GODINA XXIII l 2014. l BROJ 122 l CIJENA 40 KN

BEHAR

SARJEČJA: Otkud Haris Silajdžić u svijetu poezije?

Afro blues i sufijski jazz protiv predrasuda

DŽAMIJA U OSIJEKU: Simbioza modernog grada i otiska duha i vjere

SANJIN KODRIĆ: 240 godina HASANAGINICE

FARIS NANIĆ: Bošnjački prvaci u

zemlji čudesa

DŽEMAL SOKOLOVIĆ: Izazovi slobode –

Evropa na raskršću

TARIK KULENOVIĆ: A što kada partizani

počine genocid?

INTERVJUI

Ivo JosipovićStjepan Mesić

^ASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

EKONOMSKI PODLISTAK: Malen dio mozaika promjena

2 BEHAR 122

Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sarajevu godine 1900.,a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je ured nikom bio Safvet-begBašagić, a vlasnik Ademaga Mešić. Objavljivao je tekstove “za zabavu ipouku”, izvorne i prijevodne književne priloge bosanske i islamske obojeno-sti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kultu-re, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen“najboljim što su Bošnjaci dosad imali”. On je najbolji izraz povezanostinacionalne manjine sa životnom sredinom, dijasporom u svijetu i matič-nim narodom u Bosni i Hercegovini. U desetogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik dr.Ibrahim Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tuslužbu obnašao do ljeta 2006. godine.

2 BEHAR 122

SADRŽAJBEHAR, dvomjesečni bošnjački časopisza kulturu i društvena pitanja

Nakladnik:Kulturno društvo Bošnjaka HrvatskePREPOROD

Glavni i odgovorni urednik:Sead BEGOVIĆ

Izvršni urednik:Filip Mursel BEGOVIĆ

Urednik Ekonomskog podlistka:Faris NANIĆ

Grafički urednik: Selma Kukavica

Uredništvo: Remzija HADŽIEFENDIĆPARIĆ, Rusmir AGAČEVIĆ, Edin UrjanKUKAVICA, Senad NANIĆ, Sena KULE-NOVIĆ, Azra ABADŽIĆ NAVAEY, EdibAHMETAŠEVIĆ

Rukopisi i fotografije se ne vraćaju

Adresa:BEHARKDBH “Preporod”Ulica Grada Vukovara 235, 10000 Zagreb, HrvatskaTelefon i fax: 00385 (0)1 483-3635e-mail: casopisbehar@gmail.com

kdbhpreporod@kdbhpreporod.hrweb: www.behar.hrCijena po primjerku 40 kn, godišnja pretplata 200 knCijena u BiH: 10 KM, godišnja pretplata 60 KM.

Kunski žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X:703000-280-3755185(S naznakom: Preporod, za Behar)

Tisak: Grafomark d.o.o.

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnogproračuna Republike Hrvatske putem Savjeta zanacionalne manjine Republike Hrvatske

ISSN 1330-5182Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisunužno i stavovi uredništva.

Na naslovnici: Replike nakita i kovanog novca iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine

3 RIJEČ UREDNIKAFilip Mursel Begović: Konvertirati u bošnjačkog intelektualca

OBLJETNICE4 Sanjin Kodrić: 240 godina Hasanaginice:

Od prvog objavljivanja do interliterarnei interkulturalne bosnistike

ZOON POLITKON11 Faris Nanić:

Bošnjački prvaci u zemlji čudesa

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI14 Irma Marić: Književnost kao intimološki

demon Irfana Horozovića i Kjazima Mehanije u romanu Kalfa

21 Selma Raljević: Poetika prostora u odabranim djelima Williama Faulknera i Meše Selimovića

SJEĆANJA30 Amir Talić: Arif Hiljadarka

ESEJ: TOKOVI MISLI32 Džemal Sokolović: Izazovi slobode –

Evropa na raskršću: od kosmopolitizmado mega-nacionalizma

44 Zlatan Burzić: Može li moderna nauka riješiti jednu od najstarijih teoloških dilema?

INTERVJU48 Ivo Josipović, predsjednik Republike

Hrvatske: Državnik je poput dirigenta – više linija stapa u skladnu skladbu(Razgovarao Faris Nanić)

ZVUKOMJER51 Amir Telibećirović: Afro blues i sufijski

jazz protiv predrasuda

ZAŠTITA KULTURNOG NASLIJEĐA54 Amra Hadžihasanović: Pristup zaštiti

nematerijalnog kulturnog naslijeđa – princip autentičnosti kao polazište i temelj očuvanja tradicionalnih umjetnosti

ISLAM U HRVATSKOJ60 Džamija u Osijeku: Simbioza modernog

grada i otiska duha i vjere

STAV63 Muljaim Kaćka: Manjine u

“Kosovskom vilajetu“

OBRAZOVANJE 65 Enes Ratkušić: Održivi razvoj najpodesniji

je model produciranja obrazovanih ljudi za novo vrijeme

EKONOMSKI PODLISTAK 67 UVODNIK / Faris Nanić:

Malen dio mozaika promjena

68 TERMOSTAT: Izdvojena tema/ BiH među zemljama s najmanje zlata

70 INTERVJU / Stjepan Mesić: Moramo mijenjati naše stavove(Razgovarao: Faris Nanić)

74 ISLAM I EKONOMIJA / Kasim Bukvić: Kamata izaziva vapaj

75 BRIFING

79 TEORIJSKI KUTAK / Kenan Spaho: Komuniciranje u poslovnom svijetu

82 PRIKAZI I KRITIKE/ Fahrudin Novalić: Alternativni model razvoja

87 SVJETSKI TOKOVI

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE91 Tarik Kulenović:

A što kada partizani počine genocid?

MULTIMONOLOG100 Senad Nanić:

Identitet grada ili klajnburgeraj

BEHAROVE PREMIJERE101 Esad Duraković:

Otkud Haris Silajdžić u svijetu poezije?102 Haris Silajdžić: Sarječja

ISLAMSKA DUHOVNOST108 Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić:

Treći ders u tekiji Nadmlini (18.12.1988.)

PRIKAZI I KRITIKE112 Sead Begović: Virtuozni jezični

maksum i mudroslovni svjedok prozreta života (O Tahiru Mujičiću)

114 Boris Nazansky: Slovo je stil(O Enesu Kiševiću)

115 Karin Šerman: Selman Selmanagić – bosanskohercegovački arhitekt s Bauhausa (O Aidi Abadžić Hodžić)

118 Irma Marić: Kako zaustaviti nostalgiju za onim što je otišlo u nepovrat?(O Adnanu Repeši)

120 Filip Mursel Begović: Spiralno uspinjanjena planinu spoznaje (O Esmi Bandić)

122 Sead Begović: Kako ljudskom emanetuudahnuti život? (O Kemalu Naniću)

125 Alen Zečević: Diwan je postao jedan od najznačajnijih bošnjačkih časopisa(O časopisu Diwan)

NAGRADE127 Nagrada HHO-a muftiji

Azizu ef. Hasanoviću

3BEHAR 122

Konvertirati u bošnjačkog intelektualca

Nedavno sam bio učesnik jednog sijela koje jeimalo dobronamjernu želju da koordinira i pove-že bošnjačke intelektualce. Taj pokušaj, još jed-

nog bošnjačkog okrupnjavanja, umah mi se pričinio, niviše ni manje, nego kao skup penzionera ljubitelja šahaili salon ribičke opreme, u svakom slučaju nešto što aso-cira na beskrajnu dosadu, gerijatrijsku ustanovu, na inva-liditet. “Šta nam je, pobogu, činiti“ - reče jedan, “ovakoviše ne može“ - dobaci drugi, “na mladima svijet ostaje“ -zaključi treći, a zatim nastaje mislena stanka i sijelobošnjačke intelektualne gerijatrije moglo je završiti.

“Moramo se više ovako okupljati“, upozorio me jedansudionik dok smo srkali kahvu. “Recite mi, mladi gospodi-ne, kada ste vi prešli...“, nastavi uz ciničan osmijeh. “Nerazumijem“, zaista zbunjeno odgovorih. “Ma kada ste pre-šli na...“, i tada shvatim da aludira na moje prvo ime (Filip)te da ga zlurado zanima kada sam ja to prešao na islam.Nije to bilo prvi put da me neki Damir, Zlatko, Goran,Nenad, Elvis... sve redom nosioci bošnjačko-muslimanskeimenoslovne spomenice na vremena nacionalne mimi-krije, prozivaju zbog prvog imena. Međutim, nisam dugočekao te mu iz lakta uzvratih: “Prije nekoliko godina, a Vi?“Gospodin se uzvrtio na mjestu: “Kako to Vi mislite, ja samiz familije...“ No, prije nego je uspio upozoriti na svojebegovsko porijeklo, dao sam mu do znanja da ga pitam“kada je to on konvertirao u intelektualca“.

Nejse, nakon susreta s takvim bošnjačkim intelek-tualcima bilo mi je jasnije zašto većina tzv. građanštineprezire sve što može asocirati na bošnjaštvo, koje se, višenego ikada, percipira kao nazadno, anakrono, retrogra-dno, folklorno, ruralno, zaostalo, po nekima a priorinacionalističko, radikalno i na koncu fašističko. Nije li tona sceni biološko-vegetacijski opstanak jednog naroda,koji ponovo mora revidirati i reafirmirati vlastite identi-tarne polazišne tačke? Da ne duljimo, za opis bošnjačkeintelektualne gerijatrije, koja je proizvođač tog pejorativ-nog asocijativnog niza, treba se poslužiti latinskim ciniz-mom – de mortuis nil nisi bene (o mrtvima sve najbolje).Ili, kako to voli reći jedan povjesničar književnosti – naj-više se volim baviti zaokruženim opusima, sa njimanemam nikakvih problema. U svakom slučaju, svaka vrst

budućeg bošnjačkog okrupnjavanja, tog famoznogbošnjačkog jedinstva o kojem se neprestano sanja, morase bazirati na, prije svega, tek jedinstvu načela, a nejedinstvu ovaca koje već desetljećima složno ponavljajujedno te isto meeee...

Budući da se tzv. bošnjački intelektualac povukao nainterna sijela, u javnom prostoru zavladao je tzv. nezavi-sni intelektualac. Njegov autošovinizam, defetizam, nihi-lizam i jalovo kritizerstvo preplavilo je bosanske medije!Šta je to uopće nezavisni intelektualac? Ima li za to škola?Ima li za to diploma? Tko nas, dakle, ovjeri tom laskavomtitulom? Je li to tzv. glas naroda koji će danas zdušno kli-cati, a sutra bezdušno linčovati? U bosanskim februar-skim prosvjedima, kada su paljeni i skrnavljeni simbolikrhke bosanskohercegovačke državotvornosti, upravo sutzv. nezavisni intelektualci pokazali da su podložni geo-političkom identitarnom inženjeringu koji traje od kraja19. stoljeća. Štaviše, nisu stali, te pod krinkom demokrat-skih načela, antifašizma i svebosanstva, i dalje šamanskizazivaju aktivaciju općih nereda. Što je najgore, to se bezikakvih sankcija čini na javnim medijskim servisima.

Ne bi li se nezavisnost intelektualca trebala podrazu-mijevati sama po sebi? Danas taj pleonazam, nezavisnogintelektualca naime, slavi masa, ili još bolje – neki ple-num! Kakve li podvale, kakvog li sunovrata, kakve li kom-promitacije u društvu vazda izdvojene intelektualnepozicije! Ako sliku vratimo tridesetak godina ranije, nedobivamo li identičnu sliku intelektualnih komesara rad-ničke klase koji su zazivali bratstvo i jedinstvo, dok suneki oštrili noževe. Kada se u nekoj od bezbrojnih TVdijaloških emisija pojavi nezavisni intelektualac, pa nassuoči sa svojim političkim analizama, istom nam je nužnamješavina gastala i apaurina ne bi li izdržali kraj emisije.Svakodnevno možemo konzumirati taj “nezavisni stav“na “nezavisnim televizijama“ i “nezavisnim novinama“ od“nezavisnih intelektualaca“, a u biti programiranih sljed-benika neke političke ideologije. Nismo li primijetili da seiza nezavisnih intelektualaca kriju upravo udvorice, sljed-benici varalica, dvorske (političke) lude, hulje svake fele...

Šta je to nezavisni intelektualac danas? Sprdnja, etošto je. Klaun, to je.

Što je to bošnjački intelektualac danas? Mrtvorođen-če one časne ideje o identitetu u koju se još uvijek zdu-šno zaklinje, prepuštajući svijet mlađima od sebe, to je.

Međutim, da se pojavi netko i da kaže “ja sam zavisniintelektualac!“ – trebalo bi mu povjerovati! Uvijek odnečega i od Nekoga zavisimo. Nije li ta zavisnost poveza-na i s moralom – kakvim god, vjerskim, građanskim,nadalje, odgojem, obrazovanjem, nije li povezana s isti-noljubivošću? Zakleli bismo se da upravo takav zavisniintelektualac može odgovoriti na pitanje: “Šta nam je,pobogu, činiti?“ n

Budući da se tzv. bošnjački intelektualac povukao na internasijela, u javnom prostoru zavladao je tzv. nezavisni intelektualac.Njegov autošovinizam, defetizam, nihilizam i jalovo kritizerstvopreplavilo je bosanske medije! Šta je to uopće nezavisniintelektualac? Ima li za to škola? Ima li za to diploma? Tko nas,dakle, ovjeri tom laskavom titulom? Je li to tzv. glas naroda kojiće danas zdušno klicati, a sutra bezdušno linčovati?

Filip Mursel Begović,

izvršni urednik

RIJEČ UREDNIKA

4 BEHAR 122

OBLJETNICE

Historija novije bošnjačke književnostiprva je povijest bošnjačke književnosti ijoš uvijek je u procesu pisanja, a bit ćesukcesivno objavljivana u pet knjiga. Doknaredne četiri knjige kronološki pratepovijesni razvoj novije bošnjačke knjiže-vne prakse, tj. bošnjačkog književnogstvaranja od 1878. godine pa nadalje, svedo recentnog književnog trenutka, prvaknjiga Historije predstavlja svojevrstanteorijsko-metodološki uvod u uglavnomnedovoljno poznatu bošnjačku knjiže-vnu povijest i probleme njezina izučava-nja, a sastoji se iz tri uža dijela. Prvi uži dioprve knjige Historije, iz kojeg je preuzetopoglavlje o Hasanaginici, bavi se pitanji-ma ideje, statusa i identiteta bošnjačkeknjiževnosti uopće, razumijevajući prijesvega to kako se razvijala i afirmirala, ali imarginalizirala te negirala ideja bošnja-čke književnosti te kako se pritom mije-njao njezin status i identitet, sve ovo i uvezi s bliskom idejom bosanskohercego-vačke književnosti. Ovaj problem prati seod početaka pismenosti i književnogstvaranja u srednjovjekovnoj Bosni kaozajedničke bosanskohercegovačke knji-ževne baštine, preko usmene književno-sti Bošnjaka i bošnjačke književne prakseosmanskog doba, pa sve do shvaćanjapojave bošnjačke književnosti tokom 19.i 20. st., uključujući i suvremeni trenutak.

Objavljena prvi put u knjizi Put poDalmaciji (Viaggio in Dalmazia) talijan-skog prirodoslovca opata Alberta Fortisa1774. godine, Hasanaginica se u ovomkontekstu posmatra prvenstveno s obzi-rom na njezin položaj i ulogu u povijesti

ideje, statusa i identiteta bošnjačke knji-ževnosti – kao poseban trenutak u histo-rijatu bilježenja bošnjačke usmene knji-ževnosti, odnosno kao početak među-narodne afirmacije bošnjačkog književ-nog stvaranja uopće, ali i kao početakrelativiziranja bošnjačke književnostikao takve i osporavanja njezine knjiže-vne vlastitosti, što će svoj vrhunac imatiu vremenu nacionalnog romantizma naSlavenskom jugu, mada će biti prisutno ikasnije. Ideja bošnjačke književnosti, patako i mjesto balade Hasanaginica ubošnjačkoj književnoj povijesti, tek će udrugoj polovici 20. st. doživjeti svoje širepriznanje, dok je danas – ističe prof. dr.Sanjin Kodrić – u proučavanju povijestibošnjačke književnosti posebno važna iproduktivna koncepcija njezina interlite-rarnog i interkulturalnog razumijevanja,na temelju čega moguće je zasnovati isuvremenu interliterarnu i interkultural-nu bosnistiku.

Upravo ovakav, interliterarni i inter-kulturalni pristup u bosnistici zagovara irazvija drugi uži dio prve knjige Historijenovije bošnjačke književnosti prof. dr.Sanjina Kodrića, pri čemu i u ovoj kon-cepciji povijesti bošnjačke knjiženostibaladi Hasanaginica također pripadajedno od najistaknutijih mjesta. U svo-jem trećem užem dijelu prva knjigaHistorije predstavlja ključna književno-povijesna obilježja novije bošnjačkeknjiževnosti, opet i sa značajnom ulo-gom Hasanaginice, no ovaj put u smisluvažne tradicijske prethodnice novijebošnjačke književne prakse.

240 godina Hasanaginice:Od prvog objavljivanja do

interliterarne i interkulturalne bosnistike

Obilježavajući 240.obljetnicu prvogobjavljivanja glasovite bošnjačkebalade Hasanaginica(1774-2014), Beharekskluzivno objavljujedijelove Historijenovije bošnjačkeknjiževnosti prof. dr.Sanjina Kodrićaposvećene ovojbaladi.

Piše: Sanjin Kodrić

Ususret prvoj Historiji novije bošnjačke književnosti

5BEHAR 122

OBLJETNICE

1 Usp.: Munib Maglajlić, “Bošnjačka usmena lirika”, Usmena liri-ka Bošnjaka, prir. Munib Maglajlić, Preporod, Sarajevo, 2006, str.11.

2 Usp.: Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia, mit Einführung undBibliographie herausgegeben von Jovan Vuković und Peter Reh-der, Otto Sagner – Veselin Masleša, München – Sarajevo, 1974.

3 Usp. npr.: Larry Wolf, Venice and the Slavs: The Discovery of Dal-matia in the Age of Enlightenment, Stanford University Press,Stanford, 2003; odnosno: Inoslav Bešker, “Morlaci i morlakizam u

književnosti”, Književna smotra, god. 34, br. 123, Hrvatsko filolo-ško društvo, Zagreb, 2002, str. 113-124.

4 Usp. npr.: Tea Mayhew, Dalmatia between Ottoman and VenetianRule: Contado di Zara 1645-1718, Viella, Rim, 2008.

5 Usp.: Borna Fürst-Bjeliš, “Toponimija i percepcija u prostoru Tri-plex Confiniuma: Morlakija”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest,br. 32-22, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveu-čilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999/2000, str. 349-354.

***

[...] Kako to uz Erlangenski ruko-pis i Ljetopis Mula-Musafe Bašeskijepokazuju i nekolike druge, manjevažne vijesti iz 18. st., poput npr. saku-pljačkog rada Marca Renéa BreuèreaDesrivauxa, sina francuskog konzulau Dubrovniku koji je poznatiji kaoMar ko Bruerović,1 bošnjačko usmenoknji ževno stvaranje u 18. st. doživjeloje i svoje prve cjelovite zapise, ali i po -če tak svoje šire izvanbosanske, među -na rodne recepcije te vanjskog prizna-nja i u aksiološkom smislu. No, to sepo sebno odnosi na jedan drugi i otudčes to spominjani osamnaestostoljetniizvor – putopisnu knjigu Put po Dal -ma ciji (Viaggio in Dalmazia, 1774) ta -li janskog prirodoslovca opata AlbertaFo rtisa. Tu je, naime, prvi put objav -ljen bez sumnje najpoznatiji tekst boš -njačke usmene književnosti uopće –gla sovita balada Hasanaginica, odno-sno, kako ju je izvorno naslovio Fortis,Xa lostna  pjesanza plemenite Asan-Aghinize.2

Fortisovo putovanje u Dalmaciju injegovo zapisivanje te objavljivanje Ha -sanaginice karakteristična je slika ne -kih od važnih pojava u Evropi pos lje -dnje trećine 18. st. Na tragu idejaevropskog racionalizma i prosvjetitelj-stva, a u praskozorje predromantičar-skih književnih i kulturalnih gibanja,posebno tragom ideje “povratka priro-di” Jean-Jacquesa Rousseaua i tzv.“osi janizma”, odnosno uopće ranoginte resa za izvornu, narodnu kulturuko ji će se na ovoj osnovi razviti i kulmi-nirati u evropskom romantizmu, Fortis1771. godine stiže u tad mletačku Dal-maciju, pri čemu naročitu pažnjuposvećuje jednoj od evropskih drugostiovog vremena – Dalmatinskoj zagori.

Fortisa, naime, posebno zanimajuevropski “plemeniti divljaci”, “ljudi izprirode”, netaknuti i neizmijenjeni tadsavremenom kulturom i civilizacijom,koje pronalazi u žiteljima dalmatin-skog zaleđa, a koje imenuje kao “Mor-lake”.3 To, pritom, nije više isključivodavnašnja zajednica vlaškog porijeklakoja se u međuvremenu slavenizirala iasimilirala u širem etničkom okruže-nju, već, bez obzira na njihovo porije-klo, Fortisovi “Morlaci” zapravo su uop -će žitelji ruralne, planinske dalmatin-ske unutrašnjosti, odnosno specifičnogprostora dinamične granice i tromeđeizmeđu Mletačke republike, Habs -burške monarhije i Osmanskog car -stva, a koje Fortis jasno razlikuje odstanovništva dalmatinskog priobalja,koje je cjelovito bilo uključeno u onda-šnju savremenu kulturu i civilizaciju, aposebno u mletačko-talijanski kontek-st. U slučaju Fortisovih “Morlaka” upitanju je, dakle, naročiti egzonim,naziv izvana pripisan žiteljima dalma-tinskog zaleđa u skladu s mletačko-talijanskom praksom imenovanja For-tisova vremena, pri čemu je ovaj nazivuključivao i žitelje nekadašnjeg Bosan-skog ejaleta, odnosno onih teritorijaOsmanskog carstva koji nakon mleta-čko-osmanskih sukoba s kraja 17. st., aposebno Kandijskog rata (1645-1699) iMorejskog rata (1684-1699), prelaze umletački posjed. Naziv “Morlaci” odno-si se stoga i na stanovništvo kraja oda-kle po svemu sudeći dolazi Hasanagi-nica – žitelje Imotskog i njegove okoli-ne, dotadašnjeg bosansko-osmanskogteritorija koji Mlečani zauzimaju 1717.godine, nakon čega se muslimanski diostanovništva ovog prostora ili povlači ujoš dublju unutrašnjost, na preostalibosanski teritorij pod vlašću Osman-skog carstva, ili, pak, ostaje pod mleta-

čkom vlašću, najčešće uz konvertiranjena kršćanstvo.4

Ovakvo što jeste, dakle, “Morlaki-ja”5 – svijet u koji je 1771. godine pri-spio Alberto Fortis i koji je predočionjegov Put po Dalmaciji, odnosno to jeonaj svijet u kojem se našla i baladaHasanaginica. Predstavljajući evrop-skom racionalističko-prosvjetiteljskomčitateljstvu njegovu “morlačku” dru-gost, odnosno njegov “morlački” alteri-tetski antipod, Fortis se, u skladu snovim, predromantičarskim impulsi-ma svojeg vremena, istovremeno po veoi za “osijanizmom” kao još jednim važ -nim trendom u Evropi tokom pos -ljednje trećine 18. st., pa je, slično to -bož njem predstavljanju zaboravljenih iu vremenu izgubljenih Ossianovih kel -t sko-gaelskih pjesama kod škotskogpjesnika Jamesa MacPhersona tokomšezdesetih godina 18. st. u Velikoj Bri-taniji, evropskoj čitalačkoj publici pre-dočio i iskonsku, savremenošću neis-kvarenu duhovnu kulturu “Morlaka”te njihovu “divlju” a “plemenitu” knji-ževnost. Upravo u ovom kontekstu For -tisov Put po Dalmaciji donosi i tekstkoji je Evropa njegova vremena upoz-nala pod naslovom Xalos t na pjesanzaplemenite Asan-Aghinize, pri čemu jeHasanaginica u knjizi Alber ta Fortisatrebala predstavljati izu zetan primjeristovremeno i “divljeg”, ali i “plemeni-tog” duhovnog života “Morlaka”, njego-vu, naime, osobenu egzotiku, koja jebila utoliko veća zbog očitog, još egzo-tičnijeg muslimanskog udjela u ovoj“pjesmi-tužaljki”. To je nesumnjivo ijedan od razloga zbog kojih Fortis uknjizi donosi i cjeloviti tekst pjesme, apotom i njezin talijanski prijevod, kao iuvodnu bilješku u kojoj ukratko pred-stavlja ovu pjesmu, uključujući i njezinegzotični aspekt glasovitog Hasanagi-

ničina stida, za koji Fortis u perspekti-vi osamnaestostoljetne racionalističko-prosvjetiteljske Evrope kaže da bi se“među nama činio čudnim”.6 A tako jebošnjačka usmena književnost dobila isvoj prvi poznati prijevod na neki stra-ni jezik (Canzone dolente della nobilesposa d’Asan-Aga), pa na neki način isvoje prvo koliko-toliko cjelovito mogu-će tumačenje.

Međutim, Fortis ne navodi otkudmu Hasanaginica, pa je uprkos broj-nim kasnijim pokušajima odgonetanjaovog pitanja, vjerovatno zauvijek osta-lo nepoznato između ostalog i to je liFortis čuo Hasanaginicu u narodu, komu ju je eventualno kazivao ili pjevaoi u kakvoj prilici i sl., ili je, pak, riječ oFortisovu prijepisu nekog ranijeg zapi-sa Hasanaginice, npr. onog iz tzv.Splitskog rukopisa, o čemu, kao i oprethodnim pitanjima, postoje tekodređene pretpostavke, ali opet ne isigurni ili barem dovoljno vjerovatniodgovori.7 Također, nije općeprihvaće-no ni to je li Hasanaginica, poput dru-gih poznatih bošnjačkih usmenih bala-da, usmenoknjiževno pjesničko uobli-čenje nekog stvarnog zbivanja iz pro-šlosti, baš kao što nije općeprihvaćenni mogući historijski identitet njezinihlikova, mada je gotovo izvjesno da ovajosobeni usmenoknjiževni pjesničkitekst pripada krugu balada s lokalnimobilježjima, slično drugim značajnimbaladama bošnjačke usmene knjiže-vnosti.8 U slučaju da ih je eventualnoimao, neki od razloga zbog kojih je For-tis možda izostavio neke od ovih i ova-kvih informacija, uključujući i infor-maciju o tome kako je saznao za samubaladu, mogli bi se, možda, ticati upra-vo i Fortisova nesumnjivog ugledanjana toboženjeg sakupljača Ossianovihpjesama Jamesa MacPhersona, odno-sno Fortisova inicijalnog utemeljenja iu “osijanizmu” posljednje trećine

evropskog 18. st. Naime, možda jeupravo zbog ovog i ciljano određenapitanja u vezi s pjesmom koju je otkrioFortis ostavio neodgovorenim, intri-gantnim i gotovo mističnim, što jepretpostavka kojoj u prilog može ići i toda će upravo ova “ossianska” egzotikai tajna Hasanaginice u Evropi ovogvremena rezultirati i pojavom svojevr-sne fasciniranosti “Morlacima” i njiho-vom izvornom, “primitivnom” kultu-rom poznatom pod nazivom “morlaki-zam”9. O ovom, između ostalog, možesvjedočiti i to da je Hasanaginicajedan od tek dva izvorno usmenoknji-ževna teksta koji su se našli u zbirci

Gusle (La Guzla, 1827) istaknutogfrancuskog pisca 19. st. ProsperaMériméea, tobožnjem “izboru ilirskihpjesama skupljenih u Dalmaciji, Bos -ni, Hrvatskoj i Hercegovini”, odnosnočuvenoj romantičarskoj književnojmistifikaciji nastaloj na temelju upra-vo “osijanizma” i “morlakizma”.

U svakom slučaju, uz to što su odneprocjenjive važnosti onda kad je oriječ zapisivanju te, praktično, sačuva-nju Hasanaginice, a potom i onda kadje riječ o njezinu širokom međunarod-nom populariziranju, Fortisov neupi-tni “osijanizam” i “morlakizam” kojiodavde proizlazi istovremeno su i poče-tak krize stvarnog identiteta i relativi-ziranja pripadnosti ove balade musli-manskom, odnosno bošnjačkom usme-nom književnom stvaranju. Ovakvomčemu dodatno je doprinijelo i to što je

“morlačka” odrednica, a koja, dakle,otpočetka prati Hasanaginicu, izrazitosloženog značenja, različitog u druga-čijim historijskim i kulturalnim kon-tekstima, pa će u kasnijim vremenimabiti i različito tumačena, a najčešćekao hrvatska i/ili srpska, posebnopočev od 19. st. i vremena nacionalnogromantizma na Slavenskom jugu.Tako će doći do paradoksa da će naj-poznatiji bošnjački usmenoknjiževnitekst već u startu s jedne strane izgu-biti ključnu odrednicu svojeg porijeklai uopće svoju stvarnu pripadnost, dokće s druge strane postati jedna odevropskih književnih senzacija počev

od posljednje trećine 18. pa sve do sre-dine 19. st., s velikim ugledom i kasni-je, javljajući se pritom i u brojnim pri-jevodima na evropske jezike te vezuju-ći se tako čak i za neka od ključnihimena evropske književnosti i kultureovog vremena. Nakon prvog, početnogFortisova talijanskog prijevoda, Hasa-naginica se, naime, već prvih nared-nih godina pojavljuje i na njemačkomu prijevodu Clemensa Werthesa(1775), a odmah zatim i Johanna Wolf-ganga von Goethea (1775), potom uanonimnom francuskom prijevodu(1778), zatim na mađarskom, na kojije prevodi Ferenc Kazinczy (1789), nalatinskom, i to u prijevodu Dubrovča-nina Đure Ferića (1798), nakon čegaslijede dva uzastopna engleska prije-voda – prijevod Sir Waltera Scotta(1798/99) i Johna Boyda Greenshield-

6 BEHAR 122

OBLJETNICE

Sa svim onim što jeste, pa i s njezinim vezivanjem za drugejužnoslavenske književnosti, balada Hasanaginica predstavlja,otud, kako izrazito značajan prilog kasnijoj ideji bošnjačkeknjiževnosti, tako i jedan od pokazatelja puta postepenog isloženog etabliranja statusa i identiteta književnosti Bošnjaka.

6 Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, prir. Josip Bratulić, prev. MateMaras i Darko Novaković, Globus, Zagreb, 1984, str. 63.

7 Usp. npr.: Hasanaginica 1774-1974: Prepjevi, varijante, studije,bibliografija, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975.

8 Usp.: Munib Maglajlić, “Pjesma o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi”,Usmena balada Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1995, str. 61-62.

9 Usp. npr.: Larry Wolf, Venice and the Slavs: The Discovery of Dal-matia in the Age of Enlightenment, Stanford University Press,Stanford, 2003; odnosno: Inoslav Bešker, “Morlaci i morlakizam uknjiževnosti”, Književna smotra, god. 34, br. 123, Hrvatsko filolo-ško društvo, Zagreb, 2002, str. 113-124.

sa (1800). Isto se nastavlja i u prvojpolovini 19. st., pa se Hasanaginicajavlja ponovo na francuskom, ovaj putu prijevodu Charlesa Nodiera (1813),kao i na češkom u prijevodu SamuelaRožnaya (1813), potom na poljskom,na koji je prevodi Kazimierz Brodziń-ski (1819), još jednom na njemačkom, ito u prijevodu Therese von Jacob, poz-nate i pod književnim imenom Talvj(1826), zatim na ruskom, na koji jeprevodi Aleksandar H. Vostokov(1827), te ponovo na engleskom, noovaj put u prijevodu Johna Browinga(1827), kao i opet na francuskom, sad ikao prijevod Prospera Mériméea(1827), zatim na švedskom u prijevoduJohana Ludviga Runeberga (1830) teiznova na francuskom, na koji je ovomprilikom prevodi Gérard de Nerval(1830). U istoj, prvoj polovini 19. st.Hasanaginica će se pojaviti i u slove-načkom prijevodu Jakoba Zupana(1832), kao i u još jednom francuskomprijevodu – prijevodu Claudea Faurie-la (1832), a potom će ponovo biti preve-dena na ruski, što će ovaj put učinitiAleksandar S. Puškin (1835), a nakontoga ponovo i na francuski, i to u prije-vodu Adama Mickiewicza (1841), itd.10

Hasanaginica je, isto tako, odmah uvr-štena i u glasovitu antologiju Narodnepjesme (Volkslieder, 1778/79) JohannaGottfrieda von Herdera, poznatiju podnjezinim naslovom u drugom izdanjuGlasovi naroda u pjesmama (Stimmender Völker in Liedern, 1807), prvogvelikog, a vrlo brzo naročito utjecajnogizbora usmenog književnog stvaranjaevropskih naroda, posebno kod evrop-skih romantičara, gdje se, kao repre-zentativni primjer onog što je bio Her-derov ideal narodnog jezika i narodnoggenija, javila u Goetheovu prijevodu snaslovom Tužbalica o plemenitoj gospiAsan Aginoj (Klaggesang von der edlenFrauen des Asan Aga). Pa ipak, u pra-vilu, u svim ovim slučajevima, uklju-čujući i Herderov antologijski okvir

usmene poezije različitih naroda i nji-hovih jezika, Hasanaginica nijeposmatrana primarno kao dio usme-nog književnog stvaranja zasebnezajednice južnoslavenskih, odnosnobosanskih muslimana, niti je ovazajednica smatrana njezinim zaseb-nim matičnim stvaralačkim kontek-stom, već je to bio najčešće kontekstisključivo hrvatskog i/ili srpskog naro-da, odnosno kontekst isključivo hrvat-ske i/ili srpske književnosti.

Pitanje pripadnosti i određenjaHa sanaginice, koja će ubrzo postati idijelom usmenoknjiževnog zanimanjaVuka S. Karadžića i njegove folklori-stičke koncepcije, postalo je tako prijesvega pitanje hrvatske i srpske knjiže-vnosti i njihovih međusobnih odnosa, ikao takvo trajat će tokom cijelog 19.st., a u manje-više istom ili sličnomsmislu prisutno je i kasnije, tokom cje-line 20. st., sve do danas, pri čemu jeproblem pripadnosti Hasanaginicefunkcionirao i kao okvir borbe zausmenoknjiževnu baštinu te uopćeknjiževno naslijeđe, ali i kao problemširih razmjera, uključujući i političko-ideološki te nacionalno-teritorijalni

aspekt. Uz veliki broj drugih mogućihprimjera, ovakvo što vjerno može pos -vje dočiti i primjer vezan za tzv.Meštro vićevu Hasanaginicu, odnosnover ziju ove pjesme koju je – kako se na -vodi – prema zapisu na temelju sjeća-nja iz djetinjstva istaknutog hrvatskogskulptora i arhitekta Ivana Meštrovićau zagrebačkom časopisu Nova Evropa1932. godine objavio Milan Ćurčin,pok retač i urednik ovog časopisa isrps ki historičar književnosti. Radeći,naime, na srpsko-hrvatskom književ-nom, kulturnom i političko-državnomjedinstvu, što je bio dio misije časopisakoji je vodio, Ćurčin između ostaloginsistira na slijedećoj poziciji Hasana-ginice “u narodu”:

“Hasanaginica” je očigledno potek-la iz slojeva našega naroda koji sebe isvoj jezik nazivaju hrvatskim imenom.To dokazuju pisani izvori i Fortisovaoriginala (Splitski Rukopis) i mnogo-brojnih varijanata (vidi Gezemanovuraspravu) iz primorske Dalmacije i saotokâ, kao i cela sredina u kojoj je ovagradja nadjena i prikupljena. To doka-zuje još bolje živa pesma koja se još

7BEHAR 122

OBLJETNICE

Fortis spominje i jezik koji imenuje kao “bosanski”, a kojim ponjemu govore “Morlaci” u unutrašnjosti, za razliku od “ilirskog”,kojim se govori u Primorju, a što, dakle, implicira važnu činjenicu daje i prema Fortisu jezik Hasanaginice zapravo bosanski, čime jenjezina vezanost za bošnjačko usmeno književno stvaranjedodatno potvrđena.

10 Usp.: Hasanaginica 1774-1974: Prepjevi,varijante, studije, bibliografija, prir.Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975,str. 7-8, 621-683.

8 BEHAR 122

OBLJETNICE

čuva i predaje u brdima zagorske Dal-macije, o čemu tako rečito govori Meš t -ro vićeva verzija koju smo ovde saopšti-li. A kako je baš “Hasanaginica” probi-la našoj narodnoj pesmi put u svet, bilobi pravo da se u svetskoj literaturi, kadje o njoj reč, spominje hrvatsko imenaporedo sa srpskim imenom (koje jeVuk popularisao). Zabunu o “Morlaci-ma” trebalo bi, bar u nauci i književno-sti, popraviti, i stvar objasniti.

Govorim danas ovako zato što samza ovih poslednjih dvadesetak godinâsaz nao više činjenicâ – s obzirom nana rodne pesme i njihovo širenje, poi -me nice u Dalmaciji i Bosni i Hercego -vi ni, – za koje ranije nisam znao (na -pri mer, da u Dalmaciji i nema pravo-slavnih guslarâ); a onda, i poglavito,zato što mislim da treba, u ovim našimsadašnjim nacijonalnim prilikama,poći malo unazad pa povesti računa otome da nisu svi, nažalost, našega uve-renja o jedinstvenosti onoga što se zovesrpsko i hrvatsko, i da će biti još potre-bno boriti se da to uverenje počne opetdublje hvatati korena, a da se dotlesva čije mišljenje ima uvažavati. Inače,nama može biti samo drago u duši dasmo došli do ovog širega iskustva o po -reklu i domovini naših narodnih pesa-ma, jer nas ono učvršćuje u tom našemuverenju o nedeljivosti narodne terito-rije i istovetnosti ne samo narodnogjezika nego i narodne duše.11

Iako piše o poziciji Hasanaginice “unarodu”, Ćurčin je – očito – ni na kojinačin ne veže (i) za književno stvara-nje onovremenih jugoslavenskih mus -li mana, već, naprotiv, pokušava uspo -sta viti tek neku vrstu isključivosrpsko-hrvatskog konsenzusa u vezi sovom baladom. A tako se samo potvr-đuje ona situacija u kojoj će kriza nje-zina statusa i veze s bosanskomusli-manskim usmenim književnim stva-ranjem, odnosno bošnjačkom književ -noš ću uopće, još od vremena njezinaprvog spomena i objavljivanja pod

“mo rlačkom” odrednicom postati, dak -le, neizostavno povezana s Hasanagi-ničinim imenom.

Hasanaginica, međutim, nesum -nji vo pripada prije svega južnoslaven-skoj muslimanskoj usmenoknjiževnojpraksi, odnosno bošnjačkoj usmenojtra diciji, mada su njezini odjeci, uklju -ču jući i bitno drugačije verzije ove pje-sme, prisutni i šire, posebno upravo u

dalmatinskoj usmenoknjiževnoj bašti-ni. O njezinu bošnjačkom karakteruveć na prvi pogled svjedoči cjelokupanunu tarknjiževni svijet ove balade, ana ročito njegovi složeni socijalniaspek ti,12 posebno porodično-rodbin-ski, ali i klasni, koji su karakterističniisključivo za muslimansku zajednicu ikoji su sa svim svojim specifičnim poje-dinostima, koje nerijetko reflektiraju idetalje muslimanske vjerske običajno-sti i prava, mogli u datoj mjeri bitidovoljno poznati i bliski tek pripadni-cima muslimanske zajednice, naročitos obzirom na vremenski kontekst ukojem je balada nastala. U tom smislu,gotovo je nemoguće da bi pjesma poputHasanaginice mogla nastati izvan sre-dine kojoj su muslimanski socijalniaspekti života tek posredno poznati ifaktički nevlastiti, tuđi i strani. Ovom,također, idu u prilog i drugi, a prijesvega književnohistorijski pokazatelji.

Svijet o kojem govori Hasanagini-ca, svijet u kojem u Dalmatinskojzagori postoje age, begovi i kadije, nji-hovo društvo i zajednica, odnosnouopće onaj način života koji je karakte-rističan za Osmansko carstvo, a pose-bno za osmansku Bosnu, među Forti-sovim “Morlacima” mogao je postojatisamo do mletačkog osvajanja Imotskogi okoline, dakle nužno prije 1717. godi-ne, a u tom svijetu Hasanaginica jemorala biti prisutna barem neko vrije-me, vjerovatno mjereno desetljećima,jer teško da bi se u suprotnom slučajupriča iz “turskog” doba mogla održati unovom, postosmanskom periodu krajao kojem je riječ. Da bi zaživjela i preni-jela se dalje, do Fortisove 1774. godine,a pogotovo do Ćurčinova dječakaMeštrovića s kraja 19. i početka 20. st.i njegove moguće verzije Hasanagini-ce, usmena tradicija trebala je, naime,vrijeme, ali i povoljne uvjete za tradi-cijsko oblikovanje i prenošenje, što nebi bilo moguće da balada nije nastalabarem nekoliko desetaka godina prijekraja osmanske vlasti u imotskom

Naziv “Morlaci” odnosi sestoga i na stanovništvo krajaodakle po svemu sudeći dolaziHasanaginica – žiteljeImotskog i njegove okoline,dotadašnjeg bosansko--osmanskog teritorija kojiMlečani zauzimaju 1717.godine, nakon čega semuslimanski dio stanovništvaovog prostora ili povlači u jošdublju unutrašnjost, napreostali bosanski teritorij podvlašću Osmanskog carstva, ili,pak, ostaje pod mletačkomvlašću, najčešće uzkonvertiranje na kršćanstvo.

11 Milan Ćurčin, “Hasanaginica u narodu (Meštrovićeva verzija.)”,Hasanaginica 1774-1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografi-ja, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 352-353.

12 Usp. npr.: Muhsin Rizvić, “Socijalni aspekti Hasanaginice”, Poeti-ka bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 136-151.

9BEHAR 122

OBLJETNICE

kraju, odnosno dalmatinskom zaleđu.A to je već ono vrijeme kad u Fortiso-voj “Morlakiji” još uvijek živi i musli-manska zajednica sa svojom tradicij-skom kulturom, a koja je nerazdvojnacjelina s ostatkom tradicijske kultureostalih južnoslavenskih muslimana,uključujući i usmenu književnost. Ka -ko je istaknuto, samo u ovoj zajednicimoguć je bio nastanak pjesme kakvaje Hasanaginica, a nestanak ove zajed-nice u imotskom kraju i dalmatinskomzaleđu, odnosno njezino povlačenjeprema Bosni ili konvertiranje ukršćanstvo, nije nužno moralo značiti inestanak same balade – balada je kaoveć oblikovana i ukorijenjena usme-noknjiževna tradicija mogla nastavitisvoj život i izvan zajednice u kojoj jenastala, baš kao i kod prevjerenih čla-nova zajednice, koji su je još neko vri-jeme mogli čuvati kao naslijeđeno tra-dicijsko dobro. Uz to kako je Hasana-ginica, direktno ili nekim posrednimputem, mogla dospjeti do Fortisa, ova-kvo što moglo bi, isto tako, objasniti iograničenu teritorijalnu rasprostra-njenost same balade, kao i inače mali,vrlo ograničen broj njezinih mogućihverzija, baš kao i djelimičnu prisutnostHasanaginice izvan njezina izvornogmuslimanskog, bošnjačkog konteksta.

Pri svemu ovom, neupitnu pripad-nost Hasanaginice južnoslavenskojmuslimanskoj, odnosno bošnjačkojtradiciji kao takvoj potvrđuju i onamoguća tumačenja po kojima historij-sko jezgro balade čini bračni nespora-zum stvarnih ličnosti iz sredine 17. st.– Hasan-age Arapovića (1612-1699) izZagvozda, po rođenju Mostarca, akasnije, u vrijeme koje pripada zbiva-njima balade, dizdara tvrđave uZadvarju u Imotskoj krajini, i njegovesupruge begovice Fatime Pintorović(1620/21-1646/47), porijeklom iz Klisa,

a starinom iz Ljubuškog.13 Riječ je,dakle, o ličnostima i zbivanju iz vreme-na neposredne prisutnosti muslimanau dalmatinskom zaleđu, a što na osno-vi apostrofiranog specifičnog svijetasame balade implicira i njezina upravomuslimanskog sastavljača ili, prije,muslimansku sastavljačicu. Ovakvošto unekoliko može potvrditi i znatnokasnije svjedočanstvo također Mostar-ca Husage Čišića, posebno istaknutelič nosti mostarskog, ali i uopće bosan -

sko hercegovačkog društveno-politi-čkog života između dvaju svjetskih ra -to va te sredinom 20. st., a koji se pre -ma vlastitom porodičnom predanjuzabilježenom kod Ota Bihalji-Merina,srpskog historičara umjetnosti i knji-ževnika, ispostavlja i kao mogući poto-mak upravo glasovitog Hasan-age injegove ljube.14 Pritom, Čišićeva pre-daja potvrđuje stvarni bračni nespora-zum Hasan-age i Hasanaginice, madaupozorava i na izvjesna odstupanjapriče same balade u odnosu na u poro-

dičnom predanju sačuvano svjedočan-stvo realnog zbivanja, no koje, naža-lost, Bihalji-Merin nije zabilježio.Even tualno, svemu ovom mogla bi sedo dati i mogućna naznaka usmenetra dicije o bračnom razlazu Hasan-agei Hasanaginice koju nudi nešto ranijaboš njačka pjesma ove tematike izErlan genskog rukopisa jer, bez obzirana bitne razlike između ove pjesme ibalade Hasanaginica, kao i bez obzirana prije svega hronološka nepoduda-ranja vijesti iz Erlangenskog rukopisai književnohistorijskih tumačenja omo gućim historijskim precima kasni-jih likova same balade, nije ipak pot -pu no isključena ni izvjesna mogućnostveze između ovih dviju pjesama, ba -rem u smislu nekog još uvijek nerazja-šnjenog zajedničkog okvira ili polazi-šta, a na temelju jedinstvenog bošnja-čkog usmenoknjiževnog sistema.

Uz ovo, važno je napomenuti i to da,govoreći o književnom stvaranju “Mor-laka”, Fortis spominje i jezik koji ime-nuje kao “bosanski”, a kojim po nje mugovore “Morlaci” u unutrašnjosti, zarazliku od “ilirskog”, kojim se govori uPrimorju,15 a što, dakle, impliciravažnu činjenicu da je i prema Fortisujezik Hasanaginice zapravo bo san ski,čime je njezina vezanost za boš njačkousmeno književno stvaranje do datnopot vrđena. Uostalom, iako će je podutjecajem Vuka S. Karadžića i uopćesličnih onovremenih shvatanja i samkontekstualizirati u nacionalne okviresrpske književnosti, muslimanski ka -rak ter Hasanaginice vrlo rano primje-ćuje i npr. Adam Mickiewicz, ko ji u svo-jim predavanjima na pres tiž nomCollège de Franceu tokom 1840. i 1841.godine, uz isticanje izuzetnih pjesni-čkih vrijednosti ove balade, zak ljučujeda je Hasanaginica zapravo “musli -man ska pjesma”.16 Uprkos prisutnom

Nije općeprihvaćeno ni to je liHasanaginica, poput drugihpoznatih bošnjačkih usmenihbalada, usmenoknjiževnopjesničko uobličenje nekogstvarnog zbivanja iz prošlosti,baš kao što nije općeprihvaćenni mogući historijski identitetnjezinih likova, mada jegotovo izvjesno da ovajosobeni usmenoknjiževnipjesnički tekst pripada krugubalada s lokalnim obilježjima,slično drugim značajnimbaladama bošnjačke usmeneknjiževnosti.

13 Usp. npr.: Radmila Pešić, “Pitanje istoričnosti ličnosti Hasanage iHasanaginice”, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, god. 4,sv. 1, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1974, str. 399-405;odnosno: Mate Kuvačić-Ižepa, Čija je Asanaginica, NakladaBošković, Split, 2007; Mijo Milas, Asanaginičina domovina, Mati-ca hrvatska, Split, 2011; Vahida Šeremet, “Hasanaginica” od1646. godine do danas: Knjiga puta do ishodišta (Studija), Print-Com, Tuzla, 2013.

14 Usp.: Munib Maglajlić, “Pjesma o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi”,Usmena balada Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1995, str. 56-58.

15 Usp.: Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, prir. Josip Bratulić, prev.Mate Maras i Darko Novaković, Globus, Zagreb, 1984, str. 59-60.

16 Usp.: Adam Mickiewicz, “La mort de la femme de Hassan Aga”,Hasanaginica 1774-1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografi-ja, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 204-206.

hrvatskom i/ili srpskom određenjuHasanaginice, ovakva njezina razumi-jevanja javljat će se, naravno, i kasnije,prije svega kod jednog broja drugihstranih autora, dok će – sasvim razlo-žno – u bošnjačkoj recepciji Hasanagi-nice njezin muslimansko-bošnjačkikarakter predstavljati stalno i neupi-tno, samorazumljivo mjesto. Uz drugerazličite primjere, ovakvo što, ta ko đer,dodatno će se potvrđivati i u mo gućimdalekim odjecima ove balade u boš -njačkom usmenom književnom stva -ranju i znatno kasnije, čak i krajem 19.te početkom 20. st., kao npr. u za pisujedne ovakve, bitno izmijenjene vari-jante Hasanaginice objavljenom uprvom godištu znamenitog bošnjačkogčasopisa Behar 1900. godine17 – iako seova varijanta Hasanaginice višestru ko

razlikuje i od Fortisova zapisa ove ba la -de i od njezine moguće varijante uErlan genskom rukopisu iz prve trećine18. st., jasno je da je u pitanju stvarnai trajna prisutnost pjesme o Hasan-agi-noj ljubi u kolektivnom i kulturalnompamćenju Bošnjaka. Ovakvo što, naj-zad, svjedoči i bošnjačka pisana knji -ževnost, prije svega novija bošnjačkaknjiževna praksa, kojoj je Hasanagini-ca jedna od najistaknutijih tradicijskihprethodnica, odnosno jedan od naročitopovlaštenih elemenata njezina kultu-ralnomemorijskog sistema i uop ćevažan faktor u njezinim unutrašnjimkonektivnim strukturama.18

A sve ovo zajedno, posebno složenisvijet balade Hasanaginica koju jeevrop skoj čitalačkoj publici 1774. godi-ne predstavio Alberto Fortis, potvrđuje

u osnovi isto što i ranija svjedočanstvao bošnjačkoj usmenoj književnosti –njezinu, dakle, do 18. st. potpunu unu-trašnju zaokruženost i prepoznatlji-vost, jednako kao i prostiranje bošnja-čkog usmenog književnog stvaranja iizvan današnjeg bosanskohercegova-čkog teritorijalnog okvira, odnosno nje-gove izrazite književnoumjetničke vri-jednosti te realnu tradicijsku kontinui-ranost, što potvrđuje i tezu o osobenomvlastitom prostoru bošnjačke usme-noknjiževne prakse, njezinu usmenok-njiževnu geografiju, baš kao i njezinuknjiževnu zrelost i trajnost. Sa svimonim što jeste, pa i s njezinim veziva-njem za druge južnoslavenske knjiže-vnosti, balada Hasanaginica predstav-lja, otud, kako izrazito značajan prilogkasnijoj ideji bošnjačke književnosti,tako i jedan od pokazatelja puta poste-penog i složenog etabliranja statusa iidentiteta književnosti Bošnjaka. Utom smislu, slučaj Hasanaginice prvi jei stvarno i simbolički najavio neke odključnih značajki pristupa bošnjačkomusmenom književnom stvaranju, ali ibošnjačkoj književnosti uopće, koji ćebiti dominantni tokom narednog, 19.st., a na koje su već uputili i različitipristupi bošnjačkoj usmenoj poeziji izErlangenskog rukopisa, uključujući ipredstavljanje bošnjačke usmene knji-ževne baštine u drugim, nebošnjačkimnacionalnoknjiževnim okvirima. Izdanašnje perspektive gledano, Hasa-naginica, među tim, jeste i usmenoknji-ževni tekst izrazite interliterarne iinterkulturalne vrijednosti, pa tako ijedno od ključnih mjesta interliterarnei interkulturalne bosnistike, što jepotencijal ove balade koji još uvijek nijedovoljno iskorišten. [...] n

10 BEHAR 122

OBLJETNICE

Prof. dr. Sanjin Kodrić vanredni je profesor bošnjačke književnosti i teorije knji-ževnosti na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta Univerziteta uSarajevu, gdje je i šef Odsjeka za književnosti naroda BiH, kao i voditelj Instituta zaknjiževnost te voditelj Centra za naučnoistraživački rad i stručne aktivnosti.

Uz gostovanja i predavačke angažmane na više univerziteta u BiH i inostranstvute različite druge domaće i međunarodne naučne, akademske i profesionalne aktiv-nosti, član je i Redakcije za izdavačku djelatnost te Redakcije časopisa Radovi Filozof-skog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, član Uredništva časopisa Instituta za bosan-ski jezik i književnost u Tuzli Bosnistika plus te saradnik Instituta za bošnjačke studi-je pri BZK “Preporod”. Predsjednik je Matičnog odbora BZK "Preporod", jedan odosnivača i zamjenik predsjednika Slavističkog komiteta u BiH, gdje je i rukovodilacOdjeljenja za književnost i kulturalne studije te urednik u Redakciji biblioteke Bosni-stika, kao i član rukovodstva Bosanskog filološkog društva, gdje je voditelj Odjela zakonferencije i urednik za oblast književnosti u Redakciji časopisa Pismo. Također,između ostalog, član je i Komisije za komparativno proučavanje slavenskih knjiže-vnosti pri Međunarodnom komitetu slavista, kao i inostrani član uredništava časo-pisa Philological Studies, Południowosłowiańskie Zeszyty Naukowe, Poznańskie StudiaSlawistyczne, Slawistyka i Univerzitetska misao.

Posebno se bavi novijom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom književnošću(19. i 20. st.), naročito u vezi s pitanjima kulturalnog pamćenja, interkulturalnosti iinterliterarnosti, kao i teorijom historije književnosti. Pored Historije novije bošnjačkeknjiževnosti (knj. I-V), koju trenutno piše, te niza uređenih i/ili priređenih izdanja, autorje dviju naučnih knjiga – Književna prošlost i poetika kulture: Teorija novog historicizmau bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi (2010) i Književnost sjećanja: Kul-turalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti (2012), kaoi više od sedamdeset naučnih te većeg broja stručnih radova. Učesnik je dvadesetaknaučnoistraživačkih projekata u BiH i inostranstvu, od kojih je neke i vodio, kao i višeod pedeset međunarodnih naučnih skupova, dok je između ostalih organizirao iSarajevske filološke susrete (decembar 2010, decembar 2012, maj 2014) te Prvi bosan-skohercegovački slavistički kongres (maj 2011), a predsjednik je i Organizacionogodbora za predstojeći Drugi bosanskohercegovački slavistički kongres (maj 2015).

17 Usp.: “Smrt Hasan-aginice”, zabilježioIbrahim Dautović, Behar, god. I-XI,1900-1911, Izbor, odabrali Alija Isakovići Hadžem Hajdarević, El-Kalem, Saraje-vo, 1990, str. 40.

18 Usp. npr.: Lada Buturović, Treptaj žanrau poetici usmene književnosti, Svjetlost,Sarajevo, 2010, str. 7-86; odnosno: SanjinKodrić, Književnost sjećanja: Kulturalnopamćenje i reprezentacija prošlosti unovijoj bošnjačkoj književnosti, Slavisti-čki komitet, Sarajevo, 2012, str. 21-200.

Self fulfilling prophecy-em, po -ka zala se dilema iz prošle ko -lu mne o stvarnom legitimitetu

saborskih zastupnika izabranih sastranačkih lista po rasporedu kojiodređuju stranački šefovi/šefice i nji-hovih kolega, zastupnika nacionalnihmanjina koji se biraju direktno naposebnim izbornim jedinicama. Bilismo skloni tada sugerirati da prosje -č nih 15.500 do 17.000 glasova kojima,sa mo računskom operacijom podjeleukupnog broja glasova koje je dobilastranačka/koalicijska lista, navodnoteže zastupnici izabrani na jednoj od10 izbornih jedinica, možda mogu bi -ti usporedivi s “težinom“ zastupnikama njina (osim dijelom srpske) kojido bivaju, ali direktno i pojedinačno,iz među 250 i 2000 glasova. Kako ka -že iskustvo samoispunjujućeg proro-čanstva, što ste zazivali, dobili ste, aline onako kako ste priželjkivali. Zadis torziju priželjkivanog pobrinulasu se dva bošnjačka “političara“ uHrvatskoj. Distorziju su potvrdiladva bivša vjerska službenika Islam-

ske zajednice Bosne i Hercegovine iHrvatske.

Paralelizam inkompatibilnih funkcijaPrvo je iz Službe za medije

Hrvatskog sabora došla vijest kakoje u Saboru osnovan novi Klub neza-visnih zastupnika u sastavu: SlavkoLinić, Branko Vukšić i Nedžad Ho -džić. Dok je Vukšić izjavio da više ni -je član Hrvatskih laburista, i zatra-žio ispisnicu, zastupnik 5 ex-jugosla-venskih manjina, osnivač i još uvijeklegalan predsjednik Bošnjačke de -mo kratske stra nke koja ga je i kan-didirala, Nedžad Hodžić, izjavio jeka ko je on “ljevičar“, pa ispada da jeto logičan potez. Suradnju trojca, ko -ji je izgubio povjerenje svojih strana-ka, prilično različitih stajališta,Vukšić je pojasnio riječima: “Sva tro-jica pripadamo ljevici, no ne slažemose oko nekih stvari kao što je, primje-rice, privatizacija”. Samo privatiza-cija? Takva sitnica? Onda je valjdasve u redu i novi klub gotovo istomi-

slećih ljevičara će postojati još godi-nu dana, do izbora.

Kako je pisao portal Index 18. ruj -na, dok je poveznica između Vukšića iLinića da baš i ne vole svoje bivše stra -nke te su spremni javno blatiti svojebivše stranačke kolege, kod Hodžića jesasvim drugačiji slučaj. Zastupnikmanjina Nedžad Hodžić već se duževrijeme nalazi u nemilosti poreznikajer mu je otkriven porezni dug od 4,3milijuna kuna, pa mu je imovina podsudskom blokadom. Hodžić je krajemprošle godine prijavio prijetnje likvi -da cijom. U njegovo je ime tada emo -tiv no govorio Milorad Pupovac za sa -bor skom govornicom. Osim državi,du govao je bankama i dobavljačima, au prosincu prošle godine izjavio jekako će spas potražiti u Linićevommodelu predstečajnih nagodbi, što je iučinio. Njegova tvrtka trenutno je uprocesu nagodbi. Podsjetimo se, timmodelom su se izvukli Kerum, Pavić,Jure Ra dić i njima slični “poduzetni-ci“. Ukupna dugovanja Hodžićeve tvr-tke iznose 17,2 milijuna kuna.

11BEHAR 122

ZOON POLITKON

zoon politikon Piše: Faris Nanić

Bošnjački prvaci u zemlji čudesaPromatrajući manifestacije javne prisutnosti Bošnjaka i manjeg dijela ostalih muslimana u

Hrvatskoj mora se postaviti prvo i najvažnije pitanje: “Znaju li naši predstavnici što je to

politika i politička odgovornost?“ Da znaju, onda se izabrani zastupnik nacionalnih manjina,

koji je izabran s Posebne liste u Zastupnički dom Sabora i to nacionalističke stranke (SDA ili

BDSH), ne bi pojavio kao osnivač Kluba zastupnika s Liberalnom strankom, što je počeo, pa

prekinuo Šemso Tanković 2004. ili Kluba nezavisnih zastupnika “ljevičara“, što je nedavno

upriličio Nedžad Hodžić. Kako je Tanković u zasluženoj političkoj mirovini, njegovi ekscesi na

političkoj pozornici više nisu bitni. No, ponašanje Hodžića i Srebrenikovića zasigurno jeste.

Manjinsko ljevičarenje i desničarenje ili stvarnošću začuđeni bošnjački sabornici

12 BEHAR 122

ZOON POLITKON

Prošle je godine dio članova Hodži-ćeve Bošnjačke demokratske strankeHrvatske (BDSH) podnio kaznenupri javu protiv njega i to zbog netran-sparentnog trošenja stranačkog nov -ca. Zbog toga je u prosincu prošle godi-ne održana skupština stranke na kojojje Hodžić smijenjen. No Ministarstvouprave u ožujku ove godine donijelo jeodluku kako je Skupština održananelegalno, pa je Hodžić ostao nazvavšito “neuspjelim pučem”. Nedavno jeSa borsko povjerenstvo za ispitivanjesu koba interesa potvrdilo je kako jeprotiv Hodžića pokrenulo istragu zbogop tužbi o nenamjenskom trošenjustra načkih sredstava iz Proračuna.

Drugi slučaj je Mirsada Srebreniko-vića, zastupnika Bandićeve liste uGradskoj skupštini Zagreba i zamjeni-ka ravnatelja za pravne, gospodarske iopće poslove Nastavnog zavoda za jav -no zdravstvo Dr. Andrija Štampar. Tajje gospodin i predsjednik Stra nke de -mo kratske akcije Hrvatske ko ji je, na -kon drugog, nešto manje re di kuloznogsaborskog mandata njenog dugogodiš-njeg predsjednika Še m se Tankovića,preuzeo Stranku. Kao prijašnji politi-čki tajnik Srebreniković je smatranstvarnim autorom Tankovićevih politi-čkih dealova sa Sanaderom koji suBošnjacima natovarili na le đa hipote-ku politički nezrelih i ne od govornihgra đana čiji predstavnici, koji ujednoza stupaju i još 4 ex-jugoslavenske ma -njine, ne umiju zastupati niti sebe, akamoli druge. Sličan aranžman podr-ške Bandićevoj listi “ne zavisnih“, pokojem u Gradsku sku pštinu ulaze poje-dinci iz SDA, ali kao takvi neprepozna-tljivi i nedeklarirani, Srebreniković jepostigao kao predsjednik Stranke.

Upitan o podršci njegove stranke

predsjedničkoj kandidatkinji, a neaktualnom predsjedniku kojemu jestranačka podrška dana na izborima2010., odgovorio je javnosti, ne bistevjerovali, ali istina je, mrtav-hladanpo ručivši kako se kao predsjednik i bi -v ši politički tajnik SDA Hrvatske – nesjeća koga je stranka podržala na pre -dsjedničkim izborima prije 4,5 godine!Izgleda da mu nije na pamet palo po -g ledati u stranačku arhivu, ako većsma tra da je u životnoj dobi koja mudo pušta luksuz gubitka pamćenja ota kvim sitnicama, tricama i kučina-ma. Sreberniković je dva desetljećabio pomoćnik predsjednika Me ši hataIs lamske zajednice u Hrvatskoj zapra vne poslove, istovremeno osam go -dina predsjednik Izvršnog odbora Me -dž lisa Islamske zajednice Zagreb, ajedno vrijeme okušao se kao pomoćnikministra unutrašnjih poslova Repub -li ke Bosne i Hercegovine i direktor uFabrici duhana Sarajevo, tada u ospo-ravanom privatizacijskom procesu.Paralelizam inkompatibilnih funkcijau vjerskoj zajednici, političkoj stranci,drugoj državi nije ga nikada mučio, atu je njegovu multilateralnu kvalitetuprepoznao i zagrebački dugotrajnigra donačelnik s prezidencijalnim am -bicijama i stavio ga na svoju listu.

Emeritusi i oni drugi nemjerljivi Latinski pridjev emeritus, kao pa -

sivni particip ima više značenja, a naj-češće se rabi za osobu koja je zaslužilačast, završetkom službe, ili isluženoš -ću. Na raznim se jezicima prevodi i kaozaslužan, početan, meritoran... Emeri-tus je počasna titula koja se na Zapa-du dodijeljivala profesorima, direktori-ma, članovim uprava, ali i biskupima,

po njihovu odlasku u mirovinu. Tu supraksu nedavno usvojili u Islamskojzajednici, pa se tako svjež kandidat zabošnjačkog člana Predsjedništva BiH,dvodecenijski reisu-l ulema, MustafaCerić, iako nije u penziji, okitio naslo-vom reis emeritus, a po uzoru na nje -ga, slično je učinio i umirovljeni dvode-cenijski predsjednik Mešihata Islam-ske zajednice u Hrvatskoj, Šefko Ome -r bašić, zakitivši se perkom naslovamu ftija emeritus.

Inače, poznavateljima arapskog je -zika jasno je što znači sintagma reisu-l ulema – poglavar učenih, a muftija/mufti je osoba koja je ovlaštena izda-vati fetve – ukaze s pravnom snagom,u kasnijem razdoblju i krizi islamskecivilizacije reduciranom na ukaze uobredoslovnim i usko vjerskim pitanji-ma. Zašto se ova neonominacija raditako nezgrapno, pa zvuči gotovo kaoporuga, melange-om latinskog i arap-skog nazivlja, ostaje nejasno. No, zati-canjem tih sintagmi koje izazivajupodsmijeh, kod prvotnog se pojavio ijak nagon za direktnim političkimang ažmanom, pa se kandidirao za boš -njačkog člana Predsjedništva Bos ne iHercegovine, a potonji je taj na gonsnažno osjetio, prepoznao kao obećava-juć i dao mu otvorenu podršku. Svoj jeneuspješan juriš na tron emeritusCerić obilježio predizbornim skupom u

Aktualni saborski zastupnik 5 ex-jugoslavenskih manjina, NedžadHodžić, kao da je zaboravio da su ga kao manjinskog zastupnikaizabrali Bošnjaci svih ideoloških orijentacija, a ne samo lijeve.Nadalje, ako je stvarno ljevičar, koji je to “lijevi“ zakon ili inicijativuHodžić u dosadašnjem mandatu predložio? Čime se to on legitimirakao ljevičar? Glasanjem za sve prijedloge vlade koja se samonominalno može nazivati lijevim centrom lijevo se političkoopredijeljenje ne pokazuje.

Srebrenikovićev šef, MilanBandić, u međuvremenu podistragom USKOK-a, je zahrvatskog člana PredsjedništvaBiH predizborno javno podržaoDragana Čovića, šefabosanskog HDZ-a, osnivačaparadržavnih institucija, poputtzv. Hrvatskog narodnogsabora. Razmišlja lipredsjednik SDA Hrvatske ovlastitoj političkojodgovornosti i posljedicamastava svoga šefa? Ili se s njimeslaže? Ili nema stava? Ili jezaboravio?

13BEHAR 122

ZOON POLITKON

Jajcu, ispred Muzeja 2. ZasjedanjaAVNOJ-a, na kojem se kao deklariranantikomunist stavio u po zi ciju tumačastvarne Titove misli i prakse, dok seiza njega vihorila zas tava bivše Jugo-slavije s crvenom zvijezdom na bijelompolju. Uz punu podršku Omerbašića,drugog emeritusa Islamske zajednice.S poražavajućim rezultatom i priku-pljenih 25.000 glasova.

Čiji sam ja?Promatrajući sve ove manifestacije

javne prisutnosti Bošnjaka i manjegdijela ostalih muslimana u Hrvatskojmora se postaviti prvo i najvažnijepitanje: “Znaju li naši predstavnici štoje to politika i politička odgovornost?“Da znaju, onda se izabrani zastupniknacionalnih manjina, koji je izabran sPosebne liste u Zastupnički dom Sabo-ra i to nacionalističke stranke (SDA iliBDSH), ne bi pojavio kao osnivač Klu -ba zastupnika s Liberalnom stran-kom, što je počeo, pa prekinuo ŠemsoTanković 2004. ili Kluba nezavisnihzastupnika “ljevičara“, što je nedavnoupriličio Nedžad Hodžić. Kako je Tan-ković u zasluženoj političkoj mirovini,njegovi ekscesi na političkoj pozorniciviše nisu bitni. No, ponašanje Hodžićai Srebrenikovića zasigurno jeste.

Srebrenikovićev šef, Milan Ban-dić, u međuvremenu pod istragomUSKOK-a, je za hrvatskog člana Pred-sjedništva BiH predizborno javno podr-žao Dragana Čovića, šefa bosanskogHDZ-a, osnivača paradržavnih institu-cija, poput tzv. Hrvatskog narodnogsabora. Razmišlja li predsjednik SDAHrvatske o vlastitoj političkoj odgovor-nosti i posljedicama stava svoga šefa?Ili se s njime slaže? Ili nema stava? Ilije zaboravio? Šef HDZ-a, Tomislav Ka -ramarko, čija je kandidatkinja za pred-sjednika Hrvatske ona koju nemuštopodržava Srebreniković, javno proslav-lja s istim Čovićem godišnjicu osniva-nja tzv. Hrvatske zajednice Herceg –Bosne, zbog čijeg su djelovanja nekibosanski Hrvati nedavno od Haškogtribunala osuđeni na preko 100 godinazatvora, uglavnom za zločine nadBošnjacima. Je li i to šef SDA zabora-vio? Ili nema stava? Ili, što je zapravo

blisko istini i poražavajuće – zna danjegovi potencijalni birači to ne regi-striraju, pa mu je nebitno? Hoće liimati stav kada Bandić koalira s HDZ-om i počne i aktivno provoditi novu –staru, retuđmaniziranu (“osebujnu“ poZ. Hasanbegoviću) politiku premaBosni? I Bošnjacima koje SDA Hrvat-ske politički nastoji (ili je barem nasto-jala) zastupati. Ili je, zbog navedenepolitičke pasivnosti i kratkovidnosti, aposebno kratkog pamćenja Bošnjaka,sve to nebitno? Bitno je onda samo bitipri vlasti, makar kojoj i makar kakvoj,i od nje ponešto uzeti ili dobiti i to ondaproglasiti velikim vlastitim doprino-som općem dobru. Obraz zajednice,njezin ugled kao zalog za budućnost tupropadaju, ali iz ovakve utilitarističkeperspektive politike kao trgovine naveliko i malo, to se ne vidi niti smatravažnim, a kamoli presudnim. Kadaniti sama zajednica do toga baš ne drži.

S druge strane, aktualni saborskizastupnik 5 ex-jugoslavenskih manji-na, Nedžad Hodžić, kao da je zaboravioda su ga kao manjinskog zastupnikaizabrali Bošnjaci svih ideoloških orijen-tacija, a ne samo lijeve. Nadalje, ako jestvarno ljevičar, koji je to “lijevi“ zakonili inicijativu Hodžić u dosadašnjemma ndatu predložio? Čime se to on legi-timira kao ljevičar? Glasanjem za sveprijedloge vlade koja se samo nominal -no može nazivati lijevim centrom lijevose političko opredijeljenje ne pokazuje.Zašto onda Hodžić ili bilo tko drugi kojipokazuje manjinske lijeve ili desne ten-dencije ne pristupi političkoj strancitakve orijentacije ili osnuje ili reformi-ra svoju u željenom pravcu? Odgovor jeprilično jasan. U tom slučaju kao poli-tički redukcionisti ne bi bili zanimljivitakvim strankama, niti bi na izborimapostigli ikakav uspjeh. Uspjeti ući u

Sabor mogu samo manjinskom mimi-krijom, na Posebnim izbornim jedini-cama. No, to bi znao obrazovan politi-čar, s jasnim uvidom u spektar lijevih,desnih i centrističkih opcija te njihovihrubnih područja i presječnih krivulja,kao i pregledom i razumijevanjemnovih političkih i idejnih tendencija.

Alternativa?Pod Srebrenikovićevim i formalno

Tankovićevim vodstvom od 2004. SDAHrvatske se nastoji profilirati i kaostranka pripadnika muslimanskog ci -vi lizacijskog kruga u Hrvatskoj, inkor-porirati Albance, Rome i Turke. Još zavrijeme prvog Tankovićevog mandata,autor ovih redaka je u nekoliko navra-ta rekao kako bi za Bošnjake terapeut-ski djelovao izbor, recimo Crnogorca zasaborskog zastupnika 5 ex jugoslaven-skih manjina (Albanaca, Bošnjaka,Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca).To je tada načuo sadašnji urednik Pre-porodovog Journala, pa je s određenomretardacijom od sedam-osam godina, toreafirmirao, ali s Albancem u glavnojulozi. Ovime je možda i nesvjesno naja -vio strategiju kandidiranja uglednog ipo litički profiliranog Albanca za za s -tupnika 5 ex YU manjina, uz puni kon -cen zus politički angažiranih Bošnjaka.Vrlo zanimljivo.

Za zaključiti je, nažalost, da politič -ki predstavnici Bošnjaka s ovakvim po -li tičkim pedigreom pokapaju nadu po -li tičkog sazrijevanja Bošnjaka i njihovestvarne i pune integracije u Hrvatsku.I, da se vratimo na početak i dilemu izprošle kolumne. Doista, nema dilemeoko specifične težine zastupnika sdrža vnih lista, kojemu je mjesto na nji -ma odredio stranački šef i njegova kole-ge biranog s Posebne izborne jediniceza manjine. n

Svoj je neuspješan juriš na tron emeritus Cerić obilježiopredizbornim skupom u Jajcu, ispred Muzeja 2. Zasjedanja AVNOJ-a, na kojem se kao deklariran antikomunist stavio u poziciju tumačastvarne Titove misli i prakse, dok se iza njega vihorila zastava bivšeJugoslavije s crvenom zvijezdom na bijelom polju. Uz punu podrškuOmerbašića, drugog emeritusa Islamske zajednice. S poražavajućimrezultatom i prikupljenih 25.000 glasova.

14 BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

Književnost kao intimološki demonIrfana Horozovića i Kjazima Mehanijeu romanu KalfaU književnom opusu Irfana Horozovića posebno mjesto zauzimaroman Kalfa, “roman-spirala“. To djelo uokviruje fantazmagorijuglavnog protagoniste, Kjzima Mehanije Rezakovog (“alergičan naživot, na sve oko sebe.“). Roman uokviruje realno i fantazmagorično u životu glavnog protagonistekoji je, donekle, iščašen iz vlastite ljuske intimološkog i subjektivnog, pa su u njemu čestoispreturani prostor i vrijeme.

Piše: Irma Marić

Irfan Horozović je polivalentanstvaralac – pjesnik, pripovjedač, dram-ski i dječiji autor, putopisac, impresio-nist, dokumentarist, publicist, itd.Međutim, i pored te svestranosti, dije-lim mišljenje mnogih autora koji Horo -zo vićevu književnost u najvažnijem se -g mentu prepoznaju kao romanes k nu,jer se najizrazitije afirmira kao ro ma -no pisac. Autor više romana, Irfan Ho -ro zović se nametnuo ne samo kao je danod vodećih bošnjačkih već i bo sa n sko -hercegovačkih književnika, što je rezul-tiralo kontinuiranim kritičkim i eseji-stičkim proučavanjem i tumačenjemnjegovog djela u relevantnoj pe ri o dici,kako u BiH, tako i u drugim sre di namakomplementarnih jezika. Vrlo je važno,u tom kontekstu, spomenuti izuzetnoznačajan naučni skup Bes k raj ni zavi-čaj, održan u Sarajevu, 2008. go dine,

posvećen njegovom književnom djelu.U književnom opusu Irfana Horo-

zovića posebno mjesto zauzima romanKalfa, “roman-spirala“1. To djelo uok -vi ruje fantazmagoriju glavnog protago-niste, Kjzima Mehanije Rezakovog(“alergičan na život, na sve oko sebe.“2).U osvrtu na ovaj roman, kritičarka Ra -dmila Popović, u povodu izlaska ovogromana iz štampe, u svom prikazu na -g lašava: “Najnoviji roman Irfana Horo-zovića štampan pod nazivom Kalfa mo -žda bi se u jednoj slobodnoj metaforimogao zvati ‘kružno putovanje s pogle-dom u prošlost’; putovanje Horozoviće-vih junaka po nalogu tekućeg vreme-na: iz časa u čas, iz dana u dan... jedno-lično, bezbolno, tegobno... unutar zada-te šeme po ustaljenom obrascu. Zato jei to kretanje ‘kružno’. A ‘pogled u pro-šlost’ upućivao bi na ‘sudbinske’ kote

ži vljenja, kojih se ne može osloboditi nioko, ni misao, ni sjećanje.“3 Romanuokviruje realno i fantazmagorično uži votu glavnog protagoniste koji je, do -nekle, iščašen iz vlastite ljuske intimo-loškog i subjektivnog, pa su u njemučesto ispreturani prostor i vrijeme.

U Umjetnosti romana, Milan Kun-dera, između ostalog, zaključuje: “Život(je) klopka, uvijek smo znali: rođenismo a da to nismo tražili, zatvoreni utijelo koje nismo izabrali i određenismo da umremo.“4 U toj tvrdnji može-mo pronaći i stav Serena Kjerkegorada “…ono što čovjeku donosi patnjujeste istina da on egzistira. On je čakjedini koji ima tu osobinu da egzisti-ra.“5 U tim se refleksijama moždanalazi i umjetnički postupak IrfanaHorozovića koji je neskriveno sklonbeletrističkoj adaptaciji teorijske filo-

1 Milenko Stojičić, Pad uvis Kjazima Mehanije, “Putevi“,XXXV/1990, 1, 138–141.

2 Kalfa, str. 274.3 Radmila Popović, Kružno putovanje s pogledom u prošlost

(Irfan Horozović: Kalfa, Sarajevo, 1988),

“ Oslobođenje“, 16. 7. 1988, str. 11.4 Milan Kundera, Umjetnost romana, “Veselin Masleša“ “Svjet-

lost“, Sarajevo, str. 30.5 Jean Beaufret, Uvod u filozofiju egzistencije, “Beogradsko izda-

vačko-grafički zavod“, Beograd, 1977, str. 122.

zofske misli, s dominantnom refleksi-jom prema egzistencijalizmu, u kojojse, izgleda, najbogatije realizira njego-va književna intuicija.

Kjazim Mehanija je glavni protago-nista romana Kalfa. On je ostvaren kaocjeloviti karakter. Riječ je o introvert-nom neurotičaru koji ispituje granicevlastitog duševnog stanja. Njegovanesvjesnost ispunjava fabulu. To je likizrazite kompleksnosti, ali i punoćekroz koju nastojimo proniknuti u pro-pukline njegovog unutarnjeg bića. Sveje u tome postmodernističkom romanupodređeno njemu, tj. njegovom izgub-ljenom sjećanju iz kojeg se ne može po -v ratiti. Kajzim Mehanija je protivrje-čan, nejasan, čudan i zbunjen. Tako većnavođena Radmila Popović primjećuje:“Kjazim, ličnost složene psihološko-emocionalne strukture, posjeduje stva-ralačke i meditativne sklonosti. Zbu-njuje ga ogroman sivi prostor svakod-nevice, a na traganje za vlastitim iden-titetom obavezuju ga porodični korijeni,izazovi zlogukih tajni, potreba ovlada-vanja ‘istinom’“6 Detektirajući suštinuprotagonističkih uloga u Kalfi, MileStojić nalazi kako oni svoj identitetizvlače iz romaneskne tradicije zapad-noevropskih tragičnih likova, osuđenihna jednu jedinu fokusiranu, ujedno ifatalno-tragičnu tačku početka i kraja:

“Kalfa pripada malobrojnoj u našojknjiževnosti skupini antiherojske pro -ze. Njegovi likovi nisu suočeni sa valo-vima historijskih kataklizmi, oni suokrenuti antropološkom horizontu sva-kodnevnog. Horozović je, možda jedinipisac u Bosni i Hercegovini čiji rukopisposjeduje onu kosinu svojstvenu zapa -d noevropskoj modernoj književnosti.Kompletna galerija likova Talha, svipro tagonisti Kalfe na neki način senaslanjaju, “uključuju“ u rodoslov tra-gičnih likova zapadnoevropske knjiže-vnosti: Gregor Samse, Jozefa K., Fri-schova gospodina Fabera, CamusovaMer ceaua, Kišova Eduarda Sama... Ci -jela ova imaginarna družina polazi odjedne tačke i završava u njoj. Ta tačkamogla bi se opisno izraziti pitanjem:kako vratiti razrušeni smisao biću,

kako zaustaviti njegovo trajno pustoše-nje?“7

Glavni akter romana preko umjet-nosti i čašice alkohola uspostavlja svojidentitet. Duševni proces predstavljasvojevrsnu dramatizaciju stvarnihdogađaja u kolopletu svih mogućih ne -mo gućnosti svijeta u koji je ubačen. Onje često zbog svog proroka i nepredvi-dljiv, nedorečen, misteriozan, ali i pri-lično duhovno usložnjen. Misao Kjazi-ma Mehanije je privilegirana nostalgi-ja za onim što je otišlo u nepovrat. Pa -m ćenje ipak ne može dozvati suštinujer duša krije tajnu. San je apsurdan,za gorčava tragičnost neuspjelih po ku -šaja oslobođenja. Plavetnilo ga od bi ja,kao i zdrav razum, te je jedina mo guć -nost samosvjesno uništavanje, a što jeujedno i neizbježna svakodnevica. Sa -di zam je jedna od preostalih mo gu ć -nosti jer “apsurd ne izbavlja, on veže.“8

Progonstvo materijalnog i stvaralačkog demonizmaAko bismo pojednostavnili siže ro -

mana Kalfa, onda bismo markirali dvaosnovna kvalifikativa glavnog protago-niste: alkoholni i seksualni poriv. Kja-zim Mehanija Rezakov, poput som -nam bula, luta i faktografski bilježi sveča še i tekućine što ih nemilosrdno sali-jeva, obremenjen gotovo vučijom potra-gom za ženskom puti. Mnogi dijeloviro mana odišu tim materijalnim senza-cijama kao “corpus delictima“ koji gademonski vuku naprijed ne dajući mumogućnost sabranja. Ta dva materijal-na fakta u analitičkom smislu pospje-šuju percepciju ponekad teško dokuč-ljive prirode Kjazimove. Njegove opser-vacije (pogotovo kad je u pitanju mate-rijalna i apstraktna; relativno simboli-čna Višnja) ponekad zbunjuju i njegasamoga, pa se u tim trenucima, kao usvojevrsnom magnovenju, opredjeljujeza fiks-ideju koja ga demonski vuče uintelektualnom (i stvaralačkom) pori-vu objašnjenja neobjašnjivog. Aspektiženskog tijela i naravnog erosa neb ro -je no puta rezultiraju refleksivnom se -n zacijom fenomena plota, tjelesne ne -za jažljivosti koja, čini se, generički raz-

vija prve dječije i pubertetske senzaci-je te prirode. Mnoge od tih erotično-sek sualnih faktografija u romanu od -re đuju skrivenu nit grozničave samo-potrage čovjeka koji je uglavnom svje-stan i uglavnom nemoćan. Mnogi dije-lovi romana fokusirani su na svojevr-stan tjelesni sraz koji u protagonistovojzamisli često dobija mitološko, biblij-sko, onostrano objašnjenje:

Činilo mu se, i to je pričao, smijućise, dok su uveče, posrćući od gladi i že -đi, išli na večeru, kao da su njih dvojezaljubljeni neobični majmun i majmu-nica, izgnani iz tropskog raja, na raz-nim krajevima džungle, hrlili jednoprema drugom, rušeći stabla, zapinjućiza lijane i zmije, sekundama, godina-ma, sve dok se nisu dočepali jedno dru-gog, dok se nisu dohvatili u zagrljaj.9

Čin demistifikacije seksusa Kjazi-mu često služi kao linija manjeg otpo-ra, kao traženje opravdavajućeg alibijaza čovjeka koji se ne može otrgnuti odanimalnog u sebi, bez obzira na svuslojevitost duhovnog naboja i emotiv-nih opservacija koje mu dolikuju. Jer,Kjazim Mehanija Rezakov je književ-nik, student književnosti na zagreba-čkoj univerzi, s izgledom čovjeka kojiima otvoren put prema umjetničkojafirmaciji, ali je perspektiva toga putane samo neizvjesna nego se često dovo-di u opravdanu sumnju. Treba istak-nuti da su i motivi književno-stvarala-čkog sadržaja u romanu vidno postav-ljeni kao posebna idejna kota s koje segranaju primjeri opservacija o knjiže-vnosti, slikarstvu, stvaralaštvu uopće.Te su opservacije dvojake: ili se prola-maju kroz prizmu intimnog, subjektiv-nog, unutarnjeg stvaralačkog porivaglavnog protagoniste, ili se razvijajukao polemička situacija, s vrlo asocija -ti vnim nagnućem prema KrležinomPovratku Filipa Latinovicza.

Kao intrigirajući i kreativno-umjet-nički vid samopotrage i intimološke sa -mo orijentacije, u pripovjedač kom djeluIrfana Horozovića stanovito i vrlo mar-kantno fungira ličnodoživljajni aspektautorskog preslikavanja, džojsovskog“portreta umjetnika iz mladosti“. Uisti-

15BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

6 Radmila Popović, Kružno putovanje s pogledom u prošlost, str.11.

7 Mile Stojić, Babilonski vrt (U: Enes Duraković, Bošnjačka knji-ževnost u književnoj kritici; Novija književnost – proza), IV

knjiga, “Alef“, Sarajevo, str. 796.8 Albert Camus, Stranac. Mit o Sizifu, Biblioteka “Dani“, Saraje-

vo, 2005, str. 156.9 Irfan Horozović, Kalfa, str. 39.

nu, u gotovo svim klju č nim romanimaIrfana Horozovića, motiv stvaralačko-književnog i poetskog poriva protagoni-sta nameće se kao jedna od glavnihsuština. U Kalfi, Rei, ili Imotskom ka -diji, autor zavidno mjesto daje opoeti-zaciji ključnih likova, kakvi su Kadija,Narcis ili Kjazim Mehanija.

Kjazim Mehanija je u tom pogleduautobiografska interpolacija samogautora, kao što je, i uopćeno govoreći, tajlik idejno zasnovan na autobiografskojpodlozi iz njegovih studentskih dana.Ako bismo tražili ključne razloge teinterpolacije, onda pretpostavljamo daje i kod toga autora moralo doći do sta-novitijeg duhovnog “oduška“ fikciona-lnim vraćanjem na nepobitnu prošlostkoja je formirala unutarnji svijet slože-ne umjetničke prirode. U liku KjazimaMehanije a u korespodenciji s fabular-nim “horizontom očekivanja“, temaknjiževnosti raslojava se kao proizvoddubinskog sraza na nivou dostignutog uodnosu prema nivou započetog, a tajsuodnos je neraskidiv s autorovom biop-sihološkom pozadinom.10

Književnost je, pretpostavljam,treći intimološki demon Kjazima Me -ha nije. Ako su prva dva demona mate-rijalne nevolje, onda se ovaj treći, stva-ralački, suprotstavlja kao subjektivno-ideološki i kompleksno-stvaralački su -kus okrenut protiv njih. Kjazima pro-goni stvaralački poriv i u njemu jedinoizvjesno živi i ustrajno traje odgovor-nost i svijest o umjetničkom izričaju(kao kod Krležinog Filipa Latinovicza).Potaknut tom sviješću, s psihološkogaspekta posmatrano, on opravdava ido nekle amortizira sve egzistencijalnenevolje koje se u tragalačkoj liniji izra-žavaju alkoholom i erosom.

I ovdje treba podsjetiti da je temaknjiževnog stvaralaštva i uopće estet-sko-umjetničkih opservacija autoradecidna autobiografska činjenica.Dajući Kjazimu Rezakovom ulogu mla-dog pisca, Horozović u roman unosisvoje mladalačke književne perspekti-ve i stanja, pa se čak može zaključiti da

je ta tema možda i najizvornija auto-biografska sadržina u fabuli romana,tim prije ako Kalfu, opravdano, može-mo posmatrati i kao metaforičku ličnuiskaznicu samog autora. A znajućiključne detalje iz Horozovićevog životo-pisa, uvjerena sam da pretjerano negriješim. Stvaralačka interpolacijaautora u kožu njegovog protagonistenije ništa neobično u književnoumjet-ničkom postupku, a s psihološko-inti-mološke tačke gledišta sasvim je obja-šnjivo i realno. Interpolacija o kojojgovorimo posjeduje u sebi amortizira-juću snagu otklona od prevelike odgo-vornosti i obaveze da se u potpunostisljeduje istina kao gola faktografija,znajući i sami da svaka, a posebnoumjetnička istina ima dva, relativnočesta antipodna kraja, pogotovo kad jeriječ o subjektivnom i fikcionalnom.

Trebalo bi najprije napomenutikako je cijeli roman ostvaren iznimnopoetiziranom sintaksom, a da čitavapoglavlja, naročito kraća, reminiscen-tna, kao svojevrsni predah izmeđudogađajnog, u najelementarnijem smi-slu predstavljaju poetske proze kojealibi pronalaze u profilu protagoniste,dakle mladog pisca. Evo nekoliko pri-mjera:

Čitav život se uspinje na više, kaverandi! Verandi u Biafri. Staklu ibiću. Razbijenoj Galeriji. Provaljenojradionici pisca. On gaza po provalje-nim utrobama okera, cinobera, umbre,kliže se po ultramarinskoj stazi ususret jutarnjem azuru iza prozora, izaizmišljene verande... i đavo i Smrt, lju-bičasto, ljubičasto, nedovršena slikajedne djevojke, njeno poprsje, lice..11

…Pitoreskna kocka se umnožava.

Tako nastaju lica gradova. Na svakomod onih mjesta gdje se osjemenilakugla. Onaj koji je u kugli prepoznaokocku, zakoračio je u beskonačan broj.Beskonačan broj je zakrivljen u samomsebi, kao kocka u kugli, kao kugla ukocki, kao sličnost u ogledalu, kao vje-čna kratkovječnost ljubavi.12

Na nekoliko mjesta u romanu autorne može odoljeti svojoj pjesničkoj priro-di. Ta mjesta uglavnom markiraju pod-svjesna stanja i rastrgnute, uzbunjenemisli potaknute jakom emocijom. Cje-lovite pjesme utkane u prozno tkivoromana najčešće realiziraju nekumaterijalnu podlogu opservacija veza-nih za književnost i književno-stvara-lački poriv. Protagonista romana u timizdvojenim trenucima, reklo bi seizvorne inspiracije, često vodi fiktivne

dijaloge s velikanima svjetske knjiže-vnosti, poput Lee Tai-Poa, ili EdgaraAllana Poa:

... Cvijet gine prelomljena vrataObliku ni od bruja ni od bila sata;Stopljen s dubinama vlastitog duhaPutanji okrenut čelom slatkom srhaUronjen u dvostruko raspomaljeno

tijelo (Magle zabodene nebom prose velo

bijelo).U magline uranja izgubljeni svijet Prepoznavši neznan, nepostojeći

uzlet.Bolna međo: ni odaja ni otvoreni

vijekKapa li to vosak moždani ili lijek?Cvijet uzbrani pretočen u zreo grob, Uplivavši spozna, smrću, da je

dob.13

Protagonizam romana Kalfa namnogo mjesta raskida događajnustrukturu vraćanjem na stvaralačkeopservacije o nevolji i kompleksnostispisateljskog poziva. Kjazima čestorazdire neka vrsta grižnje savjesti, ali i

16 BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

10 U tom pogledu, nameće se vrlo opravdana ideja da bi temu knji-ževnostvaralačkog preslikavanja u protagonističku, pogotovoaktantsku fikciju (i funkciju) valjalo posmatrati i kao jednu odvrlo bitnih i znakovitih karakteristika u kontekstu “pripovjeda-čke Bosne“, pogotovo kad je riječ o bošnjačkoj književnosti oddruge polovine XX vijeka, u pripovjedačkom kontinuitetu od

Bjelevca i Hume, do Kulenovića i Selimovića, od Ibrišimovića iHorozovića do Mehmedinovića i drugih generacijskih prozai-sta.

11 Irfan Horozović, Kalfa, str. 116.12 Isto, str. 480.13 Isto, str. 485. i 486.

imperativa da je stvaranje ključna pre-misa njegove duhovne djelatnosti, a toznači i izraz sumnje, nezadovoljstva,samonegacije, nesigurnosti, stvarala-čkog nihilizma i odricanja. Često istrah prati tu nesigurnost, strah kaoizvjesnost izazova pred spisateljskimčinom, ali i onim što je već učinjeno(“Prvo veliko spaljivanje ostavštine!“):

Kjazim je tad osjetio strah. Smije linekažnjeno učiniti to što čini. Smije linekažnjeno spaljivati svoje riječi i one

koje je on, svojom rukom zapisao. Nespaljuje li time dio sebe? A oblak jenesmetano odlazio, dižući se iznadbundeka, oblak u kom se čuo neki iro-nični štropot, nalik sitnom, jedva čuj-nom smijehu, smijehu koji je moždaprije bio u Kjazimu nego u oblaku.14

Književnoumjetnička tematika uKalfi često rezultira kao tjesnac izme-đu kojeg se provlači (ali i spaja) fabu-larno-događajna linija vezana za prota-gonističku djelatnost i autentična bio-grafska preslika autonomno doživlje-nog sjećanja na vlastitu prošlost. To jeu umjetničkoj ideji rezultat dvostrukesnage u detekciji i raščlanjivanjusamoprepoznavanja kao egzistencijal-nog statusa. Sumnja je na tom putufatalna smjernica, a stvaralačka sum-nja je iskonskog datuma. Upravo izstvaralačke sumnje, kao u magnove-nju, u romanu često šikne imaginacijakao duhovni nagon, kao bljesak sliko-vito i kao podsvijest nesputano:

Preobražavali su se rukopisi, slovasu se pretvarala u leteći mozaik, pove-ćavala su se i smanjivala, preobražava-li su se u vatri i svi stari indigo papirikao lica kurvi koja pamte i ono što bičovjek pomislio da više niko ne možepamtiti.15

Kjazimova reminiscencija vrlo ječesto vezana za studij književnosti, s

motivima dijaloga s profesorima o knji-ževnoj i stvaralačkoj problematici, ilitraumatičnih nesporazuma u vezi skreativnom pozadinom onoga što piše.Saradnja u časopisima, objavljivanjepriča, u romanu dobija snagu kojadopunjuje i dodatno obrazlaže protago-nistovu esencijalnu prirodu, ali u istovrijeme otvara suštine univerzalnijegponiranja u njegovu intimologiju. Je -dan od najfaktografskijih, a ujedno ipsi hološki inspirativno osmišljenih

događaja (što je i najkonkretnija fabu-larna suština vezana za tu temu) jestesusret u s uzor-piscem, u kojem nedvoj-beno prepoznajem Miroslava Krležu,pored toga što postoje i materijalnidokazi toga prepoznavanja. To je zaob-ljena, zaokružena pripovijedna cjelinakoja se može posmatrati i kao nezavi-sna, autohtona književna vrsta, sas -vim odjelitna priča. Ipak, ovdje se na -meće dilema je li autor neopravdanoza tajio ime velikog pisca dajući konk re -tnom događaju auru objektivnog i uni-verzalnog. Ta dilema se nameće, činise, opravdano jer u romanu, kao štoćemo dokumentirati, mnoge opservaci-je iz polja književnosti podliježu kon-kretizaciji koja ničim ne remeti sklad iobjektivnost pripovijednog, niti djeluoduzima draž fiktivnog i univerzalnog.Na mnogo mjesta književna dijalogiza-cija i intimna opservacija o toj umjet-nosti nalazi snagu potvrde u konkret-nim imenima autora svjetske i domaćeknjiževnosti, kao i u imaginaciji stvar-nih likova iz klasične književnosti:

Ipak, iz najvećeg broja ljudi u toj salizračila je književna zaraza, kroz njihove

oči, pokrete i smijeh glasao se malecki,razdražujući, bolesni virus Književnosti,onaj koji je pisao pjesme, a ljubavnapisma gradio kao “pisma za vječnost“,koji je sve te glavice činio jednom porodi-com, sve te nećake Davida Copperfilda,Ivana Karamazova i Rastignaca, sve tesinove i kćeri Karenjinovih, Budden-brookovih, Glembajevih, sve te Stipanči-će, Jerkoviće, Isakoviće, Štrpce, Radako-viće, Čabriće, Kičmanoviće, Bursaće,Katiće, Krpane, sve te praunuke DundaMaroja, Dubravke, Budaline Tala,Banović Strahinje, Stojana Jankovića,Ivana Senjkovića, sve te guvernanteGoetheove Margarete, Nastasje Filipo-vne, Sofke, Gige, Tene, Anike, Hanke,sve te daleke rođake Antigone i Fedre,Taide, Julije i Kreside, Elmire i Nore,sve te buduće Sandove, Buckove, Bron-teove, sve Julije Primicove, svu tu gole-mu porodicu kasandri i kalhanta, kojaočekuje samo onu pravu riječ, onu jedi-nu, Riječ koja će kao pritisak na dugmeoživjeti naslućivani svijet Književnosti.A profesor, stari profesor obilazio je okote riječi kao mačak oko vruće kaše.16

Lik profesora Grahešića, sasvimopravdano (bez obzira što se da nasluti-ti autentična osobnost starog profesorasa Zagrebačkog sveučilišta) estetskiinterpoliran u roman Kalfa, ima uloguaktanta, dakle ipak fikcije koja je obli-kovana prema stvaralačkoj potrebiautora i nakani da temi književnosti (iumjetnosti uopće) dade esejističku vizu-ru, što je jedan od pripovjedačkih mani-ra tzv. postmoderne. Taj esejizam uromanu Kalfa (ali i u drugim djelima,posebno u Rei) kod Horozovića razbijatendenciju zahvaljujući autorovoj naka-ni da svom protagonisti omogući auten-tičnu, fabulativno opravdavajuću plat-formu produženog unutrašnjeg monolo-ga u sveukupnom ambijentu monolo-škog ustroja romana. Zapravo, knjiže-vnoteorijske i problemskostvaralačkepreokupacije Kjazima Mehanije probi-jaju se kao naravne tendencije u sagla-sju s psihološkom, izvornoideološkomdoktrinom glavnog lika i njegovomvitalnom, sudbinskom opredijeljenošćuprema književnosti kao predmetu esen-cijalnih životnih stremljenja.

