Upload
nikolina-kolak
View
608
Download
10
Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU
UČITELJSKI FAKULTET U OSIJEKU
DISLOCIRANI STUDIJ U SLAVONSKOM BRODU
BIHEVIORISTIČKI PRISTUPI UČENJU
Seminarski rad iz kolegija Pedagoška psihologija
Mentor: Studentica:
dr.sc. Željko Rački Nikolina Kolak, 3.godina
Slavonski Brod, siječanj 2012.
SADRŽAJ
Sažetak...................................................................................................................................................2
Bihevioristički pristupi učenju................................................................................................................3
Zaključak.................................................................................................................................................9
Literatura..............................................................................................................................................10
1
Sažetak
Biheviorizam (eng. behaviour ponašanje) je pristup u psihologiji koji se temelji na tvrdnji da
je ponašanje zanimljivo i vrijedno znanstvenoga istraživanja. To je oblik materijalizma koji
niječe bilo kakvo neovisno značenje za misao. Njegovo značenje za psihološki postupak je
duboko jer je jedan od stupova farmakološke terapije.
Bihevioralni pristup ili pristup usmjeren na ponašanje ima za cilj otkrivanje zakonitosti
ponašanja ljudi u određenim situacijama. Biheviorizam je pravac u psihologiji koji
pretpostavlja da se znanstvene metode mogu primjenjivati samo na ona ponašanja koja se
mogu opažati i mjeriti. U okviru tog pristupa psiholozi analiziraju kako ljudi uče neka
ponašanja i kako se to ponašanje može mijenjati. Tako usmjereni psiholozi ne zanimaju se
toliko za psihičke procese (npr. mišljenje, pamćenje, emocije), već u prvom redu pokušavaju
povezati podražaje iz okoline ili iskustvo ljudi s njihovim ponašanjem.
U ovom seminarskom radu, bavit ću se biheviorističkim pristupima koji se usmjeravaju na
objašnjavanje vanjskih pomjena u ponašanju, ističući kako je svako ponašanje (prilagođeno i
neprilagođeno) naučeno.
Ključni pojmovi:
biheviorizam
ponašanje
okolinski podražaji
iskustvo
2
Bihevioristički pristupi učenju
Bihevioristički pristup ili pristup usmjeren na ponašanje ima za cilj otkrivanje zakonitosti
ponašanja ljudi u određenim situacijama. Biheviorizam je pravac u psihologiji koji
pretpostavlja da se znanstvene metode mogu primijenjivati samo na ona ponašanja koja se
mogu opažati i mjeriti. U okviru tog pristupa psiholozi analiziraju kako ljudi uče neka
ponašanja i kako se to ponašanje može mijenjati. Tako usmjereni psiholozi ne zanimaju se za
psihičke procese (mišljenje, pamćenje, emocije), već pokušavaju povezati podražaje iz
okoline ili iskustvo ljudi s njihovim ponašanjem.
Jedna od pretpostavki biheviorističkog mišljenja jest da je
cijelo ponašanje determinirano, tj. određeno okolinom (ili kroz
uparivanje ili kroz potkrepljenje).
Začetkom biheviorizma smatra se tekst Psihologija kako je vidi
biheviorist, autora Johna B. Watsona, objavljen 1913.g. u
časopisu Psychological Review.
Slika 1. John B. Watson
„Psihologija kako je biheviorist vidi, potpuno je objektivna eksperimentalna grana prirodnih
znanosti. Njezin je teoretski cilj predviđanje i kontrola ponašanja. Introspekcija ne čini
temeljni dio njezinih metoda.“1
Istraživačke napore psihologa privukle su dvije vrste učenja: klasično uvjetovanje i operativno
djelovanje. Klasičnim uvjetovanjem uči se odgovarati na podražaje npr. strah od zubara nakon
njegove bolne intervencije. Klasično uvjetovanje gotovo je slučajno otkrio ruski neurolog
Ivan P. Pavlov.
