Radovniković) koji naliku-ju na neku modernističku viziju futu-rizma, pjevači su se kretali usporeno (nije jasno jesu li zapravo Tolteci cijelo vrijeme bili potopljeni pa su se stalno

kretali kroz vodu), sputavani visokim potplatima — kretanje scenom bilo je minimalno, gotovo beznačajno, a pridržavali su ih asistenti. Ne bismo puno (osim kostima) propustili da su i solisti pjevali iza scene, a da je na po-zornici ostao samo balet.

Zaslužni dirigent

Pred pjevačkim ansamblom Opere HNK–a u Splitu nije bio jednostavan zadatak — valjalo je iznijeti doista ne-svakidašnju, gotovo dvosatnu parti-turu u kontinuitetu. Solisti su u svojem pjevanju, koje se uglavnom sastojalo od nadvikivanja s orkestrom i dekla-macije nezgrapno uglazbljenog tek-sta, nastojali svoje uloge donijeti što je bolje moguće, uspješno se bore-ći sa svim preprekama koje pred njih postavljaju glazba i režija. Zasluge za borbu s partiturom pripadaju i diri-gentu Alanu Bjelinskom, pod čijim se vodstvom realizirala skladna izved-ba. Glazba je konstantno bila glasna i dramatična, ali bez uporišta u scen-skim zbivanjima ili u samome libretu, a tome nije pomogla ni loše riješena orkestracija, zahvaljujući kojoj su pje-vači morali biti — ozvučeni. Možda je to još jedna aluzija na francusko ba-rokno kazalište i pojam bruit koji se uz njega može vezati…

Slučaj prvoga dijela trilogije Atlanti-da prikaz je promišljanja suvreme-

ne opere (u najširem spektru znače-nja te sintagme) iz perspektive jedno-ga splitskog skladatelja. Nije pritom problem u predlošku — splitska pu-blika samo je dvije godine prije na-stanka Atlantide (2002.) gledala pra-izvedbu biblijskog predloška, dodu-še tekstom Marka Marulića. Riječ je o velebnoj Juditi Frane Paraća (2000.) koja se danas može ubrojiti u vrhun-ce domaćega opernog stvaralaštva. Krstičevićevo glazbeno–scensko os-tvarenje ni u trenutku nastanka, a ni u trenutku praizvedbe, ne rabi moguć-nosti suvremenoga (opernog) kazali-šta, nego propituje i nastoji kritizirati suvremeno društvo. »Te priče mogao sam smjestiti u bilo koje drugo razdo-blje ljudske povijesti,« navodi autor u programskoj knjižici, »no sam način na koji je Atlantida nestala, u nizu ka-taklizmičkih potresa u morskim dubi-nama, naveo me da priče smjestim u to razdoblje ljudske povijesti. Lako je moguće da je i današnja civilizacija blizu slične kataklizme, jer su duhov-na i moralna načela duboko načeta.« Društvena kritika u slučaju Atlantide realizirala se u priči manjkave drama-turgije i glazbi s previše različitih utje-caja koji su kolažnom tehnikom nali-jepljeni jedan na drugi. Zasigurno bi predstava u nešto opuštenijem okru-ženju, koje bi joj pružio medij mjuzikla, bila znatno uspješnija.

34

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.I n t e r v j u s p r v o m d i p l o m a n t i c o m s t u d i j a k o m p o z i c i j e n a U m j e t n i č k o j a k a d e m i j i u S p l i t u , H a n o m H u l j i ć

Pripremamo obiteljski monomjuziklNakon diplome, skladateljica se bavi pisanjem glazbe za kazalište, a s članovima svoje obitelji radi na novom djelu; mama Vjekoslava piše tekstove, a songove sklada Hana s tatom Tončijem i bratom Ivanom

Razgovarala: Karmen Širović H ana Huljić prva je studentica Umjet-ničke akademije u Splitu s diplomom iz kompozicije. Njezin odabir profesije ne

začuđuje, jer je odrasla uz glazbeno–poetične roditelje, Tončija i Vjekoslavu Huljić, čije su je karijere dovele do pr-vih redova glazbeno–scenskih doga-đ a - nja. Ipak, zaplovila je nekim

drugim glazbenim vodama, odluč-

na u namjeri da svoju

s t r u k u ovjeko-

v j e č i d i -p l o -

mom. Tako je na satove kompozicije kod profesora Željka Brkanovića puto-vala u Zagreb, zbog nedostatka kadra u Splitu, a diplomirala je kao posljednji skladatelj iz njegove klase. S Hanom Huljić razgovarali smo o njezinim stu-dentskim danima i o tome kako izgleda život splitske skladateljice nakon što je diplomirala Malom simfonijom 2016. u izvedbi orkestra HNK–a Split pod vod-stvom Harija Zlodre.

Satovi u Zagrebu

Jeste li se osjećali osamljeno kao jedina studentica kompozicije na UMAS–u?

Nisam se osjećala osamljeno, jer sam sve ostale predmete, osim kompozi-cije, slušala s kolegama. Žao mi je što nisam imala interakcije s ostalim stu-dentima kompozicije, jer je to također važno.

Kako je bio organiziran vaš studij kompozicije?

Satove smo dogovarali u hodu, a je-danput tjedno ili dvaput mjesečno otiš-la bih na sat u Zagreb. Bilo mi je malo naporno tako putovati pet godina, ali taj studij mi je bio velika želja. Uz čaj i kroasan počela bih s profesorom raz-govor, a onda bismo provjeravali moje zadatke i počinjali s novim lekcijama.

Kakav je Željko Brkanović kao profesor?

Vrlo drag, miran i strpljiv. Što je najvaž-nije, pustio me da pišem svojim stilom. Nisam trebala uvijek uvažiti sve njego-ve prijedloge. Promjene nisam trebala raditi ako bih ih argumentirano odbila, jer nisu odgovarali mojem stilu skla-danja. Zahvalna sam na tome što me podupirao. Od profesora s tolikim iskustvom imala sam prilike mnogo naučiti.

Jesu li se vaše studentske skladbe izvodile na javnim produkcijama?

U Splitu prije diplome nisam imala priliku poslušati izvedbu svojih dje-la, ali na inicijativu prof. Brkanovića izveo se moj Brass kvintet u sklo-pu koncerta studenata kompozici-je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2015. Iste godine, zahvaljujući Miri i Mladeni Gavran koji su me po-

vezali sa Zagrebačkim komornim or-kestrom, taj ansambl izveo je moj Gu-dački kvartet u sklopu festivala Musi-ca Maxima u Muzeju Mimara. Gudač-ki kvartet u toj izvedbi dobio je bogatiji zvuk, jer je svaki instrument bio »poja-čan«. To je bila prva moja skladba koju sam čula izvedenu uživo i mislim da mi je to bio jedan od najljepših trenutaka u životu.

Romantični izričaj

Vaša Simfonija odaje dojam da ste skloni harmoniji i melodiji romantizma. Možemo li to povezati samo uz tu skladbu ili je takav vaš stil skladanja?

To je moj izričaj. To djelo pisano je za potrebe studija, zato je moralo imati zadanu formu; sada pišem slobodni-je. Međutim, slušajući izvedbu skladbe, shvatila sam gdje sam možda u nekim stvarima pogriješila i kako obogatiti or-kestraciju ili se dulje zadržati na nekim motivima.

Kako izgleda život skladateljice nakon studija?

Prvu godinu tražiš se i ne znaš što da-lje. Onda sam shvatila da sam sebi tre-baš stvarati posao. Na poziv obitelji Ga-vran počela sam skladati za kazalište. Za dječju predstavu Doktor od životinji-ca, koju je napisao Miro Gavran, a re-žirao njegov sin Jakov, napisala sam tekst i glazbu za četiri pjesme: o ve-terinaru, papagaju, mačku i psu. Iako sam pjesme napisala s lakoćom, po-mno sam pazila da budu jednostavne, pamtljive i razumljive djeci. Zatim sam za predstavu Sve o ženama u režiji Mla-dene Gavran napisala dvije pjesme, o čokoladi i mami. Oduvijek sam htjela skladati za kazalište; nadam se da ću i nastaviti pisati na tom području. Tre-nutačno spremam i monomjuzikl sa svojom obitelji; s tatom Tončijem i bra-tom Ivanom pišem songove, a mama je već napisala većinu tekstova. Tata je odlučio s nama podijeliti svoje iskustvo i uputiti nas u rad pa smo se dogovorili tko treba pisati određeni dio. Igor Bar-berić glumit će pet likova, a realizaciju planiramo u travnju. Uživam pisati ta-kve žanrove i trenutačno me to spaša-va jer nisam spremna za posao u školi. Imala sam se prilike kratko u tome oku-šati i bilo mi je stresno. Više volim skla-danje i aranžiranje; željela bih što više

Slušajući izvedbu svojih djela uživo, možete postati

svjesni dobrih rješenja ili učiti na svojim greškama.

35

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

P j e v a č i c a i s k l a d a t e l j i c a Z i z a M u f t i ć p r o m i č e h r v a t s k o s t v a r a l a š t v o u J u ž n o a f r i č k o j R e p u b l i c i

Maštanje je dio realnosti, a realnost je sanVećina djela mi se pojavi kao ideja u uhu. To stavim na papir, pa smislim harmoniju. Svako djelo najprije pišem za klavir, a onda ubacim riječi, ali tek kad je melodija jaka

Piše: Davor Hrvoj

Z iza Muftić, rođena u Zagre-bu, glazbom se počela ba-viti u dobi od sedam godina kad je počela učiti svirati vi-olinu. No u srednjoškolskoj dobi zainteresirala se za

pjevanje. Pohađala je Glazbenu školu Vatro-slava Lisinskog, gdje je učila od operne dive i ugledne glazbene pedagoginje Lidije Hor-vat–Dunjko. Nakon odlaska u Južnoafričku Republiku, 1992. počela je studij glazbe — vokalni studij na području klasične glazbe, klavir, povijest glazbe, glazbenu pedagogiju i kontrapunkt — na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu gdje je 1996. diplomirala. Sudjelovala je u raznim projektima, surađu-jući s uglednim južnoafričkim glazbenicima, a prije tri godine objavila je svoj prvi album, Silver Moonbeams, što ga je snimala s vo-dećim jazz glazbenicima iz Johannesburga. Osim poznatih skladbi narodne glazbe, te onih iz sfere jazza i klasične glazbe za koje je

sama napisala stihove, na CD je uvrstila i šest vlastitih skladbi.

Maštanje kao realnost

Kao autorica stihova, pjesnikinja (jednu pje-smu napisala je na hrvatskom), bavi se filozof-skim temama, promišljanjem života, ali i oni-ma izravno vezanim uz jazz i glazbenike koji su stvarali povijest te glazbe. Primjerice, u sti-hovima koje je napisala za skladbu Nigerian Market Place Oscara Petersona, priziva slav-ne jazz glazbenike: pijanista Michela Petrucci-anija, Keitha Jarretta i Brada Mehladaua, kon-trabasista Avishaija Cohena, bas–gitarista Jaca Pastoriusa, saksofonista Johna Coltra-nea te trubača Milesa Davisa i Cheta Bakera. Još izravnije obraća se pijanistu Herbieju Han-

cocku vlastitom skladbom At the Movies, pri-željkujući odlazak u kino s tim velikanom jazza. Obraća se i pijanistu Michelu Camilu, također vlastitom Lunch With Michel, nadajući se od-lasku na ručak s legendom latin–jazza. »Ma-štanje je dio realnosti, a realnost je san«, rekla je Ziza prigodom nedavnog kratkog boravka u Zagrebu. »Uz to ide dug put slušanja, svira-nja i pjevanja glazbe koja, u svojoj biti, živi na improviziranju i maštanju. The ultimate dream state!«

Divlja žena

Iako je dovršila akademsko obrazovanje, Ziza se nastavila usavršavati uzimajući podu-ke, nastupajući na jam sessionima, slušajući glazbu, ali i podučavajući mlade glazbenike. Primjerice, svaki dan posljednjih deset godi-na odlazi na poduku k profesorici jazz klavi-ra. »Ona sluša i savjetuje«, rekla je, istaknuvši važnost dobrog mentora. «Moja druga mama — the ultimate wild woman — koja sve radi tako da se doima organski, stvarno, čisto.« Osim toga, sama pronalazi načine usavrša-vanja. »Nisam najjača što se tiče riječi pa na tome svakodnevno radim«, rekla je. Primjeri-ce, za jedno sam djelo napisala najprije riječi, a nakon što sam završila online tečaj Writing the lyrics, napisala sam cijelu pjesmu, strofe, korus, sjela za klavir i za petnaest minuta za-vršila glazbu. Znala sam točno što raditi s tim riječima. Preporučujem to!«

Svojim djelovanjem Ziza ustrajno promiče hr-vatsko glazbeno stvaralaštvo u svijetu. Na-stupa s mnogim glazbenicima, a vodi i svoje sastave te se posvetila pisanju glazbe i tek-stova. Osim što se u autorskom radu kao na-dahnućem koristi hrvatskom glazbom i bliske su joj sevdalinke, intenzivno proučava i u svo-ja djela uključuje elemente južnoafričke tra-dicije, ne samo glazbene, koju uspoređuje s jazzom. Za nekoliko djela iz tog miljea napisa-la je stihove na hrvatskom i izvodila ih uz lokal-ne jazziste u Johannesburgu. Primjerice, za skladbu Naima Johna Coltranea napisala je tekst na engleskom, a potom je zamolila pri-jatelja da ga prevede na jezik naroda Zulu koji uči i na kojem će izvoditi tu skladbu. O tome kako piše glazbu rekla je: «Većina djela mi se pojavi kao ideja u uhu, melodija... To stavim na papir pa smislim harmoniju... Neki dan sam sanjala skladbu. Sve sam čula: melodi-ju i harmoniju, vidjela sam note, s akordima. Weird! Uglavnom sve počinje od te prve me-lodije, a riječi dođu poslije, sa sviranjem, po-nekad samo s četiri takta, od toga počnem. Svako djelo najprije pišem za klavir, a onda ubacim riječi, ali tek kad je melodija jaka.«

vremena provesti u studiju.

Postoji li u takvoj vrsti obiteljske suradnje opasnost od utjecaja na izričaj?

Zanimljivo je upravo to što svat-ko od nas ima svoj stil skladanja; sve to uspješno koegzistira.

Što mislite o izboru Ivana Božičevića za prvog profesora kompozicije na UMAS–u?

Sjećam se da sam na jednom koncertu slušala njegovu sklad-bu i da mi se jako svidjela. Čak sam u srednjoj školi svirala nje-govu Pedalnu etidu za orgulje, koje se i danas sjećam. Vjeru-jem da će znati prenijeti znanje i iskustvo svojim studentima, a vrijeme je da kompozicija u Spli-tu napokon zaživi.

Što biste savjetovali budućim studentima kompozicije?

Samo neka ih bude. Trebaju biti ustrajni i izboriti se za izvedbe svojih djela uživo jer su one naj-važnije za mlade skladatelje. Žao mi je što ja nisam imala mnogo takvih prilika, jer slušajući izved-bu svojih djela uživo, možete po-stati svjesni dobrih rješenja ili uči-ti na svojim greškama. A da ni-sam kucala na vrata maestra Li-panovića, ne bi bilo ni izvedbe moje Male simfonije.

Skladatelji često znaju aplicirati svoja djela na razna natjecanja. Jeste li i vi pokušali?

Do sada sam dva puta slala svo-ja djela na talijansko Međuna-rodno skladateljsko natjecanje Maurice Ravel, a ove sam se go-dine prijavila i treći put. Prije dvi-je godine sa svoje tri studentske skladbe ušla sam u polufinale, što je za mene velik uspjeh s ob-zirom na to da se na to natjeca-nje prijavljuju skladatelji iz više od 60 zemalja. Tu sam došla u kon-takt s mladim slovačkim sklada-teljem Oliverom Bohovičem, koji se zainteresirao za moj rad i po-zvao me da sudjelujem na festi-valu koji organizira u Bratislavi. Na njegovu inicijativu, svoju novu Poemu za violinu i klavir transkri-birala sam za orkestar; u iščeki-vanju sam praizvedbe.

Gdje se vidite kao skladateljica? Tko bi bio vaš idealni izvođač i publika?

Ne želim se ograničavati ni sti-lovima ni žanrovima. Voljela bih pisati skladbe za kazalište i film, možda se okušati i kao kantau-torica, ostvariti neke međuna-rodne projekte ako bude prilike, naučiti raditi u studiju. Ali život u budućnosti vidim na relaciji Split — Zagreb.

Voljela bih pisati skladbe za kazalište ili film, možda se i okušati kao kantautorica, ostvariti

neke internacionalne projekte ako bude prilike, naučiti raditi u studiju.

36

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.J u b i l a r n o i z d a n j e p a k r a č k o g f e s t i v a l a d u h o v n e g l a z b e 9 . p r o s i n c a 2 017. o b i l j e ž e n o p r i g o d n o m m o n o g r a f i j o m

Dvadeset godina festivala Hodočašće u došašćePozivni festival koncertnog tipa nema natječaja ni natjecanja, nego se svake godine pozove pet do sedam izvođača koji uživo izvedu tri do četiri pjesme

Piše: Slavko Nedić

U Pakracu je dvadeseti put održan festival duhovne glazbe Ho-dočašće u došašće. Jubilej je, uz festival-sko glazbeno doga-

đanje, obilježen i prigodnom monogra-fijom 20 godina festivala Hodočašće u došašće.

Kulturni događaj

Festival su 1998. godine, u suradnji sa župnikom vlč. Draženom Radigovi-

ćem, pokrenuli mladi župe Uznesenja Blažene Djevice Marije okupljeni u sa-stav Vita Nova. Htjeli su konkretnije obi-lježiti 15. obljetnicu djelovanja, zahvaliti Bogu na uspostavi svoje Požeške bi-skupije, koja je upravo te godine osno-vana, ali i obogatiti glazbeno–duhovni

život Pakraca. Festival je ubrzo prera-stao župne okvire te ga je i grad Pakrac prepoznao kao važan kulturni događaj. I izvođači duhovne glazbe također su vrlo brzo prepoznali Festival kao svoj, budući da je na njemu bilo mjesta ne samo za one koji su već dugi niz godi-na prisutni na hrvatskoj glazbeno–du-hovnoj sceni, nego i za mlada imena koja tek dolaze. Hodočašće u došašće je pozivni festival koncertnog tipa, što znači da nema natječaja ni natjecanja, nego se svake godine pozove pet do sedam izvođača koji uživo izvedu tri do četiri pjesme po svojem odabiru, s tim da jedna svakako mora biti adventskog karaktera. Svi izvođači, koji su barem jedne godine došli u Pakrac, mogli su osjetiti tu veliku, nesebičnu ljubav i en-tuzijazam koji u Festival ulažu mladi iz Vita Nove, predvođeni neumornim Du-bravkom Kotorcem i uz potporu svojih župnika: vlč. Dražena Radigovića, po-kojnog vlč. Marka Pišonića te sadaš-njeg vlč. Matije Jurakovića te uz bla-goslov svojega biskupa, mons. Antuna Škvorčevića.

Dokumentarna vrijednost

U ovih dvadeset godina (dakle, raču-najući i 2017.) na festivalu Hodočašće u došašće nastupila su 73 izvođača iz čak 36 mjesta Lijepe Naše, BiH i Srbije. Svi su na Festival došli kao hodočasni-ci pjesmom svjedočiti svoju vjeru; i što su se više davali, to su se bogatiji vra-ćali kući. U čast dvadeset godina Fe-

stivala te 33 godine sastava Vita Nova, priređena je i posebna monografija 20 godina festivala Hodočašće u doša-šće. Autor monografije je Slavko Ne-dić, urednik emisije Sacro ritam koja na Hrvatskom katoličkom radiju već sko-ro dvadeset godina sustavno prati hr-vatsku glazbeno–duhovnu scenu pa tako i taj Festival. U monografiji se osim osnovnih podataka o svakoj godini Fe-stivala nalazi i osobna priča promatra-na iznutra, iz vizije organizatora, u čijem se timu posljednjih osamnaest godina nalazio i autor. Uz fotografije iz svake godine te odjeka u medijima, vrlo va-žan detalj monografije su izjave sudio-nika Festivala koje su davali za emisiju Sacro ritam u sklopu izvještaja o Festi-valu. Te izjave imaju sentimentalnu i ve-liku dokumentarnu vrijednost jer su ne samo izvjestitelji trenutačnih dojmova nego i usmeni i pismeni dojmovi sudi-onika Festivala, od kojih su neki, poput bivšeg župnika vlč. Marka Pišonića, nebeski zagovornici festivala Hodoča-šće u došašće.

Dva predstavljanja

Monografija ima 86 stranica, sadr-ži 286 fotografija te 93 novinska član-ka o Festivalu. U njezinoj realizaciji su, uz autora, sudjelovali i članovi sastava Vita Nova: Ana Relota, Lara Kelemen, Dubravko Kotorac, Ivana Turuk, Bran-ko Križan te Maja Ivesa koja je radila grafičku pripremu. U sklopu Festiva-la 8. prosinca 2017. u Gradskoj vijeć-

nici u Pakracu održano je prvo pred-stavljanje monografije. Bilo je to emo-tivno događanje na koje su došli mno-gi članovi sastava Vita Nova, od prve do današnje generacije, i zajedno s današnjom postavom i zapjevali. Na jubilarnom izdanju festivala Hodoča-šće u došašće nastupili su izvođači koji su ga obilježili proteklih devetnaest godina. Osim domaćina, sastava Vita Nova iz Pakraca, nastupili su i zboro-vi Aletheia iz Daruvara, Aqua Viva iz Davora, Nebeski znak iz Nove Gra-diške, grupe Novo svitanje, Put k Suncu i RiM te Željka Marinović, svi iz Zagreba, te Tekije iz Petrovaradi-na koji svojim dolaskom i ove godine Festivalu daju internacionalni karak-ter. Monografija je imala i zagrebač-ko predstavljanje, 10. siječnja 2018. u dvorani HDS–a, na kojoj su govorili pa-krački župnik vlč. Matija Juraković, gra-donačelnica Pakraca Anamarija Blaže-vić, voditelj sastava Vita Nova Dubrav-ko Kotorac te autor monografije Slavko Nedić. U glazbenom dijelu nastupili su: Vita Nova iz Pakraca i zagrebački sa-stavi duhovne glazbe: Kefa, Božja sla-va band i RiM te kantautor Davor Ter-zić iz Rovinja. Voditeljica programa bila je Tanja Popec. Puna dvorana te dola-zak čak četiriju televizija koje su popra-tile predstavljanje monografije (CMC, DMC, HRT i Laudato), pokazatelj su zanimanja za »mali« festival s »velikom« porukom.

»Mali« festival s »velikom« porukom

ovjekovječen u monografiji koja je predstavljena u Pakracu i Zagrebu

Na predstavljanju monografije u Pakracu okupili su se i zajedno zapjevali svi bivši i sadašnji članovi sastava Vita Nova

37

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

K a n t a u t o r i c a i g l u m i c a E l i s L o v r i ć o s v o j e m d e b i t a n t s k o m a l b u m u M e r i k a

Dar je raditi ono što volišUz predstavljanje albuma 31. siječnja 2018. u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu

Piše: Lucija Ercegović

H rvatskim glazbenim zavodom te je večeri odzvanjao melodio-zni dijalekt, labinjon-ska cakavica. Povod je bio predstavljanje

albuma Merika Labinjanke, istarske vile toploga, raskošnog glasa — Elis Lo-vrić. Kantautorica kaže: »Labinjonski je moj materinji dijalekt. Iako sam najprije pisala na engleskom, talijanskom, nje-mačkom i hrvatskom književnom jezi-ku, u jednom trenutku osjetila sam po-trebu za potpunom autentičnošću koja će za ljude postati univerzalni čarobni štapić na putu prema samima sebi.«

Dvojezična knjiga

Osim albuma, Elis je predstavila i dvo-jezičnu knjigu Kanat od mora / O canto do mar, na cakavici i na portugalskom jeziku. Elis o tom neobičnom spoju kaže: »Pozvana sam 2015. da svojim autorskim izričajem predstavljam Istru i Hrvatsku u Sao Paulu i tu se dogo-dilo posebno snažno prihvaćanje bra-zilske publike. A u vrijeme tih predstav-ljanja ‘kliknula’ sam s Milanom Puhom, profesorom hrvatskog i portugalskog jezika u Sao Paulu i počeli smo vrlo in-spirativnu suradnju. Shvatila sam u ne-koliko minuta da moje pjesme sjajno zvuče na brazilskom portugalskom pa sam predložila kompletni prijevod cije-log projekta. Prevodeći projekt Kanat od mora na portugalski, da bi Brazilci razumjeli tekstove koje pjevam, dogo-dila se prva na svijetu labinjonsko–por-tugalska knjiga.« Koncert je počela kao vrsna glazbenica; otpjevala je nekoliko

pjesama prateći se na gitari i usnoj har-monici. Pridružuju joj se Stjepan Več-ković na pomalo zaboravljenim instru-mentima — gajdama, mihu i dvojni-cama, te akademska violončelistica Bika Blasko na električnom violončelu, djembi i kao odličan vokal. Koncert je bio pun spontanosti; red pjesme, red smijeha i spontanih priča.

Suradnja s pjesnikom

U svojoj spontanosti dovela je na po-zornicu poznatog pjesnika Enesa Kiše-vića te je s njim izvela njegovu pjesmu Ima ljudi. Dok je Enes govorio na hrvat-skom književnom jeziku, Elis je prevo-dila na labinski, što je samo uvod u nji-hov zajednički projekt. Elis objašnjava: »Kad sam radila na projektu Dva mora, razmišljala sam o ljudima koji bi sa mnom mogli ostvariti spoj naših svjeto-

va, naših mora. Enes Kišević je jedno hodajuće svjetlo na zemlji, neizrecivo sam ispunjena blagodati da s njim di-jelim naš zajednički ocean.

Kad sam mu pročitala prijevode nje-govih dviju pjesama na labinjonski, jako mu se to svidjelo i ubacili smo ih na jedan glumačko–dramaturški na-čin u naša Dva mora. Priča ne staje tu, jer sam, potaknuta njegovim entuzijaz-mom, a i reakcijom publike na te pri-jevode, realizirala već dobar dio novog neuobičajenog pothvata koji će usko-ro ugledati svjetlo dana. Radim isklju-čivo stvari koje osjećam i koje sam u stanju realizirati bez obzira na vanjska mišljenja. A kad vidiš sjaj u očima svo-jih najbližih suradnika, nema te sile koja će omesti takav iskonski pristup i za-jedničko uživanje u njemu. Dar je imati, dar je dijeliti, dar je zajedno osjećati i ra-diti ono što voliš.«

VED

RAN

PO

GO

RIL

IĆ

»Radim isključivo stvari koje osjećam i koje

sam u stanju realizirati, bez obzira na vanjska mišljenja.«

38

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.I n t e r v j u s k a n t a u t o r i c o m E l i s L o v r i ć u p o v o d u o b j a v l j i v a n j a a l b u m a p r v i j e n c a

Ki je sad ta Elis?!Da je autor ovog uvoda neki glazbeni kritičar, on bi je prozvao Joni Mitchell s one strane Učke, no umjesto usporedbi i žanrovskih svrstavanja, najbolje će biti da Elis upoznate sami. Pročitajte ovaj razgovor, ubacite Meriku u CD player i — sretan vam put!

Razgovarao: Josip Radić

Za početak, zaista, »ki je sad ta Elis«? Što je bilo prije, glazba ili gluma?

Elis, Elis, ki je ta Elis? Forši je to ona iz pjesme Who the fuck is Alice?!, a mož-da je Elis ona koja živi svoj san. I najdu-blje je zahvalna na tome.

Ritam osjećaja

A glazba i gluma su se »kuhale« u istom loncu, pa kao kad zagrabiš prvu žlicu maneštre, misliš da si zagrabio grah, a u žlici isplivaju i bobići (smijeh). Kao dijete sam, gledajući televiziju, sanja-la i jedno i drugo, s pet godina sam bratu »krala« školsku flautu i tandrka-la do iznemoglosti, ko pokvareni juke-box, stalno istu pjesmu — Jeste li vidjeli moga sinka Janka. S trinaest sam rodi-telje izludila dok mi nisu kupili gitaru za rođendan, izluđivanje je trajalo dvije go-dine, a sa 17 su me nekim čudom pri-mili na glumačku akademiju. Kad sam primljena u Italiji na njihovu akademiju, obuzeo me osjećaj: »Ja ću ovdje pje-vati!« Tako je i bilo. Kao da su se gluma i glazba dogovorile da će jedna drugoj biti kaput, ovisno o situaciji. Nemam osjećaj razdvajanja, i dok glumim i dok pjevam koristim se istom unutarnjom postavkom, jedini ritam koji me vodi jest ritam osjećaja. I međusobne pove-zanosti s okolinom.

Jeste li se oduvijek izražavali čakavicom u glazbi ili se dogodio neki presudni trenutak kad ste shvatili »to je to«?

Ha, To je to je naziv pjesme koju sam napisala na književnom jeziku! A caka-vica se »doselila« u moje pjesme kad sam pomislila: Što ja to mogu dati svi-jetu da je specifično i autentično, rekli bismo — moje, a da se svatko može s time identificirati kao sa — svojim? Sje-dila sam tog trenutka, živo se sjećam, na krevetu, stala sam i počela impro-vizirati »po naše« na pjesmu koju sam taj čas svirala na engleskom... Bilo je to samo nekoliko riječi i ne znam jesam li se sledila, je li me obuzela milina, je-sam li se osjećala normalnije i prirodnije nego ikad — možda sve odjednom — i da, to je bilo TO! A da ne zaboravim, u cakavici nema č, nego neki poluglas, i č često postane ili c ili š, npr. čovjek je šlovek s kratkosilaznim akcentom na e.

Amerika u sebi

Što je Merika u naslovu vašeg albuma? Postoje li možda neke zajedničke točke Istre i Merike, gdje se one spajaju u Istrameriku?

Osim trbuhom za kruhom, ljudi su u Ameriku išli po svoje snove, ostvariti ih, materijalizirati, a ja sam osjetila da je moja Amerika ono što radim. Nazvala sam tako svoj album još prije trinaest godina i tek nakon toga napisala pje-smu. Moje otkriće Amerike bilo je otkri-će Amerike u sebi. Je li zbog prepre-ka odlasku tamo ili sudbinski, ne znam. Ali lijepo je otkrivati sebe. Nikad kraja! (smijeh)

Amerika se po labinjonski (labinski) kaže Merika, »Greš va Meriko? Gren.« A Istra je moj dom, tu se dogodilo moje »otkriće«, na istarskom dijalektu, mo-jem materinjem labinjonskom. On me odveo u Ameriku, onu iznutra i onu na van... S još »toplim«, tek tiskanim CD–om Merika trčala sam na avion koji me odveo u Ameriku, doduše Južnu Ame-riku, u Brazil, ali ipak Ameriku. I onda sam u Sao Paulu predstavila i svoju Istru i svoju Meriku.

Što je sve inspiriralo pjesme na albumu, koja je njihova biografija? Koji su stalni motivi vašeg stvaralaštva?

Pjesme većinom počnu same od sebe, a ja ih hvatam, bilježim, pamtim. Pu-štam ih da se razvijaju kako žele i obli-kujem dok nisam zadovoljna. Neke su nastale na balkonu moje rodne kuće u Rapcu, gledajući u more i sunce, neke gledajući u čašu, neke pod tušem... Pjesme i u najčudnijim trenucima samo isplivaju, a ove s albuma gotovo sve imaju svoj rodni list (smijeh). Možda je simpatično spomenuti pjesmu Tić. Ona je TA prva koja je probila led na la-binjonskom, a nastala je iz moje engle-ske pjesme I found my way i tek sam nedavno shvatila da sam s njom zaista i otkrila svoj put.

Kanat od mora sadrži puno stvarnih sli-ka iz mojega života, svako spomenuto mjesto, stijena ili morski kutak postoje i u stvarnosti. Sva se ta mjesta vide s mog balkona i svako mjesto nosi i svo-ju posebnu priču. Dogodilo se da sam od emocije jednom morala stati, na-stavila sam samo s gitarom i onda na-

kon dva đira pjevala dalje. Vjerojatno se koncentracija sjećanja nekad toliko zbije da me preplavi, ali to mi ne sme-ta. To me zbližava s ljudima i njihovim sjećanjima. Jedan kolega mi je, kad je čuo pjesmu To je to, rekao: »Pa šta još jedna o moru?« Nisam ni bila svjesna koliko mi pjesama sadrži riječ »more«. Mislim da je to od toga što sam puno ronila (smijeh).

Autentičan put

Odlučili ste samostalno objaviti album, kakvom se pokazala ta odluka? Kako uopće vidite glazbenu industriju, iz vlastite perspektive?

