Bilten Vrhovnog suda za 2/2013 godinu

VRHOVNI SUD CRNE GORE

THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

________________________________________

BILTEN/BULLETIN

2/2013

2

CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

2/2013 GODINA / YEAR

Za izdavača / For publisher

Vesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika)

Stanka Vučinić (upravno pravo)

Vesna Begović (gradjansko pravo)

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chief

Branimir Femić

Urednik u redakciji / Desk Editor

Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu

Saradnik u redakciji / assistant

Ljiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu

Sekretar redakcije / Secretary desk

Sanja Kalezić, sekretar Vrhovnog suda

ISNN 1800-5810

3

CRNA GORA

VRHOVNI SUD

B I L T E N

2/2013

Podgorica, februar 2014. godine

4

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA

5

PRAVNI STAV

Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, na sjednici održanoj

dana 07.10.2013. godine, jednoglasno je zauzelo

PRAVNI STAV

Pravo korišćenja zemljišta, koje predstavlja morsko dobro, pripada

ranijim vlasnicima samo zaključenjem ugovora sa javnim preduzećem koje

upravlja morskim dobrom, u kom slučaju imaju preče pravo korišćenja

morskog dobra za slučaj da konkurišu za sticanje tog prava.

O b r a z l o ž e nj e

Pitanje korišćenja morskog dobra riješeno je Zakonom o morskom dobru,

pri čemu su u praksi sudova podnijeljena mišljenja oko pitanja prava korišćenja

ranijeg vlasnika, što je imalo za posledicu donošenje različitih odluka, o čemu ni

Vrhovni sud nije imao jedinstven stav. U svim predmetima koji su bili na

rješavanje kod sudova, sporno je bilo pravo korišćenja ranijeg vlasnika morske

obale, kao dijela morskog dobra.

Morsko dobro prvi put je uredjeno Zakonom o morskom dobru ("Sl.list

RCG", br.9/78 i 2/89), kojim je propisan način upravljanja morskim dobrom,

njegovo korišćenje, zaštita i dr. Pod morskom obalom se u smislu ovog Zakona

smatra pojas kopna koji je ograničen linijom do koje dopiru najveći talasi za

vrijeme najvećeg nevremena, kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili

najmjeni služu iskorišćavanju mora za pomorski saobraćaj, morski ribolov i dr.

Morsko dobro je predstavljalo društvenu svojinu sa kojom je upravljala opština

na kome se nijesu mogla steći nikakva stvarna prava.

Zakonom o morskom dobru ("Sl.list RCG", br.14/92 i 27/04), koji je sada

u primjeni, odredjeno je da morsko dobro predstavlja državnu svojinu. Morskim

dobrom upravlja javno preduzeće, koje se može dati na korišćenje fizičkom i

pravnom licu koje je dužno da zaključi ugovor o korišćenju i koje se pravo ne

može prenijeti na drugog.

Dileme oko prava korišćenja ranijeg vlasnika na morskom dobru stvarale

su odredbe čl.30 st.1 Zakona o morskom dobru kojom je propisano da raniji

vlasnici zemljišta na morskom dobru koje je stečeno na valjan način do dana

stupanja na snagu ovog zakona kao privatna svojina u slučaju izuzimanja imaju

pravo na naknadu po propisima o eksproprijaciji.

6

Kako se odredbom ovog člana konstatuje da raniji vlasnici u slučaju

izuzimanja, imaju pravo na naknadu, postojalo je mišljenje da do vremena

izuzimanja zemljišta iz posjeda, raniji vlasnici imaju pravo korišćenja istog.

Prema drugom mišljenju, sva lica, kao i raniji vlasnici, pravo korišćenja

na morskom dobru mogu steći samo zaključenjem ugovora o korišćenju

morskog dobra sa javnim preduzećem, kada raniji vlasnici imaju preče pravo

korišćenja. Pri tome se polazi od činjenice da je proglašenjem Zakona o

morskom dobru iz 1978. godine, morsko dobro postalo društvena svojina na

kome raniji vlasnici nijesu mogli steći nikakva stvarna prava. Donošenjem

sadašnjeg Zakona o morskom dobru, morsko dobro se samo transformisalo u

državnu svojinu, dok raniji vlasnici nijesu stekli nikakva stvarna prava.

S druge strane, polazeći od odredaba člana 10. st. 1 tač.8 i 9 te člana 11

Zakona o državnoj imovini ("Sl.list RCG", br.27/09), obale i morsko dobro

predstavljaju javno dobro u opštoj upotrebi koja niko ne može imati u posjedu.

U protivnom morsko dobro ne bi služilo iskorišćavanju mora, pomorskom

saobraćaju, ribolovi i td, što je njegova osnovna svrha i namjena.

Prema tome, ranijem vlasniku zemljišta, koje predstavlja morsko dobro,

pripada pravo korišćenja morskog dobra samo ako zaključi ugovor sa javnim

preduzećem koje upravlja morskim dobrom, kada mu pripada preče pravo

korišćenja morskog dobra.

Ovakvo odredjenje sadrži i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama

Narodne Republike Hrvatske (NN.br.15/3, 100/4, 141/06 i 38/09), kojim je

propisano da se na morskom dobru ne može steći pravo svojine, ili bilo koje

drugo stvarno pravo. Pravo na posjed i korišćenje morskog dobra se može steći

samo zaključenjem ugovora o koncesiji. Morsko dobro predstavlja opšte dobro,

pri čemu nema značaja ko je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik, jer se

radi o formalnom upisu koji ne obezbjedjuje posjed i posjedovnu zaštitu.

Predsjednik

gradjanskog odjeljenja, Radoje Orović,s.r.

7

PRAVNO MIŠLJENJE

Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore na sjednici održanoj

dana 07.10.2013. godine, većinom glasova sudija, donijelo je sljedeće:

PRAVNO MIŠLJENJE

Sticanje odgovarajućeg stepena školske spreme kao opšteg uslova za

obavljanje poslova radnog mjesta na koje je službenik, odnosno

namještenik, rasporedjen ne smatra se obrazovanjem, stručnim

osposobljavanjem i usavršavanjem u smislu odredbe člana 38 Zakona o

radu, odnosno stručnim usavršavanjem u smislu čl. 14 i 96 Zakona o

državnim službenicima i namještenicima, te ne postoji obaveza državnog

organa da službeniku i namješteniku isplati troškove nastale povodom

školovanja u cilju sticanja odgovarajuće stručne spreme.


Gradjansko odjeljenje Višeg suda u Podgorici obratilo se Gradjanskom

odjeljenju ovog suda sa zahtjevom za davanje pravnog mišljenja vezano za

primjenu odredbi člana 38 Zakona o radu i čl. 14 i 96 Zakona o državnim

službenicima i namještenicima, sa razloga što se kod tog suda i Višeg suda u

Bijelom Polju nalazi veći broj predmeta po tužbama državnih službenika i

namještenika za naknadu troškova školovanja i stručnog usavršavanja. U

zahtjevu se navodi da je Zakonom o radu propisana šira obaveza poslodavca u

odnosu na Zakon o državnim službenicima i namještenicima, odnosno da čl. 38

Zakona o radu propisuje obavezu poslodavca da zaposlenom omogući

obrazovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje, dok Zakon o državnim

službenicima (čl. 14 i 96) predvidja samo obavezu poslodavca za

omogućavanjem stručnog usavršavanja.

Imajući u vidu zakonska odredjenja, Gradjansko odjeljenje ovog suda je

donijelo navedeno pravno mišljenje, zasnivajući ga na sljedećim razlozima.

Odredbom člana 38 Zakona o radu propisano je da je poslodavac dužan da

zaposlenom omogući obrazovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje kada

to zahtijeva potreba procesa rada, uvodjenje novog načina organizacije rada, a

posebno kada dodje do usvajanja i primjene novih metoda u organizaciji i

tehnologiji rada, te da je zaposleni dužan da se u skladu sa svojim

sposobnostima i potrebama procesa rada stručno osposobljava i usavršava za

8

rad, a troškovi obrazovanja stručnog osposobljavanja i usavršavanja

obezbjedjuju se iz sredstava poslodavca.

Iz navedene odredbe proizilazi da samo kada to zahtijeva potreba procesa

rada, uvodjenje novog načina organizacije rada i usvajanje i primjena novih

metoda u organizaciji rada postoji dužnost poslodavca za omogućavanjem

zaposlenom obrazovanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja i

obezbjedjivanja troškova za isto. Doškolovavanje službenika, odnosno

namještenika, u cilju sticanja odgovarajuće stručne spreme, kao opšteg uslova za

obavljanje poslova radnog mjesta na koje je rasporedjen ne može se smatrati

obrazovanjem, osposobljavanjem i usavršavanjem za potrebe procesa rada i

uvodjenje novog načina organizacije rada koje je poslodavac dužan da omogući

zaposlenom i obezbijedi troškove za tu svrhu.

Odredbom člana 14 Zakona o državnim službenicima i namještenicima

propisano je da državni službenik i namještenik ima pravo i obavezu da se

stručno usavršava a da se starješina državnog organa stara o obezbjedjenju

uslova za stručno usavršavanje, dok je čl. 96 istog zakona propisano da se

službenik i namještenik usavršava u skladu sa programom stručnog usavršavanja

koji utvrdjuje organ za upravljanje kadrovima a kojim programom je odredjena

sadržina usavršavanja i visina sredstava potrebnih za realizaciju programa, kao i

da troškove stručnog usavršavanja snosi državni organ.

Navedene odredbe upućuju da državni organ snosi samo troškove

usavršavanja državnog službenika, odnosno namještenika, koji su u skladu sa

programom stručnog usavršavanja organa za upravljanje kadrovima. Kako se

sadržina programa za stručno usavršavanje odnosi na sticanje zvanja i

sposobnosti u okviru istog stepena stručne spreme, a ne na školovanje u cilju

sticanja odgovarajuće stručne spreme, to jasno proizilazi da troškovi školovanja

državnog službenika, odnosno namještenika, nijesu u skladu sa navedenim

zakonskim odredbama.

Dakle, školovanje službenika i namještenika u cilju sticanja

odgovarajućeg stepena stručne spreme kao opšteg uslova za obavljanje radnog

mjesta na koje je rasporedjen je u interesu službenika, odnosno namještenika, te

je isti dužan da sam snosi troškove nastale tim povodom.

Prema tome, kako školovanje državnih službenika i namještenika ne

podrazumijeva obrazovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje u smislu

navedenih zakonskih odredbi, to državni organ nije u obavezi da isplati troškove

nastale povodom školovanja državnih služenika i namještenika.

Predsjednik Gradjanskog

odjeljenja,

Radoje Orović,s.r.

9

SUDSKA PRAKSA

10

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

11

MJERA BEZBJEDNOSTI ODUZIMANJE PREDMETA

(Član 75 st. 1 i 2 KZ u vezi sa čl. 477 st. 2 u vezi st. 1 ZKP)

Kada Krivični zakonik u posebnom dijelu za krivično djelo ne

propisuje obavezno oduzimanje predmeta, tada državni tužilac u postupku

odloženog gonjenja ne može na osnovu člana 477 stav 2 u vezi st. 1 ZKP

donijeti posebno rješenje o oduzimanju predmeta iako ocijeni da su

ispunjeni uslovi iz čl. 75 st. 1 i 2 KZ, već je ovlašćen da to uradi samo u

slučaju kada zakon izričito propisuje da se radi o predmetima koji se po

zakonu moraju oduzeti i ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili

razlozi morala.

Iz ozbrazloženja:

„Iz spisa predmeta proizilazi da je rješenjem Osnovnog državnog

tužilaštva u Baru KT.(O) br.801/12 od 11.02.2013.godine, nakon sprovedenog

postupka odloženog krivičnog gonjenja, na osnovu čl.272 st.6 ZKP, odbačena

krivična prijava Uprave policije-Područne jedinice Bar Ku.br.631/12 od

31.10.2012.godine, podnesena protiv osumnjičenog S. R., zbog krivičnog djela

nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, iz čl.403 st.1 Krivičnog

zakonika jer je osumnjičeni izvršio obavezu iz čl.272 st.1 i 3 ZKP naloženu mu

rješenjem Osnovnog državnog tužilaštva u Baru KT(O) br.801/12 od

10.12.2012.godine.

Posebnim rješenjem Osnovnog državnog tužilaštva u Baru KT(O)

br.801/12 od 11.02.2013.godine, na osnovu čl.477 st.2 ZKP od osumnjičenog S.

R. oduzet je pištolj marke "CZ" M-57 kal.7,62 mm fab.br.C 204239 sa okvirom

od 8 komada municije i oružni list za držanje predmetnog pištolja izdatu u

Republici Srbiji od SUP-a Kraljevo OUP PS Vrnjačka Banja. Protiv ovog

rješenja osumnjičeni je na osnovu čl.477 st.5 ZKP izjavio žalbu Osnovnom suda

u Baru.

Odlučujući o predmetnoj žalbi, Osnovni sud u Baru je rješenjem

Kv.br.178/13 od 5.06.2013.godine usvojio žalbu osumnjičenog S. R. i ukinuo

rješenje Osnovnog državnog tužilaštva u Baru KT(O) br.801/12 od 11.2.2013.

godine, nalazeći da je izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta po

čl.75 st.1 Krivičnog zakonika fakultativno i da se ova mjera ne može izreći po

odredbi čl.477 st.1 ZKP, kojom je propisan postupak za izricanje mjere

bezbjednosti oduzimanja predmeta u slučaju kada je Krivičnim zakonikom za

konkretno krivično djelo propisano obavezno oduzimanje predmeta, što nije

slučaj sa krivičnim djelom iz čl.403 Krivičnog zakonika.

12

U odredbi čl.477 st.1 ZKP je propisano da predmeti koji se po Krivičnom

zakoniku moraju oduzeti, oduzeće se i kad se krivični postupak ne završi

presudom kojom se optuženi oglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opšte

bezbjednosti ili razlozi morala, dok je u stavu dva ovog člana propisano da

posebno rješenje o tome donosi organ pred kojim se vodio postupak u času kada

je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.

U konkretnom slučaju u postupku odloženog krivičnog gonjenja Osnovno

državno tužilaštvo u Baru je odbacilo krivičnu prijavu protiv osumnjičenog S.

R. zbog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz

čl.403 st.1 Krivičnog zakonika, a zatim je posebnim rješenjem, primjenom

čl.477 st.2 ZKP, od osumnjičenog oduzet pištolj sa okvirom od 8 metaka i

oružni list za držanje tog oružja na ime osumnjičenog, kao predmeti koji su

upotrijebljeni za izvršenje navedenog krivičnog djela.

U odredbi čl.75 st.1 Krivičnog zakonika je propisano da predmeti koji su

upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali

izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti, ako su svojina učinioca, dok je u

stavu 3 ovog člana navedeno da se zakonom može odrediti obavezno

oduzimanje predmeta i uslovi za njihovo oduzimanje.

Za krivično djelo neovlašćeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz

čl.403 st.1 Krivičnog zakonika, po zakonu nije propisano obavezno oduzimanje

predmeta.

Imajući u vidu naprijed navedene odredbe zakona, po ocjeni ovog suda,

mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta prema odredbi čl.477 st.1 ZKP može

se izreći kada su kumulativno ispunjeni uslovi i to: da Krivični zakonik za

konkretno krivično djelo propisuje obavezno oduzimanje predmeta, što nije

slučaj sa krivičnim djelom neovlašćeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz

čl.403 st.1 Krivičnog zakonika, i ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti

ili razlozi morala.

Prema tome, kada Krivični zakonik u posebnom dijelu za krivično djelo

ne propisuje obavezno oduzimanje predmeta, tada državni tužilac u postupku

odloženog gonjenja ne može na osnovu čl.477 st.2 u vezi st.1 ZKP donijeti

posebno rješenje o oduzimanju predmeta iako ocijeni da su ispunjeni uslovi iz

čl.75 st.1 i 2 Krivičnog zakonika, već je ovlašćen da to uradi samo u slučaju

kada zakon izričito propisuje da se radi o predmetima koji se po zakonu moraju

oduzeti i ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala.

Kako u konkretnom slučaju nijesu ispunjeni uslovi iz čl.477 st.1 ZKP za

oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela

nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.1 Krivičnog

zakonika, za donošenje drugačije odluke nijesu od značaja razlozi iz

obrazloženja prvostepenog rješenja da "ciljevi suzbijanja kriminaliteta u

konkretnom slučaju ne zahtijevaju oduzimanje predmeta", a posebno da

osumnjičeni ima oružni list za nošenje pištolja, a u stvari oružni list se odnosi

samo za držanje pištolja, što je suštinski sasvim nešto drugo imajući u vidu

13

alternativno odredjene radnje izvršenja krivičnog djela i nespornu činjenicu da je

u postupku odloženog krivičnog gonjenja utvrdjeno da je osumnjičeni

neovlašćeno nosio predmetni pištolj u čijem okrivu je bilo 8 metaka.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 9/13 od 16.09.2013. godine)

14

KRIVIČNO DJELO PREVARA

(Član 244 stav 3 u vezi st. 1 KZ)

Stekla su se sva zakonska obilježja krivičnog djela prevara iz člana

244 stav 3 u vezi st. 1 KZ ako je okrivljena u namjeri da sebi pribavi

protivpravnu imovinsku korist, predstavljajući se kao gradjevinski

inspektor, a prikrivajući činjenicu da radi kao komunalni redar, dovela u

zabludu oštećenu da joj može završiti da nesmetano gradi objekat iako za

gradnju istog nije izdata gradjevinska dozvola i navela je da joj preda iznos

od 5.000 €.

Iz obrazloženja:

„U postupku donošenja pobijanog rješenja, kao ni u samom rješenju

nijesu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na čije postojanje

ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti pak povrede na koje se ukazuje žalbom

jer je Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore ocijenilo navode iz predloga za

podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Pravilno su nižestepeni sudovi u svojim presudama zaključili da radnje

okrivljene M. K. koje su opisane pod tačkom 1 izreke prvostepene presude,

sadrži sva obilježja krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog

zakonika. Razloge koje je prvostepeni sud dao u svojoj presudi, kako u pogledu

postojanja djela u pitanju, tako i u pogledu krivice okrivljene za isto, razložno je

prihvatio i drugostepeni sud. Prema tome, nižestepeni sudovi nijesu povrijedili

Krivični zakonik iz čl.387 tač.1 ZKP na štetu okrivljene po pitanju da li je djelo

za koje se okrivljena goni krivično djelo, jer su na nesumnjiv način utvrdili da je

okrivljena u oktobru 2009.godine u Baru, lažnim prikazivanjem činjenica,

predstavljajući se kao gradjevinski inspektor, a prikrivajući činjenicu da radi kao

komunalni redar, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist,

lažnim prikazivanjem činjenica, dovela u zabludu oštećenu S. P. da joj može

završiti da nesmetano gradi objekat u naselju Ratac u Baru, iako za gradnju istog

nije izdata gradjevinska dozvola i navela je da joj preda iznos od 5.000 €, za koji

iznos je na štetu oštećene sebi pribavila protivpravnu imovinsku korist.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 23/13 od 27.11.2013. godine)

15

KRIVIČNO DJELO PREVARA


Namjera kao subjektivni elemenat krivičnog djela prevara treba da

postoji kod učinioca u vrijeme kada drugo lice dovodi u zabludu i ista kao i

druge subjektivne okolnosti se utvrdjuje posredno preko objektivnih

okolnosti, tj. iz ponašanja okrivljenog, preduzetih radnji i svih okolnosti

pod kojima su ove radnje preduzete.

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

(Član 386 stav 1 tačka 8 ZKP)

Učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386

stav 1 tačka 8 ZKP ako su razlozi u pogledu postojanja namjere okrivljenog

nejasni i protivrječni sa sadržinom zapisnika o iskazima datim u postupku i

sadržinom nalaza i mišljenja sudsko finansijskog vještaka.

R J E Š E NJ E

Uvažava se žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Herceg Novom i po

službenoj dužnosti ukida se presuda Višeg suda u Podgorici Kž.br.1313/12 od

22.03.2013.godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.212/11 od

02.07.2012.godine, ranija presuda Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.289/08

od 05.06.2009.godine, kojom je okrivljeni P. V. u odsustvu osudjen na kaznu

zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, zbog produženog

krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.49 st.1 Krivičnog

zakonika, djelimično je stavljena van snage samo u pogledu odluke o kazni i

imovinskopravnom zahtjevu i okrivljeni osudjen na kaznu zatvora u trajanju od

5 (pet) mjeseci.

Istom presudom, okrivljeni je obavezan da plati troškove krivičnog

postupka u iznosu od 192,30 €, kao i po osnovu paušala iznos od 50,00 €.

16

Protiv ove presude, žalbu je izjavio branilac okrivljenog, advokat K. F., iz

P., zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno

utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakonika i odluke o kazni, sa

predlogom da se pobijana presuda ukine ili preinači i okrivljeni oslobodi od

optužbe.

Odlučujući o žalbi, Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, je u sjednici

vijeća shodno čl.394 ZKP, odlučio da otvori pretres pred tim sudom.

Nakon održanog pretresa, drugostepeni sud je svojom presudom

Kž.br.1313/12 od 22.03.2013.godine, uvažio žalbu branioca okrivljenog,

advokata K. F. i preinačio presudu Osnovnog suda u Herceg Novom

K.br.212/11 od 02.07.2012.godine, na način što je u cjelosti stavio van snage

presudu Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.289/08 od 05.06.2009.godine,

dok je okrivljeni na osnovu čl.373 tač.2 ZKP oslobodjen od optužbe, zbog

produženog krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.49 st.1

Krivičnog zakonika.

Istom presudom odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na

teret budžetskih sredstava suda.

Protiv te presude, žalbu je izjavilo Osnovno državno tužilaštvo u Herceg

Novom, zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog

zakonika, sa predlogom da Vrhovni sud Crne Gore, usvoji žalbu, preinači

pobijanu presudu i okrivljenog osudi na adekvatnu kaznu ili da se predmet vrati

na ponovno sudjenje.

Branilac okrivljenog, advokat K. F. je podnijela odgovor na žalbu sa

predlogom da se ista odbija kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Nakon razmatranja pobijane presude, žalbe, odgovora na žalbu i svih

spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe čl.398 ZKP,

Vrhovni sud Crne Gore je našao da je žalba osnovana i da po službenoj dužnosti

treba ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovni

postupak i odlučivanje.

Drugostepeni sud nalazi da nije dokazano da je okrivljeni učinio djelo za

koje je optužen.

Drugostepena presuda sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka

iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer su dati

razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i o odlučnim činjenicama

postoji znatna protivrječnost izmedju onoga što se navodi u razlozima presude o

sadržini isprava i zapisnika o iskazima datim u postupku, što pobijanu presudu

čini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje.

U datim razlozima, drugostepeni sud na strani 10 prepisa pobijane

presude, izmedju ostalog navodi: "Prema tome, ovaj sud cijeneći naprijed

provedene dokaze, iskaze predstavnika oštećenih preduzeća, te pismene dokaze

o poslovnoj saradnji tih preduzeća sa preduzećem okrivljenog, kao i nalaz

vještaka fin. struke, i odbranu okrivljenog, nalazi da nema dokaza da je kod

okrivljenog P. V. u vrijeme zaključivanja kupoprodajnih ugovora sa

17

preduzećima DOO "MI G." i DOO "D. D T." iz P., postojala prevarna namjera

da oštećena preduzeća dovede u zabludu i da ih drži u zabludi, da mu na ime

svoje imovine predaju odredjenu robu a on istu ne plati, i na taj način sebi

pribavi protivpravnu imovinsku korist, jer je u vrijeme zaključivanja ugovora sa

oštećenim preduzećima, na žiro računu preduzeća okrivljenog bilo novčanih

sredstava, pa samim tim nema dokaza da je okrivljeni P. V. izvršio produženo

kriv. djelo prevare iz čl.244 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.49 KZ, te je okrivljenog

usljed nedostatka dokaza shodno čl.373 tač.2 ZKP, oslobodio od optužbe, a

kako je to predstavljeno u st.II izreke ove presude".

Očigledno je da su dati razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i

to u pogledu postojanja namjere okrivljenog, a ovo tim prije što prema dokazima

u spisima predmeta, oštećeni nijesu uspjeli naplatiti prodatu robu po osnovu

izdatih ovlašćenja za naplatu od strane okrivljenog, kao vlasnika i direktora

DOO "B. – P." H. N. Naime, osim umišljaja, subjektivni element ovog krivičnog

djela jeste namjera da se dovodjenjem ili održavanjem u zabludi nekog lica, sebi

ili drugom pribavi protivpravna imovinska korist, a ova namjera treba da postoji

kod učinioca u vrijeme kada drugo lice dovodi u zabludu i ista kao i druge

subjektivne okolnosti se utvrdjuju posredno preko objektivnih okolnosti tj. iz

ponašanja okrivljenog, preduzetih radnji i svih okolnosti pod kojima su ove

radnje preduzete.

Kako su u pobijanoj presudi dati razlozi o ovim odlučnim činjenicama

potpuno nejasni, a od čega zavisi pravilna ocjena o postojanju krivičnog djela u

pitanju, to je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1

tač.8 ZKP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Takodje, drugostepeni sud u datim razlozima na strani 9 prepisa presude

zaključuje sljedeće: "Ovakva odbrana okrivljenog o poslovnoj saradnji njegovog

preduzeća sa preduzećem DOO MI "G." iz N. i preduzećem DOO "D. D T." iz

P., u skladu je sa iskazima predstavnika tih preduzeća V. A. i P. N., te pismenim

dokazima sačinjenim povodom predmetnih poslovnih saradnji".

Ovakvo zaključivanje drugostepenog suda o odlučnim činjenicama u

razlozima presude, je znatno protivrječeno sa sadržinom zapisnika o iskazima

datim u postupku, jer je A. V. kao svjedok i predstavnik oštećenog u svom

iskazu, negirao tvrdnje okrivljenog da mu je isti u odnosnom periodu predavao

novac - depozit na ime preuzete robe budući da oštećeno DOO MI "G." iz N., u

kojem je radio, nije imalo takvu poslovnu praksu, dok je N. P. kao svjedok i

predstavnik oštećenog, u svom iskazu takodje negirao kazivanje okrivljenog da

je robi koju je kupio od oštećenog DOO "D. D T." iz P., bio istekao rok

važnosti, kao i to da mu se okrivljeni obraćao u vezi toga.

Citirani razlozi presude o odlučnim činjenicama su znatno protivrječni i sa

sadržinom nalaza i mišljenja sudsko finansijskog vještaka E. V., kao i

izvještajem Centralne banke Crne Gore tj. kopijama izvještaja za DOO "B. – P."

iz H. N., čiji je vlasnik i direktor bio okrivljeni, jer se iz ovih dokaza utvrdjuje

da je na žiro računu ovog DOO bilo novca u iznosu od 2.142,20 € i to samo u

18

periodu od 14.05. do 19.07.2003.godine, u kojem periodu su rokovi plaćanja

predvidjeni kupoprodajnim ugovorom prema oštećenom DOO MI "G." iz N.,

shodno nalazu sudsko finansijskog vještaka, bili istekli za iznos od 634,94 €,

dok u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora (20.04.2004.godine) sa

oštećenim DOO "D. D T." iz P., nije bilo uopšte novca na žiro računu DOO "B.

– P." iz H. N., kako se to suprotno sadržini citiranih dokaza, navodi u razlozima

presude, sa čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz

čl.386 st.1 tač.8 ZKP, na koju takodje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Osim toga, utvrdjenje drugostepene presude, kako se to osnovano navodi

u žalbi, temelji se i na pogrešno utvrdjenom činjeničnom stanju, pa je u

ponovnom postupku, pored ostalog, neophodno utvrditi I to da li je DOO " B. –

P." iz H. N., vlasništvo okrivljenog, imalo potraživanja prema trećim licima u

vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora i izdavanja ovlašćenja za naplatu, i

ako jeste u kom obimu, te da li bi eventualnom naplatom mogao očekivati da će

platiti preuzetu robu po osnovu izdatih ovlašćenja za naplatu. Ovo je od značaja

za utvrdjivanje odlučnih činjenica da li je okrivljeni postupao sa prevarnom

namjerom ili ne, a što je obilježje krivičnog djela u pitanju.

Iz navedenih razloga, bilo je nužno ukinuti pobijanu presudu i predmet

vratiti drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U ponovnom postupku, drugostepeni sud će otkloniti propuste i povrede

postupka na koje je ukazano ovim rješenjem, pa će nakon pravilne ocjene

navoda izjavljene žalbe branioca okrivljenog protiv presude Osnovnog suda u

Herceg Novom K.br.212/11 od 02.07.2012.godine, biti u mogućnosti da donese

pravilnu i zakonitu odluku.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl.407 st.1 ZKP, odlučeno je kao u izreci

ovog rješenja.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 13/13 od 09.09.2013. godine)

19

KRIVIČNO DJELO UTAJA POREZA I DOPRINOSA


Kada je u pitanju osnovi oblik krivičnog djela utaja poreza i

doprinosa sud može utvrdjivati poresku obavezu okrivljenog i kada nema

konačne odluke upravnog organa u pogledu postojanja te obaveze.

Iz obrazloženja:

„Po ocjeni ovog suda kada je u pitanju osnovni oblik krivičnog djela utaja

poreza i doprinosa iz čl.264 st.1 Krivičnog zakonika, sud može utvrdjivati

poresku obavezu okrivljene N. P. i kada nema konačne odluke upravnog organa

u pogledu postojanja te obaveze, pa su stoga neosnovani navodi žalbe branilaca

okrivljene da je na njenu štetu povrijedjen Krivični zakonik.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s II br. 5/13 od 27.09.2013. godine)

20

KRIVIČNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV ZDRAVLJA LJUDI

(Član 302 stav 4 KZ)

KRIVIČNO DJELO NESAVJESNO PRUŽANJE LJEKARSKE POMOĆI


Za utvrdjuvanje uzročnosti kod krivičnih djela nečinjenja potrebno

je utvrditi povezanost izmedju propuštanja odredjene radnje i nastupanja

posljedice krivičnog djela, tj. da li bi posljedica izostala da je optuženi

preduzeo radnje koje je bio dužan preduzeti, pri čemu je potreban visok

stepen vjerovatnoće, koji se graniči sa sigurnošću.

Iz obrazloženja:

„Presudom Osnovnog suda u Ulcinju K. br. 85/12 od 07.12.2012. godine,

oglašen je krivim M. B., zbog krivičnog djela teško djelo protiv zdravlja ljudi iz

čl. 302 st. 4 u vezi čl. 290 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i izrečena mu

uslovna osuda, kojom je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i

istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 5 (pet)

godina, po pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo. Istom

presudom optuženi je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka uplati

iznos od 1.314,50 eura, kao i na ime paušala iznos od 50,00 eura, sve u roku od

15 dana po pravosnažnosti presude.

Protiv te presude žalbu su izjavili Osnovno državno tužilaštvo u Ulcinju i

branioci optuženog. Osnovno državno tužilaštvo u Ulcinju je izjavilo žalbu zbog

odluke o krivičnoj sankciji - uslovnoj osudi, sa predlogom da se žalba uvaži,

pobijana presuda preinači i optuženom izrekne adekvatna zatvorska kazna.

Branilac optuženog, advokat I. C., izjavio je žalbu zbog bitnih povreda odredaba

krivičnog postupka i povrede Krivičnog zakonika, sa predlogom da se žalba

uvaži, prvostepena presuda preinači i donese oslobadjajuća presuda ili

prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje. Branilac

optuženog, advokat R. V., izjavio je žalbu zbog pogrešno utvrdjenog

činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakonika, sa predlogom da se

prvostepena presuda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i

odlučivanje.

Odlučujući o žalbama, Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, je u

sjednici vijeća odlučio da otvori pretres pred tim sudom.

Nakon održanog pretresa Viši sud u Podgorici je presudom Kž. br. 80/13

od 25.03.2013. godine, povodom žalbi Osnovnog državnog tužilaštva iz Ulcinja

21

i branilaca optuženog, advokata I. C. i R. V. iz U., po službenoj dužnosti,

preinačio presudu Osnovnog suda u Ulcinju K. br. 85/12 od 07.12.2012. godine,

u pogledu pravne ocjene djela, na način što je prema optuženom na osnovu čl.

272 tač. 3 Zakonika o krivičnom postupku odbijena optužba zbog krivičnog

djela nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz čl. 290 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog

zakonika, usled nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja. Istom

presudom je odlučeno da troškovi krivičnog postupka nastali pred

drugostepenim sudom, padaju na teret budžetskih sredstava suda.

Protiv citirane presude Višeg suda u Podgorici žalbu je izjavilo Osnovno

državno tužilaštvo u Ulcinju zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i

pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, sa predlogom da se žalba uvaži,

pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni

postupak i odlučivanje.

U odgovoru na žalbu branilac optuženog, advokat R. V. je predložio da se

žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Ulcinju odbije kao neosnovana i potvrdi

presuda drugostpenog suda.

Nakon razmatranja pobijane presude, žalbe, odgovora na žalbu i svih

spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe čl. 398 Zakonika

o krivičnom postupku, Vrhovni sud Crne Gore je našao:

Žalba je osnovana.

Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužilaštva u Ulcinju ukazuje da

pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su dati razlozi

nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni i u suprotnosti sa sadržinom izvedenih

dokaza, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 386

st. 1 tač.8 Zakonika o krivičnom postupku, koja drugostepenu presudu čini

nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Naime, drugostepeni sud je nakon održanog pretresa našao da u

nedostatku dokaza koji bi vodili drugačijem zaključku, ne može na štetu

optuženog primijeniti stav optužbe da je isti sa svojim postupcima, mimo

pogoršanja zdravstvenog stanja, izazvao i nastupanje teže posljedice - smrt sada

počivšeg H. N., čime bi izvršio krivično djelo teško djelo protiv zdravlja ljudi iz

čl. 302 st. 4 u vezi čl. 290 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika. Drugostepeni

sud nalazi da je optuženi izvršio krivično djelo nesavjesno pružanje ljekarske

pomoći iz čl. 290 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i na taj način preinačio

prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela, za koje je nastupila

apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, što je dovelo do odbijanja optužbe u

odnosu na optuženog.

Medjutim, nejasan je i preuranjen zaključak drugostepenog suda da

nastupanje smrti kod sada počivšeg H. N. nije u direktnoj uzročnoj vezi sa

postupcima optuženog i kao takav nema uporište u izvedenim dokazima.

Za utvrdjivanje uzročnosti kod krivičnih djela nečinjenja potrebno je

utvrditi povezanost izmedju propuštanja odredjene radnje i nastupanja

posljedice krivičnog djela tj. u konkretnom slučaju da li bi posljedica izostala da

22

je optuženi preduzeo radnje koje je bio dužan da preduzme, pri čemu je potreban

visok stepen vjerovatnoće, koji se graniči sa sigurnošću.

Iz spisa predmeta proizilazi, prije svega iz nalaza i mišljenja vještaka

medicinske struke dr. K. N., dopuna nalaza i njegovog izjašnjenja na pretresima,

da je postupak okrivljenog u direktnoj vezi sa smrću pok. H. N., koja je

uslijedila nakon pogoršanja stanja, jer da je optuženi reagovao na način na koji

je bio dužan, u vrijeme kada mu se oštećeni javio, možda bi oštećeni još bio živ.

Iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka medicinske struke dr. N. R. i M. Š.

proizilazi da bi blagovremenim dijagnostikovanjem bolesti (infarkt srca) i

adekvatnim liječenjem, šansa za preživljavanje pacijenta bila uvećana.

Imajući u vidu simptome koje je sada pok. H. N. imao prilikom prvog

pregleda od strane optuženog u ranim jutarnjim časovima "bol u gornjem dijelu

epigastrije", i nesumnjivo utvrdjenih činjenica da optuženi tom prilikom nije

postupio po pravilima medicinske nauke i struke, vrativši oštećenog kući a da

ga prethodno nije podvrgnuo muskulatornom pregledu, mjerenju krvnog pritiska

i elektrodiografskom pregledu, niti je dokumentovao svoj rad, drugostepeni sud

u pobijanoj presudi nije dao valjane razloge da li su radnje koje optuženi nije

preduzeo u liječenju pacijenta H. N. posljedično vezane za pogoršanje opšteg

zdravstvenog stanja i nastupanja smrti oštećenog i da li te radnje predstvljaju

očigledno nepodoban način liječenja i uopšte nesavjesno postupanje u pružanju

ljekarske pomoći.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti propuste na koje je

naprijed ukazano, pa će nakon potpune i pravilne ocjene navoda izjavljenih žalbi

na prvostepenu presudu i svih spisa predmeta i nakon davanja jasnih i

razumljivih razloga da li je smrt pacijenta sada pok. H. N. u direktnoj uzročnoj

vezi sa postupcima optuženog, biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu

odluku.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 14/13 od 21.10.2013. godine)

23

KRIVIČNO DJELO NASILNIČKO PONAŠANJE

(Član 399 KZ)

Za postojanje krivičnog djela nasilničko ponašanje nije od odlučnog

značaja da li je radnja nasilja motivisana, odnosno nemotivisana.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici ukazuje

da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na krivično

djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika, što pobijanu presudu

čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Naime, drugostepeni sud je pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da se u

konkretnom slučaju radi od dva odvojena dogadjaja pri čemu je ponašanje

optuženog ispred picerije "P." bilo motivisano prethodnom svadjom i tučom

izmedju optuženog i oštećenog G. S., koja se dogodila te iste večeri ispred

ugostiteljskog objekta "T." koji je po nalaženju drugostepenog suda udaljen od

picerije "P." nekih 50 do 100 m. Nesporna je činjenica da je svadja i tuča

izmedju optuženog i oštećenog ispred ugostiteljskog objekta "T." bila početak

kritičnog dogadjaja. Imajući u vidu prostornu udaljenost izmedju navedenih

objekata i veoma kratak vremenski period izmedju dva dijela dogadjaja,

drugostepeni sud je propustio da svestranije ocijeni da li se radi o jedinstvenom

dogadjaju koji se odvijao u kontinuitetu jer se optuženi, nakon što je

bezrazložno napao oštećenog, uputio za oštećenim kojeg je kako je to i sam u

svom iskazu naveo sustigao ispred picerije "P." gdje je staklenom flašom udario

oštećenog u predjelu glave, nakon čega je nepoznato lice, koje se nalazilo u

društvu sa optuženim, udarilo oštećenog koji je od tog udarca pao, nakon čega je

optuženi zajedno sa više nepoznatih lica nastavilo da udara oštećenog G. S.

rukama u predjelu glave i tijela nenoseći mu tešku tjelesnu povredu u vidu

potreba mozga i rane razderotine u desnom tjelesnom predjelu.

Drugostepeni sud, na strani 16, drugi pasus pobijane presude,

zaključuje doslovice: "U konkretnom slučaju dogadjaj ispred "P." motovisan je

sukobom oštećenog i optuženog, što je utvrdjeno na nesumnjiv način. Prethodna

svadja izmedju optuženog i oštećenog dogodila se na sasvim drugom mjestu,

koje mjesto je od lokala "P." udaljeno pedeset-sto metara. Na tom mjestu

okončana je svadja izmedju optuženog i oštećenog, što na posredan način

potvrdjuju oba učesnika. Samim tim dogadjaj ispred "P.", a po nalaženju ovog

suda, predstavlja posebnu cjelinu bez obzira na vremensku povezanost. Po

nalaženju ovog suda radi se o dva odvojena dogadjaja. Prvom, koji se desio

ispred "T.", gdje je i okončan i drugog koji se desio ispred "P.". Jasno je, dakle,

24

da je dogadjaj koji se dogodio ispred lokala "P." bio motivisan dogadjajem

ispred lokala "T.", pa ovaj sud nalazi da nije dokazano da je optuženi izvršio

krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika, iz kojeg

razloga ga je oslobodio od optužbe".

Po ocjeni ovog suda nejasan je zaključak drugostepenog suda da su svadja

i tuča koje su neposredno prethodile dogadjaju ispred picerije "P." predstavljale

"motiv" optuženom za njegovim drskim i bezobzirnim ponašanjem prema

oštećenom i da stoga nije dokazano da je optuženi izvršio krivično djelo

nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika.

Valja ukazati da radnja krivičnog djela nasilničko ponašanje iz čl.399

Krivičnog zakonika je alternativno odredjena i obuhvata grubo vrijedjanje ili

zlostavljanje drugog, vršenje nasilja prema drugom, izazivanje tuče ili drsko ili

bezobzirno ponašanje. Posledica ovog djela je takodje alternativno odredjena

kao ugrožavanje spokojstva gradjana ili remećenje javnog reda i mira. Da bi

postojalo ovo krivično djelo, osim radnje i posledice, potrebno je da je isto

izvršeno u grupi ili je nekom licu nanešena laka tjelesna povreda ili je došlo do

teškog ponižavanja gradjana.

Dakle, motiv nije obilježje krivičnog djela nasilničko ponašanje iz čl.399

Krivičnog zakonika, niti je za bilo koju od alternativno odredjenih radnji ovog

krivičnog djela u zakonu odredjeno da moraju biti "motivisane", odnosno

"nemotivisane", kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud u razlozima svoje

presude.”


25

KRIVIČNO DJELO NASILNIČKO PONAŠANJE

(Član 399 KZ)

Izmjenama i dopunama KZ-a iz 2006. godine („Sl. list 47/06 od

25.07.2006.) propisana su tri alternativna objektivna uslova inkriminacije,

koja se moraju ostvariti i od strane suda utvrditi da bi se učinilac pozvao na

krivičnu odgovornost za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 399

KZ-a, a naime da je a) djelo izvršeno u grupi ili b) da je nekom licu

nanesena laka tjelesna povreda ili c) da je došlo do teškog ponižavanja

gradjana.

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA


Ako su nejasni i nerazumljivi razlozi o tome koja su bitna obilježja

bića krivičnog djela nasilničko ponašanje učinjena je bitna povreda

odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 8 ZKP.

Iz obrazloženja:

„Uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Baru K. Br.379/11 utvrđuje

se da je taj sud, u nedostataku dokaza, primjenom člana 373 tač.2 ZKP-u,

okrivljene A. K., M. O. i S. D., oslobodio od optužbe kojom je bilo

predstavljeno da su:

„Dana 25.11.2011 godine, oko 23,00 časova, ispred kapije Zelene pijace u

ul. 24. Novembra u Baru, u grupik izazivanjem tuče i vršenjem nasilja prema

oštećenom B. S., ugreozili njegovu sigurnost, na način što su bez ikakvog

povoda fizički nasrnuli na istog, prišavši mu iznenada iza leđa izudarali ga

šakama stisnutim u pesnicu i nogama u predjelu glave i tijela, kojom prilikom su

mu nanijeli sljedeće povrede: krvni podliv kože donjeg kapka desnog oka,

zahvatajući i desni jagodišni predio sa otokom donjeg kapka desnog oka, izbijen

prvi gornji desni sekutić i više krvnih podliva koće u predjelu poglavine, koje

povrede predstavljaju laku tjelesnu povredu,

-čime da su kao saizvršioci izvršili krivično djelo nasilničko ponašanje iz

čl.399 u vezi člana 23 KZ-a.“

Prvostepeni sud, dajući razloge za ovakvu odluku, ocjenom provedenih

dokaza, na strani 8 prvostepene presude, najprije utvrđuje da su okrivljeni K.,

M. O. i S. D. dana 24.11. 2011. godine oko 23,00 časova izašli iz lokala „R. R.“

odmah iza oštećenog i ispred kapije Zelene pijace u ul. 24 Novembra u Baru

26

sustigli istog koji je krenuo da bježi i udarili ga po jednom stisnutom pesnicom u

predjelu glave, nanoseći mu laku tjelesnu povredu krvni podliv kože, donjeg

kapka desnog oka, zahvatajući i desni jagodišni predio sa otokom donjeg kapka

desnog oka, izbijen prvi gornji desni sekutić i više krvnih podliva kože u

predjelu poglavine.

U nastavku razloga prvostepeni sud na osnovu odbrane okrivljenih i

iskaza svjedoka D. B., I. O. i A. L., na istoj stranici prvostepene presude,

utvrđuje da se, predhodno, oštećeni nepristojno ponašao u lokalu „R. R.“ prema

djevojkama koje su bile u društvu okrivljenih, pa nalazi da radnje i reakcije

okrivljenih koji su priznali da su pesnicom, po jednom, udarili oštećenog nijesu

bile nemotivisane niti preduzete u cilju bezrazložne agresije i siledžijstva.

Konačno, prvostepeni sud zaključuje da "krivično djelo nasilničko ponašanje

predstavlja krivično djelo protiv javnog reda i mira i po svojoj sadržini shodno

sudskoj praksi predstavlja nemotivisano nasilje koje se ogleda u njegovoj

bezrazložnosti i činjenici da je ono bez objektivne povezanosti sa ponašanjem

oštećenih i kao takvo rezultat obijesti i iživljavanja". Rezonujuči na taj način,

prvostepeni sud nalazi da nema dokaza da su okrivljeni izvršili predmetno

krivično djelo zbog čega ih je s pozivom na čl. 373 tač. 2 ZKP-u, oslobodio od

optužbe.

Ovakve razloge u svemu podržava Viši sud u Podgorici, kao

drugostepeni, koji je, odbijajući žalbu Osnovnog državnog tužilaštva iz Bara,

potvrdio prvostepenu presudu.

Vrhovni sud CG nalazi da se osnovano zahtjevom za zaštitu zakoitosti

ukazuje da su navedeni razlozi u prvostepenoj i drugostepenoj presudi

nerazumljivi i da je u pravosnažnim presudama Osnovnog suda u Baru K.br.

379/11 od 24.09.2012.godine i Višeg suda u Podgorici Kž.br.913/13 od

10.07.2013.godine povrijedjen zakon u korist okrivljenih A. K., M. O. i S. D. –

član 386 st. 1 tač. 8 i čl.387 st.1 tač.1 Zakonika o krivičnom postupku.

Naime, u čl.399 KZ-a propisana su bitna obelježja krivičnog djela

nasilničko ponašanje. Shodno toj odredbi ovo krivično djelo se može izvršiti

preduzimanjem jedne ili više alterantnivno propisanih radnji i to: a)grubim

vrijedjenjem b)zlostavanjem drugog, c)vršenjem nasilja prema drugom,

d)izazivanjem tuče e)drskim ili f) bezobzirnim ponašanjem, dok je posledica

preduzete radnje ugrožavanje spokojstva gradjana ili remećenje javnog reda i

mira. Izmjenama i dopunama KZ-a iz 2006 godine („Sl. list 47/06 od

25.07.2006) propisana su tri alternativna objektivna uslova inkriminacije, koja

se moraju ostvariti i od strane suda utvrditi da bi se učinilac pozvao na krivičnu

odgovornost za krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 KZ-a, a naime da

je a) djelo izvršeno u grupi ili b) da je nekom licu nanesena laka tjelesna

povreda ili c) da je došlo do teškog ponižavanja gradjana.

Dakle, u zakonskom opisu ovog krivičnog djela, u pogledu radnje

izvršenja vršenje nasilja prema drugom, ( koja radnja se okrivljenima stavljala

na teret), nije propisano, da ta alteranativna radnja izvršenja mora predstavljati

27

„nemotivisano nasilje“. Prema tome, nije od odlučnog značaja za postojanje

krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 399 KZ-a da li je radnja nasilja

motivisana, odnosno nemotivisana. Stoga je pogrešno zaključivanje nižestepenih

sudova da predmetno krivično djelo po svojoj sadržini shodno sudskoj praksi

predstavlja nemotivisano nasilje koje se ogleda u njegovoj bezrazložnosti i

činjenici da je ono bez objektivne povezanosti sa ponašanjem oštećenih i kao

takvo rezultat obijesti i iživljavanja.

Eventualne pobude odnosno motivi iz kojih bi ovo krivično djelo bilo

učinjeno mogli bi se cijeniti prilikom odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog

djela u smislu člana 42 st. 2 KZ.

Imajući navedeno u vidu Vrhovni sud Crne Gore utvrđuje da je zahtjev za

zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore osnovan i da su

presudama Osnovnog suda u Baru i Višeg suda u Podgorici, bliže označenim u

izreci ove presude, dati nejasni i nerazumljivi razlozi u pogledu bitnih obilježja

bića krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 399 KZ, koji razlozi su

iskazani u stavu prvostepenog i drugostepenog suda da ovo krivično djelo

postoji samo ako se utvrdi nemotivisanost nasilja koje je učinilac preduzeo

prema drugom licu. Time je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog

postupka iz člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP kao i povreda Krivičnog zakonika u

odnosu na to da li je djelo za koje se okrivljeni goni krivično djelo - čl. 387 st. 1

tač. 1 ZKP, kako se to i ukazuje zahtjevom za zaštitu zakonitosti Vrhovnog

državnog tužilaštva Crne Gore.

Kako je u korist okrivljenih povrijedjen zakon, to je ovaj sud uvažio

zahtjev za zaštitu zakonitosti i na osnovu člana 443 st. 2 ZKP odlučio kao u

izreci ove presude, ne dirajući u pravosnažne presude Osnovnog suda u Baru K.

br. 379/11 od 24. 09. 2012. godine i Višeg suda u Podgorici Kž. br. 913/13 od

10. 07. 2013. godine.


28

PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO TEŠKA KRADJA

U PODSTREKAVANJU

(Član 240 stav 2 u vezi čl. 49 i 24 st. 1 KZ)

PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO NEDOZVOLJENE POLNE RADNJE

(Član 208 stav 1 u vezi čl. 206 st. 1 i čl. 49 KZ)

Iz obrazloženja:

„Na osnovu rezultata dokaznog postupka, prvostepeni sud je pravilno

utvrdio da je okrivljeni umišljajno podstrekao mldb.Dž. Š. staru 13 godina, da

učini krivično djelo. Tokom postupka je nesporno utvrdjeno da kod mldb.Dž. Š.

nije postojala namjera za vršenjem krivičnih djela. Ideja da prvi put izvrši

krivično djelo kradje i da nastavi sa vršenjem tih krivičnih djela u kontinuitetu

potekla je upravo od okrivljenog E. N., koji je svojim djelovanjem kod mldb.Dž.

Š. stvorio i učvrstio odluku da izvrši predmetno krivično djelo, odnosno da

svojim roditeljima oduzme zlatni nakit i preda ga njemu. Djelatnost okrivljenog

predstavlja cjelinu zbog istovjetnosti oštećenih, krivičnih djela, korišćenja iste

situacije, mjesta i prostora i jedinstva umišljaja, pa se, imajući u vidu vrijednost

oduzetog zlatnog nakita, u njegovim radnjama stiču sva zakonska obilježja bića

produženog krivičnog djela teška kradja u podstrekavanju iz čl.240 st.2 u vezi

čl.49 i 24 st.1 Krivičnog zakonika.

Takodje, tokom postupka je sa sigurnošću utvrdjeno da je okrivljeni E. N.,

u vrijeme i na mjestu kako je to opisano u izreci prvostepene presude, nad

mldb.Dž. Š., u cilju zadovoljenja polnog nagona, vršio nedozvoljene polne

radnje na način kako je to navedeno u izreci presude i na način kojim se grubo

vrijedjaju osjećanja ljudi u pogledu polnih odnosa. Kako je okrivljeni prema

mldb.Dž. Š.preduzeo više nedozvoljenih polnih radnji u različitim vremenskim

intervalima i okolnostima, to se u njegovim radnjama stiču zakonska obilježja

produženog krivičnog djela nedozvoljene polne radnje iz čl.208 st.1 u vezi

čl.206 st.1 i čl.49 Krivičnog zakonika.

Prema tome, na osnovu pravilno sprovedenog postupka i potpuno i

pravilno utvrdjenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su izveli pravilan

zaključak da se u radnjama okrivljenog E. N. stiču sva zakonska obilježja

krivičnih djela za koja je oglašen krivim, pa stoga nije osnovan žalbeni navod da

je nižestepenim presudama povrijedjen Krivični zakonik na štetu okrivljenog.

Nadalje, nije prihvatljiv žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio da

mldb.Dž. Š. sasluša na glavnom pretresu uz pomoć psihologa ili drugog

stručnog lica, kod činjenice da je mldb.Dž. Š. saslušana i u istrazi i na glavnom

pretresu uz pomoć pedagoga E. P., što se utvrdjuje iz zapisnika o saslušanju

29

mldb. Š. iz istrage od 25.01.2013.godine i zapisnika o glavnom pretresu od

27.03.2013.godine.

Isto tako, nije osnovan žalbeni navod da branilac okrivljenog nije

obaviješten o saslušanju mldb.Dž. Š. u istrazi te da stoga nije imao priliku da

postavljanjem pitanja provjeri vjerodostojnost njenog iskaza. Iz zapisnika o

saslušanju mldb.Dž. Š. u istrazi od 25.01.2013.godine utvrdjeno je da je branilac

okrivljenog prisustvovao njenom saslušanju, kao i na glavnom pretresu, tako da

je isti imao mogućnost da mldb. Dž. Š. postavlja pitanja koja su od značaja za

pravilnu ocjenu vjerodostojnosti njenog iskaza, pa stoga nije ni povrijedjeno

pravo na odbranu okrivljenog, kako se to žalbom želi predstaviti.

Isticanje u žalbi da nižestepeni sudovi nijesu pouzdano utvrdili vrijeme

izvršenja pojedinih krivičnih djela, da je okrivljeni oglašen krivim za izvršenje

pojedinih djela u vrijeme kada nije bio prisutan u Rožajama, da je mldb.Dž. Š.

zlatni nakit davala i drugim licima, da pouzdano nije utvrdjena količina i

vrijednost zlatnog nakita i da je svjedok S. Dj. posvjedočio da nikada svoje

vozilo nije dao na poslugu okrivljenom, je stvar činjeničnog utvrdjenja, zbog

čega se predlog za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu čl.438 st.1

Zakonika o krivičnom postupku ne može podnijeti.


30

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

31

NUŽNO PRENOŠENJE MJESNE NADLEŽNOSTI

(Član 33 stav 1 ZKP)

Vrhovni sud nije nadležan za odlučivanje o nužnom prenošenju

mjesne nadležnosti u predmetu višeg suda.

Iz obrazloženja:

„Osnovni sud u Podgorici rješenjem Kv.br.528/12 od 7.09.2012.godine

oglasio se stvarno nenadležnim za kontrolu i potvrdjivanje optužnice oštećenog

kao tužioca V. J. od 4.05.2012.godine protiv okrivljenih M. D. i dr. zbog

krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz čl.416 st.3 u vezi st.1

Krivičnog zakonika i drugih krivičnih djela.

Protiv navedenog rješenja okrivljeni M. D., R. V. i S. A. izjavili su žalbu

zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, s predlogom da se pobijano

rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Sudija Višeg suda u Podgorici M. Ž. tražla je da ovaj sud shodno čl.33

ZKP odredi drugi stvarno nadležan sud za odlučivanje po žalbi, budući da su

podnosioci žalbe predsjednik Višeg suda u Podgorici i sudije tog suda.

Po razmatranju predmetnih spisa i navoda iz predloga Vrhovni sud je

našao da nije stvarno nadležan za odlučivanje o nužnom prenošenju mjesne

nadležnosti.

Naime, članom 33 st.1 ZKP je propisano da kad je nadležni sud, iz

pravnih ili stvarnih razloga, spriječen da postupa dužan je da o tome izvijesti

neposredno viši sud, koji će odrediti drugi stvarno nadležan sud na svom

području.

Shodno navedenoj zakonskoj odredbi ovaj sud nije stvarno nadležan za

odlučivanje o nužnom prenošenju mjesne nadležnosti već neposredno viši sud -

Apelacioni sud Crne Gore, pa je stoga valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja

saglasno članu 35 st.1 ZKP.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 55/13 od 27.09.2013. godine)

32

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PRENOŠENJE

MJESNE NADLEŽNOSTI

(Član 34 stav 2 u vezi čl. 22 tačka 7 ZKP)

Oštećeni nije stranka u postupku te je predlog za prenošenje mjesne

nadležnosti podnijet od strane istog nedozvoljen.

Iz obrazloženja:

„Vrhovni sud Crne Gore je razmatrao navode iz podnijetog predloga, pa

je našao:

Predlog je nedozvoljen.

Odredbom čl. 34 st.1 Zakonika o krivičnom postupku je propisano da

Vrhovni sud može za vodjenje postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud, ako

je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako postoje drugi važni

razlozi, dok je stavom 2 propisano da se rješenje u smislu stava 1 ovog člana,

može donijeti na predlog stranaka, sudije pojedinca ili predsjednika vijeća.

Kako je predlog za prenošenje mjesne nadležnosti podnijet od strane

oštećene, koja u smislu čl. 22 tač. 7 Zakonika o krivičnom postupku nije stranka

u postupku, to ista na podnošenje ovog predloga nije ovlašćena u smislu čl. 34

st. 2 Zakonika o krivičnom postupku, pa je predlog valjalo odbaciti kao

nedozvoljen.”


33

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRENOŠENJE

MJESNE NADLEŽNOSTI


Okolnost da je u predmetu svjedok – oštećeni sudski vještak koji je

angažovan u većini predmeta tog suda ne predstavlja važan razlog da se za

vodjenje postupka odredi drugi stvarno nadležan sud.

Iz obrazloženja:

„Predlog nije osnovan.

Odredbom čl.34 st.1 ZKP, je predvidjeno da Vrhovni sud može za

vodjenje postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud ako je očigledno da će se

tako lakše sprovesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi.

Po nalaženju ovog suda, okolnost da je u ovom predmetu svjedok -

oštećeni sudski vještak D. M., ne predstavlja važan razlog da se za vodjenje

postupka odredi drugi stvarno nadležan sud, pa je stoga predlog za prenošenje

mjesne nadležnosti odbijen kao neosnovan.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl.34 st.1 ZKP, odlučeno je kao u izreci

ovog rješenja.“


34

RAZLOZI ZA ODREDJIVANJE PRITVORA


Postoji opasnost da bi okrivljeni boravkom na slobodi mogli ponoviti

krivična djela, ako su ranije pravosnažno osudjeni zbog izvršenja

istovrsnog krivičnog djela, te stoji pritvorski osnov iz člana 175 stav 1 tačka

3 ZKP.

Iz obrazloženja:

„U odnosu na okrivljene I. N., M. B., M. M., V. R., S. Dj., R. M. i V. K.,

postoji pritvorski osnov iz čl.175 st.1 tač.3 ZKP, to jest opasnost da bi ovi

okrivljeni boravkom na slobodi mogli ponoviti krivična djela. Ovo kod činjenice

što su okrivljeni ranije pravosnažno osudjeni zbog izvršenja istovrsnog

krivičnog djela, stim što su okrivljeni I. N., S. Dj., V. R. i V. K., do sada više

puta osudjivani zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i

stavljanje u promet opojnih droga 300 st.1 Krivičnog zakonika (ranije zbog ovog

istog krivičnog djela propisanog u čl.245 KZ SRJ).“


35

POVREDA PRAVA NA ODBRANU

Nije povrijedjeno pravo na odbranu okrviljenog time što svjedok nije

neposredno saslušan na glavnom pretresu, već je pročitan njegov iskaz, ako

je okrivljenom i njegovom braniocu data mogućnost da se detaljno izjasne

na iskaz tog svjedoka.

Iz obrazloženja:

„Neosnovani su navodi žalbe branioca okrivljenog da je okrivljenom

povrijedjeno pravo na odbranu, a što je imalo za posljedicu pogrešno i

nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje, time što prvostepeni sud na glavnom

pretresu nije neposredno saslušao svjedoka D. M., već je pročitao njegov iskaz,

mada je ukidnim rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.203/2012 od

06.07.2012.godine naloženo prvostepenom sudu da otkloni protivrječnosti u

iskazu ovog svjedoka iz prethodnog postupka i sa glavnih pretresa datih pred

prvostepenim sudom.

Ovo sa razloga što se iz spisa predmeta utvrdjuje da je prvostepeni sud na

održanom glavnom pretresu dana 07.11.2012.godine, na saglasni predlog

stranaka, pročitao iskaz svjedoka D. M. Kazivanja ovog svjedoka, kako iz

istrage, tako i sa glavnog pretresa, ocijenio je prvostepeni sud u presudi

K.br.93/12 od 26.11.2012.godine. Takodje, u postupku odlučivanja po žalbi na

prvostepenu presudu, drugostepeni sud je u razlozima svoje presude

Kž.br.122/2013 od 11.04.2013.godine na strani 6 detaljno ocijenio kazivanja

svjedoka M. D., koje je dao u prethodnom postupku pred istražnim sudijom

Višeg suda u Podgorici Ki.br.20/09 od 09.03.20109.godine i na glavnim

pretresima održanim pred tim sudom dana 09.07.2009. i 20.10.2011.godine.

Prema tome, nije povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog u postupku

donošenja pravosnažnih presuda, jer je okrivljenom i njegovom braniocu data

mogućnost da se detaljno izjasne na iskaz svjedoka M. D.. Uz to, nižestepeni

sudovi su u svojim presudama ocjenom odbrane okrivljenog, ostalih

saokrivljenih i svih izvedenih dokaza pravilno utvrdili sve odlučne činjenice, pri

čemu su dali ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. D., u kojem dijelu

prihvataju njegovo kazivanje, pa samim tim što ovaj svjedok nije neposredno

saslušan na glavnom pretresu, već su na saglasni predlog stranaka pročitani

njegovi ranije dati iskazi, kako iz istrage, tako i sa ranije održanih glavnih

pretresa, nije imalo za posljedicu da se u odnosu na okrivljenog T. G., utvrdi

drukčije činjenično stanje od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi.”


36

PRAVNO NEVALJANI DOKAZI

(Član 83 stav 6 u vezi čl. 84 i čl. 386 st. 1 tačka 7 ZKP)

Na osnovu člana 83 stav 6 ZKP može se vršiti pretresanje prevoznog

sredstva koje je u pokretu, pa policija može, na osnovu operativnih

saznanja da postoji sumnja da je izvršeno krivično djelo, koje se goni po

službenoj dužnosti, isto da zaustavi.

Pretres parkiranog vozila ne može se vršiti na osnovu člana 83 stav 6

ZKP.

P R E S U D U

Usvaja se zahtjev za zaštitu zakonitosti, pa se u odnosu na okrivljenog A.

S. ukidaju presude Višeg suda u Podgorici K. br. 44/2012 od 2. 11. 2012. godine

i Apelacionog suda Crne Gore Kž. br. 119/2013 od 2. 04. 2013. godine, pa se

predmet u tom dijelu vraća Višem sudu u Podgorici na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 44/2012 od 2. 11. 2012. godine

okrivljeni S. A. oglašen je krivim zbog krivičnog djela iz člana 300 st. 1 KZ i

osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju kaznu

mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. 07. 2010. godine do 22.

07. 2011. godine.

Presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž. br. 119/13 od 2. 04. 2013

godine uvažena je žalba okrivljenog S. i naprijed navedena presuda preinačena

samo u dijelu odluke o kazni tako što je isti za krivično djelo iz člana 300 st. 1

KZ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Branilac okrivljenog je Vrhovnom državnom tužilaštvu podnio predlog za

podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv navedenih presuda zbog povrede

člana 17 st. 2 i čl. 84 ZKP uz tvrdnju da se zapisnik o pretresanju PMV "Jugo"

reg. oznaka PG ___-__ br. 1504/2009 od 11.11.2009. godine MUP CG - PJ

Podgorica nije mogao koristiti u krivičnom postupku, jer je pribavljen na

nezakonit način, pa se ni osudjujuća presuda nije mogla zasnovati na takvom

dokazu.

Rješenjem Ktz. br. 52/13 od 22. 07. 2013. godine Vrhovno državno

tužilaštvo je odbacilo predlog branioca okrivljenog S. za podizanje zahtjeva za

zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude Apelacionog suda Kž. br.

37

119/2013 od 2. 04. 2013. godine, jer je našlo da nema razloga za podizanje

istog.

Protiv naprijed navedenog rješenja branilac okrivljenog je blagovremeno

izjavio žalbu.

Rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Kž II br. 15/13 od 3. 10. 2013.

godine usvojena je žalba branioca okrivljenog S. podnijeta protiv rješenja

Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore Ktz. br. 52/13 od 22. 07. 2013. godine,

pa se ima postupiti kao da je podnijet zahtjev za zaštitu zakonitosti.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana

pobijana presuda u granicama propisanim članom 441 st. 1 ZKP, ocijenjeni

navodi podnijetog zahtjeva i izjašnjenja data u sjednici vijeća, pa je vijeće našlo

da je:

- zahtjev osnovan.

Zapisnikom o pretresanju PMV "Jugo" PG ___-__ Ministarstva

unutrašnjih poslova RCG - Područne jedinice Podgorica broj 1504/2009 od 11.

11. 2009. godine konstatovano je da je izvršen pretres tog vozila u 15 časova u

mjestu Podgorica blok 9, da se pretresanju pristupilo bez prethodne predaje

naredbe i bez prethodnog poziva za predaju lica ili stvari i pouke o pravu na

branioca odnosno advokata u smislu člana 76 st. 3 ZKP, a zbog toga što se

očigledno priprema ili je otpočelo uništavanje tragova krivičnog djela ili

predmeta važnih za krivični postupak, da je vlasnik tog vozila NN lice, da je

pretresanje izvršeno bez prisustva svjedoka zato što nije moguće da se

obezbijedi njihovo prisustvo, a postojala je opasnost od odlaganja (čl. 79 st. 4

ZKP).

Navedeni zapisnik prvostepeni sud je prihvatio kao valjan dokaz i na

istom temeljio svoju odluku.

Cijeneći valjanost naprijed označenog zapisnika kao dokaza u krivičnom

postupku Apelacioni sud Crne Gore presudom Kž. br. 119/2013 od 2. 04. 2013.

godine zaključuje da su se ovlašćeni službeni policije pogrešno pozvali na

odredbe ZKP tamo navedene, "odnosno da te odredbe nijesu odgovarajuće za taj

slučaj". Medjutim, takav postupak policije po nalaženju tog suda je bez značaja i

ne utiče na zakonitost preduzete radnje "jer se ne radi o suštini već o formi". Po

ocjeni Apelacionog suda ovlašćeni policijski službenici su imali ovlašćenja

predvidjena ZKP da u okolnostima koje su nastale i vladale prlikom pretresa

preduzmu tu radnju, s pozivom na član 79 st. 6 ZKP ("Sl. list RCG", br. 71/03 i

47/06).

Članom 79 st. 6 ZKP, koji je važio u vrijeme izvršenog pretresa, a takva

odredba sadržana je i u članu 83 st. 6 sada važećeg ZKP, je bilo propisano da

ovlašćeni službenici policije mogu, ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno

krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, bez naredbe suda i bez

prisustva svjedoka izvršiti pretres prevoznih sredstava, putnika i prtljaga.

Navedena odredba odnosi se na pretresanje prevoznog sredstva koje je u

saobraćaju, pa policija isto na osnovu operativnih saznanja da postoji sumnja da

38

je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, zaustavi.

Medjutim, navedena odredba se ne odnosi na pretresanje vozila koje je

parkirano. U konkretnom slučaju vozilo "Jugo" je bilo parkirano, a kako to

svjedoče svjedoci M. M., D. P., S. B., M. D., P. A. i S. M., svi radnici MUP-a.

Kod te činjenice pretres vozila "Jugo" u konkretnom slučaju se nije mogao

izvršiti na osnovu odredbe člana 79 st. 6 ZKP.

Stojeći na gornjem stanovištu ovaj sud nalazi da se pobijane presude

zasnivaju na pravno nevaljanom dokazu, kako se to osnovano ističe zahtjevom

za zaštitu zakonitosti, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog

postupka iz člana 386 st. 1 tač. 7 ZKP. Ovo sa razloga što se bez tog dokaza i

dokaza pribavljenih pretresanjem nebi mogla donijeti ista presuda.

Sa iznijetih razloga a s pozivom na član 443 st. 1 ZKP odlučeno je kao u

izreci ove presude.

Na ponovnom sudjenju Viši sud u Podgorici će otkoniti ukazanu bitnu

povredu odredaba krivičnog postupka vodeći pri tom računa o odredbi člana 84

ZKP.


39

ZAKONITOST PRIBAVLJENIH DOKAZA

Operativni rad policije ne može se cijeniti i poistovjetiti sa mjerom

tajnog nadzora „tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta“ iz

člana 157 stav 1 tačka 3 ZKP, pa operativni rad policije ne može dovesti u

pitanje zakonitost pribavljenih dokaza i obezbijedjenih tragova koje je

policija našla na licu mjesta prilikom zaticanja sumnjivog izvršioca u

vršenju krivičnog djela.

Iz obrazloženja:

„I po ocjeni ovog suda, nižestepene presude nijesu isključivo zasnovane

na dokazu na kom se shodno odredbama ZKP ne mogu zasnovati, tako da

nižestepeni sudovi nijesu počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka,

kako se neosnovano tvrdi u žalbi okrivljenog A. K. Naime, i bez iskaza svjedoka

E. O., u dijelu u kom ovaj svjedok iznosi saznanje do kog je došao kao policijski

službenik provodeći operativno taktičke radnje, bile bi donijete iste presude. Pri

tome, treba imati u vidu da se operativni rad policije ne može cijeniti i

poistovjetiti sa mjerom tajnog naduzora, "tajno praćenje i tehničko snimanje lica

i predmeta" iz čl. 157 st. 1 tač. 3 ZKP, pa operativni rad policije ne može dovesti

u pitanje zakonitost pribavljenih dokaza i obezbijedjenih tragova koje je policija

našla na licu mjesta prilikom zaticanja sumnjivog izvršioca u vršenju krivičnog

djela.

Nižestepeni sudovi su potpuno i pravilno utvrdili sve odlučne činjenice za

ocjenu postojanja krivičnog djela u pitanju i krivice okrivljenog A. K. i o tome u

svojim presudama dali potpune i valjane razloge i izveli pravilan zaključak da u

radnjama okrivljenog, bliže opisanih u izreci prvostepene presude, stoji obilježje

bića krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet

opojnih droga iz čl. 300 st. 1 Krivičnog zakonika, za koje djelo je oglašen

krivim i osudjen.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 20/13 od 01.11. 2013. godine)

40

IDENTITET PRESUDE I OPTUŽBE

(Član 369 ZKP)

Nije povrijedjen objektivni identitet optužbe ako sud nije izašao izvan

predmetnog dogadjaja i krivičnog djela koje je predmet optužbe, niti je

optuženom stavio na teret veći obim kriminalne djelatnosti.

Iz obrazloženja:

„Neosnovano se žalbom branioca optuženog R. tvrdi da je pobijanom

presudom povrijedjen objektivni identitet optužbe. Iz optužnice drugostepeni

sud je izostavio ono što nije dokazano, dodao što je odlučeno drugostepenom

presudom nadležnog albanskog suda, a sve kako je to obrazloženo na 13.

stranici pobijane presude. Na taj način nije povrijedjen objektivni identitet

optužbe, jer sud nije izašao izvan predmetnog dogadjaja i krivičnog djela koje je

predmet optužbe, niti je optuženim stavio na teret veći obim kriminalne

djelatnosti.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s I br. 14/13 od 14.10.2013. godine)

41

NEDOSTATAK RAZLOGA U POGLEDU ODLUKE

O TROŠKOVIMA POSTUPKA I POGREŠNA PRIMJENA

ZAKONSKE ODREDBE

(Član 386 stav 1 tačka 8 u vezi sa čl. 382 st. 2 i čl. 230 st. 3 ZKP)

Nedostatak razloga u pogledu odluke o troškovima postupka

predstavlja bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 8

ZKP.

***

Počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386

stav 2 ZKP, ako je pogrešna primjena odredbe čl. 230 st. 3 ZKP bila od

uticaja na zakonitu i pravilnu odluku o troškovima krivičnog postuka.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se zahtjevom za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog

tužioca CG, ukazuje da je pravosnažna presuda Osnovnog suda u Podgorici

K.br.10/1014 od 25.07.2011. godine, u dijelu koji se odnosi na troškove

krivičnog postupka, zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka

iz čl.386 st.1tač.8 ZKP-u.

Naime, u obrazloženju presude Osnovnog suda u Podgorici K.br.10/1014

od 25.07.2011. godine, osim što se sud pozvao na čl.203 ZKP-u (“Sl.list RCG”

71/03 i 47/06), nema razloga o odlučnim činjenicama, iz kojih bi se ocijenilo na

osnovu kojih činjenica je sud riješio da troškovi postupka u konkretnom slučaju

padaju na teret budžetskih sredstava. Nedostatak ovih razloga predstavlja bitnu

povredu odredaba krivičnog postupka iz čl 386 st.1 tač.8 ZKP-u, kako se

osnovano ukazuje zahtjevom Vrhovnog državnog tužilaštva. Takođe su

nerazumljivi razlozi iste presude u dijelu u kom sud navodi da odluku o

troškovima donosi na osnovu čl.203 ZKP-u, a da se pri tom nije opredjelilo koji

stav tog člana je primijenio, što takođe predstavlja bitnu povredu odredaba

krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-u. Ovo stoga što je čl.203 ZKP-u

(“Sl.list RCG” 71/03 i 47/06), imao više stavova, čija pojedinačna pravilna

primjena je zavisila, između ostalog, od činjenice da li je konkretni krivični

postupak, koji je okončan oslobađajućom odnosno presudom kojom je optužba

odbijena, pokrenut i tekao po optužnom aktu državnog tužilaštva (u kom slučaju

je, na odluku o troškovima, bilo pravilno primjeniti st.1) ili po privatnoj tužbi

privatnog tužioca (u kom slučaju je na odluku o troškovima pravilno bilo

primijeniti st.3).

42

Iz spisa predmeta se utvrđuje da su okrivljeni Č. R. i V. R.,

pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici K.br.10/1014 od

25.07.2011.godine, oslobođeni od optužbe za krivično djelo klevete iz čl.196

st.1 KZ-a, te da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici

K.br.09/747 od 04.11.2009.godine, prema okrivljenom Č. R. optužba odbijena

za krivično djelo klevete iz čl.196 st.3 KZ-a, a koja krivična djela su im bila

stavljena na teret međusobnim privatnim tužbama. Imajući to u vidu, osnovano

se zahtjevom za zaštitu zakonitosti ukazuje da je Osnovni sud u Podgorici,

rješavajući da troškovi krivičnog postupka (za oba okrivljena - koji su

istovremeno i privatni tužioci) padaju na teret budžetskih sredstava, nepravilno

primijenjena odredba čl.203 st.3 tada važećeg ZKP-u (koja je identična sa

odredbom čl.230 st. 3 ZKP-u, koji je sada u primjeni). Naime, ovom odredbom

je propisano da je privatni tužilac, dužan da nadoknadi troškove krivičnog

postupka iz čl.226 st.2 tač.1 do 6 i tač.8 ZKP-u (čl.199 st.1 tač.1 do 6 i tač.9

starog ZKP-u), nužne izdatke okrivljenog, kao i nužne izdatke i nagradu

njegovog branioca, ako je postupak završen presudom kojom se okrivljeni

oslobađa od optužbe ili kojom se optužba odbija, što je u konkretnom slučaj.