1 Jukić V.; Pisk Z.; Psihoterapija- škole i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj i danas; str. 63. 3
Ivan Petrovič Pavlov (1849.- 1936.), ruski farmakolog i fiziolog
dobio je za svoja istraživanje fiziologije želučane sekrecije
1904. Nobelovu nagradu za medicinu. Eksperiment sa psima, s
ciljem utvrđivanja lučenja sokova u probavnom traktu,
rezultirao je značajnim otkrićem u području uvjetovanja. U
sklopu teorije klasičnog uvjetovanja, hrana za pse bila je
bezuvjetni podražaj (on automatski dovodi do reakcije).
Reakcija koja je uslijedila, lučenje sline, bila je bezuvjetna
reakcija (zajednička je svim članovima vrste).
Slika 2. Ivan Petrovič Pavlov
Takva reakcija je npr. okretanje prema izvoru snažnog zvuka. Pavlov je zatim u eksperiment
uveo novi podržaj- zvuk zvona. Zvono je predstavljalo neutralni podražaj (ne izaziva
određenu reakciju). Eksperiment se odvijao tako da su psu u kratkom razmaku zadani:
neutralni podražaj- zvuk zvona pa bezuvjetni podražaj- hrana.
Nakon nekoliko uparivanja, pas je počeo lučiti slinu već na sam zvuk zvona. Tada je neutralan
podražaj postao uvjetovani podražaj jer izaziva reakciju a lučenje sline je postalo uvjetovana
reakcija.
Slika 3. Pavlovljev pas
U postupku klasičnog uvjetovanja moguće je izvesti i uvjetovanje višeg reda- moguće je
uparivanje novog podražaja s ranije uspostavljenim uvjetovanim podražajem. Npr. u
Pavlovljevom eksperimentu sa psom, moguće je zvuk zvona dodati i pojavu jakog svjetla.
Klasično uvjetovanje javlja se i kod učenja emocionalnih reakcija. Poznat je Slučaj malog
Alberta, eksperiment koji su proveli J. B. Watson i R. Rayner. Uz pojavu bijelog štakora
uparivali su snažan zvuk gonga, što je izazvalo reakciju straha kod dječaka Alberta. Kad je
dječaku pokazan štakor bez istovremene buke, on je pokazao strah koji je prenio i na druge
sličene podražaje (bijelog zeca, bijelu kutu i sl.) te je došlo do generalizacije. Nakon stanke od
4
31 dan, Albert je i dalje pokazivao reakciju straha. Ovim eksperimentom je utvrđeno da se
emocionalne reakcije mogu naučiti uvjetovanjem i da nisu rezultat različitih nagona.
Generalizaciju je moguće uočiti i u školskim situacijama, npr. učenik koji se naučio bojati pri
pismenom ispitu iz matematike može iste simptome pokazati i pri ispitu iz fizike ili kemije.
No, ako učenik pokazuje strah samo na ispitu iz matematike, radi se o diskriminaciji
podražaja. Dijete koje se u školi osjeća ugodno, vjerojatno će imati pozitivan stav i prema
školskim izvannastavnim aktivnostima. Isto tako, dijete koje se ugodno osjeća na školskoj
izvannastavnoj aktivnosti može svoj pozitivan stav prenijeti i na redovnu nastavu.
Ukoliko se uvjetovani podražaj zadaje tako da nakon njega ne slijedi bezuvjetni podražaj,s
vremenom će doći do slabljenja i konačnog gašenja uvjetovane reakcije. (Ako nakon zvuka
pas ne dobije hranu, s vremenom će na zvuk zvona prestati lučiti slinu). Gašenje se javlja
ukoliko su uvjetovani i bezuvjetni podražaj uvijek zadavani zajedno a sporije ukoliko se za
uvjetovani povremeno zadaje bezuvjetni podražaj. Strah od ispitivanja će postupno nestati ako
učenik kod nekoliko uzastopnih testiranja doživi uspjeh. Gašenje se može povezati i s
okrutnim postupcima učitelja koji nakon neugode u nekoj od aktivnosti traže da dijete ponovi
postupak kako bi shvatio da aktivnost nije nužno praćena neugodom.