Odluka se dogodila sama jer je moj al-bum, osim pjesme Prez besedi gonat’, bio spreman još prije trinaest godina. No nisam bila zadovoljna tadašnjim snimkama, iako je postojalo konkret-no zanimanje diskografske kuće koja je željela platiti snimanje. Nisam dovolj-no slušala sebe jer sam mislila da kao glumica nemam dovoljno iskustva u glazbi; i u tim studijskim snimkama je nedostajao onaj unutarnji beat koji je, međutim, zabilježen na mom kućnom snimaču, a ljudi su ga prepoznavali. Ni-sam htjela pristati na ništa manje, nego sam tražila isto to, ali u studijskoj kvali-teti. U međuvremenu sam producirala nekoliko scenskih nezavisnih projekata i shvatila da imam tri nesnimljena albu-ma i da je došlo vrijeme da ih snimim. Našla sam svoj studio, snimila Meriku i nastavila, ovaj put bez vanjskih priti-saka. U pregovorima s diskografskom kućom shvatila sam da ja ne bih više bila vlasnica snimke i to mi se učinilo vrlo nepravednim jer to je kao da izgra-diš kuću, a agencija koja ju iznajmlju-je i radi za tebe kaže: ‘Znate, iznajmlji-vat ćemo je i dio zarade ide vama, ali kuća je naša.’ E, pa nije! Htjela sam se informirati i isti dan našla da ZAMP or-ganizira predavanje Iz prve ruke o pu-blishingu i autorskim pravima i naučila kako to funkcionira. Bez obzira na upo-zorenja da neću stići ni realizirati album, a kamoli još i knjigu u vlastitoj nakladi, sve sam to uspjela i s obje stvari u ru-kama otputovala u Brazil. Neispavana, doduše, ali uspjela sam. Pri povratku sam čekala da nađem distributera ili diskografsku kuću, no koncerti su me toliko upili da cijelo ljeto nisam ništa sti-

gla i tad sam odlučila i krenula u reali-zaciju promocije u dogovoru s koncer-tnom agencijom koja je pokazala zani-manje za moju glazbu. Otvorena sam za suradnju i uživam u multipliciranju te ljepote koja se dogodi kad »klikneš« sa suradnicima. Ne mogu iznevjeriti izvor-nost i istinu koja vrišti iz mene. To se možda čini kao teži put, ali je autenti-čan i — moj.

A glazbenu industriju prestala sam per-cipirati kao vanjski faktor — industrija smo mi, naše odluke, industrija je valjda moj saveznik, a ne neki zločesti King Kong. A ako nije, i dalje radim ono što volim i što mi duša nalaže. Pa industri-ja su ljudi, nećemo u grob nositi indu-striju, nego sebe. Svi smo mi suradnici, nema većeg ni manjeg, mi smo vlasti-ta industrija i vodim se odlukom da ću, ako baš treba, stvoriti novu!

Sedam jezika

Pjevate na sedam jezika — koristite li ih kao paletu za različite emocije? O čemu komunicirate na kojem jeziku?

U biti, ne. Jezicima se koristim jer ih obožavam. Nekom sline idu na kolače, meni kad čujem neki novi jezik (smijeh) i odmah poželim nešto naučiti, izgovoriti i osjetiti unutarnji ritam tog jezika. Buljim u usta, pokušavam shvatiti gdje lupa je-zikom u nepce, miče li bradu, usnu ili nešto treće... Pucala sam od smijeha s Malgorzatom dok me učila poljskom i novim zvukovima kojih u nas nema.

Odrastala sam govoreći nekoliko jezi-ka i dijalekata, uživala sam u kontaktu s različitim kulturama, a njima je bilo za-nimljivo kako ja skačem s jednog jezi-ka na drugi. A meni gušt! Isto radim i s pjesmama.

Možete li ukratko predstaviti projekt Kanat od mora, o čemu se točno radi?

Upravo je taj scenski projekt, premijer-no izveden 2015., preveden za Brazil-ce. Počela sam od toga da prevedem nekoliko pjesama da bi me u Brazilu bolje razumjeli. Kad sam shvatila koliko dobro zvuče pjevane na portugalskom, prevoditelj Milan Puh je u jednom dahu preveo cijeli projekt i tad sam shvatila da imam — knjigu. I to prvu na svijetu labinjonsko–portugalsku knjigu. Taj će projekt također biti realiziran kao CD.

39

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Postoji li s one strane Učke još bisera koji zaslužuju biti otkriveni?

Hm, ma ki je reka da je more bilo vaj-ka spoda Učke? I hvala na ovom kom-plimentu! Ne stignem baš ići na mno-ga događanja, ali znam da ima sjajnih ljudi koji rade iz srca. Svoje suradnike smatram biserima: Bika Blasko je sjaj-na violončelistica s predivnim glasom i stilom, a Dina Rizvić, koja je trenutačno u Londonu, prije nekoliko godina već je realizirala svoj album i tek je čekaju nove pustolovine. Nevjerojatna podu-darnost koju ovaj čas shvaćam je da mi se pjesma na talijanskom zove Perla preziosa / Dragocjeni biser i da sam re-alizirala projekt Kolarići, što na labinjon-skom znači Perlice...

Za kraj, popularno pitanje: planovi za bližu i dalju budućnost?

U Zagrebu sam imala prvi sa-mostalni koncert 31. siječnja, u Hrvatskom glazbenom za-vodu, gdje je album Merika predstavljen na nacional-noj razini i s »druge bon-di Učke«. Nakon toga, ako Bog da, a ne da, neki kratki odmor. Sli-jedi nastavak kon-cerata s albumom Merika, ponovni od-lazak u Brazil i sni-manje sljedećeg al-buma... Držmo fige da »s’e rivomo kako Boh zapoveda«!

Glazbenu industriju prestala sam

percipirati kao vanjski faktor — industrija smo mi, naše odluke, industrija je valjda moj saveznik, a ne neki zločesti King Kong.

VED

RAN

PO

GO

RIL

IĆ

40

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.


J edinstven glazbe-no–poetski, duboko osoban i neobično drukčiji — tim bi se riječima mogao opi-sati koncert, ujedno i

predstavljanje novoga diskografskog izdanja koji je zagrebačkoj publici 31. siječnja 2018. priredila Elis Lovrić. Iako je album Merika njezin prvi stu-dijski projekt (sve samo ne klasičan), za promociju je odabrana dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda. Nije to slučajno, jer iz cijelog albuma, ali i glazbenog izričaja i osobnosti Elis Lovrić izvire okrenutost korijenima i tradiciji, u njezinu slučaju rodnoj Istri.

Sjetan i himničan album

S diplomom zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, ta hrvatska glu-mica iza sebe ima iskustvo nastupa na daskama hrvatskih i talijanskih ka-zališta u dramskim predstavama i mj-uziklima, a jedan je i sama 2014. na-pisala i producirala za Narodno kaza-lište u Puli — Kolarići. Iako je za svoj glumački rad osvojila nekoliko na-grada, u posljednje se vrijeme inten-zivnije okrenula glazbi, i to nadasve uspješno, sudeći po albumu Merika. Kaže da je to istovremeno sjetan i hi-mničan album istarskog mora, brazil-

skog sunca i glazbenog otkrića neke vlastite Amerike, mitske zemlje svih kantautora svijeta. Govoreći i pjevaju-ći na nekoliko jezika, Elis je prenijela vlastito uvjerenje da nas sve povezuje jezik duše izražen glazbom, poezijom i izvedbenom umjetnošću.

Istra kao inspiracija

Osim u krajoliku i prirodnim ljepotama svoje rodne Istre i mora, Elis inspiraci-ju pronalazi u materinjem jeziku — la-binskoj cakavici. Na njoj piše stihove, nju pjeva i nju proživljava. A s Elis je i publika proživljavala more, zaljublje-nosti, odlaske u neke nove, neistraže-ne krajeve. Autorski stihovi ukorijenje-ni u autobiografskim elementima evo-ciraju odrastanje i traganje za vlasti-tim smislom. Svoja je razmišljanja Elis Lovrić pretočila u riječi koje mnogi ne razumiju. No njihovo im značenje lako otkriva glazba sama, obogaćena Eli-sinom interpretacijom. Njezin je glas jak, velikoga raspona, a prijelazi iz ni-žeg registra u visoku lagu ujednače-ni; pokazuju da Elis itekako dobro vla-da tehnikom i iskorištava vlastite mo-gućnosti, kao i efekte koje ostvaruje šaptom, parlandom, lirskim zapjevi-ma te dramskom snagom. Ne poku-šava nikoga imitirati; slušateljima nudi osebujan glas koji osvaja na prvo slu-šanje. Metriku i bogatstvo vokala la-binske cakavice spretno iskorištava da bi stvorila jedinstven umjetnički

izričaj. Kao kantautorica, Elis Lovrić prati se na gitari i usnoj harmonici, a pjesme obogaćuju uobičajeni instru-menti, poput klavira, gitare i violonče-la. Prisutan je i zvuk djembi te gajdi i dvojnica. Taj spoj različitog i drukči-jeg u Elisinim pjesmama prožima se i dopunjuje. Na koncertu, koji je ujed-no bio i predstavljanje njezina albuma Merika, Elis se na pozornici pridruži-la vrsna Bika Blasko, koja je oduše-vila virtuoznim sviranjem električnog violončela, a pojedine pjesme obo-gatila je i glasom te popratila izved-be na djembama. Osim nje, publiku je zaintrigirao odlični Stjepan Večković, zasviravši dvojnice i gajde. Umjetni-ci su opuštenošću uz veliku profesi-onalnost skladno korespondirali Elis, koja je u svoj nastup utkala glumačko iskustvo, humor i komunikaciju s pu-blikom, čime je ostvarila duboko pro-življen i zaokružen glazbeno–scenski nastup, kojemu je pridonijela i poseb-na rasvjeta pozornice.

Album Merika

Isti su umjetnici, uz pijanisticu Dinu Rizvić, violončelista Petra Kovačića te pjevača Mateja Zeca sudjelova-li u snimanju albuma Merika — prvog studijskog projekta Elis Lovrić, objav-ljenog 2017. u izdanju Akcent studija. Osebujnost njezina autorskog izričaja ne iznenađuje, jer ga je nadograđiva-la u raznim krajevima svijeta. Nakon

niza koncerata u Sao Paulu 2015., od-lučila je priču Kanat od mora ispjevanu na labinskoj cakavici prevesti na por-tugalski te objaviti kao prvu knjigu na svijetu koja sadrži poeziju i na brazil-skom portugalskom i labinskoj caka-vici. Upravo je pjesmu Kanat od mora [Pjesma od mora] odlučila uglazbi-ti te na album Merika uvrstiti na oba jezika. Osim te pjesme, Elisin studij-ski prvijenac sadrži još deset pjesa-ma: Merika [Amerika], Tić [Ptić], Ku bi more [Kad bi more], Sejna [Ista], Mižol [Čaša], Da se ne vidi da greš ća [Da se ne vidi da odlaziš], Va sne [U snu], Pod škalinah [Pod stepenicama], Prez be-sedi gonat [Govoriti bez riječi] i Zoc si ti beseda lepca od rumora [Zašto si ti, riječi, ljepša od buke]. Glazbu i stiho-ve svih pjesama potpisuje Elis Lovrić, uz izuzetak pjesme Ku bi more, koju je uglazbio Amir Hodžić te Zoc si ti be-seda lepca od rumora, čije je stihove napisao Daniel Načinović. Producen-ti albuma su Elis Lovrić i Matej Zec, koji je pjesme i snimao te priredio za album. Likovna oprema je jednostav-na, a u popratnoj su knjižici tekstovi svih pjesama usporedno na labinskoj cakavici i književnom hrvatskom jezi-ku, pa se lakše prate. Kvalitetna snim-ka pruža nešto manje od sat vremena glazbenog užitka koji slušatelja odvo-di na emocionalno putovanje nekim drukčijim i različitim, a istovremeno vrlo poznatim i bliskim putovima.

A l b u m p r v i j e n a c k a n t a u t o r i c e E l i s L o v r i ć n a s p e c i f i č n o m n a r j e č j u n j e z i n a r o d n o g L a b i n a

Uglazbljena labinska cakavicaElis Lovrić ne pokušava nikoga imitirati. Nudi slušateljima osebujan glas koji osvaja već na prvo slušanje. Spretno iskorištava metriku i bogatstvo konsonanata labinske cakavice da bi stvorila jedinstven umjetnički izričaj

GIO

RD

ANO

CEL

LIC

H

Elis Lovrić

Merika Akcent studio

Uz Elis Lovrić na koncertnom predstavljanju njezina albuma prvijenca u Hrvatskom glazbenom zavodu nastupili su Stjepan Večković na mihu i dvojnicama, te Bika Blasko na električnom violončelu

41

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

2 4 . H r v a t s k i d j e č j i f e s t i v a l , 14 . s i j e č n j a 2 0 1 8 . u V e l i k o j d v o r a n i L i s i n s k i

Stih i nota, sto divota, za djecu iz cijele Hrvatske24 nove pjesme za 24 godine festivala oduševile su male interprete na sceni i puno gledalište Lisinskog

Piše: Jana Haluza

P očetak glazbene godine u Lisinskom obilježio je 24. Hrvat-ski dječji festival Stih i nota, sto divota, koji je okupio mlade pjevače

i zborove školskog i predškolskog od-goja iz cijele Hrvatske. Program je prvi put predvodila sjajna glumica Dijana Vidušin, tumačeći duhovit i šarmantan tekst dramaturga Siniše Bahuna.

Vila Glazbomila

Njezina su presvlačenja i transforma-

cije vila, od Vile Smijalice, preko Šare-nvile i Trapavile sve do Vile Glazbomi-le, bili dinamičan živopisni okvir za 24 novoskladane dječje pjesme čiji je broj usklađen s 24 godine postojanja festi-vala, koji svake jeseni pruža priliku naj-mlađima da osmisle i ostvare profesi-onalni nastup na velikom koncertnom podiju. Iako su pjesme stvarane za uo-bičajeni jesenski termin, koji je prvot-no predviđen za 25. studenoga 2017., zbog čega su čak šest bile u znaku zime, Božića i Nove godine, koncert je premješten na kasniji termin početka godine. Veliki je to pogon i organizacij-ski izazov okupiti u jednom nedjeljnom poslijepodnevnom programu dječje zborove iz petnaest gradova Hrvatske,

uključujući i udaljene lokacije poput Vu-kovara, Trogira, Splita te otoka Paga i Krka. Svi su morali stići toga dana, nastupiti i vratiti se istoga dana kući, kako troškovi festivala ne bi premaši-li predviđeni budžet. Bilo je vremena i za uvodnu izložbu likovnih radova Sli-kom ti pričam te predstavljanje literar-nih ostvarenja učenika osnovnih škola, ove godine na temu grada. Sve je na plećima inicijatora i organizatora, te do-brog duha festivala, Ivana Kuliša, hva-ljenog tekstopisca mnogih dječjih pje-sama, dugogodišnjeg voditelja dječjeg zbora Klinci s Ribnjaka, inače prokuri-sta s diplomom sociologa koji još od 1993. uspješno vodi taj projekt i sva-ki put organizira snimanje za HRT, što

poslije obradi i emitira programski odjel Djeca i mladi.

Kvalitetne pjesme

Svaki je zbor imao do detalja razrađen nastup, karakterističnu kostimografiju i dramaturgiju interpretacije, s ambici-oznim zahtjevnim koreografijama. Čuli smo mnogo kvalitetnih pjesama u pro-fesionalnom aranžmanu, pri čemu su pojedine pjesme bile uživo izvođene, u nekima su uživo bili izvedeni samo soli-stički nastupi, a u nekima je sve bilo na playback. Festival je, izvorno osmišljen poput Zagrebačkog festivala za odra-sle, kao natjecateljska manifestacija, ti-jekom godina odustao od proglašenja

Na kraju su se svi dječji zborovi udružili u izvedbi festivalske himne Stih i nota, sto divota skladatelja Pere Gotovca na tekst Ivana Kuliša

42

najboljih jer prema odluci voditelja Ku-liša, to nije ostavljalo dobar dojam na kraju: »Imali bismo tek dio sretne i mno-go nesretne djece.« No iz ukupno vrlo visoke umjetničke i profesionalne razi-ne skladbi i interpretacija izdvojile su se pjesme Moj bicikl (tekst i glazba Sanja Dobrijević, aranžman Robert Grubišić) u tumačenju paških Vijolica, dvije pje-sme u tekstu, glazbi i aranžmanu Maje Rogić (Blago malim klokanima i Ping–pong loptica) u izvedbi njezinih zagre-bačkih ansambala Medenjaci i Kikići, zatim dvije pjesme skladatelja i aran-žera Tonija Eterovića (Zula, na stihove Biserke Gašparac, u interpretaciji Malih Sesvećana i Kad bi djeca imala vlast, u izvedbi zbora Osnovne glazbene škole Borisa Papandopula u Kutini) te izvrsna Osmijeh otvara vrata, u kojoj je stiho-ve Daniela Načinovića uglazbio Bruno Krajcar, a aranžman razradio već spo-menuti »maher« Toni Eterović za izved-bu sisačkog zbora Crescendo.

U završnici su se svi zborovi okupili na sceni i ujedinili u izvedbi pjesme Stih i nota, sto divota skladatelja Pere Gotov-ca na tekst Ivana Kuliša, voditelja festi-vala, što je postala svojevrsna festival-ska himna širenja pozitivnih misli, ideja i želja te ljubavi prema glazbi. Ovo je bilo prvo festivalsko izdanje nakon što nas je zauvijek napustio Pero Gotovac, koji je kao autor od početka vezan za ma-nifestaciju, te je zato program u cijelosti bio u znaku uspomene na njega.

Od prije nekoliko godina festival do-djeljuje i posebna priznanja za izniman doprinos dječjem glazbenom stvara-laštvu, pa je tako ove godine ovjenčan

Alan Bjelinski. Kako skladatelj i dirigent, zbog drugih obaveza nije mogao biti u Zagrebu u vrijeme održavanja ovogo-dišnjeg 24. HDF–a, pa je 31. siječnja u HDS–u upriličena mala svečanost na kojoj mu je plaketu priznanja u ime Fe-stivala dodijelio glavni tajnik Društva, Antun Tomislav Šaban. Bjelinski je ina-če autor mnogih pjesama za djecu, a kao dirigent puno je radio na njegova-nju dječjeg stvaralaštva i izvodilaštva. Kao i svake godine, sve nove pjesme snimljene su na CD–u i objavljene u notnom obliku u Zborniku 24. HDF–a 2017. (premda je sam festival »prešao« u 2018.) u nakladi Festivala.

Veliki je to pogon i organizacijski izazov

okupiti u jednom nedjeljnom poslijepodnevnom programu dječje zborove iz petnaest gradova Hrvatske, uključujući i udaljene lokacije poput Vukovara, Trogira, Splita te otoka Paga i Krka

Glumica Dijana Vidušin kao voditeljica priredbe

Medenjaci iz Zagreba

Smiješak iz Samobora

43

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

I n t e r v j u s I v o m L e s i ć e m , s k l a d a t e l j e m i a u t o r o m m j u z i k l â z a d j e c u t e v l a s n i k o m P r o d u k c i j e Z

Vodim kazalište s najvećim brojem izvedbi u HrvatskojLesićeva Produkcija Z organizira autorske predstave u školama, vrtićima, domovima kulture, trgovačkim centrima, pučkim otvorenim učilištima, na trgovima turističkih mjesta preko ljeta, centrima s djecom s posebnim potrebama ili u vrtićima pri bolnicama. Svih 14 mjuziklâ imaju i audio CD–ove s glazbom iz predstava

Piše: Bojan Mušćet

I vo Lesić jedan je od najproduk-tivnijih hrvatskih autora i sklada-telj mnogobrojnih velikih hitova zabavne i pop–glazbe. Među ostalima, njegove skladbe na repertoar su uvrstili Mišo Kovač,

Meri Cetinić, Novi fosili, Tereza Kesovija, Zdravko Škender, Siniša Vuco, Zorica Kondža, Maja Blagdan, Tedi Spalato, Toni Cetinski i mnogi drugi.

No danas sve više sklada pjesme za najmlađe i u sklopu svoje Produkcije Z redovito ih publicira na izdanjima koja prate mjuzikle koje priređuje po osnov-nim školama, dječjim vrtićima i drugim lokacijama.

O načinima pisanja pjesama za djecu te skladbama koje su osvojila dječja srca kaže:

»U svojem dugogodišnjem radu, uspo-redno sa skladanjem pjesama za izvo-đače zabavne i pop–glazbe, radio sam i pjesme za djecu. Velik broj napisao sam za razne festivale, među kojima izdvajam Mali Split, a popriličan broj je bio i na festivalu Melodije Mostara, više od sto pjesama. Tu sam bio i produ-cent festivala osam godina zaredom. Još osamdesetih sam napisao i glazbu za predstavu splitskog Kazališta lutaka Snježna kraljica. Pisanje za djecu ne ra-zlikuje se puno od pisanja za ‘odrasle’ izvođače, s tim da je tekst tematski pri-lagođen uzrastu djece za koji se piše.«

Kazališna praksa

Napravili ste više od dvjesto pjesama koje ste u posljednjih desetak godina smjestili u 14 lutkarskih mjuziklâ. Što ste pronašli u lutkarskom svijetu? Kako ste ondje pronašli inspiraciju?

Gledajući predstave za djecu sa svo-jom djecom u kazalištu dok su bili mali, shvatio sam da u tim predstava-ma nedostaje glazbe, a vrlo često su tematski bile neprilagođene uzrastu. Obrađivane su gotovo uvijek iste bajke koje su i meni kao malom bile zastra-šujuće. Uvijek neko nasilje, kao u Ivici i Marici, Pinokiju, Crvenkapici… Često su djeca poslije takvih predstava bila uznemirena.

Gledajući predstave za djecu sa svojom djecom

u kazalištu dok su bila mala, shvatio sam da u tim predstavama nedostaje glazbe.

Lesićevo kazalište je jedino kazalište takve vrste u Hrvatskoj, s obzirom na broj naslova i formu, uz isključivo originalne priče i glazbu

44

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Osnovao sam umjetničku organizaciju Produkcija Z i pokušao napraviti pred-stave za djecu s mnogo glazbe, na ori-ginalne tekstove koji bi bili i edukativ-ni, puni promjene tempa. Biram razne teme prilagođene uzrastu djece do je-danaest godina. Po naslovima mojih mjuziklâ jasno je o kojim temama se radi (Prometna priča, Lijepo putovanje Lijepom Našom, Keko Eko, Dobro se

dobrim vraća, Pravi prijatelj, Tko sam, što sam, Put oko svijeta, Veliko puto-vanje maloga puža…). Kao diplomira-ni elektrotehničar (FESB), godinu dana radio sam kao inženjer zvuka u HNK–u Split i sudjelovao u procesu režiranja, između ostalog i dramskog programa od samog početka postavljanja pred-stava. Tako sam naučio nešto i o reži-ranju predstava. Pogotovo me impresi-onirao pokojni redatelj Tomislav Durbe-šić svojim pristupom režiranju. Rekao sam sebi: »Moram napraviti i vrhunsku glazbu i produkciju, kao što sam radio i za naše eminentne izvođače kojih je popriličan broj.« Predstave su interak-tivne pa se osim lutaka pojavljuju i pravi glumci koji komuniciraju s djecom koja se tako aktivno uključuju u priču.

Stvorili ste 14 mjuziklâ i isto toliko diskova koji su rasprodani. Kakav je, zapravo, status Produkcije Z u kontekstu hrvatskoga korpusa glazbe za mališane?

Svaki mjuzikl u obliku audio CD–a objavljuju diskografske kuće Croatia Records i Song Zelex kao regularna izdanja. Naklade nisu velike, ali se sve rasproda, tako da imam brojne pozi-ve roditelja koji bi željeli nabaviti neki od naših CD–ova. Jasno mi je da to nisu visokotiražni proizvodi pa se na-klade ne obnavljaju, ali zanimanje za njih kontinuirano postoji, s obzirom na to da moja tri tima svakodnevno izvode predstave po cijeloj Hrvatskoj.

Koliko znam, moje kazalište je jedino kazalište takve vrste u Hrvatskoj, s ob-zirom na broj naslova, formu i isključivo originalne priče i glazbu. Prema Držav-nom zavodu za statistiku, Produkcija Z je kazalište s najvećim brojem izvedbi predstava već petu godinu zaredom. Brojne pohvale našim predstavama mogu se naći na portalima osnovnih škola i dječjih vrtića cijele Hrvatske. Ne-mamo svoj prostor; mi smo kazalište on the road.

Koliko često i gdje se mogu vidjeti vaši mjuzikli? Rotirate li ih ili stalno radite nove s kojima idete na teren?

Kao što sam rekao, moja tri tima sva-kodnevno nastupaju po cijeloj Hrvat-skoj i na repertoaru su sve predsta-ve. Često nas zovu da ponovimo neku predstavu i prije nego što proteknu tri godine, kad dođu nova djeca koja nisu gledala neku predstavu. Kad moji ljudi iz marketinga ponude predstavu koju smo, na primjer, igrali prije pet godina, pa su djeca nova, dogodi se da učitelji-ce kažu: »Da, djeca nisu gledala, ali mi jesmo, pa bismo željeli onu drugu koju još niste igrali kod nas.«

Redovito dajemo predstave u centrima s djecom s posebnim potrebama ili u vrtićima pri bolnicama. Igramo pred-stave u školama, vrtićima, domovima kulture, trgovačkim centrima, pučkim otvorenim učilištima, na trgovima turi-stičkih mjesta preko ljeta… Opremljeni smo vrhunskim ozvučenjima, LED ra-svjetom i pokrivamo otvorene i zatvo-rene prostore do 500 gledatelja.

Učenje uz predstavu

Tko radi u vašim timovima i što je njihov posao?

Od početka surađujem s Luči Vidano-vić, koja je autorica fenomenalnih luta-ka i scenografije. Izuzetno cijenim njezi-ne savjete o tehničkim rješenjima pro-mjene situacija tijekom predstave. Za vizualnu prezentaciju zadužen je Igor Drača, koji je osmislio logotip Produkci-je Z, dizajn plakata, omotnica CD–ova, karata, kalendara… Brankica Jova-novski, poznata prateća pjevačica, na

svakom CD–u posuđuje glasove pro-teklih deset godina. Ne smijem zabo-raviti svoju obitelj koja također aktivno sudjeluje u sinkronizaciji likova na audio CD–ovima. Moram istaknuti svojega starijeg sina Ivu juniora, koji je dijete s posebnim potrebama, ali je vrlo muzi-kalan i na svakom CD–u ima zapaženu ulogu jer posuđuje glas nekoj lutki, ot-pjeva song, uživa snimajući i jako je po-nosan na to. On mi je velika inspiracija i gura me dalje… Moji glumci se svo-jom kreativnošću na predstavama pri-lagođavaju uzrastu za koji igraju, im-proviziraju i osluškuju bilo djece tijekom nastupa.

Vrlo je emotivan bio nastup u vukovar-skim školama. Naime, u predstavi Lije-po putovanje Lijepom Našom koja go-vori o ekskurziji učenika od Dubrovnika preko Splita, Zadra, Šibenika, Rijeke, Pule, Zagreba do Osijeka i na kraju Vu-kovara, na scenu se postavi vukovarski vodotoranj. U tom su trenutku sve uči-teljice zaplakale, što je i moje glumce steglo u srcu. Poslije predstave zahva-ljivale su na predivnoj izvedbi. Na našoj Facebook stranici Produkcija Z imamo album s crtežima koje su nam učenici poslali poslije te predstave. Na njoj su u ovom trenutku 374 crteža! Imamo i al-bume s crtežima poslije nekih drugih predstava…

Što djeca mogu očekivati od mjuziklâ i što ih čini najsretnijim nakon predstave?

Sretan sam jer djeca fenomenalno rea-giraju na naše predstave. Svakom na-šom pričom nauče nešto zanimljivo. Redovito nakon završetka predstave djeca ostanu sjediti na svojim mjestima i hoće još pa na bis ponovimo neki od songova. U nekim dijelovima Hrvatske poslije predstave glumci daju autogra-me djeci na ulaznice koje inače dijeli-mo. S obzirom na to da svakoj školi i vrtiću ostavimo jedan originalni audio CD, naše predstave žive dugo.

Mjuzikl nije jednostavna forma. Koja je vaša uloga u njima?

Budući da radim sve u svojem kućnom studiju (od programiranja, snimanja do miksanja), moram u glavi zamisliti i re-akciju djece na svaku situaciju u pri-či. Naravno da prije premijere komen-tiram situacije sa svojim glumcima koji mi daju praktične savjete. Na posljed-nja tri mjuzikla sam kompletan autor (skladatelj, autor priče, redatelj, glazbe-ni i izvršni producent), a osim toga po-suđujem glasove većini likova u priči za potrebe audio CD–a. Tako ostvarujem i želju za glumom i imitacijom, koja je oduvijek postojala u meni. Za izvedbu predstave uživo, dijelovi priče su prila-gođeni, s obzirom na to da djeca vide lutke, a glumci preuzmu neke od likova svojim glasovima. U skladanju »otvorim ventile« i dam sebi na volju, stvarajući skladbe koje su i harmonijski prilično

kompleksne, ali se uvijek trudim stvoriti zarazni refren koji se lako pamti. Zastu-pljeni su svi stilovi, od bossa nove do rocka i rapa.

U vrtićima na engleskom

Imate li vi neku omiljenu lutku, lik koji vas je osobito glazbeno inspirirao i u kojoj se predstavi on pojavljuje?

Sve lutke su mi prirasle srcu jer je Luči Vidanović svakoj lutki udahnula dušu. Imamo u predstavama razne tipove lutaka (javajke, ginjole, marionete…). Zanimljiva je lutka Pinokija u predsta-vi Pravi prijatelj, koja je napravljena od drveta s pokretnim nosom koji se po-veća kad Pinokio laže i smanji kad go-vori istinu. Što se tiče glazbene inspira-cije, naravno da izgled lutke sugerira i način na koji će govoriti i kako prilago-diti song. Ako se radi o zločestom ča-robnjaku, glas mora biti dubok, ali naši čarobnjaci su smotani pa nisu strašni, nego smiješni.

Jedan je mjuzikl realiziran na engleskom jeziku. Zašto? Kojoj je publici namijenjen?

Mjuzikl Keko Eko, koji govori o očuva-nju okoliša, imamo i u engleskoj verziji pod nazivom Eco Keeco. Preveo sam ga na engleski uz pomoć prijatelja koji dvadeset godina živi u Americi. Bio je to zahtjevan posao, pogotovo složi-ti rime u songovima koje odgovaraju po sadržaju hrvatskoj verziji. I naravno, »drilanje« engleskih akcenata. Tu verzi-ju igramo po osnovnim školama na za-htjev nastavnika engleskog jezika, pa čak i u dječjim vrtićima u kojima se uči engleski.

Kako usklađujete rad po kojem ste najpoznatiji (pisanje pjesama za estradne umjetnike) i ovaj — za najzahvalniju publiku, odnosno djecu?

U posljednje vrijeme potpuno sam se posvetio kazalištu jer osim novih pred-stava vrijeme provodim dijelom i u papi-rologiji, jer smo postali ozbiljan pogon.

Napraviti novu predstavu zahtijeva pri-lično vremena, od osmišljavanja teme, pisanja teksta, glazbe, režije, preispi-tivanja svega napravljenog. I sve je u mojim rukama, svaki segment je pod kontrolom. Cijeli život radim s pjeva-čima, potpisujem više od tisuću pje-sama i produkcija. Događalo se da bi neki pjevač »dignuo« pjesmu, a bilo je i slučajeva kad bi pjevač doslovno lošim pjevanjem uništio pjesmu koja je bolje zvučala kao instrumental nego s ta-kvim glasom. Obećao sam nekim dra-gim prijateljima, vrhunskim pjevačima, napisati po neku pjesmu kad uhvatim vremena. Drago mi je što djeca odu-ševljeno reagiraju na naše predstave; to me čini ispunjenim i sretnim.

Moja tri tima svakodnevno nastupaju po cijeloj

Hrvatskoj i na repertoaru su sve predstave; već petu godinu zaredom mi smo kazalište s najvećim brojem izvedbi predstava u zemlji.

Pravi prijatelj je interaktivna predstava za djecu koja se izvodi po školama u cijeloj Hrvatskoj

45

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

D r a g o D i k l i ć u H r v a t s k o m g l a z b e n o m z a v o d u p r o s l a v i o 6 5 g o d i n a k a r i j e r e

Na slavljenički koncert nagovorili ga sinoviDiklić, poznat i po nadimku Fiko, proveo je publiku kroz evergreene, što strane, što domaće, zagorske popevke, prisjetio se Zagreba kakav je nekad bio, a nije nedostajalo ni rock and rolla

Piše: Željkica Makanec

K o n c e r t o m Tamo gdje sam počeo, Drago Diklić — 65 godina na sceni, po-

znati zagrebački pjevač, skla-datelj, kantautor te jedan od naj-važnijih predstavnika hrvatske zabavne i jazz glazbe obilježio je 65 godina karijere.

»Znate što, ja nisam nikad sla-vio ni tridesetu, ni četrdesetu ni pedesetu obljetnicu... Iako sam rekao: ‘Kaj koga briga koliko ja imam godina’, 65. obljetnicu pro-slavio sam na pozornici na nago-vor svojih sinova«, kaže Diklić.

Za tu posebnu prigodu odabrao je njemu najdraže pjesme koje su ujedno pratile i put kojim se je uključivao u zabavnu glazbu. Za početak koncerta odabrao je, kaže, onu koju je prepisao od Nine Ro-bića (brata Ive Robića) u garde-robi HGZ–a — tada popularnu pjesmu Georgia On My Mind Raya Charlesa.

Glazbeni vremeplov

Poznat i po nadimku Fiko, u odi-jelu, nasmijan i opušten na po-zornici, proveo je publiku kroz evergreene, što strane, što do-maće, zagorsku popevku… Sje-tio se Zagreba kakav je nekad bio, a nije nedostajalo ni rock

and rolla… Svaka njegova pje-sma ima svoju priču i uvertiru koja je stariju generaciju podsje-tila na neke mlađe dane, dok je mlađoj publici slikovito, na teč-nom zagrebačkom, predočio kak’ je to nekad bilo.

