Boj pod Banja Lukom 1737. Napisao Sejad   

Austrija je za novi rat sa Turskom pripremila ogromnu vojsku. S obzirom da su se Bošnjaci morali sami suprotstaviti Austrijancima (bez pomoći Istanbula), oni su očekivali, kako će ušetati u Bosnu i savladati prkosne Bošnjake. Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo VI. obratio se bosanskom narodu proglasom kojima je pozvao njegovo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj

vojsci, a muslimanima jamči ličnu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju.

 

KAKO SU BOŠNJACI 1737. GODINE KOD BANJA LUKE POTUKLI AUSTRIJANCE?

Bosna i Hercegovina je bila u sastavu osmanskog carstva i najzapadniji dio islamska države, zvane Hilafet. Dugo godina su bili Bošnjaci vrijedni i hrabri graničari koji su uspješno odolijevali napadima Austrijanaca, Hrvata, Slovenaca i Mađara. Međutim, dugogodišnje borbe su imale i kobne posljedice za naš narod. Ekonomija je slabila, hrane je nedostajalo, sve manje je bilo muškog stanovništva...itd. Zbog navedenih (i mnogih drugih) razloga su se Bošnjaci 1737. godine prvi put otvoreno suprostavili politici Istanbula u jeku novog tursko-austrijskog rata. Austrijska je vojska tako na više mjesta provalila u sjevernu Bosnu, i Bošnjaci su se odupirali, ali je uskoro iz Istanbula stigla vijest, da se Bosna ne smije braniti, jer je Turska u ratu sa Rusijom, pa je trebalo izbjegavati neprijateljstva sa Austrijom.

(Sultan Mahmud I , period vladanja 1730-1754)

Unatoč tome je Ali-paša sazvao bosanske prvake u Travnik i prenio im sultanovu poruku. Prisutni su sa ogorčenjem saslušali zapovijest i jednoglasno je odbili. Koliko su bili odlučni u svojoj namjeri pokazuju završne riječi zaključnog dokumenta koji su donijeli: »Bosna se mora braniti pa makar nas to svih stajalo glava i imanja!« Ali-paša, iako je bio stranac, je pristao uz Bosance i tako se po zemlji proširio poziv na vojsku. Fra Nikola Lašvanin je zapisao: »Odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve, malo i golemo, ko god može oružje nositi...i skupi se čudna vojska strahovita:«

BITKA KOD BANJA LUKE

Austrija je za novi rat sa Turskom pripremila ogromnu vojsku. S obzirom da su se Bošnjaci morali sami suprotstaviti Austrijancima (bez pomoći Istanbula), oni su očekivali, kako će ušetati u Bosnu i savladati prkosne Bošnjake. Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo VI. obratio se bosanskom narodu proglasom kojima je pozvao njegovo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj vojsci, a muslimanima jamči ličnu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu raspolagati i otići kuda žele, a oni koji ostanu MORAJU SE POKRSTITI jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta. Taj je poziv međutim Bošnjake još više razljutio.

Napad na bosanske granice izvršen je sa četiri strane. Jedna je vojska pošla na Bosanski Novi, drugi na Bužim i Cetin, treća na Banja Luku i četvrta na Zvornik. Do prvog sukoba je došlo kod Zvornika gdje je domaća vojska izvojevala sjajnu pobjedu, totalno razbivši neprijatelja. U boju su se posebno istakli sarajevski janjičari kojih je bilo 5 barjaka, predvođeni Ahmed-pašom. Ista je sudbina zadesila generala Raunacha i njegovu vojsku koja

(Banja Luka 18.stoljeće)

je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. I tu su vrli i hrabri Krajišnici uz pomoć vojske iz srednje Bosne potpuno porazili austrijsku vojsku. Na bojnom je polju ostalo ležati 611 Austrijanaca, zajedno sa generalom Raunachom. Na bosanskoj strani je među poginulima bio i zapovjednik Ali-beg Osmanpašić. Kad je austrijska vojska kod Bužima i Bihaća čula šta se desilo sa njihovom vojskom kod Kulen-Vakufa, oni su se smjesta povukli nazad u Hrvatsku.