John B. Watson ( 1878.- 1958.) je zaslužan za važan prekid od strukturalističke psihologije
tog vremena, koja je koristila metodu introspekcije te je smatrala proučavanje ponašanja
bezvrijednim. Watson je nasuprot tome proučavao prilagodbu organizama njihovim
okolinama, točnije posebni podražaj koji vodi organizme da naprave vlastite reakcije. Većina
Watsonova rada bila je komparativna, tj. proučavao je i uspoređivao ponašanje ljudi s
ponašanjem životinja. Watsonov pristup je bio pod jakim utjecajem rada ruskog fiziologa
Ivana P. Pavlova. Naglasio je fiziologiju i ulogu podražaja u proizvodnji uvjetovanih reakcija
- izjednačavajući većinu ili sve funkcije na refleks.
5
Druga vrsta učenja koja je privukla pažnju znanosti tog vremena je
učenje operantnim uvjetovanjem. Prvak u tom području bio je Edward
Lee Thorndike ( 1874.- 1949.) koji je uočio naizgled banalnu zaonitost:
ponovit će se ono ponašanje koje je dovello do neugodnih posljedica.
Poznati su njegovi eksperimenti na životinjama zatočenim u kavez pri
čemu na neki nači mogu otvoriti vrata i doći do hrane. Životinja, u ovom
slučaju, ne bi nesvjesno odgovorila na podražaj, već bi njeno ponašanje bilo svrhovito
sredstvo za postizanje nekog cilja (to se naziva instrumentalno uvjetovanje). Thorndike je
1913. g. postavio dva zakona učenja: zakon vježbe i zakon efekta.
Zakon vježbe govori da će ponavljanje uvjetovanog odgovora učvrstiti vezu između
podražaja i odgovora.
Slika 4. Edward Lee Thorndike
Zakon efekta govori da će se ponašanje praćeno nagradom učvrstiti – povećat će se
vjerojatnost njegova pojavljivanja dok će se smanjivati vjerojatnost pojavljivanja ponašanja
koje je praćeno kaznom.
Najslavniji predstavnik ovog istraživačkog pravca je Burrhus Frederic Skinner (1904.- 1990.).
Jedan od najutjecajnijih psihologa 20.st. Znanstvenik zaslužan za primjenu pristupa
operantnog uvjetovanja na obrazovanje, terapiju i društvo u cjelini. Skinner je proučavao
ponašanje životinja u određenim uvjetima i otkrivao načine njihova učenja. Mijenjao je
okolinu jer je želio na određeni način mijenjati životinjsko ponašanje. Životinje su bile
smještene u tzv. Skinnerove kutije u kojima se nalazila posuda za hranu i poluga čijim bi
pritiskom hrana pala u posudu. Gladna životinja bi naučila da potiskivnjem poluge dobiva
hranu. Kasnije je Skinner dodao polugu za zadavanje neugodnih podražaja (npr. snažno
svjetlo ili električni šokovi.
Posljedica koja povećava vjerojatnost pojavljivanja
nekog podražaja naziva se potkrepljenje. Prema
tome, moguća je pretpostavka da je neko učestalo
ponašanje takvo jer je bilo potkrepljivano.
Potkrepljenja mogu biti primarna i sekundarna.
Primarna potkrepljenja zadovoljavaju naše osnovne
6
potrebe (glad, žeđ, potrebu za snom, toplinom, seksualne potrebe), ne trebamo ih posebno
učiti i bitna su za preživljavanje. 2
Slika 5. Skinnerova kutija
Sekundarna učimo uparivanjem s drugim potkrepljenjima. Postoje tri vrste sekundarnih
potkrepljenja: socijalna potkrepljenja, potkrepljivčke aktivnosti i simbolička potkrepljenja.
Nadalje, treba razlikovati pozitivna i negativna potkrepljenja. Pozitivna povećavaju učestalost
ponašanja jer dovode do željenih i ugodnih posljedica, no često se potkrepljuju ponašanja koja
nisu poželjna. Negativna potkrepljenja povećavaju učestalost ponašanja jer uklanjaju neki
neugodan podražaj npr. markiranje učenika kako bi se izbjeglo pisanje testa.
Nova ponašanja uče se brže ako je potkrepljivan točan odgovor i ako je potkrepljivanje
usllijedilo odmah nakon odgovora. Kad je ponašanje usvojeno, onda su povremena
potkrepljivanja efikasnija.