Prisjetio se Drago Diklić i skla-datelja, poput Nenada Grčevića i Ljube Kuntarića, ali i 1956. go-dine, kad ga je Stipica Kalogjera pitao hoće li zamijeniti Ivu Robića na terasi hotela Kvarner u Opa-tiji. Što je, naravno, i uspješno odradio. Večer je bila ispunjena Diklićevim pjesmama, hitovima Ive Robića, Franka Sinatre, Nata Kinga Colea, Jimmyja Stanića… Na repertoaru su bile i pjesme: Još samo večeras, Ta tvoja ruka mala, Unforgettable, Prolazi sve, ali i popevke kao što je Gde si sad, moj prijatel:

»Ja sam evergreenac, volim lije-pe melodije koje su nastajale u to vrijeme. Takvih, nažalost, da-nas više nema. Nekad je u Za-grebu bilo čak 28 plesnjaka. Ne-kad smo plesali stiskavac, a ne ko danas mladi — dva metra je-dan od drugog«, kaže Diklić. A ako ćemo iskreno, sudeći pre-ma ritmičnim kretanjima publi-ke u stolcima dupkom ispunje-noj dvorani HGZ–a, forma ple-snjaka bi za tu prigodu bila pravo osvježenje i podsjetnik na prošla vremena.

Scena koje nema

Posebno se to osjetiilo kad se

Diklić sjetio starog Trnja, maka-dama u Paromlinskoj i Zagreba iz svoje mladosti, nakon čega je dvoranom odjeknula pjesma Za-greb je najljepši grad. A što se današnjeg Zagreba tiče, nekim stvarima baš i nije oduševljen:

»Što se scene tiče, toga za ovu vrstu glazbe uz koju sam ja odrastao, koju sam svirao i koju sviram dandanas, u Zagrebu nažalost nema. Ali vidio sam prema interesu publike, pa i po mladima koji su bili na koncer-tu, da oni poznaju tu glazbu i da je vole. Svi su pjevali sa svima, što zna-či da ima interesa. Trebalo bi možda stvoriti nekoliko takvih mjesta. Reci-mo, Zagreb nema dancing restora-na, kakvih u svijetu imate koliko ho-ćete. Da se uz finu glazbu, uz koju se može lijepo plesati, može doći sa suprugom i djevojkom, da nema ga-lame i buke... to bi trebalo napraviti. Nema, nažalost, više ni pravog jazz kluba, sad pokušavaju neki, ali ne znam kak’ će to ići, ja držim fige da ide«, kaže Drago. Lani je navršio 80 godina. I nakon 65 godina na pozor-nici priznaje da je možda moglo biti i bolje u nekim segmentima, ali ne žali ni za čim: »Da se još jedanput rodim, bio bih isti Fiko. Nemam se na što žaliti, bilo bi vjerojatno sve isto.«

Drago Diklić je nastupio u u prat-nji orkestra: Julije Njikoš na klavi-ru, Ante Gelo na gitari, Mladen Ba-raković na basu te Joža Cvitanović na bubnju. Slavljenički koncert nisu propustile ni kolege, poput glazbene dive Tereze Kesovije i Gabi Novak, potom Siniše Škarice i zagrebačko-ga gradonačelnika Milana Bandića.

Talijanski pijanist Enrico Zanisi u HDS–ovu ciklusu Jazz.hr u Zagrebu

Virtuoznost i imaginacija

U sklopu ciklusa Jazz.hr i u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, na Muzičkoj akademiji u Za-grebu održan je 2. veljače 2018. koncert talijanskog

pijanista Enrica Zanisija.

Zanisi pripada mlađem naraštaju bogate ta-lijanske jazz scene. Odrastao je na klasičnoj glazbi, a jazzom se počeo baviti kao tinej-džer, obrazujući se u Rimu i Umbriji. Brzo je otišao na studij u Boston na Berklee, na-kon čega su se počele nizati nagrade i zani-mljive suradnje koje je okrunio samostalnim albumima.

Na koncertu u Zagrebu Zanisiju su se pri-družili vrsni mladi hrvatski jazz glazbenici: kontrabasist Zvonimir Šestak i bubnjar Bor-ko Rupena. To je odlično funkcioniralo, što-više, njih su se dvojica polako potpuno opu-stila i pružila Zanisiju i više nego što se od njih očekivalo. Repertoar su činile, uz pokoji standard, uglavnom Zanisijeve skladbe, pri čemu su najbolji dojam ostavile poetične ba-lade kojima su se izvrsno prilagodili Rupena i Šestak. Kod tihog klavira bas i bubanj često smetaju, ali ovdje su te dopune bile suptilne, pogotovo u skladbama Aufklärung i Una Hi-storia s njegova posljednjeg albuma Piano Tales, pa je bila šteta što je Zanisi dan po-slije u Zadru nastupio solo. No energija i sr-čanost, koje su u Zagrebu došle do izraža-ja u bržim skladbama, pokazale su njegovu virtuoznost i imaginaciju. Na tragu europske klasične ostavštine, pa tako i Keitha Jarretta, Zanisi je i zagrebačkoj publici dao do znanja da može puno ponuditi. (Saša Drach)

Enrico Zanisi, Zvonimir Šestak i Borko Rupena

DAV

OR

HRV

OJ

46

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.I n t e r v j u s M i l o m K e k i n o m u p o v o d u p r o s l a v e 3 0 g o d i n a k a r i j e r e

Sarmu sam napisao pod tušem, a Šank na balkonuTrideset godina Hladnog piva obilježeno je objavom kompilacije Greatest Hits, na kojoj su mjesto pronašle uspješnice koje su obilježile karijeru toga benda

HLADNO PIVO: Bend se na sceni pojavio potkraj osamdesetih, a devedesetih su postali najpopularniji hrvatski punk–rock sastav (Mladen i Zoran Subošić, Mile Kekin, Milko Kiš i Krešimir Šokec)

FILI

P B

UŠI

Ć

Sve više i više ljudi gleda u ekran i snima ekranima, dok

se ispred njih događa nešto zbog čega se mogu naježiti i skakati.

47

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Razgovarala: Maja Trstenjak

O d Pjevajte nešto lju-bavno do Vjeruj u mene nižu se svima dobro poznati sti-hovi, neki u novom obliku. Posebno

mjesto na izdanju ima suradnja s Jo-sipom Lisac u pjesmi Soundtrack za život. Iza njih su i dva dana Doma spor-tova — prvu su večer, 2. ožujka, posve-tili hitovima s početka karijere, dok je druga večer, 3. ožujka, bila posvećena najboljem od cjelokupnog opusa.

Kako si, Mile?

Dobro sam. Iznenađujuće dobro, pijem

crno vino, razgovaram s prijateljima, od kojih neke jako dugo nisam vidio i tako. Baš sam rekao maloprije, ovo mi tako nekako fura na devedesete, kad smo radili te neke promocije spotova. Uvijek je bila neka zakuska i cuga u pitanju.

Danas je sve manje toga.

Pa je, mi smo to prije radili za svaki spot. Sada, kako se spotovi rijeko vrte, manje takvi događaji znače nešto. Pre-selilo se sve s HTV–a i bitnih emisija na YouTube, tako da to nema više smisla.

Misliš li da je to problem, da mladi više uopće ne gledaju televiziju, sve se temelji na internetu?

Pa ne, kako god da dođu do pjesme, dobro je. To čak može biti i ušteda. Pri-je si »ulupao« puno love u neki videos-pot, a sada, premda je spot i skroman i jadan, a pjesma je dobra, prihvatit će ga ljudi.

Ništa bez seksa

Postoji i navika da se spotovi više i ne gledaju, stavi se YouTube da svira u pozadini...

Pa gledaju, ali to mora biti nešto atrak-tivno i originalno. Imam osjećaj da smo otupili na vizualne podražaje. To mora biti nešto jako »vau« da bi izazvalo neke reakcije. Ili mora biti seksa, guzica i sisa da to ljudi dožive kao nešto.

Što misliš, zbog čega danas ljudi reagiraju samo na takve stvari?

Otupjeli smo. Izloženiji smo ekranima. Prije nekoliko trenutaka čuo sam po-datak da ljudi konzumiraju glazbu više nego ikad prije, što ne bih nikad re-kao. Stalno nas se podražava vizual-no i slušno. Tako da... ljudi imaju manje strpljenja. Recimo, kad slušaš Deezer, tebi ako se nakon dvadesete sekunde pjesma ne sviđa, prebacit ćeš na slje-deću od trideset milijuna pjesama koje imaš na raspolaganju.

Utječe li to na tvoj kreativni proces s bendom?

Pa da. Pomisliš si: Gle, neću više radi-ti stvari s dugim fade outom, zato što se to na radiju reže. Prekidaju to kao nožem, kao da odjednom uleti racija i počne već reklama za šunku. Naravno da će to utjecati.

Frustrira li te to? Nakon trideset godina rada, trudiš se raditi na svoj način, a sada publika zahtijeva nešto totalno drugačije?

Mislim da to nije nova pojava. Postoja-lo je jedno razdoblje hiperkonzervativ-nih glazbenika, pedesetih i šezdesetih. Kad je počela popularna glazba pede-setih, recimo, točno se znalo da pje-sma smije trajati toliko i toliko minuta. Bio si zaista ograničen ako si htio da ti se singl zavrti i bude hit. Onda su po-čeli, možda je prekretnica bila šezdeset

i neka, kad su Beatlesi izdali svoj Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, kad su objavili djelo kao umjetnost. Sad se opet vraćamo u te pedesete, da pjesma ne smije baš predugo traja-ti. Mora imati refren nakon toliko i toliko minuta, C dio koji opet ne smije biti pre-dug. Uvijek su tu bile i neke iznimke. Mi smo izdali Ezoteriju koja je bila veliki hit, bez obzira na to što je trajala skoro pet minuta. Ne moraš se uvijek držati svih pravila, ali ona postoje, kao što su po-stojala i prije.

Narodni napjevi

Viđaš li nove generacije na svojim koncertima, kako to izgleda iz tvoje perspektive na pozornici? Kakve su se promjene dogodile?

Ono što se svakako promijenilo je to što sve više i više ljudi gleda u ekran i snima ekranima, dok se ispred njih do-gađa nešto zbog čega se mogu naje-žiti, skakati i to. Kao da time odgađaju orgazam. Ne znam što im je točno na-mjera. Tebi ta snimka poslije nikad neće biti dobra kao ono što si u tom trenut-ku vidio. Kao da same sebe zeznu što neće moći uživati u tome kad cijelo vri-jeme gledaju da uhvate pravi kut i pravu stvar u ekran. Umjesto da uživaju u tom trenutku. To mi bude onako... ne shva-ćam taj poriv. Okej, dok sam na kon-certu, možda snimim dvije slike, čisto da imam nešto za sebe. Ima ekipe koja cijelo vrijeme drži taj mobitel gore i... to ne kužim baš.

Pratiš li mlađe bendove na zagrebačkoj sceni? Postoji li koji bend koji bi možda mogao u nekom trenutku narasti u dvoransku senzaciju?

Ne mogu reći da baš pratim redovito. Sviđa mi se Lika Kolorado. To je nešto drukčiji žanr, zvuče svježe i mladenač-ki. Veliki sam fan Cinkuša, jako ih vo-lim gledati uživo. S njima sam otkrio lju-bav prema tom nekom folku, narodnim napjevima. Oni su mi bolja verzija The Poguesa. Ako se nešto dogodi, saznat ću, teško da će me zaobići.

Kako to da ste se odlučili za kompilaciju najvećih hitova za trideset godina? Također, radi se o suradnji s Croatia Recordsom. Prije ste objavljivali za Menart, ali i osnovali vlastitu diskografsku kuću?

Nakon osam studijskih albuma i stoti-njak pjesama, mislim da smo zaslužili objaviti nešto što bi se zvalo Greatest Hits. U krajnjoj liniji i zbog sebe, da se podsjetimo što smo sve napravili, ali i zbog mlade publike koja voli na jed-nom mjestu imati sve ove naj, naj pje-sme. To i ja radim, kad saznam za neki bend, najprije si streamam najveće hi-tove. Mislim da je važno, pogotovo zato što će nove generacije lakše doći do nas. Imamo svoju izdavačku kuću, Gaj-bu, međutim, Croatia Records je obja-vio prva dva albuma Hladnog piva pa

smo mislili da bi bilo okej da preko njih bude objavljena ta kompilacija. S nji-hove strane je to sve super odrađeno, jako smo zadovoljni kako su se angaži-rali oko toga.

Nostalgija sve prodaje

Što ti prolazi kroz glavu danas kad sviraš pjesme s početka karijere?

Situacije. Sve su te pjesme nastale iz nekih konkretnih životnih situacija. Anegdote koje se vežu za tu pjesmu, točno znam kad sam koju napisao. Kad sam napisao Sarmu s prvog albu-ma, znam da sam se tuširao. Šank na drugom albumu nastao je kad sam bio na balkonu, tada mi je ideja pala na pa-met. I tako, imaš neke ključne trenutke kad se pjesma rodi. Kao neka kratka polupjesma iz koje onda izraste gotova pjesma. To je super, jednog dana ću, morao bih si napisati neki podsjetnik, sve tekstove staviti na jedno mjesto.

Svi se vraćamo nešto na staro, u Vintageu je popularan program Sviraj stare, vi ste nedavno svirali Džinovski u KSET–u i to je bilo iznimno popularno. Odakle sva ta nostalgija?

Očito je da se to dobro prodaje, ljudi to vole. Druga stvar je što mi to nikad dosad nismo radili, tek nakon osmog studijskog albuma počinjemo s takvim nečim. KSET je bio na obljetnicu prvog albuma. Nisam tip koji se voli previše osvrtati na prošle stvari. Istovremeno s ovim, radim svoj solo album koji će se pojaviti sljedeće godine, gdje ću imati neki drugi film. Dok to radim, mislim da je ovo pravi trenutak da i mi sami re-cenziramo stare pjesme na drugi na-čin. Neke smo snimili ponovo, neke smo snimili s drugim umjetnicima... A zašto taj fenomen... ne znam, to je ne-što što bi sociolozi vjerojatno pametnije sročili od mene.

Osim koncerta, što je u bližoj budućnosti Hladnog piva? Solo karijera, hoće li Pivo biti na čekanju?

S ovim albumom i dvodnevnim progra-mom nastupat ćemo u mnogim grado-vima sljedeće godine. Imamo već pet-naestak dogovorenih koncerata. Na je-sen ću izdati nešto sasvim drugačije, ali o tom–potom. Hladno pivo sigurno neće stati s radom jer volim taj bend, volim svirati u njemu. Ovu ću kreativnu pauzu iskoristiti da bih pokazao neku drugu stranu sebe.

Radim svoj solo album koji će se pojaviti sljedeće

godine, gdje ću imati neki drugi film, ali i dalje ću raditi u Hladnom pivu.

Hladno pivo

Greatest Hits Croatia Records

48

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

» A n t i v a l e n t i n o v o 3 « 10 . v e l j a č e 2 0 1 8 . u z a g r e b a č k o m D o m u s p o r t o v a

Ništa ljubav, Karentinovo svudaNa trećem festivalu nastupili su Let 3, TBF, Edo Maajka i Demolition Group

Tekst: Željkica Makanec

P od sloganom Ništa ljubav, Karentinovo svuda, održano je još jedno uspješno Antivalentinovo — Antivalentinovo 3.

Iako još nije bio Dan zaljubljenih, te je večeri između publike i bendova ljubav

prštala na sve strane. Da su odabrani bendovi dobitna kombinacija za opće veselje i da imaju bezvremenske hito-ve, potvrdila je publika i te večeri — tko

zna koji put pjevalo se iz sveg glasa. No Let 3 pobrinuo se i za nešto novo, što još nismo vidjeli uživo. Uz podrš-ku brass–sekcije i mariachi sastava El Combo, premijerno su izveli novi singl Tišu i klasik Tazi, tazi, nakon čega su im se pridružili Saša, Mladen te Luka iz TBF–a u fantastičnoj izvedbi nove verzije kultne rock–himne Izgubljeni. Naime, Izgubljeni su nedavno uz roker-sku žestinu dobili meksičku melodiju i intrigantne stihove The Beat Fleeta, što se, sudeći prema reakcijama, i publici jako svidjelo.

Od Slovenije do Rijeke

No počnimo od početka. Festivalsku su večer u maloj dvorani zagrebač-kog Doma sportova žestokom svirkom otvorili gosti iz Slovenije — Demolition Group. Dvorana u tom ranijem terminu još nije bila dupkom puna, ali vjerni fa-novi su došli na svoje. Nakon što se na pozornicu popeo Edo Maajka, dvorana se sve više punila i uskoro je zavladao pravi koncertni ugođaj. Edo je nastupio s bendom sjajnih glazbenika i pokazao se kao odličan frontmen i u nastupu i u komunikaciji s publikom. Bend koji ga u posljednje vrijeme prati je novim, baš kao i starim, pjesmama dao novo ruho i dodatnu energiju koju je nagra-

dila i publika. Nastup su počeli s Pa-nikom, nastavili sa Saletovom osvetom, Jesmo l’ sami, Ne mogu disat, Od su-tra… Jedna od pjesama koju publika uvijek zdušno jednoglasno skandira s Edom bila je i ovaj put pjesma Mater vam jebem. Logičan slijed bio je Jebo Vladu, pa No pasaran i No sikiriki. Od-lično raspoložena publika s oduševlje-njem je dočekala također sjajno ras-položeni TBF sa set–listom na kojoj su također bili hitovi: Pljačka, Život je lijep, Mater, Odjeb je lansiran, Veseljko, Grad spava, Uvik kontra, Genije, Guzice i sise, Smak svita… Ni bend ni publika

definitivno nisu štedjeli ni na pjevanju, ni na emocijama.

Istrčavanje slavnih riječkih rokera po-praćeno je također ovacijama publi-ke. Nastup su otvorili žestokim tem-pom koji su zadržali do kraja — po-čevši od Drame, Pokvarene žene, 999 i Kontinentia. Bili su tu i Profesor Jakov i Nafta. Dijete u vremenu učinilo je svo-je i pretvorilo se u zborno pjevanje pu-blike. Već spomenuti euforični nastup mariachija, TBF–a i Leta 3, koji je usli-jedio potkraj koncerta, odlično je priveo kraju Antivalentinovo 3.

GO

RAN

BER

OVI

Ć

GO

RAN

BER

OVI

Ć

GO

RAN

BER

OVI

Ć

Antivalentinovo je žestokom svirkom otvorio Demolition Group iz Slovenije

Edo se pokazao kao odličan frontmen na nastupu i u komunikaciji s publikom

Odlično raspoložena publika s oduševljenjem je dočekala Splićane — TBF

49

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

R a z g o v o r s p r o d u c e n t o m , s k l a d a t e l j e m i g l a z b e n i k o m M a r i j a n o m J e l e n i ć e m i z s a s t a v a N o l a u p o v o d u 2 5 g o d i n a n j i h o v a d j e l o v a n j a

Dio tebe je preslik onoga što Nola jest Pulski sastav za ovu godinu priprema CD na kojem će biti izbor pjesama iz dugogodišnje karijere, a održat će i seriju koncerata. Prvi će biti 21. travnja u Puli u Istarskom narodnom kazalištu

Razgovarala: Nuša Hauser

P ulski sastav Nola ove godine slavi znakovitu obljetnicu, 25 godina od prvih produkcij-skih i kreativnih kora-ka. Tad, kao i danas,

Nolinu boju i zvuk dominantno odre-đuje bračni par Gabi Galant Jelenić i Marijan Jelenić. U svojoj posljednjoj programskoj knjižici iskreno navode: »Nola znači djed i baka, stari roditelji, to je nešto što smo željeli i želimo postati (…) U gradu alternative, gdje je gitara bila isključivo električna i pjevalo se na engleskom, gdje je bend jedino prihvat-ljivo, mi smo bili negdje između. Dvojac s akustičnom gitarom i tekstovima na hrvatskom, za alternativce komercija-lan, za komercijalce alternativan. Po-čeli smo s Dio tebe, stvorili svoj Grad iz snova, nastavili s Osmijehom, uživali smo Sami u Salima (…) Potkraj dvije-tisućitih okupili smo najbolje pulske glazbenike i producenta i sve skupljene ideje snimili. Poletjeli smo Iznad oblaka (…) Počele su emotivno teške godine za nas. Napustila su nas dva roditelja, bend je otišao trbuhom za kruhom u Pojas Gaze. Tražili smo se nekoliko godina, a bili smo si blizu. Shvatili smo da smo od straha da ne izgubimo njih, izgubili sebe. Vratili smo se jedno dru-gome i počela su nam se otvarati vrata. Nove pjesme, novi ljudi… To vrijeme traženja i otkrivanja skupili smo u EP i nazvali ga Negdje između. Mi smo samo dvoje sretnika koji su našli jedno drugoga.«

Razgovarali smo s Marijanom o prošlo-sti, današnjim težnjama i željama, pa i o budućim obljetničkim i autorskim pla-novima, onima Nole i onima koje potpi-suje samostalno.

Ove godine Nola bilježi 25 godina postojanja, s razdobljima većeg i manjeg produktivnog intenziteta. Unatoč tomu, barem se u Puli, gdje i djelujete, uvijek činilo da ste konstantno inspirirani i da se bez prekida stvara. Je li tako? Vjerujem da tom dojmu pridonosi i činjenica da radite i primijenjenu glazbu.

Točno. Nikad zapravo nismo stali i na-pravili službenu pauzu. Jednostav-no su se u životu stvari tako posloži-le. Od 2000. godine često surađujem s Istarskim narodnim kazalištem u Puli kao autor glazbe za predstave. Uz to

stvaram i glazbu za dokumentarne fil-move, video i različitu produkciju kojoj treba glazba. To mi je veliko zadovolj-stvo jer volim timski rad i taj kreativni »ping–pong« u kojem se dopunjuje-mo i potičemo na novu kreaciju u služ-bi sadržaja.

Sve je počelo 1994.

Kad biste se osvrnuli na tih 25 godina, što biste izdvojili kao prekretnice u vašem radu, faze koje su vas odredile? Vjerujem da ih je bilo više i da nisu isključivo vezane za pjesme, hitove koji su vas učinili prepoznatljivima u medijskom smislu. Je li bilo (i kakvih)

promjena u stilu, izrazu?

Glaz-b e -nici su n a j v i -še utjecali na našu ko-načnu glaz-benu sliku, ali i dizajner Mauri-cio Ferlin koji je spo-t o v i m a i vizu-a l n o m k o m -p o n e n -tom uvi-jek znao ista-knuti ono naše, ono najvažnije. U početku smo se najviše oslanjali na svo-je znanje i mogućnosti, go-vorim o ranim devedesetim godinama, kad je studio bio luksuz, kao i snimanje spo-tova. Utjecaj glazbenika se najviše primijeti na albu-mu Iznad oblaka pa i Piano. Bubnjar Marco Quarantotto donio je novu energiju, a Leon Brenko je sve to obojio klavijatura-ma i klavirom. Ubrzo nakon Iznad obla-ka snimili smo i intimni album Nola Pia-no. Na njemu Gabi izvodi pjesme samo uz pratnju klavira, a Leon je za izvedbu dobio nagradu Status za najboljeg in-strumentalista. Ja mislim da je najvaž-niji trenutak u Nolinoj karijeri koncert u Salima na Dugom otoku 1994. godi-ne — Rock za Danijela. Osim što smo izabrani za najbolji demo bend, nakon njega su se naše pjesme počele pušta-ti na radiopostajama, najprije u Zadru, a poslije i diljem Hrvatske.

Je li bilo kompromisa u glazbi ili je ona uvijek bila isključivo produkt vaših inspiracija i ukusa? Možete li ukratko opisati taj stvaralački proces?

Iz današnje perspektive djeluje nestvar-no da pjesma Dio tebe, koju sam napi-sao prije 25 godina, i danas istim žarom svira i živi. Ta njezina upornost i odolije-vanje promjenama preslik je onoga što Nola jest. S obzirom na to da je kreacija moj poziv, spoznaje koje putem posta-ju dio mene utječu na kreativni proces. Teško da mogu opet pisati o kemiji za-ljubljivanja, ima dovoljno mladih koji tre-nutačno to proživljavaju pa o tome pišu emotivnije, ali mogu, i to činim, iz moje/naše perspektive pričati o gradnji za-jedničkog životnog partnerstva i životu

općenito i tim slikama naših iskustava po-

taknuti na

promišljanje. Tehnološki razvoj omogu-ćio mi je da studio više nije luksuz; po-stao je atelje u kojem mogu nesmetano i neograničeno stvarati, ali treba i izići iz komforne zone, griješiti, zalutati i onda ta iskustva zapisati i podijeliti. Mislim da smo jedni od rijetkih koji žive isključivo od svoje pjesme, a tu moram posebno zahvaliti radiopostajama koje nas rado puštaju, ali i HDS ZAMP–u koji prati jav-na emitiranja i monetizira naša djela.

Tko danas čini Nolu i što spremate? Gdje vas se na početku ove godine može vidjeti i čuti?

Nolu trenutačno uz Gabi i mene čine Robert Slama na bubnjevima i Dean Vi-tasović na bas–gitari. Uspjeli smo izdr-žati zajedno više od tri godine. Ove godi-ne pripremamo CD na kojem će biti naš izbor pjesama iz proteklih 25 godina. Ci-jela godina bit će u tom slavljeničkom duhu, bit će puno koncerata, a prvi će biti u našoj Puli, u Istarskom narodnom kazalištu 21. travnja ove godine.

Iz produkcije Marijana Jelenića izdvajamo:Veja, Dolina mlinova: nominacija za Porin 2015. u kategoriji Etno album; francuski Trad Magazin uvrstio je Dolinu mlinova među deset najbo-ljih world music albuma na svijetu 2014. godine

Bruno Krajcar, Istraditional: dobit-nik Porina 2016. u kategoriji Etno album

NLV, NLV: album su hrvatski kriti-čari uvrstili među najbolje albume u Hrvatskoj u 2016. godini

IVAN

A KU

JUN

DŽIĆ

50

D a r k o R u n d e k n a s v o j e m n a j v e ć e m d o s a d a š n j e m n a s t u p u u Z a g r e b u , 16 . p r o s i n c a 2 0 17. u D o m u s p o r t o v a

Autobus Kalipso kao teatarska predstavaDvoipolsatni show u kojem je Darko Rundek pokazao svoju veličinu, vještinu frontmena i glazbenika (ne toliko kao vokalni solist) i ponajviše kao autor patio je od mnogih nedorečenosti


D arko Rundek 16. prosinca 2017. na-punio je zagrebački Dom sportova, odr-žavši najveći nastup u svojem matičnom

gradu u solo karijeri. Više je ljudi bilo kad je bio u Beogradu u sklopu iste turneje, no njegova razigrana predstava okupila je raznorodne generacije, od onih koji su odrastali uz skladbe Haustora pre-ko onih koji su prije dvadeset godina oduševljeno prihvatili njegov prvi solo album Apokalipso (izvrsno reizdanje Dancing Beara s demo–snimkama pe-toga Haustorova albuma Dovitljivi mali čudaci zove se ApoCalypso) do mladih generacija koji nanovo otkrivaju Hau-stor. Ponajmanje je bilo onih koji prate njegov današnji rad, s obzirom na to da su oba albuma Rundek Cargo Trija Plavi avion i Mostovi prilično neuvjerljivi.

Valjda je toga bio svjestan i sam Dar-ko Rundek pa je odlučio u povo-du obljetnice ponajboljeg mu albuma ApoCalypso skupiti novi bend sastav-ljen od mladih glazbenika i rutiniranog Igora Pavlice koji trubi u stalno ili po-vremeno u mnogim bendovima, od Jinxa do Kawasaki 3P–a, a bio je član i Haustora.

Bend se Zagrebu predstavio na lanj-skom INmusic festivalu, no Darko Run-dek u velikom formatu nije na jarunskoj tratini izazvao oduševljenje. Barem su tri razloga tome.

Ponajprije, bio je to jedan od prvih kon-cerata, pa bendovski zupčanici nisu bili podmazani, što se itekako osjetilo. Drugo, bend je bio usmjeren na sebe, kao da publika ne postoji. Rundeko-va predstava bila je namijenjena mla-dim članovima ekipe koji su nedvojbe-no uživali, za razliku od publike. Napo-sljetku, zaključna izvedba Šejn, jedine skladbe iz repertoara Haustora, bila je toliko superiorna dotadašnjem jedno-satnom nastupu da se odmah posta-vilo pitanje: zašto Rundek ne stavlja još pjesama iz vlastitih anala na repertoar?

U velikoj dvorani Doma sportova izve-den je gotovo istovjetan, no proširen re-pertoar. Očito je bilo da je riječ o kon-certu koji je i zamišljen kao soundtrack neke teatarske predstave, pa je Run-dek na kraju, u vrijeme zaključne izved-be skladbe Otok, izrecitirao imena svih koji su pridonijeli stvaranju koncerta, nakon što je već jedanput predstavio bend, kao da citira odjavnu špicu. Do-sadno i nepotrebno.

Nažalost, Rundek u svojem timu nije imao nikoga da taj koncert posloži tako

da uistinu da ponajbolje publici koja ga je došla slušati. Nije imao live drama-turgije, pa je vrhunac bila izvedba me-đimurskog tradicionalnog napjeva Lju-bav se ne trži. Kad je nakon toga po-čeo Apokalipso u nekoj laid back ver-ziji, užarena atmosfera jednostavno je splasnula.

Vrhunac uz Haustor

Pjesme koje su sigurno bile koncertni favoriti — Ay Carmela, Makedo i Kur-distan izvedene su kao da su posrijedi skladbe s kojima su se užasno mučili da ih prearanžiraju za koncertnu izved-bu, umjesto da uživaju u njima, tako da je praktički iz njegova solo repertoara izvan ApoCalypsa ponajbolje prihvaće-na pjesma Ruke. S druge strane, dijelo-vi koncerta bili su i više nego izvrsni, pa je jedan od vrhunaca bila sjajna sklad-ba Crni dusi. Publika je dobro prihva-tila i aktualni singl Tamni jorgovan, što je zapravo inačica skladbe Tigidigi rege s albuma Ruke te vrlo dobru izvedbu nove skladbe Pješčane oluje, gdje se Rundek transformirao u nekog bedui-na i imao odličnu vokalnu međuigru s Pavlicom.

Na bisu su izvedene dvije pjesme Ha-ustora — Šejn i Šal od svile i dojam je identičan kao s nastupa na INmusicu: Rundekov kreativni vrhunac bio je s

grupom Haustor, a njegovo autorstvo tada nadmašuje apsolutno sve što je napravio u solo karijeri. Na posljednjoj turneji u sklopu koje je nastupio u Puli, Sting je imao više od trećine pjesama s repertoara Policea, pa je to možda put kojim bi mogao ubuduće krenuti i Run-dek. Ionako današnji klinci u sklopu balkan rock retro zanosa više žele slu-šati stare radove Haustora, negoli ono što je Rundek napravio od ApoCalypsa do danas.

No sve zajedno je bio korektan dvoi-polsatni show u kojem je Darko Run-dek pokazao svoju veličinu, vještinu frontmena i glazbenika (ne toliko kao vokalni solist) i ponajviše ipak kao autor.

Oni koji su na nastup došli dovoljno rano, mogli su vidjeti nešto zanimlji-vo i intrigantno, gotovo kao Haustor u prvim godinama postojanja. Sara Re-nar kao predizvođačica pokazala je svjetsku klasu, izvrsnost izričaja i na-dahnuti pristup, premda je svirala pred oko 2000 posjetitelja. Nije stoga ukra-la show Rundeku (kao Prljavo kazali-šte Bijelom dugmetu potkraj sedamde-setih u Beogradu), ali je pokazala veli-ki potencijal koji se mjesec dana poslije iskazao i na live albumu Gdje povlačiš crtu?

Iako se bavi glazbom, Rundek je završio režiju na Akademiji za dramsku umjetnost u Zagrebu, a režirao je nekoliko kazališnih drama i radiodrama

51

P e t a s e z o n a M e d i j s k o g i n v e n t a r a m u z i č k i h o r i g i n a l a ( M I M O )

MIMO ne ignorira, on promoviraNa listopadskom koncertu »Dreampop jučer, danas, sutra« u punoj Dvorani Gorgona predstavili su se labinski Trees of Maine i zagrebački Mayales

Piše: Jelena Svilar

U Muzeju suvremene umjetnosti počela je 8. listopada nova, peta sezona multi-medijskog projekta MIMO (Medijski in-

ventar muzičkih originala). U četiri pret-hodne sezone u 32 večeri, MIMO se etablirao kao jedna od rijetkih platformi na kojoj su čak 64 benda ili kantautora nezavisne domaće glazbene scene, potpuno zapostavljene u mainstream medijima, dobila priliku predstaviti svoj rad publici u Dvorani Gorgona, gle-dateljima koji su koncerte pratili preko streama na internetu, ali i slušateljima Prvoga programa Hrvatskoga radija.

Akustika i matrica

Na listopadskom koncertu Dream-pop jučer, danas, sutra u punoj Dvo-rani Gorgona predstavili su se labin-ski Trees of Maine i zagrebački Maya-les. Valdet Luboteni, frontmen benda Orange Strips, počeo je projekt Trees of Maine u suradnji s Dinom Santale-zom iz Pridjeva, no otkako je Santaleza napustio bend, Trees of Maine figurira kao svojevrsni one man bend. Lubote-ni je nastupio s akustičnom gitarom uz matricu i u oko pola sata izveo deset pjesama iz još uvijek nevelikog opusa toga solo projekta koji se oslanja na bri-tansku indie pop scenu osamdesetih i devedesetih s izrazito čujnim »sintovi-ma«. Izveo je većinu pjesama s albuma False Dawns, poput Chainsaw, Over You i In The City, ali i nekoliko s novo-objavljenog EP–ja Mountains. Našla se tu i obrada pjesme In Your Room De-peche Modea, koja se u njegov opus uklopila posve prirodno, kao da je u pi-tanju njegovo autorsko djelo. Premda uz matricu Luboteni zvuči raskošno i svjetski, unatoč synth–pop minimaliz-mu, ipak je bila šteta što barem neku od svojih sanjivih balada nije odsvirao

akustično i dočarao sve mogućnosti svojega izrazi-to ugodnog glasa, ali i od-ličnog izgovora, kojim se ne mogu pohvaliti baš svi do-maći izvođači koji pjevaju na engleskom.