Dakle, pogrešna primjena odredbe čl.203 st.3 tada važećeg ZKP-u (koja je

identična sa odredbom čl.230 st. 3 ZKP-u koji je sada u primjeni) imala je u

konkretnom slučaju uticaja na zakonito i pravilno odlučivanje o troškovima

krivičnog postupka, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog

postupka iz čl.386 st.2 ZKP-u, kako se osnovano ukazuje zahtjevom za zaštitu

zakonitosti.

Istovremeno pogrešna primjena odredbe čl.203 st.3 ZKP-u u presudi

Osnovnog suda u Podgorici, uticala je na zakonito i pravilno odlučivanje istog

suda u rješenjima K. br. 10/1014 od 11.10.2011.godine, Kv.br.827/12 od

24.12.2012.godine, K.br.10/1014 od 28.12.2012.godine i Kv.br.21/13 od od

24.01.2013.godine, pa se zahtjev za zažtitu zakonitosti i u odnosu na ove odluke

pokazao osnovanim.

Naime, ovim rješenjima odlučeno je o zahtjevima okrivljenih/privatnih

tužilaca Č. R. i V. R. za naknadu troškova krivičnog postupka okončanog

pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici K.br.10/1014 od

25.07.2011.godine, kojom su po međusobnim privatnim tužbama oslobođeni od

optužbe tj. optužba odbijena. Rješenjima je utvrđena visina troškova koju su Č.

R. i V. R. imali za isplaćenu nagradu braniocu i naložena isplata iz budžetskih

sredstava suda, iako su te troškove, shodno čl.203 st.3 ZKP-u (“Sl.list RCG”

71/03 i 47/06), identično kao i po čl.230 st.3 ZKP-u (“Sl.list CG” br.57/09) bili

dužni snositi privatni tužioci međusobno, a ne budžet. Uz to, navedenim

rješenjima je dosuđena naknada troškova koje su Č. R. i V. R. imali kao privatni

tužioci za angažovanje punomoćnika za sastav privatne krivične tužbe i

prisustvo punomoćnika na pretresima, iako je nagradu i nužne izdatke

punomoćnika privatnog tužioca dužno da platiti zastupano lice tj.privatni tužilac

(čl.204 st.1ZKP-u -“Sl.list RCG” 71/03 i 47/06 tj. čl.231 st.1 ZKP-u - “Sl.list

43

CG” br.57/09). Jedino ukoliko je postupak po privatnoj tužbi okončan presudom

kojom je okrivljeni oglašen krivim, što ovdje nije slučaj, okrivljeni bi bio dužan

nadoknaditi privatnom tužiocu ove troškove (čl.202 st1 ZKP-u -“Sl.list RCG”,

br. 71/03 i 47/06 tj. čl.229 st.1 ZKP-u - “Sl.list CG” br.57/09).”


44

NEDOZVOLJENOST ŽALBE NA DRUGOSTEPNU PRESUDU


Izrečena kazna od 10 godina maloljetničkog zatvora malodobnom

licu i izrečene kazne zatvora od 20 godina optuženim koji su u vrijeme

izvršenja krivičnog djela bili mladja punoljetna lica, iako predstavljaju

najduže kazne zatvora za ta lica ne mogu predstavljati kaznu zatvora u

najdužem trajanju, te protiv odluke kojom su izrečene navedene kazne

žalbe nijesu dozvoljene.

Iz obrazloženja:

„Žalbe nijesu dozvoljene.

Odredbom čl. 413 st. 1 tač. 1 ZKP je propisano da je protiv presude

drugostepenog suda dozvoljena žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu ako je

drugostepeni sud izrekao najdužu kaznu zatvora ili ako je potvrdio presudu

prvostepenog suda kojom je izrečena takva kazna.

Pod kaznom zatvora u najdužem trajanju treba podrazumijevati kaznu od

četrdeset godina, koja se u skladu sa čl. 35 st. 1 Krivičnog zakonika, može

propisati i izreći za najteže oblike teških krivičnih djela, s tim da ne može biti

propisana kao jedina kazna za odredjeno krivično djelo. Kazna od četrdeset

godina zatvora postoji kao posebna krivična sankcija te vrste i predstavlja

specifičnu zamjenu za nekadašnju smrtnu kaznu, kao kapitalnu krivičnu

sankciju.

Prema tome, izrečena kazna od deset godina maloljetničkog zatvora

malodobnom D. B. i izrečene kazne zatvora od dvadeset godina optuženim D. B.

i R. M., koji su u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bili mladja

punoljetna lica, iako predstavljaju najduže kazne zatvora za ta lica, obzirom na

njihovo životno doba u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ne mogu predstavljati

kaznu zatvora u najdužem trajanju, jer u Krivičnom zakoniku Crne Gore postoji

kazna zatvora od četrdeset godina, kao posebna krivična sankcija, tj. kao najteža

kazna.

Imajući u vidu navedeno, predmetne žalbe po zakonu nijesu dozvoljene,

pa su na osnovu čl. 405 u vezi čl. 413 st. 2 ZKP, iste odbačene kao

nedozvoljene.“


45

ŽALBA PROTIV RJEŠENJA O PRODUŽENJU PRITVORA

MALOLJETNIKU

-NADLEŽNOST SUDA-

(Član 62 stav 7 ZPMKP u vezi sa čl. 22 st. 1 tačka 1 Zakona o sudovima i

čl. 417 st 1 ZKP. )

Rješenje o produženju pritvora maloljetniku koje je donijelo vijeće za

maloljetnike neposredno višeg suda na predlog državnog tužioca za

maloljetnike nije drugostepena odluka, već odluka suda donijeta u prvom

stepenu, te je o žalbi izjavljenoj na to rješenje nadležan da odlučuje

Apelacioni sud Crne Gore, kao drugostepeni sud.

Iz obrazloženja:

„Rješenjem Višeg suda u Podgorici Krm. br. 13/13 od 4.12.2013. godine,

na predlog državnog tužioca za maloljetnike, produžen je pritvor prema

maloljetnom A. A. za 30 dana i odredjeno da može trajati do 8.01.2014. godine

do 00,10 časova.

Protiv tog rješenja branilac maloljetnika je izjavio žalbu, za čije

odlučivanje Apelacioni sud, ovdje pobijanim rješenjem, odbija stvarnu

nadležnost, cijeneći da je u pitanju žalba na drugostepenu odluku, te da shodno

čl.22 Zakona o sudovima, taj sud nije stvarno nadležan da odlučuje o takvoj

žalbi.

Ovakva odluka Apelacionog suda zasnovana je na pogrešno utvrdjenom

činjeničnom stanju, kako se osnovano ukazuje žalbom branioca maloljetnog A.

A.

Naime, rješenje o produženju pritvora maloljetniku je, shodno čl.62 st.7

Zakonu o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku (ZPMKP-u),

donijelo vijeće za maloljetnike neposredno višeg suda na predlog državnog

tužioca za maloljetnike i to rješenje nije drugostepena odluka, kako pogrešno

utvrdjuje Apelacioni sud, već odluka suda donijeta u prvom stepenu. Ovo

neovisno od toga što je odluku, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima (čl.62st.7

ZPMKP-u) donio neposredno viši sud u odnosu na sud koji vodi postupak prema

maloljetniku. Drugostepena odluka suda je odluka donijeta po osnovu žalbe

izjavljene na prvostepenu odluku istog ili nižestepenog suda, osim u slučaju

kada je zakonom propisano preispitivanje prvostepene odluke po službenoj

dužnosti od strane drugostepenog suda (kao npr. u čl.19 st.2 Zakon o

medjunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvrima), što ovdje nije slučaj.

U konkretnom slučaju, Viši sud u Podgorici donio je rješenje o

produženju pritvora maloljetniku na predlog državnog tužioca za maloljetnike,

46

a ne na osnovu žalbe, pa se stoga ne radi o drugostepenoj odluci, već o odluci

suda donijetoj u prvom stepenu.

U Zakonu o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku, nije

izričito propisano da li je dozvoljena i ko odlučuje o žalbi izjavljenoj protiv

rješenja vijeća za maloljetnike neposredno višeg suda donijetog na osnovu

člana 62 st.7 ZPMKP-u. Medjutim, imajući u vidu čl.7 ZPMKP-u, u kom je

propisanao, da se u pogledu pitanja koja nisu uredjena tim zakonom, primjenjuje

Zakon o krivičnom postupku, to je shodno čl.414 st.1 ZKP-u, žalba na ovo

rjepšenje dozvoljena. Ovo stoga što protiv rješenja o produženju pritvora

maloljetniku, koja odluka predstavlja odluku suda donijetu u prvom stepenu,

nije isključena žalba posebnom odredbom.

Odredbom čl.417 st.1 ZKP propisano je da o žalbi na rješenje

prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća. Shodno

navedenim odredbama ZKP-u, a u vezi čl.7 ZPMKP-, te čl.22 st.1.tač.1 Zakona

o sudovima, Apelacioni sud Crne Gore, kao drugostepeni sud u odnosu na Viši

sud u Podgorici, stvarno je nadležan da odlučuje o žalbi na rješenje o produženju

pritvora maloljetniku.“


47

NEPOSTOJANJE ZAKONSKIH USLOVA

ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE

(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)

Okolnost da je tokom trajanja drugostepenog postupka supruga

okrivljenog upućena na izdržavanje kazne zatvora ne može dovesti do blaže

osude osudjenog, već jedino do eventualnog odlaganja izdržavanja kazne

zatvora.

Iz obrazloženja:

„U konkretnom slučaju branilac osudjenog u zahtjevu za vanredno

ublažavanje kazne, nije ukazao ni na jednu novu okolnost, kao ni na okolnost

koja bi, da je eventualno postojala u vrijeme izricanja presude, a da se za nju

nije znalo, očigledno dovela do blaže osude. Naime, činjenice koje se odnose na

„porodičnu tragediju“ osudjenog, njegov branilac je isticao u završnoj riječi u

prvostepenom postupku, kao i u žalbi o kojoj je odlučivao drugostepeni sud.

Dakle, smrt djeteta osudjenog nije nova okolnost niti okolnost za koju sudovi u

redovnom postupku nijesu znali. Činjenica da je tokom trajanja drugostepenog

postupka, supruga okrivljenog upućena na izdržavanje kazne zatvora, nije

okolnost koja može uticati na izmjenu odluku o kazni koja je izrečena

okrivljenom pravosnažnim presudama. Ovo s toga što, takva okolnost ne može

dovesti do blaže osude osudjenog, već jedino do eventualnog odlaganja

izdržavanja kazne zatvora, u skladu sa uslovima koji propistuje Zakon o

izvršenju krivičnih sankcija.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 48/13 od 27.11.2013. godine)

48

POSTUPAK VANREDNOG UBLAŽAVANJA KAZNE

(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)

Vrhovni sud u postupku vanrednog ublažavanja kazne nije ovlašćen

da cijeni okolnosti koje su već cijenili nižestepeni sudovi kada su izricali

presudu, već je isključivo ovlašćen da ocijeni okolnosti koje su se pojavile

po pravosnažnosti presude, a kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud

za njih nije znao iako su postojale.

Iz obrazloženja:

„Osudjeni je podnio ovom sudu zahtjev za vanredno ublažavanje kazne u

kome navodi da mu je supruga oboljela od dijabetesa i potrebna joj je pored

medicinske pomoći i stalna kućna njega koju sada on pruža, pa bi se odlaskom

na izdržavanje kazne život njegove supruge pretvorio u pakao. U pogledu

njegove ranije osudjivanosti, od izvršenja tog krivičnog djela do donošenja

presude proteklo je 13 godina tako da je nastupila zakonska rehabilitacija, zbog

čega ranija osudjivanost nije mogla biti uzeta kao otežavajuća okolnost.

Predložio je da ovaj sud preinači pravosnažnu presudu i izreče uslovnu osudu.

Nakon razmatranja zahtjeva, predloga Osnovnog suda u Rožajama i

Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, te svih spisa ovog predmeta, Vrhovni

sud Crne Gore je našao:

Zahtjev nije osnovan.

Prema odredbi čl.433 ZKP, ublažavanje pravosnažno izrečene kazne koja

nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno je kad se po pravosnažnosti presude

pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao

iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.

Osudjeni nije podnio bilo kakve dokaze o zdravstvenom stanju njegove

supruge tako da tu okolnost ovaj sud nije mogao uzeti u obzir prilikom

odlučivanja o zahtjevu za vanredno ublažavanje kazne.

Nijesu od značaja navodi osudjenog da njegova ranija osuda za krivično

djelo teška kradja iz čl.144 st.1 KZ RCG, ne predstavlja otežavajuću okolnost

jer je od izvršenja tog djela do njegove osude proteklo 13 godina. Ovo sa

razloga što Vrhovni sud u postupku vanrednog ublažavanja kazne, saglasno

naprijed navedenog odredbi iz čl.433 ZKP, nije ovlašćen da cijeni okolnosti koje

su već cijenili nižestepeni sudovi kada su izricali presudu, već je isključivo

ovlašćen da ocijeni okolnosti koje su se pojavile po pravosnažnosti presude, a

kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale.”


49

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE

(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)

Po zahtjevu za vanredno ublažavanje kazne ne može se ublažiti kazna

mimo granica ublažavanja iz člana 46 KZ.

Iz obrazloženja:

„Saglasno članu 433 ZKP ublažavanje pravosnažno izrečene kazne je

dozvoljeno kada se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo

kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi

očigledno dovele do blaže osude. Pri tome se ni po zahtjevu za vanredno

ublažavanje kazne ne može ublažiti kazna mimo granica ublažavanja iz člana 46

KZ.

R. I. je oglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 300 st. 1 KZ i za to

krivično djelo mu je primjenom člana 45 i 46 KZ izrečena kazna zatvora u

trajanju od šest mjeseci, a što znači da je izrečena kazna maksimalno ublažena,

pa se ni po zahtjevu za vanredno ublažavanje kazne ne može izreći blaža kazna.

Za krivično djelo iz člana 300 st. 1 KZ zakonom je propisana kazna

zatvora od dvije do 10 godina, pa se kod odredbe člana 54 st. 2 KZ za to

krivično djelo ne može izreći uslovna osuda.

Sa iznijetih razloga,ovaj sud nalazi da je podnijeti zahtjev za vanredno

ublažavanje kazne neosnovan, pa je s pozivom na član 435 st. 6 ZKP, odlučeno

je kao u izreci ovog rješenja.”


50

NEDOZVOLJENOST ŽALBE

(Član 438 stav 5 u vezi čl. 417 st. 3 i 419 ZKP)

Protiv odluke Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore kojom je

branilac osudjenog povodom podnijete inicijative obaviješten da Vrhovno

državno tužilaštvo nalazi da nema razloga za podizanje zahtjeva za zaštitu

zakonitosti, žalba nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

„U konkretnom slučaju branilac osudjenog podnio je inicijativu za

podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv citiranih rješenja Višeg suda u

Bijelom Polju i Apelacionog suda Crne Gore, kojima je utvrdjeno da su

ispunjene zakonske pretpostavke iz čl.11 Zakona o medjunarodnoj pravnoj

pomoći u krivičnim stvarima za izručenje A. T., radi izdržavanja kazne zatovra

u trajanju od 5 (pet) godina i 4 (četiri) mjeseca. U vezi ove inicijative Vrhovno

džavno tužilaštvo je o svojoj odluci obavijestilo podnosioca iste, aktom

Ktz.br.97/13 od 12.11.2013.godine.

Prema tome, saglasno čl.438 ZKP protiv odluke Vrhovnog državnog

tužilaštva Crne Gore Ktz.br.97/13 od 12.11.2013.godine kojom je branilac

osudjenog obaviješten da Vrhovno državno tužilaštvo nalazi da nema razloga za

podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, nije dozvoljena žalba.“


51

NEDOZVLJENOST ŽALBE NA RJEŠENJE

VRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA

(Član 438 stav 1 u vezi čl. 417 st. 3 ZKP)

Žalba na rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva koja je podnijeta od

strane Agencije za pravne usluge je nedozvoljena.

Iz obrazloženja:

„Odredbom člana 438 st.1 Zakonika o krivičnom postupku je propisano

da okrivljeni koji je osudjen na bezuslovnu kaznu zatvora od jedne godine ili

težu kaznu ili kaznu maloljetničkog zatvora i branilac takvog okrivljenog mogu,

u roku od mjesec dana od dana kad je okrivljeni primio pravosnažnu presudu,

pisanim i obrazloženim predlogom tražiti od Vrhovnog državnog tužilaštva da

podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude, ako smatraju

da je njom povrijedjen krivični zakon na štetu okrivljenog ili da je u krivičnom

postupku koji je prethodio donošenju pravosnažne presude povrijedjeno pravo

na odbranu okrivljenog koje je uticalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

Stavom 4 navedenog člana je propisano da protiv rješenja Vrhovnog

državnog tužilaštva kojim je odbačen predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu

zakonitosti okrivljeni i njegov branilac mogu, u roku od 8 dana od dana prijema

rješenja, podnijeti žalbu Vrhovnom sudu.

Žalbu na rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva Ktz.br.60/12 od

12.07.2013.godine nije podnio okrivljeni Z. A., niti branilac, koji može biti

samo advokat saglasno čl.66 st.3 Zakonika o krivičnom postupku, već Agencija

za pravne usluge "M." DOO P. prof. dr. B. M., koja po Zakoniku o krivičnom

postupku nije ovlašćena za podnošenje žalbe protiv navedenog rješenja, pa je

istu valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, saglasno čl.417 st.3 u vezi čl.438 st.1

Zakonika o krivičnom postupku.“


52

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA PODIZANJE ZAHTJEVA

ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI


U postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne

sudske odluke, kao ni u proceduri koja se pokreće predlogom okrivljenog i

njegovog branioca, a kojim se traži podizanje zahtjeva za zaštitu

zakonitosti, ne može se preispitivati činjenično stanje utvrdjeno

pravosnažnom presudom.

Iz obrazloženja:

„U obrazloženju žalbe, branilac navodi da nižestepeni sudovi, u redovnom

postupku, po njegovom mišljenju, između ostalog, nisu utvrdili kakve posledice

su povrede oštećene, koje je zadobila u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi,

ostavile na njen život i zdravlje. Takođe, ukazuje da je vještak saobraćajne

struke konstatovao da se okrivljeni kretao brzinom ispod dozvoljene, te da

brzina kretanja vozila kojim je upravljao okrivljeni nije razlog gubljenja

upravljivosti, koje je uzrokovalo skretanje vozila sa kolovozne trake na

zemljanu podlogu. Smatra da je klizav put ili „ko zna koji drugi razlog“ doveo

do skretanja vozila a ne „volja i htjenje okrivljenog“.

Ukazati je braniocu, da u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti

protiv pravosnažne sudske odluke, kao ni u proceduri koja se pokreće

predlogom okrivljenog ili njegovog branioca, a kojim se traži podizanje zahtjeva

za zaštitu zakonitosti, ne može se preispitivati činjenično stanje utvrdjeno

pravosnažnom presudom.

Prvostepeni sud je utvrdio činjenično stanje, koje je u bitnom sadržano u

činjenicama da je okrivljeni, u vrijeme i mjesto naznačeno u izreci prvostepene

presude, u noćnim uslovima, upravljao putničkim vozilom bez položenog

vozačkog ispita i da je prilikom savladavanja lijeve krivine, vozilom napustio

kolovoznu traku sa desne strane puta, prešao preko zemljanog proširenja i potom

vozilom sletio niz kosinu duboku oko 60 m, usled čega je saputnica u vozilu

okrivljenog zadobila teške tjelesne povrede, opisane u izreci prvostepene

presude. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je

pravilno našao da se okrivljeni nije pridžavao saobračajnih propisa iz čl.222 st.1

tač.3 i čl.27 ZOOBS-a (Sl.list RCG br. 72/2005"), te da je time ugrozio

saobraćaj i doveo u opasnost život oštećene, usled čega je oštećena zadobila

teške tjelesne povrede.

Dakle na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno

primijenio zakon kada je radnje okrivljenog pravno kvalifikovao kao krivično

53

djelo teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz čl. 348 st.1 u vezi čl.

339.st.1 KZ-a, pa nije povrijeđen krivični zakon na štetu okrivljenog, zbog čega

je Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore pravilno odlučilo kada je shodno

čl.438 st.3 ZKP-u, rješenjem odbacilo predlog branioca okrivljenog A. N., jer

nema razloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.“


54

OBLIGACIONO PRAVO

55

NESPORAZUM O PREDMETU UGOVORA O POKLONU

(Član 63 ZOO)

Ako je postojao nesporazum izmedju prave volje poklonodavca i

izraza te volje koja je iskazana ugovorom o poklonu, ugovor o poklonu nije

ni nastao.

Iz obrazloženja:

„Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su

pravilno zaključili da je postojao nesporazum između prave volje ugovornih

strana i izraza te volje koja je iskazana pravnim poslom-ugovorom o poklonu, a

postojanje nesporazuma o predmetu ugovora je pravno relevantno kod ugovora

o poklonu kao besteretnog pravnog posla, i u tim slučajevima smatra se

nepostojećim pravnim poslom.

Iz činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, koje je s

pravom prihvatio drugostepeni sud, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da

volja pok.B. R. pri zaključenju spornog ugovora o poklonu, nije bila da

raspolaže u korist tuženog sa predmetnim nepokretnostima. Jer, sud je iz iskaza

svjedoka saslušanih u postupku nesumnjivo zaključio da je njena namjera bila

da cjelokupnu imovinu raspodijeli sinovima-strankama iz ovog spora, o čemu je

sačinila izjavu pred svjedocima o diobi imanja i precizno označila nepokretnosti

koje bi trebalo da pripadnu svakom od sinova. Navedeno su potvrdile i kćerke

pok.B. R., odnosno sestre stranaka A. H., B. Đ. i K. M., decidno navodeći da je

želja i namjera njihove majke bila da cjelokupnu imovinu rasporedi sinovima na

jednake djelove. Iz ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su izveli

pravilan zaključak o postojanju nesporazuma između volje poklonodavca i

izraza te volje iskazane kroz sačinjeni ugovor o poklonu, pa su pravilnom

primjenom odredbe čl.63. ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka

spornog odnosa, zaključili da ugovor nije nastao zbog postojanja navedenog

nesporazuma o predmetu ugovora.

Revident bez osnova osporava materijalno pravo koje je primijenjeno u

ovom sporu, a ukazivanje u reviziji da predmetni ugovor o poklonu nije opozvan

od strane poklonodavca za njenog života, niti osporavan pred sudom iz razloga

rušljivosti ili ništavosti, nije od značaja za drugačiji zaključak.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 841/13 od 12.11.2013. godine)

56

PRIVIDAN UGOVOR

(Član 66 ZOO)

Ugovor o kupoprodaji kojim je prikrivena obaveza vraćanja zajma je

ništav.

Iz obrazloženja:

„U konkretnom slučaju ne radi se o kupoprodajnom ugovoru sporne

nepokretnosti, već o prividnom pravnom poslu, obzirom da se iza tog ugovora

prikriva ugovor o zajmu - pozajmici iznosa od 25.000,00 DM. Shodno čl.

66.st.1. ZOO ("Sl.list SFRJ" br. 2978) koji je važio u vrijeme nastanka spornog

slučaja, a koje odredbe su istovjetne u čl. 59 sada važećeg ZOO, propisano je da

prividni ugovor nema dejtvo medju ugovornim stranama, a ako prividni ugovor

prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu

pravnu valjanost. Dakle,sporni ugovor o kupoprodaji je ništav i nema pravno

dejstvo medju ugovornim stranama, jer je istim bila prikrivena obaveza tužilje

na vraćanje duga tuženom. Pri tome valja ukazati, da na takav zaključak upućuje

i okolnost, da je na sličnim lokacijama kao što je sporna, m2 zemljišta koštao

od 60 do 100 DM. Pri činjenici da je plac od 786 m2, prodat za 25.000 DM,

jasno upućuje na zaključak da je u vrijeme prodaje bila daleko veća njegova

realna cijena (47.600DM do 78.600 DM). Stoga su bez osnova navodi revizije,

da sud nije mogao da koristi kao dokaz dopis "Gentelman" o cijeni nekretnina na

spornim lokacijama, jer, tokom prvostepenog postupka, tuženi nije imao

prigovora na taj dokaz, niti je pak nudio neke druge dokaze u tom pravcu.“


57

OSTVARENJE ODLOŽNOG USLOVA

(Član 69 stav 4 ZOO)

Smatra se da je uslov ostvaren ako je njegovo ostvarenje protivno

načelu savjesnosti i poštenja spriječila stranka na čiji teret je odredjen.

***

Stranka na čiji teret je uslov odredjen spriječila je ostvarenje uslova

ako je otudjenjem svojih nekretnina ugovorom o poklonu sebe dovela u

poziciju da iste ne može da proda i tako namiri potraživanje povjerioca.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao

neosnovan odbili protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je

predmetni sporazum ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo. Prema odredbi

čl.70 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da je ugovor ništav ako je

postavljen odložni ili raskidni uslov, suprotan prinudnim propisima ili moralu

društva, kao i u slučaju ako je zaključen pod nemogućim odložnim uslovom. U

konkretnom slučaju odložni uslov izvršenja obaveze tužene bila je prodaja

njenih nekretnina. I po ocjeni ovoga suda odložni uslov nije bio nemoralan,

suprotan prinudnim propisima, moralu i bio nemoguć, tim prije što je u vrijeme

zaključenja sporazuma tužena bila vlasnik spornih nekretnina i iste mogla

prodati i tužiocu namiriti potraživanje.

Isto tako, nižestepeni sudovi pravilno njesu udovoljili alternativnom

zahtjevu protivtuženog. Propust nižestepenih sudova je jedino u tome što su ovaj

dio zahtjeva izrekom presude odbacili, iako su u obrazloženju svojih presuda i o

ovom dijelu zahtjeva dali valjane razloge koji upućuju na meritorno odlučivanje,

radi čega nije bilo mjesta preinačavati nižestepene presude u ovom dijelu i

zahtjev odbiti kao neosnovan. Naime, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da

je nastupanje odložnog uslova isključivo zavisilo od tužene koja je shodno

zaključenom sporazumu bila dužna da proda svoje nekretnine i izmiri

potraživanje tužioca. Medjutim, odložni uslov je ipak ostvaren jer je čl.69 st.4

Zakona o obligacionim odnosima propisano da se smatra da je uslov ostvaren

ako je njegovo ostvarenje protivno načelu savjesnosti i poštenja spriječila

stranke na čiji teret je odredjen, što je u ovom slučaju nesumnjivo tužena koja je

otudjenjem svojih nekretnina sebe dovela u poziciju da iste ne može da proda i

tako namiri potraživanje tužioca. Polazeći od prednjeg, pobijani sporazum je

58

predstavljao valjan pravni posao koji nije sadržavao elemente ništavosti, već je

proizvodio pravno dejstvo i obavezivao stranke ugovornice.“


59

NIŠTAVOST UGOVORA

(Član 101 ZOO u vezi sa čl. 10 st. 1 tačka 4 Zakona o morskom dobru)

Ugovor o prenosu prava korišćenja lokacije koji je protivan

odredbama Zakona o morskom dobru je ništav.

Iz obrazloženja:

„Prvotuženi je dana 01.03.1993. godine, sa Javnim preduzećem za

upravljanje morskim dobrom zaključio desetogodišnji Ugovor o korišćenju

morskog dobra. Članom 12 navedenog Ugovora precizirano je da prvotuženi

kao korisnik morskog dobra ovo pravo ne može ustupiti drugome bez znanja,

saglasnosti i odobrenja Javnog preduzeća. Po isteku roka korišćenja prvo i

drugotuženi su 25.04.2004. godine, zaključili Ugovor kojim je prvotuženi prenio

pravo korišćenja drugotuženom na predmetnom morskom dobru. Iz spisa dalje

proizilazi da je prvotuženi iz ovog spora vodio spor pred Privrednim sudom u

Podgorici protiv Javnog preduzeća za morsko dobro, te je presudom Vrhovnog

suda Crne Gore Pž.br.90/04 od 11.11.2004. godine, odbijen zahtjev "L." AD K.

da izmedju njega i Javnog preduzeća za morsko dobro, postoji ugovorni odnos

na neodredjeno vrijeme počev od 01.01.2003. godine.

Imajući u vidu izvedene dokaze, pravilan je zaključak nižestepenih

sudova da drugotuženi nije stekao pravo korišćenja predmetnog morskog dobra,

radi čega je tužbeni zahtjev pravilno usvojen.

Naime, polazeći od sadržine navedene presude Vrhovnog suda Crne Gore,

proizilazi da je ugovor o korišćenju morskog dobra zaključen izmedju javnog

preduzeća i prvotuženog istekao 01.01.2003. godine, radi čega prvotuženi u

vrijeme kada je zaključio ugovor sa drugotuženim o prenosu prava korišćenja

(25.04.2004. godine), to pravo nije posjedovao, te ga nije ni mogao prenijeti na

drugotuženog. Prednje sa razloga što je odredbom čl.10 st.1 tač.4 Zakona o

morskom dobru propisano da korišćenje morskog dobra prestaje po sili zakona

istekom odredjenog roka za korišćenje morskog dobra, i ponovo se može

uspostaviti samo zaključenjem novog Ugovora. Stoga nema značaja odluka

Javnog preduzeća za upravljanjem morskog dobra od 19.04.2003. godine o

privremenom produženju prava korišćenja prvotuženom, jer to pravo prvotuženi

u tom trenutku nije posjedovao, obzirom da nije zaključio novi ugovor o

korišćenju morskog dobra.

Prema tome, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo

kada su utvrdili da pobijani Ugovor ne proizvodi pravne posledice, jer je isti

60

protivan odredbama Zakona o morskom dobru, što ga čini ništavim u smislu

odredbe čl.101 Zakona o obligacionim odnosima.


61

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA NAKNADU ŠTETE

(Čl. 148 i 149 ZOO)

Odbijanje izdavanja saglasnosti za priključenje objekta na

distributivnu mrežu zbog postojanja privremene mjere ne može biti osnov

za naknadu štete, već razlog za izjavljivanje žalbe nadležnom organu.

Iz obrazloženja:

„Rješenjem Opštine Pljevlja, br. 02.360-233 od 01.09.2004. godine, tužilji

je dodijeljeno u zakup na odredjeno vrijeme u trajanju od pet godina gradsko

gradjevinsko zemljište, radi podizanja privremenog objekta. Takodje je Opština

Pljevlja donijela rješenje od 15.09.2004. godine kojim je odobrila lokaciju za

izgradnju objekta sa urbanističko - tehničkim uslovima i rješenje od 30.12.2004.

godine kojimje odobrila tužilji gradnju objekta. Rješenjem Osnovnog suda u

Pljevljima, I. br. 842/05 od 06.06.2005. godine, po predlogu tuženog, odredjena

je privremena mjera kojom je tužilji zabranjeno izvodjenje gradjevinskih radova,

radi podizanja privremenog objekta na dodijeljenoj lokaciji. Ta privremena

mjera ukinuta je rješenjem prvostepenog suda od 17.03.2006. godine. Inače,

ranije su se gradnji objekta protivila i odredjena fizička lica po čijem predlogu

je, takodje, bila odredjena privremena mjera rješenjem prvostepenog suda I. br.

104/05 od 14.01.2005. godine, ali je to rješenje ukinuto od strane Višeg suda u

Bijelom Polju rješenjem Gž. br. 135/05 od 08.03.2005. godine. Tužilja je počela

sa izvodjenjem radova na objektu sredinom marta 2005. godine i objekat je

završila krajem avgusta 2005. godine, te joj je rješenjem Opštine Pljevlja, br. 07-

362-UP/1-338 od 09.09.2005. godine, odobrena upotreba objekta. Takodje je

tužilja u objektu otpočela da obavlja djelatnost 01.10.2005. godine. Nakon

dobijanja upotrebne dozvole tužilja se obratila Elektrodistribuciji - Pljevlja radi

dobijanja saglasnosti za priključak objekta na distributivnu mrežu, na koji

zahtjev joj je odgovoreno da se ne može priključiti zbog postojanja rješenja

kojim je po predlogu tuženog odredjena privremena mjera. Objekat tužilje

priključen je na distributivnu mrežu 04.04.2006. godine. Tužbeni zahtjev odnosi

se na naknadu izgubljene dobiti za period od 01.03.2005. do 04.04.2006. godine,

jer tužilja tvrdi da zbog odredjene privremene mjere po predlogu tuženog nije

mogla izgraditi objekat, te obavljati djelatnost i time ostvarivati dobit.

Imajući u vidu navedene činjenice, nižestepeni sudovi su pravilno

primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Budući da je

tužilja radove na izgradnji objekta počela da izvodi polovinom marta 2005.

godine, a prije donošenja rješenja o odredjivanju privremene mjere, te da je i

pored toga nastavila sa izvodjenjem radova, objekat završila i dobila upotrebnu

62

dozvolu, ovaj sud nalazi da šteta tužilji nije nanešena privremenom mjerom. To

što je Elektrodistribucija Pljevlja odbila da izda saglasnost za priključenje

objekta na distributivnu mrežu i pored toga što su bili ispunjeni uslovi za

priključenje na mrežu, kako to proizilazi iz odgovora na zahtjev tužilje, zbog

postojanja privremene mjere, bio je razlog da tužilja protiv tog akta izjavi žalbu

nadležnom organu, a ne može biti osnov da se od tuženog zahtijeva naknada

štete.


63

ISKLJUČENJE PRAVA NA NAKNADU MATERIJALNE ŠTETE

ZBOG DUGOG TRAJANJA POSTUPKA

(Član 148 stav 1 ZOO u vezi sa čl. 43 Zakona o zaštiti prava na

sudjenje u razumnom roku)

Za postojanje obaveze naknade štete osnovom člana 43 Zakona o

zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, pored opštih uslova, potrebno

je da postoji i uzročna veza izmedju trajanja postupka i tražene materijalne

štete.

Iz obrazloženja:

„Tužilac u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene i pobijane

presude nije dokazao da je pretrpio materijalnu štetu zbog povrede prava na

sudjenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Kolašinu P. br. 246/04.

Jer, za postojanje obaveze naknade štete osnovom člana 43 Zakona o zaštiti

prava na sudjenje u razumnom roku, pored opštih uslova, potrebno je da postoji

i uzročna veza izmedju štetne radnje i štete. Uzročna veza postoji ako je šteta

nastala kao posljedica radnje ili propuštanja za koju stranka odgovara. Teret

dokazivanja postojanja uzročne veze leži na oštećenom.

Po nalaženju ovog suda ne postoji uzročna veza izmedju trajanja postupka

u navedenoj pravnoj stvari (koji je u tri nivoa nadležnosti suda okončan za tri

godine) i tražene materijalne štete. Prema stanju u spisima tužiocu je dosudjen

iznos od 1.125 € na ime štete zbog nekorišćenja vodovoda za potrebe njegovog

tročlanog domaćinstva u periodu od podnošenja tužbe do 12.04.2007. godine,

kao dana presudjenja kod prvostepenog suda u predmetu P. br. 246/04.

Medjutim, zahtjev za naknadu štete u preostalom dijelu - za iznos od 20.475,00

€ na ime izgubljene dobiti zbog gubitka prihoda na imovini usljed nekorišćenja

vode sa predmetnog vodovoda tužilac nije dokazao. Prema tome, tužilac je

pretrpio predmetnu štetu sa razloga što istu nije dokazao tokom navedenog

postupka, a ne kao posljedicu trajanja tog postupka kod suda.

Stoga tužiocu ne pripada pravo na traženu štetu u smislu člana 43 Zakona

o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a time ni primjenom čl. 148 stav 1

Zakona o obligacionim odnosima, kako su to pravilno našli nižestepeni sudovi i

pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan sa datih razloga u

svojim presudama, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta.“


64

NEOSNOVANOST OPTUŽBE KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE

(Čl. 154 i 172 ZOO u vezi sa članom 554 stav 1 ZKP)

Odbijanjem optužbe protiv tužioca pravosnažnom presudom ima se

smatrati da je otpao osnov po kojem su tužiocu oduzeta vozila, a što mu

daje pravo na naknadu pretrpljene štete na ime vremenske amortizacije

istih za period neosnovanog držanja od strane tuženog.

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donošenju pobijane i prvostepene presude

pouzdano je dokazano da su tužiocu navedena motorna vozila neosnovano

oduzeta od strane organa tužene. Utemeljenje za ovakav zaključak suda o

postojanju prava tužioca na naknadu štete kao lica protiv kojeg je optužba

pravosnažno odbijena nakon odustanka nadležnog Specijalnog tužioca od

krivičnog gonjenja je u odredbi člana 554 stav 1 ZKP Crne Gore („Sl. list

RCG“, br. 71/2003). Dakle, odbijanjem optužbe protiv tužoca pravosnažnom

presudom ima se smatrati da je u konkretnom slučaju otpao osnov po kojem su

tužiocu vozila oduzeta, a što mu daje pravo na naknadu pretrpljene štete kao

sankciju gradjanskopravne odgovornosti tužene, na koju se osnovano revizijom

ukazuje.

Naime, neosnovanost konkretne optužbe potvrdjuje da su organi tužene

neosnovano preduzeli radnje oduzimanja predmetnih vozila od tužioca, koja su

neosnovano držali preko tri godine i četiri mjeseca, što je imalo za posljedicu

navedenu štetu, pravilno procijenjenu preko vještaka odgovarajuće stručnosti.

Dakle, ovdje je u pitanju pravo tužioca na naknadu štete zbog odbijanja

optužbe pravosnažnom krivičnom presudom koje proističe iz odredbe člana 554

stav 1 Zakonika o krivičnom postupku Crne Gore, a za koju štetu odgovara

tužena po pravilima gradjanskopravne odgovornosti u smislu čl. 154 ranije

važećeg ZOO, a shodnom primjenom na konkretni slučaj čl. 172 istog zakona,

budući da je u vrijeme kada su vozila oduzeta bio na snazi navedeni propis.

Tako se osnovano revizijom ukazuje da je tužena neosnovano

(privremeno) lišila tužioca posjeda predmetnih vozila i svojinskog odnosa njega

kao vlasnika prema istima u navedenom periodu.

Neosnovano držanje navedenih vozila od strane organa tužene u periodu

od 13.10.2006. godine, kada su tužiocu vozila izuzeta, do 08.02.2010. godine,

kada su mu vraćena potvrdjuje utvrdjenje u toku krivičnog postupka kod Višeg

suda u Podgorici K. br. 73/07 da nijesu u pitanju predmeti koji su po zakonu

morali biti izuzeti, ili upotrijebljeni ili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela.

65

Iz svega prethodno navedenog proizilazi da u konkretnom slučaju postoji

zakonski osnov za ostvarenje tražene štete na predmetnim vozilima tužioca, tj.

na naknadu štete na ime vremenske amortizacije istih za period neosnovanog

držanja od strane tuženog.

Sa iznijetih razloga valjalo je preinačiti pobijanu i prvostepenu presudu, te

tužbeni zahtjev usvojiti, a ovo primjenom odredbe člana 410 stav 1 ZPP.“


66

RATNA ŠTETA

Ratna šteta je regulisana odredbama medjunarodnog prava, pa

odgovornost države za ratnu štetu pretpostavlja utvrdjenje njene

odgovornosti od strane medjunarodnog suda.

Iz obrazloženja:

„Predmetnom tužbom, tužilac traži naknadu štete nastale grantiranjem

Konavla od strane oružanih snaga JNA krajem 1991.godine. Predmetna šteta je

natala na objektu tužioca.

Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da se radi o ratnoj šteti, a što je

utvrdjeno i od strane Medjunarodnog suda pravde u Hagu pravosnažnim

presudama kojima je sudjeno P. S. i M. J.

Odgovornost države za ratnu štetu koja je nastala na teritoriji druge

države, a koja je posljedica borbenih dejstava oružanih snaga, nije propisana

nijednim propisom Zakona o obligacionim odnosima, niti pak nekim drugim

propisom unutrašnjeg prava. Ratna šteta je regulisana odredbama

medjunarodnog prava, pa odgovornost države za ratnu štetu predpostavlja

utvrdjenje njene odgovornosti od strane medjunarodnog suda. Kako ne postoji

odluka medjunarodnog suda o utvrdjenoj odgovornosti Crne Gore za pričinujenu

ratnu štetu na teritoriji Republike Hrvatske, to pravilno zaključuju nižestepeni

sudovi da nema osnova za isplatu tražene naknade. Isto tako, ne postoji biletarni

ugovor izmedju Crne Gore i Hrvatske, kojim se reguliše način reparacije ratne

štete, a naknada ratne štete nije regulisana unutrašnjim propisima Crne Gore.

Donošenjem od strane Medjunarodnog suda u Hagu osudjujuća presuda u

odnosu na P. S. i M. J. je bez odlučnog značaja. Jer, se radi o utvrdjenju

pojedinačne krivične odgovornosti bivših pripadnika JNA, a ne postoji odluka o

utvrdjenju odgovornosti Crne Gore zbog kršenja odredbi medjunarodnog prava.

Bez odlučnog značaja je isticanje, da je Država Crna Gora zaključila

vansudsko poravnanje o naknadi pričinjene materijalne štete na teritoriji Opštine

Dubrovnik nastale usled ratnih dejstava 1991 godine sa K. Z., jer to ne može

predstavljati osnov za isplatu tražene naknade štete na što se ukazuje revizijom.

Ovo s razloga što se radi o vansudkom poravnanju koje je izraz slobodne volje

ugovornih strana, a što ne mora da znači da je postojao i zakonski osnov.


67

PRETHODNO PITANJE I NEZAKONITO POSTUPANJE

DRŽAVNIH ORGANA

(Čl. 172 i 154 ZOO u vezi sa članom 14 ZPP)

Propuštanje uništavanja nevažećeg pasoša od strane ovlašćenih lica,

te preduzete radnje produženja takvog pasoša pod imenom lica kojem je

prvi put bio izdat, a sa fotografijom trećeg lica ovjerenom službenim

pečatom, predstavljaju radnje koje čine biće krivičnog djela zloupotreba

službenog položaja i istovremeno potvrdjuju nezakonito postupanje

državnih organa.

***

Kad odluka parničnog suda zavisi od prethodnog pitanja da li djelo

koje je bitni elemenat činjeničnog stanja u parničnom postupku ima

obilježje krivičnog djela, a o tom nije prethodno odlučivao krivični sud

osudjujućom ili oslobadjajućom presudom, parnični sud je ovlašćen da sam

rješava o tom, kao prethodnom pitanju

Iz obrazloženja:

„Iz stanja u spisima proizilazi da su službena lica u nadležnom organu

Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore pečatom tog organa ovjerili pasoš

koji nijesu uništili od tužioca preuzeti pasoš, čije je važenje pod imenom tužioca

isteklo prilikom izdavanja novog pasoša tužiocu, već je trajanje isteklog pasoša

produženo za narednih pet godina pod imenom tužioca, a fotofrafijom trećeg

lica (B. B.), uredno ovjeren pečatom nadležnog organa, a da protiv službenih

lica nije vodjen krivični postupak, kao ni protiv trećeg lica, to je pravilno

postupio prvostepeni sud kada je sam cijenio za potrebe ovog postupka da li

navedene nezakonite radnje čine biće krivičnih djela zloupotreba službenog

položaja i falsifikovanje isprave. Ovo iz razloga što je to prethodno pitanje za

odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari.

Shodno odredbi člana 14 Zakona o parničnom postupku Crne Gore, kad

odluka parničnog suda zavisi od prethodnog pitanja da li djelo koje je bitni

elemenat činjeničnog stanja u parničnom postupku ima obilježje krivičnog djela,

a o tom nije prethodno odlučivao krivični sud osudjujućom ili oslobadjajućom

presudom, parnični sud je ovlašćen da sam rješava o tom, kao prethodnom

pitanju, što je pravilno učinio prvostepeni sud u konkretnom slučaju i koje

rezonovanje je pravilno prihvatio drugostepeni sud.

Dakle, prvostepeni sud je za potrebe ovog postupka zaključio da su se u

propuštanje uništavanja nevažećeg pasoša od strane ovlašćenih lica, te preduzete

68

radnje produženja takvog pasoša pod imenom lica kojem je prvi put bio izdat, a

sa fotografijom trećeg lica, ovjerenom službenim pečatom, predstavljaju radnje

koje čine biće krivičnih djela zloupotreba službenog položaja iz člana 216 st. 1

KZ RCG („Sl. list RCG“, br. 12/93) i krivično djelo falsifikovanje službene

isprave iz čl. 207 st. 3 u vezi st. 1 istog zakona, za koje je zaprijećena kazna

zatvora od tri mjeseca do pet godina.

Svim naprijed izloženim istovremeno se potvrdjuje i nezakonito

postupanje organa tužene – nadležnih službi organa Ministarstva unutrašnjih

poslova Crne Gore, u Cetinju, kojim je tužiocu pričinjena šteta, za koju je

shodnom primjenom odredaba člana 172 stav 1 ranije važećeg ZOO odgovorna

tužena i osnovom odredaba čl. 154 istog zakona dužna da mu nastalu štetu

nadoknadi.

Prilikom izvodjenja svog zaključka sud je pošao i od sadržine prethodno

konkretno predstavljenih radnji koje u ovom slučaju čine rad organa tužene

nezakonitim i svih ostalih okolnosti slučaja, te činjenice da je dokazan identitet

trećeg lica koje je zloupotrijebilo raniju javnu ispravu tužioca i njegove

identifikacione podatke, a da je to lice odgovaralo za više krivičnih djela

počinjenih na teritoriji druge države (Italije). Stoga su pravilno nižestepeni

sudovi postupili kada su favorizovanjem načela jače pravne zaštite oštećene

strane cijenili istaknuti prigovor zastarjelosti osnovom odredbe člana 377 stav 1

ranije važećeg ZOO. Ovo iz razloga što sve opisane radnje na strani službenih

lica organa tužene i na strani trećeg lica nesumnjivo čine biće krivičnih djela

zloupotreba službenog položaja iz čl. 216 stav 1 KZ RCG ( član 416 stav 1

Krivičnog zakonika) i falsifikovanje isprave iz čl. 207 st. 3 u vezi st.1 KZ RCG (

član 412 st. 2 u vezi st.1 Krivičnog zakona), a za koje je rok zastarjelosti

krivičnog gonjenja 10 godina, shodno čl. 96 KZ SRJ -„Sl. list SRJ“, br. 35/92 i

37/93, (čl. 125 stav 7 Krivičnog zakonika).

Stoga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju

nije nastupila zastarjelost zahtjeva za naknadu štete jer nije protekao

desetogodišnji rok do dana podnošenja tužbe – 25. decembra 2005. godine,

cijeneći da isti za tužioca nije mogao početi da teče prije septembra 1998.

godine, kada je bio onemogućen da ostvari potrebnu dokumentaciju za ukrcaj na

brodu kompanije „D. M.“ S.A.M, od koje ja bio pozvan na rad.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, neosnovani su navodi revizije da

nižestepeni sudovi nijesu pravilno ocijenili prigovor zastarjelosti potraživanja.

Inače, kada se imaju u vidu podaci prikupljeni od strane suda o izvjesno

utvrdjenom radnom angažovanju tužioca iz Brodarske kompanije „D. M.“

S.A.M, zatim obraćanje tužioca za izdavanje vize u spornom periodu i ishodi po

ovim zahtjevima, po ocjeni ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi našli da

tužiocu pripada naknada za sve sporne periode bliže navedene u stavu prvom

izreke prvostepene presude.

Takodje, polazeći od pribavljenih podataka navedene brodarske

kompanije o visini zarade (po svim osnovima) tužioca, ostvarene kod iste u

69

periodu kada je plovio (a koji je izuzet iz spornog perioda), te pravila o naknadi

štete po kriterijumima na dan presudjenja (član 189 stav 2 ZOO), pravilno je

odredjena i visina pripadajuće naknade tražene materijalne štete tužiocu, a koju

je sud utvrdio preko vještaka ekonomsko - finansijske struke P. R. - iz

sačinjenog osnovnog i dopunskog nalaza ovog vještaka, a o kojima se

izjašnjavao revident i date primjedbe je cijenio prvostepeni sud, s tim što valja

istaći da revident nije predložio vještačenje od strane drugog vještaka iste struke.

Tužilac je u toku postupka dokazao da je usljed navedenog nezakonitog

postupanja organa tužene pretrpio i nematerijalnu štetu zbog povrede ugleda,

časti, slobode i prava ličnosti, budući je dana 09.02.2001. godine zadržan u

putničkom terminalu na aerodromu u Lisabonu, gdje ga je sačekao njegov agent

i nakon provjere identifikacionih dokumenata interventni vod policije ga je (pod

stavljenim lisicama na rukama) sproveo u Emigracioni centar u sklopu

aerodroma. Ovdje je proveo 48 časova sa još 20 lica, od kojih je maltretiran, da

bi ga policija (svezanih ruku) predala pilotima i da do dolaska u Švajcarsku nije

vidio svoja dokumenta, pri čemu mu je kompanija obezbijedila kartu od

Lisabona, preko Švajcarske do Beograda. Zbog svega navedenog, te stvorene

predstave i odnosa prema njemu kao kriminalcu trpio je duševne bolove, kao i

zbog svog osjećaja u sredini iz koje je – Cetinju, u porodici, kod roditelja, prema

sredini i odnosa svih prema njemu. U toku postupka tužilac je dokazao i

objektivnu komponentu povrede ovog prava (ugled, dostojanstvo), te je pravilan

zaključak suda da mu pripada pravo na nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih

duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti i slobode usljed deportacije,

privremenog vraćanja sa broda, vodjenja krivičnog postupka pred organima

druge države protiv lica koje je koristilo tužiočev pasoš pod njegovim imenom,

te nemogućnosti ukrcavanja na brodu.“


70

NEZAKONITI RAD DRŽAVNIH ORGANA

I ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NAKNADE ŠTETE

(Član 172 u vezi sa čl. 376 i 377 ZOO)

Nezakoniti rad državnih organa postoji ako prije štetnog dogadjaja –

bombardovanja stanovništvo nije upozoreno zvučnim signalom ili preko

sredstava javnog informisanja da će doći do bombardovanja.

***

Postojanje krivičnog djela se može utvrdjivati samo u krivičnom

postupku donošenjem krivične presude, pa parnični sud ne može

utvrdjivati oblik krivičnog djela kako bi primijenio duže rokove

zastarjelosti propisane odredbom člana 377 ZOO.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je dana 30.04.1999. godine, u mjestu

Murino, tokom Nato bombardovanja, smrtno stradao prethodnik tužilaca M. K.,

suprug prvotužilje a otac ostalih tužilaca. Tužioci su postavili zahtjev iz osnova

naknade nematerijane štete zbog smrti bliskog lica, opredjeljujući iznose kako to

proizilazi iz izreke prvostepene presude.

Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su zaključili da

postoji odgovornost tužene shodno odredbi čl.172. ZOO, koji je bio u primjeni u

vrijeme nastanka štetnog događaja. Naime, nižestepeni sudovi nalaze da tužena

prije štetnog događaja - bombardovanja, kao ni kasnije, zvučnim signalima ili

preko sredstava javnog informisanja nije upozorila stanovništvo da će doći do

bombardovanja, u čemu se sastoji nezakonit rad organa tužene kao osnov

odgovornosti. Pri tom, nižestepeni sudovi smatraju da je predmetna šteta nastala

izvršenjem krivičnog djela teško djelo protiv opšte sigurnosti iz čl.171. st.1. KZ

RCG. Imajući u vidu da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora

preko pet godina, a krivično gonjenje se ne može preduzeti poslije proteka roka

od 10 godina od dana izvršenja, nižestepeni sudovi su zaključili da potraživanje

tražene štete nije zastarjelo shodno odredbi čl.377. st.1. ZOO, jer je tužba u ovoj

pravnoj stvari podnijeta 09.05.2008. godine pa nije protekao rok od 10 godina,

zbog čega su prigovor zastarelosti potraživanja koji je istakla tužena ocijenili

neosnovanim.

Po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi su u ovoj pravnoj stvari

pogrešno primijenili materijalno pravo.

71

Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, za krivično gonjenje

predviđen je duži rok zastarjelosti. Zahtjev za naknadu štete nastale krivičnim

djelom, u smislu čl.377. st.1. ZOO, prema odgovornom licu zastarijeva kad

istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, po

nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi pogrešno zaključuju da se u

konkretnom slučaju može utvrđivati postojanje krivičnog djela u parničnom

postupku. Postojanje krivičnog djela se može utvrđivati samo u krivičnom

postupku donošenjem krivične presude, pa parnični sud ne može utvrđivati oblik

krivičnog djela kako bi primijenio duže rokove zastarjelosti koji su propisani

odredbom čl.377. ZOO, kako je to učinjeno u ovom sporu.

Pošto postojanje bilo kojeg krivičnog djela zbog kojeg je nastala šteta nije

utvrđeno u krivičnom postupku, potraživanje tražene naknade nematerijalne

štete zastarijeva u roku od tri godine shodno čl.376. ZOO. Obzirom da je taj rok

protekao do momenta podnošenja tužbe, prigovor zastarjelosti potraživanja koji

je istakla tužena je osnovan.“


72

ODGOVORNOST BOLNIČKOG CENTRA

(Član 170 ZOO u vezi sa čl. 18 tačka 6 Zakona o zdravstvenoj zaštiti)

Za štetu koju je pretrpio pacijent, kao posljedicu komplikacije

hirurške intervencije odgovorna je zdravstvena ustanova – Bolnički centar,

ako je izostalo obavještenje pacijenta od strane ljekara o mogućim

posljedicama hirurške intervencije.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev iz razloga što smatra da nema

uzročno-posledične veze izmedju izvršenog hirurškog zahvata i promjene koje

su nastale kod tužioca i da nema propusta od strane ljekara u pravcu

obavještavanja tužioca o mogućim posledicama hirurškog zahvata. Ovo zato što

je isti nesumnjivo bio obaviješten u opštim crtama o mogućim komplikacijama

hirurške intervencije.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni

zahtjev, nalazeći da su ispunjeni uslovi iz čl.170 ZOO, navodeći da pravila

medicinske struke, pored ostalog nalažu dužnost obavještavanja pacijenta radi

lične sigurnosti i njegovog opredjeljenja u odnosu na njegovo tijelo. U

konkretnom slučaju je izostalo obavještenje tužiocu kao pacijentu o mogućnosti

nastanka posledice do koje je došlo. To obavještenje u smislu čl.18 Zakona o

zdravstvenoj zaštiti ("Sl.list RCG", br.39/04) je bilo obavezno jer se nije radilo o

hitnom zahvatu.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac bio podvrgnut hirirškoj

intervenciji 18.11.2003. godine na odjeljenju ORL KBC Podgorica, radi

uklanjanja masnog tkiva - lipome na vratu, da je hirurška intervencija protekla

uredno, kao i postooperativni period. Medjutim, u daljem toku, oko tri mjeseca

nakon operacije, došlo je do pojave znaka oštećenja nerva i sada kod tužioca

postoji smanjenje i slabost desnog trapeziusa a koje odgovara oštećenju (leziji)

grane akcesornog živca za desni m.trapezius.

Iz kazivanja dr I., se utvrdjuje da je tužilac, kao pacijent bio upoznat sa

prirodom bolesti i lokalizacije u opštim crtama, ali ne i sa detaljima mogićih

komplikacija bolesti. Dalje je naveo da ovakve posledice nijesu uobičajene i

česte, naprotiv vrlo rijetke ali opisane u literaturi.

Iz nalaza Instituta za sudsku medicinu koji je dat na osnovu medicinske

dokumetacije i neposrednog pregleda tužioca se utvrdjuje da do oštećenja grane

akcesornog živca nije došlo tokom operacije, već je oštećenje nastalo u sklopu

organizacije ožiljka na mjestu operativnog reza.

73

Imajući u vidu navedeno, te nesumnjivo utvrdjenu činjenicu da prije

hirurškog zahvata, tužilac nije bio obaviješten o mogućnosti nastanka posledica

konkretnog hirurškog zahvata, po ocjeni ovog suda, drugostepeni sud je pravilno

postupio kada je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev.

Naime, obavještenje ne podrazumijeva iznošenje tehničkih detalja, već

tužilac kao pacijent je morao biti obaviješten što će se desiti ako ne pristane na

intervenciju, kao i obavještenje o djelotvornosti zahvata morala mu se predočiti i

situacija koja je i nastupila, što nesumnjivo nije učinjeno, a to nalažu pravila

medicinske struke. Shodno odredbi čl.18 tač.6 Zakona o zdravstvenoj zaštiti,

stoji da gradjanin u ostvarivanju zdravstvene zaštite ima pravo na tačno

obavještenje i upoznavanje sa svim pitanjima koja se odnose na njegovo

zdravlje, što je izostalo u konkretnom slučaju. U tom dijelu je neprihvatljivo

obavještenje tužene da su pacijenti medicinski neobrazovani i da je dovoljno da

se obavijeste u opštim crtama.“


74

NEPOSTOJANJE ODGOVORNOSTI ELEKTROPRIVREDE

ZA NASTANAK ŠTETE


Isključena je odgovornost Elektroprivrede za nakandu štete nastale

kao posljedica požara na objektu nelegalnog potrošača.

Iz obrazloženja:

„Polazeći od nespornog medju učesnicima postupka da se požar na

objektu tužioca desio dana 22.03.2010. godine, te da je predmetni objekat bio

privremenog karaktera za koje je izdato privremeno rješenje o lokaciji za period

od 24.07. do 31.12.2008. godine i na osnovu istog donijeto rješenje o izdavanju

elektroenergetske saglasnosti sa važenjem do 31.12.2008. godine, kako je to i u

rješenju navedeno, a kod utvrdjene činjenice da tužilac nije ponovo podnosio

zahtjev za dobijanje elektroenergetske saglasnosti, pravilan je zaključak

nižestepenih sudova da je tužilac imao status nelegalnog potrošača na dan

22.03.2010. godine - kada se požar desio. Stoga je pravilno odlučio prvostepeni

sud kada je tužbeni zahtjev odbio, jer je odgovornost tužene za naknadu

predmetne štete isključena, shodno odredbi člana 177 stav 2 Zakona o

obligacionim odnosima, pa stoga na strani tužene nema ni obaveze na naknadu

pretrpljene štete.„


75

NEMOGUĆNOST KORIŠĆENJA NOVČANIH SREDSTAVA

I PRAVO NA NAKNADU IZMAKLE KORISTI

(Član 189 ZOO)

Donošenjem rješenja o privremenoj mjeri kojim je neosnovano

obustavljena transakcija novčanih sredstava tužioca, tužilac nije mogao

koristiti novčana sredstva shodno zaključenom predugovoru o

sufinansiranju, te je osnovan zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle

koristi.

Iz obrazloženja:

„Tužilac zasniva zahtjev na tome da je pretrpio štetu zbog neosnovano

zaplijenjenih novčanih sredstava, jer je bio u nemogućnosti da sa njima

raspolaže u periodu od 29.12.2006. do 23.08.2010.godine.

Naime, iz predmetnih spisa proizilazi, da je naredbom istražnog sudije

Višeg suda u Pdgorici Ki.S 15/2006 od 29.12.2006.godine naloženo CKB AD

Podgorica da privremeno obustavi finansijske transakcije u dijelu sredstava sa

računa tužioca br. _______ br. partije ________ na kojem se nalazi iznos od

489.500,25 eura. Presudom Višeg suda u Podgorici Ks 40/09 od

09.07.2010.godine prema tužiocu je odbijena optužba za izvršenje krivičnog

djela pranja novca, nedozvoljene trgovine i falsifikovanja isprava, a rješenjem

Kv.br. 885/10 od 18.08.2010.godine ukinuta je privremena mjera obustave

finansijska transakcija u pogledu sredstava tužioca. utvrdjeno je i to, da se

tužilac bavio prodajom nekretnina na način što je iste povoljno kupovao, a

prodavao ih po mnogo većoj cijeni, na što upućuju brojni ugovori. Dana

15.12.2006.godine kao suinvestitor zaključio predugovor o zajedničkom

invenstiranju sa DOO "B. M." iz B. Shodno čl. 4 Ugovora predvidjena je

obaveza tužioca, da u zajednički projekat adaptacije nepokretnosti koje se nalazi

u B., evidentirana u LN 2573 KO Budva pov. 465m2, uloži iznos od 489.000,00

eura uz obavezu plaćanja prve rate dana 11.01.2007.godine od 89.000,00 eura,

kao kapare, a nakon te isplate da pristupi zaključenju ugovora. Ugovoreno je i

to, da nakon završetka projekta adaptacije, tužilac kao suinvestitor dobija u

svojinu dva strana na prvom i dva stana na drugom spratu, ukupne površine

238m2, a u suprotnom (ukoliko krivicom investitora ne bude mogao da se

uknjiži kao vlasnik) da mu investitor izvrši povraćaj uloženih sredstava i plati

iznos od 211.000,00 eura. Iz nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke

proizilazi, da je na navedenoj lokaciji u vrijeme kada je taj objekat adaptiran

(2007.godine) realna vrijednost prostora po m2 iznosila 2.650,00 eura (radi se o

76

atraktivnoj lokaciji) odnosno za površinu od 238m2, iznos od 630.700,00 eura

ukupno.

Kod takvog stanja stvari, pravilno zaključuje drugostepeni sud kada je

preinačio prvostepenu presudu i kada je zahtjev tužioca usvoji. Ovo s razloga što

shodno čl. 189. ZOO (koji je važio u vrijeme nastanka spornog slučaja) sada čl.

196. ZOO sada važećeg propisano je, da oštećeno lice ima pravo na naknadu

izmakle koristi u vidu dobitka koji se prema redovnom toku stvari, ili prema

posebnim okolnostima mogao očekivati, a čije ostvarenje je spriječeno

štetnikovom radnjom, ili propuštanjem. Dakle, shodno navedenoj zakonskoj

odredbi neophodno je, da se kumulativno ispune uslovi i to: da je šteta

nastupila i da je ista u uzročno-posledičnoj vezi sa štetnikovom radnjom, ili

propuštanjem, da se radi o dobiti koja se prema redovnom toku stvari mogla

ostvariti. Naime, iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi, da bi tužilac po

redovnom toku stvari dobio iznos od 141.700,00 eura, a koji iznos predstavlja

razliku izmedju navedene vrijednosti stanova koje bi dobio u svojinu po osnovu

zaključenog predugovora od 15.12.2006.godine i iznosa koji bi uložio da nije

bilo od strane tužene blokade novčanih sredstava u iznosu od 489.000,00 eura,

koje su se nalazile na njegovom računu CKB. Prije izdate privremene mjere o

obustavi finansijskih transakcija u iznosu od 489.500,25 eura, tužilac je

poslovao sa nekretninama i to na način što je iste preprodavao i ostvarivao

odredjena novčana sredstva a na što upućuju brojni ugovori o kupoprodaji.

Dakle, ove okolnosti upućuju na zaključak, da je po redovnom toku stvari,

tužilac ostvarivao odredjena novčana sredstva.

Stoga, i po nalaženju ovog suda, da nije bilo navedene obustave novčanih

sredstava, tužilac bi nesumnjivo ostvario dobit, a shodno zaključenom

predugovoru o sufinansiranju. Jer predugovor shodno čl. 45. ZOO je takav

ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi glvni ugovor. U

konkretnom slučaju ugovor o zajedničkom investiranju bi bio po svemu sudeći

zaključen izmedju tužioca i investitora DOO "B. M." da je tužilac blagovremeno

isplatio kaparu predvidjenu čl. 5. predugovora, a kako to proizilazi iz navoda

tužioca i iskaza svjedoka D. Dj.

Dakle, i po nalaženju ovog suda, tužilac je dokazao, da postoji uzročno-

posledična veza izmedu ponašanja tužene i nastale štete u vidu izmakle dobiti

shodno čl. 189. ZOO. Ovo s razloga, što tužilac nije mogao koristiti svoja

novčana sredstva po sopstvenim potrebama, jer je u spornom periodu bio

spriječen upravo radnjama tuženog, tj. donošenjem rješenja o privremenoj mjeri,

kojom se obustavlja transakcija njegović novčanih sredstava.

Bez osnova su navodi revizije, da je tužilac imao mogućnost da u

navedeni posao uloži druga novčana sredstva, koja je imao na drugim računima

kod banke, u iznosu od 1.000.000,00 eura. Ovo sa razloga što su ta sredstva

njegovo vlasništvo, tako da ih je tužilac mogao koristiti po sopstvenom

nahodjenju i to sopstvenim potrebama na način, da ih ulaže za druge poslove,

77

tako da je potpuno irelevantno za ovu pravnu stvar da li je tužilac imao na

drugom računu još novčanih sredstava.“


78

ZAKONSKE PRETPOSTAVKE ZA OSTVARIVANJE

NAKNADE IZMAKLE KORISTI


Neosnovan je zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi –

izgubljene zakupnine ako nije dokazana namjera izdavanja stana u zakup

trećim licima i da bi ostvarena korist bila dopuštena.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su

zaključili da ne postoje potrebni uslovi -pretpostavke za primjenu odredbe čl.

189.st.3. ZOO, koja je u vrijeme nastanka spornog odnosa regulisale naknadu

štete u vidu izmakle koristi, koju obje tužilje predmetnom tužbom traže.

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kod donošenja odluka o zahtjevu

prvotužilje da joj tuženi naknadi štetu u visini troškova pokretanja i vodjenja

upravnog postupka i upravnog spora, kao i zahtjevu drugotužilje za naknadu

štete na ime plaćanja zakupnine u spornom periodu, odbijanjem tužbenog

zahtjeva. Za svoje odluke oba nižestepena suda su dali potrebne i pravilne

razloge, koje ovaj sud prihvata i na njih upućuje revidente.

Neosnovani su iznijeti navodi revizije u pogledu ispunjenosti uslova za

priznanje prava tužiljama na izmaklu korist, prvotužilji i na troškove navedenih

postupaka a drugotužilji na plaćanje zakupnine.

I po nalaženju ovog suda, u provedenom postupku tužilje nijesu dokazale

namjeru izdavanja rpedmetnog stana u zakup trećim licima, odnosno izvjesnost

da bi prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima slučaja ostvarile

korist u vidu izgubljene zakupnine za sporni period, a osim toga i da bi

ostvarena korist bila dopuštena.

Ovo kod utvrdjenja da je prvotužilja predmetni stan, površine 25,5m2,

dobila kao isključivi nosilac stanarskog prava i odmah po useljenju 1978.godine

odselila za Beograd, tražeći zamjenu stana, a njena majka i sestra - drugotužilja

živjele su u tom stanu do 1990.godine, kada je sprovedeno iseljenje. To ukazuje

da nije postojala namjera izdavanja stana, a osim toga prvotužilja kao nosilac

stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima koji je bio u

primjeni, nije mogla cjelokupan stan izdati trećim licima te, imajući u vidu

njegovu površinu i lica koja su živjela u njemu, ni dio stana, pa ni korist ne bi

bila dopuštena jer ne postoji zakonski uslov za izdavanje, što su pretpostavke da

se oštećenom prizna pravo na izmaklu dobit. Kasnija mogućnost da prvotužilja

stan otkupi, ne znači da bi ga i izdavala, kod činjenice da bi u njemu živjela

njena majka i sestra - drugotužilja, kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi.

79

To što je drugotužilja prinudno iseljena, te po ličnom izboru i volji

zakupila stan u Podgorici i plaćala zakupninu , iako je radila na Cetinju i imala

mogućnosti da živi u roditeljskom stanu odnosno kući, ne daje joj pravo na

naknadu štete od tuženih u vidu plaćene zakupnine. Jer šteta nije nastala usljed

protivupravne radnje ili propuštanjem tuženih, odnosno ne postoji uzročno

posljedična veza izmedju protivpravne radnje i nastale štete ovoj tužilji.”


80

EKSPROPRISANI OBJEKTI I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA

ZA NAKNADU IZMAKLE KORISTI

(Član 189 ZOO u vezi sa čl. 35 i 37 Zakona o eksproprijaciji)

Ne postoje zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na naknadu

štete u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti korišćenja

eksproprisanih objekata, već se zakonom utvrdjuje pravo na pravičnu

naknadu uz eventualnu izgubljenu dobit u periodu preseljenja.

Iz obrazloženja:

„Neosnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog

prava.

I po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su

odbili kao neosnovan predlog da se protivnik predlagača obaveže da predlagaču,

na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korišćenja objekata u periodu od

01.06.2009. do 01.10.2010.godine, isplati iznos od 15.120,00 eura, kao i po

osnovu afekcione vrijednosti iznos od 73.329,00 eura, procijenjene kao 30%

utvrdjene tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, te po osnovu stepena

umanjenja tržišne vrijednosti zbog narušavanja prirodnog ambijenta usljed

izgradnje saobraćajnice u procentu od 30%..

Naime, za ostvarivanje takvog prava ne postoje zakonske pretpostavke .

Predlagaču su pravosnažnom odlukom nadležnog organa eksproprisane

predmetne nepokretnosti, pa mu prema Zakonu o eksproprijaciji ("Sl.list RCG",

br. 55/2000, 28/2006 i 21/2008) pripada pravična naknada koja se odredjuje

prema članu 35 i 37.tog zakona, u vezi čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama

Zakona o eksproprijaciji. Dakle, njemu se nekreetnine eksproprisane u postupku

i na način odredjen zakonom, pa nema štetne radnje da bi mu pripadalo pravo na

naknadu štete u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti korišćenja objekata,

već se zakonom utvrdjuje pravo na pravičnu naknadu, uz eventualnu izgubljenu

dobit u periodu preseljenja, što konkretno nije slučaj.

Takodje, predlagaču se po navedenom zakonu ne može priznati pravo na

naknadu zbog afekcione vrijednosti spornih nekretnina, bez obzira koliku

vrijednost zbog naklonosti usljed porodičnih uspomena i sl. imaju na njega, ili

pak zbog narušavanja prirodnog ambijenta, kako to pravilno nalaze nižestepeni

sudovi o čemu su dali valjane razloge na koje se revident upućuje.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 707/13 od 02.10.2013. godine)

81

PRAVO NA IZMAKLU KORIST

ZBOG NEIZVRŠENJA OBAVEZE IZ UGOVORA

(Čl. 262, 266 u vezi sa čl. 189 ZOO)

Zakupnina, kao šteta, u visini koju je od zakupca (trećeg lica) u istom

periodu ostvario tuženi, ne može se za tužioce smatrati izvjesnošću u smislu

uslova za naknadu štete zbog izmakle koristi.

Iz obrazloženja:

„Utvrdjuje se da je tužilac isplatio kupoprodajnu cijenu u cjelosti tuženom

do 30.11.2007. godine, a da mu tuženi nakon prijema kupoprodajne cijene nije

predao nekretnine iz navedenog ugovora, što je bila njegova ugovorna obaveza.

Inače, ugovor je zaključen u pisanoj formi, potpisan od strane ugovarača,

izvršen u dijelu obaveze kupca i kao takav proizveo pravno dejstvo u smislu

izvršenja obaveze prodavca na dan 30.11.2007. godine. Pošto tuženi nije izvršio

svoju ugovorom preuzetu obavezu, to je dužan da tužiocu nadoknadi pretrpljenu

štetu usled toga, a ovo saglasno odredbama člana 266 Zakona o obligacionim

odnosima.

Za pravnu prirodu spora u pitanju i za pravo tužioca na naknadu štete bez

značaja je upis vlasništva na predmetu ugovora. Ovdje je odlučno da je ugovor

medju parničarima zaključen, da je na pravnoj snazi, a da je tuženi povrijedio

ugovorne odredbe tim što nije predao nekretninu kako se ugovorom i obavezao.

Pošto tuženi nije izvršio ugovorom preuzetu obavezu to je dužan da tužiocu

nadoknadi pretrpljenu štetu usljed toga sve do dana ostvarene predaje, a ovo

saglasno odredbama člana 262 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima.

Kako su nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili da

utvrde relevantne činjenice u dijelu pretrpljene štete zbog povrede ugovorne

obaveze u vidu izmakle koristi, to je ovaj sud sa tog razloga (kao i zbog

počinjenih naprijed navedenih bitnih povreda postupka) pobijanu i prvostepenu

presudu morao ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno

sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će pozvati tužioca da dokaže da je

pretrpio štetu u vidu izmakle koristi kao posledicu povrede obaveze tuženog iz

predmetnog ugovora, kao i visinu iste. Sud će posebno imati u vidu da se šteta

tužioca ne može poistovjetiti sa štetom koju je tuženi ostvario iz zakupa, po

ugovoru iz ranijeg perioda, prije prodaje predmetne nekretnine. Tužilac mora

dokazati da je postojala izvjesnost da bi korist za koju traži naknadu bila

ostvarena da je tuženi izvršio predaju kako je predvidjeno ugovorom. Ovo zbog

toga što izvjesnost znači da bi u datim okolnostima tužilac, kao oštećeni, tu

82

dobit zaista i ostvario da nije bilo propusta lica – tuženog, na čiju se

odgovornost tužilac ovdje poziva. Zakupnina, kao šteta, u visini koju je od

zakupca (trećeg lica) u istom periodu ostvario tuženi, ne može se za tužioca

smatrati izvjesnošću u smislu uslova za naknadu štete zbog izmakle koristi – jer

je takva procjena subjektivna, s obzirom da ne polazi od osnovanih i realnih

očekivanja po redovnom toku stvari. Tek nakon razjašnjenja navedenih činjenica

i okolnosti sud će biti u mogućnosti da zakonito odluči u predmetnoj pravnoj

stvari.“


83

VISINA NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE ZA DUŠEVNE BOLOVE

ZBOG SMRTI BLISKOG LICA

(Član 201 ZOO)

Visina naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove

zbog smrti bliskog lica zavisi od intenziteta duševnog bola koji oštećeni trpi.

***

Životna dob oštećenog različito utiče na naknadu nematerijalne štete

za duševne bolove zbog smrti bliskog lica.

