Bosanski Heretici - Maturski Rad Iz Historije

J.U.Gimnazija „Rizah Odžečkić“

BosanskiBosanskiBosanskiBosanski HereticiHereticiHereticiHeretici

(maturski rad iz historije)

Mentor: Učenik:

Jusuf Duraković,prof. Mehmed Muminović

Zavidovići,maj 2010.godine

Sadržaj

Uvod...................................................................................................................................2

Tko su bosanski heretici......................................................................................................3

Pojava bogumila u Bosni.Porijeklo učenja...........................................................................4

Unutrašnja organizacija Crkve bosanske..............................................................................7

Politički položaj bogumila........................................................................................................9

Borba za samoodržanje..........................................................................................................11

Bogumilstvo-životna odrednica Bošnjana............................................................................16

Kultura i baština bosanskih bogumila..................................................................................18

Zaključak.................................................................................................................................21

Literatura.................................................................................................................................22

Uvod

Historija našeg prostora i naše nacije je pojedinačno najubijaniji element tradicije ljudi koje su nekoć nazivi: Ilirima, Teutanima, Patarenima, Bogumilima, Bošnjanima, Bošnjacima, Muslimanima. Bosna i Hercegovina,pa i Sandžak su uvijek bili,danas su i bit će značajan geopolitički i strategijski prostor oko kojeg su se kroz historiju sukobile velike sile,a to je potom opet prethodilo sukobima velikih religija. Mnogi su željeli i žele suvremeno nadvladati nad ovim prostorima,zbog čega su idejni,zatim duhovni i vjerski uticaji na narod srednjovjekovne Bosne bili veoma složeni i raznovrsni. Proučavajući život,kulturu te sudbinu bosanskih heretika(bogumila),ja ću pokušati da dokučim istinu o ovom narodu čiji smo mi potomci. Također ja ću jos nastojati da dokažem da Bošnjani nisu bili „najčistije hrvatsko plemstvo“,a niti tzv. „srbi koji su napustili veru pradedovsku“, nego da su stanovnici srednjovjekovne Bosne i preci većine današnjih bosanskih muslimana. Ovim pitanjem su se bavili: Franjo Rački koje je po mnogima udario temelje proučavanja historije bosanskih bogumila. Zatim tu su još: Sima Čirković, Enver Imamović, Salih Jaliman onda Ante Babic te mnogi drugi. Historija bosanskih bogumila za nas je od izuzetne važnosti jer nam između ostalog pomaže da bolje razumijemo proganjanja i genocid koje smo bili izloženi u prošlom stoljeću i onome što nam se može desiti u ovom stoljeću.Posebno treba imati na umu da korijeni neprijateljstva prema Bošnjacima ne sežu od vremena kada su Turci došli na ove prostore nego mnogo dalje u prošlost,do pojave bogumila na brdovitom Balkanu. Prije tačno pet vijekova pojam Bošnjaštvo je imao samo jedno značenje,to je bilo značenje onog tko ne pripada ni Istočnom ni Zapadnom krščanskom carstvu,ali također ni Islamskom,nego je „Jeretik“.Nekog tko ima svog kralja,svoju vjeru,zatim svoje pismo te nekoga tko je svoj na svome,dok je danas situacija skroz izmjenjena te taj pojam podrazumijeva nešto sasvim drugo. Nije slučajno to da se narodi imenuju po prostoru,a prostor po narodima, i nije slučajno da oni koji narodu žele oteti zemlju pod nogama prvo mu otimaju ime koje mu znači vlasništvo nad njom (pa zar nas naše drage komšije sa istoka i zapada ne nazivaju Turcima). Bez obzira na to šta Srbi i Hrvati kažu za naše pradjedove,Bošnjane,oni su bili i ostali „autori“ i istovremeno dio onoga što se naziva „ Modus Bosniensis“, tj.miroljubiv narod koji osuđuje i prezire svako umorstvo (bilo u ratu,bilo u kazni,u ostveti i sl.). Pa zar na stećcima ne pozdravljaju polu-ispruženom,otvorenom rukom koja pokazuje čist obraz i dobru volju.

2.

Tko su bosanski heretici Ne postoji narod na svijetu oko kojega je ispleteno toliko spletki,izmišljotina,toliko neistina i podvala kao sto je učinjeno Bošnjanima. Posebno od strane „velikih srba“ i „velikih hrvata“. Svi Srbi,a i mnogi Bošnjaci koji su učili u srpskim školama,naučili su temeljnu neistinu, da su na Balkan pri doseljavanju sve naselili Srbi i Hrvati,a druge narode uopšte i ne spominju. Isto tako svi Hrvati,a i mnogi bošnjaci koji su učili u hrvatskim školama isto su naučili temeljnu neistinu da su prilikom doseljavanja Slavena na Balkan,Hrvati toboze naselili sve od istre pa do Drine“1. U historijskim izvorima i književnim zapisima,bogumili se spominju pod različitim imenima,pa tako u jeziku zvaničnih crkvi po nekom redu se nalaze izrazi: „Bogomrska“, „Trikleta“, „zli jeretici“, „lažni monasi“ te „antihristovi“ itd. Prema dosadašnjim saznanjima do kojih se došlo analizom više znanstvenih radova,Bošnjaci su nastali tokom druge polovine VII do početka IX stoljeća i to od: 1) djela autohtonih Ilira,evropskog naroda koji je na ovim prostorima živio više hiljada godina. 2) djela germanskog naroda Gota, koji se tokom III i IV st. Asimilirao u Ilire 3) djela slavenskih plemena 4) Od djela Avara koji su prodrli zajedno sa slavenima na ove prostore. 5) Od dijela Romana,Kelta i Tračana koji su također bili evropski narod Kroz brojne,u početku krvave,a kasnije dugotrajne mirne procese uzajamnog prožimanja,asimiliacija i identifikacije došlo se do jedinstvenog naroda koji je sebi dao ime Bošnjani,prema zemlji ili rijeci Bosni. „Bogumilstvo je,naime ostavilo vidan trag na mnoge evropske duhovnike,koji u anti-heretičkim spisima jasno ukazuju na postojanje ove vere,da se tokom cijelog srednjeg vijeka,stalno spominje čudna aktivnost u srednjovjekovnoj Bosni“2. Historijska građa koja je sačuvana u dubrovačkom arhivu,bosanske bogumile naziva „redovnicima“, a historijski izvori koji su pohranjeni u vatikanskom arhivu koriste slične nazive „redovnici“ ili „monasi“. U jednom zapisu iz srednjovjekovne Bosne,a radi se o zapisu Stanka Kromirijana,a kasnije i u testamentu hercega Stjepana Vukčića Kosače spominju se redovnici ali kao pripadnici Crkve bosanske a ne katoličke crkve. Postoje jos mnogi dokazi koji potvrđuju da su bogumili,kristjani i redovnici isto,tako u odgovoru dobro obavieštenih Dubrovčana kardinalu Ivanu Stojkoviću iz 1433 god.,a oni to potvrđuju i izričito naglašavaju da se za „patarene koje sami sam bosanci nazivaju redovnicima može reci da su bez vjere,reda i pravila“.

