Upload
marija-bilic-vidovic
View
255
Download
4
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Beethovenov harmonski jezik sa detaljnim prikazom drugog stava klavirske sonate op. 10 br. 1
Citation preview
UNIVERZITET U ISTOČNOM SARAJEVU
MUZIČKA AKADEMIJA
SEMINARSKI RADPredmet : Harmonija sa harmonskom analizom I
Tema: Beethovenov harmonski jezik sa detaljnim prikazom II stava klavirske
sonate op. 10 br. 1
Predmetni nastavnik: mr. Valentina Dutina, vanr. prof.
Student: Marija Bilić
Lipanj, 2013. godine
SADRŽAJ
1. Uvod................................................................................................................4
2. Muzički klasicizam........................................................................................5
2.1. Opća stilska obilježja klasicizma..............................................................5
2.2. Harmonska sredstva razvijenog klasičnog stila........................................5
2.3. Bečki klasičari- sličnosti i razlike.............................................................6
2.4. Beethovenov harmonski stil.....................................................................8
3. Ludwig van Beethoven.................................................................................9
3.1. Beethovenov stvaralački opus...................................................................9
3.2. Beethovenove klavirske sonate.................................................................9
3.3. Sonatni oblik u okviru sonatnog ciklusa.................................................10
4. Centralni dio.................................................................................................12
4.1. Muzički oblik..........................................................................................12
4.2. Dinamika tonalnih promjena..................................................................13
4.3. Akordika..................................................................................................13
5. Zaključak......................................................................................................15
6. Literatura......................................................................................................16
1. UVOD:
Klavirska sonata br. 5 u C molu op. 10 br. 1 djelo je Ludwig van Beethovena.
Posvećena je grofici Anni Margarete von Browne, ženi njegova poslodavca i spada u prvi dio
njegova stvaralaštva. Ova sonata, nazvana još i „Malom patetičnom“ , ima, što je i uobičajno
za klasični period, tri stava:
1. Allegro molto e con brio u C molu,
2. Adagio molto u As duru,
3. Finale: Prestissimo u C molu.
Drugi stav je lirični Adagio u As duru sa brojnim ukrasima. Ono po čemu je ovaj stav
neobičan jest to što je sonatni oblik bez razvojnog dijela.
2. MUZIČKI KLASICIZAM
2.1. Opća stilska obilježja klasicizma:
Klasicizam je oznaka za stilski pravac u europskoj glazbi u drugoj polovici 18. i
prvoj četvrtini 19. stoljeća. Kao pojam za glazbu uveden je početkom 19. stoljeća. Obično se
dijeli na rano (pretklasično) razdoblje i na razdoblje visokog ili, nazvanog prema najvažnijem
središtu, bečkog klasicizma. Klasično u njemu je savršeno jedinstvo oblika i sadržaja.
Najveći majstori klasike su bečka trojka: Haydn, Mozart i Beethoven, iako je Beethoven ušao
i u romantizam. Glavne značajke su sažetost, egzaktnost, jednostavnost i lepršavost. Temeljno
oblikovano načelo klasicizma je tematsko-motivski rad; motiv i tema podvrgnuti su
ritmičkim, harmonijskim, dinamičkim i agogičkim promjenama, uz zadržavanje svojega
osobnoga prepoznatljivog oblika; načelo suprotnosti izraženo je tematskim dualizmom,
harmonijskim i tonalnim oprekama kao elementima dramske napetosti; prevlast homofonije,
harmonija utemeljena na tonalnom sustavu (tonaliteti se ističu u naslovu skladbi, npr. sonata u
cis-molu, simfonija u D-duru); prevladavanje sonatnog oblika i 4-stavačnoga sonatnog
ciklusa; simfonizam, usko povezan s motivičkim radom, kao prevladavajuća skladateljska
metoda; stvaralaštvo usmjereno na instrumentalnu glazbu (solistička, komorna, orkestralna);
označavanje tempa u rasponu koji je uglavnom ostao do danas; povećanje orkestra;
dinamiziranje i izdiferenciranje (punktiranje, sinkope, ligature, duole, triole) ritamsko-
metričkih elemenata; nagli revolucionarni razvoj u kretanju od Haydna prema Beethovenu.