Postoje četiri moguća načina davanja potkrepljivanja:
a) u pravilnim vremenskim intervalima
b) potkrepljivanje nakon točno određenog broja akcija
c) u nepravilnim vremenskim intervalima
d) potkrepljivanje nakon slučajnog broja reakcija
Kazna za razliku od negativnog potkrepljenja smanjuje vjerojatnost pojavljivanja ponašanja.
Ponašanje za koje bivamo kaženjeni vjerojatno nećemo ponoviti. Kazne imaju dva oblika:
zadavanje neugodnih podražaja i uskraćivanje ugodnih podražaja. Kazna uskraćivanjem
uobičajena je i u školskim situacijama, ali tada treba paziti da se učeniku ne uskrate neki
nužno potrebni sadržaji. Iako je važno kažnjavati dosljedno (uvijek kad se javi nepoželjno
ponašanje), istraživači su složni u tome da kaznu kod ljudi treba primijeniti samo kada je
nužna i to u najblažem obliku. Kazna smanjuje nepoželjno ponašanje, ali ne dovodi do
poželjnih oblika ponašanja jer se to postiže samo potkrepljenjem.
Postoji i treći oblik učenja koji je privukao pažnju biheviorista- učenje modeliranjem.
Najistaknutiji znanstvenici koji su se bavili ovim načinom su Bandura i Menlove.
Proučavajući dječji strah od psa, pokazali su djeci model koji je sudjelovao u različitim
aktivnostima sa psom, nakon čega su ustanovili da djeca pokazuju manji intenzitet straha.
Zaključak njihovih istraživanja bio je da se i neprilagođena ponašanja uče modeliranjem.
2 Miljković, D.; Rijavec, M.; Vizek- Vidović, V.; Vlahović-Štetić, V.; Psihologija obrazovanja; str. 152. 7
Biheviorističke teorije imale su velik utjecaj na školu. Biheviorizam u školi priznaje da svaka
osoba ima različite karakteristike i te razlike su očite u svakom pojedincu kad je u pitanju
inteligencija, kreativnost, motivacija i sposobnost za komunikaciju. Učenici trebaju zadržati
znanje i vještine koje su naučili u školi, a zatim to primijeniti u situacijama izvan učionice.
Učitelji mogu kontrolirati sve što učenik treba raditi, ali je etičko pitanje koliko to učitelj
smije.
Kad je riječ o poučavanju, Skinner je 1968.g. ponudio učiteljima opća načela za poboljšanje
tog procesa po kojim učitelji trebaju:
jasno navesti što treba učiti
prvo poučavati osnovne stvari
ne tjerati sve učenike da napreduju istim koracima
programirati obrazovne jedinice
8
Zaključak
Biheviorizam je pravac koji ima značajan utjecaj. Njegova osnova je proučavanje kako ljudi
uče neka ponašanja i kako se ponašanja mogu mijenjati. U ovom seminarskom radu opisala
sam načine učenja koje su bihevioriste najviše zanimali: učenje klasičnim i operativnim
uvjetovanjem, ali i učenje modeliranjem. Moj osobni stav je pozitivno okrenut
biheviorističkom pristupu- smatram da učitelj ima velik utjecaj ako pravilno potkrepljuje
poželjna ponašanja i primjenjuje kažnjavanje ako je nužno, u cilju sprečavanja nepoželjnog
ponašanja. Kakva će ponašanja biti tumačena kao poželjna i nepoželjna, ovisi o stavu učitelja.
Ali, ističem osnovnu ideju biheviorizma s kojom se u potpunosti slažem- ponašanja su
naučena i mogu se promijeniti. Promjena ponašanja je moguća pod utjecajem okoline,
učitelja, ali ovisi i o učenikovoj motivaciji. Tu učitelj (ali i cjelokupan školski sustav) ima
najveću moć- motivirati učenika na prihvaćanje poželjnih oblika ponašanja. Mijenjajući
nepoželjno ponašanje, stvaramo bolju socijalnu svijest i okolinu.
9
Literatura
1. Jukić., Pisk Z., Psihoterapija- škola i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj danas; Zagreb
2008.
2. Vizek- Vidović V. i suradici, Psihologija obrazovanja; Zagreb, IEP-VERN, 2003.
3. http://hr.wikipedia.org/wiki/Biheviorizam
10