Red glazbe, red gostiju...

U standardnom konferen-cijskom dijelu večeri uglav-ljenom između dva kon-certa, s voditeljicom Jele-nom Balent, o izvođačima su govorili glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš i radij-ski voditelj Bernard Cvek. U dosad najkraćem razgo-voru nabrojili su još neke predstavnike scene koji su se nakon svirke na MIMO–u uspjeli nametnuti kao važ-ne figure na domaćoj indie sceni, te kratko predstavili izvođače večeri, prije nego što su pozornicu prepustili Mayalesima koji su odsvirali vjerojatno najdulji koncert u dosadašnjoj MIMO povijesti.

Mayales nije bend koji treba poseb-no predstavljati, budući da su na sce-ni još od devedesetih, kad su, dodu-še u drugačijoj postavi, objavili hvaljeni acid–jazz album Svima želim raj za sve. Desetljeće kreativne pauze rezultiralo je posve drugačijim izričajem na Pori-nom nagrađenom povratničkom pop–albumu 2, a s novim je albumom Sim-bol za sunce Mayales zaronio u dream pop vode, izmiješane s psihodeličnim pop–rockom šezdesetih, zahvaljujući očitom utjecaju gitarista Vlade Mirčete. Mayales je na pozornici Gorgone činila osmeročlana postava, s još dvije gitare na kojima su bili Luka Geček i Pavle Mi-holjević, producent novog albuma, te s Ronijem Nikolićem na basu, Edijem Grubišićem na bubnju i Jurom Ferinom na klavijaturama.

Od zagrebačke svibanjske promoci-je albuma u Vintage Industrial Baru, bend je kooptirao i novu članicu Nikoli-nu Kovačević koja, osim pratećih voka-la i dueta s Petrom Beluhanom, izvodi i neke zahtjevne pjesme poput Ti do-bro znaš kome pričam koju je na albu-mu 2 otpjevala Jadranka Ivaniš Yaya. Javnosti poznata kao natjecateljica iz showa Hrvatska traži zvijezdu, sa svo-jim se izrašpanim i masnim blues voka-lom nevjerojatnog raspona, koji poma-lo podsjeća na Amy Winehouse, Niko-lina Kovačević u bend savršeno uklopi-la, lijepo dopunjujući i glavni, sanjivi Be-luhanov vokal i drugi prateći vokal Luke Gečeka. Mayales su u impresivnom i raskošnom nastupu izveli čak 17 pje-sama s posljednja dva albuma, uklju-čujući i Roadie, na kojoj su u studijskoj verziji surađivali s Terezom Kesovijom,

Most, Još te uvijek mogu, Virtual Beby i aktualni psihodelični singl Bum Bum Bum. U raskošnoj produkciji i fantastič-noj akustici Dvorane Gorgona bend je zvučao doista impresivno, svjetski, i prava je šteta što u set–listu nisu uvr-stili i neku od pjesama s prvog albuma koje bi se lako mogle prearanžirati sad kad u bendu imaju takvu rasnu pjeva-čicu kojoj Mayalesov senzibilitet očito savršeno odgovara.

Dva i pol sata nedjeljnog programa u krcatom MSU–u nagovijestila su još jednu zanimljivu MIMO sezonu, pa se s pravom može reći da je MIMO, uz Radio Student, jedina medijska plat-forma koja se aktivno brine o vidljivosti onog dijela glazbene scene koja pop–glazbu tretira kao umjetnost, a ne kao proizvod.

MIMO je uz Radio Student jedina

medijska platforma koja se aktivno brine o vidljivosti onog dijela glazbene scene koja pop–glazbu tretira kao umjetnost, a ne kao proizvod

Trees of Maine figurira kao svojevrsni one man bend

MAT

EJ Č

ELAR

52

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.P l e s n a v e č e r u D v o r a n i G o r g o n a z a g r e b a č k o g a M u z e j a s u v r e m e n e u m j e t n o s t i

MIMO je projekt koji odgaja publikuU epizodi Zvučna aromaterapija još neodsanjanoga, održanoj 12. studenoga 2017., imali smo jedinstvenu priliku poslušati dva benda različitog izričaja — senzaciju u nastajanju Svemirko i kultni Šumski

Piše: Jelena Svilar

S vemirko je mladi bend koji je postoja-nje objavio debitant-skim albumom Vani-lija, objavljenim pod etiketom Više manje

zauvijek. Frontmen, gitarist i autor ma-terijala Marko Vuković, nekoć znan kao Kimekai i Nikonar, žanrovski je okvalificirao zvuk Svemirka kao emo–macho synthpop, a vlastiti dugosvira-jući prvijenac pod tom inkarnacijom nazvao zbirkom zvučno–aromatičnih i plesnih pop–pjesama na tragu onih koje su nekoć, u romantičnim osam-desetima, palile i žarile među širim slušateljstvom zemalja koje nastanju-ju narodi južnih Slavena. Sa zvučnog aspekta gledano, u pitanju je moder-nistička nostalgija, svojevrsno ljubav-no pismo lo–fi produkciji synthwavea osamdesetih, osvježena miomirisnim ispovjednim tekstovima, ljubavnim žalopojkama pisanim iz fokalizaci-je ranjivog, otuđenog muškarca koji promatra planet, ljude i događaje te osjeća potrebu ogoliti se i priznati svoju nemoć pred ženom od koje očekuje spas.

Ples u sjedalicama

Album Vanilija, koji je bend Svemir-ko predstavio nedjeljnim koncertom, prepun je proturječja: istovremeno je melankoličan i plesan, depresivan i optimističan, prepun poletnog ritma i vokalne sjete. Iz pjesme u pjesmu, kao da je u pitanju jedna neprekinuta pjesma, dosljedno monotono, gotovo nehajno pjevanje u kontrapunktu je s ljubavnom tematikom cijelog albuma, pa zvuči kao da se autor zgraža nad samim sobom, a predivna namjerna neugođenost sintesajzera u kombi-naciji s čistim zvukom gitare, bez dis-torzija, zvuči pomalo orijentalno i po-staje svojevrsni potpis benda. Bend odaje dojam brižljivo isplanirane na-

ivnosti koja je hommage analognom vremenu koje se ovim albumom po-kušava rekreirati. Peteročlani bend, koji je tek ljetos počeo s predstavlja-njem albuma uživo, otvorio je na kon-certu u MIMO–u prvom pjesmom s albuma, Ženom od vanilije, te suvere-no odsvirao gotovo cijelu Vaniliju, ali i neke pjesme koje nisu uvrštene na al-bum, poput Zbogom, proleteri i Noćni pokreti. Koncert su zatvorili hitom, in-vokacijskim krikom Vrati mi se još je-danput, koji su izveli u ponešto pro-duljenom izdanju u kojem su u uvo-du pjesme demonstrirali kako se tim materijalom može poigravati i pomi-cati ga prema psihodeličnom noise popu, ovisno o vrsti koncerta. Pa iako je MIMO projekt koji je usmjeren na odgajanje publike koja koncerte slu-ša sjedeći, ne stvarajući pozadinsku buku inherentnu klupskim koncer-tima, Svemirko je dobar dio publike naveo da pleše u sjedalicama.

Povratnički Šumski

Nakon desetominutnog razgovora s filmskim montažerom i DJ–om Vje-ranom Pavlinićem te glazbenim ured-nikom Domagojem Šiljegom, koji su ispričali anegdote o bendovima, na scenu su stupili Šumski, krautrock bend koji je izniknuo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te od svojega osnutka 1991. godine do danas obja-vio četiri albuma i stekao kultni sta-tus na nezavisnoj sceni, posebno na-kon raspada, kako to obično i biva. Originalna trojka (gitarist, tekstopisac i pjevač Marin Juraga, basist Kornel Šeper i bubnjar Viktor Krasnić) nakon dugogodišnje hibernacije ponovo je aktivirala bend, pridruživši mu Fra-nju Glušca na gitari i iskusnog Igora Pavlicu na trumpetu, a za povratnič-ki MIMO koncert i Stanislava Kovači-ća na električnom violončelu. Šumski je otvorio svoj koncert Ostrvom lede-nog kita, što je i naziv petog albuma koji upravo snimaju. Počeli su koncert sviranjem na metalnim peharima ko-

jima su evocirali zvukove šume, noći i svemira, uvevši nas time polako u svoj eksperimentalni i avangardni mi-krokozmos. Prošaravši po opusu, od-svirali su jedanaest pjesama, od onih koje bismo mogli svrstati u inteligen-tni melodični pop haustorskog tipa, do noise instrumentala, među koji-ma su se našli i Javor, Ronilac, Parti-zani, Predaj se, Djedica, Zidovi su čisti, ali i realistična brojalica Prijatelji se sele na selo. Premda su u prošlosti, una-toč eksperimentiranju sa zvukom, Šumski često zvučali minimalistički, s pridruženim trumpetom i violonče-lom zvuk benda se znatno zakompli-cirao, odvevši ga u neke džezističke improvizatorske vode u kojima sluša-telj može samo zažmiriti i prepustiti se neočekivanim, bujnim instrumen-talnim uzbuđenjima pomiješanima s ugodnim i nenametljivim, gotovo utješnim glasom Marina Jurage, po-praćenim vokalima Šepera, Pavlice i Krasnića.

Koncert su zatvorili pjesmom Duh mladih na verandi koju su majstorski odveli u fade out istim onim postup-kom kojim su koncert i počeli, svir-kom na metalnim peharima. Iako Šumski nisu odsvirali svoje najpozna-tije hitove Baba spava i Tito, priredili su odličan, konceptualan povratnički koncert publici sastavljenoj od starih fanova koji su već imali priliku gledati ih u Močvari, ali i onih mlađih koji su s nestrpljenjem očekivali vidjeti zašto je bend zapravo stekao kultni status. Novi će album, za čiju se produkciju upravo prikupljaju sredstva crowdfun-ding kampanjom, po svoj prilici poka-zati koliko su se i članovi benda Šum-ski razvili kao glazbenici i ljudi u vre-menu kreativne hibernacije, ali i kako se zvuk jednog benda neprestano treba razvijati i mijenjati.

Nakon višegodišnje hibernacije ponovno se

predstavio Šumski, krautrock bend koji je 1991. izniknuo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te stekao kultni status na nezavisnoj sceni, posebno nakon raspada, kako to obično i biva

Frontmen, gitarist i autor materijala Marko Vuković okvalificirao je zvuk Svemirka kao emo–macho synthpop

53

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

U z a g r e b a č k o j d v o r a n i K o r n a t i 2 6 . s i j e č n j a 2 0 1 8 . o d r ž a n j e 6 5 . Z a g r e b a č k i f e s t i v a l

Vanna pobjednica 65. Zagrebačkog festivalaOvogodišnji Zagrebački festival predstavio je više uspješnih generacija autora i glazbenika — onih koji potvrđuju svoj zvjezdani status, ali i onih čije vrijeme tek dolazi...

Piše: Josip Radić

P objednica 65. Za-grebačkog festivala, održanog 26. siječ-nja 2018., je Vanna s pjesmom Najbolji ljudi (ona je ujedno i autori-

ca glazbe i teksta).

To je odluka stručnog žirija ovogodiš-njeg Festivala, koji su činili istaknuti au-tori i glazbenici Alfi Kabiljo, Vjekoslava Huljić, Tibor Szirovicza i Yogi Lonich, zatim glavna direktorica Adria Medije,

Ivona Čulo, glazbeni kritičar Bojan Mu-šćet te Tomislav Štengl, v. d. glavnoga urednika Drugoga programa HTV–a.

»Nije sve u nagradama, ali ovo prizna-nje je uistinu poticaj i čini me pono-snom. Cijeli festival je bio fenomenalan, kao i bend koji si malotko može priušti-ti. Ovakve se situacije moraju iskoristiti, treba dati najbolje od sebe«, izjavila je Vanna neposredno nakon silaska s po-zornice, primivši priznanje iz ruku um-jetničkog direktora 65. Zagrebačkog festivala, Nene Belana.

»Čestitam Vanni na sjajnoj izvedbi, ali i autorskom ostvarenju. Zaista sam za-

dovoljan cjelokupnim izdanjem Festiva-la, od predstavljanja svih izvođača pre-ko izvanrednog festivalskog orkestra do futurističke scenografije i poletnih voditelja, Jelene Glišić i Ivana Vukušića. To je jedna od rijetkih glazbenih manife-stacija u Hrvatskoj u kojoj prevladavaju isključivo smijeh, pozitiva i kolegijalnost među glazbenicima. Oni na festival gle-daju kao na priliku za glazbeno pred-stavljanje i dobru zabavu, to je temelj za svaki daljnji uspjeh i razvoj Zagrebač-kog festivala«, izjavio je Belan.

Na samom početku prijenosa, glazbe-na diva Gabi Novak uručila je priznanje za najemitiraniju pjesmu prošlogodiš-

njeg festivala — riječ je o duetu Kedže i Zsa Zse Sve u meni se budi, a kipić su primili Zsa Zsa i autor pjesme Ante Pecotić.

Na ovogodišnjem 65. Zagrebačkom festivalu predstavljeno je dvadeset no-vih pjesama koje su izveli, abecednim redom: Adastra, Ana Opačak, Anto-nela Doko, Bang Bang, Bruno Krajcar, Eni Jurišić, Fluentes, Gelato sisters, Ivo Perkušić, Lea Mijatović, Marin Jurić Či-vro, Mario Huljev, Marko Tolja, Matija Borščak, Nikolina Tomljanović, NoA, Sandro Bastiančić & Nina Romić, Ste-la, Tonka i Vanna.

FILI

P TR

EZN

ER/IZ

VAN

FO

KUSANa ovogodišnjem 65.

Zagrebačkom festivalu predstavljeno je dvadeset novih pjesama

54

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.A d a s t r a » u k r a l a « s h o w n a Z a g r e b a č k o m f e s t i v a l u

Razbijena gitara posvađala publiku i kritikuNajviše medijske prašine na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu podigao je rock–bend Adastra, koji je publici predstavio novi singl Predajem se. Naime, frontmen Jeronim Marić (40) na kraju izvedbe na pozornici je razbio električnu gitaru, što je izazvalo oprečne reakcije javnosti

Piše: Ivana Vašarević

»To je bio moj prilog konceptualne umjetnosti u čast svim rokerima koji su svojim iskrenim i kon-kretnim tekstovima, žestokom glazbom te ova-kvim razbijanjem instrumenata kroz povijest mije-

njali društvo i politič-ka zbivanja — kod nas je to, primjeri-ce, svojedobno uči-nio Jasenko Houra iz Prljavog kazališta — naravno, pritom mislim na njihov hit Mojoj majci (Ruža hrvatska). Također sam iskoristio prili-ku kako bih izrazio svoje nezadovolj-stvo nekim hrvat-skim medijima, koji i danas, kao i u pe-desetim godinama prošloga stoljeća, marginaliziraju rock kao glazbeni izričaj, iako samo on može progovarati o druš-tvenim i političkim problemima. Takvu tematiku sigurno nećete pronaći u la-kim notama«, obja-snio je Jerko svoj postupak, koji su neki ipak opisali kao nepotrebno divljanje na pozornici.

Marić je podsjetio na to da se upra-vo Adastra oduvijek trudi pjevati o važ-nim stvarima, pa su tako singl Suro-vi grade, snimljen 2011. godine, posve-

tili ubijenom tinejdžeru Luki Ritzu.

Inače, nova pjesma Predajem se, koju dečki iz benda opisuju kao ljubavnu, ali i tvrdu, inspirirana je životnom pričom čovjeka koji je proživio teške vrtloge života. Autor i producent te pjesme upravo je frontmen Adastre, Jeronim Marić.

F r a n k a B a t e l i ć p r e d s t a v l j a t ć e H r v a t s k u n a E u r o s o n g u

Odlazak na Eurosong nastup je mojega životaFranka će u Portugalu izvesti pjesmu Crazy, za koju je sama napisala stihove, dok je autor glazbe Branimir Mihaljević. Pjevat će na engleskom jeziku, a već sada je počela s iscrpnim pripremama za eurovizijski nastup


N a ovogo-dišnjem 63. natjecanju za pjesmu Euroviz i je, H r v a t s k u

radioteleviziju i Republiku Hr-vatsku predstavljat će Franka Batelić (25), mlada glazbenica snažnog i školovanog glasa, koja će nastupiti s pjesmom Crazy. Svojedobno je osvojila nominacije za novog izvođača godine za glazbene nagrade Zlatna koogla i Porin te po-bijedila u četvrtoj sezoni po-pularnog HRT–ova Plesa sa zvijezdama.

Slogan ovogodišnjeg Euro-songa, koji će se u svibnju odr-žati u Lisabonu u Portugalu, a na kojemu će sudjelovati čak 43 države, jest Svi na okup! (All Aboard!), a poruka mu je po-zvati na okupljanje i slavljenje glazbe, ali i europskoga konti-nenta općenito.

Možete li nam ukratko predstaviti pjesmu Crazy?

Pjesma je super! Neobična je, neočekivana, drugačija i moć-na. Izvodit ću je na engleskom jeziku. Autor glazbe je Brani-mir Mihaljević, tekst sam na-pisala ja, a ne smijem zabo-raviti spomenuti i Denisa Mev-lju, koji je uz Branimira radio na produkciji.

Kako je uopće došlo do odluke da upravo vi ove godine predstavljate Hrvatsku na

Eurosongu i jeste li već počeli s pripremama za nastup u Portugalu?

HRT je razgovarao i pregova-rao s više izvođača. Odluku su donijeli u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja i Hrvat-skom glazbenom unijom. Na-ravno da sam sa svojom eki-pom o svemu dobro promi-slila, jer ipak je velika odgo-vornost nastupati na takvom natjecanju i predstavljati Hr-vatsku. Kad nam je potvrđe-no da idem na Eurosong, po-čele su iscrpne pripreme. Od detalja pjesme do scenografi-je, kostima, koreografije, spo-ta... Trenutačno smo u udar-noj fazi i radimo punom parom na svemu. Nadam se da će se rezultat svima svidjeti i da će ljudi uživati, baš kao što i mi uživamo u ovom kreativnom procesu.

Obožava Eurosong

Tko je imao čast prvi čuti pjesmu i kakve su bile reakcije?

Crazy sam najprije pustila mami, bratu i dečku Vedra-nu. To je ta moja kritična troj-ka! Pjesma im se jako svidje-la otprve, što me posebno razveselilo.

Ne skrivate da ste vatrena obožavateljica Eurosonga. Koje su vam hrvatske pjesme koje su nas dosad predstavljale najdraže?

Tako je, obožavam Eurosong! Od naših pjesama moram po-

Obraćanje umjetničkog direktora Zagrebačkog festivala nakon završne priredbe

Neno Belan: Ovaj glazbeni događaj za mene je čista pozitivaDragi kolege skladatelji, dragi autori i izvo-đači, dragi glazbenici, dragi suradnici i draga publiko, dragi prijatelji, dragi svi!

Šezdeset peti je iza nas! Taj respektabilni, vitalni Festival koji su počeli i mudro smi-slili brojni vrhunski glazbeni umjetnici prije nas, ponosno blista uz novi sjaj. Bilo je iz-vrsno — zahvaljujući vama!

Moja zahvalnost ide svima: umjetničkom i organizacijskom timu Festivala, cijenje-nom žiriju, umjetnicima autorima čije smo pjesme čuli tijekom finalne večeri, sjajnim izvođačima i interpretima, briljantnim glaz-benicima festivalskog orkestra pod sigur-nom rukom svojega dirigenta, back voka-lima, tehnici, organizaciji i, naravno, broj-nim medijima i cjelokupnoj ekipi Hrvatske radiotelevizije koja je emitiranjem popratila naš Festival.

Previše je imena da bih mogao spomenu-ti sve koji to zaslužuju, no siguran sam da se uspjeh koji smo doživjeli ne bi dogodio da ga iskreno, profesionalno i nadahnuto nije gradio svatko od vas.

Ponosan sam što je Festival produkcijski bio na vrhunskom nivou. Siguran sam da će brojne pjesme krenuti na svoj put do publike i dok se budu potvrđivale kao hi-tovi, opravdavat će, uvijek iznova, smisao i svrhu ovog Festivala.

Osobno, čini me sretnim što svojom funk-cijom umjetničkog direktora sudjelujem u formiranju i definiranju urbane pop–glaz-be. Ovaj glazbeni događaj za mene je či-sta pozitiva, kamenčić na širokoj cesti ur-bane kulture, rijetka prilika da u kreativnoj razmjeni s kolegama skladateljima, auto-rima i izvođačima kvalitetno promoviram ono što nam je svima i posao i poziv: mo-dernu, svježu, autorski jaku pop–glazbu.

Čestitam i zahvaljujem od srca i našoj po-bjednici Ivani Vrdoljak Vanni koja se na Fe-stivalu autora predstavila kao sjajna auto-rica glazbe i teksta, uz svoje, nama već dobro znane pjevačke sposobnosti. Prva među izvrsnima, Vanna je još jedanput dokazala da mi koji smo izabrali glazbu za svoj životni poziv, živimo povlašteno blizu umjetnosti i sklada.

Jer, kako bi rekao Platon: glazba daje dušu svemiru, krila umu, let mašti i radost života svemu što postoji.

Vaš umjetnički direktor Zagrebačkog festivala,

Neno Belan

55

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

hvaliti prošlogodišnji na-stup i pjesmu My Friend Jacquesa Houdeka, koji je, kao i uvijek, »razvalio«! A volim i Nek’ ti bude lju-bav sva, koju je Tony Ce-tinski izveo na Eurovizi-ji 1994. Tad sam, u dobi od samo dvije godine, pred televizorom mami i tati vikala: »Tako će i Aka, tako će i Aka!« Od stra-nih pjesama obožavam L’essenziale Marca Men-gonija, tu je, naravno, i Eu-phoria nenadmašne Šve-đanke Loreen, zatim pje-sma lanjskoga pobjedni-ka Salvadora Sobrala — Amar Pelos Dois — nešto magično i neopisivo. I Mo-litva Marije Šerifović.

Osjećate li već svojevrstan pritisak zbog plasmana na natjecanju? Hrvati znaju biti prilično kritični, bojite li se negativnih komentara?

Bit će to nastup moje-ga života i jedino što že-lim jest izići na pozorni-cu, dati ama baš sve od sebe i ostaviti dio duše na toj sceni. Ako budem za-dovoljna nastupom, neće me pogađati negativni ko-mentari. Naravno, velika je to odgovornost, svje-sna sam koliko je važno što bolje predstaviti svoju zemlju.

Voli Ruse

Kako danas gledate na svoje prijašnje sudjelovanje na Dori (Pjesma za kraj 2009. i Na tvojim rukama 2010.)? Oba puta bili ste velika favoritkinja, ali ipak niste pobijedili.

To je duh natjecanja. Kat-kad si prvi, a katkad gu-biš, kao i u životu. Dosad sam osjetila okuse i pobje-de i poraza — od trijumfa na glazbenom natjecanju Showtime u dobi od ne-punih 16 godina, do na-stupa u zagrebačkoj Areni prije velike dive Beyoncé Knowles, do nastupa na Dori ili karijere na stand by. Na kraju krajeva, sve je to život! Treba se znati nositi s dobrim i lošim stvarima.

Čini li vam se da vaša prava karijera zapravo tek sad počinje, da najbolje tek dolazi? Kako vi gledate

na vlastiti glazbeni put, koliko se Franka promijenila dok je nije bilo na sceni?

Naravno da sam se pro-mijenila, odrasla sam, sa-zrela, ali jedna stvar uvijek ostaje, a to je glazba. S ve-likim slovom G! Sad znam što želim, fokusirana sam i spremna na uporan rad, disciplinu i kreativnost.

S obzirom na to da ste živjeli i u Moskvi, jeste li istraživali rusku glazbu? Biste li voljeli eksperimentirati s novim žanrovima i stilovima u vlastitim pjesmama?

Ruska moderna glazba je pod velikim utjecajem Zapada, pogotovo Ame-rike i Velike Britanije. Bila sam na podosta festiva-la i koncerata, a osim ru-skih glazbenika, oboža-vam i Ivana Dorna, ukra-jinskog umjetnika koji ko-ketira s popom, r’n’b–jem i elektronikom. Ne sjećam se kad sam posljednji put bila na boljem i energič-nijem koncertu od njego-va. Što se moje karijere tiče, sad napokon vjeru-jem u svoj instinkt i osje-ćaj za pjesmu. Možda je S tobom, moj aktualni sin-gl prije Eurosonga, najbolji primjer toga. Čula sam je u studiju i to je bilo to, zna-la sam da je to pravi put, jednostavno smo se našle — ona i ja!

Za sebe kažete da nikad ne prestajete sanjati — o čemu Franka trenutačno sanja kad razmišlja o budućnosti?

Sanjam o mnogočemu. No u glazbenom smi-slu, ponajprije sanjam o uspješnoj, stabilnoj i plod-noj karijeri.

Već ste ostvarili uspjeh na stranim tržištima s nekim singlovima (On Fire i Run). Mislite li da vam Eurosong može otvoriti neka nova vrata?

Na Eurosong prije svega idem predstaviti našu ze-mlju i izvesti pjesmu naj-bolje što mogu, a ako se stvori još koja prilika, zašto ne? Ipak, nisam optereće-na time.

Jedino što želim jest izići na pozornicu,

dati ama baš sve od sebe i ostaviti dio duše na toj sceni.

SREĆ

KO R

UN

DIĆ

56

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.P r o f i l u m j e t n i k a u r a n o j m l a d o s t i : L e o B e s l a ć

Od Schnittkea je glazba za mene krenula u smislenom smjeruFlautist, saksofonist, klavijaturist, pjevač i skladatelj Leo Beslać aktivan je u radu grupa Mimika Orchestra, ON, Peglica i Komandos te Mangroove, a surađuje i sa sastavima Porto Morto, NLV...

Razgovarao: Vid Jeraj

I nstrumentalist i pjevač Leo Beslać nezaobilazno je lice zagrebačke scene čiji renome ne staje tek na studentskom pedigreu, većje aktivan u radu grupa Mimika Orchestra,ON,

Peglica i Komandos te Mangroove, a surađuje i sa sastavima Porto Morto (čiji je stalni član bio između 2015. i 2017.), Para Lele, NLV i Dementronomes. For-malno je glazbeno obrazovanje stekao pri Glazbenom učilištu Elly Bašić u Za-grebu, a povremeni je vanjski surad-nik Zbora Opere HNK–a u Zagrebu, u čijem je sastavu dosad radio na trima koncertnim i kazališnim projektima. Razgovor u povodu nastupa s kolekti-vom Živa voda koji se svakog mjeseca laća rekonceptualizacije kultnih albuma rock–antologije, nastao je nakon tre-tmana albuma Treći svijet grupe Ha-ustor, potkraj studenoga. Nastupio je kao flautist, a alterirao na bas–gitari.

Akter si Mimike Orchestra, kao i ostalih. Koji je tvoj primarni instrument, budući da si prisutan u svim porodicama glazbala — od puhaćih preko žičanih do tzv. udaraljki?

Ne bih se nazvao klavijatu-ristom, budući da sam se školovao za flautu i glas. Je-dino u čemu se na klaviru donekle snalazim je harmo-nija. Ali, neke solističke bra-vure i prosipanje virtuoziteta pred publiku, to ne... ima lju-di koji sviraju fantastično.

Što se tvog ulaska u Mimiku tiče, mora se priznati da dionice flaute prije nisu bile samostalne.

Prije mene su flautu svira-li samo »dubleri«, najčešće je to u zagrebačkoj posta-vi bio Miro Kadoić. Maka Murtića, osnivača Mimike, upoznao sam u Vinylu prije godinu dana, a kad su po-čele probe za prvi koncert, pozvao me da sviram neke dionice, jer je dio dionica u Londonu bio zapisan za flautu solo, ali nije bilo flauti-

sta na raspolaganju.

Umjesto jezika — glazba

Kako to da si osim studija engleskog i ruskog, odabrao baviti se glazbom? Je li tajna u tome što je, kao jezik, glazba još raširenija od navedena dva?

Ti su jezici bili kao nešto što mi oduvijek ide, a volio sam književnost. Rekoh, za-što ne spojiti ugodno s korisnim i studi-rati nešto što mi leži a ne oduzima pre-više vremena... Ruski, primarno zbog književnosti, nisam ga govorio, kao ni većina kolega kad smo upisali faks, a engleski, čini se isto...

Kako je došlo ljetos do suradnje s japansko–njemačkim pjevačem Damoom Suzukijem koji je nastupio u Močvari drugi put u jamu s desetak zagrebačkih »alternativaca«?

Mene je pozvao Hrvoje Nikšić, iz ben-da Šumovi protiv valova. On je znao da je njemačka minimalna scena ranih se-damdesetih, koju zovu kraut–rock, ne-što što je jako obilježilo moje glazbeno odrastanje, još u srednjoj školi. Jako mi je bilo zanimljivo svirati s jošitekako koncertno aktivnim idolom iz mladosti. Neopisivo iskustvo...

Glazba akademskih pretenzija

Odakle kraut–rock, budući da su u moje vrijeme srednjoškolci, pri čemu poentiram na gimnazijalce, obično došli do raskršća — ili Pink Floyd ili Bob Dylan? Je li kraut njihova sinteza?

Ima nešto u tome, glazba s pretenzi-jom da bude ozbiljna, s gotovo aka-demskim pristupom gradnji zvuka, a istovremeno šalje vrlo jasno artikulira-nu političku poruku. Za tu je inicijaci-ju zaslužan »moj stari« i kolekcija plo-ča koju sam od kraja osnovne do kra-ja srednje opsesivno preslušavao. Tako sam se zakačio i za američke minima-liste te postmoderniste u glazbi — naj-prije Zappa, a kad sam završio srednju glazbenu — Schnittke. To je presudi-lo da počnem razmišljati o tome čime ću se točno baviti u glazbi — dotad su se utjecaji akumulirali bez reda, poret-ka, namjere, ideje što bih ja trebao ra-diti. Vjerojatno je, počev od Schnittkea, sve pošlo u nekom za mene smisle-nom smjeru.

Zašto Alfred Schnittke? Nije li dotični jedan od skladatelja koji su »preživjeli« bečku školu? Prije bih te mapirao uz Franka Zappu, koji i dvadeset godina nakon što je preminuo, zvuči kao vrlo, vrlo živ.

Schnittke mi je kao skladatelj bio od-ličan, najprije sam čuo Prvi Concer-to Grosso i Requiem. Iskustvo sluša-nja potonjeg bilo je god feeling, nisam znao objasniti zašto. Concerto Grosso je pak zanatski fantastičan zbog po-igravanja originalnim materijalom ba-roknih i ranoklasičnih komornih sklad-bi, to mi je bilo super. A Zappu ćemo jošnekoliko puta otkrivati zbog njegova pristupa, sinteze glazbe i drugih medija u jasan diskurs koji je furao cijeli život.

Azra me nije »ulovila«

Sudjelovao si u živoj rekonstrukciji albuma Trećeg svijeta grupe Haustor? Koliko ti je to blisko?

Prvo što sam čuo kao klinac bio je Rundekov nastupni album Apokalip-so, glazba koja se vrtjela kod kuće, slu-šao sam je prije spavanja... A negdje

u srednjoj, počeo sam slušati Haustor i jedini mi je zapravo preživio u vrijed-nosnom sustavu — do danas. Puno sam se više poistovjetio s beogradskim bendovima toga vremena: Idoli, Dis-ciplina i Šarlo. Ekaterina ne baš toliko, samo prvi album, dok su se zvali Ka-tarina II., a i sarajevski New Primitivsi su mi bili super. Od zagrebačkih bendova, možda je nepopularno reći, ali Azra me nikad nije ulovila. Imali su super ritam–sekciju, ali nisam nikad doživio Džonija. Ovi ostali... nekako me zaobišlo.

Meni se čini da se u Damiru Avdiću može čuti Džonijeva drskost i profanost, a opet i izbjegavanje lirske apoteoze...

Album Human Reich sam slušao, to mi se sviđa, kao koncept. On sam s gita-rom, neuredni rifovi, a on kao prorok na vrhu planine deklamira.

Upao si u cijelu Mimičinu priču o podzemnom svijetu slavenskih naroda, koliko su ti te teme bile bliske?

Osim rekreativnog istraživanja i bavlje-nja zaglavnim tekstovima ruske pisme-nosti na faksu, ne baš previše... Mislim, da bi se uspješno ušlo u taj svijet, do-voljno je površno poznavanje, jer kon-cept počiva na poigravanju tropima iz univerzuma folklora. Nešto što mi nije bilo potpuno strano, kao u skladbi Pan-teon; znat ću ipak što znači Veles u sta-roslavenskoj mitologiji. Bilo mi je su-per otkriće da su Mak Murtići Maja Ri-vićbacili unutra Hljebnjikova.

To više što je prijevod Bore Ćosića u pitanju... koji od bendova, za kraj, osjećaš najviše svojim, od svih u koje si uključen? Sviraš i s Porto Morto i drugim članovima kolektiva Jeboton...

Trenutačno radim na asortimanu vlasti-tih skladbi i snimit ću ih ako budu po-voljni financijski uvjeti... Od aktualnih projekata, najviše svojim sastavom do-življavam ON, bend frendova iz glaz-bene škole koje potpuno razumijem i neke si stvari ne moramo ni reći. S dru-ge strane, Peglica i Komandos, gdje sviram klavijature, u srcu je jako bliska glazba koju smo slušali u formativnim godinama, od Allman Brothers Banda do Buldožera, mislim da se čuje koliko nam znači.