Usavršava se gudački kvartet, sonatni oblik, klasična simfonija, te opera.
2.2. Harmonska sredstva razvijenog klasičnog stila:
„Uprošćavanje fakture, pa i harmonskih sredstava, koje je- u poređenju s
prethodnom, baroknom epohom- donela rana klasika, bilo je prolazna pojava. Razvoj
muzičkog stvaralaštva u novom stilu ubrzo je, nužnom doveo i do U klasici se upotrebljavaju
sve vantonalne dominante i zamjenici, svi alterirani akordi dijatonskog tipa, kao i svi akordi
kromatskog tipa, a koriste se i eliptička razrješenja. Dominantni nonakord postaje samostalna
harmonija. Koriste se kromatski, vanakordski, figurativni tonovi.Vrlo su česti disonantni
sudari akordskih i vanakordskih tonova. Primjenjuje se dvostruki pedal (najčešće kvinta).
Koriste se sve vrste dijatonskih i kromatskih modulacija, a često se koristi i enharmonska
modulacija. Vrlo često se koriste modulacije po kvintnom krugu na više ili na niže (naročito
su omiljene kod Beethovena) gdje su modulacije po kvintnom krugu na više predstavljale
kretanje „ka svjetlosti“, a modulacije ka kvintnom krugu na niže kretanje „ka tami.“ Te
modulacije su bile praćene izvjesnim „tonalnim odmorištima“ (kraći boravak u novonastalom
tonalitetu). Beethoven je pravio i modulacije po malim ili velikim tercama na više ili na niže,
što je karakteristično za romantičare (modulacija u medijantne tonalitete), ili je, pak,
modulirao po sekundama na više ili na niže.
2.3. Bečki klasičari- sličnosti i razlike:
Velikani klasičnog perioda su Mozart, Beethoven,Haydn, to jest Bečka trojka.
Za njih se običavalo reći da je za klasicizam u muzici Haydn stvarao pravila, Mozart im se
pokoravao, a Beethoven ih je rušio. Beethoven je napola zakoračio u romantiku, jer je
elementima iz nekih svojih kompozicija koji ne pripadaju klasičnom stilu glazbe počeo
stvarati romantičnu glazbu.
Haydn je napisao relativno veliki broj klavirskih sonata, ali one nemaju značaj simfonija i
kvarteta. Nastale su uglavnom kao instruktivna literatura, tako se i danas izvode, sa malim
brojem izuzetaka. U njima se može pratiti postupno napuštanje čembalskog stila mišljenja i
obraćanje suvremenom klavirskom zvuku.
Posebnu oblast u Mozartovom djelu predstavlja muzika pisana za klavir – sonate i varijacije.
Iako u njegovom ranom opusu nema velikog broja klavirskih djela, to ne znači da ih nije bilo
već da ih je on uglavnom improvizirao. Njegova posljednja djela su okrenuta ka budućnosti i
pokazuju romantičarski aspekt Mozartove prirode.
Početak Beethovenovog stvaralaštva je vezan za klavirsku glazbu- možda zbog prilika u
kojim je stvarao, a možda zato što je klavir dobro poznavao- na njemu je sticao prva znanja o
glazbi. Glazba za klavir zauzima posebno važno mjesto u njegovom stvaralaštvu. On je
značajno obogatio dijapazon zvučanja klavira, te otkrio njegove nove izražajne mogućnosti.
Uspoređujući Haydna i Mozarta dolazimo do zaključka, za mnoge nedovoljno upućene,
da su dva imena često mnogo bliža nego što zaista jesu. Među njima postoje krupne razlike.
Haydn je živio više nego dvostruko duže od Mozarta, a život mu je protekao mnogo mirnije.
