Dr. sc. Vlatka Pandžić Jakšić, dr. med.

Klinička bolnica Dubrava

Zagreb

GLAS HERCEGOVCA O BOLESTIMA I ZDRAVLJU

Sažetak: Premda je list Glas Hercegovca u skladu s dopusnicom o tiskanju bio ponajprije

usmjeren na izvješćivanje o političkim i ostalim događanjima, don (fra) Franjo Milićević

osobito se kao urednik zalagao za cjelovito prosvjećivanje hrvatskoga pučanstva u

Hercegovini. Tijekom tih preporodnih nastojanja brižno je promicao i zdravstveno

prosvjećivanje. U ovome preglednom radu predstavljena je jezgrovita analiza i prosudba

najzanimljivijih priloga o bolestima i zdravlju u tome njegovu listu.

Ključne riječi: Glas Hercegovca, prosvjećivanje, bolesti, zdravlje.

Uvod

Otvorivši franjevačku tiskaru 1872. u Mostaru, fra Franjo Milićević poduzeo je

odlučan korak u hrvatskome narodnom preporodu u Hercegovini nakon što su ga 1871.

biskup fra Anđeo Kraljević i fra Paškal Buconjić pozvali na povratak iz Igrana kraj Podgore.

Premda su vlast i "siromaštvo fratara" podugo ometali nakanu za otvaranjem tiskare,1 ta prva

tiskara u Hercegovini, potpomognuta ponajviše darežljivošću hrvatskoga domoljuba don

Mihovila Pavlinovića i njegova domoljubnoga kruga, potaknula je izdavaštvo na hrvatskome

jeziku. Među mnogim tiskanim knjigama i udžbenicima iznimno je dragocjeno pokretanje i

tiskanje hrvatskih listova.2 Godine 1883. Milićević počinje izdavati Hercegovački bosiljak

(1883.–1884.), zatim nakon cenzorskih nevolja sa Zemaljskom vladom unatoč velikim

zaprekama i zabranama pokreće Novi hercegovački bosiljak (1884. – 1885.), a od 1885. Glas

Hercegovca. U vlasništvu i samo pod uredništvom don Franje Milićevića Glas Hercegovca je

1 FRA PETAR BAKULA, Schematismus topographico-historicus Vicariatus apostolici et Custodiae provincialis franciscanico missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873., Mostar, 1873.2 Bio je župnik u Igranama. Nedvojbeno je na njega utjecao tadašnji najistaknutiji južnohrvatski domoljub don Mihovil Pavlinović.

1

izlazio je do 1894., a u narednim dvjema godinama (do 1896.), dok mu nije oduzeta

dopusnica za tiskanje lista, sudjelovao je u uređivanju i kontroverzni Nedjeljko Radičić.3

Milićevićeva velika i uzorna domoljubna poduzetnost u teškim vremenima izazivala je

osobito poštovanje pa i divljenje suvremenika.4 Nastanak i opstanak Glasa Hercegovca mnogi

su smatrali i nazivali "junaštvom" te posebice isticali "teški trud" koji ulaže hrabri don (fra)

Franjo Milićević.5 Vrlo korisna mu je bila potpora nekih hrvatskih domoljubnih listova,

uglavnom pravaških, koji su poticali svoje čitatelje na pretplatu ili nabavu njegova lista.6

Ostala je dobro zapamćena raznovrsnost i širina Milićevićevih znanja, sposobnosti i

vještina: od slagarskoga, novinarskog i uredničkog posla u tiskari do interesa za prirodoslovlje

te medicinu. Milićević je prije nego što je "pomno šteđenim novcem" kupio tiskaru, 1871.

boravio u Beču i Pragu gdje se osobno "izvježbao u slagarstvu".7 O susretu s njime u

kolovozu 1886. u Mostaru sisački je učitelj Ferdo Hefele objavio putopisnu crticu:

"U Mostaru izlazi 'Glas Hercegovca' pod uredništvom don Milićevića. Stupiv u

tiskarnu, našao sam ga uz slagarskistol, gdje nešto odredjuje i brine se da u vrieme svojim

predbrojnikom udovolji."8

Raznolikost interesa ogleda se u anegdoti koju je Hefele istaknuo. Milićević mu je za

njihov sisački muzej poklonio rijetkost: "dva omašna zuba" koja su pronađena "prikopanju

temelja za sadašnji poštarski ured u Konjicu. Vele,da je bila i omašna glava, ali se u rukuh

razdrobila." Posebice je Milićević Hefelea zamolio da se propita o njihovu podrijetlu: "…kad

sam je gosp. profesoru Brusini poslao, već sam za nekoliko danah uz zahvalu saznao, da su to

zubi fosilna konja, dakle riedkost za naše krajeve pa smo zato gospodinu Miličeviću vrlo

zahvalni na daru." O Milićevićevu interesu za medicinu nemamo preciznijih podataka, ali je

zasigurno imao barem osobno iskustvo bolesti jer je za studentskih dana pobolijevao. Dom i

3 DON FRANJO MILIĆEVIĆ, "Priposlano mojim znancem i prijateljem", Naša Sloga, god. XXV. (15. lipnja 1896.), br. 26., str. 4.4 "Don Frano M. Miličević", Dom i sviet, god. V. (1. svibnja 1892.), br. 8., str. 145. 5

"Hrvatsko novinstvo", Dom i sviet, god. IV. (15. veljače 1891.), br. 4., str. 71.6 Takav je poziv u prosincu 1891. uputio prvi hrvatski ilustrirani list Dom i sviet iz Zagreba: "Primiče se Nova godina, a time i obnova predplate na pojedine listove. Mi sa svoje strane osobito toplo preporučamo one novine, koje na krajnih točkah otačbine Hrvatske zastupaju hrvatsku misao i bude hrvatsku sviest. Preporučamo 'Crvenu Hrvatsku' koja izlazi u Dubrovniku. List ovaj izlazi već godina dana, te je dobro uređjivan. U Mostaru izlazi 'Glas Hercegovca'; koji liepo zastupa svetu hrvatsku stvar u Bosni i Hercegovini. (...) Sve su ovi listovi, koji imadu plemenitu i težku zadaću, da promiču hrvatsku stvar; sve su ovo novine koje se izdavaju velikim trudom i požrtvovnošću, zato je dužnost hrvatskoga obćinstva da ih što izdašnije podupre predplatom. Mi ih ponovno toplo preporučamo.", "Hrvatske novine", Dom i sviet, god. IV. (15. prosinca 1891.), br. 24., str. 391.7 "Don Frano M. Miličević", isto.8 FERDO HEFELE, "Crtice sa puta po Bosni i Hercegovini", Narodne Novine, god. LIII. (10. kolovoza 1887.), br. 181., str. 3.

2

sviet posebice naglašava za njega da je "branitelj imena i častihrvatske, radeći uz, to uviek i

perom druge stvari. Tako spominjemo veoma obilnu i zanimljivu zbirku narodnih lijekova."9

Premda je Glas Hercegovca u skladu s dopusnicom o tiskanju bio usmjeren na

izvješćivanje o političkim i ostalim događanjima, prosvjećivanje hrvatskoga naroda u

Hercegovini i istodobno pravaško političko djelovanje bili su glavni poticaji Milićeviću za

pokretanje i požrtvovno tiskanje hrvatskoga lista koji je imao najbolje pravaške domoljubne

preporuke "u radu za oživotvorenje opravdanih, jedino spasonosnih težnja svih Hrvata

sadržanih u programu Stranke prava".10 Nije to bilo lako ostvariti u Hercegovini gdje je

austrougarska vlast uz višednevno otezanje i zabrane koje je izricala službena cenzura

sprečavala domoljubno pisanje pa i samo spominjanje hrvatskog imena. Don (fra) Franjo

Milićević se kao vlasnik i urednik Glasa Hercegovca zalagao za cjelovito prosvjećivanje

hrvatskoga pučanstva u Hercegovini, a tijekom tih upornih i sustavnih preporodnih nastojanja

brižno je promicao i zdravstveno prosvjećivanje kao preduvjet za bilo kakav prosvjetni i

gospodarski napredak.

U ovome preglednom radu predstavljeni su izabrani (selekcionirani) prilozi o

bolestima i zdravlju koje smatramo osobito zanimljivima i značajnima za ono doba zbog

nemogućnosti opsezanja cjelovite građe. Sukladno tome može se već na početku istaknuti

hipoteza kako Glas Hercegovca nije samo jedan od najvažnijih izvora povijesnih podataka o

zdravstvenom stanju pučanstva u Hercegovini nego je i bio najutjecajniji medij za

zdravstveno prosvjećivanje. Jezgrovitom analizom najvažnijih priloga došli smo do prosudbe

i ocjene njegove prosvjetiteljske uloge na tom području.

Pokret pučanstva - demografska i epidemiološka slika naroda

Glas Hercegovca je u člancima pod naslovima "Pokret pučanstva Mostara" i "Pokret

pučanstva kotara mostarskog" objavljivao demografske podatke o prirodnom priraštaju i

smrtnosti pučanstva po dobnim skupinama i vjeroispovijedi.11 Tako u broju od 16. siječnja

1886. Glas Hercegovca pod spomenutim naslovima donosi izvješće za tromjesečno razdoblje

od 1. listopada do 31. prosinca 1885. te navodi da je u gradu Mostaru: "133 rođenih, 75

9 "Don Frano M. Miličević", isto.10

"Svečanost položenja temeljnog kamena za dom dra. A Starčevića u Zagrebu", Naša sloga, god. XXV. (5. srpnja 1894.), br. 27., str. 2.11 Imenica "pokret" porabi se u tim tekstovima u značenju riječi "napredak", "mijena" ili "prirast", tj. kao "povećanje" pučanstva.

3

muškića i 58 ženskića". Osim spola posebice se navodi vjera i "zakonitost" novorođene djece

te smrtnost novorođenčadi.12 Primjerice, u Kotaru mostarskom rodilo se: 346 djece, a od toga

je bilo: "katolika 249, muhamedanaca 54, pravoslavnih 40 te židova 2"13 pa se prema njima

može zaključiti da su katolici (Hrvati) izrazito brojniji i od muslimana i pravoslavaca u

Kotaru mostarskom. Tijekom tih triju mjeseci bilo je ukupno: "smrtnih slučajeva 312:

katolika 160, muhamedanaca 80, a pravoslavnih 71". Prema dobi je "od 1. mjeseca do 1.

godine" života ukupno umrlo: 61; "od 1. do 10. godine" života: 157; "od 10. do 20. godine"

života: 8; "od 20. do 50. godine" života: 42, a "u dobi od 50 godina naviše: 44 osobe".

Objavljivanje tih podataka u novinama ukazuje na svakodnevne zdravstvene probleme, ali i

na prikladan analitički pristup koji je Glas Hercegovca promicao. Može se iz njih iščitati da je

zdravstveno stanje pučanstva itekako obilježavala vrlo visoka smrtnost novorođenčadi te

djece "od 1. do 10. godine" života. Najniža je smrtnost bila u dobi između 10. i 20. godine, a

žene su značajno češće umirale u dobnoj skupini između 20. i 50. godine života, što se osobito

veže uz komplikacije trudnoće i poroda. Po "vrstama bolesti" izrazito najveći broj osoba

umire od "akutne bolesti", zatim slijede "kronične bolesti" te različite nezgode i nepoznate

bolesti, a posebice se još izdvajaju: vrućica, grla, guša i krzomak (ospice).14

U skladu s mnogim podatcima jasno je da su zarazne bolesti tijekom cijeloga 19.

stoljeća bile dominantan zdravstveni problem i važan uzrok smrtnosti koji se često krio pod

nazivom "akutne bolesti". Neke bolesti poput difterije često su napadale djecu, stoga Glas

Hercegovca nakon pojave te bolesti u Mostaru objavljuje upozorenje roditeljima i poziva ih

na izbjegavanje skitanja i druženja s djecom koja su možda zaražena.15

Osim osnovnih statističkih, demografske podatke možemo iščitati i u drugim člancima

Glasa Hercegovca. U kratkom tekstu "Liepa starost" predstavljen je kao primjer duboke

vitalne starosti čovjek od 118 godina koji još obavlja težačke poslove. Ta je neobična

novinska vijest došla iz Sovića (Rimokatolička župa Gorica).16

Kolera na korak do Hercegovine

12 "Pokret pučanstva Mostara", Glas Hercegovca, god. III. (16. siječnja 1886.), br. 3., str. 2.13 "Pokret pučanstva kotara mostarskog", isto.14 Isto.15 "Difteritis", Glas Hercegovca, god. X. (18. studenog 1893.), br. 79., str. 2.16 "Liepa starost", Glas Hercegovca, god. VII. (6. svibnja. 1891.), br. 28., str. 3.