Iz obrazloženja:

„Prilikom odlučivanja visine naknade nematerijalne štete nižestepeni

sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su našli da tužiocima

pripada iznos od po 15.000 €. Visina naknade nematerijalne štete za pretrpljene

duševne bolove zbog smrti bliskog lica, zavisi od intenziteta duševnog bola koji

oštećeni trpi. Pri prosudjivanju jačine bolova uzima se u obzir, pored stepena

srodstva i druge strane u njihovim životima, roditeljskom odnosu i medjusobnoj

emotivnoj povezanosti. S tim u vezi životna dob oštećenog različito utiče na

naknadu nematerijalne štete, pa osobama u zrelijem životnom dobu treba

dosuditi nižu naknadu zbog smrti roditelja, pogotovo u situaciji kada su djeca

stvorila svoj samostalni život i imaju svoje porodice, što utiče na njihovu

medjusobnu emotivnu povezanost. Osim toga, pravična naknada za te bolove

predstavlja materijalnu satisfakciju i dosudjuje se u cilju ublažavanja štetnih

posljedica kako bi se njome ostvario cilj radi koga je ustanovljena i ne može

pogodovati težnjama koje nijesu spojive sa prirodom i društvenom svrhom

naknade nematerijalne štete. Stoga ovaj sud stmatra da iznos od po 10.000 €

predstavlja srazmjernu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove. Ovaj iznos

umanjen je za doprinos oca tužilaca nastanku nezgode od 30%, te za iznos koji

im je pravosnažno dosudjen u odnosu na M. S. Prema tome, tužiocima na ime

naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti oca

pripada iznos od po 5.460 €, pa je reviziju u ovom dijelu valjalo odbiti kao

neosnovanu, dok su za iznos od po 3.499,30 € obje presude preinačene i tužbeni

zahtjev odbijen kao neosnovan.“


84

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE

UGLEDA I ČASTI

(Član 207 ZOO u vezi sa čl. 4 i 20 Zakona o medijima)

Objavljivanjem teksta koji u suštini sadrži izjave odbornika tuženi

kao novinar nije prouzrokovao povredu tužiočevog ugleda i časti, te ne

može biti odgovoran za eventualno nastalu nematerijalnu štetu.

***

Istinistost vrednosnih sudova nije podložna dokazivanju jer bi se u

tom slučaju ugrožavala sloboda mišljenja.

Iz obrazloženja:

„Tužbeni zahtjev u ovom sporu tužilac je zasnivao na činjenici da je u

dnevnom listu "Dan" iz Podgorice od 13.08.2009. godine, objavljen tekst pod

naslovom "Izabran za direktora a osuđivan za malverzacije", čiji je autor tuženi

kao novinar dopisnik. Tvrdio je da su u navedenom tekstu sadržane grube

klevete i neistine koje su narušile njegov ugled, čime je povrijeđena njegova čast

i integritet.

Nižestepeni sudovi su ocjenom izvedenih dokaza u postupku pred

prvostepenim sudom izveli zaključak da se u spornom tekstu od strane novinara

obrađuje tema koja je trebala da bude na dnevnom redu sjednice SO Trebinje i

da je autor prenio tvrdnje odgovornika o tome da li se tužilac nalazi u konfliktu

interesa i njihove stavove. Tako zaključuju da se u konkretnom slučaju radi o

vrednosnim sudovima čija istinitost nije podložna dokazivanju jer bi se u tom

slučaju ugrožavala sloboda mišljenja, kao fundamentalno pravo zaštićeno čl.10.

Konvencije o ljudskim pravima i slobodama. Takođe zaključuju da priroda posla

i funkcije koju obavlja tužilac dozvoljava kritički način mišljenja i ocjene

njegovog rada, a suština samog teksta nije imala za cilj da optuži tužioca već da

doprinese javnoj polemici o pitanjima od javnog interesa u društvu poput pitanja

sukova interesa i sl.

Po stanovištu ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo zaključivši da tuženi, kao novinar, nije odgovoran i u obavezi

da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu, prouzrokovanu povredom časti i

integriteta objavljivanjem neistinite informacije u javnom glasilu. S obzirom da

je tuženi u spornom tekstu objavio vjerodostojnu i potpunu informaciju o

dešavanjima na sjednici Skupštine Opštine Trebinje, koja nije održana, te prenio

izjave odbornika skupštine o izrečenoj uslovnoj osudi tužiocu, zatim postojanju

85

sukoba interesa u vezi dobijanja stana, objavljivanjem tih informacija nije

povređena čast i integritet tužioca u smislu čl. 20. Zakona o medijima.

Slijedom izloženog, ovaj sud nalazi da objavljivanjem teksta koji u suštini

sadrži izjave odbornika tuženi nije prouzrokovao povredu tužiočevog ugleda i

časti, niti stoga može biti odgovoran za eventualno nastalu nematerijalnu štetu.

Zato tuženi ne može biti obavezan na novčanu naknadu nematerijalne štete i na

realizaciju prava oštećenog lica koja bi mu pripala u smislu odredbi Zakona o

medijima i čl.205 i čl.206 ZOO. Ovo tim prije što objavljenim tekstom nije

zloupotrijebljeno pravo na informisanje i slobodu izražavanja, koja su

obezbijeđena i zajamčena u čl.4. Zakona o medijima i Konvencijom o ljudskim

pravima i slobodama. “


86

ODMJERAVANJE PRAVIČNE NAKNADE

ZBOG POVREDE PRAVA LIČNOSTI

(Član 207 ZOO)

Činjenica da je izrečena uslovna osuda brisana iz kaznene evidencije

nije od značaja pri odmjeravanju pravične naknade zbog povrede prava

ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac bio u pritvoru počev od

22.04.2010. godine do 31.12.2010. godine. Pravosnažnom presudom Višeg suda

u Bijelom Polju Ks.br.6/11-10 od 03.10.2011. godine tužilac je oslobođen od

optužbe da je izvršio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz čl.427. KZ CG u

vezi čl.7. st.2. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Dalje je utvrđeno da je

tužilac ranije oglašen krivim za krivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.207.

st.3. u vezi st.1. KZ CG i presudom Osnovnog suda u Podgorici K.br.04/247 od

03.02.2009. godine i izrečena mu uslovna osuda šest mjeseci zatvora uslovno za

dvije godine, koja je kasnije brisana iz kaznene evidencije.

Imajući u vidu navedene činjenice, i po nalaženju ovog suda, tužilac ima

pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode.

Međutim, osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom

odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete pogrešno primijenili odredbe

čl.207. ZOO, kada su tužiocu na ime naknade nematerijalne štete dosudili iznos

od 24.000,00 €.

Naime, prilikom odmjeravanja pravične naknade za duševne bolove zbog

povrede prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, uzima se u obzir i

ugled oštećenog u sredini u kojoj živi, koji zavisi i od toga da li je ranije

osuđivan. Kako je utvrđeno da je tužilac prije neosnovanog lišenja slobode

oglašen krivim zbog izvršenog krivičnog djela falsifikovanje isprave i izrečena

mu uslovna osuda, po nalaženju ovog suda iznos od 16.000,00 € predstavlja

pravičnu naknadu za pretrpljene duševne bolove i u skladu je sa svrhom koja se

naknadom ostvaruje. Činjenica da je izrečena uslovna osuda brisana iz kaznene

evidencije nije od značaja pri odmjeravanju pravične naknade zbog povrede

prava ličnosti koju tužilac potražuje u ovom sporu.“


87

USLOVI ZA NAKNADU ŠTETE

ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE

(Član 207 ZOO u vezi sa čl. 558 stav 1 tač. 1, 3 i 4 ZKP)

Za naknadu štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode odlučan je

konačni ishod krivičnog postupka a ne da li je nadležni organ pri donošenju

rješenja o odredjivanju pritvora imao više ili manje osnova za svoju

odluku.

Iz obrazloženja:

„Uslovi za ostvarivanje prava na naknadu, odnosno nastanak

odgovorajuće odštetne obaveze zbog neosnovanog lišenja slobode u potpunosti

su propisani kao posebna mjera za zaštitu slobode, ljudskog integriteta i drugih

ličnih prava čovjeka. Prema navedenoj odredbi pritvor se smatra kao neosnovan

ili zbog ishoda krivičnog postupka, tj. zato što je bio odredjen u postupku koji se

prema svom konačnom rezultatu pokazao neopravdanim čl. 558 st.1.tač.1. ZKP

ili je usljed greške i nezakoniitog rada organa neosnovano lišenje slobode,

odnosno iz istih razloga duže trajao nego što je trebalo - tač.3. ili je trajao duže

od kazne zatvora kioja je osudjenom izrečena - tač.4.(neopravdan pritvor). Da bi

pritvor bio neopravdan postupak treba da je obustavljen ili završen

pravosnažnom oslobadjajućom presudom ili presudom kojom je optužba

odbijena. To je zakonska pretpostavka da je pritovor tada neosnovan, pa i da nije

bio nezakonito odredjen. S druge strane, za naknadu po osnovu ove zakonske

odredbe nije dovoljno da se radi o nezakonitom pritvoru, jer je uslov da je

postupak završen jednom od pomenutih odluka. To zapravo znači da se pritvor

ne smatra neopravdanim ako je izrečena presuda kojom se optuženi oglašava

krivim, makar bio oslobodjen od kazne, još manje ako je izrečena sudska

opomena ili novčana kazna. Uslovna osuda nije oslobodjenje pa pravo na

naknadu ni tada ne pripada. Medjutim, ako je do takvih odluka došlo u postupku

pvodom vanrednog pravnog lijeka, priznaje se naknada za izdržanu kaznu -

tač.2. Lijek je u uračunavanju izdržanog pritvora izrečenu novčanu kaznu

prebijanjem, ali ako dio izdržanog pritvora ostane neuračunat u izrečenu kaznu,

za taj dio naknada se ne može priznati, ni po tač.4. navedene zakonske odredbe

prema kojoj ona pripada licu koje je u pritvoru provelo duže vrijeme nego što

traje kazna zatvora na koju je osudjeno. Uračunavanje pritvora u sudsku

opomenu nije moguće, a u neopozvanu uslovnu osudu nema praktičnog značaja.

Imajući u vidu da je za naknadu štete po ovom - po osnovu neosnovanog

lišenja slobode odlučan konačni ishod krivičnog postupka, a ne da li je nadležni

organ tužene pri donošenju rješenja o odredjivanju pritvora imao više ili manje

88

osnova za svoju odluku, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nije

postojao osnov da se usvoji postavljeni tužbeni zahtjev, pri čemu su dali

potrebne razloge.

Kod iznijetog, neosnovano se revizijom ukazuje da tužiocu pripada

naknada na osnovu tačke 2. st.1. navedene zakonske odredbe (sada čl.

502.st.1.tač.2 ZKP), s obzirom na činjenicu da je zbog predmetnog krivičnog

djela prvobitno bio pravosnažno osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 6

mjeseci, koju je izdržao boravkom u pritvoru, da bi po vanrednom pravnom

lijeku ta presuda bila ukinuta i u ponovnom postupku izrečena uslovana osuda.

Jer, iako je tužiocu izrečena uslovna osuda, tj. krivična sankcija koja se ne

sastoji u lišenju slobode i to u postupku ponovljenom po vanrednom pravnom

lijeku, on nikada nije imao status osudjenog lica (lica koje je izdržalo kaznu kroz

pritvor), već pritvorenog lica, budući je na dan pravosnažnosti ranije donijete

osudjujuće presude - na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci (ukinuta po

vanrednom pravnom lijeku) pušten iz pritvora, pa se ne može smatrati licem

koje je izdržavalo kaznu lišenja slobode da bi mu pripadalo pravo na naknadu u

smislu čl. 558.st.1.tač.2. ZKP.“


89

IZMJENA ODLUKE O DOSUDJENOJ RENTI

(Član 203 ZOO)

Povećanje rente je moguće samo ako je pogoršanje povrede posljedica

onog istog uzroka zbog kojeg je dosudjena renta i ako je to dovelo do

povećanja štete, odnosno do povećanja gubitka u zaradi.

Iz obrazloženja:

„Da bi došlo do izmjene odluke o dosudjenoj renti, prema odredbi čl.203

ZOO, potrebno je da ovlašćeno lice podnese zahtjev sudu i da su se znatnije

izmijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.

Tužilac je ovlašćeno lice jer je kao radnik pravnog prethodnika tuženog,

obavljajući svoje poslove dana 25.11.1993. godine zadobio tešku tjelesnu

povredu - prelom kičmenog stuba, čemu je doprinio od 30%, pa je

pravosnažnom presudom prvostepenog suda P.br.2922/04 od 11.07.2005. godine

JP Željeznica Crne Gore, kao odgovorno lice obavezan da mu na ime buduće

štete - rente svakomjesečno isplaćuje iznos od 113,40 €.

Do povećanja rente može doći samo onda ako oštećeno lice trpi veću štetu

od one koja je utvrdjena u vrijeme donošenja ranije odluke (npr. usljed

povećanog gubitka zarade zbog povećane nesposobnosti za rad, usljed

povećanih troškova liječenja, povećanih izdataka za tudju njegu), a povećanje je

moguće samo ako je pogoršanje povrede posljedica onog istog uzroka zbog

kojeg je dosudjena renta i ako je to dovelo do povećanja štete, odnosno do

povećanja gubitka u zaradi.

Prema tome, pod promijenjenim okolnostima podrazumijeva se

pogoršanje zdravstvenog stanja povrijedjenog, kao posljedice ranijih povreda i

dalje smanjenje radne sposobnosti, što povlači i smanjenu zaradu. Na taj način

novodosudjena renta treba da pokrije povećanu štetu.

Medjutim, povećanje rente se ne može tražiti zbog povećanih troškova

života, povećanja cijena, tj. inflacije novca.

Imajući u vidu prethodno iznijeto a da je tužilac svoj zahtjev temeljio na

tvrdnji da trpi štetu zbog povećanja cijena poljoprivrednih i stočarskih proizvoda

te a kod nesumnjivog utvrdjenja (prema vještacima medicinske struke) da kod

tužioca nije došlo do pogoršanja posljedica od zadobijenih povreda i

narušavanja zdravlja u odnosu na vrijeme donošenja ranije odluke, nižestepeni

sudovi su pravilno zaključili da nema uslova za povećanje rente, odnosno da su

okolnosti na kojima tužilac temelji svoj zahtjev u suprotnosti sa načelom

monetarnog nominalizma, u smislu čl.403 ZOO. “


90

PRAVO NA ISPLATU STARE DEVIZNE ŠTEDNJE

(Član 3 Zakona o isplati devizne štednje gradjana položene kod

ovlašćenih banaka sa sjedištem van Crne Gore)

Iz obrazloženja:

„U skladu sa članom 3 Zakona o isplati devizne štednje gradjana

položene kod ovlašćenih banaka sa sjedištem van Crne Gore ("Sl. list RCG", br.

81/2006 i "Sl. list CG", br. 20/2009) pravo na isplatu imaju gradjani koji na dan

stupanja na snagu ovog zakona imaju prebivalište u Crnoj Gori, a kojima

isplata devizne štednje nije izvršena po zakonima države na čijoj teritoriji je

sjedište banke. To pravo, u skladu sa članom 6 istog zakona, mogli su ostvariti

podnošenjem zahtjeva Ministarstvu finansija, najkasnije do 30. maja 2009.

godine.

Kako zahtjev za isplatu tužilac nije podnio u zakonom propisanom roku

nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na

izloženi način.

Bez ikakvog značaja su navodi revizije kojima se ukazuje na presudu

Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, u predmetu Jeličić protiv Bosne i

Hercegovine, jer je tom presudom utvrdjeno kršenje prava iz člana 6 Konvencije

zbog toga što nije izvršena pravosnažna presuda kojom je banka obavezana da

vrati štedni ulog.


91

USLOVI ZA ODLUČIVANJE O TROŠKOVIMA

KRIVIČNOG POSTUPKA U PARNICI

(Član 203 tačka 6 ZKP)

Troškovi krivičnog postupka u parnici mogu se tražiti samo pod

uslovom da je krivični sud o njima meritorno odlučivao i zahtjev odbio kao

neosnovan, ili ako sud o zahtjevu nije donio odluku u roku od dva mjeseca

od dana njegovog podnošenja, podrazumijevajući blagovremeno

podnošenje zahtjeva u roku od tri dana od dana prijema presude.

Iz obrazloženja:

„Proizilazi da je tužilac presudom Osnovnog suda u Podgorici

K.br.06/997 od 10.12.2007. godine, pravosnažno oslobodjen optužbe da je

izvršio krivično djelo nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem iz

čl.396 st.3 u vezi st.1 KZ CG. Iz spisa dalje proizilazi da je tužilac u ovom

postupku imao kvalifikovanog branioca, te da je 19.11.2009. godine, podnio

zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagradu branioca. Rješenjem Osnovnog

suda u Podgorici K.br.997/06 od 27.05.2011. godine zahtjev tužioca je odbačen

kao neblagovremen koje rješenje je potvrdjeno po žalbi.

Prema odredbi čl.203 tač.1 Zakona o krivičnom postupku ("Sl.list RCG",

br.47/06), koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja presude kojom je tužilac

oslobodjen optužbe je propisano da kada sud obustavi postupak ili kada donese

presudu kojom se okrivljeni oslobadja od optužbe ili optužba odbija, izreći će se

u rješenju ili presudi da troškovi krivičnog postupka, kao i nužni izdaci

okrivljenog i nužni izdaci i nagrada branioca padaju na teret budžetskih

sredstava, osim u odredjenim slučajevima. Tačkom 5 istog člana je dalje

propisano da se zahtjev za naknadu nužnih izdataka okrivljenog i branioca može

podnijeti najkasnije u roku od tri dana po prijemu rješenja o obustavi postupka,

odnosno u završnoj riječi.

Imajući u vidu odredbe naprijed citiranog zakonskog propisa te činjenicu

da je presuda K.br.06/997 donijeta 10.12.2007. godine, i postala pravosnažna

18.09.2009. godine, a zahtjev za isplatu nužnih izdataka i nagradu branioca

podnijet 19.11.2009. godine, pravilno je prvostepeni krivični sud isti odbacio

kao neblagovremen, čime je odlučeno o traženim troškovima. Tužilac naime,

nije postupio u smislu odredbe čl.203 tač.5 ZKP i zahtjev za isplatu troškova

podnio u roku od tri dana računajući od prijema presude kojom je oslobodjen od

optužbe, radi čega iste nije mogao tražiti u parnici.

Tužilac je u smislu doredbe čl.203 tač.6 ZKP, troškove u parnici mogao

tražiti samo pod uslovom da je krivični sud o njima meritorno odlučivao i

92

zahtjev odbio kao neosnovan, ili ako sud o zahtjevu nije donio odluku u roku od

2 mjeseca od dana njegovog podnošenja, podrazumijevajući blagovremeno

podnošenje zahtjeva u roku od 3 dana od dana prijema presude.

Kako u konkretnom slučaju zahtjev nije blagovremeno podnijet, i time

stvorena mogućnost da o troškovima branioca meritorno odluči krivični sud, to

nijesu ispunjeni ni uslovi da parnični sud odlučuje o postavljenom tužbenom

zahtjevu, radi čega su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo

kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.“


93

NAKNADA ŠTETE ZBOG POVREDE AUTORSKOG PRAVA

(Član 27 Zakona o autorskim i srodnim pravima)

Za gradjansko pravnu zaštitu autorskog prava potrebno je da je

došlo do povrede autorskog prava iz zakona, odnosno ugovora, da postoji

odgovornost za štetu, uzročna veza izmedju radnje odgovornog lica i

nastale štete i da je autor pretrpio štetu povredom prava iskorišćavanja ili

da je njegovo moralno pravo povrijedjeno.

***

Donošenje odluke o usvajanju izradjenog projekta ne predstavlja

neovlašćeno iskorišćavanje.

Iz obrazloženja:

„Nižestepenim presudama odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca, kojim je

tražena isplata naknade štete zbog povrede autorskog djela "Idejni projekat

održivog razvoja turističkog područja "Bjelasica" - "Kolašin" u iznosu od

800.000,00 € i sukcesivna isplata po osnovu iskorišćavanja autorskog djela u

iznosu od 2.868.600,00 € saglasno sa dinamikom realizacije i dospijećem

isplate.

Tužioci su tvrdili da je tuženi neovlašćeno iskoristio njihovo autorsko

djelo saopštavanjem autorskog djela donošenjem odluke o usvajanju i stavljanju

u promet prezentacijom i reklamiranjem. Naime, tužioci su u postupku tvrdili

da je na sjednici SO Kolašin od 01.08.2007. godine, odlukom br.01-3078,

usvojen "Idejni projekat održivog razvoja turističkog područja "Bjelasica" -

"Kolašin", čiji su koautori. Prije usvajanja projekta obavljena je prezentacija

djela u Hotelu "Crna Gora" u Podgorici, a poslije odluke o usvajanju projekta

obavljena je prezentacija na Jadranskom sajmu u Budvi i predstavljen Kolašin

budućim investitorima u područje planine Bjelasica. Po tvrdnjama tužilaca na

ovaj način tužena je nanijela štetu u bespravnom iskorišćavanju njihovog

autorskog djela saopštavanjem djela javnosti. Osim toga, tužena iskorišćavanjem

autorskog djela ostvaruje prihod po osnovu realizacije projekta, zbog čega su

tražili i sukcesivnu isplatu iznosa od 2.868.600,00 €, što čini 1% od

projektovanog prihoda realizacijom autorskog djela, prema godišnjim

obračunima.

U konkretnom slučaju, tužioci su tužbenim zahtjevom tražili naknadu

štete zbog povrede autorskog prava neovlašćenim prezentovanjem djela i štetu

zbog neovlašćenog iskorišćavanja autorskog djela.

94

Autorsko pravo pored moralnih prava sadrži i imovinsko pravna, odnosno

materijalno pravna ovlašćenja ili autorska imovinska prava. Ova prava, u smislu

čl.27 Zakona o autorskom i srodnim pravima ("Sl.list SCG", br.61/04), koji je

bio u primjeni i čl.27 važećeg Zakona o autorskom i srodnim pravima ("Sl.list

CG", br.37/11), sačinjavaju prava na iskorišćavanje djela. Ovo iskorišćavanje,

između ostalog, u smislu navedenih zakonskih odredbi vrši se naročito

objavljivanjem i prezentacijom djela, tako da za svako iskorišćavanje autorskog

djela od strane drugog lica autoru pripada naknada.

Prema zakonskim odredbama autor uživa autorsko pravnu zaštitu ukoliko

dođe do povrede njegovog autorskog djela. Međutim, za građansko pravnu

zaštitu autorskog prava potrebno je da je došlo do povrede autorskog prava iz

zakona odnosno ugovora, da postoji odgovornost za štetu, uzročna veza između

radnje i odgovornog lica i nastale štete i da je autor pretrpio štetu povredom

prava iskorišćavanja ili da je njegovo moralno pravo povrijeđeno.

U konkretnom slučaju, po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su iz

utvrđenih činjenica pravilno zaključili da su tužioci izradili "Idejni projekat

održivog razvoja turističkog područja "Bjelasica" - "Kolašin". Navedeno djelo je

deponovano i unijeto u evidenciju deponovanih autorskih djela kod Agencije za

intelektualnu svojinu Crne Gore 27.02.2007. godine. Valja ukazati da prijemom

u depozit agencije ne potvrđuje se svojstvo autorskog djela niti postojanje

autorskih prava. Međutim, nižestepeni sudovi su u postupku preko vještaka za

oblast autorskih prava utvrdili da izrađeni idejni projekat predstavlja autorsko

naučno djelo.

Pored izloženog, u postupku je utvrđeno da među strankama nije

zaključen ugovor o izradi autorskog djela, što znači da izrada navedenog djela

nije naručena od strane tužene. Inače, autorskim ugovorom, koji mora biti

sačinjen u pisanoj formi ako zakonom nije drukčije određeno, autorska prava se

ustupaju ili u cjelini prenose.

U nedostatku autorskog ugovora, nižestepeni sudovi su ispitivali da li je

tužena, donošenjem odluke na sjednici organa tužene o usvajanju idejnog

projekta koji su izradili tužioci, bespravno iskoristila autorsko djelo i da li je

prezentacijom djela u Podgorici i Budvi vršila neovlašćeno iskorišćavanje djela.

I po nalaženju ovog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da

donošenjem odluke o usvajanju izrađenog projekta ne predstavlja neovlašćeno

iskorišćavanje. Ovo imajući u vidu da su stranke imale namjeru da zaključe

autorski ugovor, do čijeg zaključenja nije došlo zbog visoke naknade koju su

tužioci potraživali. Dokaz za navedeno je postojanje nacrta sporazuma o

regulisanju međusobnih odnosa po osnovu korišćenja autorskog djela, koji je

prezentovan sudu u postupku, a iz kojeg se utvrđuje da isti nije potpisan od

strane ovlašćenog lica tužene.

S druge strane, tužioci su istakli da su prisustvovali vršenju prezentacija

svog djela u Podgorici i Budvi. Time su se, po mišljenju ovog suda, saglasili da

se njihovo djelo prezentuje javnosti, pa se ne može govoriti o neovlašćenom

95

iskorišćavanju djela predstavljanem javnosti, što bi povlačilo povredu njihovih

autorskih prava i odgovornost za moralnu štetu.

Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili u ovom

sporu kada su odbili zahtjev tužilaca za isplatu tražene naknade štete zbog

povrede autorskog prava u iznosu od 800.000,00 €, jer tužioci nijesu dokazali da

je njihovo autorsko pravo na prezentaciju djela povrijeđeno, niti da je tužena

neovlašćeno iskoristila autorsko djelo na način na koji su to tužioci tvrdili.

Kako nije došlo do iskorišćavanja izrađenog idejnog projekta, odnosno

nije došlo do zaključenja autorskog ugovora i prenošenja autorskih prava za

iskorišćavanje djela na tuženu, a tužioci nijesu pružili dokaze da je tužena

iskorišćavala djelo realizacijom bilo kakvih projekata, to zahtjev za isplatu

iznosa od 2.868.600,00 €, koji su tužioci potraživali na ime udjela od 1% od

projektovanog prihoda po osnovu realizacije autorskog djela nije dospio. Samim

tim, tužioci ne mogu potraživati isplatu navedenog iznosa, jer se može tražiti

samo isplata potraživanja koja su dospjela, pa je tužba (pogrešno tužbeni

zahtjev) u ovom dijelu pravilno odbačena.“


96

POVREDA AUTORSKOG PRAVA

(Čl. 45 i 46 Zakona o autorskim i srodnim pravima)

Preuzimanjem autorskih tekstova bez saglasnosti autora i bez

navodjenja imena autora ili izvornika gdje su autorski tekstovi objavljeni

povrijedjeno je autorsko pravo.

Iz obrazloženja:

„Pravilnom ocjenom izvedenih dokaza u postupku koji je prethodio

donošenju pobijane i prvostepene presude utvrdjeno je da je tuženi u svojoj

knjizi "Buduća prošlost", objavljenoj 2011. godine u izdanju CID-a i

Filozofskog fakulteta u Nikšiću, preuzeo autorske tekstove tužioca objavljene u

pisanim djelima „Istorija Crne Gore u 55 priča“, „Istorijski leksikon Crne Gore“,

„Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2003“ i „Državna ideologija Crne

Gore 1978-1918“, kako je to u prvostepenoj i pobijanoj presudi bliže navedeno,

a ovo bez saglasnosti tužioca i bez navodjenja imena tužioca ili izvornika gdje

su autorski tekstovi objavljeni.

Stoga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi na prethodno

navedeni način povrijedio autorsko pravo tužioca, pa je pravilno odlučeno kada

je usvojen postavljeni tužbeni zahtjev.

I po ocjeni ovog suda, za postojanje povrede prava autora bez značaja je

namjena u koju je knjiga "Buduća prošlost" upotrijebljena, kod utvrdjenja

nižestepenih sudova da su u objavljenoj knjizi tuženog dati fragmenti - djelovi

autorskih tekstova tužioca iz navedenih pisanih djela. Takodje, pravilan je

zaključak drugostepenog suda da „Istorijski leksikon Crne Gore“ po svojoj

suštini predstavlja spojeno autorsko djelo iz člana 11 Zakona o autorskim i

srodnim pravima („Sl. list CG“, br. 37/11), budući da iz stanja u spisima

proizilazi da je parničarima poznato koje je djelove u istom obradio tužilac a

koje tuženi.

Medjutim, pravna priroda autorskog djela, a ni dozvoljena zakonska

ograničenja u iskorišćavanju autorskog djela, iz čl. 45 i čl. 46 navedenog

zakona, ne eliminišu obavezu korisnika da poštuje lično pravna ovlašćenja

autora (obavezno navodjenje ime autora i djela koje se tom prilikom koristi).

Povodom navoda revizije posebno valja pojasniti da ni sam tuženi

revizijom, a ni tokom postupka kod prvostepenog i drugostepenog suda, izuzev

osporavanja zakonske forme navedenih autorskih djela u kojima se parničari

zajedno pojavljuju, ne dovodi u pitanje da je tužilac autor (jedan od autora)

pisanih djela iz kojih su preuzeti fragmenti - autorski tekstovi tužioca, a koje je

prenio tuženi u svojoj knjizi „Buduća prošlost“. Nad ovom činjenicom ne mogu

97

se favorizovati dozvoljena zakonska ograničenja prava autora, bez razlike da li

se koriste tekstovi autora - kao autora spojenih djela ili kao koautora. Ovo iz

razloga što je cilj ograničenja autorskog prava da se olakša korišćenje tudjih

autorskih djela u odredjenim slučajevima, ali i tom prilikom isključivo uz

poštovanje lično pravnih ovlašćenja autora. Dakle i kod dozvoljenih ograničenja

moraju se poštovati navedena lično pravna ovlašćenja autora, što se postiže

obaveznim navodjejem imena autora i naziva djela prilikom svakog korišćenja,

a što tuženi u konkretnom slučaju nije učinio kako za korišćenje djela čiji je

tužilac isključivi autor („Istorija Crne Gore u 55 priča“) tako ni za ostala djela

(„Istorijski leksikon Crne Gore“ koji sadrži i fragmente iz doktorske disertacije

tužioca pod nazivom „Državna ideologija Crne Gore 1978-1918“ i „Istorija Crne

Gore od najstarijih vremena do 2003. godine“).“


98

UPOTREBA TUDJE STVARI U SVOJU KORIST

(Član 226 ZOO)

Vlasniku trafostanice, koja se nalazi u krugu fabrike, ne pripada

pravo na naknadu koristi koju je snadbijevanjem potrošača preko iste

ostvarila Elektroprivreda.

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude a na osnovu

izvedenih dokaza, koji su nasuprot navodima revizije pravilno cijenjeni u smislu

čl.9. ZPP-a je utvrdjeno da je tužilac vlasnik trafostanice TS 35/6 KV, koja se

nalazi u krugu fabrike, stečene 2004. godine kupovinom cjelokupne imovine

Fabrike papira "Beranka" Berane u stečajnom postupku, te da su dana

26.03.2007. godine stranke zaključile Protokol o medjusobnim obavezama,

kojim se tuženi obavezao da najkasnije do 25.12.2007. godine sve potrošače iz

industrijske zone diskonektuje sa energetskih kapaciteta tužioca - transformatora

TS 35/6 KV i iste priključi na mrežu tuženog, što isti u ostavljenom roku nije u

cjelosti za sve potrošače učinio već je i dalje nastavio da crpi distribuciju

električne energije potrošačima (njih 5) preko navedene trafostanice. Pored

navedenog, u postupku je a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka elektro struke

ing. M. G. utvrdjeno da je tuženi korišćenjem tranformatora sa snadbijevanje pet

potrošača iz industrijske zone, u spornom periodu ostvario korist u iznosu od

41.205,76 eura, a nakon odbitka troškova održavanja, koji su iznosili 615,00

eura.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje

sa pravom prihvata drugostepeni sud, i po nalaženju ovog suda nižestepeni

sudovi su pravilno odlučili, kada su tužbeni zahtjev tužioca odbili kao

neosnovan.

Naime, tužilac je svoj zahtjev temeljio na odredbi čl.226. ZOO-a, kojom

je propisano da kad je neko tudju stvar upotrijebio u svoju korist imalac može

zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj

naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Osnovano se revizijom ukazuje da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari

zahtjev tužioca za naknadu koristi, koju je tuženi ostvario u spornom periodu

korišćenjem tudje stvari a ne zahtjev za naknadu štete.

S tim u vezi za ukazati je revidentu da kod upotrebljavanja tudje stvari

drugog lica u svoju korist, imalac stvari odnosno vlasnik može zahtijevati

naknadu štete ili pak, vraćanje stvari i naknadu koristi, koju je drugo lice imalo

od njene upotrebe. U konkretnom, tužilac je svoj zahtjev opredjelio na korist

99

koju je tuženi imao korišćenjem trafostanice u sporom periodu. Medjutim,

tražena korist tužiocu i po nalaženju ovog suda ne pripada, bez obzira na

utvrdjenje da je isti vlasnik, s jedne strane i da je tuženi njegovu stvar koristio, s

druge strane.

Naime, u konkretnom se radi o elektroenergetskom objektu u smislu čl.6.

Opštih uslova za isporuku električne energije ("Sl.list RCG", br.1/92, koji

predstavlja dio mreže, pod kojom se u smislu čl.2. tač.17. Zakona o energetici

("Službeni list RCG",br.39/03) smatra sistem povezanih vodova, uredjaja,

postrojenja, instalacija i uredjaja za mjerenje energije namijenjenih za prenos ili

distribuciju električne energije ili gasa od proizvodjača do krajnjeg kupca, preko

koje je tuženi nesporno vršio distribuciju električne energije. Distribucija

predstavlja dio djelatnosti u energetskom sektoru, koja je saglasno čl.1. st.3.

navedenog Zakona djelatnost od javnog interesa koju može obavljati samo lice

koje posjeduje licencu za obavljanje te djelatnosti koju saglasno čl.12. st.2.

tač.2. izdaje Regulatorna agencija za energetiku. Kako tužilac ne posjeduje

licencu za obavljanje ove djelatnosti to istom ne pripada pravo na traženu

korist.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 88/13 od 01.11.2013. godine)

100

ŠTETA NASTALA POVREDOM UGOVORA


Pravo na naknadu štete nastale povredom ugovora imaju samo strane

ugovornice i univerzalni sukcesori istih.

Iz obrazloženja:

„U konkretnom slučaju tužilja crpi svoje potraživanje zbog povrede

ugovora o kupoprodaji i to zbog povrede istog od strane tuženog i zbog

zadocnjenja u ispunjenju obaveza. Medjutim, kako tužilja nije potpisala ugovor,

time ista nije strana ugovornica, pa stoga ista nije aktivno legitimisana da

potražuje štetu iz tog ugovora. Jer, shodno čl. 142 ZOO "Sl.list RCG", br. 47/08,

koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa (čl. 148. sada važećeg ZOO)

propisano je, da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane, da ugovor

proizovdi dejstvo i za univerzalne pravne sledbenike ugovornih strana, izuzev

ako je što drugo ugovoreno, ili što drugo proizilazi iz prirode samog ugovora.

Obzirom da tužilja nije bila niukakvom obligaciono-pravnom odnosu sa

tuženim, niti je tuženi u odnosu na nju bio u docnji, niti u kašnjenju sa

izvršenjem svoje obaveze po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji

spornog stana i aneksa tog ugovora. Ovo s razloga što se radi o ugovornoj

odgovornosti i o šteti koja je nastala povredom ugovora, pa stoga pravo na

naknadu štete shodno čl. 262.st.2. ZOO eventualno ima strana ugovornica tj.

bivši suprug tužilje. Ovo s razloga što zaključeni ugovor ima dejstvo samo

izmedju ugovornica, a ne i prema trećim licima.

Bez odlučnog značaja je činjenica, da je bivši suprug tužilje, na istu

prenio pravo svojine ugovorom o poklonu od 27.01.2011.godine. Jer, iz same

sadržine ugovora proizilazi, da joj bivši suprug tim ugovorom nije ustupio

novčana potraživanja, već samo svojinsko ovlašćenje.

Isto tako, bez osnova su navodi revizije, da je tužilja univerzalni sukcesor,

pa da je ista aktivno legitimisana u konkretnom slučaju. Ovo s razloga, što

tužilja nema status univerzalnog sukcesora, jer je ista razvedena od M. C. Stoga

tužilja nema taj status, a time ni prava i obaveze po osnovu zaključenog ugovora

o kupoprodaji ne mogu prelaziti na istu, a kako se to pogrešno ukazuje

revizijom. Naslednici M. S. - supruga tužilje imali bi status univerzalnih

sukcesora, pa bi prava i obaveze po osnovu ugovora o kupoprodaji mogla jedino

na njih da predju.

Bez odlučnog značaja je i okolnost, što je tuženi ranije isplatio tužilji

iznos od 2.400,00 eura na ime zakupnine, kako je to tužilja navela prilikom

saslušanja, a koje navode nije sporio ni tuženi. Ovo s razloga što se radilo o

101

isplati nedugovanog, pa je isplata tog iznosa, bez odlučnog značaja za rješenje

ove pravne stvari.”


102

DOCNJA DUŽNIKA I ZATEZNA KAMATA

(Član 284 u vezi sa čl. 332 stav 3 ZOO)

Dužnik koji je u zadocnjenju sa plaćanjem novčane obaveze dužan je

da plaća zateznu kaznenu kamatu za svo vrijeme trajanja docnje, pa i u

slučaju kada je pao u docnju iz uzroka za koji nije odgovoran.

Iz obrazloženja:

„Presudom Osnovnog suda u Herceg Novom P.br.745/09 od 02.07.2010.

godine, koja je potvrdjena presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.3224/10 od

07.09.2010. godine obavezana je tužena da tužiocima na ime naknade za izuzeto

zemljište isplati iznos od 989.456,40 eura, da tužena dosudjeni iznos tužiocima

nije isplatila dobrovoljno, u parcionom roku, već je to učinila prinudnim putem

u izvršnom postupku, koji je vodjen pred Osnovnim sudom u Herceg Novom

I.br.202/10.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, koje prihvata i

drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo

kada su usvojili tužbeni zahtjev tužilaca.

Odredbom čl.284. ZOO-a ("Službeni list Crne Gore", br.47/08) je

propisano da dužnik koji zadocnji sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored

glavnice i zateznu kamatu, po stopi utvrdjenoj posebnim zakonom.

Dakle, kako tužena svoju obavezu po navedenoj pravosnažnoj presudi nije

ispunila u paricionom roku za dobrovoljno ispunjenje, to je ista pala u docnju,

pa je saglasno citiranoj zakonskoj odredbi dužna platiti zateznu kamatu, koja

prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke na dosudjeni iznos od

989.456,40 eura a za period od dana padanja u docnju - 01.10.2010. godine pa

do prinudne naplate u postupku izvršenja - 03.02.2011. godine iznosi 26.266,65

eura.

Neosnovano je ukazivanje revidenta da tužiocima ne pripada pravo na

traženu zateznu kamatu, uz obrazloženje da su isti propustili da je traže u

parničnom postupku. Ovo sa razloga, što se radi o zahtjevu koji je dospio

istekom paricionog roka, koji je bio odredjen pravosnažnom presudom

Osnovnog suda u Herceg Novom P.br.745/09 od 02.07.2010. godine.

Pored navedenog, bez osnova su navodi revizije koji se odnose na

prigovor presudjene stvari. Jer, za prigovor presudjene stvari je potrebno da

postoji: identitet stranaka (koji postoji), identitet činjeničnog osnova i identitet

zahtjeva, koji ne postoje.

Neosnovano je ukazivanje revidenta na postojanje razloga za oslobodjenje

od odgovornosti s pozivom na odredbu čl.332. st.3. ZOO-a. Jer, dužnik koji je u

103

zadocnjenju sa plaćanjem novčane obaveze dužan je da plaća zateznu, kaznenu

kamatu za svo vrijeme trajanja docnje, pa i u slučaju kada je pao u docnju iz

uzroka za koji nije odgovoran.“


104

KOMPENZACIJA

(Čl. 336 i 337 ZOO)

Nijesu ispunjeni uslovi iz čl. 336 i 337 ZOO za prebijanje

potraživanja ako se ne radi o potraživanjima iste vrste.

Iz obrazloženja:

„Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju

nijesu ispunjeni zakonski uslovi iz čl. 336 i 337 ZOO da se novčano

potraživanje tužene iz ugovora o cesiji prebije sa potraživanjem tužioca. Ovo sa

razloga što potraživanja tužioca i tužene nijesu iste vrste, jer tužilac predmetnom

tužbom nije tražio ispunjenje ugovora i isplatu kupoprodajne cijene, već je tražio

da se utvrdi da je ugovor raskinut. Izjava tužene da ona ne traži prebijanje

novčanog potraživanja sa zahtjevom tužioca za raskid ugovora, već sa

potraživanjem tužioca u pogledu isplate kupoprodajne cijene je neprihvatljiva,

jer sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva.“


105

OBJEKTIVNI ROK ZASTARE


Objektivni rok zastare može se primijeniti samo u situaciji ako iz

objektivnih razloga oštećeni nije mogao da u roku od tri godine sazna za

štetu i za lice koje je štetu učinilo.

Iz obrazloženja:

„Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za naknadu štete u

vidu izmakle koristi, u iznosu od 2.325.000,00 USD, nastale kao posledica

kašnjenja tuženog u izvršenju brodoremontnih radova po osnovu ugovora o

izvodjenju brodoremontnih radova i dopremanja od 16.08.2004. godine.

Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepni sudovi su isti

odbili kao neosnovan zbog zastare, s pozivom na odredbu čl.376. st.3. u vezi

čl.374. ZOO-a, koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa.

Nasuprot navodima revizije i po nalaženju ovog suda nižestepeni sudovi

su pravilno postupili, kada su odlučili na izloženi način.

Naime, u konkretnom je predmet spora zahtjev tužioca za naknadu štete -

izmakle koristi koja je nastala povredom ugovorene obaveze, pa saglasno čl.376.

st.3. ZOO-a potraživanje zastarijeva za vrijeme odredjeno za zastarjelost te

obaveze.

Odredbom čl.374. st.1. ZOO-a je propisano da medjusobna potraživanja

društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanje u

vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

Dakle, imajući u vidu nespornu činjenicu da su brodovi, na kojima su

izvodjeni brodoremontni radovi i dopremanje isplovili iz akvatorija tužioca sa

godinom dana zakašnjenja - dana 10.05.2007. godine a da je tužba podnesena

dana 07.04.2011. godine, to je i po nalaženju ovog suda pravilan zaključak

nižestepenog suda o osnovanosti istaknutog prigovora zastarelosti.

Neosnovano se ukazuje revizijom da tužilac shodno čl.376. st.1. ZOO-a

nije znao za obim štete, a kod nesporne činjenice da su ugovoreni radovi na

remontovanju brodova kasnili godinu dana i da su brodovi isplovili iz akvatorija

dana 10.05.2007. godine.

Pored navedenog, bez osnova je pozivanje revidenta na objektivni rok

zastare propisan čl. 376. st.2. ZOO-a. Jer, objektivni rok od 5 godina, u kojem

roku je oštećeni mogao da ostvari pravo na naknadu štete se može primjeniti

samo u situaciji ako iz objektivnih razloga oštećeni nije mogao da u roku od 3

godine sazna za štetu i za lice koje je štetu učinilo, što u konkretnom nije

slučaj.”


106

POČETAK ROKA ZASTARE

(Član 376 ZOO)

Početak roka zastare za naknadu štete za posječenu šumu počinje po

proteku paricionog roka iz pravosnažne presude kojom je utvrdjeno pravo

svojine tužilaca na šumi.

Iz obrazloženja:

„Odlučna činjenica za podnošenje predmetne tužbe predstavlja donošenje

pravosnažne presude Osnovnog suda u Rožajama P.br.122/11 od 28.10.2011.

godine, kojom je utvrdjeno pravo tužilaca na predmetnoj šumi, jer su tim danom

tek stekli pravo da traže naknadu predmetne štete. Pri tome, zaključak

nižestepenih sudova da tužioci mogu tražiti naknadu štete samo u slučaju ako

Komisija za vražanje i obeštećenje izvrši povraćaj spornih nekretnina se ne

može prihvatiti, jer bi u tom slučaju sudska presuda koja obavezuje stranke u

sporu bila bez značaja i pravnog dejstva. Prema tome, pravosnažnošću navedene

presude tužioci su tek tada stekli pravo da podnesu predmetnu tužbu i traže

naknadu štete.

Što se tiče zastarjelosti potraživanja nižestepeni sudovi u obrazloženju

svojih odluka daju nejasne razloge radi čega se nižestepene presude u tom dijelu

ne mogu ispitati.

Shodno odredbi čl.361 Zakona o obligacionim odnosima koji je bio u

primjeni u vrijeme nastanka štete zastarjelost potraživanja nastupa kada

protekne zakonom odredjeno vrijeme, koje se prema odredbi čl.376 st.2

navedenog Zakona računa prema subjektivnom roku koji iznosi 3 godine od

saznanja za štetu i učinioca. Pri tome početak toka zastare u ovom slučaju

počinje po proteku paricionog roka iz pravosnažne presude P.br.122/11 od

28.11.2011.godine kojom je utvrdjeno pravo svojine tužilaca na spornim

nekretninama i od kada su tek mogli pred sudom tražiti naknadu.

Propuštajući da utvrdi prednje činjenice i prigovor zastarjelosti ocijeni na

naprijed izloženi način ima za posledicu da se nižestepene presude u cjelosti

moraju ukinuti i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti u skladu sa navodima

iz ovog rješenja, nakon čega će tek biti u mogućnosti da donese pravilnu i

zakonitu presudu u ovom sporu.“


107

ZASTARJELOST PRAVA NA NAKNADU ŠTETE

NA IME DUŠEVNIH BOLOVA ZBOG SMRTI BLISKOG LICA

USLJED BOMBARDOVANJA

(Član 376 ZOO)

Zastarjelost potraživanja naknade štete ne može se cijeniti prema

odredbi člana 377 ZOO ako u postupku nije utvrdjeno da je šteta nastala

od odredjenog lica kao učinioca krivičnog djela.

Iz obrazloženja:

„Zaključak nižestepenih sudova o zastarjelosti predmetnog potraživanja

zasnovan je na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Jer, zastarjelost zahtjeva

za naknadu štete cijeni se prema odredbi čl.376 ZOO koji je bio u primjeni u

vrijeme štetnog dogadjaja. Šteta koja se u konkretnom slučaju potražuje - na ime

duševnih bolova zbog smrti bliskog lica usljed bombardovanja NATO alijanse u

Murinu 1999. godine, za koju tužioci tvrde da predstavlja akt nasilja prema

civilnom stanovništvu koje su tadašnje vlasti SRJ bile dužne da spriječe (tuženu

smatra sljedbenikom), nastala je 30.04.1999. godine, kada je poginula O. M.,

kćerka odnosno sestra tužilaca.

Kako su tužioci tada saznali za štetu i učinioca, a tužbu su podnijeli

28.02.2011. godine, očigledno je protekao i subjektivni (3 godine) i objektivni

rok (5 godina), propisan navedenom zakonskom odredbom, kada su tužioci

mogli zahtijevati naknadu štete.

Nasuprot navodima žalbe, i po nalaženju ovog suda, zastarjelost

potraživanja se ne može cijeniti prema odredbi čl.377 ZOO, kada se primjenjuje

duži rok zastarjelosti, jer u postupku nije utvrdjeno da je šteta nastala od

odredjenog lica kao učinioca krivičnog djela.“


108

ROK ZASTARJELOSTI

(Član 377 ZOO)

Rok zastarjelosti iz odredbe člana 377 ZOO primjenjuje se samo

kada se naknada štete zahtijeva od lica koje je odgovorno za štetu i za koje

je u krivičnom postupku utvrdjeno postojanje krivičnog djela, a u slučaju

kada vodjenje krivičnog postupka protiv učinioca nije bilo moguće zbog

procesnih smetnji, parnični sud je ovlašćen da kao prethodno pitanje utvrdi

da li radnja kojom je prouzrokovana šteta u sebi sadrži elemente krivičnog

djela.

Iz obrazloženja:

„Nižestepenim presudama je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev

tužioca za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio usled povređivanja

tokom ratnih dejstava, jer po nalaženju nižestepenih sudova tužiočevo

potraživanje je zastarjelo u smislu čl.376. st.1. ZOO, budući je od završetka

liječenja 25.01.1994. godine protekao subjektivni i objektivni rok zastarjelosti

do momenta podnošenja tužbe 15.11.2010. godine.

Po nalaženju ovog suda, neosnovano se revizijom tužioca ukazuje na

pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl.376 ZOO pri ocjeni

prigovora zastarjelosti potraživanja. Jer, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da u

konkretnom slučaju nema osnova za primjenu roka zastarjelosti iz čl.377 ZOO.

Jer, rok zastarjelosti iz odredbe 377 ZOO primjenjuje se samo kada se naknada

štete zahtijeva od lica koje je odgovorno za štetu i za koje je u krivičnom

postupku utvrđeno postojanje krivičnog djela, a u slučaju kada vođenje

krivičnog postupka protiv učinioca nije bilo moguće zbog procesnih smetnji,

parnični sud je ovlašćen da kao prethodno pitanje utvrdi da li radnja kojom je

prouzrokovana šteta u sebi sadrži elemente krivičnog djela. Kako u konkretnom

slučaju nema mjesta primjeni privilegovanog roka zastarjelosti, to je pravilan

zaključak nižestepenih sudova da je nastupila zastarjelost potraživanja.“


109

ZASTARJELOST SAMOG PRAVA

(Član 382 u vezi čl. 381 ZOO)

Protekom roka od pet godina od dana kada je rješenjem tužiocu

vraćeno poljoprivredno zemljište zastarjelo je pravo tužioca da traži

naknadu štete na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korišćenja

vraćenog zemljišta.

Iz obrazloženja:

„Predmetnom tužbom tužioci su tražili naknadu materijalne štete u vidu

izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korišćenja zemljišta koje je vraćeno

njihovom pravnom predhodniku rješenjem Odjeljenja za katastar i imovinsko

pravne poslove Danilovgrad od 10.06.1996. godine. Medjutim, tuženi svoju

obavezu nije ispunio i tužiocima nije dodijelio drugo zemljište, radi čega su

tražili naknadu štete počev od 10.06.1996. godine do dana podnošenja tužbe.

Odlučujući po tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je djelimično

udovoljio istom nalazeći da tužiocu pripada naknada štete za period od

19.03.2007. do 19.03.2010. godine u iznosu od 5.592,00 € dok je u preostalom

dijelu za period od 10.06.1996. pa do 19.03.2007. godine, tužbeni zahtjev odbio

kao neosnovan nalazeći da je došlo do zastare potraživanja u smislu odredbe

čl.367 tada važećeg Zakona o obligacionim odnosima.

Rješavajući po žalbi drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu u

dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen, dok je istu u usvajajućem dijelu

preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan zaključujući da je u

konkretnom slučaju došlo do zastare prava.

Pravilno drugostepeni sud zaključuje da se ne radi o zastari potraživanja,

već o zastari prava iz kojeg proističe dato potraživanje. Tužioci traže naknadu

štete na ime izgubljene dobiti za period od 10.06.1996. do 19.03.2010. godine,

koja se javlja zbog nemogućnosti korišćenja zemljišta koje je tužiocima vraćeno,

ali im nije predata u posjed. Tužioci traže dobit koja se ponavlja iz godine u

godinu što ukazuje da je u pitanju šteta sukcesivne prirode.

Prema odredbi čl.381 sada važećeg Zakona o obligacionim odnosima,

potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim

razmacima vremena (povremena potraživanja) zastarijevaju za tri godine od

dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja, dok je odredbom čl.382 st.1 istog

Zakona propisano da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja

zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg poslije koga

dužnik nije vršio davanja.

110

Imajući u vidu citirane odredbe naprijed navedenog zakonskog propisa, te

činjenicu da je tužiocima rješenjem od 10.06.1996. godine, izvršen povraćaj

poljoprivrednog zemljišta, pravilno zaključuje drugostepeni sud da je od tog

datuma počeo teći rok zastare prava. Kako je zahtjev za naknadu štete

postavljen tek 19.03.2010. godine, podnošenjem tužbe proizilazi da je protekao

rok do 5 godina, čime je došlo do zastare prava iz koga proističu potraživanja

tužilaca, radi čega je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo

kada je preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu i tužbeni zahtjev u

cjelosti odbio kao neosnovan.”


111

PREKID ZASTARIJEVANJA

(Član 388 ZOO u vezi sa čl. 194 Zakona o vojsci)

Obraćanje nadležnom pravobranilaštvu zahtjevom za obeštećenje

predstavlja uslov za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa ova radnja

oštećenog prekida tok zastarjelosti.

Iz obrazloženja:

„Šteta kod tužioca nastala je zbog profesionalnog oboljenja koje je

posledica vršenja profesionalne vojne službe na formacijskom radnom mjestu

prijema, izdavanja i pretakanja avionskog goriva-kerozina, ulja, maziva i dr.

Nalazom, ocjenom i mišljenjem Više vojno-ljekarske komisije od 06.04.2000.

godine kod tužioca je utvrđena nesposobnost za profesionalnu vojnu službu kao

posledicu profesionalnog oboljenja, zbog čega mu je prestala profesionalna

vojna služba, i rješenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika

Beograd od 21.12.2000. godine priznato pravo na invalidsku penziju počev od

16.09.2000. godine. Tužilac se obratio Vojnom pravobranilaštvu Podgorica radi

naknade štete u postupku obeštećenja van spora zahtjevima podnijetim 2002,

2003 i 2005 godine, o kojim zahtjevima nije donijeta odluka. U postupku pred

prvostepenim sudom je vještačenjem vještaka medicinske struke utvrđeno

umanjenje životne aktivnosti kod tužioca kao posledica profesionalnog oboljenja

40%, te trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha koje je trpio.

Nižestepeni sudovi su zaključili da je potraživanje tužioca zastarjelo

primjenom odredbe čl.376. ZOO jer je protekao rok od tri godine od kada je

oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo do momenta podnošenja

tužbe u ovom sporu 21.12.2007. godine. Kao momenat saznanja za štetu

nižestepeni sudovi utvrđuju momenat donošenja rješenja Fonda za socijalno

osiguranje vojnih osiguranika kojim je tužiocu priznato pravo na invalidsku

penziju kao posledicu profesionalne bolesti. Pri tom, prvostepeni sud nalazi da

zahtjevi koje je tužilac kao oštećeni podnosio nadležnom Vojnom

pravobranilaštvu za obeštećenje van spora, prije podnošenja tužbe, ne prekidaju

rok zastarjelosti potraživanja.

Drugostepeni sud nalazi da se u smislu čl.194. st.2. Zakona o Vojsci

Jugoslavije, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa,

podnošenjem zahtjeva nadležnom Vojnom pravobranilaštvu prije pokretanja

spora prekida zastarjelost shodno odredbi čl.388. tada važećeg ZOO, pa je

podnošenjem zahtjeva 2002. godine prekinut tok zastarjelosti. Međutim, kako o

ovom zahtjevu nije donijeta odluka u roku od tri mjeseca, tužilac je mogao

podići tužbu kod nadležnog suda, što je isti učinio 21.12.2007. godine. Iz ovih

112

razloga drugostepeni sud zaključuje da je nastupila zastarjelost potraživanja

tužioca jer je protekao rok od tri godine od saznanja za štetu i učinioca, shodno

čl.376. ZOO. Pri tom, drugostepeni sud zaključuje da zahtjevi za obeštećenje

van spora koji su podnijeti 2003 i 2005 godine nijesu od značaja za prekid toka

zastarjelosti shodno odredbi čl.194. st.3. Zakona o Vojsci Jugoslavije.

Po nalaženju ovog suda, izloženo pravno shvatanje drugostepenog suda je

pravilno i zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava iz odredbe čl.194.

Zakona o Vojsci Jugoslavije ("Sl.list SRJ" br.43/94, 28/96, 44/99, 74/99, 3/02 i

37/02 i "Sl.list SCG", br.7/05 i 44/05), te odredbi čl.388. ZOO, koji su važili u

vrijeme nastanka spornog odnosa. Prema odredbi čl.194. Zakona o Vojsci

Jugoslavije, prethodni uslov za podnošenje tužbe za naknadu štete je zahtjev za

obeštećenje van spora koji se podnosi nadležnom Vojnom pravobranilaštvu. Tek

po isteku roka od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, ako isti ne bude usvojen u

cjelini ili ako se o njemu ne donese odluka, oštećeni može podnijeti tužbu sudu.

Prema tome, pravilno nalazi drugostepeni sud da obraćanje nadležnom

pravobranilaštvu kao zakonskom zastupniku predstavlja uslov za podnošenje

tužbe, pa ova radnja oštećenog prekida tok zastarjelosti u smislu čl.388. ZOO.

Zastarijevanje počinje teći iznova tek istekom roka od tri mjeseca od podnošenja

zahtjeva u skladu sa čl.392. st.3. ZOO u vezi čl.194. st.3. Zakona o Vojsci

Jugoslavije. Podnošenje ponovnih zahtjeva za obeštećenje van spora ne dovode

do prekida toka zastarjelosti.

Shodno iznijetom, drugostepeni sud je pravilno ocijenio da je

potraživanje tužioca u ovom sporu zastarjelo shodno čl.376. ZOO, o čemu je u

svojoj presudi dao jasne razloge koji sadrže odgovor na istaknute revizijske

navode.“


113

SADRŽINA SOLIDARNOSTI DUŽNIKA

(Član 414 ZOO)

Samo u slučaju ako je do zaključenja rasprave dokazano da je jedan

solidarni dužnik po pravosnažnoj presudi isplati traženi iznos moglo bi se

prihvatiti rezonovanje drugog solidarnog dužnika da se obligacija ugasila u

cjelini.

Iz obrazloženja:

„Pravilan je zaključak prvostepenog suda da u odnosu na drugotuženog

nije pravosnažno presudjena ova pravna stvar.

Naime, tuženi su sadužnici koji su solidarno obvezani prema tužiocu kao

povjeriocu za traženo regresno potraživanje, što se revizijom ne dovodi u

pitanje. Kako nije dokazano da je do dana zaključenja glavne rasprave

prvotuženi isplatio tužiocu sporni iznos, iako je u prethodnom toku postupka u

odnosu na njega odluka o usvajanju glavnog zahtjeva postala pravosnažna, to

nije prestala obaveza prema drugotuženom kao drugom solidarnom dužniku, u

smislu člana 414. ZOO koji je bio u primjeni.

Dakle, samo u slučaju da je do zaključenja rasprave dokazano da je

prvotuženi po pravosnažnoj presudi isplatio traženi iznos, moglo bi se prihvtiti

rezonovanje drugotuženog da se obligacija ugasila u cjelini. Poslije isplate

solidarni dužnici se medjusobno obračunavaju prema odnosu koji medju njima

postoji. Kako to nije slučaj, tužilac može zahtijevati isplatu cijelog duga od

drugotuženog, kao solidarnog dužnika, čime se ne krši princip zabranjene

kumulacije oštetnog zahtjeva. U slučaju da je prvotuženi naknadno ispunio

predmetni dug, to je razlog da se u izvršnom postupku istakne prigovor

ispunjenja obaveze, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.”


114

OPOZIV UGOVORA O POKLONU

ZBOG NEZAHVALNOSTI

(Član 586 ZOO)

Ugovor o poklonu može se opozvati samo ako se pruže dokazi da je

poklonoprimac pokazao veliku nezahvalnost.

Iz obrazloženja:

„Otac stranaka pok. B. M. je ugovorom o poklonu Ov.br.1659/87 od

24.06.1987. godine svoju imovinu poklonio tužiocu nakon čega se isti uknjižio

kao vlasnik. Izjavom ovjerenom pred Osnovnim sudom u Bijelom Polju

Ov.br.20/11 od 07.01.2011. godine, poklonodavac je opozvao ugovor o poklonu

zbog nezahvalnosti tuženog kao poklonoprimca.

Predmetnom tužbom tužilja je tvrdila da se tuženi od zaključenja ugovora

prema svome ocu nekoretno ponašao i pokazivao veliku nezahvalnost, što je

imalo za posledicu da poklonodavac predmetnom izjavom opozove ugovor o

poklonu.

Nezahvalnost poklonoprimca može biti razlog da poklonodavac raskine

ugovor o poklonu i povrati ono što je poklonoprimcu dao. Ovaj razlog za raskid

ugovora proizilazi iz dobročinskog karaktera ugovora o poklonu. Namjera da se

učini poklonom često je podstaknuta naklonošću poklonodavca prema ličnosti

poklonoprimca, tako da ako ovaj ispolji nezahvalnost u odredjenom stepenu, to

može biti razlog da poklonoprimac traži raskid ugovora o poklonu.

Nezahvalnost se može ispoljiti na razne načine, ali se mogu uzeti u obzir

samo teži oblici nezahvalnosti. Prema pravilima imovinskog prava koja su bila u

primjeni u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu neblagorodnost prema

poklonodavcu može biti ispoljena u slučajevima kada poklonoprimac darivaocu

radi o glavi, digne ruku na njega, teško ga povrijedi ili mu nanese znatnu štetu,

što se ostavlja sudu da u svakom konkretnom slučaju ocijeni. Skoro istovjetne

odredbe o opozivu ugovora o poklonu sadrže i odredbe čl.586 Zakona o

obligacionim odnosima koji je sada u primjeni (stupio na snagu 07.08.2008.

godine).

Imajući u vidu prednje činjenice, proizilazi da se ugovor o poklonu može

opozvati samo ako tužilac pruži dokaze da je poklonoprimac pokazivao grubu

nezahvalnost. Prednje činjenice, kako pravilno zaključuju i nižestepeni sudovo

tužilac nije dokazao, što je bio dužan učiniti u smislu odredbe čl.219 ZPP, radi

čega su isti pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili

kao neosnovan.“


115

NEZNATNI NEDOSTACI

(Član 620 tačka 4 ZOO)

Neznatni nedostaci ne mogu dovesti do raskida ugovora.

Iz obrazloženja:

„Dokazima koji su izvedeni pred prvostepenim sudom nije dokazano da je

tužilac počinio propuste u radu koji predstavljaju takve povrede ugovorenih

obaveza koje bi tuženom dale za pravo da jednostrano raskine ugovor. iz dokaza

koji su izvedeni pred prvostepenim sudom proizilazi da tužilac nije počinio

propuste u radu koji se mogu kvalifikovati kao povreda ugovorenih obaveza

koja bi tuženom dala za pravo da jednostrano raskine ugovor. Iz izvještaja

inspekcijske kontrole proizilazi da nije bilo propusta u radu tužioca već su

nedostatci uočeni u radu M. V., koji je obavljao poslove računopolagača.

Prednje činjenice je potvrdio i sam M. i direktor tuženog M. S. navodeći da se

propust tužioca ogleda u tome što je uplatu od 100,00 € koja je primljena nakon

zaključena kase morao da žigoše pečatom od narednog dana, što je inače bio

posao računopolagača.

Imajući u vidu prednje činjenice ne može se prihvatiti tvrdnja tuženog da

navedeni nedostatci u radu tužioca predstavljaju razlog za raskid ugovora.

Naime, radi se o neznatnim nedostatcima koji u smislu odredbe čl.620 tač.4

Zakona o obligacionim odnosima koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka

spornog odnosa, ne mogu dovesti do raskida ugovora, kako to pravilno

zaključuju i nižestepeni sudovi.

Isto tako, predmetni ugovor se ne može smatrati raskinutim ni sa razloga

što tuženi nije ispoštovao otkazni rok za jednostrani raskid ugovora odredjen čl.

25 predmetnog Ugovora. Jer, tuženi je izjavom o raskidu ugovora od

30.06.2008. godine, raskinuo ugovor unazad, tj. od 16.05.2008. godine, ne

ostavljajući pri tom tužiocu otkazni rok od 30 dana, računajući od prijema

obavještenja kako je to precizirano ugovorom.“


116

PRIMANJE ISPUNJENJA I RASKID UGOVORA

(Član 815 u vezi čl. 124 ZOO)

Posrednik nije ovlašćen da primi kupoprodajnu cijenu ako nije imao

specijalno punomoćje nalogodavca, te nalogodavac zbog toga ne može

snositi štetne posljedice.

Iz obrazloženja:

„Odlučujući po zahtjevu tužioca prvostepeni sud je utvrdio da je

predmetni ugovor raskinut i da je tuženi sporni stan dužan predati tužiocu. Kao

razlog za raskid ugovora prvostepeni sud polazi od činjenice da tužena nije

izvršila svoju obavezu iz ugovora i isplatila preostali iznos kupoprodajne cijene.

Pri tome, prvostepeni sud smatra da prvotužena preostali dio kupoprodajne

cijene nije mogla isplatiti posredniku B. M., jer tužilac istoj nije izdao specijalno

punomoćje čime bi bila ovlašćena da primi preostali dio novca.

Rješavajući po žalbi tužene, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu

presudu i tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio kao neosnovan. Pri tome,

drugostepeni sud nalazi da je tužena isplatom preostalog dijela kupoprodajne

cijene, B. M. u cjelosti izmirila svoje obaveze po ugovoru. To što imenovana

nije imala specijalno punomoćje od tužioca da primi navedeni novac, po ocjeni

drugostepenog suda nema odlučnog značaja kod činjenice da je tužilac od

posrednika već primio iznos na ime kapare od 18.000 €, čime je manifestvovao

svoju volju da mu i preostali dio kupoprodajne cijene bude isplaćen na isti način.

Po ocjeni ovog suda, zaključak drugostepenog suda je pogrešan i

zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Polazeći od činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom,

proizilazi da je B. M. bila posrednika prilikom prodaje spornog stana jer je

njenim angažovanjem pronadjen kupac. Članom 815 Zakona o obligacionim

odnosima koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja spornog ugovora je

propisano da ako nalogodavac želi da posrednik primi ispunjenje obaveze iz

ugovora zaključenog njegovim posredovanjem, neophodno je da za to izda

posredniku posebno specijalno punomoćje. Takvo punomoćje, koje mora biti u

pismenoj formi, posrednik nema obavezu da primi, ali ako ga posrednik prihvati,

onda je prijem ispunjenja iz ugovora zaključenog njegovim posredovanjem

njegova obaveza, preuzeta ugovorom o zastupanju.

Polazeći od izvedenh dokaza proizilazi da tužilac kao nalogodavac

posredniku B. M. u konkretnom slučaju nije izdao specijalno punomoćje u

smislu odredbe čl.815 Zakona o obligacionim odnosima, radi čega posrednik

nije bio ovlašćen da primi preostali iznos kupoprodajne cijene. Stoga tužena nije

117

mogla navedeni iznos isplatiti posredniku, već je prvo trebala provjeriti da li je

posrednik posjedovao valjano punomoćje te nakon toga odlučiti da li da isplati

novac. Propuštanjem da provjeri i utvrdi prednje činjenice tuženi je postupao

nesavjesno, radi čega štetne posledice ne može snositi tužilac koji konkretnom

prilikom nije ovlastio posrednika da može primiti preostali dio cijene, niti

tuženoj dao saglasnost da isplatu izvrši posredniku. Dakle, sve je radjeno mimo

volje i saglasnosti tužioca, pri čemu činjenica da je tužiocu preko posrednika

isplaćen iznos kapare od 18.000 €, nikako se ne može cijeniti kao njegovo

pristajanje da mu se preostali iznos kupoprodajne cijene naplati na isti način.

Takvu saglasnost tužilac nije izrazio ni kada mu je isplaćena kapara od 18.000 €,

zašto je inače potrebno posebno pismeno punomoćje.

Imajući prednje u vidu proizilazi da tužena nije postupala po ugovoru i

tužiocu isplatila kupoprodajnu cijenu, radi čega je prvostepeni sud pravilno

primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporni ugovor raskinut u

smislu odredbe čl.124 Zakona o obligacionim odnosima koji je bio u primjeni u

vrijeme zaključenja spornog ugovora, i tuženu obavezao na predaju spornog

stana.“


118

PORAVNANJE

(Član 1089 ZOO)

Oštećeni je u potpunosti obeštećen kada je vansudskim poravnanjem

prihvatio ponudjeni iznos i odrekao se daljeg potraživanja iz štetnog

dogadjaja, a bez značaja je da li mu je isplatom o poravnanju potpuno ili

djelimično isplaćena stvarna i pravična naknada štete.

Iz obrazloženja:

„Između tužioca i prvotuženog-osiguravača zaključen je ugovor o

poravnanju iz čl. 1089. ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog

odnosa, jer je postojao spor radi naknade nematerijalne štete koja je proistekla iz

štetnog događaja - saobraćajne nezgode za koju je odgovoran osiguranik -

drugotuženi. Ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili

neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja,

prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava

i obaveze. Prema čl.1090. st.1. istog zakona popuštanje se može sastojati u

djelimičnom ili potpunom priznavanju nekog zahtjeva druge strane, ili u

odricanju od nekog svog zahtjeva. Oštećeni je u potpunosti obeštećen kada je

vansudskim poravnanjem prihvatio ponuđeni iznos kao naknadu cjelokupne

štete i odrekao se daljeg potraživanja iz štetnog događaja, a bez značaja je da li

mu je isplatom po poravnanju potpuno ili djelimično isplaćena stvarna i

pravična naknada štete.

Budući je u ovom sporu tužioc poravnanjem prihvatio ponuđeni iznos

kao naknadu cjelokupne štete i odrekao se daljeg potraživanja iz ovog štetnog

događaja prema osiguravaču i osiguraniku, to je bez značaja navod revizije da

mu isplatom po poravnanju nije isplaćena stvarna naknada štete. Jer, kada je

među strankama zaključeno vansudsko poravnanje u pogledu naknade štete,

pravo zahtijevati razliku do potpunog obeštećenja oštećenog moguće je samo

pod uslovom da je prethodno utvrđena ništavost zaključenog poravnanja.”


119

PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

IZ SREDSTAVA GARANTNOG FONDA

(Član 200 ZOO u vezi sa čl. 99 stav 2 tačka 3 i čl. 106 Zakona

o osiguranju imovine i lica)

Za pravo na naknadu štete od Garantnog fonda bitno je da na dan

06.07.1977. godine, kada su stupile na snagu odredbe o Garantnom fondu,

šteta nije bila izmirena, a da je nakon toga dana nad osiguranikom sa kojim

je štetnik imao ugovor o osiguranju otvoren stečajni postupak.

Iz obrazloženja:

„I po ocjeni ovog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je

tuženi legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari.

Ovo iz razloga što pravo na naknadu štete iz sredstava Garantnog fonda u

smislu člana 99 stav 2 tačka 3 i čl. 106 Zakona o osiguranju imovine i lica („Sl.

list SRJ“, br. 30/96) nije bilo uslovljeno datumom nastanka štete. Za pravo na

naknadu štete od Garantnog fonda bitno je da dan 06.07.1997. godine, kada su

stupile na snagu odredbe o Garantnom fondu, šteta nije bila izmirena, a da je

nakon toga dana nad osigurnikom sa kojim je štetnik imao ugovor o osiguranju

otvoren stečajni postupak.

Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je nad Osiguravajućim

društvom „S. g. K.“, F. B., otvoren stečajni postupak dana 15.03.2002. godine,

kada su bile u primjeni odredbe o Garantnom fondu iz Zakona o osiguranju

imovine i lica. Prema tome, u konkretnom slučaju postoje zakonski uslovi za

potraživanje naknade predmetne štete od tuženog kako to pravilno zaključuju

nižestepeni sudovi, bez obzira što se štetni dogadjaj dogodio prije stupanja na

snagu navedenih odredaba.“


120

NEPOSTOJANJE ODGOVORNOSTI OSIGURAVAJUĆEG DRUŠTVA

ZA NASTANAK ŠTETE

(Član 26 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima

i čl. 21 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju)

Za štetu nastalu kao posljedicu vožnje po aerodromskoj pisti nema

osnova odgovornosti na strani osiguravajućeg društva, jer se osiguranje ne

odnosi na slučajeve kada do štete dodje na mjestima koji nijesu putevi.

Iz obrazloženja:

„Nije sporno, a potvrdjuju i izvedeni dokazi, da je sada pok. M. J., sin

prvo i drugotužilaca a brat treće i četvrtotužilje, smrtno stradao u saobraćajnoj

nezgodi koja se dogodila dana 19.07.2010.godine na aerodromskoj pisti u

naselju Dolac, u Beranama, koja sada nije u funkciji. Prostornim planom i GUP-

om Opštine Berane, ista je odredjena kao područje namijenjeno za polijetanje,

slijetanje i boravak vazduhoplova - Aerodrom. Do nezgode je došlo, na način što

je, u situaciji kada su se aerodromskom pistom kretali putničko vozilo marke

"Opel Korsa", reg.ozn. __-__ ___, kojim je upravljao sada pok. srodnik tužilaca

i motocikl marke "Jamaha" reg.ozn. __ __ __, osigurano kod tuženog, kojim je

upravljao M. B., ostvaren kntakt ovih vozila udarom motocikla pri brzini od

150km/h u bočnu lijevu stranu putničkog vozila, kojom prilikom su poginula

oba vozača. Na osnovu ekspertize Centra za saobraćajno mašionsko vještačenje

Mašinskog fakulteta - Univerziteta CG, učesnici saobraćajne nezgode su imali

tehničkih i prostornih mogućnosti da jedan drugog uoče, pri čemu su koristili

prostor koji nije namijenjen i regulisan za ove vrste prevoznih sredstava, već

isključivo za polijetanje, slijetanje i kretanje vazduhopolva.

Kod takvog činjeničnog stanja, i po mišljenju ovog suda, nižestepeni

sudovi su pravilno odlučili kada su odbili kao neosnovan postavljeni tužbeni

zahtjev, o čemu su za svoje odluke dali potrebne razloge na koje se revidenti

upućuju.

Naime, štete pokrivene osiguranjem su štete nastale upotrebom motornog

vozila na odredjen način i u odredjenoj situaciji. Pod vozilom "u upotrebi"

smatra se motorno vozilo koje se upotrebljava za one svrhe koje odgovaraju

njegovoj tehničkoj namjeni. Imajući u vidu da je predmetna šteta prouzrokovana

u toku vožnje po aerodromskoj pisti, koja je isključivo rezervisana i namijenjena

za polijetanje, slijetanje i kretanje vazduhoplova, koji saobraćaj je regulisan

Zakonom o vazdušnom saobraćaju ("Sl.list RCG", br. 66/08), a ne na putu koji

je namijenjen za saobraćaj ove vrste motornih vozila, kako je to propisano

odredbom čl. 26. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Sl.list RCG",

121

br. 72/05) smatra se da šteta nije nastala iz upotrebe vozila u smislu obaveznog

osiguranja za koje je tuženi kao zajednica osiguranja odgovoran u smislu čl. 21.

Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.list RCG", br. 46/07).

Prema tome, ne stoji osnov odgovornosti tuženog, jer šteta nije nastala u

prometu na putevima, koje štete su pokrivene osiguranjem, već javnoj površini

na kojoj je zabranjen promet putničkih vozila, a osiguranje se ne proteže na

slučajeve kada do štete dodje na mjestima koji nijesu putevi.”


122

STVARNO PRAVO

123

OBIM SUVLASNIČKIH PRAVA

(Član 13 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima)

Za obim suvlasničkih prava mjerodavan je ugovor kojim su stranke

odredile veličinu njihovih budućih udjela, a nije od značaja veličina

ulaganja, tj. doprinos jedne od stranaka u sticanju.

Iz obrazloženja:

„Stranke su se sporazumjele o zajedničkoj izgradnji stambenog poslovnog

objekta, pri čemu je tužilac u finansiranju objekta učestvovao sa iznosom od

230.000 DM i time stekao pravo susvojine na 1/3 predmetnog objekta. Osnov

sticanja tužioca sadržan je u odredbama protokola koji su tužilac i tuženi sačinili

dana 03.10.2005. godine kojim su stranke opredijelile veličine svojih

suvlasničkih djelova. Predmetni protokol po svojoj sadržini predstavlja ugovor o

ortakluku koji prema pravilima imovinskog prava koja su bila u primjeni u

vrijeme njegovog zaključenja može biti zaključen u pismenoj formi, ali se

smatra zaključenim i neformalnim dogovorom ako je konvalidiran izvršenjem

dogovorenih obaveza.

Polazeći od činjenice da je obim suvlasničkih prava na predmetnom

objektu unaprijed odredjen zaključenim protokolom, nije od značaja veličina

ulaganja, tj. doprinos jedne od stranaka u njenom sticanju, već je za obim tih

prava isključivo mjerodavan ugovor kojim su stranke odredile visine njihovih

budućih udjela, radi čega su bez značaja takvi navodi revizije.“


124

SADRŽINA PRAVA SUSVOJINE

(Član 132 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima)

Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da je koristi zajedno sa ostalim

suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povredjujući pravo ostalih

suvlasnika.

Iz obrazloženja:

„Iz predmetnih spisa proizilazi da su stranke sa još jednim bratom nakon

smrti svoga oca izvršili diobu imovine na tri dijela i svaki dobio po jedan plac.

Medju strankama nije sporno da su ostavili sporni put za prilaz svojoj imovini za

prolaz pješke, vozilom i mehanizacijom kao zajednički. Izvedenim dokazima u

postupku pred prvostepenim sudom je utvrdjeno da je tuženi izgradio betonski

cokl u dužini od 18 m i time onemogući tužioca da koristi sporni put što je u

svom iskazu kao svjedok potvrdio i brat stranaka A. H.

Imajući u vidu prednje činjenice pravilno su nižestepeni sudovi udovoljili

postavljenom tužbenom zahtjevu i obavezali tuženog da ukloni izgradjeni zid.

Ovakvo pravo tužioca proizilazi iz odredaba čl.132 Zakona o svojinsko pravnim

odnosima kojom je propisano da suvlasnik ima pravo da stvar drži i da je koristi

zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povredjujući pravo

ostalih suvlasnika.

Polazeći od odredaba citiranog zakonskog propisa te činjenice da sporni

put predstavlja zajedničku svojinu stranaka i brata A. koji im služi za prilaz

imovini, tužiocu kao suvlasniku pripada pravo na tužbu u smislu odredbe čl.130

naprijed navedenog zakona za zaštitu svog prava koje mu u konkretnom slučaju

ugrožava tuženi postavljanjem spornog zida.“


125

STICANJE PRAVA SVOJINE PRAVNIM POSLOM

(Čl. 20 i 33 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima)

Ako je na tužioca upisana kupljena nepokretnost u mjerama i

granicama kako je to navedeno u ugovoru o kupoprodaji, to je neosnovano

potraživanje tužioca razlike u površini koja je bila evidentirana u popisnom

katastru.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je kupio od prodavca AD "R." iz R. kat.parc.br. 1294/1 po

kulturi livada I klase pov. 2005m2, i poslovnu zgradu pov. 756 m2, upisane u

l.n.br. 1630 KO Rožaje po ugovoru o kupoprodaji Ov.br. 4044/09 koji je ovjeren

kod suda, po osnovu kojeg je dozvoljena promjena u katastarskom operatu.

Inače, tužilac je isplatio u cjelosti kupoprodajnu cijenu i stupio je u posjed

nekretnina označenih u ugovoru. Kupcu je bilo poznato stanje na terenu

prilikom zaključivanja ugovora tj. da su na nepokretnosti postojale porodične

kuće D. A. - pravnog predhodnika trećetuženog i Z. J., oca drugotuženog. Iz

nalaza i mišljenja vještaka geodestke struke proizilazi da je predmetna

nepokretnost bila po premjernom katastru koji je bio na snazi od 1982-2003

godine parcela br. 371/1 po kulturi dvorište pov. od 2750m2 i kuća u pov.

771m2 ukupno pov. 3561m2, a da je razlika u površini na koju ukazuju podaci

iz katastra nastala sa razloga što je greška bila u popisnom katastru gdje

površine nijesu mjerene nego približno odredjeno.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su

zahtjev tužioca odbili u cjelosti kao neosnovan. Jer, tužilac je u posjedu

nepokretnosti u onoj površini koju je kupio po ugovoru o kupoprodaji Ov.br.

4044/09 od 28.09.2009.godine od AD "R." iz R. kao prodavca i ta nepokretnost

je upisana na tužioca kod nadležnog organa. Jer, kupujući navedenu

nepokretnost kat.parc.br. 1294/1 u ukupnoj površini od 2781m2, tužiocu kao

kupcu je bilo poznato stanje na terenu, tj. da postoje odredjeni objekti, a što

proizilazi iz iskaza svjedoka H. H. vlasnika AD "R." iz R., ali da nije bilo

primjedbi prilikom kupovine.

Obzirom, da je na tužioca upisana kupljena nepokretnost u mjerama i

granicama kako je to navedeno u ugovoru o kupoprodaji, to je neosnovano

potraživanje tužioca razlike u površini koja je bila evidentirana u popisnom

katastru.

Nepokretnosti koje drže tuženi (a koje potražuje tužilac predmetnom

tužbom) ne pripadaju nepokretnosti koju je kupio tužilac od pravnog

predhodnika iste AD "R. " iz R., po navedenom ugovoru o kuoprodaji, tako da

126

nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva, u kom pravcu nižestepeni sudovi

daju potpuno jasne i razumljive razloge, koje u cjelosti prihvata i ovaj sud i na

iste upućuje revidenta bez potrebe ponavljanja u ovoj odluci.

Isticanja tužioca da je ukupna površina sporne katastarske parcele bila

3752m2, a koja je nekada bila upisana na ime "T." iz T. i kupljena od B. I., je

bez odlučnog značaja. Ovo s razloga, što je tužilac po ugovoru o kupoprodaji

Ov.br.4044/09 od 28.09.2009. godine od AD "R." iz R., kao prodavca, kupio

kat. parcelu br.1294/1 u ukupnoj površini od 2781m2, tako da zemljište koje

potražuje tužilac predmetnom tužbom, nije ni bilo predmet ugovora o

kupoprodaji od 28.09.2009. godine.“


127

UTVRDJENJE PRAVA SVOJINE

NA ASFALTIRANOM ZEMLJIŠTU

Činjenica da je dio zemljišta asfaltiran ne znači da se radi o javnom

putu.

Iz obrazloženja:

„Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, da sporna nepokretnost ne

predstavlja javni put, u smislu čl. 2 i 3 Zakona o putevima ("Sl.list RCG", br.

42/04) a kojim je propisano, da mrežu puteva čine javni i kategorisani putevi i

da su javni putevi dobra u državnoj svojini, a članom 3. je propisano, da su javni

putevi saobraćajne površine od opšteg interesa za javni putni saobraćaj i na

istima se ne može sticati pravo svojine, niti druga stvarna prava. Ovo s razloga,

što iz svih provedenih dokaza nedvosmisleno proizilazi, da se radi o privatnom

putu, koji je služio kao prilaz kućama pravnih predhodnika tužilaca. To što je

jedan dio zemljišta asvaltiran, ne znači automatiski da se radi o javnom putu.

Isto tako, ne postoji nijedan akt, na osnovu koje bi se utvrdilo da je sporna

kat.parc.br. 2141 površine 483m2, po bilo kom osnovu postala društvena

odnosno, državna svojina, kako to decidno navodi vještak u svom dopusnkom

nalazu i mišljenju.

Isto tako, Odlukom o opštinskim i nekategorisanim putevima na teritoriji

Glavnog grada (objavljenoj u "Sl.list CG" opštinski propisi br. 11 od

27.03.2009. godine) u čl. 6. naveden je spisak svih do tada proglašenih lokalnih

puteva na teritoriji Glavnog grada, kao i spisak svih do tada proglašenih

nekategorisanih puteva u opštoj upotrebi na teritoriji Glavnog grada, a u istima

nije naveden put pov. 483m2, koji je predmet ovog zahtjeva.

Bez odlučnog značaja je okolnost, što je u listu nepokretnosti sporni put

označen kao nekategorisani put, a prema faktičkom stanju jedan dio puta je

asfaltiran, medjutim imajući u vidu ostale provedene dokaze, sporni put

predstavlja susvojinu tužilaca, u idealnim djelovima bliže navedenim u izreci

pobijane presude. Sa tih razloga, pokazuju se neosnovanim svi navodi revizije,

kojima se osporavaju navodi nižestepenih presuda.“


128

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA

ZA UTVRDJENJE PRAVA SVOJINE

NA OBJEKTU DJEČJEG VRTIĆA

(Čl. 20 i 36 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima,

u vezi sa čl. 13 stav 1 alineja 13 Zakona o državnoj imovini)

Objekat dječjeg vrtića predstavlja dobro od opšteg interesa i ne može

biti u režimu privatne svojine.

Iz obrazloženja:

„Sporna nepokretnost kao objekat dječijeg vrtića čiji osnivač je Država i u

kome se obavlja predškolsko vaspitanje i obrazovanje, tj. djelatnost od opšteg

interesa, predstavlja dobro od opšteg interesa u smislu čl. 7.st.1.tač.1. Zakona o

imovini RCG ("Sl.list RCG", br. 44/99) koji je bio u primjeni podnošenja tužbe

(sada čl. 13.st.1. alineja 13 Zakona o državnoj imovini - "Sl.list CG", br. 21/09),

u vezi čl. 2 i 5 Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju ("Sl.list RCG",

br. 64/02) čini državnu imovinu i ne može biti u režimu privatne svojine.

Dakle, sporna imovina je u skladu sa navedenim zakonskim odredbama

postala državna, pa je tužilja ne može potraživati po osnovu nasljedja kao

imovinu svog pravnog prethodnika, što tužbeni zahtjev čini neosnovanim.

Za svoju odluku drugostepeni sud je dao potrebne razloge o svim

odlučnim činjenicama, koje ovaj sud prihvata i na njih upućuje revidenta.

Kod prethodno iznijetog nijesu od značaja za drugačije odlučivanje

navodi revizije kojima se ukazuje da sporana imovina nije bila predmet

nacionalizacije po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog

zemljišta iz 1958 godine.

Ne može se smatrati ni da je došlo do kršenja prava na imovinu

zajemčenog Ustavom CG i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i

sloboda - člana 1. Protokola 1 Konvencije, kojim se svakom garantuje uživanje

svoje imovine i da ne može biti lišen iste, osim u javnom interesu i pod uslovima

predvidjenim zakonom i opštim načelima medjunarodnog prava. Država ima

pravo na osnovu slobodne procjene da zakonom regulie višedecenijsko

korišćenje sporne imovine u skladu sa opštim interesom kao dobro od opšteg

interesa.“


129

ZAHTJEV VLASNIKA ZA ISPLATU PROMETNE CIJENE ZEMLJIŠTA


Vlasniku zemljišta koji se nije odmah usprotivio izgradnji objekta na

svom zemljištu ne pripada pravo da traži isplatu prometne cijene zemljišta

od savjesnog graditelja.

Iz obrazloženja:

„Utvrdjeno je, da je tužilja sa pokojnim suprugom svojim sredstvima i

materijalom izgradila spornu baraku - pomoćni objekat pov. 28m2 na zemljištu

koje je dato pok. suprugu tužilje 1984 godine od preduzeća "V." (gdje je bio u

radnom odnosu) za izgradnju porodične kuće. Pomoćni objakat i kuća su

sagradjeni 2 godine nakon dodjele placa i tužilja sa porodicom je u posjedu te

nepokretnosti od 1984 godine do 03.09.2002.godine tj. dana podnošenja tužbe

za iseljenje od strane Č. A., kao pravnog predhodnika tuženog. Parnični objekat

je izgradjen od čvrstog materijala, kako proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka

gradjevinske struke. Utvrdjeno je i to, da je tuženi od Č. A. kupio sporni plac po

ugovoru Ov.br. I 957/04 od 19.02.1994.godine i da je tuženi bio upoznat, da se

radi o parceli na kojoj je izgradjen stambeni i pomoćni objekat, a čija je površina

387m2 i koja je gradjena i kultivisana. Tuženi je upisan kao vlasnik kod

nadležnog organa.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada je

zahtjev tuženog odbio kao neosnovan, kojim je tuženi tražio da mu tužilac na

ime prometne cijene zemljišta isplati iznos od 30.960,00 eura. Ovo s razloga, što

je pokojni suprug tužilje bio savjestan graditelj u vrijeme izgradnje objekta, jer

mu je zemljište upravo i dato za tu namjenu od strane tadašnjeg vlasnika

zemljišta "V.", koje se nije ni protivila gradnji. Tužilja i njena porodica su bili u

mirnom i nesmetanom posjedu sve do 2002 godine, kada je Č. A. podnio protiv

njih tužbu za iseljenje.

Pravni predhodnik tuženog Č. A. ukoliko je bio vlasnik nije se odmah

usprotivio izgradnji objekta, to tuženom shodno čl. 25. Zakona o osnovnim

svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.list SRJ", br. 6/80) koji je bio na snazi u

vrijeme nastanka spornog odnosa, sad ne pripada pravo da traži isplatu prometne

cijene zemljišta.“


130

GRADJENJE NA TUDJEM ZEMLJIŠTU

I PRAVO VLASNIKA ZEMLJIŠTA

(Član 25 stav 1 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima)

Ako se vlasnik zemljišta usprotivio gradnji savjesnog graditelja kad

je objekat završen nijesu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 25 stav 1 Zakona

o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima da graditelj poruši objekat i

vrati zemljište u prvobitno stanje.

Iz obrazloženja:

„Kod nesumnjivog utvrdjenja da je tužilac knjižni vlasnik predmetne

parcele, koja se nalazi u zahvatu GUP-a Bar sa mješovitom namjenom

stanovanja i industrija, za koje područje nije donijet planski dokument sa

detaljnom razradom i nije donijeto rješenje kojim se odobrava gradnja, a da je

tuženi nakon godinu dana od kupovine iste po ugovoru sačinjenom sa I. S. dana

23.11.2004. godine, uz saglasnost tužioca (prethodno je tužilac sa I. S. kao

kupcem zaključio ugovor o prodaji predmetne parcele), sagradio predmetni

objekat - na nivou prizemlja prve AB ploče, doveden u funkciju za stanovanje sa

kompletno izgradjenom spoljnom fasadom i vodovodnom , kanalizacionom,

elektro i PTT mrežom, te da se tužilac usprotivio gradnji tek 06.05.2008.godine

kada je Gradjevinskoj inspekciji podnio zahtjev za rušenje, pravilno su

nižestepeni sudovi izveli zaključak da tužiocu ne pripada pravo na rušenje u

smislu čl. 25 st.1.Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, koji je bio u

primjeni u vrijeme gradnje.

Naime, saslušani svjedoci su potvrdili tvrdnju tuženog da je bio u

uvjerenju da gradi na svome, a da je tužilac kao vlasnik znao za ovu gradnju i

nije se usprotivio sve do završetka objekta koji ima funkcionalnu cjelinu pa

nijesu ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe da tuženi kao graditelj

poruši objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje.

Kod prethodno iznijetog a imajući u vidu predmet tužbenog zahtjeva, nije

od značaja pozivanje tužioca na odredbu člana 25.st.4. Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa (greškom navedeno st.5. jer je Zakonom o izmjenama

i dopunama Zakona o osnovnim svojinsko prvnim odnosima iz 1996.godine -

Sl.list SRJ br. 29/96, zbog brisanja st.2 dotadašnji stav 5 postao st.4.), kojim je

regulisan rok izbora vlasnika zemljišta u drugoj pravnoj situaciji.“


131

NELEGALNA GRADNJA

NA GRADSKOM GRADJEVINSKOM ZEMLJIŠTU

(Član 3 stav 2 Zakona o gradjevinskom zemljištu, u vezi sa čl. 24 – 26

Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima)

Nelegalnom gradnjom nije se moglo steći pravo korišćenja na

gradskom gradjevinskom zemljištu.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je svoj zahtjev temeljio na odredbi čl.44 u vezi čl.42. Zakona o

svojinsko - pravnim odnosima, kojima su regulisane pravne situacije građenjem

na tuđem zemljištu. Kako je objekat građen 1983. godine moglo bi se

eventualno govoriti samo o odredbama čl.24 - 26 Zakona o osnovama svojinsko

pravnih odnosa ("Sl.list SFRJ", br.6/1980), međutim, u pitanju je gradsko

građevinsko zemljište za koje je važio poseban pravni režim. Prema članu 3.

st.2. Zakona o građevinskom zemljištu ("Sl.list SRCG", br.28/1980) koji je bio u

primjeni u vrijeme izgradnje predmetnog objekta, na gradskom građevinskom

zemljištu nije moglo postojati pravo svojine. Postojalo je pravo korišćenja i isto

se moglo steći na način propisan odredbama tog zakona, ali se nije moglo steći

nelegalnom gradnjom, kao što je to u konkretnom slučaju. Stoga, bez ikakvog su

osnova navodi revizije, isticani i u postupcima pred nižestepenim sudovima, da

je u predmetnom sporu imalo mjesta primjeni propisa o sticanju prava svojine

građenjem na tuđem zemljištu sadržanim u Zakonu o svojinsko - pravnim

odnosima.”


132

GRADSKO GRADJEVINSKO ZEMLJIŠTE

(Član 10 stav 3 u vezi čl. 24 Zakona o gradjevinskom zemljištu)

Gradsko gradjevinsko zemljište nije moglo biti u prometu, a samo se

odlukom skupštine opštine moglo dodjeljivati pojedincima na trajno

korišćenje radi izgradnje porodične stambene zgrade u skladu sa

urbanističkim planom.

Iz obrazloženja:

„Raniji korisnici neizgradjenog gradjevinskog zemljišta, a koji karakter je

imalo i sporno zemljište, raspolagali su sa istim suprotno odredbama Zakona o

gradjevinskom zemljištu ("Sl.list SRCG", br. 28/80) koji je bio u primjeni u

vrijeme kada je tužilac zaključio ugovor o kupoprodaji 29.06.1983.godine.

Naime, shodno čl. 10.st.3. Zakona o gradjevinskom zemljištu, kakav je

karakter imalo sporno zemljište, danom stupanja na snagu odluke o odredjivanju

gradsko-gradjevinskog zemljišta, to zemljište postaje društvena svojina, i isto

nije moglo biti u prometu, a samo Odlukom Skupštine Opštine se moglo

dodjeljivati pojedincima na trajno korišćenje radi izgradnje porodične stambene

zgrade i u skladu sa urbanističkim planom. Nosilac prava korišćenja na tom

zemljištu je to pravo mogao prenijeti samo na odredjeni krug srodnika shodno

čl. 24. tog zakona. Dakle, svako drugo raspolaganje sa neizgradjenim

gradjevinskim zemljištem izmedju drugih lica bilo je protivno zakonskim

propisima i režimu gradjevinskog zemljišta. Radi toga, pravilno su postupili

nižestepeni sudovi, kada su zahtjev tužioca odbili u cjelosti kao neosnovan, radi

čega su navodi revizije tužioca bez ikakvog osnova. Inače, revizijom tužioca se

uglavnom pobija utvrdjeno činjenično stanje, radi čega se ista ne može izjaviti

shodno čl. 400.st.3. ZPP.“


133

STICANJE SLUŽBENOSTI PRAVNIM POSLOM


Pisana forma predvidjena u članu 52 ZOOSPO za zasnivanje stvarne

službenosti predstavlja nužnost da bi se službenost mogla upisati u javnu

knjigu, a ne obaveznu formu za punovažnost ugovora u slučaju kada je on

u cjelini obostrano izvršen.

Iz obrazloženja:

„Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su zaključili da usmeni ugovor predstavlja valjan pravni

osnov za sticanje službenosti u smislu čl.51 i 52 Zakona o osnovama svojinsko-

pravnih odnosa, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa.

Naime, u konkretnom slučaju stranke kao vlasnici povlasnih i poslužnih parcela

dogovorile su se 2006 godine da se postave plastične cijevi od izvorišta do kuća

tužilaca, takav sporazum je izvršen i cijevi su korišćene skoro dvije godine. Ovo

upućuje na zaključak da je usmeni ugovor realizovan, što, po mišljenju ovog

suda, takav usmeni ugovor čini punovažnim iako nije zaključen u pisanoj formi,

obzirom da su ga strane u cjelosti izvršile. Zakon o osnovama svojinsko-pravnih

odnosa, u čl.51 i 52 propisuje da se stvarna službenost stiče pravnim poslom,

odlukom državnog organa ili održajem, a na osnovu pravnog posla stiče se

upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Iz ovih

odredaba ne može se izvući zaključak da ranije realizovan usmeni ugovor o

zasnivanju stvarne službenosti ne proizvodi pravno dejstvo samo zbog

nedostatka pisane forme. Pisana forma predviđena u čl.52 navedenog zakona za

zasnivanje stvarne službenosti, po mišljenju ovog suda, predstavlja nužnost da bi

se službenost mogla upisati u javnu knjigu, a ne obaveznu formu za punovažnost

ugovora u slučaju kada je on u cjelini obostrano izvršen. Jer, službenost je pravo

izvedeno iz svojine, ali ni Zakon o prometu nepokretnosti ne navodi da se

službenost smatra prometom nepokretnosti da bi se nesumnjivo zaključilo da je

pisana forma nužna za pravni posao kojim se stiče stvarna službenost u

slučajevima kada je ugovor - sporazum obostrano izvršen.

Iz navedenih razloga ovaj sud smatra da je u postupku nesumnjivo

utvrđeno da je postignut sporazum o postavljanju plastičnih cijevi, o čemu su

svjedočili i pojedini svjedoci, a svjedok J. R. koji je bio predsjednik režijskog

odbora mjesne zajednice Donja Ržanica je svjedočio da je data usmena

saglasnost od strane svih K. koji posjeduju imanje na tom dijelu sela 100% tako

da se nebi postavljale cijevi da nije bilo njihove saglasnosti.

134

Ovakvo činjenično utvrđenje ukazuje da se radi o realizovanom

sporazumu i isti predstavlja punovažni pravni posao za sticanje prava

službenosti. Samim tim, ukoliko tuženi kao vlasnici poslužnog dobra osporavaju

to pravo tužiocima i sprečavaju ih u vršenju tog prava, tužioci imaju pravo da u

smislu čl.56 i 57 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa podnesu tužbu

za utvrđenje prava službenosti, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi

i usvojili postavljeni zahtjev.

Tuženi u reviziji bez osnova osporavaju postojanje sporazuma o

ustanovljenju prava službenosti jer se ovaj navod opovrgava sadržinom iskaza

svjedoka, te činjenicom da su cijevi postavljene i korišćene skoro dvije godine

do momenta kada su tužioci spriječeni u korišćenju iskopavanjem cijevi.“


135

PRESTANAK SLUŽBENOSTI

(Član 58 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima)

Sticanjem uslova da se na južnoj strani objekta otvore vrata radi

ulaska u stan tuženog, prestalo je pravo službenosti na prostoriji ispod

terase – vlasništvo tužioca.

Iz obrazloženja:

„U postupku je utvrdjeno da su se ugovorom od 12.05.1967. godine,

stranke, izmedju ostalog, sporazumjele da tuženi može koristiti prostoriju ispod

terase radi ulaska u svoj stan odredjujući vrijeme trajanja tog prava do rješenja

pitanja ulaza u prizemlje kako je to predvidjeno projektom po kome je odobrena

izgradnja objekta. Projektom je ulaz u stan tuženog predvidjen na južnoj fasadi

objekta. Projekat u vrijeme gradnje nije mogao biti realizovan jer je čest. zem.

228 iz ZU 187 KO Herceg Novi koja se nalazi uz južnu fasadu objekta bila

vlasništvo trećih lica. Tužilac je na osnovu ugovora Ov. br. 1024/78 od

03.10.1978. godine koji je zaključio sa ranijim vlasnikom M. G. upisan kao

vlasnik objekta - ruševine magacina i korisnik zemljišta pod objektom čime su

se stekli uslovi da se na južnoj fasadi objekta otvore vrata radi ulaska u stan

tuženog u skladu sa projektom i zaključenim ugovorom.

Kod ovakvog stanja stvari nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način, jer je u smislu člana 58 stav

2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa prestao razlog zbog koga je

službenost zasnovana, o čemu je drugostepeni sud dao jasne i potpune razloge

koje prihvata i ovaj sud.“


136

TUŽBA ZA POVRAĆAJ STVARI


Svojinskom tužbom predaja stvari može se tražiti samo od držaoca te

stvari.

Iz obrazloženja:

„Prema činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom,

koje je u svemu prihvatio i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno

primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Naime, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužilac zahtijeva predaju u

posjed nepokretnosti u smislu čl.112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima,

kao vlasnik stvari na kojoj je svojinu stekao u zakonom provedenom postupku

realizovanja hipoteke. To znači da se u konkretnom sporu radi o svojinskoj tužbi

kojom se predaja stvari može tražiti samo od držaoca te stvari. Obzirom da je u

postupku utvrđeno da predmetna nepokretnost nije u državini tuženog, kao

posrednog odnosno neposrednog držaoca, nižestepeni sudovi su pravilno odbili

tužbeni zahtjev.“


137

TUŽBA ZBOG UZNEMIRAVANJA SVOJINE


Nema osnova za zaštitu zbog uznemiravanja prava svojine ako tužilac

nije dokazao da ga tuženi izgradnjom stambenog objekta uznemirava u

vršenju svojinskih ovlašćenja.

Iz obrazloženja:

„Tužbeni zahtjev je u suštini, iako je usmjeren na činidbu i (naknadu

štete), zahtjev za zaštitu od uznemiravanja prava svojine.

Prema utvrdjenom činjeničnom stanju, i tužilac i tuženi su izvršili

proširenje porodične stambene zgrade, a promjene nijesu evidentirane u

katastarkom operatu, već je stanje upisa na osnovu rezultata

aerofotogrametrijskog snimanja iz 1976. godine. Dalje je utvrdjeno da je

Sekretarijat za inspekcijske poslove Opštine Berane, konstatovao da tuženi ne

posjeduje rješenje o rekonstrukciji započetog objekta, pa mu je zabranjeno da

vrši rekonstrukciju i naloženo da obustavi radove do pribavljenja rješenja o

rekonstrukciji. U postupku pred prvostepenim sudom provedeno je vještačenje

preko vještaka gradjevinske struke, koji u svojim nalazima i dopunama nalaza i

na samoj raspravi, nijesu potvrdili tvrdnje tužioca da je tuženi izgradnjom

objekta ugrozio njegovu porodičnu stambenu zgradu (sud je cijenio i potrebu

odnosno predlog super vještačenja), jer tuženi svojim činjenjem nije ograničio

ili uznemirio tužioca da vrši faktičku vlast nad stvari, a nije pričinjena ni štete da

bi imao pravo da je traži.

Prema tome, tužilac nije dokazao da ga tuženi uznemirava u vršenju

svojinskih ovlašćenja izgradnjom stambenog objekta, pa nema osnova na

traženu činidbu, odnosno zaštitu prava svojine, u smislu čl.126 Zakona o

svojinsko pravnim odnosima.“


138

NEOSNOVANOST NEGATORNE TUŽBE


Činjenica da su preko istog PTT ormarića priključeni i drugi

pretplatnici, van objekta tužilaca, ne predstavlja uznemiravanja prava

svojine tužilaca.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbenog zahtjeva je utvrdjenje da je tuženi neosnovano

uznemiravao tužioce u pravu svojine na njihovoj kući, tako što je u hodniku

kuće postavio PTT ormarić za korisnike telefonskih usluga iz te ulice i

instalaciju proveo kroz zid kuće, pa da se tuženi obaveže da ukloni PTT kutiju iz

zida kuće tužilaca i sa njihove nepokretnosti. Uz to je postavljen i tužbeni

zahtjev za neosnovano obogaćenje i naknadu štete.

Iz činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da

je pravni prethodnik tužilaca podnio zahtjev za ustanovljenje pretplatničkog

odnosa sa tuženim, da je PTT ormarić postavljen u cilju priključenja

pretplatničke terminalne opreme, te da mjesto na kome se pretplatnički uvodni

vod ili uvodni kabl priključuje na mjesnu telefonsku mrežu Telekoma, je PTT

ormarić, koji predstavlja komunikaciono sredstvo u vlasništvu tuženog i

postavljen je u javnom interesu i interesu samih pretplatnika, a to su tužioci koji

koriste usluge tuženog preko tehničkog rješenja koje predstavlja predmetni

ormarić, i koji prema nalazu vještaka, imajući u vidu da je interni dio instalacije

objekta, i mora biti unutar objekta.

Prema tome, činjenica da su preko istog PTT ormarića priključeni i drugi

pretplatnici, van objekta tužilaca, ne predstavlja uznemiravanje prava svojine

tužilaca. Kod utvrdjenja da nema uznemiravanja prava svojine tužilaca, nije bilo

mjesta ni primjeni odredbi za neosnovano obogaćenje, odnosno naknadu štete.

Kod takvog stanja stvari, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su u

cjelosti odbili postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan, s pozivom na odredbe

čl.67 i 68 Zakona o poštanskim, telegrafskim i telefonskim uslugama (Sl.list

SFRJ br.2/86 i br.26/90), uz zaključak da nema uslova za primjenu odredbe

čl.42 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, odnosno da u konkretnom slučaju

nema neosnovanog uznemiravanja vlasnika u korišćenju svog prava.“


139

UZNEMIRAVANJE PRAVA SVOJINE


Ne postoji opšta pretpostavka u smislu člana 126 ZOSPO za pružanje

zaštite zbog uznemiravanja svojine, ako je tuženi u posjedu prostorije

tužioca na osnovu ugovora zaključenog izmedju pravnih prethodnika

tužioca i tuženog, koji nije raskinut.

Iz obrazloženja:

„Iz činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi

da je tužilac vlasnik objekta upisanog u L.N. br.1454 KO Sutorina, izgradjen na

kat parceli br.5905, po namjeni hotel, u kojem se, u okviru recepcije, nalazi

prostorija površine 21 m2, a u njoj telekomunikaciona oprema u vlasništvu

tuženog, koja je u funkciji pružanja telekomunikacionih usluga gradjanima

naselja Njivice. Dalje je utvrdjeno da je tuženi u posjedu predmetne prostorije

na osnovu Ugovora zaključenog izmedju pravnog prethodnika tužioca i pravnog

prethodnika tuženog, dana 15.10.1982.godine, na osnovu kog je tuženom data,

bez naknade, predmetna prostorija na korišćenje radi montaže ATC za područje

Njivica, a tuženi se obavezao da obezbijedi šest telefonskih veza, bez naknade

tužiocu. Tim ugovorom su predvidjene i obaveze ugovornih strana u slučaju

raskida u roku od 5 godina, te po isteku tog roka.

Kod tako utvrdjenog činjeničnog stanja, pravilan je zaključak iznijet u

pobijanoj presudi da u konkretnom slučaju ne postoji opšta predpostavka u

smislu čl.126 ZOSPO za pružanje zaštite zbog uznemiravanja svojine, jer je

tuženi u posjedu sporne prostorije na osnovu ugovora zaključenog izmedju

pravnih prethodnika tužioca i tuženog, koji nije nikada raskinut, tako da je i

dalje na snazi, što znači da ne stoji navod tužbe da tuženi bez pravnog osnova u

toj prostoriji drži i koristi telefonsku centralu sa pratećim kablovima i

instalacijama. Pri tome, za istači je da je ATC, sa pratećom infrastrukturom

postavljena u opštem interesu, te ni zbog toga se ne može govoriti o

uznemiravanju svojine tužioca.“


140

FIDUCIJALNI PRENOS PRAVA SVOJINE

I PRAVO POVJERIOCA

(Član 353 u vezi sa čl. 375 – 378 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima

u vezi sa čl. 11 stav 2 i čl. 19 st. 1 Zakona o fiducijalnom prenosu

prava svojine)

Povjerilac može zahtijevati od dužnika predaju stvari čim

potraživanje dospije na naplatu da bi mogao pristupiti prodaji opterećene

stvari na javnoj prodaji, radi namirenja svog potraživanja.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbe jeste predaja nepokretnosti bliže opisane u izreci pobijane

presude, a koja nepokretnost je na osnovu ugovora o fiducijarnom prenosu

prava svojine prenijeta na tužioca radi obezbjedjenja naplate potraživanja po

ugovoru o kreditu koji je odobren K. J.

Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilac zaključio ugovor o

gotovinskom nenamjenskom kreditu sa J. K., dana 10.06.2008. godine, na

osnovu kog mu je odobren kredit u iznosu od 15.000,00 eura, sa rokom otplate

od 36 mjeseci. Kao pokriće za ovaj kredit zaključen je ugovor o fiducijarnom

prenosu prava svojine dana 11.06.2008. godine, sa korisnikom kredita K. J., K.

Z., vlasnikom nepokretnosti (tuženi u ovom postupku), i davaocem kredita A. b.

Dalje se utvrdjuje iz izvoda poslovnih knjiga tužioca da je na dan

15.03.2012.godine dug K. J. iznosio 23.079,05 eura, pa kako korisnik kredita

nije ispunio svoje obaveze po ugovoru o kreditu, to je rješenjem Uprave za

nekretnine Poslovne jedinice Cetinje, broj 954-119-UPI-765/08 od 25. 06. 2008.

godine, dozvoljen upis u registar u listu nepokretnosti broj 443 Ugovora o

fiducijalnom prenosu prava svojine na nepokretnostima, a rješenjem broj 954-

119-UPI-765/08 od 25. 06. 2008. godine, donijetog od strane istog organa,

vršeno je provodjenje promjene u kat. operatu u posjednovom listu broj 317 KO

Bata, tako što je na kat. parc. br. 123/3 brisan upis K. Z. i vršena uknjižba u

korist A. B. AD P. Rješenjem naprijed pomenutog organa broj 954-119-UPI-

765/08 od 26. 06. 2009. godine izvršen je definitivan upis prava u korist A. B.

AD P. na nekretnini označenoj kao kat parcela broj 123/3 iz posjedovnog lista

broj 317 KO Bata.

Članom 11 st. 2 Zakona o fiducijalnom prenosu prava svojine propisano

je da je dužnik dužan predati stvar povjeriocu ako svoj dug ne izmiri u roku.

Stoga kako dužnik nije izvršio predaju predmetne nepokretnosti to je zahtjev

tužioca za predaju osnovan, jer je pomenutim zakonom, i to članom 19 st. 1

propisano da povjerilac može zahtijevati od dužnika predaju stvari, čim

141

potraživanje dospije na naplatu. Ovo zato da bi povjerilac mogao pristupiti

prodaji opterećene stvari, na javnoj prodaji, radi namirenja njegovog

potraživanja a po cijeni utvrdjenoj procjenom stručnjaka (shodno odredbama čl.

375. do 378. Zakona o svojinsko pravnim odnosima).

Kako dužnik svoju obavezu predvidjenu ugovorom o nenamjenskom

kreditu nije ispunio u roku to je tuženi dužan predati povjeriocu nekretninu koja

je bila predmet ugovora o fiducijalnom prenosu prava svojine, zbog čega se

navodi revizije pokazuju neosnovanim.

Nasuprot navodima revizije ukazati je da dužnik po ugovoru o

fiducijalnom prenosu prava svojine, nema pravo da stvar, koja je predmet

ugovora, preda drugom na upotrebu bez dozvole povjerioca (član 13 Zakona o

fiducijalnom prenosu prava svojine). Ukoliko to uradi to ga ne oslobadja

obaveze da po odluci suda stvar preda tužiocu.“


142

PRAVO SVOJINE NA BRATSTVENIČKOJ ŠUMI

Na bratstveničkoj šumi nije se moglo steći individualno pravo svojine

ni prema odredbama Zakona o šumama Kraljevine Jugoslavije iz 1929.

godine, kao ni prema odredbama Zakona o proglašenju svih plemenskih,

seoskih i bratstveničkih šuma i šumskih zemljišta na teritoriji NRCG

opštenarodnom imovinom.

Iz obrazloženja:

„Izvedenim dokazima u postupku koji je prethodio donošenju pobijane i

prvostepene presude, prvenstveno uvidJajem suda na licu mjesta, te

vještačenjem preko vještaka: geodetske, šumarske i poljoprivredne struke

izvršena je ientifikacija sporne nekretnine i utvrdjeno da je ista u cijeloj svojoj

površini (50 ha) po kulturi šuma mješovitog sastava jele, smrče, molike i bukve,

prosječne starosti stabala od 80-120 godina, a da je kao državno dobro

Republike Crne Gore bila upisana od formiranja popisnog katastra 1954. godine.

Dovodjenjem u vezu nalaza navedenih vještaka sa presudom Velikog suda

Kraljevine Jugoslavije br. 943-IV-1933-253 od 31.08.1933. godine i zapisnikom

Suda za ograničavanje državnih šuma Kraljevine Jugoslavije "Plavsko -

Gusinjske planine" br. 1071 od 28. novembra 1933. godine, nižestepeni sudovi

su pravilno našli da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Upravo, naprijed navedenim dokazima potvrdjuje se da je sporna

nekretnina uvijek bila karaktera šume i to bratstveničke šume, vlasništvo

bratstva Č. iz G., a na bratstveničkoj šumi nije se moglo steći individualno pravo

svojine ni prema odredbama Zakona o šumama Kraljevine Jugoslavije iz 1929.

godine, kao ni prema odredbama Zakona o proglašenju svih plemenskih, seoskih

i bratstveničkih šuma i šumskih zemljišta na teritoriji NRCG opštenarodnom

imovinom ("Sl. list NRCG", br. 9/47).

Polazeći od prethodno navedenog, jasno je da pravni prethodnici tužioca

nijesu imali pravo svojine na predmetnoj nekretnini, pa stoga ni tužilac nije

mogao naslijediti iste, ni po tom osnovu steći pravo vlasništva, kako su to

pravilno zaključili nižestepeni sudovi i tužbeni zahtjev odbili. Inače, u pobijanoj

i prvostepenoj presudi su o svemu potrebnom dati dovoljni i pravilni razlozi koje

prihvata i ovaj sud i na koje upućuje revidenta, bez potrebe da ih posebno

ponavlja.“


143

PRAVO RANIJIH VLASNIKA POLJOPRIVREDNOG ZEMLJIŠTA

(Član 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog

zemljišta iz društvene svojine)

Ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta se ne može priznati

svojinski zahtjev ukoliko je rješenjem vraćanje zemljišta izvršeno putem

stavljanja obaveze korisniku da izda, odnosno utvrdi dionice, srazmjerno

idealnim djelovima poljoprivrednog zemljišta u kompleksu.

Iz obrazloženja:

„Prema stanju u spisima, rješenjem Republičkog zavoda za geodetske i

imovinsko pravne poslove Podgorica - Odjeljenja za katastar i imovinsko pravne

poslove br. 03-UP-321/2 od 28.07.1993. godine, izvršen je povraćaj

poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine tužiocima P. D. i P. R., koje je na

osnovu kupoprodajnog ugovora Ov.I.br.864/63 od 08.10.1963. godine prešlo u

društvenu svojinu, a nalazi se u sastavu kompleksa "Ž. F." M., čiji je korisnik

DD "K. p." Podgorica. Tužiocima je odredjena visina idealnog dijela svojeg

zemljišta od 1,65/100 u odnosu na ukupnu površinu kompleksa. Istim rješenjem

obavezana je DD "K. p." da tužiocima utvrdi dionicu, srazmjerno njihovom

idealnom dijelu zemljišta u kompleksu "Ž. F.".

Na ovaj način poljoprivredno zemljište je vraćeno ranijim vlasnicima u

skladu sa čl.5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz

Fonda društvene svojine ("Sl.l. RCG" br.45/92), jer se radi o poljoprivrednom

zemljištu u kompleksu, koje zemljište je uredbom Vlade RCG stavljeno pod

posebnu pravnu zaštitu.

Kod takvog stanja stvari, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su

postavljeni tužbeni zahtjev odbili kao neosnovanm, s pozivom na odredbe čl.5

Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz Fonda

društvene svojine, prema kome takvo poljoprivredno zemljište uživa posebnu

pravnu zaštitu i vratiće se ranijim vlasnicima putem davanja drugog

odgovarajućeg zemljišta ili izdavanjem dionica u skladu sa posebnim zakonom.

Prema tome, tužiocima se, izvan prava koja se pominju u Zakonu o

vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, ne

može priznati još neko drugo pravo, uključujući i svojinski zahtjev, jer je

označenim rješenjem vraćanje zemljišta izvršeno putem stavljanja obaveze

tadašnjem korisniku DD "K. p." P. da izda odnosno utvrdi dionice, srazmjerno

idealnim djelovima poljoprivrednog zemljišta u kompleksu, a ne prenošenjem u

svojinu bilo kog dijela zemljišta iz navedenog kompleksa.“


144

NACIONALIZOVANO ZEMLJIŠTE

I PRAVO KORIŠĆENJA RANIJEG VLASNIKA

(Član 38 stav 1 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada

i gradjevinskog zemljišta)

Nije prestalo pravo korišćenja ranijim vlasnicima na

nacionalizovanom zemljištu, ako im isto nikada nije izuzeto iz posjeda.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio, a koje utvrdjenje je prihvatio i drugostepeni

sud da su pravnom prethodniku tužilaca rješenjem br. 14727 od 23.12.1959.

godine nacionalizovane kat. parcele br. 228 i 229, upisane u p. l. 349 KO

Ivangrad. Tim parcelama po važećoj katastarskoj evidenciji odgovaraju sada

sporne parcele i one su upisane kao državna svojina na prvotuženu, a tužioci su

upisani kao sukorisnici u udjelima navedenim u izreci prvostepene presude.

Utvrdjeno je i to da nakon nacionalizacije one nikada nijesu izuzete iz posjeda

ranijih vlasnika. Na djelu spornih parcela nalazi se pomoćni objekat dimenzija

5x4, pumpa za gorivo sa dvije cistijerne za gorivo i kanal za opravku vozila, a

na dijelu parcele 188/1 postavljen je asfaltni zastor koji služi za parking vozila.


primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Prema odredbi

člana 38 stav 1 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog

zemljišta („Sl. list FNRJ“, br. 52/58) gradjevinsko neizgradjeno zemljište koje je

nacionalizovano ostaje u posjedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu

rješenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posjed opštini ili drugom licu,

radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvodjenja drugih radova. Budući

da sporne nepokretnosti nikada nijesu izuzete ranijim vlasnicima, to znači da

nije prestalo pravo korišćenja koje im je pripadalo na osnovu navedenog zakona.

Nemaju osnova navodi revizije da dio kat. parcele br. 188/1 predstavlja

trotoar, jer je prvostepeni sud uvidjajem suda na lice mjesta i preko vještaka

geometra utvrdio da sporna nepokretnost ne predstavlja trotoar, već da se sa

južne strane graniči ivicom trotoara, a nema ni dokaza da su sporne

nepokretnosti privedene trajnoj namjeni predvidjene urbanističkim planom.

Takodje su i bez osnova navodi revizije prvotužene da je pravo svijine na

spornim nepokretnostima stekla po osnovu Zakona o iskorišćavanju

poljoprivrednog zemljišta. Ovdje je utvrdjeno da se radi o nacionalizovanom

neizgradjenom gradjevinskom zemljištu koje je postalo društvena svojina na

osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta.“


145

UTVRDJENJE NAKNADE ZA EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI

(Član 59 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada

i gradjevinskog zemljišta)

Pretpostavka za vodjenje vanparničnog postupka za utvrdjivanje

naknade za izuzete ili eksproprisane nepokretnosti je da naknada nije

odredjena u upravnom postupku.

Iz obrazloženja:

„Prema odredbi člana 59 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i

gradjevinskog zemljišta postupak za odredjivanje naknade ranijem sopstveniku

za nacionalizovanu nepokretnost pokreće se poslije pravosnažnosti rješenja

komisije za nacionalizaciju o utvrdjenju predmeta nacionalizacije i da je za

postupak nadležan u prvom stepenu organ uprave opštinskog narodnog odbora

nadležan za poslove finansija na čijem se području nlazi nacionalizovana

nepokretnost. Članom 60 istog zakona propisano je da se protiv rješenja o

naknadi ne može izjaviti žalba, niti se može voditi upravni spor i da raniji

sopstvenik i opština mogu u roku od 30 dana od dana dostave rješenja o naknadi

podnijeti zahtjev da sud utvrdi visinu naknade. Po zahtjevu za utvrdjivanje

visine naknade rješava u vanparičnom postuku sreski sud na čijem se području

nalazi nacionalizovana nepokretnost.

Slijedom navedenog proizilazi da je pravnom prethodniku predlagača

pravosnažno odredjena naknada navedenim rješenjem u skladu sa Zakonom o

nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta. Pretpostavka za

vodjenje vanparničnog postupka za utvrdjivanje naknade za izuzete ili

eksproprisane nepokretnosti je da naknada nije odredjena u urpavnom postupku.

Ovdje je naknada odredjena od strane nadležnog organa po propisima koji su

važili u vrijeme njegovog donošenja, pa nema uslova da se ponovo naknada

utvrdjuje u vanparničnom postupku.

Bez osnova se navodima revizije pokušava dovesti u pitanje

pravosnažnost rješenja o odredjivanju naknade isticanjem da rješenje nije

dostavljeno njihovom pravnom prethodniku. Budući da se radi o javnoj ispravi

to ona u smislu člana 226 stav 1 ZPP dokazuje istinitost onoga što se u njoj

potvrdjuje ili odredjuje. Na predlagačima je bio teret dokazivanja da su u javnoj

ispravi neistinito utvrdjene činjenice ili je isprava nepravilno sastavljena, tj. da

su prilikom potvrdjivanja pravosnažnosti rješenja neistinito utvrdjene činjenice.“


146

NEPOSTOJANJE EKONOMSKOG INTERESA

ZA KORIŠĆENJE PREOSTALE IMOVINE

(Član 8 Zakona o eksproprijaciji)

Ukoliko ne postoji ekonomski interes za korišćenje preostalog

zemljišta koje nije eksproprisano, vlasniku zemljišta pripada pravo na

pravičnu naknadu jer je narušena ravnoteža izmedju javnog i privatnog

interesa.

Iz obrazloženja:

„Neosnovani su i navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Iz činjenica utvrdjenih u postupku koji je prethodio donošenju pobijane i

prvostepene presude proizilazi da je tužiocima eksproprisana kat. parcele br.

5125/3 u navedenoj površini na osnovu odluke Vlade Crne Gore o utvrdjivanju

javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti za izgradnju pristupne

saobraćajnice do mjernog centra na Dajbabskoj gori u Podgorici, čiji je korisnik

tuženi. Iz stanja u spisima proizilazi i da je u sprovodjenju naprijed navedenog

postupka faktički izuzeta i parcela br. 5125/4, za koju se tuženi obavezao na

isplatu naknade tužiocima zaključenim poravnanjem u predmetu prvostepenog

suda Rs. br. 9/10. Kako su u pitanju parcele koje su činile cjelinu ( u

kompleksu), tužioci su u postupku koji je prethodio donošenju pobijane i

prvostepene presude dokazali da nemaju ekonomski interes da koriste

predmetnu parcelu, označenu kao kat. br. 5125/1 u datoj površini, kao preostali

dio od njihovih navedenih izuzetih eksproprisanih nepokretnosti.

Polazeći od navedenog utvrdjenja, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi

kada su usvojili postavljeni tužbeni zahtjev i tužiocima dosudili sporni iznos kao

pripadajuću naknadu, a koja im pripada u smislu odredbe člana 8 Zakona o

eksproprijaciji („Sl. list RCG, br. 55/200 i br. 38/2006). Takodje, pravilno

nalaze nižestepeni sudovi da neisplaćivanje naknade za predmetnu parcelu u

predstavljenim okolnostima predstavlja povredu prava na imovinu tužilaca u

smislu čl. 1 Protokola 1 uz Evropsku Konveniju o zaštiti ljudskih prava i

osnovnih sloboda, pravilno se pri tom pozivajući i na sudsku praksu Evropskog

suda za ljudska prava izraženu u presudi tog suda donijetoj u predmetu

Ouzounglou protiv Grčke, br. 32730/03, stav 30, 2005. godina, kao sastavni dio

navedene Konvencije. Isti stav izrazio je Evropski sud za ljudsa prava u

Strazburu i u presudi donijetoj u predmetu Bistrović protiv Hrvatske, br

25774/05. Jer, nesumnjivo je da su tužioci na navedeni način lišeni imovine, te

da je neisplaćivanjem naknade za predmetnu parcelu u navedenoj situaciji, koje

je značaja nedozvoljenog miješanja u njihovo pravo, narušena pravična

147

ravnoteža izmedju javnog interesa i privatnog interesa tužilaca, a na štetu

tužilaca.“


148

POVREDA PRAVA NA IMOVINU

Faktičkim zauzimanjem zemljišta bez prethodno sprovedenog

postupka eksproprijacije i bez isplate naknade povrijedjeno je pravo na

imovinu, koje pravo kao i zahtjev za isplatu naknade zbog povrede tog

prava, ne zastarijeva.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da su tužioci vlasnici nepokretnosti upisanih u

l. n. br. 43 KO Velje Brdo, da je kat. parcela 234 u cjelosti a kat. parcele 236 i

239/2, u ukupnoj površini od 1918 m2 u mjestu zv. „Miletina njiva“ zauzete

kolovoznom trakom, bankinom i nasipom puta prilikom rekonstrukcije lokalnog

puta Podgorica – Vranjske njive – Spuž – Danilovgrad. Na osnovu nalaza

vještaka odgovarajuće struke utvrdjena je vrijednost zauzetog zemljišta.

Imajući u vidu ovakvo utvrdjeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su

pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Budući

da je Društveni fond za gradjevinsko zemljište, poslovni prostor i puteve,

Podgorica, bio osnovan za poslove održavanja, zaštite, izgradnje i rekonstrukcije

lokalnih puteva i da je drugotužena njegov pravni sledbenik i da vrši iste

poslove, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je drugotužena u

materijalnopravnoj obavezi za isplatu spornog iznosa, o čemu su dali jasne i

pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.

Bez osnova se osporavaju razlozi nižestepenih presuda u dijelu kojim se

pozivaju na pravni stav ovog suda, a s tim u vezi i pravilnost zaključka o

neosnovanosti prigovora zastarjelosti. Nepokretnosti tužilaca su bez prethodno

sprovedenog postupka eksproprijacije i bez isplate naknade faktički zauzete

rekonstrukcijom lokalnog puta. Na taj način povrijedjeno je tužiocima pravo na

imovinu, koje pravo, kao ni zahtjev za isplatu naknade zbog povrede toga prava,

ne zastarijeva.“


149

NASLJEDNO PRAVO

150

IMOVINA IZ UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

I IZRAČUNAVANJE NUŽNOG DIJELA

(Član 26 stav 1 u vezi čl. 25 st. 1 i čl. 117 Zakona o nasljedjivanju)

Imovina koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju ne uzima

se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se davaocu izdržavanja,

ukoliko je isti ujedno i zakonski nasljednik uračunava u njegov nasljedni

dio.

Iz obrazloženja:

„Po nalaženju ovog suda a kod postojanja punovažnog ugovora o

doživotnom izdržavanju od 09.03.2004. godine, čiji su predmet bile sporne

nekretnine, koje je sada pok. D. Lj. kao primalac izdržavanja nakon smrti

ostavila tuženoj, bez značaja je ukazivanje revidenta da je pok. Lj. ugovorom o

poklonu raspolagala dijelom sa kojim nije mogla raspolagati (nužni dio) a s

pozivom na odredbu čl.26. st.1. u vezi čl.25. st.1. Zakona o nasledjivanju. Ovo

sa razloga ako se ima u vidu priroda ugovora o doživotnom izdržavanju, to jest

da se radi o dvostrano obaveznom - teretnom ugovoru, čijim zaključenjem

nastaju obaveze sa obje ugovorne strane. Obaveza davaoca izdržavanja, koja se

sastoji od činidbi (davanja i činjenja) a obaveza primaoca izdržavanja da nakon

smrti prenese vlasništvo na stvarima, koje su bile predmet ugovora na davaoca

izdržavanja. Dakle, prema zakonskoj kvalifikaciji ovaj ugovor predstavlja

otudjenje imovine uz naknadu što znači da se imovina koja je predmet ugovora

o doživotnom izdržavanju ne uzima u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti

se davaocu izdržavanja, ukoliko je isti ujedno i zakonski naslednik uračunava u

njegov nasledni dio.


151

PISMENI TESTAMENT PRED SVJEDOCIMA

(Član 64 Zakona o nasljedjivanju)

Pismeni testament pred svjedocima je punovažan ako je sačinjen u

zakonom predvidjenom obliku i pod uslovima iz člana 64 Zakona o

nasljedjivanju, od lica koje je sposobno da zaključi takav pravni posao.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je tražio da se poništi predmetni testament njegovog pok. oca D.

J., koji je sačinio dana 2.01.2005. godine pred svjedocima, tvrdeći da zbog lošeg

zdravstvenog stanja nije bio sposoban za rasudjivanje, da ga nije potpisao, te da

prilikom njegovog sačinjavanja nijesu istovremeno bila prisutna oba

testamentalna svjedoka.

Kod utvrdjenja da je testator - zavještalac D. J. bio pismen i da su

testamentalni svjedoci V. M. i R. P. u svojim iskazima navele da su obje bile

prisutne kada je isti u bolnici, gdje je liječen od leukemije, pokazao sačinjenu

pismenu ispravu rekavši da je to njegov testament kojim je raspolagao svojom

imovinom u korist supruge M., te ga pred njima svojeručno potpisao, zatim i

one, pri čemu je i vještak grafolog utvrdio autentičnost njegovog potpisa, a kod

činjenice da je tužilac odustao od medicinskog vještačenja uticaja bolesti na

njegovu sposobnost rasudjivanja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 219

ZPP, zaključili da je predmetni testament punovažan pravni posao.

Naime, testement je punovažan jer je sačinjen u zakonom predvidjenom

obliku i pod uslovima iz člana 64 Zakona o nasledjivanju, od lica koje je

sposobno da zaključi takav pravni posao.”


152

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA NIŠTAVOST UGOVORA

O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 Zakona o nasljedjivanju)

Neizvršenje obaveza iz ugovora o doživotnom izdržavanju ne može

biti razlog za ništavost ugovora, već razlog za raskid ugovora koji mogu

tražiti samo stranke koje su zaključile ugovor.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbenog zahtjeva jeste utvrdjenje ništavosti ugovora o

doživotnom izdržavanju, zaključenog izmedju pok. supruga tužene i pok. Š. L. i

Lj. (strica i strine tužioca), iz razloga što isti ugovor nema osnov odnosno da je

isti nedopušten, a takodje i zbog neizvršenja obaveza iz ugovora.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je pok. suprug tužene Š. N., zaključio

ugovor o doživotnom izdržavanju sa pok. Š. L. i Š. Lj., kod suda R.br.83/84

dana 27.04.1984. godine. Istim ugovorom pok. N., kao davalac izdržavanja se

obavezao da primaocima obezbijedi svu potrebnu pažnju i njegu, a primaoci

izdržavanja su se obavezali da će ostaviti u svojinu, nakon smrti, davaocu jednu

polovinu svojih nekretnina. Primaoci izdržavanja su umrli i to L. 1988. a Lj.

1993. godine.

Nesporno je da je davalac izdržavanja pok. N., odmah po zaključenju

ugovora otišao za Ameriku, gdje je živio, ali pravilno nalaze nižestepeni sudovi

da tužilac ne može da traži ništavost ugovora zbog neizvršenja, jer to može biti

samo razlog za raskid ugovora koji mogu tražiti samo stranke koje su zaključile

ugovor.

Osnov ugovorne obaveze (kauza) prestavlja jedan od bitnih uslova za

nastanak punovažnog ugovora, i to je u stvari cilj kojem stranke teže prilikom

zaključenja ugovora. Osnov je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima

ili moralu. Stoga i po ocjeni ovog suda pravilno nalaze nižestepeni sudovi da

tužilac nije pružio valjane dokaze za svoju tvrdnju da je predmetni ugovor

zaključen iz fiktivnih razloga, nemoralnih i nedopuštenih pobuda.

Navodi isticani u reviziji, da je tužilac vodio brigu o pok. stricu i strini i

da pok. N. nije pružao izdržavanje, ne mogu ukazivati na to da je osnov

nedopušten, već bi to bio razlog za raskid ugovora, pa su isti kao takvi

neprihvatljivi.“


153

ODRICANJE OD NASLJEDJA KOJE NIJE OTVORENO

(Član 135 stav 2 Zakona o nasljedjivanju)

Isključeno je pravo na nasljedje potomaka lica koje se prijemom

novca pismenim sporazumom sa svojim pretkom odrekao od nasljedstva

koje bi mu pripadalo iza smrti pretka.

Iz obrazloženja:

„Prema utvrdjenju prvostepenog suda, ostavinski postupak iza smrti sada

pok. Z. Dj., koji je umro 14.01.1993.godine, pokrenuo je tuženi koji je tom

prilikom kao nasljednike prijavio samo sebe i sestre M. P. i D. G., mada je

ostavilac imao još troje djece - kćerku K. i sinove N., koji je umro 03.07.2008.

godine i T. koji je umro 26.01.2001. godine. U skladu sa nasljedničkim izjavama

prijavljenih nasljednika, rješenjem prvostepenog suda O.br. 492/10 od

23.04.2010. godine, tuženi je oglašen za jedinog zakonskog nasljednika na

zaostavštini ostavioca, koju su činile nekretnine iz lista nepokretnosti vr.196 KO

Tuzi - sada sporne. Utvrdjeno je i to da je Z. za života, tj. dana 12.09.1960.

godine zaključio sa sinom N. pismeni ugovor, kojim je izvršena podjela

njegovog domaćinstva kao starešine, a isti ugovor je ovjeren kod Sreskog suda u

Titogradu pod Ov.br. 6630/60 dana 13.12.1960. godine. Tim ugovorom je

odredjeno da nepokretnosti iz posjedovnog lista br. 149 KO Tuzi, koje

odgovaraju sada spornim nepokretnostima (iz l.n.br. 196 KO Tuzi), pripadnu u

cjelosti Z., sa članovima porodice koju čine žena M., majka Lj., sin T. i sin P.

(ovdje tuženi), a da se sin N. i njegova supruga P. odbijaju od svakog dijela ove

imovine jer je N. dodijelio iznos od 250.000 dinara na ime ženidbe i formiranja

novog domaćinstva, koji iznos je Z. uručio svom sinu N. maja mjeseca 1959.

godine - prije ženidbe, s tim što mu je u ovaj iznos računat dio koji bi ga

pripadao od navedene imovine. Konstatovano je i da su ovim ugovorom

izmirene sve obaveze diobnika - obostrane, tako da nakon potpisa ugovora

nemaju nikakvog potraživanja jedan od drugog, te da ga primaju kao svoj i

svojeručno potpisuju.

Polazeći od takvog činjeničnog stanja, za razliku od prvostepenog suda

koji je zaključio da II, III i IV tužioci, kao pravni sljedbenici sada pok. N., po

osnovu nasljedja imaju pravo susvojine i to: prvotužilja od 1/12, a drugo i

trećetuženi po 1/24 idealnog dijela, drugostepeni sud zaključuje da drugotužilja

ima pravo svojine na 1/18, a treće i četvrto tužioci na po 1/36 idealnog dijela na

spornim nepokretnostima, pa je sljedstveno tome preinačio, prvostepenu

presudu. Ovo kod nespornih navoda stranaka da je Z. imao šestoro djece, pa bi

pravni prethodnik tužilaca N. imao pravo na 1/6 idealnog dijela njegove

154

zaostavštine, dok bi tužiocima pripali dosudjeni udjeli. Pri tom, nalazi da

navedeni ugovor o diobi nema karakter ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine

za života, niti se na osnovu tog ugovora pravni prethodnik tužilaca odrekao

nasljedja na spornoj imovini, u smislu čl. 140.st.2. tada važećeg Zakona o

nasljedjivanju ("Sl.list FNRJ" br. 20/55) i čl. 135.st.2. sada važećeg Zakona o

nasljedjivanju. Smatra da je u pitanju ugovor o diobi imovine stečene u

porodičnoj zajednici, po osnovu kojeg je pravnom prethodniku tužilaca isplaćen

dio koji bi mu pripao po tom osnovu u zajedničkoj imovini.

Medjutim, kod iznijetog činjeničnog stanja, po mišljenju ovog suda,

nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su izveli

zaključak da se radi o ugovoru o diobi imovine stečene u porodičnoj zajednici i

da tužiocima pripada pravo svojine po osnovu nasljedja na spornim

nepokretnostima, koje čine zaostavštinu pok. Z., a po pravu predstavljanja svojih

pravnih prethodnika N., odnosno M.

Po mišljenju ovog suda, pravno dejstvo navedenog ugovora iz 1960.

godine isključuje pravo tužilaca na nasljedje iza smrti pok. Z. Dj., jer je njihov

pravni prethodnik N. Dj. namiren u svom nasljednom dijelu isplatom iznosa od

250.000 dinara i prestao biti nasljednik svoga oca. Naime, sada pok. N. se

prijemom navedenog iznosa, a na ime svog nasljednog dijela sporazumom sa

pretkom, odrekao od još neotvorenog nasljedstva na spornoj imovini, koje

djeluje ex tunc tj. od časa ostaviočeve smrti, kako to proizilazi iz navedenog

ugovora, što je u skladu sa čl. 140.st.2. tada važećeg Zakona o nasljedjivanju

("Sl.list FNRJ", br. 20/55). Da je tako, potvrdjuje i svojim ponašanjem za života

prepuštajući tuženom da od smrti ostvioca nesmetano koristi predmetnu

imovinu, koju ni u testamentu nije označio kao svoju. Za punovažnost takvog

sporazuma važe opšta pravila za punovažnost takvih pravnih akata, posebno iz

čl. 140 navedenog zakona, pa kod činjenice da je predmetni pismeni sporazum

sada pok. N. sa svojim pretkom Z. ovjeren kod suda i u cjelosti izvršen, to se ne

može dovesti u pitanje njegova punovažnost jer je nedostatak forme ovjeren od

sudije konvalidiran ispunjenjem obaveza u cjelosti (izvršenjem sporazuma).

Odricanje važi i za sve potomke lica koje se odreklo nasljedja i oni nemaju

prava da učestvuju u raspodjeli zaostavštine.“


155

PRIMJENA MJERODAVNOG PRAVA

I NADLEŽNOST ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

STRANOG DRŽAVLJANINA

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke je utvrdjeno da

je ostavilac Ž. O. V. ruski državljanin, te da je preminuo dana 08.05.2011.

godine, u Barjansku - u Rusiji, bez izjave svoje poslednje volje. Pored

navedenog, u postupku je utvrdjeno da njegovu zaostavštinu čine nekretnine -

stambeni prostor označen kao PD 12, P2, površine 37 m2 u objektu 1, na kat.

parceli br.80/1, upisane u listu nepokretnosti br.177 KO Stoliv kao svojina 1/1.

Nižestepeni sudovi su s pozivom na odredbu čl.37. st.2. kojom je

propisano da se pravo nasljedja nepokretne imovine reguliše po zakonu one

strane ugovornice na čijoj teritoriji se imovina nalazi i čl.39. st.2. kojom je

propisano da je za raspravljanje nepokretne zaostavštine nadležan organ strane

ugovornice na čijoj teritoriji se imovina nalazi Ugovora o pravnoj pomoći u

gradjanskim, porodičnim i krivičnim stvarima izmedju FNRJ i SSSR, koji

Ugovor je ratifikovan Uredbom od 24.02.1962. godine našli da je u konkretnom

mjerodavno pravo za raspravljanje zaostavštine ostavioca pravo Crne Gore, te

da je za raspravljanje zaostavštine nadležan domaći sud. Sledstveno tome,

nižestepeni sudovi su s pozviom na odredbu čl.11. Zakona o nasledjivanju RCG

i čl.93 i 133. Zakona o vanparničnom postupku za zakonske naslednike na

zaostavštini ostavioca, koju čini stambeni prostor upisan u listu nepokretnosti

br.177 KO Stoliv I oglasio suprugu i kćerku, kao naslednice prvog naslednog

reda, zaključujući da revidenti - roditelji ostavioca, koji ulaze u krug naslednika

drugog naslednog reda ne mogu biti pozvani na nasledje kod postojanja

naslednika iz prvog naslednog reda.

I po nalaženju ovog suda a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi

su pravilno postupili kada su odlučili na izloženi način.

Neosnovano se revizijom ukazuje da je stupanjem na snagu Zakona o

rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih država ("Sl.list SFRJ",br.43/82)

prestala primjena Ugovora o pravnoj pomoći u gradjanskim, porodičnim i

krivičnim stvarima izmedju FNRJ i SSSR-a od 24.02.1962. godine, na čije

odredbe su se pozvali nižestepeni sudovi u pogledu primjene mjerodavnog prava

i nadležnosti. Jer, odredbom čl.3. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa

propisima drugih država je propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju

na odnose koje zakon reguliše ako su regulisani drugim saveznim zakonom ili

medjunarodnim ugovorom. Dakle, kako je primjena mjerodavnog prava i

nadležnost za raspravljanje zaostavštine regulisana Ugovorom od 24.02.1962.

godine, koji je prema izjašnjenju Ministarstva pravde Crne Gore br.04/2-979/13

156

od 06.02.2013. godine još uvijek na snazi, to su navodi revidentata lišeni

osnova.

Bez značaja su navodi revizije da nižestepeni sudovi nijesu cijenili

činjenicu da je ostavinski postupak iza smrti Ž. O. okončan pred nadležnim

institucijama države Rusije i da je prvostepeni sud trebao sprovesti postupak

priznavanja te odluke - notarskog akta druge države. Ovo sa razloga što iz spisa

predmeta proizilazi da postupak priznanja notarskog akta strane ugovornice nije

sproveden, u smislu odredbi čl.48 - 54. Ugovora o pravnoj pomoći u

gradjanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 24.02.1962. godine, pa se

revident sa uspjehom ne može pozivati na te navode, koji su istaknuti u sklopu

predloga za pokretanje ostavinskog postupka podnesenog prvostepenom sudu

dana 31.08.2012. godine.”


157

DIOBA PRODAJOM STVARI

(Član 178 stav 3 Zakona o vanparničnom postupku)

U slučaju kada sud odluči da se dioba izvrši prodajom stvari, prodaja

se vrši po odredbama zakona kojim se uredjuje izvršni postupak, pa se

vrijednost procjenjuje u izvršnom postupku i ne može biti razlog za

pobijanje rješenja o diobi.

***

Pravosnažno rješenje o diobi prodajom stvari predstavlja izvršnu

ispravu, pa je izvršni sud, shodno načelu formalnog legaliteta, vezan

izrekom tog rješenja i ne može raspravljati o sadržini izvršne isprave.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se rješenje Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 2158/13 od

24.05.2013. godine i rješenje Osnovnog suda u Baru, Rs. br. 53/12 od

04.04.2013. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 2158/13 od 24.05.2013.

godine, odbijena je kao neosnovana žalba protivnika predlagača i potvrdjeno

rješenje Osnovnog suda u Baru, Rs. br. 53/12 od 04.04.2013. godine, kojim je

odlučeno:

„Dijeli se zajednička stvar - stambeni prostor, površine 58 m2, ul. Bulevar

Revolucije br.2/9, u susvojini predlagača T. M. i protivpredlagača D. C. G.,

upisan u list nepokretnosti br. 2285 KO Novi Bar, br. parcele 5711/1, prodajom

stana putem javne prodaje i podjelom novčanih sredstava u dijelu od 1/2, prema

suvlasničkim udjelima, u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja, pod

prijetnjom izvršenja.

Obavezuje se D. C. G. da predlagaču naknadi troškove postupka u iznosu

od 145,00 eura, u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja, pod prijetnjom

izvršenja.“

Protiv drugostepenog rješenja protivnik predlagača je blagovremeno

izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog

158

pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se oba rješenja ukinu i

predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Osnovano se revizijom ukazuje da prvostepeno rješenje ima takvih

nedostataka zbog kojih se sa sigurnošću ne može ispitati, jer su razlozi o

odlučnim činjenicama, kao i izreka rješenja nejasni i kontradiktorni sa stanjem iz

predmetnih spisa što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz

člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP. Naime, u izreci rješenja se navodi da je

nepokretnost koja je predmet diobe površine 58 m2. Medjutim, vještak

gradjevinske struke je našao da je stvarna površina stana koju je on utvrdio

mjerenjem 68,80 m2. Stoga, po nalaženju ovog suda, bez obzira na površinu koja

je upisana u listu nepokretnosti, kao mjerodavna mora se uzeti stvarna površina

stana.

Budući da pravosnažno rješenje o diobi prodajom stvari predstavlja

izvršnu ispravu, to je izvršni sud, shodno načelu formalnog legaliteta, vezan

izrekom tog rješenja i ne može raspravljati o sadržini izvršne isprave, a shodno

tome o površini nepokretnosti koja je predmet diobe navedenoj u izreci rješenja.

Zbog toga je oba rješenja valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na

ponovni postupak. Na ove nedostatke prvostepenog rješenja ukazivano je u žalbi

ali je drugostepeni sud pogrešno zaključio da su ti navodi žalbe neosnovani, pa

ta povreda može biti revizijski razlog.

Sud je cijenio i navode revizije kojima se osporava procjena vrijednosti

nepokretnosti koja je predmet diobe, pa je našao da su ti navodi bez odlučnog

značaja. Naime, u slučaju kada sud odluči da se dioba izvrši prodajom stvari,

prodaja se vrši po odredbama zakona kojim se uredjuje izvršni postupak – član

178 stav 3 Zakona o vanparničnom postupku, pa se vrijednost procjenjuje u

izvršnom postupku i ne može biti razlog za pobijanje rješenja o diobi.

U ponovnom postupku sud će otkloniti bitnu povredu na koju je ukazano

ovim rješenjem, nakon čega će biti u prilici da donese pravilnu i zakonitu

odluku.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci - član 2 Zakona o

vanparničnom postupku u vezi sa čl. 415 stav 5 i čl. 409 st. 1 ZPP.


159

ŽALBA PROTIV RJEŠENJA

KOJIM JE RASPRAVLJENA ZAOSTAVŠTINA

Žalbu protiv rješenja kojim je raspravljena zaostavština mogu

izjaviti i lica različita od suda i stranaka, kada u postupku ostvaruju neki

svoj pravni interes.

Iz obrazloženja:

„Rješavajući po izjavljenoj žalbi, Viši sud u Podgorici je pobijanim

rješenjem žalbu odbacio kao nedozvoljenu zaključujući da je izjavljena od strane

neovlašćenog lica.

Shodno odredbi člana 17 Zakona o nasledjivanju protiv rješenja

prvostepenog suda donijetog u postupku raspravljanja zaostavštine može se

izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana donošenja, koje pravo imaju naslednici,

legatari kao i druga lica koja ostvaruju neko svoje pravo iz zaostavštine. Ta

druga lica imaju svojstvo stranke, medjutim, pripada im pravo na žalbu samo u

pogledu onih sudskih odluka u kojima se meritorno odlučuje o njihovom

zahtjevu, ili koje se tiču njihovih prava i interesa. Dakle, žalbu protiv rješenja,

kojim je raspravljena zaostavština mogu izjaviti i lica različita od suda i

stranaka, kada u postupku ostvaruju neki svoj pravni interes sa zahtjevom da sud

u njihovu korist donese neku odredjenu odluku.

Medjutim, izjavljivanje žalbe je dopušteno samo ako to lice dokaže

postojanje pravnog interesa za izjavljivanje žalbe, o čemu sud vodi računa po

službenoj dužnosti, a njen podnosilac je dužan da navede okolnosti iz kojih se

vidi postojanje pravnog interesa.

Imajući prednje u vidu i ovaj sud smatra da je izjavljena žalba

nedozvoljena jer je izjavljena od neovlašćenog lica koje ne spada u krug

naprijed navedenih lica koje bi mogla izjaviti žalbu. S druge strane, navodi

kojima žalioc pravda svoj pravni interes za izjavljivanje žalbe po ocjeni ovoga

suda, ne predstavljaju ubjedljive razloge koji bi žalbu činili dopuštenom. Jer,

oglašavanjem naslednika na predmetnoj zaostavštini nebi bili ugroženi pravni

interesi podnosioca žalbe, čime bi stekli pravo da žalbom pobijaju rješenje o

raspravljanju zaostavštine.“

(RješenjeVrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 692/13 od 10.09.2013. godine)

160

PORODIČNO PRAVO

161

USLOVI ZA PUNOVAŽNOST BRAKA

(Član 19 Porodičnog zakona)

Ne može se govoriti o bračnoj smetnji u vrijeme zaključenja braka, a

u smislu člana 19 Porodičnog zakona, ako je ranije sklopljeni brak već bio

prestao.

Iz obrazloženja:

„Predmetnom tužbom tužioci su tražili da se utvrdi da je ništav brak koji

je tužena zaključila sa pok. M. S.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je presudom P.br.1204/04 od

28.06.2004. godine, a koja je postala pravosnažna danom donošenja jer su se

parnične stranke odrekle prava na žalbu, razveden brak tužene i N. Đ. Dalje se

utvrdjuje da je brak tužene i pok. M. S. zaključen dana 19.08.2004. godine, pa se

ne može govoriti o bračnoj smetnji u vrijeme zaključenja ovog braka, a u smislu

čl.19 Porodičnog zakona, ovo zato što je ranije sklopljeni brak već bio prestao,

kako su to pravilno našli i nižestepeni sudovi. Stoga nema uslova za utvrdjenje

apsolutne ništavosti braka zbog čega su navodi revizije neosnovani.

