1

Institut za strateške studije i prognoze Međunarodna škola statistike

Tema: Bilans plaćanja Predavač: Mr Nina Vujošević

Podgorica, 2007.

2

1. Pojam i struktura bilansa plaćanja Sve ekonomske transakcije između rezidenata jedne zemlje i rezidenata drugih zemalja, u određenom periodu vremena, registrovane su na brojnim osnovnim i dopunskim računima, a svodno se iskazuju na računu inostranstva. Račun inostranstva u osnovi registruje one transakcije koje su po definiciji sastavni dio bilansa plaćanja (Kovac O. 1996, str. 13). Shodno tome, bilans plaćanja je račun tokova u određenom vremenskom periodu, a ne račun stanja. Naime, bilans plaćanja je sastavni dio sistema privrednih bilansa koji definiše i kvantitativno iskazuje osnovne makroekonomske varijable u nacionalnoj privredi, kao i njihove međusobne odnose. Peto izdanje MMF-ovog priručnika o bilansu plaćanja iz 1993. godine, ima za cilj da zapravo poboljša povezivanje računa eksternog sektora sa ostalom makroekonomskim računima, odnosno sa SNA, i da inkorporira promjene koje nastaju kroz međunarodne transakcije. Za razliku od prethodnih priručnika o bilansu plaćanja, ovaj priručnik iz 1993. godine obezbjeđuje konceptualni okvir za prezentovanje eksternih transakcija i međunarodne finansijske pozicije privrede jedne zemlje kroz sadržajan niz mjera koje se odnose na imovinu i obaveze prema inostranstvu. .2 Specifičnosti bilansa plaćanja Analiza efekata spoljne trgovine na makroekonomske agregate jedne zemlje vrši se na osnovu bilansa plaćanja. Da bi se analizirao ekonomski značaj različitih transakcija jedne zemlje sa ostatkom svijeta i njihov uticaj na proizvodnju, zaposlenost, potrošnju i ostale makroekonomske agregate, potrebno je sve transakcije klasifikovati i agregirati, kako bi se dobio njihov sumarni prikaz. Takav sumarni prikaz svih transakcija neke zemlje sa inostranstvom u toku određenog vremenskog perioda ( kvartala, polugodišta ili godine) predstavlja njen bilans plaćanja. Bilans plaćanja se, zapravo, definiše kao “sistematski pregled svih ekonomskih transakcija između rezidenata jedne zemlje i rezidenata drugih zemalja, za određeni period vremena1,” i kao takav predstavlja sastavni dio sistema privrednih bilansa. U bilansu plaćanja, transakcije se ne grupišu prema stvarnim plaćanjima i naplatama, već prema smjeru novčanih tokova koji nastaju određenom transakcijom, bez obzira da li je taj tok ostvaren ili ne, ili možda do tog novčanog toka uopšte neće ni doći, kao u slučaju poklona, pomoći i sl. Bilans plaćanja predstavlja nužnu statističko-dokumentacionu osnovu za ekonomsku analizu učinaka međunarodne ekonomske razmjene neke zemlje za sve njene makroekonomske agregate. Transakcije koje su prikazane u bilansu plaćanja predstavljaju mehanizam preko koga se prenose ekonomski impulsi između zemlje i inostranstva. Bilans plaćanja registruje tri tipa transakcija: - transakcije robom i uslugama; - transferna plaćanja;