Kjazim Mehanija je u romanu dje-latno fiksiran kao student književnostii mladi pisac na razini tek izboreneafirmativnosti, s prvim objavljenim dje -

17BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

Kao intrigirajući i kreativno-umjetnički vid samopotrage iintimološke samoorijentacije, u pripovjedačkom djelu IrfanaHorozovića stanovito i vrlo markantno fungira ličnodoživljajniaspekt autorskog preslikavanja, džojsovskog “portreta umjetnika izmladosti“. Uistinu, u gotovo svim ključnim romanima IrfanaHorozovića, motiv stvaralačko-književnog i poetskog porivaprotagonista nameće se kao jedna od glavnih suština.

14 Isto, str. 402.15 Isto, str. 408.16 Isto, str. 290.

lima – djelima s izrazito opremljenimnivoom književnokreacijskog ogleda.Tako će i u spomenutoj senzaciji su -sreta Mehanijinog s legendarnim knji -ževnikom (Krležom) od svih djela ve -likog autora, ne slučajno, kao dešifri ra -juća natuknica i kao identifikacijskaka rakterizacija biti spomenuta njegova(široj čitalačkoj publici manje poznata)pjesma Mladić nosi svoje prve pjes mena ogled. U toj značenjskoj na tu knicikrije se prividno skrivena psihološkanit vezana za status protagoniste koji jeopsesivno želio upoznati sta rog, velikogpisca i pokazati mu svoje književne ra -do ve. U romanu je ta sen zacija oživlje-na vrlo sugestivnom, ne posrednom sli-kom iznenadnog doga đa ja, slučajnogsu sreta s uzor-piscem o ko jem je Meha -ni ja intenzivno i često raz mišljao s vje-čitom nakanom da ga jed nom sam pot -raži, posjeti i upozna. I upravo taj izne-nadni susret koji mate ri jalizira “snovnimaterijal“ daje opisanom događaju sna -gu neposrednosti i uvjerljivosti:

Kad je zaokrenuo u jednu od po -krajnjih ulica, Kjazim naglo zastade.Na nekoliko koraka od njega stajao ječov jek. Bio je svježe izbrijan, u sivomodi jelu, sa šeširom na glavi. Kjazim gaje odmah prepoznao. Ličio je na svesvo je fotografije, a opet ni na jednu.Sko ro da mu je pružio ruku, ali se ipaksuz držao. Čovjek je bio niži od Kjazi-ma, snažne tjelesne građe, gotovo masi-vno popunjen, ali začuđujuće hitrihpok reta.

Kjazim je gledao u starog pisca inije vjerovao sam sebi. Pročitao je naj-veći dio njegovih knjiga još u srednjojškoli. Činilo mu se da ga kroz te knjigeupoznaje sve više, kao prisnog prijate-lja, koji mu šalje pisma...

... Zar je moguće da ovako izgleda,pomislio je Kjazim, pa njemu će skoroosamdeset godina...

... Njegov pogled je zapanjio Kjazi-ma. Kakav je to bio pogled! Kakve oči!Čitajući njegove romane, od kojih suneki bili napisani prije pedesetak godi-na, decenijama prije Kjazimova rođe-nja, zar nije zamišljao starca čije su očirazvodnjene, riblje, gdje se ta plazmasmisla rastače kao u zejtinjavoj lokvi,dok tinja i dotrajava jedan beskrajnilament za mladošću. Njegove su oči bilebistre i prodorne kao u divojarca koji seuspeo na vrh i Kjazim ulovi sam sebe

kako ga napada stid, stid zbog umorakoji je uspavao snagu njegova pogleda,stid što je za trenutak prestao da seigra, da otkriva, što je opio i usnuosvoju snagu koja se sad počela naglobuditi...17

Taj iznenadni susret s velikim stva-raocem (kao jedan od doživljajnihekscesa glavnog protagoniste), u Kjazi-mu Mehaniji izaziva inspirativnu kul-minaciju intimnih opservacija o deli-

katnoj djelatnosti i avanturističkompo hodu umjetnika u kreativni svijetstvaranja, svijet koji kod istinskogstvaraoca potire granice između stvar-nog i apstraktnog, između puke stvar-nosti i tlapnje o životu kojem bi se bićemoglo radovati. Pisati kao živjeti, pisa-ti imperativno, sudbinski – KjazimuMe haniji, pri susretu s legendarnimpiscem, nadaje obavezu egzistencijalneodgovornosti, ali u isto vrijeme i vidautentične samospoznaje kao posljedi-ce kreativnog vida samopotrage zaunutarnjim identitetom. Dubinsko po -ni ranje u taj zaumni, tajnoviti i misti-čni materijal omogućuje protagonisti-čku secesiju od sebe tvarnog premasebi stvarnom.

U konkretizaciji Krležinog likapreko slučajnog susreta, autoru se, ko -liko god težio za aktantističkim vidom

kreacije Pisca kao takvog, nametnuoizazov da u svom djelu (a preko svogprotagoniste) ovjekovječi autobiograf-sku senzaciju susreta sa živim, stvar-nim velikanom i uzorom pisane riječi.Nekoliko materijalnih dokaza poslužiloje autoru Kalfe da kod čitaoca ne ostavinikakvu sumnju kako je riječ o jednomod najvećih književnika prošlog stolje-ća, kao što su natuknice o nje govoj ženi,proslavljenoj glumici (Be la Kangrga), oobjavljenih “preko sedamdeset tomo-va“, o njegovoj kući u visokom “zama-gljenom dijelu grada“, itd. Taj slučajnisusret mogao bi biti i jedan od najkau-zalnijih momenata u idejnim silnicamaKalfe, pogotovo u instrumentalizacijisamopotrage kao egzistencijalne samo-spoznaje i dubinskog posezanja za vla-stitošću protagoniste, ali jednako i zaistom vlastitošću samog autora. To jeposebno izabrana ambijentalnost (ugotovo somnambulskom snoviđenju izaprobdjevene terevenke, u trenutkubuđenja “sivog praskozorja“, “ogromneprovalije mutne svje tlosti koja se pola-ko komešala iznad grada“. Taj susretopravdava ža ri šno mjesto kojim se afir-mira vječita umjetnikova sumnja inaslućujuća skepsa o svrhovitosti imoći stvaralačkog pohoda u neizvjesno.Zbog toga se Kjazimu i činilo u tom tre-nutku “kako sve ovo skupa liči na pri-zor iz neke knji ge“ i da se “osjećao kaojunak ro ma na što ga je stari pisacnekad davno napisao i koji se sad vra-tio kući sa svom svježinom sjećanja daiznenadi starog oca...“. Afirmacija spi-sateljskog čina (u konkretizaciji “ispri-čane priče“) nadrasta samu struktural-nu i fabularnu suštinu romana i poda-stire dijalektički izazvanu misao iznje-drenu iz fabularne faktografije.

Status “kalfe“ i horizont “majstora“ – popukline vlastitog bićaSvijest o sudbinskom izričaju jeste

jedina izvjesna karakterno-voljna,este tska i etička vertikala u Kjazimo-vim danima i noćima lutanja. To op ra -v danje on obrazlaže refleksijom oslo-bađanja duha što je, najvjerovatnije, ipodsvjesna želja za oslobađanjem odporoka. Međutim, to nije tako jedno-stavno jer su neizvjesnost i strah silekoje često djeluju u pravcu nevolje kaoperipetije kojoj se čovjek ne može

18 BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

Kalfa je priča-pustolovina.Glavni akter je kockasastavljena od hiljadurazličitih glasova koji seprepiru, nadmudruju, ali kojisu jako nesigurni i koji patetražeći odgovore. On je i“najtipičniji lik modernihvremena“ koji prihvataapsurdnu igru. Roman jeustrojen kao dramatična pričao jednoj sudbini kolikoizvjesnoj – toliko imisterioznoj, ali, sasvimizvjesno, duhovno iemocionalno, pa i refleksivno,vrlo slojevitoj.

17 Isto, str. 75, 76. i 77.

suprotstaviti. Jedino je svijest o osloba-đanju razumna perspektivna instanca:

Šta ti ustvari hoćeš, ludi Kjazime?Čovjek mora osloboditi sve iz sebe,

mo ra se otvoriti, otpečatiti kao ova bocapje nušavog vina. Neka sve pokulja na -po lje. Svi demoni, svi ti džini, sve te živo -ti nje, sve su to moje životinje, sve one pri -pa daju meni. To sam ja. Moram znatika kav sam. Čemu bojazan. Nije to tolikostra šno. Moraš se suočiti sam sasobom.18

Govoreći o tome, a imajući na umubrojne dijelove i cjeline romana koje raz-vijaju psihološku, unutrašnju, za p re -tanu svijest, bez imalo rizika moguustanoviti (a poznavajući biografiju istvaralaštvo samog autora) kako je ro -man Kalfa na izvjestan način auto bio -grafskog karaktera. I upravo ta pretpo-stavka u koju bez dileme vjerujemoopravdava i objašnjava mnogostrukost iinterpoliranost njegovih sadržaja.Nisam daleko od ideje da su svi njegoviromani (a pogotovo već pomenuti) jednaautohtona književna cjelina, pa mi se uovom slučaju nadaje misao koja potvr-đuje mišljenje Meše Selimovića ka kopisac čitav život, ustvari, piše je d nujedinu knjigu. I zaista, ako s tog aspek-ta bacimo i površan pogled na Pse odvjetra (Rea), Imotskog kadiju, Kar tuvremena (Pisaći stroj ručne izrade),dolazim do nepodijeljenog i ne sum -njivog mišljenja da su gotovo svi prota-gonisti iz tih djela, u izvjesnom smislu,jedna jedina ličnost, bez obzira na činje-nicu kako je stvralaštvo jednog umjetni-ka neraskidiv kontinuitet i mo del iranjejednog te istog poriva. Me đutim, mnogiknjiževnici (romanopisci, pripovjedači,pjesnici) čine ogromne na pore da se otr-gnu od te prividne ovisnosti, što rezulti-ra različitim otklonima, prihvatanjuumjetničkih stilova, pra vaca, filozofija,uvjerenja, itd. Dak le, nisam daleko niod pomisli da su ovi romani IrfanaHorozovića u izvjesnom pogledu jednakontinuirana autobiografska fikcija sasvim opravdavajućim mijenama i pro-mjenama što je imanentno i svakomljudskom životu. Tu pogotovo mislim napsihološku pozadinu pitanja i objašnje-nja, potrage i samopotrage: “ Šta tiustvari hoćeš, ludi Kjazime?“, mogli bise upitati svi njegovi protagonisti: Šta tihoćeš, kadijo, šta ti hoćeš, Narcise, ili,napokon – Šta hoćeš, Muradife?:

Postoji i ime za tog čovjeka. Onogkoji se prepoznaje. Onog koji jeste onošto je. I kad se oslobodiš, kad se jednomoslobodiš, onda te više ništa ne možezadržati. Ništa ti više ne može stavitistege. A najmanje te životinje koje su utebi, jer ti ih dobro poznaješ. Više te nemogu varati. Niko te više ne može vara-ti. I ne može te promijeniti ni batina-njem, ni drogiranjem, ni ispiranjemmozga. Jer ti si onaj koji jesi. I ostat ćešto dok si živ.19

Kjazim Mehanija, vođen idejomsuštine “majstora“, sebe postavlja ustatus definitivnog “kalfe“ u radioniciVelikog Majstora. Tim zamišljenimstatusom, on se promovira kao čovjekna “proputovanju“ i koji na tom putu,kao i svaki nesigurni putnik, nailazina prepreke i spotiče se i na najmanjojneravnini. Od te spoznaje širi se fan-tomska jeza, ali on nastoji probiti tajnametnuti štit. Pri osjećaju vlastiteslabosti, kojoj se ne otima, postavljasebe u poziciju tragaoca koji ne zna začim traga, a to izaziva i neprolaznenedoumice i uvodi u nenadana iskuše-nja prema kojim je, uglavnom, nemo-

ćan i koje prihvata kao datost, kao sud-binsku opredijeljenost i kao tragičnukrivicu koje najčešće nije svjestan.

Glavnom akteru Kalfe vrijeme jezatajeno, kao često i prostor djelovanja;izvjesni su samo nespokojstvo i pobunakoji se manifestiraju kao grč. On jebespomoćan u igri na život i smrt, zao-bilazi prostor djelovanja, ulazi u sferetjeskobe, straha i pričina. On putuje ine putuje. On je u igri, izganik, para-zit. Kjazim se sve češće pita, a nemoćodgovora vodi ga na rub ludila, jednevrste spoznaje koju u ostacima svijestijoš priželjkuje. Želi biti onaj koji se pre-poznaje kao kompleksna, nezadovoljnapriroda koja zbog toga ulazi u labirint– kako spoznaje, tako i otuđenja. Iakou jednoj fazi toga samopronalaženjaželi dostići status Velikog majstora,osjetiti i najmanji pokret svoje nutrine,ovladati i najsitnijim iskustvom kojemu nudi neperspektivni horizont vječ-nog statusa kalfe – on uistinu u tojnutrini prepoznaje vlastitu volju da nenadiđe položaj kalfe:

Jer ti si onaj koji jesi. I ostat ćeš todok si živ.

Onda ćeš zauvijek biti na početku.Želim da učim. Tu tek počinje učenje.Želiš da postaneš majstor? Veliki

majstor?Ne. Majstor je samo jedan. On je taj

koji pravi smetnje. Od samog rođenja.On je taj zbog kog su savršeni samo oničiji je mozak zaleđen. Želim biti kalfa.Samo kalfa. Vječiti kalfa.

Kalfa koji prkosi majstoru?Što da ne.20

Kao što nijedna fabula istinski obre-menjenog umjetničkog djela ne razja-šnjava (nego samo upućuje), tako nifabularni svijet romana Kalfa ne razja-šnjava suštine idejnog i stvaralačkognjegovog naboja. A brojne su te suštineiz kojih se nadmoćno natkriljuje sižet-ska njihova međuovisnost i otvara vidi-ke koji nas odvode u bes kra jna poljamogućih značenja i spoznaja. Tako, naprimjer, usljed ljudske vreve, pojedinacpoput Kjazima pokušava se otisnuti naneizvjesni put spoznaje, ali biva nagra-đen nekom vrstom preporoda, neočeki-vanog buđenja u kružnici koju želi ome-điti, prikriti i otkriti, imenovati i upoz-nati. To je samo jedna od propuklina unjegovoj želji da upozna svijet oko sebe iu sebi, imenovati ga i odrediti, dati smi-

19BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

Ako bismo pojednostavnili sižeromana Kalfa, onda bismomarkirali dva osnovnakvalifikativa glavnogprotagoniste: alkoholni iseksualni poriv. KjazimMehanija Rezakov, poputsomnambula, luta ifaktografski bilježi sve čaše itekućine što ih nemilosrdnosalijeva, obremenjen gotovovučijom potragom za ženskomputi. Mnogi dijelovi romanaodišu tim materijalnimsenzacijama kao “corpusdelictima“ koji ga demonskivuku naprijed ne dajući mumogućnost sabranja.

18 Isto, str. 41. i 42.19 Isto, str. 41.20 Isto, str. 42.

20 BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

sao svemu što se dotakne, bilo u stvar-nosti ili u snu. Pa imamo:

Svijet imenuje čovjeka, ali zatosvaki čovjek imenuje svoj videokrug svi-jeta. Krug našeg života zaista je jedno-stavan. Postoji nebo nad nama i zemljakojom ispod tog neba hodimo. Ipak, akoisuviše motrimo na svaki svoj korak,nikad nećemo vidjeti nebo. A ako nampogled zatravi široka plavet, korak ćenam postati nesiguran i spotaknutćemo se na najmanjoj neravnini.21

Kao taj skirveni, gotovo fiktivni pro-tagonista, Višnja donekle predstavljakontinuitet romana Kalfa. Interpolira-na kao stvarnost i fikcija, ona spajaintimološke silnice romana i u duho-vnosti stvarnog protagoniste ima nekuulogu korektiva. Ona se, poput Selimo-vićevog Ishaka, javlja u svim kriznimtrenucima pobunjene podsvijesti, togKjazimovog “ja“ iz zapretanog smislano vospoznaje i trenutaka lucidnosti ko -ji često korespondiraju sa stvaralačkompotrebom. Sa simboličke tačke gle dišta,Višnja je inspiracija, prigovor savjesti,taj spomenuti korektiv koji u svim tre-nucima tlapnje, prijeti da izvrši dubin-ski, unutrašnji prevrat. Višnja je u Kja-zimovom životu svjedok i saučesnik,materijalni svjedok i psihološki saučes-nik. Kjazim je rijetko s njom, a ona jestalno u njemu i u ta dva vida i kroz tadva “kontakta“ najočiglednije razluču-jemo i interpolarnost njihovog odnosa:s jedne strane, naravnost divljeg i hao-tičnog plota, seksualne žeđi i gladidvaju tijela koja se u svojim sudbin-skim lutanjima nađoše slučajno i sraznjihovih misli jednog o drugom kaodrugi vid te interpolacije. Prvi je eros, adrugi tanatos; prvi je naturalni, divlji,krvnički susret tjelesnog, a drugi ima-ginarni, poetizirani, tragični, rezignan-tni zaplet bez vidnog i obrazloživograspleta. Višnja je od početka do krajadrugi pogled na nesretnog Kjazima.

Višnja (Umorna sam od praznine22)je napadno slična Kjazimu. Ona jenadgradnja njegovog izgubljenog i otu-đenog karaktera, isto tako nesretna inesređena. Pokreće ga, ali i usporava.On u svom pamćenju održava njenusliku, ali kao izvitoperena svijest natom neizvjesnom i netrasiranom putusamo traži još jednu kaznu. Unezvije-reno očajanje je izabrano. Njih dvoje subolesnici bez prava na optimizam jer je

njihova bolest neodvojiva, a zajednone maju lijeka. Data im je strast da seu njoj dave, otuđeni a ovisni jedno oddrugog:

... Gledali su se bez riječi. Bili su sezagledali u one somnabulne noći strastii mržnje, pijanstva i ludila, noći kojihće se uvijek sjećati i o kojima nikadneće govoriti nikom, čak ni jedno dru-gom. U njima je sve bilo otvoreno, unjima je sve bilo jasno. To su bili oni.To je bilo sve što su mogli dati jednodrugome. Sve što su željeli reći il iučini-ti nestalo je u toj ogromnoj provalijikoju nikad neće premostiti. A ono što sugovorili jedno drugom, prijateljima,poznanicima sve ono ružno, odvratno,ponižavajuće, bilo je samo pulsiranjezatomljene želje. Ta bol puti, ta zajedni-čka žudnja navirala je i izbijala izsvake pore, stvarala šutljivu, magijskuambivalentnu žudnju. 23

Kalfa je priča-pustolovina. Glavniakter je kocka sastavljena od hiljadurazličitih glasova koji se prepiru,nadmudruju, ali koji su jako nesigurnii koji pate tražeći odgovore. On je i “naj-tipičniji lik modernih vremena“ kojiprihvata apsurdnu igru. Roman jeustrojen kao dramatična priča o jednojsudbini koliko izvjesnoj – toliko i mis -terioznoj, ali, sasvim izvjesno, duhovnoi emocionalno, pa i refleksivno, vrlo slo-jevitoj. Duhovna katarza koja se raz vijapreko fabule toga romana uvijek je narubu neke egzistencijalne propasti, alitaj rub, uglavnom, predstavlja u istovrijeme i granicu iza koje se u konutu-rama nazire iznenadno buđenje i otr-ježnjenje. Afektivnost glavnog likadominira u njegovom unutarnjem svi-jetu, ali koji mu permanentno izmiče ikoji mu zadaje uglavnom bolno pitanje:ko je, šta je, kuda ide i dokle će doći? Atakav protagonistički status omogućujemnoštvo fabularnih peripetija koje serazvijaju, također, dvostruko: pravoli-nijski, ili zalaze u intimni ćor-sokakuglavnom neobjašnjivog svijeta. Smi-sao suštine “majstora“ kao fantazmago-rične snovne djelatnosti protagoniste,svjesnog tragične i pogubne perspekti-ve samo “kalfe“. A to je usud, neskladkoji živi u svima nama i sa svima nama

– nesklad između onoga što jeste ionoga što ne može biti, pa neće ni biti.Radionica Velikog Majstora tako posta-je materijalizirana snovna simbolika.U grozničavaoj samopotrazi i samoos -mi šljavanju Kjazima Mehanije stojiprepreka simbolički objedinjena kaostatus Velikog Majstora. Nemilosrdnoodbacujući sve što je izvanjsko, doneklerealno i stvarno – glavni lik romanaKalfa u svojoj vlastitoj nevolji sam jerželi biti sam, a i to izrasta kao spoznajakojoj se uzaludno teži.

Irfan Horozović prevazilazi suštinusamoprepoznavajućeg preko samogasebe i nepatvorenim umjetničkimčinom prepoznaje samoga sebe prekosuštine onih čiji je on kreator. Autor neželi sličiti svojim likovima koliko nasto-ji postići egzistencijalni smisao obrnu-tim putem – da njegovi protagonistinađu put do njega samog.

Na kraju, smatram da bi se knjiže-vna kritika trebala suštinskije pozaba-viti romanesknim protagonizmompomenutog autora, te kroz nesumnjivstvaralački kontinuitet zapaziti pozici-ju jednog višeg smisla životnog kolople-ta njegovih romanesknih likova. n

LITERATURA

Irfan Horozović, Kalfa, Šahinpašić“, Saraje-vo, 2005.

Milan Kundera, Umjetnost romana, “VeselinMasleša“, “Svjetlost“, Sarajevo, 1990.

Georg Lukacs, Teorija romana, (jedan filo-zofskohistorijski pokušaj o formama veli-ke epske literature), “Veselin Masleša“ –“Svjetlost“, Sarajevo, 1990.

Zdenko Lešić, Nova čitanja, Poststrukturali-stička čitanka, “Buybook“, Sarajevo, 2003.

Jean Beaufret, Uvod u filozofiju egzistencije,“Beogradski izdavačko-grafički zavod“,Beograd, 1977.

Marcel Schneider, Duševni život i podsvijest,Progresivna misao u BiH 1918 – 1941,Filozofski spisi, “Svjetlost“, Sarajevo,

Albert Camus, Stranac. Mit o Sizifu, Biblio-teka “Dani“, Sarajevo, 2005

Mile Stojić, Babilonski vrt, “Svjetlost“, Sara-jevo, 1991.

Milenko Stojičić, Pad uvis Kjazima Mehani-je, “Putevi“, Banja Luka XXXV/1990.

Radmila Popović, Kružno putovanje s pogle-dom u prošlost, “Oslobođenje“,1988.

Davor Beganović, Strukture prepoznavanja uprozi Irfana Horozovića, “Novi izraz“Sarajevo, 2004.

Ferid Muhić, Kad stuha samosvijesti pišeknjige, “Odjek“, Sarajevo, 2008.

21 Isto, str. 14.22 Isto, str. 105.23 Isto, str. 104. i 105.

Namjera autorice jeste da svojim radom pokuša neposredno uporediti, odnosno da stavi uperspektivu, poetiku prostora u djelima: Krik i bijes (The Sound and the Fury, 1929.), Svjetlost uavgustu (Light in August, 1932.), Absalome, Absalome! (Absalom, Absalom!, 1936.) i Idi, Mojsije (GoDown, Moses, 1942.), Williama Faulknera (1897.-1962.) i Derviš i smrt (Sarajevo, 1966.), Tvrđava(Sarajevo, 1970.), Ostrvo (Beograd, 1974.) i Sjećanja (Beograd, 1976.), Meše Selimovića (1910.-1982.). Nastojat će se komparativno istražiti paralela koncepcije prostora u odabranim proznimostvarenjima američkog i bosanskohercegovačkog pisca u skladu sa teorijama, principima iiskazima o prostoru modernih i savremenih književnih teorija, kao i širih kritičkih i teorijskihanaliza. Književni svijet i Faulknera i Selimovića jeste prostor (ne)ostvarivanja pojedinca, mitskiprostor modernog čovjeka i njegovih različitih emocionalnih prostora, što se u radu i istražujekomparativnom analizom odabranih djela dvojice pisaca.

Prostor u romanima: Krik i bijes(The Sound and the Fury, 1929.), Svjet-lost u avgustu (Light in August, 1932.),Absalome, Absalome! (Absalom, Absa-lom!, 1936.) i Idi, Mojsije (Go Down,Moses, 1942.), Williama Faulknera(1897.-1962.), kao i u djelima: Derviš ismrt (Sarajevo, 1966.), Tvrđava (Saraje-vo, 1970.), Ostrvo (Beograd, 1974.) i Sje-ćanja (Beograd, 1976.), Meše Selimovi-ća (1910.-1982.), više je estetička, negogeografska kategorija. On se gradi napoliperspektivnim suprotnostima, i tona više razina unutarnjeg i vanjskogknjiževnog i historijskog (među)kultu-

ralnog prostora djela i djelovanja dvoji-ce pisaca. Međutim, te binarne prostor-ne opozicije ne predstavljaju lotmanov-ske potprostore teksta odijeljene nepro-bojnom granicom, gdje ne dolazi do me -đu sobnog dodirivanja i prožimanja.Naime, Faulknerov i Selimovićev knji-ževni prostor, uvjetno rečeno, nije stati-čan, već dinamičan. On se u smislu pro-stornog obrata (engl. spatial turn) nala-zi u svojevrsnom pokretu, te pojavljuje umnogim oblicima, pa čak i onda kada jezaustavljen u pokretu, kako bi to rekaoFaulkner. Pojavnosti prostora u djeludvojice pisaca miješaju se i kreću, i toprema naprijed i prema nazad. U duhufaulknerovske metafore, prostor seosvjedočuje i razumijeva kretanjemprema nazad, što se ostvaruje pogledomunazad. S tim u vezi, Faulknerov i Seli-movićev prostorni continuum, koga

gradi ne samo prostor, već i vrijeme, nepercipira se ukoliko se samo gleda, većje nužno njegovo shvatanje, dakle istin-sko viđenje. Vrijeme se, zapravo, preo-braća u prostor pripovijedanja. Njihovknjiževni prostor neodvojiv je od vreme-na.

S obzirom da izvjesni dijelovi i slo-jevi svjetskog prostora američkog ibosanskohercegovačkog pisca nakonnjihovih djela nisu mogli ostati isti, slo-vom Lotmana, njihove knjige imajukarakter i značaj eksplozije u kulturi(Lotman, 1996:19). Faulknerovo i Seli-movićevo umjetničko stvaranje ujednoje i (re)kreiranje prostora historije. Nji-hovo književno tkanje svijeta jeste pre-plet prostora sjećanja i realnosti, gdjese sjećanje, i to u međusobnoj prožeto-sti individualnog i kolektivnog pamće-nja, a onda i stvarnost, isprepliće i sa

21BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

Poetika prostora u odabranim djelima Williama Faulknera i Meše Selimovića

Piše: Selma Raljević*

* Fakultet humanističkih nauka Univer-ziteta “Džemal Bijedić“ u Mostaru,USRC Midhat Hujdur Hujka, Sjevernilogor bb, 88000 Mostar, BiH; e-mail:selma.raljevic@unmo.ba

maštom. To je oblikotvorno ispredanjeumjetničkog djela u koje se i čitalacupliće kao svjedok kreiranja i rekreira-nja svijeta, pri čemu je slika književ-nog svijeta odraz realnoga u ogledaluprostora teksta. U takvoj vrsti kretanjanaprijed Faulknerovim i Selimoviće-vim djelom i djelovanjem, uža i širakultura SAD, Bosne i Hercegovine, alii cijeloga svijeta, doživjela je bitne pro-mjene, preokrete i prevrednovanja.Svako Faulknerovo i Selimovićevodjelo ostvaruje se kao prostor teksta ikao tekst u prostoru. Prostor njihovihpojedinačnih djela, ali i cjelovitogzasebnog stvaralaštva, može se posma-trati kako na “‘nivou simboličkogaposredovanja’, kada književnost sudje-luje u predstavljanju svijeta jednezajednice, kao i na razini svijeta ‘kul-turnog posredovanja’, kada pisacnameće ‘prisustvo strane stvarnosti udrugoj kulturi’ koja je njegova“ (Kovač,2010:13), tako i na razini teksta, kojise, također, ostvaruje u zbiru brojnihprostornih pojavnosti. Prema tome,raznoliki prostori Faulknerovog i Seli-movićevog književnog svijeta, od real-nih do imaginarnih i obratno, slijevajuse u polifoni prostor njihovog umjetni-čkog djela. Upravo prostor predstavljajedno od osnovnih središta njihovihproznih ostvarenja. Na taj način, pro-stor postaje likom, pa i svojevrsnimjunakom djela.

Sam tekst Faulknerovih i Selimovi-ćevih književnih ostvarenja, dakle,predstavlja prostor. Tekstualni univer-zum stvara mogući prostor čovjeka iživota. Drugim riječima, to je umjetni-čki modeliran realni prostor u smisluostvarenja umjetničkog prostora kaostvarne mogućnosti bilo kojeg mjesta,vremena i čovjeka. Prostor teksta,između ostaloga, čine vanjski i unutar-nji prostor. Oni su simultani. To značida su i jedan i drugi kategorije istogareda. Kako u tekstovnom, tako i unadtekstovnom nivou, odnosno u razu-mijevanju teksta, oni su nerazdvojivi,baš kao tekstualni i kontekstualnisadržaji. Vanjski prostor, u određenomsmislu, može se izjednačiti sa tekstom,a unutarnji sa kontekstom, ali i obra-tno. S druge strane, i vanjski i unutar-

nji prostor mogu se posmatrati u smi-slu njihovog zasebnog teksta i kontek-sta. U svemu tome nema čvrste grani-ce između vanjskog i unutarnjeg pro-stora. Oba se ostvaruju u mnogimpojavnostima. Pri tome, iste pojavnostimogu biti ostvarene u obje kategorije, ikao vanjska i kao unutarnja, a njihoviprostori često se dodiruju i međusobnomiješaju. Na taj način dolazi do stvara-nja izvjesnog trećeg prostora ili, fou-caultovski rečeno, drugih prostoraheterotopije i heteronomije. Takav je isami prostor teksta s obzirom da on

nije ni isključivo nestvarni, niti isklju-čivo stvarni, već mogući prostor čovje-kovog univerzuma. Između ostaloga,takav je i neutralni prostor kao mjestobez mjesta koje živi za sebe, zatvoreno usebe1, poput prostora broda u Selimovi-ćevoj Tvrđavi ili mosta u Faulknero-vom Kriku i bijesu. Na određen način,takav je i prazan prostor ili nulta tačkasmisla kao neodređena određenostljudske situacije, zapravo, modalitetduše (Prohić, 1972:29) i kod Selimovićai Faulknera. Prostor umjetničkog tek-sta dvojice pisaca jeste metaprostor iliprostor unutar prostora na principurashomona. On se otkriva, razaznaje,saznaje i spoznaje jezikom.

Naime, tekst se pokreće jezikom, tese u njemu, u lotmanovskom smislu,uranja u prostor jezika (Lotman,1996:137). Uvjetno rečeno, njihov tekstje muzej stvarnoga života. Zapravo,takav muzej je anti-muzej jer viđenju

svijeta kao muzeja i/ili tvrđave suprot-stavlja sam život i njegov otvoreni pro-stor, ali predočava i prostor historije.Prostor umjetničkog djela kao postav-ke života dvojice pisaca jezik čini vidlji-vim za duh. Jezik kao prostor, također,ostvaruje se jukstaponiranjem različi-tih diskursa, kao što su, između osta-lih: sakralni i profani, književni i kolo-kvijalni, politički i intimni. Nadalje,prostor jezika i Faulknerovog i Selimo-vićevog teksta sadržava prostor unutarprostora ili diskurs unutar diskursa. Uširem smislu, takav prostor čine razli-čiti jezički diskursi metadijegetskihnarativa njihovih djela. U užem smi-slu, na primjer, diskurs pisma unutar iFaulknerovog i Selimovićevog jezikaumjetničkog teksta čini intimni i admi-nistrativni diskurs. Obilježja jezikaunutar i jednog i drugog diskursa kodoba pisca iscrtavaju sliku prostora kaoživotne sredine, ali i sliku prostora kaopojedinca, te sliku prostora drugoga.Takav prostor drugosti, pored samogaprostora, može predstavljati i pojedi-nac i jezik samoga pisma.

Faulknerova i Selimovićeva proznaostvarenja moderni su eksperimentikojima se istražuje prostor svijesti ipodsvijesti, a onda i “vanjski“ prostorživota iz perspektive “unutarnjeg“. Nataj način, cjeloviti prostor života ujedinstvu vanjskog i nutarnjeg pred-stavlja oksimoron ili jedinstvo opozicijeprivida i stvarnosti, što se razlikuje odpojedinca do pojedinca. Prostor životaonakav je kakvim ga doživljavamo.Prema tome, nema čvrste granice niizmeđu privida i stvarnosti. Činjenice ifaktografija neuhvatljivi su isto kao iosjećaji i psihogram. Uvjetno rečeno,sam život jeste fikcija fikcije. Život seživi onako kako se stvara i/ili shvata.Vanjski i nutarnji život su nerazdvoji-vi. Vanjski se osvjedočuje u nutarnjem.Tako, na primjer, Faulknerov Krik ibijes predstavlja četiri različita prosto-ra spoznaje koji se međusobno nadopu-njuju i stvaraju jednu slagalicu jednogprostora. U Absalomu! je ta slagalicaprostora čak i još slojevitija i složenija.Zasebni romani, i Krik i bijes, i Svjet-lost u avgustu, i Absalome, Absalome!,i Idi, Mojsije, stvaraju, također, jednuslagalicu prostora Faulknerove jednemitske zemlje. Isto tako, SelimovićevDerviš i smrt predstavlja jedan, a u

22 BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

24 Vidi: http://www.odjek.ba/index.php?broj=14&id=08, Last accessed November 9, 2012.

Svojstva prostora, izmeđuostalih, tvore: miris, boja, zvuk,temperatura, veličina, tesvjetlost koja uključuje i tamu.U Faulknerovom iSelimovićevom prostoru tekstajedno od najznačajnijihsvojstava jeste miris. PremaBachelardu, miris je potpisintimnoga i privatnoga(Bachelard, 1994:13).

odnosu na njega, Tvrđava predstavljajedan suprotan prostor spoznaje životau modernom mitu o životu jednogčovjeka. Također zasebna djela, Derviši smrt, Tvrđava i Ostrvo, pa i Sjećanja,stvaraju jednu slagalicu prostora Seli-movićeve zemlje koja (ne) postoji.Dakle, i kod jednog i kod drugog piscanajvažnija je priča, njen unutarnji pro-stor.

Prostor Faulknerovog i Selimoviće-vog književnog svijeta doživljava sekao univerzalna ili kozmička arhetip-ska zavičajnost. Svoj umjetnički uni-verzum oba književnika stvorila su naosnovu mezokozmičkog modela svojezemlje i mikrokozmičke slike svoje užeživotne sredine. Faulknerov mezoko-zmički prostor jeste SAD, a mikroko-zmički čini američki Jug, i to općinaLafayette i gradić Oxord u državi Mis-sissippi. Selimovićev mezokozmičkiprostor jeste Bosna i Hercegovina, dokmikrokozmički čini bosanska kasaba, ito vjerovatno historijsko, ali i stvarnoSarajevo, a zatim i ničiji prostor ostrvau istoimenom romanu. Makrokozmičkiknjiževni prostor i američkog i bosan-skohercegovačkog pisca jeste cijeli svi-jet. Cjelovitost makrokozma stvarajedinstvo prostora, vremena i čovjeka uslici čovječanstva, a prema tome, svihnaroda i narodnosti SAD i/ili BiH,odnosno cijeloga svijeta. Polifoni knji-ževni prostor dvojice pisaca predstavljajedan prostor, što je: jedna priča, jedančovjek, jedan narod, jedna zemlja,zapravo je d no srce. Slika imaginarnog,mitskog i apokrifnog Faulknerovog iSelimovićevog umjetničkog prostoraodraz je slike stvarnog prostora. Istotako, historijski prostor u djelima obaknjiževnika jeste zaustavljeni pokretdruštvenih kretanja, gdje se pogledomunazad spoznaje moderno društvo kaopusta zemlja. U skladu sa mitom ovječnom povratku, historija je odrazmodernog vremena, i obratno. Faulk-nerov mitski prostor u ro manima: Kriki bijes, Svjetlost u avgu stu, Absalome,Absalome! i Idi, Moj sije jeste kotarYoknapatawpha. Selimovićev, također,mitski prostor u romanima Derviš i

smrt i Tvrđava jeste grad koji ne posto-ji u historiji Bosne i Hercegovine, teneimenovano ostrvo u romanu Ostrvo.Prostor njegovih Sjećanja, memoarskeproze, jeste stvarno Sarajevo, ali unjemu se umnogome ogleda, pa i otkri-va imaginarni prostor piščevih roma-na. Osim toga, prostor sjećanja u Sje-ćanjima, uvjetno rečeno, jeste i mitskiprostor jer se gradi pamćenjem ilimemoarima u koje, u izvjesnoj mjeri,prodire i mašta ili proza.

Mjesto radnje, zapravo, većineFaulknerovih djela jeste Yoknapataw -pha2. To je riječ Chickasaw Indijanacašto označava vodu ili rijeku koja sporoteče kroz ravnicu. Yoknapatawpha je ustvarnosti prvobitno ime rijeke Yocona,pritoke Tallahatchie koja protiče krozjužni dio okruga Lafayette. Faulknero-va imaginarna općina, uključujući igradić Jefferson, njeno središte, napodručju većem od 2400 kvadratnihmilja ima 15611 stanovnika, od kojih je6298 bijelaca i 9313 crnaca. Ivo Vidano Yoknapatawphi bilježi sljedeće:

Pokrajina i grad izmišljeni su, aliodgovaraju realnosti gradića Oxforda ipokrajine (općine) Lafayette. U svojimdjelima Faulkner ih je smjestio u sje-verni dio države Mississippi u blizinizbiljskog grada Memphisa, koji u poje-dinim epizodama i sam ponekad posta-je poprište događaja... To je područje

nekad nastanjivalo indijansko plemeChickasaw, a Faulkner je iz njihovajezika uzeo dvije riječi, Yocana i petop-ha, i stvorio složenicu Yoknapatawpha,a to znači “rascijepljena zemlja“. To jeime duboko simbolično, jer se rascjep,dioba, javlja kao osnovni motiv nanekoliko razina: građanski rat ameri-čkog Sjevera i Juga, odnos crnaca ibijelaca, sukob starosjedilaca vlastelin-ske tradicije i novopridošlih sljedbeni-ka me haničkog industrijskog napretka,te napokon raskol u pojedincu, ako ne udivljim, kalvinistički opsjednutim, kat-kad manijačkim nosiocima apstraktneideje, a ono u reflektivnim, savjesnim,grizodušjem ovladanim pojedincima –također progonjenima opsesijom, kaoQuentin Compson, ili preosjetljivimmoralistima poput Ikea McCaslina...(Vidan, 1996:86-87)

Faulkner je uz prvo izdanje Absalo-ma! svojeručno nacrtao kartu Yoknapa-tawphe, te dodao genealogiju ličnosti ihronologiju romana, a kako bi razjasnioneke detalje u djelu koje mu je i samo-me zadavalo određene poteškoće. Nakarti je naznačio pojedina mjesta kojasu bitna za njegova mnoga djela o Yok-napatawphi. Rijeku Tallahatchie nacr-tao je na sjeveru, a Yoknapatawphu najugu, te zemlju podijelio željezničkomprugom Johna Sartorisa, jednog od nje-govih najznačajnih književnih likova ipredstavnika Starog Juga. Osim toga,naveo je površinu i popis sta novništva,te uz svoje ime i prezime napisao da je“jedini vlasnik i posjednik“3 (Blotner,2005:371). Kartu Yokna p atawpheFaulkner je, također, nacrtao uz “Doda-tak“ Kriku i bijesu za knjigu DžepniFaulkner (Portable Faulkner, 1981.)Malcolma Cowleya. O “svojoj“ mi tskojzemlji njen tvorac kaže sljedeće:

Počevši od Sartorisa, otkrio sam daje moja vlastita mala poštanska markarodnog tla vrijedna toga da se o njojpiše i da neću živjeti dovoljno dugo dabih je iscrpio, a da ću sublimiranjemstvarnog u apokrifno imati potpunuslobodu da iskoristim kakav god talentda imam do krajnjih mogućnosti. To jeotvorilo zlatni rudnik drugih ljudi, itako sam stvorio svoj vlastiti kozmos.Mogu pomjerati te ljude naokolo kaoBog, ne samo u prostoru, već i u vreme-nu također. (Meriwether i Millgate,1980:255)

23BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

2 Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Yoknapatawpha_County, Last accessed November10, 2012.

3 Svi citati u radu korišteni iz knjiga objavljenih na engleskom jeziku dati su u prijevo-du autorice rada. S. R.

Raznoliki prostoriFaulknerovog i Selimovićevogknjiževnog svijeta, od realnihdo imaginarnih i obratno,slijevaju se u polifoni prostornjihovog umjetničkog djela.Upravo prostor predstavljajedno od osnovnih središtanjihovih proznih ostvarenja.Na taj način, prostor postajelikom, pa i svojevrsnimjunakom djela.

Poput Faulknerove Yoknapatawp-he, i Selimovićeva zemlja koja ne posto-ji jeste prostor životnog iskustva jednezajednice. To je neretuširana slikasvoga data iznutra. Književni svijet iameričkog i bosanskohercegovačkogpis ca jeste prostor (ne)ostvarivanjapojedinca, mitski prostor modernogčovjeka. Selimovićeva zamišljena zem-lja nosi obilježja “složene Bosne, jer jeona ovdje samo okvir a ne osnovna te -ma“ (Selimović, 1981:324). Pisac za Bo -snu i Hercegovinu kaže da mu je poslu -ži la kao prostor u kojem je želio da iz g -ra di “jednu univerzalnu misao o ljuds -kom životu“ (Selimović, 1981:324). Baškao i Faulknerov, i Selimovićev knjiže-vni svijet i prostor rascijepljen je, izme-đu ostaloga: historijskim dešavanjima,ratovima i poremećenim međuljuds -kim odnosima, kao i raskolom u poje-dincu. Selimović o tome progovara nasljedeći način:

“Ni s kim istorija nije napravilatakvu šalu kao s nama“ – kaže jedna li -č nost u Dervišu o Bosancima – “jučesmo bili ono što danas želimo da zabo -ra vimo. Ali nismo postali ni neštodrugo. Stali smo na pola puta, zabezek-nuti. Ne možemo više nikud. Otrgnutismo a nismo prihvaćeni. Kao rukavacšto ga je bujica odvojila od majke rijekei nema više toka i ušća, suviše malenda bude jezero, suviše velik da ga zem-lja upije.“ Rijetko je ko bolnije i drama-tičnije određen istorijom kao Bosanac.Što se sve kroz stoljeća nakupilo u timljudima! Osjećanje vlastite neodređe-nosti, tuđe krivice, teške istorije, neiz-vjesne budućnosti, straha od promjena,želje za dobrotom i humanošću koja bise odnosila na sve ljude bez ikakvihograničenja (to je poznati merhamet,široka otvorenost prema svim ljudima,težnja ka jednom univerzalnom hu ma -nizmu, kao odbrana od svoje izdvojeno-sti), i čestih razočarenja koja su rađalemržnje. To su veoma složeni i zamršeniljudi, i teško ih je razrešavati po prvomviđenju i po spoljašnjim utiscima.(Selimović, 1981:323)

Selimovićeva i Faulknerova proznaostvarenja jukstaponiraju urbani ineurbani, kultivirani i nekultiviraniprostor, gdje u duhu transcendentaliz-ma divljina predstavlja pravu prirodu.U prirodi je i čovjek onakav kakavjeste. On se u njoj vraća neopterećenim

jednostavnim prostorima svojih iskon-skih početaka i sjedinjava sa beskona-čnošću, ali i sa sopstvenim bićem. Mo -dernizacija prostora i kod jednog i koddrugog pisca znači uništavanje priro-de, a onda i čovjeka. U takvom život-nom prostoru, kako bi to rekao Nietz-sche, pustinja raste. Život se gradi naNištavilu koje se sve više širi. Kozmi-čka epidemija modernog doba, ali iopsjednutost historijom, život izjedna-čava sa neživotom/smrti. Zatočenost uprostor, zapravo u rupu historije, kao iširenje prostora u smislu globalizacije,odnosno pustopoljine modernog meha-ničkog društva, čovjeka smješta u krle-tku. I na jedan, i na drugi način, pro-stor čovjeka se sužava. U vezi s tim,Kasim Prohić poredi urbani prostorčovjeka u potrošačkom društvu sahotelskom sobom. To je prostor u kojemse ništa ne događa, “gdje je sve omađi-jano nekim impersonalnim ukočenimpogledom.“ (Prohić, 2000:59) Ako sesložimo sa Bachelardovim tumačenjemprostora kuće kao metafore humanosti(Bachelard, 1994:vii), onda moderniprostor hotelske sobe označava dehu-manizaciju života i čovjeka. Međutim,dehumanizaciju i dezintegraciju životai čovjeka predstavlja raspad kuće kaoprostora doma u bilo kojem vremenu,odnosno u vremenu “sada“ Faulknero-vih i Selimovićevih romana kao jedin-stvu prošlosti, sadašnjosti, pa i buduć-nosti. U Kriku i bijesu kuća nekadaugledne i bogate porodice Compsonpropada, baš kao i porodica, i svi njeničlanovi pojedinačno. Njihova četvrta-

sta kuća u vremenu Novog Juga jeneobojena, a njen trijem je istruhnuo.Trulež kuće shakespearovski se proši-ruje na cijelu zemlju. Prostor porodicese smanjuje. Toga je svjesna jedinostara crnkinja Dilsey iz romana Krik ibijes, koja jednom prilikom i kaže: “Ne -mamo više prostora ko nekad.“ (Faulk-ner, 1999:62) Ona ostaje vjerna porodi-ci Compson, pa čak osjeća i pripadnostprostoru toga doma. Zbog svoga žrtvo-vanja s ljubavlju i vjerom u zajedni-štvo, te vjernosti, iskrenosti, saosjeća-nja i humanosti, Dilsey će jedina stoi-čno ostati i opstati i kada nestane pro-stora doma porodice Compson. Većiintegritet i stabilnost kuće kao oznakedoma i zajedništva predstavlja “zajed-nica“ svinja nego porodica Compson.One rokću i njuškaju jer vjerovatnotuguju. Kako Caddy Compson kaže,“Valjda im je žao što je jedna od njihubijena“ (Faulkner, 1999:18). Bache-lard veli da živimo u prostoru zasiće-nom svojstvima, te da kuća označavaintimnost (Bachelard, 1994:passim).

Dakle, raspad kuće porodice Comp-son, baš kao i zgarište porodičnog do -ma Sutpen u Absalomu!, ujedno je ikraj tih porodica. Očuvanje ognjištaporodičnog doma, ali i doma zajednicegrada Jeffersona, u romanu Idi, Mojsi-je, te naznaka mogućnosti izgradnjedoma Lene Grove i Byrona Buncha uSvjetlosti u avgustu izjednačava se saopstankom i nadom, a onda i sa pobje-dom čovječanstva, faulknerovski reče-no. Također, prema Bachelardu, kućaima određena majčinska svojstva. Ona

24 BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

je čovjekov prvi univerzum i svijet unu-tar svijeta, a i sklonište. Kuća čovjekudaje osjećaj ili iluziju stabilnosti, kao ipripadnosti nečemu, te punoće identi-teta. S druge strane, nepostojanje kućeu životu, posebno u djetinjstvu, čovjekudaje osjećaj nestabilnosti, nepripadno-sti, pa i nepostojanja identiteta. Stoga,ona definira i čovjekov unutarnji pro-stor. Nepostojanje kuće prvih sjećanja,zapravo sirotište kao prvi univerzumJoea Christmasa u Svjetlosti u avgu-stu, jedan je od temeljnih razloga nje-govih problema s identitetom. On jezbog toga, u određenom smislu, nevi-dljivi i bezbojni čovjek. Njegov identitetgradi se na dezintegraciji, pa je ončovjek kojeg, na izvjestan način, nema.Joe Christmas nepoznata je osobasamome sebi. Njegov prostor identitetazasićen je svojstvima sirotišta. Na nekinačin, sirotište jeste hotelska soba. Uvezi s tim, a slovom Prohića, hotelskasoba predstavlja oblik laži modernogkolektivizma. Takvom prividu života,kao i izolaciji, zatvorenosti, otuđenostii osamljenosti, Faulkner i Selimovićsuprotstavljaju istinsku zajednicu ljudikao jednog srca i prostora doma, kao iotvoreni prostor prirode. Upravo hotel-skom sobom mogla bi se nazvati kućakao privid porodice, pa i laž modernezajednice, u Selimovićevom romanuOstrvo. Hotelska soba je i tekija u Der-višu i smrti jer ne označava zajednicukojoj derviš Nurudin srcem pripada.Tekija nije dom. Ona je izolacija.Nurudin se njenim bedemima vjere,prostorom koji je “očišćen“ od nečistoće

svjetovnoga, ograđuje od nesputanog ineukroćenog vanjskog prostora. Tekijaje privid i iluzija prostora života nasu-prot prostora stvarnoga života izvannjenih zidina. Njen položaj je na mar-gini, na granici između kasabe i šume,između ograničenog i neograničenogprostora. Ona ne pripada ni prostorugrada, niti prirode. Osim toga, tekija jesuprotnost Nurudinovoj roditeljskojkući iz njegovih sjećanja. ProstorNurudinovog tekijskog života, a u bitineživota obeščovječenog čovjeka, opre-čan je prostoru njegovog djetinjstva,širokom i slobodnom životnom prosto-ru djeteta. Sjećanja su za njega bolanprostor jednak spoznaji besmila. Istinusrca u javljanju sjećanja sputava lažuma. Tekija je Nurudinovo sklonište ubijegu od života, kao i od samoga sebe.Paradoksalno, on u njoj gubi duh idušu čovjeka (baš kao i kada se kasni-je sjedinjuje s tijelom vlasti). U vezi stim, dervišev zapis glasi:

Šejh sam tekije mevlevijskog reda,najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojojživim nalazi se na izlasku iz kasabe,među crnim i surim gudurama što zak -lanjaju širinu neba, ostavljajući samoplavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtumilost i sjećanje na prostranstvo ogrom-nog neba djetinjstva. Ne volim ga, todaleko sjećanje muči me sve više, kaopro puštena mogućnost, iako ne znamka kva. Sasvim nejasno upoređujemsočne šume iznad očeve kuće, polja ivoćnjake oko jezera, sa kamenim tjesna-cem u koji smo uhvaćeni ja i tekija, i činimi se da ima mnogo sličnosti između togstješnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadne-sena nad rječicom što se probija krozka men, iz planina, s baščom i ružičnja-kom, s odrinom nad verandom, sa du -gom divanhanom u kojoj je tišina me -kana kao pamuk, još tiša zbog sitnogžubora rječice ispod nje. Kuću, nekada-šnji harem predaka, poklonio je redubogati Alijaga Džanić, da bude stjecištederviša i sklonište siromaha, “jer su onislomljena srca“. Molitvama i tamja-nom sprali smo grijeh s te kuće, i tekijaje stekla slavu svetog mjesta, iako nis -mo potpuno istjerali sjenke mladihžena. Ponekad se činilo da prolaze oda-jama i da se osjeća njihov miris...

Volio sam je i volim je. Tiha je, čis -ta, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut

snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što jepostala poznata zbog mene, i što znamoje tajne koje nikome nisam kazivao,koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna,golubovi guču na krovu u rano jutro,kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sadpada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto,otiče drvenim olucima u noć što je zlos -lut na legla na svijet, bojim se da nikadne će otići a nadam se da će sunce usko-ro svanuti, volim je što sam zaštićenmi rom mojih dviju soba, u kojima mo -gu da budem sam kad se odmaram odljudi. (Selimović, 2004:12-14)

Suprotno sjećanjima na široko pro-stranstvo djetinjstva Ahmeda Nurudi-na, sjećanja na prvi univerzum Ahme-ta Šabe iz Tvrđave odnose se na stije-šnjeni prostor usamljenosti u kući bezljubavi njegovog djetinjstva i porodice.U Šabinoj roditeljskoj kući prepoznajese umnogome Selimovićev prostordoma iz njegovih Sjećanja. Međutim,Nurudin bježi od svog prvog univerzu-ma, a Šabo se sa svojim suočava i prih-vaća ga takvim kakav jeste, baš kao irelativno romansirani lik samog Seli-movića unutar prostora njegove me mo -arske proze. Zbog nemogućnosti suoče-nja sa prostorom svojih sjećanja, aonda i sa samim sobom, te usljed togai zbog nemogućnosti spoznaje samogasebe, prostor Nurudinovog identitetacijepa se i dijeli. Nurudinov prostorseb stva gradi se na potiskivanju sebenegdašnjeg iz prostora njegovih sjeća-nja na djetinjstvo i mladost, te na“umirivanju“ sreće i tuge, što je jedna-ko umrtljivanju života. On se utvrđujeu prostoru dogme jer bježi od ličnog. Uprostoru tekije, Nurudin kao dervišnesvjesno nastoji da ubije čovjeka usebi, pa i sam život. Kada se glas živo-ta ipak probije do njega viješću o hap-šenju, a onda i o ubistvu nedužnog bra -ta, bedemi njegove tvrđave prvo će na -pu knuti. Napuknuće će se širiti mirisi-ma i zvukovima đurđevske noći, dakledoživljajem tjelesnog nemira, koji unjegovom slučaju nikada nije samo tje-lesni, pa onda i umnog, s čim se suoča-va ulaskom bjegunca “Ishaka“ u većporozni prostor mira tekije. Zatim će utekijski prostor, a time i u Nurudinovunutarnjost, sve više prodirati sveukup-na svojstva života. Time će Nurudinov,uvjetno rečeno, neprostor života ili pro-stor neživota postajati sve više zasićen

25BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

Faulknerova i Selimovićevaprozna ostvarenja moderni sueksperimenti kojima seistražuje prostor svijesti ipodsvijesti, a onda i “vanjski“prostor života iz perspektive“unutarnjeg“. Na taj način,cjeloviti prostor života ujedinstvu vanjskog i nutarnjegpredstavlja oksimoron ilijedinstvo opozicije privida istvarnosti, što se razlikuje odpojedinca do pojedinca.

svojstvima oprečnim tijelu tekije. Pro-stor njegovog identiteta onda će seiznova dijeliti na nekadašnje i sada-šnje sebstvo, na prostor paralize i akci-je, pa opet na sebe negdašnjeg i sada-šnjeg, i tako iznova u odnosu na sada-šnju tačku gledišta koja se pomjera.Nurudin, zatočen u prostoru dogmat-ske i sistemske tvrđave, pa i hotelskesobe, do kraja ostaje optočen praznimprostorom. Prohić smatra da je prazanprostor psihološka kategorija, te da je uDervišu i smrti i Tvrđavi princip knji-ževne artikulacije izveden na njego-vom pretpostavljanju, odnosno postup-nom uvođenju. Prema njegovom miš -ljenju, prazan prostor u Selimovićevomtekstu ostvaruje se na sljedeći način:

U strukturnoj organizaciji tekstaprazan prostor zauzima središnje mje-sto, omogućuje da kompozicija onihknjiževnih elemenata koji tvore linijudramatske napetosti dospije do čvorištagdje se zbiva osnovni sukob: misli i či -na, pojedinca i društva, vlastite samoi-nicijative i vlasti, istine i dogme, savje-sti i zločina.

On se javlja kao simbol koji se sadr-žajno može potpuno identificirati sasim bolima tišine, tvrđave, usamljeno-sti. (Prohić, 1972:29)

Svim modalitetima praznog prosto-ra u Šabinom životu, baš kao i u Seli-movićevom na koji se pisac osvrće uprostoru svojih Sjećanja, suprotstavljase ljubav. Polifoniju Šabinog životnogpraznog prostora, između ostaloga,čini: nesretna svijest o njegovoj prošlo-sti, kako o besmislu rata “u Hoćinu, udalekoj zemlji ruskoj“ (Selimović,2004:7), tako i o metaforičkom zgarišturoditeljske kuće kojeg se nakon ratasjeća na stvarnom zgarištu izgorjelekuće, a onda i nemir mira, kao i zbirbrojnih rupa besmisla na stazi života.Šabo besmisao nadvladava smislomljubavi u životu i zajednici sa Tijanom.Tegobu, pa i ružnoću svijeta, transcen-dira prostor doma Šabe i Tijane. Nji-hov prostor doma poprima određenekarakteristike “male sobe“, a onda iprostora metafizičke ljubavi Johna

Donnea4, ali “oliričene“ na moderninačin. S tim u vezi, Šabina misao bilje-ži sljedeće:

Uveče sam sjedio s Tijanom u našojmaloj sobi, jedinoj, osim hodnika iostalih skrivenih prostorija, u koje nećumoći ući ako odebljam, što se sigurnonikad neće desiti. Ta naša sobica imanekoliko prednosti i bezbroj mana. Jev-tina je, sami smo, i kako je iznad peka-re, zimi je uvijek topla, a svako jutrobudi nas svježi miris hljeba. Doduše,ljeti je teško, grije nas sunce i vrelapekarska peć, žohari hodaju slobodno,kao da nas nema. Prednostima smo seveselili, a vrelinu podnosili strpljivo,otvarajući vrata i prozore. Žohare smoodgonili nekim travama koje je Tijanakupovala na Baščaršiji. Ili smo odma-hivali rukom, živeći s njima u miru.Briga bi me bilo za žohare, da se onanije gadila, naročito noću, kad počnuda šuškaju po podu i postelji. Budiosam se ponekad, i zaticao je kako sjediu postelji, obuhvativši koljena rukama.

Šta ti je?Ništa.Boli li te štogod?Ne boli. Spavaj.Čudna si večeras.Srećna sam večeras...Troje nas je, u cijelom svijetu samo

troje: moji prsti, njeno tijelo i njegovujednačeni damar...

Hiljadu nečijih srećnih časaka bićekao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadutuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nika-da više. Nikada: jedina konačnost. (Se -limović, 2004:44-46)

Dakle, nasuprot tekiji kao izolacijiu Dervišu stoji zajednica ljubavi u Tvr-đavi. Na izvjestan način, Šabo je likpoput Dilsey. Oboje u određenoj vrstizajednice nadilaze prazni prostor izme-đu rođenja i smrti. Ponajviše zbog živo-ta u zajednici crnci i opstaju u Faulk-nerovom Kriku i bijesu. U crkvi su “nji-hova srca govorila jedno drugom u ras-pjevanim ritmovima bez potrebe zariječima“ (Faulkner, 1999:253), a usred“tih glasova i tih ruku sjedio je Ben,zaokupljen svojim slatkim plavim

pogledom.“ (Faulkner, 1999:255) Za ra -z liku od bijelaca, pa i njegove porodice,crnci prihvataju bijelog ludova Bena,isto kao što prihvataju novog i čudnogvelečasnog Shegoga, koji je na početkupropovijedi izgledao kao bijelac. Među-tim, njihova srca sjedinjuju se u moli-tvi i oni postaju jedno, čovjek koji ćepobijediti, kako bi to rekao Faulkner.Stoga prostor crnačke crkve iz Krika ibijesa jeste prostor doma, prostor za -jednice, pa i psihičkog stanja čovjeka.To je prostor priče koja se priča bezriječi, bez krika i bijesa, a znači Nešto isuprotstavlja se značenju Ništa.

Svojstva prostora, između ostalih,tvore: miris, boja, zvuk, temperatura,veličina, te svjetlost koja uključuje itamu. U Faulknerovom i Selimoviće-vom prostoru teksta jedno od najzna-čajnijih svojstava jeste miris. PremaBachelardu, miris je potpis intimnoga iprivatnoga (Bachelard, 1994:13). Miri-si se u pojedinačnim psihogramimavežu, pa i asocijativno izjednačavaju sdirektnim slikama na osnovu doživlja-ja i njihove percepcije unutar vječnogprezenta (pod)svijesti, ali i mašte.Faulknerovi romaneskni mirisi najče-šće ističu neke opsesije likova, posebnou vezi sa seksualnošću. To najviše doizražaja dolazi u Kriku i bijesu. S obzi-rom da je Caddy centar svijeta, kao isvih opsesija svoje braće iz čije vizurese i vidi taj svijet u prva tri dijela djela,mirisi se uglavnom tiču nje kao posr-nule žene i njene seksualnosti. Ona“idiotu“ Benjyju – Benu “prirodno“ mi -ri še kao lišće i kao drveće, te kao drve-će po kiši, i kako to on percipira: “kaokad ona kaže da spavamo.“ (Faulkner,1999:20) Međutim, kada se taj prirodnimiris Caddy gubi, narušava se i “har-monija“ Benovog svijeta. Njega toinstinktivno uznemirava, mada ništaod toga ne razumije. Ben zbog togaurla kada Caddy prvi put nanosi par-fem, ali i kada se prvi put poljubi samladićem, te kada gubi nevinost, štoon odmah uspijeva da namiriše. Smi-ruje ga jedino kada se Caddy operevodom. Nakon spiranja “smrada“, onamu ponovo miriše kao drveće. Iz togarazloga voda u svijetu romana doživlja-va se kao “sredstvo očišćenja i središteobnavljanja“ (Chevalier i Gheerbrant,1987:755), ali u drugim perspektivamai kao “izvor života“ (Chevalier i Gheer-

26 BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

4 Vidi: Donne, John, “Good Morrow“, dostupno na: http://www.luminarium.org/sevenlit/donne/goodmorrow.htm, Last accessed November15, 2012.

5 “Honeysuckle – grm iz obitelji Lonicera, penjačica sa cvjetovima intenzivnog mirisa.“(Faulkner, 1999)

brant, 1987:755), pa i onda kada je onaizvor smrti. Na sličan način vodu vide iSelimovićevi junaci. U djelu oba pisca,ona se javlja i kao simbol praznog pro-stora, ali i slobode, nesputanosti,neukrotljivosti. Percepcija mirisaQuentina (brata Caddy) složenija jenego Benova. Quentin seksualnostdoživljava kao miris kozje krvi5. Tajmiris u njegovoj svijesti izjednačava sesa Caddy, ali i općenito sa doživljajemtjelesnog. Ben je doslovno, dakle, fizi-čki kastriran, a za Quentina se možereći da je, u određenom smislu, kastri-ran mentalno. On sam nastoji da puri-tanistički ubije svoju nutarnju tjeles-nost, a onda i tjelesnost cijeloga svijeta.Međutim, miris kozje krvi iznova one-čišćava njegov prostor s Caddy kaoEvom njegovog rajskog vrta, koji on nemože, ne zna i nema odvažnosti dasačuva od prostora vanjskog svijeta.Usljed silnih nemogućnosti, činomdoslovnog samoubistva, Quentin ubijai tjelesnost života. U Jasonovoj per-spektivi, seksualnost njegove sestreCaddy, sa kojom se spaja i njegovdoživljaj njene kćerke Quentin, izjed-načava se sa razlogom njegovog ličnogneuspjeha u modernom svijetu i osve-tom Caddy. To se opet izjednačava samirisom benzina koji mu izaziva muč-ninu, ali on i dalje vozi automobil upravcu svoje propasti. Mirisi Selimovi-ćevog svijeta, između ostaloga, istoizražavaju seksualnost i tjelesnost.Međutim, oni nadasve ističu suprotno-sti na kojima se, inače, gradi književniuniverzum bosanskohercegovačkogpisca. Tako mirise đurđevske noći der-viš Nurudin u Dervišu i smrti osjetikao grijeh, kao miris života koji želi da

uguši. To su pogani mirisi suprotnivjeri. To su “dvadeset i četiri sata raz-bludnog mirisa miloduha i ljubavi,miloduha što griješno miriše na ženu iljubavi što miriše na miloduh ženskihbedara.“ (Selimović, 2004:35) On zbogtoga želi da se odvoji od svijeta zidovi-ma svoje tekijske sobe. Mjesečina kaoda mu je mirisala na sumpor, a cvijećemu je mirisalo prejako i razdražujuće,pa kaže:

...počupati bi ga trebalo, pogazitinogama, da ostane samo čkalj i pustaledina, da ostane mezarje, bez oznaka,da ne podsjeća ninašto, da ostane golaljudska misao, bez slika, bez mirisa,bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bitrebalo zaustaviti da ne žubori pod-smješljivo, i ptice podaviti po krošnja-ma i pod strehama da ne ćućore besmi-sleno, i porušiti sve vodenice pod koji-ma se kupaju gole djevojke, zagraditisokake, zakovati kapije, silom utišatiživot, da ne buja zlo. (Selimović,2004:37)

Nurudin, međutim, ne uspijeva ućiu svoju tekijsku sobu jer ga savlava noćblagim nasiljem tihih zvukova i svjet-lucavim mrakom, kao i mirisima što sumu prodirali duboko u krv i postajalidio njega. On kaže: “mirisalo je živo-tom što se sitnim glasićima i pokreti-ma spliće u nešto jako, jače od svegašto bih htio, neodvojivo od mene, istošto i ja sam, još nepronađen a željan“(Selimović, 2004:37). To je bio tragnečega u dervišu Nurudinu, trag“nečega što je moglo biti i što je bilo“(Selimović, 2004:38). To je trag nepoz-nate, utišane želje u njemu, za koju jemislio da je umrla ili da je ukroćena.Taj trag, zameten u potisnutim prosto-

rima svoga sjećanja, Nurudin istinskiotkriva tek u posljednjoj noći svogaživota. On ga vodi do daleke žene iznjegove prošlosti koja je ponovo, kaonekad, ispunila njegov prostor sobom,“natopila ga mirisom, kao postelju.“(Selimović, 2004:422) Osim toga, uTvrđavi, na primjer, jakim mirisomističe se prostor homoseksualnostidrugih. Međutim, taj drugi prostorsmrdi zbog ideje tvrđave jednake pro-storu vlasti u kojem se obeščovječuječovjek, a ne zbog osude homoseksual-nosti. To je jedan od brojnih primjeraSelimovićevog svijeta satkanog odsuprotnosti, u kojem ne samo da mio-miris može smrditi, kao i kod Faulkne-ra, već i smrad mirisati. Smrad MulaIbrahimove radnje u Tvrđavi, smješte-ne pored javnih nužnika, Šabo u odre-đenom trenutku svoje životne tegobedoživljava kao poznati miris koji seizjednačava sa krugom sigurnosti unu-tar nesigurnosti životne pustopoljine.Osim toga, smrad u tvrđavi ljubaviprostor ispunjava svojstvima te ljuba-vi. S tim u vezi, Selimović se u Sjeća-njima prisjeća noći kada je napustioprvu suprugu zbog ljubavi premaDarki:

Kad sam izašao kasno uveče iz kućena ulicu, izašla je za mnom, u kućnojhaljini i papučama, iako je padalakiša. Žurio sam niz Francusku ulicuda se odvojim i da okončam tu mučnuscenu koja ništa neće izmijeniti. Ali onaje bila uporna. Izbezumljen, žurio samsve niže, dok nisam došao do gradskogsmetljišta, i u mraku zagazio u glib.Mislio sam da izlazim na drugu stra-nu, ali sam upadao sve više u žitkođubre, zadavljen smradom. Osjećao

27BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

U širokom prostoruFaulknerovih romana, kao iSelimovićeve proze, zvukovi itama sjedinjuju se s mirisima ujedinstvo svojstava prostoramogućeg svijeta na razmeđu:života i smrti, bivanja inebivanja, privida i stvarnosti,dobra i zla, ljubavi i mržnje.

28 BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

sam se bespomoćno i jadno, a u potpu-noj pomrčini vidio sam samo slabusvjetiljku u daljini: činilo mi se da totačno predstavlja moju tadašnju situa-ciju. Jedva sam izgazio iz tog smrdlji-vog blata i, srećom, naišao na uličnučesmu i sprao smradni žitak kal sasebe. Bio sam potpuno mokar od razvo-dnjenog blata, vode iz česme i upornekiše. Krijući se po tamnim zakucima,došao sam do Darkine kuće na Kara-burmi, plašeći se da će se zgaditi kadme vidi takvog. A ona se raznježila kaoda sam namirisan najskupljim mirisi-ma. Prala me je, čistila, i peglala dojutra, dok sam ja, okupan, spavao.(Selimović, 1981:222-223)

Mirisom, odnosno smradom, i ljuba-vi, na relativnom modelu te životnescene Selimovićeve “krivice“ opravdanezbog ljubavi, iscrtava se jedna slika izŠabinog života u Tvrđavi. Usljed “krivi-ce“ prema krugu sistemskog mišljenjavlasti zbog svoje slobodne i čiste misli,on biva izbačen iz prostora toga kruga,pretučen i zaprljan ljudskom nečisti. Unjegovom slučaju, osim ljubavi Tijane,do izražaja dolaze obilježja prijateljskeljubavi Mahmuta Neretljaka, što u cje-lini ispunjava krug Šabinog intimnogprostora. Dakle, Šabin lični prostor, čijesredište predstavlja njegova i Tijaninatvrđava ljubavi, a u čiju građu ulazi itvrđava prijateljske ljubavi, jeste krugsmisla unutar kruga besmisla vanjskogprostora univerzuma. Od pretučenog izaprljanog Šabe, ostavljenog na ulici,nepoznati slučajni prolaznik se udalja-va. Međutim, Neretljak, također slučaj-ni prolaznik, Šabi prilazi, iako ga ispr-va i ne prepoznaje, a onda njegovunevolju spontano prihvata kao svoju,njegov smrad kao svoj. Neretljak pose-bno ispunjava prostor svojstvima ljuba-vi, kako slijedi iz Šabine vizure:

Nešto je čistio po meni.I usrali su te, nesrećniče, od tjemena

do koljena. Usrali i upišali. Pih, štozaudara, ubio ga bog. Skidam govnaovim drvcetom, ali, bogami, ne može,evo sam i ruke ukaljao. Jesi li se s kimtukao?

Htio bih kući.Pa, kući, sigurno. Neka te žena

dobro opere, a za uboje ćeš vidjeti posli-je. Hajde, možeš li ustati?

Pljuvao sam, izbacujući iz usta krvi govna.

Da se malo operem. Možeš malo. Al ono glavno neka ti

opere žena, u lukšiji. A ti obuci drugoodijelo.

Drugo odijelo nemam, Tijana jeovo, jedino, krpila i uređivala za sijelo,a sad će me vidjeti ovakvog. Uplašićese.

Doveo me do česme, stavio samglavu pod mlaz, uhvatio gutljaj hladnevode i isprao usta, mrtvim rukama pre-šao preko odijela, da skinem prljavšti-nu. Da me Tijana ne vidi ovakvog.

Ne diraj to, samo ćeš razmazati.Opet sam stavio glavu pod česmu,

da ublažim bol na tjemenu. Mahmutme pridržavao.

E vidiš ti sreće! Ja hoću kući, a dru-štvo ne da. Šta si, vele, navalio, sjedi jošmalo. Te malo popij, malo popričaj,taman da naiđem na tebe.

Neko je prolazio ovuda. Udaljio sekad me vidio.

Niko ne voli petljaniju, moj Ahmete.Lakše je pobjeći nego pomoći. A i šta ćemu da ide po sudu, da svjedoči, da gubivrijeme? Ako ćeš ljudski, nije ni pravo.Hajde, nasloni se na mene. Vidiš, i to bimogao biti posao: voditi kući one kojenađeš na ulici.

Nije me pitao šta mi se desilo, ni kome premlatio, ni zašto, nije se ni čudio.Rekao sam da me neko udario iznena-da, iz mraka. Ni to ga nije iznenadilo...

Znam, njega su tukli, namrtvo, zalažne bakrenjake. Mene za istiniteriječi.

Ništa ne govori mojoj ženi – rekaosam.

A šta joj imam govoriti, vidjećesama.

Tijana me dočekala budna, čekalabi cijelu noć, sigurno, i zaprepastila sekad me vidjela. Ukočila se u vratima,preneražena od straha. Rekao sam,osmjehnuvši se s naporom, da ne trebapo ovom gradu hodati noću, neko meudario, i pobjegao, ali, srećom, nijeopasno.

Bogme je svašta udario po njemu,pa onda pobjegao – objasnio je Mah-mut. – Nego da ga svučemo. Pa tioperi odijelo, a ja ću mu priviti hla-dne obloge.

Skinuli su me, oprali kao dijete, kaomrtvaca, Mahmut mi je stavio krpu načvorugu...

A kad je Tijana počela da kupi ispr-

ljano odijelo s poda, sagnuvši se snabreklim trbuhom, on se nasmijao:

Ostavi to, snaho, ja ću oprati. Tisamo ugrij malo vode.

Zašto? Nije mi teško.Znam da nije. Ali, bolje ti, blago

meni, stavi svoju ručicu na ovu čvoru-gu, evo je, mašala, ko jabuka, biće mulakše. A ja ću to začas, navikao sam nasvašta. Naviknućeš i ti, ali ne trebažuriti. A i trudna si, vidim. Sjedi ti uznjega. Ako počne groznica da ga trese,malo od straha, malo od udarca, nebrini ništa, mlad je, proći će, uskoro.(Selimović, 2004:59-60)

Svi ljudi pod nebeskim svodom iSelimovićevog i Faulknerovog svijetamogu jednako i smrditi i mirisati“nebeskim nosnicama“ (Faulkner,1999:93). Dakle, njihov miris osjeti sejednako bez obzira na njihovu naciona-lnost, rasu, spol, ili bilo kakvu ljudskupodjelu jednog ljudskog roda, a koji jesatkan i od dobra i od zla, i od ljubavi iod mržnje. S obzirom da je Selimovićevi Faulknerov prozni prostor zasićenpoetskim svojstvima, mirisi se osjetene samo čulno, već i emocijom i maš -tom. Tako Ahmed Nurudin u tvrđavisvoga Ništavila ustanovljava sljedeće:“Da mržnja ima miris, osjećalo bi se izamene na krv.“ (Selimović, 2004:284)Nasuprot tome, Ahmet Šabo, zbog lju-bavi prema Tijani i njihovom nerođ-nom djetetu u svom malom univerzu-mu sačinjenom od njih troje, kaže:“Prvi put znam šta je sreća, osjećam je,vidim, mirišem.“ (Selimović, 2004:46)U Faulknerovom svijetu koji se uKriku i bijesu, na primjer, izokrećenaopako činjenicom da majka ne osjećaljubav prema svojoj djeci u porodiciCompson, Ben osjeća da njen prostormiriše na bolest (Faulkner, 1999:63).Otac osjeća i relativno pokazuje ljubavprema svojoj djeci, ali njegovom lično-šću ipak dominiraju njegove lične fru-stracije. To ga čini nesretnim, tužnim itragičnim čovjekom. On Benu mirišekao kiša, baš kao i Quentin. Osim toga,Ben poput psa može namirisati i smrt.Po svemu sudeći, on može namirisati ipropast, mada ništa od toga ne razu-mije. Kraj romana Krik i bijes jeste injegov određeni centar, gdje se na trgukao centru Jeffersona i Yoknapatawp-he u središte stavlja Ben koji urla kadastvari, prema njegovom doživljaju, nisu

29BEHAR 122

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

na svome mjestu. Međutim, njegovourlanje ne znači ništa jer to je “Samozvuk. Mogao je sadržavati sve vrijemei nepravdu i jad pretvorene u zvuk natrenutak konjukcijom planeta.“(Faulkner, 1999:247) Benovi krikoviuzrokovani (ne)određenim bijesompostavljaju se u izvjesnu konjukciju,dakle na istu liniju sa Quentinovim iJasonovim, u četvrtom dijelu romana.S obzirom da roman počinje i završavas Benom, Ben označava i početak i krajtoga svijeta. Kraj romana je otvoreniprostor. Uvjetno rečeno, kraj onda neznači ništa. Krajem se vraća na poče-tak. Stoga, roman predstavlja svojevr-sni i višeznačni mit o vječnom povra-tku. Na njegovom početku, a na krajuBenovog dijela, kraj se može “namiri-sati“. Zapravo, Ben osjeća miris kraja ipropasti kako slijedi:

Otac ode do vrata i ponovo naspogleda. A onda je ponovo došao mraki on je stajao crn na vratima, a onda sui vrata postala opet crna. Caddy mezagrlila i mogao sam čuti sviju nas, itamu, i nešto što sam mogao namirisa-ti. A onda sam počeo vidjeti prozoregdje je drveće zujalo. A onda je mrakpočeo da ide u glatkim sjajnim oblici-ma, kao što uvijek radi, čak i kadCaddy kaže da spavam. (Faulkner,1999:74)

U vezi s tim, Selimovićev dervišNurudin može namirisati “promjenuvremena danima unaprijed“ (Selimo-vić, 2004:198), ali pogledom unazadosvjedočuje prostor svoga života kadakaže da ga je “prevario oblak“ (Selimo-vić, 2004:198), i dodaje: “preduhitriome, bio sam previše obuzet sobom. Aželio sam ga, taj oblak, i ružno vrijeme,zato možda nisam ni vidio da se spre-ma.“ (Selimović, 2004:198)

U širokom prostoru Faulknerovihromana, kao i Selimovićeve proze, zvu-kovi i tama sjedinjuju se s mirisima ujedinstvo svojstava prostora mogućegsvijeta na razmeđu: života i smrti, biva-nja i nebivanja, privida i stvarnosti,dobra i zla, ljubavi i mržnje. Značenjetame noći u tekstu Faulknera i Selimo-vića zavisi od konteksta jer ni kod jed-nog ni drugog pisca ne postoji samojedno književno rješenje. U zavisnostiod konteksta, na primjer, ljubavi ilimržnje, dobra ili zla, tama noći u tekstudvojice pisaca otkriva ljude onakvima

kakvi zaista jesu. Noć je, stoga, i priro-dno doba grijeha, i stvorena da otkrivaono što u doba dana ljudi manje ili višeskrivaju, pa bilo da se radi o ljubavi ilimržnji, o dobru ili zlu. Zvukovi ističukrik i bijes i Faulknerovog i Selimoviće-vog svijeta koji ne znači ništa osim akonjegov prostor nije ispunjen ljubavlju.Mirisi, zvukovi, svjetlost, kao i ostalasvojstva prostora, a onda i Faulknerov iSelimovićev prostor u cjelosti, vide se uzpomoć mašte. Prema mišljenju Bache-larda, mašta je osnovna snaga i moćljudske prirode. Književni prostor iameričkog i bosanskohercegovačkogumjetnika prostor je mašte, ali i stvar-nosti. To je prostor koji nas, slovom Bac-helarda, odvaja kako od prošlosti, tako iod sadašnje realnosti jer gleda kabudućnosti. Međutim, upravo zbog suo-čavanja sa vizijom budućnosti, Faulkne-rov i Selimovićev književni prostor nasujedno približava i prošlosti i sadašnjo-sti. Zbog svega toga, njihov književniprostor jeste fenomen slobode (Bache-lard, 1994:xxvii). Faulknerovo i Selimo-vićevo komponiranje prozne umjetnostijeste jukstaponiranje različitih emocio-nalnih prostora, u čemu je, po Kunderi,sadržana najsuptilnija umjetnost jed-nog romansijera (Kundera, 2002:70). n

LITERATURA:

Knjige:Djelo jednog autora:Bachelard, G. (1994). The Poetics of Space –

The Classic Look at How We ExperienceIntimate Places (Poétique de l’espace).Translated from the French by MariaJolas. Boston: Beacon Press.

Blotner, J. (2005). Faulkner: A Biography,One-Volume Edition. Jackson: UniversityPress of Mississippi.

Chevalier, J. i Gheerbrant, A. (1987). Rječniksimbola – mitovi, sni, običaji, geste, oblici,likovi, boje, brojevi, Drugo, proširenoizdanje. Zagreb: Nakladni zavod MH.

Faulkner, W. (1972). Absalom, Absalom!New York: Vintage Books.

Faulkner, W. (1955). Go Down, Moses. NewYork: The Modern Library.

Faulkner, W. (1999). Krik i bijes. Prijevod,priredio i predgovor napisao ZvonimirRadeljković. Sarajevo: Svjetlost.

Faulkner, W. (1985). Novels 1930-1935: As ILay Dying, Sanctuary, Light in August,Pylon, New York: Literary Classics of theUnited States, Inc.

Faulkner, W. (1990). Novels 1936-1940:Absalom, Absalom!, The Unvanquished,

If I Forget Thee, Jerusalem, The Hamlet.New York: Literary Classics of the UnitedStates, Inc.

Faulkner, W. (1994). Novels 1942-1954: GoDown, Moses, Intruder in the Dust,Requiem for a Nun, A Fable, New York:Literary Classics of the United States,Inc.

Faulkner, W. (1956). The Sound and theFury. New York: The Modern Library.

Kundera, M. (2002). Umjetnost romana. Pre-vela Vanda Mikšić. Zagreb: Meandar.

Lotman, M. J. (1989). Kultura i eksplozija.Prevela Sanja Veršić. Zagreb: Alfa d.d.

Prohić, K. (1972). Činiti i biti – Roman MešeSelimovića. Sarajevo: Svjetlost.

Prohić, K. (2000). Otvorena značenja. Zagreb– Sarajevo: Naklada Zoro.

Selimović, M. (2004). Derviš i smrt. Sarajevo:Biblioteka Dani.

Selimović, M. (1981). Derviš i smrt. Beograd:Izdavačka organizacija “Sloboda”.Selimović, M. (1991). Derviš i smrt. Sara-jevo: Svjetlost.

Selimović, M. (1981). Ostrvo. Beograd: Izda-vačka organizacija “Sloboda”.

Selimović, M. (2009). Ostrvo. Beograd:MARSO.

Selimović, M. (1981). Pisci, mišljenja i razgo-vori. Beograd: Izdavačka organizacija“Sloboda”.

Selimović, M. (1981). Sjećanja. Beograd:Izdavačka organizacija “Sloboda”.

Selimović, M. (2004). Tvrđava Sarajevo:Biblioteka Dani.

Vidan, I. (1996). Uliks Jamesa Joycea i Kriki bijes Williama Faulknera (Romani stru-je svijesti). Zagreb: Školska knjiga.

Jedan ili više urednika:Bašić, S. (ur.). (1998). William Faulkner,

Nobelova nagrada za književnost 1949. Sengleskog prevela Nada Šoljan. Zagreb:Školska knjiga.

Cowley, M. (ed.). (1981). The Portable Faulk-ner, Revised and Expanded Edition. Har-mondsworth: Penguin Books.

Meriwether, J. B. i Millgate, M. (ed.). (1980).Lion in the Garden: Interviews with Wil-liam Faulkner, 1926-1962. Lincoln – Lon-don: University of Nebraska Press.

Prilog u zborniku radova:Kovač, Z. (2010). Meša Selimović u međukul-

turnom prostoru. Lešić, Z. i Martinović, J.(ur.), Međunarodni naučni skup “Knjiže-vno djelo Meše Selimovića“, (Zbornikradova), Posebna izdanja, KnjigaCXXVIII. Sarajevo: Akademija nauka iumjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjelje-nje humanističkih nauka.

Članak preuzet s interneta (URL):http://www.odjek.ba/index.php?broj=14&id=

08, Last accessed November 9, 2012http://en.wikipedia.org/wiki/Yoknapatawp-

ha_County, Last accessed November 10,2012

30 BEHAR 122

SJEĆANJA

Vjerojatno sve ono što sam u životu vidioi doživio neću moći nikada u potpunosti ispri-čati. Pokušavam da se sjetim zanimljivih ljudi ikrajeva, koje sam pohodio i vidio, da bar neštospasim od zaborava. Tu podrazumijevam ipriče svojih roditelja. To mu dođe, ko prenoše-nje bogatog imetka u naslijeđe. Danas većinaljudi malo zna o svom porijeklu ili porodič-nom stablu, kako se to stručno kaže. Pamće-nje u prosjeku doseže do dida, a dalje malo kopamti. I sve vremenom ode u zaborav. Staramudrost kaže:

- Ko ne pamti svoju prošlost, teško da ćeimati i budućnosti!

Svaki čovjek za svoga života ima tolikotoga ispričati, ali većina svoje iskustvo odnesena onaj svijet i tako se sve zaboravi. Zatopamti i bilježi…

Vjerujem da samo Božja knjiga sadrži svetajne, sve ispričane pa i neispričane priče kojeće poslužiti u svjedočenju na Sudnjem danuza dobra i loša djela koja smo činili. Za ovajvakat drznuo sam se da zabilježim bar djelić izsvog pamćenja i ispričam ponešto za one kojito budu htjeli čitati i sjećati se minulog vreme-na. Evo još jedne priče?

U plamenu i dimljivu Zenicu došao sam izsvoje Krajine vozom, ljeta 1975. godine. Željanizazova i dokazivanja nadao sam se boljemživotu u ovom radničkom gradu čelika. Gradpun različitih ljudi, stiglih trbuhom za kruhomiz raznih krajeva bivše Juge, bio mi je zanim-ljiv. Vrlo brzo sam se uklopio u životni krvotokuzavrelog grada. Susretao sam razne likove,livce, rudare, pisce, lopove i siledžije, glumceove i one, razne muške i ženske rospije, vese-ljake i paćenike, komuniste i anarhiste, pošte-ne i nepoštene ljude i sve mi to postaje diovlastitog života.

Pa i Tito nam je svake godine prolaziokroz Zenicu, na putu do svog međeda uBugojnu. U bugojanskim šumama čekao ga jemrki medo, podmićen čejrecima mlade june-tine, da mu Joža ispali metak u potiljak i time

zadovolji svoju lovačku strast. Tad, za svakislučaj, iz zasjede će vrebati vješti snajperisti,ako bi naš Maršal slučajno promašio, pa da sene moradne obračunavati sa ljutim međe-dom, prsa u prsa. Onda se naš Tito fotografišenad mrtvim medom i slika o njegovom juna-štvu se prenosi svijetom velikim.

Tog dana je radnička Zenica Titu priređi-vala vatren doček na ulicama grada, zavjetu-jući se Voljenom, da će u vatri i dimu izgaratido posljednjeg daha. One nemirne, pa i onešto u pijanom stanju psuju Titino ime, zakapi-jaće milicija u metalnu ogradu gradskog sta-diona. Čim svečana kolona vozila zamakne izaokuke grada, pustiće ih. A onda nek pijanče irade što hoće. To ti je ta demokratija. O neus-pjelom atentatu na Titu u Zenici, nećemo pri-čati...

- Mala moja od Doboja, koja je tvoja stani-ca?/Moja je stanica Zenica!, pjevao je vatrenipjesnik Drago K. a drugi bi pjesnik Esad E.,takođe u stihu plakao:

- Ovdje ste se dotakli svakog dnaljepote i snaanđeli budućih oblika!Vozovi prolaze i odlaze. Vatra i dim, izmije-

šani mirisima sumpora i radničkog znoja viho-re se kao zastava proletarijata iznad grada. Savrha Smetova smog i dim liče na pečurkueksplodirane atomske bombe. Kao u narko-

manskom deliriju s ljubavlju slave Zeničanisvoj grad. I ja sam ga volio...

Zenički zatvor je priča posebna. KPD “Noviživot” u svojim rešetkastim odajama ugostioje našeg “Nobela” I. Andrića, pa, A. Nametka,M. Kondžića, H. Akmadžića i ne pamtim koji jejoš poznati pisac gulio zeničku robiju. Tu jeveliki svjetski pisac Andrić smišljao “Na Drinićupriju”. Nije utvrđeno da li je Andrić bio robi-jaš ili službenik zatvora ali su svi pomenutiimali posao u biblioteci ili animiranju zatvor-skog kulturnog života.

Prema kazivanju Alije N., čitajući nekenovine, Ivi zapne oku jedan morbidan motiv,kako su francuski legionari u Africi nabijali nakolac jednog domorodca. I tako tu u svomDjelu, naš Ivek, pripisa jadnim Turcima da sutu stravičnu radnju radili na Drini. Nevini Više-građani, osvetu su za taj izmišljeni literarni činosjetili na svoj koži u svim dolazećim ratovi-ma. Bradati osvetnici rekoše:

- Ako nema Turaka, a kavga s njima baš inije dobra za nas, poklaćemo i u Drinu poba-cati ove jadne Bošnjake, jer su se s Turcimaspajdašili. Osvetićemo se za sva izgubljenaKosova s ove i one strane Drine.

Krvava drama izvodila se na mostu Meh-med paše Sokolovića, našeg Bošnje koji nikadnije zaboravio svoje porijeklo krstjansko, aliprigrli “veru muhamedansku” i pašovanje u

Amir Talić

Arif HiljadarkaSunovrat Arifa Hiljadarke je bio nezaustavljiv. Njegova novčanica je bila uopticaju na svim meridijanima, a novac se vrtio izvan Arifovih žuljevitih ruku.

moćnoj carevini. Podiže Mehmed grandiozanmost, da služi narodima njegove rodnedomaje, i da se u ime Boga spominje njegovoime.

A tu na mostu – spomeniku, podiže brati-ja spomen bistu Ivi, spomenik na spomeniku,da se ono o kocu ne zaboravi. U bijesu 92.Murat Šabanović, bosanski ratnik, odfikariIvinu kamenu glavu i baci u Drinu, pa i topostade priča na priču o poklanim Višegrađa-nima i njihovim odrubljenim glavama u viro-vima te moćne vode.

Murate, Murate, sram te bilo šta uradi.Dopiši brate Ivo i ovo, ako odnekud bahneš ubosanski vilajet, svom Djelu dokiti i to štoMurat uradi, a i klanja ne izostavi… Robijagorka, cijela je Zenica bila. Navikne se čovjek ina patnju. Upamtio sam jednu zatvorsku ane-gdotu i evo je…

...U zatvoru je boravio jedan zenički man-gup, sitni kriminalac i siledžija. Zatvorskivaspitač ga savjetuje pred zatvorenicima dakad iziđe na slobodu, ne pravi izgrede i lopov-luke, da se ponovo ne vrati okajavati grijehe.Ovaj, na svoj mangupski način, stavi ruke nakoljena okrenut leđima pa reče:

- Ako ćeš me preskakati, haj zaskoči!Vikend bježanije su bile zanimljive.

Hajmo na Bistričak, na Smetove, Lisac, Pepe-lare. I bježeći u prirodu, bježalo se od dimljivestvarnosti. Ilo se i pilo, a i ljubilo, i u dimu i uprirodi.

Na Bilinom polju nema tragova teferičabosanskih kraljeva. A tu boravili i mudrovalina koju krstjansku stranu Bosnu usmjeriti.Usmjeriše je baš ovamo gdje je i danas. Natom istom mjestu danas Zeničani čimburijadeprave i polupaju sva jaja koja im ruci dođu. Daih vidi Kulin Ban i on bi došao na tu paganskuslavu Proljeću. A i ja bih, iako jaja baš ne volim.

Kada je novinar “Borbe” iz Beograda, Niko-la Bilić, po zadatku došao u Zenicu da prona-đe lik radnika Željezare Zenica, za novčanicu uonoj Bivšoj, i da bi na taj način unio u vrijed-nosni smisao proletarijat i radništvo komuni-stičkog režima, nije ni slutio budućnost tragič-nog lika, livca sa Visoke peći, kojeg je kaomanekena fotografisao. Nekoliko dana jeboravio u Željezari i baš na visokim pećimauočio garavog mladog čovjeka, markantnihcrta i mišićavog tijela. Blistavi zubi i osmjeh subili dovoljan izazov da ga pozove i fotografišenekoliko dana ne bi li izabrao fotografiju za tukultnu novčanicu.

Arif Heralić ili Burdalić možda, bio je livac,visokopećar, i nije ni slutio da će njegov likbljesnuti na svim naslovnicama jugosloven-ske štampe. A kad je odštampana prva papir-

nata novčanica i krenula u opticaj, krenuo je isunovrat u Arifovom životu. Cijena popular-nosti mu se razbila o radničku glavu. Arif je,naravno, kao i većina radnika izlazeći s poslazavršavao u zeničkim radničkim šokaramagdje je konjak tekao potocima. Na Kapiji 3.željezare bila je kafana Livnica gdje je Arif naj-češće boravio. Poslije nekoliko konjaka, pijanbi prilazio stolovima i pokazivao novčanicu,famoznu Hiljadarku, s koje se zagonetno smi-ješio baš on.

- Ovo sam ja, vidi to sam ja!, pijano se uno-sio u lice, još pijanijim radnicima.

- Daj zovi konjak jarane, još jedan, pa jošjedan, još!!

Njegova mnogočlana porodica u naseljuCrkvice živjela je vrlo teško, jer Arif nije odplaće baš puno donosio kući. Pričalo se da sujedne zime ložili parket, da se ne posmrzava-ju. Sunovrat Arifa Hiljadarke je bio nezaustav-ljiv. Njegova novčanica je bila u opticaju nasvim meridijanima i novac se vrtio izvan Arifo-vih žuljevitih ruku. Razmjena dobara kružila jeplanetom. Hiljadarka se spominjala u svakomprebrojavanju love, urednih Titinih Nesvrsta-nih i svrstanih prijatelja. Cvjetalo je radništvo isocijalizam. Radničko samoupravljanje se izu-čavalo u Kini i Rusiji.

Doktorati se pravili na toj komunističkojpodvali. Stabilna Hiljadarka je destabiliziralaživotni put Hiljadarke Arifa. Devalvacija kaopoplava odnese sve u sunovrat. A potom,dvadesetak godina kasnije, i papirnati lik jeizgorio u stravičnom ratu među narodimaJuge. Titini krvoločni Pitbuli, pušteni sa debe-log lanca nacionalšovinizma, kidisali su naone najslabije.

Ali, šta je bilo sa našim Arifom? Bila je zima1975. godine. Arif je bio na kraju svog alkoho-ličarskog puta. Pijan, s nogom u gipsu, kretaose negdje poslije ponoći bulevarom poredrijeke Bosne. Štake su svaki tren klizile zaleđe-nim trotoarom i on je padao, padao, pa semukotrpno dizao i išao dalje. Neobrijano licena koje su se lijepile smrznute pahulje, ave-tinjski je oslikavalo svu težinu njegovog živo-ta. Lice i naličje Zenice.

Do stana u Crkvicama nije mogao ovako.Ali uporno je klizio dalje prema centru grada,prema ušću rječice Kočeve. Na parkingu Starepijace bili su parkirani kamioni. Našao je ukontejneru neku kartonsku kutiju i podvukaose pod kamion pa legao na papirnati dušek.Snijeg je nemilosrdno padao i vjetar ga nano-sio na Arifovo još toplo tijelo ispod kamiona.U rano jutro snijeg je prestao padati i studenje stiskala sve slabije nadimanje Arifovihpluća. Kao poderana harmonika iz mijeha se

sve tiše čulo tiho ječanje.Možda se sunce bilo rodilo kad je Arif pre-

stao disati. Moj prijatelj Makso ga je našao slu-čajno i obavijestio miliciju. Kad su ga izvukliispod kamiona u smrznutoj šaci je držaozgužvanu hiljadarku, kao ličnu kartu za identi-fikaciju. Sahranjen je bez državnih počasti.Novčanica s njegovim likom nadživjela ga jejoš dvadesetak godina. Danas je imaju samosakupljači starog novca ali većina ne zna ko jetaj čovjek sa tako širokim i ljudskim osmije-hom.

Neki neobavješteni, misle da je to jošjedan Titin komunistički lik, Alija Sirotanović izKaknja. Ne, nije! Novinar “Borbe”, koji je nadži-vio Arifa, imao je zadatak da fotografiše livcaza Hiljadarku, a komoratu je bila smišljenadruga podvala. Vjerujem da je njegova rudar-ska lopata simbolički mogla na novčanicuveće vrijednosti od Hiljadarke. Samo je,prema Alijinoj izjavi, lopata mogla biti maloveća. Sirotanović je svoje konjake pio u čuve-noj kakanjskoj “Pojati”. Još da mu je Tito ispo-ručio tovar okorak da ogradi avliju, i njegovabi priča bila zanimljiva.