4

Godine 1886. Glas Hercegovca se već na početku izlaženja, suočava s epidemijom

kratelja koja je hrvatskim krajevima prijetila iz Italije. Kratelj je hrvatski narodni naziv za

zaraznu bolest koja je pod nazivom kolera itekako obilježila gotovo cijelu Europu u 19.

stoljeću. Stizala je iz svoga starog žarišta u Indiji te se širila po cijelom svijetu u šest

pandemija. Hercegovinu i posebice Mostar prethodno je zasigurno zahvatio treći val kolere

1855. U nedavnom istraživanju o smrtnosti od zaraznih bolesti u Hercegovini prema

zabilježbama u sačuvanim matičnim knjigama ističe se da je te godine župnik mostarski

načinio i odvojeni popis umrlih od kolere naglašavajući da je kolera svoja "usta otvorila"

upravo u gradu Mostaru te da je "proždrla" 38 katolika, 150 pravoslavnih, 280 muslimana, 18

cigana i dvoje židova. Ipak, "podaci za ostale vjere nisu sigurni jer oni nisu imali matičnih

knjiga".17 U četvrtom valu koji je trajao desetak godina nakon 1863. kolera je prešla iz Turske

u Srbiju i Crnu Goru, ali nije zabilježeno da je značajnije zahvatila Hercegovinu. U ovome

petom valu, posljednjem u 19. stoljeću epidemija je trajala od 1884. do 1887., ali i ponovno se

pojavila 1892. U Europu se kolera "prebacila" izravno iz Egipta, a 1884. prvo je zahvatila

mediteranske francuske i talijanske luke.18

U siječnju 1886. Glas Hercegovca objavljuje da je carigradsko zdravstveno vijeće

odredilo karantenu od 48 sati za sve brodove koji stižu iz Trsta. Uskoro je objavljeno da je

karantena određena i u ruskim lukama Crnog mora za brodove koji dolaze iz talijanskih luka

Jadranskog mora na četrnaest dana, a za austrougarske na sedam dana. Zahtijevajući

povlastice unatoč epidemiji u Italiji, talijanska vlada s druge strane Jadrana traži oslobođenje

"od karantene svim talijanskim brodovima" koji dolaze "iz koje mu drago luke talijanske jer

je sasvim povoljno zdravstveno stanje i da onamo u nijednom mjestu nema traga od kratelja".

Na tu obavijest osvrnuo se urednik Glasa Hercegovca rečenicom: "Dakle ni u Mletih?"19

Očito je kako Milićević nije vjerovao Talijanima koji su prikrivali činjenice o epidemijama na

Apeninskom poluotoku.

Svi ti podatci upućuju na posebnost tadašnje epidemije u odnosu na prethodne koje su

se obično širile kopnom s istoka preko Azije i Otomanskog Carstva u Europu. Naime,

pomorskim je putom epidemija preskočila Sredozemlje, a zatim zaprijetila širenjem natrag

prema istoku.20 Nakon vijesti o karantenama u siječnju 1886., stiglo je zatišje jer su iz Trsta

17 ROBERT JOLIĆ, "Zarazne bolesti u Hercegovini u doba turske vladavine", Hercegovina, god. XXVI. (2015.), br. 1., str. 205.18 "Kolera", Medicinska enciklopedija, Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1968.19 "Različnosti", Glas Hercegovca, god. III. (9. siječnja 1886.), br. 2., str. 3.20 Slikovit je komentar Glasa Crnogorca iz tog vremena koji se istodobno žali na štetu koju trpi Crna Gora: "Takvog čuda još ni u Turskoj nije bilo! Svijet se okrenuo naopako. Dosad je kolera u Europu dolazila iz Turske

5

javljali da ni jednoga oboljeloga od te zarazne bolesti nije bilo nakon 24. prosinca 1885.,21 a

uskoro i "ministarstvo diglo je pregled liječnički i kontumaciju u Dalmaciji, koji je bio

odredjen na sve parobrodarstvo i osoblje pridolazeće iz Trsta radi bojaza kratelja."22

Tijekom zime epidemija je očekivano utihnula, a s početkom proljeća opet su stigle

uznemirujuće vijesti. U "mletačkoj pokrajini" pojavio se "kratelj u jačem haranju te je stoga

bečko ministarstvo trgovine ustanovilo sedmodnevni nadzor nad sve dolazke talijanske od

mletačke do jakinske medje".23 Istodobno je obustavljena plovidba Loydovih parobroda

između Zadra i Jakina (Ancone) zbog kratelja koji se "onamo pojavio",24 a kratka vijest javlja

i o smrti radnika na Lloydovu parobrodu "Oreste" u Veneciji.25

Bila je to tek prethodnica zabrinjavajućih događaja koji slijede. Početkom srpnja 1886.

Glas Hercegovca javlja da kako se po talijanskim gradovima rasprostranjuje kratelj,26 a u

sljedećem broju nalazi se vijest o širenju kratelja u Trstu i Rijeci zbog čega je u svim

austrougarskim lukama naređena "pričuva od 7 dana" za brodove iz Rijeke te 5 dana za

pristigle iz Trsta.27

Milićevićev list javlja 17. srpnja 1886. kako "iz Rieke stižu različite viesti o

onamošnjem kratelju": neki tvrde kako se taj "nemili gost sve više" širi, a drugi "na suprot", tj.

nije mnogo žrtava uzeo. Istodobno iz Trsta su potvrdili kako je na sve one koji su pili morsku

vodu napao kratelj te su umrli, stoga liječnici strogo preporučuju nepijenje morske vode.28

Međutim, u broju od 24. srpnja 1886. Glas Hercegovca objavljuje kratku obavijest o kratelju

u Rijeci i Trstu s epidemiološkim podatcima o broju oboljelih i umrlih i to da je od 14. do 18.

srpnja u Rijeci oboljelo četrnaest osoba od kojih je pet umrlo, a u Trstu od 13. do 18. srpnja

oboljelo je deset osoba, a umrlo ih je pet29. U narednom je tjednu stiglo izvješće iz Rijeke u

kojem se precizira da je od 22. do 24. srpnja 1886. oboljelo osam osoba "od kratelja", a da su

četiri umrle.30 Glas Hercegovca preuzima psihološki najučinkovitiji prikaz uzastopno

ili bar preko Turske. Sad se Turci čuvaju i od onih krajeva Europe gdje o koleri nema ni spomena. (...) Efendije kao da su zaboravile na tursku narodnu priču, po kojoj strah više svijeta davi od kolere.", "Domaće vijesti", Glas Crnogorca, god. XV. (29. srpnja 1886.), br. 30., str. 118.21 "Različnosti", Glas Hercegovca, god. III. (9. siječnja 1886.), br. 2., str. 3.22 "Domaće viesti", Glas Hercegovca, god. III. (23. siječnja 1886.), br. 4., str. 2.23 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (20. ožujka 1886.) br. 12., str. 3. 24 "Domaće viesti", Glas Hercegovca, god. III. (20. ožujka 1886.) br. 12., str. 3.25 Isto.26 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (3. srpnja 1886.) br. 27., str. 3.27 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (10. srpnja 1886.) br. 28., str. 3.28 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (17. srpnja 1886.) br. 29., str. 2.29 "Kratelj na Rieci i u Trstu", Glas Hercegovca, god. III. (24. srpnja 1886.) br. 30., str. 2.30 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (31. srpnja 1886.), br. 31., str. 2.

6

izvješćujući o broju novooboljelih, a ne o apsolutnom broju oboljelih. Ozbiljne vijesti bile su

signal za početak intenzivnog izvješćivanja o bolesti. Vijesti je sve više što se epidemija više

približava i što je broj oboljelih veći. Taj alarm prije epidemije, odnosno na samom početku,

najučinkovitiji je u zdravstvenom prosvjećivanju jer svijest o opasnosti upućuje ljude na

promjene ponašanja kojima se može spriječiti širenje bolesti.31

U Glasu Hercegovca moglo se čitati o sustavnim pripremama za sprečavanje ili za

slučaj pojave epidemije. Krajem srpnja i početkom kolovoza 1886. objavljivani su opširni

zapisnici sa sjednica gradskoga zdravstvenog povjerenstva koje su održane 15. i 24. srpnja.

Navode se imena liječnika koji su u to vrijeme radili u Mostaru te sudjelovali u raspravi i

planiranju organizacije zdravstvene službe: općinski liječnik dr. Curinaldi, dr. Grodeczky, dr.

Rizzo i "nadštopni liečnik" Krepeljka.32 Zdravstvenom povjerenstvu, među ostalim, predočena

je naredba Visoke zemaljske vlade kojom se "svaki slučaj kolere i sva ovoj nalična sumnjiva

bolest neodvlačno najbližoj političkoj oblasti prijaviti ima". Koliko su se ozbiljno pripremali

za očekivanu epidemiju, predviđeno je da će u općinskom uredu biti "uvedena jedna knjiga iz

koje će se izviditi moći kućni broj, mahala, ime bolestnika i što je u prvi mah učinjeno,

odnosno koji je od liečnika bolestniku pozvat", a izvršenje "zaključka obavit će obćina kroz

poziv sviuh glavara, muhtara i mahalbaša, koji će strogi nalog pod vlastitom odgovornošću

dobiti, da od kuće do kuće svaki muktar hodati mora i ovo kućnom gospodaru prijavi te i

ubuduće točno izvršivanje ovog naloga nadzire" te "na javni vid izpostavljeni oglas

proglasiti." Planirano je i hitno dezinficiranje javnih mjesta uz napomenu da će "odkuživa

sredstva davati" općina, i to siromasima besplatno, a doktor "Grodeczky obvezan je svaki dan

na željeznicu doći i dolazeće putnike pregledati". Zanimljiva je i zamolba upravi željeznice da

sve putnike iz Metkovića "u jedan vagon posade" kako bi se liječniku olakšao pregled.33

Prema tim zapisnicima moglo bi se pretpostaviti kako to povjerenstvo nije prvotno

planiralo službeno objavljivanje Naredbe visoke zemaljske vlade u novinama, stoga se stječe

dojam da su te objave bile samostalna inicijativa urednika Glasa Hercegovca. Očito je to bio

odlučan iskorak ispred svog vremena u području gdje je izlazio. U broju od 31. srpnja 1886. u

skladu s tim prenosi i cjelovit tekst naredbe34 koji još predviđa da "za slučaj ako bi kolera

31 YANNI XIAO, SANYI TANG I JIANHONG WU, "Media impact switching surface during an infectious disease outbreak", Scientific Reports (2015.), br. 5., str. 7838. 32 "Zapisnik sjednice zdravstvenog povjerenstva u Mostaru dne 15. srpnja 1886.", Glas Hercegovca, god. III. (24. srpnja 1886.), br. 30., str. 3.33 "Zapisnik sjednice zdravstvenog povjerenstva u Mostaru dne 24. jula 1886.", Glas Hercegovca, god. III. (31. srpnja 1886.), br. 31., str. 2.34 Glas Hercegovca, god. III. (31. srpnja 1886.), br. 31., str. 3.

7

blizu granica zaposjednutih zemalja buknula zabranjen je uvoz i provoz iz onijeh zemalja

svakovrstnih krpa, sirovih i neustrojenih koža, kreveta i rubina", ali "također su svi predmeti

bili oni trgovačka roba ili ne od prometa izključeni." Zemaljska vlada strogo je zahtijevala

putovanje s "obveznom putnicom" (putovnicom), a vlasnici "gostiona i ostalih svratišta

upozoruju se na što točniju pažnju na propise", prijave sumnjive bolesnike te "za slučaj da bi

se kolera u susjednoj zemlji pokazala, ustanovit će se u važnih ulaznih štancijah liječničko

pregledavanje putnika." Bez odgode je naređeno redovito čišćenje i raskuživanje javnih

prostora vitriolom ili karbolnom kiselinom, a "skupljanje množine ljudi" kao što su "godišnji

pazari, i crkvene svetkovine, zabranjene su dok pogibelj traje i ima se pučanstvo poučiti da u

ovakvo vrijeme uzdrži od pohoda prostorija gdje se množina okuplja osim u Božjem hramu

svakog vjerozakona". Također je zatraženo ako negdje "kolera postoji, imade se škola

zatvoriti", međutim prometa i stavljanje u "zatvor cielih obćina ili kotara ne smije se bez

dozvole zemaljske vlade narediti." Imućni su zamoljeni za "dobrovoljne prinose" kako bi se

moglo siromašnima "potrebito jelo i piće pružiti" te "potrebite ljekarije na javne troškove

nabaviti." Znakovit je nadnevak 3. siječnja 1886. na Naredbi prema kojem se može sigurno

zaključiti da je bila pripremljena još na početku epidemije kolere u Italiji.

U ozračju napetosti zbog straha od kratelja, osim praćenja djelovanja državne uprave i

prenošenja službenih naredbi Glas Hercegovca poticajno objavljuje tekstove koji bi mogli

dodatno pridonijeti obavješćivanju pučanstva. Primjerice, tekstom od 24. srpnja 1886.

posebno podržava globu koju je nametnulo mostarsko zdravstveno povjerenstvo za

neodržavanje čistoće ("Bez novčane globe malo ih ima koji bi red i čistoću uzdržali."), a

također samoinicijativno preporučuje zdravstvenom povjerenstvu pregled starog vodovoda,

čime se jasno usmjeruje pozornost na izvore opasnosti.35 U istom broju Glas Hercegovca

sugestivno iznosi podatke o velikoj ljetnoj žezi u Mostaru gdje "temperatura se na kolodvoru

penjala na 41 stupanj, u hladu 37,5, a kod crkve u hladu na 25 stupnjeva".36 Znalo se da

visoke temperature pogoduju širenju i razbuktavanju epidemija, posebice kod siromašnog

svijeta. Takva su vremenska izvješća bila redovito objavljivana i u medicinskim časopisima

poput Liječničkog Vjesnika.37

Glas Hercegovca javlja također da je na natječaju izabrani gradski liječnik dr. Franjo

Grodeczky stigao u Mostar. U objavljenom predstavljanju toga bivšeg liječnika carsko-

kraljevske pukovnije istaknuto je da "nemoćnikom u gradskoj bolnici propisane liekove sam 35 "Zdravstveno povjerenstvo", Glas Hercegovca, god. III. (24. srpnja 1886.), br. 30., str 3.36 "Žega", Glas Hercegovca, god. III. (24. srpnja 1886.), br. 30., str. 2.37 "Meteoroložko stanje u Zagrebu", Liečnički viestnik, god. VIII. (15. srpnja 1886.), br. 7., str. 124.