Takodje, nepravilnosti prilikom donošenja presude o razvodu ranijeg

braka P.br.1204/04 od 28.06.2004. godine, na koje se pozivaju tužioci u reviziji,

ne utiču na drugačije presudjenje ove pravne stvari, jer je u pitanju pravosnažna

presuda i ispravke iste može se izvršiti u svako doba (čl.351ZPP).

Očigledno omaška u naznačenju prezimena rodjenja tužene (M. umjesto

M.) nema uticaja kod činjenice da izreka presude P.br.1204/04, sadrži sve

potrebne podatke iz kojih se vidi da je tom presudom pravosnažno razveden

brak, ranije sklopljen izmedju tužene i njenog bivšeg supruga N. Đ. , pa nema

mjesta navodima revizije.“


162

ODREDJIVANJE IZDRŽAVANJA DJECE

(Član 273 stav 2 Porodičnog zakona)

Izdržavanje djece odredjuje se prema njihovom uzrastu i potrebama,

uzimajući u obzir mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, pri

čemu se vodi računa o svim njegovim primanjima, sopstvenim potrebama i

zakonskim obavezama izdržavanja.

Iz obrazloženja:

„Prvostepenom presudom P.br.4467/2011 od 23.03.2012. godine razveden

je brak zakonske zastupnice mldb. tužilaca i tuženog, mldb. tužiocu povjereni na

čuvanje i vaspitanje zakonskoj zastupnici, uz određivanje načina ličnog kontakta

tužilaca sa ocem - tuženim i utvrđivanje obaveze tuženog da doprinosi

izdržavanju mldb. djece u visini od 30% ličnog dohotka za oba djeteta.

Navedenom presudom prvostepeni sud je dospjele a neisplaćene iznose

izdržavanja dosudio u nominalnom iznosu, uz obavezu tuženog da ove iznose

isplati u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, u kom dijelu je ranija

prvostepena presuda ukinuta od strane Višeg suda i predmet vraćen na ponovno

suđenje.

Nižestepeni sudovi su u ponovnom postupku obavezali tuženog da na ime

dospjelih a neisplaćenih iznosa za izdržavanje mldb.tužilaca, za period od

podnošenja tužbe do donošenja ranije presude, isplati iznos od 1.560,29 €.

Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Odredbom čl.273. st.2.

Porodičnog zakona propisano je da se izdržavanje djece određuje prema

njegovom uzrastu i potrebama, uzimajući u obzir mogućnosti lica koje je dužno

da daje izdržavanje, pri čemu se vodi računa o svim njegovim primanjima,

sopstvenim potrebama i zakonskim obavezama izdržavanja. Mogućnosti lica

koje je dužno da daje izdržavanje ocjenjuju se u skladu sa njegovim prihodima,

mogućnosti za sticanje zarade, njegove imovine, njegovih ličnih potreba, te

drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. Pri tom se, u smislu

čl.274. istog zakona kao doprinos roditelja koje samostalno vrši roditeljsko

pravo kao doprinos u izdržavanju djeteta uzima rad i staranje koji svakodnevno

ulaže u njegu i podizanje djeteta.

Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su u ovom sporu pravilno

cijenili sve okolnosti relevantne za primjenu navedenih odredbi materijalnog

prava kada su utvrdili visinu doprinosa za izdržavanje malodobne djece koje je

dužan da daje tuženi. Dospjeli iznos izdržavanja su obračunati i dosuđeni u

163

nominalnom iznosu i odnose se na period od podnošenja tužbe do donošenja

odluke kojom je izdržavanje određeno za ubuduće.”


164

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA IZMJENU ODLUKE

O VISINI DOPRINOSA ZA IZDRŽAVANJE DJECE


Izmijenjene prilike u pogledu povećanja zarade roditelja kojem su

djeca povjerena na brigu, čuvanje i vaspitanje i kupovina na kredit stana

od strane tog roditelja ne predstavljaju okolnosti koje bi mogle dovesti do

smanjenja visine ranije dosudjenog iznosa na ime obaveze drugog roditelja

da doprinosi izdržavanju mldb.djece.

Iz obrazloženja:

„U konkretnom slučaju je u pitanju protivtužbeni zahtjev tuženog, koji je

upućen Osnovnom sudu Podgorica i kojim je tražena izmjena dosudjenih iznosa

na ime doprinosa za izdržavanje mldb djece stranaka.

Naime, zahtjev po protivtužbi je odbijen i nema revizije tužilje, dok je

tuženi podnio reviziju protiv odluka o odbijanju protivtužbenog zahtjeva, pa

traženje od suda da donese odluku po podnijetom protivtužbenom zahtjevu i

istovremeno negiranje njegove stvarne nadležnosti za odlučivanje je

neshvatljivo, pa je tako bez značaja ovaj navod revizije i pozivanje na primjenu

odredbi Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja.

Takodje i pozivanje na primjenu materijalnih propisa druge države je

neprihvatljivo i pravilno su nižestepeni sudovi našli da nema uslova za izmjenu

odluke o visini doprinosa na koji je obavezan tuženi - protivtužilac na ime

izdržavanja mldb. djece stranaka, i to u smislu smanjenja ranije dosudjenih

iznosa.

Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da su presudom Vrhovnog suda

Crne Gore preinačene nižestepene presude u dijelu utvrdjene visine doprinosa

tuženog za izdržavanje malodobnih kćerki D. i D. B., tako što je utvrdjena

obaveza tuženog u visini od po 100 € za svako dijete, svakomjesečno.

U vrijeme donošenja navedene presude mldb. tužilje su bile predškolskog

uzrasta (rodj. 2008. godine), majka uposlena sa zaradom od 420 € i živjeli su

kao podstanari. Tuženi je bio neuposlen i živio je kod roditelja.

Izmijenjene prilike, a naime da se zarada majke mldb. tužilja povećala za

još 50 € i da žive u stanu, koji je ista kupila na kredit, a da je tuženi podstanar

kao i da se zaposlio i ima zaradu u iznosu od 360 € i po ocjeni ovog suda ne

predstavljaju okolnosti koje bi mogle dovesti do smanjenja visine ranije

dosudjenog iznosa na ime obaveze tuženog da doprinosi izdržavanju mldb. djece

stranaka, kako su to pravilno našli i nižestepeni sudovi.“


165

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ISPLATU DOPRINOSA

ZA IZDRŽAVANJE DJECE ZA PERIOD PRIJE PODNOŠENJA TUŽBE


Izdržavanje se ne može tražiti unazad za protekli period, već samo od

vremena podnošenja tužbe pa ubuduće.

Iz obrazloženja:

„Prvostepenom presudom je usvojeno traženje tužilje i tuženi obavezan da

na ime neisplaćenih obaveza izdržavanja mldb. djeteta stranaka za period od

21.09.2008. godine pa do dana podnošenja tužbe isplati zakonskoj zastupnici -

majci iznos od 9.000,00 €. Ovo zato što utženi nije učestvovao u izdržavanju

mldb. djeteta stranaka, što je njegova zakonska obaveza.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u navedenom dijelu i

odbio tužbeni zahtjev, nalazeći da se izdržavanje ne može tražiti unazad, za

protekli period, već samo od vremena podnošenja tužbe pa ubuduće.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je brak stranaka pravosnažno razveden,

mldb. dijete povjereno majci uz obavezu oca da doprinosi njegovom izdržavanju

svakomjesečno, a takodje pravosnažnom odlukom je obavezan na isplatu iznosa

na ime izdržavanja za period od podnošenja tužbe pa do dana donošenja

prvostepene presude.

Imajući u vidu navedeno, ocjena ovog suda je da se izdržavanje može

tražiti samo za buduće vrijeme. Ovo zato što kod činjenice da je izdržavanje već

obavljeno, to svaki kasniji zahtjev može značiti naknadu, a ne izdržavanje, a ovo

shodno odredbama Porodičnog zakona Crne Gore kojima je predvidjeno ko tu

naknadu može tražiti i pod kojim uslovima, kako je to pravilno ocijenio i

drugostepeni sud. Momenat za odredjivanje izdržavanja za buduće uzima se dan

podnošenja tužbe, tj. zahtjeva za izdržavanje. Zato je drugostepeni sud pravilno

postupio kada je zahtjev tužilje odbio u dijelu traženja izdržavanja za period

prije podnošenja tužbe.“


166

POSEBNA IMOVINA BRAČNOG DRUGA


Plac kupljen u vrijeme trajanja bračne zajednice novčanim

sredstvima koje je stekao jedan bračni drug prodajom nekretnina svojih

roditelja, predstavlja njegovu posebnu imovinu.

Iz obrazloženja:

„Izvedenim dokazima tužioci nijesu dokazali da sporne nekretnine

predstavljaju zajedničku imovinu pok. R. R. i tužene stečene radom i ulaganjem

za vrijeme njihove vanbračne i bračne zajednice koje činjenice su bili dužni

dokazati tužioci shodno odredbi čl.219 ZPP. Naprotiv iz izvedenih dokaza

proizilazi da je sporni plac kupljen od novčanih sredstava koja predstavljaju

posebnu imovinu tužene. Novčana sredstva tužena je stekla od prodaje

nekretnina koje su bile vlasništvo njenih roditelja na Kosovu, te prodaje

nekretnina u Nišu medju kojima ulaze i nekretnine koje joj je ugovorom od

25.10.1087. godine poklonio bivši suprug, koja se imovina takodje ima smatrati

posebnom. Imajući u vidu sadržinu izvedenih dokaza koje tužioci ničim nijesu

doveli u sumnju, proizilazi da su objekti gradjeni za račun ćerke tužilje i zeta M.

M. od njihovih sredstava u koje svrhe je i kupljen sporni plac.

Pri tome, činjenica da je pravni predhodnik tužilaca u vrijeme kupovine

placa i izgradnje objekta bio u radnom odnosu, nema odlučnog značaja za

donošenje drugačije odluke u ovom sporu, obzirom da sporne nekretnine nijesu

stečene njihovim zajedničkim radom i sredstvima. Jer, izvedenim dokazima je

utvrdjeno da su sporne nekretnine stečene iz posebne imovine tužene, te iako su

stečena u bračnoj zajednici ne predstavljaju zajedničku imovinu, već isključivo

svojinu tužene.“


167

RASPOLAGANJE IMOVINOM PRIVREDNOG DRUŠTVA

OD STRANE BRAČNOG DRUGA KOJI JE OSNIVAČ

I VLASNIK PRIVREDNOG DRUŠTVA

(Član 288-291 Porodičnog zakona)

Za raspolaganje imovinom privrednog društva čiji je osnivač i vlasnik

jedan bračni drug nije potrebna saglasnost drugog bračnog druga, jer

drugi bračni drug ne može po osnovu sticanja u braku steći vlasnička i

upravljačka prava nad privrednim društvom.

Iz obrazloženja:

„Tužilja svoj zahtjev za ništavost predmetnih ugovora zasniva na tvrdnji

da su zaključeni protivno odredbama čl.288, 289 i 290 Porodičnog zakona, jer je

raspolagano imovinom prvotuženog bez njenog znanja, iako je imala 50% udjela

u društvu, a bez obzira što nije bila upisana u registar Privrednog suda kao

osnivač prvotuženog.

I po mišljenju ovog suda, činjenice na kojima tužilja zasniva svoj zahtjev

ne predstavljaju razlog ništavosti predmetnih ugovora u smislu čl.103 ZOO, koji

je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora.

Kod utvrdjenja da su tuženi zaključili ugovor o kreditu br.Kr.333/08 od

17.04.2008. godine i aneks br.1 tog ugovora kojim je prvotuženom odobren

kredit u iznosu od 7.000.000,00 €, a da su kao sredstvo obezbjedjenja otplate

kredita ustanovljene hipoteke na nepokretnostima vlasništvo prvotuženog,

upisane u L.N.br.771 KO Sveti Stefan i L.N.br.2162 KO Budva, kupljene na

licitaciji, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da predmetni ugovor o

hipoteci nijesu protivni prinudni propisima - odredbama čl.288, 289 i 290

Porodičnog zakona. Naime, nepokretnosti koje su predmet obezbjedjenja

potraživanja drugotuženog na osnovu spornih ugovora o hipoteci su vlasništvo

prvotuženog, kao jednočlanog privrednog društva sa ograničenom

odgovornošću, čiji osnivač je prema registru Privrednog suda u Podgorici - sa

100% udjela suprug tužilje B. Ć., a koji je kao izvršni direktor prema statutu

prvotuženog bio ovlašćen da raspolaže imovinom, odnosno za zaključivanje

ovih ugovora nije bila potrebna saglasnost tužilje, jer ista ne može po osnovu

sticanja u braku steći vlasnička i upravljačka prava nad prvotuženim.

Za svoje odluke oba nižestepena suda su dali potpune i pravilne razloge o

svim odlučnim činjenicama, koje ovaj sud prihvata i na njih upućuje revidenta,

nalazeći da su dovoljni za odgovor na sve istaknute navode revizije, pa ih neće

detaljnije obrazlagati.“


168

UPIS ZAJEDNIČKE IMOVINE NA JEDNOG BRAČNOG DRUGA

(Čl. 288 i 289 Porodičnog zakona)

Upis stana na jednog bračnog druga bez uticaja je na utvrdjena

prava drugog bračnog druga i takav upis ne predstavlja dokaz o

isključivom vlasništvu.

Iz obrazloženja:

„U postupku je utvrdjeno da je tužilja vlasnik predmetnog stana u veličini

od 1/2 idealnog dijela istog, a to po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa

tuženim. Naime, u parnici P.br.733/08 pred Osnovnim sudom u Kotoru,

utvrdjeno je da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu stranaka iz ovog

spora, stečenu u toku trajanja bračne zajednice, te i utvrdio udio stranaka u

stvaranju iste u veličini od po 1/2 na predmetnom stanu.

Kod nesporne činjenice da tuženi drži stan u cjelini i neće tužilji da

omogući korišćenje istog, to su pravilno našli nižestepeni sudovi da ista ima

pravo na korišćenje istog shodno svom suvlasničkom dijelu.

Stoga su neprihvatljivi navodi revizije, da tužilja nije dokazala da je

vlasnik stana jer je tuženi upisan kod Uprave za nekretnine na istom u veličini

1/1. Ovo posebno i kod činjenice da stan predstavlja bračnu tekovinu pa je upis

na jednog supružnika bez uticaja na utvrdjeno pravo drugog bračnog druga, i

takav upis ne predstavlja dokaz o isključivom vlasništvu tuženog.

Takodje za odluku u ovoj pravnoj stvari bez uticaja je navod revizije da je

postupak fizičke diobe bivših bračnih drugova u toku i isti je bez značaja za

drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.“


169

DOPRINOS U STICANJU BRAČNE IMOVINE


Bračni drug koji smatra da je njegov doprinos veći dužan je da pruži

dokaze o tome da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine

očigledno i značajno veći od doprinosa drugog bračnog druga.

Iz obrazloženja:

„Neprihvatljivi su navodi revizije kojima se ukazuje da je udio u sticanju

zajedničke imovine pokojne majke tužilaca, a njegove bivše supruge, manji od

dosudjene 1/3, jer tuženi u toku postupka nije pružio sudu u tom pravcu nikakve

dokaze. Naime, shodno odredbi čl.288 Porodičnog zakona, propisano je da

zajedničku imovinu bračnih drugova sačinjava imovina koju su bračni drugovi

stekli radom u toku trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Bračni

drug koji smatra da je njegov doprinos veći, dužan je da pruži dokaze o tome da

je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno i značajno veći od

doprinosa drugog bračnog druga. Kako tuženi u tom pravcu nije pružio jasne i

valjane dokaze, to su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odlučili kao

u izreci pobijane presude.


170

IMOVINSKI ODNOSI U VANBRAČNOJ ZAJEDNICI


Imovina stečena radom u dugogodišnjoj vanbračnoj zajednici smatra

se zajedničkom imovinom vanbračnih drugova.

Iz obrazloženja:

„Prema utvrdjenom činjeničnom stanju, stranke su živjele u vanbračnoj

zajednici od 1977 do 2010. godine, u kojoj su dobili troje djece. Tokom trajanja

vanbračne zajednice obje stranke su bile u radnom odnosu i po tom osnovu

ostvarivale zaradu. Tokom 1983. godine kupljen je plac u Ibarcu u Rožajama, na

kojem su sagradili kuću, pa je ta imovina prodata po osnovu kupoprodajnog

ugovora od 06.11.1997. godine, nakon čega je kupljen plac kod autobuske

stanice i sagradjen stambeno poslovni objekat za stanovanje sa restoranskim

dijelom. Taj objekat je takodje prodat tokom 2000. godine, a u medjuvremenu je

kupljen sporni plac u Baru - Šušanj, na kojem je izgradjena predmetna kuća.

Takodje, predmetni stan u Rožajama površine 56 m2, koji je po osnovu radnog

odnosa dodijeljen na korišćenje tuženom, (prethodno mu dodijeljen stan od

36m2), otkupljen je tokom trajanja vanbračne zajednice stranaka, po osnovu

ugovora o otkupu stana 06.03.1992. godine.

Imajući u vidu navedene činjenice i po nalaženju ovog suda, nižestepeni

sudovi su pravilno izveli zaključak da je u pitanju zajednička imovina stranaka,

u smislu čl.306 st.1 Porodičnog zakona, koju su stekle u dugogodišnjoj

vanbračnoj zajednici. Na imovinske odnose vanbračnih drugova shodno se

primjenjuju odredbe Porodičnog zakona o imovinskim odnosima bračnih

drugova, saglasno stavu 2 Navedene zakonske odredbe. U nedostatku

sporazuma smatra se da su udjeli stranaka jednaki - čl.294 Porodičnog zakona,

jer tuženi nije dokazao da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine

očigledno i značajno veći od doprinosa tužilje.“


171

IMOVINA PORODIČNE ZAJEDNICE


Ukoliko ne postoji izričit sporazum da samo jedan član porodičnog

domaćinstva bude vlasnik imovine stečene u porodičnom domaćinstvu,

takva imovina se smatra imovinom cijele porodične zajednice.

Iz obrazloženja:

„Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da su sporne nekretnine kupljene

sredstvima porodične zajednice koju su sačinjavali tri brata M., K. i A. i njihovi

otac i majka pok. H. i K. Preseljenjem oca tužilaca 1955. godine iz Krajine za

Ulcinj isti su ostali da žive u porodičnoj zajednici koja je podrazumijevala

ekonomsku zajednicu izraženu kroz zajedničko sticanje i trošenje prihoda.

Prednje činjenice je prilikom saslušanja u svojstvu stranke potvrdio P. M. pravni

predhodnik prvotuženog, navodeći da su nakon preseljenja oca tužilaca, on i

braća ostali da žive zajedno sa ocem i majkom, nakon čega su 1959. godine

kupili sporne nekretnine novcem kojeg su stekli prodajom stoke i od prihoda od

poljoprivrede.

Imajući u vidu prednje činjenice nesumnjiv je zaključak da sporne

nekretnine predstavljaju imovinu stečenu u porodičnom domaćinstvu

zajedničkim ulaganjem svih članova porodičnog domaćinstva koju su sačinjavali

braća M., K. i A. i njihovi otac i majka. Prednje činjenice iako su sporili tuženi,

ničim nijesu doveli u sumnju na čijoj je strani bio teret dokazivanja u smislu

doredbe čl.219 ZPP. S druge strane, ukoliko ne postoji izričit sporazum da samo

jedan član porodičnog domaćinstva bude vlasnik imovine stečene u porodičnom

domaćinstvu, uvijek se takva imovina smatra imovinom cijele porodične

zajednice.

Dakle, pok. H. i H. su bili članovo porodične zajednice i svojim radom i

sredstvima učestvovali u sticanju spornih nekretnina, čime su stekli pravo

suvlasništva na istim u dijelu od 1/4 idealnog dijela, na kojima tužioci nasledjem

po pravu predstavljanja iza smrti svoga oca imaju pravo svojine u dijelu od po

1/32. Pri tome, tvrdnje tuženih da tužioci po osnovu nasledja ne mogu steći

svojinu na spornim nekretninama, jer se njihov otac nije prihvatio nasledja iza

smrti svoga oca, je bez osnova, obzirom da sporne nekretnine nijesu

predstavljale zaostavštinu pok. H. i K. , koja je raspravljena rješenjem

prvostepenog suda O.br.261/69 od 05.11.1969. godine, već je u pitanju zemljište

koje je vraćeno 1992. godine i pripada strankama kao naslednicima pok.H. i K.“


172

STICANJE IMOVINE U PORODIČNOJ ZAJEDNICI


Rad i zajednica života članova porodične zajednice su osnovne

činjenice koje kvalifikuju zajedničku svojinu.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da su prvotužena i drugotuženi zaključili brak

1967. godine, a sa Kosova doselili u Titograd 1969. godine. Na društvenom

zemljištu su podigli drvenu baraku u kojoj su stanovali. Dalje je utvrdjeno da su

1971. godine počeli sa izgradnjom objekta od čvrstog materijala površine 33,88

m2. Tuženi su od 1973. godine do penzionisanja živjeli i radili u Njemačkoj.

Kuću koja je predmet spora počeli su da grade 1986. godine, a konstruktivni

djelovi ranijeg objekta zadržani su prilikom njene izgradnje. Utvrdjeno je i to da

tužilac, niti njegov otac, nikada nijesu živjeli u porodičnoj zajednici sa tuženima.

To znači da sporna nepokretnost nije zajednička imovina članova porodične

zajednice, obzirom da su rad i zajednica života članova porodične zajednice

osnovne činjenice koje kvalifikuju zajedničku svojinu.


primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. I po nalaženju

ovog suda tužilac ni po jednom od pravnih osnova koji su bili propisani

Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa nije stekao svojinu na spornoj

nepokretnosti.“


173

UGOVOR O RAZVRGNUĆU KUĆNE ZAJEDNICE

I DIOBI I OPOZIV UGOVORA

Ugovor o razvrgnuću kućne zajednice nije ugovor o poklonu, već

ugovor o diobi imovine stečene u porodičnoj zajednici, te nema mjesta da se

utvrdi opoziv – raskid ugovora jer je svaki suvlasnik postao isključivi

vlasnik odredjenih djelova.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno

primijenili materijalno pravo.

Tužilac je svoj zahtjev temeljio na činjenicama da je sa svojim sinovima,

B. - ovdje tuženim i M. , dana 16.02.2002. godine zaključio pismeni ugovor o

razvrgnuću kućne zajednice i diobi. Naime, tvrdi da je kao dotadašnji nosilac

zajedničkog domaćinstva sinovima kao članovima zajedničkog domaćinstva

ustupio bez naknade dio svoje imovine (poklonio) i istu predao u državinu.

Medjutim, i nakon podjele i ustupanja imovine, ostao je da se vodi kao jedini

vlasnik u javnim knjigama, te plaća porez, budući se uknjižba nije mogla

sprovesti bez mjerenja geometra (paralacije). Nakon što je izvršen premjer,

tuženi je odbio da potpiše upodobljeni aneks ugovora, osporavajući mu

vlasništvo i optužujući ga za uzurpaciju, u kom pravcu je inicirao tužbu za

utvrdjenje svog prava svojine i protiv njega podnio krivičnu prijavu. Zbog

takvog uvredljivog i klevetničkog ponašanja tuženog, kojim se ogriješio prema

njemu i pokazao veliku nezahvalnost, dana 28.06.2002. godine je učinio opoziv

poklona pismenom izjavom ovjerenom kod suda, u korist testamenta koji je akt

njegove posljednje volje.

Prema sadržini ugovora o razvrgnuću kućne zajednice i diobe od

16.02.2002. godine, ovjerenog pod Ov.br.383/02 od 23.02.2002. godine,

razvrgava se dosadašnje domaćinstvo V. M. na način što se iz njega izdvajaju

njegovi sinovi V. M. i V. B. i formiraju zasebna domaćinstva. Od cjelokupne

imovine upisane u posjedovnom listu br.506 KO Mojkovac, na ime M. - tužioca,

dio je ostao njemu i supruzi, koji će poslije njihove smrti ostali sinu M., koji ima

obavezu da ih sahrani, jedan badanj zajednički pripada sinovima, a ostali dio u

realnim djelovima bliže označenim u čl.III Ugovora, M. i B., stim da B. ima

pravo službenosti preko dijela imovine koji pripada M. Članom Iv ugovora

konstatovano je da su se ugovarači na zaključenje ovog ugovora odlučili svojom

slobodnom i drugom voljom i to još prije više od od 20 godina, od kada

ugovarači koriste svoje pripadajuće djelove imovine, ali ugovorom regulišu

postojeće faktičko stanje, te ga neće pobijati ni po kom osnovu.

174

Imajući u vidu prethodno iznijetu sadržinu ugovora, ne radi se o ugovoru

o poklonu kako to pogrešno nalaze nižestepeni sudovi, već je u pitanju Ugovor o

diobi imovine stečene u porodičnoj zajednici. Naime, prije više od dvadeset

godina od zaključenja predmetnog ugovora došlo je do stvarne diobe navedenih

nekretnina, razvrgnućem imovinske zajednice izdvajanjem sinova iz

domaćinstva svog oca, tako da su tuženom pripale na dio nekretnine iz

pobijanog dijela ugovora, a koje koristi unazad više od 30 godina.

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud smatra da se nema mjesta zahtjevu da

se utvrdi opoziv - raskid predmetnog ugovora, jer je svaki suvlasnik postao

isključivi vlasnik odredjenih djelova.“


175

OSPORAVANJE OČINSTVA

(Čl. 345, 346 u vezi sa čl. 61 Porodičnog zakona)

Maloljetno dijete legitimisano je za pokretanje spora radi

osporavanja očinstva.

Iz obrazloženja:

„Iz predmetnih spisa proizilazi da je mldb. tužilja rodjena __.__.____.

godine, nakon čega je u matične knjige rodjenih upisana kao kćerka tuženih sa

adresom stanovanja M., B. – B. P. Nakon rodjenja mldb. tužilju niko od roditelja

nije htio da preuzme, radi čega je ista smještena u Dječijem domu "Mladost" u

Bijeloj. Utvrdjujući sporne činjenice prvostepeni sud je u dva navrata odredio

izvodjenje dokaza vještačenjem Instituta "Milovan Milovanović" u Beogradu

uzimanjem DNK uzoraka od tuženih radi utvrdjenja je li prvotuženi prirodni

otac tužilje. Medjutim, tuženi nijesu pristupili zakazanim vještačenjima iako su

o izvodjenju ovog dokaza bili uredno obaviješteni preko svog punomoćnika, kao

i izvodjenju dokaza saslušanjem tuženih u svojstvu stranke kada se takodje

nijesu pojavili pred sudom. Prednje nesumnjivo govori o namjeri tuženih da u

odsustvu valjanih dokaza odugovlače postupak i zloupotrijebe svoja prava u

postupku, što je sud u smislu čl.11 ZPP-a dužan da spriječi. Ako se pri tome ima

u vidu da u periodu juni, juli 2006. godine, kada je začeta mldb. tužilja,

prvotuženi nije boravio na području Crne Gore, da u višegodišnjem braku nema

djece, te da se prvotuženi nakon rodjenja mldb. tužilje, niti kasnije nije javio u

bolnici ili nadležnoj službi da istu preuzme, već je tužilja smještena u Domu

"Mladost" u Bijeloj, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da prvotuženi nije

prirodni otac mldb. tužilje.

Pri tome, je neosnovan prigovor tuženih da tužilja nije aktivno

legitimisana za pokretanje spora, obzirom da je čl.345 st.1 Porodičnog zakona

propisano da tužbu radi osporavanja očnistva može podnijeti maloljetno dijete,

koju je u konkretnom slučaju u ime mldb. tužilje podnio organ starateljstva u

smislu odredbe čl.356 istog zakona kao organ koji se stara o pravima i

interesima djeteta. Tužilja ima interes da podnese predmetnu tužbu sa razloga

što je Konvencijom o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini UN

20.11.1989. godine), članom 7 propisano da dijete ima pravo da zna ko su mu

roditelji, da ih poznaje i da se oni brinu o njemu, koju odredbu sadrži i čl.61

Porodičnog zakona naše države.

Takodje, nije osnovano ni pozivanje tuženih na odredbe čl.99 st.1

Porodičnog zakona kojim je propisano da će se ocem djeteta koje nije rodjeno u

braku ni u roku od 300 dana po prestanku braka smatrati muškarac koji ga je

176

priznao za svoje. Prednje odredbe predstavljaju oborivu zakonsku predpostavku

koja se neće primijeniti ako se u postupku dokaže suprotno, što se u konkrentom

slučaju desilo jer je utvrdjeno da prvotuženi u vrijeme začeća tužilje nije boravio

u našoj zemlji, da u dugogodišnjem braku nema djece čime je isključeno da je

prvotuženi prirodni otac tužilje. Tuženi u tom pravcu nijesu pružili bilo kakve

dokaze što su bili dužni u smislu čl.219 ZPP-a, već su naprotiv svojim držanjem

onemogućili sud da izvede vještačenje uzimanjem DNK uzoraka, te njihovo

saslušanje u svojstvu stranke, radi čega je zaključak nižestepenih sudova o

osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilan i zasnovan na pravilnoj primjeni

materijalnog prava.“


177

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

178

NADLEŽNOST ZA SPOROVE U STEČAJNOM POSTUPKU

(Čl. 44 i 45 ZPP)

U sporovima koji nastaju u toku i povodom stečajnog postupka i u

sporovima kojima je nad tužiocem i tuženim pokrenut stečajni postupak

propisana je isključiva mjesna nadležnost.

Iz obrazloženja:

“Privredni sud u Podgorici je dana 12.09.2013. godine dostavio ovom

sudu spise predmeta P.br.737/13, radi odlučivanja o predlogu da se odredi da u

ovom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud.

Kao razlog za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda u predlogu se

navodi da je tužba podnijeta protiv Države Crne Gore - Privrednog suda u

Podgorici, zbog čega je potrebno odrediti drugi stvarno nadležni sud da postupa

u predmetnoj pravnoj stvari.

Predlog nije osnovan.

Prema odredbi čl.44. i 45. ZPP propisana je isključiva mjesna nadležnost

u sporovima koji nastaju u toku i povodom stečajnog postupka i u sporovima u

kojima je nad tužiocem i tuženim pokrenut stečajni postupak.

Po nalaženju ovoga suda, u konkretnom sporu isključivo je nadležan

Privredni sud u Podgorici koji je otvorio stečajni postupak nad tužiocem

rješenjem St.br.297/12 od 28.12.2012. godine, pa je taj sud isključivo nadležan

da rješava u konkretnom sporu. “

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 74/13 od 01.10.2013. godine)

179

SUKOB NADLEŽNOSTI

(Član 26 stav 1 tačka 6 u vezi sa čl. 20 st. 1 tač. 1 Zakona o sudovima)

R J E Š E NJ E

Za sudjenje u ovom sporu stvarno je nadležan Privredni sud u Bijelom

Polju.


Osnovni sud u Rožajama svojim rješenjem I.br.514/13 od 28.06.2013.

godine, oglasio se stvarno i mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari i spise

predmeta ustupio Privrednom sudu u Bijelom Polju.

Privredni sud u Bijelom Polju nije prihvatio stvarnu nadležnost za

postupanje u ovom sporu, te je svojim dopisom I.br.788/13 od 15.11.2013.

godine, spise predmeta dostavio ovome sudu sa predlogom da riješi nastali

sukob nadležnosti.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud nalazi da je za sudjenje u ovom

sporu stvarno nadležan Privredni sud u Bijelom Polju.

Iz predmetnih spisa proizilazi da je Osnovni sud rješenjem I.br.565/11 od

05.08.2011. godine, na temelju vjerodostojne isprave dozvolio predloženo

izvršenje i odredio upis hipoteke na nekretninama dužnika. Navedeno rješenje je

pravosnažno jer isto niko od stranaka nije pobijao prigovorom.

Odredbom čl.20 st.2 tač.4 Zakona o sudovima je propisano da privredni

sudovi odredjuju i sprovode izvršenje i obezbjedjenje kada je izvršnu ispravu

donio privredni sud ili arbitraža, kao i u slučaju kada vjerodostojna isprava

potiče od subjekata iz st.1 tač.1 ovog Zakona.

Imajući u vidu naprijed citirani zakonski propis, te činjenicu da

vjerodostojna isprava (mjenica) potiče od povjerioca koji zajedno sa dužnikom u

smislu čl.20 st.1 tač.1 Zakona o sudovima predstavlja privredni subjekt, a da je

ista izdata povodom obavljanja njihovih privredno pravnih odnosa, proizilazi da

je o predlogu za izvršenje i sprovodjenje izvršenja, bio stvarno nadležan da

odlučuje Privredni sud u Bijelom Polju.

Medjutim, kako je rješenje kojim je odredjeno izvršenje postalo

pravosnažno, postupak izvršenja u ovoj pravnoj stvari sprovešće Privredni sud u

Bijelom Polju, kao stvarno nadležan sud, pri čemu činjenica da je predloženo

izvršenje odredio Osnovni sud u Rožajama, kao stvarno nenadležan, ne čini

180

istog stvarno nadležnim da sprovede predmetno izvršenje, jer bi to bilo suprotno

naprijed citiranim zakonskim propisima.


181

NADLEŽNOST DOMAĆEG SUDA U SPORU PROTIV

FIZIČKOG ILI PRAVNOG LICA KOJE IMA SJEDIŠTE

U INOSTRANSTVU

(Član 63 u vezi sa čl. 18 ZPP)

Da bi u smislu odredbe člana 63 ZPP domaći sud bio nadležan da sudi

u sporovima protiv fizičkog ili pravnog lica koje ima sjedište u inostranstvu

moraju biti kumulativno ispunjeni uslovi 1) da se radi o obavezama koje su

zasnovane u Crnoj Gori, ili se moraju ispuniti u Crnoj Gori i 2) da se na

području domaćeg suda nalazi stalno zastupništvo tog stranog lica ili

sjedište organa kome je povjereno da vrši njegove poslove.

Iz obrazloženja:

“Tužbom je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu po osnovu

odgovornosti iz Ugovora o jemstvu, zaključenog u Ljubljani 15.05.2006. godine

izmedju NLB "L." DOO iz Lj., kao povjerioca, i tužioca, kao jemca, plati iznos

od 1.178.699,92 eura, po osnovu odgovornosti iz Ugovora o pristupu dugu,

zaključenog u Lj. 31.01.2008. godine izmedju NLB "L." DOO iz Lj., kao

povjerioca, tuženog kao dužnika i tužioca kao pristupnika dugu, plati iznos od

894.848,01 eura i po osnovu duga za izvršene usluge plati iznos od 21.673,09

eura, ukupno 2.095.221,02 eura.

U odgovoru na tužbu tuženi je osporio nadležnost suda u Crnoj Gori za

postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Pravilno su nižestepeni sudovi postupili kada su odlučili na izloženi način.

Za svoje odluke dali su jasne i pravilne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Revizijom se istrajava u tvrdnji da su nižestepeni sudovi pogrešno

primijenili članove 63 i 18 Zakona o parničnom postupku.

Članom 63 ZPP, a iste sadržine je i čl.55. Zakona o rješavanju sukoba

zakona sa propisima drugih zemalja, na koji se takodje ukazuje revizijom,

propisano je da se u sporovima protiv fizičkog ili pravnog lica koji ima sjedište

u inostranstvu, u pogledu obaveza koje su zasnovane u Crnoj Gori ili se moraju

ispuniti u Crnoj Gori, tužba može podnijeti domaćem sudu na čijem se području

nalazi njegovo stalno zastupništvo za Crnu Goru ili sjedište organa kome je

povjereno da vrši njegove poslove. Dakle, da bi u smislu citirane zakonske

odredbe domaći sud bio nadležan da sudi u sporovima protiv fizičkog ili

pravnog lica koje ima sjedište u inostranstvu, moraju biti kumulativno ispunjeni

uslovi: 1.da se radi o obavezama koje su zasnovane u Crnoj Gori, ili se moraju

ispuniti u Crnoj Gori i 2. da se na području domaćeg suda nalazi stalno

zastupništvo tog stranog lica ili sjedište organa kome je povjereno da vrši

182

njegove poslove. U konkretnom slučaju ti uslovi nisu ispunjeni, jer se ne radi o

obavezama nastalim u Crnoj Gori, niti se iste moraju ispuniti u Crnoj Gori, a

tuženi nema zastupništvo u Crnoj Gori.

Prema odredbi čl.18. st.3. ZPP, ako se u toku postupka promijene

okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u

vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio

nadležan drugi sud iste vrste. Da bi imalo mjesta primjeni citirane zakonske

odredbe, nužno je postojanje nadležnosti suda u vrijeme podnošenja tužbe, koji

uslov nije ostvaren u predmetnom sporu.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br.128/13 od 17.12.2013.godine)

183

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA DELEGACIJU

MJESNE NADLEŽNOSTI

(Član 66 ZPP u vezi sa čl. 26 st. 1 tačka 4 Zakona o sudovima)

Dugo trajanje postupka ne predstavlja razlog za delegaciju drugog

stvarno nadležnog suda.

Iz obrazloženja:

“Po nalaženju ovog suda, predlagač nije naveo ni jedan valjan razlog iz čl.

66. ZPP, da bi se udovoljilo predlogu za delegaciju. Okolnost navedene u

predlogu - da sudjenje u navedenom predmetu traje pet godina, a da nije donijeta

prvostepena odluka, ne predstavlja razlog u smislu citirane zakonske odredbe za

delegaciju drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.”


184

DELEGACIJA MJESNE NADLEŽNOSTI

(Član 66 ZPP u vezi sa čl. 26 st. 1 tačka 4 Zakona o sudovima)

Sumnja u nepristrasnost sudija ne predstavlja razlog za delegaciju

drugog stvarno nadležnog suda.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbi čl.66. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud može,

na predlog stranke ili nadležnog suda, odredbiti da u pojedinom predmetu

postupa drugi stvarno nadležni sud, ako je očigledno da će se tako lakše

sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.

Sumnja u nepristrasnost sudija Osnovnog suda u Kotoru ne predstavlja

razlog, u smislu citirane zakonske odredbe, za delegaciju drugog stvarno

nadležnog suda.”


185

ODBACIVANJE TUŽBE

(Član 81 stav 4 u vezi čl. 76 st. 1 ZPP)

Ispunjeni su uslovi za odbacivanje tužbe ako tuženi u vrijeme

podnošenja tužbe nije postojao kao pravno lice jer je brisan iz Centralnog

registra privrednih subjekata nakon skraćenog postupka dobrovoljne

likvidacije.

Iz obrazloženja:

“Prema stanju u spisima tuženi je brisan iz Centralnog registra privrednih

subjekata 10.12.2012. godine.

Kako je tužba podnijeta 14.02.2013. godine pravilno su nižestepeni

sudovi postupili kada su odlučili na izloženi način.

Prema odredbi člana 76 stav 1 ZPP stranka u postupku može da bude

svako fizičko i pravno lice. Budući da tuženi u vrijeme podnošenja tužbe nije

postojao kao pravno lice jer je brisan iz Centralnog registra privrednih subjekata

nakon skraćenog postupka dobrovoljne likvidacije, a taj nedostatak se nije

mogao otkloniti, to su bili ispunjeni uslovi iz čl. 81 st. 4 ZPP da se tužba odbaci,

obzirom da se radi o nedostatku koji sprečava dalje vodjenje parnice.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I. br. 136/13 od 23.12.2013. godine)

186

ODBACIVANJE TUŽBE

(Član 276 tačka 6 u vezi sa čl. 106 stav 3 ZPP)

U parničnom postupku ne može se zahtijevati da se utvrdi da upis u

list nepokretnosti nije izvršen u skladu sa zakonom.

***

Sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako tužilac u roku koji

je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 106 ZPP.

Iz obrazloženja:

“Tužbenim zahtjevom traženo je da se utvrdi da upis u l. n. br. 214 KO

Lužac nije izvršen u skladu sa zakonom zbog upisa na umrlo lice i pogrešno

navedenog osnova sticanja. Upis je izvršen na osnovu rješenja Komisije za

izlaganje podataka premjera, katastarskog klasiranja zemljišta i utvrdjivanja

stvarnih prava u KO Lužac dana 07.03.2000. godine.

Imajući u vidu sadržinu tužbenog zahtjeva, te da tužilac nije uredio tužbu

u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev, iako mu je to naloženo rješenjem

prvostepenog suda, P. br. 593/12 od 17.07.2012. godine, ovaj sud smatra da se u

parničnom postupku ne može zahtijevati da se utvrdi da upis u list nepokretnosti

nije izvršen u skladu sa zakonom.

Ukoliko u postupku izlaganja na javni uvid upis nije izvršen u skladu sa

zakonom, to je bio razlog da se pobija konačno rješenje komisije tužbom u

upravnom sporu, shodno odredbi člana 69 Zakona o državnom premjeru i

katastru nepokretnosti.

Osim toga, ukoliko je pravo na nepokretnosti upisano na umrlo lice, svako

lice koje za to ima pravni interes može organu uprave dostaviti smrtovnicu, kako

bi na osnovu smrtovnice, po službenoj dužnosti, u skladu sa članom 111 b.

Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti, izvršio zabilježbu prava

nasljednika, koja se briše nakon dostavljanja rješenja o nasljedjivanju.

Pored navedenog, lica koja smatraju da su po nekom pravnom osnovu

vlasnici nepokretnosti to pravo mogu ostvariti i podnošenjem tužbe za utvrdjenje

prava svojine.“


187

DOSTAVLJANJE PISMENA

(Član 136 ZPP)

Zaključak stečajnog sudije o upućivanju na parnicu je pismeno sa

prekluzivnim rokom i dostavljanje istog vrši se po pravilima propisanim

članom 136 ZPP.

Iz obrazloženja:

“U stečajnom postupku St.br.81/12 stečajni upravnik je osporio

prijavljeno potraživanje tužioca u iznosu od 180.000,00 eura, te da je stečajni

sudija zaključkom St.br.81/12 od 04.06.2012. godine uputio stečajnog

povjerioca na parnicu radi utvrdjivanja osporenog potraživanja, koju je isti bio

dužan pokrenuti u roku od 8 dana.

Kod naprijed navedenog, a kod utvrdjenja da je punomoćniku tužioca,

advokatu R, V. zaključak stečajnog sudije uručen dana 16.07.2012. godine, a da

je isti tužbu podnio sudu 26.07.2012. godine, nižestepeni sudovi su tužbu

odbacili, kao neblagovremenu s pozivom na odredbu čl.120. st.1. Zakona o

stečaju, nalazeći da je tužba podnesena po isteku zakonskog roka, koji je

propisan navedenom zakonskom odredbom.

Medjutim, osnovano se ukazuje revizijom da nije bilo mjesta za

donošenje rješenja o odbacivanje tužbe.

Iz spisa predmeta proizilazi da se radi o advokatu, koji obavlja poslove u

svom stanu, te da je zaključak stečajnog sudije o upućivanju na parnicu

St.br.81/12 od 04.06.2012. godine primila njegova supruga dana 15.07.2012.

godine.

Kod naprijed navedenog, nižestepeni sudovi su zaključili da je zaključak

bio uredno dostavljen u skladu sa odredbama čl.134. st.2. i čl.137. ZPP-a.

Medjutim, nižestepeni sudovi su izgubili iz vida da se radi o pismenu sa

prekluzivnim rokom, koji ulazi u krug pismena za koji se zahtijeva veća

opreznost i koji se saglasno čl.136. st.1. ZPP-a dostavljaju lično stranci odnosno

njenom zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku, a ako se to lice ne

zatekne tamo gdje se dostavljanje ima izvršiti, onda se dostavljanje vrši po

pravilima propisanim stavom 2. navedene zakonske odredbe, a ne kako su to

pogrešno zaključili nižestepeni sudovi u skladu sa čl.137. ZPP-a.

Imajući u vidu naprijed navedeno, rješenja nižestepenih sudova je valjalo

ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu da meritorno odluči u ovoj pravnoj

stvari.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P.br. 137/13 od 18.12. 2013.godine)

188

TROŠKOVI POSTUPKA

(Član 154 stav 1 u vezi sa čl. 153 ZPP)

Troškovi koji su nastali krivicom tužioca, kao i troškovi koji nijesu

bili nužni za vodjenje parnice, tuženi nije dužan naknaditi.

Iz obrazloženja:

“Pravilno nižestepeni sudovi nijesu dosudili troškove zastupanja tužioca

nastale povodom predloga za povraćaj u predjašnje stanje jer su u pitanju

troškovi koji su nastali krivicom tužioca radi čega mu ih tuženi u smislu odredbe

čl.454 st.1 ZPP nije dužan naknaditi. Takodje, pravilno tužiocu nijesu priznati ni

troškovi koji se tiču sastava podnesaka koje su nižestepeni sudovi naveli u

obrazloženju svojih odluka sa razloga što pisanje ovih podnesaka nije bilo nužno

za vodjenje predmetne parnice. Nižestepeni sudovi pravilno nijesu tužiocu

priznali troškove razgledanja spisa predmeta, jer u spisu nema dokaza da je

razgledanje trajalo više sati, niti troškova sastava predloga za izdavanje

privremene mjere, jer je isti istovjetan sa podneskom od 09.07.2001. godine.

Dakle, u pitanju su radnje koje nijesu bile nužne za vodjenje parnice radi

čega su nižestepeni sudovi pravilno odbili zahtjev tužioca za naknadu istih, što

je razlog da se i revizija tužioca odbije kao neosnovana.“


189

SADRŽINA TUŽBE – PRAVNI OSNOV TUŽBENOG ZAHTJEVA

(Član 187 stav 2 ZPP)

Sud će postupiti po tužbi i kada tužilac nije naveo pravni osnov

tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov sud nije vezan za

njega.

Iz obrazloženja:

“U vezi sa razlozima odluke Ustavnog suda Crne Gore kojom je usvojena

ustavna žalba i ukinuta presuda ovog suda Rev. I P. 76/11 od 29.09.2011.

godine, ovaj sud nalazi za potrebno da ukaže na sljedeće:

Ustavni sud u suštini smatra da je pravni osnov tužbenog zahtjeva

neosnovano bogaćenje i da je zbog toga ovaj sud arbitrerno i proizvoljno

primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se ima primijeniti trogodišnji

rok zastarjelosti iz člana 376 ZOO, zbog toga što je tužilac izmijenio tužbeni

zahtjev na raspravi od 09. marta 2005. godine na način što je tražio da se tuženi

obaveže da tužiocu isplati na ime uplaćenih, a nepredatih, 205,39 m2 stambenog

prostora, isplati iznos od 126.107,09 € radi neosnovanog bogaćenja.

Prema odredbi člana 187 st. 1 i 2 ZPP tužba sadrži odredjeni zahtjev u

pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužilac zasniva

zahtjev i dokaze kojima se te činjenice utvrdjuju. Sud će postupiti po tužbi i

kada tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo

pravni osnov sud nije vezan za njega.

Sud je u skladu sa članom 8 ZPP ovlašćen i dužan da utvrdjuje dokazima

koje su stranke predložile postojanje samo onih pravno relevantnih činjenica

koje su stranke u toku postupka iznijele. Sud je ovlašćen da ispituje postojanje

činjenica koje stranke nijesu iznijele jedino u slučaju da iz rezultata dokazivanja

proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu

raspolagati.

Kada je u pitanju pravni osnov tužbenog zahtjeva, sud je dužan da sam

utvrdi pravni osnov tužbenog zahtjeva i pravna pravila, odnosno materijalno

pravo na osnovu kojih treba da donese odluku u sporu. Pri tome je sud vezan za

činjenične navode stranaka i za tužbeni zahtjev. Stoga je bez uticaja da li je i

kako tužilac pravno kvalifikovao spor. Slijedom navedenog činjenica da je

tužilac kada je umjesto nenovčanog postavio novčani zahtjev kao pravni osnov

naveo neosnovano bogaćenje, pri čemu nije mijenjao činjenice na kojima je

tužbeni zahtjev zasnovan, nije ni od kakvog pravnog značaja.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. br. 7/13 od 04.11.2013. godine)

190

TUŽBA ZA UTVRDJENJE

(Član 188 ZPP)

Tužba za utvrdjenje se može podnijeti samo ako tužilac ima pravni

interes da sud donese presudu koja će mu obezbijediti zaštitu prava koja su

mu ugrožena.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbi čl.188 Zakona o parničnom postupku tužba za utvrdjenje

se može podnijeti samo ako tužilac ima pravni interes da sud donese presudu,

koja će mu obezbijediti zaštitu prava koja su mu ugrožena. O postojanju

pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti a tužilac je dužan da

navede okolnosti iz kojih će sud utvrditi postojanje pravnog interesa. Ukoliko

tužilac ne dokaže postojanje pravnog interesa, su mu neće pružiti sudsku zaštitu

već će tužbu odbaciti.

U konkretnom slučaju tužilac je izmedju ostalog tražio da se utvrdi i da je

vlasnik kat.parcele 21/213, navodeći da mu tuženi osporava svojinska prava na

njoj. Pri tome, pravdajući pravni interes tužilac se poziva na navode odgovora na

tužbu iz kojih proizilazi da je tuženi sporio svoju legitimaciju i osnovanost

tužbenog zahtjeva. Medjutim, kako proizilazi iz spisa predmeta nesporna je

činjenica da je kat.parc. 21/13 u katastru upisana na tužioca i nalazi se u

njegovom posjedu radi čega nije jasno kakav pravni interes tužilac ima za

vodjenje predmetne parnice za ovaj dio nekretnina. Samo u slučaju ako tužilac

navede okolnosti odnosno pruži dokaze da su njegova svojinska prava ozbiljno i

protivpravno ugrožena, sud je dužan da to njegovo pravo deklariše sudskom

presudom. Iako je prvostepenom sudu na prednje činjenice ukazano rješenjem

ovog suda Rev.br. 190/12 od 09.05.2012.godine, prvostepeni sud se time nije

bavio niti utvrdio odlučne činjenice u ovom pravcu.”


191

TUŽBA ZA NEDOPUŠTENOST IZVRŠENA

Po tužbi za nedopuštenost izvršenja ne može se preispitivati

zakonitost rješenja o izvršenju, već samo utvrdjivati pravo trećeg lica na

predmetu izvršenja.

Iz obrazloženja:

“U parnici P.br.408/10, koja se vodila kod prvostepenog suda radi

smetanja posjeda stana, rješenjem od 01.07.2010. godine usvojen je predlog

tužene i određena privremena mjera kojom je M. M., protivniku predlagača iz te

parnice, naloženo da omogući predlagaču-tuženoj iz ove parnice, nesmetanu

sudržavinu na stanu koji je predmet parnice. Zaključkom prvostepenog suda

I.br.142/11 od 02.02.2010.godine određeno je sprovođenje izvršenja privremene

mjere.

U ovoj parnici tužilac, kao treće lice, koji je inače sin stranaka iz

prethodne parnice, traži da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje privremene

mjere. Razloge za nedopuštenost izvršenja tužilac temelji na činjenici da je

vlasnik stana po osnovu ugovora o poklonu zaključenim sa ocem M. M., koje

pravo je upisao u katastar nepokretnosti, a njegova vlasnička prava bi

izvršenjem privremene mjere bila osujećena i ograničena.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužilac stekao svojinu na stanu

ugovorom o poklonu i svoje pravo upisao u javnim knjigama, te su u pogledu

tog stana proglasili nedopuštenim izvršenje privremene mjere koja je određena u

korist tužene-povjerioca radi predaje u državinu.

Po nalaženju ovog suda, izloženo pravno shvatanje nižestepenih sudova o

nedopuštenosti izvršenja se, za sada, ne može prihvatiti kao pravilno.

Naime, tužilac je u konkretnom slučaju, kao treće lice, u ovoj pravnoj

stvari upućen na parnicu po rješenju izvršnog suda, radi proglašenja da je

izvršenje na njegovoj stvari nedopušteno.

U parnici pokrenutoj po izlučnoj tužbi osnovanost zahtjeva trećeg lica

zavisi isključivo od toga da li je izvršenje određeno na predmetu u pogledu koga

treće lice ima neko pravo. Tužena u drugoj parnici pred prvostepenim sudom

osporava pravo vlasništva tužioca na predmetnom stanu. Samim tim, pravo

tužioca na predmetu izvršenja-stanu, uslovljeno je ishodom parnice po zahtjevu

tužene, pa se ne može prihvatiti kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da

druga parnica nije od značaja i ne predstavlja prethodno pitanje za ocjenu

dopuštenosti izvršenja.

Obzirom da se po tužbi za nedopuštenost izvršenja ne može preispitivati

zakonitost rješenja o izvršenju, već samo utvrđivati pravo trećeg lica na

192

predmetu izvršenja, nižestepene presude su morale biti ukinute i predmet vraćen

prvostepenom sudu na ponovno suđenje.“


193

JEDINSTVENI SUPARNIČARI

(Član 202 u vezi sa čl. 81 ZPP)

Suvlasnici predstavljaju jedinstvene suparničare i svi moraju biti

označeni i tako čine jednu stranku, dok se u suprotnom smatra da nema

stranke i ne može se voditi spor.

Iz obrazloženja:

“Nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odbacili tužbu u dijelu

kojim je traženo utvrdjenje prava svojine na dijelu kat. parcele br.517/2 iz lista

nepokretnosti br.203 KO Prijevor II i ostalim nekretninama koje su bliže

precizirane stavom drugim izreke prvostepene presude.

Iz predmetnih spisa proizilazi da su u navedenom posjedovnom listu u

dijelu od 15644/491211 kao suvlasnici upisane D. C. G. i druga lica, dok je

tužena O. B. upisana kao korisnik na tom dijelu zemljišta. Drugotuženi P. S. nije

upisan kao nosilac prava svojine na ovim nekretninama, iz ovog posjedovnog

lista, već je njegov pravni predhodnik P. P. bio upisan kao vlasnik u

posjedovnim listovima br.12 KO Prijevor i 47 KO Prijevor II, nakon čije smrti

je raspravljena zaostavština i oglašeni naslednici. Iz predmetnih spisa dalje

proizilazi da je prvostepeni sud na ročištu od 27.09.2011. godine, pozvao

tužioca da uredi tužbu tako što će u pogledu nekretnina koje čini kat. parcelu

br.517/2 iz posjedovnog lista br.203 KO Prijevor II označiti kao tuženog D. C.

G. i druge vlasnike, što punomoćnik tužioca nije učinio već je podneskom od

07.11.2011. godine, obavijestio sud da neće postupiti po nalogu suda.

Propuštajući da postupi po rješenju suda i označi D. C. G. kao tuženog i

ostale vlasnike, upisane u posjedovnom listu br.203 KO Prijevor II, ima za

posledicu da nema stranke na strani tuženog. Naime, u skladu sa odredbom čl.81

ZPP-a i čl.202 ZPP-a, suvlasnici predstavljaju jedinstvene nužne suparničare i

svi moraju biti označeni i tako čine jednu stranku, dok se u suprutnom smatra da

nema stranke i ne može se voditi spor.“


194

PREKID POSTUPKA

(Član 211 ZPP)

Prekid postupka po sili zakona može nastati u svim stadijumima

postupka do njegovog pravosnažnog okončanja.

Iz obrazloženja:

“U zakonskom roku za izjavljivanje revizije tužena je prvostepenom sudu

dostavila poseban podnesak (dana 19.02.2013. godine) kojim je ukazala da je

tužilja iz predmetnog spora preminula dana 20.06.2012. godine. U prilogu

podneska dostavila je rješenje Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 2286/11 od

30.11.2012. godine, o prekidu postupka u predmetu navedene poslovne oznake,

zbog smrti tužene u navedenom predmetu (koja je ovdje tužilja). Navedenim

podneskom ukazuje sudu na dužnost da prekine predmetni postupak, saglasno

odredbi člana 98 ZPP.

Ovaj sud je navedeni podnesak tužene - od 19.02.2013. godine, cijenio

sastavnim dijelom revizije protiv drugostepene presude.

Ispitujući pobijanu presudu, u smislu odredbe člana 401 ZPP, ovaj sud je

našao da je ista nezakonita.

Naime, odredbom člana 211 stav 1 tačka 1 do 6 ZPP taksativno su

nabrojani slučajevi u kojima će sud obavezno prekinuti parnični postupak, a

medju kojima je (pod tačkom 1) predvidjena smrt stranke.

Dakle, u slučaju smrti stranke, kao zakonskog razloga za prekid postupka,

sud obavezno prekida postupak, jer je prekid nastupio po sili zakona danom

smrti stranke. U ovakvom slučaju sud donosi rješenje kojim se odredjuje prekid.

Inače, prekid postupka po sili zakona može nastati u svim stadijumima

postupka do njegovog pravosnažnog okončanja. To podrazumijeva da razlozi za

prekid mogu nastati i u postupku pred drugostepenim sudom.

Kako je u konkretnom slučaju tužila preminula dana 20.06.2012. godine,

a drugostepeni sud je donio pobijanu presudu dana 15.01.2013. godine, kada je

već nastupio prekid, to je ovaj sud morao ukinuti pobijanu presudu i predmet

vratiti drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje - radi donošenja rješenja o

prekidu postupka u skladu sa zakonom.“


195

IZVODJENJE DOKAZA I BITNA POVREDA

ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

(Član 217 u vezi sa čl. 367 stav 2 tačka 15 ZPP)

Mišljenja stručnih lica koja nijesu data na traženje suda ne smatraju

se dokazima u smislu ZPP, te ako se odluka suda temelji na dokazu koje

sud nije odredio počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka

iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP.

***

Do nespornih činjenica ne može se doći izvodjenjem dokaza, već samo

izjavom stranaka da odredjene činjenice nijesu sporne.

Iz obrazloženja:

“Osnovano se revizijom, a ranije i žalbom, ukazuje da činjenično

zaključivanje prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, nema oslonca

u izvedenim dokazima, odnosno da su utemeljeni na dokazima koje sud nije

odredio, kao i da su razlozi o odlučnim činjenicama u suprotnosti sa stanjem u

spisima, što čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.

367.st.2.tač.15. ZPP.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude izvedeni su

brojni dokazi, izmedju ostalih i stručno mišljenje na "izvještaj o vještačenju"

Komisije vještaka Elektrotehničkog fakulteta - Univerziteta Crne Gore, koje je

dao prof. dr. M. P., dipl.ing. elektrotehnike Univerziteta u Novom Sadu,

potpisano od dekana tog fakulteta, koje su tužioci samoinicijativno pribavili.

Tim "stručnim mišljenjem" ocijenjen je potpuno pogrešnim zaključak vještaka

prof. dr M. O., dipl. el.ing i prof. dr D. J., dipl. el.ing. sa Elektrotehničkog

fakulteta CG, u vezi sa uzrocima oštećenja kuće tužilaca, tj. da je dionica

dalekovoda pored kuće tužilaca izvedena potpuno u skladu sa Pravilnikom o

tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova od 1

kv do 400 kv, te da su oštećenja nastala kao posledica direktnog atmosferskog

pražnjenja dimnjaka i krova kuće, što su uočili jer je vrh dimnjaka popravljen,

pri čemu je struja atmosferskog pražnjenja poticala kroz armaturu stubova kuće i

djelimično kroz armaturu nosača medjuspratnih ploča i njihovih nosača, te da do

oštećenja nije moglo doći kao posledice atmosferskog pražnjenja stuba.

Drugostepeni sud je, imajući u vidu primjedbe na nalaz i mišljenje

Elektrotehničkog fakulteta Crne Gore, svojim rješenjem Gž.br. 1512/10 od

15.12.2010.godine, ukinuo ranije donijetu presudu prvostepenog suda P.br.

196

377/09 od 10.06.2010.godine, kojom je bio odbijen tužbeni zahtjev tužilaca,

upućujući prvostepeni sud na usaglašavanje navedenih nalaza i mišljenja.

Polazeći upravo od tog naloga, uzimajući u obzir i dopunjeno "stručno

mišljenje" prof.dr Prša od 04.04.2011.godine, (problem može biti riješen samo

dislokacijom kuće, ili stubova), kao i neuspjelo usaglašavanje ovih vještaka na

ročištu od 23.09.2011.godine, te "super - vještačenje" od strane Instituta

"Mihajlo Pupin" (prethodno Elektrotehnički fakultet u Beogradu odbio da

vještači), koji se po vještaku dr J. C., redovnom profesoru Elektrotehničkog

fakulteta u Beogradu izjasnio da je uzrok mehaničkih oštećenja kuće tužilaca

posledica nekoliko istovremenih i povezanih faktora, nižestepeni sudovi su

izveli prethodno iznijeti zaključak. Ovo i pored činjenice da je ranije iznesenim

stavom Višeg suda u Bijelom Polju Gž.br. 1522/10, a po prigovoru tužilaca da

vještaci moraju da imaju licencu i biti na listi sudskih vjetšaka, u suprotnom da

se naloži Elektrotehničkom fakultetu Crne Gore da za vještake odredi druga lica.

Prema tome, očigledno proizilazi da postoji protivurječnost izmedju

onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržini navoda stranaka sa stabjem u

spisima i izvedenim dokazima, na što se revizijom ukazuje, a posebno da visina

štete nije nesporna. Do nespornih činjenica ne može se doći izvodjenjem

dokaza, već samo izjavom stranaka da odredjene činjenice nijesu sporne, što nije

bio slučaj kada je u pitanju visina štete.

Inače, mišljenja stručnih lica koja nijesu data na traženje suda ne smatraju

se dokazima u smislu ZPP, a prilikom ocjene primjedbi stranaka na nalaze

vještaka mora se ukazati na činjenice iz kojih proizilazi osnovanost tih

primjedbi, odnosno rasvijetliti činjenice na kojima se nalazi temelje, što nije bio

slučaj kada je u pitanju činjenica da li je dimnjak na kući tužilaca bio oštećen od

udara groma, ili ne, te u pogledu više nadjenih uzroka nastanka štete. Dakle, sud

se nije mogao pozivati isključivo na mišljenje jednog ili više vještaka, a

drugog(ih) da ne prihvata bez rasvjetljavanja činjenica na kojima se temelje i

koji od mogućih uzroka su prouzrokovali predmetnu štetu.“


197

POVLAČENJE TUŽBE – NEDOSTATAK VALJANIH RAZLOGA

(Član 298 st. 1 i 2 u vezi sa čl. 367 stav 2 tačka 15 ZPP)

Ako je sudu bio dostavljen telegram kojim ga punomoćnik tužioca

obavještava o svojoj nemogućnosti da pristupi na raspravu i o razlozima

spriječenosti, sud nije mogao smatrati tužbu povučenom, a da se prethodno

ne izjasni povodom dostavljenog obavještenja – telegrama i da da ocjenu

istog.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je rješenjem od 23.01.2009. godine utvrdio da je tužba

povučena u predmetnoj pravnoj stvari. U obrazloženju rješenja stoji da tužilac

nije pristupio na zakazano ročište navedenog dana, u zakazano vrijeme, te da je

pristupio punomoćnik tuženih, koji je dao svoj osvrt povodom izostanka

punomoćnika tužioca, nakon čega je sud konstatovao da tužilac nije opravdao

svoj izostanak, te utvrdjuje da se tužba smatra povučenom, temeljeći svoje

rješenja na odredbi člana 298 ZPP.

Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi protiv prvostepenog rješenja,

pobijanim rješenjem zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za

primjenu člana 298 stav 3 ZPP, na kojem propisu nalazi da je utemeljeno

prvostepeno rješenje, budući je punomoćnik tužilaca o ročištu od 23.01.2009.

godine, na koje nije pristupio, neposredno obaviješten i upozoren na prethodnom

ročištu, održanom 09.10.2008. godine, kao i da su razlozi žalbe u preostalom

dijelu cijenjeni u donijetim odlukama suda povodom i u okviru datih razloga o

predlogu o povraćaju u predjašnje stanje.

Medjutim, osnovano se revizijom ukazuje da pobijano rješenje nema

valjanih razloga o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu odredbe člana

289 stav 2 ZPP, a što je neophodno bilo cijeniti prije donošenja odluke osnovom

st. 3 iste zakonske odredbe. Zbog navedenog nedostatka pobijano rješenje se sa

sigurnošću ne može ispitati, a što znači da je donijeto uz počinjenu bitnu

povredu postupka iz čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP.

Istovremeno i prvostepeni sud da bi mogao odlučiti primjenom člana 298

stav 3 ZPP morao je prethodno da ocijeni postojanje uslova iz st. 2 navedene

zakonske odredbe, a što nije učinio kako to proizilazi iz stanja u spisima i

prvostepenog rješenja.

Naime, odredbom člana 298 st. 1, 2 i 3 ZPP, koja reguliše tok glavne

rasprave odredjen je redosled radnji postupanja suda na način što sudija nakon

otvaranja glavne rasprave i objavljivanja predmeta raspravljanja (stav 1)

utvrdjuje da li su došla sva pozvana lica, pa ako nijesu provjerava jesu li odsutna

198

lica uredno pozvana i imaju li opravdan razlog za svoj izostanak (stav 2).

Stavom 3 iste zakonske odredbe normirano je postupanje suda kada tužilac ne

dodje na ročište za glavnu raspravu koji je bio uredno pozvan, a tuženi se na tom

ročištu ne upusti u raspravljanje.

Kako iz stanja u spisima, tačnije iz raspravnog zapisnika suda sa ročišta

od 23.01.2009. godine proizilazi da je sudu bio dostavljen telegram kojim ga

punomoćnik tužioca obavještava o svojoj nemogućnosti da pristupi na raspravu

navedenog dana i o razlozima spriječenosti, sud nije mogao smatrati tužbu

povučenom, a da se prethodno ne izjasni povodom dostavljenog obavještenja –

telegrama i da da ocjenu istog, tj. da navede značaj tog obavještenja, pa u tom

smislu da ocijeni opravdanost razloga izostanka punomoćnika tužilaca sa

ročišta, kako to nalaže odredba člana 298 stav 2 ZPP, a što se osnovano

revizijom ukazuje.

Pošto nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nijesu dali

pravilnu ocjenu dostavljenog telegrama punomoćnika tužilaca i u istom

navedenog razloga njegove spriječenosti da pristupi na zakazanu raspravu

navedenog dana, to je ovaj sud ukinuo pobijano i prvostepeno rješenje i predmet

vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U ponovnom postupku sud će saglasno prethodno datim primjedbama

ovog rješenja ocijeniti značaj telegrama kojim je punomoćnik tužilaca

obavijestila sud o svojoj spriječenosti da pristupi na zakazano ročište 23.012009.

godine. Tek nakon toga sud će biti u mogućnosti da izvede pravilan zaključak o

opravdanosti izostanka punomoćnika tužilaca sa navedenog ročišta, a time i da

donese zakonitu odluku.“


199


(Član 313 stav 5 ZPP)

Rješenje kojim je prvostepeni sud prihvatio uredjenje tužbe ne

predstavlja rješenje kojim se postupak okončava, već procesno rješenje

koje se ne može pobijati posebnom žalbom.

Iz obrazloženja:

“Rješavajući po žalbi Viši sud u Bijelom Polju je žalbu trećetuženog

odbacio kao nedozvoljenu, smatrajući da je u pitanju procesno rješenje koje se

ne može posebo pobijati žalbom.

I po ocjeni ovoga suda, rješenje kojim je prvostepeni sud prihvatio

uredjenje tužbe, ne predstavlja rješenje kojim se postupak okončava, već

procesno rješenje koje se ne može pobijati posebnom žalbom, radi čega je

drugostepeni sud pravilno postupio kada je žalbu odbacio nao nedozvoljenu.“


200

NEDOZVOLJENOST POSEBNE ŽALBE

PROTIV RJEŠENJA KOJIM SE UPRAVLJA POSTUPKOM

(Član 272 tačka 8 u vezi sa čl. 313 stav 5 ZPP)

Protiv rješenja kojim je odredjeno odvojeno raspravljanje po tužbi

nije dozvoljena žalba.

Iz obrazloženja:

“Po nalaženju ovog suda, pravilno je durgostepeni sud odbacio žalbu S. R.

kao nedozvoljenu, a koja je izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Kotoru

kojim je odredjeno odvojeno raspravljanje po tužbi iste, a koje rješenje se odnosi

na rukovodjenje raspravom, a protiv kojeg nije dovzoljena žalba shodno

čl.313.st.5. ZPP.

Sa tih razloga, pravilno je drugostepeni sud žalbu S. R. odbacio kao

nedozvoljenu, radi čega navodi revizije ne utiču na drugačije rješenje ove pravne

stvari.“


201

IZOSTANAK OCJENE DOKAZA

(Član 367 stav 2 tačka 15 u vezi sa čl. 9 ZPP)

Ukoliko sud nije dao ocjenu dokaza provedenih u postupku počinjena

je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15

ZPP.

Iz obrazloženja:

“Što se tiče ocjene iskaza svjedoka S. S., koji je učestvovao u zaključenju

predmetnog poravnanja u svojstvu punomoćnika R. u. (tužioca iz ovog spora) i

koji je u svom kazivanju bio izričit da je imao punomoćje za zaključenje

predmetnog poravnanja i da mu je isto potpisao direktor F. V., prvostepeni sud

nije prihvatio iz razloga što u spisima predmeta P.br.151/04 nema priloženog

punomoćja.

Medjutim, ovakvo kazivanje prvostepenog suda je neprihvatljivo jer je

izostala ocjena dokaza - iskaza saslušanog svjedoka S. S., a ovo u smislu člana 9

ZPP-a. Sud je u postupku proveo dokaz saslušanjem pomenutog svjedoka i

morao je dati ocjenu ovog dokaza u sklopu drugih provedenih dokaza.

Zbog navedenih propusta nižestepenih sudova iste odluke su zahvaćena

bitnom povredom doredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP-a,

zbog čega nije bilo moguće ispitati nižestepene presude, pa su morale biti

ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.“


202

BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM

(Član 367 stav 1 u vezi sa čl. 375 st. 4 ZPP)

Drugačijom ocjenom iskaza svjedoka saslušanih u prvostepenom

postupku, izmijenjeno je činjenično stanje utvrdjeno u prvostepenoj

presudi, čime je drugostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba

parničnog postupka iz člana 367 stav 1 u vezi sa čl. 375 st. 4 ZPP.

Iz obrazloženja:

“Pobijana presuda sadrži bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz

čl.367. st.1. u vezi čl.375. st.4. ZPP. Naime, osnovano se revizijom tužioca

ukazuje da je drugostepeni sud preinačavajući prvostepenu presudu izmijenio

činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrđeno u prvostepenom postupku,

iako nije održao raspravu, čime je počinio navedenu bitnu povredu.

Po mišljenju ovog suda, nijesu bili ispunjeni uslovi za preinačenje

prvostepene presude od strane drugostepenog suda. Jer, drugostepeni sud je

svoju odluku zasnovao na činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim

sudom. Prvostepeni sud je iz dokaza koje je proveo u postupku, naročito iskaza

svjedoka M. S., izveo zaključak da tužilac nije doprinio nastanku štetnog

događaja, pa nema mjesta primjeni pravila o podijeljenoj odgovornosti koju

predviđa odredba čl.192. ZOO koji je važio u vrijeme nastanka štetnog

događaja.

Odlučujući o žalbi tužene drugostepeni sud je u pobijanoj presudi

zaključio da je tužilac svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja

50%. Ovakav zaključak drugostepeni sud je temeljio na sadržini izvedenih

dokaza koji ukazuju da je tužilac sa licima koja su bila sa njim u društvu

pokušao da izvuče NN lice iz taksi vozila, nakon čega je NN lice udarilo tužioca

i od tog udarca su nastale povrede. U ovim radnjama i postupanjima tužioca

drugostepeni sud nalazi doprinos tužioca svom povređivanju i nastanku štete.

Odlučujući na izloženi način, po mišljenju ovog suda, drugostepeni sud je

drugačije ocijenio iskaze svjedoka koji su saslušani u postupku pred

prvostepenim sudom, čime je izmijenio činjenično stanje utvrđeno u

prvostepenoj presudi. Time je drugostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba

parničnog postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.375. st.4. ZPP, jer drugostepeni sud

može utvrditi drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno pred

prvostepenim sudom samo ukoliko održi raspravu i na istoj izvede dokaze koje

je kasnije dužan sam cijeniti. Kako drugostepeni sud nije postupio saglasno

navedenoj zakonskoj odredbi, to je počinio bitnu povredu na koju se revizijom

203

tužioca osnovano ukazuje, zbog čega je pobijana presuda morala biti ukinuta i

predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će, nakon što zakaže i održi

raspravu na kojoj će ponovo izvesti sve ili samo neke dokaze od već izvedenih

dokaza pred prvostepnim sudom i potom iste sam cijeniti, uz pravilnu primjenu

materijalnog prava odlučiti u ovoj pravnoj stvari.”


204


(Član 371 stav 3, čl. 380 st. 1 i čl. 381 ZPP)

Nedozvoljena je žalba izjavljena od strane neovlašćenog lica.

Iz obrazloženja:

“Kod nesporne činjenice da advokat O. P. u vrijeme izjavljivanja žalbe

(28.04.2012. godine) nije bio punomoćnik tuženog, jer je istom otkazao

punomoćje dana 24.09.2010. godine, drugostepeni sud je pravilno postupio kada

je žalbu s pozivom na odredbe člana 371 stav 3, čl. 380 st. 1 i čl. 381 ZPP

odbacio kao nedozvoljenu, jer je ista izjavljena od strane neovlašćenog lica.

Neprihvatljivi su navodi revizije da je sud trebao pribaviti izjašnjenje

tuženog da li prihvata žalbu, jer se tuženi nalazi na izdržavanju kazne u ZIKS.

Ovo sa razloga što odredbom člana 96 stav 2 ZPP nije predvidjena ova obaveza

suda, već je ostavljena mogućnost sudu da dozvoli da radnje u postupku za

stranku privremeno izvrši lice koje nije podnijelo punomoćje pod uslovom da u

ostavljenom roku podnese punomoćje ili odobrenje stranke za izvršene parnične

radnje.

Dakle, kako je žalba izjavljena od strane neovlašćenog lica to je ista

nedozvoljena, te se svi navodi revizije pokazuju neosnovanim.“


205

SUDSKO PORAVNANJE I NEDOZVOLJENOST ŽALBE

(Član 380 stav 1 u vezi sa čl. 361 ZPP)

Sudsko poravanje je po svojoj pravnoj prirodi ugovor koji se ne može

pobijati žalbom već se pravna valjanost istog može osporavati u posebnoj

parnici.