1 Grupa autora,bosanska srednjovjekovna država i suvremenost str.103

2 Ante Babić,Bosanski heretici (Sarajevo 1963)

3.

Interpretacijom poznatih historijskih izvora moguće je zaključiti da su bogumili bili i ostali autentičan i authton znak srednjovjekovne Bosne koji je održavao direktne veze sa bugarskim bogumilima,katarima te italijanskim patarenima. Srž ove povezanosti je u tome što se u osnovi svih heretičkih pokreta nalazi dualizam,vjerovanje u dva Boga(Boga dobra i zla).

Pojava bogumila u Bosni.Porijeklo učenja U jednom nedavno objavljenom spisu koji datira iz XIII st. govori se na jednom mjestu kako su neki Francuzi išli u Carigrad radi posla u trgovini tamo su upoznali i usvojili manihejsko učenje. Dalje se u tom tekstu navodi: “Zatim neki iz Slavonije tj. Iz zemlje koja se zove Bosna,išli su u Carigrad radi trgovine,kada su se povratili u svoju zemlju propovjedali su to manihejsko učenje i kada su se razmnožili,postavili su se episkopa koji se naziva episkop Slavonije ili Bosne“. Ako bismo se oslonili na ovaj podatak onda bismo prvu pojavu heretičkog učenja mogli smijestiti u prvu polovinu XII stoljeća. U jednom sasvim drugom izvoru spominje se pored ostalih heretičkih crkvi i „Crkva Dalmacije“. Naime,sasvim sigurno se zna da je između 1185-1200 god. bilo heretika u dalmatinskim gradovima Splitu,Zadru,Trogiru i dr.Također se pouzdano zna da je održavan saobračaj između bogumila u Bosni i njihovih istomišljenika iz Dalmacije. Postoji jedan podatak da je splitski nadbiskup u drugoj polovini XII st. protjerao veliki broj patarena iz Splita i Trogira,a koji su onda utočište pronašli u Bosni. „Zadarski građani inače rodom iz Apulije,braća Matej i Aristodije po zanimanju zlatari,boravili su tih godina (druga polovina XII st.) često u Bosni, u poslovima svoga zanata.Crkvenim vlastima bili su poznati kao aktivni heretici koji poznaju slavenski i latinski jezik“3. Prema mnogim mišljenjima ovaj Aristodije identičan je sa Rastudijem,koji je u jednom bosanskom rukopisu iz 1393 godine naveden kao prvi u nizu starješina (didova) Crkve bosanske i da je to onaj isti „Rastudije bosanski“ koga proklinje pravoslavna crkva,zajedno sa ostalim „kristjanima“ i „krstjanicama“. Bosna je dakle već u prvoj polovini XII st. postala privlačna za heretike sa raznih strana,koji su ovdje imali povoljnije uslove djelovanja,oslobođeni straha od daljneg progonjenja. Zetski knez Vukan izvjestio je papu Inoćentija III godine 1199 da je heretički pokret već bio usvojio vrlo čvrsta uporišta. U tom svom pismu upućenom papi Vukan piše ovako: „Nećemo da krijemo da se u zemlji ugarskog kralja tj. u Bosni razvija hereza i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin pošto je sa svojom suprugom,sestrom te sa više hiljada svojih srodnika bio zaveden,proveo u onu herezu više od deset hiljada hrišćana“. Dalje se ovdje kazuje kako je ugarski kralj ogorčen zbog ovog,neke od heretika otpremio papi na ispit,a oni su se zatim povratili sa lažnim pismima i tvrdili da im je papa odobrio to njihovo učenje. U Rimu je to shvaćeno kao ozbiljna opasnost te su odmah poduzete mjere da se taj pokret u korijenu sasiječe.

3Ante Babić,Bosanski heretici,Sarajevo 1963

4.