8

pokučiva, rane čisti i sva potrebita sam obavlja, niti se pouzdava u tudje podvorbe kod

nemoćnika", a zatim je najavljeno da prima pacijente "od 2 do 4 poslijepodne u svom stanu",

a "od 9 do 10 prije podne" očekuje "posjete siromaha u gradskoj bolnici". Milićević je očito

želio pohvalom pristupačnosti i stručnosti potaknuti povjerenje naroda u liječnika koji je

izabran na javnom natječaju jer "čovjek je vriedan u svojem poduzeću, a osobito ga kiti njegov

nauk o njegovanju bolestnika, kojim rado pristupa", a narod "gledajući njegovu dobru volju,

više će i pouzdanije u njega tražiti si pomoći."38

U dramatičnoj srpanjskoj situaciji 1886. Glas Hercegovca također objavljuje i niz

tekstova s preporukama o ponašanju u slučaju bolesti. U već spomenutom broju od 24. srpnja

1886. objavljen je prvi dio "Naputka kako se treba vladati proti pogibelji kolere".39 Kolera se

opisuje kao "kužna bolest koja se javlja lijavicom, bljuvanjem i bolnimi grčevi mišicah te se

može dobiti ako blato ili ono što ti bolesnici izbljuju, friško ili osušeno poput praha u zraku

leteć, dodje komu sa hranom, pićen (vodom) ili dihanjem u tielo" zbog čega "u stanu i čitavoj

kući ima vladati najveća čistoća", a svaki čovjek "neka redovito i umjereno živi, osobito u

pogledu jela i pića i neka se okane svakojake prekomjernosti" pa će se osloboditi i straha od

kolere. U "Naputku" je istaknuto da se ne smije jesti ništa sirovo već samo kuhano prije nego

se ohladi, a "voda neka se uzme samo iz vodovoda netom donešena i pokrivena, a iz bunara

ima se prije prekuhati da kipi…" jer "pogibeljno je kad kolera u mjestu zavlada ako se mnogo

ljudi u jednoj prostoriji nagomila" ili "ako su stanovi prenapunjeni (...) nije uputno u to

vrijeme tuđe zahode upotrebljavati..."

U broju od 31. srpnja slijedi "Naputak o epidemičkoj koleri (kratelju) i čuvanju od

iste"40 koji se nastavlja 14. kolovoza 1886. kao poduži tekst, pozorno uređen, koji opisuje

osobne i opće preventivne postupke: "Pravila (odredbe) za čuvanje od kolere".41 Niz je

podnaslova u tome dokumentu: "Pogledom na saobraćaj", "Pogledom na javnu čistoću i red",

"Razkuživanje" (po posebnim odjeljcima "izmetina", "za bolestničke sobe i njenog

pokućstva", "vode za piće", "lješina", "kužnih kuća") te na kraju "Pravila za pojedine osobe".

Zabilježeno je da je takav i sličan tekst bio objavljivan u različitim novinama, ali i u zasebnim

38 "Novi liečnik", Glas Hercegovca, god. III. (24. srpnja 1886.), br. 30., str. 2.39 "Naputak kako se treba vladati proti pogibelji kolere", Glas Hercegovca, god. III. (24. srpnja 1886.), br. 30., str. 2.40 "Naputak o epidemičkoj koleri (kratelju) i čuvanju od iste", Glas Hercegovca, god. III. (31. srpnja 1886.), br. 31., str. 3.41 "Naputak o epidemičkoj koleri (kratelju) i čuvanju od iste", Glas Hercegovca, god. III. (14. kolovoza 1886.), br. 33., str. 3.

9

knjižicama, odnosno lecima, primjerice 5. kolovoza 1886. u Zagrebu, kao službene

medicinske upute pripremljene i umnožene po nalogu vlasti.42, 43

Vjerojatno potaknuto činjenicom da u tim naputcima za sprečavanje kolere gotovo i

nema nikakvih uputa o liječenju te strašne bolesti, Glas Hercegovca u broju od 31. srpnja

1886. u cijelosti preuzima tekst pod naslovom "Liek proti koleri" koji je kao stručni članak

objavljen petnaest dana prije u službenom glasilu liječničkog zbora Liječničkom Vjesniku od

15. srpnja 1886. U njemu se čitateljima (liječnicima!) nudi cijeli niz najrecentnijih

medicinskih preporuka o liječenju kolere koje su vrlo raznolike i neujednačene: "pijenje

razblažene solne kiseline", "enteroklize složenoga kemijskog sastava", "hipodermoklize s

uštrcavanjem otopine natrijeva klorida pod kožu", trbušnu žilu kucavicu, mokraćni mjehur

odnosno udisanje vodene pare. U najtežoj kliničkoj slici "preporučuju se razna sredstva":

hidropatija (unutarnja i vanjska upotreba vode u liječenju), crna kava, grog, šampanjac,

injekcije kamfora i morfija".44, 45 U sljedećem broju Glas Hercegovca objavljuje i

"alternativni" pristup liječenju. Tekst prenesen iz lista Hrvatska potiče primjenu staroga

narodnog lijeka: rakije od borovice kao pristupačnoga, dobro poznatoga tradicionalnog

pripravka u koji su vjerojatno mnogi njegovi čitatelji imali povjerenje, a bio je dostupniji i

jeftiniji nego tada službeno preporučeni lijekovi. U tome tekstu se poziva na iskustvo još od

velike epidemije iz 1836. te na autoritet "svećenika koji je kasnije postao biskup u Americi", a

ističe se u prvom redu preventivni učinak.46 Uspoređujući sve te načine liječenja teško se oteti

dojmu iz današnje perspektive da je rijetko što od navedenog zaista moglo pomoći, a

uzimajući u obzir "primum non nocere", čini se da je rakija od borovice bila možda i manje

opasna od nekih tada službenih medicinskih preporuka i lijekova.

Iz tih objava može se zaključiti kako su čitatelji Glasa Hercegovca, pa i ljudi iz

njihova okruženja, bili pripremljeni za epidemiju i prije nego što je kolera stigla u neposrednu

blizinu. Opasnost od epidemije bila je neosporna jer su Mostar i Hercegovina tog doba bili na

vrlo važnome prometnom smjeru. Uskotračna željeznica do Metkovića puštena je u promet

dvije godine prije, a Metković je brzo postao važna luka u plovnoj Neretvi.47 Skoro cijela

zadnja stranica Glasa Hercegovca iz tog vremena zauzeta je voznim redom Bosansko-42 Naputak o načinu kojim se je pučanstvu vladati kad prieti ili bukne kratelj, Vitaliani & Janković, Zadar, 1884.43 TATJANA JEREN, "Povijest razvoja infektološke službe na tlu Hrvatske", Infektološki glasnik, god. XXV. (2005), br. 3., str. 127. 44 "Kolera", Liečnički viestnik, god. VIII. (15. srpnja 1886.), br. 7., str. 123.45 "Liek proti koleri", Glas Hercegovca, god. III. (31. srpnja 1886.), br. 31., str. 2.46 "Liek proti koleri", Glas Hercegovca, god. III. (7. kolovoza 1886.), br. 32., str. 3.47 MARIO WOKAUNN i dr., "God’s Punishment or Bad Strategy: Anti-EpidemicMeasures in the Lower Neretva Basin at the Time of Cholera in 1886", Collegium Antropologicum, god. XXXVI. (2012.), br. 3., str. 988.

10

hercegovačke državne željeznice, vojne pošte te paroplovidbe. Redovite i brze paroplovke

plovile su triput tjedno od Trsta do Metkovića i nazad s desetak pristajanja u obalnim

gradovima, a posebne linije bile su još i za Rijeku te Split gdje se presjedalo za Dubrovnik i

Kotor. 48, 49, 50

U Metkoviću su prvi slučajevi kolere zabilježeni 18. kolovoza, a već sljedeći dan prvi

umrli. U Mostar je ta vijest stigla najkasnije 19. kolovoza, a 20. kolovoza prekinute se

prometne veze.51 Prema već navedenom putopisu petrinjski učitelj Ferdo Hefele je vijest o

koleri saznao isti dan kad je stigla, a to je bilo dan prije nego li je posjetio Franju Milićevića u

njegovoj tiskari za slagarskim stolom . Vjerojatno su i o tome razgovarali, ali je Hefele opisao

samo kako je vijest o koleri doznao:

"Odatle bilo mi je poći na policiju, da mi putnicu vidiraju. Dodjosmo pred

policajnoga povjerenika g. Gj. Manegodića. I on nas je primio vrlo prijazno, pa će me

upitati, kada ću natrag. Ne mislim ja natrag, već za koji dan rado bi do Metkovića, a

odatle za Kotor pak na Cetinje, a natrag Dalmacijom, jer mi tako u osnovi stoji. Tako ne

može biti, jer evo dobismo danas viest, da ima od jučer u Metkoviću više slučajevah kolere.

Danas će vlak doći i otići, ali bez putnikah. Po svoj prilici bit će i suha granica s

dalmatinske strane duž Hercegovinezatvorena. Gosp. povjerenik kao dobar prijatelj

savjetovao mi je, da čim prije obavim, što mislim i da se povratim dok ne bude kojega

slučaja kratelji u Mostaru, jer bi za taj slučaj morao ostati u Mostaru kao supatnik njihov.

Liepe li mi viesti, kao da me je u poledicu tko zaodjenuo. Ja, koji sam se vidio već jednom

nogom na Cetinju, morat ću čim prije natrag istim putem; evala na toj sreći! Dok je

činovnik u pokrajnoj sobi moju putnicu revidirao, zabavismo se sa prijaznim gospodinom

povjerenikom, koji naše krajeve zna ipozna, a ponajbolje Sisak."52

U sljedećem broju tekst je dobio nastavak:

"Podpisanu putnicu primili, pa hajde dalje smišljajući ne bi li se tko našao, tko bi

mi znao svjetovati, kako bih mogao učiniti, da namišlieni put nastavim. Odoh tako na

željeznicu da se propitam. Jest, kad tamo, rekoše mi: usljed više odredbo ne smije se dalje

osim osobita slučaja, a i u tom valja biti spreman, da se mora u Metkoviću do 8 danah u

zatvorenoj sobi ostati i onda istom dalje. Sada znam pri čem sam. Nije druge, već nastoj,

48 "Plovitba na moru", Glas Hercegovca, god. III. (2. siječnja 1886.), br. 1., str. 4.49 "Vozni red vojne pošte", isto. 50 "Vozni red bosansko-hercegovačke državne željeznice", isto. 51 MARIO WOKAUNN, n. dj., str. 987.52 FERDO HEFELE, "Crtice sa puta po Bosni i Hercegovini", Narodne Novine, god. LIII. (9. kolovoza 1887.), br. 180., str. 5.

11

da što nadješ po što si došao, pa putuj odakle si došao. Moj me prijatelj svud i svakuda

vodio, gdje je što važna vidjeti u Mostaru."53

U subotu 21. kolovoza 1886. u Glasu Hercegovca objavljena je pod naslovom "Kratelj

se primiče" prva vijest o kratelju (koleri) u Metkoviću iako se "još nije obistinilo da li je pravi

kratelj ili kakova druga bolest".54 Ta vijest sadrži sumnju i da nije riječ o koleri, što je bilo

službeno stajalište odnosno možda cenzorska intervencija vlasti koja u početku nije priznavala

dijagnozu lokalnih liječnika pa je zatražena dodatna procjena "iskusnijih" liječnika.55 Vijest se

nije nalazila na naslovnici nego očito promišljeno na zadnjoj stranici. Moglo bi se zaključiti

da to i više nije bila novost nego samo odjek vijesti koja se vrlo brzo proširila i koju su već

mnogi znali. Nije se tom "iznenadnom viješću" stvarala panika nego se pokušalo pred

ozbiljnom opasnošću podići najvišu razinu opreza i pripreme za slučaj zarazne bolesti koja je

bila "na korak" do Hercegovine. Pridodana joj je i "utješna vijest" o slabljenju epidemije

kolere u Rijeci, ali i o povećanju broja oboljelih u Trstu.56

U epidemijom zahvaćenom Metkoviću tih se dana postavlja sanitarni kordon,

organizira karantena, prekida se promet i putnici ostaju blokirani u mjestu. Zasigurno su u

Mostar potajno stigle alarmantne vijesti da je oko 600 stotina lučkih radnika koji su bili prvi

na meti zaraze pobjeglo iz Metkovića, a među njima je zasigurno bilo, osim povelikog broja

muškaraca iz Vrgoračke krajine i Imotske krajine, popriličan broj Hercegovaca, osobito

radnika bez dopusnice iz ljubuških i čapljinskih sela. 57, 58

Glas Hercegovca javlja 28. kolovoza 1886. o širenju kratelja u mjestima oko

Metkovića: Vidu, Opuzenu i Kominu. Počelo je i odgonetavanje početka epidemije koju vlast

očito nije htjela priznati u strahu od panike, ali poduzimala je mjere koje su uobičajene u

takvim situacijama. Milićević vjerojatno objavljuje ono što mu je dopuštala cenzura:

"Prvi slučaj nemile bolesti pokazao se je na Lloydovu parobrodu 16. z. m., a sumnja

da se radi zaista o koleri, a ne nekoj drugoj bolesti po prisustvu 5 liječnika obistinila 19. t.

mj."59 Istodobno se prati i širenju kolere na sjeveru, u cijeloj riječkoj podžupaniji, cijeloj Istri

te do Ljubljane.60

53 FERDO HEFELE, "Crtice sa puta po Bosni i Hercegovini", Narodne Novine, god. LIII. (10. kolovoza 1887.), br. 181., str. 3.54 "Kratelj se primiče", Glas Hercegovca, god. III. (21. kolovoza 1886.), br. 34., str. 4.55 MARIO WOKAUNN, n. dj., str. 991.56 "Kratelj na Rieci i u Trstu", Glas Hercegovca, god. III. (21. kolovoza 1886.), br. 34., str. 4.57 MARIO WOKAUNN, n. dj., str. 993.58 "Željeznički", Glas Hercegovca, god. III. (28. kolovoza 1886.), br. 35., str. 2.59 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (28. kolovoza 1886.), br. 35., str. 2.60 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (28. kolovoza 1886.), br. 35., str. 2.