Iz obrazloženja:

“Prema stanju u spisima, tužilac i drugotuženi su na ročištu glavne

rasprave od 12.03.2013.godine zaključili sudsko poravnanje, povodom

predmetne pravne stvari, a na istom ročištu tužilac je povukao tužbu u odnosu na

prvotuženu i odrekao se prava na žalbu na to rješenje. Podneskom od

22.03.2013.godine tužilac je tražio dopunu zapisnika sa ročišta od

12.03.2013.godine, a zatim podneskom od 15.04.2013.godine "molbu" da se

donese posebno rješenje o okončanju spora sporazumno. Na obavještenje

prvostepenog suda da nema mjesta donošenju posebnog rješenja o poravnanju,

tužilac je izjavio žalbu Višem sudu u Bijelom Polju (označenu kao odgovor).

Kod takvog stanja stvari, drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je

žalbu odbacio kao nedozvoljenu, što je u skladu sa čl. 380.st.1. ZPP, u vezi čl.

361. istog zakona.

Sudsko poravnanje je po svojoj pravnoj prirodi ugovor parničnih stranaka

koji se ne može pobijati žalbom već se pravna valjanost istog može osporavati u

posebnoj parnici. Ono ima snagu izvršne isprave, a njegovim zaključenjem

parnica se gasi po sili zakona.”


206

REVIZIJA IZJAVLJENA OD STRANE

NEOVLAŠĆENOG LICA

(Član 404 stav 2 u vezi sa čl. 98 st. 1 i čl. 407 ZPP)

Prestankom tuženog kao pravnog lica prestaje punomoćje koje je

tuženi dao advokatu, te je revizija izjavljena od strane tog advokata

nedozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbi čl.98. st.1. ZPP, prestankom pravnog lica prestaje i

punomoćje koje je ono izdalo. U konkretnom slučaju, iz izvoda CRPS-a od

16.04.2013. godine, dostavljenog uz odgovor na reviziju, vidi se da je tuženi -

Društvo za spoljnu i unutrašnju trgovinu i usluge "H." DOO Podgorica

16.11.2012. godine brisan iz evidencije CRPS-a, a na osnovu dobrovoljne

likvidacije.

Dakle, tuženi, kao pravno lice prestao je da postoji pa je stoga prestalo

punomoćje koje je tuženi dao advokatu V. M. da ga zastupa u ovoj pravnoj

stvari.

Kako je revizija izjavljena od strane lice koje nije imalo ovlašćenja za to,

revizija je nedozvoljena, shodno čl.404. st.2. ZPP.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 74/13 od 10.09.2013. godine)

207

REVIZIJA IZJAVLJENA OD STRANE UMJEŠAČA

KOJI JE STUPIO U PARNICU PO PRAVOSNAŽNOSTI ODLUKE

(Član 207 stav 2 u vezi čl. 407 ZPP)

Revizija izjavljena od strane umješača koji je stupio u parnicu nakon

pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu je nedozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Ovlašćenje na izjavljivanje vanrednog pravnog lijeka ima samo umješač

koji je stupio u parnicu do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu (čl.207

st.2 ZPP-a). Kako je umješač - podnosilac revizije svoje miješanje prijavio

nakon pravosnažnosti, to je istu valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, jer se u

konkretnom slučaju radi o običnom umješaču, a ne umješaču sa položajem

jedinstvenog suparničara, koji bi imao pravo na podnošenje vanrednog pravnog

lijeka (čl.408 ZPP-a).“


208

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE

(Član 407 u vezi čl. 414 stav 5 ZPP)

Nije dozvoljena revizija protiv rješenja o kažnjavanju tužioca zbog

vrijedjanja suda, jer to rješenje nije karaktera rješenja kojim se postupak

pravosnažno završava.

Iz obrazloženja:

“Iz stanja u spisima utvrdjuje se da tužilac izjavljuje reviziju protiv

rješenja drugostepenog suda kojim je odbijena žalba izjavljena protiv

prvostepenog rješenja o kažnjavanju tužioca zbog vrijedjanja suda u svojim

podnescima od 20.12.2012., 21.01.2013. i 29.01.2013. godine.

Prema odredbi člana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv

rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.

Kako pobijano rješenje nije karaktera rješenja kojim se postupak

pravosnažno završava, to se shodno odredbi člana 414 stav 1 ZPP protiv istog

revizija ne može izjaviti.“


209

REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA KOJIM JE ODBIJEN PREDLOG

ZA UKIDANJE PRIVREMENE MJERE

(Član 407 u vezi sa čl. 414 stav 2 ZPP i

čl. 8 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)

Revizija protiv rješenja o obezbjedjenju nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Rješenjem Osnovnog suda u Baru P. br. 154/13 od 17.07.2013. godine,

odbijen je kao neosnovan predlog tuženog za ukidanje privremene mjere P. br.

598/12 od 04.09.2012. godine.

Protiv navedenog rješenja tuženi je blagovremeno izjavio reviziju ne

navodeći konkretne razloge zbog čega istu izjavljuje. Predlaže da ovaj sud

preinači pobijano prvostepeno rješenje ili isto ukine.

U odgovoru na reviziju tužioci su u svemu osporili navode iste sa

predlogom da se revizija odbije kao neosnovana.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijano rješenje, u

smislu odredbe člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija nedozvoljena.

Postupak obezbjedjenja regulisan je Zakonom o izvršenju i obezbjedjenju,

a prema odredbi člana 8 tog zakona protiv rješenja donesenog u postupku

obezbjedjenja može se izjaviti samo prigovor. Dakle, revizija protiv rješenja o

obezbjedjenju nije dozvoljena, te je istu kao takvu valjalo odbaciti.“


210

PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 stav 1 tačka 3 ZPP)

Sa razloga predvidjenih članom 421 stav 1 tačka 3 ZPP, postupak se

može ponoviti samo po predlogu lica koje nije moglo biti stranka u

postupku ili njegovog zakonskog zastupnika, odnosno po predlogu

neovlašćeno zastupane stranke.

Iz obrazloženja:

“Tužena je podnijela predlog za ponavljanje postupka pravosnažno

okončanog u odnosu na nju. U predlogu je navela da u spisima predmeta nema

dokaza da tužilac II reda – A. "B." postoji kao subjekt prava i da zato nije mogla

biti stranka u tom postupku, kao i da punomoćje za zastupanje tužilaca nije bilo

uredno, je nije dato u skladu sa Konvencijom o ukidanju potrebe legalizacije

javnih isprava, potpisane u Hagu 05.10.1961. godine (nije ovjereno pečatom

"Apostille"). Smatra da su to razlozi za ponavljanje postupka predvidjeni čl.421

st.1 tač.3 ZPP.

Nalazeći da je tuženoj V. V.prvostepena presuda uručena prije donošenja

drugostepene presude (20.11.2009.godine), a da je ista predlog za ponavljanje

postupka podnijela 27.11.2012. godine, prvostepeni sud je zaključio da je

predlog neblagovremen, obzirom da je podnijet po proteku roka iz čl.423. st.1.

tač.3. ZPP (30 dana).

Navedenom zakonskom odredbom propisano je da se predlog za

ponavljanje postupka podnosi u roku od 30 dana u slučaju iz čl.421. tač.3. ZPP,

ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti

stranka u postupku, od dana kada je odluka dostavljena tom licu, a ako

punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za vođenje parnice, od dana

kada je stranka saznala za ovaj razlog.

Medjutim, tužena V. V. nije lice za koje je u predlog za ponavljanje

postupka navedeno da nije mogla biti stranka u postupku, niti lice - stranka koju

je zastupao punomoćnik bez potrebnog ovlašćenja, zbog čega se blagovremenost

predloga za ponavljanje postupka nije mogao cijeniti polazeći od dana kada je

odluka dostavljena ovoj tuženoj, odnosno od dana kada je ista saznala za

navodno neovlašćeno zastupanje tužilaca. Stoga su nižestepeni sudovi pogriješili

kada su, sa razloga sa kojih su to učinili, zaključili da je predlog neblagovremen.

U ponovnom postupku nižestepeni sudovi će prilikom odlučivanja o

predlogu za ponovaljanje postupka imati u vidu primjedbe ukazane ovim

rješenjem. Takodje, imaće u vidu da se sa razloga predvidjenih čl.421

st.1.tač.3.ZPP, postupak može ponoviti samo po predlogu lica koje nije moglo

211

biti stranka u postupku ili njegovog zakonskog zastupnika, odnosno po predlogu

neovlašćeno zastupane stranke.

Sa iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci pod stavom I - čl.409 st.1 u

vezi čl. 414. st.4. i 5. ZPP.”


212

OSNOVANOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 stav 1 tačka 3 ZPP)

Osnovan je predlog za ponavljanje postupka ako je pravnom

prethodniku predlagača u postupku čije se ponavljanje traži postavljen

privremeni zastupnik protivno odredbi člana 84 ZPP, a koji pravni

prethodnik je u vrijeme podnošenja tužbe bio pokojni, a predlagači, kao

njegovi pravni sljedbenici, nijesu učestvovali u tom postupku.

Iz obrazloženja:

“Predlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom presudom

Osnovnog suda u Kotoru P.br.823/99 od 04.12.1999. godine u svojstvu

predlagača su podnijeli S. K. i B. K., kao sledbenici ranije tuženog T. R. sa

razloga propisanih odredbom čl.421. st.1. tač.1. i tač.3. ZPP-a.

Iz spisa predmeta, čije se ponavljanje postupka traži proizilazi da su

tužioci R. Ž. i R. J. dana 19.11.1999. godine podnijeli tužbu protiv R. (Š.) T.,

radi utvrdjenja prava svojine po osnovu održaja na nekretninama bliže

preciziranim izrekom presude Osnovnog suda u Kotoru P.br.823/99 od

04.12.1999. godine. Istoga dana kada je tužba podnijeta, sud je tuženom kao licu

nepoznatog boravišta, bez prethodnog utvrdjenja da se radi o takvom licu,

rješenjem postavio privremenog zastupnika S. R., koji zastupnik je na prvom

održanom ročištu na licu mjesta 04.12.1999. godine izjavio da priznaje tužbeni

zahtjev i učinio nespornim činjenicu savjesne državine tužilaca i njihovih

predaka, nakon čega je sud donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev, koja

je postala pravosnažna danom njenog donošenja, s obzirom da su se stranke

odrekle prava na žalbu.

Odlčujući o podnijetom predlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog

postupka, nižestepeni sudovi su dozvolili ponavljanje postupka i ukinuli presudu

Osnovnog suda u Kotoru P.br.823/99 od 04.12.1999. godine.

I po nalaženju ovog suda a nasuprot navodima revizje, pravilno su postuili

nižestepeni sudovi kada su odlučili na izloženi način.

Neosnovano se ukazuje revizijom na nedostatak aktivne legitimacije na

strani predlagača . Ovo sa razloga što su isti pravosnažnim rješenjem Osnovnog

suda u Kotoru O.br.110/07 od 17.07.2007. godine, oglašeni za naslednike iza

smrti pok. R. T. Š., a tužioci nijesu pružili dokaz da je to rješenje pravosnažno

stavljeno van snage.

Kod utvrdjene činjenice da je u parnici P.br.823/99 pravnom prethodniku

predlagača R. T.postavljen privremeni zastupnik iako nijesu postojali dokazi da

se radi o licu nepoznatog prebivališta, dakle suprotno odredbi čl.84. tada

213

važečeg ZPP-a, a koji je pri tom a kako to iz spisa predmeta proizilazi u vrijeme

podnošenja tužbe bio pokojni (umro 28.03.1916. godine), s jedne strane kao i

kod činjenice da njegovi pravni sledbenici nijesu učestvovali u toj parnici s

druge strane, pravilan je zaključak nižestepenih sudova o osnovanosti

podnijetog predloga.

Dakle, i po nalaženju ovog suda nižestepni sudovi su pravilno postupili

kada su dozvolili ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari i ukinuli presudu

Osnovnog suda u Kotoru P.br.823/99 od 04.12.1999. godine, o čemu

nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud.

S druge strane, za ukazati je revidentu a kod utvrdjene činjenice da

presuda Osnovnog suda u Kotoru P.br.823/99 od 04.12.1999. godine nikada nije

dostavljena stranci, da se predlog za ponavljanje pravosnažno okončanog

postupka mogao podnijeti i po proteku roka od pet godina, od kada je odluka

postala pravosnažna a saglasno čl.423. st.3. ZPP-a.“


214

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 425 ZPP)

Predlog umješača za ponavljanje postupka je nedozvoljen ako je u

suprotnosti sa izraženom procesnom voljom stranke kojoj se pridružio.

Iz obrazloženja:

“Umješač na strani tužioca, podnio je predlog za ponavljanje postupka,

koji je dostavljen tužiocu na izjašnjenje. U podnesku od 31. 05. 2012. godine

tužilac se izjasnio navodeći da neće podnositi predlog za ponavljanje postupka,

pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br.

459/09-05, sa razloga što je i u prethodnom postupku posjedovni list broj 37 KO

Njegnjevo bio jedan od dokaza.

Imajući u vidu sadržinu navedenog podneska, izjašnjenje stranke

povodom predloga umješača, stranka se jasno opredijelila da ne želi dalji

postupak. Zbog toga, i po ocjeni ovog suda, radnja umješača je u suprotnosti sa

radnjama stranke kojoj se pridružio, jer je u suprotnosti sa izraženom procesnom

voljom stranke, pa je stoga predlog umješača za ponavljanje postupka

pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br.

459/09-05 s pravom odbačen kao nedozvoljen od strane nižestepenih sudova.“


215

PREKID POSTUPKA PO REVIZIJI

(Član 429 stav 4 u vezi sa čl. 431 st. 1 ZPP)

Iz obrazloženja:

“Protiv drugostepene presude tužioci su izjavili reviziju zbog bitne

povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predloženo je da se revizija usvoji, ukine drugostepena presuda u pobijanom

dijelu i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje, ili ukinu nižestepene

presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je našao da postupak po reviziji

treba prekinuti.

Tužioci su reviziju protiv drugostepene presude izjavili 17.07.2013.

godine, a istoga dana podnijeli predlog za ponavljanje postupka pravosnažno

završenog presudom Osnovnog suda u Kotoru P.br.909/08/08 od 12.07.2012.

godine, zbog razloga predviđenih odredbom čl.421. st.1 tač.9. ZPP.

Imajući u vidu da je stranka izjavila reviziju i istovremeno podnijela

predlog za ponavljanje postupka koji je pravosnažno završen, a uzimajući u

obzir sve okolnosti, naročito razloge iz kojih je podnijet predlog za ponavljanje

postupka - čl.421 st.1 tač.9 ZPP, odnosno da se ukazuje na nove činjenice i nove

dokaze koji nijesu mogli biti upotrijebljeni u postupku u kojem je donijeta

pravosnažna presuda, te cijeneći da u skladu sa odredbom čl.400 st.3 ZPP

revizijom se ne može osporavati činjenično stanje, ovaj sud je odlučio da se

postupak po reviziji prekine.“


216

RADNO PRAVO

217

MEDJUSOBNI ODNOSI ZAKONA

I UGOVORA O RADU

(Član 4 stav 2 Zakona o radu)

Ugovor o radu kojim su stranke utvrdile veći obim prava i povoljnije

uslove rada od prava i uslova utvrdjenih Zakonom o radu nije protivan

prinudnim propisima.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac sa tuženim zaključio ugovor o

radu na radnom mjestu direktora zajedničko tehničko – tehnoloških i opštih

poslova br. 01-893 od 18.02.2009. godine. Ugovor je zaključen na odredjeno

vrijeme u trajanju od četiri godine počev od 10.02.2009. do 10.02.2013. godine.

Zahtjev za utvrdjenje ništavosti toga ugovora, odnosno pojedinih njegovih

odredbi tužilac je zasnovao na tome da ugovor ne sadrži visinu zarade, te da je

odredba člana 4 ugovora protivna prinudnim propisima. Tim odredbama

ugovora predvidjeno je pravo tuženog na otpremninu u slučaju otkaza ugovora o

radu, odnosno sporazumnog prestanka ugovora ili neprihvatanja tuženog

rasporedjivanja na drugo radno mjesto nakon isteka vremena na koje je ugovor

zaključen. S tim u vezi prvostepeni sud je utvrdio da je tuženom utvrdjena

osnovna zarada u iznosu od 2.500 € mjesečno.

Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su pravilno

primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način o čemu su dali

pravilne i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud. Jer, prema odredbi člana 4 stav

2 Zakona o radu ugovorom o radu može se utvrditi veći obim prava i povoljniji

uslovi rada od prava i uslova utvrdjenih ovih zakonom. Stoga ugovor koji su

stranke zaključile nije protivan prinudnim propisima.“


218

DISKRIMINACIJA I MOBING NA RADNOM MJESTU

–NEOSNOVANOST ZAHTJEVA–

(Član 5 – 9 Zakona o radu)

Činjenica da je tužilja teško doživljavala ponašanje i rad ostalih

zaposlenih koji nijesu bili „savjesni“ ne ukazuje da se radi o postupcima

diskriminacije, odnosno zlostavljanja, već predstavlja lični doživljaj tužilje i

stav prema radu i kolegama.

Iz obrazloženja:

„Odredbama čl.5 - 9 Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08, 26/09, 88/09,

26/10, 59/11), regulisana je zabrana diskriminacije i zlostavljanja na radnom

mjestu (mobing), po više osnova. Tako je u čl.8a propisano da je zabranjen svaki

oblik zlostavljanja na radnom mjestu (mobing), odnosno svako ponašanje prema

zaposlenom ili grupi zaposlenih kod poslodavca koje se ponavlja, a ima za cilj

ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta,

položaja zaposlenog koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili

uvredljivo okruženje, pogoršava uslove rada ili dovodi do toga da se zaposleni

izoluje ili navede da na sopstvenu inicijativu otkaže ugovor o radu. Zabrana

zlostavljanja na radnom mjestu i mjere za sprječavanje zlostavljanja, kao i

postupak zaštite lica izloženih zlostavljanju regulisani su Zakonom o zabrani

zlostavljanja na radu ("Sl.list CG", br.30/12), koji nije bio u primjeni u vrijeme

nastanka spornog odnosa, a Ustav Crne Gore u čl.28 jemči dostojanstvo i

sigurnost, nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta čovjeka, njegove

privatnosti i ličnih prava. S druge strane, zabrana diskriminacije po bilo kom

osnovu predviđena je odredbom čl.2 Zakona o zabrani diskriminacije ("Sl.list

CG", br. 46/2010"), i odredbom čl.14 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih

prava i osnovnih sloboda.

U konkretnom sporu tužilja je tvrdila da je bila savjesna u radu pa su joj

smetale radnje ostalih zaposlenih koji se nijesu na taj način ponašali. Kada je

krajem oktobra 2010. godine utvrđen manjak u kasi, otkazani su ugovori o radu

samo nekim zaposlenim, a tužilja je bila povrijeđena što nijesu otkazani ugovori

i ostalim zaposlenima koji su napravili manjak. Tvrdila je da su se zaposleni koji

su ostali na poslu prema njoj revanšistički ponašali na način što nijesu htjeli sa

njom da komuniciraju. Odbila je predlog izvršnog direktora da bude zamjenik

menadžera i šef kase, a premještaj na rad u drugi objekat - "Esprit" ju je

povrijedio jer je shvatila da je tjeraju iz objekta. Dalje je tvrdila da joj je

menadžer V. K. upućivao uvrede na način šminkanja i izgleda, da se ponašanje

svih radnika prema njoj promijenilo, što je teško prihvatala i emotivno je

http://10.32.1.5:8080/DocumnetWebClient/ingpro.webclient.Main/FileContentServlet/propis/0321cc/32124.htm?encoding=Latinica#zk46/10

219

pogađalo, zbog čega je zanemarivala porodicu. Isticala je da je šikanirana po

nacionalnoj osnovi kao crnogorka od kolega prosrpske orjentacije koji su znali u

butiku da pjevaju srpske pjesme, a ona je teško to podnosila pri pomisli kako se

osjećaju kupci albanske ili muslimanske nacionalnosti kada uđu u butik. Kada je

premještena na rad u butik "Esprit" povećao se promet i počela se dodjeljivati

stimulacija, što smatra da je njena zasluga. Navela je da joj je uništeno

dostojanstvo i misli i da su zaposleni bili ljubomorni na njenu porodicu, fizički

izgled i sl.

Kada se radi o dokazivanju mobinga u toku postupka, ako tužilac, tj. lice

koje traži zaštitu od zlostavljanja učini vjerovatnim da je izvršeno zlostavljanje,

onda je na poslodavcu teret dokazivanja da nije bilo zlostavljanja na radu.

Nižestepeni sudovi su zaključili da tužilja nije pružila dokaze kojim bi

učinila vjerovatnim da je izvršeno zlostavljanje od strane poslodavca i

zaposlenih, a iz dokaza koji su izvedeni u postupku je zaključeno da

zlostavljanja i diskriminacije nije bilo. Nižestepeni sudovi nalaze da prema

tužilji kao zaposlenom nijesu pravljene razlike u odnosu na ostale zaposlene, niti

je bila u drugačijem položaju u odnosu na druge zaposlene. Naime, činjenica da

je tužilja teško doživljavala ponašanje i rad ostalih zaposlenih koji nijesu bili

"savjesni" ne ukazuje da se radi o postupcima diskriminacije odnosno

zlostavljanja, već predstavlja lični doživljaj tužilje i stav prema radu i kolegama.

Tužilja nije učinila vjerovatnim, a tuženi je osporio tvrdnje da je bilo

zabranjenog ponašanja odgovornog lica-supervizora prema njoj u pogledu

njenog fizičkog izgleda, putem verbalnog ponašanja i upućivanja uvreda.

Naprotiv, iz iskaza svjedoka koji su saslušani u postupku proizilazilo bi da je

tužilja zbog svog posebno emotivnog odnosa prema poslu i okolini u kojoj radi

svaki kontakt i obraćanje zaposlenih doživljavala kao diskriminaciju, pa tako i

raspoređivanje na rad u drugi butik. Posebno je utvrđeno da tužilja nije

šikanirana i diskriminisana po nacionalnoj osnovi, mada i ona ističe da pjevanje

od strane nekih kolega nije doživjela kao diskriminaciju prema njoj već prema

mogućim klijentima albanske ili muslimanske nacionalnosti.

Nižestepeni sudovi su u ovom sporu na pravilan način cijenili medicinsku

dokumentaciju i izvještaje ljekara - psihologa i psihijatra. Naime, iz izvještaja

psihologa se zaključuje da je isti sačinjen u radu sa pacijentom i na osnovu

dijagnostičkog intervjua samog pacijenta, a ciljano je usmjeren na utvrđivanje

svih aspekata funkcionisanja psiholoških i emocionalnih ponašanja, kao i

registrovanja situacionih faktora koji su doveli do određenog stanja. U izvještaju

je konstatovano da je riječ o postraumatskom PTSP sa mogućom psihotičkom

dekompenzacijom, što znači da se može očekivati pogoršanje kliničke slike.

Ljekar psihijatar je konstatovao dijagnozu akutna reakcija na stres. Pravilno

nalaze sudovi da se iz navedenih izvještaja ne može zaključiti da je do stresnih

reakcija kod tužilje došlo usled zlostavljanja i mobinga odgovornog lica i

zaposlenih na radnom mjestu. Jer, sama tužilja je isticala da je uznemirena zbog

mogućeg prestanka rada, što je i uslijedilo nakon isteka roka na koji je ugovor o

220

radu bio zaključen. Na ovo upućuje i sadržaj poruka koje je razmjenjivala sa

menadžerom, na koje se poziva i u izjavljenoj reviziji.

Sa iznijetih razloga ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju tužilja

nije učinila vjerovatnim da je vršena diskriminacija i mobing na radnom mjestu,

a tuženi, kao poslodavac je dokazima koji su u postupku izvedeni nesumnjivo

dokazao da prema tužilji nije bilo takvog ponašanja na radu.


221

TRANSFORMACIJA UGOVORA O RADU

SA ODREDJENOG U UGOVOR O RADU NA NEODREDJENO VRIJEME

(Član 26 Zakona o radu)

Kad zaposleni nastavi da radi kod poslodavca nakon isteka roka na

koji je zaključen ugovor o radu, radni odnos na odredjeno vrijeme

transformisan je u radni odnos na neodredjeno vrijeme.

***

Nedonošenje rješenja o zasnivanju radnog odnosa ne može voditi

zaključku da je tužilja bila na faktičkom radu.

***

Oglašavanje slobodnih radnih mjesta nije konstitutivni elemenat

zasnivanja radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

„Rješenjem o prestanku radnog odnosa br. 33 od 31.01.2013.godine tužilji

je prestao radni odnos dana 31.01.2013.godine, zbog isteka roka na koji je

zasnovan, kako se navodi u tom rješenju.

Kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud zaključuje, da ne postoje uslovi

iz čl. 26 Zakona o radu za preobražaj ugovora o radu na odredjeno vrijeme u

ugovor o radu na neodredjeno vrijeme, jer se tužilja nakon isteka ugovora o radu

na odredjeno vrijeme nalazila na faktičkom radu, koji je mogao prestai u svako

doba i bez predhodnog upozorenja, tako da je zakonito rješenje tuženog br. 33

od 31.01.2013.godine i sa tih razloga, zahtjev tužilje odbija u cjelosti kao

neosnovan.

Odlučujući po žalbi tužilje, Viši sud u Bijelom Polju presudom Gž.br.

1748/13 od 08.10.2013.godine, potvrdio je prvostepenu presudu, a žalbu odbio

kao neosnovanu, pri tome prihvatajući u cjelosti rezonovanje prvostepenog suda.

Medjutim, po nalaženju ovog suda, ovakav zaključak nižestepenih sudova

se ne može prihvatiti, jer je isti zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog

prava.

Naime, po nalaženju ovog suda, rješenje tuženog o prestanku radnog

odnosa tužilje br. 33 od 31.01.2013.godine je nezakonito. Shodno čl. 26. Zakona

o radu ("Sl.list CG" br. 49 od 15.08.2008.godine) propisano je, da ako je ugovor

o radu na odredjeno vrijeme zaključen suprotno čl. 25. ovog zakona, ili ako

222

zaposleni nastavi da radi kod poslodavca nakon isteka roka na koji je zaključio

ugovor o radu, smatra se da je ugovor o radu zaključen na neodredjeno vrijeme,

ako zaposleni pristane na takvo zaposlenje. Naime, zadnji ugovor o radu br.

10441 od 30.09.2012.godine tužilja je zasnovala radni odnos kod tuženog na

odredjeno vrijeme počev od 01.10.2012. do 31.10.2012.godine. Medjutim, iz

spisa predmeta proizilazi, da je tužilji radni odnos trajao sve do 31.01.2013.

godine, kada je donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa br. 33 od

31.01.2013.godine, kojim se konstatuje, da istoj prestaje radni odnos dana

31.01.2013.godine, zbog isteka roka na koji je zasnovan. Polazeći od toga, da je

tužilja nastavila da radi kod tuženog nakon isteka roka na koji je zaključen

ugovor o radu tj. u periodu od 31.10.2012. do 31.01.2013.godine, to je shodno

naprijed citiranoj odredbi čl. 26. Zakona o radu, došlo do transformacije radnog

odnosa na odredjeno vrijeme, na rad na neodredjeno vrijeme, pa je i rješenje

tuženog o prestanku radnog odnosa tužilje br. 33 od 31.01.2013.godine

nezakonito i kao takvo je valjalo poništiti.

Pogrešno je rezonovanje nižestepenih sudova, da se tužilja nakon isteka

ugovora o radu na odredjeno vrijeme nalazila na faktičkom radu, jer je tužilja

nastavila da radi kod poslodavca nakon isteka roka na koji je zaključen ugovor o

radu. Isto tako, ne donošenje rješenja o zasnivanju radnog odnosa ne može

voditi zaključku, da je tužilja bila na faktičkom radu. Jer, zaključenjem zadnjeg

ugovora o radu br. 10441 od 30.09.2012.godine tužilja je kod tuženog zasnovala

radni odnos počev od 30.09.2012.godine, pa upravo taj ugovor zamjenjuje

odluku o prijemu u radni odnos. Radi toga, irelevantna je činjenica, da li je

tuženi prijavio slobodna radna mjesta u skladu sa članom 36 Zakona o radu,

nakon 31.10.2012.godine kod nesporne činjenice, da je tužilja nastavila sa

radom bez zaključivanja ugovora o radu sve do 31.01.2013.godine. Ovo s

razloga, što oglašavanje slobodnih radnih mjesta, nije konstitutivni elemenat

zasnivanja radnog odnosa.

Imajući prednje u vidu, ovaj sud nalazi, da su nižestepeni sudovi pogrešno

primijenili materijalno pravo, pa je stoga ovaj sud nižestepene presude preinačio

i zahtjev tužilje usvojio u cjelosti, kako je to bliže navedeno u izreci ove

presude.“


223

NAKNADA PO OSNOVU PREKOVREMENOG RADA

(Član 65 Zakona o radu „Sl. List RCG“, br. 43/03)

Ako je utvrdjeno da je zaposleni radio duže od punog radnog

vremena bez značaja je da li je o takvom radu prethodno ili naknadno

poslodavac donio rješenje.

Iz obrazloženja:

„Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da tužilji pripada pravo na

isplatu naknade za prekovremeni rad u periodu od 11.08.2009. do 31.12.2011.

godine, u iznosu od 3.379,32 € i na ime zakonske kamate na navedeni iznos

536,82 €, kako je to utvrdio prvostepeni sud na osnovu preračuna angažovanog

vještaka finansijske struke, pravilno temeljeći svoj zaključak u ovom dijelu na

činjeničnom utvrdjenju da je tužilja u navedenom periodu radila prekovremeno,

što je i osnov za priznanje prava na naknadu po tom osnovu. Kod nesumnjivo

utvrdjene činjenice da je tužilja u navedenom periodu, kako je to predstavljeno i

utvrdjeno od strane vještaka, radila duže od punog radnog vremena, to je bez

značaja da li je o takvom radu prethodno ili naknadno tuženi donio rješenje. Jer

u pitanju je zakonsko pravo na naknadu po osnovu ostvarenog rada u dužem

radnom vremenu od redovnog (član 65 Zakona o radu), a rješenje je samo

deklarativnog karaktera i bez značaja je kao takvo za pravo tužilje na naknadu

na ime prekovremenog rada. Polazeći od navedenog utvrdjenja pravilno su

odlučili nižestepeni sudovi kada su tužilji dosudili naknadu zarade za

prekovremeni rad za period od 11.08.2009. do 31.12.2011. godine, s pozivom na

citirane zakonske odredbe, pa su neosnovani navodi revizije tuženog u dijelu

kojim se osporava pravilnost odluke suda po ovom zahtjevu tužilje.“


224

UVEĆANJE ZARADE PO VIŠE OSNOVA


Minuli rad i varijabila predstavljaju dodatke na zaradu i kada se

ispune uslovi za uvećanje iste po više osnova oni se samostalno

obračunavaju i sabiraju i ni jedan dodatak ne ulazi u osnovicu za obračun

drugog.

Iz obrazloženja:

„Predmetnom tužbom tužioci su tražili su isplatu po osnovu ostvarenih

prekovremenih dnevnih sati rada, po osnovu ostvarenih prekovremenih noćnih

sati i po osnovu neisplaćenih redovnih sati, sa pripadajućom kamatom za period

od 24.08.2008. godine do 01.05.2012. godine, i to tužilac D. D. u iznosu od

19.113,43 eura, tužilac L. M. u iznosu od 11.688,87 eura i tužilac B. G. u iznosu

od 17.682,54 eura.

Prvostepeni sud je usvojio zahtjeve ovih tužilaca, nalazeći da je vještak

finansijske struke visinu potraživanja pravilno utvrdio na osnovu dokumentacije

tuženog (radnih listi, dnevnika prisutnosti i rasporeda dežurstva), pri čemu

tuženi tokom postupka nije pružio dokaze kojima bi doveo u sumnju utvrdjeno

činjenično stanje, niti je predlagao novo vještačenje iako je shodno čl.219. st.3.

ZPP-a na njemu teret dokazivanja.

Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je istu odbio kao neosnovanu

i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu izreke kojom je djelimično usvojen

tužbeni zahtjev, kao i rješenje o troškovima postupka.

Medjutim, po ocjeni ovog suda, osnovano se ukazuje revizijom tuženog

da izloženo pravno shvatanje nižestepenih sudova u odnosu na tužbene zahtjeve

pomenutih tužilaca nije prihvatljivo. Ovo zbog toga što se iz nalaza vještaka

finansijske struke ne može pouzdano utvrditi da li je pri obračunu visine

naknade po traženim osnovima u osnovicu obračunat minuli rad i varijabila. Jer,

po ocjeni ovog suda, oba uvećanja predstavljaju dodatke na zaradu, pa i kada se

ispune uslovi za uvećanje iste po više osnova, oni se samostalno obračunavaju i

sabiraju i ni jedan dodatak ne ulazi u osnovicu za obračun drugog. Zato ni

naknada po osnovu minulog rada, ni tzv. "varijabila", ne mogu ulaziti u

osnovicu za obračun uvećanja zarade po osnovima iz čl.18. Opšteg kolektivnog

ugovora, a što predstavlja tužbeni zahtjev tužilaca.

Prema tome, kako nema osnova ni u zakonu ni u Opštem kolektivnom

ugovoru da uvećanja zarade po osnovu minulog rada i po osnovu tzv.

"varijabile" ulaze u osnovicu za uvećanje zarade po osnovima koje navedeni

tužioci zahtijevaju tužbom, to će prvostepeni sud u ponovnom postupku na

225

pouzdan način utvrditi da li je obračun visine traženih naknada izvršen na

zakonom propisani način. U vezi sa tim, a u cilju pravilnog odlučivanja u

predmetnoj stvari prvostepeni sud će dopunskim vještačenjem otkloniti

evenutalno počinjene propuste, te postupiti po navedenim primjedbama, i nakon

toga donijeti pravilnu i zakonitu odluku.”


226

PREKID RADA BEZ KRIVICE ZAPOSLENOG

I PRAVO NA NAKNADU ZARADE


Zaposleni ne može biti lišen prava na naknadu zarade za vrijeme

prekida rada koji je nastao bez njegove krivice zbog toga što u skladu sa

zakonom nije utvrdjena visina naknade.

Iz obrazloženja:

„Medju strankama je bilo nesporno da tužioci nijesu bili učesnici

nelegalnog štrajka, odnosno da nijesu krivi za prekid rada kod poslodavca. Nije

bilo sporno ni to da im za navedeni period naknada zarade nije isplaćena. Na

osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrdjena je visina naknade zarade u

visini od 100% njihove zarade po času, kao da su radili.

Kod ovakvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.

Prema odredbi člana 82 stav 1 Zakona o radu zaposleni ima pravo na

naknadu zarade u visini utvrdjenoj kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu,

izmedju ostalog i za vrijeme prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog.

Opštim kolektivnim ugovorom nije utvrdjena visina naknade zarade za slučaj

prekida rada bez krivice zaposlenog. Ta visina trebalo je da se utvrdi granskim

kolektivnim ugovorom ili kolektivnim ugovorom kod poslodavca ili pak

ugovorom o radu. Medjutim, kako visina naknade nije utvrdjena tim

kolektivnim ugovorima, niti ugovorom o radu, a budući da je zakonom

utvrdjeno pravo zaposlenog na naknadu zarade zbog prekida rada poslodavca

bez krivice zaposlenog, to zaposleni ne može biti lišen toga prava zbog toga što

u skladu sa zakonom nije utvrdjena visina naknade. Stoga po nalaženju ovog

suda analognom primjenom odredbe čl. 21 Opšteg kolektivnog ugovora kojim je

utvrdjena visina naknade po svim drugim osnovima iz čl. 82 st. 1 Zakona o

radu, tužiocima pripada pravo na naknadu zarade u visini od 100% njegove

zarade po času kao da su na radu.“


227

ROKOVI ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA

IZ RADNOG ODNOSA


Nezastarijevanje novčanih potraživanja predvidjeno je Zakonom o

radu („Sl. List CG“, br. 49/2008), koje odredbe se ne mogu primijeniti na

potraživanja nastala prije stupanja na snagu ovog zakona.

Iz obrazloženja:

„Drugostepeni sud pravilno zaključuje da je za dio ovih zahtjeva nastupila

zastarjelost, koji prigovor je tuženi istakao tokom spora. U vezi ocjene

zastarjelosti potraživanja tužilac u reviziji neosnovano ukazuje na pogrešnu

primjenu materijalnog prava, ističući da shodno odredbi čl.123. Zakona o radu

novčana potraživanja iz rada i po osnovu rada ne zastarijevaju. Jer,

nezastarijevanje novčanih potraživanja predviđeno je Zakonom o radu ("Sl.list

CG", br.49/2008), koje odredbe se ne mogu primijeniti na potraživanja nastala

prije stupanja na snagu ovog zakona.“


228

NAKNADA ŠTETE ZBOG IZOSTALE ZARADE

(Član 106 stav 1 Zakona o radu „Sl. List RCG“, br. 43/03)

Ne postoji osnov odgovornosti poslodavca za naknadu štete zbog

izostale zarade, ako se neostvarivanje zarade ne može pripisati krivici

poslodavca.

Iz obrazloženja:

„Osnovani su i navodi revizije tuženog da je drugostepena presuda

zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Prvostepeni sud je utvrdio da je odlukom tuženog br. 1 od 10.01.2006.

godine tužilji otkazan ugovor o radu zbog neopravdanog izostanka sa posla pet

radnih dana uzastopno. Pravosnažnom presudom prvostepenog suda, P. br.

22/13/09 od 25.03.2010. godine, ta odluka je poništena kao nezakonita i tuženi

obavezan da tužilju vrati na posao i rasporedi na radno mjesto komercijaliste ili

druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.

Rješenjem Ministarstva rada i socijalnog staranja – Inspekcije rada –

Područne jedinice Podgorica, Up. 0102-1-68/1 od 31.03.2006. godine,

obustavljena je od izvršenja odluka tuženog o otkazu ugovora o radu tužilji, dok

sud ne donese konačnu odluku o spornom pitanju. U izvršenju ovog rješenja

tuženi je donio odluku br. 22 od 17.05.2006. godine kojom je stavio van snage

odluku o otkazu ugovora o radu, a rješenjem broj 02/06 od 31.05.2006. godine

tužilju rasporedio na radno mjesto komercijaliste – prodavca u radnoj jedinici

FC „Mareza“ počev od 01.06.2006. godine. To rješenje dostavljeno je istog dana

tužilji.

Imajući u vidu navedene činjenice, drugostepeni sud je pogrešno zaključio

da tužilja ima pravo na naknadu štete zbog izostale zarade za period od

01.06.2006. do 30.06.2011. godine.

Prema odredbi člana 106 stav 1 Zakona o radu („Sl. list RCG“, br. 43/03)

koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa, ako zaposleni pretrpi štetu na

radu ili u vezi sa radom poslodavac je dužan da mu naknadi štetu. Prilikom

odlučivanja o naknadi štete primjenjuju se opšta pravila o odgovornosti za štetu

iz člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Osnov te odgovornosti je

pretpostavljena krivica poslodavca, a poslodavac može dokazivati da nije kriv

što je do štete došlo.

Po nalaženju ovog suda to što tužilja u spornom periodu nije ostvarivala

zaradu ne može se pripisati krivici tuženog. Ovo zbog toga što je rješenjem

Inspekcije rada obustavljena od izvršenja odluka tuženog o otkazu ugovora o

radu dok sud ne donese konačnu odluku i da je tuženi u izvršenju te odluke

229

rasporedio tužilju na radno mjesto komercijaliste – prodavca, počev od

01.06.2006. godine. Tužilja nakon donošenja tog rješenja nije dolazila na posao

i to je bio njen izbor, pa ne postoji osnov odgovornosti tuženog za štetu koja je

predmet ovog spora. Stoga je reviziju tuženog valjalo usvojiti i u navedenom

dijelu preinačiti pobijanu presudu.“


230

ODGOVORNOST POSLODAVCA ZA ŠTETU

KOJU JE ZAPOSLENI PRETRPIO POVREDOM NA RADU


Poslodavac je isključivo odgovoran za štetu koju je zaposleni pretrpio

na radu, obavljajući rad na visini za koji nije bio obučen.

Iz obrazloženja:

„U konkretnom slučaju je u pitanju zahtjev radi naknade štete, koja šteta

je posledica povredjivanja tužioca. Naime, tužilac je radnik tužene i zaposlen na

radnom mjestu gradjevinskog radnika i kritičnog dana, tj. 15.05.2007. godine je

vršio zamjenu dotrajalih kantinjela, vršio opravku krova hale, što je bilo na

visini od 7-8 m. Tom prilikom pri radu je koristio motornu šegu, koja mu je

iskliznula i povrijedila nogu. Posledice povredjivanja su teške tjelesne povrede,

oštećenje perinealnog živca za podizače desnog stopala, pa tužilac na desnu

nogu vidno ramlje i postoji umanjena mogućnost iskoraka desne noge i gibanje

desnog skočnog zgloba je ograničeno kao i zglobova prsta, što je sve dovelo do

umanjenja opšte životne aktivnosti, u procentima izraženo 20%.

Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da je odgovornost za povredjivanje

tužioca na strani tužene, pa je zato i obaveza naknade nastale štete.

Naime, iz nalaza vještaka zaštite na radu, nesumnjivo se utvrdjuje da kod

činjenice da je tužilac obavljao rad na visini, a nije bio obučen za takav rad (rad

na visini), isključiva odgovornost poslodavca je za nastalo povredjivanje.

Naime, radnici jednom godišnje moraju imati ljekarski pregled da bi se utvrdilo

da li su sposobni za rad na visini, što u konkretnom slučaju nije bilo, niti je

tuženi pružio ikakav dokaz u tom pravcu. Stoga nema mjesta navodima revizije

a u vezi sa tim da je kritičnom prilikom tužilac samoinicijativno uzeo i koristio

motornu šegu što nije njegov lični alat, već električna testera je njegov alat, pa

zbog toga isključivo je odgovoran za nastalo pvoredjivanje a time i za nastalu

štetu.

Kod naprijed iznijetog nalaza vještaka zaštite na radu, da tužilac nije bio

obučen za rad na visini, a da je u vrijeme povredjivanja upravo obavljao rad na

visini, nije od uticaja na odgovornost tužene, vrsta alatke koju je koristio,

motornu šegu a ne električnu, ili pak ručnu testeru, koja je trebala biti korišćena

prema tvrdnji tužene.“


231

OCJENA ZAKONITOSTI RJEŠENJA O RAZRJEŠENJU

Ishod vodjenja krivičnog postupka protiv tužioca u kojem je donijeta

oslobadjajuća presuda ne može dovesti u pitanje zakonitost njegovog

razrješenja ako je utvrdjeno da osnov razrješenja tužioca nije krivična

optužba.

Iz obrazloženja:

„U postupku kod prvostepenog suda je utvrdjeno da tužilac nije vodio

upravni spor radi ocjene zakonitosti rješenja o razrješenju. Takodje je utvrdjeno

da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici, K. br. 05/1335 od

23.06.2006. godine, tužilac oslobodjen od optužbe da je izvršio sedam tamo

bliže navedenih krivičnih djela zloupotreba službenog položaja iz člana 416 stav

2 u vezi st. 1 KZ.

Kako pravnu valjanost rješenja o razrješenju tužilac nije osporavao u u

skladu sa zakonom, te je isto postalo pravosnažno, bez utemeljenja je njegov

ovdje postavljeni zahtjev za utvrdjenje da je nezakonito razriješen sa dužnosti

zamjenika Višeg državnog tužioca. Polazeći od utvrdjenja da osnov razrješenja

tužioca nije krivična optužba, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da sam

ishod vodjenog krivičnog postupka protiv tužioca, u kojem je donijeta navedena

oslobadjajuća presuda ne može dovesti u pitanje zakonitost njegovog

razrješenja. Stoji činjenica da je postavljeni zahtjev tužioca u navedenom dijelu

zahtjev kojim se traži utvrdjenje pravnog odnosa, odnosno prava, a ne utvrdjenje

činjenica, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi kada tužbu u

navedenom dijelu odbacuju kao nedozvoljenu. Medjutim, kako je postavljeni

tužbeni zahtjev za utvrdjenje nezakonitog razrješenja tužioca sa prethodno

navedenih razloga neosnovan, a za tužioca su iste pravne posledice i kod

odbačaja tužbe kao nedozvoljene i kod odbijanja tužbenog zahtjeva kao

neosnovanog, to je ovaj sud odbio reviziju tužioca u dijelu kojim se pobija stav

prvi izreke prvostepene presude i dio drugostepene presude koji odgovara

navedenom dijelu odluke prvostepenog suda.“


232

POVREDA PRAVILA VODJENJA DISCIPLINSKOG POSTUPKA

(Čl. 124 i 125 tačka 5 Zakona o radu)

Propustom disciplinske komisije da pouči zaposlenog protiv kojeg se

vodi disciplinski postupak da angažuje advokata povrijedjena su pravila

vodjenja disciplinskog postupka.

Iz obrazloženja:

„Protiv tužilje je vodjen disciplinski postupak i donijeta odluka kojom je

oglašena odgovornom zbog učinjene povrede radne obaveze, pa joj je izrečena

mjera prestanak radnog odnosa. Odluka o izrečenoj mjeri, br.02-4442 od

21.06.2012. godine, ne sadrži opis načina i vremena povrede radne obaveze, tj.

radnji koje čine obilježje povrede za koju joj je izrečena navedena mjera,

prestanak radnog odnosa.

Naime, odluka sadrži samo navodjenje odredbi kojima je propisana

povreda radne obaveze, stavljena na teret tužilji, iako je morala biti

identifikovana načinom, mjestom i vremenom izvršenja iste. Zbog navedenog

propusta pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da je pobijana odluka

nezakonita. Ovo zato što shodno odredbi čl. 47 OKU, odluka o izrečenoj mjeri

treba da sadrži za koju povredu se radnik oglašava, te okolnosti koje čine

obilježje te povrede i koja se mjera izriče, što pobijana odluka ne sadrži.

Takodje, nijesu ispoštovana ni pravila vodjenja disciplinskog postupka i

tužilja nije poučena da u postupku ima pravo da angažuje advokata. Kako

zapisnik ne sadrži konstataciju o tome da je poučena o pravu na branioca, to su

nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da i taj propust disciplinske komisije čini

odluku nezakonitom, pa su navodi revizije neprihvatljivi.”


233

NEPRAVILNOSTI VODJENJA DISCIPLINSKOG POSTUPKA

(Čl. 124 i 125 tačka 5 Zakona o radu)

Povrijedjena su pravila vodjenja disciplinskog postupka ako

zaposleni protiv kojeg se vodi disciplinski postupak nije uredno obaviješten

o disciplinskoj raspravi.

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene i pobijane presude

utvrdjeno je da tužiocu nije uručen poziv niti je na drugi način uredno

obaviješten da pristupi na disciplinsku raspravu pred organom tužene zakazanu

za 30.12.2010. godine. Dalje utvrdjeno da je disciplinska rasprava navedenog

dana održana i zaključena u odsustvu tužioca, iako o istoj nije bio uredno

obaviješten, a sporna odluka o utvrdjenoj disciplinskoj odgovornosti i izrečenoj

disciplinskoj mjeri prestanka radnog odnosa donijeta je na osnovu i nakon ove

rasprave,

Polazeći od navedenih propusta tužene koji predstavljaju postupanja

protivna odredbama člana 36 stav 2 i čl. 38 Opšteg kolektivnog ugovora.

ugovora ("Sl. list RCG", br.1/04. 59/05, 24/06 i "Sl. list CG", br.65/2010),

pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je tužiocu u toku vodjenja

predmetnog disciplinskog postupka uskraćeno pravo da se izjasni o navodima

podnosioca prijave i odluke o pokretanju sdisciplinskog postupka, o načinu

odbrane, usled kojih propusta se u krajnjem ima smatrati da mu je uskraćeno

pravo na odbranu, kao lično pravo, svakom garantovano odredbom člana 37

Ustava Crne Gore. Ukazani propust u postupku na kojem su utemeljeni sporna

odluka, o izrečenoj disciplinskoj mjeri prestanka radnog odnosa i rješenje tužene

zasnovano na spornoj odluci nesumnjivo čini navedena pojedinačna akta

nezakonitim, kako su to pravilno i zaključili nižestepeni sudovi i pravilno iste

poništili kao nezakonite.


234

NEZAKONITOST ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA


Propust praćenja stručne literature i pravnih propisa ne može biti

razlog za pokretanje disciplinskog postupka i izricanje disciplinske mjere


Iz obrazloženja:

„Po nalaženju ovog suda, provedenim dokazima je nesumnjivo utvrdjeno

da osporena odluka od 27.12.2010. godine kojom je tužiocu izrečena

disciplinska mjera prestanak radnog odnosa ne sadrži obilježje disciplinske

povrede koja mu se stavlja ne teret i zbog koje je protiv njega vodjen

disciplinski postupak. Jer, i po mišljenju ovog suda, a što pravilno zaključuju i

nižestepeni sudovi povreda radne obaveze zbog koje se protiv zaposlenog

pokreće i vodi disciplinski postupak mora da sadrži pravilnu i potpunu

identifikaciju bića povrede radne obaveze zbog koje je tužiocu izrečena

disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Zato, samo navodjenje odredbi

kojima je propisana povreda radne obaveze u smislu odgovornosti zaposlenog za

koju se može izreći mjera prestanka radnog odnosa nije dovoljna, a da pri tome

nijesu navedeni konkretni podaci o tome o kojoj povredi je riječ i kada je

učinjena. Znači, povreda radne obaveze zbog koje se protiv zaposlenog pokreće

i vodi disciplinski postupak mora biti identifikovana načinom, mjestom i

vremenom izvršenja, radi čega izreka odluke mora sadržati iskaz o tome, a ne

samo blanketnu normu koja tu povredu propisuje, kako to pravilno zaključuju

nižestepeni sudovi. Osim toga, propusti koji se tužiocu stavljaju na teret od

strane tuženog, a koji se sastoji u tome da nije pratio stručnu literaturu i pravne

propise, i po ocjeni ovog suda, ne mogu biti razlog za pokretanje disciplinskog

postupka i izricanje disciplinske mjere prestanak radnog odnosa, a o čemu su

nižestepeni sudovi dali pravilne i potpune razloge, bez potrebe da se isti

ponavljaju.

Prema tome, kako u postupku nije dokazana krivica tužioca za povredu

radne obaveze koja mu se stavlja na teret, to su nižestepeni sudovi pravilno

postupili kada su poništili kao nezakonitu osporenu odluku o prestanku

njegovog radnog odnosa i obavezali tuženog da ga vrati na rad, pa se kod

prednjeg revizija tuženog pokazuje neosnovanom.”


235

PRESTANAK RADNOG ODNOSA ZAPOSLENOM

KAO TEHNOLOŠKOM VIŠKU I

MANJE ISPLAĆENA OTPREMNINA

(Član 143 stav 1 tačka 10 u vezi sa čl. 92-96 Zakona o radu)

Eventualno manje isplaćena otpremnina ne može predstavljati razlog

za poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa, već razlog za pokretanje

drugog spora radi isplate manje isplaćene otpremnine.

Iz obrazloženja:

„Na osnovu izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9.

ZPP-a je utvrdjeno da je odlukom tuženog br.461 od 23.12.2011. godine prestala

potreba za radom tužioca i utvrdjeno pravo na isplatu otpremnine, koju odluku

tužilac nije pobijao, nakon čega je tuženi donio rješenje br.539 dana 05.01.2012.

godine, kojim je tužiocu prestao radni odnos i otkazan ugovor o radu sa danom

05.01.2012. godine - isplatom otpremnine u iznosu od 4.824,00 eura. Donošenju

navedenog rješenja je prethodilo donošenje novog Pravilnika o unutrašnjoj

organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kojim je ukinuto radno mjesto

tužioca i još 39 radnih mjesta i kao i Program mjera za rješavanje viška

zaposlenih tuženog.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje

sa pravom prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili

materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužioca odbili kao neosnovan.

I po nalaženju ovog suda a nasuprot navodima revizije tužiocu je prestao

radni odnos na osnovu rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa donesenog u

zakonito sprovedenom postupku a saglasno čl.143. st.1. tač.10. isplatom

otpremnine a nakon zakonito sprovedenog postupka proglašenja tehnološkog

viška.

Naime, nasuprot navodima revizije postupak proglašenja tužioca za

tehnološki višak je sproveden u skladu sa odredbom čl.92 - 96. Zakona o radu

donošenjem Programa za rješavanje viška zaposlenih, koji je uslijedio nakon

donošenja novog Pravilnika o sisitematizaciji radnih mjesta, kojim je ukinuto

radno mjesto tužioca.

Dakle, kako je odlukom tuženog br.461 od 23.12.2011. godine, koju

tužilac nije pobijao istom, kao zaposlenom za čijim radom je prestala potreba

utvrdjeno pravo na otpremninu saglasno čl.94. Zakona o radu, koju je isti

primio, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je rješenje tuženog

br.539 od 05.01.2012. godine o prestanku radnog odnosa zakonito. Jer, i po

236

nalaženju ovog suda radni odnos tužiocu kao tehnološkom višku je prestao

isplatom otpremnine saglasno čl.143. st.1. tač.10. Zakona o radu.

S druge strane, isticanje revidenta da je isplaćena otpremnina u manjem

iznosu - 6 prosječnih bruto zarada u Crnoj Gori umjesto 8 bruto zarada je po

nalaženju ovog suda bez značaja. Jer, revident je izgubio iz vida da je predmet

spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev za poništaj rješenja o prestanku radnog

odnosa a ne zahtjev za isplatu manje isplaćene otpremnine. Dakle, nasuprot

navodima revizije eventualno manje isplaćena otpremnina ne može predstavljati

razlog za poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa već razlog za pokretanje

drugog spora, radi isplate manje isplaćene otpremnine.“


237

NEZAKONITOST ODLUKE

O PROGLAŠENJU TEHNOLOŠKIM VIŠKOM

(Čl.92-96 u vezi člana 143 stav 1 tačka 10 Zakona o radu)

Sama činjenica da nije predvidjeno radno mjesto na kojem je

zaposleni do tada bio rasporedjen nije dovoljan razlog da zaposleni bude

proglašen tehnološkim viškom.

Iz obrazloženja:

„Aktom br. 01-474 od 14.06.2010 godine tuženi je obavijestio tužilju o

postojanju razloga za otkaz ugovora o radu. U ostavljenom roku na upozorenje

tužilja je dala odgovor 21.06.2010.godine, kojim osporava tačnost istog. Tuženi

je rješenjem od 14.06.2010.godine odredio tužilji korišćenje godišnjeg odmora u

periodu od 15.06.2010.-23.06.2010.godine, a rješenjem od 13.09.2010.godine

naložio je rad kod kuće počev od 13.09.2010.godine pa dok za to budu postojali

razlozi, koje rješenje je stavljeno van snage po prigovoru tužilje, pa je istoj

odobreno korišćenje odmora u periodu od 01.10.2010. do 18.10.2010.godine.

Pobijanim rješenjem tužilji je otkazan ugovor o radu zbog potrebe za njenim

radom, i radni odnos joj prestaje dana 18.10.2010.godine uz isplatu otpremnine

u iznosu od 2.796,00 eura koji iznos joj je isplaćen dana 03.11.2010.godine.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su nižestepeni sudovi poništili kao

nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu. Jer, sama činjenica da nije

predvidjeno radno mjesto na kojem je tužilja do tada bila rasporedjena

Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženog iz jula

2010 godine, nije dovoljan razlog da tužilja bude proglašena tehnoločkim

viškom. Tehnološke, ekonomske i restrukturalne promjene moraju imati

objektivnu strukturnu vrijednost, da bi se otkaz zbog prestanka potrebe za radom

zaposlenog, mogao smatrati opravdanim, dok obrazloženje otkaza mora sadržati

potpune razloge, koji pokazuju da je odredjeni otkazni razlog nastao i da su

ispunjeni uslovi za njegovu primjenu. Medjutim, tuženi nije pružio nijedan

dokaz, u čemu se ogleda smanjenje obima posla, odnosno, da je stvarno prestala

potreba za radom tužilje.

Pored toga Pravilnikom iz jula 2010 godine je utvrdjeno, da je ukinuto

radno mjesto tužilje, a shodno st.2.čl.26. Pravilnika, predvidjena je obaveza

tuženog (poslodavca) da zaposlenog čije radno mjesto je ukinuto, rasporedi

prema potrebama procesa i organizacije rada, na drugo odgovarajuće radno

mjesto. Ukoliko takvog radnog mjesta nema, onda će se donijeti rješenje o

proglašenju tehnološkim viškom. Obzirom, da nema dokaza, da je tuženi

ispoštovao proceduru propisanu Pravilnikom, to je nezakonito postupanje

238

tužene, radi čega su nižestepeni sudovi pravilno usvojili zahtjev tužilje i poništili

kao nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu tuženog br. 01-615 od

15.10.2010.godine, jer isto nije donijeto u skladu sa odredbama Zakona o radu i

Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od jula 2010

godine. Sa tih razloga, pogrešni su navodi revizije, da je tuženi u cjelosti

ispoštovao proceduru propisanu Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i

sitematizaciji radnih mjesta od jula 2010 godine, jer utvrdjeno činjenično stanje

upućuje na drugačiji zaključak.

Isto tako, pravilno su nižestepeni sudovi dosudili na ime naknade štete, po

osnovu pripadajuće a neisplaćene zarade za period od 01.12.2010. do

01.07.2011.godine ukupan iznos od 7.735,12 eura od čega na ime neisplaćene

zarade iznos od 7.105,28 eura, a na ime zatezne kamate iznos od 629,84 eura, a

što su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili iz nalaza i mišljenja vještaka

finansijske struke M. V. od 06.04.2012.godine. Na dosudjeni iznos, tužilji

pripada zatezna kamata, počev od 06.04.2012.godine kao dana izrade nalaza i

mišljenja, pa do konačne isplate, shodno čl. 284. Zakona o obligacionim

odnosima.“


239

ODBIJANJE POSTUPANJA PO RADNOM NALOGU

I DONOŠENJE RJEŠENJA O OTKAZU UGOVORA O RADU

PRIJE PROTEKA UPOZORENJEM OSTAVLJENOG ROKA


Donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu prije proteka

upozorenjem ostavljenog roka od pet dana nije od uticaja za ocjenu

zakonitosti tog rješenja.

Iz obrazloženja:

„Odlučujući o postavljenom zahtjevu tužbe prvostepeni sud je isti odbio,

zaključujući da je tužilac odbio da postupi po radnom nalogu tuženog, o

upućivanju na drugo radno mjesto zbog potreba procesa rada, te da su se stekli

uslovi za otkaz ugovora o radu u smislu člana 143 stav1 Zakona o radu. Pritom

sud zaključuje da je tuženi u svemu ispoštovao odredbe čl. 143 stav 2 Zakona o

radu, te da je tužiocu uredno dostavio upozorenje, po kojem mu je omogućio da

se izjasni i nakon toga, pošto je utvrdio da su se stekli zakonski uslovi, otkazao

mu ugovor o radu. Sa iznijetih razloga prvostepeni sud nalazi da je neosnovan

zahtjev i u dijelu traženog vraćanja na rad , rasporeda i naknade štete.

Povodom žalbe tužioca Viši sud u Podgorici je pobijanom presudom

preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev usvojio nalazeći da je sporno

rješenje tuženog nezakonito time što odluku o otkazu tužiocu nije mogao

donijeti prije isteka roka od pet dana od dana dostavljanja upozorenja, navodeći

da je upozorenje dostavljeno tužiocu 11.05.2009. godina, a da je rješenje o

otkazu ugovora o radu donijeto 13.05.2009. godine, u kojem je kao dan otkaza

naveden 07.05.2009. godine.

Medjutim, izloženo rezonovanje drugostepenog suda nije prihvatljivo i

zasnovano je na pogrešnoj primjeni odredbe člana 143 stav 2 Zakona o radu,

radi čega je valjalo preinačiti pobijanu presudu, te žalbu tužioca odbiti, a

prvostepenu presudu potvrditi.

Naime, utvrdjenje je nižestepenih sudova da je tužilac odbio da postupi

po radnom nalogu br.564 od od 07.05.2009. godine, zbog čega mu je tuženi

dana 11.05.2009. godine dostavio upozorenje br.578/2 od 11.05.2009. godine,

da se izjasni o razlozima takvog odbijanja i o navodima iz upozorenja, koje

prema odredbi člana 143 stav 2 Zakona o radu ima za posledicu otkaz ugovora o

radu, ostavljajući mu za izjašnjenje rok od pet dana od dana prijema upozorenja.

U prvostepenom postupku je utvrdjeno da se po dostavljenom upozorenju

tužilac izjasnio podneskom, br. 597 od 12.05.2009. godine, a što se ne dovodi u

pitanje ni od strane drugostepenog suda.

240

Polazeći od činjenice da se tužilac izjasnio po dostavljenom upozorenju

dan prije donošenja rješenja br.599 od 13.05.2009. godine, ne može se reći da

dato izjašnjenje tužioca nije cijenio tuženi prije odlučivanja o otkazu. Medjutim,

za ocjenu zakonitosti konkretnog otkaza ugovora o radu bez značaja je što je

izjašnjenje dato prije proteka pet dana, od prijema upozorenja, kao ostavljenog

roka za izjašnjenje tužiocu.

Po nalaženju ovog suda, pri utvrdjivanju navedene obaveze poslodavcu

odredbom člana 143 stav 2 Zakona o radu, zakonodavac je imao za cilj da se

zaposlenom obezbijedi i omogući pravo na izjašnjenje prije otkaza ugovora o

radu povodom navedenog otkaznog razloga, odnosno navoda iz upozorenja.

Navedenom zakonskom odredbom ostavljeni rok za izjašnjenje zaposlenog, od

pet dana, treba tumačiti kao najduži period u kojem se zaposleni može

izjasniti, s tim ako se izjasni ranije, to ne znači da mu je povrijedjeno

navedeno ni bilo koje drugo garantovano lično pravo, time što poslodavac

nakon izjašnjenja zaposlenog nije sačekao da protekne ostavljenih pet dana

iz upozorenja, kako to pravilno i rezonuje prvostepeni sud u svojoj presudi.

Sa iznijetih razloga, kod datog izjašnjenja tužioca (prvi dan po

dostavljanju upozorenja), griješi drugostepeni sud kada nalazi povredom prava

tužioca i propustom tuženog to što je donio sporno rješenje prije proteka

upozorenjem ostavljenog roka od pet dana, te sa tog razloga poništava sporno

rješenje kao nezakonito i u cjelosti usvaja postavljeni tužbeni zahtjev. Osim

toga, pravilno je spornim rješenjem utvrdjen otkaz ugovora o radu sa danom

07.05.2009. godine, kao u postupku utvrdjenim danom odbijanja postupanja

tužioca po navedenom radnom nalogu tuženog.

Inače, u prvostepenoj presudi o svemu potrebnom su dati pravilni i

potpuni razlozi, tako da prvostepena presuda nema nepravilnosti koje bi

ukazivale na kršenje člana 6 stav 1 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava

i osnovnih sloboda, koje je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu utvrdio u

presudi od 9. decembra 1994. godine, donijetoj u predmetu Hiro Balani protiv

Španije.“


241

ZAKONITOST ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA


Nedostatak pravne kvalifikacije povrede radne obaveze ne čini

rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonitim.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je iz činjenica utvrđenih u postupku zaključio da je

navedeno rješenje o izrečenoj disciplinskoj mjeri tužilji nezakonito jer ne sadrži

pravnu kvalifikaciju i činjenični opis povrede koja je tužilji stavljena na teret i

za koju je vođen disciplinski postupak i oglašena odgovornom, što je suprotno

čl.47. Opšteg kolektivnog ugovora. Dalje je zaključio da osporeno rješenje ne

sadrži okolnosti koje je disciplinski organ uzimao u obzir a koje mogu da utiču

na vrstu i visinu mjere, kao i da odluka o pokretanju disciplinskog postupka

protiv tužilje ima formalno pravne nedostatke, činjenično stanje u disciplinskom

postupku nije pravilno utvrđeno, pa je materijalno pravo u tom postupku

pogrešno primijenjeno. Iz svega navedenog prvostepeni sud je poništio kao

nezakonitu osporenu odluku o izrečenoj disciplinskoj mjeri prestanak radnog

odnosa tužilji, obavezujući tuženog da tužilju vrati na rad i rasporedi na poslove

odgovarajuće njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.

Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je preinačio prvostepenu

presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Drugostepeni sud je zaključio da

je osporena odluka o prestanku radnog odnosa tužilji zakonita sa stanovišta

primjene materijalnog i procesnog prava, a u disciplinskom postupku utvrđena

je odgovornost tužilje za povredu koja joj je stavljena na teret.

Po nalaženju ovog suda, izloženi zaključak drugostepenog suda je

pravilan i zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Pravilno nalazi

drugostepeni sud da osporeno rješenje tuženog od 11.06.2012. godine kojom je

tužilji prestao radni odnos sadrži obilježje bića teže povrede radne obaveze jer je

u izreci rješenja naveden činjenični opis radnje koja predstavlja težu povredu.

Nedostatak pravne kvalifikacije navedene povrede ne čini osporeno rješenje

nezakonitim. Jer, povreda radne obaveze zbog koje se protiv zaposlenog pokreće

i vodi disciplinski postupak mora biti identifikovana načinom, mjestom i

vremenom izvršenja, zbog čega se u izreci odluke o disciplinskoj mjeri isti

moraju naznačiti kao biće same povrede, tj. izreka mora da sadrži iskaz o

načinu, mjestu i vremenu izvršenja povrede radne obaveze, a ovo iz razloga što

se izvršenje povrede utvrđuje zavisno od načina, mjesta i vremena. U izreci bi

trebalo navesti i blanketnu normu koja tu povredu propisuje, ali nedostatak

242

blanketne norme ne čini odluku nezakonitom jer se radi o primjeni materijalnog

prava.

Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi da je drugostepeni sud pravilno

zaključio da je u osporenom rješenju koje je donijeto u disciplinskom postupku

identifikovana povreda radne dužnosti koja je tužilji stavljena na teret prema

načinu, mjestu i vremenu izvršenja. Sem navedenog, drugostepeni sud je

pravilno zaključio da je povreda normirana u čl.8. st.1. tač.7. Pravilnika tuženog

o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih kao nedostojno,

uvredljivo ili na drugi način neprimjereno ponašanje prema kolegama,

poslovnim partnerima, institucijama i drugim fizičkim i pravnim licima,

disciplinski postupak vođen u skladu sa odredbama pravilnika tuženog,

saslušana tužilja koja je izjavila da je kriva, te da izostanak neposrednog

saslušanja svjedoka čiji iskazi su pročitani u disciplinskom postupku ne

predstavlja povredu tog postupka. Tako je drugostepeni sud odluku o izrečenoj

disciplinskoj mjeri ocijenio zakonitom sa stanovišta primjene materijalnog i

procesnog prava.“


243

NEOSTVARIVANJE REZULTATA RADA

KAO OSNOV ZA OTKAZ UGOVORA O RADU

(Član 143 stav 1 tačka 1 Zakona o radu)

Da bi se mogao dati otkaz ugovora o radu zbog neostvarivanja

rezultata rada od strane zaposlenog potrebno je da kod poslodavca postoje

utvrdjeni normativi i standardi rada u pogledu obima i kvaliteta, kao i

drugi kriterijumi odredjeni u kolektivnom ugovoru, odnosno pravilniku o

radu na osnovu kojeg bi se izvršilo mjerenje radnog učinka.

BLAGOVREMENOST ZAHTJEVA ZA PONIŠTAJ ODLUKA

DONIJETIH U DISCIPLINSKOM POSTUPKU

Odluke o prestanku radnog odnosa koje je donio disciplinski organ i

otkaz ugovora o radu koji se temelji na istim su jedinstvene odluke, te

tužilja nije prekludirana u pravu da osporava odluke o prestanku radnog

odnosa koje su donijete u disciplinskom postupku.

Iz obrazloženja:

„Tužbom podnijetom u ovom sporu tužilja je tražila poništaj naprijed

navedenog rješenja o otkazu ugovora o radu, s tim da se tuženi obaveže da je

vrati na radno mjesto na kojem je bila raspoređena. Tokom ove parnice,

20.02.2012. godine, tužilja je opredijelila tužbeni zahtjev tražeći da se ponište i

odluke tuženog br.01/407 od 11.11.2010. godine i br.01/448 od 30.11.2010.

godine, koje su donijete u disciplinskom postupku koji je vođen protiv tužilje

radi izvršenja teže povrede radne obaveze i kojima je tužilji izrečena mjera


Nižestepeni sudovi su zaključili da je tužilja prekludirana u pravu da traži

poništaj odluka koje su donijete u disciplinskom postupku, jer je protekao rok od

15 dana u kojem je mogla pokrenuti postupak pred nadležnim organom od dana

prijema odluke drugostepenog organa - odbora direktora tuženog. Obzirom da se

rješenje o otkazu ugovora o radu zasniva na konačnoj odluci o izrečenoj

disciplinskoj mjeri prestanak radnog odnosa, koja po zaključku nižestepenih

sudova, nije osporena u sudskom postupku, nižestepeni sudovi su zaključili da je

i zahtjev za poništaj rješenja o otkazu ugovora o radu neosnovan i iz tih razloga

isti odbili.

Po nalaženju ovog suda, izloženo pravno stanovište nižestepenih sudova

nije pravilno.

244

Iz osporenog rješenja o otkazu ugovora o radu br.01/449 od 02.12.2010.

godine proizilazi da je isto donijeto na osnovu čl.143. Zakona o radu, kao i na

osnovu odluka disciplinskog organa kojima je izrečena mjera prestanak radnog

odnosa tužilji. Iz navedenog je nejasno iz kojih razloga je tužilji otkazan ugovor

o radu. Jer, prema čl.143. Zakona o radu poslodavac može otkazati ugovor o

radu zaposlenom ako za to postoji opravdani razlog, između ostalog, zbog

neostvarivanja rezultata rada koji su utvrđeni kolektivnim ugovorom, aktom

poslodavca ili ugovorom o radu, u periodu koji ne može biti kraći od 30 dana -

tač.1. Da bi se mogao dati otkaz ugovora o radu zbog neostvarivanja rezultata

rada od strane zaposlenog, potrebno je da kod poslodavca postoje utvrđeni

normativi i standardi rada u pogledu obima i kvaliteta, kao i drugi kriterijumi

određeni u kolektivnom ugovoru, odnosno pravilniku o radu, na osnovu kojih bi

se izvršilo mjerenje radnog učinka. Odluka o otkazu ugovora o radu u slučaju iz

čl.143. st.1. tač.1. može se donijeti nakon što poslodavac prethodno upozori

zaposlenog o postojanju razloga za otkaz i takvo upozorenje u pisanoj formi, sa

potrebnim razlozima i dokazima da su se stekli uslovi za otkaz, dostavi

zaposlenom, uz ostavljanje roka od namjanje 5 radnih dana za davanje odgovora

na upozorenje, kako to predviđa odredba čl.143b Zakona o radu. U konkretnom

slučaju, tuženi nije dostavio dokaze da je postupio shodno navedenoj odredbi, a

tužilja je protiv ovog konačnog rješenja pokrenula spor pred sudom.

S druge strane, tuženi je protiv tužilje vodio disciplinski postupak zbog

teže povrede radne obaveze predviđene čl.27b st.1 tač.4 Granskog kolektivnog

ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja - neostvarivanje

predviđenih rezultata rada iz neopravdanih razloga u periodu od tri mjeseca, za

koju se može izreći mjera prestanka radnog odnosa. Prigovor tužilje na odluku

disciplinskog organa odbio je odbor direktora tuženog kao drugostepeni organ.

Po nalaženju ovog suda, osporavajući rješenje o otkazu ugovora o radu

tužilja je u suštini osporavala i odluke donijete u disciplinskom postupku. Jer,

otkaz ugovora o radu tuženi je temeljio na odlukama o prestanku radnog odnosa

koje je donio disciplinski organ, pa se može zaključiti da se radi o jedinstvenim

odlukama. Ovo proizilazi i iz samog rješenja o otkazu ugovora o radu koje je

temeljeno na odlukama donijetim u disciplinskom postupku. Stoga je nepravilan

zaključak nižestepenih sudova da je tužilja prekludirana u pravu da osporava

odluke o prestanku radnog odnosa koje su donijete u disciplinskom postupku, a

posebno zaključak o neosnovanosti zahtjeva za poništaj rješenja o otkazu

ugovora o radu iz razloga što odluke disciplinskog organa nijesu osporene.”


245

NAPUŠTANJE STRAŽARSKOG MJESTA

I NEZAKONITOST ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU


Napuštanjem stražarskog mjesta u periodu od jednog sata bez

obavještenja pretpostavljenog uz prethodno obezbjedjenje zamjene

zaposleni je narušio radnu disciplinu, ali njegovo ponašanje nije takvo da

ne bi mogao nastaviti rad kod poslodavca, te nema mjesta primjeni odredbe

člana 143 stav 1 tačka 2 Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

„Pravilno se revizijom ukazuje da je materijalno pravo pogrešno

primijenjeno.

Predmet tužbenog zahtjeva jeste ocjena zakonitosti rješenja tužene, kojim

je tužiocu otkazan ugovor o radu.

Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da ponašanje tužioca

kritičnog dana nije predvidjeno kao teža povreda radne obaveze, a koja za

posledicu ima prestanak radnog odnosa i da njegovo ponašanje nije takvo da ne

bi mogao nastaviti rad kod tuženog.

Drugostepeni sud je otvorio raspravu i preinačio prvostepenu presudu, te

odbio tužbeni zahtjev. Ovo zato što smatra da ponašanje tužioca predstavlja

propust takve prirode da tužilac ne može nastaviti rad kod tužene.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužiocu osporenim rješenjem otkazan

ugovor o radu, zbog toga što je dana 06.08.2009. godine napustio stražarsko

mjesto na objektu vodoizvorišta "Mareza" u vremenu od najmanje jednog sata,

bez obavještenja pretpostavljenog, čime je ugrozio bezbjednost vodoizvorišta.

Naime, tužilac je navedenog dana bio odsutan sat vremena, a za to

vrijeme mijenjao ga je Š. P., radnik koji obavlja poslove na održavanju zaštitnih

reona.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom, ako zaposleni ne

poštuje radnu disciplinu predvidjenu aktom poslodavca i ugovorom o radu,

odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod

poslodavca (čl.143 st.1 tač.2 Zakona o radu).