1 Kovač Oskar (1994): «Platni bilans i međunarodne finansije», CeS Mecon, Beograd

3

- kapitalne i finansijske transakcije. Međunarodne ekonomske transakcije koje obuhvata bilans plaćanja se dijele na tekuće i kapitalne transakcije u praksi, i na autonomne i kompenzatorne u teoriji i analizi. Tekuće transakcije se odnose na tekuću poslovnu aktivnost privrednih subjekata i vezane su na posredan ili neposredan način za stvaranje i raspodjelu vrijednosti i zato ulaze u obračun bruto domaćeg proizvoda. Kapitalne transakcije bilježe prenos dijela već stvorenog dohotka u obliku štednje iz jedne zemlje u drugu. Tekuće transakcije povećavaju obim svjetskog dohotka, dok kapitalne transakcije samo bilježe preraspodjelu jednog njegovog dijela. Kao tekuće transakcije u bilansu plaćanja evidentiraju se sve transakcije robom, uslugama prihodi od faktora proizvodnje (kamate na investirani kapital i dohoci radnika privremeno zaposlenih u inostranstvu), kao i jednostrani transferi. Kapitalne transakcije su dvostrane, odnosno obuhvataju ona kretanja kapitala koja stvaraju finansijsku obavezu. Saldo kapitalnih transakcija pokazuje za koliko se u određenom vremenskom periodu promijenio dužničko-povjerilački položaj zemlje. Druga podjela transakcija u bilansu plaćanja je na autonomne i kompenzatorne transakcije. Autonomne su one transakcije koje privredni subjekti normalno obavljaju u skladu sa ciljevima i kriterijumima svog poslovanja, bez obzira na stanje bilansa plaćanja. Tu spadaju najveći dio robne razmjene, privatni pokloni, iseljeničke i radničke doznake, reparacije i restitucije, i sva kretanja kapitala koja su nastala zbog razlika u profitabilnosti investiranja u različitim zemljama. Kompenzatorne ili inducirane transakcije su one koje se preduzimaju upravo zato što priliv i odliv po autonomnim stavkama nije uravnotežen. Deficit ili suficit autonomnih transakcija mora biti nadoknađen kompenzatornim transakcijama. Takve transakcije predstavlja upotreba deviznih rezervi, zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda ili zaduživanje u inostranstvu radi finasiranja deficita autonomnih transakcija. Babić (Babic M. i Babic A. 2000, str 218) navodi sledeću jednačinu: (E-U) + (Yf + Trf) +∆L =∆RI (1.1) Znači, bilans tekućeg računa se sastoji iz bilansa roba i usluga, bilansa faktorskih dohodaka i bilansa tekućih transfera. Saldo bilansa tekućih transakcija, jednak je saldu bilansa kapitalnih i finansijskih transakcija, korigovanom za promjenu zaduženja ∆L. Pri tome je: E-U – saldo bilansa roba i usluga Yf – saldo bilansa faktorskih dohodaka Trf – saldo bilansa tekućih transfera ∆L= Ke – Ku + ∆RI ∆L – promjena (porast neto zaduženja) (Ke – Ku)- neto izvoz kapitala ∆RI – promjena deviznih rezervi

4

Generalno,bilans plaćanja, kao izraz trasakcija robom, uslugama, imovinom koje zemlja ima sa ostatkom svijeta obuhvata: 1. Tekući račun ili bilans tekućih transakcija, 2. Kapitalni i finansijski račun, 3. Neto greške i propuste, 4. Finansiranje cjelokupnog bilansa. Generalna struktura bilansa plaćanja je data sledećom tabelom: Tabela 1: Bilans plaćanja

TEKUĆI RAČUN A) Proizvodi i usluge

1. Proizvodi 2. Usluge

Transport Turizam Finansijske usluge Ostale usluge

B) Dohodak Naknade zaposlenima Priodi od investicija u inostranstvu (dividende) Prihodi od kamata

C) Tekući transferi KAPITALNI I FINANSIJSKI RAČUN

A) Kapitalni račun 1. Kapitalni transferi 2. Kupovine i prodaje neproizvedene nefinansijske

imovine B) Finansijski račun

1. Direktne investicije, neto 2. Portfolio investicije, neto 3. Ostale investicije, neto 4. Finansijski derivati 5. Zajmovi, trgovinski krediti 6. Upotreba kredita i zajmova MMF-a 7. Rezerve

Monetarno zlato SDR (specijalna prava vučenja) Rezervna pozicija kod MMF-a Devizne rezerve Ostala potraživanja

NETO GREŠKE I PROPUSTI 3 Pravila knjiženja u bilansu plaćanja U bilansu plaćanja se knjiže dvije kategorije transakcija (Mrak, 2002, Materijal za postiplomske studije u Podgorici): • Kreditne stavke (+)

5

• Dužničke stavke(-) •

Tabela 2:

Kreditne stavke (+) Dužničke stavke (-)

Izvoz roba Uvoz roba Izvoz usluga Uvoz usluga

Kamate, profiti i primljene dividende Kamate, profiti i plaćene dividende Unilateralna primanja Unilateralna plaćanja Rast finansijskih obaveza Rast finansijske imovine Samnjenje imovine Smanjenje obaveza

U postupku knjiženja se primjenjuje princip dvojnog knjigovodstva. Primjer principa dvojnog knjigovodstva je dat narednom tabelom: Tabela 3:

Zemlja A (izvoznik)

Zemlja B (uvoznik)

Izvoz Kredit (+) Uvoz Dug (-) Rast bankarskih depozita Dug (-) Smanjenje bankarskih

depozita Kredit (+)

4. Uzroci neravnoteže bilansa plaćanja Makroekonomska neravnoteža u zemlji može biti uslovljena greškama u makroekonomskoj politici, što je endogeni ili interni faktor neravnoteže, ali može biti uzrokovana i egzogenim promjenama uslova na svjetskom tržištu, odnosno eksternim faktorima (Babic M. i Babic A. 2000. str. 417 ). Interni ili endogeni faktori neravnoteže bilansa plaćanja su uslovljeni su greškama u vođenju ekonomske politike zemlje, naročito razvojne politike. Ti faktori su sledeći:

a) Prekomjerna potrošnja, lična, opšta i investiciona, koja vremenom postaje veća od domaće proizvodnje. Razlozi rasta potrošnje su administrativno određivanje cijena, negativna realna kamatna stopa, porast budžetske potrošnje, inflaciona očekivanja itd. Višak domaće potrošnje nad proizvodnjom finansira se deficitom u trgovinskom bilansu, odnosno kada je Y< (C+I+G), onda je i E<U.2

b) Veće investicije u zemlji od štednje u cilju bržeg razvoja. Višak investicija iznad unutrašnje štednje se finansira zaduživanje u inostranstvu, što povećava deficit bilansa plaćanja.