12

4. rujna 1886. Glas Hercegovca piše da zbog kratelja u Metkoviću od 20. kolovoza

nismo primili "nikakovih novina i pisama što nam dolaze iz Dalmacije i iz drugih strana".61

Izravnih izvješća iz Donjeg Poneretlja u Glasu Hercegovca čini se da i nije bilo. Teško je

danas saznati prave razloge, ali osim izoliranosti i činjenice da su i promet vlakom i pošta bili

obustavljeni, vjerojatno se radilo o cenzuri ili autocenzuri. Šture obavijesti o velikoj smrtnosti

u Kominu tek naznačuju tragičnu sudbinu mjesta koja su bila odsječena, bez hrane i

medicinske pomoći.62 Prema brojčanim podatcima koje je Milićević objavljivao, posebice

prema detaljnoj tablici s brojkama oboljelih i umrlih koja je prenesena 11. rujna 1886., moglo

bi se zaključiti da mu je izvor ipak bio Narodni list s kojim je Milićević odlično surađivao, a

izlazio je u Zadru, upravnom gradu Dalmacije.63 Taj je dnevnik opsežno, ali katkada i

polemično izvješćivao o epidemiji koja je bjesnila u Metkoviću pa su ponajprije njegovi

zapisi bili najvažniji u suvremenoj povijesno-medicinskoj rekonstrukciji tih događanja

premda se i Glas Hercegovca citira kao izvor vrijednih originalnih podataka.64 Tog 11. rujna

1886. prvi put javlja da i iz Splita ne dolaze povoljni glasovi i da je osam slučajeva u njemu

bilo.65

Sudeći prema dostupnim činjenicama, vjerojatno je Milićević odgovorno izbjegavao

širenje panike, ali i dezinformacija. S obzirom na proturječnost i nedostatak pouzdanih

podataka, odrekao se vlastitih komentara o epidemiji kolere u Metkoviću i okolici. Budući da

je bilo teško pronaći vjerodostojne izvore, vjerojatno se zadržavao samo na propitivanju

suprotstavljenih vijesti o broju oboljelih i umrlih u Rijeci i Trstu sumnjajući da vlast "pravi

broj slučajeva i smrti ne da kazati".66

U danima straha od kolere Glas Hercegovca javlja o skupoći u Mostaru te opominje

trgovce da ne bi visokim cijenama trebalo uzbunjivati narod jer "gradjanstvo ostat će lišeno

svake potrebite stvari koje dobiva sa sela."67 Međutim, list je ustrajno ponavljao naputke za

sprečavanje ili liječenje kolere pa je 28. kolovoza 1886. primjerice, ponudio "savjete iz

talijanskog lista".68 Nedvojbeno je urednik svjesno zadržavao pozornost javnosti na onome

što mu je bio glavni cilj: prosvjećivanje pučanstva, tj. priprema za prikladno ponašanje u

opasnosti kako bi se pokušalo spriječiti pojavu i širenje epidemije.61 "Uzkraćena pošta", Glas Hercegovca, god. III. (4. rujna 1886.), br. 36., str. 3.62 "Kratelj u Metkovićim", Glas Hercegovca, god. III. (4. rujna 1886.), br. 36., str. 3.63 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (11. rujna 1886.), br. 37., str. 3.64 MARIO WOKAUNN, n. dj., str. 990.65 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (11. rujna 1886.), br. 37., str. 3.66 Isto. 67 "Skupoća", Glas Hercegovca, god. III. (28. kolovoza 1886.), br. 35., str. 2.68 "Nekoja pravila za očuvati se od kolere", Glas Hercegovca, god. III. (28. kolovoza 1886.), br. 35., str. 3.

13

Zadnji oboljeli u Metkoviću registriran je 13. rujna 1886. Glas Hercegovca od 18.

rujna 1886. izvješćuje da "o kratelju u metkovićkom kraju hvala Bogu danas možemo javiti,

da je zdravstveno stanje sa svim bolje pošlo."69 Vijest je potvrđena i 25. rujna 1886. uz željno

iščekivanje obnove željezničkog prometa.70 Uskoro je stigla i vijest o nastavku Lloydove

plovidbe iz Trsta prema Metkoviću,71 a 8. listopada 1886. ponovno je uspostavljen željeznički

promet između Metkovića i Mostara.72 Pristigla je međutim kratka vijest o obustavljanju

Dalmatinske željeznice između Splita i Šibenika zbog kratelja koji se pojavio u Splitu, ali

druge vijesti o epidemiji kolere u Splitu Glas Hercegovca nije javljao.73 Uskoro su prestala

izvješća o koleri i u drugim hrvatskim krajevima, međutim dolazile su vijesti o daljnjem

širenju kolere u gotovo cijeloj Ugarskoj, osobito u Novom Sadu i Temišvaru, po Češkoj, a

približavao se i Beču.74 Glas Hercegovca prenosi također iz dnevnika Pester Lloyd

upozoravajući članak o nevoljama i teškim propustima gradske vlasti tijekom strašne

epidemije kolere u Budimpešti.75

Tragična epidemija 1886. u Metkoviću, ipak, ostala je ograničenog opsega unatoč

svojoj zastrašujućoj pojavi. Zasigurno su je usporavale ili zaustavljale slaba urbaniziranost i

loša prometna povezanost, ali i narod koji je u strahu protuepidemijske mjere ozbiljno

prihvatio, a u nekim slučajevima i samoinicijativno postrožio. Događaje na hercegovačko-

dalmatinskoj granici slikovito opisuje dopis iz vrgoračke općine u kojoj nije bilo oboljelih, ali

u kojem se tuže da im iz ljubuškoga kotara ne dopuštaju branje plodova na vlastitim njivama s

hercegovačke strane pa zbog toga propadaju.76 Ukupno je u Metkoviću i Donjem Poneretlju

registrirano 55 zaraženih kolerom, a od toga je umrlo 30 osoba.77 Unatoč toj velikoj nesreći,

ipak, ne mogu se strašne posljedice na hrvatskoj strani Jadrana uspoređivati s tisućama

stradalih u Italiji ili drugim državama. Javljajući o liječenju kolere u Kini ubodima iglom

(akupunkturom), Glas Hercegovca navodi i da je parobrod "Gallie" nedavno donio viest o

haranju kratelja u Japanu, gdje je oboljelo 59.000, a umrlo 37.000 osoba."78 Takve vijesti

bile su rijetke, ali dostatne za uzbunu, poticanje savjesnog ponašanja i opće odgovornosti.

69 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (18. rujna 1886.), br. 38, str. 3.70 "Zdravlje u Metkovićim", Glas Hercegovca, god. III. (25. rujna 1886.), br. 39., str. 3.71 "Parobrodarstvo", Glas Hercegovca, god. III. (2. listopada 1886.), br. 39., str. 3.72 "Željeznički promet", Glas Hercegovca, god. III. (9. listopada 1886.), br. 39., str. 3.73 "Dalmatinske željeznice", Glas Hercegovca, god. III. (25. rujna 1886.), br. 39., str. 2.74 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. III. (2. listopada 1886.), br. 40., str. 3.75 "Kratelj u Budimpešti", Glas Hercegovca, god. III. (30. listopada 1886.), br. 44., str. 376 STJEPAN SIROVICA, Epidemija kolere u Dalmaciji 1886, epidemija variole u Šibeniku 1887 i dr. Karlo Vipauc, Šibenik, 1990., str. 100.77 MARIO WOKAUNN, n. dj., str. 990.78 "Kratelj u Kini", Glas Hercegovca, god. III. (9. listopada 1886.), br. 41., str. 3.

14

Pravo olakšanje stiglo je tek u prosincu 1886. nakon vijesti da su dignute kontumacije u

Dalmaciji za sve brodove iz Trsta i Rijeke.79

Nakon epidemije kolere 1886. nisu prestali strahovi od te bolesti. Primjerice, Glas

Hercegovca javlja u lipnju 1890. da je Tršćanska pomorska vlada brzojavno naredila svim

lučkim uredima u Dalmaciji strog nadzor svih brodova koji dolaze iz Španjolske jer su se

"onamo pokazali znaci kratelja".80 Postojali su i dodatni posebni rizici za pojavu epidemije u

Bosni i Hercegovini, ponajprije komunikacija koju su bosanski muslimani održavali s

turskom državom. Premda je na kopnenoj granici vršena stroga kontrola putnika, rizik se

posebno povećavao nakon povratka hodočasnika (hadžija) koji su se tijekom hadža u Meki

sastajali s hadžijama iz Azije i Afrike.81 Tako 6. kolovoza 1890. Glas Hercegovca izvješćuje,

prema podatcima iz turskih (carigradskih) novina koje su stizale i u Mostar, kako stotine

hadžija umire dnevno u Meki. Austrijska vlada je poslala svoga liječnika, organizirala

pregledavanje i karantenu hodočasnika iz "Austro-Madžarije i Bosne i Hercegovine kod

konzulata u Suezu".82 Iz vijesti o njihovu povratku u Bosnu i Hercegovinu može se saznati da

je egipatska vojska stigla u El-Tor radi sprječavanja ukrcavanja hodočasnika na brod koji ih je

trebao vratiti u domovinu.83 Kolera se, ipak, javila pri povratku hadžija parobrodom "Recca" u

Trst, a Glas Hercegovca javlja o devetero oboljelih i četvoro mrtvih. Prema Il Matinnu,

prenosi i vijesti da su se "u Trstu svi prepali da ne bude kao 1885." pa su predlagali da brod

krene natrag ili "kud hoće, samo nek ne dođe u Trst". Glas Hercegovca konstatira da smo i

"mi zbilja u brizi, žaleći, što naši zemljaci, nakon duga puta, ne mogu mirno i na vrijeme

vratiti se kući" te dodaje: "Neka ih Bog čuva!"84 Iz drugih izvora je poznato da je s parobroda

"Recca", nakon što je krenuo 12. kolovoza iz Džide (Jeedah), ukupno 19 ljudi umrlo od

kolere, a poslije dugih i uzastopnih karantena: 50 dana u El Toru te 11 dana u Klazomeni u

Trst stigao tek 30. listopada 1890. Smješteni su u još jednu karantenu do 6. studenoga nakon

koje su se željeznicom preko Slavonskog Broda vratili u Bosnu i Hercegovinu. Umro je na

putu te godine 41 hodočasnik (hadžija) od ukupno 102 bosansko-hercegovačka hodočasnika

(hadžija). Ti su tragični događaji potaknuli Zemaljsku vladu na poduzimanje strožih mjera

kako bi spriječila širenje mogućih epidemija. Među ostalim, u narednim godinama su

79 "Kontumacije", Glas Hercegovca, god. III. (11. prosinca 1886.), br. 50., str. 3.80 "Radi kratelja", Glas Hercegovca, god. VII. (27. lipnja 1990.), br. 25., str. 3.81 JOSIP KRUTINA, "Kolera u kotaru brčkom: Moja iskustva u Bosni godine 1913.", Liječnički vjesnik, god. XXXVI. (1914.), br. 9., str. 415.82 "Kratelj", Glas Hercegovca, god. VII. (6. kolovoza 1890.), br. 32., str. 7.83 "Kratelj na Ćabi", Glas Hercegovca, god. VII. (13. kolovoza 1890.), br. 34., str. 4.84 "Kolera na parobrodu 'Recca'", Glas Hercegovca, god. VII. (24. rujna 1890.), br. 45., str. 3.

15

bosanskohercegovački hadžije imali u skupini cijelo vrijeme pratnju liječnika.85 Prema

dostupnim činjenicama nije se nijedanput dogodilo da su hodočasnici donijeli epidemiju

kolere na povratku s hadžiluka (hodočašća).86

Naime, epidemije kolere u Europi i pojedinim hrvatskim područjima ponavljale su se

u pandemijskom valu u narednim godinama, ali to su razdoblje u povijesti medicine obilježila

otkrića koja su iz temelja promijenila shvaćanje uzroka zaraznih bolesti. Tako u posljednjim

desetljećima 19. stoljeća teoriju o mijazmi, kao otrovnoj pari ili lošem zraku koji prenose

zarazu u određenim područjima, postupno potiskuju dokazi o zaraznim mikroorganizmima

kao stvarnim uzročnicima mnogobrojnih bolesti, tzv. germinativna teorija. Premda je

mijazmatička teorija itekako poticala i zahtijevala ostvarivanje sanitarnih mjera, tek su

konkretna medicinska otkrića poput Kochova dokaza o uzročniku zaraze - bakterije kolere u

stolici i zagađenoj vodi, doprinijela istinskomu razumijevanju prijenosa zaraze, a zatim i

učinkovitijem suzbijanju epidemija.