57

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

P a r n i v a l j a k 1 . p r o s i n c a 2 0 17. » r a s t u r i o « A r e n u Z a g r e b

Trosatni spektakl za kraj Veliki f inale turneje 2–u–1: elektrika+akustika pred gotovo 20.000 ljudi i s trosatnim nastupom pokazao je da produkcija koncerata hrvatskog benda može odgovarati svjetskim standardima


P osve očekiva-no, »titulu pr-vaka« Parni va-ljak proslavio je spektakularnom pobjedom na

domaćem terenu, odnosno pred prepunom zagrebačkom Arenom, gdje se 1. prosinca natiskalo go-tovo 20.000 posjetitelja. Bio je to vrhunac njihove turneje 2–u–1: elektrika+akustika, gdje su nakon dojmljivih nastupa u Puli, Beo-gradu, Splitu, Varaždinu i Ljublja-ni, u Zagrebu sasvim raspametili višegeneracijsku publiku koja je zaneseno uživala u trosatnom spektaklu. Premda Parni valjak istovremeno održava i manje na-stupe, održati turneju s produk-cijom dostojnom velikana popa i rocka uistinu je jedinstven slučaj na ovdašnjoj sceni.

Danas, po svemu sudeći, nije pre-teško rasprodati Arenu Zagreb i privući barem 17.000 ljudi, što je ove godine uspjelo mnogima, od Petra Graše do Gibonnija, pa čak i Dubiozi kolektivu, no napravi-ti turneju s najvišim produkcijskim standardima može poći za rukom samo najvećima.

Husein Hasanefendić Hus objasnio je Hrvoju Horvatu u Večernjem listu: »Mi i danas sami produciramo svoje kon-certe, riskiramo ako treba, ne štedimo na opremi, ne spušta-mo troškove i standarde i uži-vamo raditi na najvišoj razini, a publika to cijeni.« Parni valjak na koncert dovozi dva šlepe-ra hi–tech scenske opreme, a s njima putuje 35 tehničara i postavlja pozornicu dva dana, dok tri velika videozaslona i fluorescentni grafički obrub pozornice publici iz udaljeni-jih dijelova dvorane omogućuju izravan prijenos koncerta ka-

merama, što je uobičajeno za tako veliku produkciju.

Mladi obožavatelji

Dakako, sva ta produkcija (u Za-grebu je razglas uistinu bio izvr-sno ugođen, a odličan zvuk čuo se čak i u onim dijelovima dvorane koji nisu bili izloženi izravnom uda-ru sa zvučnika) ne bi bila dostatna da bend nije uigran i da repertoar nije prilagođen potpunoj interakciji s publikom.

Naizgled, posve je jasno da je pu-bliku činilo nekoliko generacija; na takvim megakoncertima to je po-sve uobičajeno. No danas uglav-nom na rock–koncerte zalaze pe-desetogodišnjaci i stariji, čak i kad sviraju posve novi vrsni rock–bendovi, npr. beogradski Repeti-tor. Nekoliko je razloga zbog ko-jih je Parni valjak okupio i mlađe generacije.

Prvo, posrijedi je bend koji redovito objavljuje pjesme koje završavaju na top–ljestvicama, kao što je sja-jan aktualni singl Vrijeme i mlađa publika to prepoznaje i zna cijeniti.

Drugo, među teen generacijom zavladao je trend tzv. balkanskog rocka, odnosno revitalizacija rock–baštine iz osamdesetih godina. Kako su iz tog doba mnoge glaz-bene formacije još aktivne, odla-zak na njihove koncerte jamstvo je dobre zabave.

Treće, skladbe Parnog valjka imaju zaštitu od zuba vremena, pa uži-vo čuti Jesen u meni, Sve još miri-še na nju ili Prokletu nedjelju znači utvrditi gradivo koje se i danas dis-tribuira radijskim eterom.

Od unplugged koncerta u zagre-bačkom ZKM–u prije dvadesetak godina, Parni valjak je uspješno ukomponirao »neuštekane« aran-žmane i u svoj standardni reperto-ar, no formula gdje je prvi dio kon-certa uglavnom bez struje, ali s pri-

dodanim Cordas Quartetom (na četiri pjesme nastupao je i sakso-fonist Igor Geržina), a drugi stan-dardan, znači da je bend svoj re-pertoar aranžerski prilično razgra-dio. Pritom bi vjerojatno pjesma Ugasi me djelovala moćnije u ori-ginalnoj, hard verziji, a pjesme iz električnog dijela kad je tempo malo pao (Pusti nek traje/Pariz, Za malo nježnosti, Dođi...) mož-da bi bile uvjerljivije u akustičnom dijelu. No to su tek pretpostavke, a publika je oduševljeno prihvati-la svaki potez benda. Najviše su se raspametili drugim pjesmama na svakome od biseva — Jesen u meni i Sve još miriše na nju.

Aki u zenitu

Najsnažniji trenutak na koncer-tu bio je početak električnog di-jela, kad je Hus izašao među pu-bliku, uvodeći u skladbu Zagreb ima isti pozivni, koju je, kao i sve ostale pjesme, maestralno otpje-vao Aki Rahimovski. Uistinu, do-jam je kako on pjeva najbolje do-sad, a nakon više od četiri de-setljeća karijere pjevati tri sata na tako suveren način zaista je zadiv-ljujuće. Osim toga, Aki je i sjajan ceremonijal–majstor koji je publi-ku usmjeravao na ključnim mjesti-ma koncerta. Osim toga, dodat-nu vrijednost pružila je bubnjarska točka Dalibora Marinkovića Dade u Uhvati ritam, klavirska pratnja na produžetku pozornice Berisla-va Blaževića u Stranici dnevnika, nezaobilazna vokalna pratnja Tine Krsnik, ali i sjajan vokalni dopri-nos Ane Kabalin. Zoran Preksavec Preksi dobro je vokalno zamijenio Dadu Topića u Molitvi, a Marijan Brkić Brk funkcionalno je zaokru-živao zvučnu sliku.

Veliki zagrebački finale turneje bio je istinski trosatni spektakl. S ta-kvim programom, uvjeren sam, Parni valjak može privući i mno-go više posjetitelja na stadionskoj turneji.

Najsnažniji trenutak bio je početak »električnog« dijela koncerta, kad

je Hus izašao među publiku uvodeći u skladbu Zagreb ima isti pozivni koju je, kao i sve ostale pjesme, maestralno otpjevao Aki Rahimovski

Parni valjak u Areni. Bend je osnovan 1975. godine, a trosatni spektakl s takvim programom može privući i mnogo više posjetitelja na stadionskoj turneji

MAR

KO Š

OLI

Ć

58

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.C a n t u s o v a n o t n a e d i c i j a Z a b a v n e m e l o d i j e : H u s e i n H a s a n e f e n d i ć H u s

Note koje su obilježile sve generacijeHusove skladbe obilježile su različite naraštaje, od onih koje su bjesomučno u studentskim sobama puštale Lutku za bal, preko onih koji su Valjak otkrivali s hitovima iz osamdesetih pa do onih mladaca koji danas upoznaju bend koji bez problema puni dvorane s 20.000 posjetitelja, pružajući trosatni show za sve brojniju publiku


K ad u jednoj kalen-darskoj godini dis-kograf objelodani Greatest Hits kolek-ciju, četverostruku antologiju i dvostruki live CD s pripadaju-ćim Blu–rayem, to automatski navodi na pomisao da je posrijedi izvođač s dugom i respek-tabilnom karijerom

koji više ne djeluje ili njegovi recentni uradci ne zadovoljavaju komercijalne kriterije diskografa. U slučaju Parnog valjka ni jedno ni drugo nije točno: bend djeluje snažnije, sigurnije i uvjerljivije nego ikad, a redovito pristižu skladbe koje zauzimaju vrhove top–ljestvica. Doduše, nisu skupljene na novom al-bumu, nego se prigodno pridodaju pojedinom kompilacijskom izdanju, ali to ne umanjuje njihovu kvalitetu ni potencijal. Na konferenciji MAKK–a, vođa benda Husein Hasanefendić Hus

u intervjuu mi je rekao kako smatra da je danas Parni valjak najstariji bend na svijetu čije se pjesme uspinju na vrhove top–ljestvica. To nije baš sasvim pro-vjerljivo, ali nije ni nemoguće.

U zagrebačkom lounge baru Matis Hus je 7. ožujka 2018. predstavio knji-gu svojih notnih zapisa iz Cantusove edicije Zabavne melodije. U knjizi je 30 notnih zapisa velikih uspješnica Par-nog valjka i Dolina sunca, pjesma iz istoimene serije HRT–a koju su inter-pretirale Ana Vilenica i Bojana Grego-rić Vejzović.

Bez benda

Zapravo, Hus je očit primjer autora koji je gotovo isključivo vezan za rad svoje-ga benda, pa je i logično da su goto-vo sve pjesme one iz repertoara Par-nog valjka. Doduše, on je u svojoj ka-rijeri napisao i skladbe za Severinu, Tonyja Cetinskog, Kseniju Erker i Ti-janu Dapčević, no te su skladbe da-nas samo kuriozitet, nešto kao pjesme koje bi u izvođačkom smislu bile zani-mljive kad bi, na primjer, Hus zasvirao

trombon.

Kako Parni valjak zvuči kad je na sta-geu Husein Hasanefendić, a ne pjeva Aki Rahimovski, pokazao je Ervin Bau-čić uz suptilnu klavirsku i gitarsku prat-nju. Pritom Hus nije imao gitaru u ru-kama, nego je na pozornici sjedio uz Zrinka Tutića, urednika izdanja, Zlatka Galla, autora predgovora, i Želimira Ba-bogredca, direktora Croatia Recordsa, koji je producirao dvostruki CD kao do-datak publikaciji. Baučić je gromko ot-pjevao nekoliko standarda Parnog valj-ka, od Jesen u meni do Lutke za bal, dolično privremeno zamijenivši Akija

kao nezamjenjivog inter-preta i suosnivača Par-nog valjka (istodobno i posljednjeg pjevača Gru-pe 220, s kojom je snimio singl Balada o djevojci sa sela 1975.). Kako je Hus istaknuo, na predstavlja-nju nije bilo nijednog čla-na benda, zato što su svi u Novom Mestu gdje sni-maju nove materijale, a on je zbog promocije došao u Zagreb i odmah se vra-ća na snimanje kao nepri-jeporni predsjednik upra-ve Parnog valjka.

Odnosno, kako je Zlatko Gall napisao u predgovo-ru, »bez obzira na sve silne promjene stilistike, ćudljiv ukus masovne publike i žanrovske infekcije koje su ga očešale u minulih četr-deset ‘i kusur’ godina ko-liko već valja njegov par-ni stroj. Velim ‘njegov’, jer Hus nije samo, uz vječnog Akija, jedini utemeljitelj Par-

nog valjka koji je obilježio rock–scenu i bivše i sadašnje države, nego je i fasci-nantan autor, sjajan glazbenik istanča-nog ukusa i ubojitog hitoidnog opusa, producent te — onako kako je to bio Tom Petty ili jest Bruce Springsteen — band leader.«

Za sve naraštaje

Notni zapisi Huseina Hasanefendića Husa u ediciji Zabavne melodije pred-stavljaju djelo prvoga klasičnog rokera

i upravo prvog autora koji je u višede-setljetnoj karijeri skladao gotovo samo za svoj bend. U redu, Đorđe Novko-vić i Nenad Ninčević ostavili su dubo-ke tragove u svojim prvim bendovima rock–provenijencije: Indexi i Tutti Frutti Balkan Band, dok je Rajko Dujmić po-čeo sa svirkama kao član Klana, Crno–bijelih i Zlatnih akorda, no Husein Ha-sanefendić Hus jedini je u toj reprezen-taciji nogometnog formata (osim nave-denih, Cantus je objavio i notne zapise Nikice Kalogjere, Arsena Dedića, Đele Jusića, Zrinka Tutića, Tončija Huljića, Zdenka Runjića i Miroslava Škore) kla-sični rock–autor. Pritom on nije samo autor glazbe, nego i tekstova.

U njegovu slučaju možda je šteta što ovo izdanje nije objavljeno prije tride-setak godina, kad na tulumima u pri-rodnom okruženju nije bilo smartfona s bilo kojom pjesmom s Deezera, nego su mladci bjesomučno učili svirati gita-ru ne bi li bili glavni u društvu na plaži i fascinirali suprotni spol. Iz osobnoga iskustva znam da je Stranica dnevnika bila nezaobilazni dio takvog repertoara. No učilo se po sluhu, ne baš po nota-ma. Uostalom, na predstavljanju izda-nja i sam je Hus rekao da bi volio vidje-ti svojega učitelja glazbenog koji bi se vjerojatno zabezeknuo da se nađe na ovoj promociji.

Husove skladbe obilježile su različite naraštaje, od onih koji su bjesomučno u studentskim sobama puštali Lutku za bal i Prevela me mala žednog pre-ko vode preko onih koji su Valjak otkri-vali s pjesmama Kao ti ili Neda pa do, hm, njihovih unuka koji danas upoznaju bend koji bez problema puni dvorane s 20.000 posjetitelja (a uvjeren sam da bi mogli i mnogo više), pružajući trosatni show za, zapravo, sve brojniju publiku.

Stoga, posve je očito, 30 pjesama u ovom izdanju samo je jedna vrsta izbo-ra. Možda to i jesu najveći hitovi i ever-greeni Parnog valjka (da, unutra je i Je-sen u meni, i Kao ti, i Lutka za bal, i Lju-bavna, i Neda, ma popis obuhvaća baš svih 30 pjesama), no sigurno je da bi i neki drugi izbori zaista pokazali veliči-nu Husova autorstva. Što je najbolje, ne bi bilo neobično da Hus svoje najbolje skladbe još nije ni napisao.

Zabavne melodije (notna edicija)

Husein Hasanefendić Hus Cantus d.o.o.

MAT

EJ G

RG

IĆ

59

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

IZ IZLOGA CANTUSA…dok se marljivo pripremaju nova izdanja u 2018. godini, s ponosom predstavljamo notna izdanja objavljena tijekom 2017.!

ZAbAvNe meLOdIje

ArS CrOATICA

edICIjA PAPANdOPULO

OSTALO

Etide-Tornjevi

Bruno Vlahek

T o w e r É t u d e s

ISMN 979-0-801349-03-3

P e t e t i d a z a k l a v i r , o p . 4 6 / F i v e É t u d e s f o r p i a n o , O p . 4 6

Can. 159-9033www.cantus.hr

Više informacija potražite na www.cantus.hr

60

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.N o t e i a n e g d o t e

Zabavlja vas: Vojo ŠiljakZadnji fijaker — zagrebačka pjesma stoljeća

U posljednje vrijeme u modi su tzv. stand up komičari ili zabavljači.

Viki Glovacki bio je jedan od prvih naših stand up izvođača. Ali to se tada

nije tako zvalo. Va-rijete je bila njegova pozornica.

Prema ideji novi-nara Pere Zlatara, Slobodan Šelebaj, glazbeni urednik Radio Zagreba, i pjesnik Drago Bri-tvić, također du-gogodišnji urednik Hrvatskoga radija, napisali su stiho-ve Zadnji fijaker, a onda je tu pjesmu uglazbio maestro Stjepan Mihaljinec. I dobro su se do-sjetili da izaberu Vi-kija za interpretato-

ra. Upravo zahvalju-jući interpretaciji Vikija Glovackog, u koju je unio svu svoju ljubav prema Zagrebu, na fe-stivalu Zagreb ‘69. Fijaker je dobio nagradu Turističkog saveza Zagreba za »najslikoviti-je opisanu atmosferu starog Zagreba i Za-greba našeg vremena u proteklih 14 Zagre-bačkih festivala«. Godine 2003. glasova-njem radijskih slušatelja, koje je organizirao Klub Zagrepčana, ta je pjesma, u konku-renciji pjesama o Zagrebu, proglašena pje-smom stoljeća.

Nema više Vikija, već godinama nema Še-lebaja. I Drago je otišao, ali nema dana a da ne čujemo tu zagrebačku šansonu, po-gotovo na najzagrebačkijem radiju — Ra-dio Sljemenu.

Šan(k)sonaGovorili su o šansoni:

Zvonko Špišić: Šanso-na danas je isto što je bila i jučer. To je trenutak kad se skladatelj zaljubi u stiho-ve, pa to vjenča glazbom i oplodi interpretacijom.

Arsen Dedić: Šansona je udomaćeni po-moćni izraz koji osobno ne volim, jer ogra-ničava prostor autorske pjesme. Više volim

izraz autorska pjesma, koji uključuje sve na-čine izražavanja, od kajkavske popevke do Johnnija Štulića, s blagim osvrtom na za-grebačke kabaretiste i živuće šanksonijere.

Hrvoje Hegedušić: Kad neka pjesma dose-gne ono nekad i danas, ostaje šansona, na primjer »Balada iz predgrađa«.

Miro Ungar: Za mene je šansona pjesma slobodne forme po ritmu, temi, interpreta-ciji… drugim riječima, najslobodniji način iz-ražavanja uz glazbenu pratnju.

Milan Lentić: Šansona je kao staro vino. Što je starija, to je bolja. Šansonijeri trebaju umrijeti da bi se njihove šansone prihvatile.

Jadranko Črnko: Šansona je ona od koje je ostala samo ŠANSA. Šansona je danas kvaziumjetnički pokrivač za agencije koje se bave cirkusom i fliperima. A nekad je bila svjetlo za bolju bu-dućnost glazbe.

Zafir Hadžimanov: Šansona je nešto što neko mora da izmišlja i peva, a niko ne mora da voli i sluša, al’ do-bro je da pokuša.

Moj odgovor na tu temu: Svakoj pjesmi treba jedan dobar mikserU njeg prvo staviti šlag i dodati erA kad šansu dobije i ona,Nastat će tako šlager i šansona.

Šansona ili kokoš, što je bilo prije,Je li jaje od šlagera starije?To važno nije, ako smo za sloguNjih dvoje jedno bez drugoga ne mogu.

Svijet mijenjale nisu Pjesme ni bolje ni lošeŠto onda ove da rade?I one su tu da se troše.

Pjesme su, dakle, potrošna roba, Šlageru paše svako godišnje doba,A jesen sjetna, to je prava sezona, Kada uspijeva šansona.

Šlager je šminker i takve manire ima.Šansona pati sa suzama u očima.Uspješnog brata prati hrpa para,Sestra ostaje usidjelica stara.

Svijet mijenjale nisuPjesme ni bolje ni loše.Što onda ove da rade? I one su tu da se troše.

T r i b i n a H r v a t s k o g d r u š t v a s k l a d a t e l j a N o t a m o g ž i v o t a k o j u v o d i Vo j o Š i l j a k , 8 . o ž u j k a 2 018 .

Na Dan žena

Erika Krpan!Predstavljen bogat život ugledne glazbene spisateljice i organizatorice. Premda Voji Šiljku nije bilo lako sučeliti se s takvim glazbenim znalcem i autoritetom, »izvukao« se na šarm

Piše: Jagoda Martinčević

V oditelju naše tri-bine Nota mog života, Voji Šiljku, zacijelo nije bilo baš lako sučeliti se s Erikom Kr-

pan! Barem sam imala takav do-jam na početku tribine održane 8. ožujka pred ne tako brojnim audi-torijem kakav bi zaslužila osobnost naše ugledne glazbene spisateljice i organizatorice. Jer razgovor o noti života u životu gospođe Krpan to-liko je raznovrstan da je ponajprije bilo zanimljivo vidjeti u kojem će se smjeru susret razlistati. Zahvaljuju-ći Šiljkovu šarmu, koji je sam sebe

duhovito nazvao voditeljem »opće prakse«, sve je dobro prošlo, da-pače odlično, čak i unatoč nekom pitanju, kako je voditelj rekao — »u Glorijinom« stilu, koje je gošća ele-gantno zaobišla.

Obiteljski pedigre

Oboružan dostupnim podacima, Šiljak je logično počeo s obitelj-skim pedigreom. Eriku Krpan, ro-đenu u Ozlju, za glazbu je zainte-resirala majčina sestra, ugledna hr-vatska pijanistica Dora Gušić. Bio je to početak upoznavanja sa Za-grebačkom pijanističkom školom koje će nakon godina školovanja uroditi i brakom s Vladimirom Kr-panom, jednim od najpoznatijih iz-

61

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

danaka te škole, i dalje s kćeri pijani-sticom Katarinom, također uspješnom i kao pedagoginjom, te u konačnici s unukom, 12–godišnjim Vladom koji nam je uljepšao večer svirajući u baki-nu čast, uz majčinu pratnju, jednu Hän-delovu Passacagliu.

Kritičarski počeci

Djelovanje Erike Krpan počelo je u no-vinama Vjesnik, Telegram, u ljubljan-skom Delu, a poslije i u tjednicima Studio i Danas, u kojima je objavljivala glazbene kritike. Put je dalje vodi do or-ganizacijskih dužnosti, najprije kao vo-diteljicu Muzičkog informativnog cen-tra Koncertne direkcije Zagreb, a zatim i ravnateljice te ustanove. Službeni dio djelovanja završila je kao urednica u iz-davačkoj tvrtki Cantus d.o.o. No to ni približno nije sve što je obilježilo njezinu karijeru iznimno važne sudionice velikih projekata kao što je Muzički biennale Zagreb, u kojem je među ostalim bila i direktorica programa, glavna i odgo-vorna urednica časopisa Zvuk i Can-tus te predsjednica Hrvatskog društva skladatelja. Autorica i brojnih radijskih i televizijskih emisija, Erika Krpan dala je našoj pisanoj riječi o glazbi veliki dopri-nos znanstvenim i stručnim člancima, uredničkim radom u časopisima i iz-davaštvu, kao i svojim knjigama, među kojima se ističu monografije Murai i Vla-

dimir Ruždjak, tragom glazbe.

Upravo je spominjanje monografija razgovor usmjerio na pojedine ličnosti koje su obilježile hrvatsku glazbu. Tako smo doznali o mukotrpnom putu po-trage za do tada nepoznatim detaljima iz života pijanista Jurice Muraja, kao i o rekonstrukciji velike karijere Vladimira Ruždjaka, koji je bio jedan od u svijetu najcjenjenijih baritona. Negdje na pola puta pripreme danas je i monografija o skladatelju Borisu Papandopulu, koja će zaokružiti trolist dragocjenih po-dataka o još dragocjenijim hrvatskim umjetnicima. Kad je riječ o onima koje je autorica poznavala, takve publikaci-je imaju i dodatnu vrijednost osobnoga pristupa, lucidnost prepoznavanja lič-nosti i djela koja radovima Erike Krpan nije nikad nedostajala.

Teško pitanje

Spomenula su se još neka imena su-vremenika, učitelja, suradnika i prijate-lja, poput Rubena Radice od kojega je, kako je sama istaknula, jako puno nau-čila, kao i generacijsko društvo kolega u kojem su bili Seadeta Midžić, Nikša Gligo i pokojna Eva Sedak koja svima silno nedostaje. Na samom početku tribine gospođa Krpan je inicirala i mi-nutu šutnje za Milka Kelemena koji je toga dana preminuo. I on je bio prija-

telj i suradnik i suborac u mnogim do-gađajima koji su obilježili hrvatsku glaz-bu i njezinu sudbinu u zajedničkom vremenu.

Na pitanje kojega bi od hrvatskih skla-datelja izdvojila kao najdražeg, Erika Krpan nije se dala smesti. Nabrojila je četiri skladbe: klavirske Momente za Vladu Igora Kuljerića, zbirku madrigala

Spiriti eccellenti Petra Bergama, zbor Kolo bola Stanka Horvata i Les Nuits, ciklus preludija za klavir Berislava Šipu-ša. Također je istaknula hvaljenu knjigu dr. sc. Nade Bezić Glazbene šetnje Za-grebom koja je svima koji smo je proči-tali uljepšala spoznaje o nekadašnjem i današnjem glazbenom životu naše metropole.

Erikina kći i unuk oplemenili su govorenu riječ glazbom: Katarina i Vlado Krpan

DEM

JAN

RO

ŽMAN

/IZVA

N F

OKU

SA

62

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.T r i b i n a H D S – a N o t a m o g ž i v o t a , 1 5 . v e l j a č e 2 0 1 8 . , p o s v e ć e n a p e d a g o g i n j i , s k l a d a t e l j s k o j u d o v i c i t e k l a s i č n o j b a l e r i n i i p l e s a č i c i L a d a

Beata Domić Devčić ili povijest u prvom licuTribinu u našem Društvu doista možemo nazvati malom enciklopedijom jednog vremena

Piše: Jagoda Martinčević

T ribinu održanu u na-šem Društvu 15. ve-ljače doista možemo nazvati malom enci-klopedijom jednog vremena. Gošća Voje

Šiljka bila je 88–godišnja Beata Domić Devčić. Klasična balerina, plesačica u Ladu, legendarna profesorica solfeggia na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te su-

pruga skladatelja i pedagoga Natka Devčića.

Djelovanje kao gemišt

Šarmantna i duhovita sjedokosa dama najprije je dobila žutu ružu, a zatim je predstavljena kao umjetnica. Odmah je prosvjedovala: umjetnica? Učinila joj se ta riječ »malo preteškom« pa je svoje ukupno djelovanje radi-je nazvala »gemištom«! I bilo je odmah jasno da

nas očekuje i zabavna i poučna večer s gospođom koja je doista imala buran stvaralački život još od ranog djetinjstva kao članica nekad znamenitog Dječjeg carstva Božidara Širole i Tita Strozzija u kojem je napravila prve kazališne ko-rake. Iz toga su se »carstva« regrutirali neki od naših najistaknutijih umjetnika, poput Ozrena Depola, Josipa Klime,

Sonje Kastl i mnogih drugih. Bio je to i rasadnik talenata, ali i mjesto na ko-jemu su se djeca zaljubljivala u pokret, dramsku riječ, glazbu, ples..., prem-da su poslije birala druge profesije. No ne i Beata Domić, tada visoka, stasita, zlatokosa ljepotica koja je zahvaljuju-ći legendarnoj Margariti Froman otkrila svoju prvu ljubav — balet. Uz balet je to bila, dakako, i glazba, koja će joj postati

profesijom. No do toga je trebalo pro-ći još mnogo godina, ponajprije daljnje usavršavanje u Kaštel Kambelovcu, u kojemu je slavni plesački par Ana Roje i Oskar Harmoš otvorio međunarodnu baletnu školu uz koju se podrazumije-vao i angažman u splitskom kazalištu, gdje je zaplesala i Jelu u Đavlu u selu Frana Lhotke.

Dvostruki povratak

No životna putanja vratila ju je u Zagreb, u ansambl Hrvatskoga narodnoga ka-zališta i na upis na Muzičku akademi-ju. Prvi put! Okolnosti se baš i nisu po-klopile pa je mlada plesačica okušala sreću u Kulturno–umjetničkom društvu Joža Vlahović, a vrlo brzo i u Ladu, koji je 1949. godine postao državni profesi-onalni ansambl. Vrlo brzo zaredale su turneje, no naša se plesačica ponov-no vratila u Split i rekla zbogom studi-ju. I ponovno je uslijedio povratak u Za-greb i u Lado te upis na Muzičku aka-demiju. Drugi put! I opet nije išlo jedno s drugim, opet se putovalo i za studij nije bilo vremena. Ostala je u Ladu do l963. i nakon definitivne odluke (kojoj je pripomogao budući suprug), s 30 go-dina opet se upisala na Muzičku aka-

demiju. Treći i posljednji put!

»Te četiri godine na Akademiji bile su najljepše u mojem životu«, sigurna je danas, sjećajući se legendarnih pro-fesora: Mila Cipre, Svetislava Stančića i mnogih drugih. I sama je postala le-gendom pedagoškog znanja i pristu-pa studentima koji su je obožavali, a neki od njih našli su se i u publici na

ovoj Tribini, di-jeleći uspome-ne zajedničkih dana. No bilo je i drugih ra-nijih uspome-na, primjerice na prvu mla-denačku sim-patiju — Peru Gotovca i na nezaobilazne radne akcije koje građan-skim djevojka-ma baš i nisu išle od ruke. Vojo Šiljak je s nostalgijom spomenuo i

brata gospođe Beate, Marijana Domića, jednoga od najboljih hrvatskih trubača.

Kraj harmonije

Dakako, svi smo očekivali da će gos-pođa Domić Devčić podijeliti s nama i neke uspomene na supruga s kojim je provela 37 godina. Prof. Natko Devčić bio je naime »strah i trepet« studenti-ma harmonije. Ili se to tako činilo u ono vrijeme? Šutljiv, počesto smrknut, po-nekad ciničan u »komplimentima« koje je znao udijeliti neznalicama, ali i prave-dan, što glavom i ocjenama jamči au-torica ovoga teksta. »Nitko nije slutio što se skriva iza te mrkosti«, kaže da-nas supruga autora generacijske Bibli-je, udžbenika za učenje harmonije ko-jemu je i sama pripomogla, prepisujući stranice i stranice Devčićevih tekstova ili zapisujući njegovo diktiranje.

»Ja cijele dane spajam akorde...« jed-na je Devčićeva rečenica koju nam je supruga otkrila završivši susret još jed-nom vrlo znakovitom misli uglednoga skladatelja i pedagoga: »Harmonija za-vršava Tristan akordom. Nakon njega nema više ničega.«

Šarmantna i duhovita sjedokosa dama najprije

je dobila žutu ružu, a zatim je predstavljena kao umjetnica

DEMJAN ROŽMAN/IZVAN FOKUSA

63

Natko Devčić (1914. — 1997.)

Lirska scena za bariton, rog i gudački kvartet, noteCantus d.o.o. 2015.

Najpoznatiji po svojoj Istarskoj sui-ti, efektnom i često izvođenom djelu, Devčić je pokazi-vao znatno zani-manje za scenič-nost. Opera La-binska vještica nije (zbog svoje za-htjevnosti najvje-rojatnije) živjela na hrvatskim pozorni-cama kao Istarska suita, no tu imamo primjer komorne

sceničnosti u lirskom prizoru za solo glas, bariton i drugu solo dionicu, rog te gudački kvartet. Djelo je praizvela prva postava ondašnje izvedbene scene: Josip Lešaja, bariton, Radovan Vlatković, rog, i Gu-dački kvartet Pro arte, u sklopu Osorskih glazbenih večeri na koncertu 30. srpnja 1984. Tom prilikom je skladba i nagrađena glazbenom Nagradom Andrija Patricij Petrić. Partitura je pregledno oblikovana (no-tografija: Danijel Legin) s bilješkom o skladatelju na kraju. Djelo je zanimljivo ne samo zbog svojega au-tora, čiji je stil zanatski besprijekoran i individualan, nego i zbog toga što je Lirska scena zapravo mali re-cital za solo glas na stihove Josipa Pupačića (1928.–1971.) i slijed je od devet njegovih pjesama, među kojima je i antologijsko More: Jutro, More, Crveni mi-ris, Plavi miris, Zimski interval, Dolazak proljeća, Tiši-ne su me umorile, Romantični rondo i Ključevi. Na-kon tri desetljeća, skladba traži nove izvođače. Vr-stan harmoničar, doista legendarni poznavatelj teori-je glazbe, smjeli tragalac za novim u glazbi, Devčić je tu na svojem terenu u harmonijskom jeziku klasične postave za dvije solističke dionice uz pratnju gudač-kog korpusa. Duganov đak u skladateljstvu, Devči-ćev glazbeni jezik je precizan, njegovano čist i kon-tinuirani izraz iskrene doživljajnosti. (Đurđa Otržan)

Stanko Horvat (1930. — 2006.)

Crne pjesme, za bariton i 13 gudača, note, 2015.

Cantus d.o.o.

Znatno mlađe od Devčićeve Lirske scene, Horvatove Crne pjesme za-živjele su na pra-izvedbi u travnju 1998., a nastale su u godini smrti Nat-ka Devčića 1997. Objavljeno kao partitura u Cantu-su 2015., pod bro-jem 126–9704, u notografiji Danije-la Legina i redak-

turi Berislava Šipu-ša, Horvatova učenika, s uvodnom bilješkom dr. sc. Zdenke Weber o skladbi i autoru na kraju notnog sveska. I ovaj se put posvetio stihovima Dunje Ro-bić (1922.–1999.) i skladao četiri pjesme te zanimljive

spisateljice, sjenovitog i intimističkog karaktera. Pra-vim imenom Dunja Košutić, Dunja Robić često je mi-jenjala pseudonime (Robić, između ostalog), a svoje iskustvo kliničke psihologije utkala je u poetske ra-dove i libreta. Autorica je libreta Devčićeve opere La-binska vještica, kao i Horvatove Preobražaj, prema romanu Franza Kafke. Još jedna poveznica nave-denih dviju skladbi je i bariton Josip Lešaja, koji je uz Zagrebačke soliste djelo praizveo i ponovio izved-bu 22. srpnja 2008. u sklopu 33. Osorskih glazbe-nih večeri. Ponovljena izvedba pokazuje da je izra-žajnost toga mini ciklusa trag koji osigurava daljnji život skladbi. Dramatičan i s izrazitim afinitetom za unutarnju doživljajnost (Preobražaj, Krik, Tišina i uz-dasi i dr.), Horvat je najslobodniji u takvoj vrsti odno-sa solo–tutti, pojedinac–drugi, dvojnik, kolektiv, za jedan stupanj manje dramatičan nego što je to u so-lističkim skladbama (npr. Sonnant za klavir). Duboko razdiruća liričnost kao da nikad nije do kraja iscrplje-na i ostavlja još prostora za doradu drugim glasom, primjerice Kafkophonia za gitaru i gudački kvartet, kao da cijela opera nije rasprostrla sve skladateljeve intencije. I tu je eliptičnost stihova ostavila mjesta za moguću virtualnu naraciju izvan glazbenog teksta. (Đurđa Otržan)

Olja Jelaska

Fantazija (Hommage a Britten) za gitaru, 2012. Cantus d.o.o.