c) Politika negativnih realnih kamatnih stopa je jedan od načina podsticanja investicija, tako da ovaj niski trošak kapitala uslovljava brži rast

2 Y= C+I+G+E-U, gdje jeY-domaći bruto proizod, C- lična potrošnja, G- državna (opšta) potrošnja, E-izvoz, U-uvoz.

6

investicija, ali destimuliše domaću štednju. To dalje utiče na ostvarenje visoke stope rasta privrede, ali i porasta deficita bilansa plaćanja i visoke stope rasta zaduženosti.

d) Politika precijenjenog kursa nacionalne valute zemlje, zajedno sa politikom niskih negativnih realnih kamatnih stopa, utiče na visoki rast uvozne komponente investicija. Zato je uvoz opreme bio značajna stavka u ukupnom uvozu zemalja sa velikim deficitom platnog bilansa, odnosno jako zaduženih zemalja.

e) Visoki uvoz opreme stimuliše razvoj uvozno zavisne proizvodne strukture zaduženih zemalja.

f) Negativna realna kamatna stopa, precijenjeni kurs nacionalne valute i visoka stopa inflacije, mogu učiniti nerealnim mnoge investicije, što može dovesti do promašenih investicija. To je bio slučaj u svijetu sedamdesetih godina prošlog vijeka. Promašene investicije imaju uglavnom visoku uvoznu komponentu i često je predviđano da će se izvozom proizvoda otplatiti uvoz u njih ugrađene opreme. Ipak, u većini slučajeva, promašene investicije su ostvarivale gubitak koji je trebalo pokrivati angažovanjem dijela domaće akumulacije i štednje. Time se smanjivala mogućnost investiranja, odnosno povećavao se deficit trgovinskog bilansa s obzirom da nije ostvarivan izvoz koji bi pokrio ostvareni uvoz opreme, što je sve vodilo povećanju zaduživanja u inostranstvu u cilju pokrića deficita bilansa plaćanja i ostvarenja privrednog rasta.

Stoga, kada se vodi investiciona politika, neophodno je da efikasnost investicija finansiranih pozajmljenim sredstvima bude barem jednaka prosječnoj kamatnoj stopi na ta sredstva, kako bi se uticalo na uspostavljanje ravnoteže bilansa plaćanja. Eksterni ili egzogeni faktori neravnoteže bilansa plaćanja su oni koji su nastali na medjunarodnom tržištu i na njih zemlja ne može bitnije uticati. Tu spadaju sledeći faktori:

a) Pogoršanje uslova razmjene usled određenih šokova na međunarodnom tržištu.

Tako npr. usled naftnih šokova na međunarodnom tržištu, zemlje koje uvoze naftu doživljavaju pogoršanje uslova razmjene, odnosno skuplji uvoz i rast deficita trgovinskog bilansa.

b) Rast tražnje iz inostranstva za pojedinim proizvodima zemlje u razvoju (sa neravnotežom bilansa plaćanja), naročito sirovina i energije, često stvara očekivanja o dugoročnom porastu izvoza zemalja u razvoju.

c) Kretanje kamatnih stopa na međunarodnom tržištu kapitala, prije svega LIBOR-a, međubankarske kamatne stope u Londonu. Niski realni LIBOR (naročito sedamdesetih godina) uticao je na zaduživanje nerazvijenih zemalja i povećanje eksterne neravnoteže.

d) Ostali ekonomski i politički razlozi eksternog karaktera.

Jedan od važnih uzroka deficita bilansa plaćanja zemalja u razvoju i ujedno jako zaduženih zemalja je i bijeg kapitala, koji je posledica dejstva i endogenih i egzogenih

7

faktora. U bijeg kapitala, prema široj definiciji, spada cijela spoljna aktiva, osim deviznih rezervi, plus greške i propusti u bilansu plaćanja. Ona se izračunava tako da se od ukupnog uvoza kapitala odbije deficit bilansa tekućeg računa i povećanje rezervi. Posledice bijega kapitala mogu biti kratkoročne prirode i to su destabilizacija kamatnih stopa, smanjivanje deviznih rezervi, smanjivanje poreske osnovice i indirektno povećanje budžetskog deficita, a time i deficita tekućeg računa. Na srednji i dugi rok, bijeg kapitala smanjuje moguće izvore finansiranja realnih investicija i privrednog razvoja u zemljama iz kojih bježi. To povećava oskudicu deviza i stopu rasta u zemlji, kao i teškoće u otplati duga. Rešenje problema bijega kapitala treba tražiti u politici realnog deviznog kursa, realnih kamatnih stopa, uz poresku politiku koja bi destimulisala bijeg kapitala. Takođe, politika uspostavljanja makroekonomske ravnoteže, koja će rezultirati smanjenjem eksterne zaduženosti, vodila bi destimulaciji bijega kapitala.