No pokazalo se da su Bošnjani u stanju da pokažu jači i ustrajniji otpor nego što se to očekivalo i da su u tom otporu njihove snage samo još više jačale. Sve do pomenutog pisma Vukana, ni u Splitu a niti u Rimu nije se pojava heretika u Bosni uzimala za ozbiljno iako se o njoj i ranije moralo znati. Sve do tada mogao se nesmetano da širi i osvaja pozicije u redovima slavenskog klera bosanske biskupije,među njenim redovnicama i redovnicima. Tek je to pomenuto pismo skrenulo pažnju rimskih crkvenih vlasti na snagu heretika i opasnosti koju on predstavlja za interese rimske crkve u Bosni. Moralne osobine i način življenja srednjovjekovnih Bošnjana bili su u uskoj vezi sa njihovom vjerom. U našem narodu poznata je kao „bogumilska vjera“, a sami Bošnjani su je nazivali „naša vjera“ ili jednostavno „naš zakon“. Danas postoje mnoge predpostavke o porijeklu učenja srednjovjekovnih Bošnjana. Prema hrvatskom istaživaču Franji Račkom,Crkva bosanska je jedan izdanak bogumila. Bogumilstvo bijaše jedan bugarski heretički pokret kojeg je u X st. osnovao svećenik po imenu Bogumil,a koji se kasnije proširio u Carigrad i na druga područja Balkana. „Drugi istraživači opet tvrde da je Crkva bosanska ustvari jedan izdanak manihejstva,kao sinteza perzijskog dualizma dobra i zla,sa elementima ranog krščanstva.Tu je sintezu uobličio perzijski učenjak Mani (Maniheus) još u III st. nove ere.Pojava Manija kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem novoperzijskog carstva i dinastije Sasanida.Ti su Sasanidi Zaratustrizam proglasili državnom religijom“.4 Iako se temeljila na krščanskom učenju,sadržaj učenja Crkve bosanske je bio u suštinskoj suprotnosti sa zvaničnom crkvom zbog čega je proglašena herezom, i kao takva najoštrije je osuđivana i proganjana. Učenje Crkve bosanske se prije svega zasnivalo na sljedećim dijelovima koji su u oštroj suprostnosti sa katoličkom crkvom: prije svega ističu da postoje dva Boga,da je veći Bog stvorio sve duhovno i nevidljivo, a manji tj. Lucifer sve materijalno i vidljivo. Oni su također negirali Isusovu ljudskost,te su govorili da je imao neko prividno,prozračno tijelo, i da nije trpio niti je umro te da nije ni uskrsnuo. Bogumili su odbacivali stari zavjet osim knjige psalma, također su govorili da je Ivan Krstitelj osuđen, da je Mojsiju zakon dao đavo koji mu se ukazao u gorućem gromu. Govorili su da je rimska crkva-crkva idola i svi njeni pripadnici se ustvari klanjaju idolima. Za sebe, dobri Bošnjani su tvrdili da su prava crkva Isusova i da su pravi nasljednici apostola, te da su nasljednici svetog Petra. Dodirne tačke u vjerskom učenju bosanskih bogumila i vjere Islama mogu se dokumentirati nizom sigurnih potvrda npr. bogumili su tvrdili da Isus nije razaper,nego da je neki iluzorni lik,te su se u ovom pogledu djelimično slagali sa svetom knjigom Kur an.5 Pet puta dnevno su se molili, postili su i u molitvi padali na koljena izražavajući blagodarnost Bogu.Oni su također vodili mnogo računa o čistoći.

4 Mustafa Imamović,Historija Bošnjaka,Sarajevo 1996,str.84

5 Ante Babić, Bosanski heretici,Sarajevo 1963

5.

Glavni ritual bogumila kako je već spomenuto bio je post i milostinja. Molitva je bila obavezna za sve vjernike,obavaljala se rano u jutro,u podne, poslije podne,kod zalaska sunca i treći sahat noću. Post je također bio obavezan za sve vjernike i bio je predviđen kao post u počast mrtvom,koji se pretvarao u pokajanje. Katolička i pravoslavna crkva su uz crkvenu hijerarhiju i monaške redove imale i rauđenu mrežu župa i parohija čiji su svećenici svakodnevno vršili utjecaj na život svojih vjernika. Oni su ih redovno okupljali na mise i bogusluženja,djelili im svete tajne i oproste od grijehova,posječivali im kuće i u biti raznim paganskim radnjama priskrbljavali im navodnu božiju milost. Crkva bosanska ništa od toga nije imala niti gajila. Bosanski heretici kao i svi drugi heretici odbacivali su i prezirali sve kultne građevine i crkve, smatrali su ih mjestima idolopoklonstva i sinagogama Sotone. Svoje vjerkse obrede su vršili u uobičajenim kućama,u jednostavno opremljenim prostorijama bez ikakvih ukrasa ili na otvorenom prostoru nedaleko od naselja.

stećak iz Zgošće kod Kaknja

6.