Cijeneći važnost objekta, izvorišta "Mareza", te ponašanje tužioca, ocjena

ovog suda je da je tužilac kritičnog dana navedenim ponašanjem narušio radnu

disciplinu, ali njegovo ponašanje nije takvo da tužilac ne bi mogao nastaviti rad

kod poslodavca. Tužilac je napustio radno mjesto radi izjave saučešće koleginici

zbog smrti člana porodice, ali je prethodno obezbijedio zamjenu, angažujući

kolegu Š. i odsutnost je trajala sat vremena. Tužilac je skoro deceniju obavljao

246

predmetni posao, a za to vrijeme nije ni disciplinski ni prekršajno kažnjavan, što

ukazuje da je obaveze uredno izvršavao. Drugostepeni sud je otvorio raspravu i

na ročištu saslušao svjedoka P. B., koji je u kritičnom periodu obavljao poslove

rukovodioca službe obezbjedjenja na izvorištu "Mareza" i isti je izjavio da do

ovog slučaja nije vodjen disciplinski postupak ni protivu jednog radnika zbog

propusta iste prirode, kao što je i ovaj koji je stavljen tužiocu na teret. Sve

prednje, nesumnjivo ukazuje da u konkretnom slučaju ponašanje tužioca nije

takvo zbog kojeg ne bi mogao nastaviti dalji rad kod tužene, pa je pogrešan

zaključak drugostepenog suda da je tužena pravilno postupila kada je tužiocu

donijela odluku o otkazu ugovora o radu.

Kako je na potpuno i praivlno utvrdjeno činjenično stanje došlo do

pogrešne primjene materijalnog prava od strane drugostepenog suda, to je ovaj

sud preinačio drugostepenu presudu i odlučio kao u izreci ove presude, jer po

ocjeni ovog suda nema mjesta primjeni odredbe čl.143 st.1 tač.2 Zakona o radu.


247

NEODGOVARAJUĆI REZULTATI RADA

NA PROBNOM RADU KAO OSNOV PRESTANKA RADNOG ODNOSA


Kada je probni rad koji je ugovoren kao posebni uslov za zasnivanje

radnog odnosa na neodredjeno vrijeme ocijenjen kao nezadovoljavajući

ispunjeni su uslovi za prestanak radnog odnosa iz člana 143 stav 2 tačka 7

Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

„Tužilja je zasnovala radni odnos kod tužene ugovorom o radu od

09.06.2009.godine na neodredjeno vrijeme, na radno mjesto upravnika VIP

ekspoziture, s tim da je kao poseban uslov ugovoren probni rad zapošljenje u

trajanju od 6 mjeseci, sa početkom 09.06.2009.godine, kada je stupila na rad.

Kako je na osnovu prethodno zakonito sprovedenog postupka probni rad tužilje

ocijenjen kao nezadovoljavajući - nije ostvarila postavljene ciljeve u

predvidjenim rokovima i u skladu sa upustvima i procedurama sa kojima je bila

upoznata, nije pokazala zadovoljavajuće rezultate s obzirom da je kod nje

izostalo razvijanje konstrukvitnih medjuljudskih odnosa i komunikacije jer je

dolazila u verbalne sukobe sa nadredjenima, te pokazala nedostatak vještine

upravljanja važnim projektima i burno reagovala ne prihvatajući konstruktivne

kritike kao način usvajanja znanja, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je

zakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa, jer su ispunjeni sulovi iz

čl. 143.st.2.tač.7. Zakona o radu.“


248

POSTUPAK ZAMJENE STANOVA U PRIVATNOM VLASNIŠTVU

SA STANOVIMA U DRŽAVNOJ SVOJINI

(Član 32 Zakona o državnoj imovini)

Postupak zamjene stanova u privatnom vlasništvu sa stanovima i

državnoj svojini može se vršiti isključivo po odredbama i po postupku

utvrdjenim Zakonom o državnoj imovini i Uredbi o organizaciji i načinu

rada državne uprave.

Iz obrazloženja:

„Nesumnjivo je utvrdjeno da je tužilac vlasnik stana u Pljevljima, da je

dana 03.08.2010. godine podnio zahtjev Ministarstvu odbrane Vlade Crne Gore

– Odsjeku za stambene poslove za zamjenu tog stana za stan u vlasništvu u

Podgorici. Odlučujući po zahtjevu tužioca Generalštab Vojske Jugoslavije –

Uprava za stambene poslove, Del. br. 408-2/2000 od 09.05.2008. godine, donio

je odluku kojom je usvojen predlog za razmjenu vlasništva stanova: Garnizon

Pljevlja – Garnizon Podgorica, a u istoj je navedeno da odluka služi kao osnov

za prihvatanje i rješavanje molbe imenovanog u Garnizonu Podgorica, saglasno

odredbama pravilnika.

Polazeći od sadržine navedene odluke i od odredaba važećeg Pravilnika o

načinu i kriterijumima za davanje stanova u zakup i dodjeljivanje stambenih

zajmova za rješavanje stambenih pitanja zaposlenih u Vojsci Jugoslavije („Sl.

list SJ“, br. 45/95, 28/96, 56/96, 58/96, 42/97, 60/00), pravilan je zaključak

nižestepenih sudova da navedena odluka ne predstavlja osnov za dodjelu

stambene jedinice tužiocu na način kako je to podnijetim zahtjevom predložio,

već da je nalog odluke da se po istoj postupi saglasno odredbama pravilnika.

Navedeno podrazumijeva da je donijeta odluka osnov za pristup rješavanju

spornog pitanja tužioca u Podgorici – zamjenu stanova, u skladu sa odredbama

pravilnika.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, zatim u medjuvremenu izvršene

transformacije u Vojsci Crne Gore, te donošenje Zakona o državnoj imovini

Crne Gore iz 2009. godine, kojim je u članu 14 regulisano da stanovi iz

stambenog fonda Ministarstva odbrane predstavljaju državnu imovinu i da je

organ nadležan za raspolaganje tom imovinom Vlada Crne Gore, odnosno

nadležno Ministarstvo finansija, shodno čl. 29 navedenog zakona i čl. 6 Uredbe

o organizaciji i načinu rada državne uprave („Sl. list CG“, br. 7/2011), pravilan

je zaključak nižestepenih sudova da se postupak zamjene stanova u privatnom

vlasništvu (kakav je status tužiočev u odnosu na stan u Pljevljima), sa stanovima

u državnoj svojini može vršiti isključivo po odredbama i po postupku

249

utvrdjenim Zakonom o državnoj imovini i navedenoj uredbi, te u tom pravcu

nakon sprovedenog postupka zaključiti ugovor u pisanoj formi, shodno odredbi

čl. 32 Zakona o držanoj imovini.

Budući da propisani postupak zamjene stanova nije ispoštovan, pravilno

su našli nižestepeni sudovi da u konkretnom slučaju nema osnova za ostvarenje

tražene zamjene, a stoga je bez utemeljenja i drugi postavljeni zahtjev, pa su

pravilno odlučili kada su oba postavljena zahtjeva odbili kao neosnovane.“


250

ISKLJUČENJE PRAVA NA OTKUP STANA

(Zakon o stanovanju i održavanju stambenih zgrada)

Zakonom o stanovanju i održavanju stambenih zgrada nije

predvidjena mogućnost otkupa stana, te nema značaja činjenica da li je

predlagač ulazio u krug lica koja su po ranijim propisima mogla otkupiti

stan.

Iz obrazloženja:

„Predmetnim predlogom predlagač je tražio da se utvrdi da ima pravo na

otkup stana, te da se obaveže tuženi da zaključi ugovor o otkupu stana pod

uslovima propisanim Zakonom o etažnoj svojini.

Pravo na otkup stana prvi put je propisano čl.17 Zakona o stambenim

odnosima ("Sl.list SRCG", br.45/90) prema kome je stan mogao otkupiti nosilac

stanarskog prava, zakupac stana ili uz njihovu saglasnost članovi porodičnog

domaćinstva, kao i lica koja su u odnosu sa nosiocem stanarskog prava, odnosno

zakupca u prvom naslednom redu. Donošenjem Zakona o etažnoj svojini

("Sl.list RCG", br.21/95) pravo na otkup stana imao je odredjeni krug lica, da bi

članom 55 Zakonom o etažnoj svojini ("Sl.list RCG", br.71/2004), pravo otkupa

bilo priznato samo licima koja su započela odnosno stekla pravo otkupa stana

prije stupanja na snagu ovog Zakona.

U vrijeme donošenja pobijanih odluka u primjeni je Zakon o stanovanju i

održavanju stambenih zgrada "Sl.list CG", br.4/11 i 40/11 kojim je stavljen van

snage Zakon o etažnoj svojini iz 2004. godine, dok isti ne predvidja mogućnost

otkupa stana.

Dakle, postojećim Zakonom nije predvidjena mogućnost otkupa stana,

radi čega su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su

zahtjev predlagača odbili kao neosnovan. Stoga, nema značaja činjenica da li je

predlagač ulazio u krug lica koja su po ranijim propisima mogla otkupiti stan i

stekao pravo na otkup stana, što predlagač posebno ukazuje revizijom.


251

NEREALIZACIJA PRAVOSNAŽNE ODLUKE

O RJEŠAVANJU STAMBENOG PITANJA

Povrijedjeno je pravo tužilje nečinjenjem ako nije realizovana

konačna i pravosnažna odluka Upravnog odbora tuženog o rješavanju

stambenog pitanja tužilji.

Iz obrazloženja:

„Upravni odbor tuženog donio je zaključak br.972 od 15.04.1993. godine,

da tužilji i još jednoj radnici, zaposlenim kod tuženog, riješe stambeno pitanje na

način što bi se stan u ul.Serdara Šćepana br.2, površine 52 m2, na kojem je

tuženi nosilac prava raspolaganja, adaptira i od njega naprave dva stana. Po

ovom zaključku tuženi nije postupio, a Upravni odbor tuženog je 06.06.2005.

godine donio odluku br.2193/15, da se navedeni stan proda i, kada se nabave

dodatna sredstva, kupe dvije garsonjere, i na taj način realizuje zaključak

Upravnog odbora br.972 od 15.04.1993. godine. Ovu odluku tuženi nije izvršio.

Prvostepenom presudom odbijen je zahtjev tužilje bliže označen u izreci

te presude. Zahtjev je odbijen sa obrazloženjem da Odluka br.2193/15 od

06.06.2005. godine nije donesena u skladu sa opštim aktima tuženog – statutom

i Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba zaposlenih, a kojim aktom je

propisano da odluku o dodjeli stanova donosi direktor, u postupku rješavanja

stambenih potreba u skladu sa pravilnikom, te kako je odluka upravnog odbora

donijeta od strane neovlašćenog organa to se tuženi ne može obavezati da tužilji

dodijeli stan u novogradnji ili isplati protivrjednost istog.

Drugostepeni sud je pobijanom presudom odbio žalbe tužilje i potvrdio

prvostepenu presudu nalazeći da je predmetna odluka upravnog odbora tuženog

uslovna i da njena realizacija zavisi od obezbjeđenja dodatnih sredstava za

kupovinu dvije stambene jedinice i na taj način stvorili uslovi za rješavanje

stambenog pitanja tužilje, kao i da ovom odlukom tužilji nije dodijeljen stan, niti

se tuženi obavezao na to, već je samo razmatrao mogućnost rješavanja njenog

stambenog pitanja, tako da bi se isti riješio prodajom stana i, kada se obezbijede

dodatna sredstva, kupe dvije garsonjere, a kako dodatna sredstva nisu

obezbijeđena, nisu se stekli uslovi za rješavanje stambenog pitanja tužilje, što

tužbeni zahtjev čini neosnovanim. Drugostepeni sud nalazi i da nema zakonskog

niti ugovornog osnova za postavljeni alternativni zahtjev.

Po ocjeni ovoga suda izražena stanovišta nižestepenih sudova su

pogrešna, i na utvrđeno činjenično stanje, koje je i nesporno, pogrešno su

primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužilje.

252

Naime, predmet spora nije ispitivanje zakonitosti odluke Upravnog

odbora tuženog. Navedena odluka je konačna i pravosnažna, tako da je tuženi

bio dužan istu izvršiti. Ne može se prihvatiti zaključak drugostepenog suda da je

predmetna odluka Upravnog odbora tuženog samo razmatranje mogućnosti

rješavanja stambenog pitanja tužilje i da istom tuženi nije obavezan na dodjelu

stana. Naprotiv, radi se o konkretnoj odluci – prodaji postojećeg stana i, uz

doplatu sredstava, kupovini dvije garsonjere. Odluku Upravnog odbora tuženi

nije realizovao i na taj način, nečinjenjem, povrijedio pravo tužilje.

Imajući u vidu da postupak rješavanja stambenog pitanja tužilje traje

preko 20 godina, proizilazi da je pokretanje predmetne parnice jedini način na

koji je tužilja mogla da zaštiti svoje pravo. Stoga je nižestepene presude valjalo

preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti. Pri tome, ukazati je da to što je tužbeni

zahtjev postavljen u formi alternativnog zahtjeva, obzirom na okolnosti

konkretnog slučaja, nije smetnja za usvajanje istog.”


253

NEZAKONITOST ODLUKE O RASPODJELI STANOVA

LICIMA U STANJU SOCIJALNE POTREBE

(Član 5 Odluke o rješavanju stambenih pitanja lica u stanju

socijalne potrebe „Sl. List CG – Opštinski propisi“, br. 6/12)

Ako tužilac kao korisnik materijalnog obezbjedjenja nije uvršten u

rang listu, odnosno nije bodovan shodno kriterijumima utvrdjenim članom

5 Odluke o rješavanju stambenih pitanja lica u stanju socijalne potrebe,

odluka o raspodjeli stanova licima u stanju socijalne potrebe je nazakonita.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa proizilazi da je tuženi dana 02.07.2012. godine objavio oglas za

raspodjelu stanova licima u stanju socijalne potrebe, na koji oglas se prijavio i

tužilac, te da je tuženi dana 08.08.2012. godine sačinio rang listu prijavljenih

kandidata, na koju nije uvrstio tužioca. Dalje proizilazi da je tužilac na navedenu

rang listu izjavio prigovor koji je obavještenjem tuženog od 05.09.2012. godine

ocijenjen kao neosnovan. Komisija za rješavanje stambenih pitanja lica u stanju

socijalne potrebe tuženog je dana 19.09.2012. godine utvrdila konačnu rang listu

osnovom koje je istog dana donijeta i Odluka o dodjeli stanova br.14-371/12-

136/3, čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora. Pored navedenog, u

postupku je utvrdjeno da tužilac sa svojim članovima porodičnog domaćinstva

živi u dijelu porodične kuće,koja je vlasništvo njegovog brata R. S., te da je isti

korisnik materijalnog obezbjedjenja počev od 01.06.2006. godine.

Slijedom navedenog i po nalaženju ovog suda, provedenim dokazima je

nesumnjivo utvrdjeno da je odluka o raspodjeli stanova licima u stanju socijalne

potrebe od 19.09.2012. godine nezakonita. Ovo stoga što je tuženi predmetnu

odluku donio a da prethodno tužioca, kao korisnika prava na materijalno

obezbjedjenje nije uvrstio u rang listu odnosno nije ga bodovao shodno

kriterijumima utvrdjenih čl. 5. Odluke o rješavanju stambenih pitanja lica u

stanju socijalne potrebe ("Sl.list Crne Gore" - opštinski propisi br.06/12 od

21.02.2012. godine).

Postupajući na takav način tuženi nije dao razloge zbog kojih je tužioca

isključio iz predmetne raspodjele stanova, pa time ni sporna odluka nije donijeta

na osnovu pravilno i potpuno utvrdjenog činjeničnog stanja o stambenoj situaciji

tužioca, što sve ukazuje da Komisija tuženog nije postupala u skladu sa

pomenutom Odlukom o rješavanju stambenih pitanja lica u stanju socijalne

potrebe, a što spornu odluku o raspodjeli stanova od 19.09.2012. godine čini

nezakonitom, radi čega su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su istu

254

poništili i obavezali tuženog da izvrši ponovnu raspodjelu stanova po oglasu od

02.07.2012. godine.“


255

PRIVREDNO PRAVO

256

NEIZVRŠENJE UGOVORA O OSNIVANJU DRUŠTVA

(Član 26 u vezi sa čl. 79 Zakona o privrednim društvima)

Zbog neizvršenja ugovora o osnivanju društva ne može se tražiti

utvrdjenje ništavosti ugovora, već je to razlog zbog koga lice koje za to ima

pravni interes može tražiti poništaj osnivanja.

Iz obrazloženja:

“Za ukazati je da je sporni ugovor, čije se utvrdjenje ništavosti ovom

tužbom traži zaključen saglasno odredbi čl.96. st.5. Zakona o privrednim

društvima, kojom je bila propisana obaveza usaglašavanja registracije sa

odredbama ovog Zakona, u roku od 180 dana, od dana stupanja na snagu istog.

S tim u vezi nižestepeni sudovi su izgubili iz vida a imajući u vidu prirodu ovog

ugovora, da se tužbom ne može tražiti utvrdjenje ništavosti ugovora. Jer,

nepostojanje nepunovažnosti ili pak neizvršenje ugovora o osnivanju društva je

razlog zbog koga lice koje za to ima pravni interes može tražiti poništaj

osnivanja u skladu sa čl.26. Zakona o privrednim društvima, koja odredba se

shodno primjenjuje i na društvo sa ograničenom odgovornošću saglasno čl.79.

istog zakona.

Kako se sudska zaštita može ostvariti tužbom za poništaj osnivanja, to će

Privredni sud u ponovnom postupku cijeniti, da li tužilac ima pravni interes za

tužbu, što u skladu sa čl.188. st.2. ZPP-a predstavlja procesnu predpostavku za

tužbu za utvrdjenje.“


257

SOLIDARNA ODGOVORNOST OSNIVAČA

PRIVREDNOG DRUŠTVA

Osnivači privrednog društva snose rizik poslovanja srazmjerno

svojim udjelima i njihova odgovornost je solidarna.

Iz obrazloženja:

“Drugostepeni sud pravilno nalazi da prvotuženi kao privredno društvo u

pravne odnose stupa kao samostalni privredni subjekt odvojen od lica koje je

njegov osnivač, ima pravo da zaključuje pravne poslove u okviru djelatnosti za

koje je registrovan i za preduzete pravne radnje odgovara cjelokupnom svojom

imovinom. Osnivači privrednog društva snose rizik poslovanja srazmjerno

svojim udjelima i njihova odgovornost je solidarna. Izuzetak propisuje

odredba čl.4 Zakona o privrednim društvima za slučaj kada postoji

zloupotreba ograničene odgovornosti ili teža povreda odredaba o

akcionarskom društvu, društvu sa ograničenom odgovornošću ili

komanditnom društvu, u kojim slučajevima sud može utvrditi

neograničenu odgovornost jednog ili više vlasnika, a teže povrede propisuje

st.2 navedne odredbe.

Po nalaženju ovog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da se iz

utvrđenih činjenica ne može izvesti zaključak o postojanju ni jedne teže povrede

u smislu čl.4 Zakona o privrednim društvima, niti postoji subjektivni element-

namjera iz kojih bi proizilazila neograničena odgovornost drugotuženog kao

vlasnika i osnivača prvotuženog u ovom sporu.“


258

OBAVEZE STEČAJNE MASE

(Član 47 stav 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Potraživanje naknade štete koja je nastala kao posljedica pravnih

nedostataka nakon pokretanja stečajnog postupka smatra se kao

administrativni trošak i obavezom stečajne mase, pa se to potraživanje ne

prijavljuje u skladu sa članom 47 Zakona o insolventnosti privrednih

društava.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se rješenje Apelacionog suda Crne Gore Pž. br. 723/12 od

13.11.2012. godine i rješenje Privrednog suda u Bijelom Polju P. br. 41/11 od

06.07.2012. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Pž. br. 723/12 od 13.11.2012.

godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrdjeno rješenje

Privrednog suda u Bijelom Polju P. br. 41/11 od 06.07.2012. godine, kojim je

odlučeno:

"Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Protiv drugostepenog rješenja tužilac je blagovremeno izjavio reviziju

zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene

materijalnog prava. Predložio je da se oba rješenja ukinu i predmet vrati

prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Tuženi u odgovoru na reviziju predlaže da se revizija odbije kao

neosnovana.

Revizija je osnovana.

Prema stanju u spisima izmedju tužioca, kao kupca i tuženog, kao

prodavca, zaključen je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti i prenosu prava

korišćenja Ov. br. 244/05 od 03.02.2005. godine. Tim ugovorom tuženi je

prenio na tužioca pravo korišćenja na kat. parcelama br. 337 i br. 340 i pravo

svojine na objektima bliže opisanim u ugovoru. Pravosnažnom presudom

Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br. 980/06 od 11.07.2008. godine utvrdjeno

je prema ovdje tuženom da su tužioci M. R., M. R., M. R., M. R., B. R., B. R. i

V. R. sukorisnici na idealnom dijelu od po 1/7 dijela kat. parcele br. 340,

površine 260 m2, upisane u l. n. br. 3449 KO Bijelo Polje, kao državna svojina i

1/1 Safeta Kolića, kao pravo korišćenja, što je tuženi dužan priznati i predati

259

nekretnine tužiocima u posjed i slobodno raspolaganje. Rješenjem prvostepenog

suda St. br. 41/07 od 27.08.2007. godine prihvaćen je predlog pokretanja

stečajnog postupka nad tuženim.

Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete zbog pravnih nedostataka,

budući da je navedenom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju utvrdjeno da

treća lica imaju pravo sukorišćenja na nepokretnosti koja je bila predmet

ugovora o prodaji.

Nižestepeni sudovi su zaključili da je tužba nedozvoljena zbog toga što

tužilac ovo potraživanje nije prijavio u stečajnom postupku, u skladu sa članom

47 Zakona o insolventnosti privrednih društava.

Ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova nije pravilno.

Stečajni povjerioci su, u skladu sa članom 47 stav 2 Zakona o

insolventnosti privrednih društava koji je bio u primjeni u vrijeme pokretanja

stečajnog postupka nad tuženim, dužni da prijave potraživanja u roku od 60

dana od dana prihvatanja predloga do pokretanja stečajnog postupka. Ta

obaveza odnosi se na potraživanja koja su nastala prije dana podnošenja

predloga za pokretanje stečajnog postupka i povjerilac u odnosu na ta

potraživanja može pokrenuti spor pred sudom samo ako je to potraživanje

prijavio stečajnom sudu i ako mu je ono u tom postupku osporeno i upućen od

strane stečajnog suda na pokretanje postupka radi utvrdjivanja osporenog

potraživanja. Potraživanje koje je predmet ovog spora nije nastalo prije

podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka, pa tužilac to potraživanje

nije ni mogao prijaviti.

Prema odredbi člana 508 ZOO prodavac odgovara ako na prodatoj stvari

postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo

pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar

opterećenu tim pravom. Da na katastarskoj parceli br. 340 postoji pravo trećeg

utvrdjeno je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br.

980/06 od 11.07.2008. godine. To znači da su prava tužioca koja mu pripadaju

po osnovu odgovornosti za pravne nedostatke nastala nakon pokretanja

stečajnog postupka. Stoga se i naknada štete koja je nastala kao posljedica

pravnih nedostataka ima smatrati kao administrativni trošak i obavezom stečajne

mase, pa se to potraživanje ne prijavljuje u skladu sa čl. 47 Zakona o

insolventnosti privrednih društava.

Zbog toga nije bilo mjesta odbacivanju tužbe, pa nezakonitim

postupanjem nižestepenih sudova tužiocu nije data mogućnost da raspravlja pred

sudom što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367

stav 2 tačka 9 ZPP, koja predstavlja ukidni razlog.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci - član 414 stav 5 u vezi sa

čl. 409 st. 1 ZPP.


260

POBIJANJE POVLAŠĆENIH RASPOLAGANJA

(Član 60 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Ako u zakonskom roku nije vršeno pobijanje povlašćenih

raspolaganja mimo tog spora ne može se tražiti da se u stečajnu masu vrati

novčani iznos jednak vrijednosti prenesene imovine.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je utvrdio da je 26.10.2002. godine zaključen ugovor

izmedju „F.“ DOO N., tuženog i „N. c.“ U. Članom 2 toga ugovora odredjeno je

da „F.“ DOO N. duguje „N. c.“ U., na ime usluga prevoza 25.000 €. Tuženi se

obavezao da će u toj vrijednosti isporučiti „N. c.“ U. armaturne mreže iz svog

proizvodnog programa po traženoj specifikaciji u periodu novembar – decembar

2002. godine. „F.“ DOO N. se obavezalo da za uzvrat tuženom isporuči 100

tona betonskog željeza i to 50 tona do kraja decembra, a 50 tona do kraja marta

2003. godine. U skladu sa tim ugovorom tuženi je „N. c.“ U. isporučio 60 tona

armaturne mreže. Dalje je utvrdjeno da je „F.“ DOO N. tuženom dalo ovlašćenje

od 02.09.2003. godine da može kod Ž. AD Nikšić da preuzme 100 tona

betonskog željeza. Po tom ovlašćenju tuženi je preuzeo 58,46 tona betonskog

željeza i sporni računi odnose se na vrijednost te robe.

Na temelju ovako utvrdjenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su

pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. I po

nalaženju ovog suda tuženi nije u materijalno pravnoj obavezi za isplatu spornog

iznosa, jer je isporukom robe po spornim računima „F.“ DOO N. ispunilo svoju

obavezu prema tuženom preuzetu navedenim ugovorom.

Nijesu ni od kakvog značaja navodi revizije kojima se ukazuje da zbog

nastupanja pravnih posljedica pokretanja stečajnog postupka nijesu mogle biti

preduzimane nikakve radnje u cilju individualnog namirenja potraživanja, jer bi

se na taj način privilegovali odredjeni povjerioci na štetu drugih povjerilaca.

Ukoliko se radilo o povlašćenim raspolaganjima stečajni upravnik, odnosno

dužnik imali su mogućnost da pokrenu spor radi pobijanja tih raspolaganja u

skladu sa članom 60 Zakona o insolventnosti privrednih društava. Kako u

zakonskom roku nije vršeno pobijanje u skladu sa navedenom zakonskom

odredbom, to se mimo tog spora ne može tražiti da se u stečajnu masu vrati

novčani iznos jednak vrijednosti prenesene imovine.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br.119/13 od 18.11.2013.godine)

261

NEMOGUĆNOST RASKIDA PLANA REORGANIZACIJE

(Član 76 stav 1 u vezi čl. 78 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Nedopuštena je tužba kojom se traži utvrdjenje da je plan

reorganizacije raskinut zbog nepostupanja stečajnog dužnika u skladu sa

uslovima iz potvrdjenog plana.

Iz obrazloženja:

“Rješenjem prvostepenog suda St. br. 41/07 od 21.10.2008. godine

potvrdjen je plan reorganizacije stečajnog dužnika, u ovom sporu tuženog. U

stečajnom postupku tužilac je imao status stečajnog povjerioca i njegovo

potraživanje obuhvaćeno je planom reorganizacije. Tužbom je traženo da se

utvrdi da je plan reorganizacije raskinut zbog toga što stečajni dužnik ne postupa

u skladu sa uslovima iz potvrdjenog plana.

Kod ovakvog stanja u spisima pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da

je tužba nedopuštena.

Prema odredbi člana 76 stav 1 Zakona o insolventnosti privrednih

društava, koji je bio u primjeni u vrijeme vodjenja stečajnog postupka,

potvrdjeni plan reorganizacije ima snagu izvršne isprave i smatra se novim

ugovorom za izmirenje potraživanja koja su u njemu iznijeta. Stoga se u slučaju

kada stečajni dužnik ne postupa po potvrdjenom planu, nemogu primijeniti

pravila Zakona o obligacionim odnosima o raskidu dvostranih ugovora

zbog neispunjenja, niti u parničnom postupku tražiti utvrdjenje da je plan

raskinut, već se moraju koristiti pravna sredstva predvidjena čl. 78 Zakona

o insolventnosti privrednih društava, radi otkanjanja posljedica

nepostupanja po planu reorganizacije.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 134/13 od 23.12.2013.godine)

262

PRESTANAK VAŽENJA RAZLUČNOG PRAVA

(Član 53 stav 5 Zakona o stečaju)

Razlučna prava stečena izvršenjem ili obezbjedjenjem za poslednjih

60 dana prije pokretanja stečajnog postupka radi prinudnog namirenja ili

obezbjedjenja prestaju da važe i takvi povjerioci nijesu razlučni povjerioci.

Iz obrazloženja:

“Odredbom čl.53. st.1. Zakona o stečaju ("Službeni list Crne

Gore",br.1/2011) je propisano da razlučni povjerilac je povjerilac koji ima

založno pravo ili pravo namirenja na stvarima ili pravima o kojima se vode

javne knjige ili registri a st.5. da razlučna prava stečena izvršenjem ili

obezbjedjenjem za poslednjih 60 dana, prije pokretanja stečajnog postupka radi

prinudnog namirenja ili obezbjedjenja prestaju da važe i da takvi povjerioci

nijesu razlučni povjerioci.

Nasuprot navodima revidenta tužilac nije razlučni povjerilac u smislu gore

citirane zakonske odredbe, pa je bez osnova pozivanje na čl.10. Ugovora o

hipoteci.

Jer, revident je izgubio iz vida da saglasno čl.318. st.1. Zakona o

svojinsko pravnim odnosima ("Službeni list Crne Gore", br.19/09) hipoteka

nastaje upisom u katastar nepokretnosti na osnovu ugovora založne izjave,

zakona i sudske odluke. Kako hipotekarni povjerilac nije izvršio upis hipoteke,

to isti nije stekao svojstvo razlučnog povjerioca. No, pored navedenog za

ukazati je da sve i da je bio izvršen upis hipoteke, da bi razlučna prava stečena

po osnovu ugovora o hipoteci Ov.br.6403/11 od 28.02.2011. godine saglasno

odredbi čl.53. st.5. Zakona o stečaju prestala da važe a kod činjenice da je nad

tuženim otvoren stečajni postupak rješenjem Privrednog suda St.br.63/11 od

29.03.2011. godine.”


263

NEDOZVOLJENOST TUŽBE PROTIV STEČAJNOG DUŽNIKA

(Član 120 u vezi sa čl. 54 Zakona o stečaju)

Protiv stečajnog dužnika nije dozvoljena tužba za isplatu novčanog

potraživanja jer se stečajnom povjeriocu ne može pojedinačno isplatiti

njegovo potraživanje.

Iz obrazloženja:

“Prema stanju u spisima tužilja je u stečajnom postupku, koji je otvoren

nad tuženim, prijavila potraživanje koje joj je osporeno. Zaključkom

prvostepenog suda St. br. 40/11 od 27.09.2012. godine tužilja je upućena na

parnicu radi utvrdjivanja osporenog potraživanja. Medjutim, tužilja je podnijela

tužbu kojom je tražila da se tuženi obaveže da isplati sporno potraživanje.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je

tužba nedozvoljena. Prema odredbi člana 120 stav 1 Zakona o stečaju povjerilac

čije je potraživanje osporeno upućuje se na parnicu radi utvrdjivanja osporenog

potraživanja koju može da pokrene u roku od osam dana od prijema zaključka.

To znači da protiv stečajnog dužnika nije dozvoljena tužba za isplatu novčanog

potraživanja jer se stečajnom povjeriocu ne može pojedinačno isplatiti njegovo

potraživanje. Stečajni povjerioci, u skladu sa čl. 54 istog zakona, u zavisnosti od

njihovih potraživanja svrstavaju se u isplatne redove i namiruju iz diobene mase,

a od diobene mase zavisi da li će i u kom obimu namiriti svoja potraživanja.

Neosnovani su navodi revizije da je prvostepeni sud bio dužan da pouči

tužilju da se podnosi tužba za utvrdjivanje potraživanja. Ovo zbog toga što je

zaključkom prvostepenog suda St. br. 40/11 od 27.09.2012. godine tužilja

upućena na parnicu radi utvrdjivanja osporenog potraživanja, pa prvostepeni sud

nije bio dužan da tužilju pouči koju vrstu tužbe može podnijeti. Ovo tim prije što

tužilju zastupaju kvalifikovana lica.“


264

OBUSTAVA POSTUPKA ZBOG NEPRENOSIVOSTI

STVARNE LEGITIMACIJE

(Član 216 ZPP)

U sporu za ocjenu zakonitosti odluke organa društva uvijek je

legitimisano samo društvo i ne postoji mogućnost prenošenja legitimacije

na druge subjekte nakon što ono prestane da postoji.

Iz obrazloženja:

“Tužbeni zahtjev odnosi se na poništaj odluke Skupštine akcionara AD

„N.“, P. od 11.06.2010. godine, o promjeni organizacionog oblika iz

akcionarskog društva u društvo sa ograničenom odgovornošću. Nadalje

proizilazi da je tuženi prestao da postoji po skraćenom postupku dobrovoljne

likvidacije i brisan je i Centralnog registra privrednih subjekata dana

12.12.2012. godine.

Kod takvog stanja stvari bili su ispunjeni uslovi iz člana 216 ZPP da se

postupak obustavi zbog neprenosivosti stvarne legitimacije.

To što u slučaju prestanka društva po skraćenom postupku dobrovoljne

likvidacije, akcionari, odnosno članovi društva odgovaraju neograničeno

solidarno za obaveze društva tri godine nakon brisanja iz registra, nije ni od

kakvog značaja za drugačije odlučivanje. Akcionari, odnosno članovi nijesu

pravni sledbenici društva, a budući da je predmet spora ocjena zakonitosti

odluke organa društva u kom sporu je uvijek stvarno legitimisano samo društvo,

to ne postoji mogućnost prenošenja legitimacije na druge subjekte nakon što ono

prestane da postoji.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 111/13 od 04.11.2013.godine)

265

POVREDA ŽIGA

(Član 10 stav 2 tačka 2 u vezi sa čl. 55 st. 1 Zakona o žigu)

Razlikovanje dva znaka sud može cijeniti kao faktičko pitanje po

svojoj slobodnoj ocjeni i zaključiti da li prosječni kupac može primijetiti

razliku izmedju ovih znakova, te je vještačenje o sličnosti znakova

nepotrebno.

***

Činjenica da li se ili ne i u kom obimu roba koja se obilježava

zaštićenim znakom nalazi u prometu na području Crne Gore ne isključuje

pravo na zaštitu žiga.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac nosilac žiga IR br. 1 049 195 od

05.08.2010. godine koji je medjunarodno registrovan za teritoriju Crne Gore,

Srbije i Makedoinije, na osnovu Madridskog aranžmana u medjunarodnom

registrovanju žigova, odnosno Protokola uz Madridski aranžman, kod

Medjunarodnog biroa Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu sa rokom

važenja 10 godina, za proizvode iz klase 29 (konzervirano voće i povrće,

smrznuto, sušeno i kuvano, žele, slatka, kompoti) i klase 31 (poljoprivredni

proizvodi, povrtlarski, šumski i zrnasti). Žig se sastoji od riječi „Brazdi“ ispisane

žutim slovima sa crvenim boldom na crvenoj lenti. Tuženi je uvoznik i

distributer u Crnoj Gori roba iz istog asortimana proizvodjača „Nimeks SA“

DOO Skoplje, sa znakom „Brazda“ koji nije zaštićen žigom. Taj znak se takodje

sastoji od verbalnog i grafičkog dijela i to riječi „Brazda“ ispisane žutim slovima

na crvenoj lenti, koja se završava zasječeno po sredini.

Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način, o čemu su dali jasne i

pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.

I po nalaženju ovog suda znak „Brazda“ je veoma sličan ranije

zaštićenom znaku tužioca. Naime, verbalni dio znaka sastoji se od skoro

identičnih riječi jer je razlika samo u jednom slovu, dok se grafički dio neznatno

razlikuje, a što ne mijenja ukupni vizuelni utisak sličnosti ovih znakova. Kada se

tome doda da se oba znaka koriste za obilježavanje istovjetne vrste roba iz klase

29, jasno proizilazi da postoji vjerovatnoća da zbog sličnosti znakova nastane

zabuna u relevantnom dijelu javnosti i dovodjenje u vezu tog znaka sa ranije

zaštićenim znakom tužioca. S tim u vezi sličnost, odnosno razlikovanje dva

266

znaka sud može cijeniti kao faktičko pitanje po svojoj slobodnoj ocjeni i

zaključiti da li prosječni kupac može primijetiti razliku izmedju ovih znakova.

Stoga nije bilo potrebno da se o sličnosti znakova izjasni vještak odgovarajuće

struke. Slijedom navedenog došlo je do povrede žiga tužioca u smislu člana 10

stav 2 tačka 2 Zakona o žigu.

Bez osnova su navodi revizije da je preduslov za podnošenje tužbe za

zaštitu žiga da se radi o žigu koji je opštepoznat u Crnoj Gori. Članom 7 Zakona

o žigu nijesu propisani uslovi za podnošenje tužbe za zaštitu žiga, već relativni

razlozi za odbijanje registracije žiga na osnovu ranijih žigova i šta se smatra

ranijim žigom. Takodje, ni činjenica da li se ili ne i u kom obimu roba koja se

obilježava zaštićenim znakom nalazi u prometu na području Crne Gore ne

isključuje pravo na zaštitu žiga. Jer, prema odredbi čl. 55 stav 1 Zakona o žigu

povredom žiga smatra se svako neovlašćeno korišćenje zaštićenog znaka od

strane bilo kog učesnika uprometu, u smislu čl. 10 i 11 ovog zakona.“


267

UPRAVNO PRAVO

268

STRANKA U POSTUPKU – FAKTIČKI INTERESENT

(Čl. 37 i 39 Zakona o opštem upravnom postupku,

u vezi čl. 10 stav 3 i čl. 13 st. 1 tačka 1 Zakona o inspekcijskom nadzoru)

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida

presuda Upravnog suda Crne Gore U.br.2317/12 od 26.06.2013.godine i

predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.


Presudom Upravnog suda Crne Gore U.br.2317/12 od 26.06.2013.godine,

odbijena je tužba tužioca podnijeta protiv zaključka tuženog G. a. O. H. N., broj

02-10-060-170/12 od 20.09.2012. godine. Tim zaključkom odbačena je žalba

izjavljena na dopis komunalne policije Opštine Herceg Novi, broj 02-9-365-

549/12 od 10.08.2012. godine.

Protiv označene presude Upravnog suda tužilac podnio zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, i zbog

povrede pravila postupka u upravnom sporu. Predlaže da se navedena presuda

ukine.

Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva,

ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan.

Po nalaženju ovoga suda, Upravni sud je učinio povredu pravila postupka

u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Povreda

postupka sastoji se u tome što pobijana presuda ne sadrži valjane razloge o

odlučnim činjenicama, dok su dati razlozi nejasni (čl.367 st.2 tač.15 Zakona o

parničnom postupku u vezi sa čl.55 Zakona o upravnom sporu).

Pobijana presuda Upravnog suda donijeta je primjenom odredbi člana 10 i

13 Zakona o inspekcijskom nadzoru sa obrazloženjem da podnosilac inicijative

nije stranka u postupku.

Tužilac je u tužbi kojom je tražio poništavanje osporenog zaključka

Glavnog administratora opštine Herceg Novi, dao razloge, navodeći u čemu se

sastoji njegov pravni interes, te da je već kod istog organa ostvario status stranke

u postupku vezano za istu katastarsku parcelu 1084/10 KO Herceg Novi.

Ocjena tužbenih navoda u pobijanoj presudi je izostala, čime su izostali i

razlozi o odlučnim činjenicama od kojih zavsi pravilnost i zakonitost pobijane

presude. Nejasan je zaključak iz presude da tužilac "nije stranka u postupku" ... i

269

da je "pravilno tuženi osporenim zaključkom, na osnovu člana 234. stav 1.

Zakona o upravnom postupku, odbacio žalbu izjavljenu na dopis Komunalne

policije".

Sa izloženih razloga, zbog odsustva valjanih razloga koji se odnose na

postojanje pravnog interesa za podnošenje žalbe i zbog krajnje

pojednostavljenog i nejasnog pravnog zaključka pobijane presude, istu je valjalo

ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni postupak.

Stim u vezi ukazuje se na sledeće. Zaključak iz pobijane presude

utemeljen je na pravnom stavu sjednice sudija Upravnog suda održanog dana

22.01.2011. godine, kojim je konstatovao da u primjeni Zakona o inspekcijskom

nadzoru ("Sl.list CG" br.39/03) i to odredbe člana 13 stav 1 tačka 1 ovog

zakona, podnosilac inicijative u smislu ove odredbe nema svojstvo stranke, a

zavisno od toga ni pravo na ulaganje pravnih sredstava.

Odredbom člana 10 stav 3 označenog zakona odredjeno je da svako može

podnijeti inicijativu za pokretanje inspekcijskog nadzora a odredbom člana 13

stav 1, inspektor je obavezan da razmotri tu inicijativu i o tome obavjesti

podnosioca inicijative.

U smislu člana 37 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku, stranka je

izmedju ostalih i lice koje radi zaštite svojih prava i pravnih interesa ima pravo

da učestvuje u postupku (zainteresovano lice), koje u postupku ima ista prava i

obaveze kao stranka (član 39 Zakona o opštem upravnom postupku).

S druge strane, kada se u članu 10 stav 3 zakona odredjuje, da svako može

podnijeti inicijativu, to se misli na subjekte koji ne moraju uvijek imati pravni

interes kao neposredan na zakonu ili drugom propisu zasnovan lični interes, kao

uslov da bi jedan subjekat imao svojstvo zainteresovanog lica u smislu člana 37

Zakona o opštem upravnom postupku. Dakle odredjenje "svako može podnijeti

inicijativu" pod tim pojmom može imati značaj takozvanih faktičkih interesenata

a može imati i značenje pravnog interesenta. Faktičke interesente kao pravni

pojam ne poznaje Zakon o opštem upravnom postupku ali ih poznaje teorija

upravnog prava i upravo faktički a ne pravni interes razlikuje ove subjekte od

stranke odnosno zainteresovano lice u smislu Zakona o opštem upravnom

postupku. U konkretnom slučaju prema sadržini spisa predmeta i dokaza u

spisima izgradnjom predmetnog potpornog zida od strane u spisima označenih

investitora neposredno uz put čiji je suvlasnik tužilac, pri čemu tužilac smatra da

su takvim radovima ugroženi njegovi pravni interesi, ukazuje da je tužilac

pokazao i dokazao da ima pravni interes i da je time stekao svojstvo stranke u

vidu zainteresovanog lica a u smislu člana 37 i 39 Zakona o opštem upravnom

postupku.

Nalazeći da je pravni zaključak iz osporenog zaključaka i pobijane

presude preuranjen Upravni sud će u ponovnom postupku iznova cijeniti navode

tužbe i dovesti ih u vezu sa razlozima iz ove presude i donijeti novu, zakonitu

odluku koja neće biti zahvaćena povredom pravila postupka.

270

Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl.46 st.2 Zakona o upravnom sporu,

odlučeno je kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 184/13 od 11.10.2013. godine)

271

NADLEŽNOST SKUPŠTINE GLAVNOG GRADA

(Čl. 16 i 17 Zakona o opštem upravnom postupku,

u vezi čl. 48 Statuta Glavnog grada)

Skupština Glavnog grada nije nadležna da odlučuje po žalbi na

odluke koje donose prvostepeni upravni organi.

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida

presuda Upravnog suda Crne Gore, U.br.203/13 od 11.10.2013. godine i

predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Upravnog suda Crne Gore, U.br.203/13 od 11.10.2013.godine,

usvojena je tužba i naloženo S. G. g. P. da bez odlaganja a najkasnije u roku od

30 dana od dana prijema presude, odluči po žalbi tužioca od 30.11.2012. godine.

Tužilac M. za a. n. s. – M. iz P., je pokrenuo upravni spor protiv S. G. g. P.,

zbog neodlučivanja tog organa po žalbi izjavljenoj zbog ćutanja Komisije za

rješavanje stambenih potreba G. g. u vezi zahtjeva za slobodan pristup

informaciji od 30.10.2012. godine.

Protiv označene presude, tuženi S. G. g. P. je podnio zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, ali iz

obrazloženja istog proizilazi da se presuda pobija i zbog povrede pravila

postupka u upravnom sporu. Predlaže da ovaj sud usvoji zahtjev i ukine

pobijanu presudu.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana

pobijana presuda u granicama propisanim čl.45 Zakona o upravnom sporu, te

ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je zahtjev osnovan.

Po nalaženju ovoga suda presuda je zahvaćena povredama pravila

postupka u upravnom sporu koje su mogle biti od uticaja na rješavanje stvari, a

sastoje se u tome što ista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok su dati

razlozi nejasni i u znatnoj mjeri nerazumljivi (čl.55 Zakona o upravnom sporu u

vezi sa čl.367 st.2 tač.15 Zakona o parničnom postupku). Zbog učinjene povrede

pravila postupka u upravnom sporu, presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti

Upravnom sudu na ponovni postupak.

272

Osnovno pitanje svakog postupka, pa i upravnog, jeste pitanje stvarne

nadležnosti (čl.16. Zakona o opštem upravnom postupku).

Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno su nadležni

organi odredjeni zakonom ili drugim propisima i organi lokalne uprave

odredjeni propisima lokalne samouprave (čl.17. Zakona o opštem upravnom

postupku).

Na stvarnu nadležnost organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog

postupka (čl. 23 st. 1 Zakona o opštem upravnom postupku), a povreda stvarne

nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka - čl. 226 st. 2 tač. 1

Zakona o opštem upravnom postupku.

Prihvatajući da se radi o ćutanju prvostepenog organa, tj. Komisije za

rješavanje stambenih potreba Glavnog grada, pobijana presuda je označenoj

Komisiji dala svojstvo prvostepenog organa, dakle, organa koji rješava o

pravima i obavezama u upravnoj stvari.

Upravni sud je bio dužan da se bavi procesnom prirodom ove Komisije i

da objasni zbog čega ona ima svojstvo prvostepenog organa, koji je nadležan da

rješava u upravnim stvarima. Aktivno postupanje u upravnoj stvari koja se

okončava donošenjem rješenja, kao i pasivno držanje povodom podnesenog

zahtjeva stranke, a koje se sastoji u nedonošenju rješenja (ćutanje

administracije), veže se isključivo za nadležni organ. Postupak se uvijek pokreće

bilo po zahtjevu stranke, bilo po službenoj dužnosti, samo od strane nadležnog

organa.

Ćutanja uprave nema ako se zahtjev podnese stvarno nenadležnom

organu, jer u tom slučaju stvarno nenadležni organ ima obavezu da postupi po

članu 23 st.2 Zakona o opštem upravnom postupku, niti ako se zahtjev podnese

tijelu koje uopšte nije organ koji ima ovlašćenja da rješava u upravnim stvarima

u smislu člana 1 istog zakona.

U konkretnom slučaju, uvažavajući tužbu, pobijana presuda polazi od toga

da je označena Komisija prvostepeni organ, a S. G. g. drugostepeni organ, jer je

istoj naloženo da odluči po žalbi tužioca zbog ćutanja uprave. Upravni sud je bio

dužan da cijeni odgovarajuće odredbe Statuta G. g. ("Sl. list RCG - Opštinski

propisi", br. 28/06 i "Sl. list CG - Opštinski propisi", br. 39/10) i da ocijeni

ulogu Komisije i ulogu Skupštine sa stanovišta njihove stvarne nadležnosti. Na

osnovu člana 48 Statuta koji se odnosi na poslove Skupštine predvidjeno je da

Skupština obrazuje stalna i povremena radna tijela za razmatranje pitanja iz

svoje nadležnosti, a na osnovu člana 49 Statuta obrazuje komisije kao

povremena radna tijela u čiji sastav pored odbornika, mogu biti imenovani i

naučni i stručni radnici i predstavnici nevladinih organizacija. S druge strane,

citiranim članom 48 Statuta taksativno su navedeni poslovi Skupštine, i što je

sasvim logično, Skupština nema nadležnosti da odlučuje u upravnim stvarima po

žalbi na odluke koje donose prvostepeni upravni organi, odnosno, ona nije

drugostepeni organ koji rješava žalbe.

273

Izrekom pobijane presude, pri čemu jedino izreka presude je podobna za

izvršnost i ona se izvršava, naloženo je S. G. g. kao predstavničkom tijelu

gradjana da rješava o žalbi kao pitanju koje nije u njenoj nadležnosti, pa je

očigledno da je izreka presude neizvršiva.

O ovim pravnim činjenicama Upravni sud je prilikom donošenja odluke

morao da vodi računa, što nije učinio, već je dao obrazloženje odluke kao da nije

sporna stvarna nadležnost ni prvostepenog, ni drugostepenog organa, kako je to

redovno slučaj u praksi, zanemarujući ispitivanje svojstva označene Komisije i

Skupštine sa stanovišta procesnih pravila da li oni mogu biti stvarno nadležni

prvostepeni, odnosno drugostepeni organ.

Kod naprijed navedenog stanja stvari, valjalo je uvažiti zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke, ukinuti pobijanu presudu i predmet

vratiti na ponovni postupak.

U ponovnom postupku, Upravni sud će vodeći računa o razlozima iz ove

presude razmotriti sporna pitanja na koja je ukazano, dati valjane odgovore na ta

pitanja i zavisno od analize ovih pitanja donijeti novu, zakonitu odluku.

Sa izloženih razloga, a na osnovu člana 46 stav 2 Zakona o upravnom

sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.


274

ŽALBA U POSTUPKU ADMINISTRATIVNOG IZVRŠENJA

(Član 273 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku)

U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba koja se

odnosi samo na izvršenje, ali se njome ne može pobijati pravilnost rješenja

koje se izvršava.

Iz obrazloženja:

„U pobijanoj presudi je ukazano, a što ima uporište u spisima predmeta,

da je tužiocu dostavljen zaključak o prinudnoj naplati Poreske uprave –

Područna jedinica Bar, broj 03/13-4/6096 od 16.11.2010.godine, koji je

protekom roka 10 dana od dana dostavljanja postao izvršan.

Ocjenjujući zakonitost osporenog zaključka, Upravni sud je našao da je

isti donijet po propisanoj proceduri i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Uz to, ukazujući na odredbe člana 56, 58 stav 2 i 60 Zakona o poreskoj

administraciji („Sl.list RCG“ br. 65/01,80/04...„Sl.list CG“ br. 20/11), i

njihovom pravnom analizom datom u obrazloženju pobijane presude, izveden je

razložan pravni zaključak da je postupak u ovoj stvari okončan po zakonu.

Shodno odredbi člana 273 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku, u

postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba koja se odnosi samo

na izvršenje, a njome se ne može se pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava.

Stoga su bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj stvari navodi

podnijetog zahtjeva kojima se ukazuje da je u konkretnom slučaju nastupila

zastarjelost poreske obaveze, jer je prigovor zastarjelosti relevantan do postupka

izvršnosti.

Kod datih razloga iz obrazloženja pobijane presude, donošenjem

osporenog zaključka i pobijane presude nije povrijeđen zakon na štetu tužioca,

zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbijen, kao

neosnovan.”


275

REIZVRŠENJE

(Član 281 Zakona o opštem upravnom postupku)

Reizvršenje će se dozvoliti kada se poslije poništaja rješenja koje je

bilo izvršno u upravnoj stvari donese drugačije konačno rješenje.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je presudom Upravnog suda

U.br.457/12 od 26.09.2012. godine poništeno rješenje tuženog zbog povrede

pravila postupka iz člana 226. stav 2. tačka 7. Zakona o opštem upravnom

postupku i predmet vraćen tuženom na ponovni postupak i odlučivanje. U

daljem postupku tuženi u izvršenju presude Upravnog suda poništio prvostepeno

rješenje, nakon čega je prvostepeni organ Uprava javnih prihoda donijela novo

rješenje kojim je utvrdila obavezu tušioca u istom iznosu na koje je glasilo

predhodno rješenje koje je bilo osnov zaključka o prinudnom izvršenju.

Kod ovakvog činjeničnog utvrdjenja, zahtjev za reizvršenje u smislu člana

281 Zakona o opštem upravnom postupku ne može se dozvoliti na osnovu

rješenja kojim je ranije rješenje koje je prinudno izvršeno samo poništeno i

predmet vraćen na ponovno rješavanje, jer je takav zahtjev pruranjen.

Reizvršenju ima mjesta kada se posle poništaja koje je bilo izvršno o upravnoj

stvari donese drugačije konačno rješenje.

Sud je cijenio i ostale navode podnijetog zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke, ali je našao da je kod naprijed navedenog

činjeničnog stanja utvrdjenog u upravnom sudskom postupku, ne može dovesti

do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.”


276

PRISTUP INFORMACIJAMA

Stranka može izvršiti uvid u tražene podatke i putem Zakona o

slobodnom pristupu informacijama, iako se traženje nije temeljilo na tom

zakonu.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je prvobitno podnio zahtjev prvostepenom organu dana

02.04.2012. godine, kojim je tražio dostavu skice dijela Vranića KO Velje Brdo

za period prije 1962. godine, odnosno skice koja je važila prije snimanja

izvršenog 1962. godine, kao i skicu poslije snimanja 1962.godine, za potrebe

postupaka koje vodi kod sudova. Na to pitanje mu je dat odgovor od strane

prvostepenog organa, zbog čega nije moguće udovoljiti takvom zahtjevu,

odnosno da prije 1962. godine nije moguće dostaviti skicu jer je u to vrijeme bio

u upotrebi popisni katastar.

U medjuvremenu je tužilac podnio zahtjev 06.04.2012.godine, kojim

proširuje svoj zahtjev, tražeći brojne podatke bliže precizirane u obrazloženju

istog zahtjeva. Sadržina tog zahtjeva po svojoj prirodi je takva da se o njima ne

vodi službena evidencija ili je karakter pojedinih traženja takav da se o njima ne

može rješavati u upravnom postupku. Tako postavljenom zahtjevu, primjenom

odredbi Zakona o opštem upravnom postupku se nije mogao udovoljiti. Stoji

činjenica koju tužilac u upravno-sudskom postupku uporno ponavlja, a to je da

se njegovo traženje nije temeljilo na Zakonu o slobodnom pristupu

informacijama, niti on taj zakon uzima kao osnov. Rukovodeći se potrebom da

se na posredan način izadje u susret zahtjevu tužioca, primjenom načela

upravnog postupka iz čl. 6, 8 i 13 Zakona o opštem upravnom postupku, u

upravno-sudskom postupku je zahtjevu upodobljena primjena Zakona

slobodnom pristupu informacijama i omogućeno tužiocu da izvrši uvid u svu

traženu dokumentaciju. Dakle, u nemogućnosti da se tužiocu dostavi tražena

dokumentacija, a ista mu se nije mogla dostaviti zbog prirode traženih podataka

i odsustva zakonske obaveze prvostepenog organa da vodi službenu evidenciju o

tim podacima, tužiocu je data mogućnost da putem Zakona o slobodnom

pristupu informacijama izvrši uvid u tražene podatke. Suprotno mišljenju

tužioca u konkretnoj stvari, Zakon o slobodnom pristupu informacijama je

primijenjen u njegovom interesu jer se u krajnjoj liniji i po ovom zakonu

ostvaruju prava na pristup informacijama. Stoga je bezrazložna tvrdnja tužioca

277

da se on nije pozivao na primjenu Zakona o slobodnom pristupu

informacijama.”


278

PRESTANAK REGISTRACIJE ADVOKATA

KAO PORESKOG OBVEZNIKA

(Čl. 33, 34 i 35 Zakona o poreskoj administraciji

i čl. 43 i 66 Zakona o advokaturi)

Neophodan uslov za prestanak registracije poreskog obveznika koji

obavlja advokatsku djelatnost je dokaz o brisanju iz imenika advokata.

Iz obrazloženja:

„Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja

zakonitosti pobijanog akta, a na osnovu prethodno utvrdjenog činjeničnog

stanja, našao da u konkretnoj upravnoj stvari, nijesu postojali materijalno-pravni

uslovi za prestanak registracije kao poreskog obveznika tužiocu u smislu člana

33, 34 i 35 Zakona o poreskoj administraciji („Sl.list RCG“ br.

65/01,80/04...„Sl.list CG“ br. 20/11), koji su citirani u pobijanoj presudi, dok je

članovima 43 i 66 Zakona o advokaturi („Sl.list RCG“ br. 79/06), predvidjena

nadležnost Advokatske komore za brisanje iz imenika advokata. Naime, iz spisa

predmeta se utvrdjuje da tužilac nije uz zahtjev za prestanak njegove registracije

kao poreskog obveznika podnio dokaz da je brisan iz imenika advokata, a što je

i po ocjeni ovog suda, neophodan uslov za prestanak registracije poreskog

obveznika koji obavlja advokatsku djelatnost kao osnovno zanimanje.

Stoga je Upravni sud osnovano pobijanom presudom odbio tužbu i u

obrazloženju iste dao dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog

zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, jer su u upravnom postupku koji je prethodio

donošenju pobijane presude utvrdjene sve odlučne činjenice i na iste pravilno

primijenjeno materijalno pravo.”


279

INVALIDSKA PENZIJA

(Član 37 stav 1 tačka 2 u vezi čl. 30 st. 1 i 2 Zakona o penzijskom

i invalidskom osiguranju)

Osiguranik kod koga je invalidnost prouzrokovana bolešću ili

povredom van rada nastala prije navršenja godina za sticanje starosne

penzije, stiče pravo na invalidsku penziju uz ispunjenje uslova da ima

navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje 1/3 radnog vijeka.

Iz obrazloženja:

„U upravnom postupku je pravosnažnim djelimičnim rješenjem Fonda

penzijskog i invalidskog osiguranja - Područno odjeljenje Podgorica, broj 01-

40767 od 12.07.2012. godine, na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Prvostepene

invalidske komisije, broj 2012-2000-1863 od 12.06.2012.godine, utvrdjeno da

kod tužioca postoji potpuni gubitak radne sposobnosti koja je nastupila kao

posljedica bolesti, počev od 12.06.2012.godine.Nalazom, ocjenom i mišljenjem

Drugostepene invalidske komisije, broj 0402-348 od 26.09.2012.godine, koje je

sačinjeno na osnovu uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju,

konstatovano je da nema medicinskih indikacija za promjenu datuma nastupanja

invalidnosti kod tužioca, tj. datuma 12.06.2012. godine, čime je potvrdjen kao

pravilan nalaz, ocjena i mišljenje Prvostepene invalidske komisije. Nadalje, iz

spisa predmeta proizilazi da je tužilac rodjen 03.12.1951. godine i da mu radni

vijek iznosi 40 godina, kao i da mu ukupan radni staž iznosi 5 godina, 10

mjeseci i 8 dana i ne pokriva 1/3 radnog vijeka.

Imajući u vidu da je odredbom člana 37 st.1 tač. 2 Zakona o penzijskom i

invalidskom osiguranju, koja je citirana u pobijanoj presudi, propisano je da

osiguranik kod koga je invalidnost prouzrokovana bolešću ili povredom van

rada, nastala prije navršenja godina života za sticanje starosne penzije iz člana

17 st.1 ovog zakona, stiče pravo na invalidsku penziju uz ispunjenje uslova da

ima navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje 1/3 radnog vijeka, to je

pravilan zaključak upravnih organa da nijesu ispunjeni uslovi da se tužiocu

prizna pravo na invalidsku penziju. Neosnovani su s tim u vezi navodi

podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke kojima se ukazuje

da je u konkretnom slučaju kao dan nastanka invalidnosti shodno članu 86

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju trebalo utvrditi neki raniji datum,

jer su se o tome jasno izjasnile i Prvostepena i Drugostepena invalidska

komisija, shodno svojim ovlašćenjima, nakon ocjene priložene medicinske

dokumentacije.

280

Kod naprijed navedenog, prihvatajući obrazloženje pobijane presude, po

nalaženju ovog suda u upravnom postupku, kao i u postupku kod Upravnog

suda, na štetu tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo, zavisno od čega se

zahtjev tužioca ocjenjuje kao neosnovan jer nije dovedena u pitanje zakonitost

osporenog rješenja tuženog, niti pobijane presude Upravnog suda.”


281

SRAZMJERNA STAROSNA PENZIJA

(Član 4 stav 1 Sporazuma izmedju Crne Gore

i Republike Srbije o socijalnom osiguranju)

Pravosnažnost rješenja o pravu na penziju prema propisima jedne

države ugovornice, a na osnovu Sporazuma o socijalnom osiguranju nije

smetnja za ponovno odredjivanje osnova i visine starosne penzije.

Iz obrazloženja:

„Postupak za ponovno određivanje penzije u predmetnoj stvari, pokrenut

je po službenoj dužnosti u smislu čl.41. st.1. Sporazuma izmedju Republike

Crne Gore i Republike Srbije o socijalnom osiguranju („Sl. list RCG“, 17/07).

Prvostepenim rješenjem Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja, broj

0802-5/12 od 25.06.2012. godine, kao i drugostepenim rješenjem tuženog M. r. i

s. s., broj 0402-0802-5/13 od 05.12.2012. godine, data je cjelovita analiza

primjene navedenog Sporazuma na konkretan predmet tužioca sa detaljnim

objašnjenjem na koji način je tužiocu određen srazmjerni iznos starosne penzije

u iznosu od 406,83 eura počev od 01.03.2008. godine, kako se došlo do tog

iznosa. Kod datih razloga iz osporenog rješenja tuženog M., koje razložno

prihvata Upravni sud, ovaj sud ispitujući zakonitost sprovedenog urpavnog i

upravno sudskog postupka nalazi da je tuženo Ministarstvo dalo valjan odgovor

na navode tužioca, da je na pravilno utvrdjene činjenice pravilno primijenilo

materijalno pravo i da nije nužno ponavaljati pravne razloge iz osporenog

rješenja na koje razloge ovaj sud upućuje.

Neosnovani su navodi tužioca koje ističe u zahtjevu da se pravosnažno

rješenje ne može mijenjati. Ovo sa razloga što je odredbom člana 41 pomenutog

Sporazuma propisano da u postupku primjene istog pravosnažnost donijetog

rješenja nije prepreka za ponovno određivanje iznosa penzije u kom dijelu

pobijana presuda i osporeno rješenje daju pravilno objašnjenje.

Kod činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku i datih razloga iz

pobijane presude zakonitost provedenog upravnog i upravno sudskog postupka

nije dovedena u pitanje navodima podnijetog zahtjeva, zavisno od čega se

podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ocjenjuje kao

neosnovan, pa je isti odbijen na osnovu čl.46. st.1. Zakona o upravnom sporu.“


282

TURISTIČKA TAKSA

(Član 42z st. 1 i 3 Zakona o turističkim organizacijama

i čl. 2 i čl. 4 Odluke o turističkoj taksi)

Obveznik turističke takse je lice koje u turističkom mjestu kao

stambenu sekundarnu jedinicu namijenjenu za odmor ima apartman, stan

ili kuću.

Iz obrazloženja:

„Osnovano Upravni sud pobijanom presudom, a nasuprot navodima

podnijetog zahtjeva, nalazi da je u konkretnom slučaju pravilno utvrdjeno da je

tužilac u u smislu odredbi čl.42z st.1 i st.3 Zakona o turističkim organizacijama

("Sl.list RCG", br.11/04, 46/07, "Sl.list CG", br.43/10 i 40/11), te čl.2 i čl.4

Odluke o turističkoj taksi ("Sl.list CG",- opštinski propisi br.8/07 i 38/08), koje

su citirane u pobijanoj presudi obveznik plaćanja turističke takse. Iz spisa

predmeta se utvrdjuje da je S. M. vlasnik objekta za odmor površine 21m2 koji

se nalazi u Sutomoru, na teritoriji opštine Bar, odnosno da na dan utvrdjivanja

turističke takse ima u svojini sekundarni stambeni prostor u turističkom mjestu

A kategorije.

Prvostepenim i drugostepenim rješenjem u cjelosti je obrazloženo kako i

na koji način je utvrdjena visina godišnjeg iznosa turističke takse za

2012.godinu. Stoga su neosnovani su navodi podnijetog zahtjeva kojima se

ukazuje da tužilac nije trebao da plaća turističku taksu za 2012.godinu, zato što

je zbog elementarne nepogode u martu 2012.godine došlo do oštećenja objekta,

pa smatra da je trebao da bude oslobodjen plaćanja predmetne takse za

2012.godinu. Ovo sa razloga što je nadležna inspekcija provjerila stanje

predmetnog objekta i konstatovala u zapisniku o izvršenom inspekcijskom

nadzoru, br.032-05DJ-406-2/6-19 od 16.10.2012.godine, da je objekat u funkciji

stanovanja, priključen na vodovodnu i elektro-mrežu, te utvrdila da se radi o

objektu sa stepenom opremljenosti i kvalitetom objekta od 350 bodova, što je

poslužilo kao osnov da se tužilac zaduži turističkom taksom za 2012.godinu.

Dakle, osnovano Upravni sud pobijanom presudom nalazi da je osporeno

rješenje zakonito jer je tuženi organ je na utvrdjeno činjenično stanje pravilno

primijenio materijalno pravo, pa se neosnovano navodima podnijetog zahtjeva

ukazuje da je osporenim rješenjem povrijedjen zakon na štetu tužioca.

Kod datih razloga iz obrazloženja pobijane presude koje ovaj sud u

cijelosti prihvata, navodima podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje

283

sudske odluke nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude,

zbog čega je podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan.”


284

OPŠTI PRINCIPI OSTVARIVANJA PRAVA POTROŠAČA

(Član 5 stav 2 Zakona o zaštiti potrošača)

U slučaju da postoje razlike u tumačenju Zakona o zaštiti potrošača

njegove odredbe će se tumačiti u korist potrošača.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je zainteresovano lice, kao potrošač čije

je vozilo pretrpjelo oštećenja usljed požara, prava iz garancije pokušao da

ostvari kod tužioca u toku trajanja garantnog roka, u skladu sa garantnim listom.

Vozilo je primljeno u ovlašćeni servis tužioca dana 13.09.2010.godine, a

18.09.2010.godine tužilac je vlasniku vozila izdao potvrdu u kojoj se konstatuje

da je vozilo tehnički neispravno i nije bezbjedno za vožnju do završetka

popravke, kao i da se oštećeni djelovi vozila dostave proizvodjaču na analizu u

vezi utvrdjivanja uzroka oštećenja. Nadalje, vlasnik vozila nije preuzeo vozilo

nakon opravke od strane tužioca dana 28.09.2010.godine, dok se od strane

proizvodjača ne dostavi nalaz o kakvom se kvaru radilo. Budući da nalaz o

uzroku nastanka oštećenja od strane proizvodjača nije dostavljen u razumnom

roku, a tužilac je ispostavio račun za naplatu zamjene djelova potrošaču, to je

zahtjevom od 03.11.2010.godine potrošač tražio zaštitu od strane tržišne

inspekcije u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, zahtijevajući raskid

ugovora i povraćaj plaćenog iznosa. Nakon podnijetog zahtjeva tržišnoj

inspekciji i donošenja prvostepenog rješenja, te nakon proteka roka datog od

ovlašćenog lica za opravku od 45 dana, od strane proizvodjača dostavljen je

dana 14.03.2011.godine putem e-maila neovjereni dokument koji ne sadrži bilo

kakav detaljniji obrazloženi nalaz, već samo mišljenje o mogućem uzroku

nastanka štete.

Stoga je osnovano Upravni sud pobijanom presudom, a nasuprot

navodima podnijetog zahtjeva, zaključio da je u konkretnom slučaju protekao

razumni rok propisan članom 21 Zakona o zaštiti potrošača, da tužilac nije

ispunio uslove po osnovu garancije, a kako nije dokazano da je oštećenje nastalo

krivicom potrošača, to su pravilno upravni organi utvrdili da su ispunjeni uslovi

da tužilac potrošaču vrati iznos koji je uplatio za predmetno vozilo.

Polazeći od naprijed utvrdjenog činjeničnog stanja, Upravni sud u

pobijanoj presudi ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja pravilno zaključuje

da u konkretnom slučaju posebno treba imati u vidu načelo zaštite prava

gradjana iz čl.5 st.3 Zakona o opštem upravnom postupku, kojim je propisano da

ako se na osnovu zakona strankama i drugim učesnicima u postupku nalažu

obaveze, prema njima će se primjenjivati mjere predvidjene propisima koje su

285

za njih povoljnije, ako se takvim mjerama postiže i cilj zakona. Citirana odredba

Zakona o opštem upravnom postupku je u skladu i sa opštim principima

ostvarivanja prava potrošača iz čl.5 Zakona o zaštiti potrošača, kojim se u stavu

2 propisuje da u slučaju da postoje razlike u tumačenju ovog zakona njegove

odredbe će se tumačiti u korist potrošača, dok je stavom 3 predvidjeno da ako je

sporno da li je potrošač ispunio uslov u vezi roka za ostvarivanje prava

propisanih ovim zakonom, smatraće se da je potrošač ispunio taj uslov.


cijelosti prihvata, navodima podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje

sudske odluke, nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude,

zbog čega je podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan. Sud je cijenio i druge

navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, ali je

našao da su bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj stvari.”


286

NAČIN ODLUČIVANJA U POSTUPKU

IZDAVANJA ODOBRENJA ZA EMITOVANJE

(Čl. 99 – 101 Zakona o elektronskim medijima)

Odluku o dodjeli prava na emitovanje radio i TV signala donosi

Savjet Agencije za elektronske medije u postupku po javnom konkursu.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac podnio zahtjev za prenos

odobrenja za emitovanje radio i TV signala sa privrednog društva B. C. na NVO

“RTV L. G.“ neprofitno udruženje,tako da će novi nosilac prava “RTV L. G.“,

imati status neprofitnog emitera.

Iz činjeničnog utvrdjenja koji je predhodio donošenju pobijane presude

utvrdjeno je da je tužiocu Odlukom direktora Agencije za radio difuziju prestala

da važi dozvola za prenos i emitovanje radio difuznih signala, koja je izdata

tužiocu kao osnivaču komercijalnog radio difuznog servisa. Isto tako utvrdjeno

je da tušilac nije ispunio finansijske obaveze prema Agenciji kako to stoji u

obrazloženju osporenog rješenja. Zahtjev tužioca da “RTV L. G.“ stekne status

neprofitnog emitera i po nalaženju ovog suda je neosnovan, budući da kako se to

osnovano navodi u pobijanoj presudi donošenje odluke o dodjeli prava na

emitovanje donosi Savjet Agencije u postupku po javnom konkursu shodno

odredbama člana 99-101 Zakona o elektronskim medijima.

Kod datih razloga iz obrazloženja pobijane presude i osporenog rješenja,

koje ovaj sud u cijelosti prihvata, navodima podnijetog zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke, nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost

pobijane presude, zbog čega je podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan.

Navodi tužioca da Upravni sud nije cijenio dopunu tužbe koja se odnosila

na traženje naknade štete su bez osnova. Naknada štete ne može biti predmet

upravnog postupka. Takav zahtjev se moše podnijeti samo nadležnom sudu

parničnom sudu.

Ostalim navodima zahtjeva tužilac osporava utvrdjeno činjenično stanje,

a zbog pogrešno ili zbog nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke se ne može izjaviti(član 41 ZUS-a).”


287

NAČELO KONKURENCIJE I KONFLIKT INTERESA

(Član 6 stav 3 i čl. 14 st. 4 Zakona o javnim nabavkama)

Subjekti koji su učestvovali u pripremanju predmjera radova kao

sastavnog dijela tenderske dokumentacije ne mogu nastupati kao ponudjači

ili kao podizvodjači u postupku javnih nabavki.

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donosenju pobijane presude i osporenog

rješenja utvrdjeno je da je J. p. ’’V. i k. –T., kao naručilac, objavio javni poziv

na otvoreni postupak javnih nabavke, za izgradnju fekalne kanalizacione mreže,

i nakon sprovedenog postupka javne nabavke Ugovor dodijeljen tužiocu.

Takodje je utvrdjeno da je “V.” doo B., izradio projektnu dokumentaciju -

Glavni projekat za izgradnju predmetne kanalizacione mreže isti učestvovao u

ponudi kao podizvodjač tužioca.

Kod ovakog činjeničnog utvrdjenja, i po nalaženju ovog suda, učešće “V.”

DOO B., kao podizvodjača u ponudi tužioca, suprotno je odredbi člana 6 stav 3

Zakona o javnim nabavkama. Takodje, odredbom člana 14 stav 4 Zakona

propisano je da lice koje priprema tendersku dokumentaciju i na bilo koji način

utiče na sprovodjenje postupka javne nabavke ne može da nastupa kao ponudjač

ili kao podizvodjač. Budući da je “V.” DOO B., kao projektant predmetne

kanalizacione mreže izgradio Glavni projekat čiji je sastavni dio predmjer i

predračun radova, učestvovao u pripremanju predmjera radova kao sastavnog

dijela tenderske dokumentacije, isti morao biti izuzet iz postupka sprovodjenja

predmetne javne nabavke.

Neosnovani su navodi tužioca da od svog podizvodjača nije mogao biti

upoznat sa predračunom i cijenama jer glavni projekat nije sadržavao cijene.

Ovo sa razloga što dostavljeni primjerak glavnog projekta uz tendersku

dokumentaciju je prilagodjen potrebama konkretnog postupka javne nabavke.

Zbog toga je jasno da je sa kompletnim glavnim projektom sa predmjerom i

predračunom radova mogao biti upoznat samo tužilac kao ponudjač preko svog

podizvodjača.

Kod datih razloga iz obrazloženja pobijane presude i osporenog rješenja,

koje ovaj sud u cijelosti prihvata, navodima podnijetog zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke, nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost

pobijane presude, zbog čega je podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan.”


288

NEISPRAVNA PONUDA

(Član 100 tačka 1 Zakona o javnim nabavkama)

Kada ponudjač u svojoj ponudi koristi formulaciju „ili slično“, to

ponudu čini alternativnom, a samim tim nedozvoljenom jer ne upućuje

jasno na to kakvu opremu će ponudjač isporučiti.

Iz obrazloženja:

„Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog

povrede materijalnog prava.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac dostavio ponudu naručiocu u

kojoj se nije jasno opredjelio za tip opreme koji nudi, već je ostavio mogućnost

da isporuke odnosno ugradnju opreme koja je "slična". Formulacija koju tužilac

u svojoj ponudi koristi "ili slično" i po ocjeni ovog suda ponudu čini

alternativnom, jer ne upućuje jasno na to kakvu opremu će ponudjać isporučiti.

S tim u vezi tačkom VII predmetnog poziva naručioca predvidjeno je da nije

dozvoljeno dostavljanje alternativnih ponuda.