Za to vrijeme je glavna austrijska vojska napadala Banja Luku koju je branila tek šaka ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili grad. Zapovjednik Banja Luke Mehmed Ćatić odmah šalje poruku Ali-paši u Travnik o situaciji u gradu i zove u pomoć. Ukratko nakon poruke, na Banja Luku krene odred Sarajlija, a za njima cijela bosanska vojska, koja je u drugim dijelovima Bosne porazila Austrijance. Dok su Banjalučani čekali pomoć, Austrijanci im uputiše poziv na predaju, što je Bošnjake veoma razljutilo. Neprijatelj je nekoliko dana nemilosrdno tukao grad sa topovima, pa je tako na grad padalo dnevno 1.800 granata. Branioci su se žestoko branili, a povremeno bi izlazili iz tvrđave i napadali neprijatelja. Historičari bilježe da je među njima bilo i žena. Prilikom jednog takvog upada su Austrijanci zarobili i jednu ženu po kojoj je general Hildburghausen poslao još jedan poziv na predaju, ali i to je bilo uzalud. I dok je grad branilo sve što je moglo stajati na nogama, desilo se nešto što je kod poštenih Banjalučana izazvalo duboko ogorčenje. Naime, stariji ljudi, žene i djeca su se zbog žestokog granatiranja sklonili u tvrđavu. To je iskoristio dio kršćanskog stanovništva u gradu koji je počeo pljačkati muslimanske kuće, jer su bili ubjeđeni da će Austrijanci poraziti Bošnjake i ući u grad.

JUNAŠTVO BOŠNJAKA

Boj pod Banja Lukom se zbio 4. augusta a trajao je od podne do zalaska sunca. Bosnci su odmah na početku navalili tako silovito da su za tren bile poremećene sve neprijateljske linije. Istovremeno su iz tvrđave provalili i branioci grada, pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo. U jeku boja, Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima tako žestoko navalio na neprijateljsku konjicu da ju je u tren oka potpuno razbio. Mnogi su se neprijateljski vojnici ugušili u Vrbasu. Mehmed-beg je uvijek bio u žaru borbe, pa su tako pod njim pala tri konja i onda je gologlav krčio put i sjekao neprijatelja. Kad su ga ranili, odvedoše ga na previjanje, ali on se opet vrati u boj. Velikim junaštvom se istakao i čuveni sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija koji je sam (!) navalio na neprijateljske položaje sa topovima, pri tome napravši pravu pustoš. U zadnjem (petom po redu) jurišu Bošnjaci konačno poraziše Austrijance koji su počeli bježati preko rijeke Vrbas. Zbog silnog tereta, ćuprija se srušila, tako da su mnogi austrijski vojnici pali u rijeku. Bezbroj ih se ugušilo, a ostali su bježali prema Savi. Iza njih je ostala silna gomila oružja i hrane. Na bojnom je polju ostalo ležati 1.027 Austrijanaca. Ali-paša je unatoč pobjedi poslao svoju vojsku da goni neprijatelja i preko Save. Bosanski konjanici su nemilosrdno tamanili neprijatelja, sve dok ovi nisu počeli vikati: »Ako Boga znate i svece ljubite, nemojte nas više proganjati!« Na to ih Bošnjaci puste da se mirno prebace preko Save i tako spase. Nakon bitke, skupila se bosanska vojska i krenula za Sarajevo. Kad je napokon stigla u Šeher, započelo se slavljem koje je trajalo nekoliko dana. Iz cijelog islamskog svijeta su stizale čestitke hrabrim Bošnjacima koji su cijenili činjenicu kako je malobrojnija i slabije opremljena bosanska vojska potpuno razvalila evropsku velesilu - Austriju. Zbog ovog poraza Austrije se nije usudila napasti Bosnu još narednih 150 godina.

Banjalučki je kadija u najkritičnijim trenucima uradio jednu stvar koja je svojstvena samo junacima Bosne: na bedem je iznio Kur'an na koji su se svi do zadnjeg zakleli da će se boriti do posljednjeg čovjeka i da dušman može ući u grad samo preko njih mrtvih. U to vrijeme je Ali-paša sa vojskom iz Srednje i Istočne Bosne užurbano gazio prema Banja Luci. Marširalo se i danju i noću, i tako su 4. augusta sa istočne strane iznenadili austrijsku vojsku, što je veoma zbunilo glavnokomandirajućeg Hildburghausena. Pristigavši pod grad, bosanska vojska se u hodu prestroji u bojni poredak i bila je odmah spremna za okršaj.

