Balada

Balada u evropskim knjizevnostima predstavlja tuznu, molsku pesmu, koja opisuje kratko zbivanje, i u kojoj se glavni junak uvek susrece sa smrcu. Balada se usredsredjuje na jedan kljucni prizor i ostavlja zacetak sukoba, kao i same dogadjaje da se podrazumijevaju i naslute, ili ih samo ovlas naznacava (vazni dogadjaji opsiani samo u dva-tri stiha). Likovi se otkrivaju kroz radnju i izjave. Opisi su kratki i uobicajeni, prelazi izmedju dogadjaja su nagli, a sve to radi izazivanja snaznog dramskog naboja kod ljudi koji je slusaju, ili citaju. Kljucni dogadjaji i osjecanja saopstavaju se u bolnim, zustrim dijalozima. Balada u sebi sadrzi i elemente dramske strukture, ali nema odliku epskog, sirokog opisa.

Termin balada potice iz italijanskog jezika, i to od reci balare sto znaci plesati. Dakle, balada se u evropskoj tradiciji izvodila uz ples, a kod juznoslovenskih naroda u kolu.

Baladu predstavljamo po tematskim krugovima, od kojih su najobimnije balade o smrti rastavljenih dragih (Omer i Merima, Potopnica Bisernaza), zatim balade o Moricima. Takodje postoji i tematski krug balada o sukobu supruznika, o razlicitim sukobima u prodici.

Oblikovana je najcesce epskim desetercem, simetricnim i nesimetricnim osmercem i trinaestercem, u rasponu od petnaestak do preko dve stotine stihova.

Najstariji zapisi bosnjacke balade nalaze se u Erlangenskom rukopisu - zbirci pesama koje su zabelezene oko 1720.godine.

Braća Morići (balada)Ferman stiže iz Stambola,bujruntija iz Travnikada uhvate dva hrabra mladića,dva mladića, dva brata Morica.Petak l’jepi osvanuo,nad šeherom silnim.Dva Morića džumu klanjali,u džamiji Hadžimagribiji.Uhvatiše dva Morića,pa ih vode uz Sarače,pa ih vode uz strme Kovače,u tvrđavu da ih zadave.Kad to čula pašinica, majka Morića,da joj vode dva njena mladića,iz halvata kule b’jele, leti,grli noge i u ruke ljubipašu saraj’skog, brata rodjenog.”Pusti meni dva moja mladića,dva mladića, dva moja Morića.Dat ću tebi ključe i harače,dat ću harač za sedam godina,od kada se gradila bijela tabija.”Kada su ih davit’ stali,Morići su zapjevali:”Sarajevo, široko si,oj tvrđavo, mračna li si,sultan care, proklet li si,kad ti sablja pravdu kroji,na zulumu carstvo stoji.”Ne prestaše paše i veziri,Bosnu moju niko ne umiri.

Efendina Hana

Sarajevo, sto si neveselo:ali goris, al’ te kuga mori,al’ te Jovan hajduk porobio ?Niti gorim, nit me kuga mori,nit’ me hajduk Jovan porobio,poginula efendina Hana.Dolazilo momce Sarajevce,mladoj Hani pod demir-pendzere:“Hajde, Hano, zove tebe babo,obuci se sto god bolje mozes,prodaje se hara na telalu,hoce ti je da kupuje babo,pa da vidi da ti nije kratka !”Prevari se, ujede je guja,obuce se sto god ljevse moze,na se udri sto drzat’ ne moze !Odvede je kroz sitne sokake,zavede je sitnijem sokakom,zakla Hanu kao janje malo.Sa nje skide djuzel odijelo;i sa glave biser i dukate.Kad joj babo iz carsije dodje,Hanu vice da mu tjurak skine,Hane nema da mu tjurak skine,Hanu vice da mu cizme svuce,Hane nema da mu cizme svuce !Telal puce po Saraj’vu gradu,trazio je tri bijela dana;kad cetvrti danak nastanuo,nadjose je mrtvu u sokaku.S toga nam je jadno Sarajevo !

Kiša bi pala, pasti ne može (I) (balada)Kiša bi pala, pasti ne može,sunce bi sjalo, sjati ne može,sve zbog žalosti Ibrahim-bega.Ibrahim-bega svezana vode,svezana vode, da ga objese.Za njim pristaje brat mu Alija.”Brate Alija, pazi mi djecu,pazi i moju kao i svoju.Kad svojoj djeci, krojiš haljine,kroji i mojoj, kao i svojoj,nek se ne pozna da su siročad.”