Opisujući pojavu kolere u Meki 1890., Glas Hercegovca još uvijek ističe da je

"nečist… razvila se u kužni zrak" u skladu sa starim mijazmičkim shvaćanjem zaraze.87

Upravo su zato izrazito zanimljivi veliki tekstovi koji je 1892. Milićević preuzeo u svoj list:

jedan iz Banovca, a drugi iz Ruskog Vjesnika znakovitih naslova "Budimo na oprezu" i "Ne

treba se previše bojati kolere".88, 89 U njima se iznose nova modernija stajališta o

"mikroorganizmima", "gljivicama", odnosno "bakterijama", ali i opominje da "od pamtivijeka

haraju među ljudskim rodom razne zarazne bolesti. Djecu gledamo kako padaju kao snopovi

od raznih bolestih kao od škrletinah, difterije, dobraca, ospica, kašlja hripavca i od raznih

drugih…", kao što "kratelj podavi po Rusiji i Njemačkoj gotovo stanovnike cielih gradova i

sela". Međutim, zaključuje se da je uzrok toj zaraznoj bolesti "sadašnja nauka odkrila" (...),

stoga "u dan današnji ljudski rod manje gine nego li u stara vremena, kada su ljudi tražili

uzrok ovim zarazama svugdje drugdje nego li ondje, gdje su tražiti imali". Navodeći

predrasude koje su u prošlosti povezivale epidemije kuge sa zvijezdom repaticom, ističe se da

ima još "dosta našeg naroda" koji "krivi vještice radi raznih bolestih". Sugestivno se nastavlja

da glavne bolesti uzrokuju "gljivice, koje se prostim okom ne mogu vidjeti, a silno se

umnažaju, tako da jedna ovakova gljivica kroz 24 sata stvori 16 milijuna sebi jednakih", pa

85 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1906., K. K. Hof- und Staatsdruckerei, Beč, 1907.86 JOSIP KRUTINA, n. dj., str. 415.87 "Kratelj na Ćabi", Glas Hercegovca, god. VII. (13. kolovoza 1890.), br. 34., str. 4.88 "Budimo na oprezu", Glas Hercegovca, god. IX. (.21. rujna 1892.), br. 64., str. 1.89 "Ne treba se previše bojati kolere", Glas Hercegovca, god. IX. (6. kolovoza 1892.), br. 55., str. 2.

16

ako se ljudi žele osloboditi takvih zaraznih bolesti, moraju uništiti "njihovo leglo, njihova

gnijezda ukloniti".90

Taj je tekst objavljen u Banovcu 21. srpnja 1892., a Glas Hercegovca prenosi ga dva

mjeseca kasnije samo s nevelikim prilagodbama vlastitom okruženju. Primjerice, dok dio

teksta u kojem Banovčev autor tvrdi da su u našim gradovima i selima "vrlo povoljni uvjeti za

zarazne bolesti", zato što se vodom "najviše raznosi zametak bolesti" jer "naši bunari i vrela

se onečišćuju" pa se u bunare "često izlieva voda iz ceste", Glas Hercegovca ublažava taj

izričito kritički tekst dodajući nekoliko rečenica o povoljnijim okolnostima u Hercegovini i

zahvaljujući Bogu što u Hercegovini i Bosni ima "živih voda" koje su posebno zdrave u

Bosni, a u Hercegovini "najviše ima čatrnja te se strogo pazi na njihovu čistoću".91

Iz Ruskog Vjesnika od 6. kolovoza 1892. Glas Hercegovca poticajno prenosi

ohrabrenja koja bi trebala pridonijeti borbi protiv zaraznih bolesti, osobito kolere, zato što se

ne treba "bojati kolere, jer plašljiva, klonula vojska mora da izgubi bitku još prije nego li je

počela, a "za doček kolere treba biti spreman i ne gubiti nade, da se sporazumnim radom

uprave i obćinstva može najuspješnije stati na put koleri i ograničiti njezinu silu".92

Obavijesti o koleri u europskim državama počesto su dopirale pa tom nizu članaka

tijekom širenja kolere 1892. Glas Hercegovca objavljuje 22. listopada tekst prema zapisima iz

mađarskog dnevnika Budapesti Hirlap o bavarskom župniku Sebastianu Kneippu.93 On je

postao iznimno popularan u cijelom svijetu iako njegove metode liječenja vodom, prirodnim

pripravcima te holističke preporuke o usklađivanju tijela, uma i duše nisu prihvaćali

medicinari tog doba. U zagrebačkom Liječničkom Vjesniku nazivali su ga "neupućenim

nevježom", ali su mu "istodobno priznavali plemenite osobine nesebičnog i čovjekoljubivog

dobrotvora".94 Naslijeđe poučavanja župnika Kneippa, sačuvano je i u današnjoj

komplementarnoj medicini.

Kochov liek proti tuberkulozi

Među velikim otkrićima u mikrobiologiji iz doba izlaženja Glasa Hercegovca, jedno

od najznačajnijih bilo je Kochovo otkriće bakterije tuberkuloze 1882., a odjeknulo je u

90 "Budimo na oprezu", isto.91 Isto.92 "Ne treba se previše bojati kolere", isto.93 "Kneip proti kratelju koleri", Glas Hercegovca, god. IX. (22. listopada 1892.), br. 69., str. 3.94 "Umro", Liječnički Viestnik, god. XIX. (1897.), br. 7., str. 258.

17

najvažnijim svjetskim novinama. Prema njegovim riječima tuberkuloza je "po smrtnosti bila

najznačajnija zarazna bolest tog vremena" jer nije samo "ubijala svakog sedmog čovjeka, već

jednu trećinu ljudi najproduktivnije srednje dobi" iako je "javnost najviše strahovala od

kolere i kuge".95 Međutim, veliki napredak mikrobiologije kao znanosti sporo se odražavao u

svakodnevnoj liječničkoj praksi i zarazne bolesti su nadmašivale brzinu medicinskih

istraživanja. Nestrpljivi znanstvenici, stručna i ostala javnost onoga vremena očekivali su da

će nakon otkrića uzročnika bolesti postići i napredak u liječenju.

Godine 1890. Koch je objavio da je pronašao lijek protiv tuberkuloze koji se

primjenjuje cijepljenjem (tuberkulin). S ugledom već slavnoga znanstvenika, uz medije željne

spektakularnih otkrića, vijest je brzojavom obišla svijet i posvuda izazvala dramatičnu

euforiju. Samo dan nakon što je Kochov članak objavljen u Deutsche Medizinische

Wochenshrift, zagrebačke Narodne Novine 15. studenoga 1890. prenose "brzojavnu analizu

Neue Freie Presse" u kojem se prepričava sadržaj Kochove objave.96 Glas Hercegovca 29.

studenoga 1890. pod naslovom "Kochov liek proti tuberkulozi" djelomice prenosi sličan tekst

vjerojatno iz Banovca od 22. studenoga 1890.97, 98 U njemu se već u prvoj rečenici izdvaja

ključni kontroverzni element Kochove objave:

"Otkuda i kako se pripravlja taj liek, neće Koch da još za sada kaže."

Glas Hercegovca brzo nastavlja s praktičnim informacijama koje su iščekivali i

liječnici i bolesnici:

"Liečnici koji su voljni praviti pokuse s tim liekom, mogu ga dobiti od dra. Lipperza

(Berlin) N. W. Linerburgerstrasse 28, koji ga pravi pod nadzorom i uz sudjelovanje dra.

Kocha i dra. Pfuhla. Nu toga lieka ima sada još vrlo malo, a tek za nekoliko tjedana bit će ga

u većoj množini."99

U dotičnom se članku nastavlja navođenje preciznih doza lijeka koje bi trebalo

primijeniti, način njegova djelovanja te kod kojih će se bolesnika pokazati najučinkovitiji. Sve

su to zapravo bili prepričani dijelovi Kochova originalnoga stručnog članka koji je prenošen

iz jednih novina u druge bez velikih promjena, dopuna ili komentara.

Može se s jedne strane zamijetiti da se iza tajanstvene objave jednog od najuglednijih

znanstvenika toga doba nesumnjivo krije i komercijalni interes, a s druge strane je vapaj i

95 ROBERT KOCH, "Die aetiologie der tuberculose", Berliner Klinische Wochenschrift, god. XIX. (1882.), br. 15., str. 221.96 "Kochov liek proti sušici", Narodne Novine, god. LVI. (15. studenoga 1890.), br. 263., str. 2.97 "Kochov liek proti tuberkulozi", Glas Hercegovca, god VII. (29. studenoga 1890.), br. 60., str. 3.98 "Kochov liek proti tuberkulozi", Banovac, god. III. (22. studenoga 1890.), br. 46., str. 2.99 "Kochov liek proti tuberkulozi", Glas Hercegovca, isto.

18

neutaživa nada mnogobrojnih bolesnika koji su željno iščekivali svaku konkretnu informaciju.

Mnogi su bolesnici u teškome zdravstvenom stanju krenuli u Berlin tražeći spasonosni lijek.

Kao što smo i prije ustvrdili, Glas Hercegovca ponovno je suzdržano izdvojio samo precizne

podatke o navodnome Kochovu otkriću. Objektivno je prenio samo ono što bi bolesniku i

liječniku koji to čitaju moglo biti od izravne praktične pomoći. U velikom su se broju

europskih listova svakodnevno izmjenjivale neumjerene pohvale i velika razočaranja

"Kochovim liekom" dok je taj prilog bio jedini odjek tih događanja u Glasu Hercegovca

očito je još od početka bio na skeptičnoj strani. Nakon nekoliko mjeseci euforija je splasnula

jer Kochovi pokusi i izlječenja nisu ponovljeni pa je "kohin", odnosno tuberkulin neslavno

završio kao lijek. Kakva je kontroverzna bila uloga medija te 1890. godine, najbolje možemo

zaključiti prema podužemu kritičkom izvješću prof. dr. Antuna Lobmayera koje je objavljeno

u blagdanskom broju Narodnih Novina 24. prosinca 1890.. On je bio kao banski izaslanik

poslan u Berlin radi proučavanja Kochove tvrdnje.100 Nakon brzo zaboravljenog Kocha, već u

100 LOBMAYER ANTUN, "Kochov liek", Narodne Novine, god. LVI. (24. prosinca 1890.), br. 295., str. 7.: "Ova izjava Kochova našla je odziv po svem svietu, pa kad se je dočulo, da se na berlinskih javnih i privatnih bolnicah tuberkulozni Kochovim liekom lieče, pohrliše liečnici sa svih stranah svieta u Berlin, da se s ovim fenomenalnim liekom i njegovim djelovanjem upoznaju. Države, gradovi, korporacije i družtva poslali su svoje zastupnike i pouzdanike, a i naša vis. kr. zemalj. vlada bila je jedna od prvih, koja je ozbiljno cielu stvar shvatila. Preuzvišeni gospodin ban, kojemu je dobrobit ovih kraljevinah vazda na srdcu, htio je, da se i naša domovina, u kojoj žalibože tuberkuloza jako hara, ovim liekom okoristi, te je moju malenkost odlikovao svojim povjerenjem, poslav me u Berlin, da ondje proučim način liečenja s „koehinom", kako Kochov liek sada već zovu. Ja se sretnim scienim i ponosim ovim častnim odlikovanjem, to mogu mirnom dušom kazati, da sam sve svoje sile upotriebio, da se toga visokoga odlikovanja vriednim ukažem. Jedva što je pukao glas Kochov, primila se je njemačkadnevna štampa (bečka se u tom osobito odlikovala) te stvari pretjeranim zanosom. U čast hrvatskoj štampi moram reći, da se je rezervirano držala, a svejednako se i sada još tako drži. Ako tko hoće, da vidi u javnom životu tragove znatnoga endemičnog zla naše dobe, naime prevelike razdražljivosti živacah i da vidi, kako ljudi neimaju snage opirati mu se, može naći dosta gradiva u pohlepi za senzacijonalnimi viestmi, koja se kod svake zahvalne prilike munjevitom brzinom pokazuje kod hiljadu i hiljadu ljudih. Jedan od najčudnovatijih primjerak ove vrsti mogli smo doživiti u grozničavoj uzrujanosti, koja je prošla može se reći cielim svietom, od kako je Koch svoju publikaciju objelodanio. Na jedanput se po svih dnevnih listovih razglasilo, da se bolest, od koje nebrojeni milijuni boluju i pogibiju, izliečiti dade. Koch sam se ogradjuje proti tomu, da se njegova obećanja obćenitimi uzimaju, po kojih se bolest u svom tako zvanom prvom stadiju izliečiti ili bar zaustaviti može, da se dalje ne razvija. I učenjaci podigoše ovoj glas proti ovom krivom shvaćanju, ali i zdrav razum svakomu kaže, da je još odviše kratko vrieme proteklo, nego da bi se u obće već sada o trajnih rezultatih izliečenja govoriti moglo. Sve badava – nehtjedoše nikako, da bi se ovaj „triumf ljudskoga uma" napokon pretvorio u pretjerivanje one slave, koja se pridonaša dan danas prirodnim znanostim u obće i njezinoj specijalnoj djelatnosti napose. Što je čedniji obretnik, to je smjelije pouzdanje i očekivanje, to su smjeliji zahtievi velike množine. Nenaravni način življenja, na koji su mnogi ljudi u borbi civilizacije odsudjeni, pokvareni zrak u stanovih, ubitačna promjena medju najtežim rudom i napornom zabavom, baštinjenjebolestih od roditeljah, neumjerenost, bdijenje po noćih – sve to u buduće neće više škoditi našim plućima, ako se za rana bolestnici liečili budu ovim novim liekom. Tako su se nadali, tako je dnevna štampa raztrubila u sve strane svieta. Neima sumnje, a odkad sam bio u Berlinu, još bolje sam se o tom uvjerio, da je štampa neizmiernu, neoprostivupogriešku počinila, da se je odmah primila Kochova načina liečenja tuberkuloze, te je svojim čitateljem danomice u svojih dugačkih izvješćih pripoviedala o čudesih, koja su se timliekom već polučila. Štampa je kroz to proizvela medju stradajućim ljudstvom toliku silnu uzrujanost, kakove do sada još nije bilo. Pa akoje mnogi jadnik, skupljajuć svoje zadnje slabe sile, pohrlio uBerlin, da i on uživa čudotvorno djelovanje „flašice", te ako je ovo grčevito nastojanje morao platiti životom, nitko drugi neima takove ljude na duši, nego politička štampa. Kolikim su zanosom, ushićenjem i pretjeranosti u dnevnihlistovih hvalisati sjajne uspjehe Kochova lieka, tolika je opet sada reakcija nastala, sa svih stranah

19

ožujku 1891. Glas Hercegovca objavljuje neki novi pokušaj: "Novo sredstvo protiv sušice" iz

bečkog stručnog medicinskog časopisa Internationale Klinische Rundschau.101 Robert Koch

inače 1905. dobiva Nobelovu nagradu, a tuberkulin i danas služi, ali samo u dijagnostici

tuberkuloze.