Decenije svog zrelog stvaralaštva provodio je ne mijenjajući okolinu. Mozart, naprotiv,
zarana i u više mahova poduzima umjetnička putovanja kroz Europu, upoznaje uvijek nova
središta, nove ljude i prilike. To se odrazilo i u njihovom stvaranju. Mozart je bolji
poznavalac ljudske duše nego Haydn, ali je Haydn ( koji je baš zbog svog načina života imao
više prilike da boravi u prirodi i zavoli je
) razumije i ocrtava ljepote prirode, za koju Mozart kao da nema nikakvih interesa. Ali,
Mozart je bio svestraniji od Haydna; on je više kosmopolit, dok je Haydn bliži narodu i
narodnoj umjetnosti iz koje često crpi građu za svoja instrumentalna djela. On
je i prvenstveno instrumentalni kompozitor i na tom polju leže njegove trajne
zasluge za puno osamostaljenje nove instrumentalne glazbe u drugoj polovini 18. stoljeća.
Mozart je, naprotiv, u prvom redu operski kompozitor po svom umjetničkom interesu i po
rezultatima svog operskog rada. On posvuda proučava čovjeka, odnose među ljudima, život,
stvarnost. Njegov je scenski realizam vrhovna tekovina opere 18. stoljeća. Za razliku od
Haydna i Mozarta, gigantska ličnost Beethovena stoji na međi između dva stoljeća: gotovo
jednaki broj godina proživio je veliki umjetnik u 18. i 19. stoljeću. U toj činjenici leži duboka
simbolika Beethovenove uloge u razvoju europske glazbe. Beethoven gleda u prošlost: on
sintetizira nastojanja Haydna i Mozarta, vodeći ih neslućenom vrhuncu. On smjelo vodi u
budućnost, zato njegova djela snažno održavaju uzburkanu i bolnu svakidašnjicu i nastaju
subjektivnim ispovijestima titanskih sukoba.
Beethoven je čovjeg svoga vremena. On je republikanac; sloboda, jednakost i bratstvo za
njega su jedini temelj na kojemu je moguće sagraditi bolju budućnost čovječanstva. On
neprestano ruši sva pravila koja su u glazbi do tada napisana i uvjeren je da je umjetnost,
naročito glazba – „otkrivenje, koje je veće nego sva mudrost i filozofija“
, kako je sam govorio:
„Tko shvati smisao moje glazbe, oslobodiće se bijede u kojoj se muče ostali ljudi“ .
2.4. Beethovenov harmonski stil:
Beethovenovo stvaralaštvo možemo podijeliti na tri perioda:
- Prvi period: do 1801. godine- oslanja se na svoje prethodnike: Haydna i Mozarta i tek
ponegdje najavljuje svoju snažnu individualnost.
- Drugi period: do 1815. godine kada ta individualnost dolazi do punog izraza i potpune
zrelosti, pa ovoj fazi pripada najveći broj tipično betovenvskh ostvarenja: 7 simfonija,
9 uvertira, polovina klavirskih i violinskih sonata, pretežno mnoštvo kamernih i drugih
djela.
- Treći period: od 1815. do kraja života. Tada nastaju njegove posljednje klavirske
sonate i gudački kvarteti, zadnje dvije simfonije, te brojna druga po mnogo čemu
neobična ostvarenja, u kojima istražuje nove puteve i mogućnosti dalje od klasičnih
obrazaca. Takvih istraživanja, razumljivo, ima i u prethodna dva perioda, ali je u
posljednjem težište upravo na njima.
Beethoven proširuje harmonski jezik i to je uočljivo već u srednjem, a ponegdje i u prvom
periodu svog stvaralaštva. To je razumljivo s orbzirom da je klasični obrazac stvaranja
(sonatnog stava i sonatnog ciklusa) tek postavljeni i učvršćeni kroz stvaralaštvo Haydna i
Mozarta. Kod Beethovena, počevši od drugog stvaralačkog perioda, druga tema u sonatnom
obliku nije više isključivo u dominantnom ili paralelnom tonalitetu, već može biti i u
medijantnom tj. tercno srodnom tonalitetu što je karakteristično za romantičare. Do
Beethovena, svaka je kompozicija morala početi tonikom ili dominantom osnovnog tonaliteta,
dok se kod Beethovena može javiti na DII, II65 ili čak na DD7. Na početku devete simfonije
nalazi se prazna čista kvinta u trajanju od 16 taktova, što je jedan od najranijih primjera
kolorističke primjene harmonije. Beethoven je vrlo često koristio varijantni VI stupanj. Pored
toga, koristi i modulaciju preko unisona, tj. modulaciju na istom tonu. Mnoge pojave kod
Beethovena već pripadaju romantičarskoj harmoniji: često ekspresivna uloga harmonije,
modulacija po tercama, pozajmljivanje akorada iz istoimenog tonaliteta suprotnog tonskog
roda, te upotreba vantonalnih subdominanti.