Druga podjela faktora neravnoteže bilansa plaćanja je njihovo grupisanje na ciklične i strukturne.

Ciklični faktori neravnoteže bilansa plaćanja su kratkotrajnog karaktera. Npr. rast bruto domaćeg proizvoda zemlje utiče na rast uvoza, a time i deficita bilansa plaćanja. Recesija u inostranstvu utiče na smanjenje izvoza i rast deficita bilansa tekućeg računa, odnosno bilansa plaćanja. Brži rast cijena u zemlji nego u inostranstvu utiče na povećanje vrijednosti uvoza i smanjenje vrijednosti izvoza. Brojni faktori sezonskog karaktera (slaba turistička sezona, slaba žetva, vremenske nepogode i sl.) takođe utiču na porast uvoza i smanjenje izvoza roba i usluga, odnosno na povećanje deficita bilansa tekućeg računa. Posmatrajući finansijski i kapitalni, kao drugi dio bilansa plaćanja, brojni ciklični faktori, kao što su razlike u kamatnim stopama, nestabilna politička situacija u zemlji i sl. utiču na kretanje kapitala , a time i na ravnotežu bilansa plaćanja.

Strukturni faktori neravnoteže bilansa plaćanja su dugoročnog karaktera. U strukturne razloge neravnoteže bilansa plaćanja spadaju razlike u stopama rasta u zemlji i inostranstvu, različiti tempo tehnološkog progresa, promjena raspoloživih faktora proizvodnje (iscrpljivanje jednih i otkrivanje drugih), promjena ukusa potrošača, promjena institucionalnog okvira spoljne trgovine, kao što su carinski sporazumi, carinske unije, ekonomske zajednice i sl.

Neravnoteža u bilansu plaćanja utiče na promjenu bruto domaćeg proizvoda (BDP) i na cijene. Promjena BDP-a zbog granične sklonosti uvozu utiče na promjenu uvoza, promjena uvoza utiče na promjenu deviznog kursa i odnosa cijena, što dalje utiče na veličinu izvoza i uvoza. 5. Razlozi postojanja deficita tekućeg računa i njegova održivost Postojanje deficita tekućeg računa u bilansu plaćanja, posledica je nejednakosti između domaće potrošnje i proizvodnje (proizvodnja je manja od potrošnje), odnosno između domaćih investicija i štednje (štednja je manja od investicija). Ovaj deficit zemlja mora finansirati neto zaduživanjem u inostranstvu, koje je zapravo jednako razlici između

8

štednje i investicija u zemlji. Prema tome, deficit tekućeg računa finansira se neto uvozom kapitala, ili promjenom (smanjenjem) deviznih rezervi. Međutim, višegodišnji deficit u bilansu plaćanja iscrpljuje devizne rezerve i povećava stanje duga (što je bio slučaj Jugoslavije) i ima za posledicu činjenicu da stepen zaduženosti postaje najveće ograničenje daljem privrednom razvoju. Saldo bilansa tekućih transakcija pokazuje u kojoj se mjeri povećava neto-zaduženost domaće privrede u inostranstvu. Ukoliko se zaduženost u inostranstvu radi finansiranja deficita bilansa plaćanja konstantno povećava, to ugrožava kredibilnost zemlje, dovodi do problema u otplati dugova i do smanjenja tempa privrednog razvoja.

U procjeni održivosti neravnoteže tekućeg računa, treba isključiti uticaj slučajnih i reverzibilnih faktora i staviti akcenat na dugoročnije tendencije u bilansu plaćanja. Znači, potrebno je naći trend vrijednosti stavki u bilansu plaćanja koje su podložne nestabilnosti. Odstupanje od trenda tada predstavlja privremene ili reverzibilne faktore. Ukidanjem ovih cikličnih odstupanja, dobija se osnovni bilans koji može poslužiti za ocjenu održivosti tekućeg računa bilansa plaćanja, kao i procjenu mogućnosti otplate stranog duga.

Uravnoteženje bilansa plaćanja i otklanjanje njegovog deficita (suficita), moguće je postići kroz određene mehanizme koji djeluju na to uravnoteženje. Mehanizmi koji se stavljaju u pokret čim se pojavi neravnoteža u bilansu plaćanja zovu se mehnizmi automatskog uravnoteženja bilansa plaćanja. Druga grupa mehanizama uravnoteženja bilansa plaćanja, koji se razlikuju od automatskog uravnoteženja, su mjere ekonomske politike. Uravnoteženje bilansa plaćanja mjerama ekonomke politike, obavlja se prvenstveno mjerama monetarne, fiskalne i spoljnotrgovinske politike. Postizanje ravnoteže bilansa plaćanja postiže se i ograničenjem kretanja trgovinskih i kapitalnih tokova. 6. Načini finansiranja neravnoteže bilansa plaćanja Postoje tri načina finansiranja neravnoteže bilansa plaćanja: ♦ Tokovi finansiranja koji ne stvaraju dug; ♦ Promjene obaveza po osnovu rezervi; ♦ Zaduživanje u inostranstvu. Treći oblik finansiranja, odnosno zaduživanje u inostranstvu, treba posmatrati na agregatnom nivou, da bi se shvatio njegov odnos prema finansiranju bilansa plaćanja i da bi se raspoznavali trendovi ponude kapitala (Thomas M. Klein, 20000, str 34).3 7. Uzroci neravnoteže bilansa plaćanja Crne Gore Slučaj uravnoteženja bilansa plaćanja u sistemu fluktuirajućeg deviznog kursa, ne može se primijeniti u Crnoj Gori, s obzirom da ona nema svoju valutu i ne vodi politiku emisije novca.