Bjesnoća

Iako bjesnoća nije bila česta zarazna bolest, izazivala je značajan javni interes zbog

svoje zastrašujuće kliničke slike i smrti nakon više tjedana od ugriza zaražene životinje. O

bjesnoći u Hercegovini toga doba nemamo preciznijih podataka, ali priče o zarazi bjesnoćom,

posebice u planinskim hercegovačkim selima prenosile su se od jednoga do drugoga naraštaja.

Glas Hercegovca prenosi 2. travnja 1886. pod naslovom "19 ljudi ugriženo od bijesna vuka"

jednu od najpoznatijih tadašnjih novinskih reportaža o putovanju na liječenje u Pariz

devetnaest ruskih seljaka iz Smolenska. Potražili su spas kod slavnog Louisa Pasteura."Dolazi

mu iz dana u dan sve više ljudi", ističe Milićevićev list te izvješćuje o oduševljenju njegovim

uspjehom na svim stranama svijeta: talijanski kralj dodijelio mu je Odličje svetih Mauricija i

Lazara.102 Za dva tjedna objavljuje da "carigradsko zdravstveno vijeće je otputovalo u Pariz

da prouči" Pasteurove znanstvene uspjehe te "ponijelo je Veliki kordon 'Medjedije reda' i

10.000 franaka na dar".103 Bio je to tek djelić velikih novčanih nagrada koje je Pasteur

uspješno privukao iz cijelog svijeta i koje su poslužile za osnivanje njegova poznatog

instituta. Bez onodobne novinske pozornosti zasigurno to ne bi bilo moguće, a bio je upravo

vrlo uspješan u osobnoj promidžbi.104

Nakon pozitivnog iskustva s cijepljenjem pasa, koje se danas nakon objave

dokumenata iz onoga doba, čini izrazito skromnije nego što je tada tvrdio, Pasteur je svoje

cjepivo prvi put primijenio na ljudima - djeci. Izvješćujući o svome uspjehu pred Francuskom

akademijom znanosti (u listopadu 1885.) pokrenuo je lavinu senzacionalističkih vijesti o

svome iznimnom otkriću u novinama diljem svijeta. Vješto je iskoristio emotivne primjere

svojih prvih cijepljenih pacijenata devetogodišnjeg dječaka kojemu se nakon toga bjesnoća

javljaju se opet pretjerani skeptici, koji sada ne vjeruju u ništa, koji drže sve sljeparijom, tako da mnogi sada već počinjaju posumnjati u Kochov liek. Obretnik puko stoji nepokolebivo medju jednim i drugimi, to mirno punim pouzdanjem očekuje izkustva i posmatranja čuvenih kliničarah."101 "Novo sredstvo protiv sušice", Glas Hercegovca, god. VIII. (25. ožujka 1891.), br. 20., str. 3.102 "19 ljudi ugriženo od bijesna vuka", Glas Hercegovca, god. III. (3. travnja 1886.), br. 14., str. 3.103 "Različnosti", Glas Hercegovca, god. III. (17. travnja 1886.), br. 16., str. 3.104 GERALD L. GEISON, The Private Science of Louis Pasteur, Princeton University Press, Princeton, 1995., str. 265.

20

nije razvila odnosno dramatičan slučaj hrabroga petnaestogodišnjeg pastira kojega je ugrizao

bijesan pas dok je spašavao mlađu djecu.105, 106

Razvidno je da su se iza Pasteurovih otkrića skrivale i neke vrlo rizične i etički

neprihvatljive metode. Kao istaknuti francuski znanstvenik bio je vrlo slavljen u Francuskoj i

diljem svijeta, ali u njegovim istraživanjima, za razliku od Kochovih s kojim je oštro

polemizirao, nije bilo strogog reda i pravila. Neki ga povezuju s uzrečicom: "Sreća prati

hrabre." Međutim, njegova novinska prezentacija bila je daleko od "puke sreće". Odlučno je

kročio prema jasnom cilju na koji je na kraju uspješno stigao.107, 108

Pošlica

Glas Hercegovca na naslovnici objavljuje 15. siječnja 1890. tekst o "nekoj vrsti

pozebe koja je već po cijeloj Europi i novom svietu" jako rasprostranjena. Razgovijetno je

objašnjeno kako je riječ o bolesti koja se i prije "u našem narodu pronosila", stoga su je "naši

ljudi" slikovito "prozvali pošlica jer bi se pokazivala sad u jednoj, sad u drugoj kući, a u

nijednoj ne bi ostavila kakovih velikih žalosti."109 Naziva je još influencom ili ruskom bolešću,

a možemo je zapravo prepoznati kao pandemiju gripe koja se pojavila krajem 1889., a u

povijesti je nazvana "Ruskom gripom".

Milićevićev list točno navodi da je stigla "možda iz Azije", a zatim se raširila po Rusiji

i cijeloj Europi. Bolest je prvo prepoznata "u Moskvi i Petrogradu" i velikom se brzinom

proširila, "odjezdila na sjevernjaku kao na konju vilenjaku".110 Povijesno-medicinska

istraživanja razotkrila su i neke prijašnje pandemije gripe, ali u toj pandemiji su značajnu

ulogu imala dva nova čimbenika: 1. Ta se pandemija širila nakon razvoja guste željezničke

mreže i brzih, redovnih parobrodskih plovidbi kojima je za prelazak Atlantskog oceana

trebalo katkada samo šest dana.111 2. Informacije o toj bolesti također su se brzo širile nakon

uspostavljene guste mreže električnih brzojavnih kabela, stoga je brzim prenošenjem poruka

105 LOUIS PASTEUR, "Methode pour prevenir la rage apres morsure", Comptes rendus hebdomadaires des séances de l'Académie des sciences, (1885.), br. 101, str. 765.106 GERALD L. GEISON, n. dj., str. 229.107 BETTY LEE LIGON, "Biography: Louis Pasteur: A controversial figure in a debate on scientific ethics", Seminars in Pediatric Infectious Diseases, god. XIII. (2002.), br. 2., str. 139. 108 Gerald L. Geison, n. dj., str. 226.109 "Pošlica Influenca", Glas Hercegovca, god. VII. (15. siječnja 1890.), br. 3., str. 1.110 "Pošlica Influenca", isto.111 ALAIN-JACQUES VALLERON i dr., "Transmissibility and geographic spread of the 1889 influenza pandemic", Proceedings of the National Academy of Sciences, vol. 107. (2010.), br. 19., str. 8778.

21

na daljinu upravo u novinama iz tog doba sačuvan velik broj podataka o tijeku i događanjima

za vrijeme pandemije. Može se zaključiti da je "Ruska gripa" prva dobro opisana pandemija

gripe u povijesti, što je onodobno bio važan "globalni medijski događaj". Ta gripa javljala se

u blažem i srednje teškom obliku pa nije imala ni približno tako visoku smrtnost kao

"Španjolska gripa" od 1918. do 1920. Međutim, značajno je opteretila, a u nekim slučajevima

i blokirala je cijeli zdravstveni sustav, javni život, promet i trgovinu, posebice u velikim

europskim gradovima.112

Glas Hercegovca iznosi 15. siječnja 1890. procjenu o "oko 300 oboljelih u gradu

među građanstvom i vojnicima, ali u blagoj naravi". Više ili manje različita uzbunjujuća

izvješća koja su vjerojatno stizala s mnogih strana, Milićevićev list nastoji razumno ublažiti

pa čak i zanemariti, ali ne izbjegava poslati i poruku da to može biti opasna bolest jer u Parizu

je odnijela u smrt više od tisuću osoba dok je drugdje bila izrazito blaža. Osobito naglašuje

kako ta bolest "za razliku od prije, napada i siromašne i bogate", a zatim ironično sugerira

kako "odmah se je oćutila i pogibljivom" čim je posjetila "dvore velikaša".113 Naime, ondašnje

europske novine naveliko su se bavile bolešću istaknutih osoba, posebice članova kraljevskih

obitelji.114 Međutim, Milićević nije očito volio takvo senzacionalističko pisanje unatoč

mogućnostima povećanja pretplate i čitateljstva. Nastoji poslati savjete pučanstvu u

Hercegovini, osobito siromašnima koji su ponajviše bili izvrgnuti opasnostima od pošlice i

njezinih komplikacija. Izravno, 22. siječnja 1890. u skladu s uredničkom i prosvjetiteljskom

ulogom, u Glasu Hercegovca izlazi tekst u kojem su opisani simptomi i tijek bolesti te

izdvojene preporuke "kako se sačuvati od pošlice koje strukovnjaci preporučuju" u

njemačkom listu Nord Allgemeine Zeitung.115 Tjedan dana poslije, 29. siječnja 1890.,

objavljuje zanimljivo svjedočenje anonimnog autora predstavljajući ga samo kao "prijatelja

naroda". Stekao je iskustvo s tom bolešću koja mu se javila 5. prosinca 1889., znatno prije

nego je vijest o pošlici došla u novine. Nakon detaljnoga i pomalo duhovitog opisa bolovanja,

anonimni autor zaključuje da ga je jako izmučila ta bolest:

"A što je to bilo? Opazio sam da je grozničava hunjavka, a tek kasnije dosjetio se, to ti

je razkričava influenza, od koje bi ti starac od 69 godina mogao bio umrieti, da se nisi

domaćemu prokušanom lijeku dosjetio. – Hvala Bogu, prošlo je sretno. – Ne boj se dakle

112 BOGUMIŁA KEMPIŃSKA-MIROSŁAWSKA i AGNIESZKA WOŸNIAK-KOSEK, "The influenza epidemic of 1889–90 in selected European cities – a picture based on the reports of two Poznań daily newspapers from the second half of the nineteenth century", Medical Science Monitor (2013.), br. 19., str. 1132.113 "Pošlica", Glas Hercegovca, god. VII., (15. siječnja 1890.), br. 3., str. 3.114 BOGUMIŁA KEMPIŃSKA-MIROSŁAWSKA i AGNIESZKA WOŸNIAK-KOSEK, n. dj., str. 1135. 115 "Kako ćemo se čuvati od influenze", Glas Hercegovca, god. VII. (22. siječnja 1890.), br. 4., str. 2.

22

influenze, radi kako i ja radih, savjetovati ti neću da malo jedeš, jesti i onako nećeš moći, pa

ćeš ozdraviti. Čašica hrvatskog konjaka (droždjenka) u toplu mlieku za ručak (zajutrak) još

mi danas prija za okriepu."116

Time je priča o epidemiji "Ruske gripe" u Glasu Hercegovca zaključena. Može se u

tom odnosu prepoznati svrhovita urednička odlučnost o smirujućem izvještavanju o zaraznoj

bolesti čiju pojavu nije moguće značajnije spriječiti učinkovitim protuepidemijskim

postupcima, a koja je mogla izazvati veliku paniku među pučanstvom. Nije podlegao načinu

izvješćivanja mnogih europskih novina koje su najave o opasnoj bolesti često bombastično

objavljivale prije dolaska epidemije u pojedine velike europske gradove stvarajući osjećaj

nemilog iščekivanja i straha.117

O alkoholu

Za razliku od većine kratkih članaka o temama koje pripadaju zdravstvenom

prosvjećivanju pučanstva poveliki se članci bave problemom prekomjernog pijenja alkohola,

a i pojavljuju se na naslovnicama Glasa Hercegovca: "Dvije tri o alkoholu", vjerojatno

originalni članak koji je objavljen 14. rujna 1892.,118 a "Pijanstvo kućni razor" prenesen je 29.

studenoga 1893. iz Banovca.119 Oba su teksta vrlo zanimljiva, ali i vrlo poučna. U prvome se

ističe kako je "produkcija alkohola je bezdani ponor koji neizmjerno mnoštvo zadnjih sila

čovjeka proguta" te mu samo šteti "čineći ga siromašnim bez da mu što koristi. Javno

mnijenje začelo je nazad nekoliko godina baviti se pitanjem da li je škodljiv prevelik užitak

alkoholnih pića."120

Tradicija lokalne kućne proizvodnje alkoholnih pića od vina do rakija u Hercegovini

bila je vrlo duga, a neki povjesničari smatraju da se postupak dobivanja alkohola destilacijom

iz fermentiranog voća proširio Europom nakon turskih osvajanja. U 19. stoljeću dolazi do

korjenitih promjena jer se otvara niz tvornica jakih alkoholnih pića, osobito u Dalmaciji.121

Moderni pogoni su masovnom i jeftinijom proizvodnjom izrazito proširili dostupnost tih

alkoholnih pića, kako to ističe Glas Hercegovca, stoga su "alkoholska pića postala

neograničenom svojinom ne samo stanovitih slojeva nego cieloga pučanstva, uslied toga

116 "Pošlica-Influenza", Glas Hercegovca, god. VII. (29. siječnja 1890.), br. 5., str. 1.117 BOGUMIŁA KEMPIŃSKA-MIROSŁAWSKA i AGNIESZKA WOŸNIAK-KOSEK, n. dj., str. 1139.118 "Dvije tri o alkoholu", Glas Hercegovca, god. IX. (14. rujna 1892.), br. 62., str. 1.119 "Pijanstvo kućni razor", Glas Hercegovca, god. X. (29. studenoga 1893.), br. 81., str. 1.120 "Dvije tri o alkoholu", isto.121 ŽELIMIR BAŠIĆ, Voda života: povijest proizvodnje alkoholnih pića, Šibenik, 2006.