Stari kakanjski rudari pričaju kako je Alijasa svojom hanumom, na Titin poziv, boraviona ručku u Beogradu. Dok su Alija i Tito šetalivrtom na Dedinju, dvije hanume Alijinca iJovanka su pričale o svojim bračnim tegoba-ma. Tako Alijinca u trenutku vrlo povjerljivošapatom upita Jovanku:

- Je li bona mlada, pije li, Bogati, ovaj tvojblento ko moj Alija svaki dan.

A lopata? Da je bila veća za heroja rada,dobila bi i ona orden. Možda je lopatom tre-balo po glavi nekoga mlatnuti, da ga opame-ti ili raspameti, svejedno. Rahmetlije, oba ovaheroja iz pokojne Juge, nisu više u mogućno-sti da nam odgovore na mnoga životna pita-nja. Titu prizivaju da spašava nespasivo:

- Spašavaj brate, ako Boga znaš, ode sve uhelać!

Ali nema nama našeg dragog i nestašnogTite. Bilo kojeg od ove trojice “velikana” nekasvako nosi u srcu prema zasluzi. Ja, poštovolim Zenicu na prvo mjesto stavljam Arifa.Njegovu Hiljadarku i danas čuvam, uspome-nu na njegov izgubljeni i promašeni život.

Kao i Arif, na sličan način je u prije više odsto godina u siromaštvu umrla bivša misicaŠpanije, Mipica Šponje. Španija se iščupala izFrankovog fašističkog zagrljaja, dok se mi jošdavimo u govnima našeg primitivizma.

A Arif, vjerujem da mu se ni mezar neraspoznaje na velikom zeničkom groblju.Ipak ga se sjećamo i pamtimo ga. Rahmetmu duši. n

31BEHAR 122

SJEĆANJA

32 BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

IZAZOVI SLOBODE

Evropa na raskršću: od kosmopolitizma domega-nacionalizma Cilj ovog teksta je da istraži da li je sloboda zaista postala evropska vrednota, da li je Evropasvjesna šta znači sloboda, i čak da li je sloboda ili ‘sloboda’ uzrok narastajućeg anti-multikulturalizma i mogući izvor nastanka neminovnog mega-nacionalizma.

Piše: Džemal Sokolović

“Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.”Meša Selimović, “Derviš i smrt”

UvodDvije najsramnije stranice ljudske istorije –

kolonijalizam i fašizam (nacizam) – ispisale sudržave koje su danas demokratske. Pisale su ihi dok su bile demokratske. Kolonijalizam i faši-zam su političko-socijalno-ekonomski sistemikoji su bili zasnovani na nacionalizmu, daklena socijalnoj predrasudi o superiornosti iza-branih socijalnih grupa. Iako politički oblikdruštva zasnovan na političkoj jednakostiljudi, demokratija nije bila dovoljna preprekanacionalizmu – niti u njegovoj kolonijalnoj niu fašističkoj (nacističkoj) manifestaciji.

Nacionalizam je i danas, možda više negoikada, raširena društvena predrasuda. Raširenje i kao oblik socijalne realnosti. Možda se radisamo o tome da su njegove savremene mani-festacije sofisticiranije i hipokritskije. Ako je ovotačno, onda se neminovnim postavlja pitanjekakve su posljedice nacionalizma mogućedanas. Socijalna predrasuda, za razliku odpredstave, je vrlo otporan i trajan oblik dru-štvene svijesti. U svojim ekstremnim oblicimapoprima karakter fanatizma. U umjerenijimoblicima ne gubi ništa od svoga karaktera,nego se nastoji opravdati racionalnim, politi-čkim i legalnim, razlozima. Taj hipokritskinacionalizam danas se manifestira prije svegau obliku anti-multikulturalizma. Kao oblik soci-jalne realnosti nacionalizam također ima svojeekstremne i umjerene manifestacije. Terorizam

je ekstremni akt nacionalizma; ukidanje svakeraznolikosti je umjereni akt nacionalizma. Obaimaju svoje korijene u nacionalizmu kao oblikudruštvene svijesti, dakle kako u fanatizmu takoi u prikrivenom nacionalizmu. Zajedničkinazivnik i nacionalističke socijalne predrasudei realnog nacionalizma je anti-multikulturali-zam. Skorašnje ideje o neuspjehu i, stoga, kon-sekventno, nemogućnosti multikulturalizma,su primjeri ove socijalne predrasude. Nemasumnje da nacionalizam postaje i dio evropskesocijalne realnosti. Pitanje je samo u kojim obli-cima će se manifestirati. Nakon 22. jula 2011 uOslu jasno je da to neće biti samo umjerenemanifestacije nacionalizma. Ono što je od kru-cijalne važnosti jeste da iza svakog akta nacio-nalizma stoji neki oblik društvene svijesti, idejaili ideologija. A iza tih ideja mogu stajati uče-njaci, umjetnici, sveštenici, političari, roditelji...

Politički okvir unutar kojeg se javlja anti-multikulturalizam je moderna evropska nacio-nalna država. Da li to znači da nacionalna drža-va u današnjoj fazi svoga razvitka, nakon štoje, manje-više uspješno, dovršila nacionalnuasimilaciju na socijalnom planu, postavlja kaosvoj budući cilj uspostavljanje mono-kultural-

izma? Indikativno je da su nosioci ovih socijal-nih predrasuda upravo demokratske državekoje su istoriju nacionalizma obilježile njego-vim najekstremnijim oblicima. Takvo stanjeotvara ozbiljnu teorijsku dilemu o (in)kompati-bilnosti nacionalne države i mono-kulturaliz-ma (multikulturalizma) s demokratijom. Dru-gim riječima, da li će nacionalna država, nakonšto je izbrisala etnički pluralizam, poduzeti ikulturnu asimilaciju, kako bi bila monolitnijada bi postala efikasnija?

Dakle, indikativno je da se u zemlji (i kultu-ri) Imannuela Kanta, više od 200 godina nakonnjegovih ideja svjetskog prava (ius cosmopoli-ticum), principa univerzalnog gostoprimstva, ivječnog mira, pojavljuje predsjednica vladekoja tvrdi da je multikulturalizam pretrpioneuspjeh.1 Indikativno je također da se u zem-lji Deklaracije o pravima čovjeka i građanina(Declaration of the Rights of Man and the Citi-zen/Déclaration des droits de l’Homme et duCitoyen), zemlji (i kulturi) Marquisa de Condor-ceta (abolicionist, član Society of the Friendsof the Blacks in 1780!)2 i Voltaira (koji se čakusudio zaljubiti u Francuskinju koja nije bilakatolik!)3, Romi proglašavaju nepoželjnim i tje-

1 Immanuel Kant (1999) Critique of Pure Reason. Cambridge: Cambridge University Press2 Williams David (2004) Condorcet and Modernity, Cambridge: Cambridge University Press3 Paul Sakmann, “The Problems of Historical Method and of Philosophy of History in Voltaire”,

History and Theory, Dec 1971, Vol. 11#4 p. 24-59.

raju iz Francuske. Indikativno je, naročito, da uzemlji Johna Locka, autora A Letter ConcerningToleration4, o vjerskoj toleranciji, kao posljedi-ci užasne vjerske netolerancije (unutar kršćan-stva!) u Evropi, i zemlji Jonathana Swifta, auto-ra eseja The Art of Political Lying5, premijerponavlja i potvrđuje riječi svoje njemačkekoleginice o multikulturalizmu.

Nije na odmet imati na umu da su se ovevelike, kosmopolitske ideje evropskih mislila-ca javile prije nego su te zemlje postale demo-kratske. Evropa je usvojila neke nove vrednotes pojavom demokratije. Među onim temelj-nim, na kojima ‘nouveau regime’ ili demokrati-ja počiva, je liberté kao vrednota. Cilj ovog tek-sta je da istraži da li je sloboda zaista postalaevropska vrednota, da li je Evropa svjesna štaznači sloboda, i čak da li je sloboda ili ‘sloboda’uzrok narastajućeg anti-multikulturalizma imogući izvor nastanka neminovnog mega-nacionalizma.

Nedostajuća pretpostavkaEvrope: sloboda1. Dvosmislenost slobode Od svih pitanja koja je socijalna teorija do

sada postavljala dva se izdvajaju kao funda-mentalna: 1. Zašto ljudi žive zajedno?, i 2.Zašto ljudi ne mogu da žive zajedno? Odgovo-ri na oba počivaju na pojmu slobode. Obaodgovora podrazumijevaju da se zna šta jesloboda.

Ljepota ljudskog sna o kosmopolitskomjedinstvu čovječanstva razbija se čim se suočis okrutnošću jave. I dok sanjaju o bratstvusvih ljudi, ljudi žive u državama koje se dezin-tegrišu, društvima koja se raslojavaju, grupa-ma (etničkim, vjerskim itd.) koje se asimilirajuili cijepaju, porodicama koje se raspadaju. Istose dešava i najhumanijim idejama o svjet-skom političkom poretku kada im se ispriječipolitički pragmatizam. Pa ipak, ni sanjari nifilozofi ne odustaju od svojih snova i svojihideja. I san i ideja kosmopolitizma su postalivrednota mnogih pojedinaca, pokreta, pa isocijalnih prevrata (revolucija). Vrednotakosmopolitizma je jedna od osnovnih ljud-skih, a to znači i univerzalnih vrednota. Makoliko imaginarna, vrednota kosmopolitizmapočiva na realnom, tj. biološkom stanju jedin-stva ljudske vrste. To će reći da vrednotakosmopolitizma ne proizlazi iz nekog poseb-

nog socijalnog, uključujući i evropski, nego izantropološkog identiteta čovjeka. Kao takva, isamo kao takva, ona je i evropska. Kad bi bilasamo evropska, vrednota kosmopolitizmabila bi contradictio in adiecto.

Ipak, i pored čvrstine ljudskih snova i idejapostavlja se pitanje da li su evropski san i idejakosmopolitizma samo pusta želja ukolikopostojeće demokratske države ne podnose,ne žele ili ne uspjevaju u multikulturalizmu.Štaviše, ako evropske demokratske državenisu spremne ili sposobne za multikulturali-zam, kako je onda moguća Evropa i bilo kakavoblik evropskog političkog ujedinjenja? Akose države članice EU raspadaju jer ne prihvata-ju multikulturalizam, onda nije samo kosmo-politizam wishful thinking, nego je to i Evropa,ali i svaka pojedina nacionalna država.

Vrednota Evrope je samo posebni oblikkosmopolitizma kao općepolitičke vrednote.Pitanje koja pretpostavka nedostaje Evropi dabi bila kosmopolitska je u isto vrijeme pitanješta je pretpostavka Evrope. Ta dva pitanja su,dakle, jedno pitanje. Odgovor na njih možebiti samo jedan. Evropa implicira multikultura-lizam. Čak i bez muslimana. Svrha ovih redakaje da pokuša ustanoviti šta je ta nedostajućapretpostavka i uslov sine qua non Evrope, ali ipolitičkog jedinstva svijeta. Postoji li određenaveza između te pretpostavke koja nedostaje iskorašnjih antimultikulturalističkih izjavaevropskih lidera i rastućeg fanatično antimul-tikulturalističkog sentimenta među Evroplja-nima? (Skoro da se ne usuđujem nastavitisasvim logičnim pitanjem: postoji li veza izme-đu nedostajuće pretpostavke i Evrope i kos -mopolitizma, s jedne strane, i antimultikultu-ralističkih ideja, i novo nastajućeg antimulti-kulturalističkog terorizma, s druge?)

a) Sloboda kao vrednota i kao vrlinaEvropa proglašava slobodu, gotovo služ-

beno, svojom vrednotom. Konzekventno,Evropa sama posmatra sebe kao vrednotusvojih stanovnika. Da bi Evropa bila vredno-ta moraju je htjeti njeni stanovnici. To će reći:da bi Evropa bila vrednota Evropljana, slobo-da mora biti njihova vrednota. Ali, slobodakao vrednota, pa time i Evropa kao vrednota,je moguća samo pod pretpostavkom slobo-de kao vrline. Vrednota i vrlina, pa prematome ni vrednota slobode i vrlina slobode,

nisu identični pojmovi. Vrednota slobodepočiva i proizlazi iz vrline slobode; slobodakao vrednota nije moguća bez vrline slobo-de. A to je ono što evropska politička naukane uzima u obzir, jer je izgubila vezu s politi-čkom filozofijom. To je ono što ni evropskedržave ne uzimaju u obzir, jer su izgubilevezu s mentalnom praksom svojih građana.Nije dovoljno da Evropu hoće evropske drža-ve i evropska politička nauka. Da bi Evropabila moguća ona mora biti izraz slobodnevolje njenih građana, tj., da ponovimo, morapostati njihovom vrednotom. Da li je? Da bibila vrednota evropskih građana, građaniEvrope moraju biti naučeni vrlini slobode.Da li su? Ako nisu, Evropljani bez vrline slo-bode će i dalje htjeti Evropu, ali bez stranaca,posebno nekih, a zatim i bez nekih međunjima samima.

Zbog svega toga potrebno je istražiti štaje to vrlina slobode. Bez toga ne samo da nijemoguće znati šta je to sloboda, ta zavodničkariječ, nego ni šta su moguće posljedice ako tone znamo. Upravo to je cilj ovih redaka. Odtoga da li Evropa počiva na pretpostavci slo-bode, i vrednote i vrline, zavisi karakter evrop-skog, ali i šireg političkog ujedinjenja.

Ono što određuje karakter političkog uje-dinjenja Evrope jeste njegova svrha: da li seEvropa ujedinjuje da bi uspostavila endo-gamne granice koje će je odvojiti od ostatkasvijeta ili se europolitizam uspostavlja radišireg ujedinjenja sve do kosmopolitizma? Akovrednota Evrope ne podrazumjeva (i ne uklju-čuje) već sada (i u sebi) vrednotu kosmopolit-izma, onda europeizam rizikuje da postaneeurocentrizam, nacionalizam podignut na višinivo, mega-nacionalizam. Ako Evropljani zai-sta hoće Evropu onda multikulturalizam mora(p)ostati njihova vrednota već u okviru posto-jećih država, i prije njihovog političkog ujedi-njenja. Da bi se rodila jedna politička Evropa,njene države i građani moraju politički odra-sti. Ima dovoljno razloga – a izjave dvojeevropskih lidera nisu jedini, da se kaže daEvropa danas stoji na raskršću na kome moraizabrati između kosmopolitizma, kao indika-tora vrednote evropskog političkog ujedinje-nja, i mega-nacionalizma, kao partikularizmakoji će je odvojiti od ostatka svijeta.

Ima nešto što određuje i samu svrhu poli-tičkog ujedinjenja Evrope. Ono što će utrtibudući put Evrope, dok stoji na današnjemraskršću, zavisi od toga da li će sloboda posta-ti vrlina njenih građana. Da bismo definiralislobodu, uključujući i njen dvosmisleni karak-ter, bit će metodološki najproduktivnije ako

33BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

4 John Marshall, 2006, John Locke, Toleration and early Enlightenment Culture, Cambridge: Cambrid-ge University Press

5 Jonathan Swift, “Umijeće političkog laganja” (“The Art of Political Laying”), Erasmus, Zagreb 1993,br. 2, preveo Mirko Mirković iz “The Examiner”, No 15, 1710

ustanovimo distinkciju izmedju vrednote i vrli-ne, a time i vrednote slobode i vrline slobode,i potražimo je u njihovom odnosu.

Ishodište vrednote je volja, “koja je slobo-dna, tako da sloboda čini njenu supstanciju iodređenje”.6 Drugim riječima, vrednota je izrazčovjekove slobodne volje, dakle slobode kaotakve. Svaka vrednota, a ne samo vrednotaslobode, je izraz slobode. Vrednota koja ne bibila izraz volje koja je slobodna ne bi bila vred-nota. Nametnuta vrednota ne vrijedi kao vred-nota. To se odnosi kako na vrednotu kosmo-politizma tako i na vrednotu Evrope. Nemavrednote bez volje. U stvari, sloboda je volja.“Jer ono slobodno je volja. Volja bez slobode jeprazna riječ kao što je sloboda zbiljska samokao volja, kao subjekt.”7 Međutim, i tu počinjuteškoće s dvosmislenim karakterom slobode –vrednote mogu biti i negativne. Pored vredno-te političke integracije, na primjer, postoji ivrednota političke dezintegracije. Obje vred-note, i negativne kao i pozitivne, su izraz slo-bodne volje. Mora dakle biti da ima nešto loše,kao i dobro, u samom pojmu slobode. Slobo-da kao takva nije data da bude samo pozitiv-na. Stoga i vrednota, kao izraz slobode, nemora biti pozitivna; stoga i vrednota slobode,kao izraz slobode kao takve, nije data da budesamo pozitivna. To je ono zbog čega, pone-kad, čak i politička dezintegracija, secesija,može biti pozitivna, a ne uvijek negativna.Ono što određuje dvosmisleni karakter vred-nota je dvosmisleni karakter slobode; dvosmi-sleni karakter slobode određuje i dvosmislenikarakter slobode kao vrednote. To je prva iosnovna distinkcija između vrednote i vrline:vrednota derivira iz vrline.

Prema Aristotelu, vrlina se može naučiti.Bilo koja i bilo koji čovjek, u pravo vrijeme(doba) i od pravih učitelja. Ljudi se, međutim,mogu naučiti i vrednoti, bilo kojoj. U stvari, svemože biti naučeno kao vrednota. To nije onošto razlikuje vrednotu od vrline. Pa ipak, imajedna vrednota koja se ne može naučiti. Ljudise ne mogu naučiti vrednoti slobode. Vredno-ta slobode kojoj se ljudi uče je nametnuta, iliizmanipulirana, ili prividna sloboda, i ne važikao vrednota. Da bi sloboda postala našomvrednotom, ona mora proizlaziti iz naše volje,dakle iz slobode ali sada kao vrline. Ja nemogu htjeti slobodu, ako sloboda nije mojavrlina. To je druga distinkcija koja stoji između

vrednote slobode i vrline slobode. Ja se nemogu naučiti vrednoti slobode. To čak nije nipotrebno. Jednom naučen vrlini slobode, ja seu stvari borim za slobodu kao vrlinu.

Konsekventno, i vrednota Evrope važikao vrednota samo ako počiva na vrlini slo-bode njenih građana. Da bi Evropa bilamoguća ona mora biti vrednota njenih gra-đana. Zato Evropljani moraju prvo biti nauče-ni vrlini slobode da bi Evropa postala njihovavrednota. Kao što su Eshil, a potom i Demo-krit, Platon i Aristotel naučili Grke da cijenesredinu, tj. sredinu između slobode i zavisno-sti, tako i današnje Evropljane neko mora

naučiti toj osnovnoj mudrosti života. Tektada, na pretpostavci slobode kao vrlineevropskih građana, i na pretpostavci slobodekao vrednote evropskih građana, vrednotaEvrope neće isključivati vrednotu kosmopo-litizma. Inače, bez te pretpostavke, idejaEvrope će biti cilj novog nacionalizma, euro-nacionalizma, možda mega-nacionalizma.Nažalost, ‘vrednota’ koja danas determinira,oblikuje i definira Evropu je dvosmislena.Dvosmislena je zato što ova ‘vrednota’ počivana ‘slobodi’ koja nije uspostavljena na vrlinislobode. Zato je i ishod neizvjestan i dvosmi-slen. Evropa se nalazi između narastajućegnacionalizma i kosmopolitizma koji se povla-či. Da bi se taj trend zaustavio potrebno jeukazati na dvosmisleni karakter slobode. Nijesvaka sloboda vrlina.

b) Sloboda kao vrlina i kao porok (višakslobode i manjak slobode)

Evropa olako proglašava slobodu svojomvrednotom. Olako proglašava i samu sebevrednotom svojih stanovnika. Evropa nijesvjesna dvosmislenosti slobode.

Da bi bila vrlina (grč. arete; lat. virtus) slo-boda ne smije biti uskračena, ali ni nametnuta.Sloboda je bitna stvar. Samo bitne stvari susvrha samih sebe. Sloboda je svrha same sebe.Svrha vrline slobode je vrednota slobode. Svedruge vrednote su izvedene iz slobode kaosamosvrhe. Nažalost, sloboda se uskraćuje. Atada je ima premalo. Manjak slobode ili nedo-voljna sloboda nije vrlina. Nažalost, sloboda sei nameće. A tada je ima više nego što bi je tre-balo biti. Ni višak slobode ili pretjerana slobodanije vrlina. Vrlina je, naime, prema Aristotelu,sredina između dvije krajnosti. U ovom slučaju,vrlina slobode je sredina između manjka slo-bode i viška slobode. Samo srednja sloboda jevrlina. Višak slobode može biti opasan baš kaošto je to i nedostatak ili manjak slobode. Ninametnuta sloboda, tj. višak slobode, ni uskra-ćena sloboda, tj. manjak slobode, ne važe kaovrlina sloboda, ali se često prikazuju kao slo-boda. Ovi oblici slobode služe nekoj svrsi spo-ljašnjoj slobodi. Ako ni višak slobode, kao nimanjak slobode, nisu vrlina slobode, šta suonda? Jasno je samo po sebi da je uskraćiva-nje slobode, tj. nedostatak slobode, izopaće-nje slobode, dakle porok. Međutim, i nameta-nje slobode, tj. višak slobode, je također izopa-ćenje slobode, dakle porok.

Da bi sloboda postala vrednota, potrebnaje sloboda kao vrlina. Jedino sloboda u njenomsrednjem, pravom obliku može biti vrlina slo-bode. Bez vrline slobode, shvaćene na aristote-lovski način, vrednota Evrope, dakle Evropasama, je nedostižna. Na čemu počiva vrednotaEvrope, na vrlini slobode ili na slobodi u njenimekstremnim oblicima? Dvosmislenost slobodeje ono što i Evropu čini dvosmislenom.

Kako stvari stoje sa slobodom kao evrop-skom vrednotom? Evropa, uključujući i, pret-postavljam, gospođu Merkel i gospodinaCamerona, proglašava slobodu svojomosnovnom vrednotom. Ako je zaista tako,zašto im onda smeta vrednota multikulturaliz-ma? Nakon njihovih izjava, čini se neizbježnimpostaviti pitanje da li Evropa, prije svega poli-tička, uopće zna šta je sloboda, a to znači, ipsofacto, da li zna šta je ona sama? Da li je Evropasvjesna da nije ono za što se predstavlja? Da li,da to postavimo na drugi način, Evropa zna daje sloboda dvosmislena, i vrlina i porok? Evro-pa bi morala biti svjesna iskušenja ako se na

34 BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

Da bi Evropa bila moguća onamora biti izraz slobodne voljenjenih građana, tj., daponovimo, mora postatinjihovom vrednotom. Da lije? Da bi bila vrednotaevropskih građana, građaniEvrope moraju biti naučenivrlini slobode. Da li su? Akonisu, Evropljani bez vrlineslobode će i dalje htjetiEvropu, ali bez stranaca,posebno nekih, a zatim i beznekih među njima samima.

6 Citati uzeti iz G.W.F. Hegel, Philosophy of Right (Grundlinien der Philosophie des Recht) (1996)Amherst, New York: Prometheus Books, § 4 (Prevod Sulejman Bosto: G.W.F. Hegel, Osnovne crtefilozofije prava, Logos, Sarajevo, 1989.

7 Hegel, ibidem, § 4

ovo pitanje odgovori na pogrešan način. Šta, dakle, nedostaje gospođi Merkel i

gospodinu Cameronu? Hegel! Ni manje ni više.

2. Hegelov pojam slobodeKao što je sloboda sadržaj volje, tako je i

inteligencija – u svom najrazvijenijem određe-nju mišljenja, sadržaj slobode.8 Bez mišljenjasloboda bi bila prazna. Bolje reći, radi jasnosti,bez kritičkog mišljenja. Neki naime smatrajumišljenje “odijeljenim od volje”, i “čak štetnimza volju, osobito dobru volju”.9 Tako je mišlje-nje koje smatra da sloboda nije moguća bezmultikulturalizma vrlo štetno za volju kojahoće slobodu ali bez multikulturalizma. Evro-pa, recimo, ima dobru volju kada su u pitanjunjene dvije oficijelno proklamirane vrednote:demokratija i nacionalna država. Obje, uzimase zdravo za gotovo, počivaju na vrednoti slo-bode. Ali, da li je volja, u ovom slučaju dobravolja, ispunjena mišljenjem, tj. kritičkim mišlje-njem? Ili je evropska vrednota slobode, to ćereći i evropske vrednote demokratije i nacio-nalne države, zasnovana na volji koja je pra-zna, jer je bez mišljenja? Kritičko mišljenje,uključujući i kritičko mišljenje o demokratiji inacionalnoj državi, je kritičko mišljenje i o slo-bodi. Šta to dakle Evropa hoće kada hoće slo-bodu, ali bez multikulturalizma? Evropa,naime, pati od dva poroka: nedostatka slobo-de i viška slobode. Naša je hipoteza da demo-kratija počiva na poroku manjka slobode, doknacionalna država počiva na poroku viška slo-bode. Drugim riječima, Evropi nedostaje onočime definira samu sebe, njena temeljna vred-nota – sloboda u pravoj, srednjoj mjeri. Da bise to shvatilo, potrebno je podsjetiti na Hege-lov pojam slobode. U Hegelovoj analizi slobo-de razotkriva se dvosmislenost koju smo upra-vo izložili kroz dihotomiju slobode kao vrline islobode kao poroka. Ta analiza uključuje trimomenta slobode.

a) Prvi momenat slobode Volja je, prema Hegelu, s jedne strane,

“apsolutna mogućnost da se može apstrahiratiod svakog određenja..., bijeg iz svakog sadrža-ja kao ograde”.10 Takvu volju, dakle slobodu,Hegel – protestant, kršćanin, Nijemac i Evro-pljanin, smatra “negativnom slobodom ili slo-bodom razuma”.11 Isuviše olako se danas uevropskom političkom diskursu, kao i u ameri-

čkom12, koristi riječ sloboda kada se govori odemokratiji i nacionalnoj državi, tj. vlasti naro-da i etničkoj raznolikosti. Vrlo je važno vidjetišta je sadržaj slobode u demokratiji kao oblikupolitičkog poretka, i o kakvoj se slobodi naro-dâ može govoriti u uslovima nacionalne drža-ve. Podsjetimo još, ne zbog Hegela i teorije,nego zbog nas i aktualne političke prakse, da“slobodu” bez ograde, bez granica, apstrahira-nu od svakog određenja, Hegel još naziva i“slobodom praznine”.13 Posljedica takve slobo-de, bez granica, u realitetu, kako u politici takoi u religioznosti, jeste:

“fanatizam razaranja svakog opstojećegdruštvenog poretka, uklanjanje individua kojesu sumnjive za neki poredak, kao i uništenjesvake organizacije koja hoće ponovo da sepojavi. Samo ukoliko što razara, ima ta nega-tivna volja osjećaj svog opstojanja; ona, daka-ko, misli da hoće neko pozitivno stanje, npr.stanje opće jednakosti ili općeg religioznogživota... Tako ono što ona misli da želi, moževeć za sebe biti apstraktna predstava, a njenoozbiljenje samo furija razaranja.”14

Može li biti da se evropska volja da seuspostavi demokratija i nacionalna državapretvara, u stvari, u slobodu bez granica, čiji ćekonačni rezultat, i pored dobre volje, ali lišenemišljenja koje se ne slaže, biti “stanje opće jed-nakosti i općeg religioznog života”, dakle “furi-ja razaranja” multikulturalizma, svake raznoli-kosti, uključujući i religioznu i političku, aliprije svega etničku? Približava li se Evropa,vođena vrednotom slobode bez sadržaja,negativnoj i praznoj slobodi?

Pokušajmo to, kao i Hegel, objasniti induk-tivno, da bi bilo jasno čak i onome ko se sanama neće složiti. Pogotovo njemu. Slobodačovjeka, shvaćena apstraktno, bez ograniče-nja, podrazumijeva da se on može osloboditisvega pa i svog života: slobodan čovjek možepočiniti samoubistvo. Sloboda u ovom svommomentu, slobodi bez ograde, podrazumije-va i to. Protiv ovog momenta slobode, nanivou pojedinca, teško da možemo mnogoučiniti. Ono što je važno jeste: podrazumijevali ova, negativna sloboda, suicidalni momenat,momenat razaranja raznolikosti, i na socijal-nom nivou? Prije svega, treba imati na umu da“ova negativna sloboda ili ova sloboda razu-ma”15, sloboda bez granica, prazna sloboda,postoji i na širem, socijalnom i univerzalnom

nivou. Čovjek može raditi protiv sebe ne samokao individua nego i kao društvena ili političkacjelina. Društvo, ili država, mogu raditi nesamo protiv svojih dijelova ili drugih cjelina,nego i protiv sebe kao cjeline. Suicidalnostnije samo individualni nego i socijalni i politi-čki poriv i kao takav je posljedica ovogmomenta slobode, slobode bez ograničenja.Ipak, ne treba žuriti sa osudom ovog momen-ta slobode, jer – nastavlja sada Hegel dijalekti-čki – čak i ova negativna sloboda ili slobodarazuma se “ne smije odbaciti”, mada je jedno-strana, jer je “nedostatak razuma da on jednojednostrano određenje uzdiže do jedinog inajvišeg”.16 Zato što negativna sloboda, slobo-da bez granica, još nije sloboda, još nije slobo-da u svom pojmu, nego samo njegov početni,negativni momenat. Koji treba ukinuti. (Kakvasuptilna i profetska analiza hipokrizije evrop-ske slobode, slobode iz koje će izrasti i demo-kratija i nacionalna država kao najveća iskuše-nja u realizaciji slobode u njenom pojmu!)

Negativna sloboda, sloboda u svom jed-nom momentu, se događala i u prošlosti. Uviše navrata. Hegel podsjeća na slučaj čiji jebio savremenik. (Mi, savremenici 20 vijekaimamo brojnije i eklatantnije primjere.) Fran-cuska revolucija je bila slobodna volja koja ječak liberté proglasila svojom svrhom, daklevrednotom, pa je ipak završila u:

“fanatizmu političkog i religioznog života.Tome, na primjer, pripada teror francuskerevolucije u kojoj su trebale biti ukinute sverazlike talenta, autoriteta. Ovo vrijeme je bilastrepnja, potres, nepodnošljivost svegaposebnog; jer fanatizam hoće nešto apstrak-tno i nikakvo rasčlanjivanje: tamo gdje se isti-ču razlike, on ih smatra suprotstavljenim svo-joj neodređenosti i ukida ih. Stoga je narod urevoluciji ponovo razorio institucije koje jesam napravio, jer je svaka institucija protivnaapstraktnoj samosvijesti jednakosti.”17

Francuska revolucija je bila samo jedan,možda paradigmatičan, uzorak evropske slo-bode na djelu. Kasnije je Evropa zabilježila idruge slučajeve dobre volje koja hoće, madane zna šta hoće, slučajeve “negativne slobode”,slobode koja apstrahira od svega konkretnog,koja hoće, ali ne nešto posebno, volje koja jeneodređena. Ta volja je opasna, jer volja “kojahoće samo ono apstraktno općenito, nećeništa i stoga nije volja.”18

35BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

8 Hegel, ibidem, § 49 Hegel, ibidem, § 510 Hegel, ibidem, § 511 Hegel, ibidem, § 5

12 Džemal Sokolović, “Hegel o Bushu i binLadenu”, Zarez, Zagreb, br. 178., 20. 04. 2006

13 Hegel, ibidem, § 514 Hegel, ibidem, § 5

15 Hegel, ibidem, § 516 Hegel, ibidem, § 517 Hegel, ibidem, § 518 Hegel, ibidem, § 6

Istina, Evropa, kao što smo rekli, hoćedemokratiju i nacionalnu državu. Da li Evropa idanas, kao Francuska nekad, hoće da fanatično“ukine sve razlike talenata...”, da ukine sve poli-tičke i religiozne različitosti? Francuska revolu-cija nije ukinula samo monarhiju i uspostavilarepubliku. Francuska revolucija je bila i kultur-na revolucija. Da li današnja demokratizacijaEvrope, i svijeta vođenog (Amerikom i) Evro-pom, ukida samo totalitarizam, autoritarizam idiktaturu, ili još što šta? Pretvara li se vrednotaslobode, tj. demokratije i nacionalne države, ufanatizam koji će u stvari ukinuti slobodu?

Da se to ne bi dogodilo, potrebno je raz-motriti i drugi momenat slobode, kako ga vidiHegel, na svom dijalektičkom putu ka pojmuslobode – i spasu Evrope.

b) Drugi momenat slobode Prvi momenat slobode, da se podsjetimo,

je stanje ukidanja svake raznolikosti, “nepod-nošljivost svega posebnog”, i uspostavljanje“stanja opće jednakosti”. “Sloboda praznine”.Drugi momenat slobode bi trebalo da budesuprotan prvom, ispunjenje te praznine.

“Taj drugi momenat određenja isto je takonegativitet, ukidanje kao i prvi – on je, naime,ukidanje prvog apstraktnog negativiteta.”19

Negacija negacije, dakle. Minus plus minus.Kako to konkretno zvuči u Hegelovoj spekula-tivnoj filozofiji. Za razliku od stvarnosti “vulgar-nog komunizma” koji “želi uništiti sve što nemogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo;on hoće na nasilan način da apstrahira odtalenta itd.”20 Zvuči poznato, zar ne, i nimalomarksistički. Naprotiv, ove Marxove riječizvuče veoma hegelijanski i evropski. Komuni-stička sloboda bez ograničenja je htjela daukine svaki sadržaj, svaku raznolikost, daapstrahira od talenta, dakle odličnosti, a naro-čito od genija koji ne misli isto. Komunističkarevolucija je, baš kao i Francuska, trebala tajdrugi momenat da bi uopće došla do slobode.Ni jedna ni druga nisu dovršile realizacijupojma slobode u praksi. A obe su, ipak, bileprije svega pokušaji evropske volje da dođedo slobode kao svoje vrednote. Nakon dvaneuspjela pokušaja, nužno je postaviti pitanjeda li je Evropa sposobna i spremna za jošjedan. Ima li evropska sloboda snage za drugimomenat slobode? Da li je Evropa spremna zanegaciju slobode u oblicima za koje se opred-jelila – demokratije i nacionalne države? Ovafrancuska i komunistička očito nisu bile.

Ima li Evropa danas snage da shvati da eti-ketiranje svega demokratijom ne mora bitizasnovano na slobodi, nego samo na njenom

prvom momentu, “slobodi praznine”, u komeje važno da se zadovolji demokratska proce-dura bez obzira na konkretan sadržaj? Ima liEvropa snage da shvati da je pretvaranje drža-va u nacionalne države također tek prvimomenat slobode, “negativne slobode”, kojistoji na putu još šireg, evropskog ali i kosmo-politskog integriranja, momenat kome nužnotreba i drugi, negacija negacije, da bi uopćebila sloboda u svom pojmu?

Drugi momenat slobode, kao negacijanegacije, nije odbacivanje prvog, ne zahtjevaodricanje od prvog. U tom momentu voljahoće, ali ne sve, ne opće. “Ja ne samo hoću,nego hoću nešto, tj. nešto posebno – kao razli-čito od općenitosti...”21 Taj momenat:

“se pojavljuje kao suprotstavljen...; on pri-pada slobodi ali ne sačinjava cijelu slobodu...Ja neću ništa naprosto nego ja hoću nešto.Neka volja... koja hoće samo ono apstraktnoopćenito, neće ništa i stoga nije volja. Onoposebno šta volja hoće, jedno je ograničenje,jer volja da bi bila volja mora se uopće ograni-čiti. To da volja hoće nešto jeste ograničenje,negacija... Utoliko je neodređena volja istotako jednostrana kao i ona koja puko stoji uodređenosti.”22

Oba momenta – i sloboda uzeta bez ogra-ničenja i sloboda koja se ograničava na neštoodređeno, uzeta zasebno – od kojih ni jedanjoš nije sloboda, su samo momenti jošneostvarenog pojma slobode.

Nije dovoljno da Evropa hoće naprostodemokratiju, nego treba da hoće demokratijukoja ima sadržaj, jer nije svaka vlast naroda uisto vrijeme i vlast od naroda i za narod. Tako-đer, nije dovoljno da Evropa hoće nacionalnudržavu, u kojoj će svi biti jednaki, ali pod uslo-vom da izgube svaku posebnost, određenost,konkretnost. (Jer nije svaka jednakost slobo-dna.) I demokratija i nacionalna država su obli-ci političkog fanatizma, istina vrlo sofisticira-nog, ukoliko se hoće apstraktna vlast naroda iukidanje svih razlika. Evropa treba oba mo -menta slobode, ako hoće da sloboda postanenjena vrednota. Imaju li demokratija i naciona-lna država u Evropi izgleda da ispune voljusvojih građana slobodom, i slobodom bez gra-nica i slobodom koja će postaviti granice tamogdje su one potrebne?

c) Volja: pojam slobodeKako razumjeti Hegelovu negaciju nega-

cije u slučaju pojma slobode? Tako jasnu, atako složenu. Kako razumjeti Hegelov zahtjevda volja ograniči slobodu, a da je ipak neodbaci u njenom prvom momentu? Ograniča-

vanje slobode se ne odriče slobode bez ogra-ničavanja.

“Volja je jedinstvo tih obaju momena-ta...”23

“To je sloboda volje, sloboda koja takosačinjava njegov pojam ili supstancijalitet, nje-govu težinu, kao sto težina sačinjava supstan-cijalitet tijela.”24

“Ta oba momenta ipak su samo apstrakci-je; ono konkretno i istinito (a sve istinito jekonkretno) jest općenitost, koja ima kaosuprotnost ono posebno, koje je, pak, svojomrefleksijom u sebi izjednačeno s općenitim. –To jedinstvo je pojedinačnost...”25

Sloboda dakle nije puki zbir dva prvamomenta. Uostalom, oni se isključuju. Onoopćenito je sloboda bez ograničenja. Slobodanije ako nije opća. Tek kao opća sloboda je isti-nita, i zato je konkretna. Ali sloboda ima svoje

36 BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

19 Hegel, ibidem, § 620 Karl Marx (1967) Rani radovi. Zagreb: Napri-

jed, str. 273.21 Hegel, ibidem, § 622 Hegel, ibidem, § 623 Hegel, ibidem, § 624 Hegel, ibidem, § 725 Hegel, ibidem, § 7

ograničenje, i to je ono posebno, koje je njenasuprotnost. Njihovo jedinstvo nije zbir negoono treće slobode, nešto više ne samo od sva-kog od ova dva momenta, neograničenosti iograničenosti, općeg i posebnog, nego i odnjihove sume. To treće, mada rezultat prvog idrugog momenta slobode, je ono što i njimadaje smisao i čini ih mogućim. Bez tog trećegni sloboda onog općeg ni sloboda onogposebnog nisu moguće. Oba ta momenta,uzeta pojedinačno ili u zbiru, samo su apstrak-cije jedan drugog. Tek njihovo jedinstvo čini ihkonkretnim, tj. međusobno jednakim. I opće,dakle sloboda bez granica, i posebno, daklesloboda koja zna za granice, trebaju izjednače-nje, tj. jednakost. Ono ujedinjavajuće općeg iposebnog, slobode bez ograničenja i slobodekoja zna za granice, u kome se gubi njihovasuprotnost, jeste ono pojedinačno.

“To što mi zapravo zovemo voljom, u sebisadrži oba prethodna momenta... Ono treće jesada to da je ono kod samoga sebe u svomograničenju, u ovom drugom, da, time što seodređuje, ipak ostaje kod sebe i ne prestaje dase drži onog općeg: ovo je tada konkretnipojam slobode, dok su oba prethodnamomenta pronađeni posve apstraktno i jed-nostrano.”26

Sloboda je dakle i opća i posebna, ali je totek kada je konkretna i istinita, tj. pojedinačna,subjektivna. Ako ono pojedinačno nije uklju-čeno, čak i kao samo jedno, onda je i ono općei ono posebno – apstraktno i pseudo istinito.

Pokušajmo ovo sa spekulativnog prevestina konkretni jezik, sa vječnovažećeg na jezikdanašnjice. Da bi se razumjelo. Ja neću dabudem slobodan kao žena ili kao muškarac,kao crnac ili bijelac, kao kapitalist ili proleter,kao kršćanin ili musliman, kao Francuz ili Nije-mac, nego hoću da budem slobodan kao indi-vidua, kao Ja, pojedinačno, kao svaka indivi-dua. Tek tada, kao individualna, sloboda će bitii posebna sloboda svih žena i svih muškaraca,svih crnaca i svih bijelaca, svih kapitalista i svihproletera, svih kršćana i svih muslimana, svihFrancuza i svih Nijemaca, ali i opća. Zato je tekindividualna sloboda – sloboda, i posebna iopća. Sloboda koja je samo opća ili samoposebna nije sloboda.

Hegelova dijalektika, tj. vještina raspravlja-nja, došla je ovdje do savršenog ostvarenja

Sokratovog metoda indukcije, koji Aristotelzove “put od pojedinačnog do opšteg”.27

Hegel, naime, raspravlja sa samim sobom, zarazliku od mnogih koji nisu u stanju daraspravljaju ni s drugima samo zato što misledrugačije. Kao da se može raspravljati s onimakoji misle isto. Tek kada počinje misliti drugači-je od onoga što je rekao na početku, u prvommomentu, Hegel daje sebi za pravo i u onomečemu se sam suprotstavlja.

Tri upravo izložena momenta slobode sači-njavaju, dakle, slobodu u njenom pojmu. Moželi tako pojmljena sloboda postati našom, evrop-skom vrednotom, predmetom naše volje, ciljkome teži vrlina slobode? U stvari, ni jedna kon-kretna vrednota, ni vrednota demokratije, nivrednota etničke raznolikosti, uključujući ikosmopolitizam kao njen najviši oblik, nijemoguća ako njena pretpostavka nije sloboda.Svaka konkretna vrednota mora biti izraz čovje-kove slobodne volje. Jer, čovjek “može takođerbiti bez volje, može se dopustiti prisiliti”.28 Da lisu evropske, službeno deklarirane vrednotedemokratije i etničke raznolikosti, u uslovimanacionalne države, rezultat prisile, prinude, ma -ni pulacije ili čak, kao što bi možda rekao ErichFromm, bjegstva od slobode? Da li su demokra-tija i etnička raznolikost u nacionalnoj državivrednote na koje je evropski čovjek pristao bezsvoje volje? Ili, da stvar postavimo sa stanovištaprvog momenta slobode: da li su demokratija ietnička raznolikost vrednote koje evropskičovjek proglašava općim i nameće ih svimadrugima? Pravog odgovora nema sve dotle dokne budemo znali da li je Evropljanin zaista slo-bodan ili njegovoj slobodi ipak nedostaje poje-dinačnost, ono jedinstvo općeg i posebnog.

Kosmopolitizam Kanta, Condorceta ili Swif-ta je, nesumnjivo, zasnovan na volji koja je slo-bodna, istinsko jedinstvo onog općeg (kos mo -politskog) i onog posebnog (evropskog) u nji-hovoj pojedinačnosti. Njihov kosmopolitizamje istinit i konkretan. Kao takav kosmopolitizamje vrednota, eo ipso i evropska, ali stav da jemultikulturalizam doživio neuspjeh ne samo daisključuje vrednotu kosmopolitizma iz Evrope,nego dovodi u pitanje i ideju europeizma, apogotovo ideju političke Evrope, europolitiz-ma. Ako je multikulturalizam doživio neuspjeh,stav koji je besmislen per se, onda za to ne trebakriviti multikulturalizam nego Evropljane, aprije svega njihove lidere, jer im nedostaje vrli-na slobode. Evropa neće postati Evropa takošto će se zatvoriti, postajući kulturni triumvirat,a možda i monokulturalna. Evropski političaritvrde da su demokratija i etnička raznolikost unacionalnoj državi evropske vrednote, dakle

37BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

Nema sumnje danacionalizam postaje i dio

evropske socijalnerealnosti. Pitanje je samo

u kojim oblicima će semanifestirati. Nakon 22.jula 2011 u Oslu jasno je

da to neće biti samoumjerene manifestacije

nacionalizma. Ono što jeod krucijalne važnosti

jeste da iza svakog aktanacionalizma stoji neki

oblik društvene svijesti,ideja ili ideologija.

26 Hegel, ibidem, § 727 Miloš Ðurić (1976) Istorija helenske etike,

Beograd: BIGZ, str. 250.28 Hegel, ibidem, § 5

izraz volje evropskih građana. Prije nego istraži-mo i zaključimo koliko su evropske vrednoteslobodne a koliko nametnute, podsjetimo seriječi, vječno i univerzalno važećih – jer suantropološki, a ne ideološki, utemeljene, Jona-thana Swifta: “Uzevši u obzir prirodnu sklonostmnogih ljudi da lažu, a mnoštva da vjeruje, zbu-njen sam što učiniti s maksimom, tako čestomu svačijim ustima, da će istina prevladati.”29

Evropski mega-nacionalizam, kao i svakinacionalizam, koji tako otvoreno kuca na vrataumjesto multikulturalizma, nije stvar samonekoliko evropskih vođa s izraženom sklono-šću da lažu nego još više stvar evropskogmnoštva da vjeruje. Euronacionalizam nijeusmjeren samo prema kulturama, etničkimidentitetima i religijama koje dolaze u Evropu.Evropa neraspoložena prema multikulturaliz-mu određuje i ko u Evropi ispunjava uslove dabude Evropa. Tako se događa da upravo dioEvrope od koga je posudila i svoje ime – Bal-kan, ne priznaje da bude Evropa. Internalizaci-ja ovih vrednota, umjesto autohtonog izraža-vanja volje ljudi, građana, može voditi fetišiza-ciji i demokratije i nacionalne države, sve dofanatizma, političkog i religijskog. Treba li reći,nakon masakra 22. jula 2011 u Oslu, da biodbrana tih vrednota mogla poprimiti oblikterorizma? Treba li reći, nakon metaka koje jeispalio pripadnik jednog bosanskog naroda uambasadu zemlje koja je pomogla spasiti tajnarod od istrebljenja, da su te vrednote većpoprimile oblik terorizma?

Ako Evropa hoće da je sloboda njenaosnovna, determinirajuća vrednota, da li jeEvropa svjesna da joj nedostaje upravo slobo-da u njenom pojmu? Ako su vrednote demo-kratije i etničke raznolikosti izvedene iz osno-ve koja nedostaje, onda se postavlja pitanje dali je Evropa ono za što se drži i kakva je mogu-ća: mega-nacionalistička ili kosmopolitička?Evropa može biti Unija država, što jeste danas,može biti i federacija regija, kao što neki pri-željkuju, može biti i konfederacija komuna (iligradova-država), što malo kome pada napamet, jer zvuči anarhistički, ali će u svakomod tih slučajeva Evropa ostati apstraktno slo-bodna ako ne počiva na slobodi u njenompojmu. Tek kao Evropa građana, dakle kaoEvropa pojedinačnih Evropljana, Evropa možeračunati da će ostvariti slobodu u njenom

pojmu. Takva sloboda će dati smisao slobodi idržava, i regija i komuna. Pod tom pretpostav-kom i demokratija i etnička raznolikost, kaovrednote izvedene iz vrednote, ali i vrline slo-bode, mogu računati da budu istinite, jer sukonkretne.

Dvosmislenost demokratijeDemokratija se danas nastoji predstaviti

kao vrednota. Štaviše, demokratija se pred-stavlja kao, prije svega, evropska vrednota. Tobi trebalo da znači da je demokratija izraz slo-bodne volje naroda. A ovo bi moglo da značida je sloboda više svojstvena Evropi nego bilokojem drugom dijelu svijeta. Zvuči eurocentri-čki i narcisoidno. Ne bez ironije, treba podsje-titi da je Evropa i ideju demokratije posudilaod Balkana. Pa ipak, Evropa danas daje Balka-nu lekcije iz demokratije. Pri tome se zaborav-lja da su i oni koji su je izumili bili kritički premanesavršenostima, ograničenjima i rizicimaovog oblika državnog uređenja. Zato nas izanima kakvu lekciju iz demokatije Balkan iostatak svijeta može primiti iz Evrope, ako jeona sama lišena tog kritičkog mišljenja.

Ideja demokratije je moguća samo akopočiva na slobodi, pa čak i slobodi samo jed-nog čovjeka. Recimo, Solona, Klistena, T. Jef-fersona. Ali demokratija je per definitionemmoguća samo ako je vrednota, a to znači akoje izraz slobodne volje čitavog društva. Da li jedemokratija uistinu postala vrednota svih?

Prevedeno sa spekulativnog na političkijezik, ovo pitanje bi trebalo da glasi: Da li jevlast naroda vlast svih ili vlast većine? Akodemokratija počiva na slobodi, i ako je vred-nota svih, onda demokratija nije vlast većine.Demokratija ne mora da bude zasnovana naslobodi čak ni kao naprosto vlast svih. Vlastsvih, kao i opća sloboda, može da budeapstraktno opća. Vlast većine jeste konkretna,ali nije opća, vlast naroda, svih, jer većina, makoliko da ih je, nisu svi. Ergo, vlast većine nijedemokratija. Princip većine, dakle, nije principdemokratije. Ako jest, onda je demokratija,

vlast naroda, laž onih koji stvarno imaju vlast, inaivnost onih koji u to vjeruju. Da bi bila vlastnaroda, demokratija, tj. vlast naroda, mora bitikonkretna i istinita. Narod nije apstraktna cjeli-na. Zato demokratija ne počiva ni na vlastisvih, mada niko nije isključen, nego upravostoga jer je jedinstvo oba momenta slobode,počiva na pojedinačnosti, dakle građaninu. Tektada, kada demokratija bude počivala na poje-dincu, bit će to vlast konkretno svih, ali sadasvih kao svih, ili, bolje reći, svakog kao svih, nezanemarujući, naprotiv – podrazumjevajući, iono posebno, grupe – spolne, rasne, klasne,narodne, vjerske, jednako kao i grupu domaći-ca, advokata ili prosjaka, pa čak i pribjeglica(imigranata). Pojedinac je ono opće, i pose-bno, ili uslov i općeg i posebnog. Jer, ako jeizostavljen samo jedan, a da ne govorimo o50% svih, već to nije ono opće, nego posebno.Sloboda, koja nije sloboda pojedinca, svakog,nije sloboda. Za tu demokratiju Evropa još nijedorasla. U stvari, demokratija koja bi počivalana ovako shvaćenoj slobodi bila bi idealnioblik političke zajednice, politeia, za koju Ari-stotel kaže da i nije moguća.

Možda pred Evropu postavljamo isuvišetežak, nerješiv zadatak. U stvari Evropa gapred sebe postavlja sama. Istina, može se pita-ti: zašto uopšte govoriti o demokratiji u nje-nom idealnom, nemogućem i nedostižnomobliku? Idealizam, naime, ima smisla. Mi treba-mo biti svjesni savršenosti idealnog ili kona-čnog oblika demokratije, upravo zato da nebismo postojeća dostignuća demokratije pro-glasili savršenim i konačnim. Samo oni koji susvjesni ograničenosti i nesavršenosti današnjedemokratije, s jedne strane, i savršenstvademokratije koje još nije dostignuto, niti ćeikada biti, s druge strane – mogu biti pokreta-či promjene ka tom savršenom. Problem dakleleži u tome što se demokratija podrazumjeva ishvata kao gotova stvar. Ako je ovo što imamosavršeno onda smo zaista na kraju istorije.Zato treba podsjetiti na mišljenje grupe auto-ra ”Demokratije”30, izraženo lapidarno već u

38 BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

Neću da budem slobodan kao žena ili kao muškarac, kao crnac ilibijelac, kao kapitalist ili proleter, kao kršćanin ili musliman, kaoFrancuz ili Nijemac, nego hoću da budem slobodan kao individua,kao Ja, pojedinačno, kao svaka individua. Tek tada, kaoindividualna, sloboda će biti i posebna sloboda svih žena i svihmuškaraca, svih crnaca i svih bijelaca, svih kapitalista i svihproletera, svih kršćana i svih muslimana, svih Francuza i svihNijemaca, ali i opća.

29 Jonathan Swift, “Umijecće političkog laga-nja” (“The Art of Political Laying”), Erasmus,br. 2, Zagreb 1993, prevedeno na hrvatski iz“The Examiner”, No 15, 1710.

30 John Dunn, ed. (1994) Democracy, Oxford:Oxford University Press

podnaslovu njihove knjige: ”The UnfinishedJourney 508 BC to AD 1993”. Ako se shvatiporuka podnaslova razumjet će se i njen sadr-žaj.

Prema tome, samo pod pretpostavkomhegelovski shvaćenog pojma slobode demo-kratija je konkretna i istinita. Ono konkretno udemokratiji je istinito. Dakle – pojedinac! A toznači da ne treba vjerovati da je demokratijauspostavljena nego da tek treba raditi na nje-nom razvitku. Umjesto toga, demokratijadanas počiva na onom posebnom – principuvećine koji je upravo negacija slobode, i politi-čkim partijama, dakle nečemu sto je partiku-larno. Reprezentativna demokratija, a danassu uglavnom takve, počiva na slobodi koja nijerealizirana u svom pojmu. David Woottonpodsjeća na ”fundamentalni paradoks moder-nih demokratskih vlada”: ”U reprezentativnimdemokratijama, nije narod onaj koji vlada,nego političke partije. A same političke partijejednostavno ne predstavljaju svoje člano-ve…”31 Nakon ovih riječi, nužnim se postavljapitanje: Zbilja, ko vlada našim (demokratskim)društvima? Na to pitanje se ne može odgovo-riti dok ne saznamo ko laže a ko naivno vjeru-je. Događa se da se demokratija doživljava –posebno u rukama onih koji razmišljaju o glo-balizaciji (što je njihova percepcija kosmopo-litizma), ali bez multikulturalizma, dakle namega-nacionalistički način – kao sloboda bezograničenja. Takva sloboda nameće demokra-tiju i tamo gdje je malo ko može prihvatiti, ali itamo gdje su sve pretpostavke za nju grubo,zločinom ukinute. Recimo – kao u Bosni.

Demokratija upravo zato jer počiva na slo-bodi, mora biti ograničena! Da bismo vidjeli okakvim se granicama radi, potrebno je posta-viti tri pitanja. Prvo pitanje jeste ono temeljno:Koliko je demokratija izraz volje građana, a ukojoj je mjeri nametnuta nekom tuđomvoljom, dakle nečijom slobodom bez granica,negativnom slobodom? Tu, naravno, mislimoprije svega na nastojanje tzv. demokratskihdržava da demokratiju etabliraju silom, prinu-dom, ili manipulacijom, u društvima širom svi-jeta. To se, međutim, u istoj mjeri, odnosi i nanjih same, već etablirane demokratrije, onekoje sebe najčešće narcisoidno nazivaju razvi-jenim demokratijama. Može li se o demokrati-ji govoriti kao vrednoti, dakle izrazu slobodnevolje, ako 50% građana ne izlazi na izbore? Štaje sa voljom onih skoro 50% pojedinaca koji seodriču slobode ili, čak, bježe od slobode? Izbo-ri su apstraktno opća sloboda: svi imaju pravoglasa, doduše svake četiri godine, i u toku 12sati, većina odlučuje, čak i kada je ta većina

daleko ispod polovice svih, a suverenitet svih,tj. naroda, zatim prenosi na – političku partiju,ili koaliciju partija, dakle na ono sasvim pose-bno i partikularno, a ne rijetko i na jedinog i naj-višeg vođu. Nakon izbora, od općenarodnevolje, konzekventno vlasti svih, preostajeveoma malo. Razočarenje mnogih, često ivećine, poslije izbora, je stoga logična poslje-dica. Uostalom, izbori ne moraju biti nužni; onikoji su izmislili demokratiju znali su i za vlastnaroda bez izbora.32 Ako sloboda podrazumi-jeva i odricanje od slobode, tj. političkosamoubistvo (izborna apstinencija) ili totalita-rizam (jednopartijski sistem), nije li nužnostdrugog momenta slobode, ograničavanje slo-bode, jedini način da se do slobode dođe?

Drugo pitanje se odnosi na osnovnu pro-ceduralnu odliku demokratije: izborni prag.Moderna politička nauka, da partije na vlastine pominjemo, racionalno i sa mnogo dobrevolje, insistira na tome. Izborni prag, međutim,ne samo da isključuje male partije, nego iogroman broj građana, od bilo kakve partici-pacije u političkoj volji. Osnovna svrha izbor-nog praga je isključivanje malih partija iz zako-nodavne vlasti. Osnovni motiv: manji broj par-tija u parlamentu – efikasniji proces odlučiva-nja. (Međutim, ako slijedimo ovu logiku racio-nalnosti, dolazimo, konzekventno, do apsurd-nog zaključka: ako je manji broj partija efika-

sniji od većeg, onda je i jednopartijski sistemefikasniji od višepartijskog!) Izborni prag jesamo jedan od proceduralnih oblika kojima seu demokratiji uspostavlja diktatura većine iisključuje volja manjine. Ovdje se napadnopotvrđuje koliko je princip većine, kao deter-minirajući, suprotan slobodi. Većina nijenarod. Većina je, u ma kakvom razmjeru sepojavljivala, samo dio onog općeg, cjeline,naroda, dakle ono posebno. A sloboda poseb-nog još nije opća slobode. Još manje je to vlastjedne političke partije ili koalicije partija.Nadalje, princip većine podrazumijeva manji-nu. Koncept manjine, bilo koje, političke, etni-čke ili vjerske, je sramna implikacija principavećine. Tamo gdje postoji manjina tu prestajedemokratija jer je demokratija vlast svih;manjina je contradictio in adiecto demokratije,jednako kao i većina. Volja većine, upravostoga jer potpuno isključuje volju manjine,mora biti ograničena. Uklanjanje izbornogpraga je oblik tog ograničavanja: ograničava-nje slobode većine da čini što hoće i omogu-ćavanje manjine, sve do individualnog građa-nina, da učestvuje u zakonodavnoj vlasti.

Treće pitanje je skoro šokantno: Da li jemoralno uspostaviti demokratiju tamo gdje sevećina izbornog tijela postigla zločinom, tak-vim kao što su – zločin protiv čovječnosti, ratnizločin, etničko čišćenje i genocid? Bosna je nesamo svjež nego i paradigmatičan primjer.Umjesto da se za neko vrijeme anulira bilokakav politički život u zemlji u kojoj je poči-njen barem jedan genocid, sada već i među-narodno-pravno potvrđen, Evropa (i Amerika)u Bosni etablira demokratiju u kojoj vlastdemokratski (sic!) dobijaju čak i oni koji ćeuskoro biti osuđeni za ratne zločine i zločineprotiv čovječnosti. (Momčilo Krajišnik) Nakonpolitičke hipokrizije ustanovljene Daytonskimsporazumom, jedini zaključak koji preostajejeste onaj sarkastični: najefikasniji način da sedođe do vlasti većine, jeste da se počini zločin,po mogućnosti genocid, etničko čišćenje, ilibarem humano preseljenje izbornog tijela umjeri u kojoj je to potrebno da se postigneapsolutna većina jedne nacionalne grupe.Upravo to se dogodilo u Bosni: demokratija jeuspostavljena i u onim dijelovima zemlje (isto-čna Bosna) gdje je potpuno nestao jedannarod koji je prije genocida tu imao apsolutnuvećinu. Demokratija uspostavljena u ovakvim

39BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

Evropski mega-nacionalizam,kao i svaki nacionalizam, kojitako otvoreno kuca na vrataumjesto multikulturalizma, nijestvar samo nekoliko evropskihvođa s izraženom sklonošću dalažu nego još više stvarevropskog mnoštva da vjeruje.Euronacionalizam nijeusmjeren samo premakulturama, etničkimidentitetima i religijama kojedolaze u Evropu. Evropaneraspoložena premamultikulturalizmu određuje i kou Evropi ispunjava uslove dabude Evropa. Tako se događada upravo dio Evrope od kogaje posudila i svoje ime – Balkan,ne priznaje da bude Evropa.

31 David Wootton, The Levellers, u J. Dunn (ed)”Democracy” (1994), p. 79, Oxford: OxfordUniversity Press

32 Aristotle, Politics, 1303b, 10-15

okolnostima, na pretpostavci genocida ili slič-nog masovnog zločina, dakle slobode bezograničenja, u stvari je nastavak zločina dru-gim, političkim, demokratskim sredstvima.Opsjednutost demokratijom, kada ova počivana slobodi bez ograničenja, poprima karakterfetišizma i fanatizma. U takvim uslovimademokratija, tj. takva sloboda, mora biti odba-čena kao političko rješenje. Nikakvo ograniče-nje nije dovoljno.

Zbog ovoga moramo još jednom ponovi-ti Hegelove riječi da je: “...nedostatak razumada on jedno jednostrano određenje uzdiže dojedinog i najvišeg”.33 Nedostatak je, dakle,evropskog ratia što demokratiju jednostranouzdiže do jedinog i najvišeg političkog oblika.Štaviše, samo jedan njen oblik utemeljen nasamo jednoj proceduralnoj formi. U Bosni,demokratija nije samo priznanje rezultata zlo-čina nego je i nastavak zločina, i genocida ietničkog čišćenja.34 Zato je edukativni protek-torat u slučaju Bosne, kao i u svakom drugomslučaju gdje je nad narodom počinjen geno-cid, adekvatnije rješenje od demokratije kaoslobode bez ograničenja, jer uključuje i onajdrugi momenat slobode, njeno ograničava-nje.35 Da li bi edukativni protektorat bio ikonačno ostvarenje slobode u njenom pojmumoglo je biti viđeno samo da mu se pružilaprilika, kao što sam predlagao. Ali nije. Zato uBosni i danas umjesto demokratije imamopolitički haos, dakle slobodu bez ograničenja.U stvari, da se korigiram, postoji jedno ograni-čenje slobode u Bosni. To je Office of the HighRepresentative. Nažalost, Visoki predstavnikveć odavno ne ograničava slobodu bez grani-ca bosanskih političara, jer ne koristi svoje‘bonske ovlasti’, BP (Bon powers), nego samonadgleda njihove političke igre bez granica.Zato će Bosna, ovako ustavno konstituirana,trajati samo dotle dok postoji i to ograničenje,korektiv.

Upravo postojanje institucije Visokogpredstavnika u Bosni potvrđuje da Evropa, uzpomoć USA, naravno, može da zna šta je tosloboda u Hegelovom pojmu. Naime, kao štosmo rekli, sloboda je jedinstvo općeg i poseb-nog u pojedinačnosti. Ako demokratija hoćeda počiva na slobodi onda ona uključuje, reklismo također, sve pojedinačno. Međutim, čak iako svi treba da budu uključeni u vlast kao svi,

jasno je, treba biti iskren i priznati, da svi nisujednaki. Neki su manje a neki više sposobnida djeluju kao svi, te su kao pojedinci bolji iligori od drugih. Zato sloboda, a time i demo-kratija koja na ovoj počiva, ne isključuje ari-stokratiju ili čak kraljevinu. Tako Hegel, madamislilac slobode i građanskog društva, dopu-sta i kneževsku vlast. To što se Evropa odluči-la, u slučaju Bosne, za termin Visoki predstav-nik a ne knez, princ ili kralj, sa stanovišta sušti-ne pojma ne mijenja ništa na stvari. Sve semože razumijeti ako se shvati Hegelovo priz-nanje upućeno Montesquieu – onom što jeotkrio nužnost tri vlasti, kao način zaštite vla-sti svih od njihove vlastite vlasti – zato što jenaveo da je princip demokratije, ipak, vrlina,krepost.36 Dakle, ne većina, tj. vlast onogposebnog.

Taj princip nije garantovan nikakvomdemokratskom procedurom. Štaviše, taj prin-cip je u obrnutoj srazmjeri s veličinom proce-duralne demokratije. Vrlina je onaj principdemokratije koji je ograničava ustanovljavaju-ći je u pravoj mjeri, tj. u sredini, između previšeslobode onih koji joj nisu dorasli i premalo slo-bode za one koji su za nju zreli i koji će je znatinezloupotrijebiti.

Dvosmislenost sintagme “diversity management”Druga politička vrednota Evrope, izvede-

na iz vrednote slobode, je raznolikost, uključu-jući i etničku, naravno. Kao i demokratija, takoi koncept multietnicizma ili etničke raznoliko-sti, počiva na evropskoj predstavi slobode koja,kao što smo vidjeli, nije isto što i sloboda u nje-nom pojmu. Evropa vjeruje da vrednotu etni-čke raznolikosti priznaje, toleriše i razvija nesamo na nivou Evrope, nego i u okviru nacio-nalnih država. Ima li Evropa pravo da nas laže,a mi pravo da joj više vjerujemo? Nauka poči-va na sumnji, te je stoga korisno podsjetiti seriječi velikog bosanskog i evropskog pjesnikaAbdulaha Sidrana, i shvatiti ih kao odgovor naSwiftovu dilemu: “Otkako sam sebe uhvatio dalažem, ne vjerujem više nikome.”

Nacionalna država, što je glavno političkodostignuće moderne Evrope, stoji u obrnutojsrazmjeri s vrednotom etničke raznolikosti.Što je država više nacionalna, to je društvomanje etnički raznoliko. Ni jednostavnije ni

logičnije istine. Ako logika nije dovoljna za isti-nu, treba samo pogledati u empiriju neke odevropskih nacionalnih država: recimo Francu-ske, Britanije, Španije, Grčke. Evropa, sastavlje-na od nacionalnih država, počiva na slobodi unjenom poročnom obliku, bilo da je taj porokvišak ili manjak slobode. Nacionalna država,naime, počiva na općoj, apstraktnoj slobodi:svi mogu postati građani nacionalne države,ali samo pod uslovom da postanu jednonacio-nalni, dakle jednakiji jedni drugima nego štosu to bili ranije dok su živjeli u društvima kojasu bila multietnička i pod državama koje subile aristokratske, teokratske, pa i autokratske.Pri tome se, prirodno, asimilacija, kao kompro-mitirajući pojam, isključuje, a u isto vrijemebestidno provodi, ali pod krinkom eufemizma– integracije stranaca, i općenito drugih i dru-gačijih. Pa ipak, upravo nacionalna država insi-stira na, između ostalog, etničkoj raznolikosti.Paradoksalno ili – logično?

Tragika tog paradoksa logike ili logičnogparadoksa, ne proizlazi iz političkog stavaEvrope koliko iz ‘koncepta’ evropske nauke.Univerziteti, departmani, instituti, strateškicentri, projekti, konferencije, seminari i ljetneškole, pa i ‘think tankovi’ su, u posljednjihnekoliko godina, prepuni jednog novog pred-meta istraživanja – diversity management.Evropski fondovi i fondovi nacionalnih državatroše milione eura na manipuliranje evrop-skom naukom. Nauka troši te milione nasvoju sramotu. Cilj je hipokritski predstavitislobodu kao osnovu evropske politike etni-čke raznolikosti. Evropska Nacionalna država isupranacionalna Evropa ne bi mogli prikritisvoju antimultietničku prirodu da nemajupotporu nekritičkog evropskog mišljenja. Uzpodršku apologetske nauke, Evropa će ineslobodu etničkih grupa prikazati kao svojedostignuće. Nikakvo čudo u političkoj atmos-feri proglašavanja multikulturalizma neuspje-hom, a možda i prijetnje “jedinom i najvišom”kulturom, što bi bila očekivana posljedicanedostatka evropskog razuma. To je razlogzašto evropsku nauku, a ne samo politiku,treba stalno podsjećati na Hegelov pojam slo-bode.

Tako se još jednom pokazuje, kao i u slu-čaju demokratije, da je antimultikulturalizamsamo eufemizam za antimultietnicizam. Ako

40 BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

33 Hegel, ibidem, § 534 Vidjeti Džemal Sokolović, “Twelve hours of democracy”, Balkan forum,

Vol. 1, No 5, December 1993; “Zwölf Stunden Demokratie“ (na njema-čkom), Ost-West, Graz, No 1/94; “Dvanajst ur demokracije” (na slovena-čkom), Teorija in praksa, Ljubljana, Let 30, No. 1-2 (januar-februar

1993), str. 120-129.35 Vidjeti Džemal Sokolović, Social Reconstruction and Moral Restoration,

in Henrik Thune & Vegard V. Hansen, eds. “Etter Srebrenica, massakre,militærmakt og moral”, NUPI, Oslo 1998

36 Hegel, ibidem, § 273

multikulturalizam nije uspio onda je to dokazneravnopravnosti mnogih etničkih grupaunutar nacionalnih država, njihove ugroženo-sti a u težim slučajevima i brisanja etničkih ide -n titeta. Ergo, antimultikulturalizam je pos lje -dica narastajućeg evropskog mega-nacio na -lizma.

Vrlo je važno utvrditi u kojoj mjeri raznoli-kost etničkih identiteta zaista počiva napojmu slobode, a u kojoj mjeri nacionalnadržava počiva na praznoj, negativnoj slobodibrisanja etničke raznolikosti bez ograničenjasve do jednonacionalnosti. Stvar, slobodu,treba dakle razmotriti u dva slučaja, etničkeraznolikosti i državne jednonacionalnosti. Sjedne strane, da bi se moglo govoriti o etni-čkoj raznolikosti u Evropi, kao i na nivouevropskih nacionalnih država, potrebno je daetnički identiteti počivaju na pojmu slobodnevolje, a to znači ni na (apstraktno) općoj slobo-di da svi postanu jedno- i jedino(nacionalni),niti na posebnoj slobodi da svi postanu različi-ti, nego na slobodi do pojedinačnosti, dakleslobodi pojedinca koja uključuje i izbor čovje-ka da ne bude ništa drugo osim pojedinac,individuum. Sloboda shvaćena konkretno, iistinito, podrazumijeva: a) zadržavanje bilokakvog posebnog identiteta, b) odricanje odpostojećeg i prihvatanje novog, bilo nekogposebnog ili općeg identiteta, ali i, naročito, c)odricanje od bilo kakvog socijalnog, a pogoto-vo kolektivnog, identiteta.

S druge strane, da bi se moglo govoriti oslobodi u okviru postojećih političkih tvorevi-na, bilo država bilo EU, Evropa mora odustatiod nacionalne države kao per definitionemnegacije slobode. Da bi postojeće političkoorganiziranje Evrope, zasnovano na Naciona-lnoj državi, bilo kompenzirano općeevrop-skim, ono mora biti konkretno općeevropsko.I tek tada će biti istinito, tj. istinski evropsko.Evropa, ono opće, ostaje apstraktno opća,apstraktno evropska, sve dotle dok je Evrop-ska unija – unija nacionalnih država. Onoposebno, nacionalne države, je suprotnostEvropi, dakle onom općem. Svako to posebno,tj. svaka nacionana država, “koje je svojom ref-leksijom u sebi izjednačeno s općenitim”(Hegel), hoće da je ono opće, hoće da je Evro-pa. I Njemačka, i Francuska, i Velika Britanija,ne samo u triumviratu, nego i svaka posebno,svojom refleksijom u sebi se izjednačavaju sEvropom. Kao Srbija s Jugoslavijom, ili kaoEngleska s Britanijom.37 Evropa će ostati takva,

apstraktno opća, dakle apstraktna Evropa, čaki ako postane Evropska unija regija ili komuna(city-states). U oba slučaja, Evropa će počivatina suprotnosti onog općeg i onog posebnog.A i jedno i drugo su, prema Hegelu, apstrakci-je. Rješenje te suprotnosti jeste pojedinačnost– Evropa građana. In medias res (to the point!):mogu li ja, kao individua, postati građaninEvropske Unije, ili bilo koje druge političkestrukture u Evropi, prije bilo koje od dvije drža-ve čiji sam ja državljanin? Mogu li ja sampostati građanin Evrope prije i Republike

Bosne i Hercegovine i Kraljevine Norveške,prve koja ne ispunjava uslove EU, druge čijigrađani nemaju želju da se priključe EU?Moram li ja čekati na kolektive koji se zovuizborna tijela ove dvije države, ako ja hoću,svojom vlastitom slobodnom voljom, dabudem građanin Evrope i ispunjavam zahtje-ve EU?

Tek kao takva, zasnovana na konkretnoj (atime i istinskoj) općenitosti, Evropa građana ćebiti sposobna i otvorena za, s jedne strane,svako istinsko ujedinjenje Evrope zasnovanona onom posebnom (država, regija, komuna),i, s druge, sposobna i otvorena za kosmopoli-tizam, tačnije za svoju kosmopolitsku ulogu usvijetu. Ono što će odlučiti kojim će putemEvropa krenuti s današnjeg raskršća jeste(anti)multikulturalizam. Ako ostane vjernasvom multikulturalizmu, izbjeći će evropskinacionalizam, možda mega-nacionalizam.Anti-multikulturalizam je prepreka evropskojkosmopolitskoj misiji i evropskom jedinstvu;multikulturalizam u Evropi je pretpostavka iEvrope i njenog kosmopolitizma.

Umjesto slobode raznolikosti, do pojedi-načnosti, kao što smo rekli, evropske naciona-lne države, a i EU po ugledu na njih, kao i pri-vatne fondacije, po inerciji, iza koje nema (kri-tičkog) mišljenja, ali ima puno dobre volje,nude koncept upravljanja raznolikošću, diver-sity management.

Šta bi, u stvari, mogao značiti “diversitymanagement”? Bez obzira na namjere, ilidobru volju, što je svakako moguće i u ovomslučaju, koncept je sam po sebi kontradikto-ran. Ako promotori ideje “diversity managa-ment” hoće etničku raznolikost, onda ovajkoncept ide u suprotnom smjeru. Manage-ment podrazumjeva organiziranu i, vjerova-tno, kontroliranu, raznolikost, a isključujespontanost. Kontradiktornost se sastoji u slje-dećem: ‘management’ je ne samo upravljanje,determiniranje i dominacija, nego je i mogućsamo iz jednog centra. Konzekventno, rezultat‘managementa’ iz jednog centra može bitisamo ukidanje raznolikosti, u boljem slučajuuspostavljanje dominacije većine i tolerancija,trpeljivost manjina, a u težim slučajevima uki-danje manjina, asimilacija, stanje jednog iden-titeta itd. U ekstremnim slučajevima, kaonedavno u Bosni, do etničke čistote se dolazietničkim čišćenjem, istrebljenjem, genoci-dom. ‘Management’ podrazumijeva organizi-ranje raznolikosti odozgo, a ne odozdo. Ljetneškole za mlade, seminari i konferencije posve-ćene ovoj temi služe samo zato da se ta idejaodozgo predstavi kao ideja odozdo. ‘Manage-ment’ podrazumijeva da je sloboda opća dojednostranosti, a mi smo vidjeli da slobodapočiva na pojedinačnosti kao jedinstvu općegi posebnog. Samo ‘diversity’ koja dolazi odpojedinačnosti počiva na slobodi i može raču-nati na uspjeh. Zbog svega rečenog “diversitymanagement” ne služi svojoj svrsi nego nasodvodi dalje od – raznolikosti, uključujući ietničku. “Diversity management” je hipokritskimetod usmjeren protiv multikulturalizma. Akoje etnička raznolikost slobodna, onda nijedovoljno da bude samo tolerirana, budući jeto čak ponižavajuće, jer ja hoću da moja dis-tinktivnost ne bude čak ni samo poštovana,dok u tuđoj distinktivnosti hoću da uživam.Užitak u etničkoj raznolikosti je tek dokaznjene slobode.

***Hipoteza s početka analize, da demokrati-

ja pati od manjka slobode, tj. da počiva naograničenoj slobodi, tako se pokazala djelo-mično tačnom. U stvari, zaključujem da demo-kratija pati od oba poročna oblika slobode:

41BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

Princip većine podrazumijevamanjinu. Koncept manjine,bilo koje, političke, etničke ilivjerske, je sramna implikacijaprincipa većine. Tamo gdjepostoji manjina tu prestajedemokratija jer je demokratijavlast svih; manjina jecontradictio in adiectodemokratije, jednako kao ivećina. Volja većine, upravostoga jer potpuno isključujevolju manjine, mora bitiograničena.

37 Vidjeti James G. Kellas (1991) The Politics ofNationalism and Ethnicity, London: McMillan

manjka slobode naroda i viška slobode onihkoji vladaju u njegovo ime (političke partije).Druga hipoteza s početka analize, da naciona-lna država pati od viška slobode, tj. da počivana neograničenoj slobodi, također se pokaza-la djelomično tačnom. Na kraju, dolazim dozaključka da nacionalna država pati od obaporočna oblika slobode: viška slobode nacio-nalne države i manjka slobode etničkih, i dru-gih, manjina.

Evropa između ‘alafranga’ i ‘alaturca’ multietničnostiPeace of Westphalia (1648) nije bio poslje-

dica konflikta između Zapada i Istoka, Evrope iAzije/Afrike, kršćanstva i islama. Mir je došaonakon jednog od najokrutnijih sukoba unutarZapada, unutar Evrope i – unutar kršćanstva.Pojava protestantizma (XVI stoljeće) nije bio niprvi ni najveći rascjep unutar kršćanstva, ali jebio najnetolerantniji. Čak ni Velika šizma (theGreat Schism, 1054), tj. podjela kršćanstva naistočno i zapadno, nije bila tako oštra i konflik-tna. Mir je, kao i svaki mir, značio kraj rata, alinije stvorio pretpostavke sprečavanja budućihsukoba. Njegov značaj je u tome što je kona-čno otvorio pitanje vjerske tolerantnosti uEvropi. Nažalost, Vestfalski mir, kao i mnogidrugi mirovni ugovori, je istovremeno udariolatentne temelje novoj netolerantnosti. Prin-cip cuius regio, eius religio je u stvari etabliraodanašnju vjersku netolerantnost unutar poje-dinih političkih tvorevina. Pa ipak, samo ukazi-vanje na nužnost tolerancije unutar vjere, uka-zalo je na preferentnost tolerancije u odnosuna rat. Okončanje tridesetogodišnjeg rata(1618-1648) je bilo probudilo nadu da se vjer-ska tolerancija može proširiti i izvan kršćan-stva.

Nažalost, post-Vestfalsko iskustvo sajevrejstvom i islamom u Evropi, potvrdilo je dasu nade bile nerealne i da tolerancija nijepostala dio evropske političke kulture. O tole-ranciji drugačije vjere je naravno nemogućegovoriti nakon Holokausta, i duge istorije anti-semitizma prije toga, dakle onoga što je Jevre-jima učinjeno u kršćanskim zemljama. Pošto-vanje drugačijeg gotovo da je isključenonakon terorističkih napada u kršćanskim zem-ljama (New York, Madrid, London, Amsterdam,Beslan, Moskva) koji su došli kao posljedicafanatizma i ekstremizma unutar islama. Naj-zad, užitak u drugačijem se danas čini nedo-stižnim ako se ima pred očima slika onoga štojevrejska država – koja je trebalo da budeevropska naknada žrtvi za zločine počinjenenad Jevrejima u Evropi – čini etnički bratskim

Palestincima, i kršćanskim i muslimanskim. Paipak, ima li Evropa pravo da se odrekne tole-rancije koja ide preko granica kršćanstva? Da liće Evropa postati tolerantna ako se uzdignedo “jedinog i najvišeg”? Štaviše, prijeti li Evropiopasnost od uskrsnuća netolerantnosti unu-tar nje same, i unutar kršćanstva, ako se nasta-vi s netolerantnim odnosom prema različiti-ma, muslimanima iznad svega?

Da bi se odgovorilo na ova pitanja, potre-bno je ustanoviti da li je Evropa uopšte netole-rantna ili pak autor ovih redaka pretjeruje,opterećen pristrasnošću i vlastitim iskustvom.Da bi se izbjegla bilo kakva predrasuda, pre-puštam da na ovo pitanje, umjesto mene,odgovori sama Evropa, ona druga. ThomasHammarberg, povjerenik Vijeća Evrope zaljudska prava, u svom Komentaru o stanjuljudskih prava, objavljenom 28. oktobra 2010,kaže:

“Izgleda da se evropske zemlje suočavajus drugom krizom osim budžetskog deficita – sraspadom ljudskih vrijednosti. Jedan od simp-toma je rastuće izražavanje netolerancijeprema muslimanima.

Švajcarski referendum o zabrani gradnjeminareta nije izuzetak. Ankete javnosti unekoliko evropskih zemalja pokazuju strah,sumnju i negativne stavove prema muslimani-ma i islamskoj kulturi.

Te islamofobske predrasude kombinova-ne su s rasističkim stavovima – usmjerene pro-tiv osoba koje dolaze iz Turske, arapskih zema-lja i južne Azije. Muslimani tog porijekla diskri-minirani su na tržištu rada i u obrazovnomsistemu u brojnim evropskim zemljama. Imaizvještaja koji pokazuju da su muslimani metapolicije u višestrukim provjerama identiteta iagresivnih pretraga. To je ozbiljan problem sljudskim pravima.

Nedavni izbori pokazali su da su ekstremi-stičke političke stranke napredovale nakonagresivnih islamofobičnih kampanja. Čak su iviše zabrinjavajući inercija i konfuzija među

etabliranim demokratskim strankama u takvojsituaciji. Kompromisi koji se čine izgleda dadaju prostor za legitimitet sirovim predrasuda-ma i otvorenoj ksenofobiji.

Kada je Predsjednik Njemačke ChristianWulff potvrdio ono sto je očito, da je islam –jednako kao kršćanstvo i jevrejstvo – dionacionalnog konteksta, na to se gledalo kaokontradiktorno. Jedne novine su izvjestile dasu dvije trećine stanovništva bile nesaglasne.

Jedno ambicioznije istraživanje, koje jepoduzela Fondacija Fridrich Ebert, je pokazaloda se 58 procenata složilo da ‘bi vjerske praksemuslimana u Njemačkoj trebale biti serioznoograničene’. Mada ne sasvim jasna, ova tvrdnjaizgleda da odbija slobodu religije za jednugrupu – muslimane. Široka podrška ovommišljenju je loš znak...

Predsjednik Wulff je naravno imao pravo:islam je već dio naše kulture. Muslimani uEvropi – uključujući približno 1.6 milionamuslimana u Ujedinjenom Kraljevstvu, 3.8miliona u Njemačkoj, 5 miliona u Francuskoj i15-20 miliona u Rusiji – doprinose našim eko-nomijama i društvima. Oni pripadaju. Većinanjih su u stvari rođeni u ovim zemljama, veći-na nije naročito religiozna a samo nekolicinabi se mogli okarakterizirati kao islamisti.

Različite grupe muslimana se sada kriveod strane političara u nekim zemljama zato štose ne ‘asimiliraju’. Međutim, integacija je dvo-smjerni proces zasnovan na uzajamnom razu-mijevanju. Anti-muslimanska netrpeljivost jeu stvari postala glavna prepreka odnosimapoštovanja. Štoviše, islamofobična atmosferaje vjerovatno bila faktor koji omogućavaekstremiste u nekim slučajevima da regrutujumlade i ogorčene pojedince kojima nedostajeosjećaj pripadnosti.

42 BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

In medias res (to the point!): mogu li ja, kao individua, postatigrađanin Evropske Unije, ili bilo koje druge političke strukture uEvropi, prije bilo koje od dvije države čiji sam ja državljanin? Mogu lija sam postati građanin Evrope prije i Republike Bosne iHercegovine i Kraljevine Norveške, prve koja ne ispunjava usloveEU, druge čiji građani nemaju želju da se priključe EU? Moram li jačekati na kolektive koji se zovu izborna tijela ove dvije države, akoja hoću, svojom vlastitom slobodnom voljom, da budem građaninEvrope i ispunjavam zahtjeve EU?

38 Vidjeti: www.coe.int/congress; vidjeti tako-đer: Patrick J. Buchanan, “The Rising Tide ofEthno-Nationalism: Multiculturalism Fails inEurope”, Global Research, October 23, 2010.

Umjesto da se ovakvi problemi prodiskuti-raju seriozno, mi smo imali debatu o metoda-ma kažnjavanja žena koje nose zar i sprečava-nja izgradnje minareta. Teško da je ovo načinda se odužimo našim evropskim vrednota-ma.”38

Prije vlastitog zaključka, i nakon ovognadahnuto samokritičkog priznanja, i diskre-tne mučnine koju izaziva, dodajmo i nekolikočinjenica: izgon Roma iz Francuske, zabranezara, prijetnja zabrane obrezivanja muškedjece, otvorena prijetnja multikulturalizmu udvije istorijski kompromitirane zemlje, zabra-na minareta u Švajcarskoj, činjenica da jednadržava članica EU uopće ne priznaje postoja-nje manjina, ustavna definicija Izraela kaodemokratske i jevrejske države, i najzad, iznadsvega, oblikovanje ‘demokratske’ Bosne –nekada paradigme multietničkog društva idržave, koja je još u srednjem vijeku, davnoprije Vestfalskog mira, tolerirala na vlastitomtlu barem tri različite crkve i vjere – kao državetri konstitutivna naroda, a ne kao građanskedržave. (Čak se g. Hammarbergu može uputitizamjerka: nije pomenuo balkanske, dakle ipakautohtono evropske muslimane u Bosni, Alba-niji, Kosovu, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori,

Bugarskoj i Turskoj.)Van svake je sumnje, dakle, da Evropa

nije tolerantna. Ono što treba pitati jeste:koga kriviti? Već smo pretpostavili da Evropanije ozbiljila svoju osnovnu samoproklamira-nu vrednotu – slobodu. Na toj neostvarenojvrednoti gradi se demokratija kao političkisistem Evrope. Zbog toga se logičnim name-će ovo heretičko pitanje: Da li je demokratijaodgovorna što je Evropa netolerantna premavjerskoj raznolikosti, multietnicizmu i multi-kulturalizmu?

U stvari, potrebno je pitanje učiniti joštemeljnijim: Da li je demokratija uopćemoguća u multikulturnim, multietničkim inajzad multireligijskim društvima? Ne bezironije, ovo isto pitanje se može postaviti iobrnutim logičnim redom: Da li su multikul-turna, multietnička i multireligijska društvaprijetnja i prepreka demokratiji? Ako je suditipo odioznosti kojom šefovi vlada nekihevropskih država govore o multikulturaliz-mu, izgleda da je ovo pitanje tačno tekpostavljeno da drugi način. Da bi se spasilademokratija, dakle, treba se odreći multikul-turalizma. I svega ostalog što uz multikultura-lizam ide. Treba se odreć i svega osim kontro-

lirane raznolikosti, odnosno upravljanja raz-nolikošću (diversity management).

I zaista, multietničnost koja počiva naovom evropskom kulturnom konceptu, unu-tar političkog okvira koji obezbjeđuje nacio-nalna država, i iskustvu vjerske tolerancijepostvestfalske Evrope, ja nazivam “alafranga”multietničnost, kao metaforu koja ne asocirajedino na Francusku, nego na veći dio Evro-pe.

Postoji još jedan koncept multietničnostii ja ga nazivam ”alaturka”, pri tome naglašava-jući da se radi o metafori koja ne obuhvatasamo etničku raznolikost koja je postojala uOsmanskoj Turskoj nego i u HabsburškojAustro-Ugarskoj. Ova metafora se ne odnosini na poznati millet sistem u Turskoj niti samona vjersku tolerantnost kakvu je prakticiralaAustro-Ugarska. Kao ilustraciju podsjetit ćusamo na jedan primjer – slučaj Bosne. U Indi-ji, zemlji sa više od milijardu ljudi, danas svigovore, pored lokalnih jezika, engleski,nakon samo dvije stotine godina kolonijalnevlasti Velike Britanije. U Bosni, i nakon skoropet vijekova turske vlasti danas niko ne govo-ri turski nego jezikom koji svako može nazva-ti kako hoće. I ono malo Turaka koji su ostalida žive u Bosni nakon sto se Turska povukla,govore bosanski, asimilirani, mada u Bosninikada nije bilo državne politike ‘integracije’stranaca. S druge strane, za onih četrdesetgodina koliko je Bosna bila dio Austro-Ugar-ske, evropske i kršćanske, muslimani su uži-vali sva prava, uključujući i prava bosanskihvelikoposjednika da zadrže svoja imanja,nakon okupacije i aneksije. Štaviše, mislim dasu bosanski muslimani u Austro-Ugarskoj,iako su govorili drugačijim jezikom i čak pisa-li (tada) drugim alfabetom (arapskim), uživaliveća građanska prava nego alžirski, tuniski imarokanski muslimani u današnjoj Francu-skoj, mada su ovi govorili francuski, a pisalilatinskim alfabetom još dok su bili u zemlja-ma Magreba.

Jedino što razlikuje ove dvije države,Osmansku i Habsburšku, od današnjih evrop-skih nacionalnih država jeste da su u to vrije-me bile aristokratske. I teokratske, u izvjesnojmjeri. Znači li to da demokratiju ipak treba kri-viti za neuspjeh multikulturalizma, pa prematome i multietničnosti i za vjersku netoleranci-ju? Ili i njoj, demokratiji, kao i Evropi, još uvijeknedostaje njihova fundamentalna pretpostav-ka – sloboda u njenom pravom, srednjemobliku. Vrlina slobode. Sloboda u njenompojmu, kao što nas je pokušao naučiti GeorgWilhelm Friedrich Hegel. n

43BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

Džemal Sokolović (1947, Konjic, BiH) od 1994. godine živi i radi na Univerzitetu uBergenu, Institutu za komparativnu politiku i Rokkan centru za socijalne studije. Umeđuvremenu je bio gostujući profesor na univerzitetima u Ljubljani, Heidelbergu iGrazu. Prije rata u Bosni je bio redovni profesor na Univerzitetu u Sarajevu. Doktoriraoje kod Rudija Supeka. Objavio je preko 150 radova u naučnim časopisima iz oblastisociologije, političkih nauka i filozofije: ”Praxisu”, ”Kulturnom radniku”, ”Našim tema-ma” (Zagreb), ”Filozofiji”, ”Sociologiji”, ”Kulturi” (Beograd), ”Pregledu” i ”Dijalogu” (Sara-jevo) i drugim. Radovi su prevođeni na engleski, francuski, njemački, norveški, italijan-ski, mađarski, slovenački, makedonski. Prije rata u Bosni objavio je tri knjige: ”Rad isamootuđenje”, ”Individuum i zajednica”, ”Kapital i socijalizam”. Poslije rata objavljenesu mu sljedeće knjige na engleskom: ”Reconstructing Multiethnic Societies: the Caseof Bosnia-Herzegovina” (sa Florianom Bieberom), ”The Balkans: Searching for Solu-tions” (sa Steinom Kuhnleom). Knjiga ”Nation vs. People: Bosnia is just a case”, je izašlau izdanju Cambridge Scholars Publishing, UK. Knjiga “Nacija protiv naroda” je prvi putobjavljena u Oslu, na bosanskom, a drugo izdanje je objavljeno u izdanju “BibliotekeXX vek”, u Beogradu.

Neposredno poslije rata, Sokolović osniva Institut za demokratiju, sa sjedištem urodnom Konjicu. Institut organizira konferencije, seminare, ljetne škole, a okupio je dosada naučnike, studente, političare i aktiviste NVO iz preko 70 zemalja. Uz pomoć Uni-verziteta u Bergenu i Istrazivačkog savjeta Norveške, više godina je radio na projektu”Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Rezultat istraživanja je preko 500sakupljenih svjedočanstava o međuetničkim i međureligijskim dobrim djelima kojesu ljudi svih naroda i vjera u Bosni učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata, kao ifilm ”I bi svjetlost…”, nastao na osnovi istraživanja.

Čovjek (ne) upravlja svojom sudbinom“Zar ste mislili da smo vas uzalud

stvorili i da Nam se nećete povratiti?”(Kur’an, 23:115). Iz ovog Ku’ranskogajeta zaključujemo da ljudi imaju svojuovosvjetsku misiju i da nisu poslani dasamo “prespavaju“ dunjaluk čekajućiahiretsko proživljenje. Musliman senada da će ga Bog nagraditi za dobradjela koja je učinio i strahuje od kazneza loša djela, istovremeno svjestan da jesve u Božjim ru kama. Ovdje se, među-tim, krije ko n troverza koja zaokupljamuslimanske mislioce dugo vremena.Koncept da je sve unaprijed poznato, pasamim tim i već određeno, dok je isto-vremeno čovjeku data slobodna volja, uliteraturi je često nazivan paradoksomkoji se nalazi izvan čovjekove sposobno-sti ra zumijevanja. Sporenja po pitanjuovog paradoksa zabilježena su već udevetom stoljeću gdje škola Mu’tezilizastupa tezu da je čovjeku dat (qadar) –sposobnost da uradi dobro ili loše i uskladu sa svojim izborom zasluži nagra-du ili kaznu, nasuprot škole Hanbalikoja insistira na tome da Bog ima (jabr)– apsolutnu moć i ingerenciju u uprav-ljanju svim događajima. U skladu sa

učenjem Mu’tezili škole, Bog je stvorio učovjeku skrivenu sposobnost da budeuzrokom akcije. Tako je ljudska akcijaimala dva uzroka. Jedan – koji se mo -gao pripisati Bogu, i drugi – čovjeku(Hofman, 1996, str. 76).

Prema Hofmanu, osnovna dilemaje: Ako je Bog uzrok svih akcija, u tomslučaju čovjek nije odgovoran za svojadjela, pa bi shodno tome, kontradiktor-no bilo da ga se kazni; ili ako je čovjekuzrok svoje vlastite akcije, u tom sluča-ju Bog nije Tvorac i Gospodar svega štose događa (Ibid.). Obje škole nalazeuporište u Ku’ranskim ajetima, pogoto-vo ukoliko se isti uzmu izvan kontekstasure u kojoj su objavljeni, tako da senameće potreba za cjelovitijim, inte-gralnijim, ali i objektivnijim pristupomkoji će, po mogućnosti, biti podržan inaučnim činjenicama što nas upućujeda prilikom analiziranja, pored teolo-ških, uzmemo u obzir i druge naučnediscipline poput fizike i astrologije.

Popularnost Newtonovih teorija okretanju nebeskih tijela navela jepočetkom XIX vijeka francuza Pierre-Simon Laplacea da prezentira teorijuda je svemir potpuno determinističan,i da se skupom zakona može, ne samo

objasniti, već i predvidjeti kako će sestvari razvijati u kosmosu, te da se naisti način, usljed djelovanja istih feno-mena, može predvidjeti ponašanječovjeka (Hawking, 1999, str. 55). Ovateorija je žestoko kritizirana od onihkoji su smatrali da se time želi negira-ti sloboda ljudskog djelovanja koju muje dodjelio Stvoritelj. Teorija je kasnijeodbačena na osnovu novije teorijekvantne mehanike koja tvrdi da seponašanje/kretanje partikule ne možesa sigurnošću predvidjeti (Heisenberg,1927), međutim kontroverze su ostalena snazi. Stephen Hawking, jedan odnajvećih umova savremene fizike, sma-tra da prema kvantnoj fizici, bez obzi-ra na to koliko informacija dobijemo ilikoliko je moćna naša sposobnost raču-nanja, rezultati fizičkih procesa nemogu se predvidjeti sa sigurnošću, jernisu sa sigurnošću određeni. Umjestotoga, priroda određuje svoje budućestanje kroz proces koji je u osnovi neiz-vjestan. Drugim riječima, zakoni priro-de određuju vjerovatnoću različitihbudućnosti i prošlosti, tako da univer-zum, prema kvantnoj fizici nema jednuprošlost, niti ima samo jednu buduć-nost. Tako Hawking tvrdi da “moleku-

44 BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

Može li moderna nauka riješiti jednu od najstarijihteoloških dilema?Došlo se do uvjerenja da fizička čestica, odnosno njen koncept istodobno determiniranog inedeterminiranog ponašnja, može biti bolje pojmljen sagleda li se u svjetlu islamske teorijepredestinacije. Na ovaj način, kao što je to pokazao Ulrich Schoen, muslimani mogu dokazatida se njihova vlastita nastojanja da protumače teološki i znanstveni problem (problemkauzaliteta kao dio problema predestinacije) ne mogu više potcjenjivati kao opskurnesrednjovjekovne besmislice (Hofman, 1996, str. 80). Savremena nauka je ponudila određeneteorije koje mogu poslužiti kao odgovor na ovu dilemu.

Piše: Zlatan Burzić

larna osnova biologije pokazuje da subiološki procesi regulirani zakonimafizike i kemije, pa su samim tim odre-đeni kao orbite planeta... tako da sečini da nismo ništa više nego običnebiološke mašine i da je slobodna voljasamo iluzija“ (Hawking, 2010, str. 32).Postoje takođe brojni muslimanskiautori koji omalovažavaju ljudskuvolju i njen potencijal da promijeničovjekovu budućnost do te mjere dafatalistički zaključuju da je uzaludnobilo kakvo nastojanje da čovjek svojimtrudom, promjenom svog bića, promi-jeni i svoje buduće stanje tj. sudbinu –“Reci: “Ja ne mogu ni samome sebineku korist pribaviti, ni od sebe kakvuštetu otkloniti; biva onako kako Allahhoće“. (Kur’an,7:188).