Unutrašnja organizacija Crkve bosanske Crkva bosanska prvi put je spomenuta u jednoj nedatiranoj povelji bana Stjepana Kotromanića (oko 1325. godine). Tada je ova heretička crkva već imala svoju definitivnu organizacionu fizionomiju koju je zadržala do kraja svoga trajanja. U pogledu unutrašnje organizacije Crkva bosanska imala je mnogo sličnosti i podudarnosti sa drugim dualističkim crkvama koje su se razvile iz osnova bogumilskog učenja. U Crkvi bosanskoj poznata su tri stepena: 1.Episkop ili djed 2.Gost 3.Starac Djed ili episkop bio je najviši starješina Crkve bosanske koji se smatrao namjesnikom i nasljednikom apostola Petra na tom području. On stoji na čelu „crkve Božije“ ili „crkve Kristove“ koju predstavlja pred vjernicima,pred vladarom i pred vanjskim svijetom.U jednom pismu dubrovčani ga nazivaju „gospodinom i duhovnim ocem Crkve bosanske“. Najvjerovatnije da nije imao stalno prebivalište što je i logično s obzirom da je crkva nerijetko morala da prikriva svoje djelovanje. Poznato je samo jedno njegovo zvanično pismo iz 1404.godine,napisano je u Janjićima kod Zenice,ali to nije dovoljno da se može zaključiti je li njegovo sjedište ma i povremeno nalazilo se u tom mjestu.Također se spominje da je djed okružen uglednim starješinama crkve,zajedno sa banom i njegovom vlastelom nalazio se u Moištri kod Visokog.Druga povremena prebivališta nam nisu poznata. Nije dovoljno poznato kakvu su crkvenu funkciju imali gosti i starci.Jedni i drugi su spadali u red strojnika u kojem starci zauzimaju niži a gosti viši stepen hijerarhije.Dužnost strojnika Crkve bosanske tj. staraca i gosta je prije svega da budu učitelji i širitelji vjere,da aktivno propovjedaju evanđelje i daju kompetentno tumačenje u skladu sa dualističkom doktrinom.U okviru ove dužnosti imali su vjerovatno i tu zadaću da vrše nadzor nad zajedničkim domovima,u kojima su na način sličan redovničkom,živjele pojedine grupe pravih ili savršenih vjernika.Ovakve dužnosti upućivale su ove učitelje iz reda strojnika da se udubljuju u razmatranje crkvenih tekstova i dualističkih spisa. Njihovo znanje i poznavanje dualističke vjerske doktrine bilo je poznato i van Bosne.Kod zapadnih heretika kao i kod carigradskih bogumila pominju se dvanaest odabranih učitelja.Izgleda da je u Crkvi bosanskoj postojala ova ustanova od dvanaest odabranih strojnika koju su sa svojim episkopom predstavljali crvku u zvaničnim odnosima. Strojnici,hijerahijski podijeljeni na dva stepena,goste i starce zajedno sa episkopom (djedom) predstavljali su staješinski red u Crkvi bosanskoj. U niži red su spadali svi oni vjernici koji su svojim životom i djelovanjem pokazali nesuljivu privrženost crvki i njenom učenju,primili su duhovno krštenje i postali „savršenim“ članovima Crkve bosanske što im je samo po sebi davalo određenu funkciju. U ovaj red su mogli da uđu i ženski i muški ćlanovi crkve.

7.

U izvorima se redovno pominju pod nazivom krstiani (christiani), mnogo rjeđe krstjanice (christanae). Većinom su,kako se po sačuvanim podatcima vidi,živjeli u zajedničkim domovima (hižama). Tako se iz Bilinpoljske izjave vidi da su živjeli u zajednicama (comventus) u posebnim kućama. U jednom dubrovačkom saopštenju iz 1433.godine kaže se za bosanske redovnike da žive „bez uredbe i pravila“. Međutim u drugim dubrovačkim spomenicima u vezi sa Bosnom nailazimo ponegdje na izraz „kuća patarena“ (locus,domus patarinorum) gdje je riječ pataren ovdje kao i inače u dubrovačkoj upotrebi uvijek znači isto što i krstjanin.Zna se da su takve zajedničke kuće patarena ili krstjana postojala u predjelu Ljubuskova u Bosanskom Podrinju u predjelu Goražda i u župi Neretvi kod Konjica,no nema dileme da ih je bilo i u drugim predjelima Bosne i Huma sve dok nisu počele nestajati uslijed gonjenja sredinom XV stoljeća. Međutim sam naziv krstjani bio je zajednički za sve dualističke heretike. Njime su isticali ubjeđenje da su oni jedini pravi kršćani,jedini koji sa pravom nose to ime.Ovo se u rimskoj crkvi uvijek osjećalo ne samo kao „heretičkom zabludom“ nego kao i vrijeđanje crkve i njenih vjernika. Zato je na Bilinom polju 1203.godine papin delegat od predstavnika bosanskih heretika zahtijevao da se više ne nazivaju krstjanima nego braćom u cilju da korištenjem onog imena ne bi nanijeli nepravdu drugim kršćanima.Međutim naziv krstjanin u Crkvi bosanskoj i dalje je ostao u općoj upotrebi. S obzirom da sam već ranije pomenuo naziv savršene odnosno izabrani (perfecti,electi) postojali su i obični vjernici (credentes).Kao dokaz o ovoj podjeli možemo uzeti testament gosta Radina (1119.godine). U ovome dokumentu jasno je potvrđena podjela vjernika Crkve bosanske na obične vjernike ili mrsne ljude i savršene ili „prave krstjane“. Pravi krstjanini se suprostavljaju mrsnim ljudima,odnosno da su samo na prve postavljeni strogi zahtjevi u pogledu odricanja tjelesnih potreba,od njih se tražilo da skromnim životom i ponašanjem djeluju na okolinu i privlače crkvi ostale koji se još nisu uzdigli do takvog savršenstva,da bi očišćeni od svakog materijalnog interesa mogli dostojno predstavljati zajednicu pravih Kristovih sljedbenika. Drugima je,odnosno mrsnim ljudima bilo dopušteno da žive normalnim ljudskim životom. Sa crkvom ih je povezivalo prisustvovanje i učestvovanje u obredima,zatim jače ili slabije razvijena težnja da se približe onom savršenstvu koje crkva svojim moralnim učenjem postavlja kao krajnji cilj kršćanskog života. Neki su tek pod stare dane,kad to više nije bilo tako teško,usklađivali svoj život prema najvišim zahtjevima vjere.Mnogi nikad nisu stigli do tog stepena. Savršeni vjernici svojim savršenim moralom,odricanjem i skromnošću trebali su privlačiti ostale obične vjernike i da ih primjerom uzdižu do svog vlastitog savršenstva.Međutim druga strana ih je,strana mrsnih ljudi vukla k sebi i životu i uticala na svoje učitelje unoseći kolebanje i u njihov stav prema moralnim principima. Mnogi pravi krstjani su proveli dio svog života u službi raznih gospodara,velmoža i kraljeva,obavljali su njihove poslove svjetskog karaktera u diplomatskoj pa i u carinskoj službi dolazili u svakodnevni dodir sa spoljnim svijetom te postepeno primali i navike svjetovnih ljudi.