3. LUDWIG VAN BEETHOVEN (1770. – 1827. )
3.1. Beethovenov stvaralački opus:
„Ogledajući Beethovenovo stvaranje u njegovoj cjelokupnosti, jedna činjenica u
prvom redu privlači pozornost. Beethoven je napisao priličan broj vokalnih skladbi: pjesama,
kanona, kantata, opsežnih duhovnih radova, vokalnih točaka za različita dramska djela i
operu Fidelio. No, iako među tim skladbama ima visoko vrijednih, glavno težište
Beethovenova rada nije na području vokalne glazbe. Beethoven je ponajprije instrumentalni
skladatelj. Njegove instrumentalne skladbe sadrže sve vidljive značajke njegove umjetničke
djelatnosti ; u njima se on očituje i kao čovjek i kao umjetnik; one osvjetljuju sve njegovo
htijenje, naprednost misli i sredstava izraza, smionost u rušenju tradicionalnih oblika i u
izgradnji novih, borbenost i upornost, ljubav k prirodi i čovjeku.“ 1 Beethovenova
instrumentalna djela možemo grupirati u četiri skupine: simfonije, klavirske sonate, gudački
kvarteti i ostale instrumentalne skladbe. Prve tri skupine su najvažnije.
3.2. Beethovenove klavirske sonate:
„Beethoven je za klavir pisao gotovo čitav svoj umjetnički život pa je
razumljivo što se u veličanstvenom nizu od 32 sonate ogleda majstorsko sazrijevanje i puna
njegova zrelost, sa svim oznakama njegove umjetničke naravi i težnje za prilagođavanjem
umjetničke forme novoj sadržajnosti.“2 On u svoje sonate uvodi novosti, ima specifične teme,
ima svoj način njihovog izlaganja i razvijanja, specifičnost ritma i boje, te se ne boji
dramatizacije sonatne forme. Svaka njegova sonata, počevši od prve, ima elemente
borbenosti, tragike, fatalnosti i dramatičnosti. Patetična sonata je jedan od najljepših primjera
za njegovo sonatno- simfonijsko stvaranje koje raste iz jednog motiva i obuhvaća sve stavke u
jedinstvu glazbene misli. Karakteristično za Beethovena je i to, što pored elemenata
slobodnog iživljavanja umjetničke mašte, unosi i principe polifoničke konstrukcije. On se
osobito u svojim posljednjim sonatama koristi polifonijom, posebice u finalima.
1 Andreis, Josip, „Povijest glazbe“, Zagreb, 1989., 165. strana2 Andreis, Josip, „ Povijest glazbe“, Zagreb, 1989., 180. strana
3.3. Sonatni oblik u okviru sonatnog ciklusa:
Sonatni oblik najčešće imaju prvi stavovi sonate, a on ima tri dijela: ekspoziciju, razvojni dio
i reprizu.