Skladba je nasta-la na narudžbu Osorskih glazbe-nih večeri i praizve-dena je 12. kolovo-za 2012. Svirao je gitarist Neven Hru-stić. Olja Jelaska je gitari namijenila još nekoliko važ-nih skladbi: Pininu haljinu za tri gitare (1999.), Tri slike za gitaru solo (2000.) i Dubrovačku si-

estu za gitaru i gu-dački orkestar (2011.), od kojih su prve dvije snimlje-ne na nosač zvuka također u nakladi tvrtke Cantus. Skladba koja je inspirirala Olju Jelasku na pisanje homaggea Benjaminu Brittenu (1913.–1976.) je po-znati Nocturnal za gitaru, koji je snimio, između osta-lih, i Srdjan Bulat na nosaču zvuka tvrtke Naxos (Sr-djan Bulat: Guitar Recital). Cantus je tiskao notni za-pis 2015., u notografiji i uredništvu Darka Petrinjaka, pod brojem 119–3636. Radi se o vrlo uspješnoj, vir-tuoznoj i zanimljivoj skladbi. Pojedine tematske moti-ve preuzete iz varijacija iz Brittenova Nocturnala, Olja Jelaska utkiva u vlastiti slog na suvremen, ali svoj prepoznatljivi način, više razmjenjujući ideje s Britte-novim djelom nego citirajući ih s komentarima. Dati se nadahnuti jednim važnim djelom velikog sklada-telja 20. stoljeća, i još više njegovom skladbom na-pisanom u tradiciji koja traje od renesanse, velika je odgovornost. Međutim, Olje Jelaske očito se dubo-ko dojmio melos te skladbe i Brittenov glazbeni je-zik pa je odlučila s njima stupiti u dijalog iz svojega kuta. Nocturnal je praizveden 1964. i svojom pričom o snu i njegovim mijenama, u rasponu od uzbuđe-nja do smirenja, otkrio je nove mogućnosti i izražaj-ne kvalitete instumenta. Suvremeni glazbeni slog i onirički sadržaj skladbe Jelaska je shvatila na svoj način, odajući počast tom važnom djelu gitarističke literature i njegovu tvorcu. (Đurđa Otržan)

O s v r t n a V e č e r D r a g e B r i t v i ć a , o d r ž a n o j u P i t o m a č i 2 1 . s i j e č n j a 2 0 1 8 .

Mirno teku rijekeStvaralaštvo velikog pjesnika predstavljeno u njegovu zavičaju, na pragu njegova doma, odakle bi ga vlakovi što prolaze vodili put vrtova malih kuća sve do Zagreba

Piše: Rajko Stilinović

J edan od naslova donesen na prag njegova zavi-čaja, njegova doma, njegove Pitomače, odakle bi ga vlakovi što prolaze vodili put vrtova malih kuća, onih što su bili njegov Zagreb, sjena grada kojem je dao najljepše što je ponio iz rodne Pito-mače. A Pitomača se i ovoga siječnja sjeća svog

Milionera, Lutalice Tome, svog Kockara na Liniji 47.

U dvorani Doma kulture u Pitomači, istoj onoj u kojoj se je uz Britvine stihove 1985. slavilo tri stoljeća Pi-tomače, sla-vio se Drago Britvić, nje-gov stih, živ, neponovljiv i vječan. Iako je siječanjska Večer Drage Britvića u Pi-tomači već tradicija, ove je godine bila malo dru-gačija, malo onako kako bi i sam Dra-go možda poželio. Bila je to večer kad su emocije bile na tragu ili bar blizu emocija kojima su tkani stihovi Drage Britvića. U naoko skromnoj produkciji s tri glazbenika čulo se sve. Sve što je dalo do znanja da se pjeva Drago Britvić, da je u prvom planu, u glav-noj ulozi njegov stih, njegova rima.

Pitomačanin Stjepan Lach ugostio je kolegice s A–strane Anu Androić Knežević i Luciju Jakelić i s njima uživao pjevajući o vje-štim pilotima od perja, o onih pola sata za mamu, Britvinu mamu, o predgrađu, o onom svitanju kad možda i grešni ljudi odlaze u raj. Pjevao je i Dražen Žanko svoju skladbu na stihove Drage Bri-tvića i onu u kojoj »prigiba se zemlji grana, a dice još nima«. Britvi-ćevo materinje, kajkavsko narječje donijela nam je Ksenija Erker prpošnom Kmicom i antologijskom o jednoj »hiži oko koje navek tiči lete«. U »svom filmu«, a to znači sjajna, bila je Nina Kraljić koja je pjevajući naslove poput Kuća za ptice, Božić bili ili pak naslov-nu Mirno teku rijeke, ostavljala gledatelje bez daha, u onom istom zanosu i emociji kojom ih je Drago pisao. Umjesto glazbenika, praćena tek emocijama vezanim uz poznanstvo s Dragom Britvi-ćem zapjevala je Tereza Kesovija. Pjevala je da se čuje samo nju. Sama na sceni. Tereza i Britvin portret. I Britvin stih. O mladosti, mojoj lijepoj radosti.

Večer Drage Britvića sadržajnim razgovorima obogatio je Zlat-ko Turkalj Turki, koji je o Dragi Britviću i uspomenama na njega razgovarao s Terezom Kesovijom, Ksenijom Erker, Rajkom Sti-linovićem, Draženom Žankom i Stjepanom Lachom. Organiza-tor večeri bio je pitomački Centar za kulturu koji s ponosom nosi ime Drago Britvić, a suorganizator programa bio je Hrvatski ra-dio, stalni pratitelj glazbenih događanja u zavičaju Drage Britvića.

Bilo je lijepo, uhu i srcu drago.Onda mir, samo mirRijeka, šuma, plavi svod i ti.

Svi za Dragu Britvića, večer uspomena i emocija: Tereza Kesovija, Dražen Žanko, Ksenija Erker, pjevačice s A–strane, Ana Androić Knežević i Lucija Jakelić, Stjepan Lach i Nina Kraljić

FOTO

BEG

OVI

Ć

64

D r a g u l j d o s a d a š n j e g i z v o đ a č k o g o p u s a m e đ u n a r o d n o p r i z n a t o g o r g u l j a š a P a v l a M a š i ć a

Vrhunac izvedbene prakseNa albumu povezan ciklus Umijeće fuge i koralni preludij Nun komm te kanonske varijacije na božićni napjev

Piše: Đurđa Otržan

M eđunarodno priznati i na-građivani or-guljaš Pavao Mašić ovim a l b u m o m

stavlja pravi dragulj na svoj dosa-dašnji izvođački opus za koji je već primio brojne nagrade za izvedbe Bacha, sedam Porina i dosad objav-ljena tri nosača zvuka. Dokazao se već višestruko, kao visokoupućeni i zainteresirani izvođač barokne glaz-be, koji u studenome 2017. objavlje-nim dvostrukim nosačem zvuka, na kojemu su snimljene skladbe Umijeća fuge uz koralni preludij Nun komm i kanonske va-rijacije na božićni na-pjev, doseže vrhunac izvedbene prakse. Na prvom je nosa-ču zvuka prvih devet skladbi glasovitoga BWV 1080. Drugi pak donosi daljnjih osam uz koralni preludij Nun komm’ der heiden Heiland i koralnu va-rijaciju Vom Himmel Hoch. Posebno je dojmljiv kraj nedovr-šene fuge na temu B–A–C–H, koja dje-luje kao da je majstor otišao nekim žurnim poslom od nas, ali će se ubrzo vratiti. Ned-vojbeno je Umijeće fuge jedno od najvažni-jih postignuća glazbene umjetnosti, i u Bachovu opusu i u povijesti glazbe uopće, a uz to i zanimljivo, s obzirom na okolnosti nastanka i kasnijeg ot-krivanja i predstavljanja javnosti. Pa-vao Mašić, kao orguljaš, čembalist i glazbeni teoretičar, stavlja sva svoja znanja na raspolaganje slušatelju, pa je popratna knjižica dobar vodič i za slušanje svakog stavka, jer Pa-vao Mašić daje iscrpna tumačenja karaktera djela i načina izvedbe. Uvodni tekst je pripremio Domen Marinčić, u prijevodu Pavla Maši-ća. Kako se ovo iznimno zahtjevno djelo rijetko izvodi, snimanje nosa-ča zvuka je logična, ali i nadasve naporna zadaća, koju je Mašić vrhunski opremio i izveo te to re-mek–djelo približio širem slušatelj-

stvu. Pavao Mašić svira na odličnim orguljama Wolfganga Eisenbartha iz 2011., u crkvi sv. Marka, u kojoj je stalni orguljaš od 1999. godine. Na predstavljanju nosača zvu-ka dr. Snježana Miklaušić–Ćeran predstavila je povijest izvedbe toga djela i recepcije Bacha u Hr-vatskoj, podsjetivši na iznimnost ovog djela, koje je Bach pisao u svojem zrelom razdoblju, netom prije smrti, sredinom 18. stoljeća. No izvesti zahtjevno i monumen-talno djelo samo je po sebi velika stvar, ali je neusporedivo bolje kad se pri takvoj izvedbi dogodi nešto novo, zanimljivo i blisko suvremenoj doživljajnosti. Tada izvedba počinje

živjeti vlastiti život.

Mašić je apsolvi-rao i izgradio svoj stil sviranja Bacho-vih djela, ali u ovom velikom pothvatu poznavanje mno-gostranosti novo-ga i odličnog instru-menta spojilo se na originalan način u neizbježnu kreaci-ju, s obzirom na to da Bach nije noti-rao upute detaljnije od nužnoga, no to ne znači da je svat-ko doseže. Upra-vo na tom planu djelo čeka svojega novog zvukovnog stvaratelja koji će ga shvatiti iznutra,

osmisliti i obojiti zadane strukture. Mašić svira tematski transparen-tno; sve linije dionica prate se čit-ko, no ono što očarava je kromat-sko bojenje zvukovnih prostornih dimenzija i ugođaja. Plohe raznih tonskih boja nižu se gotovo kao u projektivnoj geometriji, stvarajući kozmički uređen duhovni prostor, baš kao što Bachova glazba to tra-ži i, naravno, omogućuje komplek-san estetski doživljaj. Takva izved-ba približava Bacha našoj najnepo-srednijoj intimi, obogaćuje nas no-vom ljepotom i bliskošću s dobro uređenim temperiranim sustavom, koji nas uvijek zadivljuje. Vrhunski album, vrhunska izvedba, to više što je riječ o najtajnovitijem i naje-zoteričnijem glazbenom rukopisu baroka.

Pavao Mašić, orgulje

Johann Sebastian Bach: Die Kunst der Fuge

(dvostruki album)

Croatia Records

Antologijski primjerak antologijske hrvatske glazbe za klarinet

Glazba koja radujeSvjetski priznati hrvatski klarinetistički vir tuoz, Radovan Cavallin, snimio 11 hrvatskih djela za svoj instrument


H rvatski glazbenik sa stal-nom adresom na Gran Canariji, gdje je prvi klarinetist u Filharmonij-skom orkestru, Radovan Cavallin (Zagreb, 1969.)

nije čest gost u Zagrebu, ali u prosincu proš-le godine, kad je došao predstaviti svoj novi

nosač zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, ostvario je neprije-porno velik uspjeh. Predstavlja-nje CD–a održano je 29. prosin-ca 2017. u Hrvatskom društvu skladatelja. Program je vodila muzikologinja Jana Haluza, a o novom su nosaču zvuka govo-rili klarinetist Radovan Cavallin i skladatelj Antun Tomislav Ša-ban, ujedno i producent izdanja.

Radovan Cavallin, sin profeso-ra klarineta Giovannija Cavalli-na, prvog studenta u razredu Josipa Nochte na Muzičkoj aka-demiji u Zagrebu prije punih 60 godina, bio je svakako čudo od djeteta i već je u dobi od samo trinaest godina, kao najmlađi

student ikad, upisao studij klarineta na istoj ustanovi. Osobno ga se dobro sjećam jer je predmet Povijest glazbe slušao u mojem ra-zredu. Tada doista još dijete, razvio se Ra-dovan Cavallin, osobito nakon studija na Conservatoire Superieur de Musique u Pa-rizu, gdje je nakon zagrebačke diplome po-stigao i francusku diplomu, uvijek s najvišim ocjenama, u glazbenika svjetske klase. So-listički nastupi diljem svijeta, vođenje stotina majstorskih radionica, sudjelovanje u među-narodnim žirijima, osnivanje brojnih komor-nih ansambala i nadasve uspješan peda-goški rad, životopis su umjetnika koji je od-lučio živjeti na sunčanim obalama »Velikog otoka pasa«, na Gran Canariji, gdje je život očito udoban i ugodan, a uvjeti za rad vrlo dobri, što je i osobno potvrdio na predstav-

ljanju svojega novog nosača zvuka u Zagre-bu. Producent CD–a Antun Tomislav Šaban i za izdavača Fonart Petra Klein Šaban te za izdavača Aquarius Records Boris Horvat, objavili su Cavallinove interpretacije skladbi hrvatskih skladatelja Božidara Kunca, An-đelka Klobučara, Antuna Tomislava Šaba-na, Dubravka Detonija, Mihaela Paara, Emila Cossetta i Ante Grgina. CD naslovljen Hrvat-ska glazba za klarinet »11 per 1 in 1« uisti-nu i jest jedanaest točaka za jedno glazbalo na jednom albumu koji je krenuo u svijet kao odličan dokaz izvrsnog muziciranja i zanimlji-vog repertoara.

Već od prvog djela, Pastoralna fantazija Bo-židara Kunca, moguće je i slušno se uvjeriti u visoku tehničku spremnost klarinetista koji je nadasve precizan, ali i muzikalno izraža-jan. Kako je riječ o skladbama nastajalima od 1957. (Kuncova Pastoral Fantasy) do Šabano-vih Reminiscencija iz 2017. godine, uključujući Klobučarov Monolog iz 1979. Detonijevo djelo 11 per 1 in 1 iz 1983., Paarovu Little Christmas Fantasy iz 2011., Cossettove Obrate u Scher-zu iz 1976. i Grginov Capriccio No. 1 iz 1976., s bonus trackom Paarove Little Christmas Fan-tasy for Two, moguće je govoriti o određenom presjeku hrvatske glazbe za klarinet u raspo-nu od punih 60 godina, što obogaćuje sluša-teljevo iskustvo. Istovremeno tako sastavljen odabir zanimljiv je pedagoški presjek za mla-de klarinetiste koji tijekom studija obvezno mo-raju izvoditi i djela domaćih autora. Hrvatski se skladatelji pišući za klarinet solo, a Antun Tomislav Šaban u svoje dvije skladbe Elegija i rondo za klarinet uz pratnju klavira (pijanisti-ca Mia Elezović), vrlo vješto koriste tehničkim mogućnostima instrumenta u njegovu širo-kom rasponu zvuka i pjevnosti, ali i dokazu-ju svoja estetska uvjerenja, prisutna i u njiho-vim drugim ostvarenjima. U tom su pogledu zanimljive upravo Šabanove Reminiscencije na vlastite skladbe, budući da je Elegiju, me-ditativno snatrenje, i Rondo, ritmički razigra-nu minijaturu, skladao još 1988. godine kao srednjoškolac za samoga sebe kao vrlo pres-pektivnog klarinetista, a duhovito se »prisjeća« vlastite glazbe gotovo trideset godina nakon izvornih zapisa.

Od Kuncova pastoralnog ugođaja, preko Klobučarova smjelog monologa do Detoni-jevih hrabrih uzleta u nova zvukovna pod-ručja i Cossettovih foklorno intoniranih po-šalica, CD završava veselim »fantaziranjem« na temu »marširajućih svetaca«. U svakom slučaju, pohvale uglednom i virtuoznom in-terpretu i izdavačima. Neke su skladbe sni-mljene u Studiju 45, a snimatelj je bio Davor Bradač. Određen broj snimljen je u Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagre-bu, a ton–majstori su bili Alan Šnajder i Boži-dar Pandurić. Sjajno je likovno izdanje opre-mila Ana Nikolić Blaće, a s fotografije Bernar-da Doughtyja simpatično se smješka Rado-van Cavallin sa svojim posebno vrijednim in-strumentom u rukama. Svima koji vole zvuk i glazbu za klarinet zacijelo na radost!

Radovan Cavallin

11 per 1 in 1 Fonart/Aquarius Records

65

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

O s v r t n a k n j i g u P r e k i d a m š u t n j u M i r k a B o š n j a k a , b i v š e g d i r e k t o r a J u g o t o n a

Kako je politika diktirala strategiju diskografaKnjiga Mirka Bošnjaka u dva se poglavlja dotiče Jugotona, no autobiografski zapisi toga inicijalno novinara i publicista ipak imaju ponajviše veze s političkim događanjima od šezdesetih godina do danas


A utobiografsko os-tvarenje bivšeg di-rektora Jugotona Mirka Bošnjaka Prekidam šut-nju prva je prava

knjiga u nezvukovnom nakladničkom nizu Croatia Recordsa. Prije nave-denih ukoričenih bilješki, Croatia Re-cords objelodanio je knjigu Bijelo du-gme 1974.–1988., koju potpisuje više autora, a uredio ju je Hrvoje Markulj. No posrijedi je knjiga koja je ponajprije bila autohtoni dio našega ponajboljeg box–seta — remasterirane kolekci-je vinilnih albuma Bijelog dugmeta. Jedan od autora je Siniša Škarica, a Croatia Records nedavno je objavio prvi dio njegove trilogije Tvornica glaz-be, posvećene našoj najvećoj disko-grafskoj kući.

I knjiga Mirka Bošnjaka u dva se po-glavlja dotiče Jugotona, no autobio-grafski zapisi toga inicijalno novinara i publicista ipak imaju ponajviše veze s politikom. Odnosno, prvi put Mirko Bošnjak progovara o događajima ve-zanima uz Deklaraciju o nazivu i po-ložaju hrvatskoga književnog jezika, koji je Plenum DKH usvojio 1967., a on je odbio provesti odluku Izvršnog komiteta CK SKH da se Deklaraci-ja ne smije objaviti. Deklaracija je ipak objavljena u Telegramu koji je Bošnjak uređivao. Pritom su iskrsle mnoge du-bioze i nerazriješena jezična i politička pitanja. Mirko Bošnjak, koji je poslije ušao i u političke vode, daje odgovore na ta pitanja.

Dojam je, međutim, da su odgovori stigli barem dvadeset godina preka-sno, jer danas su akteri tih događa-nja (ako nisu preminuli) sasvim irele-vantni na društvenoj i političkoj sceni, a pitanje jezika je, nažalost, sve ma-nje bitno. Politička situacija se stubo-kom promijenila i šteta je što ti zapisi nisu publicirani potkraj osamdesetih, kad bi zacijelo izazvali veliku pozor-nost, a u osvit hrvatske države osvi-jetlili neke događaje iz prošlosti. Sto-ga su najzanimljiviji događaji opisani u poglavlju Nepoznato ili manje poznato o nekim zvijezdama Jugotona. Đorđe Balašević, Lepa Brena, Haris Džino-vić, Neda Ukraden, Mišo Kovač i Go-ran Bregović i dalje su velike zvijezde koje prepoznaju i najmlađe generaci-je (spomenemo li im Vlatka Pavletića,

Slavka Mihalića ili Duju Katića, samo će zabezeknuto gledati). Jasna Zlokić i dalje ima krug poklonika, a Johnny Štulić preselio se u legendu, odakle se povremeno javlja nesuvislim jadi-kovkama. Tomislav Ivčić i Vice Vukov (zanimljivo, obojica su bila saborski zastupnici), nažalost, nisu više među nama, no i priče o njima imaju šarma i zanimljivosti. Uostalom, njihove su pjesme evergreeni i prenose se na-raštajima. Poglavlje Jugoton opisu-je kako je postao direktorom diva iz Dubrave, a onda u kolopletu detalja opisuje na koji je način politika dikti-rala strategiju diskografske kuće i na koji način se on kao di-rektor opirao takvom dik-tatu koji bi trebao biti važ-niji od poslovnih rezultata. U poglavlju Mesnička uli-ca posebne dijelove dobi-li su Antun Vrdoljak (posli-je ima dio vezan uz Jugo-ton, u kojem Bošnjak isti-če da je u trenutku kad je njemu bilo teško, Vrdoljak jednostavno zanemario vraćanje velike usluge), Jure Kaštelan, Ivan Ku-šan i Slavko Šajber. Teš-ko, katkad i neprohodno štivo, puno rezignacije, zapravo ne otkriva stvar-nu važnost Mirka Bošnja-ka. Riječ je o nataloženoj gorčini koja je u jednom trenutku svakako trebala biti objavljena, no vjero-jatno bi snažniji biograf-ski kontekst od ove knji-ge napravio uzbudljivije štivo. Materi-jala za to uistinu ima napretek: na pri-mjer, Bošnjak je autor scenarija za film Veljka Bulajića Visoki napon, a objavio je i zbirku pripovijedaka za djecu Dar-ko i njegova samoupravna obitelj. Sve to danas uistinu djeluje anakrono, no knjiga ima i nekoliko stranica fotogra-fija i isječaka iz novina, pa to donekle dočarava duh toga prohujalog vreme-na. Uzgred, Bošnjak se pohvalio i re-alizacijom prvoga polusekularnog bo-žićnog albuma na ovim prostorima Christmas with Kićo.

Croatia Records ovom je knjigom po-kazao da uistinu može proširiti svoju izdavačku djelatnost knjiškim naslovi-ma vezanima uz glazbu. Svakako to širi horizonte o važnosti hrvatske i re-gionalne glazbe.

Z n a m e n i t i h r v a t s k i a u t o r i z a o r g u l j e n a a l b u m u i z v e d b i A n đ e l k a K l o b u č a r a

Kad skladatelj–orguljaš izvodi djela svojih kolegaDigitalizirana snimka albuma koji je još na vinilu umjetnik snimio u katedrali sv. Petra u Đakovu

Piše: Đurđa Otržan

U naslovu vrijednog ponov-nog izdanja, tj. u popisu zastupljenih skladatelja, ispisana su imena trojice uglednih hrvatskih auto-ra: Natka Devčića, Marka

Ruždjaka i Dubravka Detonija. Podnaslov glasi: Anđelko Klobučar izvodi djela hrvatskih skladatelja na orguljama u Đakovu. U godini u kojoj je Anđelko Klobučar preminuo, a or-gulje u katedrali sv. Petra u Đakovu obilježile osamdesetu obljetnicu rada, 2016., Croatia Records uz potporu Đakovačke nadbiskupi-je, potrudio se osuvremeniti snimku s gra-mofonske ploče, snimljenu u svibnju 1975., iz vremena kad su orgulje i orguljaš bili mladi i u punoj snazi. Prasta-ra rukotvorina

To iznimno izdanje ima i povi-jesnu vrijednost. U Hrvatskoj ima mnogo vrijednih orgulja, i na sjeveru zemlje i u prioba-lju, i njihova je karakteristika da nisu standardizirane kao, recimo, klavir Steinway, gdje se kvaliteta instrumenta rav-na prema očekivanim gaba-ritima. Svake su orgulje ru-kotvorina, prastara umjet-nost pneumatike, mehanike, akustike i dakako tehnike. Odraz su svojega graditelja i njegovih sposobnosti, a kad se spoje u vrhunski instru-ment, onda su i mogućnosti izvođenja mnogo veće. Tek tada dolaze do punog izra-žaja sonorne kvalitete instru-menta koje producira izvo-đač. Orgulje đakovačke ka-tedrale su same po sebi vrijedan instrument, koje je Franjo Dugan svojedobno disponirao, pa je i logično da odabir skladbi počinje nje-govom famoznom Toccatom u g–molu. Me-đutim, valja se prisjetiti da je Klobučar kao učenik kompozicije kod Mile Cipre dobio ši-roko znanje, opću kulturu i umjetničke zasa-de kojima je sazdao svoj svjetonazor, skla-dateljski stil, ukus i tehniku. Jedan od najvaž-nijih skladatelja druge polovice prošlog sto-ljeća u Hrvatskoj stekao je s pravom punu pozornost glede svojega skladateljskog opusa koji je i brojan i raznovrstan, pa se pri-ređuju i tiskani materijali njegovih djela. No njegov ugled izvođača ovisi o tonskim zapi-sima koji se mogu preslušavati i nakon origi-nalnih izvedbi.

Klobučarova se širina proteže i na onaj dio koji je tradicionalno bio povjeren crkvi i or-guljaštvu za duhovne potrebe. A u to je Klo-

bučar unio bogatstvo svoje imaginacije i na-ročito improvizacijskog umijeća. Za nas koji smo ga imali prilike slušati i u đakovačkoj katedrali tih godina, i tijekom službovanja u zagrebačkoj katedrali, ovaj izbor skladbi na reprintu iz 1975. donosi onaj svježi i moćni zvuk kojim bi Klobučar očarao sve prisutne i demonstrirajući potencijal instrumenta od gotovo šest tisuća svirala, postizao zadivlju-juće i nezaboravne efekte. Nosač zvuka do-nosi izbor skladbi koji pokazuje Klobučarov vrhunski ukus i poznavanje tadašnje glazbe-ne scene i njezinih mogućnosti. Istovreme-no pazeći na generacijsku zastupljenost, za svakoga odabranog skladatelja pronađen je onaj najbolji i najuspjeliji pokazatelj nje-gova odnosa prema orguljama. Prva tri Ne-stora orguljske prakse u Hrvatskoj (Dugan,

Lučić i Vidaković) sklada-la su još s velikim povje-renjem u polifoniju i kon-trapunktalna umijeća, ali iz toga znati naći put k novim preobražajima, to se u četvrtoj skladbi, Klo-bučarovoj Drugoj sonati iz 1968., najbolje osjeća. Prava sonata u tri barokna kontrastna stavka govo-ri novim jezikom, jezikom nijansi u koloritu, dinami-ci (orgulje imaju moguć-nost crescenda i decres-cenda), raznolikoj gradbe-noj strukturi koja po sve-mu pripada novom dobu. Kao most prema Vitae ar-bor Marka Ruždjaka, Res sonora Natka Devčića i Grafici Dubravka Detoni-ja, ova je sonata (mogla je biti isto tako i Prva) i tumač i prevoditelj onoga što se dogodilo s prijašnjim or-guljskim jezikom, a što se

otvorilo novo u traganjima u zvuku (naroči-to Devčić), a što se izmjestilo u odnosu au-tor–izvođač (Detoni). Jer i Klobučarova Dru-ga sonata i Detonijeva Grafika napisane su iste godine, dok su Ruždjak i Devčić skladali svoje orguljske partiture 1971. i 1972. Ta ta-koreći još svježa djela, Klobučar je tri godine poslije uvrstio u ovaj odabir, s punim povje-renjem u svoju prosudbu koja je, eto, izdr-žala nepoljuljana sve do danas, gotovo pola stoljeća poslije. Osim kao skladatelj, Anđel-ko Klobučar ovdje predstavlja svoju bogatu moć interpretacije orguljske glazbe drugih autora pa se može očekivati da će se ovaj tonski zapis još dugo smatrati antologijskim i uzornim za sve njegove učenike i nasljedni-ke orguljske prakse. Ljepota orgulja, vrhun-ska djela i vrhunska interpretacija krase ovaj reprezentativni primjer hrvatske glazbe koji s ponosom možemo pokazati svijetu.

Mirko Bošnjak

Prekidam šutnju (knjiga) Croatia Records

Anđelko Klobučar, orgulje

F. Dugan, F. Lučić, A. Vidaković, A. Klobučar, N. Devčić, M. Ruždjak i D. Detoni

(digitalni reprint iz 1975.)

Croatia Records

66

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.Chui i Jazz orkestar HRT–a objavili CD koji je u sve tri jazz kategorije nominiran za Porin

Savršen uzajamni skladU Will I Ever See You Again dobili smo veličanstvenu skladbu koja je, ne samo odličnom temom nego i aranžmanom, narasla i otvorila prostor solistima za koje su aranžmani pisani

Piše: Saša Drach

S jajan zajednički projekt Jazz orkestra HRT–a i sa-stava Chui, koji je počeo u proljeće 2017. s dva rasprodana koncerta u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, okrunjen je dvostrukim albumom koji je obilježio godinu. To nije samo projekt koji je prepoznala publika — album se,

naime, odlično prodaje — nego i kritika, koja ga je pozicionirala u sam vrh prošlogodišnje produkcije. Nakon toga mnoge nije izne-nadilo što je album Chui ovu glazbu u trci za Porina nominiran za

najbolji jazz album, a skladba Punch Tonyja Starešinića no-minirana je za najbolju izvedbu i najbolju jazz skladbu. Projekt je pokrenuo sadašnji voditelj i dirigent Orkestra Andreas Marinello koji ima sluha za su-vremena događanja, pa je ne samo uspio dva dana zaredom napuniti Dvoranu Gorgona, nego tijekom godine održati još nekoliko zapaženih i sjajno posjećenih koncerata. Stareši-nićeve i Dobranićeve skladbe fantastično su aranžirali Mari-nello, Miron Hauser (trombonist Orkestra) i Joe Kaplowitz (klavi-rist i tubist Orkestra), ostavljajući puno prostora solo dionicama članovima orkestra, čak i na velikoj morskoj školjci koju svira Kaplowitz.

Album pršti od snage orkestra koji je dao čudesan vjetar u jedra i inače sjajnom Chuiju, sastavu koji se nezaustavljivo penje na do-maćoj sceni, osvaja sve više publike, nastupa na velikim festivalima (INmusic i Dimensions) i skuplja snagu za, nadajmo se, proboj na europsku i svjetsku scenu.

Osim što ima zlata vrijedan bonus, pjesmu Tebi putujem (Stareši-nićeva glazba na riječi Željke Veverec), na kojoj se cijelom ugođa-ju izvedbeno izvrsno prilagodila Josipa Lisac, taj raskošni, gotovo sat i pol dugi CD obiluje bravuroznim solo točkama. Izvedba sklad-be Will I Ever See You Again (koju uz Starešinića potpisuju članovi Chuija: saksofonist Vojkan Jocić i bubnjar Janko Novoselić) poka-zuje dosege aranžerskog posla, koliko daleko može otići aranžman (Kaplowitz) kad je u pitanju jazz i big bend, kao i virtuoznost solista.

Tako smo dobili veličanstvenu skladbu koja je, ne samo odličnom temom nego i aranžmanom, narasla i otvorila prostor solistima za koje su aranžmani pisani. Gitara Elvisa Penave i truba Aleksandra Gečeka, koje uokviruju taj aranžman, dobile su dostojnu minutažu i priliku da ostvare savršen uzajamni sklad.

Zanemarimo li žalopojke dušebrižnika koji se pitaju je li ovo i dalje jazz ili nije, i prihvatimo li novo vrijeme koje unosi nužne promjene u ustaljene navike i ukuse, u kojem se žanrovi neprestano isprepli-ću i dopunju, čini se da su ovim albumom profitirali i jazz i ono što se naziva suvremenom klupskom glazbom. Jer kako je vidljivo, pa i mjerljivo prodanim albumima i posjećenošću koncerata, osim glaz-be, tom sretnom simbiozom očito je najviše profitirala — publika!

Prvi album dubrovačkoga jazz saksofonista, f laut ista i skladatel ja Ivana Bonačića

Skladateljska zrelost mladog autoraBonačić smisleno priča svoju priču, prenosi nam svoje maštarije, snove, razmišljanja o životu, emotivna stanja koja je dočarao prikazom mitskog bića Krakena

Piše: Davor Hrvoj

A lbum Kraken donosi šest skladbi dubro-vačkoga jazz glazbenika Ivana Bonačića. Iako se radi o mladom glazbeniku koji je tek prije tri godine diplomirao na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu, Bo-načić je svojim prvim diskografskim izda-

njem pokazao zavidnu zrelost. Dojmljiv je kao tenor–saksofo-nist, sopran–saksofonist i flautist, ali i kao autor glazbe. Naime, za razliku od mnogih mladih glazbenika koji u svojem prvom

predstavljanju javnosti izga-raju od želje da predstave sve što su ikad naučili, on je potisnuo ego, posvetio se stvaranju glazbe koja najbo-lje ocrtava njegov karakter i napisao niz stilski ujednače-nih skladbi na koje možemo gledati kao na zaokruženu cjelinu, odlomke iste priče.

Cijelim albumom Bonačić nam priča svoju priču, pre-nosi svoje maštarije, snove, razmišljanja o životu, emo-tivna stanja koja je dočarao prikazom mitskog bića Kra-kena. Primjerice, tri skladbe kojima počinje album: Sha-dow In The Abys, Emergen-ce i Benevolent Dreams, za-pravo su stavci suite Kra-ken. Kao dijelovi veće glaz-bene cjeline, nadovezu-

ju se ostale: Your Eyes In The Sunrise, Vague Truth i Raven’s Dilemma. Afinitete prema suvremenom, ali i orkestralnom pri-stupu koji se osjeća u njegovoj glazbi, kao i iskustvo, stekao je učeći od uglednika jazza, i svirajući s njima, među ostalima s Karlheinzom Miklinom, Carlom Bley, Steveom Swallowom, Edom Neumeisterom i Michaelom Abeneom.

Studijske snimke skladbi što ih je ostvario prije godinu dana zapravo su dokument izvedbi uživo, bez nasnimavanja i puno postprodukcijskih intervencija, onako kako se odigravaju na koncertima.