Slobodna volja izvan logikeMnogi, upravo u ovom tumačenju

nalaze jedan od glavnih uzroka stagna-cije muslimanskih društava i njihoveakutne nezainteresiranosti za aktivnoučešće u globalnom socio-ekonomskomi naučno-tehničkom razvoju.1 Govorećio ovoj vrsti akutnog fa ta lizma, Mu ha -mmad Abduh navodi da postoje i onikoji tvrde da uvjerenje u čovjekovu slo-bodu djelovanja, koja ima za posljedicuodređenje vlastite sudbine, vodi kaširku jer time čovjek se bi pripisujemogućnost kreira nja/stva ranja (sudbi-ne) što je eksluzivno svojstvo Stvorite-lja, a nikako njegovog stvorenja. Pre -ma Abduhu, tok sudbine se nalaziizvan domašaja ljudskog djelovanja irazumijevanja. Ako bi međutim, sudbi-na bila shvaćena kao “statični“, una-prijed određeni, završen zapis ondalogika nameće zaključak da je svakomčovjeku i ženi po njihovom rođenu una-prijed određena sudbina koja ih ukonačnici vodi do dženeta, odnosnodžehenema, te da oni na to ne moguuticati – “... i ničiji život se ne produžiniti mu se skrati a da to nije u Knjizi!“(Kur’an, 35:11). Čovjek se, u tom sluča-ju, ne bi rađao slobodan, već bi usamom činu stvaranja bio “prekodiran“

za jednu od dvije ultimativne ahiretskedestinacije. Ovakav rigidan konceptčini se da negira vjeru u najširem smi-slu, jer je sloboda preduslov vjere. Tobi, između ostalog, negiralo i suštinskosvojstvo dove – molbe Bogu da uslišiodređene želje ili potrebe.

Tariq Ramadan (2010) navodi da

sve monoteističke religije, kao i hindui-zam i budizam, imaju zajednički imeni-telj po pitanju čovjekove slobodne volje,jer čovjek se ne može držati odgovornimako nema slobodu izbora. Međutim,paradoks time nije riješen jer ostajenejasno gdje to završava sudbina i gdjepočinje slobodna volja, odnosno šta je toza šta čovjek ima odgovornost i gdje sunjegove stvarne ingerencije? – “Allahneće izmijeniti jedan narod dok on samsebe ne izmijeni.“ (13:11). Da li je čovje-ku data mogućnost da svojim djelova-njem (npr. dovom/molbom upućenojStvoritelju) mijenja svoju (već određe-nu) sudbinu ili je time originalno stva-ra/oblikuje? – “Nema nevolje koja zadesi

Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što jedamo, zapisana u Knjizi, To je Allahuzaista lahko” (Kur’an, 57:22). Postojeautori koji smatraju da su ovo neka odpitanja kojima se učenjaci ne trebajubaviti jer su ona po svojoj prirodi smje-štena izvan čovjekove sposobnosti razu-mijevanja, tj. izvan logičkog okvira kojije svojstven ljudskom rezonovanju irasuđivanju. Svako ljudsko biće je svje-sno da ima racionalnu sposobnost daslobodno djeluje, ali teško je poreći tjele-sna og ra ničenja, i za vjernike, logičkuimplikaciju Božije volje i sveprisustnosti(ibid.). U pogledu tako različitih navoda,najvažnija tendencija u islamu od dese-tog stoljeća bila je da postoji dihotomijas obzirom na prirodu Boga i pitanje slo-bodne volje ili predestinacije, koja se nemože riješiti ljudskom logikom, dihoto-mija koju, jednostavno, moramo podno-siti, uprkos nedoumicama koje izaziva(Hofman, 1996, str. 76.). Neka od mo de -rnih postignuća nauke, međutim, suge-riraju da to ne mora biti obavezno tako.

Vrijeme ima različitu gustoću urazličitim dijelovima kosmosaMetafizičke rasprave na ovu temu

su postepeno gubile na značaju u XIX iXX vijeku kako je sama filozofija gu -bila na značaju. U tom periodu je na -uka postala toliko tehnička i matema-tička za filozofe, ali i za sve druge osimmalog broja specijaliziranih eks peratau specifičnim naučnim oblastima, da jefilozofi više nisu mogli pratiti. To jedovelo do potpune marginalizacije veli-ke tradicije filozofije od Aristotela doKanta (ibid., str. 94)2. Tako se kontro-verza kojom se bavi ovaj rad, polakoprenosi iz sfere filozofije u sferu nauke.Dr. El-Karadavi smatra da samo Allahzna odnos između vremena kako ga miračunamo i vremena u Allaha, sugeri-rajući time da vrijeme nije linearno iapsolutno – “On upravlja svime, od ne -ba do Zemlje, a onda se sve to Njemuvraća u danu koji, pre ma vašem raču-nanju vremena, hiljadu godina traje.“(Kur’an, 32: 5). Upra vo ovaj stav, nakon

45BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

1 Ova hipoteza otvara mnoga pitanja koja su i danas aktuelna uvećini muslimanskih društava, tako da to zavrijeđuje posebani opširan osvrt. Ovaj tekst će se stoga zadržati u granicamaproblematiziranja koncepta predestinacije u kontesktu moder-nih astroloških, i teorija kvantne fizike, posebno onih koje su,u međuvremenu, potvrđene empirijskim dokazima.

2 Ludwig Wittgenstain (1889 – 1951), austrijsko-britanski filzof,

etnički jevrej i deklarirani ateista, po mnogima najznačajniji filo-zof modernog doba, iznio je stav da je jedini preostali zadatak zamodernu filozofiju analiza jezika kao polje istraživanja. Izmeđuostalog, on tvrdi da jezik u svojoj osnovi ima logičku strukturu kojaodređuje granice onoga što se može reći smisleno, pa samim tim igranice onoga što se se može pojmiti, tako da su granice jezika uje-dno i granice filozofije.

U dvanaestom stoljeću, mnogoprije nego što su ustanovljeniprincipi kvantne mehanike,bez znanja o postignućimamoderne fizike, Gazali jedilemi predestinacije nastojaopristupiti na racionalan način.On tako navodi da jesposobnost izbora jednakaonom što je izabrano, ali idekorak dalje i pita “Kako mogustečene akcije ko m pletno bitipripisane ne mino v no sti (ğabr),kada svako nagonskirazumijeva razliku izmeđudobrovoljnih djela i nehotičnih(darûri) refleksa”?

što je žestoko kritiziran, rehabilitiranje otkrićima moderne fizike. Kao što jedobro poznato, od kada je Werner Hei-senberg ustanovio princip nepouzda-nosti3, fizika pokušava opisati unutaratomsku realnost ne koristeći alterna-tivnu n ego, komplementarne okolno-sti. Došlo se do uvjerenja da fizičkačestica, od no sno njen koncept istodo-bno determiniranog i nedeterminira-nog ponašnja može biti bolje pojmljensagleda li se u svjetlu islamske teorijepredestinacije. Na ovaj način, kao štoje to po ka zao Ulrich Schoen, muslima-ni mo gu dokazati da se njihova vlasti-ta na s tojanja da protumače teološki iznanstveni problem (problem kauzali-teta kao dio problema predestinacije)ne mogu više potcjenjivati kao oskurnesrednjovjekovne besmislice (Hofman,1996, str. 80). Savremena nauka jeponudila određene teorije koje moguposlužiti kao odgovor na ovu dilemu.

Albert Einstein 1915. godine u svompoznatom članku nagovještava da biNewtonovu ideju o “apsolutnom vreme-nu“ trebalo odbaciti i prezentira teorijurelativiteta koja kaže da vrijeme nijeodvojeno i neovisno od prostora već seoni kombiniraju i formiraju tzv. koncept“prostor-vrijeme“. Sve do tada smatralose da su vrijeme i prostor postojali odu-vijek, da su apsolutni i linearni, mada jeu Ku’ranu prije više od 1400 godinaobjavljeno da vrijeme u kosmosu nemože biti linearno – “samo jedan dan uGospodara tvoga traje koliko hiljadugodina, po vašem računanju.” (Kur’an,22:47). Takođe se smatralo da se u sve-miru nebeska tijela kreću, sile se privla-če i odbijaju, ali da ništa od toga ne utičena vrijeme i prostor4. Teorija relativite-

ta je izmjenila čovjekovo poimanje sve-mira dokazujući da su prostor i vrijemedinamični i promjenljivi, da sve što sedešava u svemiru utiče na model pro-stor-vrijeme, te da on sam utiče na sve-mir. Neodvojivost koncepta prostor-vri-jeme je zaključak kojeg savremena fizi-ka kontinuirano potkrepljuje novimdokazima, a s obzirom na ovu poveza-nost, nema smisla razmatrati konceptprostor-vrijeme izvan svemira. To navo-di na zaključak da prostor i vrijemenisu mogli postojati prije nastanka sve-mira, već su nastali u istom procesustvaranja svemira, koji je nastao prijeizvjesnog vremena i koji bi isto takomogao i nestati.5 Današnja nauka sma-tra neupitnim da je nekada udaljenostizmeđu galaksija bila “nula“. Tada sugustoća svemira i zakrivljenost prostor-vremena bili beskonačni6. To znači davrijeme i svemirski prostor imaju svojpočetak u toj tački koju moderna fizikanaziva “Veliki prasak“ (eng. Big Bang) –“Zar ne znaju nevjernici da su nebesa iZemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Miraskomadali...?” (Kur’an, 21:30). Dru-gim riječima, svemir je nastao iz ničegai sve što ga čini je delikatni, odnosnosavršeni balans materije i antimaterijesa pripadajućim silama7 – “On iz ničegastvara, i ponovo će to učiniti“ (Kur’an85:13).

Vrijeme prije početka vremenaDokaz da nema apsolutnog vreme-

na, već samo postoji relativno vrijeme,predstavlja općeprihvaćena naučnačinjenica da mi ne možemo znati šta seu ovom trenutku dešava u udaljenimgalaksijama, jer mi trenutno vidimokosmos kakav je bio u prošlosti, tj. samo

vidimo refleksiju svjetlosti čiji nam foto-ni nose informaciju o tome kakve su zvi-jezde (koje danas posmatramo) nekadabile. Zapravo, mnoge od njih više nepostoje iako ih danas promatramo.Ovaj, naočigled paradoks, da se u jed-nom jedinstvenom trenutku susrećusadašnjost, prošlost i budućnost, teorijarelativiteta objašnjava činjenicom da sesvjetlost iz udaljenih galaksija još uvi-jek emituje u svim pravcima u svemiru.Drugim riječima, svjetlost još uvijekputuje prema nama (Howking, 1999,str. 33). Savremena fizika stoga smatrada je apsurdno tvrditi da je vrijemepostojalo prije nastanka svemira, jer jebez prostorne odrednice vrijeme lišenosvoje osnovne svrhe – definiranja hro-nologije događaja kroz prošlost, sada-šnjost i budućnost. Pored toga, logikasugerira da je sama teza da je neštopostojalo prije vremena kontradiktorna,jer ona hronološki određuje da je neštopostojalo “prije“ vremena što je apsur-dno tvrditi u nevremenskom konceptu.Drugim riječima, ne može biti vremenaprije nego što je vrijeme postojalo. Vrije-me je stoga moralo biti stvoreno kad imaterija jer vrijeme predstavlja funkci-ju materije i prostora.

Vrijeme je funkcionalna karakteri-stika svemira koji je stvoren tako daoba koncepta moraju imati zajedničkipočetak zbog njihove neraskidive kau-zalne veze8. Eistein i Nathan Rosenobjavili su 1935. godine članak gdje suprema teoriji generalne relativnostipredvidjeli i predstavili koncept“mostova“ između dvije (udaljene)tačke u svemiru (prostor-vremenu) kojipredstavljaju “kratice“ kojima je mogu-će preći ogromne udaljenosti za nepro-

46 BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

3 Heisenberg je ustanovio da zakoni fizike ne važe, odnosno nisu pri-mjenjivi na subatomskom nivou, jer se subatomskim česticamapoput fotona ili elektrona ne može se sa apsolutnom sigurnošću nipozicija (prostorna odrednica) ni brzina (energija) jer veća preciz-nost u mjerenju jedne od ove dvije komponente rezultira većomgreškom u mjerenju druge.

4 1915. godine Einstein objavljuje tzv. Generalnu teoriju relativiteta(ako se efekat gravitacije ignoriše onda se radi o tzv. Specijalnojteoriji relativiteta) gdje zaključuje da gravitacija nije sila kaodruge, već je ona posljedica odnosa prostor-vrijeme u svemiru kojinije ravan/pravolinijski već je zakrivljen/deformiran zbog distribu-cije mase i energije u njemu samom. Teorija relativiteta smatra dasu putanje svih objekata u svemiru pravolinijske u četverodimen-zionalnom svemiru, ali se u našem (trodimenzionalnom ) poima-nju svemira čini kao da se planete kreću zakrivljenim putanjama.Ukoliko na neki objekt u svemiru djeluje sila, objekt će nastavitida kreće i nakon prestanka djelovanja te sile, a kretanje će bitipravolinijsko sve dok objekt ne dođe u sferu uticaja gravitacione

sile drugog nebeskog tijela. To znači npr. da se zemlja kreće pravo-linijskom putanjom u zakrivljenom prostoru (kao motor u kavezuoblika lopte), a masa svemirskih tijela (u ovom slučaju Sunca) vršideformaciju prostor-vremena.

5 1929. godine Edwin Hubble je ponudio naučnom svijetu empirijskidokaz da se svemir širi. Danas nauka ne može sa sigurnošću rećida li će svemir nastaviti beskonačno da se širi ili će u jednom tre-nutku, usljed promjene kritičnog odnosa sila početi da se skuplja– “Mi smo nebo moći Svojoj sazdali, i Mi, uistinu, još širimo“(Kur’an 51:47).

6 Ovaj koncept se u fizici naziva singularnost.7 Ukoliko bi u svemiru postojala samo materija, došlo do kolizije

svih nebeskih tijela usljed djelovanja jakih gravitacionih sila.Smatra se da upravo antimaterija djeluje na način da se balans sasilama materije održava u savršenoj ravnoteži. Primjer antimate-rije su tzv. crne rupe koje su razbacane po kosmosu kao planete.Kada se se “susretnu“ materija i antimaterija se međusobno poni-štavaju, tj. dolaze u svoje prvobitno, originalno stanje – ništa!

porcionalno vrijeme. Ovdje je važnoprimjetiti da ukoliko određeni subjektza kratko vrijeme, tj. kratkim putem(kratica kroz prostor) dospije u gala-ksiju udaljenu 10 miliona svjetlosnihgodina od naše, on se neće naći samo ugeografski (prostorno) udaljenoj gala-ksiji već će obreti u vremenu koje je 10milliona svjetlosnih godina prethodilonašem (današnjem vremenu). Teorijasugerira da subjekt, u ovom slučaju, nebi bio samo pasivni posmatrač prošlo-sti/budućnosti već njen sudionik. Dru-gim riječima, njegov uvid u prošlost nebi bio samo subjektivna vizuelna per-cepcija već bi mogao ostvariti realno-iskustvenu interakciju sa okolnimmaterijalnim objektima9. Današnjanauka ove mo s tove naziva “wormho-les“ koji barem teorijski predviđajumogućnost putovanja kroz vrijeme naosnovu relativne zakrivljenosti pro-stor-vremena – “onoga Dana kadasmotamo nebesa kao što se smota listpapira za pisanje.“ (Kur’an, 21:104).Muslimani vjeruju da je upravo ova“tehnologija“ kontrakcije prostor-vre-mena omogućila Poslaniku s.a.v.s.noćno putovanje iz Meke u Jerusalem(Isra’).

Čovjek je (ipak) slobodanU dvanaestom stoljeću, mnogo prije

nego što su ustanovljeni principi kvan-tne mehanike, bez znanja o postignući-ma moderne fizike, Gazali je dilemipredestinacije nastojao pristupiti naracionalan način. On tako navodi da jesposobnost izbora jednaka onom što jeizabrano, ali ide korak dalje i pita“Kako mogu stečene akcije ko m pletnobiti pripisane ne mino v no sti (ğabr),kada svako nagonski razumijeva razli-ku između dobrovoljnih djela inehotičnih (darûri) refleksa”? Haw-king (1999, str. 23) navodi da ono što bivećina ljudi smatrala logičnim jeste daje vrijeme neovisno i odvojeno od pro-stora, te stoga ono protiče linearno u

svim dijelovima svemira, iako to nijeslučaj. Ovo vjerovanje je predstavljaloaksiom, sve do početka XX stoljeća.Istovremeno, ovaj referentni okvir,unutar kojeg djeluje ljudska logika,predstavljao je limitirajući faktor zasveobuhvatnije razumijevanje koncep-ta vremena što je, prema Gazaliju,osnovni uzrok nespojivosti istovreme-nog vjerovanja u nepromjenjivost sud-bine i u slobodnu volju čovjeka, jer seova dva koncepta pokušavaju staviti uisti referentni okvir10.

Gazali smatra da je referenti okvirGospodara vremena drugačiji od čovje-kovog. Allahu je poznata i prošlost ibudućnost, jer je kod njega svo znanje iništa mu nije skriveno. To što Allah znada će se nešto desiti, odnosno kakav ćeizbor čovjek napraviti, ne znači da onneminovno utiče na taj izbor. Stoga, slo-boda čovjekovog djelovanja nije ograni-čena Allahovim prethodnim znanjem oishodu tog djelovanja – “On zna šta suuradili i šta će ura diti. A Allahu se svevraća.” (Kur’an, 22:76). Čovjekovašansa za pov ratak u Eden očitava seupravo time što mu je data potpuna slo-boda, s čime je dobio i odgovornost zasvoje postupke – “Sve što je na ZemljiMi smo kao ukras njoj stvorili da isku-šamo ljude ko će se od njih ljepše vlada-ti“ (Kur’an, 18:7). Muslimani vjeruju daje Allah sveprisutan u vremenu-prosto-ru. S obzirom da kao Tvorac kosmosa,Allah postoji “prije vremena i prostora“,ni vremenska, ni prostorna odrednicane mogu biti atributi Allahovog posto-janja. On postoji na svakom mjestu, usvakom trenutku (u prošlosti i buduć-nosti) u svemiru, ali i izvan njega. Dru-

gim riječima Gospodar prostora i vre-mena nije ograničen našim linearnimpostojanjem u sadašnjosti, tj. On posto-ji izvan našeg referentnog okvira, takoda se i vrijeme ponaša drugačije u Nje-govom refere n t nom okviru. Upravo uovom za k lju č ku, baziranom na pret-hodnim argumentima, sadržan je, unajkraćim crtama, skromni doprinosovog teksta obuhvatnijem razumijeva-nju fenomena vremena i sudbine kaoodrednica ljudskog života. – “Mi ćemoim pružati dokaze Naše u prostranstvi-ma svemirskim, a i u njima samim, dokim ne bude sasvim jasno da je Kur’anistina.“ (Kur’an, 41:53). n

BibliografijaJusuf el-Karadavi; Razumijevanje sunne-

ta: metodološke smjernice i pravila;Sarajevo, Bemust, 2001.

Mohammed Abdouh; Rissalat al-Tawhid,Paris, 1984.

Muhamed el Gazali; Obnovi svoj život;Konjic, Medžlis IZ-e, 2000.

Muhamed el-Gazali; Vjerovjesnikov sun-net između šerijatskih pravnika i znan-stvenika hadisa; Tuzla, Muftijstvotuzlansko, 1998.

Murad Hofman; Islam kao alternativa,Zenica, Bemust, 1996.

Stephen W. Hawking and Leonard Mlodi-now; The Grand Design; RandomHouse, Inc., New York, 2010.

Stephen W. Hawking; Historia del tiempo:del big bang a los agujeros negros, Cri-tica, Barcelona, 1999.

Tariq Ramadan; The Quest for Meaning;Penguin Books Ltd, 80 Strand, LondonWC2R 0RL, England, 2010.www.speed-light.info

47BEHAR 122

ESEJ: TOKOVI MISLI

Zlatan Burzić je završio doktorski studij na Univerzitetu u Sarajevu, magistri-

rao je na Univerzitetu La Sapienza i Univerzitetu u Sarajevu. Govori engleski,

španski, italijanski i njemački jezik. Piše za brojne časopise i web portale. Radi

u Ministarstvu vanjskih poslova BiH.

8 Einsteinova teorija o generalnoj relativnosti sugerira da je prostor-vrijeme nastao u Velikom prasku singularnosti i da će doživjeti svojkraj u singularnosti usljed Velike kontrakcije (ako kolapsira cijeliuniverzum), ili u singularnosti unutar crne rupe (ako lokalna regi-ja, npr. zvijezda kolapsira).

9 Ovdje je važno istači da je koncept “objektivne realnosti“ za kojufilozofija tvrdi da postoji mimo naše volje ozbiljno ugrožen spoznaj-om da objektivna tj. apsolutna realnost ne postoji jer ne postoje niapsolutno vrijeme ni prostor, kao neophodan okvir za apsolutnu

realnost. Moderna fizika čak uvodi pojam “multiverzum“ umjestouniverzuma kako bi naglasila postojanje drugih dimenzija u svemi-ru, ili čak alternativnih svemira koji koegzistiraju (teorija Struna iM-teorija).

10 Referentni okvir (eng. Frame of Reference) – set kriterija na osnovukojih se može izvršiti procjena ili donijeti sud o nečemu. Posmatračinterpretira ono što on vidi u skladu sa svojom tačkom gledišta kojudeterminira prostorni položaj, vrijeme, set kulturoloških vrijedno-sti, prethodno stečena znanja i stavovi, itd.

48 BEHAR 122

INTERVJU

Intervju: Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske

Razgovaro: Faris Nanić

Politika u svom originalnom značenju ima moć ujedinjavanja, stvaranja zajedništva, oblikovanja

zajednice. Jednaku moć ima i glazba. Ona vodi, ali i zavodi, ona je poput politike

Državnik je poput dirigenta – više linija stapa u skladnu skladbu

Vi ste jedan od rijetkih ljudi koji je zavr-šio najviše obrazovanje iz dva, naizgled,tako udaljena područja ljudskog znanja idjelovanja – glazbe i prava. Osim prav-nom znanošću i praksom, aktivno se ba -vite skladanjem klasične glazbe. Pravouređuje državu, regulira međunarodneodnose, unutarnje odnose, skoro svesfere ljudskog djelovanja kao i sankcijeza djelovanje protivno zakonima. Gla-zba ima svoje norme, načela, ali osloba-đa ljudski duh okova i ne sankcioniraone koji s njome ne korespondiraju...Gdje je veza?

Pravo i glazba nisu nespojivi. Spajaih život koji sadrže u sebi. Svaki para-graf “suhog zakona“ ima neizmjernuživotnu važnost u određenoj, životnojsituaciji. Glazba je pak “zrcalo dru-štva“. Ona, kao i pravo, utječe na našeživote. I glazba i pravo, bave se onimšto je pravedno i dobro. I glazba i pravozanemarujući partikularne ili privatneinterese, oblikuju, ako ih se ne zlorabi– sretnog pojedinca.

Glazba je umjetnost koja prelazi grani-ce jezika, kultura i civilizacija. Pravo jeznanost koja se počesto ograničava nateritorij, društeno-političku zajednicu,poznaje čvrste granice. Je li moguće bitiumjetnik i pravnik? Ako jeste, zašto?

Nadam se da sam dokazao da je tomo guće. No, nisam bio prvi. Velik jebroj poznatih glazbenika karijeru poče-lo kao pravnici. Handel je počeo studi-rati pravo, Roberta Schumanna jemajka natjerala na studij, Čajkovski jeradio u ruskom Ministarstvu pravosu-đa prije no što se u potpunosti posvetioglazbi. Pravo je studirao i Igor Stravin-ski, američku himnu je napisao prav-nik, a i poznati tenor Andrea Bocellikarijeru je počeo pjevajući po barovimakako bi se uzdržavao na studiju prava.Dio uvriježenih predrasuda jest da supravnici “dosadni“ pa se ne mogu bavi-ti nečim kreativnim i toliko“razbaruše-nim“ kao što je glazba. Upravo taravnoteža između slobode i disciplinekoju sam u ta dva područja stekao iusvojio dragocjena mi je za posao kojimse sada bavim.

Je li skladanje glazbe Vaše utočište,bijeg od krutosti i nenaklonosti euklid-

ske stvarnosti ili drugi, stvarni izrazkreativnosti?

U glazbu se može “bježati“ u trenu-cima opuštanja. Stvarati bježeći odstvarnosti – teško je. Za “skladanje“ iglazbe i zakona potrebna je veza sastvarnošću, a ključ je kreativnost, spo-sobnost sagledavanja problema iznovih vizura.

Jeste li kreativan pravnik? Kreativnost se, kod nas, pogrešno

vezuje isključivo uz umjetnost. Daparafraziram Einsteina – u svakoj ćenas struci znanje odvesti od točke A dotočke B. Kreativnost uvijek dalje. Svi –i pravnici i glazbenici i političari – da bibili uspješni – moraju biti kreativni.

Priča o pravu vodi nas prema državi.Državništvo se donedavno smatralojednom projekcijom univerzalnih nače-la na ljudske odnose, velikom vrlinom.Kao primjeri državnika navode se,između ostalih, Abraham Lincoln, LouisXI, Mahatma Gandhi, Elizabeta I, Musta-fa Kemal. Što je i tko državnik? Boljerečeno, što krasi državnika? Hrabrost,vizija, znanje ili umijeće? Što je sa soli-darnošću, sućuti?

Mnogo je više političara nego drža-vnika pa je i percepcija različita, uposljednje vrijeme vrlo negativnakada je riječ o političarima. No, dabudem pravičan moram reći da idržavnik mora biti političar kako bipostao državnik.

Načelno, državnik je političar kojisto ji iznad uskih stranačkih interesa,ima viziju, moralni kompas, zagledanje u dugoročnu budućnost i čini sve za

bo ljitak svoje zemlje i njenih građanapa i onda kada radi protiv sebe. Sve teoso bine državniku neće biti od pomoćiako nije dosljedan i uvjerljiv. Snaga ri -ječi leži u činjenici da u njih dubokovje ru jemo, a uvjerljiv se ne može bitibez dubokog osjećaja solidarnosti isućuti.

Postoji li onda veza s umjetnošću? Sigurno, mnoge su vrline iste, i u

dobrog muzičara, i u dobrog političa-ra. Rekao bih, umijeće slušanja je po -se bno važno... Tu su i upornost, si s te -matičnost, empatija, ali i sposobnostanalize i predviđanja. Etičnost je ta -kođer vrlina koju trebaju i dobarmuzičar i dobar političar.

Krase li umjetnika te osobine ili jenjemu dopušteno biti tek umjetnikom?

Kao prvo, ne mislim da je ispravnoreći “tek umjetnikom“. Biti umjetnik,uzvišeno je poslanje. Ali, biti velikumjetnik nije uvijek značilo biti uvijekispravan. Bilo je u povijesti vrhunskihumjetnika koji su u nekome trenutkupogubili moralni kompas pa se, reci-mo, podali nekoj totalitarnoj ideologijii dodvoravajući se dominatnom ukusuiz područja umjetnosti prešli u podru-čje neumjetnosti – područje kiča.Vi ste, nakon duge i uspješne pravničkekarijere, odlučili se kandidirati za pred-sjednika Republike. Je li i može li pred-sjednik naše Republike biti državnikom?

Izreka kaže da je političar onajkojeg brinu sljedeći izbori, a državnikpolitičar kojeg brine budućnost sljede-će generacije. Ja sam, u svemu štoradim, uvijek zagledan u budućnost.

49BEHAR 122

INTERVJU

Četiri i pol godine proveo sam slušajući. Pedeset tisuća ljudiprošlo je kroz moj Ured. Nezadovoljstvo ljudi je veliko.Nezadovoljni su niskom razinom otvorenosti sustava i niskimstupnjem odgovornosti političara, skupom i neefikasnomorganizacijom države i radom ključnih institucija. Prepoznao sami dramatičan vrijednosni raskol između stavova javnosti izakonskih rješenja koji se sve više vidi i kao raskol građana ipolitike, građana i političara. Nezadovoljstvo i društveni jaz rastu.Tu više ne pomažu antibiotici. Potrebna je odlučna kirurgija.

Može li svaki izabrani predsjednik bitidržavnik ili neki ostaju tek političari?

Za predsjednike se u šali kaže dakad siđu s vlasti ili tek kad umru odpolitičara postanu državnici, no zaštoi među državnicima ne bi bilo, kao i usvim drugim strukama, onih koji sujednostavno bolji i lošiji državnici.

Treba li nam u demokratskom društvudržavnik?

Državnici trebaju cijelome svijetu.Danas, kao i u prošlosti. Nisu samosvjetski ratovi bili izazovi u kojima suse kalili i stvarali državnici. Pred namaje rat za planetu, rat protiv bolesti i

neimaštine, rat za obrazovanje, obnov-ljive izvore energije... sve su to teme iizazovi za neke nove državnike.

Izvođenje simfonijskog glazbenogdjela treba dirigenta. Po mom slaba-šnom poznavanju glazbe, dirigent jeonaj obrazovan i nadaren pojedinacglazbenik koji “čuje“, ali i “vidi“ vezusvakog instrumenta s notnim zapisom isvojim liderstvom usmjerava tokoveistih stremljenja ka vrhunskom ostvare-nju. Bez obzira na razvoj demokratskihinstitucija, čak i u razvijenim zemljama,ne trebamo li ipak dirigente koji i čuju ivide? Trebamo li lidere s državničkimosobinama, posebno u vrijeme ozbiljnestrukturne i moralne krize?

Četiri i pol godine proveo sam slu-šajući. Pedeset tisuća ljudi prošlo je

kroz moj Ured. Nezadovoljstvo ljudi jeveliko. Nezadovoljni su niskom razi-nom otvorenosti sustava i niskim stup-njem odgovornosti političara, skupom ineefikasnom organizacijom države iradom ključnih institucija. Prepoznaosam i dramatičan vrijednosni raskolizmeđu stavova javnosti i zakonskihrješenja koji se sve više vidi i kao raskolgrađana i politike, građana i političara.Nezadovoljstvo i društveni jaz rastu.Tu više ne pomažu antibiotici. Potre-bna je odlučna kirurgija. Skupo je uče-nje na propuštenim šansama za demo-kraciju, skupa je cijena koju plaćajuneke nacije i države zbog odbijanja oli-garhija da čuju glas promjena. I da,državnik je poput dirigenta. Više linijastapa u jednu skladnu skladbu.

Nije li onda tajna predsjednika i pravni-ka Ive Josipovića upravo u toj glazbenojvezi, dirigentske naravi, ravnanja orke-strom koji treba postići što skladnijuizvedbu simfonije?

Politika u svom originalnom zna-čenju ima moć ujedinjavanja, stvara-nja zajedništva, oblikovanja zajednice.Jednaku moć ima i glazba. Ona vodi,ali i zavodi, ona je poput politike,iznimno korisna kao i opasna. Netreba zaboraviti da je glazba i glashumanosti, humanizma i humanitar-nosti, no, ona je oduvijek imala i veli-ku ulogu u odgoju novih generacija.

Ne znači li to onda da je ovdje riječ oVašem pokušaju, a sudit će Vam sadademos i kasnije historia, da politikutransformirate u umjetnost državništva,a sve zbog načelnog povezivanja Vašihznanja koja se ipak baziraju na Univer-zalnom zakonu, kako je to vjerovao Pla-ton i to i pretočio u svoj traktat o državi?

Kad ste se već Vi “umijećem drža-vništva” poigrali Sun Cu-ovim “Umi-jećem ratovanja” i ja ću odgovoritiparafrazom – znanjem i poznavanjemnačela, nered se može pretvoriti u red,opasnost u sigurnost, nesreću u sreću,svijet dovesti do mira i privesti zada-tke do ispunjenja. Moja pobjeda i ispu-njenje bilo bi da Hrvatska postaneuspješno društvo, društvu pravde iblagostanja. n

50 BEHAR 122

INTERVJU

Politika u svomoriginalnom značenju imamoć ujedinjavanja,stvaranja zajedništva,oblikovanja zajednice.Jednaku moć ima i glazba.Ona vodi, ali i zavodi, ona jepoput politike, iznimnokorisna kao i opasna. Netreba zaboraviti da jeglazba i glas humanosti,humanizma ihumanitarnosti, no, ona jeoduvijek imala i velikuulogu u odgoju novihgeneracija.

Dio uvriježenih predrasudajest da su pravnici“dosadni“ pa se ne mogubaviti nečim kreativnim itoliko“razbarušenim“ kao što je glazba. Upravo ta ravnoteža između slobode i discipline koju sam u ta dva područja stekao i usvojiodragocjena mi je za posaokojim se sada bavim.

Proslavljeni sarajevski gitarista ipjevač, Milić Vukašinović, početkomsedamdesetih godina prošlog stoljećaotišao je u London, da bi, kako je tadarekao u svom stilu, “izučavao rock nanjegovim izvorima.” Taj poduhvat jetrebalo da predstavlja njegovo hard-rock “hodočašće.” Međutim, proniknutiu izvore nekih ideja, bilo modnih i kul-turoloških, bilo religijskih, osjetljiva jestvar. Imamo se razloga zapitati u koli-koj su mjeri izvori rocka baš u Londo-nu, a koliko zapravo na sasvim drugommjestu?

Ovdje ćemo se stoga osvrnuti naneke od tih ‘izvora’ iz kojih i sam rock,prvenstveno kao zvuk pa onda i filozo-fija, vuče svoje najtanje korijene. To bi,naravno, bio blues.

Kolokvijalno se kaže da je to zapra-vo Rhythm’n’Blues, iz 1940-ih godina,iako ima istraživača zvuka koji tvrdeda je to bila samo jedna karika u evolu-ciji rocka, a da za otkriće pravih korije-na treba otići još dublje u prošlost, teusput geografski promijeniti i par kon-tinenata.

Dvojica takvih istraživača su Ame-rikanci, koji se bore protiv nekih dana-šnjih kulturološko-političkih i civiliza-cijskih predrasuda i to ne samo u ame-ričkim medijima. Pišući knjige, člankei javno nastupajući dokazuju da jeblues kao “predak” rock’n’roll-a u Ame-riku, a zatim i veći dio svijeta, stigao izAfrike i s Bliskog Istoka. Preciznije, to

tvrde i za jazz i za blues. Pritom se ne poznaju i različitih su

generacija, ali promoviraju manje-višeistu ideju. Prvi je novinar San FranciscoChronicle-a Jonathan Curiel, ujednoblizak prijatelj nedavno preminulogbivšeg klavijaturiste The Doorsa, RayaManzareka. Curiel je autor knjige

nesvakidašnje upadljivog naslova: “AlAmerica – Putovanje kroz arapske iislamske korijene Amerike”, koja je natragu brisanja predrasuda o pretežnoafričkom, perzijskom i arapskom naslje-đu u današnjoj Americi. Njegova knjiga(čiji je naslov gotovo punkerski “provo-kativan” za vrijeme u kojem živimo),gdje je priča o porijeklu bluesa i rockasamo dio šire tematike koju obrađuje, tenjegovi članci i javni nastupi na fakulte-tima, već su dali rezultate u ovih neko-liko godina od kada je knjiga u javnosti,pošto se dio tamošnje javnosti zaintere-sirao.

Drugi je Dr. Lloyd Miller, američkimulti-instrumentalist i etnomuziko-log. Kao aktivni muzičar već nekolikodesetljeća svira sa jazzerima i blueseri-ma od Irana do Afrike. Usput je, kao iCuriel, držao javna predavanja o pori-jeklu savremenih ritmova, kao i svira-čkih instrumenata, te njihovom prela-sku okeana i kontinenata na najneoče-kivanije načine.

“Blue People”Razgovarajući sa Jonathanom Cur -

i e lom iz San Francisco Chronicle-a nijepotrebno postavljati puno pitanja, jernerijetko sam unaprijed odgovori.

O putovanju bluesa preko oceanaCuriel nam je rekao: “Malo Amerikana-ca zna, ali i estradne publike u drugimkrajevima svijeta, da najmanje 20 pro-cenata nekadašnjih robova, koji su pre-

51BEHAR 122

ZVUKOMJER

Amir Telibećirović

Afro blues i sufijski jazz protiv predrasudaUnatoč informatičkoj revoluciji i postojanju cyber svijeta, izloženosti skoro pa neograničenom obiljupodataka o bilo čemu, i dalje se globalno robuje neznanju i raznim predrasudama. Slične pojave seodnose i na rock muziku te prateće modne trendove. Baveći se i virtualnim i stvarnim svijetom, dvojicaameričkih istraživača godinama rade na brisanju muzikološko-kulturoloških predrasuda izučavajućiporijeklo bluesa i jazza kao drevnog zvuka, ali i rocka u njihovim izvorima. Jedan od njih je o tomeobjavio i knjigu, te nam u razgovoru za Behar ponudio neke zanimljive i nesvakidašnje podatke.

vezeni u Ameriku, potiče iz ZapadneAfrike. To je značajan podatak zato štoje tamo u 17. i 18.-om stoljeću njegovanunikatan muzički stil i način pjevanja,koji je bio fuzija lokalnih plemenskihnasljeđa sa sufizmom. Tamošnji dervišisu razvili specifičan svirački stil za tajdio Afrike. Kada su ih robovlasnici lovi-li, ponajviše u tom vremenskom perio-du, i onda odvozili na brodovima u Ame-riku, robovi su prenijeli sa sobom te sti-love. To je tek djelimično natuknuto uslavnoj TV seriji s kraja 70-ih godinapod nazivom Korijeni, o legendarnomafričkom robu po imenu Kunta Kinte.”

Pošto mnogi ljudi muzičko naslije-đe Afrike stereotipno vezuju uglavnomza tam-tam bubnjeve, a ne baš i zadruge instrumente, Curiel nudi poja-šnjenje i za tu vrstu predrasuda. Kažeda je to imalo svoju evoluciju i svoj raz-voj u praktičnom smislu.

“Razvoj bluesa nije vezan samo zagitare, iako su one bitan dio cijelepriče. Robovlasnici su u spomenutovrijeme Afrikancima zabranjivali upo-trebu bubnjeva jer su se plašili među-sobne komunikacije robova kroz bub-njanje, ali nisu im branili žičaneinstrumente. Razne vrste žičanihinstrumenata su već postojale u Africi,samo žice nisu bile od metala. Kasnije,kada su se rađale naredne generacijeafričkih robova na američkom tlu, sebisu i ovdje pravili instrumente. Prekonjih, i preko čuvenog acapella pjevanja,ublažavali su svoj teški robovski životu slobodnim trenucima. To nije ostaloneprimjećeno i od strane nekih robov-lasnika, pa su se počeli zanimati za taj,uglavnom elegični stil sviranja i grle-nog pjevanja, ponekad srodan ezanu saminareta, donekle tipičan za kasnijiblues kakvog ga je svijet upoznao u 20-om stoljeću”, pojasnio nam je Curiel.

Kroz svoje prijateljstvo sa pokojnimRayom Manzarekom, drugim čovje-kom slavnih The Doorsa nakon JimaMorrissona, Curiel je postepeno otkri-vao uticaj istočnjačkih filozofija i poezi-je na američku rock scenu 60-ih godi-na. Inače, za takve pojave Jonathansmatra da se nisu eksperimentalnoubacivale u rock tek da bi ga učinile‘egzotičnim,’ mada je bilo i toga, negosu se one zapravo vraćale tamo gdje ipripadaju – u suvremene forme rock

filozofije i zvuka, od psihodeličnog dojoš nekih stilova. O zanimljivostima,koje mu je prenio preminuli klavijatu-rista Doorsa, Curiel je kazao: “Jednomprilikom mi je Ray Manzarek rekao dasu on i Jim Morrisson šezdesetih godi-na slušali arapsku muziku tražećinadahnuće za svoje pjesme, ponajvišeonu iz Libanona i onu sa Sjevera Afri-ke. Inače je među američkim grupamai pjevačima tada bilo dosta eksperi-mentisanja i koketiranja s arapskompoezijom, te ponekim muzičkim forma-ma. Također i s indijskom muzikom iumjetnošću. Sjetimo se onoga što jeradio slavni Ravi Shankar. Elvis Pre-sley se, na primjer, na turnejama nijeodvajao od svoje omiljene knjige – Pro-rokov vrt, antologijskog libanonskogknjiževnika Khalila Gibrana,”

Pošto ni američka kinematografijanije ostala imuna na takve eksperi-mente i uticaje, Jonathan kaže dapostoji specifična, slabo poznata, vezaizmeđu jednog hit filma iz 90-ih, koji jepostao kultni, i afro-azijskog nasljeđakoje je u Evropu i Ameriku stiglo prekoEgipta.

“Naš muzičar Richard Mansoor,koji je inače napola Libanac, skupa jesa Dickom Daleom u sastavu The Del-Tones uradio obradu proslavljeneinstrumentale pod nazivom Misirlou,koja potiče iz Egipta, i niko ne znaprecizno koliko je stara. Samo se znada je napravljena za trbušne plesačiceiz Kaira, i da je kao takva melodijakorištena u 19-om stoljeću. Odatle ikorijen naziva – Misir, što je arapska iturska riječ za Egipat. Inače, kao što jepoznato, Misirlou je svjetski proslavlje-na glavna muzička tema iz Tarantino-vog filma Pulp Fiction. Mansoor i Dalesu svoju obradu uradili 1963. godine, aza potrebe Tarantinovog filma naprav-ljena je obrada njihove verzije.”

Takozvani južnjački blues s delteMissisipija, kakvim ga većina muzi-čkog svijeta poznaje danas, premaCurielu je najviše dodira s izvornimzapadnoafričkim bluesom zadržalapreko glasova John lee Hookera i pje-vačice Billy Holiday.

Preklapanje drevnog bluesa s Bal-kanom mnogi danas vide u zvuku saza,u makedonskoj narodnoj glazbi i bosan-skim sevdalinkama, te u acapella nači-nu pjevanja dalmatinskih klapa, uromskim ritmovima, ili čak donekle unarodnim seoskim guslama. Curielkaže da zna za miks različitih civiliza-cijskih stilova iz prošlosti, na relativnomalom geografskom prostoru bivšeJugoslavije, ali da ne poznaje zvučneniti folklornih stilova pojedinačno.

“U bivšoj Jugoslaviji sam bio samojednom. Išao sam na Jadransko more,mislim 1991. godine. Samo sam bio uSplitu i Dubrovniku. Išao sam tadakao turista, nisam ništa novinarskiniti istraživački radio”, pojasnio nam jerazloge slabijeg poznavanja muzike saovih prostora.

Za blues postoji više teorija o pori-jeklu nastanka imena. Jedna od njihse izravno naslanja na rezultate istra-živanja Jonathana Curiela. Naime,

52 BEHAR 122

ZVUKOMJER

Za riječ jazz dr. Miller kaže daje arapskog korijena, i da uslobodnom prijevodu znači –“skraćivanje”. Zavisno odkonteksta, i specifičnostiarapske gramatike, riječ semože koristiti za zvučnoubrzavanje nečega. To jesaznao tokom svogvišegodišnjeg rada sarazličitim jazz orkestrima uIranu još 70-ih godina. Tomprilikom je otkrio i perzijskoporijeklo nekih muzičkihstilova koji se prakticiraju čak iu klasičnoj renesansnoj muzicipo Evropi.

danas možda najistaknutiji sastav kojise bavi baš afričkim i saharskim blue-som jeste bend naziva Tinariwen, izMalija. Oni pripadaju narodu Tuarega,koji je u prošlosti bio poznat po svojojpustinjskoj nošnji koja je bila izrazitoplava, čak toliko jarko da su ih koloni-zatori ponekad zvali indigo ljudi. Uskladu s tim, nekad su bili nazivaniplavim ljudima, što će reći blue, naengleskom. Pošto su oni među prvimanjegovali takav zvuk, a bilo ih je imeđu robovima u vrijeme robovlasni-štva, navodno je takav zvuk i ritamdobio naziv po njima, ali kao engleskamnožina od blue, dakle – blues, ilitimuzika od “plavih.” Naravno, ovakvoobjašnjenje nije nikad izašlo iz okvirateorije, pa ga treba uzeti sa dozomrezerve.

“O Suzana” se vraća u AfrikuDr. Lloyd Miller je nešto stariji od

Curiela, a za razliku od Curiela i muzi-čar, pa je i sam dao doprinos nastankui daljnjem prenošenju konkretnih zvu-kova i ritmova o kojima govorimo. Kaoi naš prethodni sugovornik, i on je obi-šao Afriku. Pritom, Dr. Miller se malkoviše bavio jazzom, u raznim formama,nego klasičnim bluesom. Na svom jav-nom predavanju prije nekoliko godina,sa grupom drugih etnomuzikologa,Lloyd Miller je u Salt Lake Cityju, ujednoj kino sali, na sceni predstavioseriju sviračkih instrumenata donije-tih iz Centralne i Zapadne Afrike.Pored ostalog, predstavio je priličnostari primjerak onoga što je na Balka-nu poznato kao gusle, ali u ovom sluča-ju se radi o prastarom instrumentukoji se i danas koristi u Etiopiji, Sene-galu i Maliju. Zvuk tog instrumenta seodlično uklopio u pratnju klavirom, štoje Dr. Miller praktično pokazao na binispomenute sale. Taj instrument je pri-kazan kao predak popularne countryvioline na američkom jugu. Pored toga,jedan od najpoznatijih žičanih instru-menata s delte Mississipija, kojeg surado koristili kauboji u folku i country-ju, jeste bendžo.

Shvativši da samo ime tog instru-menta ne zvuči baš anglosaksonski,Miller se potrudio nabaviti afričkiinstrument koji neodoljivo podsjeća nabendžo, i donijeti ga na ovu javnu pre-

zentaciju. Predstavljajući ga, Miller jerekao: “Ovaj instrument se može naćiširom afričkog sjevera i tamošnje sta-novništvo ga, prema svom lokalnomdijalektu, različito naziva. Najčešćinaziv ‘bunčungo,’ odnosno u skraćenojverziji ‘ bango’ a ponegdje ‘bandžo.’

Nakon toga je, na oduševljenje pri-sutnih, tim instrumentom odsviraopopularnu američku kaubojsku melo-diju “O Suzana”. Zvuk je zaista bioidentičan kao na bilo kojem današnjembendžu, fabrički proizvedenom. Na toje Miller dodao: “Ako vam ovo ne zvučikao naš bendžo, onda ne znam šta takomože zvučati.”

Usput je predstavio i tipične sjever-noafričke bubnjeve koji na sebi imaju

učvršćene tanke konopce, čime seduplira i pojačava njihov zvuk. Za njihMiller kaže sljedeće: “U Ameriku suovi bubnjevi stigli preko New Orlean-sa, gdje se inače u prošlosti doselilodosta Afrikanaca. Ta vrsta bubnjeva sei danas koristi u paradnim i vojnimorkestrima.”

Za riječ jazz dr. Miller kaže da jearapskog korijena, i da u slobodnomprijevodu znači – “skraćivanje”. Zavi-sno od konteksta, i specifičnosti arap-ske gramatike, riječ se može koristitiza zvučno ubrzavanje nečega. To jesaznao tokom svog višegodišnjeg radasa različitim jazz orkestrima u Iranujoš 70-ih godina. Tom prilikom je otkrioi perzijsko porijeklo nekih muzičkihstilova koji se prakticiraju čak i u kla-sičnoj renesansnoj muzici po Evropi.

Prepoznavanje“čistoga bluesa” u sevdahuPošto se gotovo neizbježno dotičemo

i domaćih prostora u priči o nastanku irazvoju bluesa, možemo završiti sa jed-nom upečatljivom epizodom iz bližeprošlosti.

Naime, jedan od vodećih stručnja-ka u BiH za engleski jezik i književ-nost, fakultetski profesor na sarajev-skom odsjeku Anglistike, ZvonkoRadeljković, imao je običaj studentimana časovima prepričati događaje izperioda svog druženja sa stranim kole-gama, čak i ako to možda ne bi imalodirektnu vezu sa temom predavanja.

Tako je jednom prilikom govoriokako je u Sarajevu ugostio kolege izKanade i Amerike, negdje 80-ih godinaprethodnog stoljeća. Goste je odveo unekadašnji Kolobara-Han, otvorenuscenu, zbog nastupa bračnog para –čuvenog sviračko pjevačkog duetaBehka i Ljuca. Gostima je Radeljkovićpojasnio tradicionalni značaj instru-menata kao što su šargija i saz te samstil sviranja. Usput im je prevodio sta-rogradske pjesme Behke i Ljuce, arhai-čne balade, posebno Behkinu izvedbusage o pojedinačno opisanim tragiko-mičnim sudbinama 13 izgubljenihmuževa jedne te iste žene.

Prema Radeljkovićevim riječima,jedan od američkih gostiju tada mu jerekao: “Kolega, pa to što mi pričate, toje čisti blues!” n

53BEHAR 122

ZVUKOMJER

Curiel nam je rekao: “MaloAmerikanaca zna, ali i estradnepublike u drugim krajevimasvijeta, da najmanje 20procenata nekadašnjihrobova, koji su prevezeni uAmeriku, potiče iz ZapadneAfrike. To je značajan podatakzato što je tamo u 17. i 18.-omstoljeću njegovan unikatanmuzički stil i način pjevanja,koji je bio fuzija lokalnihplemenskih nasljeđa sasufizmom. Tamošnji derviši surazvili specifičan svirački stil zataj dio Afrike. Kada su ihrobovlasnici lovili, ponajviše utom vremenskom periodu, ionda odvozili na brodovima uAmeriku, robovi su prenijeli sasobom te stilove.

UvodKonvencija o nematerijalnom naslijeđu

jedna je od međunarodnih dokumenata kojispadaju u red pravne legislative koja je nasta-la pod okriljem UNESCO-a. Nesamjerljivo veli-ki dio svjetske baštine predstavlja upravonematerijalno kulturno naslijeđe čija se pra-vna zaštita, u vidu konvencije kao pravnogakta na međunarodnom nivou, javlja ipakkasno u odnosu na slične konvencije i drugepravne akte.1 Ta činjenica ne umanjuje vrijed-nost ovog dokumenta, naprotiv on ima smi-

sao i funkciju podizanja svijesti o značaju i vri-jednosti ovog segmenta kulturnog naslijeđasvijeta pogotovo ako imamo u vidu neraskidi-vu vezu i duboku povezanost materijalnog inematerijalnog kulturnog naslijeđa. Stoga jevažno naglasiti da je nematerijalna kulturnabaština zapravo kohezioni faktor svih oblikakulturnog naslijeđa, a budući da nema goto-vo niti jedan segment materijalnog kulturnognaslijeđa da nije u vezi sa nematerijalnim –ona ga zapravo omogućava.

Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, u

ovom trenutku možemo konstatirati da seodnos prema ovom segmentu kulturnogblaga značajno promijenio s tim da su postra-tne okolnosti , usljed ratnih trauma, imalesvoje reperkusije na cjelokupno kulturnonaslijeđe u odnosu na susjedne zemlje. Svijesto vrijednosti i značaju segmenta nematerijal-

54 BEHAR 122

ZAŠTITA KULTURNOG NASLIJEĐA

Pristup zaštiti nematerijalnog kulturnog naslijeđa –princip autentičnosti kao polazište i temelj očuvanja tradicionalnih umjetnosti

Piše: Amra Hadžihasanović

Nematerijalno kulturno naslijeđe koje je u neraskidivoj i uzajamnoj vezi sa materijalnim i prirodnim naslijeđem, kaosegmentom cjelokupnog kulturnog naslijeđa, specifičan je oblik kulturnih dobara koji je najneposrednije vezan zaljudske resurse. Očuvanje i zaštita ovih dobara, kao imperativ i osnova djelatnosti zaštite, zahtijeva stoga i specifičanpristup. Polazeći od principa autentičnosti kao osnovnog parametra koji određuje vjerodostojnost svakog kulturnogdobra, problem njegovog rekognosciranja i definiranja, jedan je od najznačajnijih segmenata očuvanja i zaštitenematerijalne kulturne baštine kako u savremenom svijetu tako i u aktuelnom trenutku u Bosni i Hercegovini. Uradu je razvijen diskurs u kojem se razmatra fenomen tzv. ’modernizacije tradicionalnih umjetničkih formi’ kao vidadestrukcije njihove autentičnosti. Moderan pristup u segmentu interpretacije tradicionalnih umjetnosti predstavlja,prema našem mišljenju, određeni vid destrukcije nematerijalnog kulturnog naslijeđa koji se realizira na način da sepreživjeli tradicionalni umjetnički oblici nastoje ‘očuvati’ nekim novim, nekonvencionalnim metodama. Budući daove metode prouzrokuju promjenu paradigmi autentičnih tradicionalnih umjetnosti i praksi, odnosno, promjenufundamenata preživjelih tradicija, otvara se pitanje vjerodostojnosti ovih metoda.

1 2013. godine Bosna i Hercegovina je obilježiladeset godina od ratifikacije ove Konvencije. Timpovodom je organiziran okrugli sto u sklopumanifestacije ‘Dani evropskog naslijeđa’ koji seodržavaju svake godine u FBiH.

ne baštine u postratnoj Bosni i Hercegoviniznačajno je porasla posebno kada je riječ opreživjelim tradicionalnim umjetnostima kojeimaju faktor identifikacije za određene etni-čke i nacionalne skupine. Ovo je dovelo dopojave različitih pozitivnih ali i negativnihposljedica za ova kulturna dobra.

Uzroci i posljedice destrukcijekulturnog naslijeđa u svijetuGeneralno uzevši, stanje kulturne baštine

svijeta stoji u međuprostoru dva paralelnaprocesa koja se istovremeno odvijaju u vidunacionalne homogenizacije, s jedne strane, teglobalizacije s druge strane. Međunarodnastručna i naučna javnost prepoznala je oveprocese kao realnu opasnost za cjelokupnukulturnu baštinu svijeta što je dovelo domobilizacije i konstituiranja institucija zazaštitu naslijeđa kako na nacionalnom tako ina internacionalnom nivou.2

Fenomen nacionalne homogenizacijepredstavlja pojavu staru koliko i ljudsko dru-štvo i svoju genezu vuče daleko dublje odnacističke ideologije Njemačke s početkadvadesetog stoljeća. Stoga je ovaj događajbio samo jedan od uzroka mobiliziranja nau-čne i stručne javnosti na međunarodnomnivou u cilju zaštite i očuvanje svjetske kultur-ne baštine.

Realna opasnost da veće kulture derogi-raju ili potpuno unište manje kulture i tradici-je dovela je do konstituisanja UNESCO-a kaomeđunarodne krovne institucije za zaštitusvjetske baštine. Mobilizacija svjetske zajedni-ce u cilju očuvanja cjelokupne svjetske bašti-ne imala je kao polazište definiciju svoje dje-latnosti koja glasi: “Kulturno naslijeđe svih jekulturno naslijeđe svakoga.“ Ova definicijakoja je zapravo svojevrsna parola UNESCO-apredstavlja kratki siže djelatnosti zaštite kul-turnoga naslijeđa svijeta u cilju promoviranjavrijednosti kulturne baštine svih, bez obzirakoje i kolike su to zajednice. Dakle, ova parola

hoće svaku kulturnu vrijednost označiti kaoizuzetnu i na taj način obezbijediti uslove ukojima će kulturne vrijednosti drugoga imatistatus kulturnoga dobra koje treba prihvatiti ipoštivati kao takvo. S druge strane, hoće se naovaj način promovirati kulturna raznolikostsvijeta kao najveća vrijednost upravo zato štobaš ovoj raznolikosti prijeti opasnost.

Iako je, hronološki gledano, mobilizacijameđunarodne zajednice inicirana naciona-lnom homogenizacijom kao realnom opa-snošću za zaštitu manjih ali isto tako vrijed-nih kultura, tek u novije vrijeme se javljapotreba da se odgovori na pogubne posljedi-ce koje za sobom nosi proces globalizacijekao novije pojave koja je također prepoznatakao ništa manje ozbiljna opasnost za unište-nje svjetske baštine. Iako ova pojava ima,također, i svoje pozitivne strane koje ne trebaizgubiti iz vida u cjelokupnom sagledavanjunjenih posljedica, nesumnjivo je da su, barkada je u pitanju sfera kulture, posljedice nje-nog negativnog djelovanja nesamjerljive uovom trenutku.

Globalizacija, kao posljedica društvenihtransformacija, uglavnom se posmatra kaosociološki fenomen koji je dobrim dijelomobrađen unutar ove naučne discipline. Unu-tar djelatnosti zaštite kulturnog naslijeđa,međutim, ovi procesi su tek u novije vrijemeprepoznati kao ozbiljna i realna opasnost kul-turnim razlikama koje su kao takve neporeci-ve i neprocjenjive. Iako je svjetska kulturnazajednica, kroz međunarodne institucije zašti-te kulturnog naslijeđa, artikulirala svoje aktiv-nosti u smislu prepoznavanja globalizacijekao faktora destrukcije kulturnog naslijeđasvijeta, čini se da samjeravanje ove pojave ucjelini nije dovedeno do kraja. Na protiv ,fenomen globalizacije tek treba da se ozbiljni-je sagleda unutar djelatnosti zaštite kulturnognaslijeđa i pronađu adekvatni odgovori opa-snosti kulturnoj raznolikosti koju ova pojavaponajprije predstavlja.3

Modernizacija tradicionalnihumjetničkih formi ili promjenakulturno-umjetničkih paradigmiZa temu kojom se želimo baviti u radu

važno je naznačiti da se fenomen globalizacijene može posmatrati izdvojeno od procesamodernizacije koji je nastao sa prosvjetitelj-stvom devetnaestog stoljeća, a konačno je for-miran sa industrijalizacijom koja je dovela dodruštvenih transformacija koje su značile kona-čan raskid sa tradicionalnim društvima i civili-zacijama. Suštinski, globalizaciju ne možemoodvojiti od modernizacije koja joj prethodi izapravo se radi o jednom procesu u različitimfazama razvitka. Ako je modernizacija posljedi-ca industrijalizacije, globalizacija je samo nasta-vak ovog procesa u mjeri u kojoj je tehnološkirazvoj i ekspanzija novih tehnologija samonastavak nove faze tehnološkog razvojamodernog društva. Iako ima obrise i karakteri-stike zasebne pojave, suštinski ona predstavljasamo dio modernizacije zapadnoevropskihdruštava s početka dvadesetog stoljeća.

Ovo je važno naglasiti prevashodno kadaje riječ o kulturnoj raznolikosti kao temelju inajvećoj vrijednosti na čijem očuvanju se,zapravo, zasniva djelatnost zaštite kulturnognaslijeđa. Iako je riječ o veoma kompleksnimpojavama, čija ozbiljnija elaboracija ne možebiti u opsegu ovakvog rada, nužno je naglasi-ti temeljnu razliku koja postoji između tradi-cionalne i moderne kulture u svojim osno-vnim karakteristikama.

Iako djelatnost zaštite kulturnog naslijeđaobuhvata širok dijapazon neizmjerivo mnogorazličitih kulturnih dobara, čija se osnovnapodjela sastoji u diferencijaciji na dobra mate-rijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa,podjela na moderne i tradicionalne kulturno-umjetničke forme predstavlja, prema našemmišljenju, također značajnu diferencijacijukoja nije dovoljno naglašena. Šta više, čini seda su ove diferencijacije veoma često i potpu-no neopravdano zanemarene.

55BEHAR 122

ZAŠTITA KULTURNOG NASLIJEĐA

2 Hronološki gledano, ovi procesi su se intenzivirali nakon II svjetskog rata, pre-vashodno zbog ogromne devastacije graditeljskog naslijeđa te pojavenacionalne homogenizacije u vidu nacističke ideologije Trećeg rajha kojisvoje korijene vodi od Hegelove filozofije iskazane u pojmu ‘apsolutnognaroda’. Iako je ova ideologija doživjela svoj krah nakon završetka II. svjet-skog rata, fenomen nacionalne homogenizacije nije nikada prestao dapostoji. Naprotiv, on i dalje živi i čini se samo mijenja oblike i načine na kojise ispoljava kao što je primjerice fenomen ‘terorizma’ u novije vrijeme. Ovapojava ishodi iz ideje“ totalnog uništenja Drugoga iz kulturno-civilizacijskihrazloga“. Bosna i Hercegovina, na žalost, predstavlja zoran primjer upravoovakvih negativnih procesa koji su doveli to takvih tragičnih događaja kaošto je genocid i urbicid, odnosno kulturocid kao smišljen, organiziran i spro-veden projekat “uništenja Drugog“. Žarko Pajić, Događaji i praznina (ogledi okraju povijesti), Izdanje Antibarbarus d.o.o., Zagreb, 2007., srt. 8. ,9.,11.

3 Fenomen globalizacije koji postoji tek nešto više od dvadeset godina nije

tek samo konsekvenca ekspanzije i snažnog razvoja novih tehnologija. Isho-dište ove pojave možemo također naći u modernoj zapadnoevropskoj filo-zofiji kao što je primjerice Kantove ideje kozmopolitizma i pacifizma kojapredstavlja suprotnost ideji nacizma izvedenog na Hegelovoj teoriji ‘apso-lutnog naroda’. Iako globalizacija predstavlja zaseban fenomen sa kojim sesavremeni svijet tek nedavno susreo nije teško naći vezu između pojmovaglobalizacije, kozmopolitizma i pacifizma. Zapravo, možemo slobodno rećida su ove pojave u kulturnom prostoru moderne Evrope predstavljale pret-hodnicu pojavi globalizacije i svojevrsnu idejnu podlogu na kojoj se ovatako snažno i brzo razvijala. Ovim ne želimo ove pojave vrednovati nitiodbacivati kao a priori negativne već ih napominjemo zbog razloga slože-nosti samog fenomena globalizacije i potrebe ozbiljnijeg sagledavanjauzroka i procesa koji su doveli do situacije u kojoj smo sada. “. Žarko Pajić,Događaji i praznina (ogledi o kraju povijesti), Izdanje Antibarbarus d.o.o.,Zagreb, 2007., str. 21.

Tradicionalne kulture uvijek su proistekleiz teocentričnih kultura i civilizacija i suštinskipredstavljaju njihove različite izraze ili manife-stacije. Moderna kultura i civilizacija, među-tim, proistekla je iz antropocentrične kultureindustrijskog doba u Evropi. Korijeni moder-nizacije sežu do humanizma i renesanse kaopresudnih pojava koje su imale značaj pre-kretnice i raskida sa srednjovjekovnom tradi-cionalnom kršćanskom, dakle teocentričnomkulturom i civilizacijom. Iako je ‘rodno mjesto’modernizacije Evropa, ona se proširila i zahva-tila čitavu planetu uključujući i globalizacijukao njenu posljednju fazu. Tako su se vreme-nom gotovo sva tradicionalna društva i zajed-nice na ovaj ili onaj način suočili sa moderni-zacijom kao realnom opasnošću za njihovokulturno naslijeđe. Štaviše, značajno je nagla-siti da je djelatnost zaštite kulturnog naslijeđanastala i razvijala se upravo sa pojavom i raz-vojem industrijalizacije.4

Ove društvene transformacije imale sudalekosežne posljedice upravo u sferi kulturegdje se i desio ‘sudar’ tradicionalnih i moder-nih kultura. Stoga je prepoznavanje suštinskihrazlika tradicionalnih i modernih kulturnihparadigmi nužno kada je u pitanju pristupzaštiti i očuvanju kulturnog naslijeđa. Diferen-cijacije o kojima je riječ nisu površne većtemeljne razlike koje počivaju na potpunorazličitim paradigmama. Ove paradigmeimaju različita polazišta, odnosno, radi se dvapotpuno različita i možemo reći čak suprotnakoncepta.

Koncept tradicionalne kulturne paradig-me temelji se na kolektivitetu i njena osnovnakarakteristika je prenošenje sa generacije nageneraciju različitih kulturno-umjetničkihoblika nastalih kao produkt kolektiva, dok jemoderna kulturna paradigma nastala na indi-vidualitetu kao njegovoj osnovnoj karakteri-stici i najvećoj vrijednosti.

S druge strane, značajno je naglasiti da sumoderne kulturno-umjetničke forme potpu-no neovisne o nacionalnim etničkim ili terito-rijalnim razlikama i njih karakterizira interna-cionalnost stilova. Primjerice, moderna arhi-tektura, likovna umjetnost ili muzika imajuosnovne karakteristike koje su istovjetne ubilo kojoj državi svijeta i bez obzira o kojemstilu je riječ, dok su tradicionalni stilovi izravnovezani i neodvojivi od određenih teritorija,

nacija ili etničkih grupa iz kojih su nastali, i zarazliku od modernih ovi stilovi se bitno razli-kuju jedni od drugih.

Ovo je veoma značajno naglasiti kada je upitanju pristup zaštiti kulturnog naslijeđa sobzirom da moderan pristup zaštiti tradicio-nalnih kulturno-umjetničkih dobara nijemoguć budući da na ovaj način dolazi do pro-mjene paradigmi na kojima ove vrijednostipočivaju. Veliki dio problema sa kojima se suo-čavaju djelatnici na polju zaštite kulturnognaslijeđa leži upravo u nesporazumu koji proi-stiče iz nerazumijevanja ovih diferencijacija.Ono što je najveća vrijednost tradicionalnihumjetničkih oblika temelji se na zakonitostimai pravilima koja nisu ovisna o individualitetimaveć ih nadilazi, dok se vrijednost modernih

umjetničkih formi temelji upravo na autorstvukoje predstavlja svojevrsnu instituciju indivi-dualiteta kao osnovnog parametra koji odre-đuje vrijednost modernog umjetničkog djela.

Pristup očuvanju i zaštiti tradicionalnihumjetničkih formi, na način da im se pristupaindividualistički i samovoljno, neminovnodovodi do promjene paradigmi na kojimapočivaju ove umjetničke forme. Na ovaj načinse gubi autentičnost ovih kulturnih dobarašto de facto znači njihovu destrukciju.

Unutar djelatnosti zaštite kulturnog nasli-jeđa dolazi do različitih problema i nedoumi-ca, kako u praksi tako i u teoriji, upravo iz raz-loga neprepoznavanja fundamentalnih razli-ka ovih kulturnih paradigmi. Ova anomalijauzrokuje različite vrste destrukcije, kakomaterijalnog tako i nematerijalnog kulturnog

naslijeđa, naročito kada su u pitanju preživje-le tradicionalne umjetničke forme.

Svaka živa tradicija podrazumijeva konti-nuitet, dakle razvoj i produkciju te iste tradici-je kao prirodan proces koji uključuje i određe-ne promjene kao neminovnost. Ove promje-ne su uvijek imale karakter evolucije, što značida se radi o procesima koji su se odvijali priro-dno ne mijenjajući prirodu tradicija. Zapravosvaka promjena je podlijegala pravilima iprincipima predmetnih tradicija što je sprje-čavalo da one mijenjaju fundamente na koji-ma su temeljene.

Sa pojavom modernizacije dešava se upra-vo suprotno, moderan pristup tradicionalnimformama neminovno mijenja njihove temeljnekarakteristike što prouzrokuje njihovu destruk-ciju. S druge strane, primjena novih tehnologi-ja, kao vanjski vid modernizacije, također jefaktor koji je destruktivan za tradicionalneforme i izraze. Na primjer, primjena novih teh-nologija u izradi tradicionalnih zanatskih proiz-voda ili primjena novih instrumenata u tradi-cionalnim muzičkim izvedbama, neminovnomijenja njihove tradicionalne forme i izvedbe iu toliko one gubi na svojoj autentičnosti.5

Dakle, kada govorimo o modernizaciji kaopojavi koja je zahvatila i područje zaštite kul-turnog naslijeđa onda prevashodno mislimona pristup zaštiti i očuvanju tradicionalnihformi različitih vrsta kulturnog izraza koji nijetradicionalan već moderan. Budući da, kaotakav, predstavlja promjenu njihovih kulturnihparadigmi, otvara se pitanje vjerodostojnostiovakvog pristupa koji predstavlja određeni viddestrukcije kulturnog naslijeđa u mjeri u kojojova dobra gube na svojoj autentičnosti.

Princip autentičnosti kaopolazište i temelj očuvanjatradicionalnih umjetnostiOsnovni parametar koji određuje vrijed-

nost kulturnih dobara predstavlja principautentičnosti koji je temeljni princip na komese zasniva djelatnosti zaštite kulturnog naslije-đa.6 Sama definicija pojma, između ostalog,ukazuje da je nešto autentično ukoliko potičeod onoga čemu se pripisuje. Ovo praktičnoznači da ukoliko neko kulturno dobro potiče iliproizilazi iz nečega što mu se ne pripisujetakvo dobro nije istinito niti vjerodostojno,odnosno, ne može biti autentično. Istovreme-

56 BEHAR 122

ZAŠTITA KULTURNOG NASLIJEĐA

Prema našem mišljenju važno jenaglasiti da modernizacijatradicionalnih kulturno-umjetničkih formi ne spada uprirodne procese promjena iinterkulturnih prožimanja kojiimaju karakter evolucijekulturnog naslijeđa. Ovdje seradi o promjenama koje sudestruktivne a pokazalo se ipogubne za očuvanje ipreživljavanje određenihtradicija.

4 Brojni su primjeri u Evropi i na Zapadu da su osnivači muzeja i fondacija, kaoi drugih institucija za zaštitu kulturnog naslijeđa, bili upravo industrijalci kojisu bili svjesni da je masovna produkcija industrijske robe uzrokovala nestanaktradicionalnih zanata i umjetnosti.

5 Ovdje ne mislimo na primjenu novih tehnologija kao vanjski vid zaštite tradi-

cionalnih formi i izraza kao što su fotografija, video ili filmska produkcija kaovid očuvanja i prezentacije ovih vrijednosti. Na protiv, ovaj vid zaštite i očuva-nja kulturnih dobara gotovo je nezamjenjiv u savremenom svijetu i od nepro-cjenjive vrijednosti, naročito za one vidove tradicionalnih formi koje su većizumrle ili su na putu da nestanu.

57BEHAR 122

ZAŠTITA KULTURNOG NASLIJEĐA

no to znači gubitak njegove vrijednosti s obzi-rom da se vrijednost jednog kulturnog dobraupravo mjeri prema njegovoj autentičnosti.Stoga je problem rekognosciranja i definiranjaautentičnosti određenog kulturnog dobrajedan od najznačajnijih segmenata očuvanja izaštite kulturne baštine u savremenom svijetu.

Iako je međunarodna zajednica prepozna-la značaj autentičnosti koji je presudan za vri-jednost jednog kulturnog dobra i predstavljatemelj očuvanja kulturne raznolikosti svijeta,čini se da fenomen modernizacije nije udovoljnoj mjeri prepoznat kao opasnost kojaprijeti posebice preživjelim tradicionalnim for-mama i izrazima. Ako se, dakle, vrijednostodređenog kulturnog dobra mjeri prema nje-govoj autentičnosti, onda je ono utoliko vrjed-nije ukoliko je bliže svome izvornom obliku.Odnosno, vrijednost kulturnog dobra umanje-na je za onoliko koliko je ovo dobro izgubilood svoje autentičnosti. Primjerice, živuće tradi-cije koje su pretrpjele različite transformacijesa industrijalizacijom i razvojem novih tehno-logija izgubile na svojoj autentičnost u mjeri ukojoj su te tehnologije izmijenile njih.

Polazeći od toga da su promjene sastavnidio svakog živog procesa, niti jedna tradicijanije imuna od različitih uticaja te u tom smislunije moguće govoriti o apsolutnoj autentič-nosti, odnosno ne postoji niti jedna tradicijakoja je potpuno izolovana od drugih.

Prema našem mišljenju važno je naglasitida modernizacija tradicionalnih kulturno-umjetničkih formi ne spada u prirodne proce-se promjena i interkulturnih prožimanja kojiimaju karakter evolucije kulturnog naslijeđa.Ovdje se radi o promjenama koje su destruk-tivne a pokazalo se i pogubne za očuvanje ipreživljavanje određenih tradicija. Ukoliko su,primjerice, određeni zanati preživjeli primje-nom novih tehnologija kako bi mogli opstatizbog konkurentnosti industrijskih proizvoda,ovi proizvodi su neminovno izgubili na svojojvrijednosti upravo sa stepenom gubitka njiho-ve autentičnosti. Dakle, ne radi se o prirodnomprocesu promjena koje prate nastanak i razvojsvakog oblika kulturnog naslijeđa već je riječ opojavi koja predstavlja jedan određeni vid des-

trukcije ovih dobara s obzirom da te promjenesuštinski mijenjaju karakter ovih dobara.

Utvrđivanje autentičnosti je osnovni prin-cip i polazište za definiranje kulturnih dobarakao takvih na temelju kojeg se jedino moguutvrditi karakteristike koje ga definišu i odre-đuju kao kulturni specifikum, koji je istovre-meno kvalifikacioni faktor za utvrđivanje vri-jednosti kulturnog naslijeđa u cjelini. Postu-pak utvrđivanja autentičnosti sastoji se odrekognosciranje svih aspekata autentičnosti ipredstavlja složene procese koji su sastavnidio prakse djelatnosti zaštite kulturnog nasli-jeđa. Ovi procesi se temelje na izvorima infor-macija o kulturnom naslijeđu i mogu biti raz-novrsni. Utvrđivanje njihove istinitosti i vjero-dostojnosti predstavlja dio procesa traganjaza kulturnim identitetom. Znanje o određe-nom kulturnom dobru, odnosno, razumijeva-nje njegovog kulturnog specifikuma pred-stavlja same temelje kulturnog identitetaodređene nacije, etnosa ili kulturne zajednicekoja baštini ova dobra. Ova znanja zavise odizvora informacija o dobrima kulturnog nasli-jeđa i predstavljaju bazu podataka na temeljukoje se ova dobra rekognosciraju, vrednuju iproučavaju. Na temelju ovih informacija,svako se kulturno dobro može procjenjivati iupoređivati u odnosu na original kako bi semogle utvrditi promjene koje nastaju u pro-cesu njegovoga trajanja i razvoja. Ove pro-mjene predstavljaju kasnije karakteristike kul-turnog dobra koje također ulaze u cjelinubaze podataka o ovim dobrima koja nikadanije konačna i koja je otvorena za nove infor-macije i istraživanja. Valorizacija, istraživanje inaučna obrada ovih podataka omogućavajurazumijevanje dobara kulturnog naslijeđa,njihovog značenja i značaja za određenu kul-turnu zajednicu. Autentičnost je zapravo veri-fikacija istinitosti i vjerodostojnosti podatakao ovim dobrima i sastavni je i nezaobilazandio procesa zaštite kulturnog naslijeđa. Prematome, razumjevanje autentičnosti i njegovorekognosciranje igra ključnu ulogu u djelat-nosti zaštite kulturnog naslijeđa, budući da jeautentičnost indikator kulturnog specifikumasvakog kulturnog dobra kao takvog. Obzirom

da je presudan faktor koji određuje raznoliko-sti kultura i kulturnog naslijeđa, autentičnostje istovremeno i osnovni parametar vrijedno-vanja kulturnih dobara kao takvih.

Raznolikost kulturnih dobara kao najvećevrijednosti, na čijem očuvanju se temelji dje-latnost zaštite kulturnog naslijeđa, od nepro-cjenjivog je značaja u savremenom svijetu. Nji-hova vrijednost utoliko ima veći značaj ukolikoje više ugrožena procesima modernizacije iglobalizacije na koje smo željeli naročito uka-zati s obzirom da su ovi procesi na posebannačin destruktivni po kulturnu raznolikost iraznolikost naslijeđa u savremenom svijetu.7

Zaštita i očuvanje nematerijalne kulturne baštine i problem interpretacijeOvi problemi na poseban način djeluju

destruktivno na nematerijalno kulturno nasli-jeđe upravo zbog njegove specifičnosti kojase ogleda u najneposrednijem odnosu i vezisa ljudskim resursima.

Očuvanje i zaštita ovog vida kulturne bašti-ne temelji se na tradicionalnim načinima pre-nošenja znanja i vještina kroz djelovanje ljud-skih zajednica, grupa i pojedinaca prije svegakada su u pitanju žive tradicije koje su se saču-vale do danas. Tradicionalni način prenošenjaovih znanja i vještina nema alternativu i stogaigra ključnu ulogu u njihovom očuvanju i zašti-ti. Budući da je određena tradicija prevasho-dno vrijednost unutar određene grupe ilizajednice, ove vrijednosti se prepoznaju i defi-nišu kao dio identiteta tih zajednica kako nalokalnom tako i na nacionalnom i državnomnivou. Zajednice i grupe koje se ide ntificiraju saodređenim kulturnim dob rom predstavljajubazu ili osnovnu ćeliju kako čuvanja i zaštiteovih vrijednosti tako i obezbjeđivanje kontinui-teta preživjele tradicije u budućnosti.

Ovaj oblik zaštite kulturnih dobara može-mo definirati kao vid unutarnje zaštite i obez-bjeđivanja kontinuiteta tradicije izravno veza-nu za određenu grupu koja baštini ova dobrai koja se sa njima identificira. S druge strane,ovaj vid zaštite se temelji na grupama i poje-dincima koji su nosioci i prenosioci tradiciona-

6 Definicija pojma autentičnost glasi: prav, istinit, izvoran, vjerodostojan, kojipotiče od onoga kome se pripisuje. Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakla-dni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2004., str.123.

7 Međunarodne organizacije za zaštitu kulturnog naslijeđa prepoznale su ovajprincip kao osnovni kvalifikacioni faktor vrednovanja kulturnog naslijeđa sobzirom da je za procjenu kulturnog dobra autentičnost presudan faktor. Dabi neko kulturno dobro moglo biti nominirano na Listu svjetskog naslijeđaUNESCO-a, potrebno je provesti test o autentičnosti kao obavezan dio aktiv-nosti koje provodi Komitet svjetskog naslijeđa. Ovaj test predstavlja obave-znu proceduru provjere vjerodostojnosti ovih dobara kako bi se utvrdila isti-nitost podataka i izvora podataka o određenom kulturnom dobru iz različitih

aspekata. Imajući u vidu činjenicu da autentičnost predstavlja temelj i polazi-šte za vrednovanje kulturnog naslijeđa, pod pokroviteljstvom ovih međuna-rodnih institucija (UNESCO, ICCROM i ICOMO ), održana je Konferencija oautentičnosti u gradu Nari u Japanu 1994. godine, koja je rezultirala donoše-njem Dokumenta o autentičnost iz Nare. Iako nema značaj konvencije kao oba-vezujućeg međunarodnog pravnog akta, ovaj dokument ima izuzetan značajkao stav stručnjaka i naučnika koji se bave različitim aspektima zaštite kultur-nog naslijeđa koji afirmira princip autentičnosti kao univerzalni princip, koji jeosnovni kvalifikacioni faktor vrednovanja kulturnog naslijeđa. Bernard M. Fil-den, Juka Jokileto, Smjernice za upravljanje područjima svjetskog kulturnognaslijeđa, Projektor-Centar za kulturno naslijeđe, Kotor, 2005., str. 16., 17.

lnih znanja i vještina, što znači da je ovakavnačin očuvanja i zaštite kulturnih dobaraneposredno vezan za ljudske resurse.

Drugi vid zaštite kulturnog naslijeđamožemo, za razliku od tradicionalnog, označi-ti kao vanjski vid zaštite budući da se onatemelji na radu stručnih institucija i pojedina-ca, odnosno, naučnika i stručnjaka koji nužnone moraju biti u izravnoj vezi sa predmetnimkulturnim naslijeđem. Ovo se odnosi na razli-čite vidove dokumentiranja i proučavanjaovih kulturnih dobara koje je uglavnom veza-no za institucije zaštite kulturnog naslijeđa narazličitim nivoima. Iako je riječ o posebnoj dje-latnosti, koja se se temelji na sopstvenim pra-vilima i koja se neprestano razvija, ovaj vanjskivid zaštite neraskidivo je vezan za unutranji ilitradicionalni način očuvanja kulturnih doba-ra. Zapravo, institucionalna zaštita podrazu-mijeva i potrebuje dobra kulturnog naslijeđasačuvana u svojoj autentičnoj formi kako bi ih,sa svoje strane, uopće mogla dokumentirati iistraživati te ih afirmirati kao dobra od znača-ja za kulturno naslijeđe.

Kad je riječ o preživjelim tradicijama, kaodjelu nematerijalne baštine određenihgrupa i zajednica, specifičnost očuvanja izaštite ovih dobara neposredno je vezana zasame nosioce predmetnih znanja i vještina sobzirom da se njihovo prenošenje realiziraizravno od jednog prenosioca na drugog.Bez obzira da li se radi o formalnom ili nefor-malnom prenošenju ovih znanja i vještina,odnosno, bez obzira da li se prenos tradicijeodvija organizirano (kao što je slučaj u tradi-cionalnim društvima koja su imala razvijenecehovske organizacije) ili se prenošenjeodvija spontano, ljudski faktor je presudan uovim procesima. Prenošenje tradicijskih zna-nja uvijek se odvija unutar relacije majstor-šegrt, odnosno učenik-učitelj što podrazu-mijeva neposrednu praksu i podučavanje.Ovaj proces se nikada ne prekida s obziromda učenik ili šegrt vremenom sam postajeprenosilac ili majstor. Na ovaj način se obez-bjeđuje kontinuitet prenošenja ili prosljeđi-vanja tradicionalnih znanja i vještina na slje-deće generacije sve dok traje i živi predme-tna tradicija.

Interpretacija, kao sastavni dio prenošenjatradicionalnih znanja i vještina, jedan je odaspekata autentičnosti ovih kulturnih dobara.Interpretacija je zapravo način prenošenjaodređenih kulturno-umjetničkih oblika i pred-stavlja segment njihovog cjelokupnog izraza.Interpretacija, u suštini, znači posredovanje ilitumačenje, što znači da je pozicija interpreta-tora veoma značajna kao pozicija prenosiocakulturno umjetničkih formi. Kada je riječ o tra-dicionalnim formama veoma je važno kolikoumjetnik ili zanatlija ima doticaja sa izvorimaovih umjetnosti i zanata, odnosno koliko jenjegova umjetnička kreacija istinita i vjerodo-stojna u odnosu na predmetnu tradiciju.

Iako je interpretacija po svojoj prirodi pro-mjenjiva kategorija, budući da svaki interpre-tator nužno ima drugačiju interpretaciju i nitijedan ne može biti istovjetan drugome, važnoje naglasiti da je interpretacija tradicionalnihkulturno umjetničkih formi također podložnatradicionalnim pravilima koja su nepromjenji-va. Ovdje želimo naglasiti da su razlike u mo -dernom i tradicionalnom pristupu u segmen-tu interpretacije suštinske razlike koje iz teme-lja mijenjaju same kulturno-umjetničke forme.Odnosno, ukoliko se tradicionalnim umjetni-čkim formama pristupi na moderan, indivi-dualistički način ove forme gube na svojojautentičnosti u mjeri u kojoj nisu vjerodostoj-ne. Individualistički, odnosno samovoljan pri-stup interpretaciji tradicionalnih formi de factoznači izmjenu utvrđenih pravila što značiiskrivljivanje ili devijaciju autentičnih kulturnihdobara.

Zaštita kulturnog naslijeđa se temelji naosnovnom principu koji se odnosi na svakuvrstu kulturnih dobara a to je princip da seočuvanje i zaštita kulturno- umjetničkih doba-ra mora zasnivati na njihovim izvornim vrijed-nostima. Ovo podrazumijeva da je u procesuzaštite imperativ približiti se originalu u mjeri ukojoj je to moguće. To znači da se niti jednomdobru kulturnog naslijeđa ne može oduzimatiniti dodavati nešto što mu ne pripada jer se nataj način gubi njegova izvornost i istinitost.Ovo se isto tako odnosi i na interpretaciju tra-dicionalnih formi i izraza kao i na druge aspek-te autentičnosti kulturnih dobara.

Primjer iz Bosne i Hercegovine -fenomen “nove“ sevdalinke I u Bosni i Hercegovini svjedocima smo

posljedica ovakvih procesa koji, naročito uposlijeratnom periodu, ovdje imaju i neke spe-cifičnosti koje ih razlikuju od bližeg i daljegokruženja. Dakle, iako je nemjerljiv obim deva-stacije graditeljskog naslijeđa Bosne i Herce-govine čiji se uzrok razvidi baš u urbicidu,devastacija nematerijalnog blaga Bosne nijeništa manja kako u namjeri tako i u realizaciji. 8

Problem nacionalne homogenizacije iopasnost da veće kulture derogiraju manje ak -t uelna je i kod nas kao i u drugim zemljamasvij e ta, s tim da je specifičnost Bosne i Hercego -vi ne u odnosu na druge države u tome što jepro blem uzrokovan genocidom, istrebljiva-njem kao i raseljavanjem stanovništva, što jedo velo do demografskog disbalansa i krupnihpromjena u strukturi stanovništva. Tako su Bo -š njaci, u dijelovima gdje su bili većina prije rata,poslije rata postali manjina tako da je opstanaknjihove tradicije u tim dijelovima uslovljen fizi-čkim opstankom ovog naroda, kao i postoja-njem mehanizama zaštite njihovog kulturnogidentiteta što podrazumijeva zaštitu i očuvanjenjihovog kulturnog naslijeđa.9

Drugi dio ove problematike odnosi se nafenomen modernizacije koji je također faktordestrukcije kulturnog naslijeđa u Bosni i Her-cegovini. Iako novija pojava u odnosu na pro-blem nacionalne homogenizacije, kao gene-ratora destrukcije manjinskih kultura od stra-ne većinskih, kao što smo to naglasili, ovaj viddevastacije kulturnog naslijeđa nije ništamanje opasan po opstanak različitih kultura ikulturnih raznolikosti. Na protiv, nama se činida ovaj vid ‘promjena’ unutar različitih kultur-no-umjetničkih formi predstavlja mnogoveću opasnost njihovoj zaštiti i opstankunego što se to može vidjeti površnim uvidom.

Problemi globalizacije, kao dijela procesamodernizacije, koji je prepoznat kao ozbiljnaopasnost po kulturnu raznolikost i raznolikostnaslijeđa, također su aktuelni kod nas kao i usvijetu. Ova činjenica ima svoje reperkusije nadjelatnost zaštite kulturnog naslijeđa kako uteoriji tako i u praksi. Ovo je naročito naglašenou međunarodnim dokumentima i pravnim

58 BEHAR 122

ZAŠTITA KULTURNOG NASLIJEĐA

8 Kao potvrda ovoj tvrdnji navest ćemo, nimalo slučajan ‘progon sevdalinke’unutar medijskog prostora Republike Srpske koji ne karakterizira samo ratniperiod u ovom dijelu Bosne nego je aktuelan i danas. S obzirom da je bošnja-čko stanovništvo, koje baštini ovu tradiciju, uslijed ratnih dejstava, nasilnogiseljavanja, progona i genocida, nakon posljednje agresije na Bosnu i Herce-govinu, postalo manjinsko stanovništvo u entitetu Republika Srpska, opstan-ku ove tradicionalne muzičke forme u ovom dijelu države očigledno prijetiopasnost .Bez obzira na činjenicu da međunarodne krovne institucije za zašti-tu naslijeđa djeluju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, problem opstanka

manjinskih kultura u entitetu Republika Srpska i dalje ostaje aktuelan. Dakle,parola UNESCO-a koju smo već naveli a koja glasi: “Kulturno naslijeđe svih jekulturno naslijeđe svakoga“ u Bosni i Hercegovini, barem za sada ostaje samoproklamacija.

9 To znači da bi unutar institucija koje se bave zaštitom kulturnog naslijeđa uentitetu Republika Srpska morali postojati mehanizmi, odnosno, načini da sekulturno naslijeđe svih koji naseljavaju ovaj prostor jednako štiti. Ovo seodnosi kako na sevdalinku tako i na druge oblike kulturnog naslijeđa kakoBošnjaka tako i drugih naroda koji su u manjini u ovom entitetu.

aktima koji tretiraju ovu problematiku a što semože vidjeti i u Konvenciji o nematerijalnomnaslijeđu.

Načini na koje su se različite države i kul-ture odnosile prema ovoj pojavi razlikuju seod zemlje do zemlje i od određene kulturnezajednice do druge. Kao paradigmatičan pri-mjer otporu ovim pojavama u literaturi sespominje, kao pozitivan primjer, slučaj Kine iJapana te primjer moderne Turske od vreme-na Kemala Ataturka kao negativan primjerotporu modernizaciji kao vidu kulturne deva-stacije. Prvi, pozitivan primjer odnosi se naindustrijalizaciju i snažan razvoj novih tehno-logija, koji je rezultirao otvaranjem ovih drža-va prema svijetu, ali istovremeno veoma sna-žno odupiranje modernizaciji tradicionalnihumjetničkih formi i njihovoj zaštiti od bilokakvih vanjskih i stranih uticaja, odnosno,čuvanje i zaštitu tradicionalnih kulturnoumjetničkih dobara u njihovim tradiciona-lnim okvirima. Drugi, negativan primjer, pred-stavlja potpunu otvorenost modernizaciji i lai-cizaciji kulture i kulturno-umjetničkih oblikamoderne Turske što je imalo za posljedicudevastaciju njenog kulturnog naslijeđa.

Bosna i Hercegovina bi se na žalost moglasvrstati u ovu drugu grupu zemalja svijetakoja se nije oduprla niti organizirano odgovo-rila izazovu i opasnosti globalizacije, odnosnomodernizacije u savremenom svijetu.

Paradigmatičan primjer devastacije ne -materijalne kulturne baštine koja je na ovajnačin ugrožena predstavlja sevdalinka, jednaod najznačajnijih tradicionalnih muzičkihformi koja je preživjela do danas. Opasnostopstanku i očuvanju ove tradicionalne umjet-ničke forme upravo je pojava njene ‘moderni-zacije’ koja se javlja pod imenom ‘nova sevda-linka’, ‘sevdalinka na novi način’ ili ‘urbani sev-dah’10, koja je veoma prisutna u poslijeratnommedijskom prostoru Bosne i Hercegovine.

Budući da je riječ o tradicionalnoj umjet-nosti, koja ima veoma snažan faktor identifi-kacije bošnjačkog stanovništva i predstavljaneodvojiv dio kulturnog identiteta Bošnjaka,svijest o značaju ove umjetničke forme naro-čito je porasla u poslijeratnom periodu. Sjedne strane, ovoj umjetnosti je posvećenapažnja koju zaslužuje s obzirom na njenu izu-zetnu umjetničku i kulturnu vrijednost kakoza bošnjačko stanovništvo tako i za cijelu

državu. S druge strane, sevdalinka je upravo izovih razloga došla u opasnost, uslovno reče-no ‘upotrebom’ njenog izvornog oblika u raz-ličitim interpretacijama koje su potpunonetradicionalne i kao takve izgubile su na svo-joj izvornosti, odnosno, nisu više autentične.

Ova pojava, koja je prerasla razmjere inci-denta u medijskom prostoru Bosne i Herce-govine, nije prepoznata kao opasnost od stra-ne naučne i stručne javnosti ili preciznije, kriti-čki odnos prema ovoj pojavi nije adekvatannjenim razmjerima. Bez obzira na činjenicu daje izašao veliki broj publikacija, stručnih inaučnih radova posvećenih ovoj muzičkojformi ( organiziran je i simpozijum o sevdalin-ci), medijski prostor preplavljen je različitimnetradicionalnim interpretacijama sevdalin-ke.11 Brine, međutim, činjenica da ne postojijasan i konzistentan stav stručne i naučnejavnosti niti institucije koje bi se trebale jasnoodrediti o ovoj pojavi.

Sa stanovišta osnovnih principa zaštite,kao što smo to već naglasili, interpretacija tra-dicionalnih umjetničkih formi predstavljajedan od aspekata njihove autentičnosti. Izo-stanak izvorne interpretacije nužno dovodi dodevijacije, odnosno prouzrokuje devastacijupredmetne umjetničke forme u mjeri u kojoj jeizgubila od svoje izvornosti. Budući da je inter-pretacija jedan od segmenata po kojem sevrednuje svako kulturno dobro, gubljenjeizvornosti u ovom segmentu prouzrokujeumanjivanje vrijednosti ovog kulturnog dobra.Stoga je moderan, netradicionalan pristupinterpretaciji sevdalinke kao tradicionalne um -je tničke forme u tom kontekstu neprihvatljiv, sobzirom da nije vjerodostojan sa stanovištatemeljnih principa zaštite kulturnog naslijeđa.

Potpuno je druga situacija ako se oveinterpretacije posmatraju i vrednuju kaomoderne umjetničke forme, što one zapravo ijesu. U ovom kontekstu posmatran, ovaj feno-men ne samo da je prihvatljiv već je i dobrodošao s obzirom da je ovo jedan od načinaprezentacije i promoviranja kulturnog naslije-đa Bosne i Hercegovine. Improvizacija natemu tradicionalnih umjetničkih oblika,zapravo, nije nikakav novitet već je riječ opojavi koja je poznata u gotovo svim kultura-ma i to ne samo u segmentu muzičke baštinekao nematerijalnog kulturnog naslijeđa već iu segmentu materijalne kulture kao vida pro-

moviranja kulturne baštine koja ima posebnuupotrebnu vrijednost u turističkoj djelatnostiu proizvodnji i ponudi suvenira.

U medijskom prostoru Bosne i Hercegovi-ne, kao i u nekim stručnim elaboracijama, po -ja va ‘nove sevdalinke’ posmatra se kao tradici -o nalni muzički oblik, čije se promjene u seg -me ntu interpretacije smatraju prirodnim pro -ce som, dakle neminovnim. Na ovaj način, da -k le ‘modernizacijom’, obezbjeđuje se, pre manji hovom mišljenju, kontinuitet i opstanak se -v da li nke kao segmenta kulturne baštine Bo s -ne i He rcegovine. Ovakav nekritičan i ne ute -me ljen stav predstavlja, prema našem miš lje -nju, opasnost i ozbiljan problem, s obzirom dani je u skla du sa temeljnim principima zaštite ioču va nja kulturnog naslijeđa te je, kao takav,nep rihvatljiv.

Paralelno sa ovim pojavama u postratnojBosni i Hercegovini javlja se i jedan trend pot-puno suprotan pojavi tzv. modernizacije sev-dalinke. Naime, riječ je o reanimiranju izvorne,tradicionalne sevdalinke u svim segmentimanjene izvorne tradicionalne forme, uključuju-ći i izvođenje uz saz, tradicionalni instrumentuz koji je sevdalinka nastala i razvijala se vje-kovima. Radi se o jednom, mogli bi slobodnoreći, spontanom pokretu, koji je već prerastaou jednu organizovanu muzičku zajednicu štoje činjenica koja raduje i ohrabruje sve onekoji sevdalinku doživljavaju i baštine kaosvoju autentičnu bosansku muzičku tradiciju.

Upravo ova činjenica najbolje demantujesve one koji smatraju da je segment interpre-tacije tradicionalne umjetničke forme varija-bla, a ne konstanta. Povratkom sevdalinke unjene izvorne okvire, kako sa stanovišta upo-trebe tradicionalne instrumentalne pratnje,tako i sa stanovišta izvorne interpretacije, ovase izvorna muzička tradicija na najbolji mogu-ći način čuva i održava za sve sadašnje i budu-će generacije. n

Literatura:

Žarko Pajić, Događaji i praznina (ogledi o krajupovijesti), Izdanje Antibarbarus d.o.o., Zagreb,2007., str. 8. ,9.,11., 21.

Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, NakladniZavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2004., str.123.

Bernard M. Filden, Juka Jokileto, Smjernice zaupravljanje područjima svjetskog kulturnognaslijeđa, Projektor – Centar za kulturno naslije-đe, Kotor, 2005., str. 16., 17.

59BEHAR 122

ZAŠTITA KULTURNOG NASLIJEĐA

10 Iako su navedene sintagme, koje prate modernizaciju tradicionalne sevdalin-ke, protivrječne same po sebi, ova posljednja posebno je problematična.Naime, sintagma ‘urbani sevdah’ koju često možemo čuti u našim medijimaotvara pitanje: ako je ‘nova sevdalinka’ urbana po svom porijeklu kakva je toonda ‘ruralna sevdalinka’. Drugim riječima postavlja se pitanje: da li se ovoj

muzičkoj tradiciji na ovaj način mijenja ‘rodno mjesto’? 11 Šta više, brojne muzičke grupe koje ‘njeguju’ baš ovaj tzv. ‘ urbani sevdah’ uvr-

šteni su, od strane muzičkih urednika, u repertoar radio i TV emisija posveće-nih sevdalinci?!

Islamska zajednica u Hvatskoj sve se više integrira u dru-štvo, postaje sve prepoznatljivija, ali i duhovno i fizički, mate-rijalnim spomenicima i tragovima za budućnost, prisutnija.Najnoviju potporu ovome stavu pružio je rezultat Javnognatječaja za izradu idejnog rješenja Islamskog centra u Osi-jeku. Ocjenjivački sud koji su zajedno imenovali provoditeljnatječaja Društvo arhitekata Osijek i investitor Islamskazajednica jednoglasno je natječajni rad pod šifrom “20“ ocije-nio najboljim. Autor prvonagrađenog rješenja je Proarh Ma -te ković iz Zagreba, s projektnim timom u sastavu: DavorMateković, dipl.ing.arh., Vedrana Jančić, dipl. ing. arh., Meli-ha Mehmedagić Nanić, dipl. ing. arh., Jadranko Kereković,Mirna Malez, Vedran Pavličević i Rene Šparemblek.