Ekspozicija je prvi dio sonatnog oblika u kojem se izlaže tematski materijal. Ona u sebi
sadrži prvu temu, most i drugu temu. Sonatni oblik klasičnog perioda ima tipični dvojaki
kontrast prve i druge teme: to je kontrast u tematskom sadržaju i karakteru te kontrast
tonaliteta u ekspoziciji. Prva tema je obično dramskog karaktera, uglastih melodijskih
kontura, te se u njoj suprotstavljaju različiti motivski materijali. Prva tema ima oblik rečenice,
perioda, niza rečenica ili neku drugu formu koja nije prezatvorena. Nasuprot njoj, druga tema
je obično lirska, mekana, te je melodijska linija raspjevana.Što se tiče tonaliteta, ako je prva
tema bila durska, druga će biti u njenom dominantnom tonalitetu, a ako je bila molska- druga
tema je u paralelnom duru. I ona, kao i prva tema, može imati oblik rečenice, perioda, niza
rečenica i slično. „Snažni kontrasti između prve i druge teme postaju naročito značajni kod
Beethovena, pre svega u njegovom ranom i srednjem stvaralačkom razdoblju. Njegove teme
su često do te mere profilirane, individualizovane i suprotstavljene jedna drugoj da ih rado
upoređuju sa dramskim ličnostima, a čitav sonatni oblik sa dramom u kojoj se te ličnosti
pojavljuju, stupaju u konflikt, iz čega se rađa razvoj dramskog zbivanja, da najzad dovede do
raspleta.“3 U kasnijem Beethovenovom stvaralaštvu taj kontrast se smanjuje. U mostu se
može obrađivati materijal iz prve teme, ali materijal može biti i sasvim novi. Zna se desiti i da
završetak mosta nagovještava drugu temu. Za oblik mosta je karakteristična fragmentarna
struktura. Ekspozicija može sadržavati i završnu grupu (ili kodetu) koja predstavlja zaključni
odsjek ekspozicije, a ima zadatak da je formalno i harmonski zaokruži. Ona se obično nalazi u
istom tonalitetu kao i druga tema.
Razvojni dio je srednji dio sonatnog oblika u kojem se tematski materijal ekspozicije
razrađuje. Kontrast tema različitog karaktera i u raznim tonalitetima, izloženih u ekspoziciji, u
razvojnom dijelu se razvijaju. Zato ovdje najjasnije dolazi do izražaja dramski karakter
sonatnog oblika. Dakle, ovaj dio sonatnog oblika karakteriziraju harmonska nestabilnost, rad s
motivskim materijalom i fragmentarnost strukture. On se može podijeliti na tri odsjeka:
uvodni, centralni i završni odsjek koji priprema reprizu.
3 Skovran, Dušan; Peričić, Vlastimir, „ Nauka o muzičkim oblicima“, Beograd, 1991., 209. strana
Repriza predstavlja izmjenjeno ponavljanje ekspozicije. Ona najčešće u sebi sadrži sve
djelove kao i ekspozicija, uz neke izmjene: druga tema i završna grupa se nalaze u osnovnom
tonalitetu, most se mora izmijeniti kako bi vodio u osnovni tonalitet (iako se i dalje mogu
pojaviti modulacije).
4. CENTRALNI DIO
4.1. Muzički oblik:
EKSPOZICIJA: RAZVOJNI DIO: REPRIZA:
1. -16. t. I tema u As duru 45. takt 46.-61. t. I tema u As duru
17. -23. t. Most 62.- 70. t. Most
23. -35. t. II tema u Es duru 71.- 90. t. II tema u As
36. -44. t. Završna grupa 91. t. Koda
Prva tema: Počinje sa dvije fraze, svaka po dva takta, zatim fraza od 4 takta i završava
polukadencom u 9. taktu. Ove fraze su zatim varirano ponovljene, te u 16. taktu završava
izlaganje prve teme. Prva tema je po obliku veliki period.
Most: On započinje sa frazom koja traje dva takta i ta fraza se ponavlja još dva puta. Nakon
tih ponovljenih fraza završava most u 23. taktu. On je fragmentarne strukure, sastoji se od
sekventno ponovljenih dvotakta.
Druga tema: Po obliku druga tema je velika rečenica sa vanjskim proširenjem.
Završna grupa ekspozicije: Fragmentarna struktura. Sastoji se od jednog takta koji je 3 puta
sekventno ponovljen, a nakon njega slijedi dvotakt koji je ponovljen za oktavu niže. Završava
u 44. taktu.
Razvojni dio: Ne postoji, ulogu poveznice između ekspozicije i reprize odigrao je jedan
arpeđo D7 akord u 45. taktu.
Most: Pojavljuje se izmjenjen nakon tri takta. Produžen je u odnosu na prvi put, ima dva takta
više.
Koda: Fragmentarna struktura. Temelji se na elementima prve teme.
Formalna struktura čitavog stava je simetrična, kvadratna.