Kiša bi pala, pasti ne može (II)Sunce bi sjalo, sjati ne može,kiša bi pala, pasti ne može,ni jedno neće od teška jada:Ibrahim-bega svezana vode,svezana vode, da ga objese.Ibrahim-beg se natrag obzire:”Ima l’ ikoga od roda moga?”Za njim iđaše bratac Alija.”Alija brate, pazi mi djecu,pazi mi moju, baš k’o i svoju:Kad svoju djecu u mejtef dadneš,Alija brate, podaj i moju!Kad svojoj djeci srezeš haljine,Alija brate, srezi i mojoj.Svojoj crvene, a mojoj mrke,nek se poznaju da su sirote!”

Hasanaginica

Sto se bijeli u gori zelenoj?Al' su snjezi, al' su labudovi?Da su snjezi, vec bi okopnuli,labudovi, vec bi poletjeli;nit' su snjezi, nit' su labudovi,nego Sator age Hasan-age:on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,a ljubovca od stida ne mogla.Kad li mu je ranam' bolje bilo,ter poruca vjernoj ljubi svojoj:"Ne cekaj me u dvoru bijelomu,ni u dvoru, ni u rodu momu!"Kad kaduna r'jeci razumjela,jos je jadna u toj misli stala,jeka stade konja oko dvora,i pobjeze Hasanaginica,da vrat lomi kuli niz pendzere.Za njom trcu dvi ceri djevojke:"Vrati nam se mila majko nasa,nije ovo babo Hasan-aga,vec daidza Pintorovic beze!"I vrati se Hasanaginica,ter se vjesa bratu oko vrata."Da, moj brate velike sramote,gdi me salje od petero dice!"

Beze muci, ne govori nista,vec se masa u dzepove svione,i vadi njoj knjigu oproscenja,da uzimlje potpuno vjencanje,da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proucila,dva je sina u celo ljubila,a dv'je ceri u rumena lica;a s malahnim u besici sinkom,od'jeliti nikako ne mogla,vec je bratac za ruke uzeo,i jedva je sinkom rastavio,

ter je mece k sebi na konjica,s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,malo vr'jeme, ni nedjelju dana,dobra kada i od roda dobra,dobru kadu prose sa svih strana,da najvece imoski kadija.Kaduna se bratu svomu moli:"Ah, tako te ne zelila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,da ne puca jadno srce moje,gledajuci sirotice svoje!"

Ali beze ne hajase nista,vec nju daje imoskom kadiji.Jos kaduna bratu se moljase,da njoj pise listak b'jele knjige,da je salje imoskom kadiji:"Djevojka te l'jepo pozdravljase,a u knjizi l'jepo moljase,kad pokupis gospodu svatove,dug pulduvak nosi na djevojku,kad bude agi mimo dvora,nek' ne vidi sirotice svoje!"

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,gospodu je svate pokupio,svate kupi, grede po djevojku.Dobro svati dosli do djevojke,i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,dvi je cerce s pendzera gledahu,a dva sina prid nju izadjahu,tere svojoj majci govorahu:"Svrati nam se, mila majko nasa,da mi tebim uzinati damo!"Kad to cula Hasanaginica,starisini svatov' govorila:"Bogom brate, svatov' starisina,ustavi mi konje uza dvora,da darujem sirotice moje!"

Ustavise konje uza dvora,svoju dicu l'jepo darovala:svakom sinku noze pozlacene,svakoj ceri cohu do poljane,a malomu u besici sinku,njemu salje u bosci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,ter dozivlje do dva sina svoja:"Hod'te amo, sirotice moje,kad se nece smilovati na vas,vasa majka srca ardjaskoga!"

Kad to cula Hasanaginica,b'jelim licem u zemlju udarila,uput je se s dusom rastavila,od zalosti, gledajuc' sirota!

Omer i Mejrema

Dvoje su se zamilili mladih; Omer momce, Mejrima djevojce, U proljece kad im cvjeta cvijece, Kad im cvjeta zumbul i karanfil; Upazi ih jedna mala straza, Mala straza Omerova majka; Pa besjedi Omerova majka: - Oj, Omere moje milo perje ! Hajd Omere, rano materina, Hajd rano, da te zeni majka; Ti se mani Mejrime djevojke, Ljepsom ce te ozeniti majka, Lijepom Fatom, Atlagica zlatom; I ljepsa je i visa od Mejre, I bjelja je i rumenija je; Nije vidla sunca ni mjeseca,Niti znade na cem zito raste, Na cem zito, na cemu li trava; Niti znade sta je muska glava; Jos je Fata od roda bogata, I tebe ce potpomoci blagom.

Al' besjedi Omer momce mlado: - Prodji me se, moja mila majko! Necu Fate za zivota moga, Vec ja hocu Mejrimu djevojku: Nije blago ni srebro ni zlato, Vec je blago, sto je srcu drago.