Izložba prvonagrađenog i ostalih radova otvorena je 26.rujna u Gradskoj galeriji Osijek. Ovime, Osijek koji je za vri-jeme Osmanske uprave bio najznačajniji muslimanski cen-tar na području moderne Hrvatske, s čak 61 džamijom inekoliko medresa, a čiji se muslimanski stanovnici prvi putaspominju 996. godine u buli mađarskog kralja Emerika,modernim arhitektonskim izričajem, počinje zaokruživatisvoju postojanost suživota kršćana, muslimana, židova, kojatraje, uz veća i manja iskušenja i traume, već preko tisućugodina. Povijesna jezgra Grada upravo je tvrđava iz Osman-skog perioda i iz nje kreće njegov urbani i civilizacijski raz-voj u Novom vijeku. To bogatstvo i povijesnu višeslojnost,autori prvonagrađenog rješenja jasno su prepoznali, te na,od grada dodijeljenoj lokaciji u industrijskoj zoni, nastojali,i po stavu Ocjenjivačkog suda, uspjeli dati vrijedno rješenjeprogramom definiranih sadržaja i novu vrijednost ne samoIslamskoj zajednici, već obogatiti javni prostor i postojećuheterogenost grada.

Autorska polazištaKako kažu autori, “prazni genius loci ne daje kontekst ali

daje potpunu slobodu u zamišljanju nove građevine, slobodukoja u ovom slučaju predstavlja teret i opasnost od proizvolj-ne, bezrazložne pretencioznosti, potpuno oprečan naukuIslama – skromnost i duhovnost. Zbog toga koncept proizla-zi iz potrebnog i zadanog, gdje potrebno postaje smjer premaMekki, zid Kible, a zadano se isčitava iz urbanističkih uvje-ta, granice parcele... Iz tih bazičnih postavki izlazi ideja ourbanoj simbiozi modernog grada i otiska tradicije/duhavjere. Kako bi se dobio “grad u gradu’’ superponiraju se dvijemreže: (1) mreža kozmičkog reda/sakralno – smjer Kible,element božanskog i (2) mreža grada/sekularno-urbanisti-čka pravila, parcelacija, linija regulacije.

Stoga, grad u gradu postaje rahli tlocrt izmjenjujućih zat-vorenih i otvorenih prostora – imitacija gradskih bloko va/sa -d ržaji, ulica/hodnici, parkova/ozelenjeni atriji, trgo va/ha rem,omeđen plohom pročelja koja je nastala iz urbane mreže, ovoj-nicom koja zaustavlja sekularno na obodu“.

Autorski koncept obogaćen je skicama i priložen grafi-čkom dijelu Idejnog rješenja. Nastavno govori o glavnimdijelovima strukture Islamskog centra. “Ovojnica pročeljazamišljena je kao polupropuštajuća opna koja preko atrijabriše tvrdu granicu između sekularnog i sakralnog, što je uskladu s islamskim konceptom. Gradacija vizura i planova,izmjena otvorenog i zatvorenog postaje bogatstvo višeslojno-sti prostora, prozračnog, osvjetljenog, smirenog, dinamič-nog.... Tradicionalni elementi islamske arhitekture suvre-meno su interpretirani (trijem, harem, voda, arabeska, kali-grafija, safovi, kupola) kroz moderne materijale i međuod-nose ali u svojoj esenciji se iščitavaju kao elementarni. Oni

60 BEHAR 122

ISLAM U HRVATSKOJ

Džamija u Osijeku:Simbioza modernog grada i otiska duha i vjere

Islamski centar u Osijeku ima potencijal stalne bilateralne komunikacije modernog čovjeka sBogom. I to mu jeste najveća vrijednost. Na njegovim je korisnicima da taj potencijal kinetiziraju.

su čvrsti otisak tradicije unutar novog urbanog bloka, esen-cija vjerske arhitekture u modernom ruhu.

Glavni molitveni prostor (mesdžid ) i harem čine jednuzonu, jezgru i fokus kompleksa oko kojih se prostori događajutj. ne događaju. Tlocrtno identični, volumenski su oprečni –jedan kao izdubljeni prostor trga, a drugi kao izdignut i nagla-šen volumen molitvenog prostora, s tri strane okružen vodom/plitki bazen/. Mesdžid je jasan, tektoničan kubus u koji jeupisana prozračna, lagana kupola od aluminijske mreže sarabeskama koje se ponavljaju i na različitim elementimakompleksa. Prodori na krovu daju dinamičnu rasvjetu koja seraspršuje kroz perforacije mreže i daju iznimno bogatsvo pri-rodnog osvjetljenja – nura.

Galerija mahfila je tlocrtno upisana u kružnicu projekci-je kupole kao polumjesec, koji onda kao simbol islama lebdiu prostoru. Iz molitvenog prostora se preko vodene površineprolazi do minareta, koji ima i sekundarnu vezu iz komuni-kacije tj. hodnika centra. Minaret s alemom je oblikovan kaodio cijeline, koristi se jednaka obloga kao na ostatku proče-lja. Prema vrhu obloga postaje rjeđa i rahlija, stapajući vrhminareta s nebom. Itikjaf je skriven iza pomičnog zida najugu, kao prostorija okružena vodom, simbolom čistoće, tje-lesne, duhovne i ritualne.

Kod oblikovanja interieura molitvenog prostora, posebnomihraba i mimbera pažnja se usmjerila na suzdržanost, bezpretencioznosti i suvišne ornamentalnosti. Minimalizam imoderni materijali korišteni su kako bi naglasili duhovnosti čistoću prostora. Stavljena je minimalna kaligrafija , tradi-cionalnog sloga, zbog naglaska na najbitnije – temelj islama(šehadet) i orijentaciju pri namazu, molitvi.

Harem je projektiran kao produžetak molitvenog prosto-ra i kao mjesto druženja. Oblikovanje poda s podjelom na sa -fove između kojih niče trava, nastavlja se preko hodnika domesdžida, gdje se safovi nastavljaju u oblozi tepihom. Konti-nuirana ritmizacija obloge, podjelom na redove naglašavacjelovitost ta dva prostora. Sjever harema je ujedno i pročeljeknjižnice, koja postaje najreprezentativniji nemolitveni dioCentra, vizualno obuhvaćajući gotovo sve dijelove istog. Vid -ljiva sa samog ulaza postavlja se kao jasna poruka o njenoj

važnosti, simbola nauka kao temelja vjere, s inskripcijomprvog objavljenog ajeta Kur’ana – IKRE BISMI RABBIKE.Oko harema se postavlja kružna komunikacija kao interpre-tacija tradicionalnih trijemova, efikasan sustav jednostavnedistribucije korisnika i posjetitelja u toploj vezi. Staklene sti-jene pročelja harema su pomične te svojim otvaranjemmaksimalno pojačavaju dojam prožimanja otvorenog i zatvo-renog prostora i sjećanje na povijesne otvorene trijemove.

Između različitih sadržaja se postavljaju ozelenjeni atri-ji kao razrahljivači zbijenog tlocrta. Sadržaji su postavljeniobodno na vanjskom pročelju ali usmjereni prema atrijimakako bi se ostvario sekundarni vizualni kontakt s okolinom.Ovako artikuliran ‘zeleni sustav’, kao cjelovita i multifunk-cionalna mreža otvorenih prostora, unaprijeđuje vizualno-estetske kvalitete prostora, podržava prirodne-ekološke pro-cese, te stvara intimne mikrolokacije previđene za različitesadržaje – druženje, sport, meditacija... Neatraktivan okolišsugerira takve gradirane vizure prema van, ali istovremenopruža i gradaciju vizura prema unutra, naglašavajući izmje-njujući odnos sekularnog i sakralnog kroz perforirane pločana pročelju. Pročelje kao “čipkana’’ ovojnica s multiplicira-nim geometrijskim uzorkom – arabeske, kao još jedan ele-ment tradicije, daje kontroliranu transparenciju u doživlja-vanju intime vjerskog centra, ali i željenu otvorenost premajavnom, sekularnom.“

Stav struke Zanimljivo je osvrnuti se na obrazloženje Ocjenjivačkog

suda koje je neuobičajeno iscrpno, filozofično i teorijski pot-kovano, na način da u prvonagrađenom radu prepoznajejaku teorijsku podlogu i temelj za idejno rješenje. Ocjenjiva-čki sud tako kaže da je “osnovno obilježje i eksplicitni kon-cept natječajnog rada rahla matrica onoga što Autor naziva“gradom u gradu’’. Ne radi se, nastavlja Sud, o idiosinkrat-skom imenovanju, nego o referenci na tradiciju arhitekton-ske tipologije koju je H. Hertzberger nazvao “kazbahizmom’’(još ju se zove “strukturalizmom’’, “tepih’’ ili “mat’’ arhitek-turom), ili riječima Alda van Eycka, u kojoj su “odnosi međustvarima i unutar stvari važniji nego stvari same’’. Praksa

61BEHAR 122

ISLAM U HRVATSKOJ

koja se najprepoznatljivije očituje u smanjivanju objektnostizgrade, odnosno raspršivanju, razbijanju volumena u jedini-ce manje kompaktnosti, na način da plastična forma jednogobjekta (kao “smrznute glazbe’’, kao “igre volumena podsuncem’’) gubi na značaju u korist matrice koja povezuje višemanjih – samih po sebi besformnih, formalno neutralnih –u urbanu cjelinu. Paradoks: razbijanjem se postiže cjelina.Van Eyckova filozofija: “Grad je velika kuća, a kuća je maligrad’’. Upravo u ovome paradoksu i Van Eyckovoj filozofiji,Ocjenjivački sud vidi teorijsku podlogu prvonagrađenograda. Zato i nastavlja obrazloženje.

“Strukturirajući ovu kuću kao mali grad, Autor na kva-litetan način postiže neka od glavnih svojstava traženih pro-jektnim zadatkom: prostornu višeslojnost, strukturiranuumreženost raznorodnih sadržaja, integriranu alternacijuotvorenih i zatvorenih površina, kao i estetsku nepretencioz-nost u skladu s islamskom etikom skromnosti i duhovnosti.Do jednog od bitnih raslojavanja u povijesti moderne arhi-tekture došlo je upravo otuda što je Team X (na čelu s vanEyckom i Smithsonima) zahtijevao reviziju principa disoci-jacije i segregacije kakvu je proizvodio klasični modernizam,prema arhitekturi integriranja, umreživanja, asocijacije.

Radi se u krajnjoj konzekvenci o novoj definiciji suštinearhitekture: ona, kažu, ne prebiva u smrznutom akordupozitivnog volumena, na čije ćemo se skulpturalne estetskekvalitete nezdravo fiksirati (diviti se, sagledavati, pljeskati,fotografirati) nego u prostoru između zidova – negativnomvolumenu. Traže se “primjeri koji sprečavaju izgrađene ele-mente od dominiranja, u korist prostora između’’ (Hertzber-ger). Genijalan zaokret: događanje umjesto sagledavanja!Što treba projektirati: ne formu objekta već formu ljudskogprostornog postojanja koju objekt generira. U epohi obilježe-noj kao “društvo spektak -la’’, društvo anestetizi -ra ne potrošnje sen -za cija, artikala iimidžâ, s pritis -kom neprestanog kreira-nja/dizajniranja novih i novih potrošnih for -mi, između ostaloga simulakrumskih kuća-slikâ, Autor sepriklanja stavu po kojem ništa nije primjerenije kao arhitek-tura kompleksa sakralne provenijencije – po svojoj naraviantagonističke epohi – od tipologije koja negira ekspresivnuplastiku i uopće fiksaciju na volumetriju.

Primjenjujući, umjesto produkcije sljedećeg u nizu hiro-va dizajna, smithsonovski postulat po kojem elementi istogreda ne trebaju izgledati različito bez razloga – nota bene,također prisutan u islamskoj estetici repetitivnosti i multi-plikacije. Čak i kupolu i minaret oblikujući usuprot logiciikoničkog spektakla, aplicirajući i na njih elementarni ku -bu sni minimalizam primijenjen na bazi.

Upravo taj minaret i kupola (odnosno, jezgra sačinjenaod molitvenog prostora i harema, tlocrtno identičnih, volu-menski oprečnih) predstavljaju dosljedno provođenje i slje-dećeg postulata strukturalističke arhitekture: supostavlja-nja, po Autoru, “dva određujuća elementa građevine’’: ne -utralnu strukturu “grada u gradu’’ (kao podloge, pravila,

kohezijske matrice) obogaćene figuracijama minareta i dža-mije (kao iznimki, iskoraka, incidencija) – ako i ne ekspresi-vnošću, naglašujućih ipak samom svojom prostornom i volu-menskom markantnošću.

Uz naznačeno funkcioniranje harema kao produženjaglavnog molitvenog prostora, od presudnih kvaliteta projek-ta treba izdvojiti kružnu komunikacijsku vezu oko harema,koja reminiscira tradicionalne trijemove, pretprostor i ulazu samu džamiju, oblikovanje pročelja centra, iznimno uspje-lo ambijentalno i oblikovno rješenje molitvenog interijera,prostran pristupni trg i odlično ljevkasto otvaranje glavnogulaza s njega na harem, te društveni blok restorana i više-namjenske dvorane s mogućim zasebnim pristupom izravnos pristupnog trga, preko atrija-terase.“

Povratak kuće u grad Kur’an Ka’abu, kojoj se muslimani okreću u namazu,

molitvi, u stvari salatu, komunikaciji s Bogom, zove Beka’a –Kuća. To je prva monoteistička bogomolja koju je podigaosam Adam, obnovio prvi puta Abraham, a od idola očistioMuhammed a.s. Kao kubusna zgrada svjedoči minimalizmuradi pune posvećenosti toj vezi Stvoritelja sa stvorenim. Ta seBeka’a nalazi u prastarom gradu Mekki i određuje njegovidentitet. Kubusna, od dekoracije oslobođena, džamija ugradu Osijeku, baš poput kuće u Mekki ocrtava gabariteljudskog prostornog postojanja u vezi, komunikaciji s Bo gom.Četvrti pravovjerni halifa Ali ibn Ebu Talib napisao je kakočovjek, želi li razgovarati s Bogom treba obaviti namaz, odno-sno na arapskom salat – komunikaciju s Njim, želi li da Bogs njim razgovara treba proučavati, odnosno čitati Svečitanuknjigu – ar. Kur’an.

Islamski centar u Osije-ku, kako ga je zamislioprvonagrađeni autorski timima taj potencijal – moguć-nost stalne bilateralne ko -mu nikacije modernog čovje-ka s Bogom. I to mu jeste naj-

veća vrijednost. Na njego-vim je korisnicima da tajpotencijal kinetiziraju.

Islamska zajednica Hrvatske s autorima prvonagrađenograda namjerava potpisati ugovor o izradi idejnog, glavnog iizvedbenog projekta i ishođenje potrebne lokacijske i građe-vinske dozvole kako bi se izgradnji ovog iznimno važnogobjekta za Osijek, Hrvatsku i muslimane u Hrvatskoj moglošto prije pristupiti. Islamski centar u Osijeku tako se pridru-žuje niski od tri izgrađene i tri džamije u fazi izgradnje ili pro-jektiranja u modernoj Hrvatskoj u posljednjih 45 godina, onihu Gunji, Zagrebu i Rijeci, te Sisku i Puli. Početkom projekti-ranja i izgradnje džamije u Osijeku, Hrvatska se i metaforičkii stvarno vraća značajnom, zanemarenom dijelu i važnoj kom-ponenti svoje povijesti – onom islamskom kojeg treba i daljeproučavati. Ne samo osmanski period, već i ranije epohe. Oneiz ranog srednjeg vijeka, od kada traju susreti današnjihhrvatskih krajeva s islamom, o kojima svjedoči i grad Osijek,kroz spomenutu bulu mađarskog kralja iz 10. stoljeća. n

62 BEHAR 122

ISLAM U HRVATSKOJ

63BEHAR 122

STAV

Nekad sam davno čuo za par fraza, koje(tada) nisam razumio, kao na primjer“Jedne merdevine idu gore, a druge dolje”,ili onu “Nikome do zore nije gorjelo”, ili pakza onu “Kad se penješ ka vrhu, pamti put,jer se po istom silazi”. Kasnije sam u sre-dnjoj školi od profesorice jezika čuo i zareligijsko predanje o čovjeku koji je mogaooživljavati (mrtve) ljude te je tokom jednesvađe između dvojce “vlasnika” zemlje kojisu graničili to i uradio, oživio je sve pretho-dne “vlasnike” od kako se pamti ljudski rod.Novonastala je situacija bila katastrofalna,hiljade ljudi su se svađali međusobno i tvr-dili da je pomenuti komad zemlje njihov.Priča o kosovskom komadu zemlje nijeništa bolja i kako sve više “shvatam” vidimda nalikuje na pomenute primjere. Vječitatežnja da se “dokaže” i da odgovor na pita-nja: “Ko je najstariji narod na ovom prosto-ru? Ko odakle dolazi? Ko je kad postao - iliostao to što je? Ko je nebeski, a ko zemalj-ski narod?” - nije ništa drugo nego mental-ni egzibicionizam. Sličan primjer je onajkoji se odnosi na traženje odgovora napitanje: “Čija ono bijaše zemlja iz pomenu-tog (religijskog) primjera?” ili pak odgovor-i na pitanje “Šta je starije? Koka ili jaje?”.

Da ne bi išli tako daleko, počnimo (ilivratimo se) Kosovu, a kako bi to uradili, akone sa četrnaestim vijekom i Kosovskom bit-kom, jer početak za jedne i kraj za druge,treće, pete... zapravo počinje sa ovim veli-kim događajem, kojeg bi pragmatici jošnazvali i mitom. Kad smo kod mitova, nije

na odmet kazati da smo im mi (Balkandžije)jako skloni, jer za razliku od uspješnihzajednica u svijetu, koje historiju (objektiv-no) uče i izvuku pouke, mi na historiji hrani-mo svoj nacionalni ego, jer samo mi znamo

da od gomilu stvari koje nam ona (historija)nudi, “upecamo” mitove i iste služimo dece-nijama (i milenijima) kroz razne nacionalnekuhinje. Tako je neko izgubljenu bitku, vije-kovima slavio kao pobjedu, a za to je vrije-me (od Kosovske bitke naovamo) Osman-sko carstvo gradilo svoj poredak. Svi objek-

tivni pokazatelji govore da se radilo osuper-državi, koja je prije svega počinjalana poštovanju ljudskog identiteta, ali imanjina u svakom smislu. Uzgred, pojasni-ćemo dvije imputacije koje se svjesnonameću ovoj super-državi: danak (u krvi) iharač (ili porez). Danak ili regrutacija za naj-elitnije (dvorske) osmanske jedinice (naj-moćnije države) toga doba, primjera radi,nije ništa drugo nego li danas imati sina ilirođaka u Pentagonu ili NATO-u. A o haraču,koji je strogo bio definisan Medinskompoveljom, šerijatskim pravilima i sl. i kojinikad nije prelazio ovakve okvire, ne trebauopšte trošiti riječi. Dovoljno je sjetiti se daje danas PDV u zemljama regije barem 10puta veći od vrijednosti osmanskog harača.O “mrljama” Osmanskog carstva toliko.Zapravo, prave mrlje pomenutog carstva sedešavaju na samom njegovom kraju, iodnose se na dvije stvari: Znanje i ljudskaprava (manjina). Odsustvo znanja uOsmanskom carstvu se ogleda u naivnostida će sablja, kao sredstvo ratovanja, bitivječna, dok zapadna civilizacije uveliko radina barutu, puškama, ratnoj taktici i dr.

O pravima manjina, većim dijelompostojanja pomenutog carstva, se možegovoriti samo u superlativu, jer veliki brojpredosmanskih neislamskih svetinja je upotpunosti očuvan, te neka velika neislam-ska svetilišta (Pečka patrijaršija) su izgrađe-na ili podržana od strane centralne vlastipomenutog carstva. Pravi problem s pravi-ma manjina počinje onda kada posljednje

Manjine u “Kosovskom vilajetu”

Piše: Muljaim Kaćka

Bošnjaci, koji su na posljednjem popisu najbrojnija manjina na Kosovu i koja ima svoja trigeografska rezervata (Dragaš, dio oko Prizrena poznat kao Župa, i Vitomirički dio kod Peći), kojiprema Ahtisarijevom planu o decentralizaciji ispunjavaju da budu svoje opštine, to i nakon 15godina još uvijek nisu, a turska zajednica, koja je znatno manja od pomenute (bošnjačke), imasvoju opštinu (Mamuša). Razlog ovome je slaba kako politika koja dolazi iz BiH premaBošnjacima Kosova, tako i sama (jadna, nemoćna i sitnoprofiterska) lokalna bošnjačka politika naKosovu, a “mudra” albanska politika je sve to uvidjela i gradi priču u svoju korist.

Posljedice ljudskih prava tj.“majčinskog” ili“maćehinskog” odnosa premanacijama na Kosovu leže usnazi politika. Dok Albanciimaju vlastitu dominantnupolitiku na terenu, Srbi kao iTurci imaju velike političkecentre (Beograd i Ankaru) dase brinu o njima, a kad suBošnjaci, Romi i Goranci upitanju onda je brigaprepuštena njima samima iisključivo je lokalnogkaraktera.

generacije vladara i centralne birokratijeOsmana, pomenutu sablju odbijaju dazamijene novim vojnim oruđima i kadodbijaju da poprave narušena ljudskaprava manjinama, koja su sve više ugrože-na uslijed brojnih vojnih poraza i lošegmenadžiranja imperijom. Zbog ovoga(onako naivno) ćemo protumačiti da sezbio Berlinski Kongres, a nakon njega i broj-ni ustanci naroda. Inače, to tako (valjda)uvijek i biva, kad ne znaš kao vlast šta ćeš s’narodom, onda narod zna samo za jedno:kako da obori vlast. Nakon ere Kosovskebitke i Osmanskog carstva, Kosovo je ušlo uneke nove i “modernije” zbilje. Dvije su upe-čatljive: Period u Kraljevini Srba, Hrvata iSlovenaca, a zatim i period “Bratstva i jedin-stva”. Period KSHS je za većinsku (nesrpsku)manjinu na Kosovu, bio isti kao i za svedruge narode koji nisu uspjeli da se “ugra-de” u naziv pomenute kraljevine, a ekskluzi-vitet tri naroda koji su se “ugradili” u nazivbio je vidljiv i na Kosovu.

Odraz stanja za ostale u kraljevini i zapomenuto vrijeme može se vidjeti u 100%-tnom rušenju beogradskih džamija za samopar godina. Primjeri, poput onog da je prvičovjek Treće armije srpske vojske, generalBožidar Janković (po kome je nekad nosioime granični prijelaz izmedju SRJ i Makedo-nije) sam komandovao i naredio 1914. godi-ne streljanje manjinskog stanovništva Gorei Ljume, su brojni. Čak je Daily Telegraph joštada pisao da su “svi užasi historije premaše-ni zvjerstvima koje su počinile trupe gene-rala Jankovića”. Period nakon Drugog svjet-skog rata je za mnogobrojne bio nada kojaje ubrzo počinjala da blijedi. O čemu se turadi govori i događaj sa primanja menšure(čin proglašenja novoizabranog Reis-ul-uleme) 1947. godine od strane Reis-ul-uleme Fejića, koji je u svom inauguralnomgovoru, desetak puta više spominjao ime“druga” Tita od Božjeg ili Poslanikovogimena. Kakogod, do 1960-ih godina komu-

nistički režim je znao “igrati” kako teoretskitako i praktično sa pričom o “bratstvu ijedinstvu”. Međutim, problemi nastaju kadanadolazeće i uglavnom hegemonističkinastrojene nove generacije sa svih strana(sa Dobricom na vrhu kola) ne žele da nasta-ve sa započetom idejom. Polako se primje-ćuje da nakon 1960-ih, zenit bratstva ijedinstva je dotaknut i slijedi pad, pad kojivodi ka Gazimestanu.

Naravno, priču je na Gazimestanu Milo-šević pojednostavio ili bolje kazano zatvo-rio, zatvorio je zapravo dva kruga, kakokomunistički krug “bratstva i jedinstva”,tako i krug slavljenog poraza Kosovskebitke. Možda nije bio svjestan da, dok zat-vara pomenuta dva kruga, otvara jedanposve novi (vjerojatno začarani) krug,kosovski krug. Krug koji se uvijek desi sva-koj vlasti, svakoj upravi, svakom namjesni-ku, kada krene da ne mari za stanje svojihgrađana ili preciznije, za stanje “svojih”manjina. Simptomatično je kako su se više-vjekovne ambicije više naroda najednomuklopile u geopolitičke ambicije, ili je pakona narodna s početka “da nikom nije dozore gorjelo” došla do izražaja. Kakogod,nakon brojnih albansko-srpskih sastanaka1998. godine, gdje je prednjačio sastanak uRambujeu, Kosovo je 1999. godine dobiloneformalnu nezavisnost, a 2008. i formal-nu. Ubrzo nakon ovih zbivanja, novi kosov-ski barjak je promovisao 6 nacija (Albance,Srbe, Bošnjake, Gorance, Turke i Rome) krozisti toliki broj zvjezdica na barjaku, a UstavRepublike Kosova je promovisao demokra-tiju. Kombinacija kosovske demokratije itranzicije (eufemizam za propale države) jevidljiva na svakom koraku, a manjine susvjedoci tome. Dobra zakonska prava serealiziraju solidno na terenu, a teren koteren, ima svakakvih “baruštija”. Šta bi toznačilo? Značilo bi da pomenuti Ustavgarantuje dvojezičnu (albanski i srpskijezik) birokratiju u cijeloj državi, a od toga

samo postoji “sporadična dvojezičnost” ilibolje kazano “dvojezičnost ovisna o raspo-loženju” Vladinog činovnika. I dok je Koso-vo za polovinu (Albance, Srbe i Turke) odpomenutih šest nacija “majka”, jer su prvinajbrojniji, drugi najosjetljiviji, a treći zbogTurske najbolji partneri novonastaloj drža-vi, ostale tri nacije (Bošnjaci, Goranci iRomi) kako vrijeme prolazi, primjećuju“maćehinski odnos” u istoj državi.

Bošnjaci, koji su na posljednjem popisunajbrojnija manjina na Kosovu i koja imasvoja tri geografska rezervata (Dragaš, diooko Prizrena poznat kao Župa, i Vitomiričkidio kod Peći), koji prema Ahtisarijevomplanu o decentralizaciji ispunjavaju dabudu svoje opštine, to i nakon 15 godina jošuvijek nisu, a turska zajednica, koja je zna-tno manja od pomenute (bošnjačke), imasvoju opštinu (Mamuša). Razlog ovome jeslaba kako politika koja dolazi iz BiH premaBošnjacima Kosova, tako i sama (jadna,nemoćna i sitnoprofiterska) lokalna bošnja-čka politika na Kosovu, a “mudra” albanskapolitika je sve to uvidjela i gradi priču usvoju korist. Nadalje, većinska (albanska)politika je primijetila i raslojenost naciona-lnog bića Goranaca i Roma, pa se je takoprema pomenutim i “postavila”. Dok Goran-ci imaju problem i dilemu jesu li Goranci,Bošnjaci, Makedonci, Torbeši, Pomaci ili pakEskimi, Romi na Kosovu imaju problem sapitanjem, jesu li Romi, Askalije ili Egipćani.Dok se spomenuti (Romi i Goranci) nemogu osloboditi nacionalnih shizofrenija,stiče se dojam kod (nijemog) posmatračada većinska (albanska) politika svjesno neželi da se miješa u pomenuti problem, jer imtakav (problem) odgovara. Kad smo kodGoranaca, većinska zajednica (ne toliko kaoi politika) još uvijek neće da im oprosti kon-struktivan odnos koji su iskazivali još oddevedesetih prema Srbima (preciznijeprema SRJ). Pri tome većinska zajednica“zaboravlja” da je u prosjeku bilo na deseti-ne puta više špijuna (ili kako se to u momdjetinjstvu od milja zvaše – udbaši) iz njenihredova, nego iz bilo koje druge nacionalnezajednice, koje su decenijama služile Tito-voj, a onda i Miloševićevoj “UDBI”.

Da se još malo vratimo sadašnjosti i ljud-skim pravima, jer pomalo bez pokrića svakozna “dobro” da kritikuje, a rekoše da jemudrost u kritici znati kada prestati. Ljudska

64 BEHAR 122

STAV

Period nakon Drugog svjetskog rata je za mnogobrojne bio nadakoja je ubrzo počinjala da blijedi. O čemu se tu radi govori i događajsa primanja menšure (čin proglašenja novoizabranog Reis-ul-uleme) 1947. godine od strane Reis-ul-uleme Fejića, koji je u svominauguralnom govoru, desetak puta više spominjao ime “druga”Tita od Božjeg ili Poslanikovog imena.

prava su neraskidivi dio politike, što potvr-đuje i kosovski vilajet. Zapravo, posljediceljudskih prava, tj. “majčinskog” ili “maćehin-skog” odnosa prema nacijama na Kosovu,leže u snazi politika. Dok Albanci imaju vla-stitu dominantnu politiku na terenu, Srbikao i Turci imaju velike političke centre(Beograd i Ankaru) da se brinu o njima, akad su Bošnjaci, Romi i Goranci u pitanjuonda je briga prepuštena njima samima iisključivo je lokalnog karaktera. Nesvjesnoili svjesno, praktične kosovske prilike praveljudska (i manjinska) prava za “prvi timnacija” (Albance, Srbe i Turke) i ista (prava)za “rezervni tim nacija” (Bošnjake, Gorancei Rome). Aktuelna kosovska politika, kadaje riječ o manjinskim pravima, zasad sezadovoljava ili pak zanosi bar s dvije stvari:prva, zagarantovana poslanička mjesta(kojih za “rezervni tim nacija” ima 5 odukupno 120 poslanika u Parlamentu Koso-va) i druga, data prava manjina da učeškolu na svom maternjem jeziku, što budi-mo realni je više vrlo “staromodna” karak-teristika demokratije o kojoj nema polemi-ka (jer se to pravo podrazumijeva).

Stoga, kosovska politika pred sobomima dva puta, a na njoj je da izabere:prvi, da iskreno primjeni osnovni postu-lat ljudskih prava koji glasi: “stepen ljud-skih prava se mjeri na manjinama”, kojinije ništa drugo nego suptilnija parafra-za one stare narodne “da činiš drugomsamo ono što bi i ti sam volio da se tebičini”. A model i edukacija za ovakvimzdravim socijalnim ponašanjem je svu-gdje u svijetu, gdje se ovaj i ovakvipostulati primjenjuju. I drugi, da krenenesretnim stazama gaženja ljudskihprava, nalik onim kakva su bila u eriMiloševića, jer neće (ne daj Bože) bitiprvi put da žrtva (kasnije) postane zlo-stavljač. Kakogod, kosovske formalneprilike o manjinama su solidne. Ostajeda se vidi hoće li od pomenutog (formal-nog) biti samo “mrtvo slovo na papiru” ilišto još davno Tito poduči svoje saradni-ke da se “ne trebaju držati zakona, kaopijanac plota”, a nije neka novost ako seza kraj kaže da je trenutno solidan broj“Titinih kadrova” među trenutnomalbanskom (kosovskom) političkom eli-tom, koja, duboko sam uvjeren, počestose sjeti ove (za pijanca) kovanice. n

65BEHAR 122

OBRAZOVANJE

Visoko obrazovanje tema je o kojojse u Bosni i Hercegovini često govori.No rezultat zanimanja za nju je višenego očito u koliziji sa rezultatimapostignutim u pogledu neophodnihreformi koje bi u krajnjoj liniji kvalitetstudiranja podigli na veći nivo. Zbiva-nja u ovom domenu gotovo da su iden-tična onim u politici. U prijevodu,nekih posebnih sporenja nema u kon-tekstu zagovaranja generalnog kreta-nja pravaca razvoja visokog školstva.Svi sudionici procesa se uglavnomslažu da je BiH potrebno modernoobrazovanje, usklađeno sa evropskimstandardima i bolonjskim procesomitd. No, promjene se odigravaju pre-sporo.

Između deklaracija i jasnog konceptaTakav ambijent je, naravno, pogo-

dan za različite oblike demonstriranjanedosljednosti spram visokoobrazo-vnih standarda, koji se najviše ogleda-ju u nedopustivom i univerzitetskojpraksi neprimjerenom snižavanju kri-terija u obrazovnim ustanovama podkontrolom države, kojim se nastojikompenzirati sve veći odliv studenata

na privatne škole, gdje su navedenistandardi, također, vidljivo neujedna-čeni, što mlade ljude, malo je reći, zbu-njuje.

Brojne inicijative, koje se kreću odformalnog zalaganja za reforme doširenja uvjerenja da je izlaz u konsti-tuiranju državnog ministarstva kojebi preuzelo ingerencije nad obrazo-vnim tokovima, još uvijek ne dajurezultate.

Što se zalaganja za reforme tiče,ona su, iskreno govoreći, više izrazdeklarativnih udvaranja evropskimobrazovnim institucijama od kojih seu pravilu traži finansijska podrška.Ideja o uspostavljanju državnog mini-starstva s druge strane, treba to otvo-reno priznati, također, je uglavnommotivirano traženjem materijalnesigurnosti za zaposlenike na visoko-školskim ustanovama, uz lakonskaobrazloženja da bi takav status, lišenbilo kakvih rizika u pogledu eventual-ne egzistencijalne nesigurnosti, auto-matski podigao nivo kvaliteta nasta-vno-naučnog procesa. Novac bi, iz per-spektive ovakvih razmišljanja, riješiosve moguće probleme.

U kontekstu ovako pozicioniranih

Održivi razvoj najpodesniji je modelproduciranja obrazovanih ljudi za novo vrijeme“Održivi razvoj nije ni moda ni momentalni hit. On je nasušnapotreba preživljavanja ljudske vrste, pa tko toga nije svjestantreba mu pomoći da to shvati“, kaže Zoran Trputec, ekonomskistručnjak sa impozantnom karijerom, autor brojnih znanstvenihradova i projekata realiziranih širom svijeta.

Piše: Enes Ratkušić

krajnosti postoje razmišljanja koja cje-lokupan program visokog školstvapromatraju na bitno drugačiji način.Ne poričući značaj tzv. materijalnesigurnosti, ona suštinski afirmirajustav da izlaz valja tražiti u ideji huma-nog održivog razvoja (HOR), koji pola-zi od realnog ambijenta i očekivanihkretanja bosanskohercegovačkog dru-štva i države.

“Održivi razvoj nije ni moda nimomentalni hit. On je nasušna potre-ba preživljavanja ljudske vrste, pa tkotoga nije svjestan, treba mu pomoći dato shvati“, kaže Zoran Trputec, eko-nomski stručnjak sa impozantnomkarijerom, autor brojnih znanstvenihradova i projekata realiziranih širomsvijeta. Kao konsultant UNDP-a od1976. do 2009. godine, Trputec sma-tra da se područje održivosti protežebaš kroz sve životne teme, ne margi-nalizirajući ni jednu, i niti jednoj pritome ne dajući posebnu prednost.

Studij podrediti filozofiji humanog održivog razvoja

Sublimirajući vlastita teorijska,ali i praktična iskustva sa svojimsaradnicima Trputec je još 2004 godi-ne u Mostaru osnovao Centar zakomercijalni menadžment, obrazovnii ispitni centar engleskog Instituta zakomercijalni menadžment (ICM),fakultet koji je kasnije djelovao u okvi-ru Sveučilišta/Univerziteta Hercego-vina, da bi od ove godine otpočeo sasamostalnom praksom, kao Univerzi-tet moderne znanosti.

Trputec ističe da su sve studijskegrupe podređene navedenoj filozofijibez obzira na studij. “Mi na Univerzi-tetu imamo tri departmana, pet stu-dijskih programa i sedam podprogra-ma, ali svi oni su podređeni strategijiodrživog razvoja i, naravno, usklađenisa bolonjskim procesom.“

Posebna zanimljivost, kad je ovajUniverzitet u pitanju, odnosi se nanovu studijsku grupu pod nazivom“Nutricionizam i zdravlje“, što je idejaTrputecovog prvog saradnika na cije-lom projektu mr. Ediba Šarića, koji upraksi prirodnog liječenja ima ogrom-no iskustvo.

Riječ o izazovu posebne vrste, sobzirom da izučavanje ove oblastigotovo stidljivo traži svoje mjesto podsuncem u okrilju pozitivnih znanosti,samim tim i univerzitetske prakse.Šarić, međutim, smatra da spoj dosti-gnuća u savremenoj medicini sa tradi-cionalnim nasljeđem u pogledu liječe-nja na prirodan način, kao i savreme-

nih spoznaja o ulozi prehrane, kako ufunkciji održavanja zdravstvene tako igenetske stabilnosti svakog pojedinca,dobra osnova da se navedenoj temati-ci priđe na modernoj nauci primjerennačin, lišen uobičajenih predrasuda istereotipa.

Intelektualci umjesto eksperataOvakva razmišljanja na tragu su

realiziranja koncepta koji je u savre-menom društvu jedino moguć, i kojiima sve više zagovornika. Suštinski,savremena univerzitetska praksa sekonačno mora okrenuti produciranjuintelektualaca koji na adekvatannačin mogu odgovoriti izazovima vre-mena, društvenoj dinamici koja se oči-tuje u stalnim promjenama. Doktorfilozofije Kasim Korjenić, koji je cijelisvoj radni vijek do odlaska u zasluže-nu penziju, možda na najbolji načindefinira izazove modernog školstva.“Istinske promjene možemo očekivatikad odgovorni na Univerzitetimaprihvate da cilj obrazovanja nije u pro-duciranju ‘visokosofisticiranih ekspe-rata’, koji izvan vlastitog područjapraktički ne znaju ništa niti se na tajnačin modulirani mogu adaptirati nabilo kakve promjene, nego u produci-ranju obrazovanih pojedinaca kojimaznanje, kao opća kategorija, uz vlasti-tu struku, neće biti strano.“

Čini se da se upravo ovakvo razmi-šljanje uklapa u Trputecovu definicijuHumanog održivog razvoja, kojegdonosi u svojoj knjizi: “Dizajn huma-nog održivog razvoja i ekonomski raz-voj“, gdje stoji: “HOR je svjestan, slo-bodan i participativni proces transfor-macije odnosa među ljudima i njihprema fizičkom okruženju (prirodnomkao i od čovjeka proizvedenom), snamjerom da se svima pribavi legiti-man i efektivan pristup proizvodnji iupotrebi materijalnih, kao i društve-nih i okolinskih proizvoda i uslugakoji su u svojoj ukupnosti uvjeti i pret-postavke punog procvata potencijalasvih i svake osobe. Taj proces kako usvom obliku, tako i u sadržaju i znače-nju mora garantirati održanje životasadašnje i budućih generacija.“ n

66 BEHAR 122

OBRAZOVANJE

Nekih posebnih sporenjanema u kontekstu zagovaranjageneralnog kretanja pravacarazvoja visokog školstva. Svisudionici procesa se uglavnomslažu da je BiH potrebnomoderno obrazovanje,usklađeno sa evropskimstandardima i bolonjskimprocesom itd. No, promjene seodigravaju presporo.

Postoje razmišljanja kojacjelokupan program visokogškolstva promatraju na bitnodrugačiji način. Ne poričućiznačaj tzv. materijalnesigurnosti, ona suštinskiafirmiraju stav da izlaz valjatražiti u ideji humanogodrživog razvoja (HOR), kojipolazi od realnog ambijenta iočekivanih kretanjabosanskohercegovačkogdruštva i države.

67BEHAR 122

ŽIVIMO U VREMENU TERMINALNE KRIZE postojećeg global-nog ekonomskog modela, svjedočimo njegovom financijskim spe-kulacijama generiranom urušavanju, slušamo propitivanja njegovemoralne utemeljenosti, time i elementarne humanosti. Slijeddogađaja iz 2008/2009, bez obzira na potencijal za promjenu para-digme, urodio je samo pomjeranjem na spekulacije s osnovnimdobrima, što će dodatno doliti ulja na vatru krize, a mnoga se dru-štva, čak i na Zapadu nalaze u situaciji ekonomske depresije. Sviveliki projekti, poput Evropske unije dolaze pod znak pitanja jer se,s jedne strane javlja nepovjerenje “bogatih“ u sposobnosti i radi-nost “siromašnih“, pa time i njihovu mogućnost izlaska iz krize

(depresije) i uz financijske injekcije, a s druge strane se optužuje, ito ne bez osnove, “bogate“ da na financijskim injekcijama iz svojihbudžeta spašavaju svoje propale investicije u potrošačko-spekula-tivni boom, a ne da doista pomažu.

Rast, katakada i prilično nesređen, kaotičan i, zbog vrlo niskihnadnica te socijalne nesigurnosti, moralno upitan u zemljamaBRICS-a ili jugoistočne Azije, uz postojeću krizu EU i SAD i Japa-na, kao najjačih svjetskih ekonomija, nameće potrebu razmišljanjao alternativama i njihovoj prihvatljivosti. Nekoliko posljednjihgodina svjedočimo buđenju lijevih ekonomskih teorija, obnavlja sezalaganje za socijalizam, a u nekim zemljama Južne Amerike(Venezuela, Ecuador, Bolivija, uz dugovječni kubanski put u socija-lizam i nešto stidljivije Argentina), političkim se sredstvima, uzviše ili manje poštivanja ljudskih prava, te ideje nastoji provesti udjelo jer su socijalne razlike postale neizdržive i vrlo opasne po sta-

bilnost tih država. Kineski model polagane pretvorbe maoističkogkoncepta potpune državne kontrole nad proizvodnim i ostalimekonomskim tokovima koji se provodi od 1978, uz zadržavanje,dao je neke rezultate, pa je Kina postala zemlja s najvećim BDP-omu svijetu, što ju zbog njezinih 1,3 milijarde stanovnika ipak svrsta-va u srednje razvijene države po relativnom kriteriju OECD-a i UN-a, BDP-u per capita. No, ni Kina, a ni druga velika ekonomija, onaruska, nisu riješile problem narastajućih društvenih razlika, slabogunutarnjeg tržišta, jeftinog izvoza, u ruskom slučaju i izvoza ener -genata.

Svijet, osim razmišljanja o alternativnim modelima treba pri-stupiti reorganiziaciji globalnih financija, spriječi-ti da spekulativne aktivnosti mogu utjecati narealni ekonomski sektor kao i na stabilnosti drža-va, uspostaviti ili naprosto reafirmirati kreditnepotencijale međunarodnih institucija, ali uz jasnuusmjerenost na infrastrukturne i proizvodneinvesticije. Bosna i Hercegovina i Hrvatska, i širaekonomska regija, kao male, opustošene i nedo-voljno globalno konkurentne privrede morajutakođer, s punom odgovornošću, ne samo pasivnoprimjenjujući “recepte“ izvana biti uključene upromjenu kulturno-civilizacijske paradigme kojaje započela, a čiji je smjer još uvijek nejasan. Mora-ju voditi računa o ciljevima ekonomske politike iposebno o njihovom poretku i ponderima kriteri-ja u njihovoj funkciji. Žele li se očuvati civilizacij-ska dosegnuća, onda se ciljevi moraju redefiinira-ti, a dobrobit svakog pojednica i njegovo dostojan-

stvo ne mogu biti slabije ponderirani od stabilnosti spekulativnihbanaka ili osiguravajućih kuća.

No, da bi se ove nastupajuće tektonske promjene razumjele,nužno je pokrenuti procese upoznavanja s postojećim i alternativ-nim ekonomskim paradigmama i teorijama, kao i ukazivati na pri-mjere uspješnih (po više kriterija) pojedinaca i tvrtki čija orijenta-cija doprinosi prirodnom i uravnoteženom rastu.

Zato smo, u duhu tradicije Behara koju je utemeljila prva redak-cija koju su činili bošnjački preporodni velikani, Safvet Bašagić,Edhem Mulabdić i Osman Nuri Hadžić, pokrenuli Ekonomski podli-stak koji će nastojati, vremenom, prirodno rasti i pružati uvid u sta-nje i tendencije, kao i teorije i koncepte, odnosno održive i znan-stveno utemeljene alternative. Dati svoj malen, jer veći ne može,doprinos općem nastojanju traganja za njima. Cijenjeni čitateljisudit će hoćemo li u tome uspjeti. n

BEHARMalen dio mozaika promjenaFaris Nanić, urednik

U duhu tradicije Behara koju je utemeljila prvaredakcija koju su činili bošnjački preporodnivelikani, Safvet Bašagić, Edhem Mulabdić i OsmanNuri Hadžić, pokrenuli smo Ekonomski podlistakkoji će nastojati, vremenom, prirodno rasti i pružatiuvid u stanje i tendencije, kao i teorije i koncepte,odnosno održive i znanstveno utemeljenealternative. Dati svoj malen, jer veći ne može,doprinos općem nastojanju traganja za njima.Cijenjeni čitatelji sudit će hoćemo li u tome uspjeti.

ekonomski podlistakgodina I / 2014. / broj 1

ekonomski podlistak

Bosna i Hercegovina s tri tone zlatnih rezervi spada međudržave s najoskudnijim iznosom rezervi u ovom plemenitommetalu, pokazao je posljednji izvještaj Svjetskog savjeta zazlato, objavljen u kolovozu 2014.

PREMA OVOM IZVJEŠTAJU, među balkanskim zemljamanajveće zlatne rezerve ima Grčka, 112,2 tone, zatim slijedi Bugar-ska s 40 tona, dok je na trećem mjestu Srbija sa 16,1 tonom.Makedonija je na četvrtom mjestu sa 6,8 tona zlatnih rezervi,Slovenija je peta sa 3,2 tone ispred BiH, koja ima tri tone, dok jena posljednjem mjestu Albanija sa 1,6 tona zlata. Treba napome-nuti da Albanija, kako među balkanskim zemljama, tako i u svije-tu, posjeduje najmanje rezerve zlata. Inače, od tri tone zlata kojeima BiH nešto više od tone dobijeno je na osnovu sukcesije bivšihjugoslavenskih republika. Hrvatska, Ko so vo i Crna Gora nisu nalisti. Zlatne poluge čine svega 2,3 posto od ukupnih deviznihrezervi BiH, koje trenutno iznose više od sedam milijardi KM,prema podacima Centralne banke BiH. Prema mišljenju nekiheksperata, težina zlatne rezerve država danas u ekonomskomsmislu nema onakvu ulogu kakvu je imala nekada. Marko Đogo,ekonomski stručnjak, objasnio je Nezavisnim novinama 29. kolo-voza da zlatno osiguranje monetarne stabilnosti u važećem siste-mu valutnog odbora, kakvog ima BiH, ne znači gotovo ništa.

“Prema sistemu našeg valutnog odbora,vrijednost konvertibilne marke je vezana za eu -ro. Centralna banka BiH nema zakonsku oba -ve zu da ima bilo kakvu rezervu u zlatu, ona na -p rosto ima otvorenu zakonsku mogućnost daga kupuje, a poznato je da je ova institucija to iči nila kada je određenim dijelom svoje dobitiku povala zlato, kao i neke druge vidove de vi z -nog osiguranja kao što su vrijednosni papiri”,rekao je Đogo dodavši da je investiranje u zlato

danas vid špekulativne trgovine, te je naglasio da Cen t ra lna ba -n ka BiH nije institucija čiji je osnovni cilj da ostvari dobit, većda očuva vrijednost novca.

“Centralna banka BiH, da bi obezbijedila sigurnost novca, usvojoj podlozi mora imati novac koji emituje adekvatnu vri je d -nost, upravo zbog toga i nije preporučljivo da Centralna bankaBiH kupuje zlato”, kaže on.

Prema njegovim riječima, u cijeloj priči o kupovini i prodajizla ta ima veoma malo realne vrijednosti, dok izuzetak pred sta v -ljaju zemlje koje imaju značajnu vlastitu proizvodnju zlata i ko jekroz nju stvaraju svoje devizne rezerve, kao što je to slučaj s Ru si -jom. “Međutim, kod nas to nije slučaj. Mi za zlato moramo da pla -timo eurima ili dolarima”, kaže Đogo. Istakao je da zemlje po putBugarske, koje su dio EU, moraju voditi monetarnu politiku uskladu s nalozima Evropske centralne banke.

“One su na taj način osigurane kroz njihove mehanizme. Mi temehanizme nemamo, tako da ne postoji nikakav smisao da drž -imo ogromne količine zlata, čak bi se moglo reći da bi za nas naj -bolje bilo da ga imamo što manje to bolje. Jer, ukoliko je valuta ve -zana za euro, onda razlika između cijena zlata i njegova pre tjeranakupovina narušavaju povjerenje u valutni sistem”, kaže on.

Kemal Kozarić, guverner Centralne ban ke BiH, upozorio jeda zlato kojim raspolaže BiH pohranjeno u trezoru jedne evrop -

68 BEHAR 122

TERMOSTAT: Izdvojena tema

BiH među zemljama s najmanje zlata

Čini se da, u jeku svjetske, financijskim spekulacijamagenerirane ekonomske krize čiji su uzroci dublji i sežu u

pitanja ekonomskih doktrina, posebno odnosa financijskogi realnog ekonomskog sektora, svjedočimo početku

promjena idejnih paradigmi doba liberalnog kapitalizma.

ske centralne banke i dodao da tri tone zla -tnih po luga svakako ne bi mogle sačuvatista bi l nost konvertibilne marke ako bi, kojimslu ča jem, došlo do kolapsa evropskog mo ne -ta r nog sistema.

Od 100 rangiranih zemalja na posljednjojlisti Svjetskog savjeta za zlato najvećerezerve zlata imaju SAD, 8.133,5 tona, zatimslijedi Njemačka s 3.384,2 tone, iza koje jeMeđunarodni monetarni fond s 2.814 tona,pa Italija s 2.452,8 tona, Francuska s 2.435,4 tone i Rusija s1.094,7 tona. Pretposljednji na listi, na 99. mjestu, je Haiti s 1,8tona, a Albanija sa 1,6 tona zaključuje listu 100 zemalja poobimu rezervi zlata.

“Spasimo naše zlato“ – referendum u Švicarskoj U Švicarskoj je 30. studenoga održan referendum koji je

mogao značajno utjecati na financijsku stabilnost Švicarske, alii na cijenu zlata na globalnom tržištu. Temeljem inicijative“Spasimo naše zlato” Švicarci su odlučivali treba li Švicarskanarodna banka promijeniti politiku koju provodi 15 godina.Konkretno se zahtijeva zabrana prodaje zlatnih rezervi u posje-du Švicarske narodne banke, čuvanje svih zlatnih rezervi u Švi-carskoj, a ne u inozemstvu i držanje najmanje 20% rezervi cen-tralne banke u zlatu. Po posljednimj anketama 38% glasača jepodržalo inicijativu za spas zlata, dok je 47% protiv, a 15% gla-sača je bilo neodlučno.

Do referenduma je dovela posljednja financijska kriza kojaje poljuljala povjerenje u papirni novac bez pokrića te rasproda-ja švicarskog nacionalnog zlata u posljednjih 15 godina. Švicar-ska je 1999. godine u posjedu imala 2600 tona zlata, do danasje prodala više od polovine te po zadnjem izvještaju posjeduje1040 tona. Od preostalih zaliha zlata, po službenom izvještajuCentralne banke, približno 20% se čuva u Londonu, a 10% uKanadi. Rasprodaja zlata je dovela do smanjenja postotkapokrivenosti zlatom švicarske valute. Naime, 1999. godine ješvicarski franak imao pokriće vrijednosti u zlatu od 30%, a sadaje manje od 8%, čime dio javnosti nije zadovoljan te želi promje-nu dosadašnje prakse.

Situacija na financijskim tržištima Budući da je referendum mogao prisiliti Švicarsku centralnu

banku na kupnju više od 1500 tona zlata u narednim godinama,investitori na financijskim tržištima su se pripremali na eventual-ni šok, pa su kupovali zlato kojem je cijena tokom studenogaporasla blizu 3% i iznosi 1195,00 dolara po unci. Većina investi-tora je smatrala da u slučaju prolaska inicijative Švicarska central-na banka više ne bi mogla sprječavati jačanje franka te bi on nagloojačao. Zbog toga su prodavali euro i kupovali švicarski franak, paje tečaj EUR/CHF pao na 1,2019, malo iznad razine od 1,2 koju jeŠvicarska centralna banka obećala braniti.

Analitičari Admiral Marketsa tvrdili su prije refrenduma dabi u slučaju odbacivanja referendumskih prijedloga cijena zlatanastaviti padati te u idućih nekoliko godina pasti možda i ispod1000 dolara po unci, a tečaj EUR/CHF u prvim danima ili tjed-nima porasti barem 0,5 do 1% sa sadašnje razine. U slučaju pob-jede zagovornika inicijative, cijena zlata bi mogla u samo neko-liko dana porasti možda i 10%, no dugoročno bi vjerojatno sve-

jedno nastavila padati jer Švicarska centralna banka ne biodmah morala kupiti 1500 tona zlata nego bi rok bio 5 godina,a možda i duže. Kada je u pitanju tečaj EUR/CHF, analitičarismatraju da tečaj svejedno ne bi pao ispod 1.2000 jer Švicarskacentralna banka teoretski može naštampati neograničenu koli-činu novca za postizanje svojih ciljeva, a obećanje ne smijepogaziti jer bi na financijskim tržištima nastao kaos. Osim toga,SNB bi izgubila ugled i povjerenje financijskih tržišta i javnostikoje bi kasnije teško vratila zbog čega bi mnogo teže provodilamjere monetarne politike u budućnosti.

Cijena zlata značajno je pala nakon što su švicarski glasačiodbacili referendumski prijedlog da središnja banka te zemljepo ve ća zlatne rezerve. Zlato je palo za 2%, na 1.142,90 dolara zauncu, što je najniža razina u posljednja tri tjedna prije referen-duma.

Nakon novembarskog sastanka OPEC-a, na kojem su zemljeizvoznice nafte odlučile zadržati sadašnju razinu proizvodnje,nastavljen je i snažan pad cijene nafte. Nafta na američkomtržištu pala je za 2,4%, na 64,10 dolara za barel. U odnosu nacijene iz svibnja, nafta je pojeftinila za čak 40%.

Bez obzira na rezultate referenduma i njihove trenutne po -sljedice, čini se da, u jeku svjetske, financijskim spekulacijamagenerirane ekonomske krize čiji su uzroci dublji i sežu u pitanjaekonomskih doktrina, posebno odnosa financijskog i realnogekonomskog sektora, svjedočimo početku promjena idejnihparadigmi doba liberalnog kapitalizma. Za napomenuti je tako-đer da bi bilo potrebno rasčistiti i terminološku zbrku oko pita-nja zlatne podloge nacionalne valute i sistema zlatnih rezervi zapokriće deficita platne bilance, odnosno međunarodnih dugo-vanja. U ovom potonjem, dostatna rezerva bi bila između 10 i20 %, a zlatni standard stare britanske ekonomske doktrinepodrazumijevao je čistu monetarističku diktaturu koja nije bilau korelaciji sa stvarnom snagom pojedinih nacionalnih ekono-mija, ali je jako odgovarala britanskoj funti.

Konačno, cijena zlata i nafte u direktnoj je korelaciji s cije-nom dolara, pa kad dolar, temeljem fabriciranih podataka orastu SAD ekonomije (vidjeti rezultate Crnog petka u SAD, sogromnim masovno izvješenim popustima, potrošnja manja12%) spekulativno raste, onda cijene dobara padaju. Ovaj jetrend kratkoročne naravi, a buđenje iz ovog spekulantskog sna,u kombinaciji s ponovo narastajućim mjehurom spekulacija naderivativne vrijednosne papire bazirane na hipotekarnim kredi-tima, bit će bolno, možda još bolnije nego 2008/2009. No, tadaviše neće biti moguće otkupljivati spekulantske dugove iz nacio-nalnih budžeta, ne zato što vladajuće elite to ne bi, makar i pro-mjenama zakona ponovo dopustile, već zato što će realnognovca biti sve manje. Ostaje samo kreiranje virtualnog novca exnihilo, a stvaranje ni iz čega ipak je božanski prerogativ. n

69BEHAR 122

TERMOSTAT: Izdvojena tema

Budući da je referendum mogao prisiliti Švicarsku centralnubanku na kupnju više od 1500 tona zlata u narednim godinama,

investitori na financijskim tržištima su se pripremali na eventualnišok, pa su kupovali zlato kojem je cijena tokom studenog porasla

blizu 3% i iznosi 1195,00 dolara po unci.

ekonomski podlistak

Značajan dio svoja dva predsjednička mandata posvetiliste hrvatskoj privredi, posebno njezinom plasmanu na stranatržišta. To nastavljate i u ulozi bivšeg predsjednika. Zašto?

Jer je to područje nedovoljno iskorištenih šansi. Hrvatskaje, još u vrijeme Jugoslavije, bila prisutna i uspješna na određe -nim tržištima, prije svega na tržištima zemalja Pokreta ne svr s -tanih. Tu su naše firme nastupale samostalno, ali i zajedno s fir -mama iz republika bivše federacije. Otvoren je velik broj ra d nihmjesta upravo zahvaljujući angažmanu naših firmi izvan Ju -goslavije, a to znači izvan Hrvatske. Smatrao sam da mi ta trži-šta možemo vratiti natrag, ali uz angažman i državnih or ga na.Dijelom smo uspjeli, ali ne dovoljno.

Možemo li pokušati kvantificirati rezultate? Koja smotržišta vratili nesvrstana ili i neka druga, poput tržišta biv -šeg Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka?

Nemam egzaktne pokazatelje. Najlakše je bilo vratiti se natržišta nesvrstanog svijeta. Ali, dobili smo mogućnosti nastupa ina novim tržištima. S firmama iz Sovjetskog Saveza naše sufirme dobro poslovale. Sovjetski Savez je nestao, ali su formira-ne nove države s ogromnim kapacitetima, ogromnim re sur sima.Tu nismo bili dovoljno brzi da koristimo jednostavno simpatijekoje u tim zemljama postoje prema Hrvatskoj. Kašnjenje sepokazalo štetnim i za njih i za Hrvatsku. Pokušao sam i odla-skom s predsjedničke funkcije ponovo otvarati ta tržišta. Negdjese taj proces odvija relativno dobro, ali očito se osjeća zaostatak.

Jeste li naišli na odziv hrvatskih privrednika na Vašeinicijative?

Naši privrednici su čekali da država napravi najveći dio

posla, što ona ne može. Država ne može sklapati poslovne ugo-vore. Ona mora otvoriti prostor, prije svega napraviti zakonskuregulativu da se strancima isplati dolaziti u Hrvatsku, ali istotako da naše firme imaju veće šanse idu li u inozemstvo. Na tomje planu država često kasnila i mislim da kasni i sada. Hoće li senešto mijenjati, vjerojatno hoće. Vidio sam da premijer spomi-nje jedan slučaj razmišljanja o davanju državljanstva u ciljuboljeg animiranja stranih investitora za ulaganje u Hrvatsku.Mislim da je to pogrešan pristup, a i komplicirano je, jer ondamoramo dobiti privolu EU. No, imamo nešto što možemonapraviti i u što se ne miješa EU, a to je institut stalnog borav-ka. Ako dobijete investitora koji s velikim sredstvima ulazi uHrvatsku, zašto mu ne biste dali stalni boravak u zemlji, njemui njegovoj obitelji?

Ali, u smislu balansa, kada govorimo o direktnim stra-nim ulaganjima, treba govoriti i o nastupu naših subjekatavani. Možemo li to staviti u neku korelaciju?

Svakako. Ako potičemo ulaganja u Hrvatsku, i naše se fi r memoraju pojavljivati u inozemstvu, na tržištima zemalja iz kojihdolaze investicije. Konkretno, Iran ima određene problemezbog razvoja svog nuklearnog programa. Tu postoje barijere, alisamo za nuklearnu tehnologiju, za drugo – ne. Očito je da su sete barijere shvaćale šire i prebacivale na druga područja eko-nomske suradnje, što nije dobro. Mi smo iskoristili jednu prili-ku u Iranu. TDR, Tvornica duhana Rovinj, je tamo otvorilajednu od najmodernijih tvornica koja se i dalje razvija. Smatramda se nešto slično moglo ostvariti i u nekim drugim oblastima.Naime, ako vi date know-how za neku proizvodnju, sve do

70 BEHAR 122

RAZGOVOR S POVODOM

Naši privrednici su čekali da država napra-vi najveći dio posla, što ona ne može.

Država ne može sklapati poslovne ugovo-re. Ona mora otvoriti prostor, prije svega

napraviti zakonsku regulativu da se stran-cima isplati dolaziti u Hrvatsku, ali isto

tako da naše firme imaju veće šanse idu liu inozemstvo. Na tom je planu državačesto kasnila i mislim da kasni i sada.

STJEPAN MESIĆ: Moramo mijenjati

naše stavove

Razgovarao: Faris Nanić

Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić za Behar govori o lobiranju za hrvatsku privredu u svijetu,regionalnoj ekonomskoj suradnji, efektima članstva u EU i NATO, ekonomskoj suradnji Hrvatske i BiH...

ekonomski podlistak

konačne realizacije transfera takvog posla, vi to tržište otvarateza svoje proizvode. Tu je trebalo dosta kombinatorike, uz sudje-lovanje i financijskog i realnog sektora.

Jesmo li kompatibilni sa svjetskim tokovima, ne samo uproizvodnom i uslužnom asortimanu, već i u metodama,upravljanju, organizaciji?

Vjerojatno nismo, jer smo gubili korak. Naime, Hrvatska jejoš u sklopu Jugoslavije imala relativno dobro razvijen menadž -ment, za razliku od zemalja sovjetskog bloka. Imali smo dostaprostora za komunikaciju s gotovo čitavim svijetom, Naši sumenadžeri mogli komunicirati sa svijetom, što je bilo izrazitopozitivno za naše kompanije koje su dobivale poslove i nameđunarodnim javnim nadmetanjima, u konkurenciji sa svjet-skim kompanijama. Pogrešna odluka u samome početku, ona ohrvatskoj orijentaciji na usluge i turizam, rezultirala je uništa-vanjem proizvodnje. Mi smo firme koje su bile tehnološki navisokoj razini uništili i krivom privatizacijom. Supstanca je pro-dana, radnici su završili na ulici. Sada treba reindustrijaliziratiHrvatsku, jer smo konačno shvatili da bez industrije i proizvo-dnje nema napretka niti uspješnog gospodarstva.

Vi ste u nekoliko navrata za vrijeme svoja dva predsjed-nička mandata govorili o reindustrijalizaciji. Kad o njojgovorimo, govorimo o proizvodnji kapitalnih i drugih doba-ra koje ćemo plasirati na domaćem i stranom tržištu. Kojasu to tržišta na kojima i ovako oslabljena i iscrpljena hrvat-ska privreda može plasirati svoje proizvode i usluge?

Smatrao sam da je najpotrebnije, prije svega, vratiti se natržišta zemalja bivše Jugoslavije, naših susjeda, jer imamo kom-patibilne privrede. Naša su gospodarstva, u sklopu Jugoslavije,vrlo dobro surađivala. Istupali smo zajedno na strana tržišta, alije rat dobrim dijelom te procese zaustavio. Kako svi ratovi zavr-šavaju mirom, smatram da i kod nas treba prihvatiti kako je ratpoodavno završen i da treba surađivati, sa susjedima, sa zemlja-ma Evrope, kao i onima izvan EU. S mnogim zemljama imamojako dobre političke odnose, nemamo niti jedno otvoreno poli-tičko pitanje, ali nemamo dovoljno suradnje. Mislim da trebaintenzivirati suradnju sa zemljama koje su nama posebnopomagale za vrijeme rata, poput Turske koja je razvila svojegospodarstvo, s visokom stopom rasta. Oni žele suradnju , ali imi moramo na nju biti spremni.

Uloga diplomacijeImamo li komparativnih prednosti? Kojih? Cijena to više

očito nije, kako kazuju iskustva nadmetanja za ugovaranjeinvesticijskih radova u susjednim državama.

Ima nešto što se mora napraviti. Nije dovoljno da samefirme istupaju, već da to čine njihove asocijacije. To je, prijesvega Gospodarska komora, Udruga poslodavaca. Država moramijenjati logiku. Ne smijemo se zamrznuti u zatečenom okviru.

Već više od godinu dana smo članica EU. Koliko znam, ništanismo promijenili u našim diplomatskim predstavništvima.Ako se politika kreira u Bruxellesu, zašto moramo jednaketimove imati u svim zemljama EU? Treba smanjiti timove uzemljama EU i kapacitete prebaciti na zemlje u kojima možemoočekivati uspjeh za naše gospodarstvo. Gledam Kinu, sa milijar-du i 350 milijuna stanovnika. Mi imamo ambasadu u Pekingu,a nemamo konzulat u Šangaju ili nekim drugim ogromnim gra-dovima koji imaju nezamislive gospodarske kapacitete. Nema-mo predstavnike turističke zajednice. Uzmite Indiju. Mislim dau toj zemlji dvije godine nismo imali nominiranog ambasadora,dakle u zemlji BRICS-a s preko milijardu stanovnika. Ovo susamo dva primjera našeg odnosa prema dvama velikim gospo-darstvima.

Svojevremeno smo i zajednički pokušavali pokenutiotvaranje diplomatskog predstavništva u zemljama Zalje-va. Konačno je otvorena ambasada u Kataru, ali nekihrezultata i nema.

U Kataru je načinjen jedan faux pais, jedne firme doduše, alito se odražava na sve druge. U takvom malom prostoru sogromnim, posebno financijskim kapacitetima vi ne možetenapraviti pogrešan korak, a da se on ne odrazi u čitavom tomprostoru. Tvrdim da se može još puno toga napraviti, samotreba biti organiziran. Ilustrirat ću to jednim zabrinjavajućimslučajem. Bio sam u Kuvajtu i imao sastanak s njihovom Trgo-vačkom komorom i Agencijom za investicije, KIA. Moja je tezau tim razgovorima bila da smo dobro surađivali za vrijemeJugoslavije, do mjere da smo izrađivali tenkove za kuvajtskuvojsku koji su se kasnije pokazali odličnima. Imali smo suradnjuu mnogim sektorima, a sada je nema. Vi ste saturirani kapita-lom, ali vas nema na jugoistoku Evrope, pa ni u Hrvatskoj, rekaosam im i upitao zašto je tako. Predsjednik jednog od investicij-skih fondova mi reče – Samo malo, pokazat ću vam nešto. Ipokaza dokument iz kojeg je razvidno da su, na njihov upit ointeresu Hrvatske za kuvajtske investicije, od HGK dobili odgo-vor kako “zasada nema interesa“. Znam kada je to bilo i pretpo-stavljam zašto. To je bilo doba lova na Osamu bin Ladena. No,netko je to protumačio “katoličkije od Pape”, da bi angažmankapitala iz tog dijela svijeta mogao kompromitirati Hrvatsku.Ali, te dvije stvari nisu ni u kakvoj korelaciji.

Tu se postavlja pitanje i viznog režima s tim zemljama. Naravno, to mora riješti država koja ima vezane ruke zbog

viznog režima EU, ali načini postoje. Ima li investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji

teži osobno par milijardi dolara, više problema kada ulazi uBritaniju, ili u Hrvatsku?

71BEHAR 122

RAZGOVOR S POVODOM

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, uvijek smogovorili da nema Bosne i Hercegovine bez Hrvatskei obratno. Prevedemo li to na jezik gospodarskesuradnje, idemo vidjeti dokle smo došli.

Hrvatska se mora založiti da joj se omogućiposlovanje s BiH koje će omogućiti Bosni i

Hercegovini da prije ostvari standarde EU. BiH nesmije biti izolirana jer onda nikada neće usvojitistandarde EU. Evropa se mora do kraja udružiti,

mada postoje oni koji ne daju velike šanse EU.

ekonomski podlistak

Vjerojatno u Londonu i nema problema. Ali i London i Zagreb su u EU. Koga zapravo koče ta pra-

vila? Očito nas. Zato mi moramo pokazati određenu agresivnost u

zaštiti svojih interesa, što dosada nismo u dovoljnoj mjeri učinili. Kada govorimo o članstvu u EU i NATO, možemo li se

osvrnuti na ekonomske efekte članstva?Osim usvajanja pravne stečevine EU koja je za Hrvatsku

važna zbog izjednačenja standarda, ne vidim da ima dovoljnoekonomskih efekata. Ako plaćamo članarinu u NATO paktu,gdje smo u proizvodnji opreme za potrebe Pakta? Imamo sjajnuproizvodnju nekih vrsta oružja koje je našlo tržište u SAD.Donedavno smo imali Kolindu Grabar Kitarović kao pomoćnicuGeneralnog tajnika NATO pakta. Ne znam koliko smo odmakliu proizvodnji za NATO savez.

Regionalna suradnjaDrugi dio Vaših napora bio je posvećen regionalnoj sura-

dnji. Nakon devastirajućih ratova na Balkanu i raspadabivše Jugoslavije, kako ocjenjujete stupanj i kvaliteturegionalne suradnje? Ne stoji li konstatacija da su ratovimai privatizacijskim metodama oslabljene i razdrobljene pri-vrede zemalja regije postale nekonkurentne i nedovoljnosnažne za tržišne utakmice u kojima sudjeluje sve veći brojzemalja? Što je s regionalnom suradnjom u nastupu na tre-ćim tržištima?

Čitavo sam se vrijeme baš za to zalagao, jer sam jako dobropriman u islamskim zemljama koje su nama prijateljske, pomaga-le su nam kada nam je bilo najteže. Oni su očekivali da ćemo semi i BiH i Slovenija zajednički pojavljivati na njihovim tržištima.Firme koje su imale zajednički proizvod, poput tenka, nisu posli-je nastavile suradnju na organiziran način u tom cilju. Mnoge suislamske zemlje bile zainteresirane za pomoć, prije svega Bosni iHercegovini. Ali, pošto smo bili žrtve istog agresora, i Hrvatska jeimala šanse. Tu nije bilo dovoljno organiziranosti.

Je li bilo predrasuda?Da, možda postoje i predrasude prema zajedničkom nastu-

panju, zbog naglašenog otklona prema svemu što na bilo kojinačin podsjeća na Jugoslaviju. Nikako da shvatimo da je ratgotov i da moramo surađivati.

Možemo li sada?Sada ima prostora. Imamo primjera suradnje naših firmi s

firmama u Srbiji koje trpe i pokoju kritiku pri odlasku na to trži-šte. No, malo firmi iz Srbije dolazi u Hrvatsku. Hrvatska možesurađivati sa svakim tko želi prijateljske odnose s nama. Nekase ratom bave sudovi, instituti, povijesna znanost. Kada je riječo Bosni i Hercegovini, uvijek smo govorili da nema Bosne i Her-cegovine bez Hrvatske i obratno. Prevedemo li to na jezikgospodarske suradnje, idemo vidjeti dokle smo došli.

Bosna i Hercegovina je ustavnim rješenjima izrazitobirokratizirana zemlja s vrlo neefikasnom i prevelikomadministracijom. To koči njezin oporavak, od kraja ratanaovamo, iako se ne mogu zanemariti i neki rezultati, ijavnih i privatnih tvrtki. Mogu li rezultati općih izboradovesti do minimuma koncenzusa o nužnim ustavnim pro-mjenama i preustroju zemlje koji bi “dali zraka“ preoptere-ćenoj privredi i oslobodili bankovne pasive za plasmane urealni sektor? Ovdje govorimo o promjenama po presudi

Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, racionalizacijiili ukidanju kantona, te konačno i dokidanju entiteta teuspostavi 4-5 ekonomsko-geografskih regija koje su i povi-jesno utemeljene.

Prije svega, smatram da rezultate ovih izbora ne treba dra-matizirati. Ako političke elite sva tri naroda shvate da je ta zem-lja činjenica, da ne može biti ništa drugo nego cjelovita, danema nikakve šanse za izdvajanje dijelova BiH i njihovo pripa-janje drugim zemljama, onda moraju shvatiti i da Bosna i Her-cegovina mora funkcionirati kao država. Smatrao sam da, akose ne može na razini institucija načiniti ozbiljan iskorak da zem-lja funkcionira kao ostale, međunarodni faktor – ne poput Day-tonskog sporazuma koji je zaustavio rat, ali ostavio donekleinvalidnima funkcije države – treba osigurati promjene da drža-vni mehanizmi funkcioniraju i to jeftinije. Bilo bi najoptimalni-je kada bi se BiH mogla organizirati kao zemlja bez entiteta, svišenacionalnim kantonima, s određenim pravima i obvezamate mehanizimima zaštite nacionalnih interesa svakog od kon-stitutivnih naroda, ali i s čvrstom državnom vlasti koja možeodigrati ulogu koju vlast igra u drugim, dobro organiziranimzemljama. Hoće li ove elite doći do te spoznaje, pitanje je. Prvoje potrebno da se u Beogradu i Zagrebu shvati da BiH moraostati cjelovita i da promjene granica nema. Kada se to shvati,onda će i one snage u BiH koje priželjkuju drukčije scenarijeprihvatiti da je realnost drukčija od njihovih projekcija. Pa seonda može načiniti taj potreban iskorak. Gledam Srbiju. Tadićkoji je po svojoj vokaciji Evropejac, s evropskom retorikom iciljevima, nije mogao pomaknuti gotovo ništa u cilju rješenjakosovskog pitanja. Na čelo Srbije došli su neosporno nacionali-sti, predsjednik i Vlada, a Kosovo je postalo tehničko pitanje.Više gotovo nitko ne razmišlja da se Kosovo može silom vratitiu ustavno-pravni poredak Srbije. Ta je nova srbijanska političkaelita iznenadila mnoge u Evropi i svijetu. Pretpostavljam da slič-nih pomaka može biti i u Bosni i Hercegovini.

Vanjskotrgovinska komora BiH je vrlo oštro reagirala naocjene Evropske komisije zbog odbijanja da s Hrvatskomzadrži povlašten status trgovinske razmjene iz CEFTA-e, inakon pristupanja Hrvatske u EU, i to bez kompenzacija.Kako gledate na ovaj slučaj?

72 BEHAR 122

Predsjednik jednog odinvesticijskih fondova mi reče –

Samo malo, pokazat ću vamnešto. I pokaza dokument iz

kojeg je razvidno da su, na njihovupit o interesu Hrvatske za

kuvajtske investicije, od HGKdobili odgovor kako “zasada

nema interesa“. Znam kada je tobilo i pretpostavljam zašto.

RAZGOVOR S POVODOMekonomski podlistak

Smatram da u odnosima među državama i gospodarstvimamora postojati određeni reciprocitet. Sigurno da je i BiH i hrvat-skoj privredi bilo lakše poslovati dok smo bili članica CEFTA-e.Sada je situacija izmijenjena, ali to ne znači da se ne može uči-niti nešto više. Osim pravila EU, postoje i izuzeci. Hrvatska semora založiti da joj se omogući poslovanje s BiH koje će omogu-ćiti Bosni i Hercegovini da prije ostvari standarde EU. BiH nesmije biti izolirana jer onda nikada neće usvojiti standarde EU.Evropa se mora do kraja udružiti, mada postoje oni koji ne dajuvelike šanse EU. Smatram da ako Evropa želi biti velikim igra-čem u današnjem svijetu, uz zemlje BRICS-a i SAD, Evropamora biti udružena.

Pitanje je samo je li ovakav modus udruživanja opti-malan.

To je druga stvar. Bosna i Hercegovina mora biti dio EU.Politika ne smije voditi izolaciji te zemlje, već njenom uključiva-nju. Moraju se u Evropskom parlamentu i Komisiji naći mehan-izmi optimalne suradnje s Bosnom i Hercegovinom, da pomo-gnu i njoj, ali i onima koji s njom posluju.

U Bosni i Hercegovini prevladava osjećaj da Komisija želiHrvatskoj pomoći, a da se njoj ne da ništa zauzvrat. Je li toispravan dojam, jer se on da isčitati iz saopćenja Vanjsktrgo-vinske komore BiH, ali i Uprave za evropske integracije?

Dojam je ispravan, riječ je o dvosmjernoj cesti. I jedna idruga strana moraju imati koristi od suradnje pod uvjetima kojise traže.

Zanimljiv je slučaj Slovenije. Kao tradicionalno diriži-stička ekonomija, pametnim je planiranjem i korištenjemkomparativnih prednosti u odnosu na ostale zemlje regijepostala industrijskim liderom i to podugo nakon rata iraspada Jugoslavije održala. No, ulaskom u EU, ubrzanomprivatizacijom i nestankom modela dirižističkog upravlja-nja privredom, u vrlo kratkom roku je potonula, postalanekonkurentna i izgubila tržišta bivše Jugoslavije. Kakogledate na taj fenomen?

Bio sam uvjeren da je Slovenija izvukla pouku iz našihpogrešaka u privatizaciji i da će njihova privatizacija ići drugimtokom. Umjesto logične privatizacije i prodaje dionica radnici-ma, odnosno zaposlenicima tvrtki koja bi se vrlo brzo završila,

a tržište dionicama uspostavilo, sve su zemlje bivše Jugoslavijepošle drugim putem. Vjerojatno radi uskih interesa nekih kru-gova koji su htjeli na brzinu privatizirati velike sustave kojih suse domogli kao nestručnjaci koji nisu ništa za te firme platili,već dostavili garancije sumnjivih banaka, i sve je završilo kata-strofom. Slovenija danas nema niti jedno ozbiljno građevinskopoduzeće. Slično se dogodilo i u Hrvatskoj i drugdje. Velikefirme koje su radile po cijelom svijetu, nestale su s gospodarskemape. Samo Slovenija je nas iznenadila, jer smo očekivali odnjih transparentniji, ozbiljniji i odgovorniji način privatizacijeprema onima koji su stvarali kapital tvrtki. Sada i njih, kao i nas,čeka reindustrijalizacija na višem tehnološkom nivou.

Sigurno možemo iskoristiti svoj glas članice EU da se nasta-vi proširenje EU, da na nama ne stane proces, jer ova generacijamora udružiti Evropu. To je njezina misija i ona to može. EUmora riješiti svoje institucionalne probleme, uvesti regulatore ufinancijski sektor jer će se inače desiti nova Grčka. A to moraučiniti i svijet, no to je druga tema, reforme i UN.

Promjene svjetskih financijskih pravila. Uspostave novesvjetske financijske arhitekture?

Tako je, da se eliminira mogućnost onoga što se dogodilou SAD, da se financijski virtualni kapital odvoji od realne pri-vrede.

Neki u Americi traže novi Bretton Woods sporazum. Da. Ali Evropa ne smije mirovati. Imamo mogućnosti za

suradnju. Možda bi u ovom našem prostoru trebalo krenuti odsuradnje gospodarskih komora, što bi se moglo odraziti na naševlade i resorna ministarstva. S tim možemo lakše nastupatizajednički i vani, u Evropi i izvan nje.

Nakon što u novom sastavu Evropske komisije nemaPovjerenika za proširenje, postoji li EU perspektiva za zem-lje zapadnog Balkana i kako se ta činjenica može odraziti naprocese refomi u njima, pa time i na njihovu ekonomsku per-spekivu?

Mislim da to nije dobro jer očito postoje neke politike uEvropi koje žele do daljnjega zadržati sadašnje stanje prošire-nja. To je pogrešno, prije svega, zbog Turske, velike sile s viso-kom stopom rasta koja je i vojno i gospodarski moćna. Više biza Evropu značila Turska u EU, nego izvan nje, posebno nakonArapskog proljeća, novog vala terorizma. Drugo, treba i preo-stalim zemljama na evropskom kontinentu koje su izvan Unije,omogućiti članstvo, uz ispunjenje kriterija i standarda. Trebaomogućiti zemljama da usvajaju ta pravila, i da se priključuju,ne da se zamrzne rok za novo proširenje. Ne treba se kolektiv-no primati veći broj zemalja, već kako koja napreduje na putuintegracija. Čim EU proširenje nije transparentno, da svojiminteresom pokaže ulazak preostalih zemalja, pokazuje se suz-držanost. Možda je to zbog prijetnji iz Velike Britanije, ili zbogmogućeg referenduma o nezavisnosti Katalonije. Treba insti-tucionalno riješiti mogućnost disolucije vekih članica EU,poput Belgije, Britanije ili Španjolske. Odnosno, mora li novadržava proći cijelu proceduru za članstvo, a već ju je jednomprošla, kao dio višenacionalne države. To ne bi smjelo optereći-vati Evropu i njezino proširenje. Mislim da Evropa premalosignalizira Britaniji što bi bilo u slučaju njezina izdvajanja izEvrope. Mislim da bi to bilo na štetu Britanije. Iako kažu dapostoje samo dvije velike zemlje – Velika Britanija i Veliko voj-vodstvo Luksemburg. n

73BEHAR 122

RAZGOVOR S POVODOMekonomski podlistak

Iako je vlast Bosne i Hercegovine vrata islamskom bankarstvudonekle otvorila tek prije sedam godina, ovdje je uvijek bilo ljudikoji su o tome i razmišljali i pisali. Jedan od takvih bio je i Sarajli-ja, rahmetli Kasim Bukvić. On je još sedamdesetih godina pro-teklog stoljeća pisao o islamskom bankarstvu. Donosimoodlomke iz njegovog rada “Neka razmišljanja o zabrani kamate“

NOVAC, KAO TAKAV, potreban je ljudima samo da bi njime mo -gli nešto kupiti. Najznačajniji predstavnici klasične ekonomskenauke Smith i Ricardo, zajedno s Marksom, zastupali su mišljenjeda je novac roba. Po Marksu, novac funkcionira kao mjera vrijed-nosti, kao prometno i platežno sredstvo i sredstvo zgrtanja blaga.Keynes razlikuje računski novac, kojim se izražavaju dugovi, cije-ne i opća kupovna snaga, i – sami novac, čijim se prenošenjemizvršavaju ugovori o dugovima i cijenama. Dakle, računski novacje opis ili naziv, a novac je stvar koja odgovara opisu. Karakteristi-čna je tvrdnja, dobrog dijela predstavnika klasične ekonomskenauke, od Kantijona i Hjuma naovamo, da je novac (zlato) robakao i svaka druga, i da ne djeluje na realne faktore privrednogživota, ni kao faktor rasta, ni kao faktor raspodjele.

Je li novac roba?Usvajanje teze da je novac roba traži ispitivanje ponašanja te

robe-novca s jedne strane i ponašanje ostalih roba s druge stra-ne. Svojstvo svih roba, izuzev robe-novac, je da se troše, biloposredno ili neposredno.

Robe koje se neposredno troše zadovoljavanjem potreba po t -ro šača, ili se potpuno utroše ili se odbacuju kao neupotrebljive.Posredno trošenje roba odvija se u procesu proizvodnje, gdje seut rošak jednog dijela robe (sirovine i drugi materijali) u cjelostipre nosi na novi proizvod, dok se robe (osnovna sredstva, alati isl.) prenose na novi proizvod samo dijelom na koji je taj proizvodutrošen. Materijalni troškovi proizvodnje (roba i usluga) prenosese na novi proizvod, dok se robe (osnovna sredstva, alati i dr.) pre-nose na novi proizvod samo dijelom koji je na taj proizvod utro-šen. Materijalni troškovi proizvodnje (roba i usluga) prenose sena novi proizvod po nabavnoj cijeni. Radna snaga stvara novu vri -je dnost – novi proizvod u čiji sastav ulazi svojom cjelokupnomcijenom. Novi proizvod na tržištu dobija cijenu u kojoj je sadrža-na zarada- profit.

Gdje je ovdje roba – novac? U slučaju neposredne potrošnjeroba za novac, nabavljena roba je potrošena, do robe-novcapotrošač je došao razmjenom ili robe koju je proizveo ili vlastite

radne snage za robu-novac, a daljom razmjenom došao je dopotrošene robe. U posljednjoj transakciji stiče se utisak da je roba-novac iščezla, potrošila se. To je privid, jer sa stanovišta konačnogpotrošača roba-novac je razmjenom za potrošenu robu nestala, astvarno ona je neokrnjena (u punoj vrijednosti) prešla kod proiz-vođača, odnosno drugog potrošača. Dakle, roba-novac se ne troši,ona cirkuliše. U slučaju posredne potrošnje, u procesu proizvo-dnje roba-novac se pojavljuje samo kao posrednik u razmjeni prinabavci, odnosno prodaji robe. U kružnom kretanju kapitala,kojeg je formulirao Marks (R-N-R), zona N (novac) u proizvod-nom smislu ostaje pasivna. Samo novac transformiran u robupodesnu za proizvodnju ulazi u proces proizvodnje, ali ne kaonovac, nego kao roba podesna za proizvodnju novog proizvoda.Dakle, ni tu se ne primjećuje neposredna prisutnost robe-novca.Premda je, po Marksu, novac kao novčana roba direktni proizvodrobne proizvodnje i kao specijalna roba upliće se u proces robneprivrede, ostaje činjenica da je to specijalan produkt nastao uoblasti razmjene i specijalna roba čije se aktivno uplitanje odvijasamo u oblasti razmjene. Istina je da novac kao aktivni činilacprometa može od sluge i posrednika u procesu proizvodnje posta-ti njenim gospodarom, ali ta mogućnost ne proizilazi iz njegovesposobnosti da stvara vrijednost.

Čudovište koje ima svoju dušuJedan često ponavljan argument pristalica zajma sa kama-

tom usmjeren je na to da pobije učenje Aristotela i ostalih sko-lastika o sterilnosti novca. “Novac je sam po sebi neplodan“, kažuoni, “ali se za novac može kupiti zemlja koja daje plodove“. Zato jekamata opravdana u istoj mjeri u kojoj i zakupnina za zemlju.Plodonosnost ne proističe iz novca, nego iz rada, dodatnograda. Kod plodonosnosti njive rad je samo dio plodonosnosti.Sijanje se ne može vršiti izvan zemljišta, te je zemljište plodono-sno samim tim što je ono dar Božiji. Osim toga, zemljšte setroši, iscrpljuje. Ako je, a jest, roba – novac specifična roba (ekvi-valent), tada se novac može oploditi samo dodatnim radom.Drugim riječima, novac kao sadržaj minulog rada postiže novo-stvorenu vrijednost samo dodatkom tekućeg živog rada.

Novac kao izraz duga, cijene i opće kupovne snage znak je,odnosno simbol koji određuje država kao organizovana sila dru-štva. Ovakav tretman novca još više ograničava njegovu ulogu naoblast razmjene, tako da ga jedni svode na indiferentnog ineutralnog posrednika. Ovaj pojednostavljeni prikaz ponašanjarobe-novca i ostalih roba, kao i uloge novca u procesu proizvodnjei prometa, potvrđuje Aristotelovo shvatanje o sterilnosti novca,bez obzira što ga je Marks pretvorio u “čudovište koje ima svojudušu, koje počinje raditi kao da u njemu toplo srce bije“. Nikakvu dušunovac nema, niti radi, niti proizvodi. Moć novca je u društvenompriznanju kao sredstva razmjene, sredstva za koje se u određenimuvjetima bez teškoća mogu nabaviti sve vrste robe. Snaga novcaleži u tome što se upotrebom ne troši, što uvijek pri razmjeni istu-pa sa neokrnjenom vrijednošću, ali mu ta snaga i moć ne dajusposobnost da postane produktivan, da bude tvorac dodatne vri-jednosti. Ovim se ne zanemaruje činjenica da je u novcu, s obzi-rom na njegovu kupovnu snagu, sadržan prethodni minuli rad uvidu blaga, ali tek pretvoren u sredstva za proizvodnju ili za pro-met roba može biti plodonosan. Inače, kamata je faktor koji omo-gućava sticanje pomoću novca. Ta ista kamata je u svim povije-snim periodima izazivala, a i danas izaziva, vapaj i mržnju. n

74 BEHAR 122

Abeceda islamskog bankarstva

Kamata izaziva vapaj*

Piše: Kasim Bukvić

* Tekst Kasima Bukvića objavljen je već u nekoliko navrata u posljednjih25 godina. Objavljujemo ga uz pristanak nositelja autorskih prava zbogsve raširenije primjenjivanih principa islamskih financija u svijetu

ISLAM I EKONOMIJAekonomski podlistak

75BEHAR 122

BRIFINGekonomski podlistak

Hrvatska ekonomski najslabija u Evropskoj uniji

PREMA PROCJENI Evropske komisije,objavljenoj početkom studenog, Hrvat-ska ima najslabiju ekonomiju u EU.Hrvatski javni dug ove bi godinemogao bi dostići 81,7 posto BDP-a,sljedeće 84,9 posto, a 2016. godine 89posto.

Deficit bi ove godine trebao iznositi5,6 posto BDP-a, dok je prošle godineiznosio 5,2 posto. Komisija navodi dasu razlog za to niži prihodi od PDV-a,što se djelimično može objasniti sla-bom dinamikom poreske baze. Komisi-ja upozorava na negativne fiskalne rizi-ke poput nagomilanih zaostataka uzdravstvenom sektoru i mogućihdodatnih troškova u drugim sektorima,poput obrazovanja i prometa. Javni dugje povećan sa 75,7 posto, koliko jeiznosio na kraju prošle godine, jer suprema novim računovodstvenim pravi-lima u to uključena dva velika javnapoduzeća, kao i zbog povećanjabudžetskog deficita. Stopa nezaposle-nosti trebala bi se blago povećati sprošlogodišnjih 17,3 na 17,7 posto ovegodine, a tolika stopa se predviđa i zasljedeću godinu.

Evropska komisija povećala je pro-cjenu pada hrvatske privrede u ovojgodini s prethodnih 0,6 na 0,7 posto,dok bi stopa nezaposlenosti mogla“porasti” s lanjskih 17,3 na 17,7 posto.Komisija predviđa pad hrvatskog brutodomaćeg proizvoda (BDP) za 0,7 postou ovoj godini, dok bi sljedeće godinetrebao blago rasti za 0,2 posto, što jetakođe smanjena procjena u odnosu naprethodnu prognozu o rastu za 0,7posto. Budžetski deficit bi, prema pro-gnozama Komisije, sljedeće godine tre-bao blago “pasti” na 5,5 posto, a 2016.godine ponovno se vratiti na 5,6 posto.Hrvatska je od početka ove godine u

Postupku prekomjernog deficita, uokviru kog je predviđeno da će deficitove godine biti 4,6 posto, sljedeće 3,5posto, a 2016. 2,7 posto BDP-a. Vladaje u prijedlogu Proračuna predvidjeladeficit na 3,8%.

BIGMEV u idućoj godini u BiH dovodi 2000 poslovnih ljudi iz Turske

NAKON ZNAČAJNOG BROJA potpisanihugovora između bosanskohercegova-čkih i turskih razvojnih agencija i drža-vnih institucija, ugovora o izvozu mali-na, izvozu kestena i drugih prehrambe-nih proizvoda u Tursku, Fondacija BIG-MEV – Centar za razvoj odnosa izmeđuBiH i Turske planira u 2015. godinidovesti 2.000 poslovnih ljudi iz Turskeu BiH.

Cilj je ostvarivanje poslovne sara-dnje, izvijestila je ova agencija 4. pro-sinca. Ovaj projekat približavanjaposlovnih ljudi iz Turske sa poslovnimljudima u BiH omogućilo je potpisivanjeugovora sa Turskom Direkcijom za raz-voj malih i srednjih poduzeća (KOS-GEB). Radi se o tematskim posjetamakoje su raspoređene po sektorima, kaošto su sektor automobilske industrije,mašinske industrije, kao i sektor pekar-ske industrije, primarne poljoprivredneproizvodnje, itd., kaže se u saopćenjuBIGMEV-a.

Fondacija BIGMEV je neprofitnaorganizacija, a osnovana je 2010. godi-ne s ciljem razvoja odnosa izmeđuBosne i Hercegovine i Republike Tur-ske. Fondacija već tri godine kontinuira-no radi na izvozu bh. roba i usluga natursko tržište. Sjedište Fondacije je uIstanbulu, sa predstavništima u Bursi iSarajevu. Osnovna zadaća BIGMEV-a jespajanje stranih investitora sa poslo-vnim prilikama u Bosni i Hercegovini.

Projekti BIGMEV-a se realiziraju prekoinstitucija na području čitave Bosne iHercegovine. Pored potpisivanja UN-ovog Globalnog sporazuma, BIGMEV jedo sada realizirao mnoge upješne pro-jekte, edukacije za menadžere malih isrednjih preduzeća, poslovne forume,ali i olakšao izvoz bh. proizvoda na tur-sko tržište.

Sarajevska Konferencija oislamskom bankarstvu

EVROPSKO UDRUŽENJE za islamskuekonomiju, bankarstvo i financije usuradnji sa partnerima organizirala jemeđunarodnu konferenciju SarajevoIslamic Finance and Economics Confe-rence 2014 pod nazivom “New Cha -llenges for Islamic Economics andFinan ce Development”, 20. i 21. stude-nog u Sarajevu u prostorijama GaziHusrev-begove biblioteke.

SIFEC je jedina konferencija u obla-sti islamske ekonomije i financija uovom dijelu Evrope i okupila je brojnedomaće i međunarodne eksperte izoblasti islamske ekonomije i financija.Tretirala su se aktualna pitanja islamskeekonomije, bankarstva i financija, aposebno “sukuk” – islamskih obvezni-ca. Islamske financije predstavljajujedan od najbrže rastućih segmenataglobalnih financija. Na konferenciju jeprijavljeno preko stotinu radova autoraiz 22 zemlje, a prezentirano tridesetak.Uvodni govor su održali su Željko Šain,dekan Ekonomskog fakulteta u Saraje-vu, Abdul Ghafar Ismail iz IslamicResearch and Training Institute i amba-sador Velike Britanije u BiH, EdwardFerguson. Konferenciju je otvorio guver-ner Centralne banke BiH, Kemal Kozarić.Prisustvovao je veći broj gostiju i uče-snika iz javnog, akademskog i poslov-nog života iz zemlje i inostranstva.

Brifing Brifing Brifing Brifing Brifing Brifing Brifing

Sarajevska burza je predstavilamogućnost uvođenja Islamskog Index-a na SASE (Sarajevo Stock Exchange),te načina odabira i obrazloženje meto-dologije i postupaka kreiranja oglednog“SASE Islamic Index-a”. To podrazumi-jeva utvrđivanje kompanija koje bi uovom trenutku ulazile u sastav “SASEIslamic Index-a” sa prikazom sastava iprocentualnog učešća pojedinih kom-panija u tom indeksu, te izračunomfree float (slobodno raspoložive) trži-šne kapitalizacije indeksa na dan utvr-đivanja sastava. Prezentaciju o uvođe-nju Islamskog index-a na SASE je odr-žao Tarik Kurbegović, direktor Sarajev-ske burze tokom drugog dana Konfe-rencije. Dio prezentacije izložio je MatejŽivković, član Komisije za vrijednosnepapire FBiH. Prezentacijom su obuhva-ćeni svi aspekti formiranja ovog indexana domaćoj burzi, kao i realna potrebaza njenim uvođenjem i širenjem trži-šnog asortimana na SASE. “Uvidom uindekse globalnih provajdera, utvrdilismo da ni jedan nema “pokrivenu“Bosnu i Hercegovinu, odnosno kompa-nije iz BiH. DJIM, kao možda najsveo-buhvatnija porodica islamskih indeksa,ima i seriju indeksa za 70 zemalja svi-jeta među kojima su i tržišta Slovenije,Hrvatske i Srbije, ali ne i BiH. Čini se danam je, ako se želimo staviti na “rada-re“ islamskih investitora, potrebno pru-žiti im i dodatnu pomoć, odnosno olak -šati proces pronalaženja adekvatnihequity investicija na ovom tržištu.

Trgovinski nesporazum ili mogući spor

U VEZI S AKTUELNOM TEMOM zaklju-čenja Protokola uz Privremeni spora-zum o trgovini i trgovinskim pitanji-ma/Sporazum o stabilizaciji i pridruži-vanju između Evropske unije i Bosne iHercegovine u bh. javnosti se povre-meno pojavljuju tumačenja koja ne

oslikavaju činjenično stanje.To je saopćeno iz Direkcije za

europske integracije Vijeća ministaraBiH u ime Delegacije za pregovore oProtokolu uz Privremeni spora -zum/Spo razum o stabilizaciji i pridruži-vanju (PS/SSP). Iz Delegacije za prego-vore o Protokolu naglašavaju da je BiHadekvatno i blagovremeno omogućilaprimjenu odredbi Privremenog spora-zuma i na Republiku Hrvatsku, kaonovu članicu EU, Odlukom Predsjedni-štva BiH o proširenju primjene Privre-menog sporazuma iz juna 2013. godinete na taj način tehnički adaptiralaPS/SSP kako bi Republika Hrvatskapostala strana ugovornica sporazuma.