8.

Politički položaj bogumila

Prvi period djelatnosti bosanskih bogumila je i vrijeme borbe za bosansku srednjovjekovnu samostalnost (sve do kraja XIII st.). Garant slobodne i nezavisne Bosne bili su i ostali bogumili,ovu činjenicu moguće je potvrditi skoro svim poznatim historijskim izvorima.Tu se bogumili pojavljuju kao državotvorni faktor koji spoljnom neprijatelju pruža snažan otpor,otpor krstaškim ratovima,navalama mađarskih vladara tokom XIII st.,a prije svega aktivnošću bana Kulina.Koliko god postoji opasnost za neki element državnog integriteta srednjovjekovne Bosne,uvijek su Bosanski bogumili taj važni,duhovni ali i politički faktor koji to sprečava. Izuzetni ugled na politčkom polju djelovanja bogumili su stekli u vrijeme bana Kulina,o čemu postoji dovoljno potvrda.U istraživačkom radu odnosa bogumila i društveno-političkih prilika važno je i zanimljivo sagledati odnos bosanskih vladara prema ovom pokretu. U glavnim funkcijama bogumili se pojavljuju kao: garant darovnih povelja vladara i u njima sadržanih njegovih obaveza prema vlasteli,kao posrednik i arbitar u sporovima vladara i vlastele,kao garant i čuvar postignutih ugovornih dokumenata. Tek od XIV stoljeća dokumenti potvrđuju pravo mjesto i namjenu bosanskih bogumila,njihovo pravo političko mjesto u okvirima bosanske države.U jednoj ne datiranoj povelji bosanskoga bana Stjepana II Kotromanića i brata mu Vladislava u „hiži velikog gosta Radoslava,pred didom velikim Radoslavom i pred svom crkvom i pred Bosnom“,potvrdili su Vukoslavu Hrvantiću sva prava i priviligije u ranije darovanim župama.Sam redoslijed spominjanja kazuje o izuzetnom mjestu koje imaju predstavnici bosanskih bogumila. U još nekoliko sličnih dokumenata iz XIV st. moguće je argumentovano potvrditi kvalitet odnosa bosanskih bogumila,njihovo izuzetno mjesto u hijerarhiji državno-političkog razmještaja u srednjovjekovnoj Bosni.Tako jedna povelja bana Stjepana II Kotromanića napisana kada je darovao pet sela kenzu Grguru za njegovu vjernu službu,jasno ukazuje na kvalitet odnosa,da se darovano nikad neće osporiti sve dok se ban ne usuglasi sa bosanskim bogumilima. „Dubrovčani koji su na najbolji način ocjenjivali puls političkih prilika u srednjovjekovnom bosanskom društvu to posebno znaju da cijene i vrednuju.Tokom cijelog XV stoljeća do 1463.godine niz podataka iz dubrovačkog arhiva potvrđuje visoko mjesto koje su imali bogumili u srednjovjekovnoj Bosni“6. Tako 1403godine u Dubrovnik je doputovao Pavle Klešić u pratnji jednog bogumila koga su Dubrovčani dobro ugostili,oni su mu naime darovali kuću.Dok vijeće umoljenih šalje poklon didu bosanskih bogumila.

6 Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzla 2002 god

9.

Par godina kasnije u jednom sporu Dubrovčani predlažu da presudi did bogumila koji je „duhovni otac vaše crkve Bosanske“ Izričito se u historijskoj literaturi tvrdi da su kraljevi Stjepan Ostoja i Tvrtko II favorizovali bosanske bogumile,držali do njihova savjeta te ih koristili u političkim i diplomatskim relacijama.To nije samo slučaj ove dvojice vladara,još primjer kralja Tvrtka II to fino prikazuje. Kada su krajem maja 1405.godine postigli sporazum sa ovim vladarem,Dubrovčani su poslali koncept ugovora svome poslaniku da ga,pošto bosanski kralj primi i zakletvom potvrdi,pred i u ruke didu bosanskih bogumila da ga čuva dok postignuti ugovor,zakletvom ne potvrde i Dubrovčani. Ovaj primjer pokazuje da su bosanski bogumili bili međunarodni politčki faktor,koji djeluje na čuvanju i poštivanju bosanskih interesa. Bosanski bogumili se pojavljuju u vladarskim poveljama u dvostrukoj funkciji,kao garant postignutih dogovora,što je važna činjenica ali i kao političkki faktor koji može i treba paziti na vladareva prava i obaveze. Moguće je pretpostaviti da je odnos bosanskih bogumila i vladara,odnos dva pola istoga zahtjeva,čuvanje integriteta države i njenih funkcionisanih cjelina. Također je moguće naći dovoljno dokaza o važnim i specifičnim vezama ova dva ključna faktora srednjovjekovne Bosne,ali politički uticaj bosanskih bogumila definiše se i odnosom prema vlasteli. Bosanski bogumili poštuju i štite prava feudalaca,ali postoji mnogo dokaza da su mnogi od njih bili bogumili ili njihovi izuzetni poštivaoci. Porodica Pavla Radenovića,njegovi sinovi Petar i Radoslav Pavlović,te Radoslavljev unuk Ivaniš su bili bogumili ili su imali veoma bliske odnose. Kada je Pavle Radenović ubijen 1415 godine,bogumil Vlatko Tumarlić je odnio njegovo tijelo natrag u Vrhbosnu. Postoji nekoliko podataka da je imenovani krstjanin bio u službi Radoslava Pavlovića kao jedan od administratora njegova djela Konavla 1422 god.Na njegovom kao i na posjedu Petra Dinjčića nalazila se hiža bosanskih bogumila. U službi vojvode a kasnijeg hercega Stjepana Vukčića Kosaće bili su, po mnogim diplomatskim poslovima između ostalih i sljedeći bogumili: Radašin, Radelja, Tvrdislav, Radivoj i dr.Služba kod ovog vojvode popunjena je još jednim izuzetnim diplomatom,starac,a kasnije gost,Radin koji je učestvovao u mnogim diplomatskim akcijama.Djelujući u službi ovog hercega gost Radin je bio i ostao sinonim pouzdanog diplomate koje je postigao mnoge i značajne političko-diplomatske rezultate. Jedna od zanimljivosti srednjovjekovne Bosne i odnosa prema bogumilima je i to da su najčešći diplomatski predstavnici bili bogumili,koji su garantovali i čuvali diplomatski nivo države. Sve gore ponuđene činjenice ukazuju na to da su u dugom vremenskom intervalu,od kraja XII st. do kraja sredjovjekovne Bosne,bogumili zauzimali važno mjesto u političkom i javnom životu srednjovjekovne Bosne,oni su bili ti koji su predstavljali ugledniji dio društva.