To je moguće ostvariti samo ako se pripreme idealni uvjeti, ne samo tehnički: ako je sastav dobro uigran, ako se radi o vr-hunskim i iskusnim glazbenicima koji su se često okušavali u takvim situacijama, ako su svi predani ostvarenju istog cilja te ako među članovima vlada prijateljstvo i povjerenje. Poticaj-no okružje za tumačenje vlastitih zamisli ostvario je uz gitari-sta Pippa Corvina (Filip Gavranović), orguljaša Viktora Lipića i bubnjara Adriana Bernobića, odreda nenametljive, ali iskusne glazbenike koji su sjajno interpretirali njegove zamisli i svojim solima obogatili njegova djela. Uz njih, izvedbe su se razvijale postupno i smireno, bez agresivnosti i nepotrebnih ekstrava-gancija, logično i smisleno; potrajale su neuobičajeno dugo, a trajanje cijelog albuma prikladno je za objavljivanje na vinilu, što će se uskoro ostvariti.

Chui i Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije

Chui ovu glazbu Dancing Bear/HRT

Ivan Bonačić

KrakenGeenger Records

Još jedan dokaz da dobrog pop–rocka u Hrvatskoj ne nedostaje

Crveni album sa stavomVrhunske tehničke mogućnosti upotpunjene toplom bojom glasa iz koje vrišti sirovi rock’n’roll — obilježje je benda Markiz

Piše: Maja Trstenjak

D obrog pop–roc-ka u Hrvatskoj ne nedostaje. Za to je zaslužan i Mar-kiz koji predstavlja najcrveniji album

dosad. U središtu je Ines Mlinarić koja i dalje oduševljava vokalnim sposob-nostima. Tehničke mogućnosti upot-punjene su toplom bojom glasa iz koje vrišti opasan, sirovi rock’n’roll duh.

Od sedam pjesama, većina se publici uvukla pod kožu i prije izlaska fizičkog izdanja. U pravilu su ljubavne tematike, kroz koje se provlači oštra socijalna te-matika. Vole ih radijski eteri, pogotovo pjesmu Sve što sada želim, čiji hitoid-ni karakter veoma oprezno koketira s distorzijama, dok se u pozadini skriva veliki potencijal bogatih orkestracija. Kad bi se ta pjesma produkcijski dotje-rala, bilo bi to jedno od najboljih pop–rock ostvarenja unatrag nekoliko godi-na na domaćoj glazbenoj sceni.

Rokerska i ziheraška Da da da pret-hodi dragulju albuma, pjesmi Preda-ja. Uz gostovanje Mirele Priselac Remi, suprotstavljena su dva snažna ženska

karaktera, prema kojima slušatelj nika-ko ne može ostati ravnodušan. Zahti-jeva nekoliko slušanja da bi se ugrabio pravi doživljaj, a gitarska solaža je še-ćer na kraju. U akustičnoj maniri zatva-raju još jedno poglavlje karijere i daju naslutiti kako je uspješno počelo novo poglavlje njihova rada. Pitanje je tre-nutka kada će naglo buknuti plamen jer, premda su već niz godina na sceni, ovaj album zvuči kao početak uzlazne putanje s koje nikako ne smiju skretati.

67

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Bow vs Plectrum with strings of Zagreb Philharmonic Orchestra

Strings OnlyAquarius Records

Pojava dueta Filipa No-vosela i Tihomira Hoj-saka na hrvatskoj je, ne samo jazz, sceni bila veliko osvježenje. Originalna kombinacija Novoselove tambure i Hojsakova kontrabasa učinila ih je poželjnim gostima po klubovima i festivalima, a prvi jazz

album koji su objavili 2016., Bow vs Plectrum, bio je u vrhu godišnjih lista. Poigravajući se folk motivima naših i regionalnih tradicionala, obojica jazzisti po vokaciji i sviračkom isku-stvu, snimili su začudan, dopadljiv album. Uslijedili su koncerti i turneje, pa i po inozem-stvu. Počeli su stjecati sve više publike, svirati sa sve više jakih i priznatih imena, kao što su Vlatko Stefanovski, Theodosii Spassov, Ma-tija Dedić, Žan Tetičković, Tamburaški orke-star HRT–a, Gibonni… te došli i do suradnje s gudačima Zagrebačke filharmonije, pred-vođenima dirigentom Igorom Tatarevićem, ali i s producentima Krešimirom Seletkovi-ćem i Filipom Vidovićem.

Zov velikog orkestra poprilično ih je izma-knuo od prijašnje džezističke oštrice, iako su u aranžmanima vlastitih skladbi uspjeli oču-vati dobar dio njima prethodno svojstvene di-namike i uzbuđenja (unatoč jatu violina i dru-gih gudača). To postaje odviše mekano i ra-zvučeno na skladbama Dalmatian Sunrise, Eleno kerko, Eleno te Bow vs Plectrum s Ko-mornim zborom Ivan Filipović, no i to je jedan od mogućih smjerova kojim se može nasta-viti. Ipak, izrazito ritmizirana Balkanika, Hard Times sa sjajnim basovskim uvodom, duho-vito aranžiran Kit Blues, Blue Blouse Blues kojim odjekuje slavonski bećarac i, kao bo-nus, duet Wanna Jam?, i dalje su skladbe na kojima pokazuju čvrstinu, virtuoznost i veliku muzikalnost. (Saša Drach)

Vanja Lisak Quartet

Live! — Swing Party 4Geenger Records

Legendarni pijanist Va-nja Lisak ispisao je važ-ne stranice povijesti hrvatskoga jazza. Sa svojim je kvartetom, osnovanim potkraj se-damdesetih godina 20. stoljeća, bio zaštit-ni znak zagrebačkog jazza. Sa stalnim ga-žama, najprije utorkom

u Lapidariju (kad je Boško Petrović u istom prostoru nastupao četvrtkom i petkom), a potom svakog četvrtka od 1980. do 1984.

u klubu Podroom, u Mesničkoj, te pune dvi-je godine svakoga tjedna u Videoklubu u Ilici 42, Lisak je bio sinomim za opuštenu, veselu swing svirku kojoj nikad nije nedostajalo svi-račkih ekshibicija.

Ovaj album, na ideju producenta Berisla-va Jankovića, uspio je objaviti spašene dvi-je povijesne snimke sastava (Lisak — klavir, Vladimir Bolčević — klarinet, Zvonimir Makar — kontrabas i Vladimir Vuković — bubanj). Prvi dio obuhvaća snimku koncerta iz Lapi-darija, u kojemu je Kvartet nastupio 1982. na Jazz Fairu, a drugi snimku koncerta održa-nog 1985. na Jazz festivalu na Bledu. Iako album većinom pokrivaju rani jazz&swing standardi Fatsa Wallera, Ellingtona i drugih, posebno su važne snimke »naših« skladbi: Kapljice kiše N. Grčevića i dvije Vanje Lisaka: Gjula i posebno Podroom Blues. Taj opori blues, s teškim Lisakovim solo uvodom i ču-desnim proplamsajima Bolčevićeva klarine-ta posvećen je nezaboravnom vremenu koje je taj sastav proveo u gornjogradskom klu-bu, nedugo ponovno otvorenim kao Kulturni centar Mesnička koji vodi jazz bubnjar Borko Rupena. U njemu se ponovo svira sjajan jazz.

Posebnu draž CD–u daju fotografije na ovit-ku našeg vrsnog jazz fotografa Damila Ka-logjere koji je u Podroomu 1980., kao sred-njoškolac, imao svoju prvu izložbu jazz foto-grafija. (Saša Drach)

Pavle Miljenović

Begin.Croatia Records

Prvi samostalni album zagrebačkog jazz gi-tarista Pavla Miljeno-vića (naslova Početak, s točkom na kraju) čini se kao da nije mogao biti bolji. Dugogodišnji stameni sideman (od-lična je bila njegova svirka na Porinom na-građenom CD–u Spri-

tual Market Vedrana Ružića) prvi se put po-stavio i u ulogu vođe sastava i autora svih skladbi. Njegov kvintet čine sjajni glazbenici s kojima je puno puta svirao u raznim posta-vama. Svi oni, od stamenog Zvonimira Še-staka na basu, uvijek decentnog i odmjere-nog Borka Rupene na bubnjevima (njih dvo-jica savršeno funkcioniraju kao ritmička pod-loga), preko jednog od naših najboljih jazz klavijaturista, kronično nedovoljno eksponi-ranog Hrvoja Gallera, sve do saksofonista Marija Bočića koji je napravio čudesan isko-rak. Nema na ovom albumu ekshibicija, svi su odreda vrsni i iskusni glazbenici, koji kao da su se koncentrirali na atmosferu i ujedna-čavanje glazbenih slika koje se lijepo preta-paju iz skladbe u skladbu. Miljenovićeva gi-tara tako je lijepo tonom usklađena s Boči-ćevim saksofonom i Gallerovim klavirom da se svi logično i gotovo neprimjetno izmjenju-

ju u ulogama solista, tvoreći lijepu, melodijski pjevnu cjelinu. Ovaj jazz album sasvim suvre-menog, modernog izraza (s izvrsnim poprat-nim tekstom Nikice Gilića) ni u jednom tre-nutku ne nastoji biti agresivan, no rado ćemo ga poslušati vrlo pažljivo, da osluhnemo sve te tananosti oko kojih se ekipa potrudila (kao gitaristički izlet prema rocku i možda noiseu na skladbi Into the Wild). Jednako tako, isti taj album možemo pustiti i da svira u poza-dini, kao kulisa neke divne atmosfere u kojoj imamo dojam da bi ta glazba mogla svirati puno puta zaredom a da nam i dalje bude vrlo zanimljiva. (Saša Drach)

Jan Pele Ivelić

DalMotionCantus d.o.o.

DalMotion je prvi au-torski album splitskog bubnjara i skladate-lja Jana Pelea Ivelića, koji se na ovaj pothvat odlučio jednog ljetnog dana 2013. godine, iščekujući svoju prvu kćer — Margitu, a na-kon intenzivnog sluša-nja Roberta Glaspera.

Ivelića zanima suvremeni jazz, a da nam po-mogne, za svaku skladbu navodi svoje uzo-re: Christiana Scotta, Johna Scofielda, Jo-shuu Redmana, Ambrosea Akinmusirea, Davea Hollanda, Glaspera i Donnyja McCa-slina. Kako navodi u popratnom tekstu, uve-like ga je u tom poslu osokolio naš ponajbolji pijanist Matija Dedić koji je, nakon što je čuo da je nastala prva skladba Mr. C.S.I, na ne-viđeno pristao surađivati na albumu. Na kra-ju je Dedić s Ivelićem snimio tri skladbe, dok se na ostalima na klaviru pojavljuje sjajni slo-venski pijanist Marko Črnčec, inače na pri-vremenom radu u New Yorku. Iveliću su se u ritam–sekciji pridružili poetični riječki kon-trabasist Luka Veselinović, dok ostatak sa-stava varira, ovisno o tome jesu li se udružili u kvintet ili sekstet. Izmjenjuju se saksofonist Lenart Bečić, trubači Branko Sterpin i Jo-nathan Powell, gitarist Miro Alduk, vibrafonist Justefan i bas–gitarist Anthony Crawford.

Silina ove glazbe, oštre i nadahnute solo di-onice, ali i dueti, čine album zanimljivim. Tko-zna koji put pokazalo se da imamo izvrsne glazbenike i da se, kao u ovako sretnoj prilici, može dogoditi izuzetan album. Moćan je to amalgam energije, veličanstven spektar boja i mirisa modernoga jazza i lijepa oda njego-vim »superherojima«. (Saša Drach)

68

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

M u l t i m e d i j s k i p r o j e k t D a m i r a H a l i l i ć a H a l a — A t l a n t i s

Cjeloviti gitaristički udžbenik za sve generacijeKnjiga notnih zapisa s autorskim skladbama i dva DVD–a na kojima je čak tri i pol sata materijala


J edan od najcjenjenijih hrvatskih gitarista, Da-mir Halilić Hal, nakon niza zanimljivih albuma u kojima dominira nje-govo instrumentalistič-

ko, ali i autorsko umijeće realizirao je zanimljiv projekt — knjigu notnih zapisa s multimedijskim dodacima (dva DVD–a) Atlantis.

Širenje obzorja

Atlantis je namijenjen isključivo gitaristi-ma, a jedna od najzanimljivijih odredni-ca knjige su mnogi detalji koji su u svi-jet klasične gitare preneseni iz nekog drugog okružja. Posrijedi su elemen-ti tehnika sviranja srodnih instrumena-ta, odnosno razni drukčiji tipovi gitara: akustična (steel string guitar), električ-

na, 12–žičana itd. Iako su neke od tih gitara naizgled slične, riječ je o različitim instrumentima koji imaju drukčiju tehni-ku sviranja, svaka ima svoju povijest i svoje heroje.

Kod Hala je bio rijedak slučaj da je isto-vremeno počeo svirati i baviti se svim tim instrumentima, čemu treba dodati i mandolinu. Nakon puno iskustva, lo-gično je bilo da se malo zaigra, poku-šavajući tehniku jedne vrste gitara upo-trijebiti na drugoj. Na primjer, tradicio-nalnu američku skladbu Duelling Ba-njos poznatu iz filma Oslobađanje, gdje je odsvirana na bendžu i gitari, Hal svira na klasičnoj solo gitari. Mozartovu Tur-sku koračnicu svira tehnikom flapicking na akustičnoj gitari.

Otvoreni štimovi, tapping, perkusivne tehnike i drugi elementi tehnika srodnih instrumenata pojavljuju se u skladba-ma zapisanima u knjizi Atlantis, što će vjerojatno mnogim gitaristima željnim

novih znanja proširiti vidike.

S obzirom na zaokruženost projek-ta, možda bi ovo izdanje diskografske kuće Dancing Bear moglo naći mjesto u primjeni na satovima glazbenog od-goja. Hal o tome kaže:

Svijet klasične gitare

»Zbirka autorskih skladbi Atlantis pisa-na je u formi notnog zapisa za klasič-nu gitaru pa je samim tim primjenjiva u glazbenim školama. Međutim, knjiga obiluje sadržajima koji gitaristima kla-sične provenijencije otvaraju nove zani-mljive svjetove i proširuju horizonte na njima poznatom jeziku, jeziku klasič-ne gitare, dok ostalima knjiga omogu-ćuje ulazak u svijet klasične gitare i ra-znih tehnika sviranja koje će im sigurno biti od koristi, bilo da se bave jazzom, bluesom, rock–glazbom ili bilo kojom drugom glazbom. Dok sam kao klinac

učio klasičnu gitaru u glazbenoj školi, istovremeno je raslo moje zanimanje i za ostalu glazbu. Kupovao sam LP plo-če i skidao ono što mi je bilo zanimlji-vo. Želio sam razumjeti kako Paco De Lucia svira one brze picados pasaže, kako George Benson svira tehnikom flatpicking, kako blues gitaristi koriste bottleneck slide tehniku i otvorene »šti-move«, kako Van Halen, Beck i Clapton sviraju električnu gitaru itd. U to doba najjednostavnije bi mi bilo da sam sve to mogao naći na jeziku koji sam razu-mio, a to je notni zapis za klasičnu gita-ru, ali tada nije bilo puno izdanja u ta-kvom formatu. Na taj način uštedio bih zaista brojne sate skidanja i presluša-vanja, tako da Atlantis ide upravo u tom smjeru — da početnicima olakša razu-mijevanje; dakle, ako još nisu na razini da i odsviraju neke skladbe, bit će im si-gurno potpuno jasno kako je svaki de-talj odsviran. S druge strane, onima koji se bave klasičnom gitarom, ova knjiga

Damir Halilić Hal realizirao je zanimljiv projekt — knjigu notnih zapisa s multimedijskim dodacima

PRO

MO

69

bit će prava riznica zanimljivih detalja. Uza sve navedeno, želim istaknuti da je još jedan od ciljeva Atlantisa predsta-viti koncertnim gitaristima skladbe koje mogu uvrstiti i na svoj repertoar. Djela poput Mare Nostrum, Bura, Voda, Bre-la, Ruža i Dubrovnik pobuđuju izvrsne reakcije publike, a uz to mnoge imaju i tu hrvatsku komponentu jer se teme-lje na tradicijskoj glazbi iz raznih kraje-va Hrvatske pa pogotovo stranci burno reagiraju na te izvedbe«, kaže Hal.

Inovativni projekt

Upravo na tim izvedbama izrastao je i projekt Moć gitare/Guitar Power, a taj naziv je i podnaslov knjige Atlantis. Po-srijedi je program multimedijskog ka-raktera temeljenoga najvećim dijelom na Halovoj autorskoj glazbi. Posljed-njih nekoliko godina Hal je s koautorom projekta Igorom Modrićem, poznatim redateljem, koji je režirao više od 500 videospotova (svojedobno je bio i bas–gitarist riječkih punk bendova Protest i Mrtvi kanal, a svirao je i u Grču), bio an-gažiran na turnejama, nastupima i sni-manjima, od SAD–a do Londona, Ber-lina, Rima, Milana, Praga, Varšave itd., a priča se nastavlja predstojećom tur-nejom po SAD–u ove godine. Riječ je o alternativnoj koncepciji solističkog kon-certa koji u kontekstu multimedije i još nekoliko »začina« dobiva drugu dimen-ziju. Nastupi uključuju i videoprojekci-je, a struka ih je ocijenila inovativnima zbog niza detalja, kao što su sinkroni-ziranost audio i video komponente, pri-mjena prirodnog chorus efekta, žan-rovska raznolikost repertoara koji ima i svojevrsnu povijesnu dimenziju itd.

»Sinkroniziranost audio i video kom-ponente nastupa odnosi se na način izvedbe u kojoj slijedim signal iz moni-tora,« objašnjava Hal, »što omogućava da na projekcijskom platnu gledate vi-deospot koji se točno poklapa s onim što ja sviram uživo ili, primjerice, da na zaslonu vidite pjevača uz kojega ja uži-vo sviram itd. Efekt koji se na taj način dobije je zanimljiv pa me upravo glaz-benici često pitaju kako smo ostvarili tu sinkronizaciju, a stvar je vrlo jedno-stavna. To je kao kad bubnjar ima u slu-šalicama metronom; na početku čuje-te odbrojavanje, nakon čega počinjete svirati uz istovremeno pokretanje vide-oprojekcija. Naravno, ako niste uvjež-bani, to može dovesti do raspada siste-ma, posebno u slučajevima kad se ko-risti i zvuk s videosnimke. No s velikim brojem nastupa stekli smo potrebnu sigurnost i preciznost u izvedbi. Žan-rovska raznolikost repertoara, izmjena glazbala (najčešće se koriste klasična, akustična, 12–žičana gitara i mandoli-na) u kombinaciji s osmišljenim video-projekcijama utječu na promjenu zvuč-ne i vizualne kulise, što pridonosi dina-mici nastupa pa Moć gitare zaista od-lično prolazi kod publike, i u Hrvatskoj i u inozemstvu.«

U ponudi je uz notni zapis i tri i pol sata videomaterijala na popratnim DVD–ovima. Hal pojašnjava što se ondje nalazi:

»Kompletna videoprodukcija djelo je mojega najbližeg suradnika, redatelja Igora Modrića. Sadržaj popratnih video DVD–ova možemo podijeliti u dva dije-la. Prvi dio odnosi se na dvadeset vide-ospotova u kojima ja izvodim skladbe zapisane u knjizi. Mislio sam da bi bilo korisno imati jednostavnu videosnimku na kojoj sviram sva ta djela, da korisnici čuju i autorovu izvedbu. Međutim, kao i svaki kreativac, Igor Modrić se zaigrao i odlučio napraviti dva-deset različitih videos-potova. On je perfek-cionist i događa se da katkad ne mogu slije-diti njegovu videoviziju pa mi je bilo čudno kad

je tijekom snimanja inzistirao na nekim detaljima na koje ja inače ne bih obra-ćao pažnju. Na primjer, da nosim odje-ću koju je on birao u odnosu na pozadi-nu. Tako nešto nećete naći ni na inoze-mnim izdanjima. Taj dio nazvan je Ori-ginal recordings.

Drugi dio odnosi se na usporene snim-ke, na kojima se vidi svaki pomak pr-stiju i žica u sporijem tempu, tako da omogućava svladavanje skladbi čak i onima koji ne čitaju note. Pažljivo oda-branim kutovima snimanja s nekoliko kamera snimljen je svaki detalj. Taj dio nazvan je Slow Motion Examples.

Jedan DVD je klasični DVD za repro-dukciju u DVD playerima, a drugi je DATA DVD na kojem je isti sadržaj u HD rezoluciji, namijenjen korištenju na

osobnim računalima i drugim kom-patibilnim napravama (tableti, telefoni, smart TV i sl.).«

Tako opsežan videomaterijal snimljen je upravo zato da se baš svi mogu kori-stiti knjigom. Ona je rezultat Halova ra-zvojnog puta i dugogodišnjeg bavlje-nja pedagoškim radom. Cilj je bio da svaki detalj bude obrađen tako da svi-ma bude jasno kako nešto treba od-svirati, bez obzira na to ima li potreb-nu tehničku spremnost da odsvira te kompozicije.

Snaga volje

»Kad sam kao klinac prvi put čuo tremo-lo tehniku u Tarreginoj Sjećanje na Alham-bru na jednoj Segovi-jinoj ploči, naravno da

nisam znao kako se to svira, ali to mi je bilo tako uzbudljivo da sam se zai-sta potrudio i vrlo je rano počeo svirati. Bilo je to, između ostaloga, i zahvalju-jući pravilnoj procjeni profesora gitare koji me je usmjeravao tako da je prepo-znao tu psihološku komponentu koja vas vuče da savladate materijale iako još niste na određenoj tehničkoj razi-ni. Asturias, Capricho Arabe i La Cate-dral bili su kultni komadi koji malokoga ostavljaju ravnodušnim, pa iako u ranoj dobi najveći broj učenika nema izgra-đenu muzikalnost i zrelost potrebne za sofisticirane izvedbe takvih kompozici-ja, snaga volje da tehnički savladate ta-kve stvari je velika i rezultati ne izostaju; razvijate se u tehničkom i glazbenom kontekstu.

Isto je i s ostalom glazbom. Na jednoj kompilaciji Rolling Stonesa slušao sam njihove uspješnice Jumpin’ Jack Flash i Honky Tonk Woman pa iako sam već bio vješt u skidanju, nešto mi je nedo-stajalo da to zvuči kako treba. Posli-je sam došao do toga da te skladbe nisu odsvirane na standardnom, nego na otvorenom 'štimu', karakterističnom

za blues gitariste. Jer, kao što znamo, Stonesi su bili poklonici američkih blu-zera, od kojih je Keith Richards i poku-pio tehniku sviranja na otvorenim 'šti-movima'. Sva takva iskustva primijenio sam u vlastitim djelima kojih ima i u ovoj knjizi. Tako se npr. u skladbi Brela po-javljuje tremolo tehnika klasične gitare u kombinaciji s otvorenim 'štimom' ka-rakterističnim za blues glazbu, da bi re-zultat bio skladba s izraženim medite-ransko–dalmatinskim ugođajem. Svaki takav detalj kao što su otvoreni 'štimo-vi' jasno je prikazan u sklopu videoma-terijala, tako da čak i oni koji ne sviraju gitaru, gledajući snimku mogu 'prešti-mati' gitaru na neki od otvorenih 'šti-mova' koji se pojavljuju u knjizi«, zaklju-čuje Hal.

Damir Halilić Hal

Atlantis (knjiga + 2 CD–a) Dancing Bear

Udžbenik pojedinih tehnika sviranja gitare jedinstven

je glazbeni edukativni pothvat namijenjen glazbenicima s različitim stupnjem znanja, vještina i stilskih preferencija

Knjiga bi se mogla primjenjivati na satovima glazbenog odgoja i u glazbenim školama

70

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.G r u p a D r u g i n a č i n n a d r u g i n a č i n , u z Z d e n k u K o v a č i č e k k a o g o š ć u

Treći album u 42 godine Drugi način ispunio je želju i objavio solidan album koji, zapravo, ima sve što iskusan slušatelj može poželjeti


I prije nego što sadržaj novog ostvarenja Drugog načina dopre do slušatelja, album Zgubidan donosi kontekstua-lan paket činjenica za »zrnca uz kavu«. Ponajprije, to je tek

treći album benda u 42 godine (objavili su i četvrti 1993., kad su nanovo sni-mili pjesme sa singlova iz sedamdese-tih, ali to je ipak kompilacija). Bend se, doduše, redovito raspadao i nanovo okupljao s Brankom Požgajcem kao konstantom, no ako znamo da je po-sljednji regularni album objavljen prije 34 godine, onda je njihov diskografski put uistinu raritetan. Pa i Isus je uspio umrijeti i uskrsnuti prije nego što je Drugi način objavio novi album.

Drugo, na tržištu je ovaj album s druk-čijim ovitkom od inicijalnog. Na ovitku je osvanuo harlekin, zaštitni znak klu-ba Kulušić koji je napravio Danijel Že-želj. Kako on nije dao dopuštenje za korištenje toga lika, diskografska kuća Menart povukla je album i plasira-la ga na tržište s drugim ovitkom koji potpisuje Danijel Popović. Naposljet-ku, premda je album izvorno objavljen prošle godine, upravo su ga peripetije s ovitkom zakinule za pravu percepci-ju, pa sada s novim omotom ima i neki novi život.

Možda odluka da albume objavlju-ju kad svi zaborave na njih, i nije tako nelogična. Kad su 1975. objavili pr-vijenac Drugi način, taj je album od-mah stekao kultni status. Bivši člano-

vi negdašnjih Zlat-nih akorda napravi-li su novi bend koji je svoje instrume-talističko umijeće približio više publi-ci od npr. srodne Igle staklenih per-li ili Rock–mašine (poslije Pop–ma-šina) koji su kom-binirali simfo–rock s folk–tradicijom i protestnim i ljubav-nim tekstovima. S druge strane, u to doba rasli su kan-tautori koji su ople-menjivali estradu, poput Ibrice Jusi-ća i Buce i Srđana, što je također bilo srodno onome što radi Drugi način. Tako je Drugi način krenuo na drugi način i stekao dobre pozicije kod publike koja se nije pove-la za pastirskim tornadom zvanim Bi-jelo dugme.

Izvrstan prvijenac Drugog načina do-segao je kultni status, pa se sada prvo izdanje albuma u second hand sho-povima prodaje po 600 kuna. Nešto kasnije objavili su i svoj najveći hit Pro-đe jedan dan koji se u drugoj studij-skoj verziji nalazi na kompilaciji Drugi način, dok se live verzija nalazi kao bo-nus na recentnom izdanju Zgubidan. Među deset novih pjesama je i obrada instrumentala House Of The King, a koga drugoga negoli Jethro Tulla, ko-jem Drugi način mnogo duguje, oso-

bito zbog važne uloge flaute. Zapravo, cijeli je album u tom prog rock okružju, od ukrštavanja akustičnih i električnih gitara, flautističko–ba-roknog podražaja i kla-vijaturističke nadgrad-nje do hippie stihovlja (Htjela je proći ispod duge/pobjeći negdje daleko od tuge ili Sve-mira beskraj sagleda-ti okom/uhvatiti jeku sa četiri strane/pa u jed-nom času, zajedno sa tobom/proživjeti proš-lost u današnje dane). Dakle, sve ono što smo ikad mogli poželjeti od Drugog načina, to smo i dobili. Ipak, ima jedna bitna razlika od prijaš-

njih albuma. Produkcija koju potpisuju basist Božo Ilić Dugi i snimatelj Hrvo-je Prskalo uistinu djeluje mnogo dina-mičnije i standardnoj ponudi Drugog načina daje novu kvalitetu. Album je sniman pet godina, no to se ne osjeti, jednostavno bend ima vremena i oči-to ne želi sve i ne želi sad. Ili kako kaže jedna reklama: »Neiskusni samo gore od želje. Iskusni si želje sami ispune.«

Drugi način ispunio je želju i objavio solidan album koji, zapravo, ima sve što iskusan slušatelj može poželjeti: hit (Jedro za oluju), odličnu produkci-ju, live bonus, uglednu gošću (Zdenka Kovačiček) i iskren kontakt sa svojom, doduše sve malobrojnijom, publikom.

Hercegova glazba na digitalnim platformama

S redinom siječnja 2018. američka diskografska kuća Global Soul Records obja-vila je na iTunesu, Appleu, Spotifyu i nekim drugim digitalnim platformama al-

bum So Cosmopolitan na kojemu britanska jazz pjevačica i skladateljica Sally Night izvodi deset skladbi Krešimira Hercega za koje je sama napisala stihove na engleskom jeziku. Riječ je o glazbi Krešimira Hercega snimljenoj u Studiju Zvonimira Bajsića Hrvatske radio-televizije i objavljenoj na albumu Ples leptira (Butterfly Dance) koji je diskografska kuća Aquarius Records objavila 2010. godine. Za album So Cosmopolitan, u povodu njegove objave na mrežnim platformama, američki

nakladnik Global Sounds Records kaže da je uistinu kozmopolitski. Naime, svoje umjetničke vještine i iskustva stjecana na brojnim svjet-skim pozornicama u album su ugradila 34 glazbenika različitih narodnosti. Uz Jazz orkestar Hrvatske glazbene mladeži pod ravnanjem Sigija Feigla i solisticu Sally Night, u izvedbama Hercegovih swing & bossa nova skladbi sudjeluje i Gudački kvartet Rucner, Antonio Peter Soave na bandoneonu i harmonici, Ivana Bilić na vibrafonu, Bertl Mayer na usnoj harmonici i Marija Mlinar na harfi. Aran-žmane potpisuje Reinhard Summerer, ton–majstor je Luka Rojc, producenti Sally Night i Boris Ciglenečki, a Krešimir Herceg pojavljuje se

i u ulozi izvršnog producenta. U najavi albuma So Cosmopolitan Global Sounds Records ta-kođer ističe da je kozmopolitska ekipa uspjela napraviti »čudesan i vrlo originalan album«. Sally Night rođena je u Engleskoj, no živi i dje-luje u New Yorku, gdje je nedavno primljena u New York Singer Songwriter Circle te oci-jenjena četirima zvjezdicama za svoje jazz i blues snimke ostvarene u Europi i New Yorku u posljednjih deset godina. Nekoliko skladbi s albuma So Cosmopolitan objavila je i na svo-jim mrežnim stranicama na YouTubeu (http://youtube.com/NightSally) i ReverbeNationu (http://reverbnation.com/SallyNight), a isječci svih deset skladbi dostupni su na Apple Mu-sic Previewu (https://itunes.apple.com/be/album/so–cosmopolitan%20feat–hgm–jazz–orchestra–zagreb–croatia/1329077775). Nje-zin menadžment voljan je na zahtjev dostaviti poveznicu (link) za download skladbi ili poslati kompaktnu ploču (CD). Zahtjev se može po-slati elektroničkom poštom na e–adresu [email protected] ili na [email protected]. (Zvonimir Šeb)

Trad ic iona ln i pok lon CD – a s t ručne s lužbe Z AMP Hr vat skog d ruš t va sk ladate l j a

Raskoš Ženskih glasova HrvatskeNakon lanjske kompilacije s mladim talentima i kantautorima RockOffa, ove godine pozornost smo posvetili ženskim glasovima Hrvatske

Piše: ZAMP press

I za većine uspješnih pjesama stoje — žene. Bilo da je riječ o ženi kao inspiraciji ili muzi, bilo da je riječ o veličanstve-nom glasu ili instrumentu koji pjesmi daje krila ili da ne za-

boravimo izvorište: talentiranoj autorici koja je svoje iskustvo i talent pretoči-la u stihove i note. Nijanse desetaka emocija, različiti glazbeni žanrovi i glasovi koji su ih suradnjom oblikovali u velike pjesme: cilj kompilacije HDS ZAMP–a »Ženski glasovi Hrvatske 2018.« bio je predstaviti raskoš talena-ta naših članica, autorica koje u svoje

glazbene mreže hvataju čarobne trenutke i stvaraju pjesmaricu naših života. Ponekad to čine same, po-nekad u potpuno ženskom »timu«, ponekad surađu-jući s muškim kole-gama, koautorima, članovima benda ili gostujućim izvođačima. HDS ZAMP zahvaljuje svima koji su omogućili nastanak ove kompilacije. Najviše, naravno, damama (Alka Vuica, Anita Valo, Antonija Šola, Arjana Kunštek, Ines Prajo, Josipa Lisac, Lea Dekle-

va, Lidija Bajuk, Meri Cetinić, Meri Jaman, Mia Dimšić, Milana Vlaović, Mirela Prise-lac Remi, Nina Badrić, Sandra Sagena, Ta-mara Obrovac, Vesna Pisarović, Zsenka Gasparini i Željka Ve-verec) koje su svojim pjesmama pomogle u njezinu nastanku, kao

i onima čije će pjesme biti inspiracija za neka nova glazbena okupljanja. Jer dvanaest pjesama je tek mali dio neodoljivih ženskih glasova Hrvatske. Zbog svih njih, ponosni smo što daje-mo vrijednost glazbi.

Drugi način

Zgubidan Menart

Krešimir Herceg

So CosmopolitanGlobal Soul Records

71

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

N a k o n t r i v i n i l a s t i ž e d v o s t r u k i C D e d i c i j e p r e m a z a m i s l i r a d i j s k o g u r e d n i k a Z l a t k a Tu r k a l j a

Zimzeleno, a novoProjekt Zimzeleno, a novo pokrenut je 2015. kao akcija kojom će se povezivanjem važnih autora i interpreta iz prošlih razdoblja s današnjim glazbenim snagama predstaviti hrvatska glazbena kultura


N akon tri vinila iz edicije Zim-zeleno, a novo, objavljen je dvostruki CD sa svim snimkama koje objedinjuju skladbe domaćih izvođača iz šezdesetih, sedamdese-

tih i osamdesetih godina 20. stoljeća i odgo-varajuće covere koje izvode novi, perspektivni izvođači iz portfelja Croatia Recordsa. Edicija je nastala prema zamisli poznatoga radijskog glazbenog urednika Zlatka Turkalja i njegove emisije Music pub.