3 World Bank Technical Paper, Number 245, External debt Management

9

Privredu Crne Gore karakteriše eksterna neravnoteža, koju čini postojanje javnog duga od oko 40% BDP-a, kao i velikog deficita tekućeg računa. Pored eksterne neravnoteže, druge dvije makroekonomske neravnoteže (budžetska neravnoteža, neravnoteža u broju zaposlenih) su uzrokovane neadekvatnim vođenjem makroekonomske politike u prethodnih deset godina, što je endogeni ili interni faktor neravnoteže, ali su uzrokovane i promjenama uslova na svjetskom tržištu, odnosno eksternim faktorima. Crna Gora se već nekoliko godina suočava sa problemom deficita tekućeg računa, koji je u 2006. iznosio 31% BDP. U poređenju sa regionom, Crna Gora spada u zemlje sa najvećim deficitom tekućeg računa i spoljnotrgovinskim deficitom 8. Održivost bilansa plaćanja Crne Gore Ključni koraci za održivost bilansa plaćanja Crne Gore su:

A. Institucionalne i ekonomske reforme koje obuhvataju sledeće:

-Promjena institucionalnog okvira i njegovo usklađivanje sa međunarodnim standardima;

-Liberalizacija spoljne trgovine i veća otvorenost privrede; -Deregulacija tržišta i smanjenje državnog protekcionizma; -Liberalizacija cijena (počev od cijena osnovnih životnih namirnica do cijena

električne energije, komunalija i sl.). To u kratkom roku stvara prilično negativne efekte na budžet crnogorskih domaćinstava, ali je na srednji i dugi rok ipak neophodan uslov makroekonomske stabilnosti.

-Ukidanje monopola; -Povećanje ekonomskih sloboda; -Restrukturiranje državnog sektora; -Razvoj strategije povećanja izvoza, kroz razvoj izvozno orjentisane proizvodnje; -Razvoj proizvodnje proizvoda i usluga sektora u kojima postoje komparativne prednosti (poljoprivreda, turizam, kadrovi isl.), može djelimično doprinijeti smanjenju deficita tekućeg računa. Strukturne promjene u privredi i rast industrijske proizvodnje koji bi omogućio supstituciju uvoznih proizvoda domaćim) nije kratkoročan proces. S druge strane, Crna Gora ne posjeduje izražene komparativne prednosti u proizvodnji proizvoda široke potrošnje, tako da je nerealno očekivati supstituciju uvoza domaćim proizvodima u velikim razmjerama. Značajniji pozitivni koraci u ovom dijelu mogu se očekivati i projektovati tek u srednjem i dugom roku.

U narednim godinama, Crna Gora može ostvarivati povećanje suficita u bilansu usluga, pri čemu će taj porast,prema projekciji iznositi oko 15-20 %, čime će se moći uticati na pokrivanje jednog dijela deficita tekućeg računa. B. Makroekonomska politika: restriktivna fiskalna politika i liberalna spoljnotrgovinska politika;