23

nastaju veće pogibelji."122 Povećana potražnja za sve jeftinijim pićima dovela je i do nemalog

problema "patvorenja hrane" o čemu prigodom donošenja zakona u Beču Glas Hercegovca

piše:

"Jedan recept za priugotovljenje cognaca glasi: Uzmi pilovine od hrastovine, alkohola

i malo karamela, svari i prociedi – pa eto cognaca. Tako se hrani veliki broj tvornica. Sličnim

se načinom proizvodi i Kuba rum, koji nikada nije vidio otoka Kube. Na temelju analize

sastoji se taj rum od alkohola, škroba, sumporne kiseline, smedjika i bukove smole!"123

Suočeni s rastućim problemom i medicina i društvo 19. stoljeća postaju svjesni

pogubnog utjecaja alkohola na fizičko i psihičko zdravlje te njegove socijalne posljedice.

Ističe se u Milićevićevu listu da mnoge bolesti "bolesti srca, želudca, bubrega i džigerice

proizvodi alkohol", a "žalibože da nam to ne mogu smrtovnice i nekrolozi pripovijedati",

osobito "o bolestima mozga, koji trpi najviše od svih tjelesnih organa, uslied prevelikoga

užitka alkohola". U svakom slučaju "obćenito se počima uviđati da postoji neki savez između

djelovanja tih otrova i socijalnih posljedica, koje za sobom pijanstvo povlače", a "kada na

pijanca siromaštvo i bieda navali, onda je njegov um oslabljen pićem, te traži u alkoholu

zabavu, neuvidjavajući da još dublje u ponor propada".124

Autor je teksta osobito istaknuo znanstvene spoznaje o štetnosti alkohola, jezgrovito

navodeći promjene "koje nastaju u čovječjem tielu uslied prekomjerna užitka alkoholskih

pića." Posebice izdvaja brojne predrasude koje su doprinijele toj pojavi jer "nekada je puk pio

samo vodu" dok "danas je prostim pukom (i boljim) zavladao pogibeljni običaj, ne samo pri

jelu nego i preko dana alkoholička pića piti, dapače i žene marljivo potpomažu svoje ljude, a

što je pri tome najžalostnije – truju alkoholom i svoju djecu, dopustivši da im i djeca

alkoholička pića piju" jer "puk si izmišlja, da će se tim bolje hraniti i jačati, majke misle

dječici snage dati".125 Te predrasude nisu bila samo neuka narodna vjerovanja. Razne vrste

rakija i likera svoju su popularnost stekle kao eliksiri, "aquae vitae", kroz liječničko i

ljekarničko promicanje njihovih navodnih ljekovitih svojstava. U nazivima imale su nekada

epitete poput "okrepljujuća" ili "medicinski", a uspjeli su ih uglavnom potisnuti tek moderni

lijekovi u 20. stoljeću.126 Dobro raspoloženje koje su izazivala alkoholna pića nije bilo

neželjena nuspojava pa se tako i "čašica hrvatskog konjaka" za oporavak od pošlice našla kao

122 "Dvije tri o alkoholu", isto.123 "Proti patvorenju hrane", Glas Hercegovca, god. X. (29. ožujka 1893.), br. 21., str. 2.124 "Dvije tri o alkoholu", isto.125 "Dvije tri o alkoholu", isto.126 PETER ANDERSON I BEN BAUMBER, Alcohol in Europe: A Public Health Perspective, London, 2006.

24

preporuka u Glasu Hercegovca što nije bilo u skladu s promidžbom protiv alkoholizma.127

Opravdanje za pijenje vina pronalazilo se također u opasnosti od zaraženosti voda zbog loših

higijenskih uvjeta, posebice u vrijeme epidemije kolere. Vrlo često su i poslodavci radnicima

uz objed davali rakiju i vino, pogotovo onima na težačkim, zidarskim, rudarskim ili sličnim

poslovima.128 Vjerojatno je to i bio glavni razlog što je u rudarskom Varešu župnik fra Filip

Poljaković, izrazito agilni član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, osnovao još 1877.

antialkoholičarsko "Trizmeno duštvo" koje je brojilo 226 članova.129 U tekstu se izričito potiče

borba protiv alkoholizma. Uspoređuje se "rast gljiva nakon kiše" s otvaranjem novih krčmi "u

kojima otac, dapače žene i djeca, svoju zaslugu propiju" zbog čega propada obiteljski život,

stoga "ne moramo li zavidjeti braći Muhamedancem, kojim već i vjera zabranjuje podati se

piću". Autor također poučno ističe da pred našim ljudima "leži budućnost" koja svakodnevno

"zahtijeva sve veću radnju i naprezanje, veću naobrazbu i sposobnost u prosudjivanju", zato

"nemojmo se uništavati, mutiti um, ubijati tielo" jer "nas čekaju velike zadaće koje zahtijevaju

zdravo tielo i zdrav duh, valjane socialne odnošaje". Na kraju članka izravno moli "svakoga

rodoljuba da nastoji čim više da se iztriebi ova rak-rana, koja se već i kod nas počela

javljati".130

Različnosti

Glas Hercegovca prati novosti o pojavi i ostalih bolesti, neobičnih razbolijevanja ili

smrti u okolici, često na zadnjim stupcima novina u odjeljku pod naslovom "Različnosti".

Mogu se tamo naći kratki članci s privlačnim naslovima. Vijest pod naslovom "Odrezali mu

nogu" nakon amputacije izvedene u bolnici upućuje da u Mostaru nije dotad bilo takvih

operacija.131 U članku "Nema više glada" priča je o talijanskom putniku i istraživaču

Giovannu Succi koji je tvrdio da je pronašao neku travu u Africi čiji sok može nekoliko dana

čuvati čovjeka od gladi i žeđi i o tome je u Bolonji svjedočio na Medicinskom fakultetu.132 U

tekstu "Slijepac progledao", opisuje se navodno "spontano" izlječenje.133 Među poučnim i

127 "Pošlica-Influenza", Glas Hercegovca, god. VII. (29. siječnja 1890.), br. 5, str. 1.128 PETER ANDERSON I BEN BAUMBER, n. dj., str. 129 MARKO KARAMATIĆ, "Uloga franjevaca u povijesti bosansko-hercegovačkog zdravstva", Croatica christiana periodica, sv. VIII. (1984), br. 13., str. 65. 130 "Dvije tri o alkoholu", isto.131 "Odrezali mu nogu", Glas Hercegovca, god. III. (4. prosinca 1886.), br. 49., str. 3.132 "Nema više glada", Glas Hercegovca, god. III. (10. srpnja 1886.), br. 28., str. 3.133 "Slijepac progledao", Glas Hercegovca, god. VII. (12. ožujka 1890.), br. 11., str. 3.

25

poticajnim prilozima nalazi se i članak "Čistoća je pola zdravlja" koji je prenesen iz

Banovca.134

Čini se da je Milićević kao glavni urednik Glasa Hercegovca izbjegavao objavljivanje

alarmantnih i tragičnih vijesti ako nisu bile od izravne koristi za čitatelje i šire pučanstvo koje

je zbog nepismenosti posredno dolazilo do sadržaja njegova lista. Među takvima je vijest koja

je došla iz Kruševića, "Općina Ercegnovska", iz koje se brzo mogla izvući pouka: trovanje

gljivama izazvalo je smrt osam osoba.135 Bilo je to jasno upozorenje svima da budu vrlo

oprezni u prikupljanju gljiva, odnosno da ne jedu gljive. Sudeći prema tradicionalnomu

hercegovačkom izbjegavanju gljiva, možda je ta strašna tragedija imala neugodni

višedesetljetni odjek u Hercegovini.

Prvi put je 5. ožujka 1890. pod naslovom "Nova bolest" objavljena vijest iz Italije gdje

se "u velikoj obilnosti pokazala nova bolest koju onamo prozvaše 'nona'". Prema toj vijesti

bolest je "preliepčiva i mnogo gora od influencije".136 Očito uznemiren vijestima iz Italije, u

članku "Što je nona?" prema pisanju pariškog liječnika kojeg smatraju "u liečničkom svietu

najizvrstnijim", Glas Hercegovca povezuje nonu s pokvarenim kukuruznim brašnom pa

"stoga se nije bojat i ove bolesti none u ovim mjestim gdje kukuruzno brašno nije glavna

hrana".137 Neobična nona bolest upućuje međutim na kliničku sliku bolesti spavanja, a danas

se smatra da se radilo vjerojatno o epidemiji zaraznog encefalitisa. Nema pouzdanih podataka

o pojavi none u Hercegovini. Kasnija vijest o sumnji da je smrt pedesetogodišnje žene koja je

umrla u roku od četiri dana, nakon neprekidnog spavanja, "mrtvanja" zapravo ona nova bolest

"koju prozvaše nona" je vjerojatno ipak prebrzi zaključak dopisnika I. V. pod utjecajem

vijesti iz inozemstva.138

"Gdje i zašto nas cipela žulja" tekst je mostarskog liječnika dr. Jakoba Kohna,

željezničkoga, sudbenog i praktičnog liječnika, o cipelama (postolama, obući) koji ima tri

nastavka.139, 140, 141 Obrađuje temu koja bi se mogla smatrati prethodnicom današnje ortotike i

ortopedije:

134 "Čistoća je pola zdravlja", Glas Hercegovca, god. VII. (6. lipnja 1891.), br. 33., str. 5.135 "8. čeljadi otrovano", Glas Hercegovca, god. III. (6. studenoga 1886.), br. 45., str. 3.136 "Nova bolest", Glas Hercegovca, god. VII. (5. ožujka 1890.), br. 10., str. 4.137 "Što je nona?", Glas Hercegovca, god. VII. (26. ožujka 1890.), br. 13., str. 3.138 I. V., "Dopisi", Glas Hercegovca, god. VII. (16. travnja 1890.), br. 16., str. 2.139 JAKOB KOHN, "Gdje i zašto nas cipela žulja", Glas Hercegovca, god. VII. (4. srpnja 1891.), br. 41., , str. 2.140 JAKOB KOHN, "Gdje i zašto nas cipela žulja", Glas Hercegovca, god VII. (8. srpnja 1891.), br. 42., str. 2.141 JAKOB KOHN, "Gdje i zašto nas cipela žulja", Glas Hercegovca, god. VII. (11. srpnja 1891.), br. 43., str. 2.

26

"Na molbu pisca, dali smo mjesto u našem listu ovoj fantastičnoj pouci, s uzroka,

nadajući se da će se još koji od doktura osvrnuti na taj predmet, i sa zdravstvenog pogleda

dokazati u koliko je potrebna ta kundurdžijska pouka. – Administ. lista".142

Dr. Jakob Kohn ponajprije se obraća "štovanim čitateljicama" kojima napominje da ne

čitaju njegove savjete ako više drže "do mode" nego do "svoga zdravlja". Vrlo je poučan

njegov tekst, a žestoko kritizira postolare jer nastoje "na žalost uvijek i uvijek kao glavno

pravilo masu od mesa i kosti, koju mi nogom zovemo, u čim manji prostor stisnuti" .143 Taj je

članak osim prosvjetiteljske pouke djelomice podupirao i samopromociju liječnika.

Glas Hercegovca je inače objavljivao promidžbene oglase liječnika, natječaje za

liječničku službu i obavijesti o njihovu dolasku. Doktor Kohn primjerice se oglašavao kao

"željeznički liečnik" u Mostaru, "doktor ljekarstva, ranarstva i babljenja, poseban liečnik za

ženske i djetinske nemoći iz sveučilišta u Zlatnom Pragu". Nudio je "liečničku pomoć u

svojem stanu do 8 sati ujutro i od 1 do 3 sata po podne". Posebno je istaknuto: "Siromasima

mukte", a što znači besplatno liječenje i slični izrazi pojavljuju se redovito u svim liječničkim

oglasima.144

Više puta je 1886. najavljen dolazak zubara Rikarda Schumanna iz Sarajeva u Mostar

koji će se zadržati određeno vrijeme te poziv "gospodi i gospodjam, naosob onim koji trpe

zubne bolesti, da se njegovoj pomoći uteku".145 Boravio je u Mostaru "mjesec i pol", a zatim

je otputovao u Travnik.146 Zube je prema oglasu liječio i ugledni mostarski liječnik doktor

Grodeczky kojemu je Glas Hercegovca nerijetko pravio promidžbu.147

Povijest liječništva krajem 19. stoljeća obilježilo je uključivanje žena pa je i Glas

Hercegovca izazvan tim vijestima. U siječnju 1886. objavio je kratki tekst pod naslovom

"Ruske djevojke" u kojem se iznose podatci o 600 ruskih djevojaka koje prema vijestima

"nekih listova" na Sveučilištu u Petrogradu "uče ljekarstvo, filosofiju" i "druge visoke nauke"

te u narednoj rečenici ističe da će to Rusiju oplemeniti, tj. "krasni spol dignuti do velikoga

glasa". Međutim, na kraju teksta je ironija kojom se nelijepo priziva "oplakivanje" gubitka

"600 vriednih majka i kućanica", a koja ukazuje na nespremnost prihvaćanja drugačije uloge

žena u svagdašnjem životu.148 Vjerojatno je čitateljsku pozornost 1890. privukla i novinska

142 Isto.143 JAKOB KOHN, "Gdje i zašto nas cipela žulja", Glas Hercegovca, god. VII. (4. srpnja 1891.), br. 41., str. 2.144 "Željeznički liečnik Doktor Kohn", Glas Hercegovca, god. VII. (1. listopada 1890.), br. 47., str. 4.145 "Zubar", Glas Hercegovca, god. III. (17. travnja 1886.), br. 16., str. 3.146 "Zubar", Glas Hercegovca, god. III. (12.. lipnja 1886.), br. 24., str. 2. 147 "Dr. Franjo Grodeczky", Glas Hercegovca, god. III. (31. srpnja 1886.), br. 31., str. 4.148 "Ruske djevojke", Glas Hercegovca, god. III. (30. siječnja 1886.), br. 5., str. 3.