“Sve osim tehničke adaptacije, zaBiH predstavlja suštinske izmjenePS/SSP koje bi bile u suprotnosti s uza-jamnošću i obostranim interesom kaotemeljem odnosa ugovornih strana,kako je navedeno u preambuli Privre-menog sporazuma”, pojašnjeno je usaopćenju. Metodologija “tradicionalnetrgovine” koju zagovara Evropskakomisija za BiH nije obavezujuća jerkao takva nije sadržana u odredbamaPrivremenog sporazuma. Dodatno, pri-mjena takve metodologije bi obuhvata-la i proizvode koji Privremenim spora-zumom, odnosno Sporazumom o stabi-lizaciji i pridruživanju uopće nisu obuh-vaćeni. “BiH smatra da tehničkomadaptacijom nekog međunarodnogsporazuma nije moguće izmijenitiodredbe koje u njemu nisu ni postojale,odnosno, da takve izmjene pretpostav-ljaju pregovore i dogovor dviju strana.BiH je pregovarajući SSP argumentiralai dokazala da 15-ak grupa proizvodaizuzetno značajnih za bh. privredu, svedo članstva BiH u EU treba da ostanena režimu pune carinske zaštite prili-kom uvoza u BiH”, rečeno je u saopće-nju.

Nadalje se navodi da BiH nije usporu s Republikom Hrvatskom već sEvropskom unijom u pogledu tumačenja

člana 22(3) Privremenog sporazuma,odnosno zaključenja Protokola kojim biRepublika Hrvatska kao najnovija članicaEU postala strana ugovornica. “Ovo jeposebno važno zbog činjenice da se sveodredbe PS/SSP između EU i BiH, osimna BiH, jednako odnose i na sve članiceEU. U slučaju zaključenja Protokola uzPS/SSP, njegov sadržaj bi, osim za Repu-bliku Hrvatsku, vrijedio i za preostalih 27članica EU”, naglašeno je.

Delegacija BiH za pregovore o Pro-tokolu uz PS/SSP ističe da su mandat ipoziciju za tumačenje ovog člana Pri-vremenog sporazuma potvrdili Vijećeministara BiH i Predsjedništvo BiH teda s tim u vezi postoji opći institucio-nalni konsenzus na svim nivoima kao ipodrška poslovne zajednice. Također,Delegacija BiH za pregovore o Protoko-lu uz PS/SSP smatra da pitanje trebaposmatrati i diskutirati isključivo nastručnom nivou uz uvažavanje svihraspoloživih informacija i činjenica.Shodno tome, Delegacija je pozvalamedije u i izvan BiH kao i širu javnostda predstavljene informacije koriste nanačin koji će doprinijeti boljem razumi-jevanju ovog vrlo tehničkog pitanja uzpuno uvažavanje dobrosusjedskihodnosa BiH i Hrvatske kao i interesaobje ugovorne strane.

U BiH najniža prosječna kamataza kratkoročna zaduženja

KAMATNE STOPE na kredite nefinancij-skim poduzećima s valutnom klauzulomvezanom za euro u regiji su najniže u BiH,dok su najviše kod stambenih kredita.

Pokazala je to analiza Centralnebanke BiH koju je objavila 12. studeno-ga, na osnovi podataka centralnihbanaka zemalja regije o prosječnimponderiranim kamatnim stopama nakredite i depozite nefinancijskim podu-zećima i stanovništvu. Analizom su,osim BiH, obuhvaćene Srbija, Hrvatska

76 BEHAR 122

BRIFINGekonomski podlistak

77BEHAR 122

i Makedonija, a u svim kategorijama suupoređivane isključivo kamate na kre-dite s valutnom klauzulom vezanom zaeuro. Korišteni su najsvježiji podaci izsrpnja 2014. godine i nisu uzete varija-cije tokom vremena koje mogu biti zna-čajne iz mjeseca u mjesec.

Analiza je pokazala da je nivokamatnih stopa kredita nefinancijskimpoduzećima ujednačen u regiji. U BiH jenajniža prosječna kamata za kratkoro-čna zaduženja od 6,5 posto, dok je koddugoročnih kredita na drugom mjestu skamatom od 7,5 posto. U obje kategori-je najvišu kamatu ima Srbija. Stambenikrediti u BiH su najskuplji. To je pose-bno izraženo kod dugoročnih zaduže-nja na koja kamata dostiže 8,1 posto,dok kod kratkoročnih kredita kamatnastopa iznosi 6,2 posto. U obje kategori-je najniža kamata je u Hrvatskoj. BiH senalazi u sredini po visini kamata nakratkoročne nanamjenske i gotovinskekredite, dok na dugoročna zaduženja uovoj kategoriji ima najnižu kamatnustopu od 8 posto. Najviše kamate nadepozite nude banke u Hrvatskoj i BiH.Štedišama u BiH na raspolaganju jenajviša kamata na depozite s rokomoročenja dužim od godine i iznosi 3,2posto. Kod depozita s rokom oročenjado godine BiH i Srbija dijele drugu pozi-ciju s prosječnom kamatom od 1,8posto, a u toj kategoriji najbolji prinosstanovništvu nude banke u Hrvatskoj skamatom od 2,2 posto. BiH zauzimadrugu poziciju po visini kamate nadepozite nefinancijskih poduzeća, izaHrvatske. Kamata na depozite s rokomoročenja do godine u BiH iznosi 2,1posto, a više od godinu 3,08 posto.

Rast depozita

PREMA PODACIMA Centralne bankeBosne i Hercegovine, ukupni depozitistanovništva kod komercijalnih banakau BiH, na kraju rujna 2014. godine,

iznosili su 8,90 milijardi KM, što je naj-veći zabilježeni iznos do sada, objavlje-no je 30. listopada.

Usprkos jako nepovoljnim ekonom-skim uvjetima i udarima na standardstanovništva tokom ove godine, depozi-ti stanovništva su, u odnosu na krajrujna prošle godine, porasli za 806 mili-juna KM ili 10%, što predstavlja nasta-vak kontinuiranog rasta kroz duže raz-doblje. Uz to, treba imati na umu dastanovništvo dio svoje štednje realizira iulaganjem u vrijednosne papire i policeosiguranja. U ukupnim depozitima svihdomaćih institucionalnih sektora kodkomercijalnih banaka u BiH, depozitistanovništva sudjeluju sa 58,2%. Najve-ći udio u porastu depozita stanovništvaimaju dugoročni depoziti stanovništva.U usporedbi s rujnom 2013. godine,porasli su 388 milijuna KM ili 9,3%.Depoziti stanovništva u KM valuti izno-se 3,58 milijardi, odnosno 40,2% ukup-nih depozita, depoziti u stranim valuta-ma iznose 5,31 milijardu KM, od čega sena depozite u eurima odnosi 4,81 mili-jardu KM, a na depozite u ostalim stra-nim valutama oko 0,51 milijardu KM.

Napredak u financijskom sektoru BIH

U FINANCIJSKOM SEKTORU BiH ostva-ren je napredak u posljednjih osamgodina, unatoč ekonomskoj krizi irazornim poplavama, ocijenili su 6.novembra predstavnici Međunarodnogmonetarnog fonda i ministarstva fina-ncija i riznice.

Ministar financija i riznice BiH Niko-la Špirić i predstavnici MMF-a analiziralisu podatke bankarskog sektora, osigu-ranja, platnog prometa i osiguranja odrizika u tim područjima na razini državei dva njezina entiteta. Zaključili su da jeu odnosu na 2006. ostvaren “vidannapredak unatoč tome što je zemlju umeđuvremenu pogodila ekonomska

kriza te teška prirodna katastrofa”.“Imajući u vidu razmjere prirodne kata-strofe, privreda BiH pokazala je većuotpornost nego što se očekivalo i imatćemo pozitivan ekonomski rast. Bilježi-mo i rast prihoda od indirektnih porezaza 3,4 posto tokom 10 mjeseci ovegodine u odnosu na prošlu godinu”,rekao je Špirić.

Izvoz u Rusiju iz BiH povećan za 27 posto

BIH U OVOJ GODINI BILJEŽI pozitivantrend vanjskotrgovinske razmjene sRuskom Federacijom, pa je tako izvozna rusko tržište u prvih osam mjeseciove godine dostigao 46 miliona mara-ka, 27 posto više nego u istom periodu2013, pokazuju podaci Vanjskotrgovin-ske komore (VTK) BiH.

Ekonomisti smatraju da je, i poredrelativnog porasta izvoza, apsolutnavrijednost i dalje mala, ali i da BiHnema ozbiljnu proizvodnju za tako veli-ko tržište. Istovremeno, BiH u ovojgodini bilježi pad uvoza iz Rusije, pa jenjegova vrijednost iznosila 112 milionamaraka,. 15 posto. Međutim, uvoz izRusije je i dalje i više nego dvostrukoveći nego izvoz iz BiH u tu zemlju. Postrukturi izvoza, najviše je plasiranoproizvoda iz sektora kemijski i farma-ceutski proizvodi, gnojiva, plastika,kaučuk i guma, u vrijednosti od 39miliona maraka, 31 posto više nego uistom periodu prošle godine. Daleko izasu proizvodi iz sektora kože, krzna,tekstila te strojeva, aparata i drugihuređaja, čiji je izvoz na rusko tržišteove godine iznosio nešto više od 2miliona KM. Izvoz proizvoda iz agroin-dustrijskog sektora je vrijedan 1,5miliona KM i rastao je 21 posto. PodaciVTK BiH pokazuju da BiH najviše uvoziiz sektora mineralna goriva i električnaenergija, pa je za osam mjeseci 2014.dostigao 100 miliona maraka, što je

BRIFINGekonomski podlistak

pad od 17 posto u odnosu na istiperiod prethodne godine. Na drugom itrećem mjestu su sektori strojevi, apa-rati i drugi uređaji, te koža, krzna, tek-stil i njihovi proizvodi.

U biltenu VTK BiH “Infokom”, navelisu da su uzajamne sankcije, Evropskeunije i Ruske Federacije, značajno pro-mijenile stanje na tržištu i utjecale namogućnost trgovanja BiH s Rusijom.Rusku Federaciju trenutno obilježavajuznačajne promjene sektorske potražnjepa iz perspektive BiH, važan je porastpotražnje prehrambene industrije.Predviđa se da će sve viškove koje jeEU izvozila na tržište Ruske Federacijesada nastojati uvesti u treće zemlje,tako da se može očekivati i povećanjeuvoza na bh. tržište.

Zoran Pavlović, ekonomski analiti-čar, rekao je da je situacija takva da sutrgovci iz Ruske Federacije morali datraže druge izvore snabdijevanja i da supraktično iskoristili sve ono što jeraspoloživo. “Imali smo tu sreću dapraktično mi nismo u sankcijama i damožemo da nešto malo od ove našeproizvodnje ipak prodamo tamo”, kazaoje Pavlović. “Što se tiče smanjenjauvoza iz Rusije, to se prije svega odnosina goriva, a to je opet posljedica sma-njenja potrošnje ovdje i to je trend kojipostoji u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Hrvat-ska je na nivou 1961. po potrošnji deri-vata, tako da MOL razmišlja da zatvoriRafineriju u Sisku”, kazao je.

Nepovoljna struktura radnogstanovništva u Hrvatskoj

NEPOVOLJNO DEMOGRAFSKO KRETA-NJE s opadajućim natalitetom i smanje-nje broja radno aktivnih stanovnika uHrvatskoj povećat će izdatke za mirovi-ne u budućnosti.

Suočena s tim problemom Hrvatskaje 2002. godine uvela je drugi i trećistup mirovinske štednje čime je zapo-

čela jedan od najznačajnijih reformskihzahvata od osamostaljenja.

Kako se navodi u kvartalnoj analiziRBA, objavljenoj 21. studenog, poslje-dnji podaci DZS-a pokazuju da jeHrvatska u razdoblju krize, od 2009.do 2013. imala negativan migracijskisaldo te je prošle godine rekordan brojiseljenih u inozemstvo. Također, popisstanovništva iz 2011. pokazuje daHrvatska kontinuirano stari, a istovre-meno se očekuje povećanje životnogvijeka. “Nakon ulaska u EU očekujemododatna pogoršanja u trendovimamigracijskog salda, s fenomenom‘odljeva mozgova’, čime će se pojačatiodljev uglavnom mlađeg (radno spo-sobnog) stanovništva”, naveli su anali-tičari RBA. Ključni problem je nizakpostotak radno aktivnog stanovništva.Kako se navodi u analizi, samo 12,8%umirovljenika imalo je radni staž od 40i više godina, dok je čak 20% invalid-skih mirovina. Hrvatska se nalazi u pro-ceduri prekomjernog deficita, čiji iznosbi do kraja godine mogao dosegnuti 19milijardi kuna, a jedan od najznačajnijihuzročnika takvog stanja u proračunu jesve veća razlika između uplaćenihdoprinosa za mirovine i rashoda miro-vinskog sustava. Kako bi smanjila defi-cit, Vlada je umirovljenicima koji pravaostvaruju po posebnim propisima omo-gućila prijenos njihovih sredstava izdrugog stupa u državni proračun, te jetime osigurala prihod od 2,8 milijardikuna. Takva mjera dala je jednokratnerezultate za proračun, no upitno kakviće efekti biti u budućnosti. Ako bi seVlada odlučila na nacionalizaciju novcau drugom mirovinskom stupu, odnosnonjihovo prebacivanje u prvi stup, krat-koročno bi se “pokrpao” proračun, alibi to na dugi rok značilo povećanjemirovinskog duga i više izdatke zamirovine u budućnosti.

U analizi RBA upozorava se da je, sobzirom na situaciju, potrebno razmisli-ti kako povećati izdvajanja za drugi i

treći mirovinski stup, a tekuće deficiteproračuna smanjivati racionalizacijomneproduktivnih javnih rashoda, kojigodinama imaju istu strukturu.

Novi Zakon o privatizaciji i stečaju Republike Srbije atak na imovinu FBiH

NOVIM ZAKONOM O PRIVATIZACIJI kojije Republika Srbija usvojila u augustu2014. godine ponovo se napada naimovinu bosanskohercegovačkih firmina čijoj imovini su formirana preduzećau Republici Srbiji, smatraju u Agencijiza privatizaciju u FBiH.

Stoga je Agencija za privatizaciju uFederaciji BiH uputila pismo Agenciji zaprivatizaciju Republike Srbije u kojemih upozorava da, primjenjujući domicil-ne zakone u postupcima privatizacije,stečaja ili likvidacije preduzeća čiji suvlasnici sa područja bivše SFRJ, kršimeđunarodni Sporazum o sukcesiji-Aneks G. O namjerama Agencije za pri-vatizaciju Republike Srbije da privatizi-ra Društveno preduzeće za unutrašnju ispoljnu trgovinu Agrokomerc-VKL Beo-grad koje je formirano na imovini Agro-komerca Velika Kladuša, a koja je iska-zana u pasivnom podbilansu Agroko-merca, Agencija za privatizaciju u FBiHobavijestila je i članove PredsjedništvaBiH, Vijeće ministara BiH, Ministarstvofinancija i trezora BiH, Ministarstvovanjskih poslova BiH, premijera idopremijere Vlade FBiH, predsjednika idopredsjednike FBiH – navodi se usaopćenju Agencije za privatizaciju uFBiH od 20. oktobra.

Agencija smatra neophodnim njiho-vo puno angažiranje na dosljednoj pri-mjeni Sporazuma o pitanjima sukcesije-Aneks G, koji, kao međunarodni ugovor,ima jaču pravnu snagu od domicilnogzakonodavstva i  “kako bi urgentnomreakcijom spriječili dalje nanošenještete FBiH i BiH. n

78 BEHAR 122BEHAR 122

BRIFINGekonomski podlistak

79BEHAR 122

Poslovno komuniciranje predstavlja univerzalan pojamzajednički za dvije savremene naučne oblasti – poslovnu eko-nomiju i komunikacijske nauke. U funkcionalno-organizacij-skom smislu poslovno komuniciranje predstavlja sve oblikekomunikacije koje obavlja kompanija prema ciljnoj javnostikoju dijelimo na dvije vrste, internu i eksternu.

INTERNU JAVNOST ČINE ZAPOSLENICI, sindikat i mena-džment dok eksternu javnost čine kupci, klijenti, dobavljači,konkurenti, država, nevladine organizacije, lokalna zajednicai investitori. Osnovni cilj poslovnoga komuniciranja je njego-vanje i jačanje reputacije kompanije u javnosti jer se taj ugledreflektuje na poslovni uspjeh i stvaranje profita. Osoblje kojese bavi poslovnim komuniciranjem mora imati dobre odnoseunutar kompanije kao i izvan nje i davati informaciju pravo-vremeno i na pravi način dok se od top menadžementa oče-kuje neograničeno povjerenje u to osoblje. Postoji više oblikaposlovnoga komuniciranja, od poslovnih pisama, prezentaci-ja pa sve do marketinške komunikacije i odnosa s javnošću.Iako se ranije smatralo da su odnosi s javnošću dio marketin-škoga komuniciranja u posljednjih deset godina to je novanaučna i poslovna disciplina, vrlo široka. Ovdje ćemo obradi-ti neke segmente odnosa s javnošću a koji su neophodni zauspješno poslovanje: odnosi s medijima, lobiranje, internokomuniciranje i krizno komuniciranje. U nastavku ćemo o ovimvrstama komunikacije reći nešto više.

Odnosi s medijima“Svijetom vlada moćna trojka – globalna medijska korpo-

racija, multinacionalna industrija i svjetski bankarski establi-šment“ kazao je u svojoj knjizi “The Media Monopoly“ BenBagdikian. A da je to istina svjedoci smo u našoj svakodnevi-ci, uživo ili putem masovnih medija a da pri tome nismo uop-šte svjesni učinaka i posljedica ova tri moćna svjetska stuba.A kolika je važnost medija shvatio je još i Napoleon koji ih jei nazvao sedmom silom svijeta. Danas mediji kreiraju javnomišljenje, prenose informacije do potrošača, poslovnih part-nera, birača itd. Aktivnosti u oblasti odnosa s medijima uklju-čuju izrade press materijala, organiziranje konfe-rencije za novinare, trening medijskih nastupa,praćenje i analiza medija, pisanje saopćenja,demantija, intervjua itd.

Ono što moramo znati jeste da mediji imajusvoja pravila i zakonitosti. Znaju biti objektivniali isto tako cilj im je objaviti neku senzaciju kakobi se prodali, a da pri tome uopšte ne misle oposljedicama. Stoga treba biti svjestan da ih ne

možemo mijenjati nego im se prilagoditi i pružiti im ono štotraže. Medijima se nikada ne treba zamjerati nego sa njimaodržavati kvalitetne odnose. Ono što posebno treba naglasitijesu TV nastupi u kojima se ne smiju praviti greške jer se topamti i teško, gotovo nikako ne može popraviti. Svaku prili-ku u medijima treba iskoristiti za besplatno plasiranje poru-ke jer ukoliko na to nismo spremni stvari će se događati beznas, a mi mnogo kasnije shvatiti šta smo propustili.

Lobiranje Riječ “lobiranje“ poznata je ovdašnjoj javnosti, ali pravo

značenje te riječi ili nije poznato ili se tretira u negativnomkonceptu. Naime, ljudi su skloni mišljenju da se lobiranjeodnosi na korupciju dok opet neki smatraju da se lobiranjeodnosi na veze i poznanstva. Drugo mišljenje je dobrim dije-lom ispravno, ali nekompletno jer treba imati u vidu da po -jam lobiranja ima mnogo šire značenje posebno u razvijenimdemokratskim zemljama, gdje lobiranje sve više dobiva naznačaju. Iako ima razmišljanja da lobiranje nije legalno, tusumnju treba otkloniti, jer u poslovanju kompanije ključnuulogu ima i država kao javno mnijenje, a da bi se dobila podr-ška iz državnih krugova lobiranje je neizbježno. Isto važi i zafinansijsku javnost koju čine banke, osiguravajuće kuće, kre-ditne organizacije... bez čije podrške nijedna kompanija nemože poslovati.

Lobiranje se može definisati na više načina; od lobiranjakao komunikacije među ljudima do tehnike javnoga zagova-ranja, odnosno, umjetnosti ubjeđivanja. Ono što je zajedni-čko za sve definicije jeste da lobiranje predstavlja niz akcijakoje imaju za cilj izvršiti uticaj na donosioce odluka.

Ono sa čime se svi autori i eksperti za odnose s javnošćuslažu jeste da se lobiranje mora raditi na fini način i sastojatise od tri elementa:

Razumijevanje što znači da već u ranoj fazi treba defini-sati strategiju i taktiku komuniciranja kao i identificiratipotencijalne neprijatelje i prijatelje.

Komunikacija što znači da se određenoj ciljnoj grupi upravom trenutku pošalje odgovarajuća poruka.

Izbjegavanje smetnji na vezama i poslovnih nesporazuma

Komuniciranje u poslovnom svijetuPiše: Kenan Spaho

Bill Gates je kazao da kada bi mu ostao posljednjidolar uložio bi ga u odnose s javnošću. Možda iz ove

rečenice možemo zaključiti koliko je bitno znatikomunicirati sa javnošću ukoliko dođe do krize.

TEORIJSKI KUTAKekonomski podlistak

Presing što znači da pravi ljudi u pravo vrijeme poduzi-maju odgovarajuće akcije. Lobiranje traži aktivne ljude kojidjeluju brzo bez dodatnoga razmišljanja.

Interna komunikacijaInterna komunikacija odnosi se na uposlenike kompanije,

sindikalnu organizaciju i menadžment. Ono što je ključnojeste da uposlenici kompanije trebaju biti obaviješteni na vri-jeme o svim događanjima u kompaniji, posebno o novim lini-jama proizvoda ili usluga, novim poslovnim poduhvatimakao i o odlukama top menadžmenta.

Interne komunikacije moraju imati određeni programdjelovanja koji mora biti u skladu sa kulturom kompanije, akoju zajednički kreiraju uposlenici i menadžment. Dobroosmišljen program komunikacije daje sigurnost uposlenici-ma i stvara kod njih zadovoljstvo što je dodatni motiv za rad.Također, internu komunikaciju treba kontrolisati kako ne bidošlo do širenja dezinformacija koje kasnije mogu dati lošusliku kompanije u javnosti.

Zvanična komunikacija obavlja se putem zvaničnih kanalakomunikacije a to su brifinzi i radni sastanci na kojima ruko-vodioci upoznaju zaposlenike o stanju u kompaniji, ostvarenojdobiti, planiranim aktivnostima. Također zaposlenici na istimsastancima trebaju iznositi probleme sa kojima se susreću uprocesu rada. Za kvalitenu komunikaciju neophodno je, sma-traju stručnjaci, da se na nižim menadžerskim nivoima komu-nikacija obavlja jednom sedmično, na srednjem nivou jednommjesečno, a na top nivou jednom u tri mjeseca.

Primarni značaj programa interne komunikacije treba bitipodizanje morala kompanije što se, prema mišljenju stru-čnjaka, postiže na više načina. Vrlo je bitno davati nagrade istimulacije uposlenicima za učešće u poslovnim aktivnostikao i za doprinose u nauci, inovacijama i slično. Dalje, stru-čnjaci preporučuju organiziranje prigodnih događaja na koji-ma uposlenici imaju priliku da se druže.

Ono bez čega interna komunikacija ne može postojatijeste interni bilten kompanije. Bilteni više ne smiju biti rad-ničke novine nego uređeni prema novinarskim standardimau kojem svi uposlenici trebaju dobiti priliku da se iskažu pisa-nom riječi, postavljaju pitanja top menadžmentu i slično.

Krizno komuniciranjeBill Gates je kazao da kada bi mu

ostao posljednji dolar uložio bi ga uodnose s javnošću. Možda iz ove rečeni-ce možemo zaključiti koliko je bitnoznati komunicirati sa javnošću ukolikodođe do krize. Postoji više definicijakrize a mi ćemo spomenuti sljedeće:

l Kriza je značajan poremećaj kojiizaziva veliku medijsku pažnju i zani-manje javnosti što znatno remeti nor-malno poslovanje kompanije.

l Kriza je ozbiljan incident kojiutiče na sigurnost ljudi, okolinu proiz-vode ili ugled organizacije, a obično gaprati i neprijateljski stav medija.

l Kriza je neplanirani i neželjeni

proces koji traje određeno vrijeme, a na koji je moguće samodjelimično uticati i ima neizvjestan ishod.

U poslovnom svijetu krizom se smatraju poslovni neus-pjesi, finansijski problemi, odavanje poslovne tajne itd. Onošto znamo jeste da kriza prijeti ugledu kompanije te je stogavrlo bitno znati uspostaviti komunikaciju sa ciljnom javnošćuu kriznim situacijama.

Stručnjaci za odnose s javnošću se posebno specijalizirajuza ovu oblast jer kriza ne bira ni mjesto ni vrijeme. Još dok nepostoji kriza stručnjaci za odnose s javnošću rade treninge(tzv. simulacione krize) sa uposlenicima kako bi ih pripremiliza reakciju u kriznim situacijama. Obično su simulacionekrize najgori mogući slučajevi krize.

Prvi korak u kriznim situacijma je formiranje kriznogacentra i izrada kriznoga plana. To podrazumijeva procjenukoja je to publika koju kriza najviše pogađa i prema kojojtreba odmah djelovati imajući u vidu da u kriznim situacija-ma nijedna informacija nije suvišna. Također neophodno jenapraviti listu medija preko kojih će se vršiti komunikacija sajavnošću i biti im stalno dostupan. Najvažnije je znati da ukriznim situacijama treba biti proaktivan i komunicirati sasvim zainteresiranim faktorima u javnosti.

Nakon završetka krize treba izvršiti procjenu učinkovito-sti kriznoga plana kao i ukloniti sve nedostatke koji su dove-li do krize. Nakon toga slijedi ključni trenutak, a to je organi-zacija konferencije za štampu na kojoj se zvanično oglašavada je kriza završena. Na konferenciji za štampu treba javnoiznijeti koji su to koraci učinjeni da se kriza prevlada kako setako nešto ne bi desilo u drugim kompanijama. To se smatradruštvenom odgovornosti kompanije.

Mjesto poslovnih komunikacija u organizacijskoj strukturi kompanijePostoji više pristupa organizaciji poslovnog komunicira-

nja. Ovdje ćemo organizaciju predstaviti sa aspekta klasičneteorije organizacije kao i moderne teorije organizacije. Saaspekta klasične teorije organizacije moguća su tri oblikaorganizacije koje ćemo prikazati u daljem tekstu.

Prvi oblik organizacije gdje su svi oblici komunikacijekoncentrisani unutar funkcije marketinga moguće je predsta-viti sljedećom slikom:

80 BEHAR 122

TEORIJSKI KUTAKekonomski podlistak

81BEHAR 122

Odjel za odnose s javnošću u sastavu funkcije marketingaOvaj model je danas prisutan samo u teoriji. U praksi više ne postoji jer su

iskustva pokazala da u ovakvoj organizaciji veći akcenat daje na promociju proiz-voda dok se upravljanju ugledom kompanije kao i internoj komunikaciji ne dajenikakav značaj.

Drugi oblik organizacije u kojem je odjel odnose s javnošću odvojen od odje-la marketinga možemo predstaviti sljedećom slikom:

Odjel za odnose s javnošću neovisan od funkcije marketingaOvaj model predstavlja početak razvoja odnosa s javnošću kao posebne disci-

pline. U prvoj fazi odnosi s javnošću predstavljaju odnose s medijima kao i inter-no komuniciranje dok se u kasnijoj fazi ova oblast dalje širi.

I konačno treći oblik organizacije gdje postoji jedinstveni ured za korporativ-ne komunikacije može se predstaviti sljedećom slikom:

Ured za korporativne komunikacije pri top menadžmentuOvaj model pokazuje da u novom dobu poslovne komunikacije predstavljaju

centraliziranu funkciju kompanije pod kontrolom top menadžmenta. Ovdje suuključeni i marketinška komunikacija i odnosi s javnošću.

Također vrlo je interesantno razmotriti korporativne komunikacije sa aspek-ta moderne teorije organizacije. Moderna teorija organizacije polazi od toga dase svaka kompanija posmatra kao otvoreni sistem koji se sastoji od svojih podsi-

stema. Kao jedan od podsistema treti-raju se i korporativne komunikacije. Nasljedećoj slici je prikazano kako izgledakorporativno komuniciranje neke kom-panije, kojim kanalima i prema kojojpublici:

ZaključakPoslovna ekonomija pored znanja iz

oblasti marketinga i menadžmentazahtjeva i još neka znanja. Od poslovnekomunikacije do sada se uglavnomznalo za maketinšku komunikaciju ipromociju proizvoda, ali u zadnjoj dece-niji procvat su doživile još neke discipli-ne poslovne komunikacije jer se shvati-lo da ključ uspjeha nije samo u marke-tinškoj komunikaciji nego i u konstant-noj komunikaciji sa zainteresiranimgrupama iz okruženja. Danas u uslovi-ma ekonomske globalizacije domaćetržište će biti suviše malo za zadovolje-nje profita tako da će kompanije bitiprisiljene poslove tražiti na inostranomtržištu. Za uspjeh na inostranom trži-štu uspješno poslovno komuniciranjepredstavlja osnovni preduslov posebnokada je u pitanju odnos s medijima ilobiranje jer iskustva pokazuju kako jeteško naći partnera na međunarodnojsceni pa bez obzira kojoj, političkoj iliposlovnoj. n

Šematski prlikaz kako kompanija ko -mu nicira sa okruženjem sa aspekta mo -derne (sistemske) teorije organiza ci je.Slika je preuzeta sa Internet prezentaci-je dr Mate Brautovića pod naslovom“Sistemska teorija i odnosi s javnošću“

TEORIJSKI KUTAKekonomski podlistak

Knjiga Raskrinkana ekonomija: od moći i pohlepe do suosjeća-nja i zajedničkoga dobra, autora Philipa B. Smitha, nizozem-skoga fizičara američkoga podrijetla i Manfreda Max-Neefa,čileanskoga ekonomista njemačkoga podrijetla, tematiziraporemećeni odnos ekonomije sa stvarnim svijetom. Ona nudii alternativni model razvoja – od znanja prema razumijeva-nju, od dna prema vrhu, od sela prema globalnome poretku.1

Ekonomija bosih noguDva su osnovna motiva autora za nastanak ove knjige.

Prvi motiv: ekonomski sustav u kojem živimo prisiljava veli-ku većinu čovječanstva da živi u bijedi i siromaštvu. Drugimotiv: taj sustav ugrožava sve oblike života, i sam život kaotakav. Zato je nužno istraživanje života. “Za čovjeka, neistra-ženi život nije vrijedan življenja“, primjećuje Bertrand Rus-sell (Russell, 2005:313). Zato autori promiču spoznaju onovom pogledu “na sam život na temelju uvjerljive kritikedominantnog ekonomskog predloška kako bi se potaknuo

82 BEHAR 122

Sve više izazova prevladajućoj paradigmi

Alternativni model razvoja Philip B. Smith, Manfred Max-Neeef: Raskrinkana ekono-

mija: od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra,Izvori, Zagreb, 2012., 216. str.

Piše: Fahrudin Novalić

Četverostruka konvergencija i njezine posljedice 1. Eksponencijalni rast klimatskih promjena, koje

je izazvao čovjek, planetarna je pojava.2. Kraj jeftine energije izaziva dramatične

posljedice za čovječanstvo.3. Temeljito iscrpljivanje ključnih resursa, bitnihza ljudsko blagostanje i proizvodnju, jesu: pitkavoda, bioraznolikost, šume, ribolovna područja,priroda, tlo, koraljni grebeni, te većina lokalnih,

regionalnih i globalnih javnih dobara.4. Divovski mjehur špekulacija, 50 puta je veći

od stvarnog gospodarstva.

1 Naziv izvornika: Economics unmasked, From power and greed to com-passion and the common good, 2011. S engleskog preveo: Žarko Vodi-nelić, Izvori, Zagreb 2012.Philip B. Smith je nakon stjecanja doktorata iz fizike na sveučilištuIllinois, predavao sedam godina u Brazilu kao izgnanik za vrijememakartizma u Americi i 25 godina na Sveučilištu u Gröningenu(Nizozemska), gdje je ostao do umirovljenja 1988. Jedan je od istak-nutih članova Pugwasha, organizacije čiji je cilj suzbijanje širenjanuklearnoga naoružanja. Snažno je odan socijalnoj pravdi, zaokup -ljen etičkom problematikom u gospodarstvu i čitavom društvu, teholističkom ekološkom kulturom. “Nakon odlaska u mirovinu oba-vijestio je prijatelje i kolege da je (završio opsežnu i temeljitu izo-brazbu iz ekonomije, op. a.), te da je spreman raspravljati o toj stru-ci“ (7. str.). Manfred Max-Neef je “postao ekonomist na čileanskom sveučilištu“(7. str.). Akademsku je karijeru ekonomista počeo u svojoj 27. godi-ni kao predavač u Berkleyu u šezdesetim godinama prošloga stolje-ća. Nakon toga radio je U Organizaciji američkih država, u Organi-zaciji za hranu i poljodjelstvo (FAO) i Međunarodnoj organizacijirada (ILO), tijelima Ujedinjenih naroda, baveći se problemima naj-dubljeg siromaštva u gradskim i seoskim područjima (7. str.). Max-Neef je međunarodno priznanje zaslužio pisanjem o razvojnimalternativama. Osvojio je Right Livelihood Award (1983), nagradukoja se naziva i alternativnim Nobelom (Goodman, 2010.).

PRIKAZI I KRITIKEekonomski podlistak

83BEHAR 122

preobražaj (istraživanje op. a.) u stanje u kojemu će svi obliciživota biti zaštićeni od spomenute agresije. Samo takvo dru-štvo može biti dugoročno održivo“ (12. str.). Kad se Max Neefnašao licem u lice sa stvarnim siromaštvom i ponižavajućimdostojanstvom čovjeka, ostao je bez riječi. Nakon toga nastaoje novi termin – “ekonomija bosih nogu“.

“‘Ekonomija bosih nogu’... je metafora“, kaže Max-Neef,“ali metafora koja je proizašla iz konkretnog iskustva. Desetgodina sam radio u područjima ekstremnog siromaštva u raz-ličitim dijelovima Južne Amerike. Jednoga dana u indijan-skom selu u peruanskom gorju jako je kišilo. Stajao sam, uslamu, a preko puta mene u blatu je stajao drugi čovjek.2

Pogledali smo se. On, nizak tip, mršav, gladan, bez posla,uzdržava petero djece, ženu i baku. I ja, fini ekonomist koji jepredavao na Berkeleyu. Gledali smo jedan drugoga i ja samiznenada shvatio da nemam ništa koherentno za reći tomčovjeku, da je sav moj jezik kao ekonomista potpuno beskori-stan. Zar da mu kažem da bude sretan zato što je BDP pora-stao za pet posto ili nešto takvo? Otkrio sam da nemam jezi-ka i da ga moram ponovo otkriti. To je podrijetlo metaforebosonoge ekonomije, a konkretno znači što ekonomist moravježbati, mora se usuditi stati u blato. Ekonomisti studiraju ianaliziraju siromaštvo iz svojih lijepih ureda. Imaju sve stati-stike i rade modele, znaju sve što se može znati o siromaštvu,ali ga ne razumiju. I to je osnovni problem koji je potpunopromijenio moj život kao ekonomista i potaknuo me da tra-žim drugačiji jezik“ (Goodman, 2010).

“Bio sam naviknut na uspostavljanje dijagnoze i na anali-zu“, nastavlja Max-Neef, “ali ne i na razumijevanje. Bio je tozačetak mojih ‘načela bosonoge ekonomije’. Tada sam seponovno rodio kao neumoljivi protivnik konvencionalne eko-nomije, zbog njezine nesposobnosti da objasni siromaštvo i,prema tome, socijalnu pravdu“ (7.-8. str.). Knjiga je usredoto-čena na odnos pravde prema ekonomskoj organizaciji dru-štva. Ekonomski ustroj današnjeg globalnog svijeta postavljanajveću prepreku oblikovanju pravednijeg svjetskog društva.“Politička moć podložna je gospodarskoj moći..., gospodarskai financijska moć daju političku moć onima koji ih posjedujui obratno“ (11. str.).

Ekonomska indoktrinacija i četverostruka konvergencijaSmith smatra da je neoklasična ekonomija pseudozna-

nost puna nedosljednosti, te da joj je glavna svrha služitiobrani statusa quo bogatstva i moći, pa kao takva ni na kojinačin ne može težiti socijalnoj pravdi. “Danas i dalje, umjestoekonomskog obrazovanja, imamo ekonomsku indoktrinaci-ju“ (174. str.). Autori uzroke takvoga stanja vide u dominaci-ji neoklasične ekonomije kojoj se “naglo pružila prilika dapostupno gurne u stranu druge ekonomske koncepcije pot-kraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su RAND korpo-racija i Američko ratno zrakoplovstvo (ustanove koje je podu-pirao Pentagon) pokrenuli raskošan program financiranja

istraživanja u području matematičke ekonomije. Razlog je biou tome što su vojni stručnjaci držali da bi teorija igara i drugamatematička pomagala mogla biti važna za nacionalnu obra-nu“ (174. str.). Veliku većinu novca dobilo je osam velikihsveučilišta – California, Harvard, Princeton, Columbia, Stan-ford, Chicago, Yale i M.I.T. Ona su rado promijenila program-sku orijentaciju svojih ekonomskih fakulteta kako bi bilasigurna da će trajno dobivati respektabilna financijska sred-stva. Usto, više od tisuću ekonomista koje su od kraja šezde-setih zapošljavali Međunarodni monetarni fond i Svjetskabanka, “prošlo je kroz indoktrinaciju Velike Osmorice“ (174.str.). Autori smatraju da je to osnovni uzrok što je u tri dese-tljeća 20. stoljeća i na početku novoga tisućljeća neoliberali-zam kao ekonomska doktrina ovladao cijelim svijetom. “Svešto vam treba jesu tržišta... To je središnja ideja neoliberaliz-ma“ citiraju autori E. Fullbrooka (175. str.).3

Autori smatraju da suvremeni svijet obilježavaju mnogiizazovi, a najvažniji od njih je:

Četverostruka konvergencija i njezine posljedice 1. Eksponencijalni rast klimatskih promjena, koje je izaz-

vao čovjek, planetarna je pojava.2. Kraj jeftine energije izaziva dramatične posljedice za

čovječanstvo.3. Temeljito iscrpljivanje ključnih resursa, bitnih za ljud-

sko blagostanje i proizvodnju, jesu: pitka voda, bioraznoli-kost, šume, ribolovna područja, priroda, tlo, koraljni grebeni,te većina lokalnih, regionalnih i globalnih javnih dobara.

4. Divovski mjehur špekulacija, 50 puta je veći od stvar-nog gospodarstva (135. str.).

Osnovni su uzroci navedene konvergencije, dominantanekonomski model koji potiče brz gospodarski rast po svakucijenu, te izaziva pohlepu na korporacijskoj razini i prigrablji-vanje bogatstva; nekontroliranu potrošnju fosilnih gorivaradi zadovoljavanja nekontroliranoga gospodarskog rasta;promicanje potrošačkoga ponašanja i rasipanja, općenito,kao načina ostvarivanja ljudske sreće; uništavanje tradicio -nal nih kultura nametanjem industrijskih modela konvencio-nalne ekonomije; zanemarivanje planetarnih ograničenja uvezi s dostupnošću resursa, potrošnjom, te proizvodnjom ipreradom otpada; prenapučenost – rast stanovništva će pre-mašiti razinu do koje to Zemlja može podnijeti.

Ekološke posljedice navedenih pojava mogle bi dosegnutinezabilježeno visoku razinu. Klimatski kaos i globalno zagri-javanje imaju kao posljedicu gubitak velikoga dijela plodnezemlje, oluje, rast razine mora, masovna preseljenja stano-vništva, širenje pustinja, te posebice, u siromašnim zemlja-ma, gospodarske i socijalne probleme. Nedostatak pitkevode, poljodjelskih površina i biološke raznolikosti ukazujena mogućnost gubitka 50 posto planetarnih biljnih i životinj-skih vrsta do kraja tekućega stoljeća.

Četverostruka konvergencija suvremenoga svijeta utjeca-la je i na pojavu globalne krize iz 2008. godine. Ona je struk-turna “kriza (čovjeka, društva, države, op. a.), čovječanstva“

2 “slam, sirotinjski dio grada, prljava, zabita uličica loše reputacije“ (Hrvatski encikl. rječnik, sv. 10, 2004:49).3 Fullbrook, ‘Economics and Neoliberalism’, u: Edward Fullbrook (2009), ‘Toxic Textbooks’. U: Jack Reardon (ur.), The Handbook of Pluralist

Economic Education, Routledge, London i New York (207. str.).

PRIKAZI I KRITIKEekonomski podlistak

(136. str.). Neki su njezini uzroci – tajno vladanje, pohlepa,korupcija, individualni i kolektivni konformizam, cinizam...;a u tranzicijskim zemljama i kriminalna privatizacija. U slje-dećoj fusnoti navodimo šest mitova koji učvršćuju naprijednavedeni dominantni ekonomski model vrijednosti.4 O sva-kom od tih mitova može se raspravljati ‘za’ i ‘protiv’. I nakonsvake takve intervencije, može slijediti, ono ‘ali’. Joseph Sti-glitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju (2001.), kaže:“Nažalost, dosad su odgovorni za upravljanje globalizacijomhvalili njezine pozitivne učinke, ali nisu pokazali dovoljnorazumijevanja za negativne posljedice koje ugrožavaju kul-turni identitet i vrijednosti.5 To nas iznenađuje, budući da i usamim razvijenim zemljama postoji svijest o tim problemi-ma“ (Stiglitz, 2004:272)

Stiglitz primjećuje da “zemlje u razvoju moraju samepreuzeti odgovornost za svoje blagostanje. Proračunimamogu upravljati tako da žive u skladu sa svojim mogućnosti-ma, koliko god da je to skromno, i da ukinu protekcionističkeprepreke... Što je najvažnije, zemljama u razvoju potrebne suučinkovite vlade koje imaju snažno i nezavisno sudstvo,demokratsku odgovornost, otvorenost i transparentnost ikoje nisu opterećene korupcijom koja je ugušila učinkovitostjavnog sektora, te rast (razvoj, op. a.) privatnog sektora...Svrha razvoja je pretvorba društva, poboljšanje životnih uvje-ta siromašnih, davanje jednakih mogućnosti svima da...zadovolje svoje zdravstvene i obrazovne potrebe (te ostaleosnovne ljudske potrebe, a onda i potrebe višega društvenogstandarda, op. a.)“ (Stiglitz, 2004:276-277).6

Jesu li moguće alternative naprijed navedenim mitovima?Je li moguć prijelaz s modela rada, proizvodnje i djelovanjakoji se temelji na pohlepi, nelojalnoj konkurenciji i isključivo-sti na model rada, proizvodnje i djelovanja koji se temelji nasolidarnosti, lojalnoj konkurenciji, suradnji i suosjećanju? Bezsumnje nužna je nova ekonomija koja bi prevladavala manjka-vosti dominantnoga modela postojeće ekonomije. Što je tomeprepreka? Max Neef kaže: “Dosegli smo točku u evoluciji kadaznamo mnogo, a razumijemo vrlo malo. Nikada u ljudskojpovijesti nije postojala takva akumulacija znanja kao zadnjihsto godina... Poanta je da znanje samo po sebi nije dovoljno,

manjka nam razumijevanje. Recimo da ste prostudirali sve, steološkog, antropološkog, biološkog pa čak i biokemijskogpolazišta, o ljudskom fenomenu koji se zove ljubav i pretpo-stavite da znate sve. Međutim, dok se ne zaljubite, ljubav nemožete razumjeti, što znači da možete razumjeti samo onočega postanete (aktivni, op. a.) dio“ (Goodman, 2010).

Autori novu ekonomiju nazivaju “ekonomijom po mjeričovjeka“ ili “humanom ekonomijom za 21. stoljeće“7. Termin“po mjeri čovjeka“ često se doima istrošenim. Do sada je to,najčešće bilo “po mjeri cinično bogatoga i moćnoga čovjeka injegovih oligarhija“ – “socijalizam po mjeri čovjeka“, pa“narodni kapitalizam“, pa “društvo blagostanja“...

“Istina je“, kažu autori, “da se javljaju alternativne školemišljenja – od postkejnzijanske do evolucijske i ponašajne(behaviorističke) ekonomije, institucionalne ekonomije, eko-loške ekonomije i ekonofizike – ali one još nisu dovljno razvi-jene da bi mogle postati definitivna alternativa neoliberaliz-mu (kao socijaldarvinizmu, op.a.)“ (144. str.). Načela ekono-mije “po mjeri čovjeka“, prema autorima ove knjige, jesu:

1. “Gospodarstvo mora služiti ljudima, a ne ljudi gospo-darstvu.

2. Razvoj se tiče ljudi, a ne predmeta. (Razvoj se tiče i ljudii predmeta. Razvoj je novi kvalitet u postojanju i životu bilokojega bića op. a.).8

3. Rast nije isto što i razvoj, a za razvoj nije nužno potre-ban rast.9

4. Nikakvo gospodarstvo nije moguće, ako ne postojeusluge ekosustava.

5. Gospodarstvo je podsustav većeg, ali ograničenogsustava, biosfere, zato nije moguć trajan rast“ (144. str.).

Temeljno vrijednosno načelo za svih pet navedenih nače-la, glasi: “Nikakav ekonomski interes, ni u kakvim okolnosti-ma, ne može nadmašiti poštovanje (svih oblika, op. a.) živo-ta“ (144. str.). Kako ostvariti humaniju ekonomiju?

U ovom dijelu teksta pokušat ćemo razmotriti projektekoji zajedno čine alternativni model razvoja: od znanja premarazumijevanju, od dna prema vrhu – od sela prema global-nom poretku.10 Unatoč respektabilnome broju takvih primje-ra, “općenito se smatra kako im je važnost anegdotna“ (179.

84 BEHAR 122

4 Mit 1: «’Globalizacija je jedini učinkovit put u razvoj’; Mit 2: ‘Čvršća integracija u svjetsko gospodarstvo ima povoljan učinak na siromahe’; Mit3: ‘Svijet će se najbrže obogatiti uz pomoć komparativnih prednosti’; Mit 4: ‘Širenje globalizacije znači više radnih mjesta’; Mit 5: ‘Svjetska trgo-vinska organizacija je demokratska i odgovorna’; Mit 6: ‘Globalizacija je neizbježna’» (137.-143. str.).

5 “Važna iznimka je Jim Wolfensohn koji se u Svjetskoj banci zauzimao za kulturne inicijative“ (Stiglitz, 2004:292).6 “Cilj razvoja nije da se u zemlju dovedu Prada i Benetton, Ralph Lauren ili Louis Vuitton na zadovoljstvo gradskih bogataša, dok siromašni u

ruralnim predjelima i dalje žive bijedno. To što se u robnoj kući u Moskvi mogu kupiti Guccijeve torbice, ne znači da je Rusija postala tržišnogospodarstvo“ (Stiglitz, 2004:276).

7 “Parametri ekonomije po mjeri čovjeka mogli bi uključivati sljedeće: 1. Upotreba lokalne valute kako bi novac kolao i upotrebljavao se koliko godje moguće u području iz kojega je potekao. Ekonomskim modelima se može pokazati kako novac može stvoriti znatan gospodarski zamah akocirkulira barem pet puta na svome području. 2. Proizvodnju robe i usluga što je više moguće na lokalnoj i regionalnoj razini kako bi potrošnjabila što bliža tržištu. 3. Zaštitu lokalnog gospodarstva putem kvota i carina. 4. Lokalnu suradnju kako bi se izbjegli monopoli. 5. Ekološke porezena energiju, onečišćenje i ostale negativne aspekte. Danas postoje porezi na ono što je dobro, a ne na ono što je ‘loše’. 6. Veću demokratskuodlučnost u postizanju učinkovitosti i ravnopravnosti u prijelazu na lokalne razine gospodarstva“ (str. 143.).

8 “Rázvoj 1.a. poprimanje sve savršenijih, potpunijih i bolje prilagođenih oblika kod pojava i stvari koje se s vremenom usavršavaju“ (Hrvatskienciklopedijski rječnik, sv. 9, 2004:134). “Razvoj ne uključuje samo progresiju u nastajanju sistema već i progresiju njegova nestajanja, dekadencijei dezintegracije“ (Bosanac at al., 1977:532).

9 Manfred Max-Neef i neke njegove kolege s kojima je surađivao izveli su prije više od 20 godina niz istraživanja alternativnih metoda kojima setočnije procjenjuje kvaliteta života u različitim zemljama. Temeljem rezultata tih istraživanja predložili su “hipotezu o graničnom pragu“, kojaglasi: “U svakom društvu postoji razdoblje u kojemu gospodarski rast pridonosi poboljšanje kvalitete života, ali samo do određene mjere, dograničnog praga, nakon čega, ako se nastavlja gospodarski rast, kvaliteta života počinje opadati“ (152. str.).

PRIKAZI I KRITIKEekonomski podlistak

85BEHAR 122

str.). Paul Hawken, ovako opisuje tu situaciju:11 “Pokreti...imaju sljedbenike. Ovaj pokret, međutim, ne odgovara stan-dardnom modelu jer je raspršen, nedovršen i strastvenoneovisan. Nema ni manifest ni doktrinu, nikakav vrhunskiautoritet na koji bi se oslanjao. Poprima svoj oblik u učionica-ma, poljima, šumama, selima, tvornicama, pustinjama, rib-njacima, sirotinjskim četvrtima – čak i u otmjenim njujor-škim hotelima. ...ističe se i po tome što se postupno pojavlju-je kao globalni humanitarni pokret, uzdižući se od dna premavrhu“ (179. str.). (...). “Mnogi izvan tog pokreta tvrde kako jeon nemoćan, ali ta procjena ne zaustavlja rast (i razvoj, op. a.)pokreta“ (180. str.). “Ono pak što jest očigledno, vrlo je uvjer-ljivo: radi se o usklađenim, vitalnim, spontano organiziranimskupinama koje obuhvaćaju desetke milijuna ljudi odanih(održivo razvojnoj, op. a.) promjeni“ (180. str.).

Možemo kazati da živimo u dva usporedna svijeta. U jed-nom prevladava iskrivljena politika, otvoreno i prikrivenonasilje, pohlepa i moć manjine; u drugome – orijentacija najednakost, solidarnost, poštovanje života i bolji život za sve.Potonji svijet “nema sve u svojim rukama, ali raste i širi se kaonezaustavljiv podzemni (nevidljivi, op. a.) pokret civilnog dru-štva“ (181. str.). Unatoč tome što je prvospomenuti svijet sve-prisutan i ima golemu moć, zbog svoje krutosti, dogmatizma isve većeg obožavanja idola pohlepnoga politeizma, on je ranjivi neodrživ, što se prepoznaje u sve dubljim krizama na nacio-nalnoj i globalnoj razini. “Nasuprot tome, drugome se svijetu,zbog njegove raspršenosti, raznolikosti, strastvene neovisno-sti i kaotičnog ustroja, ne može odrubiti glava niti se on možeraspasti“ (181. str.). Vrijeme će pokazati hoće li tako i biti.

Posvuda se javljaju odgovori: na povećanje nejednakostiizmeđu bogatih i siromašnih, na ekološke katastrofe i njihoveposljedice, na manipuliranje demokracijom i ljudskim pravima.

Mnogi su se projekti alternativnoga razvoja – Od selaprema globalnom poretku održali i dalje se razvijaju. Razmotritćemo dva takva projekta: Seljačku razvojnu udrugu i Eko-općine.

Uspješni projekti alternativne (humanije) ekonomijeJezero La Cocha je u južnoj kolumbijskoj pokrajini Nari-

no, u blizini granice s Ekvadorom. Okruženo je mnoštvommalih farmi i seljačkih posjeda. Oduvijek je glavna gospodar-ska djelatnost ondje bilo iskorištavanje šuma za proizvodnjudrvenog ugljena. Kad se potkraj osamdesetih godina prošlo-ga stoljeća skupina poljodjelaca upoznala s načelima razvoja“po mjeri čovjka“ i uvjerila da krčenje šuma počinje imatikatastrofalne posljedice, “pokrenula je inicijativu za organizi-ranje zajednice u skladu s alternativnim oblicima stvaranjadohotka. Godine 1991. iz toga je nastala udruga nazvanaMinga Asoyarcocha. Ona je obznanila da svi njezini posjedičine Privatni prirodni rezervat civilnoga društva. To je do

tada u Kolumbiji bila nepoznata pojava. Prostor od 4000 hek-tara zemlje postao je zaštićena površina, a obuhvaćao je moč-vare, kišne šume umjerenoga pojasa i područja velike biolo-ške raznolikosti (184. str.). Minga je imala utjecaja i na regio-nalnoj i na nacionalnoj razini.

U Mingi su se pokretali obrazovni programi za promicanjesocijalnih, ekonomskih, političkih i kulturnih načela, teme-ljem poštovanja svih oblika života, održivoga iskorištavanjaprirode i razvoja po mjeri čovjeka za sve članove zajednice.Na takvim prostorima obavljale su se “interdisciplinarne dje-latnosti i istraživanja u područjima biološke raznolikosti,ekologije, agroekologije i održivog iskorištavanja prirodnihresursa“ (184.-185. str.). Sve se temeljilo na izravnoj demo-kraciji. “Obiteljski prihod članova Minge porastao je 2,77puta iznad regionalnog prosjeka, te 1,8 puta iznad iznadnacionalnog prosjeka. ...prije su proizvodili oko 40 posto, asad proizvode 83 posto hrane za svoje potrebe. Potpuno suprestali upotrebljavati kemikalije pa su svi poljodjelski proiz-vodi biološki uzgojeni. ...Kao rezultat inicijativa za pošumlja-vanje i regeneraciju koje su pokrenuli članovi Minge, olakša-no je kretanje ptica selica, što se može primijetiti po porastubroja i vrste ptica“ (185. str.). To je pobudilo veliko zanimanjepripadnika udruge – odraslih i djece koji proučavaju zastu-pljenost vrsta, način njihove prehrane, te pravce seoba većineptica koje se pojavljuju u tom području. U pokrajini Narinoosnovane su još tri udruge Minga koje slijede ista načela, pasu se ujedinile u Seljački razvojnu udrugu (ADC); (185. str.).12

Svi njezini proizvodni projekti i ostale inicijative poduzimajuse u skladu s ekološkim, zemljopisnim i kulturnim obilježji-ma u različitim područjima. Sve se postiže dobrovoljnimradom različitih aktivnih skupina, kao što su Mreže prirod-nih rezervata, Obnovitelja tla, Komunikatora zajednice, Ženau akciji, Agroekoloških proizvođača i Sociokulturne skupine.Koncepcija samodostatnosti što je promiče ADC pretežito setemelji na interesima (vrijednostima općega dobra, op. a.)koje povezuju različite naraštaje.

“Iz toga je proistekla, vjerojatno najljepša inicijativa teorganizacije – Program nasljednika Planeta – cilj koje je stva-ranje prostora u kojemu bi djeca i mladež imali priliku razvi-jati svoje sposobnosti i vještine u području umjetnosti, kultu-re, obrta, zaštite okoliša i igre; pri čemu im se omogućuje dadonose etički utemeljene odluke i postanu istinski kreatorivlastitog života. U trenutku dok ovo pišemo program obuh-vaća 512 djece i mladih ljudi koji su povezani u pet različitihskupina, koje se nazivaju Prijatelji prirode, Tukani, Orhideja,Gualmaventura i Zeleni život“ . Temeljno načelo koje promi-če zajednica je, “kako to oni nazivaju ‘dijalog znanja’ što jerezultat spoznaje koliko su važne tradicionalne kulturne,duhovne i organizacijske vrijednosti seljaka, obezvrijeđenemodernim metodama i stavovima. Na taj način oni nepresta-

10 “From the Village to a Global Order/Od sela do globalnoga poretka, bio je program koji je pokrenula Švedska zaklada Dag Hammarskjőld početkomosamdesetih (godina prošloga stoljeća, op. a.), pod čijim su pokroviteljstvom nastale teorije o razvoju po mjeri čovjeka i o temeljnim ljudskimpotrebama“ (207. str.).

11 Paul Hawken (2007), Blessed Unrest:how the largest movement in the World came into being and why no one saw it coming. Viking Press, New York(207. str.).

12 “ADC, španjolski’Asociación de Desarrollo Campesino’“ (207. str.).

PRIKAZI I KRITIKEekonomski podlistak

86 BEHAR 122

no nastoje oživjeti i štovati mudrosti svojih predaka. ADC jepostao izvanredan primjer uspješnog održivog razvoja kojikreće iz osnovice te promiče samodostatnost, duh zajednice isklad s prirodom. Projekt ADC-a pod nazivom ‘Promicanjeraznolikosti kolumbijskog jugoistoka, alternativa očuvanjuokoliša i blagostanja prema načelima razvoja po mjeri čovje-ka’, dobio je 2007. Nacionalnu nagradu za zaštitu okoliša,Plavi planet“ (186. str.).

U svrhu promicanja dijaloga i razmjene iskustava, ADC jeod devedesetih godina organizirao tri međunarodna semina-ra. “Na onome 1996., sudjelovalo je 200 ljudi iz 14 zemalja,1998., 280 ljudi iz 11 zemalja, i 2010. godine 250 ljudi uglav-nom iz latinoameričkih zemalja“ (186. str.). U mnogim seseoskim područjima Latinske Amerike slijedi primjer ADC-a.Drugi su primjer razvojnoga iskustva od dna prema vrhu:Eko-općine. Općina Övertornea, gradić sa 6.000 stanovnika usjevernoj Švedskoj bila je teško pogođena gospodarskomrecesijom 1980. godine. “Nezaposlenost je narasla na 20posto, zbog čega je gradić izgubio četvrtinu svog pučanstva uusporedbi sa stanjem 30 godina ranije. Većina je stručnjakapredviđala kako je tom području suđeno da odumre. Činilo seda nema rješenja i ljudi su bili pogođeni malodušjem i nedo-statkom međusobnog povjerenja. Tada su gradske vlastiodlučile istražiti druge mogućnosti razvoja“ (188. str.).

Nordijski slučajOne su se, zajedno sa članovima općine, obvezale stvoriti

proces razvoja u skladu s prirodom. Odlučili su se za sinergij-ski odnos ljudi, društva i prirode od kojega bi svi imali kori-sti. Prevladalo je shvaćanje da će ekološka vrijednosna orijen-tacija i ulaganje imati povoljan gospodarski učinak. OpćinaÖvertornea, kako bi izričito obilježila svoju vrijednosnu ori-jentaciju i recepciju, počela se nazivati ‘eko-općinom’ (188.str.). O tome Torbjörn Lahti kaže:

“Övertornea je počela raspravljati o idejama poput animi-ranja ljudi, pristupa od dna prema vrhu u općinskom planira-nju, suradnje u razvoju općine, suradnje među različitimodjelima i granama gospodarstva, ulaganja u lokalnu kulturui uzimanja u obzir lokalnih neslužbenih gospodarskih djelat-nosti, te primjenjivati takve ideje. One su bile strane u kon-vencionalnom gradskom i općinskom planiranju u Švedskoj“(188. str.). Rezultati su bili impresivni, iako regionalne inacionalne vlasti nisu shvaćale zašto je to tako.

Ključ uspjeha bilo je masovno sudjelovanje stanovnikazajednice u tim djelatnostima, jer su stvarali grad kakav žele.Lahti o tome nastavlja: “U šest godina nakon te odluke uÖvertorneaji je otvoreno 200 novih malih uspješnih poduze-ća. U te nove projekte spadaju biološko poljodjelstvo, pčelar-stvo, ribnjaci, štedljivo gospodarenje i eko-turizam. Više od600 građana sudjelovalo je u posebnim studijskim skupinamao pitanjima regionalnog razvoja u budućnosti. Iz tih studij-skih skupina proizašle su udruge za razvoj sela koje su nasebe preuzele formuliranje i razvoj novih ideja. Ekološka per-spektiva izbila je u prvi plan kroz ulaganja lokalnih vlasti u

razvoj pokrajinskih kapaciteta za zagrijavanje na pogon bio-gorivom, razvoj ekološkog poljodjelstva putem obrazovanjaseljaka i poticanja kupnje biološke hrane u gradovima, uspo-stavu ‘zdravog doma’ i gradnju eko-sela kako bi se privuklenove obitelji“ (189. str.).13

Vijest o preporodu Övertorneje proširila se Švedskomnakon nekoliko godina. “Dijelom nadahnut obnovom togagradića, nastao je nacionalni pokret od 3300 sličnih organiza-cija za seoski razvoj, u kojima su tisuće seoskih stanovnikapočele sudjelovati u razvoju svojih zajednica, onako kako suželjeli“ (189. str.). Slični lokalni eko-projekti pokrenuti supočetkom devedesetih godina 20. stoljeća u Norveškoj, Dan-skoj i Finskoj. Udružena nordijska eko-zajednica pojavila se uRiju na Sastanku na vrhu o održivome razvoju koju su orga-nizirali Ujedinjeni narodi 1992. godine (189. str.). Ako setako uspjelo u zemljama Latinske Amerike i nordijskim zem-ljama, je li moguće, barem selektivno, primijeniti iskustvoprojekata Seljačka razvojna udruga i Eko-općina, primjerice,u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te na cijelom području kojese naziva Zapadni Balkan?

“Svijet je naviknut na činjenicu da nikad nema dovoljnoza one koji nemaju ništa, ali uvijek ima dovoljno za one kojiimaju sve“ (134. str.)... Nema dovoljno sredstava za prevlada-vanje siromaštva i bijede, a uvijek je bilo dovoljno sredstavaza zadovoljavanje moću i pohlepom ostrašćenih homo duplexa– pojedinaca, oligarhija, špekulanata, na nacionalnoj i global-noj razini. Posljedica je takve stvarnosti i nevidljiva/tihahomicidomanija – nevidljivo/tiho ubijanje ljudi.

Početni su koraci prevladavanja takva zastrašujućeg sta-nja čovječanstva na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini upromjeni našega vrijednosnog sustava i vraćanju niskoentro-pijskim načinima proizvodnje, potrošnje i djelovanja. Sve tozahtijeva recepciju holističkoga nazora na svijet – novogaživotnog stila s prospektivno odgovornim ekosocijalnim trži-šnim gopodarstvom, utemeljenim na senzibiliziranom mode-lu holističke ekološke kulture, uključujući i ekologizaciju svihoblika društvene svijesti cijele populacije pojedine zemlje. n

LITERATURARussell, Bertrand (2005): Mudrost Zapada, Split, Marjan

tisak.Bosanac, Milan et al. (1977): Rječnik sociologije i socijalne psi-

hologije, Zagreb, Informator.Goodman, Amy (2010): Ekonomija bosih nogu, intervju s

Manfredom Max-Neefom, dostupno na: (http://www.h-a l t e r . o r g / v i j e s t i / s v i j e t / e k o n o m i j a - b o s i h -nogu/print:true), pristup: 29. ožujka 2011.

Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 3 (2004), Zagreb,EPH:Novi Liber.

Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 9 (2004), Zagreb,EPH:Novi Liber.

Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 10 (2004), Zagreb,EPH:Novi Liber.

Stiglitz, E. Joseph (2004): Globalizacija i dvojbe koje izaziva,prvo izdanje, Zagreb, Algoritam.

13 Sarah James i Torbjörn Lahti (2004), The Natural Step forCommunities: How Cities and Towns can Change to Sustainable Practices,New Society Publishers, Gabriola Island, Kanada (207. str.).

PRIKAZI I KRITIKEekonomski podlistak

Rastuća nejednakostJedan posto najbogatijih ljudi na svijetu svakim danom posta-ju sve bogatiji, budući da drže oko 48 posto cjelokupnog glo-balnog bogatstva, ako je suditi prema izvještaju Istraživačkoginstituta švicarske banke Credit Suisse.

OVAJ IZVJEŠTAJ, prema kome je ukupno globalno bo gat s tvoporaslo na novi rekord od 263.000 milijardi dolara, dvostrukoviše u odnosu na 117.000 milijardi dolara iz 2000. godine,pokazuje da je Britanija jedina zemlja unutar Grupe sedam(G7) koja je u 21. vijeku registrirala rastuću nejednakost, pišelondonski Guardian. Rezultati ovog istraživanja temelje se naizvještaju humanitarne organizacije Oxfam, koji je početkomgodine pokazao da 85 najbogatijih ljudi na svijetu posjedujezajedničko bogatstvo od 1.000 milijardi funti, odnosno istoonoliko koliko posjeduje 3,5 milijardi najsiromašnijih nasvijetu. Pojedincu je potrebno samo 3.650 dolara da bi senašao među polovinom najbogatijih građana svijeta, preko77.000 dolara da bi se našao među 10 posto najbogatijih nasvijetu, a 798.000 dolara kako bi našao u tom jednompostotku, pokazao je “Izvještaj o svjetskom bogatstvu 2014“.Rast bogatstva u proteklih godinu dana od 20,1 bilijun dolaraje najveći registrirani rast od 2007. godine, dok je bogatstvo uSjedinjenim Američkim Državama u protekloj godini porasloza čak 12,3 bilijuna dolara. Rast bogatstva u proteklih godinudana od 20,1 bilijun dolara je najveći registrirani rast od 2007.godine, dok je bogatstvo u Sjedinjenim Američkim Državamau protekloj godini poraslo za 12,3 bilijuna dolara. Iza SADslijedi Japan, dok je Kina izbila na treću poziciju s najvišesvojih ljudi među deset posto najbogatijih na svijetu.

Brisel ne odustaje od “Južnog toka” Evropska komisija nastavit će razgovore o plinovodu “Južnitok”, bez obzira na najavu Rusije da zaustavlja taj projekt,izjavio je 2. prosinca Maroš Šefčovič, potpredsjednik Evropskekomisije za energetiku.

ŠEFČOVIČ JE NAVEO da se o gradnji “Južnog toka” redovnoraspravlja između relevantnih zemalja članica i Komisije, kojaje do sada bila domaćin nekoliko sastanaka sa ciljem da se zaovaj projekt nađe rješenje u skladu sa propisima EU, kaže seu saopćenju, prenose 3. prosinca Nezavisne novine. On jedodao da je stalno promjenjiva energetska slika u EU jošjedan razlog za Uniju da izgradi “održivu energetsku zajedni-cu, sa klimatskom politikom u kojoj se planira budućnost”.

Ruski predsjednik Vladimir Putin dan ranije je u Ankarirekao da je Rusija primorana povući se iz projekta “Južni tok”jer EU nije htjela podržati izgradnju plinovoda. Glasnogovor-nica Evropske komisije Ana-Kaisa Itkonen rekla je u Briseluda se stav EU prema “Južnom toku” nije promijenio i da semoraju graditi plinovodi u Evropi koji će raditi u skladu sapropisima EU. Inače procjena tvrtke South Stream transportgovori da bi obustava Južnog toka značila netto gubitak od2,5 milijardi eura za evropske tvrtke, dok bi japanske izgublenarudžbe od 320 milijuna eura, javio je Itar Tass.

Međutim, Maroš Šefčovič je izjavio 18. studenoga daEuropska unija ne vidi dodatnu vrijednost za Evropu u plani-ranom plinovodu Južni tok preko Balkana jer je to plin izistog, ruskog izvora. Šefčovič je upozorio i da u EU nije mogu-će realizirati tako značajan projekt da se pri tome ne poštujeevropska legislativa. Uz pozive za diversifikaciju izvora plinai veću štednju energije, Šefčovič traži i da se razmotri moguć-nost da EU zajedno nabavlja plin, kao grupa, s obzirom da jeveliki kupac koji na vrijeme plaća račune. Prije toga protivJužnog toka kao projekta koji nije u interesu ni Slovačke,preko koje prolazi tranzit ruskog plina iz Ukrajine plinovo-dom Družba, ni Ukrajine, izjasnili su se u Bratislavi predsjed-nik Ukrajine Petro Porošenko i šef slovačke diplomacije Miro-slav Lajčak.

Junckerov plan 300 milijardi eura Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker predsta-vio je u drugoj polovici studenoga 300 milijardi eura težakplan za poticanje investicija i rasta u Uniji.

EVROPSKE VOĐE će prvu priliku za njegovo usvajanjeimati na sastanku 18. i 19. prosinca. Iako je tokom predsjed-ničke kampanje Junckerov plan pozdravljen kao dobrodošla“šok terapija” i “revolucija”, alternative nude i evropski libera-li i socijalisti. Socijalisti predlažu vlastitu skicu za poticanjeposrnulih evropskih privreda s ukupnim investicijama od700 milijardi eura, a temelje ga na tri modaliteta za mobilizi-ranje i prikupljanje sredstava. Prva dva modaliteta kojimanamjeravaju namaknuti novac za investicije su tradicionalnai odgovaraju planu Junckera. Riječ je o novcu iz Evropskogmehanizma za stabilnost (ESM), koji je uspostavljen tokomkrize u svrhu financiranja članica koje su izgubile povjerenjestranih investitora ili pristup tržištima kapitala. Prema pisa-nju EurActiva, socijalisti procjenjuju da bi se u svrhu investi-ranja iz ESM-a moglo povući oko 150 milijardi eura. Drugitradicionalni modalitet podrazumijeva korištenje profita idividendi koje ostvaruje Evropska investicijska banka od 150milijardi eura. U oba slučaja se očekuje da će ulaganje javnog

87BEHAR 122

SVJETSKI TOKOVIekonomski podlistak

SVJETSKI TOKOVI

SVJETSKI TOKOVI

novca privući i privatni kapital, iako su detalji o omjeru pri-vatnog i javnog novca u ovom trenutku predmet (želja i)nagađanja. Treći način temelji se na ideji da kapital ponudezemlje članice. Hipotetska nacionalna davanja bila bi isključe-na iz izračuna javnog duga i deficita, a uparena s privatnimnovcem trebala bi osigurati dodatnih 400 milijardi eura.

Evropski liberali koji su također predstavili plan za potica-nje rasta koji za 400 milijardi eura nadmašuje Junckerov osu-dili su netradicionalan način financiranja. Guy Verhofstadt(ALDE) je u priopćenju napisao da mu je drago da i socijalistitraže više novca od konzervativaca, ali da je “veliki problem”treći dio njihova plana jer podrazumijeva stvaranje novogduga. On je ocijenio da plan o prikupljanju novca od zemaljačlanica, čak i ako bude izostavljen iz izračuna proračuna, pred-stavlja kontradikciju Paktu o rastu i stabilnosti i da je riječ o“samozavaravanju”. Plan liberala, koji također ima tri stupa itraži 700 milijardi eura za investicije, temelji se na privlačenjuprivatnih investicija kao kolaterala kojeg bi ponudile isključivočlanice EU kojima to odobri Komisija. Drugi stup “liberalnogplana” je porezno rasterećivanje domaćinstava, malih i srednjihpoduzetnika, a treći zakonski paketi sa svrhom uklanjanjaadministrativnih i birokratskih prepreka na putu poduzetnikate integracija i objedinjivanje europskih energetskih i digital-nih tržišta. Uočljivo je da svi odbijaju ponovno potegnuti uloguEvropske Centralne banke koja za razliku od mnogih središnjihbanaka ima “skroman” mandat čijoj se izmjeni, koja bi otvorilaput lakom i bezbolnom financiranju putem euro-obveznica i/ilikvantitativnog olakšanja protive Nijemci.

Pad cijena nafteCijena kuvajtske nafte je od junskog vrhunca, kada je bila na109 dolara za barel, opala za više od 37 dolara – na 71,40dolara za barel. Kuvajt je upozorio da članice OPEC-a morajureagirati kako bi se zaustavio “oštar pad” cijena nafte nasvjetskom tržištu.

TRENUTNA CIJENA sirove nafte u svijetu je na najnižemnivou u posljednje četiri godine, prenio je 17. studenoga AFP.Nafta u kuvajtskom godišnjem prihodu ima udio od 94 posto.Među predviđenim mjerama su i konzultacije s drugimčlanicama OPEC-a da bi bila pronađena “najbolja rješenja zapodršku cijenama nafte i očuvanje interesa svih strana”.Sastanak predstavnika 12-članog OPEC-a, koji u globalnojproizvodnji nafte učestvuje s jednom trećinom, održan je 27.studenog u Beču i završio bez dogovora o smanjenjuproizvodnih kvota, na inzistiranje S. Arabije.

U takvoj atmosferi, novi indonezijski predsjednik JokoWidodo objavio je naciji da gorivo od 19. studenoga posku-pljuje za 30 posto, a to spektakularno poskupljenje provest ćese smanjenjem javnih subvencija kako bi se novac uložio unužno potrebnu infrastrukturu. Neki ekonomisti odavnazagovaraju radikalno poskupljenje goriva kako bi se više ula-

galo u infrastrukturu koja je očajnički potrebna toj zemljikoja počiva na 17.000 otoka i otočića. Nepopularna mjera tre-bala bi potaknuti rast koji iznosi 5,12 posto i najniži je uzadnjih pet godina. Subvencije za gorivo čine 18 posto indo-nezijskog gospodarstva, prvog po snazi u jugoistočnoj Aziji.No, gorivo je povijesno vrlo osjetljivo pitanje i u prošlosti jerast cijena izazivao masovne demonstracije i podjele unutarvladajućih koalicija.Mjere su bile kritizirane i zato jer subogati i siromašni uživali jednake subvencije u zemlji u kojoj40 posto stanovnika živi s manje od dva dolara na dan.

Ovo povećanje cijene goriva dešava se kada je cijena naftepala s lipanjskih 109 na 75 USD i to u zemlji OPEC-a. Reutersje ranije izračunao da pad cijena nafte može zaustaviti infla-ciju, smanjiti potrebu za kvanititativnim olakšanjima (čitaj:štampanjem novca) Evropske centralne banke što su tražiliItalija i Francuska, a čemu se protivi Njemačka i doprinijetipovećanju osobne potrošnje te povećati rast BDP-a.

Posljednja u nizu mjera za reformu bankovnog sektoraNajveće svjetske banke trebale bi imati određenu količinuobveznica kao osiguranje u slučaju poremećaja u poslovanju,čime bi se izbjeglo spašavanje na račun poreznih obveznika.

RIJEČ JE O PRIJEDLOGU Odbora za financijsku stabilnost(FSB) skupine G20 – najvećih svjetskih gospodarstava od 9.studenog. To je posljednja u nizu mjera za reformu bankov-nog sektora, nakon što su zbog financijske krize, porezniobveznici bili prisiljeni spašavati banke koje su se našle u pro-blemima. FSB je predložio da bi globalne banke poput Gold-man Sachsa ili HSBC-a trebale imati dodatni “osigurač” u viduportfelja obveznica ili dionica u visini od 16 do 20% njihoverizične imovine, koji bi se mogao iskoristiti za financiranje uslučaju pojave problema. Nova pravila odnosila bi se na tride-set banaka, a stupila bi na snagu u siječnju 2019. godine.

Topčiderska štamparija kao uzor“Nova vlada u Japanu ne krije namjeru, zaposliti tiskarskestrojeve svoje nacionalne banke. U tome vidi jedini izlaz izdeflacije koja joj prijeti i način kako da pomogne svojim izvoz-nicima.

JEFTINIJI JEN znači i jeftinije proizvode Sonya ili Toyote,što se u ovom trenutku čini važnijim nego brinuti o ušteda-

88 BEHAR 122

SVJETSKI TOKOVIekonomski podlistak

ma koje će tako postati manje vrijedne”, piše u analizi Deut-sche Welle-a o namjeri Japana i SAD da namjerno oslabesvoje valute i tako se izvuku iz gospodarske krize. Čvrstavaluta je loša za izvoz, pa da bi savladale gospodarsku krizu,sve više zemalja jednostavno tiska novac – tako da je već riječo pravom ratu na mjenjačnicama. Jaka nacionalna valuta, uovakvim uvjetima pogoduje uvoznicima.

Američke Federalne rezerve tiskaju dolare, uz neologi-zam ‘kvantitativno labavljenje’ (quantitative easing), umje-sto termina inflacija. Još od početka krize Fed nudi novacpraktično bez ikakve kamate, kupuje državne obveznice.Evropska centralna banka drži eskontnu stopu na povijesnoniskoj razini, masovno kupuje obveznice država koje su unevoljama i zasipa tržište svježim novcem.”Zemlje na juguEvropske unije zapravo ne bi imale ništa protiv da euro izgu-bi na svojoj vrijednosti i kako bi već tako roba iz Grčke, Ita-lije ili Španjolske postala jeftinija na svjetskom tržištu”,navodi se u analizi.

Nova poplava novca koju priprema Japan bi lako moglaizmaći kontroli jer je japanski državni dug prešao 230 % BDP-a. Bude li Japan dalje pokušao novim dugovima pomoćigospodarstvu, prije ili kasnije će investitori izgubiti povjere-nje u državne obveznice Japana”, zaključak je analize.

Američke dionice su 23. studenog završile na novimrekordnim razinama, zbog očekivanja da će kineska središnjabanka, ako bude potrebno, ići na daljnje snižavanje kamatnihstopa, nakon što su prošlog tjedna iznenadili tržišta prvimsmanjenjem kamata. “Kamate se ne režu jednokratno. Ovo bimogla biti tek prva u nizu odluka o snižavanju kamatnihstopa. Pitanje je samo koliko će takvih poteza biti potrebno,prije nego se pojave rezultati“, izjavio je Reuters Brian Battle,direktor trgovanja u Performance Trust Capital Partners. ZaDow Jones i S&P500 to su nove rekordne razine. Spekulacijena burzama ponovo rastu, a novi se krah čeka.

Ekonomski aspekti pothranjenostiProblem loše ishrane i pothranjenosti koji nadilaze problemgladi u svijetu i pogađaju milijarde ljudi bio je u središtu radameđunarodne konferencije u sjedištu Svjetske organizacije zahranu i poljoprivredu (FAO) u Rimu održane od 19. do 21. stu-denog.

PREDSTAVNICI 190 zemalja, među kojima stotinjak mini-stara zdravstva i poljoprivrede te predstavnici brojnih nevla-dinih udruga i privatnih tvrtki, sudjelovali su na drugojMeđunarodnoj konferenciji o ishrani (ICN2) koju organizira-ju FAO i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). “U svijetuje oko 805 milijuna pothranjenih, a 161 milijun djece zbogtoga zaostaje u razvoju”, rekla je stručnjakinja za ishranuFAO-a Lesli Amoroso, dodajući kako je riječ o globalnom pro-blemu koji zahtijeva koordiniranu akciju u brojnim segmen-

tima. Broj pothranjenih je, ističe Amoroso, prepolovljen uzadnjih dvadeset godina.

Prema podacima ICN-a 1992. u svijetu je bilo više odmilijarde pothranjenih, a podaci za 2014. govore o 805 mili-juna. No pothranjenost ne znači da su ljudi samo gladni.Naime, dvije milijarde ljudi u svijetu pati od kroničnog nedo-statka mikronutrijenata u organizmu, poput vitamina A,joda, željeza, cinka, odnosno ne gladuju zato što nemajudovoljno hrane, već u organizam ne unose dovoljno hranji-vih tvari. Fenomen je u znanosti poznat kao “skrivena glad”,a poznato je i da je potreban samo nešto dulji period daosoba umre od posljedica nedostatka vitalnih hranjivih tvariu organizmu. Stručnjak FAO-a Lucca Russo tvrdi da suposljedice neredovite prehrane kod djeteta njegovi češći izo-stanci iz škole, češće pobolijevanje i manja sposobnost kon-centracije i učenja na satu, ali i kod kuće. Također smatra dase u zemljama u kojima poljoprivreda i ribarstvo ovise više oljudskom radu nego o strojevima, javlja problem ako sumladi pothranjeni. Oni su fizički i intelektualno slabiji kadaje o učenju novih tehnika i radu riječ. Procjenjuje se da jecijena pothranjenosti u Etiopiji 16 posto bruto domaćegproizvoda (BDP) u toj zemlji, šest posto BDP-a u Boliviji i trido četiri posto u drugim zemljama u kojima stanovništvo nejede dovoljno ili ne jede redovito.

Kina i 20 azijskih država pokreću novu međunarodnu banku Kina i 20 azijskih država 23. listopada su potpisale memoran-dum o razumijevanju za uspostavu nove međunarodne bankeza Aziju predvođene Kinom, kojoj se protivi Washington sma-trajući je nepotrebnim rivalom etabliranim institucijama kaošto je Svjetska banka.

PLANIRAN KAPITAL novih razvojnih banaka, uključujućiNovu razvojnu banku zemalja BRICS-a s kapitalom od 50milijardi dolara, relativno je malen u usporedbi s onimpostojećih institucija u svijetu. Kapital Svjetske banke iznosioko 220 milijardi dolara, a Azijske razvojne banke (ADB) 175milijardi dolara. Uspostava Azijske banke za infrastrukturnaulaganja (AIIB) odražava nastojanja Kine da ojača ulaganja uregiji, a izraz je i negodovanja zbog dominacije SAD, Japana iEvrope u Svjetskoj banci, Međunarodnom monetarnomfondu (MMF) i Azijskoj razvojnoj banci (ADB).

Novi zajmodavac financirao bi izgradnju cesta, željeznica,elektrana i telekomunikacijskih mreža u Aziji, a uključivao biregionalne gospodarske sile poput Indije, uz manja alidinamična gospodarstva poput Singapura, Vijetnama,Filipina i Mongolije. U novom zajmodavcu neće biti partneriSAD, Japan, Južna Koreja i Australija, koje je Kina pozvala dase pridruže članstvu. Kineski predsjednik Xi Jingpingpredložio je osnivanje takve banke prije godinu dana na

89BEHAR 122

SVJETSKI TOKOVIekonomski podlistak

sastanku azijsko-pacifičkih država, a Kina je obećala da ćepribaviti većinu, a možda čak i ukupan iznos od 50 milijardidolara početnog kapitala.

SAD su iskazale protivljenje inicijativi, jer smatraju da binova infrastrukturna banka mogla sniziti međunarodnestandarde u kreditiranju i raditi protiv postojećihmultinacionalnih zajmodavaca tako što bi kod odobravanjazajmova nudila slabije zaštitne mehanizme vezano za okoliš,radnu snagu i ostalo čiji je cilj spriječiti zlouporabe i zaštititiranjive skupine stanovništva. Kina očekuje da će privatnefinancijske institucije i drugi igrači pribaviti dodatnih 50milijardi dolara kapitala za AIIB, premda će i time ukupankapital i dalje biti znatno niži od onog Azijske razvojnebanke.

Nešto prije objavljeno je da kineski bruto društveniproizvod (BDP), prema pokazatelju pariteta kupovne moći(PPP), iznosi 17,632 trilijuna dolara. Američki BDP po istojmetodologiji iznosi 17,416 trilijuna dolara. Kineskogospodarstvo tako je po prvi put prestiglo konkurentskoamerički, objavili su iz MMF-a 8. listopada. Narednih godinataj odnos u korist Kine dodatno će se povećati, predviđajufinancijski analitičari. Već iduće godine Kineski BDP iznositće 19,230 trilijuna dolara,  a američki 18,266 trilijuna.

Postignut dogovor o automatskoj razmjeni bankarskih podataka Ministri financija 28 država članica EU postigli su 14. oktobradogovor u Luksemburgu da od 2017. godine primjenjuju auto-matsku razmjenu bankarskih podataka s ciljem borbe protivutaje poreza.

DRžAVE ČLANICE Organizacije za ekonomsku saradnju irazvoj angažirale su se za pokretanje ove nove norme, pougledu na američki zakon /Fakta/. Automatska razmjenabankarskih informacija smatra se efikasnim oružjem uborbi protiv utaje poreza, a biće zasnovana na bilateralnimsporazumima zemalja potpisnica. Svih 28 država obavezalose da zajedno implementiraju taj sistem 2017. godine, osimAustrije, koja je podnijela zahtjev za prolongiranje primjenena godinu dana, zbog tehničkih razloga, prenio je AFP.Među potpisnicima su i članice EU, kao i zemlje poputLihtenštajna koje drže do bankarske tajne i neki poreskirajevi poput Kajmanskih Otoka i Britanskih DjevičanskihOtoka.

U Berlinu se, također, oko 30 zemalja obavezalo zasebnimsporazumom da će uvesti razmjenu poreskih informacija2018. godine. Među njima su Austrija i Švajcarska, zemljekoje “žive” od banarske tajne, kao i financijska središta poputBahama i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Više od osamdeset

zemalja je 29. oktobra u Berlinu podržalo uspostavljanjeautomatske razmjene poreskih informacija počev od 2017., au slučaju nekih zemalja 2018. godine. To je značajan korak uborbi protiv utaje poreza koji treba da ograniči zloupotrebubankarske tajne, ali stručnjaci upozoravaju na neke nedosta-tke poput odlaganja početka razmjene podataka i pravazemalja da odluče s kim će razmjenjivati podatke. Neke zem-lje poput Singapura nisu se uključile u proces, ali će one, kakonajavljuju u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj(OECD), biti izdvojene na posebnu listu, što bi moglo daodbije investitore od njih.

Na Svjetskom forumu o transparentnosti i razmjeni poda-taka u Berlinu 51 zemlja je potpisala sporazum kojim se oba-vezala da će početi razmjenjivati poreske informacije od sep-tembra 2017. godine, do kada će odrediti institucije nadležneza prikupljanje i razmjenu bankarskih podataka o sredstvimastranih državljana. Sporazum koji je potpisan 29. oktobra nakraju dvodnevnog foruma unosi “veću transparentnost inepristrasna pravila u fisklanu oblast”, rekao je njemačkiministar financija Wolfgang Scheuble, domaćin skupa.

Tamni oblaci nad ekonomijom eurozone Na ekonomskom nebu iznad Evrope nadvili su se tamni obla-ci, budući da će privredni rast i inflacija u narednih nekolikogodina biti niži nego što se prvobitno vjerovalo, saopćila jeEvropska centralna banka (ECB).

KAKO PROGNOZIRAJU analitičari koje je anketirala ECB,inflacija će u eurozoni ove godine iznositi 0,5 posto, iduće 1,0posto, a 2016. 1,4 posto, u sva tri slučaja znatno ispod ciljnognivoa ECB od blizu dva posto. “Trenutno niska inflacijaposljedica je kombinacije vanjskih faktora, prije svega padacijene nafte, niskih uvoznih cijena i zakašnjelog utjecajaaprecijacije eura, i unutrašnjih faktora, prvenstveno sla b lje -nja privrede”, navodi banka. Kronično niska inflacija širomeurozone podstakla je zabrinutost da bi Unija moglapotonuti u deflaciju, kontinuiran pad cijena koji ugrožavaekonomsku aktivnost i zaposlenost. Iako pad cijena zvuči kaodobra vijest za potrošače, deflacija pokreće začarani krug ukom preduzeća i domaćinstva odlažu kupovinu u iščekivanjuda cijene dodatno padnu, što guši potražnju i primoravakompanije da otpuštaju radnike.

Prije nekoliko mjeseci, većina ispitanika u redovnojkvartalnoj anketi ECB vjerovala je da je inflacija već na dnu ida neće padati niže, ali najnovija anketa banke pokazuje da sesituacija promijenila, prenio je 17. novembra France press.Prognoza privrednog rasta također je snižena u odnosu naprethodnu iz augusta. Stručnjaci predviđaju da će brutodomaći prozivod (BDP) eurozone u 2014. porasti 0,8 posto, u2015. 1,2 posto, a u 2016. 1,5 posto. n

90 BEHAR 122

SVJETSKI TOKOVIekonomski podlistak

Zločin je zločin. I ne zastarijeva bez obziratko ga je počinio. No, što sa zločinima koje supočinili dobri dečki? Kada naši kurvini sinovibivaju prepoznati kao obični zločinci? Je lirežim koji ih štiti i sam zločinački?

U slučaju koji obrađujemo ubojice su zasvoja nedjela nagrađeni činovima, funkcija-ma, a kasnije i mirovinama, preživjele su žrtvešutjele i poslije rata, sretni što su preživjeli.Neki su robijali, valjda za kaznu što su ostaliživi, neki su emigrirali iz države, neki su nasta-

vili živjeti svoje živote, neki jednostavno nisuizdržali život poslije zločina koji su pretrpili.Naselja, vjerski objekti i groblja su uništeni unaletu divljačkog bijesa valjda da se protivni-cima, kao po narodnoj kletvi, zatre sjeme. Tonije bilo dovoljno. Nakon svih užasa, pokolja,izbjeglištva, uništenja kuća, cijelih naselja igrobalja, žrtvama je pravno ukradena zemlja,konfiscirana ili proglašena napuštenom, aonda dodijeljena na korištenje ubojicama injihovim obiteljima.

Je li riječ o genocidu? Nema druge ade-kvatne riječi za učinjeno nedjelo. Namjera,izvršenje, temeljitost u izvršenju, sveobuhvat-nost zločina... No, pravno je zločin genocidadefiniran tek poslije 2. svjetskog rata, a uboji-ce su se našle na pobjedničkoj strani. Pobjed-nici nisu željeli suditi svojim vojnicima, tako-đer pobjednicima, za klanje oko dvije i poltisuće civila, pljačku i palež. Osim toga, zločinse dogodio na početku rata u kojem su ubije-ne desetine miliona ljudi. Još su ubijeni bili

91BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

AA ššttoo kkaaddaa ppaarrttiizzaannii ppooččiinnee ggeennoocciidd??

Zbog osobnih interesa komunističkog vođe Josipa Broza Tita, kao i zbog interesa očuvanja vlasti za vrijemeSFRJ, zločin u Kulen Vakufu nikada nije istražen niti su počinitelji kažnjeni. Osnovni je razlog što supočinitelji, kao i odgovorni za zločin tijekom rata, pristupili partizanima i ostvarili činove i funkcije. Javnoiznošenje njihove krivice moglo je rezultirati lošim posljedicama po preživjele svjedoke zločina. Zločinci,zaštićeni funkcijama kao lički medvjedi, dočekali su starost i smrt, no za svoje zločine nisu odgovarali. Poliniji zapovjedne odgovornosti, za genocid u Kulen Vakufu odgovorni su Đoko Jovanić, koji je obnašaodužnost zapovjednika Kulen Vakufa nakon osvojenja, i Gojko Polovina kao zapovjednik ustanka u Lici.

Ne znam koliko je Muslimana pobijeno. Niko to ne zna. Niko nije nikada sačinio listu, niko nije samostalno ili s drugimaprikupio takve informacije, niko ne preuveličava niti umanjuje, sasvim jednostavno, ljudi šute. (Živojin Gavrilović, 1991.)

Piše: Tarik Kulenović

muslimani. Koga briga za nekoliko tisuća ubi-jenih muslimana?

No, što kad su zločinci partizani? Što kadse zločin koji su počinili jedino ispravno možeokarakterizirati kao genocid? Upravo se todesilo 6-8. rujna 1941. godine u Kulen Vakufuu BiH kada su gerilci i narodne mase nošenepravednim gnjevom provalili u napuštenigrad, temeljito ga opljačkali, uništili i spalili.Narodne su mase, mrtve pijane od rakijeopljačkane iz mjesnih gostionica, teturalepokraj spaljenih kuća oboružane ukradenimpredmetima, koje su često koristili i kaoinstrumente ubijanja. Parola ustanika: UbiTurčina, štedi metak, u Kulenvakufskoj je tra-gediji ostvarena u punom opsegu.

Tko su bili ti Turci? Te 1941. godine prošloje 63 godine otkako je Osmansko carstvo oti-šlo iz Bosne. Muslimani Ljutočke doline, etni-čki Bošnjaci, poznavali su samo jednog cara,austrijskog, za kojeg su i ratovali u 1. svjet-skom ratu. Muškarci su ratovali u Drugojbošnjačkoj regimenti, postrojbi najodlikovani-joj za hrabrost u cijeloj austro-ugarskoj vojsci.U užasnoj klanici fronte na Soči, baš suBošnjaci Ljutočke doline 8. 6. 1917. osvojilivrh Monte Melletu u Alpama, ostvarivši timenajsjajniju austrijsku pobjedu u 1. svjetskomratu. Prema zapisima austrijskih časnikaBošnjake je odlikovala hrabrost, požrtvov-nost i plemenitost. Izgleda kako je to biosamo razlog više za mržnju. Ona je eksplodi-rala u scenama kao sa Braudelovih slika pakla,potpuno u neskladu s ideologiziranom anti-fašističkom utopijom socijalističke Jugoslavi-je. U partizanima se strijeljalo za ukradenujabuku1, učili su nas u školi.

U Kulen Vakufu ne samo da su partizanikrali jabuke, opljačkan je i spaljen cijeli grad.No zbog toga nitko nije strijeljan. Dapače,nakon rata, kada je bilo više vremena za sud-ske istrage, nitko nije uhapšen niti procesui-ran zbog okrutnog ubojstva oko 2,3 tisućecivila. Kako je to bilo moguće? Usred Europe?

Na prvi pogled nemoguće. No, dogodilose. I bilo je nevjerovatno okrutno. Imala jepravo majka kad je rekla svom 10-godišnjemsinu da zapiše što im se dogodilo. Inače, nitkoim neće vjerovati kako se takav užas stvarnodogodio.

- Tko živi tamo? – pitao sam rođaka Vakuf-čanina, pokazujući preko brda, u pravcu

Drvara, Livna i Duvna.- Zli ljudi. – glasio je njegov odgovor. Bez

osude vjere, nacije ili političke pripadnosti.Jednostavno zli ljudi.

Razni su ratni, ali i poslijeratni događajido ve li do začudnog razvitka situacije. Zlo-čin 1941. godine bio je užasan. Zarobljenisu civili zaklani ili su na smrt zatučeni raz-nim hladnim oruđima, muškarci i žene, bezobzira na starosnu dob. Žene su silovane iklane poslije toga. Naročito morbidno,majke su silovane i klane pred djecom kojusu nasilnici poslije takođe ubijali. Seksual-nog nasilja nisu bile pošteđene ni djevojči-ce predpubertetske dobi, starosti 5 do 8godina. Uz nasilje nad civilima, gerilci,kasniji partizani i četnici, temeljito su oplja-čkali i spalili. Da bi destrukcija bila potpuna,uništeno je i lokalno groblje, nadgrobni suspomenici razbijeni, mramorne su ploče štopokrivaju grobove izudarane teškim čekići-ma. Promatrač ne može ne pitati se kakva jeto intenzivna mržnja gonila zlotvore koji suporazbijali mramorne nad grobne pločedebele desetak centimetara? Je li i u tomslučaju rakija bila jedino pogonsko gorivorevolucionarnih narodnih masa? Jesu li tobile preteče sotonista koji danas izvrću kri-ževe po grobljima?

Komunist, koji je gerilcima zamjerio užaskoji su počinili, govoreći kako ih to čini istimka kve su ustaše, Marko Oreškovič Krndija, se k -retar Komunističke Partije Jugoslavije za Liku,ubrzo nakon zločina u Kulen Vakufu ubijen jeiz zasjede. Navodno su ga ubili četnici. Pjesmagovori: Drug je Marko hrvatskog roda, al’ je maj -ka srpskoga naroda. No, tu je majku ubio srp -ski metak. Možda ga je ispalio baš Srbin čiju jeporodicu zaštitio? Dr. Mladen Stojanović, dru -gi ikonografski lik partizanske borbe, protesti-rao je u ustaničkom štabu u Drvaru zbog zlo-čina nad Kulen Vakufom. I njega su, navodno,ubili četnici. Previše da bi bilo slučajno?

Gojko Polovina, komunista i partizanskizapovjednik, iako se osobno istakao u spaša-vanju i zaštiti preživjelih vakufskih civila, izja-vio je da nikada neće reći imena odgovornihza zločin u Kulen Vakufu. Obećanje je i odr-žao. Umro je, ali imena nije rekao.

Omerta, zakon šutnje specifičan za krimi-nalne organizacije poput sicilijanske i korzi-kanske Mafije, važio je i ovdje. Šutnja kao obi-

lježje organiziranog zločinačkog poduhvataprati i počinitelje zločina u Kulen Vakufu.

Kako je sve počelo?Slavko Kvaternik je proglasio Nezavisnu

Državu Hrvatsku 10. travnja 1941. godine uZagrebu. Bio je to završni čin Travanjskog ratasila Osovine protiv Kraljevine Jugoslavije.Kratki je rat završio potpunim vojnim slomomi raspadom Kraljevine Jugoslavije. Osnovanesu nove države Hrvatska i Srbija, a ostatak jepripao zemljama pobjednicama u tom ratu;Madžarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Italiji iNjemačkoj. Kraljevina je Jugoslavija prsnulakao zrela lubenica pod napadom sila Osovi-ne, raspavši se na sastavne dijelove. Kad jeJugoslavija pristupila Trojnom paktu2 računa-lo se kako je ostvaren mir za duže razdoblje.No, skupina oficira Kraljevske jugoslavenskevojske, inspirirana od strane britanske oba-vještajne službe i vođena generalom zrako-plovstva Dušanom Simovićem, izvela je 27.03. 1941. vojni udar u kojim je smijenjena cje-lokupna jugoslavenska politička vlast i odba-čen Trojni pakt.

Nova je vlast bila kratkog vijeka. Već 6.travnja 1941. godine Jugoslaviju su napaledržave članice Trojnog pakta, osvojile je ipodijelile među sobom.

Novoosnovana NDH predstavljala jeostvarenje pravaškog nacionalnog sna -Hrvatska od Sutle do Drine. No, ostvareni jesan imao cijenu. Fašistička je Italija anektiralaIstru i velike dijelove Dalmacije, nastavljajućipolitiku talijanizacije domaćeg stanovništva,Hrvata. Nova država NDH imala je oko trećinepravoslavnog stanovništva. Hrvati katolici sus muslimanskim Bošnjacima činili dvotrećin-sku većinu stanovništva kao hrvatski državninarod.