10

C.Uvođenje novih tehnologija, što predstavlja pozitivan uticaj na povećanje produktivnosti privrede i nivoa proizvodnje u dugom roku. D.Rast domaće štednje i investicija. To se može ostvariti prvenstveno razvojem privatnog sektora, odnosno osnivanjem malih i srednjih preduzeća i zapošljavanjem novih kadrova u ovim preduzećima, što će voditi i povećanju zaposlenosti, realnih plata, a time i domaće štednje i investicija u okviru postojeće akumulacije. 9. Program strukturnog prilagođavanja-mjera za uravnoteženje bilansa plaćanja U cilju otklanjanja neravnoteže bilansa plaćanja, odnosno dobijanja finansijske pomoći od MMF-a i drugih finansijskih institucija za pokriće deficita, svaka zemlja mora imati adekvatan program makroekonomske politike odnosno «program strukturnog prilagođavanja». Dobar program ekonomske politike zemlje je uslov dobijanja finansijske pomoći ili stand-by aranžmana od strane MMF-a i drugih kreditnih organizacija. Prvi koraci u strukturnom prilagođavanju ostvaruju se ili smanjenjem potrošnje ili povećanjem proizvodnje u zemlji. Ako pođemo od formule: Y+U = C+I+G+E, Odnosno da se agregatna ponuda u zemlji sastoji od domaće proizvodnje mjerene BDP (Y) i uvoza. Na desnoj strani se agregatna tražnja sastoji od lične potrošnje (C), opšte i zajedničke potrošnje (G), investicione potrošnje (I) i izvoza (E). Posmatrajući dalje ovu definicji možemo istaći da je Y- (C+I+G) = E-U Znači, razlika između domaće proizvodnje i potrošnje treba da bude jednaka razlici između izvoza i uvoza. Ako je domaća proizvodnja veća od potrošnje, izvoz je veći od uvoza, odnosno smanjuje se deficit trgovinskog bilansa ili se ostvaruje suficit. Ovo je polazna pretpostavka programa strukturnog prilagođavanja. Za državu je uvijek lakše da vodi politiku smanjenja potrošnje, naročito lične i investicione, što je rešenje na kratak rok. Smanjenje potrošnje u Crnoj Gori se može ostvariti kroz politiku održavanja nominalnih zarada zaposlenih u državnom sektoru na istom nivou, s obzirom da u državnom sektoru radi oko 30% zvanično zaposlenih radnika u Crnoj Gori, tako da povećanje ili smanjenje tražnje zaposlenih u ovom sektoru znatno utiče na smanjenje ili povećanje ukupne potrošnje. Međutim ograničavanje potrošnje na duži rok, dovodi do smanjenja domaće proizvodnje zbog nemotivisanosti zaposlenih da rade, a takođe može dovesti i do pada životnog standarda (koji je ionako u Crnoj Gori na niskom nivou) i rizika od socijalnih nemira. Stoga se bržim opadanjem agregatne tražnje od agregatne ponude postiže samo «prisilna» ravnoteža u bilansu plaćanja. Zato se pored mjera fiskalne politike, moraju u okviru ekonomske politike preduzeti i mjere spoljnotrgovinske politike koje se prvenstveno odnose na liberalizaciju spoljnotrgovinskog režima i stvaranje stabilne spoljnotrgovinske zakonske regulative se

11

utiče na smanjenje uvoza i porast izvoza, a time i smanjenje deficita. Sve su to značajni koraci kojima se na srednji rok vrši strukturno prilagođavanje. U Crnoj Gori se ne mogu preduzeti mjere montarne politike koje se odnose na rast realnih kamatnih stopa da bi se stimulisala domaća štednja i smanjila potrošnja, s obzirom da mi nemamo sopstvenu monetarnu politiku. U cilju trajnijeg otklanjanja deficita bilansa plaćanja, svaka zemlja sa ovim problemom, pa i Crna Gora, mora mijenjati strukturu svoje proizvodnje, odnosno koristiti komparativne prednosti (npr. razvoj poljoprivredne proizvodnje, turizam) i svoje proizvodne resurse usmjeriti na povećanje izvozno orjentisane proizvodnje. Ovakvi programi treba da uključuju mjere ekonomske politike kojima se povećava efikasnost upotrebe postojećih resursa, prvenstveno kroz liberalizaciju cijena, ali i mjere povećanja faktora proizvodnje. Ono što pri tome treba imati u vidu je činjenica da promjena proizvodne strukture jedne zemlje, naročito Crne Gore predstavlja dugotrajan i težak proces. Treba uzeti u obzir da svaka reforma, bilo od autarkične ka izvozno orjentisanoj proizvodnji, ili od socijalističke ka tržišnoj ekonomiji, ima svoje troškove i koristi. Ako se reforma dobro sprovodi, troškovi i socijalni rizici se vremenom smanjuju, a koristi povećavaju, zbog čega ne treba odustajati od reformi, niti ih treba odlagati zbog početnih teškoća i kriza. To je veoma bitan uslov strukturnih promjena u jednoj zemlji poput Crne Gore i otklanjanja neravnoteže bilansa plaćanja, kao i otplate spoljneg duga. U nekim situacijama, deficit tekućeg računa se neće povećati, ako je domaća potrošnja veća od proizvodnje, odnosno uvoz od izvoza, kada su bilansi neto tranfera i faktorskih dohodaka iz inostranstva pozitivni, ili ako je uvoz kapitala dovoljno veliki da pokrije deficit u bilansu tekućeg računa. Znači, bilans razmjene roba i usluga, odnosno trgovinski bilans može biti u neravnoteži, odnosno imati deficit, ali ako se taj deficit pokriva suficitom u bilansu faktorskih dohodaka i tekućih transfera, onda se otklanja neravnoteža tekućeg računa, odnosno cjelokupnog bilansa plaćanja. 10. Bilans plaćanja Crne Gore i evropske integracije Crna Gora je u oktobru 2007. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

sa EU, čime su se obje potpisinice obavezale na ispunjavanje zadataka i obaveza

predviđenih u njemu. Na taj način, Crna Gora je institucionalizovala svoj odnos sa EU,

odnosno preuzela zakonsku obavezu da usklađuje svoj pravni sistem sa komunitarnim

pravom EU. Na osnovu iskustva drugih zemalja, vjerovatno će biti potrebne 2-3 godine

da dođe do ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, pri čemu država može

da preda aplikaciju za članstvo u EU i prije zaključenja procesa ratifikacije. Crnoj Gori u pretpristupnom periodu u odnosima sa EU je u finansijskom smislu bitno da

izgradi kapacitet apsorpcije raspoloživih EU fondova. U ovoj fazi, Crna Gora ne može

očekivati velika finansijska sredstva, ali je bitno ući u šeme finansiranja EU, jer će