27

crtica "Žena – liečnik" u kojoj se donose vijesti o prvoj ženi liječnici, doktorici Rosi

Kerschbaumer kojoj je "Nj. Veličanstvo Franjo Josip dozvolio" obavljanje službe okulista i

"upravu jednog zavoda za bolujuće na očima u Solnogradu" (austrijskom gradu Salzburgu).149

Na kraju 1880-ih i početkom 1890-im godinama bit će sve više prikrivenih

promidžbenih, "sponzoriranih" tekstova jer se vlasnik i urednik vjerojatno sve teže nosio s

financijskim teškoćama, stoga su i neka etička načela bila pomalo uzdrmana. Nalazili su se

obično na zadnjoj stranici, odnosili su se na razne bolesti, a završavali su se uvijek

preporukom za isti lijek koji se može naći u pratećemu ljekarničkom reklamnom oglasu.

Ciljanu promidžbu možemo vidjeti u tekstu "Grozno otkriće" u kojem se ističe kao

nepoznata činjenica da je većina ljudi umrla od bubrežnih bolesti, što je navodno dokazao dr.

E. Th. Thompson, "slavni specijalist i liečnik suhobolje u Londonu…" "Vernerova Safe

Cure", čije se glavno skladište nalazi u "ljekarni Antuna Brdlika u Jajcu u Bosni", "pravi i

jedini je liek" koji s uspjehom liječi oboljele bubrege.150 U članku "Bolesti jetara" slikovito je

opisana ta "najveća razlučujuća žliezda u čovječjem tielu" koja pročišćava "poput rešeta ili

ciedaljke" krv. Bez ikakve dvojbe ili napomene je preporučio "Warnerov Safe Cure" kao

najbolji lijek za sve bolesti te žlijezde koji već nakon jedne "kure" donosi povoljan uspjeh.151

Slične preporuke za isti pripravak kod bolesti bubrega nalazimo također u tekstu "Sveobće

nuždno".152 Istaknuta je pohvala i "anaterinskoj vodi" za usta dr. Poppa, "c. k. dvorskoga

zubara u Beču".153 Oglas "U ljekarni i drogeriji Ede Tomaja (u Zagrebu u Ilici 49)" iz svibnja

1890. predstavlja različite lijekove za ljude, mirisne i druge vodice, ali i veterinarske

pripravke za konje i druge životinje. Budući da je to očito bio dobro plaćeni oglas, pun je

nedvojbenih pohvala i poticaja za kupnju, a bila je navedena i precizna, zaokružena cijena.154

Glas Hercegovca u studenom 1893. prenosi iz karlovačkog lista Svjetlo tekst "Petrolej

– kao liek" koji opširno obrazlaže tada popularan jedan od alternativnih načina liječenja.

Petrolej se primjenjivao kod sušice i plućne bolesti omatanjem namočene krpe oko prsa, a

mazanjem grla kod difterije, grlene bolesti i hunjavice. "Za želudac", "kod griza trbuha" i

"kolika" zabilježeno je da se može uzeti i na usta "tko može podnijeti", a čak se i rane mogu

mazati ako je staklenka čista. Petrolej se pokazao "kao "čudovište glede brzine i sigurnosti

lieka". Nije ga primjenjivala službena medicina, a navodi se da je "izliečio mnoge bolesnike

149 "Žena – liečnik", Glas Hercegovca, god. VII. (23. travnja 1890.), br. 16., str. 4.150 "Grozno otkriće", Glas Hercegovca, god. VI. (11. prosinca 1889.), br. 49., str. 4151 "Bolesti jetara", Glas Hercegovca, god. VII. ( 26. veljače 1890.), br. 9., str. 4.152 "Sveobće nuždno", Glas Hercegovca, god. VII. (12. veljače 1890.), br. 7., str. 3.153 "Anaterinska voda", Glas Hercegovca, god. VI. (20. ožujka 1889.), br. 11., str. 4.154 "U ljekarni i drogeriji Ede Tomaja", Glas Hercegovca, god. VII. (7. svibnja 1890.), br. 19., str. 4.

28

za koje je liečnik izrekao, da im spasa neima," pa se moglo prepoznati da je riječ o

nadriliječništvu. Čini se da za objavljivanje ovih kontroverznih preporuka poticaj nije bila

novčana potpora, već popularnost i dostupnost petroleja u odnosu na službene lijekove.155

Tijekom godine 1893. u dvanaest brojeva156 predstavljen je niz tekstova pod naslovom

"Hercegovačko ljekovno bilje i zdravstveno zelje". Bili su posebno istaknuti, redovito na

prvoj stranici što svakako upućuje na važnost koju je urednik htio naglasiti. Sve su natuknice

oblikovane na enciklopedijski način abecednim redoslijedom, a u zagradama se uglavnom

navode i latinska imena. Budući da su sve natuknice o ljekovitom bilju napisane na visokoj

razini, a nije naznačen autor, može se pretpostaviti da je riječ o tekstovima nekog stručnjaka

koji su i leksički prilagođeni Hercegovini. Nismo uspjeli odrediti tko je autor tih tekstova, ali

u svakom slučaju bio je izrazito pismen. Mogao je to biti i sam Milićević koji je, prema

životopisu objavljenom u zagrebačkom Domu i svietu, prikupio "veoma obilnu i zanimivu

zbirku narodnih liekova" pa eto izazova za dodatna povijesno-medicinska istraživanja.157

Zaključak

Predstavljajući jezgrovitu analizu i kratku prosudbu najzanimljivijih priloga o

bolestima i zdravlju u Glasu Hercegovca, možemo istaknuti mnoštvo različitih tema kojima je

Glas Hercegovca poklonio pozornost u okviru svojih mogućnosti. Neke su u ovoj prigodi

samo spomenute ili bez spomena izostavljene zbog ograničenog opsega ovoga preglednog

teksta, a druge smo pokušali smjestiti u povijesni kontekst i okolnosti u kojima je don (fra)

Franjo Milićević živio i stvarao.

Razvidno je u Glasu Hercegovca uporno nastojanje za što objektivnijim prikazivanjem

zdravstvenoga stanja pučanstva u Hercegovini, ali i redovitim pružanjem važnih obavijesti o

bolestima i liječenju u svijetu, ponajviše u europskim državama. Grad Mostar bio je

najizloženiji pozornosti Glasa Hercegovca, ali Milićević je imao prijatelje župnike diljem

Hercegovine koji su ga povremeno izvješćivali o posebnim događajima u svojim župama.

Nema prijepora da je vlasnik i urednik Milićević redigirao sve njihove dopise. Najvjerojatnije

se rijetko upuštao u samostalno pisanje članaka o bolestima i zdravlju. Vrlo često je prenosio

stručna mišljenja, citirao, ali i izravno ili neizravno prenosio članke iz medicinskih časopisa.

155 "Petrolej – kao liek", Glas Hercegovca, god. X. (11. studenoga 1893.), br. 78., str. 3.156 "Hercegovačko ljekovno bilje i zdravstveno zelje ", Glas Hercegovca, god. X. (1893.), br. 37 – 48., str. 1 157 "Don Frano M. Miličević", Dom i sviet, god. V. (1. svibnja 1892.), br. 8., str. 145.

29

U tim postupcima može se prepoznati iskreno i čvrsto nastojanje da promiče najnovije stručne

i znanstvene spoznaje.

Glas Hercegovca također je prenosio popularno pisane, ali i promišljeno odabrane

tekstove o bolestima i zdravlju iz europskih novina koje je redovito primao. Osobito se

izdvajaju članci prenošeni iz pravaških i narodnjačkih listova koji su bili namijenjeni

zdravstvenom prosvjećivanju. Hrvatski domoljubni listovi, u okolnostima različitih

ograničenja i zabrana, međusobno su se "bratski" podupirali i besplatno slali svoja izdanja.

Glas Hercegovca, podaleko od glavnih političkih i kulturnih središta, nije imao takve

suradnike kao moćniji listovi u Hrvatskoj, stoga se morao orijentirati na preuzimanje njihovih

tekstova. Takvi su se tekstovi malo prilagođivali vlastitim uredničkim načelima, ali katkada

su izravno objavljivani bez ikakve prilagodbe. Razumljivo je što su u tome domoljubnom

suglasju i prijateljstvu dobro prolazili siromašni kao što je bio Glas Hercegovca.

Izmjenjivanje članaka nije bilo problematično iako su se o tome vodile polemike, ali

ponajprije između lokalnih i velikih dnevnih listova.158 Nije zanemariva činjenica da je

prenošenjem već objavljenih tekstova Milićević sebi olakšavao nadzor vrlo strogih i

neprincipijelnih cenzora Zemaljske vlade u Sarajevu.

Prosudba prosvjetiteljske i medicinske vrijednosti određenih članaka iz današnje

perspektive mora uzeti u obzir znanstvene spoznaje tog vremena. U tom kontekstu

nedvojbeno se može zaključiti da su najslabiji objavljeni članci o bolestima i zdravlju u Glasu

Hercegovca upravo oni koji su bili "sponzorirani". Urednički utjecaj na njihov sadržaj

vjerojatno je bio minimalan ili nikakav, a redovito su prepoznatljivo objavljivani na zadnjoj

stranici, zajedno s ostalim promidžbenim porukama. Imajući na umu da je krajem 19. stoljeća

zdravstvena skrb bila vrlo skupa, odnosno za neke i mogućnost za unosnu zaradu, njihovo

objavljivanje nije neobično. Većina tih pripravaka bila je nedokazanoga ljekovitog djelovanja

(ako se izuzme mogući placebo učinak). Kolika je to bila svjesna zabluda onih koji su ih

nudili, ostaje bez odgovora. U Glasu Hercegovca to zasigurno nisu mogli znati, a oglašavali

su u skladu s onodobnim običajima pa im se u okolnostima stalnih financijskih nevolja ne

može zamjeriti.

158 Na kritiku zagrebačkog Obzora da lokalni listovi politički dio pretiskaju "iz glavnoga zagrebačkoga organa dotične opozicionalne stranke, a ostali dio izpuni bljutavimi lokalnimi zadjevicami", petrinjski Banovac, odričući se političkog utjecaja, odrješito i s čuđenjem odgovara, da lokalne novine pretiskaju "po koju zanimivu viest iz stranih novina, ali sigurno ne porad pomanjkanja gradiva, već da list zanivijim učini za svoje čitatelje, koji ne drže svjetske listove. Mi ne želimo i ne možemo našimi skromnimi izdatci biti ravni zagrebačkom dnevnom matadoru koji bezobzimo takove ocjene lokalnih listovah u svietu širi. Poznato nam je da najveći dnevni listovi više makazami no perom rade, te na posljedku iz lokalnog listića svoju prazninu izpune, s tim uvjerenjem, da si dotični listić tu čast, za sreću smatrati mora.", K., Banovac, god. I. (11. kolovoza 1888.), br. 2., str. 1.

30

Zaraznim bolestima kao najvažnijem javnozdravstvenom problemu Milićević je vrlo

pohvalno posvetio iznimnu pozornost. Osobito se ističe njegova važna uloga u vrijeme

neposredne prijetnje kolere, ali i gripe. Može se zaključiti da je vjerojatno bez jasnih naputaka

i značajnije stručne pomoći samoinicijativno pružao sustavno obavješćivanje pučanstva o

značajkama bolesti te uputama o mogućnostima njihovog sprečavanja kroz prilagodbe

ponašanja i promjene navika. U biranju izvora, posebice o načinima liječenja, vrlo pozorno se

oslanjao u prvom redu izravno na stručne medicinske tekstove. Danas sa sigurnošću možemo

tvrditi da su informacije koje je Glas Hercegovca objavljivao bile ključan čimbenik koji je

doprinosio prosvijećenosti, sigurnosti i smanjenju panike te su imale značajnu ulogu u

lokaliziranju i zaustavljanju širenja epidemije.

Milićević je dobro razumio moć i utjecaj novinskog obavješćivanja i svrhovito ih je

primjenjivao za dobro čitatelja svoga lista, ali i za nepismene ljude iz njihova okruženja

kojima su pismeni čitali izabrane tekstove uglavnom na večernjim sijelima. Na nekoliko

primjera pokazali smo i kako je Milićević barem u pisanju o zdravstvenim temama izbjegavao

pretjerivanja i senzacionalizam. Svojom izvornom pronicljivošću prepoznavao je i razotkrivao

takve namjere dok su mnoge velike i važne novine nasjedale pa čak i promicale takve vijesti.

Premda na rubu europskih zbivanja, bio je odlično obaviješten za što mu je krajem 19.

stoljeća bila potrebna iznimna upornost i snalažljivost kako bi došao do zanimljivih

informacija te novina i časopisa koje je primao.

Glas Hercegovca u okviru je cjelovitoga prosvjećivanja hrvatskoga pučanstva u

Hercegovini nastojao svesrdno pridonositi i zdravstvenom prosvjećivanju u teškim životnim

okolnostima nakon potpune turske nebrige i austrijskoga prešućivanja zdravstvenih problema

hrvatskoga pučanstva u Hercegovini. Premda se bavljenje zdravljem i bolestima može

smatrati njegovim uzgrednim zanimanjem, zasigurno možemo reći kako bi bez njegove

prosvjetiteljske uloge zdravstveno stanje pučanstva u Hercegovini bilo izrazito gore.

Na kraju je potrebno istaknuti kako je u brizi za zdravlje Hercegovki i Hercegovaca

list Glas Hercegovca, tj. hrvatski narodni prosvjetitelj don (fra) Franjo Milićević, neosporno i

neizmjerno pomagao. Potvrđena je naša polazišna hipoteza kako taj list nije samo jedan od

najvažnijih izvora povijesnih podataka o zdravstvenom stanju pučanstva u Hercegovini nego

da je bio i najutjecajnija tiskovina (sredstvo) za zdravstveno prosvjećivanje.

31