Projekt Zimzeleno, a novo pokrenut je 2015. godine kao akcija kojom će se povezivanjem važnih autora i interpreta iz prije navedenog razdoblja s današnjim glazbe-nim snagama predstaviti hr-vatska glazbena kultura.

Idejni plan bio je predstaviti i nove domaće glazbene sna-ge koje, bez obzira na svoj od-ličan rad i kvalitetu, teško do-laze do prostora u medijima, a tako i teže do publike.

Premda su sva tri vinila ima-la svoj promotivni put, sada se na jednom mjestu može i bo-lje sagledati važnost projek-ta. Za razliku od osamdese-tih, kad je mnoštvo izvođača posezalo sa starijim pjesma-ma da bi obogatilo svoj reper-toar, praksa u devedesetima uglavnom nije bila takva. Kako su prihodi od prodaje diskografskih izdanja padali, tako su i autori, ali i izdavači, potencirali autorski pri-stup. Standard prijašnjih nekoliko desetljeća tako je lagano zamro uz, zapravo, povreme-ne izuzetke.

Projekt Zlatka Turkalja zacijelo se počeo ra-zvijati još prije dva desetljeća, kad je objavljen album RVG / Music Pub Replugged, na ko-jem je dancerica Ella fantastično izvela obra-du pjesme O jednoj mladosti Josipe Lisac. Zanimljivo, tu je pjesmu na svojem prvijencu Epopeja uz originalnu interpretatoricu izvela i skupina Flyer koja se na projektu predstavlja obradom singla s prvijenca Haustora Radio.

Josipa Lisac na kompilaciji je zastupljena pje-smom Sreća, a korektan cover pjesme ima Antonela Doko. Zapravo, gotovo svih 18 pje-sama ima zanimljivo novo viđenje, a nekoliko njih uistinu mogu biti snažne odskočne da-ske za izvođače koje traže svoje mjesto pod suncem.

To se prije svega odnosi na akustični ženski duo The Blondes koji je inovativno obradio evergreen Novih fosila Šuti, moj dječače pla-vi te na jedan od tri ponajbolja uratka među obradama — sjajnu repercepciju naslovne pjesme prvog albuma Denis’n’Denis Čuvaj se. Nakon što su Gipss Program tvog kom-pjutera raznijeli gitarama, sad je i K.I.P. na svoj način pokazao zašto je autorstvo Davora Tolje na svjetskoj razini.

Ostali vrhunci su sjajna obrada pjesme Drage Mlinarca Negdje postoji netko u izvedbi Ga-tuza te intimna i istodobno vrhunska izved-ba klasika Kuća za ptice Gabi Novak u izved-bi Queen of Sabe. Zapravo, bilo bi zanimljivo čuti Gabi Novak u ulozi obrađivačice: pjesma

grupe Xenia Sasvim slučaj-no kao da je pisana za nju, premda ju je Vesna Vrande-čić sjajno otpjevala. Na ovom albumu grupa Bang Bang nije iznevjerila: njihova obra-da skladbi Sasvim slučajno daje novu dimenziju, za razli-ku od umrtvljene verzije pje-sme Svijet je moj koji u origi-nalu pjeva Radojka Šverko.

Od novajlija, vrlo dobru obra-du Zone sumraka grupe Film imaju makarske Rezerve, a Elvis Sršen Noa je u stilu Ma-rija Huljeva vrlo dobro ufan-kio Nedu Parnog valjka.

Možda bi najzanimljivija obrada bila Sama skupine Cacadou look u izvedbi Mije

Dimšić, da se pjesma razvija u stilu sjajnog početka, uz pratnju kontrabasa. Naknadna instrumetalizacija nije pomogla iz-vrsnom prvom dojmu.

Sad si tu, obradu standarda Drage Diklića od-lično su izvele Auguste, a Fluentes su donijeli zanimljivije čitanje Plavuše Kiće Slabinca.

I dok su gotovo sve pjesme solidno odabra-ne, u neke se stvari jednostavno ne smije di-rati, jer će svaki pokušaj biti osuđen na neu-spjeh. The A! su tako pokušali obraditi ever-green Miše Kovača Ostala si uvijek ista, no ta pjesma jednostavno će uvijek biti zimzelena, bez obzira na nove pokušaje.

Osim CD–ova s obradama, CD s originali-ma pokazuje, zapravo, da podsjećanje na kvalitativne vrhunce domaće pop–scene ni-kad neće biti uzaludan posao. Stoga je ovaj diskografski projekt u svojem vinilnom, CD download i stream izdanju uistinu putokaz za buduće slične reinterpretacije.

N o v i a l b u m S u n n y s i d e r s a n a k o n s a m o g o d i n u d a n a

Click Play iskazuje posvećenost bluesuAlbum Click Play zapravo je potpuni upgrade materijala s prvijenca — upravo ono što je i trebao napraviti bend koji je postavio dobre temelje objavljenim prvijencem prije šest godina


G odinu dana nakon za-n i m l j i v o g projekta 10 kartolina s daleke obale

koji je Boris Hrepić Hrepa s ak-tualnim bendom Sunnysiders posvetio svojem bivšem ben-du, blues četverac objavljuje novi album. Posrijedi je njihov drugi album kojim iskazuju po-svemašnju posvećenost blue-su, nakon prvijenca Licence to Blues iz 2011. Album obrada pjesama Daleke obale nastao je gotovo instantno. Objavljen je usred snimanja drugog njihova albuma na kojem se kreću teri-torijem koje su 10 kartolina s da-leke obale tek okrznule (blues) ili ga uopće nisu dotakle (engleski jezik).

Zajedničko tim albumima je izvr-stan glas pjevačice Ro Le, izne-nađujuće sugestivan glas Bori-sa Hrepića i instrumentalistička kompetencija cijelog benda.

Click Play zapravo je potpu-ni upgrade materijala s prvijen-ca — upravo ono što je i trebao napraviti bend koji je postavio dobre temelje objavljenim prvi-jencem prije šest godina. Sve je podignuto na višu razinu — pjesme su uvjerljivije i uzbudljivi-je, Hrepa sve svrsishodnije ko-risti vokal, tako da i u onim di-jelovima pjesama kad se Ro La ne čuje, prilično dobro zvuči, a sve je postavljeno na vrlo viso-ku razinu produkcijskim zahva-tima Mikija Noplinga i samog benda. Pjesma Delirium primjer je kako se odlični glavni sastoj-ci, dva glasa i dvije gitare, mogu odlično umiješati da bi se složila potentna i žestoka skladba koja će nesumnjivo postati koncertni favorit.

To znači da je bend vrlo široko postavio svoj sadržajni pristup, pa njihove blues interpretacije ne uključuju samo standardnu

južnjačku utjehu, nego u poje-dinim skladbama i žešći pristup gdje pršte rifovi. A da nemaju problema pokazati kako mogu reinterpretirati klasike žanra, do-kazuju i obrade pjesama B. B. Kinga Help The Poor i Jimi Hen-drix Experiencea Little Wing. I sve to na protočnom engle-skom jeziku, pa ne iznenađuje što su svojedobno i dobili licen-ciju za blues upravo u Memp-hisu, gdje su nastupali na me-đunarod-nom blues natjecanju.

Album je i dobro kon-cipiran, za-o k r u ž u j u ga poten-tne naslov-na pjesma i gospelom o b o j e n a zaključna Hand On My Shoul-der, u ko-jima Hre-pa i Ro La vješto slažu gla-sove; si-gurno je da obje skladbe mogu imati bezrezervnu radiofoničnu eksploataciju.

Doduše, vjerojatno na nekim drugim tržištima, ali Sunnysi-derse to ne treba brinuti. Očito više nije slučajno da u Hrvatskoj izvrstan album na engleskom jeziku ne treba biti tržišna za-preka, nego poželjna popudbi-na. Ove godine upravo na en-gleskom jeziku bilježimo sjajne albume skupina My Buddy Mo-ose i Jonathan, a Sunnysidersi također pripadaju tome uspješ-nom smjeru.

Ako se doda i efektan ovitak, koji potpisuju Hrepa i Ivan Kra-ljević, onda je ova priča prilič-no zaokružena, a Sunnysidersi svakako mogu stameno hoda-ti na sunčanoj strani ulice gdje suvereno vladaju.

Razni izvođači

Zimzeleno, a novo Croatia Records

Sunnysiders

Click Play Spona

72

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

Sol Invictus najcjelovitiji je samostalni rad Jurice Popovića i očit putokaz u kojem smjeru može ponajviše pružiti

Ugodno iznenađenje svestranog umjetnikaNitko ovdje nije uspio glazbu kakvu su stvarali Enigma ili Gregorian uspješno transponirati u ovdašnje glazbeno tkivo. Jurici Popoviću to je pošlo za rukom


T reći samostalni, a drugi instrumentalni album Jurice Popovi-ća još je jedno ugod-no iznenađenje koje priređuje taj svestrani

umjetnik: premda je i dalje najpoznatiji kao muška snaga već odavno neak-tivne skupine Gracia, Jurica objavljuje i knjige, bavi se slikanjem i umjetničke preokupacije iskazuje različitim inter-pretativnim alatima. Glazba je, daka-ko, na prvome mjestu, a u kategoriji

instrumentalističkih albuma, autor i gita-rist Trotakt projekta/Gracije iskazao se prvijencem Lunar. Vr-san instrumentalistički album tek je naznačio njegove preokupacije, a jedna od njih svakako je stvaranje glazbe koja bi podjednako mo-gla funkcionirati kao soundtrack, ali i kao meditativna glazba koja se može raznoliko primijeniti, uglavnom za relaksaciju.

Takav tip glazbe koji su promicali diskografski projekti vezani uz tren-dseterske ugostitelj-ske objekte, kao što su Buddha bar, cafe Del Mar, hotel Costes i drugi, redovito se publicira i na našem tržištu, no produciraju je nadareni au-tori za ciljana tržišta. Najveći uspjeh u takvom žanru ostvarili su Zorko Opa-čić i Miro Tešević, gitarist i basist grupe Fit koji su pod imenom Cyberfit objavi-

li skladbu Pojo Pojo na jednoj od kompilacija Cafe del Mar.

Jurica Popović je prvi autor iz estradnog mi-ljea koji je zaronio u ta-kvu glazbu. Premda se na albumu Lunar mo-glo nazreti nešto od ta-kvog pristupa, rezultat je uistinu iznenađujući. Nisu posrijedi samo in-strumentali, u mnogim pjesmama sintetizira-no je zborsko pjevanje i takva primijenjena mo-numentalnost svakako je svojevrstan novum. Naime, nitko ovdje nije uspio glazbu kakvu su stvarali Enigma ili Gre-

gorian uspješno transponirati u ovdaš-nje glazbeno tkivo.

Jurici Popoviću to je, eto, pošlo za ru-kom. No takve pjesme tek su dio pri-če: druge su prilično dobro zaokružena easy listening intermezza za odrasle, a izdvaja se i pjesma s aromom francu-

skih napjeva Provence a la France s dojmljivim recitalom Irene Bočkaj.

Možda je jedini nedostatak albuma preveliko isticanje saksofona u poje-dinim skladbama, što rezultira poma-lo arhaičnim pristupom koji je popula-rizirao Kenny G. Da se saksofon u tim skladbama toliko ne ističe, sigurno bi pjesme imale i snažniji impact.

Sol Invictus može imati višestruku pri-mjenu; sigurno je i da pojedine pjesme mogu odlično funkcionirati i kao glaz-bena podloga za raznovrsne vizualne sadržaje, od tematskih videozapisa na-mijenjenih poslovnim konferencijama do dokumentarnih filmova.

Štoviše, pjesme s ovog albuma mogle bi zaživjeti i da se ne zna tko je autor. Upravo bi odluka Jurice Popovića, da se besplatno pristupa preslušavanju albuma na internetu, mogla pospješi-ti samostalnu putanju pojedinih pjesa-ma. S druge strane, Sol Invictus njegov je najcjelovitiji samostalni rad i očit pu-tokaz u kojem smjeru može ponajviše pružiti.

N o v i a l b u m F l y e r a n a k o n d e s e t g o d i n a s t a n k e

Bend u vrhu hrvatske pop–scene Flyer je objavio treći album, nazvavši ga jednostavno 3 i na njemu je skupio rasute pjesme, dosnimio neke nove, zapakirao u šareni artikl i krenuo u novu diskografsku pustolovinu


Z agrebačka pop–sku-pina prije dvanaest godina realizirala je je-dan od najdojmljivijih prvijenaca s domaće pop–scene, album

Epopeja, koja je s niskom skladbi koje su objedinjavale hit–potencijal i izvrstan autorski rukopis Marka Kovača najav-ljivala sjajnu karijeru i bend koji može postati relevantan barem poput Jinxa u toj kategoriji. Nažalost, to se nije do-godilo. Vjerojatno opijeni mnogim hva-lospjevima, članovi benda realizirali su dvije godine nakon toga album koji je

produkcijski mnogo dorađeniji, ali očito je sva nadgradnja išla u tom smjeru, pa je skladateljska inspira-cija malo zapela.

I onda je Flyer ne-stao. Tu i tamo bi objavio neki singl koji ipak nije uspio dose-gnuti kvalitetu sklad-bi s prvijenca, prem-da je bilo očito da bend ipak razvija svoj izraz. I tako de-set godina. Flyer je objavio treći album, nazvavši ga jedno-stavno 3 i na nje-mu je skupio rasu-te pjesme, dosnimio neke nove, zapakirao u šareni artikl i krenuo u novu diskografsku pustolovi-nu. Pop–izričaj ovaj put nije opterećen studijskim zahvatima i očito je da po-vratak Flyera ima dvostruki efekt: razo-

čaravajući dojam nakon prosječnog albuma Ilu-zija nakon deset godina je zaboravljen, a s ovim albumom napravljen je i neki novi početak.

Flyer i dalje ima one naj-bolje sastojke — vrlo do-bar pop–rukopis Mar-ka Kovača, senzualan glas Petre Kožar i odlič-no aranžirane sklabe. U redu, album nema onu snagu i poletnost prvi-jenca, no da je 3 prvi al-bum skupine, svakako bi valjalo obratiti pozornost na njega.

Naime, za razliku od ve-likog dijela pop–produk-

cije, skladbe s ovog albu-ma imat će mnogo dulji vijek trajanja; nisu to instantne poskočice namijenje-ne formatiranim radijskim postajama. Pjesme kao što su Ruke, Pjesma za dvoje ili Sve je u redu sastojci su pop–

koktela koji se može višestruko ispijati bez ikakvih posljedica. Osim toga, kao bonus skladba, album sadrži obradu pjesme Radio s nastupnog albuma Haustora. Kao i u slučaju sjajne obra-de pjesme O jednoj mladosti Josipe Li-sac s njihova nastupnog albuma, i tu se Flyer pokazuje kao kolektiv koji može usisati smisao pjesme, a onda ponudi-ti donekle drukčije viđenje koje će imati njihov stilski pečat.

Zanimljivo je da kompaktnost albuma nije narušena vremenskim protokom i objavljivanjem različitih singlova. No na kraju albuma su dvije skladbe br-žeg tempa — Inspiracija i Sretno izgu-bljen, koje se ponajviše izdvajaju. Pitki pop tu se prilično uzburkava i takav stil benda donosi adrenalin koji Flyeru oči-to odgovara.

3 je album koji slijedi Epopeju, no šte-ta što nije objavljen prije deset godi-na. Ali to mu je i najveća mana; album pokazuje da je Flyer bend koji u svim elementima pripada vrhu hrvatske pop–scene.

Osim što su idealna glazba za opuštanje, pojedine

pjesme mogu odlično funkcionirati i kao glazbena podloga za raznovrsne vizualne sadržaje

Jurica Popović

Sol InvictusMagic Music

Za razliku od velikog dijela pop–produkcije, skladbe s

ovog albuma imat će mnogo dulji vijek trajanja

FLYER

3Croatia Records

73

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

R i j e č k i S a r a h & T h e R o m a n s o b j a v i o j e s v o j n a s t u p n i a l b u m F i r s t D a t e

Prvi hrvatski bend koji njeguje bluegrass izričajČlanovi benda svirali su u znanim riječkim bendovima The Stuff, Idejni nemiri, En Face ili pak kao dio koncertnih postava bendova Jacquesa Houdeka i Vlade Kreslina


P rvi hrvatski bend koji njeguje bluegrass izričaj, riječki Sarah & The Romans objavio je svoj nastupni album First Date za njemač-

ku diskografsku kuću AGR Television Records. Njihova inačica bluegrassa obogaćena je elementima srednjoeu-ropskog folka (polka, valcer, koračnica, mazurka...), što im je omogućilo defini-ranu stilsku prepoznatljivost već u po-četnoj fazi karijere.

No deveteročlani bend daleko je od ne-iskusnih neimara koji pokušavaju isto-dobno prodrijeti na hrvatsko i na me-đunarodno tržište. Članovi benda svirali su u znanim riječkim bendovima The Stuff, Idejni nemiri, En Face i drugima ili pak kao dio koncertnih postava ben-dova Jacquesa Houdeka, Vlade Kresli-na i drugih. Glavna pjevačica Sara Bla-žić ipak je novo lice na sceni, no i tu se kombinacija mladost+iskustvo poka-

zala ako ne dobitnom, a ono sasvim sigurno vrlo dobro ugođenom.

Album realiziran u CD formatu, digitalnom downloadu i putem stream servisa sadr-ži jedanaest skladbi. Pjesme su otpjevane na engleskom jeziku, a album je dosad za-stupljen s četiri singla: Smoke In The Wind, Sometimes, Tanac i Farewell. Zanimljivo je kako je prvi singl Smo-ke In The Wind objav-ljen 2015. godine, a u lipnju 2016. odabran je kao bluegrass pjesma mjeseca koju dodjelju-je ugledna američka glazbena organi-zacija Akademia Music Awards. Una-toč kvaliteti svih četiriju singlova, nije-dan nema izraženi hit–potencijal, no u ovoj, premijernoj fazi to i nije toliko bit-no za bend. Albumski pristup pokazao

se kao mnogo bolje rješenje, zaokružena cjelina koja će zacijelo biti okosnicom i njihova kasnijeg rada.

Sarah i njezini Rimlja-ni unose autentično osvježenje na doma-ću scenu nepretenci-oznim prvijencem za koji se, eto, zainteresi-rala njemačka disko-grafska kuća. Premda je njihov izričaj u os-novi bluegrass, upra-vo europski elementi daju osobit šarm nji-hovu prvijencu. Pozna-ti slovenski producent Janez Križaj napravio je miks i mastering al-

buma, pa ne iznenađuje ujednače-nost materijala snimanoga u dva stu-dija. Jedini instrumental je zaključna pjesma Tanac, etnoskladba koja vje-što spaja kvarnerske korijene benda s nešvilskom tradicijom bluegrassa, na

sličan način na koji su Gustafi izvrsno zašili istarske napjeve s urbanim tex–mexom. Dakako, takav pristup vjerojat-no će im prije priskrbiti popularnost u inozemstvu (a američka nagrada i nje-mačka diskografska kuća dokaz su da je tako), negoli u Hrvatskoj, no i Bambi Molestersi su, na primjer, tako u ranoj fazi usmjerili karijeru.

Ono što je osjetno jest da glazbeni-ci uživaju u svojoj izvedbi, pa pojedine produkcijske nedorečenosti potpuno padaju u drugi plan. Upravo ta instru-mentalistička strast može bend prilično daleko odvesti, i to ne samo u zemljo-pisnom smislu.

To n y L e e K i n g o b j a v i o p e t i a l b u m R e d e m p t i o n

Joe Cocker hrvatske glazbene scene Ono što Tony Lee King izvodi na ovom albumu uvjetno bi se moglo nazvati bluesom s obzirom na to da na njemu ima rocka, soula i ponajviše croonerskog pristupa


Redemption, peti album Tonyja Leeja Kinga, hr-vatskog bluesmana sa soul glasom, njegovo je najambicioznije ostva-renje snimljeno za vla-

stitu diskografsku kuću. Album je sni-mljen u listopadu 2016. u londonskom studiju Leif Storm u produkciji Richarda Causona, vrhunskoga studijskog glaz-benika koji je surađivao s Tomom Jo-nesom, lanjskim headlinerima INmusic festivala Kings Of Leon i drugim pozna-tim glazbenicima. Na albumu su sudje-lovali i drugi vrhunski studijski britanski glazbenici: bas–gitarist Matt Round (James Morrison, Robbie Williams), jazz–rock violinist Ric Sanders (Fairport Convention, Soft Machine) itd.

Suradnja sa stranim glazbenicima dio je razvoja njegove karijere: taj osebuj-ni glazbenik, odrastao na ulicama i u klubovima europskih metropola, sura-đivao je s mnogim poznatim glazbe-nicima, kao što su saksofonist James

Thompson (Zucche-ro, Jestofunk) i bri-tanski slide gita-rist Michael Messer, a tekstove za nje-gove pjesme pisa-la je i Fabrizia Cer-ciello (danas glavna menadžerica Lau-re Pausini). Također, predstavljao je Hr-vatsku na Internati-onal Blues Challen-geu u Memphisu.

Ono što Tony Lee King izvodi na ovom albumu uvjetno bi se moglo nazvati blue-som, s obzirom na to da na njemu ima rocka, soula i po-najviše croonerskog pristupa. Blues je osnova onoga što radi, no vokal i autorske zamisli mnogo više odgovaraju žanru od gitarističkih idioma. Na neki način Tony Lee King je Joe Cocker hrvatske scene, maestro koji zna kako olabaviti inicijalnu žestinu pjesme a da ona ne izgubi na kvalite-

ti. Neke pjesme, štoviše, vokalno prizivaju i ono što znamo iz stilskih po-stavki Leonarda Cohe-na. Upravo je zato Tony Lee King jedinstvena po-java na našem obzoru.

Redemption je njegov svojevrsni comeback, album u koji je uložio sav svoj višedesetljet-ni rad po europskim uli-cama na kojima se, za-pravo, prekalio. Vrhun-ska produkcija albuma daje dodatnu dimen-ziju njegovim pjesma-ma do te mjere da zvu-či čak isuviše ispolirano. Sigurno je da ne bi štetilo malo prljavštine u soun-du, no ovako se već na

prvo slušanje osjeti svjetska produk-cijska razina. Kad se tome doda sjaj-no grafičko oblikovanje Petra Krešimira Ćavara, Redemption je uistinu posve dorađen, zaokružen i cjelovit proizvod. Skladbe su idealne za neformatirane radijske postaje, na kojima se još uvijek

mogu čuti sjetne skladbe, a Redempti-on je uglavnom sastavljen od sjete. Da je u nekim skladbama dodana i snaž-na brass–sekcija, album bi dobio i na monumentalnosti. No i bez toga sadrži dostatan emocionalni pristup pa je na-posljetku posve očito da je upravo blu-es ono od čega je gusto satkan njegov glazbeni identitet.

Sarah i njezini Rimljani unose autentično

osvježenje na domaću scenu nepretencioznim prvijencem

Sarah & The Romans

First Date AGR Television Records

To je svojevrsni comeback glasnogovornika hrvatskog

bluesa u koji je Tony Lee King (pravim imenom Antonio Čulina) uložio sav svoj višedesetljetni rad po europskim ulicama na kojima se, zapravo, prekalio

Tony Lee King

RedemptionBlue Life Records

74

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.I n d i e r o c k b e n d L i k a K o l o r a d o o b j a v i o d e b i t a n t s k i a l b u m

I loša kritika je »noga u stražnjicu«Pjevač Filip Riđički, inače popularni glumac iz TV serija Zabranjena ljubav i Crno–bijeli svijet, autor je svih deset pjesama, a one su, kaže, nastale iz njegovih osobnih iskustava i promatranja svijeta


B asistica Ana Jelić, pjevač Filip Riđički, gitarist Vanja Senčar i bubnjar Pavle Gulić — upravo ta četvor-ka čini novi indie rock bend Lika Kolorado, koji je ne-

davno objavio debitantski album Smiješ za-urlat, nazvan po njihovu istoimenom prvom hit singlu, koji je oduševio kritičare i publiku. Pjevač Filip (32), inače popularni glumac iz TV serija Zabranjena ljubav i Crno–bijeli svi-jet, autor je svih deset pjesama, a one su, kaže, nastale iz njegovih osobnih iskustava i promatranja svijeta.

»Sav naš materijal zapravo je vrlo dugo ležao negdje u ladicama, a kad sam napokon smogao hrabrosti izvaditi ga na svjetlo dana, pr-votna ideja bila je srediti pjesme i objaviti ih samo na internetu, ali odlične reakcije potaknule su nas na izdavanje albuma«, govori Riđički, čiji bend iz dana u dan ima sve više poklonika na društvenim mrežama jer Lika Kolorado s obožavateljima redovito komunicira upravo putem Facebooka. Filip nam

je otkrio i kako se nosi s negativnim komen-tarima, kojih, srećom, ima zanemarivo malo. »Uvijek će biti ljudi koji ‘hejtaju’, ali to ide isklju-čivo na njihovu dušu i pokazuje njihov manjak ukusa, ali i takve kritike treba shvatiti kao svo-jevrsnu ‘nogu u stražnjicu’, koja će nas natje-rati da budemo još bolji«, zaključio je pjevač. Javnost je veliko zanimanje pokazala i za origi-nalne spotove Like Kolorado, a Filip i za to ima logično objašnjenje.»Mi smo bend koji nema budžet. Ne može-mo si priuštiti 25 sinkroniziranih plivačica u bazenu. Sve snimamo jednostavno, jednom kamerom, ali to ograničenje zapravo nas be-skrajno oslobađa i čini kreativnima«, kaže nam Riđički. Dodaje kako je ponosan što Lika Ko-lorado svojim zvukom izlazi iz okvira standar-da, zvuči drugačije te brzo ulazi u »oko i uho«, baš kao što su to činila neka poznata svjetska glazbena imena početkom dvijetisućitih.

»Tad su se bendovi počeli izdvajati od velikih diskografskih kuća i eksperimentirati sa zvu-kom. I mi želimo ići tim tragom. Ne optereću-jemo se svrstavanjem u žanrovske kategorije — kome se svidimo, super, kome ne, a Bože moj! Postoje ljudi koji su plaćeni za takve stva-ri, neka oni smišljaju što je i gdje pripada Lika Kolorado. Mi ćemo se i dalje igrati i uživati u ovome što trenutačno radimo«, zaključio je autor i pjevač.

Recenz i ja debi tantskog a lbuma Smi ješ zaur lat grupe Lika Kolorado u nak ladi Aquar ius Recordsa

Zaurlaj uz Liku KoloradoČistoća glazbenog i literarnog izričaja odraz je zrelosti njegovih članova

Piše: Maja Trstenjak

U redu je. Smiješ sve što želiš. Pa čak i zaur-lat’. Zaurlat’ od sreće jer se u Hrvatskoj na-

pokon pojavio mladi rock–bend koji obećava.

Debitantsko izdanje Like Kolora-do odiše perfekcionizmom umo-tanim u sirovost modernog roc-ka. Čistoća glazbenog i literarnog izričaja odraz je zrelosti njegovih članova, ali uz detalj pristupačno-sti širim masama. Na prvo sluša-nje djeluje simpatično, kompak-tno i odmah je jasno da se radi o stepenici više od trenutačne ponude na regionalnoj sceni. Sa svakim sljedećim slušanjem, sve više udubljen u prostranstva Like Kolorada, otkrivaju se zanimljivi detalji nastali, za razliku od nekih bendova sličnog žanra, nepre-tenciozno i sasvim prirodno.

Slikovitost svakodnevnih život-nih situacija, emocija koje sluša-telj proživljava s bendom, izravni, katkad i ironični, uvlače slušate-

lja u vlastiti svijet, podsjećaju na davna iskustva ili mu daju vjetar u leđa pri suočavanju sa situaci-jom u kojoj se trenutačno nalazi. Zanimljive priče ispričane su inte-ligentnom igrom riječima. Poseb-no se ističe fantastična bas–dio-nica koja predvodi gitarski ritam zaokružen nenametljivim bub-njevima koji povezuju cijelu pri-ču. Album je otvoren neočeki-vanim preokretom u pjesmi Gas, poletna Sigurno izuzetno je radi-ofonična, Samuraj donosi sim-patičnu ljubavnu priču, kao i Sa-njao sam te, dok je Sretna stvar ironično kao stvorena za pjevanje nasmijane mase na svirkama uži-vo. Ljubitelji zvuka Repetitora ili Artan Lili, ljubitelji britanskog ro-cka, ali i alterna-tivne glazbe op-ćenito, svakako bi trebali istraži-ti Liku Kolorado. Zaljubiti se u ovaj bend uistinu je lako, svakim no-vim slušanjem sve lakše i lakše. Za debitantski al-bum i više nego odlično.

Lika Kolorado

Smiješ zaurlat Aquarius Records

LIKA KOLORADO — Oni su bend koji nema budžet, ali to ih ograničenje, kažu, beskrajno oslobađa i čini kreativnima

IGO

R IL

IĆ

75

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.T e r e z a K e s o v i j a s p e k t a k u l a r n i m k o n c e r t o m o b i l j e ž i l a 6 0 g o d i n a g l a z b e n e k a r i j e r e

Emocije preplavile Lisinski Puna tri sata Tereza je pjevala neke od svojih najvećih uspješnica, a publika je od početka do kraja pjevala s njom

Piše: HDS

U prepunoj Koncertnoj dvo-rani Vatroslava Lisinskog naša velika umjetnica Tereza Keso-vija proslavila je 60 godina bri-ljantne karijere, vrlo emotivnim koncertom. Iako su ulaznice rasprodane tjedan dana prije koncerta, velik broj poklonika koji ih nije uspio na vrijeme na-baviti, došao je pred dvoranu u nadi da će se ipak pojaviti neka ulaznica u prodaji. Puna tri sata pred prepunom dvoranom Te-reza je pjevala neke od svojih najvećih uspješnica, a publika je od početka do kraja pjevala s njom. Emocije su jednostavno preplavile zagrebački hram kul-ture, a gotovo nakon svake pje-sme publika je bila na nogama i velikim, gromoglasnim i dugim pljeskom nagrađivala tu silnu energiju, interpretaciju i ljubav koju Tereza na pozornici nese-bično dijeli s gledalištem.

Tako je još jedanput dokazala zašto je istinska glazbena veli-čina i umjetnica koja s pravom nosi epitet glazbene dive.

Crvene ruže

Već je sam početak koncer-ta najavio čaroliju. U publici su bili mnogi Terezini kolege: Gabi Novak, Radojka Šverko, Zdenka Kovačiček, Jasna Zlo-kić, Hanka Paldum, Drago Di-klić… Bila je tu i Milka Podrug–Kokotović, Dinko Bogdanić, Emir Hadžihafizbegović i mno-gi drugi.

Na početku je publiku pozdra-vio gradonačelnik i Terezin veliki prijatelj Milan Bandić, koji se na

pozornici pojavio s velikim bu-ketom crvenih ruža. Tereza je tada rukom pod ruku sa svo-jom producenticom Paulom Jusić elegantno došetala na pozornicu, pjevajući divne sti-hove »...kad jednom prođe sve, kad se pretvori u uspomene...« iz prekrasne skladbe Pred tvo-jim vratima, što je izazvalo odu-ševljenje u publici, ali i gradona-čelnikovo, jer je upravo to jedna od njegovih omiljenih pjesama.

Svečane obljetnice

I onda su se nizale pjesme, moćne interpretacije, ona Tere-zina nepresušna energija. I tako puna tri sata. Ni nakon tri bisa publici nije bilo dosta. Tereza je

stajala na pozornici okružena cvijećem, puna energije, kao da je koncert tek počeo. Jedan od najemotivnijih trenutaka ve-čeri zasigurno je bio spontani izlazak na pozornicu Terezina sina Alana, koji je vrlo emotiv-no zahvalio publici i svojoj majci na nezaboravnoj večeri. I zaista je bila nezaboravna; 60 godina karijere, 80 godina života i 40. solistički koncert u Dvorani Va-troslava Lisinskog.

Izvršni producenti koncerta Pa-ula Jusić i Đelo Jusić mlađi or-ganizirali su tu glazbenu čaroliju misleći na apsolutno svaki de-talj, utkali su u tu priču ne samo znanje i iskustvo nego i veliku ljubav prema svojoj prije sve-

ga prijateljici Terezi. I to se osje-tilo na svakom koraku. A Đelo mlađi, kao glazbeni producent koncerta, okupio je vrhunske glazbenike kako bi taj dio do-veo do savršenstva.

Na kraju koncerta Tereza je zahvalila svima te otpjevala za kraj pjesmu s najljepšom mo-gućom porukom: Još se srce umorilo nije.

Svjetla pozornice su se ugasi-la, a široki osmijesi i suzne oči mnoštva ljudi u publici bili su najljepša nagrada. Koncert o kojem će se dugo pričati Tere-za je pretvorila u najljepšu glaz-benu čaroliju.

IZDAVAČI Hrvat sko društvo skladate lja,

Zagreb, Berislavićeva 9,

Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban

Mirjana Matić

UREDNIŠTVO Darko BakićJosip Radić

Milan Majerović–StilinovićEta Kočić

Jana Haluza (glavna urednica)

LEKTURA Rosanda Tometić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić

TISAK Studio Flyer,

Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

e–mail: [email protected]: 22 kune

(za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS

1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn

1/2 STRANICE 3.000 kn



Cijene oglasa izražene su bez PDV–a

i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa,

uputiti na [email protected]

Tereza je puna tri sata pjevala u rasprodanoj Dvorani Lisinski

76

BR

OJ

208

, OŽ

UJA

K 2

018

.

sp l i t23 .03 .20 1 8 .

www. porin.org

Documents

Atlantida Legenda o Dan’zoru - HDS · Oliver Dragojević jedan je od najistaknu - tijih glazbenika na domaćoj glazbenoj sce - ni. U karijeri dugoj 50 godina ima više od 40 snimljenih