Njezina neočekivana pojava na bojnom polju i oduševljenje s kojim je nastupala, utjeralo je neprijatelju strah u kosti!! Austrijska je vojska brojala 16.257 vojnika, od čega 4.345 konjanika. Bošnjaka je bilo između 10.000 i 15.000. Bili su to međutim sve prekaljeni borci, a branili su svoju grudu. Ali-paša je za predstojeću bitku na desno krilo stavio slavnog zvorničkog kapetana Mehmed-bega Fidahića i sve krajiške kapetane. Ostali su bili na lijevom krilu, dok su janjičari bili u sredini. Nakon kratkog predbojnog govora, Ali-paša povede vojsku u boj.

I JOŠ JEDNA ZANIMLJIVOST Neki je pravoslavni pop prije bitke poslao svoju kćerku na drum s nešto hrane da proda vojsci koja je tuda prolazila za Banja Luku. Pri tome ju je upozorio da ne prigovori ako joj ne bi platili i da se ne protivi ako bi je usput neko od vojnika uštinuo. Kad se ova vratila kući i ispričala ocu da je sve prodala i da je sve plaćeno, i da je niko nije ni prstom taknuo iznenađeni otac će na to: »Dok je takve vojske, Švabo Bosnu neće uzeti, nego će se vratiti odakle je došao!«

Nedugo poslije Banjalučkog boja austrijski car je sakupio svoje vojne i druge prvake i tražio objašnjenje zašto je austrijska vojska doživjela tako strašan poraz u Bosni. Svima njima, a posebno svojim uhodama car je dao rok od godinu dana da u detalje saznaju i ispitaju kako je jedan tako malobrojan narod, tj. Bošnjaci, mogao poraziti jednu tako opremljenu, brojnu i snažnu vojsku kakva je bila austrijska vojska.

Austrijske uhode, a bili su to ljudi koji su dolazili sa prostora Hrvatske koja je tada bila dio Austrije i koji su razumali jezik bosanski, razhmiljeli su se po Bosni vrbujući za svoje ciljeve neke od domaćih katolika. Nakon godinu dana pred austirijskog cara došao je glavni među uhodama i izgovorio ovo:

- Čestiti care, o onima koji su nas u Bosni nadjačali trebalo bi puno govoriti jer se način njihovoga života i sve drugo njihovo u cijelosti razlikuje od našeg. Nastojali smo doznati kako su se oni oduprijeli našoj slavnoj vojsci. Upitan o tome jedan od njihovih ljudi, koji je bio i u boju pod Banja Lukom kazao mi je i ovo: „Niko Bosnu pokoriti neće dok je u kućama našim na rafu Kur'ana, a na duvaru tufeka i zulfikara....“. Ovo je kazano jezikom njihovim bosanskim pa se mora pobliže objasniti. U svakoj kući imaju njihovu svetu knjigu Kur’an. Ona im je glavna uputa i svakog njenog slova, posebno onoga što se odbrane i rata tiče, čvrsto se drže. Ispod Kur’ana, na zidu, u svakoj kući obješena je bar po jedna puška. Pored puške, u kućama onih koji bajrake u vojnama nose i drugih njihovih glasovitih junaka, visi i sablja. Ta je sablja koja ne liči na obične sablje. Govore da je takvu sablju nekad nosio jedan od njihovih vrhovnih zapovjednika. Ali svako ko ovakvu sablju ima ubijeđen je da je to baš ta sablja koju je taj njihov vođa imao i on u to čvrsto vjeruje.... - ovdje uhoda malo zastade a na licu njegovu vidjele su se krupne kapi znoja. Odpi malo vode iz zdjele koja je bila tu pored njega pa nastavi: - Čestiti care, taj narod u zemlji Bosni vrlo malo zbori, nikad vrijeme ne troši na govore i pridikovanja. U životima njihovim nema trošenja vremena u krčmama jer krčmi i nemaju. Njihova zabava, veselje i radost drugačiji su nego što su naši..... - dugo je još uhoda govorio a nakon toga austrijski car svima obznani ovo:

- Kad je sve to tako, onda, nađite načina da se život toga naroda, što se Bošnjacima zove, promijeni. Nađite načina da taj narod učinite drugačijim. Tada će mo Bosnu sa malo truda uzeti..... 

Izvor početnog texta:Ahmed Pašić/bošnjaci.net.

Koliko smo se promjenili?Koliko oponašamo ono što nije naše?Koliko smo svoji,danas?