Novoosnovana država Srbija obuhvaćalaje teritorij Srbije prije Balkanskih ratova dok jeMakedonija, koju je Srbija osvojila i okupiralau 1. balkanskom ratu 1912. godine, pripojenaBugarskoj. Iskustva okupacije Srbije 1915.godine doprinijela su brutalnosti njemačkevojske spram civilnog stanovništva. Tu senaročito izdvaja strijeljanje 5 000 učenika uKragujevcu kao odmazde zbog ubojstavanjemačkih vojnika u Srbiji.

Obje su države prihvatile i provodile tzv.rasnu politiku svojih zaštitnika, njemačkog

92 BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

1 Roman Derviš i smrt Mehmeda Meše Selimovića jedan je od najcijenje-nijih literarnih djela iz razdoblja SFRJ. Iako mnogi ističu upravo to djelokao vrhunac literature jugoslavenskog razdoblja, malo je poznat poda-tak da je roman potaknut stvarnim događajem. Naime, Selimovićev jebrat bio kapetan partizanske Jugoslavenske armije. Nakon zauzeća

Tuzle 1944. godine rekvirirao je krevet da bi mogao na njemu spavati.Zbog toga je uhapšen i streljan.

2 U ime Kraljevine Jugoslavije potpisnik je bio diplomat Ivo Andrić, kasni-je poznat kao književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Trećeg Reicha i fašističke Kraljevine Italije. Uzprogone Židova i Roma, kao nižih rasa, načemu je insistirala njemačka strana, Srbi iHrvati postali su istovremeno i više i niže rase,ovisno u kojoj su okupacionoj zoni živjeli.

Fašistička je Italija protežirala srpsko sta-novništvo u NDH. Strategijska zamisao pripa-janja istočnog Jadrana Italiji u Hrvatima jevid jela prirodne neprijatelje, a u Srbima save -z nike. Talijanska mržnja prema muslimanimaiz kolonijalnog razdoblja, iskazana u brutal-nim postupcima prema arapskom stanovni-štvu u Libiji, prenijeta je i na Bošnjake.

Nacistička je Njemačka, pak, u Hrvatima iSrbima vidjela saveznike, a ne neprijatelje.Strategijski, njemačka je politika bila da osvo-jenim područjima upravljaju lokalne popula-cije, a njemačke se postrojbe usmjeravaju nanajvažnija ratišta. Na području KraljevineJugoslavije, Njemačkoj je bilo najvažnije ne -ometano funkcioniranje pruge do Soluna.Oni su taj cilj i ostvarili. Iako je povremeno bilacilj partizanskih diverzija, pruga je funkcioni -ra la tijekom cijelog rata, a njome se 1945. go -dine povlačila i Grupa armija E, pod zapovjed -niš tvom feldmaršala A. Von Loehra. Tko se izaš to ubija po brdima u unutrašnjosti, dalekood pruge, Nijemcima nije bilo toliko važno.

No, postojao je neprijatelj oko čijeg su seuništenja svi slagali. Bili su to komunisti.Osnovana 1920. na Kongresu u Vukovaru,zabranjena iste godine prvo zakonom Obz-nanom kojom je zabranjena komunističkapropaganda, potom i Zakonom o zaštiti drža-ve 1921. godine kojim je zabranjena svakakomunistička akivnost. KPJ je bila malobroj-na, ilegalna stranka, koja je 2. svjetski ratdočekala s oko 5000 članova u cijeloj Jugosla-viji koja je tada brojala oko 17 miliona stano-vnika. Današnjim rječnikom govoreći, KPJ jebila smatrana terorističkom organizacijom, avlasti su se prema njoj tako i odnosile.

Komunisti su djelovali uglavnom premaradnicima koji su gravitirali prema industrij-skim središtima i intelektualcima u velikimgradovima. Većinom su poticali sa sela, no useoskim sredinama nisu imali jača uporišta.Tu su dominantni bili srpski nacionalisti kojisu se okupljali u raznim udruženjima. Udruže-nja četnika bila su dobro umrežena i formira-

na gdje god je bilo Srba, naročito u Bosni iHrvatskoj. Njima je bila namijenjena ulogaprethodnice u skladu s tradicijom martologanaslijeđenom iz osmanskih vremena.

Martologe su Turci regrutirali iz vlaških3

stočarskih plemena koje su naseljavali nasvoje granice. Njihova pokretljivost, uvjetova-na traženjem ispaše za stoku, dobro je poslu-žila za vojne potrebe, osmanske i druge. Mar-tolozi su činili prvi val prodora koji je okrutnimnasiljem poticao domicilno stanovništvo nabjegstvo u sigurnije krajeve. Današnji gradiš-ćanski (Austrija) i moluški (Italija) Hrvati po to -m ci su izbjeglica iz Bosne i Hercegovine iz os -ma nskih vremena. Potomke izbjeglica može-mo naći i na Dugom otoku, od hrvatske obalenajudaljenijem naseljenom otoku, u okoliciSamobora i u Istri. Nakon martologa uslijedilebi akindžije (laka konjica) koji su prodirali uneprijateljsku pozadinu, pljačkale i odvodilero blje. I za hrvatsku povijest tragična Krbavskabitka 1493. godine bila je tek pograničnisukob bosanskih akindžija na povlačenju sapohoda u Štajerskoj i hrvatskih vitezova.

No, to je bila daleka prošlost. Turbulentnazbivanja na osmansko-austrijskoj granici od15. do 18. stoljeća okončana su bošnjačkompobjedom u bitci pod Banjalukom 1737.godine. Taj pokušaj Austrijskog carstva daosvoji Bosnu neslavno je propao, pa Austrijado 1878. godine više nije pokušavala ostvari-ti svoj naum. Kad je to ostvarila 1878. godinebilo je to s mandatom Berlinskog kongresa.Iako planirana kao šetnja do Sarajeva, okupa-cija se pretvorila u krvavu višemjesečnu kam-panju, gdje je moralo biti angažirano oko 300tisuća austrougarskih vojnika na nešto manjeod milion stanovnika BiH. Malo je poznatpodatak da je Austro-ugarski generalštabokupaciju Bosne izučavao kao jedan od veli-kih ratova 19. stoljeća. Još je manje poznatpodatak da su Bošnjaci sami otjerali turskuupravu i proglasili neovisnost 5. srpnja 1878.godine. Kratkotrajna nezavisnost Bosne uni-štena je austrijskim osvajanjem. Iako kratko-trajna, nezavisnost je trajala kao i Pariškakomuna, a mnogo duže od Seljačke buneMatije Gupca, bune Matije Ivanića na Hvaru iliIlindenski ustanak u Makedoniji. Ipak, bosan-ska je neovisnost i borba protiv austrijske

okupacije 1878. godine za trajanja SFRJ susta-vno izbjegavana i omalovažavana.

ZločinKulen Vakuf je malo mjesto u sjeveroza-

padnoj Bosni, smješteno na zavoju rijeke Uneu njenom gornjem toku. Tragovi života uka-zuju na ilirsko pleme Japoda koji su živjeli uzrijeku Unu. U 12. stoljeću na brdu Ostrovicaiznad mjesta grade Frankopani istoimenu tvr-đavu. Nju 1521. zauzimaju Turci. Mjesto ispodtvrđave nazivaju Džisri Kebir, što na turskomjeziku znači Dugi most. Kao mjesto Lika spo-minje ga još Evlija Ćelebija u svom Putopisu.Nakon propasti osmanske opsade Beča 1683.godine dolazi do austrijskog protuudara ukojem austrijska vojska osvaja Madžarsku,Slavoniju, Liku i Dalmaciju. Muslimansko sta-novništvo Like, (Lovinac, Udbina4, Gospić,Korenica i druga mjesta) migrira na novuosmansko-austrijsku granicu koja uglavnomslijedi tok rijeke Une. Oni naseljavaju Ljutočkudolinu obnavljajući stare i gradeći nove utvr-de na novoj granici. Granica je svoju stabil-nost potvrdila trajanjem od preko tri stotinegodina, a i danas je državna granica izmeđuBiH i Hrvatske.

Iako prostorno mala; Ljutočka je dolina,znana i kao Epska krajina, zavičaj legendarnihbošnjačkih epskih heroja Tala Oraščanina,Muje Hrnjice i Kulin kapetana. Na njima senije zaustavio niz ratnika i četovođa. Najodli-kovanija postrojba austro-ugarske vojske u 1.svjetskom ratu, Bosnien Herzegovinen Infante-rie Regiment 2, BeHa Cvaj ili Druga bošnjačkaimala je mobilizacijsko područje upravo uLjutočkoj dolini.

No, 1941. godine Kulen Vakuf je bio tekmala provincijska kasaba s oko 2 100 stano-vnika, većinom Bošnjaka, 125 Srba i nekolikoHrvata. Grad je teško stradao u požaru 1903.godine kada je u potpunosti izgorio. U tompožaru i paljevini 1941. godine uništene susve građevine, tako da nekadašnju arhitektu-ru Kulen Vakufa možemo vidjeti samo na sta-rim grafikama i fotografijama. Ostala je saču-vana samo urbanistička organizacija mjesta.Popis stanovništva iz 1931. godine govorinam kako je u cijeloj Ljutočkoj dolini živjelonešto preko 5 tisuća stanovnika, uglavnommuslimana, nešto katolika i pravoslavaca.Politički, većina je stanovništva glasala zaSpahu, a komunisti i njihovi simpatizeri suidejno djelovali prema mladima.

Raspad Kraljevine Jugoslavije i uspostavaNDH u Ljutočkoj je dolini dočekana suzdrža-no. Glavni su pobjednici Jugoslavenske kra-

93BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

3 Ovdje nije riječ o pejorativnom nazivu za pripadnike stočarskih plemena pravoslavne vjeroispovijesti,nego o Vlasima zasebnom etnikumu čije je pretežito zanimanje bilo stočarstvo.

4 Posada je utvrde Udbine uspješno odoljevala napadačima pod vodstvom popa Marka Mesića. Nakraju je postignut sporazum o predaji tvrđave, a zauzvrat je posada dobila slobodan prolaz sa sta-novništvom do osmanskog teritorija. Nakon što su izašli iz tvrđave i uputili se prema Bosni, brani-telji Udbine i stanovništvo, sačekani su u zasjedi i pobijeni. Pokolj je opravdan tvrdnjom da viradana Turčinu ne vrijedi.

ljevske vojske bili Nijemci, njemački vojnici iVakufljani su govorili: Doš’o Švabo, bit’ će redai rada, sjećajući se razdoblja vladavine Austro-Ugarske. No, u pitanju su bili neki drugiNijemci. Ljutočka dolina i Kulen Vakuf potpalisu u talijansku okupacionu zonu. Talijani sudošli i prošli kroz Kulen Vakuf. Crni, malehni,više nalik na čergu nego vojsku. Uspostavanove države dočekana je pozitivno u Hrvat-skoj i Bosni. Prethodna država, KraljevinaJugoslavija, tokom 23 godine svog postoja-nja nije ostvarila očekivanja svojih tvoraca.Iako je trebala biti zajednica ravnopravnihnaroda, Srbi su je u praksi doživljavali kaoratni plijen, srpska teritorijalna osvajanja u 1.svjetskom ratu. Samo ujedinjenje proteklo jeburno, o čemu svjedoči oružani sukob 5. pro-sinca 1918. godine, u Zagrebu, poznat kaoProsinačke žrtve. Grga Angjelinović, tadašnjišef zagrebačke policije, kasnije je izjavio: Posvojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi dapočnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.

Kako je počelo, tako se i nastavilo. Pretečečetnika, komite, ohrabreni prisustvom srpskevojske, i poslije rata su ubijali civile, te pljačka-li i palili njihovu imovinu. Već 1918. godine,nakon agrarne reforme kojom je legaliziranakrađa bošnjačke zemlje, Srbi su došli u KulenVakuf s namjerom da kolju Turke. U tome su ihspriječili upravo Srbi Kulen Vakufa branećisvoje komšije. Iako su Kulen Vakuf i Ljutočkado lina uspjeli sačuvati međuvjerski mir i do -brosusjedski život, drugi dijelovi Bosne nisubili takve sreće. Komite su i godinama poslijerata napadali, pljačkali, ubijali i palili bošnja-čka naselja i sve stanovnike u njima5. Srpskipogromi Bošnjaka uzeli su maha u godinamaposlije 1. svjetskog rata. Upravo je zaštita Bo -š njaka od srpskih pogroma bila je dan od raz-loga osnivanja Jugoslavenske Mus li manskeOrganizacije (JMO) 1919. godine, središnjebo šnjačke političke stranke u Kraljevini Jugo-slaviji. Nažalost, zločini su se i dalje događali.

Najokrutniji zločin dogodio se u Šahovići-ma 1924. godine na Sandžaku, u dijelu koji jecrnogorska vojska okupirala 1912. godine.Povod zločinu bilo je ubojstvo Boška Boškovi-ća, crnogorskog oficira, lokalnog funkcionerasrpske vlasti. Godinama kasnije doznalo se dasu Boškovića ubili komite Radoš i Drago Bula-tović, po nalogu rođaka Dimitrija Bulatovića.

Boškovićevo je ubojstvo bilo čin krvne osveteza njegovo sudjelovanje i okrutno ponašanjeu srpskom gušenju crnogorske pobune uRovcima. Pobuna je ugušena u krvi, a istreb-ljeno je skoro cijelo pleme Bulatovića.

Bošković je ubijen 7. 11. 1924. Na Boško-vićevoj je sahrani, dva dana kasnije, sve frcalood vatrenih govora u kojima su za ubojstvookrivljavani Bošnjaci i zazivana osveta nadTurcima. Mještanima Šahovića je nakon uboj-stva naređeno da predaju oružje što su oni,ne sluteći ništa, i učinili. Odmah poslije sahra-ne to je oružje podijeljeno pravoslavnimCrnogorcima koji su na sprovod došli većdobro naoružani. Raspomamljena je masa odoko 2 000 Crnogoraca sa sahrane navalila naŠahoviće da se sveti Turcima. U toj osveti ubi-jeno je između 600 i 700 nedužnih ljudi. Ubo-jice su predvodili časnici nekadašnje crnogor-ske vojske, oružje su im dali državni službeni-ci koji su ga trebali čuvati, u pomoć su imupućene policijske i vojne postrojbe. Osimljudi oba spola i svih dobnih skupina ubijanihna izrazito okrutne načine, uništavane sukuće i groblja koji su svjedočili o prošlostiŠahovića. Zločin se nije zaustavio na tome.Nakon pokolja ljudi, uništenja mjesta, vjer-skih objekata i grobalja, Šahovićima je promi-jenjeno i ime u Tomaševo.

Srpski6 pokolj Bošnjaka u Šahovićima1924. predstavlja obrazac djelovanja srpskogfašizma kakav možemo vidjeti u ranijim ikasnijm srpskim masakrima, pa i u onom uKulen Vakufu, kao da su pripremani i izvođeniprema istom priručniku.

Do 1941. godine Kulen Vakuf je mirnoživio životom provincijskog mjesta. Raspa-dom Kraljevine Jugoslavije, došli su i novi vla-dari. Službenici nekadašnje države promijeni-li su oznake i nastavili sa službom. U mjesto jedošla domobranska satnija (oko 120 ljudi)pod zapovjedništvom satnika BlagomiraVebera.

Miroslav Matijević, došljak koji je pred ratotvorio gostionu na Vakufskom buku (vodo-padu), izvan mjesta, pristupio je ustašama, teje, s činom logornika, okupljao oko sebe isto-mišljenike7.

U Kulen Vakufu su bili aktivni i komunisti,kao i članovi i simpatizeri SKOJ-a. Pobornikalijeve i desne ideologije bilo je stotinjak na

preko 6 tisuća stanovnika Ljutočke doline iKulen Vakufa. Sljedbenici obe ekstremističkeideologije činili su oko 1% stanovništva kojeje većinom podržavalo JMO ili središnje parla-mentarne stranke drugih nacionalnosti, nopretežno je bilo zaokupljeno svakodnevnimživotnim problemima. No, kovitlac događajau ljeto 1941. usmjerio je budućnost u neželje-nom pravcu.

Ustaše su počele provoditi svoje ekstremi-stičke namjere na cijelom teritoriju novopro-glašene NDH. Ubojstva Srba počela su u lip-nju, po istočnoj Hercegovini i središnjoj Hrvat-skoj. Dok su ustaše proganjale srpske i židov-ske civile, kao i protivnike režima svih naciona-lnosti u njemačkoj okupacionoj zoni, u susjed-noj, talijanskoj okupacionoj zoni, četnici suproganjali i ubijali hrvatske i bošnjačke civile.Opće krvoproliće zahvatilo je novostvorenudržavu. Hrvati i Bošnjaci su s radošću dočekaliraspad Kraljevine Jugoslavije. Te r min tamnicanaroda za Kraljevinu Jugoslaviju nije bio samopolitička fraza. Politički brak aus trougarskihSlavena i Kraljevine Srbije ne s lavno je propaonakon 23 godine i nikome nije bilo pretjeranožao zbog toga. Parlamentarne stranke Kralje-vine Jugoslavije iz Hrvatske i Bosne, HSS i JMO,prihvatile su novu vlast. Kakva je bila njezinasuština pokazati će se kroz rat.

Po talijanskoj su okupacionoj zoni stvarimalo drukčije tekle. Nakon prolaska talijanskeokupacione vojske, po mjestima skoro da inije bilo predstavnika vlasti. U Bosanskoj kra-jini i Lici ustaše su u lipnju 1941. počele zatva-rati prvo viđenije, a potom i sve muškarcesrpske nacionalnosti koje su mogli uhapsiti.Neke su internirali u Kulen Vakufu, u zgradimjesne škole. Zatočenike su ubijali i bacali ujarak pored pravoslavnog zvonika na brežulj-ku iznad mjesta. Kako je stratište bilo na ulazuu mjesto, pored puta ustaše su internircepočeli voditi i ubijati u jami pored sela Boriće-vac, udaljenog oko 8 km od Kulen Vakufa.

U međuvremenu je izbio ustanak protivustaške i okupacijskih vlasti. On je bio dvojak.Komunistički, pretežno urban, otpočeo je 22.lipnja 1941. godine. Simbolički u znak podr-ške Sovjetskom Savezu kojeg su sile Osovineistog dana napale. U stvarnosti, rat je otvorioPandorinu kutiju međuetničkih sukoba.Dominantna su snaga ustanka bili četnici,

94 BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

5 Rođak Hamač, koji je 1941. godine spasio moju nenu i oca sa Kliševića,sklanjajući ih od četničkog klanja, pukim je slučajem kao dječak preži-vio napad komita na njegovo naselje, potpuno uništenje i pokolj svihčlanova njegove obitelji.

6 Pokolj u Šahovićima izveli su etnički Crnogorci, no politički bjelaši, pri-stalice ujedinjenja sa Srbima u jednu državu. Bošković, čije je ubojstvo

poslužilo kao povod za masakr u Šahovićima, bio je bjelaš, pobornikdinastije Karađorđević protiv crnogorske samostalnosti, dinastijePetrović i njenih sljedbenika, zelenaša.

7 Prema dostupnim podacima, bilo je do 50 upisanih ustaša, oko 30muslimana i oko dvadeset katolika.

srpska poluvojna organizacija, sa svojim para-vojnim postrojbama. Četnički pokret bio jesrpska varijanta ekstremnih nacionalističkihpokreta kakve nalazimo u gotovo svim dana-šnjim nacijama kroz njihovu povijest. Poznatpo okrutnosti prema nesrpskim civilima, kra-đama, pljački i okrutnom ubijanju, četnički jepokret u Bosanskoj krajini u sebi ujedinionekadašnje komite i hajduke. Vlasti KraljevineJugoslavije podržavale su Četnički pokret,omogućile njegovu registraciju i pomagaleosnivanje lokalnih ogranaka. Nakon okupaci-je Kraljevine Jugoslavije, pokret otpora poz-nat kao Kraljevska vojska u Otadžbini podzapovjedništvom pukovnika Draže Mihajlovi-ća pokreće otpor okupacijskoj vlasti.

Komunisti su dolaskom rata jednu ilegaluzamjenili drugom. Dvije različite skupine,srpski nacionalisti i komunisti, kasniji četnici ipartizani, imali su nekoliko zajedničkih cilje-va. Uspješan osovinski napad na KraljevinuJugoslaviju, i okupacija, pokrenuli su srpskenacionaliste, rojaliste koji su Jugoslaviju sma-trali svojom, srpskom državom, te su se boriliza njenu ponovnu uspostavu. Osovinskinapad na SSSR bio je drugi razlog suradnjekomunista i srpskih nacionalista. Jugoslaven-ski su komunisti njemački napad na SSSRdoživjeli kao napad na sebe i odmah su sesvrstali na stranu prve zemlje socijalizma.Nisu znali da je sovjetska obrana kolabirala

pred njemačkim napadom, te da se Staljin,iako etnički Gruzijac, okrenuo prošlosti i zazi-vao duh heroja ruskog velikodržavlja ne bi lise odbranio od naizgled nezaustavljivog nje-mačkog prodora.

Treći i najrealniji razlog pobuni svih ugro-ženih bio je otpor ustaškom nasilju i provođe-nju tzv. rasnih zakona. Najugroženiji su biliŽidovi8, čiji su progon vodili Nijemci. Broj Ži do -va, nosilaca prvoboračkog ordena Spomenica1941, nesrazmjerno je velik u odnosu na nji hovudio u stanovništvu Kraljevine Jugos la vije. Brojpartizana 1941. godine bio je ne s razmjernomali, oko 20 tisuća na kraju godine. Brojsrpskih nacionalista četnika bio je mnogo veći.

U tom je metežu Kulen Vakuf početkomljeta živio prividnim mirom. Prvi su glasnicizla ratnog vremena bili bihaćki Židovi, kojesu ustaše internirale u zgradi škole u KulenVakufu. Nakon njih su uslijedili Srbi, prvomuškarci, a potom žene i djeca koji su inter-nirani u školu. Mještani Kulen Vakufa nosili suim hranu, a ubrzo su počeli i sa samoorgani-ziranjem, stvarajući obrambene snage zazaštitu civila.

Ustaški je dužnosnik Matijević pokušaoangažirati mještane u ustaškim postrojbamasa svrhom progona Srba i komunista, no onisu to odbili. Na sastanku u jednoj gostioniciskoro je došlo do fizičkog obračuna mještanai Matijevića koji ih je htio angažirati. Mještani

su odbili progoniti svoje sumještane drugevjere, a Matijević se nije usudio dalje navaljiva-ti. Nije htio napadati ni simpatizere komuni-sta. Djeca uglednih mještana bila su međusimpatizerima SKOJ-a i KPJ. Svjesni mogućihopasnosti, mještani su ih štitili, spremni i naoružani sukob u slučaju pokušaja njihovoghapšenja.

Oružana se pobuna prvo razbuktala uLici, prelazeći i u Bosnu. Noću se sve češćečula pucnjava oko Kulen Vakufa, sa ličke stra-ne. Iako je Osmanbeg Kulenović, kao pred-stavnik JMO čiji je predsjednik bio njegovbrat Džaferbeg, pristupio prvoj vladi NDH ibio njen potpredsjednik, on na tom mjestunije dugo ostao. Nepuna dva mjeseca kasnijepodnio je ostavku, zbog ustaških zločina nadsrpskim, židovskim i romskim civilima. Nje-gov brat, Džaferbeg Kulenović, prihvatio jedužnost potpredsjednika vlade NDH u stude-nom 1941. godine9.

Srpske su pripreme za ustanak odmakle uljetnim mjesecima 1941. Pobuna je u lipnjupočela u istočnoj Hercegovini zbog ustaškognasilja nad srpskim civilima. Istovremeno,srpski su pobunjenici na isti način ubijali i uni-štavali bošnjačka i hrvatska naselja. Dok su seustaše na svoj način, ubijajući srpske civile,svetili za srpski teror nad Hrvatima u vrijemeKraljevine Jugoslavije, četnici su, buneći seprotiv hrvatske vlasti, ubijali hrvatske i

95BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

8 Prisiljeni smo osvrnuti se na novu srpsku mitomaniju, ovaj put o logoruJadovno u Lici. Obzirom na velike kontroverze oko koncentracionog logo-ra Jasenovac, Jadovno je idealna točka mitske konstrukcije. Ni danas nijepoznat broj ubijenih u Jadovnom i on se kreće od dva do preko 60 tisuća.Dvojica po imenu poznatih žrtava su djedovi Borisa Tadića (nekadašnjegpredsjednika Srbije) i Ive Goldštajna (sadašnjeg hrvatskog ambasadora uFrancuskoj). Jadovno kraj Gospića nesumnjivo je bilo mjesto smaknuća.No, u logor su dovođeni i ubijani prvenstveno hrvatski židovi iz Zagreba iKarlovca. Logor se nalazio u talijanskoj okupacionoj zoni, a djelovao je kadsu Talijani već zabranili ustašama djelatnost u svojoj zoni. U logoru je, navo-dno, u tri mjeseca poubijano preko 60 tisuća ličkih Srba. U to je vrijeme Likaimala oko 40 tisuća stanovnika, Hrvata i Srba. Postavlja se pitanje kako suustaše, kojima su Talijani zabranili djelatnost i hapšenje Srba u Lici, uspjeli utri mjeseca naći, dovesti u Jadovno i ubiti 60 tisuća ličkih Srba, iako je u cije-loj Lici bilo 20 – 30 tisuća Srba oba spola, a muškarci su, u strahu od mogu-ćeg ustaškog hapšenja, spavali izvan domova. Je li riječ o nekakvim usta-škim supermanima? Možemo prihvatiti brojku od 60 tisuća kao točnu. No,onda je opravdano pitati zašto jasenovačka uprava nije zaposlila koljače izJadovnog? U Jasenovcu za 4 godine ubiju 80 tisuća ljudi, a u Jadovnom za3 mjeseca 60 tisuća ljudi. Ivo Goldštajn, hrvatski povjesničar, kaže kako jeNDH jedva kontrolirala područje do zagrebačkih mitnica. Kako je ondalogistički održavala logor udaljen stotinama kilometara? Za ovakav i sličan crnohumorni diskurs priča oko logora Jadovno pružaobilje materijala. No, kao što kaže Dobrica Ćosić, Srbi lažu. Srpski nacionali-sti, stvarajući mit oko koncentracionog logora Jadovno, vrijeđaju obiteljistvarnih žrtava i umanjuju stvarnu žrtvu nedužnog stanovništva.

9 Srpski nacionalisti navode i danas kako je jedan od temeljnih razloga zamasakr nad kulenvakufskim civilima bio upravo Džaferbeg ustaša, kao pot-predsjednik ustaške vlade, a rodom iz sela Rajinovaca u blizini Kulen Vakufa.No činjenice govore kako u vrijeme masakra niti jedan od braće Kulenovića

iz Rajinovaca nije bio u ustaškoj vlasti. Jedan je brat ostavku podnio upravozbog ustaških progona nehrvata, dva mjeseca PRIJE masakra u Kulen Vaku-fu, a drugi je stupio na dužnost dva mjeseca POSLIJE masakra. Imamo razlo-ge sumnjati jesu li počinitelji zločina uopće znali za političku aktivnost braćeKulenović. Smatramo kako je riječ o naknadnom opravdanju počinitelja injihovih pokrovitelja za okrutni zločin koji su počinili. Ne ulazeći u moralnost prosudbe, politički je bilo racionalno pristupitinovoj vlasti. Ne trebamo smetnuti s uma da je JMO bila parlamentarnapolitička stranka i da je upravo parlamentarna monarhija Kraljevina Jugo-slavija inicirala podjelu Bosne 1939. operacionaliziranu sporazumom Cvet-ković – Maček. Nerazjašnjena smrt prvog predsjednika JMO dr. MehmedaSpahe u Beogradu, pred sklapanje srpsko-hrvatskog sporazuma na računBosne budi opravdane sumnje u trovanje, a Džaferbeg Kulenović, kao nje-gov nasljednik imao je opravdane razloge sumnjati u sve srpske ponude inamjere. Spahina iznenadna i do danas nerazjašnjena smrt u Beogradu1939. godine; kao i Radićevo ubojstvo u skupštini Jugoslavije i Beogradu1928. godine (Radić nažalost nije poslušao vlastiti savjet Hrvatima da nesrljaju u Beograd kao guske u maglu.) bili su samo neki od razloga koji suopravdavali sumnju u iskrenost srpskih izjava. NDH u kojoj je bila obuhva-ćena cijela Bosna za Bošnjake je predstavljala mnogo bolje rješenje odpodjeljene Bosne koju je forsirala Kraljevina Jugoslavija. Kulenoviću i vod-stvu JMO možemo zamjeriti naivnost očekivanja od vlasti NDH. Ustaše suod njih u početku doživljavani kao skupina nesposobnih lakrdijaša, a gla-vni razlog pristupanja NDH bila je, uz poštovanje cjelovitosti Bosne, njema-čka oružana sila čiju su sposobnost i efikasnost Bošnjaci uvažavali.Nažalost, zloćudnost ideologije ustaških vlasti brzo se iskazala u praksi.Rasni zakoni, progoni i uništenje svih koji nisu odgovarali novim vlastimapokazali su da se ne radi o parlamentarnoj republici, nego o totalitarnomrežimu koji je u praksi slijedio svoje osnivače i zaštitnike, fašističku Italiju inacističku Njemačku.

96 BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

bošnjačke civile, sveteći se Turcima za porazna Kosovu 1389. godine. U oba slučaja, stra-dali su civili10.

Katolička su sela okruživala naselja u Lju-točkoj dolini i Kulen Vakuf. Ta su naselja nabosanskoj i ličkoj strani Une - Vrtoče, Krnjeu-ša i Boričevac, te župa Bosansko Grahovo bilinapadnuti i uništeni u srpnju i kolovozu 1941.U napadima naselja su spaljena do temelja, teje svaki Hrvat kojeg su pobunjenici uspjelinaći bio masakriran, bez obzira na spol i dob.Napadi su pokazali da su srpske oružanesnage sposobne za napade i masovna uboj-stva civila jednako kao i ustaše. U tim napadi-ma, kao i u napadu na vojno pojačanje upu-ćeno u Kulen Vakuf, pobunjenici su steklisamopoouzdanje i došli do određene količi-ne naoružanja.

Samoorganizirana obrambena milicija uKulen Vakufu bila je vrlo slabo naoružana.Njeni su pripadnici posjedovali nešto lova-čkog naoružanja i nekoliko starih pušaka, odkojih su najmodernije bile iz Prvog svjetskograta. Pokušaj da se iz Zagreba dobavi oružjezavršio je neuspjehom. Delegacija upućena stom misijom vratila se praznih ruku.

Mještani Kulen Vakufa surađivali su sdomobranskom satnijom satnika Veberadržeći straže oko mjesta. Zajedno su izvelipoduhvat oslobađanja srpskih civila iz inter-nacije u mjesnoj školi. Veberovi su domobra-ni, zajedno s mjesnom samozaštitom, formi-rali kordon od škole, preko mosta premaGečetu koji je smatran pobunjeničkim terito-rijem te su kroz njega proveli žene i djecuoslobođene iz internacije u Kulenvakufskojškoli11. Sporadični napadi po okolini mjestatijekom srpnja i kolovoza prerasli su u rujnu uotvoreni napad na Kulen Vakuf. Napad sukombinirano izvele gerilske postrojbe izBosne i Hrvatske. Iz pravca Drvara djelovao je2. drvarski gerilski odred Sloboda, dok su iz

Like djelovale ustaničke postrojbe predvođe-ne Gojkom Polovinom i Đokom Jovanićem.Postrojbe iz Like napale su sela Klišević, Ćuko-ve i Orašac. Kako u memoarima navodi GojkoPolovina, znali su da stanovnici tih musliman-skih sela nisu ustaše i pozivali su ih na preda-ju govoreći da im neće ništa. Mještani suodgovarali da se nikada nikome nisu predalipa neće ni njima. To je dovelo do oružanogsukoba. Polovina navodi kako je otpor biotako žestok da su morali paliti kuće iz kojih jepružan. No, branitelji su se premještali u neza-paljene kuće i nastavljali s otporom.

Za to vrijeme, mještani su se povlačiliprema Kulen Vakufu. Priliv izbjeglica u KulenVakuf naglo je povećao populaciju. Uz oko 2000 stanovnika Kulen Vakufa, u gradu su bilei izbjeglice iz mjesta Ljutočke doline (Ćukovi,Orašac, Klisa) kao i izbjeglice iz ranije unište-nih ličkih naselja (Boričevac ). To je broj ljudi uKulen Vakufu povećalo na oko 6 tisuća, Uztakav priliv civila, procjenjujući da nije mogu-će izvesti uspješnu odbranu Kulen Vakufa,satnik Veber donosi odluku o evakuacijiprema Bihaću. U tu svrhu formira zbijeg načijem se čelu nalaze naoružani domobrani imještani, a za njima je slijedilo stanovništvopo naseljima. Iza domobrana išli su stanovni-ci Ćukova, potom Orašca, Klise i na krajuKulen Vakufa. Lički izbjeglice nisu činili pose-bnu grupu nego su bili raštrkani duž kolone.Iako se i danas među Srbima njeguje fama oKulen Vakufu 1941., kao o teško naoružanomustaškom gnijezdu zauzetom tek poslijeteških borbi, činjenice govore protiv njih. Kaoorganizirana formacija ustaše u Kulen Vakufunisu djelovali. Matijevićevi pokušaji angažira-nja mjesnog stanovništva završili su neuspje-hom. Muslimani su štitili svoje pravoslavnesusjede, kao i članove svojih obitelji ljevičar-skih uvjerenja.

Kad su gerilci ušli u grad 6. rujna, on je bio

prazan. Nitko nije pružao otpor, dapače unjemu uopće nije bilo stanovnika12. Ostala sutri mladića SKOJ-evca Vakufljanina koji suuzeli komad crvenog platna i objesili naminaret gradske džamije želeći s crvenomzastavom dočekati ustanike. No, prvi su geril-ci došli u Kulen Vakuf s jasnom namjerom dakolju Turke. Tri mladića ljevičara za njih su biliTurci koje treba likvidirati. Samo je dolazakličkih partizana i njihova prijetnja oružjemspriječila ubojstvo tih mladića13.

Gerilci su zauzeli Kulen Vakuf, a za koman-danta mjesta imenovan je Đoko Jovanić,kasniji general JNA. Glavnina gerilskih snagakrenula je za zbjegom koji su sustigli na Prko-sima, visoravni, desetak kilometara od KulenVakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo uju-tro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi –Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola skonjskom zapregom na kojima su bili članovidomaćinstava, starije osobe, djeca, a putemsu se punila i ranjenicima. Na Ćovki gerilci suiskopali jarak na šumskom putu tako onemo-gućavajući prolazak konjskih zaprega. Mje-štani su put nastavljali pješice, naoružanočelo kolone i prvi dio zbjega uspjeli su se pro-biti kroz ustanički obruč i preko Ripča doći doBihaća14. Drugi je dio zbjega zastao na Prkosi-ma, a nada je probuđena glasinom da tu tre-baju čekati kamione koji su po njih poslati izBihaća da ih odvedu u sigurnost. No, umjestoprijevoza došli su gerilci koji su ponovno zat-vorili obruč, zarobili zbjeg i odveli ga natrag uKulen Vakuf. Na Prkosima su počela ubijanja.Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obliž-njem šumarku15, a oko 70 muškaraca smak-nuto je nad nedalekom jamom. Ostatak odoko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf,odveden u roblje, kako su srpski zapovjedniciobjašnjavali svoje djelovanje. Oni su podije-ljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškara-ca odvedeni su na središnji gradski trg gdje

10 Takav obrazac podsjeća na način kako je započinjan sukob u posljednjemratu u Hrvatskoj 1991.-1995. Nerazjašnjeno noćno ispaljivanje raketaAmbrust koji su počinili Gojko Šušak i Vice Vukojević, ubojstvo Josipa ReihlKira mirotvorca pred sukob u Slavoniji, priča kako su pripadnici SIS-a,grupa Tihomira Oreškovića, naizmjence ubijali srpske i hrvatske civile uLici, htijući na taj način povečati međunacionalne tenzije i izazvati sukob,dio su aktivnosti pripisanih hrvatskoj strani.

11 Da su ovaj poduhvat izveli komunisti ili srpski ilegalci druge provenijenci-je, o njemu bi se snimio barem jedan partizanski igrani film, napisalobarem nekoliko pripovjetki, a djeca bi u školi o njemu učila kao o slavnomtrenutku veličanstvene antifašističke borbe naših naroda i narodnosti.Ovako, poduhvat koji su zajednički organizirali domobrani i lokalno musli-mansko stanovništvo namjerno je gurnut u zaborav. Tu je bila riječ o ljud-skoj moralnosti, poštenju i hrabrosti za koju nije bilo mjesta u poslijerat-nom ideologiziranom tumačenju povijesti.

12 Teško je razumijeti kako je to teško naoružano ustaško gnijezdo pružalo

otpor ustanicima, ako u njemu uopće nije bilo ljudi. Protiv koga su se geril-ci borili? Protiv zgrada? Duhova?

13 Mladići su sprovedeni u Donji Lapac gdje su se nalazili pod zaštitom GojkaPolovine kao političkog komesara partizanskog odreda. No, to nije bilodovoljno. Četnici u Donjem Lapcu su ih otkrili i krenuli ih likvidirati. Polo-vinina brza intervencija spriječila je novi pokušaj ubojstva, no otada jepred njihovom sobom morala biti naoružana straža.

14 Bihaćke su vlasti po dolasku zbjega popisali sve pridošlice. Na spisku jebilo oko 3 100 ljudi. Oko tri tisuće ljudi gerilci su vratili u Kulen Vakuf. Odtoga je poubijano 2,3-2,5 tisuća ljudi. Bihaćki je spisak preživjelih 1945.godine preuzela OZNa (Odjeljenje Zaštite Naroda – politička policija KPJ) iod tada je nestao.

15 Žena iz obližnjeg pravoslavnog zaseoka kasnije je izjavila kako su krici ubi-janih bili užasni i od njih nije mogla pobjeći iako je zatvorila prozore i ušipokrila jastukom.

su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena,djece i staraca odveden je u Hanžića grahori-šte, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo pou-bijani, oko 400-500 civila, opet žene i djeca,odveden je u prostor bivše policijske stanicena Vakufskom buku gdje su im lički gerilcipokušali pružiti bar nekakvu zaštitu s polovič-nim uspjehom16.

Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufagerilci vezane sproveli u Martin Brod (udaljenoko 12 km) i tamo zaklali.17 Kao podstrekačnaročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žan-darmerijski narednik koji je jahao duž kolonegovoreći da su svi muslimani ustaše i da ihsve treba pobiti. Uz njega među vođamaubojica je bio i Mane Rokvić. Obojica su kasni-je prešli u četničke postrojbe, u kojima su ipoginuli.

Iživljavanje nad Kulen Vakufom trajalo jedesetak dana da bi se gerilci nakon togapovukli u planine. Tijekom cijelog rata uKulen Vakuf se nije vratio život. Tek poslije ratastanovnici su počeli dolaziti natrag i raditi naobnovi. Gradska džamija, kao simbol normal-nog funkcioniranja života, obnovljena je tek1980. godine, punih 39 godina nakon zločina.Nažalost, nije bila dugog vijeka. Već 1992.ponovo je uništena, ovaj put minirana, kame-nje srušene bogomolje odnešeno je iz KulenVakufa, a na njenom mjestu je napravljenoparkiralište18.

PosljediceDvije knjige o Bošnjacima u 2. svjetskom

ratu, 13 SS divizija i muslimansko autonoma-štvo E. Redžića i Muslimani i hrvatski nacionali-zam 1941.-1945. N. Kisić Kolanović, različitihprovenijencija autora, pisanih s vremenskimrazmakom od preko 20 godina, između osta-log, zaključuju istu stvar: Muslimani (Bošnjaci)su oklijevali s priključivanjem NOB-u i maso-vnije su se počeli priključivati tek u drugomdijelu rata. Sjećam se priča o rođacima ilegal-cima, partizanima, komunistima... Jesu li oni

oklijevali? O čemu je riječ? Dvoje autora kojerazdvajaju ideološki nazori, desetljeća izme-đu izdavanja djela i jedan rat zaključuju isto oBošnjacima. Zašto?

Povjerljivom direktivom PredsjedništvaSUBNOR-a BiH iz 1983. godine zatraženo jeod općinskih odbora da osiguraju odgovorena tri pitanja:

- Koliko je žrtava fašističkog terora ubije-no u svakoj općini?

- Koje su nacionalnosti bile žrtve?- Jesu li mjesta ubojstava označena spo-

men obilježjima?Prikupljanje podataka dovršeno je 1986.

godine. Od ukupno identificiranih 1014 mje-sta masovnih pogubljenja, oko jedne trećinebilo je označeno spomen obilježjima. U mno-gim slučajevima bilo je teško, pa i nemogućeodrediti nacionalnost žrtve, no bio je očigle-dan trend da mjesta na kojima su ubijeni civi-li muslimanske nacionalnosti imaju najmanjeobilježja. U područjima Bosanske Krajine,Hercegovine i Istočne Bosne gotovo je svakomjesto ostalo neoznačeno. Izvještaj SUBNOR-a zaključio je kako ljudi šute o žrtvama musli-manske nacionalnosti i 40 godina po okonča-nju rata. Još uvijek nemamo političke hrabrostida ljudima kažemo istinu. Vrijeme je da se ljudi-ma kaže da smo u prvim danima rata izgubilidesetine hiljada Muslimana.19

Istina je došla u obliku rata. U prvim mje-secima rata 1992. godine u Bosni ubijeno je,zatvoreno i protjerano iz svojih domova dese-tine tisuća civila. Opet su žrtve pretežno bilibošnjački civili. Bio je to nastavak prošlograta, ovaj put bez partizana. Srpski je naciona-lizam otvoreno pokazao svoje pretenzije nadijelove Hrvatske i cijelu Bosnu. Svi koji su bilismetnja ostvarenju tog nauma trebali su bitiuklonjeni. Ponavlja se 1941., govorili su stariji.

O zločinu u Kulen Vakufu nije se govorilou SFRJ20. Osnovni je razlog što su počinitelji,kao i odgovorni za zločin tijekom rata pristu-pili partizanima, te ostvarili činove i funkcije.

Javno iznošenje njihove krivice moglo jerezultirati lošim posljedicama po preživjelesvjedoke zločina. Zločinci, zaštićeni funkcija-ma kao lički medvjedi, dočekali su starost ismrt, no za svoje zločine nisu odgovarali.

Više je razloga za to. Ubojice su se, nakon uništenja Kulen

Vakufa priključili četničkoj Dinarskoj diviziji,raspopa i četničkog vojvode Momčila Đujića.On je svoju postrojbu podveo pod zapovjed-ništvo fašističke Kraljevine Italije gdje je ostaodo njene kapitulacije 1943. godine

Kad danas gledate Srbe u Srbu, u društvuhrvatskih antifašista, pitate se o kakvoj je togroteski riječ. Preživjeli antifašisti i njihovipotomci slave okupljanje fašista kao Danantifašističke borbe. Tko je tu lud?

Ustanak naroda Like i Korduna današnjije naziv za taj sramotni događaj. U Srbu se1941. okupilo oko tisuću kasnijih četnika išezdesetak komunista. Kao početak ustankaslavi se napad ustanika na vlak i pogubljenjenenaoružanih hodočasnika katolika unjemu21. U normalnim bi se zemljama sudio-nici takvog obilježavanja uhapsili i kaznilizbog poticanja na vjersku i nacionalnu mrž-nju. No, je li današnja Hrvatska, iako članicaNATO pakta i Europske Unije, normalna zem-lja?

Naime, nakon kapitulacije fašističke Italije1943. godine Đujićevi su se, kao i drugi lički idalmatinski četnici, pridružili narastajućojantifašističkoj vojsci, većinom postrojbama 6.ličke divizije partizanske vojske. Kao njeni pri-padnici sudjelovali su u vjerovatno osobnonajdramatičnijoj ratnoj epizodi partizanskogvođe Josipa Broza Tita – Desantu na Drvar1944. godine.

Poduhvat spašavanja partizanskog vođeuspješno je ostvaren, Ličani su dobili i spo-men pjesmu: Šesta lička spasila Maršala, a Titoje, kao pravi poglavica, od Ličana dobio i dje-vojku, Jovanku Budisavljević, na dar22. Među-sobni zavjet krvi srpskih Ličana i Tita potvr-

97BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

16 Svjedok Abas Mušeta navodi kako su komunistički ustanici uspjeli sprije-čiti starca koji je došao da se osveti Turcima, no nisu uspjeli spriječiti odvo-đenja žena radi silovanja koje su svake noći činili četnici.

17 Preživio je jedan Ljutočanin koji je uspio pobjeći sa mjesta pokolja.18 Džamija Sultan Ahmeda obnovljena je i po treći put otvorena 2010.

godine. Identična metodologija uništenja primjenjena je prilikom ruše-nja džamije Ferhadije u Banjaluci 1993. Ostaci džamije su odneseni nagradski deponij, a na njenom je mjestu napravljeno parkiralište. FetišSrba na rušenje džamija i pravljenje parkirališta na njihovom mjestumože biti zanimljiv za neki kolegij kolektivne patologije, no riječ je onastavku prakse srpskog nacionalizma koja se manifestira u uništenjusvega što ne mogu podvesti pod «srpsko». Primjerice, iako je Osmanskocarstvo vladalo Srbijom 441 godinu danas prolazeći kroz Srbiju to teškoda možete primjetiti. Naime, Srbi su u svom svetosavskom fašizmu uni-

štavali sve što je moglo ukazati da je u Srbiji živio netko drugi osim pra-voslavnih Srba.

19 Bergholz, 2011:11.20 Prema usmenoj predaji, nakon što je Đoko Jovanić optužen za djelovanje

protiv Tita i zajedno s Jovankom Broz udaljen od njega, Hajro Kulenović(pukovnik), predratni komunista, partizan i tadašnji predsjednik kadrov-ske službe grada Zagreba dobio je ponudu odozgo da se otvori slučajKulen Vakufa. No, na toj je ponudi cijeli slučaj i ostao.

21 Tijekom trajanja SR Hrvatske 27. srpnja je bio obilježavan kao državnipraznik. Hrvatskim je novcem financirana proslava dana kad su se okupiliSrbi u Hrvatskoj da ubijaju Hrvate.

22 S boljim uvidom u te događaje, snimanje filmova o indijanskom poglaviciWinetou upravo u divljini Like dobija još jednu dimenziju.

98 BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

đen je i tijekom likvidacije zarobljenih vojnikaNDH i drugih pripadnika neprijateljskih for-macija u tzv. bleiburškom kompleksu ili Križ-nom putu tijekom kojeg je, od predaje naBleiburškom polju u Austriji 1945. godine donjegovog okončanja u Srbiji, poubijano višedesetina tisuća zarobljenika. Procjene brojaubijenih kreću se od 60 do 80 tisuća ubijenih.Uz dvije stvarne sramote za Hrvatsku i Jugo-slaviju, ubijanja zatvorenika u logoru Jaseno-vac, te ubijanja vojnika i civila zarobljenih naBleiburgu, rođena su i dva mita, jasenovački ibleiburški. Usprkos službenim podacima ooko 82 tisuće ljudi ubijenih u Jasenovcu, usrpskom nacionalističkom mitu broj je ubije-nih narastao na 800 tisuća Srba, a zahvaljuju-ći Miloradu Dodiku, predsjedniku srpskogbantustana u Bosni, taj broj i dalje raste. Nje-gova posljednja izjava u vezi Jasenovca glasikako je tamo ubijeno 900 hiljada Srba. Uhrvatskom nacionalnom mitu, nešto skrom-nijem, na Bleiburškom je polju u Austriji ubi-jeno do 200 tisuća Hrvata.

Brojku od oko 82 tisuće identificiranihžrtava ubojstava u Jasenovcu jugoslavenskesu vlasti i srpski nacionalisti višestruko napu-hivali. Razlozi su bili prozaični. Jugoslavenskesu vlasti, prijavljujući višestruko uvećan brojžrtava, željele dobiti veću ratnu odštetu odNjemačke. Istovremeno, kod Hrvata se željelostvoriti kompleks krivice. Srpski je nacionali-zam spremno sudjelovao u tome pretvaraju-ći sve žrtve posthumno u Srbe, također želećitako prikriti stvarne žrtve srpskih nacionalisti-čkih divljanja tijekom rata23.

Hrvatski nacionalistički mit mnogomanje napuhuje brojku ubijenih, no želiostvariti koncentraciju žrtava na samom Blei-burškom polju gdje broj ubijenih raste i do200 tisuća. Činjenica je da je tijekom križnogputa ubijen veliki broj nenaoružanih ljudi, nooni nisu ubijani na samom Bleiburškom poljuu Austriji, nego kad su prešli jugoslavenskugranicu, od granice do Srbije. Masovne grob-nice, od kojih je najpoznatije stratište Kočev-ski rog i danas se pronalaze duž križnog puta,a kosturi govore o jednom mnogo krvavijemrazdoblju socijalizma s ljudskim licem kojeg jepropagirala Titova Jugoslavija. Masovnegrobnice, poput one u rudniku pored Mari-

bora (prve sondaže govore o oko 5 tisuća ubi-jenih) i grobnica ubijenih ranjenika i bolesni-ka iz zagrebačkih bolnica na Kustošiji, nijemegovore o tom razdoblju24.

Što se ustvari desilo? Nije upitno da suSrbi sačinjavali većinu pripadnika NOV i POJugoslavije. Činili su i većinu stanovništva Kra-ljevine Jugoslavije, no srpska politička vlastbila je nevoljena kod većine nesrpskog stano-vništva. Raspadom Kraljevine Jugoslavijebrojni su Srbi postali državljani drugih država,poglavito novonastale NDH. Odnos vladaju-ćih struktura prema nehrvatskim manjinama,kao i prema svim protivnicima režima oprav-davao je pobunu. No, to je bila samo jednastrana priče.

Službena verzija tijekom trajanja SFRJglasila je kako je narod, predvođen Komuni-stičkom partijom Jugoslavije, podigao usta-nak protiv okupatora i domaćih izdajnika. Svinavedeni elementi stoje. No, jesu li navedenisvi elementi?

Komunistička je partija Jugoslavije 1941.godine bila već 20 godina u ilegali. Imala jeoko 5 000 članova, a sa članovima SKOJ-a isimpatizerima možemo okvirno govoriti ooko 20 000 ideoloških ljevičara u KraljeviniJugoslaviji. S druge strane, četnički je pokretbio dobro organizirana, legalna organizacija sviše stotina lokalnih podružnica. Od osniva-nja 1903. godine ta organizacija ima samojednu svrhu – širenja granica Srbije. Četničkaje pobuna protiv novouspostavljene državepočela netom nakon uspostave, 12/13 tra-vnja 1941. u Gračacu. Prvi su cilj pobunjenikabile ustaške postrojbe u Lici, da bi se napadipotom proširili na sve Hrvate u području. Biloje etničko čišćenje mnogo prije definiranjapravnog pojma. Mile Pešut, nekadašnji četni-čki zapovjednik, u svojim sjećanjima govorikako je ustanak 1941. u Lici i Dalmaciji biočetnički, a partizani su kasnije sebi prisvojilisve zasluge.

Neposredno prije ustanka došlo je dosastanka 23. srpnja 1941. u Benkovcu. Sasrpske strane bili su prisutni: Momčilo Đujić,Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, VladoNovaković i Ilija Zečević, a s druge stranepredstavnici talijanskog prefekta u Zadru,.

Ustanak od 27. srpnja 1941. je po brojnim

značajkama bio jednonacionalni, srpski. Ciljustanka bio je borba protiv njemačke okupa-cije Jugoslavije, kao i borba protiv hrvatskedržave. Iz djelovanja, kao i kasnijih memoaračetničkih vođa, vidljivo je da je borba bilausmjerena protiv svakog oblika hrvatskedržave. Cilj ustanika bio je stvoriti zasebnesrpske autonomne oblasti odvojene odHrvatske koje bi se priključile Kraljevini Italijido njenog priključenja saveznicima, a potomobnovljenoj kraljevini Srbiji. To je dogovore-no 11. 8. 1941. sporazumom u Otriću.

Na sastanku su bili predstavnici raznihpolitičkih skupina među hrvatskim Srbima.Srpsku delegaciju sačinjavali su poslanik StevoRađenović, major Boško Rašeta i poručnikMilan Lukić, a italijansku tri kapetana iz ŠtabaŠestog korpusa. Dogovoreno je međusobnonenapadanje i potpisan sporazum. Potpisnicisu bili Đoko Jovanić, u ime Srpskog pokreta, ikapetani iz štaba Zadarskog korpusa Radovanii Marusi, u ime italijanske vlasti. (Dubajić,2006.:123.-126.)

O sporazumu Simo Dubajić piše: Nikadkao tada, ni pre, ni kasnije, Srbi Krajine nisu bilitako jedinstveni u pogledu izbora puteva zaostvarenje nacionalnog cilja golog opstanka irazgraničenja sa Hrvatima, baš radi tog gologopstanka. A to je značilo:

- Uz pomoć italijanske vojske proterati usta-še iz Krajine;

- Proširiti okupacionu zonu Italije na čitavuKrajinu, do linije Karlovac – Banja Luka, iz Dal-macije, a na Hercegovinu do Mostara, iz CrneGore;

- Sačuvati glavninu srpskog naroda izvanSrbije pod protektoratom Italije, dok ona neprođe na stranu velikih saveznika. (Dubajić,2006.:123.-126.)

Nejasno je zašto bi Talijani, kao okupatorii pokrovitelji ustaša, de facto kreatori NDH,odjednom podržavali protivnike NDH i usta-ša? No, Talijani nisu bili zadovoljni novonasta-lom situacijom. Iako su pomagali ustaše uemigraciji, oni im nisu uzvratili očekivanjakad su došli na vlast. Rimskim je ugovorimaKraljevina Italija dobila Istru, Kvarner i velikedijelove Dalmacije. Taj je teritorij uglavnomkontrolirala i ranije, tako da su Rimski ugovo-ri uglavnom bili potvrda postojećeg stanja.

23 Primjer za to nalazim u vlastitoj obitelji. U Jasenovcu su tijekom rata inter-nirana i ubijena tri Kulenovića zbog antifašističke djelatnosti. No, nanekakvim čudnim spiskovima, koje danas po internetu emitiraju srpskenacionalističke organizacije, taj se broj penje na 39 Kulenovića ubijenih uJasenovcu. Postavlja se legitimno pitanje: Ako je troje ubijeno u Jasenov-cu, otkuda ostalih 36? Prema spisku, ti ubijeni imaju dvije zajedničkekarakteristike. Rođeni su u Kulen Vakufu i ubijeni 1941. Istih 36 nalazi se na

spisku ubijenih u vakufskoj tragediji koji je sastavio Abas Mušeta i čija vje-rodostojnost nije upitna. Ljudi su zaklani u Kulen Vakufu 1941. pod optuž-bom da su ustaše, a onda su njihova imena stavljena na spisak žrtava usta-ša u Jasenovcu.

24 Neoznačene grobnice i kosture ubijenih iz zagrebačkih bolnica 1945.godine i danas se pronalaze, maltene u središtu Zagreba. Tako su nedavnootkrivene grobnice na zagrebačkoj Kustošiji kao i na Dubravkinom putu.

No, hrvatski je narod to shvatio kao prodajuteritorija, te se udaljio od Pavelića i ustaša.

Nakon povratka sa Otrića, Đoko Jovanićje u Drvaru podvrgnut oštroj kritici MarkaOre škovića, sekretara KPH za Liku. GojkoPolovina piše kako je od njega dobio zapovi-jed da uhapsi i strijelja Jovanića zbog izdaje.On je to odbio, a Jovanić je, nakon kritike, na -s tavio sa svojim aktivnostima. Niti mjesec da -na nakon toga, Jovanić je zapovjednik osvo-jenog Kulen Vakufa, baš kad Srbi čine geno-cid nad Bošnjacima. Užas koji su napravili Jo -vanićevi gerilci izaziva revolt i osudu MarkaOreškovića. Mjesec dana kasnije i njega ubija-ju četnici. Jovanić nastavlja s karijerom, pre-življava rat i ostvaruje čin generala JNA.

Zaključak: Imajući u vidu sve prethodno navedeno,

možemo zaključiti kako je službeno tumače-nje povijesti kakvo smo učili u školi tijekomtrajanja SFRJ bilo nepotpuno i izrazito ideolo-ški obojeno u svrhu glorificiranja vladajućeKPJ/SKJ. No, to je bio samo dio priče.

Ustanak u Lici i sjeverozapadnoj Bosni1941. godine, čiji se početak obilježava 27.srp nja u Srbu u Hrvatskoj, bio je dominantnosrp ski, jednonacionalni. Kod većine sudionikaus tanak je doživljavan kao primarno antihr-vatski, odnosno ustanak protiv svakog oblikahrvatske države.

Komunisti su se priključili ustanku.25 Pri-marno su prihvaćani kao Srbi, iako im koman-diraju hrvatski sekretari. Kroz osobu ĐokeJovanića suglasili su se o nenapadanju Talija-na, te borbi protiv njemačke okupacione voj-ske i hrvatske države. Jedna od posljedica bioje i pokolj civilnog stanovništva Kulen Vakufa.

Zbog osobnih interesa komunističkogvo đe Josipa Broza Tita, kao i zbog interesaoču vanja vlasti za vrijeme SFRJ, zločin u KulenVa kufu nikada nije istražen niti su počiniteljika žnjeni. Po liniji zapovjedne odgovornosti,za genocid u Kulen Vakufu odgovorni su Đo -ko Jovanić, koji je obnašao dužnost zapovjed-nika Kulen Vakufa nakon osvojenja, i GojkoPolovina kao zapovjednik ustanka u Lici.

Bilo bi jednostavno da je, kao što su nasučile službene povijesti, došla skupina luđaka1941. iz Italije, proglasila NDH u Zagrebu ipočela klat’ Srbe. A onda je komunistička par-

tija povela narod u antifašistički ustanak. Na -žalost, događaji u Lici i Bosanskoj krajini 1941.go dine predstavljaju rašomon odnosa i do -gađaja prema kojem je i onaj Kurosawin pričaza malu djecu. Totalni pičvajz, rekli bi mnogi. Ibili bi u pravu.

Ustanak u Hrvatskoj i BiH od 27. srpnja1941. godine bio je jednonacionalni, srpski.Komunisti su se priključili već postojećimgerilskim formacijama srpskih rojalista (četni-ka). Dominantni cilj ustanika bio je ostvarenjeetnički homogene srpske države, a u tu svrhuje ubijano i protjerivano nesrpsko stanovni-štvo. Okupatorima i neprijateljima smatranisu Nijemci i Hrvati26, dok je s Talijanima dogo-voreno i potpisano međusobno nenapada-nje, te namjera da se ustankom stvorene srp -s ke pokrajine odvoje od NDH i priključe Kra -lje vini Italiji. Potvrda tih tendencija su sasta-nak u Benkovcu 24. srpnja i Otrički sporazumod 11. kolovoza 1941. U tom razdoblju gerilcisu uništili više naselja s katoličkim stanovništ -vom u Bosni i Lici (Krnjeuša, župa BosanskoGra hovo, župa Martin Brod, Boričevac) kojesu poubijali.

Potpisnik Otričkog sporazuma je i ĐokoJo vanić pod čijim je zapovjedništvom bioKu len Vakuf kada je nad njegovim bošnja-čkim sta novništvom izvršen genocid 6-8.rujna 1941. Većinu ubojstava izvršili su pri-padnici 2. ba taljona drvarskog gerilskogodreda Sloboda. Većinu uništenja građevinaučinili su lički pa rtizani pod zapovjedništvomGojka Polovine.

Kulen Vakuf je peto mjesto zaredom kojesu srpski gerilci uništili na isti način i pobilinjegovo stanovništvo. Naknadna objašnjenjakomunističkih funkcionera o spontanom pra-vednom narodnom gnjevu i osveti koja senije mogla spriječiti ne stoje. Mogli bi razumi-jeti da je riječ o izoliranom incidentu, no srp -ski se zločin u Kulen Vakufu od prethodnih ra -z likuje samo po opsegu uništenja koji je ra s -tao iz zločina u zločin.

Svjesni smo da potomci ubojica neće pro -mijeniti svoj stav zbog jednog teksta. Lažličkih i bosanskih Srba, ideološki pothranjiva-na preko 70 godina je patologija koja se neliječi preko noći. Kako stoji u depeši Drvarskebrigade: Vaš izvještaj sa Kulen Vakufa ne zado-voljava. U izvještaju nastoji se prikriti pravo sta-

nje stvari. Već, ne znamo ni po koji put, čujemoistu stvar: Bosanci okrivljuju Ličane, a Ličani Bo -sance, a u stvari radi se o pljački i nasilju koje suvršili i jedni i drugi. Još 1941. godine detektira-ni su odgovorni za zločin. No, na tome je iostalo.

No, u Kulen Vakufu na najbrutalniji načinu rujnu 1941. ubijeno oko 2,3 tisuće civila, agrad, kao i cijela Ljutočka dolina u potpunostisu uništeni. Uz Kulen Vakuf, riječ je o naselji-ma Klišević, Ćukovi, Duljci, Orašac, Klisa, De -mi rovića brdo, Lužine, Ostrovica i Havala. Ka s -niji generali JNA Đoko Jovanić i Gojko Polovi-na imaju zapovjednu odgovornost za učinje-nu štetu, a preko njih i država za koju su rato-vali, kao i njene nasljednice. Treba istaći kakoSFRJ i KPJ/SKJ tijekom svog postojanja nikadanisu ni pokušali ograditi se od ubojica KulenVakufa, a odgovornima za zastranjenja prigo-dno su proglašeni u ratu poginuli Pero Đilas iMane Rokvić.

Učinjena materijalna šteta raste do mili-jardu eura današnje vrijednosti. SR Hrvatska iSR BiH priznale su zločince kao svoje vojnike,te su im do smrti isplaćivali plaće i mirovine.Dapače, dan okupljanja koljača, 27. srpnja1941. godine bio je republički praznik u SRHrvatskoj i SR BiH. Današnje države nastupa-ju kao pravni sljednici tih republika. Pravnasljednost uz prava podrazumijeva i odgovor-nost. Tako današnja Hrvatska, uz moralnu imai materijalnu odgovornost koja podrazumije-va stotine milijuna eura odštete za uništenucivilnu imovinu. n

LITERATURA:Begić, Mujo (2013.): Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini

1941. godine. Institut za istraživanje genocida,Sarajevo.

Bergolz, Max: Čudna šutnja - Zašto nema spomenikaza muslimanske civilne žrtve rata ubijene u Bosniu Drugom svjetskom ratu? Povijesna istraživanja(8) 31, 109-141.

Grupa autora: Četnička pobuna i zločin u istočnoj Lici ijugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i hrvat-ske žrtve povodom 69. godišnjice zločina ubojstvahodočasnika sv. Ani na njihovu povratku kućama izKosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrov-ca. Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb.

Kisić Kolanović, Nada (2009.): Muslimani i hrvatskinacionalizam. Školska knjiga: Zagreb.

Mušeta, Abas: Kulen Vakuf – tragedija (neobjavljeno)Redžić, Enver (1987.): Muslimansko autonomaštvo i 13.

SS divizija. Svjetlost, Sarajevo.

99BEHAR 122

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

25 Četnički zapovjednik Mile Pešut piše: Kako je vidljivo komunisti u Hrvatskojnisu digli ustanak niti su imali svojih posebnih aktivnosti u njemu. Sve ono štosu uspjeli bilo je prevarom i infiltracijom u već orga nizirane četničke jediniceda bi ih uništili iznutra i preuzeli njihovo zapovijedanje. U svrhu prikazivanjaovih bitaka kao neke vrste oružanog ustanka, oni su ukrali zasluge za ranijespomenute dobro organizirane četničke akcije u Donjem Lapcu i Gračacu i

onu od 27. srpnja 1941. Ni jedna postrojba u ustanku Srba nije bila vođenapod komunistima, niti od Srba niti Hrvata. Među pobunjenicima nije bio nitijedan Hrvat. Jasno je da su oni samo sebi pripisali zasluge od četnika. Prematome njihovo prisvajanje ustanka u Hrvatskoj je povijesna laž.

26 Hrvatima su smatrani svi pripadnici tadašnjeg hrvatskog državnog naro-da (katolici i muslimani), današnji Hrvati i Bošnjaci.

Grad je još od antičkih vremenapojam ostvarenja složenosti istvaralaštva ljudske društveno-

sti. Klasičan cilj kulture, njen savršenoblik i ostvarenje je upravo grad. Medi-netu-l-fadile, izvrstan grad, kako su gazvali klasični muslimanski filozofi.Medinetu-l-kamile, savršen grad, kao iCamelot u britanskoj tradiciji, vjeroja-tna refleksija tog arapskog pojma.

Gradovi su različiti. Bukvalno svakigrad nosi svoje posebnosti. Manje ili vi -še fotogenične. No, pokušamo li ih odre -di ti principijelno, osim pejzažno-klima -t skih uvjetovanosti i pojedinačnih os t -va renja kakvog projektanta ili skulpto-ra, nailazimo na pretežak zadatak. Za -to se valjda tako malo istraživača spre -m no upustiti u znanstveno istraživanjeta kvog cilja.

Profesorica Eve Blau s harvardskogsveučilišta prije nekoliko godina je u su -radnji s domaćim stručnjacima objavilajedno takvo istraživanje pod naslovomProjekt Zagreb. Usprkos poslovičnomklajnburgerskom njurganju zagrebačkeurbanističko-arhitektonske sce ne o ne -po s tojanju uvjeta za značajne gra d skeprojekte koji bi, eto, imali nu ž no uroditidobrim urbanizmom i do b rom arhitek-turom pa i, ne daj Bože, su vre menimglo balno prepoznatljivim ide ntitetomgrada Zagreba, Blau prepoznaje inven-tivnost zagrebačkih graditelja upravo ukreativnoj prilagodljivosti učestalo pro-mjenjivim i materijalno ograničenimuvje tima smjena političko-ekonomskogok ružja i ciljeva. Ha ppy transitions, toput a long story short. U urbanističkom

identitetu Zag re ba navedenu tezu ilu-strirat će Blau Le nucijevom zelenompotkovom, nizom ne posredno povezanihgradskih trgova s javnim sadržajima nazemljištima imo vinsko-pravno pribav-ljenim svjesnom političkom odlukomusprkos ko me r cijalnim interesima sta-nogradnje za najam i prodaju. Blisko mije to iskustvo.

Imao sam, naime, čast biti autoromprvog urbanističkog koncepta pretvor-be velikog teritorija vojarne Borongaj ukampus Sveučilišta u Zagrebu, gdje jecilj bio dokazati da taj prostor ne trebaprepustiti tada živahnoj, često agresiv-noj stanogradnji za prodaju i drugimko mercijalnim investicijama, već dalokacijom, površinama, urbanističkomtradicijom i razvojnim prostornim po -ten cijalima upravo tamo ima biti sna-žan javni sadržaj kao što je sveučilišnikampus. Jer Zagreb ima svoju potkovu.I to nepravilnu. Jer drugačija nije mo g -la biti. Možda nije savršen krug, kva-drat ili zvijezda, što imaju moćni grado-vi kroz povijest, kao što su Beč, Pa riz,Isfahan, ili pak posve novi, ma kar i ma -li, kao što je Karlovac, ali ima priznatuprilagodljivost. Iako nikad ni s mo uspje-li dovršiti ju produženjem pre ko prugei Save. Nedovršena hrvatska moderni-zacija, opet.

Kao paradigmatičnu zagrebačkugrađevinu, pak, Blau ističe takozvaniDom hrvatskih likovnih umjetnika,Meštrovićev paviljon, zapravo, koji je usvakoj smjeni režima u svojoj ni stolje-će dugoj povijesti uspio biti odabran zavažan spomenik s ideološkim nabojem

te namjenom posve različitom prethod-noj. Eto opet dobre prigode za izrazitiduboko razočarenje klajnburgerskomodlukom, u vrijeme obnove paviljona, oiz mještanju neočekivano otkrivenogmi hraba iz vremena kada je paviljonslužio kao džamija u novu zagrebačkudžamiju.

Još 1980., u svojoj i danas nezaobi-laznoj Kritičkoj povijesti moderne arhi-tekture, britanski je teoretičar arhitek-ture Kenneth Frampton detektiraoarhitektonske prakse prisutne još odsredine prošlog stoljeća koje je nazvao“kritički regionalizam“. One su nastoja-le dokazati da se modernost može aps o -lvirati i ostvariti prilagođeno i stvarala-čki oblikovanim lokalnim izričajemnasuprot već tada prepoznatoj destruk-tivnoj tendenciji globalne monokultur-nosti moderne. To što se postmodernapo kazala još destruktivnijom od mo de r -ne samo potvrđuje da je ona u svojojdruštveno-ekonomskoj biti izrazito mo -no kulturna, a da je sve plemenite plu ra -lizmu usmjerene prijedloge tipa kri ti -čkog regionalizma pogazila u svom po -hodu za globalnim profitom. Zato uži -vamo u ovom točkastom, neplans kom“urbanizmu“ nagomilanih, slučajnih,najčešće urbanističkoj regulativni uspr-kos ostvarenim kičastim komercijalnimzahvatima gdje se koče posve isti bren-dovi s posve istim proizvodima, bi lo gdjeu svijetu. Klajnburgeraj, naj go re vrste,doveden do razine vladajućeg principa.Mainstream danas ne da je baš nikakvešanse ičemu osim strogo kontroliranojglobalnoj malograđanštini. n

100 BEHAR 122

MULTIMONOLOG

multimonolog

Identitet grada ili klajnburgeraj

Piše: Senad Nanić

Mainstream danas ne daje baš nikakve šanse ičemu osim strogo kontroliranoj glo balnoj malograđanštini.

101BEHAR 122

BEHAROVE PREMIJERE

Vjerovatno su rijetki čitaoci – ako ihuopće ima – koji se neće zapitati: OtkudHaris Silajdžić u svijetu poezije?! Naime,Silajdžić je poznat najširoj javnosti kaoznačajan protagonist onoga kataklizmič-nog doba u kome je regionalna i svjetskapolitika odlučivala ne samo o sudbiniBosne, nego i o sudbini cijele jedne kultu-re u Evropi, a to znači u krajnjim konse-kvencijama da je odlučivala i o vlastitojsudbini, budući da je svojim odnosomprema cijelom jednom narodu koji je uEvropi predstavnik jedne kulture odlučiva-la i o samoj sebi – u skladu s neporecivomistinom da se moj stav prema Drugom tičeu mnoštvu aspekata i mene samoga a nesamo toga Drugoga. Silajdžić je u to vrije-me vrlo uspješno branio ne samo sudbin-ski ugroženu egzistenciju jednog naroda injegove kulture nego se upinjao – u tomekontekstu – da odbrani i politiku od njesame. Tako je postao poznat ne samo uBosni nego i u cijelome svijetu, zbogBosne. Sada se on tome, zapravo takvomesvijetu obraća i zbirkom pjesama. Stogavalja pretpostaviti da će se mnogi čitaocizapitati otkuda Haris sa zbirkom pjesama...

Malo ljudi zna, pretpostavljam, da jeSilajdžić znatno prije nego u politici, bio ucarstvu pjesništva, ne samo kao odaničitalac već i kao stalni i brižni stvaralac:otkako ga poznajem – a to je gotovo čitavživot – pisao je i pjesme i prozu... Očekiva-no pitanje Otkud Haris u poeziji – kao začu-đenost ili nevjerica – u samoj biti stvari, au tome i jest poanta ovoga kontekstualizi-ranja, izražava uvjerenje u navodnoj

inkompatibilnosti poezije i politike, tačni-je – izražava se uvjerenje o podređenostipoezije u odnosu na politiku kao prevas-hodno svojstvo svijeta i modernogačovjeka koji dramatski i dramatično gubisvoju etičku zrelost, puninu i perspektivu.Kao da je tanahnost pjesništva uvredaogrubjeloj politici! Štaviše, neki Silajdžiće-vi saradnici u vrijeme kada je djelovao usvijetu politike znali su ironizirati njegovunaklonjenost poetskoj riječi, implicirajućikako čovjek koji ima osjećaj za poetskuriječ nema nužni nivo kompetencije zapolitiku. Naravno, takav sud je pogrešan ion kazuje o različitim nivoima kompeten-cija, o njihovim različitim vrstama. Makarnesvjesno, oni koji upućuju takvu vrstuprigovora, ili čak diskvalifikacije, opisujuzapravo bezdušnost politike, njenuneosjetljivost za nijansiranje duševnostiopćenito, estetskoga kao takvoga; štaviše,time se potcrtava razlika između čovjeko-va pribjegavanja Lijepom i njegove suro-ve pragme kakva jest politika, među čijimsvojstvima je, uglavnom, nekonzistent-nost, prijetvornost, čak licemjerje. Takvouzajamno isključivanje poezije i politike ujednome samodovoljnom subjektu imanamjeru da istakne apsolutnu supremaci-ju “političkoga uma“, ukoliko je danasuopće moguće govoriti o “političkomumu“ s obzirom na predominantnostdnevne pragme politike, na njene impro-vizacije koje osujećuju viziju i prihvaćanjeSvijeta kao cjeline u njegovim nužnim idragocjenim posebnostima. Na drugojstrani, poezija se u tome isključivanjuodređuje kao nešto što je povijesno prev-ladano, vrijednosno destruirano i zatimotuđeno, izgnano u svijet pežorativnoga.

Ta idolatrija politike/političkoga uopćenije svjesna, zapravo, da samu sebe dema-skira kao oneljuđenu, dehumaniziranu idokraja deestetiziranu žudnju za moći. Uvizuri ovih isključivosti, politika je zapravo“gola moć“, ili pomamna težnja za njom, iona je interes do krajnje grubosti, a poezi-ja je vrijednost. Dok je u idolatriji takvepolitike interes vrhovni princip i cilj, zaumjetnost je davno rečeno, s pravom, daje ona bezinteresno sviđanje, a to je tekdrugo ime za plemenitost, ili – to je drugiput za najuspješnije osvojenje plemenito-sti. To je temeljna razlika, i svaki političarkoji ne uspije prevladati prezir premaumjetnosti neizmjerno je osiromašen,osuđen na mnoge vrste grubosti. Svijetfunkcionira – mislim na uspješno funkcio-niranje, naravno – na ravnoteži, na bipo-larnosti ili binarnosti, kako god hoćete.Radikalno interveniranje u tome bogom-danom Poretku proizvodi dramatičneporemećaje, pa tako i moderna politikavodi svijet ne samo u etički već i u egzi-stencijalni sunovrat.

Naravno, zanimanje za politiku ili bav-ljenje njome na pozitivan način nipošto neznači i nužni otklon prema umjetnosti.Oduvijek pa sve do ovoga modernogdoba, njegovala se sinteza, ili sinkrazija,političkog, naučnog i umjetničkog. Tokomčitavoga klasičnog doba – riječ klasikakoristim u vremenskom i naročito u vrijed-nosnom značenju – naučna djela pozlaći-vana su stihovima kao krunskim, kaoestetskim argumentima, a znameniti poli-tičari su, najčešće, i sami bili umjetnici ilivelike mecene. Katkad su bili i jedno idrugo, a danas najčešće nisu ni jedno nidrugo. Na eventualni prigovor kako je ana-

Otkud Haris Silajdžić u svijetu poezije?

Haris Silajdžić: SARJEČJA*

* Knjiga poezije “Sarječja“ uskoro izlazi u izdanjuIK Tugra iz Sarajeva.

Alhambra

Na zidu AlhambreI danas stojiš sama –I čekaš.Dolinom ispod tebe tišina lutaNi topota kopita Ni ptice prhuta.

Šapćeš miKako ti zora zatičeMjesec u oku,Kako ti svila višeNe drži kosu,Lahor ti skida plamen s licaOd krvi vrelaSteže te ogrlica.Pa korakom sve mekšim Povijaš seKao klas pred žetvu,Kad na hladan kamen staješ Prvo okomOnda nogomI čelom tražiš ruku odmora Od besanja.

Ali mene ni danas nema,Daleko samGodina sedam stotina.Ne žuri zato Zastani kod šadrvana,Zastani i pusti Da ti voda dotiče lice,Sunce AndalusaNosi te k meni kroz kapljice.Samo ne kazuj pjesmuŠto ti na usni zrije Poput smokve,Ne kazuj je ptici,Vodi je reci –Jer tajnu ne odajuVodoskoci.

I sve dok voda tečeTi ćeš mirno sniti,Pjesmu ću tvojuS vodom piti.

Desetog konja već pojim I još ću četiriJer stoljeća sedam kasnim.Ali dolazim –U dvorima od čekanjaNaša su tajna viđanjaOd vatre i mača čuvanaZlatnom paučinom nadanjaTvojom dušom vezenaNa đerđefu od vremena,U dvorima Alhambre branjenaRikom kamenih lavova.

Rikom kamenih lavovaI tvojom sjenom na kulama Što osluškuje pjesmu vjetraU grivamaI topot kopita konja mogaS pjenom na uzdama,Konja moga što pamtiTrinaest očevaNa sapima sedam vjekovaU srcima snena Andaluzija.

Vidovita Gitana

Visoko uzdignutom rukomPosu iz lijevoga dlana Preko cijelog nebeskog svodaSvu sreću toga dana:– U vašem dlanu, senjor,Stoji Da život vas voli.

– Zašto?

hrono pozivati se na vrijednosti klasike utzv. moderno doba – iz koga nepovratnocure pozitivni sadržaji – uzvraćam riječimada postoje neprolazne, zaista univerzalnevrijednosti. Progon poezije, općenito insti-tucija i djela umjetnosti i kulture vrhunskije argument o nezrelosti društva, ili pojedi-naca koji imaju iluziju da ga ispravno vode.Politika je odveć posvećena trenutačnosti,a poezija je zavjetovana vječnosti i usmje-rena je k njoj. Pouzdani način da politikanadraste samu sebe i da stekne baremnaklonost vječnosti jest da na brojnemoguće načine stupa u savez s naukom isa umjetnošću.

Cjelokupno moje prethodno izlaganjeodnosi se, zapravo, na Silajdžićevu poezijukoju smještam u kontekst suvremenogsvijeta, odnosno onog njegovog aspekta ukome nastoje uzajamno se isključiti politi-ka i poezija – kao moć i kao vrijednost. Silja-džić je čovjek sinteze i sinkrazije, obrazo-van je u različitim oblastima i učen je o raz-ličitim kulturama, sposoban da se uvjerlji-vo izrazi u različitim diskursima – od politi-čkog, preko kulturalnog i teološkog doknjiževnog. Ta kompleksnost, koja je u nje-govom subjektivitetu optimalno usklađe-na, nije dopustila da u njemu prevlada bilokakva vrsta isključivosti, kao u mnogimdrugim subjektima i subjektivitetima, ali –upravo zbog toga – mora računati na rela-tivno nerazumijevanje upravo onih – a onisu vjerovatno u većini – koji nemaju tudragocjenu puninu i dostatnu usklađe-nost s vlastitim bićem. Harisa znam veomadugo, i znam da je oduvijek sklon (i) umjet-nosti, a činjenica da, evo, objavljuje zbirkupjesama u relativno poznom dobu životasvjedoči o očuvanosti njegova duha i vital-nosti duše: u njegovom životnom dobuliriku, mogu pisati samo takvi ljudi, makarona bila, prirodno, refleksivna mnogo višenego ljubavna ili erotska. Pisanje poezijejest neodgodiv nalog duše. Sticajem okol-nosti, poznato mi je da on svaku pjesmuvrlo dugo nosi u sebi, da je naprosto živi –sve do njene intuicijske prezrelosti i spaso-nosnog uvođenja u (tekstni) zapis. (...) n

Prof. dr. Esad Duraković, odlomak iz recenzije pod naslovom

“Ogled o poeziji i politici: Silajdžićevo pjesništvo“

102 BEHAR 122

BEHAROVE PREMIJERE

Haris Silajdžić

Sarječja

103BEHAR 122

BEHAROVE PREMIJERE

– Živi ste, gospodine!Zar to nije ljubav?

– A sutra?

– Sutra će samo doći.Novi dan za stari dlan.

U pogledu sjajnom od nemarne slobode Nije skrivala podsmijehDok je u desnoj ruci držala dijeteI darovanog zmaja od papiraKoji se otimao u neboIznad trga u KordobiOdmah do Velike džamije,Vidovita Gitana.

Tako pamte masline

Na zlatnoj travi AndaluzijeDugo sam gledao crnoga bika,Mirisao zrelo ljeto u hladu maslina,Slušao kako jecaj gitareUspravlja klonule zidove El-Medine.Toga dana, tamo kod KordobeRekao sam: Vratit ću se! Neka noć skriva sunce Pod nogama crnoga bika,Neka masline pamte za mene.Vratit ću seNa trepetu žice,Iznad pupka ga nosimDa mi ga jutro ne ukrade.Onda vjetar slutnje dojahaI masline digoše grane.Šta li je to na nozdrvi mladoga bika?Kiša ili ženka?

To miris je mača iskovanogŠto bljesnut će Na suncu krvlju poprskanomOštren vriskom gomile.Oštar mač to mora bitiJer arena je milosti punaI kada milošću ubija.(Kako je strasna,Kako je uzaludnaMolitva besmrtnosti.)

Eno ih kliču zastavi stida na oštrici,Eno ih kleče zatečeni dostojanstvom smrti.

Šta bijaše na nozdrvi crnoga bika,Znaju li?Krv ili žeđ na jeziku u pijesku,Pitaju li?Krvava žeđ to je,Krvavo ruganje.

Zalud Lorca otvara prozorNa pijesku zaleđeno ležiPablovo jednooko nebo.

Mlijeko i snovi

Dok pridržavaš šerpu da ne pokipi mlijekoA najmanja curica plače ti na uhoNe zaboravljaš račun za struju,Pitaš se kako je toliko došloKad grijalicu pališ samo kad moraš.

Doći će prijateljica da gledate serijuO velikoj nesretnoj ljubaviI plakat ćete s djevojkom na ekranu,Malo zbog njeA malo zbog sebe.

Onda ćete pričati o skupoći,Dosta platiš, na prstu doneseš.A tebe brine račun za struju,Za hranu ćeš nekako do prvog,Ali za struju moraš uzajmiti.Samo da su djeca dobro i zdravo,Kaže prijateljica dok polazi kući.

Kad ostaneš samaOdškrinut ćeš vrataDa svjetlo padne na zaspalu djecu,Onu najmanju dugo ćeš gledati –Nju otac nije stigao ni vidjeti.

I ne znaš kada si zaspalaAli znaš da si ga sanjala.Pa ćeš opet, kako si naviklaSjediti sama za kuhinjskim stolomPrizivati zorom otete snoveI paziti da ne pokipi mlijeko.

Kada zid opada?

Zašto je opalo lišće,Gdje je otišlo cvijeće,Zašto se masline Ne vide više,Zašto u bašči zid raste? –Pitala je Muna.

Ujesen opada lišće,Cvijeće će cvjetati ljepše –Rekla je mama.Ali nije znalaZašto u bašči zid raste.

Ne brini, mama –Rekla je Muna.U snu sam vidjela pticu,Jedno oko će mi dati,Skupa ćemoMasline gledatiI čekati jesen Da opadne zid.

Dječak u Palestini(Vidjevši palestinskog dječaka koji gledau zid i magarca s previjenom nogom na CNN-u u ranim jutarnjim satima u Sarajevu augusta 2014. godine)

Zid je ispred tebeZid je iza tebe,Zid je sveŠto ovaj svijetIma za tebe.

Ali u srcu Ne daj da ti raste, Dječače iz Palestine,Ne okreći leđa svijetu Koji ih tebi okreće,Dopusti ovome svijetuDa se stidiU oči te gledajući,Oči dječaka bez dječaštva.

PitajČija je ruka

Ne mareći za smrt,Čija je to mirna ruka  Previla noguTvoga ranjenog magarca.Pitaj Jer ti vidiš dalje Okrenut ka ziduKoja će rukaVoditi svijet,Ona koja je povukla obaračIli ona koja je Liječila ranjenoga magarca.

Okreni se,Pokaži lice dječakaKoji to nije bio,Pomozi ovome svijetuKoji tebi nije pomogao.

ZbogHrabrih ljudi izdalekaKoji s tobom dijeleSmrt i Čast,U ime djece u Nigeriji,Siriji, Meksiku, Iraku,Otete djece u Australiji,Mrtve djeceNa dnu Mediterana,Djece još žive U rudnicima i radionicama,DjeceNa granicama i žicama

Koja čekaju Kap kiše u pustinjama,Djece na Filipinima,U Somaliji, Palestini, Bosni,Djece u slamovimaBez kreveta i snova...

Zbog svih onihKoji se ne bojeTvojih sjećanjaNa izvore čiste vode,Na neposječene maslinePosljednji put viđene U očima tvoga djedaKada je pričao o domu,Sjećanja Kojima nisu naškodili

Ni meci ni bodljikave žice.

Zbog djece u IzraeluKoja nemaju grijeha.

Okreni se Dječače u Palestini,Spasi ovaj svijet.

Pomozi muDa se stidi.

Oni umiru dolazeći k tebi

Davno nekadPrinceza po imenu ErobDođe iz daleke FenikijeDa ti ime daruje.Ona ErobKoja u Zeusovom mitu još živiRazapeta je sada U tvome mituNa zidu kojim dočekuješOne koji dolaze.

A oni umiru dolazeći k tebiTjerani pješčanim olujamaSušnim godinamaDiktatorima…

Učili su te da postojiJedna strana svijeta –Ona glavnaI druge pomoćne.

Ti si tome učio druge,I sada svi iduK jednoj strani svijeta.

Dolaze mladi i stariŽene s djecomŽene s nerođenom djecomIz napuštenih selaS umornih periferija…Ostaju na električnim ogradamaU prihvatnim centrimaU nabujalim rijekama,Besplatnim grobnicama

Na dnu mora,Na zidovima koje si podigao…

Nezvani gostiU uzvratnoj posjeti.

Dolaze s juga,Zaboravljene strane svijeta,Dolaze sa istoka,Gdje sunce izlaziDa bi obasjalo zapad.

Dolaze potomci Asteka i Maja,Afrikanaca, Azijata…Potomci svih Kojima si podarioBijelu civilizirajuću misiju,Ime,Možda i vjeru,Ali srce Rijetko kada.Dolaze u miru,Umiru dolazeći.

Na časovima historijeGledao si ih U crno-bijeloj tehniciPosjećivao u muzejimaGledao u filmovimaOplakivao na ceremonijama,Neki put iskreno.

Sada Kao u čudo,Kao da izlaze UskrsliIz muzeja voštanih figura,Gledaš povorkeŽivih crnih očijuS vlastitim dušamaNa dlanovima,I pitaš seS malo grižnje savjestiKako su preživjeli.

Onda si začuo glas spasa,Spočetka tihoZatim sve glasnije:U ime života na ZemljiBroj ljudi treba smanjiti,

104 BEHAR 122

BEHAROVE PREMIJERE

Ljudska piramidaPostala je nepodnošljivo velika,Vrh može ostati,Problem je u bazi.

A Bog?Ako misliš Da si to ti,Ostalo je da uklešešSvoje imeU kamenu pločuOdmah iznad Njegovih zapovijedi.

Pisac i historija

(Poznato je da je jedan ruski pisac boravio na agresorskim položajima iznad Sarajeva te da je snajperom gađao opkoljene građane. Viđen je i u Vukovaru.)

Kao i svaki drugi,S malo hljeba i snaBio bi i taj danDa nije stigaoGost izdaleka.

Toga danaU snajpersko okoPisca gostaKao lutkePadaju ljudiBez glasa Bez hropca.

Padaju Ne vidjevšiNe čuvšiPadaju zauvijek,Ne razumjevšiNišta.

S mrakom započinje vatrometU brdima iznad gradaDvobožni OlimpU mitskom zanosuDaleko od krika i metka.

Bljesak granata Obrednom vatrom

ObasjavaUshićena, ganuta licaDomaćina i gosta.

Iz svečane ložeLete buketi vrelog olova,Topovska paljbaDiže jata pticaU čast pisca gostaHodočasnika, sudionika.

Sarajevu ŽednomGladnomKrvavom SarajevuNikada dosta.

Na vatri se topeMaske velikoga svijeta,Na SarajevoOprano od zabluda,Na to gubilište i čistilištePada historija Kakvu je Evropa zaboravila.

Prava historija –JednobojnaBez ogledalaBez DrugogaNezagađena čovjekoljubljemNepomućena mirotvorstvomOsvajačkaSa štitom ili bez njegaUvijek pobjedničkaSudbinskaNebeska historija.

Ta EvropaBez škrguta zubaBez sokovaProšarana, crvotočnaU kojoj heretikNe cvrči na lomači,Komore smrtiGdje se ne dime,Bez pogroma, zbjegovaLogoraPobjednika i gubitnika.

Toj Evropi

Vitezovi s BalkanaČuvari vatre s predziđaVratit će sjećanje –Na dim miriše historija.

Dobru vijest zatoCijelom svijetu kličePisac, svjedok, sudionik:Gore kolijevke!Gori sjećanje!Gori krivovjerje!

Uliježu se krovoviPod knjigama u pepelu,Razliježe se tišinaŠkolskim dvorištima.Zemlja starih heretikaPod nogama Smrtonosnih pravednika.

Kliču vitezovi s predziđa:Kad krv hladiVrelo olovo,Pa nijednoUho ne ostane,Kad se pamćenjeIznova začinje,U snop jedanKad se klasje veže,Kada lažiOsvanu istineRadi časnog I velikog cilja – Tad se rađaČista historija.

*

Otkud olovo na jezikuGorkog i Majakovskog,Zašto ne treperiBrezje Jesenjinovo,Pisac se nije pitao.

Nije mu smetaoNi duh bijelih kapuljačaS prorezima za očiIznad zamašćene trpeze,Nisu ga smeleZanijemjele muze – Ostvareni snovi

105BEHAR 122

BEHAROVE PREMIJERE

Mogu bez pjesama.Dolje u doliniProrezi na crnim kapamaDugo će tražitiSkrivene zvijezdeU očima ubijene djeceMladi mjesec da ih ne zaroji.

U treće oko nisu gledaliTreće oko nisu ni slutili.Pisac hodočasnikSvjedok i sudionikU tom okuMora se ogledatiNa mjestima hodočašćaU dušama VukovaraU dušama Sarajeva.

U snajpersko oko piscaGosta izdalekaPadaju ljudiBez glasaBez hropca.Duše domaćina i gostaNektarom smrtiPoje se Od duga posta.

Čuo sam Palestinca

Čuo sam PalestincaKako kaže:Donio sam maloZemlje iz svoga kraja.Jedem tu zemlju.Kad umrem,Moja zemljaBit će u meni.

Čujem sebe kako se hvalim:Moja zemlja je toliko velikaDa je ne moguU rukama ponijeti,Toliko široka Da na njojMogu biti I da meneKada dođe vrijemeMože cijeloga prekriti.

Kome je dugo ležati

Ti koji reče da dugo ti je ležatiEvo ispod biliga ti stojimRuku na kamen polažemDobru vijest da ti kažemI hvalu ako hoćeš čuti.Pokude i potvore bî previšePreko stoljeća preseže,Moćnom i okrutnomKad ustrebaPovod da bude.

Dođoh da ti kažem:Sada kad te nemaSvi te slave i štujuSvojim nazivajuKorijen zalijevaju,Heres više nisi, ni kazna BožijaZabludjela ovca – kažu – njihova si.

I veseli me što ti za životaIz tuđine glas zaslužen stižeKako dobrijem te zovuDa plemenita te znaju.

A ti sam reče:Za života ne zgriješihNe utcinih nažaoNi ljudma ni stoci.

Još rekoše da tvrde si riječi i ponosaDa mač dobar kuješA nerad ga nosiš,Da žuljem hljeb stječešA rad ga dijeliš,Da svakomu gostuSve što imaš nudiš,I kamen nad glavomZadnjim dahom daješ.I ovi moj kâm ko istišeI kutji svojoj vratja i projzore spraviDobro tce utcinitiI mojim kostjima i mom srdcuBitce malo toplije.

Tako ti rečeI ništa ti ne pomožeJer si prave vjere bosanske bioI po svome Boga si slavio,

Hram si u sebi zidao,Dok nas silni ne natjeraše na drugo.

Osim što svoj zakon uzdržaNe pitaj me, jer ne znamČime zasluži oganj i mačSiročadi plačTužbu na te Bogu i svijetuPorugu u naroduBabun pogani, heres trikletaI đavo sam da si.

To ne znam − rekoh −Ali znam kao i ti,Pravda i IstinaDa su svijetom vladale,Ne bi se životima plaćale.

A za nas ako pitaš,Oluja bî strašna i pogibelj,Na Bosnu sa svih strana vojske udarišeVelike grane manje lomišeA stablo uspravno ostade.

Silni narod u tuđinu izbježeTamo gdir jeIn sonce drugatcijeI vjetar drugtcijiI Bog i voda i vazduhI ljudi tudjiI duši mojoj strani.

Hrabri ratnici Bosnu branišeMnogi pod zemljom ostadoše.I opet dođe vrijemeDa se kamen reže,Kad va ime Boga Dobroga,Dobri Bostjani ovaj kam digošeSvoijem plemenitim ratnicim.

Kako tad – tako i sad.

Jedino ne znam šta te navede da kažešA iz plašta njihove slaveSvake godineSve više kopiladi izlazi.To si sa sobom odnio.

Kako god bilo,Na zemlji po starome –

106 BEHAR 122

BEHAROVE PREMIJERE

Veliko mnoštvo, a ljudi malo.

Ne reče li tiLegoh grk kad je BosnomVladala glad za posjedom.

Kako tad – tako i sad.

Dugo se spremahDa ti hvalu kažem:Hvala ti što volje ovu zemljuGdje posnu, gdje rosnu,Gdje bez mlada zaraslu,I godinu kad gladnu i plačnu,Pokad mrsnu i poskočnu...

Hvala ti što znoj proli na žezi,A na studi sukno reza sebiDa ja bez slova ostao ne bih...

Što u mraku loj žežeJer znade da je riječ ‘tica,Učas pobježe...

Što zorom mrzle prsteNa punu vimenu mlači...

Za prst na čelu ti hvalaBolan od drači...

Što nedužna ne ubiSve da čiju krv ne htje –Tvoju krv proli...

Hvala ti što ne bî ko oniKoji bi stablo biliA grane lomili...

Što mi prenese mudrosti iz starinePa sada znam da človekMozje vidjet ono tsto nije vidioTcuti ono tsto nije tcuoOkusiti ono tsto nije okusioBit tami gdi nie bioAl uvik i svugdi Samo sebe moze najti il ne najti.

Kako tad – tako i sad.

Evo skoro će hiljadu ljetaKako ti leže i rečeI da ostavih kosti u tujini,I tad bih samo Bosnu sanjo,Pa se ponekad pitamSanjaju li Geda, Borna i DostavaŠto ih u roblje prodaše,Sanjaju li u neznanim grobovimaLipu Bosnu, njine gore i rike,Je li im neko poželioMirno moreOd Raguse do Barcelone,Ili zvuk lanca na sidruBi sve što čušeKad im se poglediMutni od tugeJoš jednom prema gorju podigoše?

Od tada se mnoge kiše prolišeMnoge pjesme utihnušeStoljeća nekud odoše,Ali u knjigama u BarceloniJoš uvijek ovaj zapis ima:PATARENA DE BOSSINA, ROBINJA,TRIDESET TALIRA.Od njih ostade toliko,A od onoga ko ih prodaI onoga ko ih kupi –Ni toliko.

Nešto mislim –Među ljudima,Bez smrti,Je li bilo,Može liPravde biti?

Vidjeh, na kamenu piše:Sad hotju da budijem na svojojNa plemenitoj baštiniSa sobom malo sam.I zato – neću više.

Samo ću još na odlasku reći:Hvala ti što kod sve muke i postaI kad grk ležeNijem ne osta,Pa poslije tebeI kad ne govore,Stećci ne šute.

Sad suton pada jesenji tihA meni je zemljom još hoditi,Kada ću leći – ne znam,Kako ne znah kad ću se roditi.

Od tebe odoh vedra duhaSlovo kameno nek me dozivaDok na baštini tvojoj i mojojNa vjetru, kiši i suncuRastu i ruža i kopriva.

107BEHAR 122

BEHAROVE PREMIJERE

108 BEHAR 122

ISLAMSKA DUHOVNOST

(bejtovi 2357-2388)

Gospodaru moj, reče Musa, učini prostranim prsa moja (tj. podaj mi snageda izvršim poslaničku misiju),

I olakšaj mi zadatak moj;Odriješi uzao sa jezika moga, Da bi (ljudi) razumjeli govor moj!A ja Allahu predajem ovaj svoj posao (da ga On blagoslovi i primi), Allah, uistinu, vidi robove svoje! (Mu’minun, 44)

U prošlom dersu započeo nam je hazreti Mevlana govoriti o terddudu, o sum-nji i kolebanju, ali je, nakon dva-tri bejta, naglo prekinuto izlaganje, izvinjava-jući nam se, i obećavajući, da će tu temu nastaviti jednom drugom prilikom.