10.

Borba za samoodržanje „Krajem XII st. javljaju se prve vijesti o postojanju i širenju heretičkog učenja u Bosni,koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam Kulin ban. Kako je već ranije rečeno,stariji sin raškog župana Stevana Nemanje,u pismu je izvjestio papu Inoćentija III da je pokret u Bosni već zauzeo jaka uporišta.Papa se odmah obratio ugarskom kralju Emeriku,tražeći njegovu intervenciju kako bi se bosanska hereza sasjekla u korijenu i time spriječilo njeno širenje na okolne zemlje. Ugarski kralj je odmah prihvatio papin zahtjev,vidjevši u tome mogućnost da uz podršku rimske kurije osvari svoje političke pretenzije na Bosnu. Nakon što su ugovorom (Pacta conventa) sa hrvatskim velikašima 1102 god. Pripojili svojoj kraljevini Hrvatsku,ugarski vladari nastoje protegnuti svoju vlast i na Bosnu koju su smatrali „podnožjem svoje države“7. Izvještajem kneza Vukana otpočinje bliska suradnja između rimske crkve i ugarskih kraljeva,i samim tim je označen početak borbe između krsta i mača u borbi protiv Bosne i njenih stanovnika pa bilo da su oni Babuni,Manihejci,Bogumili,Bošnjani bilo Muslimani. U međuvremenu se kralj Emerik upleo u borbe za srpsko prijestolje između Nemanjinih sinova Vukana i Stefana,pa je tek 1202 godine smatrao da može povesti rat protiv Bosne i prisiliti bana Kulina da mu se pokori i preda vrhovnu vlast. Pred tom prijetnjom,mudri ban je pokazao volju i svoju spremnost da prihvati sve što se u pogledu vjere od njega traži.On se u pismu papi pravdao da ne zna kakva je i dali uopće postoji razlika između katolika i heretika,te da je u vjerskom pogledu spreman primiti svaku pouku.Zato on moli papu da u Bosnu pošalje svog izaslanika kako bi njega i njegove ljude ispitao i podučio vjeri.Papa je u Bosnu uputio čovjeka od svog izuzetnog povjerenja,kapelana Ivana de Kazamarisa (Casamaris). „Kazamaris je stigao u Bonu početkom aprila 1203 godine,odmah na Bilinom polju kod Zenice održao je sabor sa starješinama bosanskih kristjana,banom Kulinom.njegovim časnicima i narodom. Izjava bosanskih bogumila iz 1203 godine kojom se odriću svoga učenja i prihvataju dogme i obrede rimske crkve,bila je nuždom nametnuta mjera da bi se izbjegla opasnost od progona i uništenja.Ni papin delegat Ivan Kazamaris nije bio osobito siguran da je njegova misija postigla trajan uspjeh“8. Iz Bosne je otišo sa zlom slutnjom.Ponio je utisak da je korijenje katoličke crkve u ovoj zemlji slabo i da se crkva više ne može oslonjati na slavensko sveštenstvo,jer je i ono,kako se pokazal,bilo više naklonjeno bogumilima nego Rimu. Zbog toga je predlagao da se sada na mjestu umrlog biskupa,koji je bio slaven,stavi jedan „latin“ koji će pokušati da popravi ovakvo stanje. Obaveze koje su primili bosanski kristjani, nisu bile popraćene nikakvim unutrašnjim promjenama nego samo spoljnim sankcijama. Zbog svojih zauzetosti,rimska kurija i ugarski dvor su se morali zadovoljiti samom izjavom bosanskih bogumila,a sve ostalo prepustiti svome toku.I ne dugo poslije izjave na Bilinom polju heretički pokret ponovno izlazi na površinu u svojoj punoj snazi.

7 Mustafić Šemsudin,Bosna i Bošnjaci-press centar ARBIH,Sarajevo 1995 god. str.13-14

8 Ante Babić,Bosanski heretici,Sarajevo 1963

11.