To ne slusa Omerova majka, Vec na silu ozenila sina, I na silu dovela djevojku.

Kad je bilo vecer o veceri, Vecerase kiceni svatovi, I svedose dvoje mladenaca.

Sam je sobom Omer besjedio: - Sad ce meni moja Mejra reci, Da djevojki svilen kaftan skidam; Nisam, duso, zivota mi moga ! Zivota mi i moga i tvoga !

Sad ce meni reci moja Mejra: - Sad moj Omer legao s djevojkom, Pak djevojki bijelo lice ljubi ! Nisam, duso zivota mi moga ! Zivota mi i moga i tvoga ! I nasega prvog milovanja !

Pa govori Fatimi djevojki : - Ao, Fato, ala ti si lijepa ! Moja Mejra nije tako lijepa ! Al' je Mejra mome srcu draga. Oj, boga ti, Fatima djevojko, Donesi mi divit i hartije, Da napisem do dv'je do tri r'jeci, Da te moja ne ob'jedi majka. Ne pust glasa do bijela dana, Dok se braca piva ne napiju I sestrice kola naigraju, Stara majka pjesme ne napjeva.

Pa on pise staroj majci svojoj: - Nacini mi sanduk od simsira, Kupajte me djulom rumenijem, Obuc'te mi tananu kosulju, Sto j' Mejrima u milosti dala; Vezite mi vezenu mahramu, Sto j' Mejrima u milosti vezla; Kitite me cvijecem svakojakim, Ponajvise cv'jecem karanfiljem, Cim je mene Mejrima kitila; Skupi meni, moja mila majko ! Skupi meni mlade nosioce, Nosioce momke nezenjene, Pratioce djeve neudate. Nos'te mene kraj Mejrina dvora; Nek me vidi Mejrima djevojka, Nek me vidi i nek me cjeliva, Kad me nije zivog cjelivala.

To napisa pa se rasta s dusom.

Kad ujutro bjel dan osvanu, Visoko je oskocilo sunce,

Cudila se Omerova majka, Da joj Omer ne dolazi dole; Ona ide gore na cardake, Nosi kitu sitnog bosiljka, Da probudi dvoje mladenaca,Pa udara pasmagom u vrata: - Ustaj gore, Omer-beze sine ! Visoko je oskocilo sunce ! Nisi li se naljubio lica L'jepe Fate sestre Atlagica ?

Kad djevojka otvorila vrata, Suze roni niz bijelo lice; Al' govori Omerova majka: - Sto, Omere, zeljela te majka ! Sto djevojka grozne suze roni ?

Al' govori Fatima djevojka: - Ne kuni ga, draga majko moja ! Joste si ga sinoc pozeljela, Kad si ga silom ozenila. Pa joj daje b'jelu knjigu citat.

Cita r'jeci Omerova majka, Cita r'jeci, grozne suze roni.

Sto je reko Omer momce mlado, Sto je reko to su i ucinili: Nacinili sanduk od simsira, Kupali ga djulom rumenijem, Obukli mu tananu kosulju, Sto j' Mejrima u milosti dala; Vezali mu vezenu mahramu, Sto j' Mejrima u milosti vezla; Kitili ga cvijecem svakojakim, Ponajvise cv'jecem karanfiljem, Cim je njega Mejrima kitila; Skupilu mu mlade nosioce, Nosioce momke nezenjene, Pratioce djeve neudate. Nosili ga kraj Mejrina dvora.

Vezak vezla Mejrima djevojka Na pendzeru na debelom hlatku;

Za glavom joj dva rumena djula. Al' besjedi Mejrima djevojka: - Djul mirise, moja mila majko, Djul mirise oko naseg dvora, Cini mi se Omerova dusa. Al' besjedi l'jepe Mejre majka: - Muc ne luduj, Mejrima djevojko ! Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi, A za tebe mladu i ne mari.

Al' besjedi Mejrima djevojka: - Djul mirise mila moja majko,Djul mirise, Omerova dusa.K njoj dolazi najmladja snasica, Al' besjedi Mejrima djevojka: - Bogom tebi, mila snaho moja ! Dva mi djula na djerdjef padose,Bog bi dao, da bi dobro bilo ! Vrlo miri cv'jece karanfilje, A jos vecma zamirisa kosa, Cini mi se mog milog Omera. Al' govori mila snaha njena: - Da Boga ti mila zaovice ! Zar ti ne znas za Omera tvoga ? Omer ti se drugom ozenio, Bas Fatimom lijepom djevojkom; Sad Omer za te i ne znade, Vec on ljubi Atlagica zlato.