Evo kako je to on sam rekao u posljednjem bejtu iz prošlog dersa:Da vam to pitanje objasnim,To će biti moj dug!Pa nam onda kaže:

Časopis Behar će, nakonuspješnog tematskogbroja 116o Mesneviji imesnevihanima uSarajevu, nastavitikontinuirano objavljivatidersove i prijevodeMesnevije iz bogaterukopisne ostavštineHadži hafiz Halid ef.Hadžimulića.Zahvaljujemo“Udruženju HadžiMujaga“ iz Sarajeva štonam je ustupilo ovonepresušno duhovnoblago Hazreti MevlaneDželaluddina Rumija.

Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić

TREĆI DERS u tekiji Nadmlini (18.12.1988.)

109BEHAR 122

ISLAMSKA DUHOVNOST

Ako vam se žuri, proučite suru Elem-nešrah-leke!I mi smo to sure proučili, preveli i prostudirali.Time smo završili prošli ders.Dalje, kaže hazreti Mevlana, u slijedećem bejtu:

2357/III bejt:

Pošto nema kraja ovom izlaganju (o slabostima ljudi, onjihovoj nesigurnosti, sumnji i kolebanju),

Ti sad potjeraj magarca na onu stranu, gdje vode sporbogataš i siromah oko jednog vola!

Bogataš traži svoga vola, a siromah tvrdi da je sad vonjegov! I sad, oba parničara, idu na sud, pred sudiju,Davud-pejgambera. Ali putem, idući na sud, ovaj siromah,neprestano dovu čini i obraća se Allahu dž.š.:

2358/III bejt:Kaže ovaj siromah u dovi:Ja Rabbi! Ovaj čovjek, nazvao me je ćoravim! A to je

uvreda! (ja nisam ćorav!) To upoređenje je šejtanski posao! (tj. Iblis njega potiče

da mene vrijeđa!)

2359/III bejt:Gdje bih ja, u ćoravo, dovu činio! (Poput ćoravih, koji ne

vide i ne znaju šta rade.)Gdje bih ja, nekome drugom, osim Allahu ruku pružio!

(I od nekog drugog pomoć tražio!)

2360/III bejt:Ćorav čovjek (slijepac), iz svoga neznanja, hlepi za imet-

kom drugih (i traži sadaku od svijeta, od prolaznika).A ja, ja Rabbi od Tebe tražim, jer Ti možeš, svaku teško-

ću olakšati!

KOMENTAR:Tako i ovi dunjalučki ljudi, pohlepni za materijom, obli-

jeću oko bogataša i vlastodržaca, očekujući od njih mrvice!Umjesto da se obrate Allahu, dž.š., koji sve može i kojiprima i uslišava iskrenu dovu.

2361/III bejt:Onaj ćoravac duše (misli na bivšeg vlasnika vola, svoga

tužitelja), mene je smatrao ćoravim!On nije vidio moje iskrenosti u dovi i moje skrušenosti

(on je, poput Iblisa, vidio samo moj lik i moju vanjštinu, anije vidio moju dušu)!

2362/III bejt:Ova moja ćoravost (ovo moje slijepilo), - kaže fakir u

dovi, to dolazi od ljubavi prema Tebi, ja Rabbi (to je slijepi-lo ljubavi)!

Jer, ljubav čini čovjeka slijepim i gluhim, moj Hasane(moj sine Husamuddine)!

KOMENTAR:Ove riječi: moj Hasane!, kaže hz. Mevlana svome učeni-

ku Čelebi Husamuddinu, kome diktira ove bejtove.

Ovaj bejt aludira na hadis. Kaže hazreti Pejgamber:

Tvoja ljubav prema nečemu čini te slijepim i gluhim!Zašto je čovjek slijep i ćorav u žudnji i ljubavi za nečim?

I za čim bi trebalo da žudi? To nam kaže hazreti Mevlana u slijedećem bejtu, na

usta ovoga fakira:

2363/III bejt:Ja sam ćorav za ono, što je mimo Allaha (to meni ne

treba), vidim samo Njega! – kaže ovaj fakir.Pa onda dodaje kao zaključak:Eto, to od nas traži ljubav (prava, iskrena ljubav)!Pa reci! Zar nije tako? (Postavlja pitanje nama, hazreti

Mevlana.)

2364/III bejt:Ja Rabbi! Ti sve vidiš! Ti nemoj mene svrstati u društvo

onih ćoravih (koji ne vide)!(Ne vide Tebe, ne vide stvarnost! Ja Rabbi, Ti mene

odstrani od njih!)Ja Rabbi, ja se krećem oko Tvoje dobrote (i želim da

budem u krugu Tvojih dobrih i Tebi odanih robova)!Dalje ovaj fakir, kaže u dovi, u ovom munadžatu, u raz-

govoru sa Allahom dž.š.

2365/III bejt:Ja Rabbi, kao što si Jusufi-Siddiku (pravednom, iskre-

nom, čistom i nevinom Jusufu), pokazao na snu budućedogađaje (koji će mu se u životu desiti), pa se on oslanjao ipouzdavao u taj san.

2366/III bejt:tako si Ti, ja Rabbi, i meni, na snu, pokazao Svoju

dobrotu.Ona moja dova, koju sam Ti, otvoreno, iskreno, sa svega

srca, uputio, (bila je uslišana)!(Ti si je primio i mene nagradio!

2367/III bejt:Ja Rabbi, ovi ljudi ne poznaju moje tajne;i zato misle da su moje riječi – prazne fraze!

2368/III bejt:Ovi ljudi, oko mene, imaju pravo da tako govore,i da mene vrijeđaju, jer ne vide daleko. Ali ko zna šta se krije iza zastora?Tajne zna samo Onaj, koji sve zna, i koji pokriva ljudske

mane!(Sve to na glas govori ovaj siromah, i svijet ga čuje. A

njegov tužitelj, koji ga prati i tjera na sud, ljuti se i negodu-je, pa mu kaže:

2369/III bejt:Suparnik, i njegov tužitelj, kori ga pa mu kaže: Meni svoje lice okreni, istinu govori!Zašto lice okrećeš nebu?

2370/III bejt:Kao da si poludio, (kad tako govoriš);Pogrešno radiš i postupaš!Izigravaš ljubav prema Allahu dž.š. (bliskost) i približe-

nje Njemu, pa bulazniš! (U bunilu, svašta govoriš.)

2371/III bejt:S kakvim obrazom ti svoje lice okrećeš prema Nebu, kad

ti je srce zamrlo (kad si duhovno mrtav)?Kakva je to smjelost! Tako ruži i grdi onaj vlasnik vola ovog siromaha, vuku-

ći ga na sud.

2372/III bejt:Nasta graja među svijetom, po gradu se pronese glas o

ovom događaju.A onaj fakir, spusti lice na zemlju (pade na sedždu),

obraćajući se Allahu dž.š., govoreći:

2373/III bejt:Ja Rabbi, Ti mene, ovog svog odanog roba, nemoj osra-

motiti! (Nemoj me rezil učiniti!)Premda sam ja loš i hrđav čovjek, Ti moju tajnu nemoj

otkrivati!

2374/III bejt:Ti znaš, ja Rabbi, da sam ja, u dugim noćima, Tebe pri-

zivao, i dovu činio, sa stotinu nijaza! (Sa stotinu izrazapokornosti i odanosti.)

2375/III bejt:Premda kod svijeta, ova moja dova, nema vrijednosti, Kod Tebe je ona, ja Rabbi, kao jedan svijetleći čirak!

(Kao jedan luster, koji osvjetljava i ukrašava jednu prosto-riju.)

Tako kaže, na koncu, u svojoj dovi ovaj fakir.

Ovo je kraj jednog duljeg poglavlja koje ima 61 bejt. Mismo ga , eto, u ova tri dersa, čuli i razumjeli. Sad će Davud,a.s., saslušati obojicu parničara i donijeti presudu. A mićemo to – ako Bog da – ostaviti za slijedeći ders!

DRUGI DIO TREĆEG DERSA (13 bejtova)Mesnevija, Svezak 3., poglavlje 106,

bejtovi: 2376-2388

U toku je hikaja o bogatašu i siromahu. Bogataš tužisiromaha, da mu je prisvojio vola. I vuče siromaha na sud,pred tadašnjeg sudiju i cara, Davud, a.s., ali putem, idućina sud, ovaj siromah stalno dovu čini pa kaže:

2373/III bejt:Ja Rabbi, Ti ovog svog roba (tj. mene), nemoj osramotit

ni rezil učiniti!Premda sam ja loš i hrđav čovjek Ti moju tajnu nemoj

otkrivati!

2374/III bejt:Ti znaš, ja Rabbi, da sam ja, u dugim noćima, Tebe prizivao i dovu Ti činio, sa stotinu nijaza! (Sa stotinu izraza pokornosti i odanosti.)

2375/III bejt:Premda kod svijeta, ova moja dova, nema vrijednosti, kod Tebe je ona, ja Rabbi, kao jedan svijetleći čirak (kao lampa ili luster), - kaže na koncu, u svojoj dovi ovaj

siromah.

Time je završeno jedno poglavlje od preko 60 bejtova,koje smo mi, eto u ova prošla tri dersa, preveli i kazali.

PRIMJEDBA:Na zahtjev slušača, i ovo, 106. poglavlje (od 13 bejtova),

ušlo je u treći ders. (18. nov. 1988.)Sad nam dolazi novo poglavlje i novi naslov

CVI/3

110 BEHAR 122

ISLAMSKA DUHOVNOST

DAVUD, A.S., JE SASLUŠAO RIJEČIOBOJICE PANIČARA, A ONDA JE

POSTAVLJAO PITANJE TUŽITELJU

Pa kaže hazreti Mevlana u prvom bejtu ovog kraćegpoglavlja:

2376/III bejt:Kad izađe Davud, a.s., iz svoje sobe i pojavi se pred

njima, upita ih:Eh, braćo, šta je to s vama, šta vam se desili?

2377/III bejt:Tužilac reče:O Allahov Pejgambere, pravdu hoću od tebe!Moj vo, uletio u kuću ovoga, (ahmaka)!Tako bogataš, na sudu, pred sudijom, odmah ponižava

ovog siromaha, siguran i uvjeren, da je on u pravu, i da jepravda na njegovoj strani.

Pa kaže dalje, sudiji:

2378/III bejt:On je zaklao moga vola! Pitaj ga, zašto!Zašto je ubio moga vola, neka objasni, šta je bilo i kako

se to desilo!

2379/III bejt:Davud, a.s., okreće se onom siromahu pa mu kaže:Reci mi, dobri čovječe, zašto si ti prisvojio i upropastio imovinu ovog uglednog i uvaženog čovjeka?I sudija već naginje bogatašu!A onda upozorava siromah, pa mu kaže:

2380/III bejt:Ali pazi, ne govori svašta, nego dokaz donesi; Tako, da se ova rasprava razbistri i privede kraju!

2381/III bejt:Ovaj siromah (optuženi i poniženi), reče:O ti , Davud – pejgambere! Ja sam, evo već sedam godina, dan-noć dovu činio i

Allaha molio (da mi olakša nafaku).

2382/III bejt:Ovo sam tražio od Allaha dž.š.:Ja Rabbi, ja od tebe hoću, da mi dadneš halal nafaku,ali bez moga truda i rada!

2383/III bejt:Vas svijet, i muško i žensko, zna za moj plač, i za ovu

moju dovu!Čak i djeca, govore i pričaju o ovom događaju!

2384/III bejt:Pitaj za mene, koga god hoćeš; svak zna, i svak će ti reći, bez uvijanja, o meni i mom halu – ahva-

lu: (Koliko sam godina dovu činio, plakao i molio Allah,

dž.š., da mi da nafaku bez muke, bez truda).

2385/III bejt:Pitaj ljude, i otvoreno i potajno (krišom):Šta to govori onaj siromah poderane odjeće?

2386/III bejt:Poslije svih tih dova, plača i jadikovki, kad najedamput, vidim jednog vola – zaletio se, provali

u moju kuću!

2387/III bejt:Bio sam iznenađen i zapanjen, ali sam se i obradovao, ne toliko dobrom zalogaju, koliko tome, što je moja dova bila kabul (uslišana i prim-

ljena)!

2388/III bejt:I, ne gubeći ni časa odmah sam uzeo nož i zaklao vola, iskazujući time zahvalnost Onome, koji je moju dovu

uslišao, i koji poznaje sve tajne!

Tako govori ovaj siromah, na sudu, kao optužen, predsudijom Davud pejgamberom: slobodno, bez straha ili osje-ćanja krivice, nadajući se i očekujući da će ga bar pravednisudija, - a to je u ovom slučaju Pejgamber, lično – shvatiti irazumjeti, i njegov postupak odobriti.

Ali, sad nastaju komplikacije! K’o na sudu, vazda jezapetljano!

Pa ćemo nastaviti, ako Bog da, idući put!

In-ne nedž mes / tu ne rem le / tu ne habVah ji Hak val / la hu a’lem / bis sa vab

111BEHAR 122

ISLAMSKA DUHOVNOST

Pisati višestruko i u niz prigoda o nekom pjesniku nezah-valan je posao koji podliježe vlastitoj citatnosti. No, to je uje-dno i dokaz pjesnikove postojanosti, prepoznatljivosti (auto-nomnosti) te zamjetne, narastajuće, poetikološke kvalitativ-nosti. Takvo kritičko “plagiranje“ sebe napokon postaje radosti čitanja i pisanja te će svaki književni povijesnik i kritik pože-ljeti analitički normirati Tahira Mujičića - pjesnika i polivalent-nog umjetnika.

U ovoj se knjizi Tahir nedvosmisleno kreće dvosmjerno narelaciji Hrvatska (Zagreb) – Bosna što otčitavamo u domicilnojjednoti na sadržajnom planu, a drugi put u jezičnoj operacio-nalizaciji (sintaksici i leksičkoj normi). Poigravajući se poet-skom teksturom bez interpunkcijskih znakova pomislit ćemoda je pred nama ekspresionistički istrzana forma. No, ona seMujičiću jednostavno nameće kao jedino moguća izvedbenaparadigma koja slijedi čin govora s pozicije djeteta (maksuma)te možemo tu metodu nazvati (s obzirom na višak narativno-sti, a ne recimo sonetne sapetosti – jer autor se već dokazao ikao začudni ritmizirani sonetist) tzv. hrvatskom sintaksomkoju krasi smirenost i opojnost poetske priče. U spoju s humo-rom dobit ćemo leguru koju možemo nazvati komika mimikeili mimika komike. Personificirajući djetinjstvo pjesnik ovajput, čini se, nakratko napušta sebi svojstven ludizam, ali mu jeetimološka potka još uvijek prepoznatljivo tahirovska, bezjezičnih stereotipa. Pjesnik kao da osluškuje (u oblandi povrat-nog djetinjstva) čavrljanja i “žlabranja“ s ulice i s raznih domje-naka i sijela te ih performira, ali nipošto ne destruira u doslov-

112 BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Piše: Sead Begović

Tahir Mujičić: Maksum, KDBH “Preporod“, Zagreb, 2014., 143 str.

Virtuozni jezični maksum i mudroslovnisvjedok prozreta života

113BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

nom smislu. Dodaje im samo, kao hiperaktivno pametno dije-te, svoju odraslost i to u vlastitoj meštriji “tzv. zamjenskihigara“. I takvom vrstom komunikacije on nas još jednom ople-menjuje.

Obitelj je epicentar maksumova svijeta, ali i babini (očevi)ahbabi svake vjere i fele, majka, nezaobilazno bdijuće i lucidnenene (Hama i Zilfiđa), daidže, amidže, djed Salko i njegovi(autorovi) vlastiti prijatelji. Reanimirajući ih sjećanjem, kakorekosmo, on ustupa mjesto jezične bravuroznosti semiološko-semantičkoj strani govorenja (pjevanja). Logično, jer ipak jeriječ o aporijama djeteta koje još nije sposobno burleskno kar-nevalizirati svijet pa pošto je Tahir u ranijim knjigama, da pot-crtamo, humorno oživljavao jezik stvarajući uvijek nove i noveinovativne, samo njemu svojstvene derivate (počesto biling-valno), sada je po srijedi “kultura smijeha“ ispunjena emotiv-nim zračenjem i personalnom dirljivošću. Ako se je prije u čita-vom spektru idioma i dijalekata te stranih jezika vješto igraotuđim leksemskim blagom, stvarajući nešto poput poetskogkabareta, sada odbacuje žestoku grotesknu igru sa svijetom irazumije se – onu erotsko spolnu gdje se autor nalazi u ulozi“goniča ljubavi“. U ovoj knjizi on prepoznaje što je to ljubav izadobiva je, a ponekad je djetinjom lukavošću čak i iskamči.

Pršteća magija svakodnevice (uvijek u koliziji s prošlošću)ispunjena je i žargonskim frazama upravo na dvosmjernojcesti Zagreb-Bosna, pa i čestom uporabom germanizama ianglizama, onih koji su na toj “dvosmjernoj“ cesti postali ili sunekad bili (pa ih je sad pjesnik na neki način sačuvao od pro-padanja) kao dio svakodnevne zagrebačke “šprehe“ (agramer-ske komunikacije), kao i bosanskog “eglena“. Te jezične barije-re Tahir kreativno “premošćuje“ te one nisu nikada “barikade“(špancirštok, tancmajstor od “nene“ zvan ajngemahtec, špil-hozne, gutenmorgen, aufwiedersehen itd., kao i primjerice“wild street to now here“ itd.). Isto se dešava s vokabularombosanskog, arapskog i turskog porijekla koji je također postaonorma jezične komunikacije svih muslimana s područja ex-Jugoslavije. Te jezične inkrustracije pjesnik umeće, čini se, baštamo gdje treba. Nadalje, dijete jest autorov “operativac“(govornik“), međutim, Tahir je uvijek iznad (intervenira obra-zovanošću i intelektualnošću, pa i interkulturalno). Kada jeriječ o Danilu Kišu on će se “tipično“ poiograti: “što vičeš kišakad je već prestala padati“.

Začudo, nikad profan i bizaran, dapače sačuvao je prijesvega “gospodstvo“ stila i jezičnog artizma, a s ovom knjigompromiče i etičku razinu spram ispolitiziranog – “onodobnog“društva i svijeta. Kroz kaleidoskop djeteta (vizuru) zapravo štitidjetinjstvo od predrasuda te ono što je nekad bilo pedagoškiprekršaj on izrijekom uspješno brani - argumentirano i šaljivo,primjereno psihizmu djeteta, te opravdava bez identitarnihprijepora. Elhamdulillah, poantirat će on na jednom mjestu.

Tahir će s velikom odriješitošću ocrtati duh vremena i prepisa-ti mu svoj recept, ne da ga izliječi već da mu dodijeli novozdravlje. Njegova poetsko jezična receptura odnosi se podjed-nako na bosansko-muslimansko kulturni kod kao i na hrvatskiurbani “štimung“. Pritom u svojoj retrospekciji i introspekcijidosiže antologijske domete kao i u knjizi “Vlaška 99“ iz 2009.godine glede rečenog oživljavanja dviju mentalitetnih sredina(s kojima vodi intimni dijalog), a sad stopljene u jednu – autoi-ronično ali i sarkastično kada je u pitanju političnost. Ali, sada,u takvom radnom procesu i s takve pozicije “tobože“ naivno-malenih, on nema više potrebe posezati za neobarokizmom,manirizmom i za kršenjem gramatoloških pravila. Ipak, knjiga“Maksum“ ne pati od monotonije jer je upravo maksum hipe-raktivno maštovit. Primjerice za potrebe ove knjige Tahir jezadržao sočnu gastroenergiju, a odmaknuo se od enoloene-rgije. Ukratko na sceni je i dalje privlačna “tahirovitost“ kojadaje svojevrsnu anamnezu svijeta, ma kakve god kakvoće onbio.

Ne treba zaboraviti da je Tahir Mujičić pisac četrdesetakigranih predstava u kazalištima i s dvadesetak objavljenihknjiga. Spomenimo ovom zgodom i s respektom samo onepjesnički najuspjelije: “Primopredaja ili Divljim tahiristanom“,“Kokot u vinu“, “Kokoš in the Rye“, “Irski Iranec i Iranski Irec“,“Zvonjelice fur Cvite“,i “Causa Portugesa“. U tim je knjigamapolazio od jedne vrlo interesantne premise da je govornosthrvatskog književnog jezika neuvjerljiva u prenošenju emo-tivnih slojeva teksta te da dijalekti imaju prirodno podešenglazbeni sustav za prijenos osjećaja. To nas podsjeća na Elio-tov “objektivni korelativ“ (nakupine osjećaja koji tvore jednuspecifičnu, zajedničku misao). Možda i na Derridainu postav-ku da je jezik neizbrisivo obilježen nestalnošću i neodređeno-šću značenja. Iz tog proizlazi i jezična invencija pa i “iščašena“dosjetljivost ovog pjesnika (tahirova jezična gimnastika, para-doksi, kalamburi i parafraze. Stoga je ova zadnja knjiga nasvome početku i kraju ukrašena motom, odnosno pjesmom“Blagodat manjine“, suvremenog hrvatskog pjesnika IvanaSlamniga, Tahiru ne nadređenom već kongenijalnom pjesni-ku, također bravuroznom ludistu. Cijela knjiga je posvećena –doslovce: “Mome babi, Muhamedu Selimovom Mujičiću izTešnja, koji je znao kako dobrotom sačuvati cijelu Vlašku 99(osim mene)“.

I ovom knjigom “Maksum“ pjesnik traži novu slobodu zasebe. Ona se ne može komercijalizirati ili verzirati u nečasneideologeme već je kao civilizacijsko kulturološka stečevina,jednog istinskog Europejca, prispodobiva jedino s uzburka-nim, ali privlačnim južnoslavenskim prostorom pa i mnogošire. Tahir taj prostor iz knjige u knjigu urnebesno razvlači kaojufku bez ikakvih inhibicija i afektivnih kočenja te je njegov lir-ski “ja“ osvještena partitura jednog izuzetnog pjesnika. n

114 BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Pišući jednom o trostisima skupinehrvatskih haiđina Enes Kišević zapisao jesljedeću uvodnu rečenicu: “Svaki je istinskihaiku manje ili više uspješan prijevod priro-de u nadahnutom trenutku onoga koji gazapisuje.”

Ova istina ne uključuje samo Enesovoiskustvo čitanja (dobrih) haikua - što u pomnačitača može biti dostatno za put do spoznajekoja upravo ovako uobličuje znalčevu misao -već i njegovo iskustvo pisanja, zapisivanjahaikua, koje nikako nije usputno ili sporadi-čno već je trajno i predano te u svojoj preda-nosti do kraja haiđinsko*. Stoga je ovdjeposve nevažno to što je Kišević i (sjajan) glu-mac i (veliki) pjesnik, ali jest jako važno da jeusredotočeni promatrač i zapisivač koji zapi-suje jer mu je svim bićem stalo do svakogapogledom proživljenoga trenutka.

Takva, duboka i iskrena proživljenosttemelj je (svakoga dobrog) haikua, a pjesni-čki je instrumentarij - u Enesa bogat, snažan ikultiviran - taj koji na čvrstu temelju neimarihaiku pletući strukturu trostiha i usvemiruju-ći doživljaj kraj kojeg su ili kraj kakvog sumnogi prolazili i prošli zapazivši ga okom,uhom, dodirom ... ili čak svim osjetilima zaje-dno, ali ga nisu proživjeli kao što ga proživlja-va haiđin. On je tu, naime, da im ga vrati hai-kuom, da ih upozori na propušteno, zanema-reno, naoko usputno i nevažno, da u njimaaktivira prirođenu, ali uspavanu, zapretanutankoćutnost za zamahe leptirovih krila kojipokreću cunamije.

Zbirka Svjetlo i sol, koja uz niz novih hai-kua sadrži i probranu sekvenciju iz zbirkeZelene piramide (2008.), svjedoči vrlo čvrsto onečemu što u haiku-pjesništvu Enesa Kiševi-ća dosad nije prepoznavano kao trajna i

sustavna odlika. Tu posebnost, koje ima i umnogih drugih pjesnika haikua, ali se u njihnajčešće prepoznaje vrlo sporadično, nazvaobih skrivenom ili prikrivenom jukstapozici-jom. Kišević je istinski majstor skrivenejukstapozicije. Naime, dok je parataktičnoslaganje trostiha (5-7 5 ili 5 7-5) gotovo jedanod kanona klasičnoga haikua (“Premda seuobličuje u tri retka, struktura haikua sastojise od dva dijela, sa stankom između njih.Njegova snaga kao poezije potječe iz juksta-pozicije dviju slika i osjećaja iznenađenja iliotkrivenja do kojega dovodi druga slika.” pišeamerički teoretičar haikua i pjesnik David G.Lanoue), pjesnik Svjetla i soli kao da za tonimalo ne mari. Njegovi haikui su rečenicekoje teku, koje klize, koje se kotrljaju bezzastajkivanja. A ipak, u svakoj je moguće - ato je već umijeće čitanja haikua - vrlo čvrstoosjetiti zastanak, a ponekad čak i premještatiga, u mislima ili u intonaciji pri kazivanjunaglas, na različita mjesta u jednom istomhaikuu. Savršenstvo takve klizeće struktureKiševićevih haikua na hrvatskom jezikupostignuto je u haikuu nagrađenom prestiž-nom nagradom na japanskome natječajuGenkissu! Spirits Up! World Wide HekinanHaiku Contest 2007. godine. Nagrađena je,dakako, engleska inačica:

In the same shirtboy and the wind take a walkby a rough sea.

Ali na hrvatskom ovaj haiku (ispisat ću gaovdje namjerno bez interpunkcijskih znako-va) jednako je efektan u svih šest mogućihpermutacija svojih stihova:

u istoj košuljidječak i vjetaršeću uz more

dječak i vjetar

šeću uz moreu istoj košulji

šeću uz moreu istoj košuljidječak i vjetar

u istoj košuljišeću uz moredječak i vjetar

dječak i vjetaru istoj košuljišeću uz more

šeću uz moredječak i vjetaru istoj košulji

Svih stosedamdesetak haikua zbirkeSvjetlo i sol zorno nam predočuju točnost tvr-dnje iznijete u naslovu ovoga teksta: Slovo jestil. Tim više prihvatimo li nedoslovna znače-nja, pa slovo tumačimo kao riječ ili govor.Ovo slovo svakako je Enesov stil i to sudbin-skije jest saznanje da je izričaj “slovo je stil”remetaljka (anagram) naslova ” svjetlost jeslovo”. I još kakav anagram, anagram s pot-puno istom slovnom “ljušturom”: slovo S napočetku i slovo L na kraju. Shvatite ovu igruriječi i slova kako god hoćete, ali njezina jepriča istinita od početka do kraja, od prve doposljednje stranice Svjetla i soli. n

Slovo je stilEnes Kišević: Svjetlo i sol; Vlastita naklada Đuretić, Zagreb, 2014.

Piše: Boris Nazansky

* Značenje riječi haiđin (haijin) u hrvatskome hai-kuovskom kolokvijalitetu podrazumijeva pjesni-ka haikua koji nije samo zapisivač trostiha, već jehaikuu posvećen cijelim svojim bićem što značida - u najkraćoj i najjasnijoj definiciji - “živi haiku”.

115BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

U Zagrebu je u subotu 6. prosinca 2014. godine, uMuzeju suvremene umjetnosti, održana promocija knjigedr. sc. Aide Abadžić Hodžić “Selman Selmanagić i Bauhaus”,u izdanju Bošnjačkog instituta Fondacija Adila Zulfikarpaši-ćau Sarajevu. Nakon sarajevske i srebreničke promocije,knjiga je tako doživjela i svoje zagrebačko predstavljanje,upravo na dan obilježavanja velike obljetnice MSU-a – 60.godišnjice osnutka i rada. Uz pozdrave i obraćanje ravnate-ljice muzeja, mr. sc. Snježane Pintarić, te voditeljice Bošnja-čkog instituta Fondacije Adila Zulfikarpašića, mr. sc. AmineRizvanbegović Džuvić, knjigu su promovirali prof. dr. sc.Karin Šerman s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu te prof.dr. sc. Hilmo Neimarlija s Fakulteta islamskih nauka u Sara-jevu. Promociju je moderirala kustosica Muzeja suvremeneumjetnosti i voditeljica Zbirke Richter, Vesna Meštrić, aposebni ton i ljepotu promociji dala je i glumica Hrvatskognarodnog kazališta u Zagrebu Alma Prica, nadahnuto čita-jući odabrane dijelove knjige.

Ova lijepa i uistinu važna knjiga značajna je iz više pre-klopljenih razloga. Prvo, ona je jedan od zasad rijetkih cje-lokupnih, zaokruženih, istraživački dovršenih monograf-skih prikaza nekoga od Bauhausovih studenata iz tadašnjeKraljevine Jugoslavije. Već i sama činjenica da progovara odosad nepoznatim segmentima Bauhausa – tog postojanointrigantnog eksperimentalnog europskog učilišta koje jepromijenilo i zadužilo čitav moderni i suvremeni umjetni-čki, dizajnerski i arhitektonski svijet – čini je dostatno atrak-tivnom i relevantnom. A pogotovo kad nas usto još i suve-reno uvodi u donedavno poprilično nepoznati svijet onemale grupe studenata iz Kraljevine Jugoslavije koji su svoju

studijsku formaciju odlučili potražiti upravo na toj posvemu radikalnoj progresivnoj školi. Ta mala grupa odvaž-nih mladih ljudi, koji se upuštaju u eksperiment svojih živo-ta, već godinama ne prestaje privlačiti istraživački interes is vremenom je zadobila već pomalo i mitski status: AugustČernigoj, Otti Berger, Ivana Tomljenović, Marija Baranyai,Gustav Bohutinsky – figure su o kojima postojano želimodoznati više i čiji se opusi s uzbuđenjem kontinuirano otkri-vaju, proučavaju i interpretiraju. Među njima je – nama uovoj sredini donedavno posve nepoznat – bio i bosansko-hercegovački arhitekt Selman Selmanagić. Osim imena napopisu Bauhausovih studenata i par oskudnih biografskihpodataka, o njemu nismo znali baš mnogo. To je nepozna-to poglavlje sada majstorski ispunila ova sveobuhvatna,krajnje precizna i znanstveno čvrsto fundirana knjiga.

Selman Selmanagić od ove je male grupe jugoslaven-skih studenata na Bauhausu pritom još i posebno značajan.Naime, Selmanagić – osim što je jedini Bauhausovac izBosne i Hercegovine – ujedno i jedini jugoslavenski stu-dent arhitekture koji je u potpunosti dovršio arhitektonskistudij na Bauhausu i stekao njegovu diplomu, na osnovukoje je mogao ovlašteno prakticirati ovu disciplinu. Time jeSelmanagić – uz Otti Berger, koje je također završila kom-pletni program studija i stekla diplomu Bauhausa, ali upodručju dizajna tekstila – jedini od grupe jugoslavenskihstudenata s diplomom Bauhausa uopće. To ih ujedno činiraritetnima i značajnima i u svjetskim okvirima, jer odukupno 1256 studenata koji su studirali na toj utjecajnojinternacionalnoj školi u njezinih sveukupnih 14 godina dje-lovanja, od 1919. do 1933., od Weimara, preko Dessaua do

Selman Selmanagić - bosanskohercegovačkiarhitekt s BauhausaAida Abadžić Hodžić: Selman Selmanagić i Bauhaus, Bošnjački institut - Fondacija Adila

Zulfikarpašića, Sarajevo 2014., 325 str.

Piše: Karin Šerman

116 BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Berlina, tek njih 133 uistinu i diplomiralo. Dakle,Otti Berger i Selman Selmanagić spadaju u onihrijetkih desetak posto završenih studenata Bau-hausa. Što naravno nikako ne umanjuje bauhau-sovski profil i formaciju onih studenata koji su sena toj školi zadržavali i kraće – tek po semestar ilidva. Njih je dapače bilo kudikamo više, i gotovoda su oni predstavljali uobičajeni princip i pravi-lo. No ta je škola bila toliko intenzivna i snažnada je već i kraći studijski boravak jamčio potpu-no usvajanje nove poetike i naprednog kreativ-nog mišljenja. Ali to istodobno u svakom slučajudaje posebnu važnost onim rijetkima koji su sena Bauhausu zadržali najduže i do kraja upili nje-govu lekciju i formaciju te postali diplomiraniBauhausovci. Upravo toj maloj i ekskluzivnojskupini pripadao je i Selman Selmanagić. Time jenjegova pozicija automatski posebno značajnate provocira pojačani interes za njegov opus idjelovanje. A kada se tome pridoda i cjelokupniluk njegova gotovo nevjerojatnog životnogaputa, u kojem je spajao tolike nevjerojatne razli-ke, udaljene svjetove i kulture – različite tradicije,jezike, običaje, estetike, pa potom i različite poli-tičke sisteme, okvire i ideologije – Selman Selma-nagić opravdano postaje jedinstveni istraživačkifokus i izazov.

Tome se izazovu posvetila dr. sc. Aida Aba-džić Hodžić u svom istraživanju, iz kojeg je proi-zašla ova knjiga. Knjiga sustavno i krajnje minu-ciozno prati život arhitekta Selmana Selmanagi-ća, sve od njegovih najranijih godina i djetinjstva u Srebre-nici, preko školovanja na Bauhausu, potom stručno forma-tivnih godina, studijskih putovanja i ranih profesionalnihangažmana u zemljama Bliskoga Istoka s njihovim intenzi-vno različitim društveno-kulturnim prilikama, pa sve dopovratka u predratnu Njemačku i prolaska kroz sve njezineturbulentne ratne i poratne faze, te konačno, plodne izapažene dugogodišnje stručne i pedagoške karijere u Ber-linu i Istočnoj Njemačkoj. No da bi se ovako raznorodan ibogat životni i stručni put mogao istinski razumjeti i infor-mirano pratiti, bilo je potrebno sve te pojedine stvaralačkeetape pomno kontekstualizirati i smjestiti u odgovarajućiširi kulturološki okvir. Upravo to se ističe kao posebna vri-jednost ove knjige, koja nadahnuto i precizno ocrtava sverazličite okolnosti u kojima se razvija Selmanagićeva plo-dna karijera, što tek tada daje prave oslonce za njegovuutemeljenu i integralnu valorizaciju. I tek se na ovakavnačin može iščitati i ona njegova postojana stvaralačkamisao, svojevrsna bauhausovska konstanta, koja je ovogarhitekta snažnoga duha, istaknutog osobnog integriteta i

nevjerojatne životne energije i snage pouzdano vodila krozsve nemirne društveno-političke prilike i jamčila koherent-nost njegova izraza i djelovanja.

S posebnom se nježnošću autorica posvećuje najranijojetapi Selmanagićeva života – djetinjstvu u Srebrenici, uokrilju plemenite drevne kulture, pri čemu ispituje njegovougledno porijeklo, poticajne obiteljske prilike i okolnostiživota na obiteljskom imanju. Pritom se i vješto predstavlja-ju kulturne prilike u Bosni na razmeđu stoljeća, te opisujeplodno preklapanje dvaju jakih i bogatih svjetova – tradi-cionalne orijentalne kulture i zapadnih utjecaja moderniza-cije.

Potom slijedi dolazak na taj sam odsudni pedagoškipoligon Bauhausa. Nakon savladanog stolarskog zanata uSarajevu i majstorskog ispita u Ljubljani te Selmanagićeveodluke za odlaskom u Njemačku u potrazi za daljnjim raz-vojem i usavršavanjem, slijedi onaj neplanirani, gotovoimpulzivni okret prema Bauhausu, odluke donijete natemelju slučajnog, usputnog razgovora u vlaku. I tako seSelmanagić odjednom nalazi na fronti najavangardnije

umjetničke radionice, bez ikakve prethodne pripreme pačak i bez poznavanja njemačkog jezika, ali s najdubljimintuitivnim uvjerenjem da je upravo to mjesto kojemu pri-pada. Uslijedila je očekivana procedura – priprema, pa zna-meniti Vorkurs 1929. godine – strogi “pripremni tečaj” kojije radikalno filtrirao buduće studente, potom sustavnonapredovanje kroz radionice, sve do samog Odjela za arhi-tekturu. U knjizi se pomno sagledava Selmanagićev rad spojedinim profesorima – Hannesom Meyerom, LudwigomHilberseimerom i samim Miesom van der Roheom, te pre-zentiraju Selmanagićevi studentski radovi, sve do samediplome 1933. godine.

Knjiga potom prati Selmanagićev daljnji uzbudljivi put,kad on od 1933. do 1939. poduzima niz studijskih putova-nja Mediteranom i Bliskim Istokom – boravi u Turskoj i Pale-stini: putuje u Siriju i Egipat; projektira u Istanbulu, TelAvivu, Haifi, Gazi, Jeruzalemu, te se eksponira utjecajimanovih snažnih lokalnih kultura i tradicija, koje dovodi u pro-duktivni sraz s otprije usvojenim internacionalnim tenden-cijama moderne arhitekture.

I onda povratak u predratnu Njemačku 1939. i raznoro-dne aktivnosti u tim nemirnim i neizvjesnim godinama. Tuse iščitavaju Selmanagićeva čvrsta lijeva politička i društve-na uvjerenja, njegov snažni angažman u sklopu antifašisti-čkog otpora te specifično preklapanje političkoga i struč-nog rada. Knjiga otvara i veliku i značajnu temu poslijera-tne obnove Berlina, te Selmanagićeve uloge u tim presud-nim, kaotičnim no također i potentnim prilikama. Diskusijauvodi i u hladnoratovski kontekst te sagledava pitanjerecepcije Bauhausa i njegova naslijeđa u radikalno promi-jenjenim društveno-političkim prilikama ranog DDR-a.Autorica vješto pozicionira Selmanagićeve stavove u užare-nim prijeporima vezano uz pitanja formalizma i ulogeumjetnosti kao tek “odraza” dominantnih partijskih vrijed-nosti, te s tim u vezi provodi i vrlo instruktivnu komparaci-ju sa situacijom u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Sel-managićevu ulogu u obnovi i zaštiti kulturne baštine Berli-na pritom plastično prikazuje kroz njegov važni i najvećirealizirani projekt – berlinski Stadion svjetske omladineWalter Ulbricht.

Knjiga ne propušta pratiti i Selmanagićevu trajnu ljubavza drvo, stolariju te bavljenje dizajnom namještaja i interi-jera. Predstavlja njegovu suradnju s Njemačkim radionica-ma i najvažnije radove, od kojih neki postaju i pravi klasiciDDR dizajna. Obrađuje i njegove antologijske interijereškolskih zgrada i akademija, kojima pristupa kao adekvat-nom okviru novoga društva.

A s posebnom se pažnjom posvećuje i izuzetno važnomvidu Selmanagićeva djelovanja – zapaženom pedagoškomradu, kao karizmatičnog profesora Visoke umjetničke školeWeiβensee u (Istočnom) Berlinu. Autorica analizira njegov

rad sa studentima i prati naslijeđe pristupa i metoda Bau-hausova pedagoškog modela. Posebno se tu ističe njegovtimski, kolektivni rad sa studentima na nizu konkretnihnatječajnih radova, između ostalog i projektu proširenjasame škole. Rasprava o ovom neobično inspirativnom arhi-tektu zaokružuje se izlaganjem Selmanagićevih aktivnosti irazmišljanja u posljednjim decenijama njegova života,kada se dosljedno zatvara koherentni i napeti luk njegoveizrazito plodne i svestrane karijere.

Knjiga dr. sc. Aide Abadžić Hodžić, kao prva velika i cje-lovita monografija o životu i stručnom opusu arhitekta Sel-mana Selmanagića, tako ispunjava uistinu ključno mjestokoje je dosad bilo nepravedno neispunjeno, te ovog veli-kog arhitekta suvereno predstavlja našoj sredini, u kojoj jedosad bio u velikoj mjeri nepravedno nepoznat. Posebnavrijednost knjige je i to da, osim detaljno iznesenih uvida ujedan impresivni opus, zapravo omogućuje učenje na višerazina: kroz izlaganje o Selmanagiću knjiga ujedno nena-metljivo instruira o svim onim važnim slojevima europskogkulturno-umjetničkog i društveno-političkog kontekstaunutar kojih se odvijala i njegova životna priča.

Značenje knjige tim je veće kad se promotri u svjetlurecentno pojačanog interesa za proučavanje Bauhausa,pogotovo u aspektu njegova značenja i naslijeđa u zemlja-ma nekadašnjega Istočnog bloka, odnosno proučavanjadelikatne pozicije bauhausovske idejne sinteze u složenimpolitičkim prilikama Istočne Njemačke. Pošto takva istraži-vanja donedavno nisu mogla biti adekvatno i sveobuhva-tno provođena, ova knjiga dobiva još i dodatnu težinu ivažnost.

S ovom smo knjigom dakle dobili jedan neprocjenjivodragocjeni dar, čije slojeve ćemo još dugo s užitkom otkri-vati, upoznavajući ovo važno poglavlje bosanskoherce-govačke ali apsolutno i šire europske arhitektonske kultu-re i povijesti. Kao više nego značajni doprinos znanosti upodručju arhitekture i urbanizma, ova će nam knjiga pri-tom pouzdano služiti kao sigurno polazište i za naša dalj-nja istraživanja europskog arhitektonskog modernizma.

Na ovom iznimnom radu stoga valja čestitati autorici,dr. sc. Aidi Abadžić Hodžić, uredniku dr. sc. Fahrudinu Riz-vanbegoviću, grafičkoj dizajnerici Selmi Kukavici i svimdrugim suradnicima, a napose izdavaču – Bošnjačkominstitutu Fondacija Adila Zulfikarpašića i gospođi mr. sc.Amini Rizvanbegović Džuvić – na besprijekorno priprem-ljenoj knjizi, bogato grafički opremljenoj i vrhunski obli-kovanoj, koja nam je na krajnje znanstveno precizni nopritom i duboko proživljeni i topli način omogućila upoz-nati jednu doista fascinantu figuru – arhitekta koji svojimtalentom, predanjem, ustrajnošću i neiscrpnim angažma-nom može svima nama biti trajni i motivirajući poticaj iuzor. n

117BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Adnan Repeša pripada generaciji za koju književnik Elve-din Nezirović u svom blog-tekstu kaže: “Kao i svaki rat, i onajkoji smo mi preživjeli, odnio je mnoge živote i promijeniomnoge sudbine. Mnogi, koje sam znao, izgubili su sve osimgolog života. Mnogi, opet, nisu uspjeli sačuvati ni to. Ja samizgubio mladost. Nakon svega, jedino to još računam.“

Ratno i poratno životarenje Repešine i Nezirovićevegeneracije, u duhu “snažne slabosti“ otvara prostor nedjelo-vanja, distanciranja od života kao jedini mogući prostor pre-življavanja. Dijana Hadžizukić, također, u svojoj recenziji zazbirku priča Kratke priče za dugo umiranje primjećuje: “Repe-ša pripada onoj generaciji mostarskih umjetnika koji suumjesto zvuka klikera slušali zvuk granata i, nažalost - a nasreću umjetnosti - veoma rano upoznali životne nevolje,usamljenost, otuđenje, gubitke i stekli sposobnost gledanja,slušanja i razumijevanja drugoga.“

Repešine Kratke priče za dugo umiranje su tematski, ali iidejno jako potresne. Osam priča je uokvireno umiranjemkao fatalnom spoznajom i svojevrsnom sintezom iskustvačitanja i iskustva života koje su kazane kroz zreliji pripovje-dački postupak u odnosu na zbirku priča S obje strane srcaobjavljenu 2009. godine. Repeša pričama Suze Ines Marlot,Bezdan, Snijeg, Ruke, Neki datumi u maju, Djeca, Zavjese iUhode stvara složen pripovjedački svijet unutar kojeg detek-tira individualnu perspektivu naspram kolektivne, životnaspram smrti. U tom pogledu njegove priče su priče unu-trašnje napetosti, ali i iskustva kao suštinske ideje jer je pri-povjedač, kako je to primjetila i Hadžizukićeva “odvojen odvlastitih doživljaja“. U pričama Adnana Repeše, a u sklopusvijeta trivijalne svakodnevice rađaju se akteri koji svim sila-ma bježe iz međa nametnutog identiteta, pronalazeći pute-ve izrasle iz Lukačevog “konstantnog upućivanja na izbavlje-

nje“. Čitajući priče iz zbirke konstantno nas prati osjećaj daRepeša ima potrebu da ispriča svoju, ali i tuđu priču koju kaoda “mora“ podijeliti s nekim. S čitaocem. S čovjekom. Repe-ša kao da “odvaja sebe od sebe“ i uvlači čitaoca u taj vakum

118 BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Kako zaustaviti nostalgiju za onim što je otišlo u nepovrat?

Piše: Irma Marić

Adnan Repeša, Kratke priče za dugo umiranje, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013., 85 str.

119BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

kao saučesnika koji prati i Ines Marlot, i Teodora Gakisa, i sni-jeg. To “stanje“ u književnoj radionici mladog pisca avangar-dno prkosi stvarnosti jer tražeći svoj identitet, tražeći sebe,pisac se suočava s brojnim pitanjima. U svijetu takvih “juna-ka“ nema puno opcija koje svjedoče u korist života. Prolaže-nje kroz život nije nužno pronalaženje života što čitamo upriči Suze Ines Marlot. Bespovratno se gube poveznice sasobom i svijetom koji poput usuda ukazuje i primorava naživot, na življenje, iako “nesklad između unutrašnjosti i svije-ta“ tjeskobno odzvanja u priči, u Ines. Likovi poput Ines Mar-lot pokušavaju shvatiti pravila igre, ali senzibilitet takvihaktera radi protiv njih, još više ih ukopava i oduzima im preo-stalu šansu za izbavljenjem:

Katkad dok je još bila djevojčica, Ines je znala skoknuti dotržnice. Grozila se i same pomisli da će ga usput negdje sresti, aon se uvijek pojavljivao tu, katkad bi provirio iz zelenare, pone-kad bi u hipu izjurio iz Boćarskog doma i dugo stajao na ulici.Gubila bi dan zureći u ručice njegovih kćerki obješenih o sna-žna muška zapešća, čeznula za poljupcem utisnutim u rumeni-lo svojih obraza, maštala, sve dok je iz snatrenja ne bi prenulagalama.

Zašto psuješ na dijete kad ti ništa ne ište?“, slušala bi kako sena tog čovjeka, odjevenog u besprijekorno sivo odijelo, iz kojegje virio jezičak uredno složenog rupca, kosnuo trafikant ilikakav zgroženi prolaznik, a on bi, zanemarivši plejboja u sebi,dozvolio da mu se s usana prospe prezriv osmijeh: “ Ne ište sad,ali pitanje je dana kad će zaiskati. Kurva je odgaja, u kurvu ćeizrasti.“

… ali nikad nije raširila dlan. Nikad nije “zaiskala“.Ines Marlot, poput somnambula, luta i nemilosrdno sali-

jeva sve čaše i tekućine koje je demonski vuku naprijed nedajući joj mogućnost sabranja do “žene koja ima malešanse“. Kako sam autor kazuje – izbori Ines Marlot su suženii uzaludno je. Bježeći od sebe same, opet bježi u sebe, ali tonije ništa novo u usudnoj karti ljudskog života. Orhan je pre-šao bulevar, Ines postaje fatalna alkoholičarka koju u smrtispraća njen otac doktor Ajdič (koji joj je uputio blagoslov “ukurvu će uzrasti“) kojeg na sahrani pridržavaju dvije žene “dabi drhtavim prstima gurnuo cvikere na nos.“

Abdela Keskina smo upoznali u priči Snijeg kroz ključnopitanje vezano za unutarnji sukob koji se vrlo precizno obi-lježava na graničnom putu između njegove stvarne jave istvarnog sna, a koji porađaju dva zasebna, raspolućena svi-jeta unutar kojih glavni protagonista, vrlo često, upada uneku vrstu intimnog asketizma, te je ova priča, kako primje-ćuje i Dijana Hadžizukić, “povijest jednog usamljenika“, kojupripovjedač ponovo distancira riječima: “Danas smo u smr-znutu raku položili Abdelovo tijelo.“ Priča o Abdelu Keskinuje dramatična priča o jednoj sudbini koliko izvjesnoj – tolikoi misterijoznoj, ali, sasvim izvjesno, duhovno i emocionalno,pa i refleksivno, vrlo slojevitoj:

Gajio je iluziju da će jednom, kad tome dođe vrijeme, prese-liti u Rovinj i u tiha predvečerja ispraćati slapove sunčevih zraka

koji se gase na zvoniku crkve sv. Eufemije.Mjesto gdje bi u konačnici bio sretan nikad nije pronašao.

Nikad nije dočekao da dođe njegovo vrijeme. Da kao biljkauspije makar na jednom mjestu. Čak ni rat nije uspio razbuditisanjara u njemu. Naprotiv, postao je melanholik. Nevješti voj-nik koji je imao nesreću jednom odlutati iza linija. Rovinj nikadnije vidio. U poraću se dogodilo da mu se svijet okrene naopa-čke, da Sanja nije mogla razumjeti ono što su psihijatri složili uskraćenicu PTSP, jednog jutra sa stola je podigao ceduljicu:“mala je sa mnom. Ne traži nas.“ Skoro pa neprimjetno, u nje-gov pogled uselila se tuga.

Tematsko-idejni pokretač Kratkih priča za dugo umiranjeAdnana Repeše, nesumnjivo je motiv smrti kojem je život“kost u grlu“ potpuno ogoljenog čovjeka, čovjeka poslijerata, ili kako to Repeša kažu u “poraću“ gdje se na raziniživotnog apsurda dolazi do spoznajne tačke da su pitanjanužna, a da se bez odgovora ne može dalje. Ili, može dalje,ali kako se snaći u svijetu mogućih nemogućnosti u koji smoubačeni, kako zaustaviti nostalgiju za onim što je otišlo unepovrat i kako amortizirati egzistencijalne nevolje i našustvarnost. Junaci tih priča su osuđeni na jednu jedinu foku-siranu, ujedno i fatalno-tragičnu tačku početka i kraja.Nemajući sebe, raspolažu sviješću o sebi. Emocionalno sukolebljivi, pa se i zbog toga često povlače iz života. Osjećaju-ći, žive prazninu. U toj refleksiji, koja je potpomognutaratom kao iskustvenom i duboko proživljenom traumom,možda se nalazi i povod za umjetnički postupak AdnanaRepeše. Autor decidno kazuje: jeziva sablasan smrti..te, povi-jest koja se piše krvavim slovima…a otuda su prošle godine iprogutale cijelo jedno odrastanje o kojem imamo prilike čita-ti u pričama Zavjesa, Djeca, Ruke…

Adnan Repeša je ovim književnim ostvarenjem tek,zaključujemo, načeo potragu za “dugim umiranjem“, tj. otvo-rio je međuprostor usvajanja i odbacivanja svega oko sebe,pokušavajući uspostaviti vezu sa sobom – za onim sobombez kojeg je davno ostao i za onim sobom koji je sad. Kratkepriče mladog autora čitam kao “sunovraćanja u prošlost“ ikao: “Sreća traje koliko i dužina jedne pjesme. Nisi poštenoni udahnuo, a već joj se nazire kraj.“

Na kraju izdvajamo jednu misao koja, na neki način, zao-kružuje ovo što smo istakli u kratkom osvrtu na čitanje Krat-kih priča za dugo umiranje, a to je kratki odlomak iz pričeUhode:

Možda bi na ovom mjestu trebalo napustiti priču. Pobjeći iznje kao iz na sprud nasukane lađe i pustiti svakome na volju daje dovede do kraja. Možda bismo trebali pobjeći ili tek bitisanjari. Isti onakvi kakav Daut Begler nikad nije uspio biti, pazbog toga uvijek kad se Mjesec pretvori u gorostasa, niti možeusnuti niti dovu potegnuti. Nego lista hejbet godina stare novi-ne i pita se kako, pobogu, više duraju.

Ko zna… Možda bi uspio, a možda i ne bi. To zna samoOnaj gore što noćas po nebeskom svodu kotura džinovskuloptu i koga Daut u svom strahu nije kadar zazvati. n

Ovaj čitalačko zahtjevan roman već svojim naslovom “Misterija“upućuje, barem što se tiče svoje fikcionalnosti, na roman o otkrivanjunekog vela tajne. Roman je podijeljen na deset poglavlja, jedino–“Misterija!“ – sadrži tri manje cjeline. Dakle, roman je to intrigantnekompozicije koji govori o tradicionalnim tematsko motivskim preoku-pacijama (ne iziskuje u smislu chick lita iliti ‘kokinog smeća’, borbu zaslobodu ženskog tijela i feminističkog duhovnog identiteta. Stoga ovajroman ne želi žanrovski i tržišno iskoristiti već stečene ženske slobodei sve one sablasti koje lutaju intelektualnim svijetom modernog čovje-ka. Također je podvučena granica pristupu kolokvijalizmu i svim devi-jacijama ponašanja. No roman se ipak suprotstavlja tradiciji i to figura-tivnim jezikom i zaista zamršenom strukturom, bogatom motivikom(gotovo u svakom retku) i u tom smislu neočekivanom sižejnošću.

Esma Bandić teži već na početku romana integraciji vlastitihduhovnih strujanja. Roman će po mnogo ćemu biti zanimljiv i nemu-slimanima jer autorica, prije svega, ne ispada sa svojom kur’anskomcitatnošću iz okvira autentičnog islama. I tek kad pomislimo, čitajućiprva poglavlja, da autorica kreće ka sufijsko-sinkretističkom svjetona-zoru (tesavvufu) i takvoj fleksibilnosti, u svojim stavovima premamoralnim zakonima, dakle, ka iracionalnoj biti islamske ezoterije, onau istrzanoj fabuli mijenja fokalizaciju (ugao gledanja u romanu) te jepred nama odjednom roman polifone strukture te se jezik romanakreće u filozofsko-teološkom pravcu preko lirskih pasaža i esejizacijetj. na relativno malom prostoru donosi se maksimum estetskih infor-macija, bez naglašene ideološke i svjetonazorske podjele, uglavnom,polemički sukobljenih strana.

U prvom dijelu romana, kao i u njegovom finalnom sažimanju,traga se za “biti“ i “izvorom“, odnosno, traži se “Gospodar kuće“, a ne“Božja kuća“ zbog žarke želje za unutrašnjim pročišćenjem. Autoricaautoterapeutskom vještinom pisanja mudrice ispisuje vlastita pravilane bi li si olakšala put ka Bogu. Individualni tarik (put) služi joj kao pri-pomoć u tome: na neki način ona ovim romanom svjedoči svojuvjeru, spontano, bez neke recepture u sjedinjenju duše s Bogom.Roman započinje s dvostrukim glasom u Ich i Er – formi – ja (autorica)i po svemu sudeći njen unutarnji glas, odnosno “misterija“.

Autorica je naumila uspeti se na planinu spoznaje jer ona i njenisugovornici ne žele biti zagledani u “abez“ ( u nepoznato, u provaliju

– ne žele osjećati strah). Susret s imaginarnim i misterioznim strancem(sugovornikom) upućuje na mistično iskustvo prvo ljepote, a onda ivjere, čiju spoznaju priječi samo provalija. Disanje uz neznanca, uznepoznato, jest izazov oživljen snom. Stoga imamo mnoštvo metafo-ričnih inačica abeza – “na dnu abeza“, “jeka abeza“, “usta abeza ili priv-lačna snaga abeza između sitosti i gladi – autorica želi prikazati vlasti-tu ljestvicu samouzdizanja te je u početku romaneskne priče to ipakmistično iskustvo.

Da nije sve tako bila bi to obična konstrukcija i detekcija krimića(jer i na te elemente nailazimo) ili nove zbiljnosti s neograničenimprostorom mašte, tematizacije okultnog, halucinatornog i na kraju

120 BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Spiralno uspinjanje na planinu spoznajeEsma Bandić: Misterija, roman, Presing, Mladenovac, 2014., 210 str.

Piše: Filip Mursel Begović

121BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

čudesno bizarnog. Stoga se pokušava, bez hipokrizije, njeno “vjerova-nje“ preliti preko granice romanesknog teksta pa nailazimo na odli-čno ritmički i smisleno sročenu pjesmu u dvostisima “Osnovica trou-gla“ – inkrustracije koje neobično, po vokaciji – ne toliko po erosu -podsjećaju na “Pjesmu nad pjesmama“. Čovjek, dakle, nije svedensamo na tijelo i blasfemični govor tijela. Žele se potvrditi vlastite gra-nice individualne i estetske slobode. Njen ispovjedni subjekt je gla-snogovornik svih vjerovjesnika koji skupljaju ljepotu svijeta i pripo-mažu našim deziluzijama. Originalnom zgusnutom sintaksom(možda stoga i žanrovska zamršenost) ona ponovo otkriva svojepotencijale vjere. Barem se tako čini u početku romana. Napokon,osjećamo autentičnu muku samouzdizanja.

Kada se uvodi treće lice s empirističkim imenom Nauka – jasnonam je da se autorica kreće prema empiriosimbolizmu te će i nadaljetekst biti problemski koncipiran. Glas naratora ujedno je i autoričinglas (glas glavnog lika), no, je li baš tako, saznajemo u nastavku.Odnos lika žene (nosioca i naratora ovog u početku Ja-romana) istranca produhovljen je i misteriozan. Dakle, on je sve ono što ne odu-zima i što bi moglo oduzeti vjeru: “Misliš li da bi ptice mogle letjeti bezvjere?“ pita se naratorica. Ako to promotrimo aluzivno na sceni ječovjekovo razlaganje i novo građenje svijesti koju tek treba doseći.Pritom se polazi od pretpostavke da bi čovjek propao bez pomoćiBožje.

Nadalje: “Svatko nosi svoj križ“, reče na jednom mjestu spisatelji-ca, o križu kao jasnoj slici raspeća. “Zar si sa mnom doživjela ono što sipogazila“, odgovara joj Misterija – posvema indikativno i neeksplici-tno autorica upućuje na osobnu katarzu. Zatim se u polaritetni odnosdovode dvije oživljene Nauke – jedna materijalna, druga transcen-dentalna te one koje se bave estetikom lijepog i koje djeluju iznutraprema vani. Sve je u službi vanprostornog i vanvremenskog uspinja-nja. Roman vrvi nedostupnim otkrićima, čulima koje potiču unutarnje“ja“ u rečenom uspinjanju ka novoj svijesti. Nailazimo i na inverzivneslike: “oživljavali su me, ali bih opet ubijena padala u smrt“. Čini se daje prijelomni trenutak u romanu poziv “Vječne ljubavi“ odozgo kaospontana objava autorici koja ne dopušta da joj bizarni vanjski svijet“isiše duh“. A kad govorimo tipu i vrsti romana on također stvaraatmosferu autorskog romana jer se osjeća bliskost pripovjedača iautora. Među njima, izmješani motivi (melek smrti, san i java, Pitago-rina teorema, doktori sobari, psihoanalitičar, Carl Gustav Jung, uboj-stvo, puž na pupku, različite mimeze likova itd.

Snoviđenja kao ukazanja uvjerljivo ekvilibriraju spram somnabul-nog viđenja i poimanja – kao što će to pažljivi čitač primijetiti u jednojsceni, u hotelu u koji je glavna junakinja donešena i čudom oživljenanakon traume ubojstva. Dakle, već možemo oprezno govoriti o fabu-larnoj strukturi romana kojoj moralnu podršku daju mjestimičnikur’anski citati. U toj interakciji voljenja između Misterije (neznanca) isebstva (autorice) pomalo se otkrivaju nove meditativne dimenzije iobzorja. Glavna je junakinja u početku naglašeno ushićena otkrićimaproduhovljenog, posebno nakon ubojstva i promjene identiteta.Misterija u jednom trenutku kaže glavnoj junakinji: “ne treba ti bolni-ca... tebi treba ljubav“. Pa ako se percepcija vjere promatra s kršćan-skog stajališta, kao ljubav prema Bogu, bližnjima i neprijatelju (židov-stvo to percipira kao nadu i očekivanje), a islam kao religiju vjere i

pravde onda Esma Bandić uvodi novu/staru konstelaciju okićenu lju-bavlju u islamu. Uspostavlja mrežu preispitivanja na putu ljubavi zakoju će se moliti.

Autorica piše: “izvlači nekakvu žicu iz abeza skrivenog u podsvijesti“(opisujući inspektora na policiji), a upravo su antički pitagorejci pokuša-li brojčano izraziti odnos dužine žice i visine tona, a ako uz to podrazu-mijevamo njihovo orfičko-mističko-moralno nadahnuće posve nam jejasno zašto imaju privlačnu snagu za autoricu. Takvi se dijalozi odvijajuu misaonom sfumatu – u magnovenju, a njeni kratki, dojmljivi motivirazgrću osobno intimne doživljaje koji korespondiraju s težnjamaprema Silnom, Samilosnom i Milostivom. Fantastično je ovdje prilogmističnim iskustvima koji završavaju u ošamućenom krešendu, a uboj-stvo u romanu treba biti shvaćeno kao duhovno ubojstvo.

Odjednom otkrivamo da je glavna junakinja pjesnikinja, a da jeubijen njen kolega pisac, iako će sve to biti jedna dramska predstava.Pomalo kaotično, rekli bismo ili pak fantazmagorično. Linija jednako-straničnog (pravokutnog trokuta) uspinje se do osmog sprata gdje seodvijalo ubojstvo. Po toj liniji kreću se kao utvare akteri romana te seuvijek odgađa ono što bi se trebalo dogoditi. Važno je reći da se otva-ra jedan labirint (a ne ambis) jedne dramske igre. Jedno se ipak nemože poreći, Esma Bandić nastoji oživiti duhovnu baštinu u suvreme-nim okvirima. Zatim, u poglavlju “Časovi pjevanja“ sugeriraju se orfej-ska pjevanja i opet orfičko kao misterij. Metaforički rečeno otčitavatćemo spiralu postojanja u koju je upala glavna junakinja ili, bolje reče-no, upao je Ja-roman.

Misterija se zapravo otkriva u istoimenom poglavlju u kojemu sepodastire sukus ili anex (sažetak) romana. S pozicije trećeg (muškog)lica – čitača će zbuniti nametnuto pitanje: je li pred nama misterijduhovnog sazrijevanja ili drama ubojstva iz godine 1875. koje nikadanije razriješeno već je prebačeno u današnjicu. Što je od toga misterij?– mogli bismo se zapitati. Glavna junakinja transformira se u glumicuDorinu. San prelazi u teatar pa sad gdje započinje teatar, a gdje sofisti-cirana zbilja i postoji li još zlatna žica koja spaja planinu i abez? Pa sadopet Ja-roman postaje roman u romanu. Ispada da je stvarni pisacdoktor Jung, koji nakon ubojstva liječi osumnjičene, a romanom liječisebe. Hm, zaista zamršeno, ali neka čitaoci prosude nakon čitanja – jeli pred njima panteističko djelo s new age idejama ili monoteističkiempirizam nadahnut mističnim lirizmom islamske provenijencije

Na kraju treba reći da se roman u nekom cikličkom krugu vraćasvom početku, onom ishodišnom, samo sada napokon prepoznaj-emo likove, oni su raskrinkani, a glavna junakinja nalazi smiraj. Ipak,roman je shvaćen kao predstava te je autorica stepenasto (u oblikupravougaonog / pravokutnog trokuta od osam stepenica poredalaglumce. Na samom vrhu je puž, pa doktor Jung, pa prijatelj i učiteljpjevanja, doktor sobar, Viši inspektor i policajci, pa redar, pa gledate-ljica u narančastoj haljini, režiser i ubistvenici, Žorž i Admiral.

Zadnje poglavlje “Svjedočenje“ je još jedno otkriće. Roman je to odramskoj predstavi – o ubistvu glumice Dore Jung iz 1875. Završnizaključak je fascinantan: netko mora biti ubijen da zadobije novi duh,mora biti raspet da bi mogao letjeti. Fascinantan je i podatak da jeovaj roman dio autoričinog petoknjižja pod naslovom “Ilham“, štonam Esmu Bandić, među ostalim, zasigurno otkriva kao spisateljskupojavu vrijednu pažnje. n

Jedan od najistaknutijih i najstarijih članova te praktični iduhovni pokretač KDBH “Preporod“ iz Zagreba, KemalNanić, napokon je objavio knjigu sjećanja ili autobiografiju,svojevrsnu kroniku jedne epohe prevažne za Bošnjake uBosni i Hrvatskoj. Presjek je to nalik na životopis (vlastiti ituđi) koji retroaktivno i izravno predstavlja i prikazuje javne,ugledne i “sporedne“ osobe i događaje koje su odigrale ili sujoš na sceni, svoju političku, moralno-društvenu (ponekad“nazadnjačku“) i religioznu ulogu te ostavili za sobom svojaosobna obilježja. Jednostavnom stilizacijom i strukturacijomdogađaja, posredstvom egzemplarne individualne životnepriče, autor postupno formira građu koja već sad ulazi uhistoriografski pretinac, a bome (s obzirom na niz anegdo-talnih umetaka) i u onaj književni. Antropocentričan, objek-tivan, human, vjerodostojan, bez imalo “zašećerenih“ emoci-ja on će podastrijeti realističku vivisekciju ideja mnogih por-treta, karaktera, različitih ideologema i ostrašćenih životnihsudbina – onih koji su se užgali, a potom utrnuli.

Induktivnom metodom on će deskriptivno otkrivati inaše unutrašnje spoznaje, reprezentirajući, bez ikakvih

transformacija jedno vrijeme – od davnina, onih obuhvaće-nih ratovima i onih koji prethode našoj suvremenosti. Nje-govo kontinuirano sjećanje otkriva višestruke i jednoznačneidentitete – kao da mu ništa ne može promaći i kao što se jenemoguće oteti dojmu da je Nanić ipak vodio dnevnik (onajpisani ili onaj registriran u pamćevini), pedantno i bez inhi-bicija (vitalni autor je zašao u devedesete) ne bi li se na tajnačin sačuvao obraz i “jednih i drugih“, a da istina kao vrutakizbije na površinu. Stoga to svakako nije povijest koja seproizvodi u prepisivačkim radionicama – to je povijest pisa-na iz prve ruke koja ni jednom nije uzdrhtala i nije ustuknu-la pred najvećim izazovima vremena u kojima je autor živioi u kojem živi. Dakle nije riječ o fikcionalim memoarima (jeripak je riječ o žanrovskoj izmješanosti, onoj dobro imposti-ranoj, bez zbrkanosti) već o građi koja je crpljena iz vlastitaživota te se svjedoči svojom golom kožom, bez mehanizmapotiskivanja. Iznosi se ono što je vrijedno da ostane za vječ-nost bez obzira na pojavnu grandioznost, primjerice, nekihosoba ili pak, kako već rekosmo neznatnih, to jest onih kojisu se za istu gradnju života nesebično žrtvovali.

122 BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Kakoljudskomemanetuudahnutiživot?

Piše: Sead Begović

Kemal Nanić: Mojih prvih devedeset,KDBH Preporod, 2014., 204 str.

123BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Knjiga se sastoji od 24 poglavlja svrstanih u 6 dijelovakoja u dijakronijskoj povezanosti usustavljuju dosad nedo-stupne događaje iz riznice jednog časnog čovjeka. Takavsistematičan rad obogaćen je iscrpnim fusnotama koje sudodatna kvalitativna težina ove knjige i koje ponekad otkri-vaju ono nerečeno. Otkrit ćemo, čitajući ovo napeto štivo, daje pisac nesmiljeni nosilac nacionalnog, socijalnog, kultur-nog i jezičnog identiteta svoga bošnjačkog naroda, ali, uvi-jek s velikom obzirnošću spram “susjeda“, ma tko oni bili teveć sada možemo poantirati ili izreći nešto što bi bilosumma summarum ove knjige (citirajući autora) koji je pisao“da se sačuva nešto bosansko, nešto bošnjačko, musliman-sko, a prije svega ljudsko“. To je ujedno i osvrt na bljeskovituprošlost jednog teškog i lijepog života – piše Kemal Nanić.

Knjiga se otvara poglavljem “U Muhamedaginoj mehke-mi“, dakle, kancelariji, koju zovu sudnicom jer njegova ocaMuhamedagu zovu muftijom, u Sarajevu, u kojoj margina-lne ili ambiciozne priče mudroslovnih, učenih i neukihpostaju povijesni impulsi dostojni da se zabilježe. Sve totaložilo se u ušima tada još mlađahnog Kemala Nanića kojiće mnogo godina kasnije odlučno iznijeti na vidjelo (upravou ovoj knjizi) nešto poput kronološke biografije rečeneepohe - spretno zaobilazeći pseudobiografije, one literarizi-rane i one asocijativno fikcionalne. Dakle, on se plastičnosjeća gotovo svih osoba koje su dolazile u babinu kancelari-ju, npr., istaknuti političari, učenici medrese, vjerski dosto-janstvenici, rječju, domaći i strani uglednici (spomenimosamo albanskog kralja Ahmeda Zogua). Mehkema je bilamali epicentar ili zaliha pojedinačnih iskustava u kojoj serazobličavao život i s pozicije pojedinca pokušavao se pre-baciti u univerzalno stanje. Jednostavno rečeno: pojedina-čno pametovanje. U svakom slučaju babina mehkema bila jesjecište i protok onodobnih shvaćanja o svijetu, vjeri, politi-ci i društvu u cjelini. Riječ je o jednoj matici koja je profilira-la mudrosti tradicije i “novice“ novoga doba.

Između dva svjetska rata ispričane su priče koje su dopr-le do Keminih ušiju ili se je u njih sam uvjerio. Na primjeratentat na “Acu“, Aleksandra Karađorđevića u Marseju. No,treba reći da je Muhamedaga Nanić, autorov otac, vrlo cije-njen poslovan čovjek (u sarajevskoj čaršiji neformalno su gazvali muftijom zbog zavidnog znanja o islamu) koji je nakondiobe s braćom osnovao vlastitu tvrtku “Muhamed Nanić isinovi“ i doživio zlehudu sudbinu. Godine 1945. tvrtka (pila-ne) mu je nacionalizirana, a on je 1948. osuđen, na montira-nom procesu na dugogodišnju robiju s konfiskacijom cjelo-kupne imovine. Tu i započinje onaj nesalomljivi inat i prkosbošnjački.

Na kraju prvog poglavlja duhovita je priča o susretupopa Jokanovića i Muhamedage čiji je sin bio uzapćen, aJokanovićev mu sin bio tužilac poslije rata. Posjetio, dakle,pop babu i pozdravivši ga kao muftiju predloži: “Hajmo mi toriješit. Kako? Pa eto, zadržat islamsku vjeru. Može. Ćirilicu

nećemo, usvojit ćemo latinicu. A eto, da nam nacija budesrpska“. U svakom slučaju indikativna priča koja govori oneprestanim velikosrpskim pretenzijama. No, autor se sjećasvih poduzetnih projekata njegova oca i mlađeg mu brataAvdage: “Babo proučio neku dovu i sagradili most po vlasti-toj zamisli i inicijativi bez građevinskog poduzeća“.

Ponekad u tekstu ima i “ukrasa“, npr. kada se savija duhan(eškija), hrvatski rečeno “smotka“, dakle, nešto što je posvezaboravljeno. To, dakle, nije rekla-kazala pismo, ono je otvo-reno, a autocenzura je prisutna tek kada se (razumljivo) radio najintimnijim doživljajima i iskustvima. Za autora je važni-ja ona egzistencijalna neizvjesnost vremena i politička nesi-gurnost te globalizacija nacionalnog identiteta. Dosljednose prati metoda dosljednog zapisivanja s fingiranjem uglav-nog prošlog vremena koje, za pravo čudo, koincidira s dana-šnjim.

Ne zaobilazi se i ono anegdotalno: “U mangali ćumur, a titrošiš šibicu i pripaljuješ. Kad neznaš čuvat svoje, kako ćešbolan čuvat moje?“. Autor ističe da Nanići nisu toliko zaradi-li koliko su štedili za razliku od drugih BiH “malopilanara“ itrgovaca. Zatim, neminovno slijedi osvrt na korektan i dobarmuslimansko židovski suživot (spominje se znamenita obi-telj Baruh), ali i vezanost uz Carevu džamiju gdje je svakogramazana Nanić odslušao mukabelu, ikindijsku, slušao uče-nje hafiza pa se čak sjeća gdje je (iza mihraba) sjedio rahmet-li Mehmed Handžić. Složene obiteljske veze uključivale subliskost s hafizima i imamima, ali i s ustanovama, npr. s GaziHusrev begovom medresom, pretečom (po riječima M. Krle-že) Sarajevskog univerziteta i uopće visokog školstva. Tu jeprisutan i prvi predsjednik nezavisne BiH, Alija Izetbegović,Nanićev prijatelj iz školskih dana. Za čitaoce će biti posebnointeresantan momenat s rahmetli Alijom iz 1994. u Sarajevu,nakon Ustavotvorne Skupštine Federacije BiH.

Nanić povremeno umjereno (kao što je u svemu umje-ren) egleniše, ali ne kao pilanar ili građevinac već kao subjektkoji se ne raspršuje u zbilji te se oslanja na svoje i tuđe osvje-dočeno iskustvo (“Fiskalne blagajne nije bilo. Nije bilo Lini-ća“). Na taj način on artikulira fenomenologiju vremena.Naime, Nanić želi doći do suštine najrazličitijih pojava (feno-mena) u ovosvjetskim korelacijama pa i kad su u epicentru ispoznajni akti duhovnosti. U iznenadne korelacije dovest ćei reisu-l-ulemu Mustafu Cerića i Salima Šabića (jednog odnajuglednijih Bošnjaka u Hrvatskoj). Nadalje, pisac se prisje-ća Šerijatske gimnazije u Sarajevu te razlike između te gim-nazije koja je imala program kao klasična gimnazija i završe-ne medrese. Nanić je maturirao za vrijeme NDH i još se sjećaomiljelog profesora književnosti Salima Ćatića. I nakon 80godina još može recitirati jednu Bašagićevu nevino erotskoljubavnu pjesmu.

U poglavlju “Prvi krah nove financijske kulture“ saznatćemo opet nešto o vođenju poslova (banaka, štedionica, pi -lana, te o hipotekama i ulaganjima). Slijedi “Bosanski islam-

ski reformizam“ koji započinje kada je Nanić bio u šerijatskojgimnaziji i kada reis Čaušević prevodi Kur’an. Interesantno jepoglavlje “Sarajevski likovi s obje strane razuma“. Riječ je oupečatljivim osobama koji su ordinirali oko Careve džamije ičaršije: Baščaršije, Sarača, Kovača i Čurčiluka, dakle, ulicamakoje su se zvale po zanatima u njima. Riječ je o onima koji suakšamluke ganjali i bizarno se ponašali. Tu je pak sastajalištebila berbernica (Handžića ili Skake) koji su i sunetili.

“Rat u ratu“ iznosi sjećanje na muhadžira Brankovića(prezime zvuči malo kršćanski pa podsjeća na posljedice“kosovskog boja“). Na tom mjestu autor (dramatski rečeno)umeće didaskaliju - kada je Krležin biograf Čengić, pred sku-pinom prosrpskih generala izjavio pred Titom: Kako to da uVišegradu više nema ni jedne džamije? Nadalje, poglavlje“Prvi protest savjesti“ započinje s osnivanjem NDH i stravič-nim četničkim i ustaškim zločinima u Bosni i Hercegovini.Rezoluciju za prekid progona potpisao je i Nanićev babo, ana vrhu prijedloga rezolucije, potpisao se i tadašnji reisFehim Spaho. Započinju se rasplitati muke (enigme) musli-mana BiH između NDH, SKOJ-a, komiteta, Valterovih ograna-ka i luburićevskog zloglasnog sarajevskog vješanja i ubijanjas mučenjem. Primjećujemo distinkciju između Pavelićeve ikasnije Titove ulice. Nanić je, pritom, lucidni pripovijedač ikazivač, on ne voli poluistine. Ovo poglavlje kulminira i s pri-čom o opkoljenom Sarajevu u zadnjem ratu. Potom slijediulazak partizana u Sarajevo – misli o tome namjerno su iskri-žane, ali služe svrsi da se prepozna kontinuitet i diskontinui-tet epohe.

Velika riznica spoznaja je i doticaj s mnogim akterima izDrugog svjetskog rata, primjerice s Džafer begom Kulenovi-ćem, no, važno je reći da Nanić nije nikada bio arbitar već jepostrance sudjelovao i ocjenjivao strukture moći bilo kojestrane, osuđujući nejednakost, zloćudnu ljudsku prirodu injenu narav na koju smo izgleda osuđeni. On prepoznaje ikontradiktornu socijalnu stvarnost patrijarhalnosti, suštinukapitalizma i farse socijalizma. Njegovi stavovi (gledišta,ugao promatranja) nisu nacionalni, ni rasni, ni klasni. Nanićkao da prati biološki determinizam i esencijalizam s kojim seborimo i u naše doba te nas ova knjiga potiče da prijeđemoput od pasivnosti do djelovanja, odnosno, od stanja podkontrolom do kontroliranja. Uz, naravno, promatračkosudionički stav u povijesnim zbivanjima, Nanić je zadržao isvoje misli u “ljudskom obliku“ pa stoga element stilskekreativnosti nije toliko važan koliko prkos kanonima prošle inetom odigrane povijesti o kojima dugovječno svjedoči.

On zaista prepoznaje viruse prošlosti i sadašnjosti iznose-ći ogoljenu istinu i pravicu. Mogli bismo reći kako on svojimsjećanjima evakuira naše uništenje – da ne bi opet radili istegreške. Nanić, kao i Nanići (brojni rođaci) često su pružaliotpor jer jednostavno nisu imali izbora uz one koji su htjelidominirati i koji su stalno bili u kretanju prema neljudskom.

Iako nas obasipa s bezbroj korisnih informacija, ne može-

mo se oteti dojmu da ih on vješto reducira, ali samo zato dakontrolira suvišne emocije svojstvene manipulativnoj per-fidnoj vlasti i slabašnim pojedincima. Ova knjiga je stoga ufunkciji novovjekog “prosvjetiteljstva“, kulta razuma i stabil-ne “vjere“ – bilo koje provenijencije. Takav način pisanja, naneki je način naš spasitelj, jer Nanić prepoznaje tzv. “velikepripovijesti“ od monarhizma, kapitalizma, marksizma i libe-ralne demokracije. Riječju, otkriva nam golemo područjedruštvenog postojanja, a da pritom ništa ne nadomješta, nepremješta i ne vrši (to svakako ne) kozmetiku odigrane povi-jesti. Nadalje, nikada nije melodramatičan već je u kazivanjudostojanstven, no, ne i ravnodušan. Na različite načine saz-nat ćemo kome je spasio život, tko je koga oženio (kao da jeupućen u mnoga genealoška stabla), pomoći će nam da poj-mimo povijest Bosne pa i relaciju Sarajevo-Zagreb – “bijeli“svijet.

U poglavlju “Od židova u emanet“ on dramatski pamtiaktualije i “poteze“ i židova i katolika i pravoslavaca i musli-mana u svim rečenim razdobljima. Počesto, vraćajući se pri-tom uljuđenosti svoga babe koji je znao “ljudskim potezimapoljubiti život“. Dotiče se i “partizanije“ i njegova odnosaspram “nje“. Već ova ironijska imenica otkriva neke svojepredikate koji su “tifusno“ (pjegavo i trbušno) “izbockali“svijet. Knjiga u tom smislu vrvi takozvanim revolucijama,poniženjima strahovanjima, osiromašenjima, suđenjima,amnestijama, presudama, konfiskacijama itd. Promjenu vla-sti Nanić prati od kraljevine Jugoslavije, pa zatim dolaziNDH, pa FNRJ. To je ujedno poglavlje koje nadilazi pukigovornički čin i prelazi u pripovijedni. Nanić odlazi studira-ti u Zagreb i to građevinu. Zašto u Zagreb? On odgovara: pazato što sam uvijek bio orijentiran zapadno. Posebno je sim-patičan čin upoznavanja sa suprugom, naime, u svojoj zre-loj dobi (jer rano je bome sazrio) Nanić dijeli sudbinu sasuprugom Višnjom te joj kao šerijatlija prenosi znanje i onaprima islam.

Bio je na fakultetu kada je doživio Rezoluciju Informbiroai kada je isključen s fakulteta kao reakcionar. Tu sad dolazena vidjelo kojekakvi sekretari i partijski funkcionari. No, spa-šavaju ga dobronamjernici koje Nanić također ne zaboravlja.Sjećanje doseže sve do Libije gdje je bio stručnjak Tehničkepomoći. Ali u Zagrebu, za vrijeme studentskih dana klanjaoje na tzv. trgu “N“. Mnogo godina kasnije provodi se saku-pljanje priloga za novu zagrebačku džamiju.

Postavši inženjer radio je u Hidrometeorološkom zavo-du, Hidroprojektu, INGRI (inozemni odjel), Hidroelektri i Vija-duktu. Slijede opisi različitih projekata koje je u timu izvođa-ča, ili kao predvodnik, Nanić odradio. Ali, sudbina, kismet,piše, bila je presudna što se otisnuo u bijeli svijet. Na sceni susada podzemne vode i bušotine (stvarne, ne metaforične).Nanić prvo odlazi u Libiju “gdje će mu djeca čuti ezan“. Tamostječe i brojna prijateljstva, opet na ljudskoj osnovici. Nijemogao zaobići ni Gadafijev egzodus i na koncu njegovu

124 BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

sramnu smrt. On smatra da to nije bilo pravično bez obzirana njegove propuste.

Kako se može graditi most između dženneta i džehenne-ma u Iraku saznat ćemo u 21. poglavlju. Tu opet nailazimo najednu šaljivu Nanićevu zgodu: “Tamo, u džennetu nema nijednog inženjera“.

Vidio je on i snjegove Kilimandžara, i Alpa i Atlasa, a tosve ocrtava radijus kretanja jednog bogatog života – sve domirovine. Visok stupanj opažanja i dojmova obasipat će nasu poglavlju “Pluralizam Bošnjaka“. Piscu ovih redaka omiljeloje ovo poglavlje jer se spominje Ibro Omerhodžić, prijateljmoga babe, te se sad ja sjećam zajedničkih obiteljskihručkova, večera i izleta, a sa sinom mu Zlatkom Omerhodži-ćem drugujem i danas. To spominjem samo stoga da seuvidi ta mogućnost srodnosti (identifikacije teksta i čitaoca,posebno Bošnjaka).

U ovom je poglavlju, nadalje, riječ o gradnji i dovršetkudžamije u Zagrebu. Zatim slijedi ono najvažnije – kada Nanićodbija ponudu da bude predsjednik stranke SDA Hrvatske –

jer, naradio se po svijetu, u penziji je, ali, spreman je ući uodbor stranke jer zna što bi trebalo uradit al’ nema višesnage biti predsjednik. Angažirao se potom u “Preporodu“(u Glavnom odboru), dakle, u kulturi – bilo mu je dosta poli-tike. Aktivirati i angažirati ljude na tom planu – to je htio, svedo trenutka kada se povukao iz Glavnog odbora te je odbiokandidirati se za predsjednika Društva. Eto, neka se zna koli-ka je skromnost i “mlađahna“ misao o boljoj budućnosti bilavodilja ovog izuzetnog čovjeka.

U knjizi pred nama defiliraju mnoga imena, znana ineznana, koja su sada ukoričena i sačuvana od propadanja(zaborava), a bome, poneka su i spašena od nepravedne kri-vice i kazne. Veći stupanj objektivnosti od autora nismomogli očekivati u njegovoj retrospektivnoj pripovjednojselekciji. Važno je zaključno istaći da Nanić ipak hijerarhijskisvrstava događaje prema načelu njihove specifičnosti i uni-verzalnosti, namjeravajući proizvesti dojam kontinuiteta ikoherenciju spoznaje onog što je on spoznao u dosluhu sodređenim vremenom. n

125BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

Prije tačno tri godine u Luksemburgu je uobličena ideja opokretanju časopisa bošnjačke nacionalne manjine, koji će sesvojim sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i dru-gim mjestima gdje žive, obraćati s namjerom da kod njih pro-budi uspavanu svijest o vlastitim vrijednostima. Osim toga,časopis je rezultat saznanja da se u tom smislu nešto morapoduzeti, jer se Bošnjaci u zemljama gdje su se našli silom raz-ličitih prilika kao muslimanska populacija suočavaju sa prijet-njom potpunog gubitka narodne, vjerske i kulturne svijesti.

Ova publikacija, kojom se oglasila bošnjačka inteligencija udijaspori, na čiji se poziv i suradnju odazvao značajan brojbošnjačkih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine, je po ciljevi-ma, sadržaju i vremenu u kojem izlazi jedinstvena bošnjačkanovina. Inicijator ideje o pokretanju časopisa bio je njegov prvii aktuelni urednik, Almir Mehonić, mladi i agilni bošnjački publi-cista i novinar porijeklom iz Sandžaka, pod čijim uredništvomDiwan ulazi u četvrtu godinu svoga postojanja. Postanak časo-pisa Diwan ne bi bio moguć bez finansijske podrške Vlade

Diwan je postao jedan od najznačajnijihbošnjačkih časopisa

Piše: Alen Zečević

Luksemburški Bošnjaci – tradicija i integracija, Diwan magazin 2011-2014, Islamski

kulturni centar Sjever, Luksemburg, 2014.

Luksemburga i fondova Evropske Unije, koji su do danas ostalidosljedni u pomaganju njegovog rada i afirmacije u evropskomokruženju.

Diwanovo stajalište od početka je bilo ustanovljeno natemelju okupljanja Bošnjaka i njihovih intelektualnih snaga,bez obzira da li one dolazile iz Bosne i Hercegovine ili zemaljaizvan južnoslavenskog područja, a ljudi koji su tokom protekletri godine djelovali surađujući u Diwanu bili su neumorni uupornom nastojanju da među Bošnjacima razvijaju spoznaju osamobitnosti vlastitog etničkog, kulturnog i političkog bića.Među saradnicima se susreću različita imena, od akademikaMuhameda Filipovića, akademika Ferida Muhića, dr. IbrahimaKajana, dr. Džemaludina Latića, a svi su redom iskazali bezrezer-vnu podršku Diwanu ulazeći u njegov redakcijski kolegij. Otvo-renost, koja je karakteristika ovog časopisa, kao i njegovanjekulturnih međuvjerskih i međunarodnih odnosa, istovremenoje značila privlačenje pozornosti ljudi iz političkog životaLuksemburga. Već poslije prvih brojeva, kada se jasno profiliraokao list za politička i kulturna pitanja Bošnjaka i Bosne u dija-spornom okruženju, Diwan je prihvaćen i sa zanimanjem čitankao iskreno demokratski koncipiran časopis. To je razlog zbogkojeg se za vrlo kratko vrijeme našao na policama biblioteka iinstituta, kako onih u Bosni i Hercegovini tako i zemalja Evrop-ske Unije, što je potvrda njegovog uspješnog rada u cilju inte-gracije Bošnjaka u savremeno evropsko društvo.

S obzirom da se Bosna i Hercegovina, kao međunarodnopriznata i nezavisna država, skoro dvije decenije od okončanjaagresije na njen povijesni i teritorijalni integritet i danas suoča-va sa osporavanjima različitih oblika, od iznimno velikog znača-ja bilo je informiranje evropske javnosti o tome. Objavljivanjemznanstvenih radova, intervjua, kritika, prikaza i drugih tekstovana njemačkom i francuskom jeziku Diwan je u tom smislunapravio značajan iskorak. Na strane jezike prevođeni su teksto-

vi koji tretiraju povijest Bošnjaka,njihovog jezika, kulture i religije,zatim radovi na temu genocidapočinjenog nad Bošnjacima, kao ianalize i ogledi o političkim i dru-štvenim kretanjima u bosansko-hercegovačkom društvu.

Sa stranica Diwana slane supozitivne priče o Bošnjacima i nji-hovom doprinosu za povijest Evro-pe, ali istovremeno i podsjećanjana sve što su pretrpjeli tokom svojepovijesti. Na taj način Diwan jepokazao izuzetnu osjetljivost pre -ma onim pitanjima i problemimakoji su Bošnjake, a samim time iBosnu i Hercegovinu, učinili objek-tom stigmatizirajućih i isključivo-šću navođenih percepcija savreme-nog evropskog društva. U nedos -tatku volje da se tim problemima sistom osjetljivošću pristupa u Bosni

i Hercegovini, Diwan je nastojao aktualizirati sva pitanja čije serješavanje odlagalo ili se uopće nije razmatralo.

Pogledom na radove i istraživanja objavljena u dosada-šnjem izdavaštvu časopisa Diwan, čiji su rezultati vidljivi i pre-poznati ne samo u Bosni i Hercegovini nego i evropskoj javno-sti, vidjećemo da je koncept i uređivačka politika koju su vodililjudi okupljeni još od samog početka, s izvjesnim promjenamai uključivanjem mladih autora iz različitih oblasti djelovanja istruke, svojim fleksibilnim pristupom problemima društvene ipolitičke realnosti Bošnjaka za kratko vrijeme uspio da se poprioritetima i ciljevima, a to je prije svega aktualiziranje i racio-naliziranje pitanja političkog, kulturnog i duhovnog stanjaBošnjaka, značajno izdigne iznad dnevnopolitičke riječi i vlasti-tom narodu približi vrijednosti njegovog povijesnog, kulturnogi duhovnog identiteta.

Trogodišnje izdavaštvo Diwana (od 2011. do 2014. godine), utoku kojeg je iz štampe izašlo dvanaest brojeva, nagrađeno je ištampanjem prvog Diwanovog zbornika. Ovo ukoričeno izdanjecjelokupne dosadašnje Diwanove pisane riječi naslovljeno kaoLuksemburški Bošnjaci – tradicija i integracija, bogato radovima kojitretiraju povijest, politiku, kulturu, književnost i religiju Bo š nja ka,opravdano je zaht je vima vre me na i potrebama bo š nja č kog naro-da. Naučno gradivo, ko je je štam pa njem ovog zbornika trajno da -to na raspolaganje zna n s tvenim i ku lturnim djelatnicima, za sve či -ta oce zna či dobit, jer se njime pro širuje ku lturni, duho v ni i politi č -ki vi do krug bošnjač kog naroda.

Ova rekapitulacija trogodišnjeg izdavaštva Diwana, osimna mjere autora da čitaocima približi razvojni put od pokreta-nja časopisa do njegovog stasavanja u jedno od najznačajnijihgla sila bošnjačke dijaspore, mo tivirana je željom da Diwansvo je postojanje u budućnosti osigura kontinuiranim i jednakous p ješnim radom kakvim se odli ko vao tokom prethodnihgodina. n

126 BEHAR 122

PRIKAZI I KRITIKE

127BEHAR 122

NAGRADE

U obrazloženju nagrade, koju je u ime Odbora HHO potpisaopredsjednik Ivan Zvonimir Čičak, stoji:

“Islamska zajednica u Hrvatskoj kao javna, jedinstvena i samostal-na vjerska organizacija građana, koji slobodno ispovijedaju svojuvjeru, djeluje kontinuirano od 27. travnja 1916. godine, temeljećisvoju autonomnost na Zakonu o priznavanju islamske vjeroispovije-sti u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Mešihat Islamske zajednice uHrvatskoj je najviši vjerski i administrativni organ islamske vjerskezajednice na čijem se čelu nalazi predsjednik Mešihata, koji je ujednoi muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj. U ovom mandatnom razdo-blju (2012.-2019.) predsjednik Mešihata islamske vjerske zajednice jemuftija, prof.dr.sc. Aziz efendija Hasanović.

Nažalost, Islamska vjerska zajednica u Hrvatskoj i njeni članoviponaosob, kojih je danas u Hrvatskoj oko 60.000, nije uvijek mogladjelovati u punoj slobodi i poštivanju prava svih njenih članova. Bašti-neći naslijeđene stereotipe, hrvatski su muslimani često bili stigmati-zirani i progonjeni, ne samo od različitih vlasti, nego i od dijela hrvat-skog društva, sve do gubitka slobo-de, pa i života zbog svojih vjerskihuvjerenja. Ne samo ratovi i diktature,nego i autoritarni i demokratskimodeli vlasti u Hrvat skoj, pokazivalisu, najblaže rečeno, podozrenjeprema muslimanima u Hrvatskoj.

Nećemo govoriti o Drugomsvjetskom ratu, komunizmu, agresijina Bosnu i Hercegovinu i reflektira-nju tog rata na Hrvatsku. Možemosamo upozoriti da i danas muslima-ni, bilo kroz medije, bilo u svakodne-vnoj komunikaciji, nerijetko bivajutretirani gotovo zadanim stereoti-pom - musliman = fundamentalist,ili, u krajnjem slučaju, džihadist.

No, hrvatski muslimani, bezobzira jesu li podrijetlom iz BiH, Srbi-je, Makedonije, Kosova ili Crne Gore,ili su već generacijama uronjeni uhrvatsko nacionalno biće, svojimsvakodnevnim angažmanom dajuveliki doprinos suprotstavljanju i

ovim stereotipima.Posebno ističemo činjenicu da ulo ga hrvatskih mu s li ma na u

Domovins kom ratu nije bila nezamjetna. Mnogi su se članovi islam-ske vjerske zajednice aktivno uključili u obranu svoje Domovine, anije mali broj onih koji su tom prilikom položili svoje živote kao hrvat-ski branitelji.

Istovremeno, upravo iz usta čelnih ljudi Mešihata, pogotovodugogodišnjeg muftije gospodina Šefka efendije Omerbašića, azatim i Vas efendijo Hasanoviću, dolazile su riječi pohvale slobodi kojuuživaju muslimani u Hrvatskoj. Jednako tako i efendija Omerbašić, adanas i Vi efendijo Hasanoviću, stalno ste isticali činjenicu da je islam-sko pitanje u Hrvatskoj riješeno na način koji može biti uzor i drugimeuropskim državama.

Osobito je bitno istaknuti da Vaši hrabri i argumentirani stavoviprema bezumnom, krajnje radikalnom islamizmu u Siriji i Iraku, Vašaosuda radikalnog islama kao nečeg protivnog stvarnim vrijednostimaVaše vjere, u ovim trenucima, ne samo u hrvatskim, nego i u svjetskim

okvirima, predstavljaju istinski glasrazuma i civilizacijske tolerancije.

U tom kontekstu prevažno jenaglasiti Vaš osobni angažman nanjegovanju dobrih odnosa s kršća-nima, pogotovo katolicima u Hrvat-skoj, što Vas je u očima radikalnogislama prokazalo kao izdajnika ineprijatelja. No, to Vam svakakomože biti kompliment jer te klevetene govore ništa o Vama već samo onjima.

Vaša aktivnost na njegovanjudobrih odnosa s katolicima vidljivaje i iz Vašeg osobnog angažmanana sudjelovanju u nastavi kao pro-fesora na katoličkim visokoškolskimustanovama u Republici Hrvatskoj.

Želja nam je da hrvatski musli-mani uživaju u svakodnevnoj bla-godati demokratskog hrvatskogdruštva i u punoj slobodi svakod-nevnog življenja svojih vjerskihuvjerenja.“ n

HHO: Prevažno je naglasiti osobni angažman muftije Aziza ef. Hasanovića u doprinosu međureligijskom dijaloguHrvatski helsinški odbor je Nagradu Sulejman Mašović - Luka Vincetić - Jovan Nikolić, za doprinos u me -

đureligijskom dijalogu, ekumenizmu i vjerskoj toleranciji u Hrvatskoj za 2014. godinu, dodijelio Mešihatu

Islamske zajednice u Hrvatskoj i njenom predsjedniku gospodinu prof. dr. sc. Azizu ef. Hasanoviću.

BERIĆET RIJEČI

Mak Dizdar

Molitva da dobijem nagradu

O Bože, daj mi da zakoračim snažnou visoke sfere poezije i moći;da, obasjan mesečinom sreće, važnouđem u tajne stiha negde u samoći.

Podari mi, veliki, Bože, snagu reči,osećajnost mere, veličinu duha!Od neskromnih želja neka me izlečiTvoj pogled blagi, miris Tvog ruha.

Beskrajni Bože, pomozi poniznom slugida može sva svoja osećanja tajnapoverit Tebi, vetru, ptici i dugi,svoje čežnje stopit u pevanja sjajna!

U tišini skromni srca zanosna beli papir najsrećnije sliti,pa ga posle, kao blagorodan nanos,s čovekom i crvom ko blagoslov piti!

Tugu seljaka, sluškinje i roba,bol putnika, druga, vrabca na krovu,uteši i uništi zauvek, do groba,radosti i slasti neka bude môba!

A na kraju se, preblagi, udostoji,da i ja, ljubimac poezije i Tvoj,dobijem nagradu skromnu, kako i pristoji,za radost, za mladost, za mir svoj.

Kalendar Gajreta, 1939.

CIJENA: 40 KN / 10 KM / 5 EUR