U jednom spisu iz 1221 godine ističe se da „heretici u bosanskim krajevima.... javno propovijedaju zablude svoje opačine na veliku štetu stada gospodnjeg“. Javno propovijedanje heretičkog učenja je moguće samo uz pretpostavku da je imalo podršku ne samo u narodu nego i u vladajućim društvenim slojevima,te da je nailazilo na pasivnost,ravnodušnost pa i simpatije među slavenskim sveštenstvom. U Rimu je riješeno da se ne samo protiv heretika nego i „protiv svih onih koji ih primaju i štite“ sada poduzmu oštre mjere,drugačije od onih iz 1203 godine. Određen je novi delegat za Bosnu i Ugarsku,sa zadatkom i uputstvom da propovijeda krstaški rat protiv heretika i njihovih zaštitnika. Kako bi mu olakšao,papa je posebnim pismom pozvao ugarskog kralja da mu pomogne prilikom prikupljanja krstaša za pohod protiv Bosne. Čitava ova akcija je došla u nezgodno vrijeme.Ugarska se tada nalazila pred građanskim ratom,koji je izbjegnut samo time što je kralj Andrija II „zlatnom bulom“ 1225 god. Feudalcima dao toliko opsežne privilegije da je i kraljeva vlast postala ovisna o njihovoj volji. U takvim okolnostima i pored nastojanja papinog delegata nije se mogla skupiti krstaška vojska niti naći podesna ličnost koja bi tu vojsku predvodila.Da bi sa sebe skinuo odgovornost kralj Andrija II je 1225 god. predao Bosnu,Usoru i Soli u vlast kaločkom nadbiskupu stavivši mu u dužnost da se sam pobrine da se ove zemlje očiste od heretika. Iste godine papa je pohvalio kaločkog nadbiskupa što je „hrabro pripasao krstaški mač“ i što je „preduzeo da goni heretike u Bosni,Usori i Soli.“ Da bi poduzeti posao mogao što potpunije izvršiti,papa u pismu savjetuje nadbiskupa,da u ovim zemljama podstiče „vjernike protiv nevjernika“. Za ovo vrijeme dok se pripremao krstaški rat,u Bosni je dualističko učenje sve više jačalo. Godine 1232 na vlast u Bosni je došao ban Matej Ninoslav,za koga se pouzdano zna da je bio iz bogumilske porodice.9 „ Papa je 1233 godine uputio u Bosnu svog novog izaslanika,kardinala Jakoba(Jakov). On je tu zatekao novog bana Ninoslava,koga je privolio da skupa sa svojim rođakom Prijezdom pređe na katoličanstvo. Bana Ninoslava nije toliko interesovalo pitanje hereze,koliko činjenica da se u to vrijeme vlastela u velikoj mjeri otrgla neposrednoj vladarevoj vlasti.“10 Kardinal Jakob,pošto se upoznao sa stanjem u zemlji,poslao je u Rim izvještaj (1233 god.) u kojem je stanje katoličke crkve prikazao u crnim bojama.Papin delegat osudio je nebrigu dubrovačkog metropolita i smijenio bosanskog biskupa,te nemajući više povjerenja u domače ljude,po odobrenju pape,na taj položaj postavio jednog stranca,Ivana Teutonca. Novi biskup je pripadao redu dominikanaca,kome je prvenstveno bio zadatak da suzbija heretičko učenje. Kao uspjeh iako sasvim privremen,mogao je delegat da računa i to što je ban Ninoslav napustio heretike i približio se vjeri katoličkoj. Već sljedeće godine 1234. obnavljaju se pritužbe iz Rima,sigurno zasnovane na izvještajima iz Bosne,u kojima se vjersko stanje u ovoj zemlji opet prikazuje u crnim bojama. U jednom papinom aktu iz te godine kaže se da je „u Bosni i susjednim zemljama nasrnulo mnoštvo heretika“.U Rim je dostavljen izvještaj da je ban Ninoslav ponovo prišao hereticima i da je heretički pokret zahvatio i susjedne oblasti,posebno se navodi Slavonija. 9 Ante Babić,Bosanski heretici,Sarajevo 1963

10 Šemsudin Musić,Bosna i Bošnjaci-press centar ARBIH,Sarajevo 1995 god. str.16

12.