Razljuti se Mejrima djevojka, Od ljutine sva je prebledjela, Od zestine malo potamnila, A od tuge vece izumrla; Vezec prebi iglu od biljura; I zamrsi sest pasama zlata, Pa oblaci na noge pasmage, Ona hoce avliji na vrata; Al' joj snaha mila govorila: - Ne ljuti se, mila zaovice ! Omer ti se jeste ozenio, Al' je jadan nocas izdahnuo

Od zalosti za tobom djevojkom, Sada mrtva Omera ti nose.

Briznu plakat Mejrima djevojka, Pa istrca pred bijele dvore, Al' Omera nose na nosila; Ona tuzi kao kukavica: - Nosioci, braco nerodjena !Nerodjena, kao i rodjena ! Spustite ga na zemljicu carnu, Da ga jadna mrtva cjelivam, Kad ga nisam zivoga ljubila ! To su oni za dobro primili, Mrtvo tijelo na zemlju spustise. K njemu Mejra ziva primaknula, Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.

Dok Omeru raku iskopase, Dotle sanduk Mejrimi stesase, U jednu ih raku sahranise, Kroz sanduke ruke sastavisem A u ruke rumenu jabuku, Nek se znade da su dragi bili.

Malo vrijeme zatim postojalo, Iz Omera zelen bor nikao,Iz Mejrime zelena borika; Borika se oko bora vila, Kako svilja oko kite smilja, Ko djevojka momku oko vrata: Cemerika oko obadvoga.

Potopnica Bisernaza

U srid sehera, u srid Bajne Luke,bili dvori bega Omer-bega.U njega je sestra Bisernaza,ja kakva je, radosna joj majka !Po seheru Naza primamila,a najvecma Karaprohic Ibru. Tome niko mani ne bijase,do l’ nevista Omerbegovica.Ona kuha sekerli baklavu,na nju mece boscaluk haljina,pa je salje Karaprohic Ibri,po Lejliji,lijepoj robinji.

Ovako je njojzi govorila:“Nosi ovo Karaprohic Ibri,pa mu reci da mu Naza salje !”Kad Lejlija baklavu donila,na ducane Karaprohic Ibri,tude bio beze Omer-beze.

To je njemu vrlo tesko bilo,vecma kalpak na oci natisce,pa on ide svome bilom dvoru,pa on pita svoje virne ljube:“Sto ce nasa kalajli tefsija,na ducanu Karaprohic Ibre?”

Govorila Omerbegovica:“Pitaj svoje seke Bisernaze !”Podne bise, salle zaucise,side Omer avdest uzimati,vis njeg Naza vezen peskir drzi.Na nju bratac prstom popricuje:

“Stan’ pricekaj,draga sestro moja,dok ti bratac iz dzamije dodje !”Ode bratac u Novu dzamiju,Naza ode majki u cardake,pa se valja majki po krilascu.“Sta cu sada, mila majko moja,

ne smim sada brata docekati,docekati iz Nove dzamije,na me bratac prstom popricuje!”

Stara majka kazaje klanjala,stara majka govorit’ ne moze.Skocila je mlada Bisernaza,

otvorila sepetli sanduke,uzimala jedan arsin platna,ona uze vidre pozlacene,ona ode na Vrbas, na vodu.Vrbas vodu ‘vako zaklinjala:“Vrbas vodo,ime plemenito,

ne nosi me dugo ni siroko,donesi me do Hotica benta !”Zavi oci, pa u vodu skoci.Ona mlila da niko ne vidi,al’ to vidi Karaprohic Ibro,sa munare ezan davajuci,

pa on skoci sa bile munareputem leti, a dolamu skida !Drustvo mlide da je poludio.Pa upliva u Vrbas, u vodu,trazi Nazu po Vrbas, po vodi,nigdje Naze ne moze pronaci.

Nadje Nazu pod Hotica bentom,Iznese je vodi na obalu;kad opazi Karaprohic Ibro,da se Naza dusom rastavila,ciknu Ibro kao guja ljuta,trze noze od mukaddem pasa,

pa udari sebe u srdasce;kako se je lahko udario,na nozu je srce izvadio:“Kada nije moje Bisernaze,neka nije ni njezinog Ibre!”

Romansa

Romansa je vesela, durska pesma koja ima dramski karakter, i govori o emociji, sa tim sto cesto u romansi nailazimo na erotske elemente. Vecinom se u romansama govori o susretu momka i devojke, o asikovanju sa srecnim krajem. One su razdragane, leprsave, cesto govore o muzu i zeni, o prevari, ali je sve shvaceno jako pozitivno.

Rec romansa potice od termina romancero koji oznacava spev o ljubavi na narodnom jeziku (roman - narod).