12

svakim danom (posebno kada se stekne status kandidata za ulazak u EU) biti sve više

mogućnosti za korišćenje sredstava, pa lokalne i nacionalne vlasti moraju biti spremne da

pravovremeno prijave projekte, sarađuju sa ostalim državama Zapadnog Balkana i

državama članicama unije i iskoriste sredstva koja će EU nuditi. Pri tome treba imati u

vidu, da priliv ovih finansijskih sredstava u zemlju imati uticaj i na bilans plaćanja Crne

Gore. S obzirom da ne postoji plan finansijske podrške Crnoj Gori u periodu kada bude

imala status kandidata za ulazak u EU, onda je realno očekivati da će Crna Gora

najmanje nastaviti da dobija predviđena sredstva iz IPA (Instrument za pretpristupnu

pomoć) koja joj pripadaju kao državi potencijalnom kandidatu. Time je dovoljno uzeti u

obzir i uicaj ovih transfera na bilans plaćanja u pretpristupnom periodu.

10.1 Period punopravnog članstva u EU Iznosi sredstava koje Crna Gora bude dogovorila u pregovorima o pristupanju EU, a

odnose se na: direktne isplate poljoprivrednicima, tržišne intervencije u poljoprivredi i

budžetsku kompenzaciju, mogu se smatrati stvarnim budućim isplatama, odnosno zemlja

ih članstvom u EU definitivno dobija u dogovorenom iznosu. Ova sredstva imaju uticaj

na saldo transfera u tekućem računu bilansa plaćanja, kao i na deficit/suficit bilansa roba i

usluga u okviru tekućeg računa.

Pored ovih sredstava, dogovorenih u pregovorima o pristupanju EU, na bilans plaćanja

mogu uticati i sredstva koja se odnose na finansiranje strukturnih aktivnosti, ruralnog

razvoja i preostalog dijela pretpristupne pomoći, što zavisi od apsorpcionog kapaciteta

(makroekonomskog, finansijskog i administrativnog). To znači, da što je veći će

apsorpcioni kapacitet Crne Gore, primiće više sredstava iz EU, a time će se ostvariti veći

uticaj na bilans plaćanja.

Crna Gora je država čiji je BDP niži od 75% prosjeka EU i suočava se sa strukturnim

problemima što će je kad postane članica EU svrstati u grupu zemalja korisnica sredstava

iz strukturnih i Kohezionog fonda. Uz to, ona će biti jedna od manje razvijenih država u

EU, pa se može očekivati da joj bude dostupno više sredstva kako bi se približila

prosjeku EU. Maksimalni iznos odobrenih sredstava u okviru strukturne politike koji bi

mogao da se ostvari u prve tri godine članstva u EU, mogao bi iznositi između 2,4% i

3,6% BDP-a godišnje. Glavni sektori koji će ostvariti korist od EU strukturne pomoći

13

biće: transport, komunikacione tehnologije, enegretika, životna sredina, poljoprivreda i

ruralni razvoj, dok će socijalna politika, obrazovanje i zdravstvo ostvariti djelimičnu

korist. Generalno, sredstva iz strukturnih fondova, ukoliko se pravilno koriste, mogu

povećati konkurentsku poziciju Crne Gore, odnosno izvoz i kretanja u bilansu plaćanja na

dugi rok. S druge strane, nepravilno upravljanje velikim transferima može da dovede do

problema makroekonomske nestabilnosti na šta svojevremeno ukazuje primjer Grčke

(Orlowski, The road to Europe, 1998, European Institute). Zaista, veliki priliv sredstava

može imati određeni efekat na agregatnu tražnju, što će u krajnjem staviti pritisak na

inflaciju i bilans plaćanja. Veliki transferi se teže apsorbuju i njihovo uspješno

korišćenje zahtijeva adekvatne i efikasne institucije u državi koja ih prima. Zato je za

Crnu Goru preporučljivo da se opredijeli za niže iznose transfera koji se povećavaju

tokom vremena.