4.2. Dinamika tonalnih promjena:
Tonalni plan u ovom stavu je usaglašen sa njegovim formalnim planom.
Razlog tome je to što je klasika potencirala mišljenje da su „harmonska sredstva prvenstveno
u službi muzičkog oblika.“4, te da je uloga harmonije prevashodno konstruktivna, tj
oblikotvorna. Dinamika tonalnih promjena u ovom stavu je uobičajna za sonatni oblik. Prva
tema je u osnovnom tonalitetu- As duru, most tonalno i harmonski priprema drugu temu te u
zadnjem taktu (21. takt) mosta događa se kromatska modulacija preko promjene sklopa
akorda u, kako je za drugu temu i karakteristično, dominantni tonalitet- Es dur. Ipak, ove
sekventno ponovljene dvotakte u mostu možemo protumačiti kao kratka tonalna istupanja,
najprije u B mol, zatim vraćanje u As dur te naposljetku, Es dur u kojem se zadržavamo. U Es
duru je napisana druga tema. Dominantni tonalitet se zadržava i u završnoj grupi, sve do kraja
ekspozicije. Na završnom akordu ekspozicije događa se dijatonska modulacija u početni
tonalitet- As dur koji nepromijenjen teče sve do 66. takta od kojeg počinje vrhunac napetosti
ovog stava. Nizom akorada bez razrješenja (elipsa) skladatelj nas provodi kroz Fes dur koji se
enharmonski može shvatiti kao E dur. Iz Fes dura u As dur Beethoven se vraća preko
posrednika i njegovog dominantnog tonaliteta- Es dura. Ovoj elipsi prethodi molska tonika i
molska subdominanta As dura. As dur se zadržava do kraja. Ovaj stav je nije osobito bogat
modulacijama, čemu vjerojatno doprinosi i to što nema razvojni dio u kojem se obično
dešavaju brojne modulacije i raznolika harmonska zbivanja. Zato ovaj Adagio molto ima
posebnu mirnoću i staloženost.
4.3. Akordika:
Ova sonata, kao što je već rečeno, spada u prvi period Beethovenovog
stvaralaštva, tako da je i harmonija koju Beethoven ovdje upotrebljava poprilično jednostavna
i tipična za klasiku. Od vantonalnih akorada u ovom stavu nalazimo VIIII (14. i 59. takt) , DII
(17. i 62. takt), DS (32. i 79. takt), DD (68. takt) i VIID (34., 39., 81. i 86. takt). Što se tiče
vanakordskih tonova, nalazimo prolaznice, skretnice i zadržice. U samoj prvoj temi možemo
primijetiti zadržice. Što se tiče sekvenci, dosta su korištene, prije svega u samim temama, ali i 4 Despić, Dejan, „Harmonija sa harmonskom analizom“, Beograd, 2002., 86. strana
u mostu. Prvi takt prve teme sekventno (za malu sekundu) je ponovljen u sljedećem taktu.
Most je izgrađen od dvotakta koji je dva puta sekventno ponovljen.
5. ZAKLJUČAK
Ova sonata, kao što je već navedeno, pripada prvom periodu Beethovenovog
stvaralaštva. To pokazuje jednostavna harmonija koju je koristio u ovom stavu, bez puno
vantonalnih akorada. Ipak, i u najranijim Beethovenovim djelima osjeti se njegova duboka
individualnost te svakim od svojih djela pokazuje da je pravi klasičar i pravi romantičar.
Njegova genijalnost se očituje kroz kompletan njegov opus, od najranijih do zadnjih djela i
zato se nije čuditi što su mnogi kompozitori pisali upravo po uzoru na Beethovena.
LITERATURA
1. Despić, Dejan, „Harmonija sa harmonskom analizom, Beograd, 2002.
2. Andreis, Josip, „Povijest glazbe“, Zagreb, 1989.
3. Skovran, Dušan; Peričić, Vlastimir, „Nauka o muzičkim oblicima“, Beograd, 1991.
4. Ainsley, Robert, „ Enciklopedija klasične glazbe“, Zagreb, 2004.
5. http://hr.wikipedia.org/wiki/Ludwig_van_Beethoven
6. www.zanimljivamuzika.com