U odnosu na navode tužioca koji se odnose na licencu za izvodjenje

gradjevinskih radova, ovaj sud nalazi da je odredbom člana 80 stav 2 Zakona o

javnim nabavkama propisano da je obavezni uslov iz člana 65 tačka 2 za

obavljanje djelatnosti koja je predmet javne nabavke mora da ispunjava

ponudjač iz zajedničke ponude koji je ugovorom o zajedničkom nastupu

odredjen za izvršenje za koje je zakonom utvrdjena obavezna dozvola (licenca

ili drugi akt). Kako je član konzorcijuma E. T.DOO, nije priložio licencu za

izvodjenje radova i ako je prema Ugovoru sa ostalim članovima regulisao

odnose na način što pretežan broj gradjevinskih radova (preko 97,83%) da

obavlja, to je u smislu naprijed navedene odredbe ponuda ne može smatrati

ispravnom.

Kod naprijed navedenog, navodi iz podnijetog zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke bez odlučnog uticaja su na pravilnost i zakonitost

pobijane presude zbog čega se zahtjev ocjenjuje kao neosnovan.”


289

POSTUPAK OCJENE ISPRAVNOSTI PONUDA

(Član 101 stav 3 Zakona o javnim nabavkama)

U toku ocjene ispravnosti ponuda propisana je mogućnost, ali ne i

obaveza traženja objašnjenja ponude od ponudjača vezano za validnost

podnijete bankarske garancije.

Iz obrazloženja:

„Osnovano Upravni sud pobijanom presudom, a nasuprot navodima

podnijetog zahtjeva nalazi da je u konkretnom slučaju pravilno prihvaćeno

objašnjenje P. b. CG, kojim se potvrdjuje da je izdata bankarska garancija

ponude ponudjača “T.” DOO P., broj 17-01/687-2, ovjerena dana 05.04.2012.

godine bezuslovna i plativa na prvi poziv. Činjenica je da je članom 101 stav 3

Zakona o javnim nabavkama, propisano da Komisija za otvaranje i vrednovanje

ponude može u toku ocjene ispravnosti ponuda, da zahtijeva od ponudjača

objašnjenja ponude radi otklanjanja sumnji u ispravnost ponude. Medjutim, s

obzirom da se radi o formi i sadržaju bankarske garancije, to se pojašnjenje nije

moglo dobiti od ponudjača, već samo od P. b. CG. Osim toga, valja ukazati da

je citiranom odredbom Zakona o javnim nabavkama propisana mogućnost

traženja objašnjenja ponude od ponudjača, ali ne i obaveza. Stoga su

neosnovani navodi podnijetog zahtjeva kojima se tvrdi da se objašnjenje vezano

za validnost podnijete bankarske garancije nije moglo tražiti od izdavaoca

garancije. Po nalaženju ovog suda, dati razlozi iz obrazloženja kako osporenog

rješenja, tako i pobijane presude, u svemu imaju uporište u spisima predmeta

koji su bili osnov za donošenje odluke. „


290

PRESTANAK RADNOG ODNOSA PO SILI ZAKONA

(Član 109 stav 1 tačka 2 Zakona o unutrašnjim poslovima)

Izrečena uslovna osuda predstavlja osudjujuću krivičnu sankciju, pa

je osnovano tužiocu prestao radni odnos kada je pravosnažnom presudom

osudjen za krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti.

Iz obrazloženja:



U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je, da

je tužilac pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Kotoru K.broj 292/11/11

od 14.11.2011. godine, osudjen za krivično djelo koje se goni po službenoj

dužnosti. Pri postojanju ove nesporne činjenice, odluka o prestanku radnog

odnosa sa pozivom na odredbu člana 109. stav 2 tačka 2 Zakona o unutrašnjim

poslovima, je pravilna i zakonita.

Neosnovani su navodi tužioca da pravosnažna presuda Osnovnog suda

Kotor nema karakter osudjujuće presude, te da uslovna osuda nije kazna već

mjera upozorenja.Ovo sa razloga što je u konkretnom postupku tužilac oglašen

krivim, a činjenica da mu je izrečena uslovna osuda ukazuje da se sud u izboru

krivične sankcije opredjelio za uslovnu osudu, koja takodje predstavlja

osudjujuću krivičnu sankciju.

Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da se neosnovano podnijetim

zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede materijalnog prava, pa je s

pozivom na član 46. st. 1 ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove presude.“


291

POREZ NA NEPOKRETNOSTI SUVLASNIKA

(Član 4 stav 3 Zakona o porezu na nepokretnosti)

Ako više lica imaju susvojinu na istoj nepokretnosti, svako od tih lica

je obveznik poreza na nepokretnosti srazmjerno svom udjelu.

Iz obrazloženja:



Iz lista nepokretnosti broj 440 KO Dobrota I utvrdjuje se da je tužilja

upisana kao suvlasnik nestambenog prostora površine 335 m2 sa obimom prava

3/12.

Članom 4 st. 3 Zakona o porezu na nepokretnosti je propisano da ako više

lica imaju susvojinu na istoj nepokretnosti svako od tih lica je obveznik poreza

na nepokretnosti srazmjerno svom udjelu.

S obzirom na naprijed navedeno osnovano Upravni sud pobijanom

presudom, a nasuprot navodima podnijetog zahtjeva zaključuje da tužilac jeste

obveznik poreza, i to upravo srazmjerno svom udjelu na nepokretnosti.

Prvostepenim i drugostepenim rješenjem u cjelosti je, a nasuprot

navodima podnijetog zahtjeva obrazloženo kako i na koji način je utvrdjena

tržišna vrijednost nepokretnosti, osnovica poreza i poreska stopa, te iznos poreza

od 28,58 eura, pa su neosnovani drugačiji s tim u vezi navodi podnijetog

zahtjeva.

Napomenuti je, da je tužilac nakon podnošenja zahtjeva za vanredno

preispitivanje presude preko punomoćnika, podnio dopunu zahtjeva sa dva

priloga, kojim osporava pobijanu presudu. U ocjenu navoda iz ove dopune, ovaj

sud se nije upuštao jer je isti podnijet sa prekoračenjem roka u okviru kojeg se

može podnijeti zahtjev, odnosno dopuna zahtjeva. Zahtjev od strane

punomoćnika je podnijet ovom sudu 16.07.2013.godine, a dopuna 02.10.2013.

godine.

Sa iznijetih razloga, ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije

povrijedjeno materijalno pravo na štetu tužioca, pa je s pozivom na čl. 46 st. 1

ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove presude.“


292

NAKNADE ZA PORODIČNI SMJEŠTAJ

(Čl. 27, 32 i 33 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i

čl. 2 i 3 Pravilnika o kriterijumima i postupku za utvrdjivanje posebne

naknade porodici u koju je lice smješteno)

Porodica u koju su smještena djeca bez roditeljskog staranja imaju

pravo na posebnu naknadu u visini troškova smještaja u odgovarajuću

ustanovu socijalne i dječje zaštite, kao i na posebnu naknadu koja iznosi

30% za jedno lice i za svako sljedeće smješteno lice 15% visine troškova

smještaja.

Iz obrazloženja:

„U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda

pravila upravnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj

dužnosti u smislu čl.45 Zakona o upravnom sporu, niti povreda pravila postupka

u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari.

Materijalno pravo je pravilno primijenjeno, a pobijana presuda sadrži pravilne

razloge kojima se Upravni sud rukovodio prilikom odbijanja tužbe.

Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja

zakonitosti osporenog upravnog akta, a na osnovu prethodno utvrdjenog

činjeničnog stanja, zaključio da je postupak odredjivanja visine naknade

troškova smještaja u drugu porodicu, kao i posebne naknade porodici sproveden

u skladu sa važećim propisima, citirajući pri tom odredbe člana 27, 32 i 33

Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, te odredbe člana 2 i 5 Pravilnika o

kriterijumima i mjerilima za utvrdjivanje cijene usluga u ustanovama socijalne i

dječje zaštite, kao i odredbe člana 2 st.1 i čl. 3 Pravilnika o kriterijumima i

postupku za utvrdjivanje posebne naknade porodici u kojoj je lice smješteno.

Dakle, u upravnom postupku je pravilno utvrdjeno i na valjan način obrazloženo

kako je i na osnovu kojih propisa odredjena visina troškova smještaja, kao i

posebne naknade porodici za maloljetne Ć. D., Ć. J. i Ć. J., od oca sada pok. Ć.

R., kojima je produžen privremeni smještaj u porodici Ć. R. Stoga je Upravni

sud osnovano pobijanom presudom odbio tužbu i u obrazloženju dao dovoljne i

jasne razloge koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.


cijelosti prihvata, ovaj sud nalazi da pobijanom presudom na štetu tužioca nije

povrijedjeno materijalno pravo zbog čega je podnijeti zahtjev odbijen kao

neosnovan.“


293

PRAVO NA OBEŠTEĆENJE, OPŠTENARODNA IMOVINA

I ODLUKA NADLEŽNOG ORGANA

(Član 3 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i

obeštećenju i čl. 1 Osnovnog zakona o eksproprijaciji)

Nije ispunjen zakonski uslov za postojanje prava na obeštećenje kada

se radi o opštenarodnoj imovini koja nije mogla biti predmet

eksproprijacije, niti je ista oduzeta aktom državnog organa.

Iz obrazloženja:

„U upravnom postupku je utvrdjeno i na valjan način obrazloženo da u

konkretnom slučaju nije postojao materijalno pravni osnov za obeštećenje, jer

nije bilo akta o oduzimanju nadležnog državnog organa u smislu člana 3 Zakona

o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju (“Sl.list RCG” 21/04,

49/07, 60/07), kao uslova za obeštećenje oduzetih imovinskih prava. Naime, iz

rješenja Predsjedništva Vlade NRCG, br. 7624 od 15.12.1948. godine, proizilazi

da je za potrebe podizanja poljoprivrednog dobra „Kapino polje“ eksproprisano

zemljište bivše imovinske zajednice Kočani, izmedju ostalih i od bivšeg

vlasnika R. M. (12 idealnih djelova površine 1.275 ha), koje je rješenjem

Predsjedništva Vlade NRCG, br. 7624/48-II od 19.03.1949. godine, stavljeno

van snage. U razlozima označenog rješenja od 19.03.1949. godine, navodi se da

na osnovu čl.1 Zakona o proglašenju imovine plemenskih, seoskih i

bratstveničkih zajednica u NRCG opštenarodnom imovinom, pašnjaci (livade,

utrine i suvati) plemenskih, seoskih i bratstveničkih zajednica, proglašeni su

opštenarodnom imovinom, te da je “Krupački komun” u površini od 400 rala

koji je bio obuhvaćen navedenim rješenjem o eksproprijaciji proglašen

opštenarodnom imovinom. Dalje se navodi da u smislu člana 1 Osnovnog

zakona o eksproprijaciji, kada se u svrhu izvodjenja radova za potrebe državnih

organa, ustanova ili preduzeća ima upotrijebiti odredjena opštenarodna imovina,

onda ne dolazi u obzir eksproprijacija te imovine iz razloga što bi korisnik

eksproprijacije i sopstvenik imovine bio jedan isti pravni subjekt. Kod činjenice

da opštenarodna imovina nije mogla biti predmet eksproprijacije, kao i

utvrdjenja da u konkretnom slučaju predmetna imovina nije oduzeta aktom

državnog organa, to nije ispunjen zakonski uslov za postojanje prava na

obeštećenje.

Stoga, Upravni sud je osnovano pobijanom presudom odbio tužbu i u


zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, jer su u upravnom postupku koji je prethodio

294

donošenju pobijane presude utvrdjene sve odlučne činjenice i na iste pravilno

primijenjeno materijalno pravo. “


295

KATASTARSKA EVIDENCIJA I SVOJINSKA PRAVA

(Član 85, čl. 87 stav 3 i čl. 88 Zakona o državnom premjeru

i katastru nepokretnosti)

Na osnovu kupoprodajnog ugovora sa nevlasnikom, tužilac nije

mogao steći pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti.

Iz obrazloženja:

„Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja

zakonitosti osporenog upravnog akta, a na osnovu prethodno utvrdjenog

činjeničnog stanja, zaključio da za traženi upis prava svojine nijesu bili ispunjeni

zakonski uslovi, pozivajući se pri tom na odredbe čl. 85, čl.87 st.3 i čl.88

Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti. Naime, tužilac je zahtjev

za upis prava svojine na predmetnom stanu u izgradnji zasnovao na ugovoru o

kupoprodaji zaključenim sa prodavcem B. B. U vrijeme podnošenja zahtjeva za

upis prava svojine na predmetnoj nepokretnosti, u katastarskoj evidenciji kao

vlasnici su bili upisani D. N. i D. M., dok su nepokretnosti bile označene kao

poslovni, a ne stambeni prostor kako je to navedeno u predmetnom ugovoru o

kupoprodaji. Pošto u konkretnom slučaju prodavac B. B. nije bio vlasnik

spornog stana koji je prodao tužiocu, to tužilac na osnovu kupopropoprodajnog

ugovora zaključenog sa nevlasnikom nije mogao steći pravo svojine na

predmetnom stanu, kako to pravilno zaključuje Upravni sud u pobijanoj presudi.

Stoga je Upravni sud osnovano pobijanom presudom odbio tužbu i u


zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, jer su u upravnom postupku koji je

prethodio donošenju pobijane presude utvrdjene sve odlučne činjenice i na iste

pravilno primijenjeno materijalno pravo.“


296

JAVNI FUNKCIONER

(Član 3 i čl. 19 stav 1 Zakona o sprječavanju sukoba interesa

i čl. 6 Zakona o socijalnom savjetu)

Sud je dužan da u presudi navede jasne razloge zbog kojih smatra da

je član Socijalnog savjeta javni funkcioner.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se podnijetim zahtjevom ističe da pobijana presuda nema

razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena povreda pravila postupka u

upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.

Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud navodi da su bez značaja

navodi tužbe da tužilac u Socijalnom savjetu ne vrši javna ovlašćenja "kod

činjenice da članove Socijalnog savjeta, osnovanog zakonom, čiji djelokrug rada

je od javnog interesa, imenuje Vlada.

Članom 6 Zakona o socijalnom savjetu je propisano da Socijalni savjet

razmatra i zauzima stavove o tamo navedenim pitanjima.

Kod tako definisanog djelokruga rada Socijalnog savjeta bio je Upravni

sud dužan pobijanom presudom navesti, a polazeći od odredbe člana 3 Zakona o

sprečavanju sukoba interesa, razloge za svoj zaključak da tužilac jeste javni

funkcioner. Propustivši da tako postupi Upravni sud je počinio naprijed

navedenu povredu pravila postupka u upravnom sporu zbog čega se ne može

ispitati zakonitost pobijane presude.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st 2 ZUS-a, odlučeno je kao u

izreci ove presude.

Prilikom ponovnog odlučivanja Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu

pravila postupka u upravnom sporu, a na način što će za sva svoja zaključivanja

dati odredjene i jasne razloge.“


297

BLAGOVREMENOST TUŽBE

(Član 16 stav 2 Zakona o upravnom sporu)

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je osporeno rješenje M. o. r. i t., br.05-

1384/9 od 11.12.2012.godine, kojim je odlučivano po predlogu inspektora za

urbanizam Uprave za inspekcijske poslove, za poništavanje rješenja tuženog,

broj 0503-1384/9 veza 05-1384/2 od 27.04.2012 godine, dostavljeno Upravi za

inspekcijske poslove dana 24.12.2012. godine. Takodje se iz spisa predmeta

utvrdjuje da je osporeno rješenje Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore

dostavljeno puten fax-a od strane Uprave za inspekcijske poslove. Nadalje, na

osnovu prijemnog štambilja na podnijetoj tužbi se vidi da je predmetna tužba

primljena neposredno u Upravni sud Crne Gore dana 25.02.2013.godine.

Polazeći od toga da je osporeno rješenje uručeno dana 24.12.2012. godine

Upravi za inspekcijske poslove, tj. stranci po čijem predlogu je pokrenut

postupak, to obrazlažući pobijanu odluku Upravni sud zaključuje da je tužba

Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore podnijeta neblagovremeno, jer je ista

podnijeta dana 25.02.2013.godine, tj. nakon proteka roka iz člana 16 st. 2

Zakona o upravnom sporu (60 dana), koji je važio za stranku u postupku.

Medjutim, takav zaključak suda se za sada ne može prihvatiti. Ovo sa

razloga što iz dokaza koje je Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore dostavilo uz

podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke - fotokopiju dostavne

knjige za mjesto VDT CG za dane 19.02. - 22.02.2013.godine, proizilazi da je

predmetna tužba predata sudu dana 22.02.2013.godine, odnosno zadnjeg dana

roka za podnošenje tužbe. Kako se radi o fotokopiji, to je neophodno utvrditi da

li je ista vjerna originalu, nakon čega će Upravni sud u ponovnom postupku biti

u mogućnosti da utvrdi blagovremenost podnijete tužbe u skladu sa odredbom

člana 16 st. 2 Zakona o upravnom sporu, i na osnovu toga donijeti novu zakonitu

odluku.“


298

OBUSTAVA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

(Član 20 Zakona o upravnom sporu)

Kada tužilac odustane od podnijetog zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke, sud rješenjem obustavlja postupak.

Iz obrazloženja:

„Protiv navedene presude tužilac je blagovremeno podnio zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke, a zatim podneskom od 19.07.2013.

godine izjavio da odustaje od zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Kako je tužilac odustao od podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje

sudske odluke to je postupak u smislu odredbe člana 20 Zakona o upravnom

sporu obustavljen.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 145/13 od 04.10.2013. godine)

299

POSTUPANJE UPRAVNIH ORGANA

U IZVRŠENJU ODLUKE UPRAVNOG SUDA

(Član 57 Zakona o upravnom sporu)

Tuženi organ mora voditi računa da li je akt u izvršenju presude

saglasan sa presudom.

Iz obrazloženja:

„U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana

pobijana presuda i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da

je:

- zahtjev osnovan.

Žalbom izjavljenom protiv prvostepenog rješenja tužilac je osporavao

visinu dodijeljenje premije ističući da je R. G. za isti rezultat u istom sportu u

istoj godini isplaćena premija u visini od 15.000 eura, te da nijesu ispoštovani

nalozi iz ranijih presuda Vrhovnog suda Crne Gore i Upravnog suda Crne Gore.

Presudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 2935/11 od 13. 10. 2011.

godine u čijem izvršenju je donijeto osporeno rješenje je ukazano tuženom da u

obrazloženju odluke mora konkretizovati razloge koji bi upućivali na to da je

odredjivanje premije u navedenom iznosu bilo opravdano tim prije što se iz

tužbe i dokaza priloženih uz istu vidi da je drugom licu bila odredjena premija u

istom iznosu za osvojeno treće mjesto na Evropskom prvenstvu, kao tužiocu koji

je osvojio prvo mjesto na Svetskom prvenstvu.

Osporenim rješenjem gornji navodi izjavljene žalbe nijesu cijenjeni, mada

je članom 240 st. 2 ZUP-a propisano da se u obrazloženju drugostepenog

rješenja moraju cijeniti svi navodi žalbe.

Saglasno članu 57 ZUS-a kad sud poništi akt nadležni organ je prilikom

ponovnog odlučivanja vezan pravnim shvatanjem suda, kao i primjedbama suda

u pogledu postupka.

Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Upravni sud pobijanom

presudom zaključuje da su istim dati jasni razlozi u vezi visine dodijeljene

premije.

Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi, jer osporenim rješenjem

nijesu ocijenjeni svi odlučni navodi žalbe, a različito postupanje prema

strankama u istoj pravnoj situaciji jesu odlučni navodi žalbe, niti je postupljeno

u skladu sa nalozima iz ranije presude Upravnog suda. Na taj način počinjena je

300

povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi

člana 55 ZUS-a.“


301

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS)

Propuštanjem da se u presudi navedu razlozi o odlučnim činjenicama

učinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu.

Iz obrazloženja:

„U postupku donošenja pobijane presude, po nalaženju ovoga suda

učinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu (član 367 stav 2 tačka

15 Zakona o parničnom postupku u vezi člana 55 Zakona o upravnom sporu)

koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari, zbog čega je presudu valjalo

ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje. Povreda postupka

sastoji se u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama pa se ista ne

može ispitati.

Pravilnik o kriterijumima za kategorizaciju autobuskih stanica ("Sl.list

RCG", br.15/06) utvrdjuje osnovne i dodatne kriterijume. U dijelu dodatnih

kriterijuma postoje izmedju ostalih i sadržaji sa ugostiteljskom djelatnošću i

trgovačka djelatnost.

Iz pobijane presude i osporenog rješenja se ne može utvrditi da li na

Autobuskoj stanici postoji poslovni prostor sa trgovačkom djelatnošću, što je od

uticaja za odlučivanje u ovoj stvari.

Sa iznijetih razloga i navedenih zakonskih odredbi, a s pozivom na čl. 46

st 2 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.


pravila postupka u upravnom sporu u skladu sa navodima ove presude, pa

donijeti novu zakonitu odluku.“


302



Iz obrazloženja:

„Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud polazi od odredbe člana 9 tač.

6 alinea 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama ("Sl. list RCG", br.

68/2005), kojom je propisano da se ograničava pristup informacijama o

privatnom životu stranke i svjedoka u postupku, žrtvama i licima oštećenim

krivičnim djelom, kao i podaci o osudjivanim licima, te odredbe člana 14

Zakona o zaštiti podataka o ličnosti ("SL. list CG", br. 79/2008 i 70/2009),

kojom je propisano da se obrada ličnih podataka koja se odnosi na krivična

djela, izrečene krivične i prekršajne kazne ili mjere bezbjednosti može vršiti

samo od strane ili pod nadzorom nadležnog državnog organa i ako su

obezbijedjene mjere zaštite ličnih podataka u skladu sa zakonom.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je u konkretnom slučaju tužilja podnijela

krivičnu prijavu protiv odredjenog lica, te da je nadležni tužilac rješenjem Kt.

br. 515/11-2 od 23. 12. 2011. godine istu odbacio. Kod takvog činjeničnog

stanja nerazumljivi su razlozi pobijane presude, jer kada je krivična prijava

odbačena očigledno se ne može raditi o podacima o osudjivanim licima,

izrečenim krivičnim kaznama ili mjerama bezbjednosti.

Dovodeći u vezu činjenično stanje i navedene zakonske odredbe ovaj sud

nalazi da se osnovano podnijetim zahtjevom ističe da su razlozi pobijane

presude nerazumljivi. Na taj način počinjena je povreda pravila postupka u

upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a, a što

predstavlja ukidni razlog.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st 2 ZUS-a, odlučeno kao u

izreci ove presude.

Prilikom ponovnog odlučivanja Upravni sud će otklonitu ukazanu

povredu pravila postupka, pa donijeti novu zakonitu odluku.“


303



Propuštanjem suda da ocijeni odlučne navode tužbe učinjena je

povreda pravila postupka u upravnom sporu.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se podnijetim zahtjevom ističe da su razlozi pobijane presude

o odlučnim činjenicama protivrječni stanju u spisima predmeta, te da presuda

nema razloga o nekim odlučnim navodima tužbe. Na taj način pobijanom

presudom počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367

st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.

Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud navodi da su "u Područnoj

jedinici Nikšić sistematizovana tri radna mjesta sa visokom stručnom spremom,

koju tužilac ne posjeduje". Iz spisa predmeta proizilazi da tužilac posjeduje

visoku stručnu spremu, pa se osnovano podnijetim zahtjevom tvrdi da su

navedeni razlozi u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta.

U podnijetoj tužbi i na zapisniku o usmenoj raspravi tužilačka stranka je

tvrdila da je povodom žalbe tužioca izmijenjeno rješenje na njegovu štetu. O toj

odlučnoj činjenici podnijete tužbe pobijanom presudom nijesu dati razlozi.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 st. 1 ZUP-a, odlučeno je kao u

izreci.


pravila postupka, a u skladu sa navodima ove presude.“


304

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

305

NEDOSTAVLJANJE OSTAVINSKOG RJEŠENJA

I PRAVO NA PRAVIČNU NAKNADU

(Čl. 4, 17, 37 stav 3, čl. 34 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje

u razumnom roku)

Testamentalnom nasljedniku je povrijedjeno pravo na sudjenje u

razumnom roku ako za vrijeme od dvije godine nakon donošenja

ostavinskog rješenja nije izvršena dostava istog jednom od zakonskih

nasljednika.

Iz obrazloženja:

“U obrazloženju tužbe navodi da je rješenjem Osnovnog suda u Podgorici

O.br.270/11 od 22.6.2011.godine tužilja oglašena za testamentalnog nasljednika

iza smrti pok.M. A. Braća ostavioca su pokrenula parnični postupak pred

Osnovnim sudom u Podgorici, jer su smatrali da testament kojim je pok.M. A.

raspolagao svojom imovinom nije pravno valjan i da volja ostavioca nije bila

slobodna. Tim parničnim postupkom koji je pred Osnovnim sudom u Podgorici

vodjen pod P.br.2318/09 samo je odugovlačen postupak raspravljanja

zaostavštine obzirom na činjenicu da su tužioci povukli tužbu. Nakon završetka

navedenog parničnog postupka tužilja kao testamentalni nasljednik ne može da

izvrši upis svoga prava u javne knjige obzirom da B. A., jedan od braće

ostavioca, koji je pokrenuo postupak kojim je traženo da se utvrdi da testament

nije punovažan, ne želi da primi rješenje Osnovnog suda u Podgorici

O.br.280/11 od 22.6.2011.godine. U tužbi se nadalje ističe da je tužilja više

puta urgirala kod suda radi dostavljanja ostavinskog rješenja B. A. i podnijela je

kontrolni zahtjev predsjedniku Osnovnog suda u Podgorici koji je rješenjem

Su.IV-2.br.67/12 od 25.2.2013.godine odredio rok od dva mjeseca za

dostavljanje predmetnog rješenja B. A. koji je nastanjen u Podgorici Zagrebačka

br.96. Rješenje Osnovnog suda u Podgorici O.br.280/11 od 22.6.2011.godine,

nije postalo pravosnažno. Zbog pasivnosti nadležnih službi Osnovnog suda u

Podgorici tužilja kao testamentalni nasljednik trpi ogromnu štetu jer nije u

mogućnosti da ostvari svoja prava upis u javne knjige i naknadu na ime

eksproprijacije zemljišta za izgradnju Auto puta Bar-Boljari, a koje pravo su

vlasnici susjednih nepokretnosti već ostvarili.

306

U izjašnjenju na tužbu aktom Pz.br.1388/13 od 4.07.2013.godine,

zastupnik tužene je predložio da se tužbeni zahtjev u cjelosti odbije kao

neosnovan.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocijenjeni

navodi podnijete tužbe i izjašnjenje na tužbu, pa je vijeće našlo da je:

- tužbeni zahtjev djelimično osnovan.

Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Podgorici O.br.280/11 utvrdjuje se da

je tužilja podnosila kontrolni zahtjev i da je predsjednik Osnovnog suda u

Podgorici postupajući po podnijetom kontrolnom zahtjevu u smislu čl.17

Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku tužilji dostavio

obavještenje.

Saglasno čl.37 st.3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

kada je sud obavijestio stranke u smislu čl.17 navedenog zakona, Vrhovni sud će

presudom odrediti pravično zadovoljenje.

Polazeći od navedene zakonske odredbe i činjenice da je sud obavijestio

stranku u smislu čl.17 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, na

ovom sudu je u konkretnom slučaju samo da odredi pravično zadovoljenje.

Sa iznijetih razloga, neosnovano se u izjašnjenju na tužbu tvrdi da je

tužbeni zahtjev neosnovan.

Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete prouzrokovane povredom

prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom parničnom predmetu, ovaj sud

je polazeći od mjerila iz člana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom

roku, a krećući se u granicama propisanim članom 34 stav 2 istog zakona

odmjerio iznos od 500,00 eura tužilji, nalazeći da je taj iznos pravična

satisfakcija za tužilju zbog utvrdjene povrede njenog prava.

Prilikom dosudjivanja navedene naknade sud je posebno imao u vidu

činjenicu da prvostepeni sud nakon donošenja ostavinskog rješenja O.br.280/11

od 22.6.2011.godine, za vrijeme od dvije godine nije izvršio dostavu rješenja B.

A., jednom od zakonskih naslednika iza smrti pok.M. A., mada je rješenjem

predsjednika Osnovnog suda u Podgorici Su.IV-2.br.67/12 od 25.02.2013.

godine, koje je donijeto po kontrolnom zahtjevu tužilje, odredjen rok od dva

mjeseca za dostavljanje predmetnog rješenja.

Naime, iz sadržine spisa predmeta se utvrdjuje da je ostavinski postupak

iza smrti pok.M. A., pokrenut 3.06.2008.godine, kod Osnovnog suda u

Podgorici, da je taj sud rješenjem O.br.502/08 od 15.07.2009.godine prekinuo

postupak raspravljanja zaostavštine i D. i B. A., braću ostavioca, uputio na

parnicu radi dokazivanja nepunovažnosti ostaviočevog testamenta.

Dana 10.08.2009.godine B. A. i D. A. su pokrenuli parnični postupak

podnoseći tužbu radi poništaja testamenta, koji je okončan donošenjem rješenja

o povlačenju tužbe P.br.2318/09 od 2.10.2010.godine.

Zatim je sud nastavio postupak raspravljanja zaostavštine i donio rješenje

O.br.280/11 od 22.6.2011.godine, kojim je O. A., supruga ostavioca, oglašena i

priznata za testamentalnog naslednika na zaostavštini pok.M. A.

307

Predmetno rješenje nije dostavljeno B. A. Naime, prva dostava rješenja je

pokušana preko dostavljača pošte u Podgorici dana 19.7.2011.godine, kojom

prilikom je dostavljač konstatovao da se primalac odselio.

- 6.09.2011.godine dostava pismena je pokušana preko dostavljača suda

koji je konstatovano da je stranka nepoznata na datoj adresi.

- Sud je 23.09.2011.godine pismeno dostavio primaocu preko pošte čiji

dostavljač je 27.09.2011.godine naveo: "ostavljeno obavještenje-saopštenje".

- 15.03.2011.godine sud se obratio upravniku Pošte Podgorica radi

uručenja sudskog pismena s poukom da se dostava obavi u skladu sa odredbom

čl.141 ZPP-a.

- Upravnik Centar Pošta Podgorica je 3.4.2012.godine obavijestio sud da

dostavljači pošte nijesu u mogućnosti da uruče pismeno iz razloga što kuća B.

A. ima ogradjeno dvorište i kapiju koja je stalno zaključana, pa stoga nema

svrhe ostavljati obavještenje-saopštenje na kapiji.

- 2.11.2012.godine punomoćnik tužilje urgira da sud dostavu pismena za

Blaža Aćimića obavi preko oglasne table suda.

- 7.11.2012.godine sud se obratio Upravi policije-Područnoj jedinici u

Podgorici za uručenje predmetnog pismena primaocu B. A.

- 28.12.2012.godine punomoćnik tužilje je podnio kontrolni zahtjev za

ubrzanje postupka, po kojem je odlučio predsjednik Osnovnog suda u Podgorici

rješenjem IV-2 br.67/12 od 25.2.2013.godine.

- 28.2.2013.godine sud se obratio MUP-u Područnoj jedinici Podgorica

radi dostave adrese za B. A.

- 28.3.2013.godine dostavljač P. I. je konstatovao "imenovani na tri

obavještenja nije zatečen u svojoj kući, rješenje ostavljeno na kapiji u

poštanskom sandučetu zbog nemogućnosti uručenja".

- 8.4.2013.godine sudija se obraća dostavljaču P. I. radi uručenja pismena

u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku.

- 24.5.2013.godine dostavljač S. V. konstatuje sledeće "poslije nekoliko

obilazaka imenovani nije zatečen u kući a prema izjavama komšija isti se već

duže vremena ne pojavljuje na adresu".

- 25.6.2013.godine sud urgira preko MUP - Područne jedinice u Podgorici

radi dostavljanja adrese boravišta za B. A.

- 25.6.2013.godine tužilja je podnijela tužbu sudu radi pravičnog

zadovoljenja zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Prema tome od dana donošenja ostavinskog rješenja Osnovnog suda u

Podgorici O.br.280/11 od 22.6.2011.godine kojim je tužilja oglašena i priznata

za testamentalnog naslednika iza smrti svog supruga M. A., pa do podnošenja

predmetne tužbe (25.06.2013.godine) proteklo je vrijeme od dvije godine za

koje prvostepeni sud nije uručio rješenje B. A., jednom od zakonskih

naslednika, tako da rješenje o raspravljanju zaostavštine još nije postalo

pravosnažno. Dužini trajanja postupka ni u čemu nije doprinijela tužilja, pa

imajući u vidu njen interes jer je u pitanju imovina stečena nasledjem, ovaj sud

308

nalazi da iznos od 500,00 eura predstava pravično zadovoljenje zbog povrede

prava na sudjenje u razumnom roku, koji je tužilji dosudjen, dok je tužbeni

zahtjev u dijelu iznad dosudjenog odbijen kao neosnovan.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 24/13 od 08.07.2013. godine)

309

USLOV ZA PODNOŠENJE TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

(Čl. 20 i 37 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Uslov za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje je ne samo

podnošenje kontrolnog zahtjeva, već i odluka po istom.

Iz obrazloženja:

“Uslov za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje po Zakonu o zaštiti

prava na sudjenje u razumnom roku jeste da je tužilac podnosio kontrolni

zahtjev i da je po tom kontrolnom zahtjevu odlučeno rješenjem ili pak da je

stranci dostavljeno obavještenje u smislu čl.17 istog zakona (čl.33 st.1 i čl.37

st.2, 3 i 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku). Zakonom o

zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku predvidjen je izuzetak samo ako

stranka nije objektivno bila u mogućnosti da podnese kontrolni zahtjev - čl.33

st.2.

U konkretnom slučaju tužilac je podnio kontorlni zahtjev, pa se očigledno

ne radi o nemogućnosti podnošenja kontrolnog zahtjeva.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac podnio kontrolni zahtjev

18.07.2013.godine, te da o istom nije odlučeno sve do dana 13.11.2013.godine,

kada je tužiocu dostavljeno rješenje o troškovima. Dakle, o kontrolnom zahtjevu

nije odlučeno za vrijeme od tri mjeseca i 25 dana.

Saglasno čl.20 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

predsjednik suda je dužan da o kontrolnom zahtjevu odluči u roku od 60 dana od

dana prijema, a ako to ne uradi, stranka može izjaviti žalbu u roku od 8 dana od

dana isteka roka iz naprijed navedene odredbe. Predsjednik neposredno višeg

suda dužan je odlučiti o žalbi u roku od 60 dana od dana dostavljanja spisa -

čl.26 st.2 Zakna o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku.

Cijeneći u medjusobnoj vezi sve naprijed navedene zakonske odredbe,

ovaj sud nalazi da je preduslov za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje ne

samo podnošenje kontrolnog zahtjeva, već i odluka po istom. Kako je u

konkretnom slučaju tužilac preko punomoćnika podnio kontrolni zahtjev, ali i

pored proteka roka iz čl.20 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

nije podnosio žalbu, zbog neodlučivanja o istom, ovaj sud nalazi da tužilac nije

iskoristio sva pravna sredstva koja mu stoje na raspolaganju prije podnošenja

predmetne tužbe, a koja pravna sredstva su u predmetu Vukelić protiv Crne

Gore od strane Evropskog suda za ljudska prava ocijenjena kao djelotvorna.

Tom odlukom Evropski sud za ljudska prava je ocijenio da se kontrolni zahtjev

310

smatra djelotvornim pravnim lijekom u okviru značenja čl.35 st.1 Konvencije za

zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 41/13 od 20.12.2013. godine)

311

POVREDA PRAVA U POSTUPKU KOD

DRŽAVNOG TUŽIOCA I ODBACIVANJE TUŽBE

(Čl. 2 i 37 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Nedozvoljena je tužba za pravično zadovoljenje zbog povrede prava

na sudjenje u razumnom roku koje je nastalo kod državnog tužioca.

Iz obrazloženja:

“Iz sadržine tužbe se utvrdjuje da je tužilac Z. V. 24.12.2012. godine

podnio krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu u Herceg Novom protiv

Z. Š., direktora JP "V. i k.", iz H. N., zbog krivičnog djela zloupotreba

službenog položaja iz člana 416 Krivičnog zakonika Crne Gore. Tužilac, kao

podnosilac krivične prijave nije dobio odgovor od državnog tužioca što je

preduzeto po njegovoj prijavi, pa se 15.04.2013. godine obratio predsjedniku

Osnovnog suda u Herceg Novom podnošenjem kontrolnog zahtjeva za ubrzanje

postupka.

U konkretnom slučaju tužilac traži sudsku zaštitu zbog povrede prava na

sudjenje u razumnom roku koje je nastalo pred Osnovnim državnim tužilaštvom

u Herceg Novom u postupku odlučivanja po krivičnoj prijavi. Dakle, nije u

pitanju povreda prava u sudskom postupku već u postupku kod državnog

tužioca. Kako nije došlo do pokretanja sudskog krivičnog postupka, tužilac ne

uživa sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku koje je

nastalo kod državnog tužioca, imajući u vidu naprijed navedenu odredbu člana

2 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje pa je predmetnu tužbu valjalo

odbaciti kao nedozvoljenu primjenom odredbe čl. 37 st. 2 navedenog zakona.”


312

NEBLAGOVREMENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

I POSTUPAK PO PREDLOGU ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 33 stav 3 i čl. 37 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Tužba za pravično zadovoljenje podnijeta po proteku šest mjeseci od

dana prijema pravosnažne odluke je neblagovremena.

***

Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku ne primjenjuje

se u postupku po predlogu za ponavljanje postupka.

Iz obrazloženja:

“Saglasno članu 33 st. 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom

roku tužba za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u

razumnom roku podnosi se Vrhovnom sudu najkasnije u roku od šest mjeseci od

dana prijema pravosnažne odluke donijete u postupcima iz člana 2 istog zakona.

Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Cetinju P. br. 90/74 utvrdjuje se da je

u tom predmetu prvostepena presuda donijeta 25. 06. 1974. godine, da je tužilac

u tom predmetu Z. S. protiv iste izjavio žalbu 22. 07. 1974. godine, da je

presudom drugostepenog suda Gž. br. 806/74 od 25. 09. 1974. godine izjavljena

žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdjena. Naznačena

drugostepena presuda tužiocu je uručena 14. 11. 1977. godine.

Kod prednjeg činjeničnog stanja i navedene odredbe Zakona o zaštiti

prava na sudjenje u razumnom roku ovaj sud nalazi da je predmetna tužba

neblagovremena, pa je s pozivom na član 37 st. 2 istog zakona odlučeno kao u

izreci ovog rješenja.

Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud navode tužbe da je tužilac

tražio ponavljanje postupka okončanog presudom Osnovnog suda u Cetinju P.

br. 90/74 od 25. 06. 1974. godine i da o predlogu za ponavljanje postupka još

uvijek nije odlučeno, pa je našao da su takvi navodi bez značaja za drugačiju

odluku. Ovo sa razloga što se Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom

roku ne primjenjuje u postupku po predlogu za ponavljanje postupka, a što je u

skladu i sa praksom Evropskog suda za ljudska prava o pravu na sudjenje u

razumnom roku iz člana 6 st 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima (Odluka

Berzenishvili protiv Rusije).“


313

NEDOZVOLJENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

(Čl. 2 i 37 st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

U postupku po nedozvoljenom pravnom sredstvu stranka nema pravo

na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

“Odredbom člana 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku

odredjeno je da pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u

razumnom roku imaju stranka i umješač u gradjanskom sudskom postupku,

stranka i zainteresovano lice u upravnom sporu, okrivljeni i oštećeni u

krivičnom postupku, ukoliko se postupci odnose na zaštitu njihovih prava u

smislu Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Herceg Novom, Kri. br. 33/13,

utvrdjuje se da je tužilac dana 18.12.2012. godine podnio Osnovnom sudu u

Herceg Novom žalbu protiv rješenja Osnovnog državnog tužilaštva u Herceg

Novom Ktn. br. 78/2012 od 07.12.2012. godine, da je tim rješenjem odbačena

krivična prijava podnosioca Z. V. (tužioca iz ovog spora), da je rješenjem

istražnog sudije Osnovnog suda u Herceg Novom, Kri. br. 33/13 od 17.05.2013.

godine, odbačena je kao nedozvoljena, jer takvo pravno sredstvo u Zakoniku o

krivičnom postupku nije propisano.

Evropski sud za ljudska prava za ocjenu razumnosti dužine trajanja

postupka uzima period od dana pokretanja postupka do dana dostavljanja

konačne odluke, a što znači odluke po pravnom lijeku ukoliko je taj pravni lijek

po domaćem zakonodavstvu dozvoljen (presude Evropskog suda za ljudska

prava Rezgui protiv Francuske, Kostovski protiv Makedonije). S obzirom na

takvu praksu Evropskog suda za ljudska prava i odredbu člana 2 Zakona o zaštiti

prava na sudjenje u razumnom roku pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava

na sudjenje u razumnom roku stranka nema u postupku po nedozvoljenom

pravnom sredstvu.

Polazeći od činjenice da se podnijetom tužbom tvrdi da je do povrede

prava na sudjenje u razumnom roku došlo u postupku odlučivanja po pravnom

lijeku, a koji, kako je to naprijed navedeno po zakonu nije dozvoljen, odredbe

člana 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku i navedene prakse

Evropskog suda za ljudska prava, ovaj sud nalazi da je predmetna tužba

podnijeta suprotno članu 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

314

pa je s pozivom na član 37. st. 2 istog zakona odlučeno kao u izreci ovog

rješenja.“


315

PREKID IZVRŠNOG POSTUPKA ZBOG SMRTI POVJERIOCA

I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA NASLJEDNIKA POVJERIOCA

NA PRAVIČNU NAKNADU

(Član 2 i čl. 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Osnovanost zahtjeva za naknadu štete zbog povrede prava na

sudjenje u razumnom roku u izvršnom postuku koji je prekinut zbog smrti

povjerioca cijeni se za period od dana stupanja nasljednika na strani

povjerioca.

Iz obrazloženja:

“Pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku

može se ostvariti isplatom novčane naknade koja predstavlja materijalnu

satisfakciju kao vid nematerijalne štete. Ovakvo zadovoljenje ne prelazi na

nasljednike, osim kada je to priznato odlukom suda ili pismenim sporazumom.

U konkretnom slučaju tužioci nijesu imali svojstvo stranke u sudskom

izvršnom postupku koji je pokrenut po predlogu njihovog brata sada pok. Ž. G.

sve do 18.01.2013. godine.

Kod prednjih činjenica tužioci nemaju pravo na naknadu nematerijalne

štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog

suda u Baru, I. br. 63/07, za sav raniji period - od 08.02.2007. godine kada je

izvršni postupak pokrenuo pravni prethodnik tužilaca pok. Ž. G., pa do

18.01.2013. godine, kada su tužioci stupili u izvršni postupak donošenjem

rješenja o nastavljanju ranije prekinutog postupka. Tako je prema tužiocima

nastavljen postupak pred istim sudom pod oznakom I. br. 15/13. Znači, tužioci

za sav prethodni period nijesu bili stranka u predmetnom izvršnom postupku

(oznake I. br. 63/07), saglasno odredbi člana 2 stav 1 Zakona o zaštiti prava na

sudjenje u razumnom roku, tako da nijesu ni dokazali da su pretrpjeli

nematerijalnu štetu usljed trajanja postupka u navedenom periodu.

Medjutim, kako su tužioci stupili na strani povjerilaca u predmetu I. br.

15/13 nakon 18.01.2013. godine, to je ovaj sud cijenio osnovanost podnijetog

zahtjeva za period od dana njihovog stupanja u predmetni postupak na strani

povjerilaca, sa statusom stranke u smislu člana 2 Zakona o zaštiti prava na

sudjenje u razumnom roku.

Cijeneći period trajanja izvršnog postupka - od 10 mjeseci, računajući od

dana 18.01.2013. godine, kao dana stupanja tužilaca na strani povjerilaca pa do

19.11.2013. godine kada je postupak okončan donošenje zaključka suda, te

cijeneći tok postupka prema stanju u spisima utvrdjuje se da je izvršni sud

blagovremeno i kontinuirano preduzimao potrebne izvršne radnje saglasno

316

odredbama Zakona o izvršenju i obezbjedjenu. Polazeći od toga, trajanje

postupka u navedenom izvršnom periodu ne može smatrati nerazumnim,

cijenjeno u smislu odredaba Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom

roku, kako se to osnovano izjašnjenjem zakonskog zastupnika tužene ukazuje.

Prilikom izvodjenja ovakvog zaključka sud je imao u vidu i to da je u

pitanju postupak koji je hitne prirode (čl. 6 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju –

„Sl. list CG“, br. 36/11).

Medjutim, iz predstavljenog postupanja izvršnog suda u sprovodjenju

izvršenja po pravosnažnom rješenju o izvršenju proizilazi da je sud kontinuirano

i blagovremeno postupao, te preduzimao radnje saglasno odredbama Zakona o

izvršenju i obezbjedjenju.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava

na sudjenje u razumnom roku odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Odluka o troškovima ovog postupka donijeta je shodno članu 152 Zakona

o parničnom postupku, s tim što je ovaj sud cijenio da tužiocu u ovom postupku

ne pripada pravo na naknadu troškova povodom kontrolnog zahtjeva, kod

činjenice da u postupku povodom kontrolnog zahtjeva troškove istog nije tražio

(uključujući i troškove sastava žalbe na prvostepeno rješenje po kontrolnom

zahtjevu).“


317

POSTUPAK IZVRŠENJA I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA

ZA NAKNADU ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

(Član 4 i čl. 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Ukoliko se izvršni povjerilac saglasio sa obavezom izvršnog dužnika

da dug plaća u ratama i nije predlagao neko drugo sredstvo izvršenja,

vremenski period trajanja izvršnog postupka od jedne godine devet mjeseci

i 26 dana do podnošenja tužbe ne može se smatrati nerazumnim rokom.

Iz obrazloženja:

“Izvršni povjerilac B. S. podnio predlog za izvršenje protiv izvršnog

dužnika Z. R., popisom i procjenom, te prodajom pokretnih stvari izvršnog

dužnika radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 687,50 € sa zakonskom

kamatom na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Osnovnog suda u

Podgorici K.br.1073/10 od 28.10.2011.godine, kao i troškova izvršnog postupka

po odredjenju suda. Postupajući po predlogu za izvršenje sud je

07.03.2012.godine donio rješenje o izvršnju, nakon što je prethodno pribavio

navedeno rješenje sa klauzulom pravosnažnosti i izvršnosti od krivične

pisarnice, obzirom da izvršni povjerilac rješenje na kome temelji predlog za

izvršenje nije dostavio uz taj predlog. U daljem toku postupka sud je izašao na

lice mjesta 03.09.2012.godine, kojom prilikom je izvršni dužnik naveo da nema

da plati dug odjednom, već dug može izmiriti u ratama, kojom prilikom je

predao službenom licu suda iznos od 100 €. Navedeni iznos izvršni povjerilac je

primio 04.09.2012.godine, o čemu postoji zapisnik u spisima predmeta. Dana

06.11.2012.godine, 12.03.2013. i 08.11.2013.godine izvršni dužnik je

službenom licu predao iznos od po 100 €, koje novčane iznose je izvršni

povjerilac primio istog, odnosno narednog dana.

Dakle, izvršni povjerilac se saglasio sa obavezom izvršnog dužnika da

dug plaća u ratama. Kod te činjenice, a kako izvršni povjerilac sa svoje strane

nije predlagao neko drugo sredstvo izvršenja radi namirenja preostalog iznosa

pravosnažno utvrdjenog potraživanja, to po ocjeni ovog suda vremenski period

trajanja konkretnog izvršnog postupka od jedne godine devet mjeseci i 26 dana

do podnošenja tužbe (04.12.2013.godine), ne može se smatrati nerazumnim

rokom u smislu odredaba Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a

što tužbeni zahtjev čini neosnovanim.

318

Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da tužiocu nije povrijedjeno pravo na

sudjenje u razumnom roku, pa je s pozivom na odredbu člana 37 stav 4 Zakona

o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku odlučeno kao u izreci ove presude.“


319

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

U POSTUPKU ZA OBEZBJEDJENJE PRIVREMENE MJERE

(Čl. 4, 34 stav 2 i čl. 37 st. 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje

u razumnom roku, u vezi sa čl. 338 Porodičnog zakona)

Donošenje odluke o privremenoj mjeri o izdržavanju po proteku

jedne godine od podnošenja tužbe smatra se nerazumnim rokom koji

opravdava dosudjenje pravične naknade nematerijalne štete.

Iz obrazloženja:

“Saglasno članu 338 Porodičnog zakona u toku postupka o bračnim

sporovima sud može odrediti rješenjem privremene mjere radi davanja

izdržavanja bračnom drugu kao i za smještaj. Postupak za obezbjedjenje

privremenom mjerom je hitan, kako je to propisano članom 6 Zakona o

izvršenju i obezbjedjenju, a nesumnjiv je interes tužilje da se odluči o

privremenim mjerama.

U predmet koji nije složen u činjeničnom i pravnom smislu, o predlogu o

privremenim mjerama odlučeno po proteku jedne godine, dva mjeseca i osam

dana (privremena mjera o izdržavanju - računajući od dana podnošenja tužbe do

dana donošenja rješenja), odnosno po proteku osam mjeseci i 11 dana

(računajući od 18. 03. 2013. godine, kada je tužilja dopunila predlog za

odredjivanje privremene mjere tražeći da se tuženom naloži da joj obezbijedi

smještaj u Podgorici ili omogući smještaj u stambenim prostorijama koje čine

njihovu bračnu tekovinu do dana donošenja rješenja).

Uz prednje u naznačenom predmetu nije još uvijek održano ni jedno

ročište glavne rasprave, a ročišta od 23. 05. i 19. 06. 2013. godine odložena su

mimo odredbi ZPP-a.

Tužilačka stranka je u izvjesnoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka,

jer uz tužbu, koju je pisao advokat, nijesu priloženi dokazi o imovnom stanju

tužilje, a ista je dva puta tražila izuzeće sudećeg sudije, koji zahtjevi su

ocijenjeni neosnovanim.

Cijeneći sve prednje u sklopu člana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u

razumnom roku, a krećući se u granicama propisanim članom 34 istog zakona,

ovaj sud nalazi da je iznos od 500 eura srazmjeran težini povrijednog prava na

sudjenje u razumnom roku, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu usvojen.“


320

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

ZBOG DUGOG TRAJANJA PARNIČNOG POSTUPKA

(Član 34 stav 2 i čl. 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje

u razumnom roku)

Povrijedjeno je pravo na sudjenje u razumnom roku ako je parnični

postupak trajao preko 18 godina.

***

Prilikom odlučivanja o pravnom sredstvu zbog povrede prava na

sudjenje u razumnom roku utvrdjuje se povreda nastala nakon 03. marta

2004. godine, ali sud prilikom utvrdjivanja povrede prava uzima u obzir i

trajanje sudskog postupka prije navedenog datuma.

Iz obrazloženja:

“Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tužioci podnosili kontrolni zahtjev

Vrhovnom sudu Crne Gore u vrijeme kada se spis nalazio u Vrhovnom sudu

povodom izjavljene revizije, pa je rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Crne

Gore, IV-2 Su. br. 4/13 od 01.07.2013. godine, odbijen kao očigledno

neosnovan. Ovo rješenje postalo je pravosnažno danom donošenja, jer protiv

istog nije dozvoljena žalba, saglasno odredbom člana 24 stav 2 Zakona o zaštiti

prava na sudjenje u razumnom roku.

Saglasno članu 9 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenju u razumnom

roku, kontrolni zahtjev se podnosi sudu kod kojeg se predmet nalazi u radu.

Navedena zakonska odredba znači da se kontrolni zahtjev može podnijeti

prvostepenom, drugostepenom, pa i revizijskom sudu, ukoliko je revizija

dozvoljena, kada se predmet nalazi u radu kod istih. Ovo iz razloga što je svrha

kontrolnog zahtjeva ubrzanje postupka (član 3 stav 1 tačka 1 Zakona o zaštiti

prava na sudjenje u razumnom roku), a u trajanje parničnog postupka saglasno

praksi Evropskog suda za ljudska prava uračunava se i trajanje postupka po

reviziji, kada je ista dozvoljena (odluke u predmetima Jelavić – Mitrović protiv

Hrvatske, Debelić protiv Hrvatske).

Kao što je napried navedeno, protiv presude Višeg suda u Podgorici, Gž.

br. 663/13 od 18.03.2013. godine, stranke su koristile pravo na reviziju, a

revizija tuženog je dozvoljena, kako je to našao Vrhovni sud Crne Gore, te je

presudom Rev. br. 628/13 od 28.12.2010. godine meritorno odlučio o isto,j na

način što je odbio kao neosnovanu.

321

Kako je kontrolni zahtjev odbijen kao očigledno neosnovan, to je na ovom

sudu da, saglasno članu 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u

razumnom roku, ispita da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na

sudjenje u razumnom roku.

Saglasno članu 44 st. 2 i 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom

roku prilikom odlučivanja o pravnom sredstvu zbog povrerde prava na sudjenje

u razumnom roku utvrdjuje se povreda nastala nakon 03. marta 2004. godine, ali

je sud prilikom utvrdjivanja povrede prava uzeo u obzir i trajanje sudskog

postupka prije navedenog datuma.

Iz naprijed predstavljenog stanja u spisima predmeta proizilazi da je

postupak u navedenom predmetu trajao od 14.06.1994. do 09.04.2013. godine,

kada je pravosnažna presuda (presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 663/13 od

18.03.2013. godine) uručena punomoćniku tužilaca.

Znači, postupak je u predmetnoj pravnoj stvari ukupno trajao 18 godina

devet mjeseci i 25 dana, od čega se devet godina osam mjeseci i 14 dana odnosi

na trajanje prije tj. do 03. 03. 2004. godine, a nakon 03.03. 2004. godine još

devet godina jedan mjesec i šest dana.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje i to da u okviru ukupnog perioda trajanja

sud nije redovno postupao i to u periodu od 22.01.1999. godine, kada je održao

raspravu i na istoj odredio vještačenje radi vještačenja po Veterinarskom

fakultetu u Beogradu, te da je nakon toga sledeće raspravno ročište odredjeno za

24.03.2000. godine, a u medjuvremenu sud nije dostavljao urgencije navedenoj

ustanovi radi vještačenja i vraćanja spisa, dok prema stanju u spisima ova

ustanova je podneskom od 06.10.1999. godine tražila uplatu avansa radi

vještačenja. Takodje, sud nije postupao ni u periodu od 27.02.2001. do

15.01.2002. godine, kao ni u periodu od 25.02.2003. godine, kada je ponovo

odredio vještačenje od strane Veterinarskog fakulteta u Beogradu do

21.02.2006. godine ( u kontinuitetu 2 godine 11 mjeseci i 26 dana) od kada je

nastavljeno redovno postupanje.

Saglasno članu 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku

prilikom odlučivanja o pravnim sredstvima naročito se uzima u obzir složenost

predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosioca sredstva,

ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes podnosioca pravnog

sredstva, a što je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (presuda

Napijalo protiv Hrvatske).

U konkretnom slučaju spor je vodjen radi raskida ugovora i naknade štete.

Polazeći od pravne prirode spora u pitanju i činjenica koje je trebalo

utvrditi u postupku, ovaj sud nalazi da predmet u činjeničnom i pravnom smislu

nije bio naročito složen, s tim što izvjesni stepen složenosti predmetu daje

potreba vještačenja po vještaku – ustanovi (Veterinarskom fakultetu u

Beogradu), te to što je umješač u postupku na adresi izvan Crne Gore, tako da je

pozivanje istog vršeno po pravilima Medjunarodne pravne pomoći.

322

Kako je postupak u navedenom predmetu, koji činjenično i pravno nije

naročito složen trajao oko 19 godina, a da je u istom prvi put presudjeno

(medjupresudom) nakon više od 16 godina, nesumnjivo je da je u konkretnom

slučaju došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Izvodeći gornji zaključak ovaj sud je cijenio navode zakonskog

zastupnika tužene da u konkretnom slučaju nijesu ispunjeni uslovi u smislu

člana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku za dosudjivanje

naknade nematerijalne štete, pa je našao da su ti navodi neprihvatljivi, a

neprihvatljivim ih čini sama činjenica trajanja postupka u pedmetnoj pravnoj

stvari preko 18 godina.

Prema stanju u spisima tužioci nijesu doprinijeli dužini trajanja

predmetnog postupka, a nesumniv je njihov pravni interes da se postupak po

predmetnoj tužbi okonča u što kraćem roku.

Odlučujući o visini novčane naknade nematerijalne štete zbog povrede

prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je polazeći od svega naprijed

navedenog, a krećući se u granicama propisanim članom 34 stav 2 Zakona o

zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku odmjerio iznos od po 1.500 €

tužiocima pojedinačno, nalazeći da taj iznos predstavlja pravičnu satisfakciju za

tužioce i da je u skladu sa ciljem koji se želi postići dosudjivanjem ove

naknade.“


323

ROKOVI ZA DONOŠENJE RJEŠENJA

O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA

I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

(Član 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

u vezi sa čl. 220 st. 1 i čl. 230 st. 5 i 6 ZKP)

O troškovima krivičnog postupka ne može se odlučivati prije

pravosnažnosti presude, niti za vrijeme dok se spisi predmeta nalaze kod

drugostepenog suda radi odlučivanja po izjavljenoj žalbi.

***

Odlučivanjem o tužbenom zahtjevu u roku od mjesec dana nakon

vraćanja spisa predmeta koji su se nalazili kod drugostepenog suda radi

odlučivanja po žalbi nije povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

“Članom 230 st. 5 i 6 ZKP je propisano da o zahtjevu za naknadu

troškova (visini nužnih izdataka okrivljenog i nužnih izdataka i nagrade branioca

okrivljenog) kada je donijeta odbijajuća presuda, kao u konkretnom slučaju

odlučuje predsjednik vijeća posebnim rješenjem, a da se zahtjev za naknadu tih

troškova podnosi u roku od 15 dana od dana prijema pravosnažne odluke.

Saglasno članu 220 st. 1 ZKP presuda postaje pravosnažna kada se više ne

može pobijati žalbom, dakle, kad protekne rok za žalbu, ili kad žalba nije

dozvoljena.

Kako u konkretnom slučaju žalba nije izjavljena, to je naznačena presuda

u odnosu na P. V. postala pravosnažna istekom roka za žalbu - 25.04. 2013.

godine i tek nakon tog datuma moglo se odlučivati o podnijetom zahtjevu za

naknadu troškova.

Iz spisa predmeta se, dalje, utvrdjuje da je branilac saoptuženog P. V., koji

je naznačenim predmetom oglašen krivim, izjavio žalbu, te da je o istoj nadležni

drugostepeni sud odlučio 27. 09. 2013. godine i spise predmeta vratio Višem

sudu u Podgorici 30. 09. 2013. godine, a o troškovima okrivljenog P. V.

odlučeno rješenje 23. 10. 2013. godine.

Cijeneći sve naprijed navedeno ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju

nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku, jer o troškovima

krivičnog postupka sud nije mogao odlučivati prije pravosnažnosti presude, niti

za vrijeme dok su se spisi predmeta nalazili kod drugostepenog suda radi

324

odlučivanja po izjavljenoj žalbi, a o tome je odlučeno u roku od mjesec dana

nakon što su spisi predmeta vraćeni.“


325

NEAŽURNO POSTUPANJE SUDA

U KRIVIČNOM POSTUPKU

(Član 4, čl. 34 stav 2 i čl. 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje

u razumnom roku)

Nepostupanje suda u kontinuitetu za vrijeme nadležnosti višeg suda,

kao prvostepenog, u trajanju od pet godina i 22 dana i osnovnog suda u

trajanju od dvije godine tri mjeseca i šest dana predstavlja povredu prava

na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

“Utvrdjuje se da je pred Osnovnim sudom u Kotoru protiv tužilaca u toku

krivični postupak (u fazi odlučivanja po žalbi protiv prvostepene presude).

Postupak u navedenom predmetu teče od 13.12.1995. godine, tako da do dana

podnošenja tužbe (tužbi) ovom sudu traje 17 godina osam mjeseci 26 dana, a od

toga osam godina dva mjeseca i 17 dana do 03. marta 2004. godine, a nakon

toga još devet godina šest mjeseci i devet dana.

Iz iznijetog proizilazi da se nakon 03.03.2004. godine nastavlja

kontinuitet dotadašnjeg nepostupanja višeg suda kao prvostepenog i traje do

02.06.2004. godine, kada je donijeto rješenje o stvarnoj nenadležnosti tog suda,

a od dana dostavljanja spisa Osnovnom sudu u Kotoru – 07.07.2004. do

13.10.2006. godine Osnovni sud u Kotoru uopšte nije postupao.

Znači, u navedenom predmetu dok je bio u nadležnosti višeg suda, kao

prvostepenog, nije postupano u periodu od 10.05.1999. do 02.06.2004. godine,

– pet godina i 22 dana, a u nadležnosti osnovnog suda dvije godine tri mjeseca i

šest dana.

U narednom periodu (nakon 13.10.2006. godine) sud je postupao, s tim

što su evidentni kraći periodi nepostupanja Osnovnog suda u Kotoru u periodu

od 08.02.2007. do 31.12.2007. godine (10 mjesecei i 22 dana), kao i kod Višeg

suda u Podgorici (kao drugostepenog) u periodu od 09.04.2008. godine kada je

donijeto rješenje Kž. br. 132/08 (kojim je ukinuto rješenje Osnovnog suda u

Kotoru K. br. 233/04 – Kv. br. 65/07 od 21.01.2008. godine o djelimičnoj

obustavi postupka), a spisi su vraćeni prvostepenom sudu 17.09.2008. godine

(nakon šest mjeseci i 18 dana).

Saglasno članu 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku

prilikom odlučivanja o pravnim sredstvima naročito se uzima u obzir složenost

predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosioca sredstva,

ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes podnosioca pravnog

326

sredstva, a što je u saglasnosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava

(presuda Camasso protiv Hrvatske i Frydlender protiv Francuske).

Protiv okrivljenih, ovdje tužilaca, vodjen je krivični postupak zbog

krivičnih djela zloupotreba službenog položaja iz člana 216 stav 4 u vezi st. 1

KZ RCG, u vezi sa krivičnim djelima falsifikovanje isprave iz čl. 227 st. 3 u

vezi čl. 221 st. 2 KZ RCG, a protiv tužioca I. još i za krivično djelo prevare iz čl.

149 st. 4 u vezi st. 1 KZ RCG, kao i kriv. djela teške kradje iz čl. 145 st. 1 tač. 3

KZ RCG.

Kako je istraga vodjena po više zahtjeva, zatim donošena su rješenja o

proširenju i dopuni istrage, a postupak je pokrenut protiv više lica po dvije

optužnice (prvom optužnicom – devet okrivljenih i drugom optužnicom – četiri

okrivljena), to je bilo potrebno obezbijediti prisustvo svih okrivljenih, te u istrazi

i u toku krivičnog postupka pribaviti i izvesti brojne dokaze medju kojima i

vještačenje od strane vještaka finansijske struke.

Sve navedeno ukazuje da je u pitanju složen predmet u činjeničnom i

pravnom smislu.

U okviru ocjene ponašanja suda i drugih državnih organa ovaj sud je

zaključio da je dužini trajanja postupka u konkretnom slučaju doprinio sud

svojim neažurnim postupanjem na naprijed predstavljeni način.

Doprinos suda dugom trajanju postupka ogleda se prvenstveno u

nepostupanju suda u navedenom predmetu u kontinuitetu za vrijeme nadležnosti

višeg suda kao prvostepenog u trajanju od pet godina i 22 dana i osnovnog suda

u trajanju od dvije godine tri mjeseca i šest dana.

Osim toga, iz spisa predmeta Osnovnog suda u Kotoru K. br. 181/10/04,

kako je to prethodno navedeno, utvrdjuje se da je odluka prvostepenog suda dva

puta ukidana od strane drugostepenog suda, te da je presuda drugostepenog suda

dva puta ukidana od strane Vrhovnog suda Crne Gore, a što se prema praksi

Evropskog suda za ljudska prava (presuda Parizov protiv Makedonije), takodje,

stavlja na teret sudu u ocjeni dužine trajanja postupka.

Cijeneći sve naprijed navedeno ovaj sud nalazi da je u konkretnom

slučaju došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Naime, bez obzira

na složenost postupka trajanje od preko 17 godina ne može se ocijeniti kao

razuman rok. Na takav zaključak dovoljno upućuje činjenica da nadležni sudovi

u dužem periodu nijesu postupali.

Izvodeći gornji zaključak ovaj sud je cijenio navode zakonskog

zastupnika tužene da u konkretnom slučaju dužina trajanja postupka je „redovni

procesni put“, pa je našao da su takvi navodi neprihvatljivi, a neprihvatljivim ih

čini sama činjenica da postupak u predmetnoj stvari traje preko 17 godina,

period nepostupanja u kontinuitetu u periodu dužem od pet godina, te ukidanje

prvostepene i drugostepene presude više puta.

Prema stanju u spisima predmeta tužioci nijesu doprinijeli dužini trajanja

predmetnog postupka. Inače, nesumnjiv je pravni interes tužilaca da se krivični

postupak koji se protiv njih vodi okonča u što krećem roku.

327

Odlučujući o visini novčane naknade nematerijalne štete zbog povrede

prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je polazeći od svega naprijed

navedenog, a krećući se u granicama propisanim članom 34 stav 2 Zakona o

zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku odmjerio iznos od po 3.500 €

tužiocima, nalazeći da taj iznos predstavlja pravičnu satisfakciju za tužioce i da

je u skladu sa ciljem koji se želi postići dosudjivanjem ove naknade.“


328

FORUM IURIDICUS

329

Dr Čedomir Bogićević

Sudija Vrhovnog suda Crne Gore

NA MARGINAMA RAZVOJA CRNOGORSKOG SUDSTVA1

(Povodom Nacrta Strategije reforme pravosudja 2014 - 2018. godine)

Mišljenje

Nacrt Strategije je vrlo ozbiljno pripremljen i kompetentno i koherentno

ustrojen i koncipiran i to je najbolji dokument iz tog Ministarstva od

obnove crnogorske državnosti (2006).

Smatram, u cilju potpunosti navedenog dokumenta, da treba razmotriti i

sljedeće

Sugestije

Nadležnost Vrhovnog suda Crne Gore, potrebno je utvrditi i Ustavom

Crne Gore. To zahtijeva ne samo ustavna odredba "Vrhovni sud je najviši

sud u Crnoj Gori" (čl.124) nego i rerum naturom, pozicija i istorijska i

ustavno pravna tradicija, komparativno pravo i priroda organizacije i

ustrojstva sudske vlasti. Od Ustava za Knjaževinu Crnu Goru (1905) do

Ustava RCG iz 1992. godine - nadležnost ovog suda bila je ustavno -

pravno uredjena. Ne samo organskim (Zakon o sudovima), nego i bilo

kojim materijalnim i procesnim zakonom moguće je mijenjati stvarnu

nadležnost Vrhovnog suda, što je protivno načelu demokratski uredjene

sudske vlasti i načelu pravne sigurnosti.

De constitutione ferenda, neophodno je ukidanje Ustavnog suda i

preuzimanje od strane Vrhovnog suda njegovih ustavnih kompentencija.

Ocjena ustavnosti opšteg akta neodvojivo je od ocjene zakonitosti

1 Upućeno Ministarstvu pravde, 23.12.2013. godine, u ličnom svojstvu, kao pogled na strateški dokument.

330

pojedinačnog akta te da pred Ustavnim sudom nema pravnih ljekova, a to

znači nema pravde: Ubi remidian, ibi ius (vidi: „Pravni zbornik“, 1 -

2/2003 Udruženje Pravnika CG, te Zbornik radova – „Glasnik CANU“,

2004.). Neophodno je izvršiti novelaciju Zakona o Ustavnom sudu u

pravcu da se ne mogu kasirati - poništavati i ukidati odluke Vrhovnog

suda, nego, pri postojećem Ustavnom konceptu ustavne žalbe, samo

predvidjeti da Ustavni sud može, u postupku po ustavnoj žalbi na judikat

sudske vlasti, utvrditi povredu ljudskog prava zajemčenog Ustavom.

Ne treba dozvoliti ukidanje Privrednog suda u Bijelom Polju, jer takav

akt udaljava privredno pravne subjekte od svog "prirodnog" suda i

uskraćuje im se i otežava pravo pristupa sudu.

Neophodno je ustanoviti, u prvom i drugom stepenu, Sud rada i

socijalnog osiguranja (2) kao specijalizovani sud za oblast radnih

sporova, uključujući i službenički sistem, te sporova iz oblasti prava

zdrastvenog, penzijskog, invalidskog osiguranja od nezaposlenosti (prim.

vodeće zemlje EU i Slovenija). Postojeći sistem zaštite prava iz osnova

rada, negira princip jednake zaštite u pogledu radničkog i službeničkog

sistema, te sudska praksa, umjesto jedinstvene judikature, čini birfudaciju

takvog sistema u pravcu da jedni idu šumom a drugi drumom, jer

službenički odnosi su radni odnosi sa odredjenim specifičnostima i

učinjena je diskriminacija zaštite u pogledu državnih službenika, jer se

njehova prava štite pred Upravnim sudom koji nema procesne instrumente

koje posjeduju parnični sudovi. Radni spor nije parnica. Radno pravo nije

gradjansko pravo. Parnični postupak je "Prokustrova postelja" za radne i

socijalne sporove. Takodje, akti iz oblasti socijalnog osiguranja nijesu

upravni akt (oni se tako tretiraju zbog prirode funkcije drugostepenog

državnog organa) i ne mogu uživati zaštitu pred Upravnim sudom

Treba zaustaviti rast "administrativnog kapaciteta" sekundarnih subjekata

u organizaciji sistema sudske vlasti. Administracija postaje primarna i

suštinska te dezavuiše justicijabilnu funkciju, čime se omogućava

nekontrolisani rast "gvozdenog zakona administracije" (Služba Sudskog

savjeta, obrazovanje novih subjekata - njihove administrativne službe).

Tako se od "šume ne vidi drveće".

Konferencija sudija treba da bude ustavna kategorija sa statusnim

nadležnostima a ne samo (Zakon o sudovima) izborni organ i kome će

članovi Sudskog savjeta (iz reda sudija) podnositi izvješća, na kraju

mandata.

331

Treba obrazovati Nacionalnu pravosudnu akademiju, u kojoj, pored

ostalog, treba izučavati: Istoriju civilizacije, Istoriju crnogorskog sudstva i

advokature i istoriju crnogorske države, i prava (na mulitikulturalnom

planu) te Filozofiju prava, Sistem etike i Sistem logike. Ovo su iskustva

američkog pravosudnog sistema.

Nastavni programi na studijama Pravnog fakulteta, postala je čisto

zanatski. Potisnute su sve humanističke znanosti sa studija a nivo

obrazovanja sveden na pragmatički i kazuistički metod, što se održava

epistemologiju suda, te hermeneutiku i topiku sudske profesije.

Potrebno je jačanje uticaja lokalnih samouprava na izbor sudija i kretanje

u pravu svake lokalne zajednice, da na svojoj teritoriji ima prvostepeni

sud.

U pravosudju nema, na ustavnim principima adekvatan broj, sudija - iz

reda pripadanika albanskog naroda.

Treba izvršiti temeljnu reviziju Krivičnog zakonika CG i Zakonika o

krivičnom postupku jer su oni tipično represivni i sadrže brojne ustanove

koje vrijedjaju javni um (sporazum o priznanju krivice, dužničko ropstvo,

nedefinisanih opsega i granice dejstva blažeg zakona i dr – (vidi "Pravni

zbornik" 3/2013). Neophodno je revidirati i Zakon o prarničnom postupku

i Zakon o upravnim sporovima.

Treba obrazovati Pomorski sud. Kako država slavne pomorske tradicije -

Crna Gora, nema takav sud, makar nominalno, pri čemu bi funkcije

takvog suda do njegovog obrazovanja (putem zakonske ekscepcije

nadležnosti privrednog suda) vršio Osnovni sud u Kotoru, (tako su 2.

oblasna suda 1910. bila i trgovački sudovi).

Kako da najstarija i najslavnija crnogorska državno - pravna ustanova

(215 godina - vidi Istorija crnogorskog sudstva - od ovoga autora)

Vrhovni sud Crne Gore nema svoju posebnu administrativnu - poslovnu

zgradu. Nedozvoljeno je da više sudova bude smješteno u istoj zgradi.

Treba pronaći adekvatni prostor, ranije izgradnjeni, ili sagraditi novu

zgradu za Vrhovni sud. Sve evropske prijestonice arhitektonski

prepoznatljive su po zgradama ovih sudova. Kako to da preko noći niču

velelepne zgrade paradržavnih ustanova.

Strategiji nedostaje socijalna refleksija o vidjenjima položaja i

nadredjivanja, prema načelima značaja dužnosti i autonomiji, prava i

položaja svih zaposlenih u sudstvu.

332

Ovakav dokument ne bi mogao da se usvaja bez sadejstva nadležnosti

organa sudske vlasti. Ipak, neprirodno je da isključivo upravna vlast

koncipira i utvrdjuje jedan ovakav dokument, kakav je strategija, što je

negacija autonomnosti sudske vlasti.

Upravna vlast treba da u svim sferama podzakonskog djelovanja, prepušti

svoju nadležnost sudskoj vlasti (poslovnci, pravilnici, kriterijumi i dr.)

Administrativno - tehničke refleksije treba potisnuti u drugi plan umjesto

što su dominantne.

Napomena: Smatrao sam, da ovim sugestijama nijesu potrebna bliža

objašnjenja jer sam o svemu ovome pisao u svojim raspravama i

objavljenim u naučno - stručnoj periodici.

333

CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

Izdavač / Publisher

Vrhovni sud Crne Gore

Tehnička obrada / Technical processing

Nada Janković

Prevod / Translation

Sanja Kalezić i Mirjana Bobičić

Tiraž / Circulation

700

Štampa / Press

Štamparija "IVPE" - Cetinje

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje

347.991 (497.16) (055)

BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Branimir Femić - God 1 (1994) - Podgorica (Njegoševa

10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 2012 (Cetinje: IVPE). - 24 cm

Godišnje

ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)

COBISS.CG.ID 10914832

Documents

Bilten Vrhovnog suda za 2/2013 godinu