10.2 Projekcije ostalih efekata procesa pristupanja EU na bilans plaćanja Crne Gore

Nakon signifikantnog pogoršanja deficita tekućeg računa u 2006. godini, projekcije pojedinih institucija (ISSP; S&P), kao i ex ante makroekonomski model za period 2007-2016. ( Vujošević N. predlog doktorskog rada, 2007) pokazuju poboljšanje deficita tekućeg računa bilansa plaćanja Crne Gore. Osnovne mjere, odnosno pretpostavke na kojima se zasniva projekcija platnobilansnih kretanja u procesu pristupanja EU koji se odnosi na unapređenje međunarodih ekonomskih odnosa i smanjenje deficita tekućeg računa bilansa plaćanja su: (i) restrukturiranje sektora malih i srednjih preduzeća u cilju povećanja njihove međunarodne konkurentnosti, (ii) promocija izvoza i drugih oblika međunarodne saradnje i (iii) promjena spoljnotrgovinskog režima Crne Gore koja se odnosi na ukidanje svih barijera u međunarodnoj trgovini. U projekciji je 2015. hipotetički uzeta kao godina pristupanja Crne Gore EU. Prema projekcijama u okviru makroekonomskog modela ISSP-a (što je istovremeno u skladu sa projekcijama S&P-a) u sledećoj tabeli je prikazan deficit bilansa plaćanja Crne Gore, kao i uvoza i izvoza roba, kao glavnih uzročnika deficita tekućeg računa za period 2007-2016: Tabela 19: Projekcija bilansa plaćanja Crne Gore do 2016. 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015 2016 Izvoz (mil €) 668.8 869.5 1,130.4 1,458.2 1,895.6 2,463.5 3,079.4 4,003.2 5,004.1 5,765.4 Uvoz (mil €) 1,846.4 2,122.1 2,335.2 2.568.3 2,774.1 3,251.4 3,956.5 4,692.2 5,561.4 6,267.5 Bilans robne razmjene (mil €)

-1,177.6 -1,252.5 -1204.8 -1,110.1 -875.5 -787.9 -877.1 -689.0 -557.3 -502.1

Saldo tekućeg računa (mil €)

-406.0 -328.0 -228.7 -222.7 -220.6 -223.3 -216.7 -206.1 -200.2 -192.7

Tekući račun (% BDP)

-21.3 -16.0 -13.1 -9.4 -8.8 -8.2 -7.6 -7.0 -6.5 -6.0

Izvor: ISSP, Centralna banka Crne Gore, MMF, Standard&Poors, Monstat

14

Smanjenje deficita tekućeg računa bilansa plaćanja bi u narednim godinama procesa pridruživanja EU trebalo da bude rezultat bržeg ekonomskog rasta i snažnog rasta investicija, što bi trebalo da doprinese razvoju izvozno orjentsane proizvodnje na dugi rok i poboljšanju konkurentnosti nacionalne privrede. Ovo će takođe doprinijeti bržem rastu izvoza od uvoza roba, a time i smanjenju deficita trgovinskog bilansa. Zapravo, prema projekciji prosječan godišnji rast izvoza je od oko 30% u periodu 2007-2016. dok je projektovan znatno sporiji rast uvoza od oko 15% godišnje. U slučaju postepenog ostvarenja ove projekcije, Crna Gora bi 2010. godine smanjila deficit tekućeg računa bilansa plaćanja na nivo koji je bio u 2005. godini, a potom bi se, nakon 2010. godine, nastavilo njegovo dalje smanjenje. Važni faktori koji mogu ovome da doprinesu su razvoj tržišne ekonomije, efikasna primjena sporazuma o slobodnoj trgovini (npr. CEFTA) i povećanje trgovine a zemljama u regionu, unapređenje poslovnog okruženja, dalja liberalizacija ekonomije u procesu evropskih integracija, kao i povećanje stepena ekonomskih sloboda. LITERATURA:

1. Adrian Buckey (1996): “Multinational Finance”, Prentice Hall 3. Babić Mate (1980): ”Analiza uvozne zavisnosti jugoslovenske privrede,» Zagreb 4. Babić Mate (1996): “Makroekonomija”; Mate; ZagrebBabić Mate, Babić Ante

(2000):«Međunarodna ekonomija», CIP, Zagreb. 6. Baćović Maja (2003): «Sistem nacionalnih računa», ISSP, PodgoricaBrian

Borchers (2002): “Notes on ARIMA Modelling,” policy paper 8. Catherine L. Mann (2002): “Perspectives on the U.S: Current Account Deficit and

Sustainability”, Journal of Economic Perspectives, Volume 16, Wasington 9. Central Bank of Serbia (2003):”Balance of Payments of the FR Yugoslavia-

annual report 2002,” Belgrade 10. Holman Jill (2000): «Smanjenje deficita tekućeg račun» Banka federalnih rezervi,

Cansas CityIMF Committee on Balance of Payments Statistics (2000): “Estimating Monthly Balance of Payments,” Washington D.C.

12. Mrak Mojmir (2002): «Međunarodne finansije», GV, Založba, Ljubljana 13. Pejić Lazar, Jakšić Miomir (1987): ”Principi makroekonomije”, SA, Beograd 14. Roubini Nouriel, Wachtel Paul (1997): “Current Account Sustainability in

Transition Economies,” Stern School of Business, New York University 15. Vojinović Ivana (2007): “Fiskalni tokovi između Crne Gore i Evropske unije u

uslovima pridruživanja“, Podgorica