Novom bosanskom biskupu povjerna je iz Rima zadaća da u Ugarskoj propovijeda krstaški rat protiv bosanskih i slavonskih heretika,s tim u vezi dato mu je ovlaštenje da daje oproste od grijeha i druge povlastice svima onima koji stupe u krstašku vojsku,čak i palikućama i siledžijama koji su podigli ruku na crkvena lica,davani su oprosti ako stupe u redove krstaške vojske. Izvršene su dakle svestrane pripreme za krstaški rat od kojeg se očekivalo da će konačno utvrditi sve one promjene koje su prethodno bile izvršene u crkvi i državi. O samom ratovanju koje je počelo 1235. godine malo smo obaviješteni. Zna se da herceg Koloman nije mogao postići uspjeh bez velikog napora,ipak je njegova vojska postigla barem privremen uspjeh,te je godine 1237. na osnovu primljenih izvještaja,u Rimu konstatovano da je Bosna očišćena od heretika,i da je ovo čišćenje obuhvatilo i humsko zemlju,koja ranije nije spomenuta kao Heretička. U Bosni je ovo shvaćeno kao pokušaj da se oružanom silom uništi državna samostalnost i da se u zemlji uspostavi neposredna ugarska vlast, a što bi opet dovelo do nepovoljnih posljedica po sve stanovnike.Takvo shvatanje je moglo da izazove i činjenica da je ugarski kralj godine 1235. vlast nad Bosnom prenio na svoga sina Kolomana i time je formalno svrgnuo sa vlasti bana Ninoslava.S toga je ova krstaška akcija pokrenuta u cilju istrebljenja heretika, ustvari u otporu ujedinila bogumile,vlastele i vladara. U Rimu je Ninoslav optužen da je ponovo prešao na stranu bogumila,a on je optužbu odbio i izjavio „da je pomoć heretičku iz nevolje primio protiv svojih protivnika“. Krstaška vojska je prošla kroz Bosnu,prolila mnogo krvi i odvela velik broj bogumila,čija je dalja sudbina sasvim nepoznata. Nakon što se vojska po svršenom poslu povukla,stvari su opet krenule starim tokom. Briga o zaštiti rimske crkve prepuštena je nadbiskupu Kaloče,koji je u Bosni podigao više tvrđava „radi odbrane crkve i vjere i radi istrebljenja heretika“. U tim tvrđavama je vjerovatno bila smještena ugarska posada,odakle su vršeni oružani ispadi u okolna sela,jer papa u jednom kasnijem pismu hvali kaločke nadbiskupe što su „bez velikog prolivanja krvi,gubitaka ljudi i troškova,veliki dio zemlje (Bosne) bili odvojili i odande odveli mnogo hiljada heretika. Biskup Ivan Teutonac se osjećao nesigurnim u Bosni te je 1237. godine definitivno napustio svoj položaj. Na njegovo mjesto je ponovo postavljen stranac,dominikanac Ponsa. Ovdje su se stvari i dalje odvijale nezavisno od odluga rimske kurije i ugarskog dvora. Matej Ninoslav kojemu je 1235. godine bila oduzeta vlast,opet se 1240.godine pojavljuje kao ban „po milosti božijoj“,u prisustvu svojih velmoža potpisuje ugovor sa dubrovčanima,te šta više obavezuje se da će ih braniti ukoliko zaratuju sa raškim kraljem. Bosanski ban osjećao se toliko moćnim da je na poziv grada Splita koji je tada bio u neprijateljstvu sa kraljem Belom IV-im,sa jačom vojskom pomogao Splićanima u ratu protiv Trogira (1243-1244). Uzdajući se u njegovu pomoć i moguću zaštitu bili su ga izabrali za svog gradskog kneza. Vjerski odnosi u Bosni nisu se promjenili ni kada je Bela IV u prvoj polovini 1244.godine prisilio bana Ninoslava da mu se pokori.Tada je kralj u banovu prisustvu izdao povelju u korist bosanske biskupije kojom je potvrdio njene ranije privilegije i posjede na području Slavonije i Bosne.11

11

Ante Babić,Bosanski heretici,Sarajevo 1963

13.

Sve ukazuje na to je uzaludna bila i odluka Rima (1247-48) da se bosanska biskupija stavi pod jurisdikciju i zaštitu kaločke biskupije,također nisu mnogo pomogle ni tvrđave koje su bile podignute u svrhu zaštite zvanične crkve,i one su bile izvrgnute stalnim napadima i opsjedanjima tako da su i propale. Rim i dalje nije mogao biti miran,opet su počele da pristižu optužbe i zahtjevi da protiv Bosne povede novi krstaški rat, te da se zemlja koja bude oteta od heretika podijeli pravim krsćanima. Stanje u srednjovjekovnoj Bosni je i dalje bilo napeto,a biskupov položaj sve nesigruniji te je konačno odlučio napasti Bosnu i svoje središte prenjeti u Đakovo gdje se prvi put spominje 1252 .godine. Zanimljivo je reći da je nekako u isto vrijeme pravoslavni episkop huma napustio ovo mjesto i preselio se u manastir sv.Petra na Limu. Ne zna se pouzdano koliko je aktivnost tamnošnjih stanovnika doprinjela ovoj odluci. Koliko smo mi žilav i odlučan narod pokazuje činjenica da se baš u to vrijeme konačno afirmisala i „Crkva bosanska“,koja se u odbrani od masovnih napada krstaške vojske oslanjala na bosansku vlastelu,koja je braneći Crkvu bosansku od spoljnih uticaja u isti mah branila i svoje feudalne posjede. Činjenice ukazuju da niti jedan krstaški pohod nije poveden samo u cilju uništenja heretika,to je čak možda bio sporedan cilj,ogromno bogatstvo bosanske vlastele je privlačilo srednjovjekovnu Evropu. Sasvim smo nedovoljno obaviješteni u kakvim je okolnostima u drugoj polovini XIII st. uspostavljena ugarska vlast nad Bosnom. Jedan podatak iz kraja 1253.godine kazuje da je tada jedna vojska kralja Bele IV vodila borbu protiv bogumila u Bosni.Ne zna se koliko je ta borba trajala niti sa kakvim je neposrednim rezultatom završena. Izgleda je ugarski kralj znao da izazove,a onda i iskoristi razdor u bosanskoj dinastiji. Ban Ninoslav se ne spominje više od 1249.godine,a njegov rođak Prijezda je prešao na katoličku vjeru te mu je ugarski kralj potvrdio jedan posjed u Slavoniji,ističući tom prilikom njegovu vjernost. Podatci ukazuju na to da je Prijezda kasnije dobio središnju Bosnu na upravu,dok je Usoru i Soli ugarski kralj izdvojio kao posebnu banovinu koju je davao na upravu različitim sebi odanim ličnostima. „Mada mu je vlast u prvom redu bila sužena,ban Prijezda se ponašao i djelovao kao pravi patrimonijalni vladar i gospodar Bosne.U maju 1287.godine pri kraju svoje vladavine,izdao je povelju kojom „uz pristanak velikaša Bosne“,daruje svome zetu iz kuće Babonića na Sani,gornjo-vrbasku župu Zemljanik“.12 U to su vrijeme ugarski eksponenti na bosanskom tlu a posebno Stefan Dragutin,neprekidno progonili bosanske krstjane kao heretike. Oni koji se nisu dali krstiti i preuzeti krščanstvo,pretvarani su u robove i kao takvi prodani su u gradove s obe strane Jadrana,gdje su služili kao kućna posluga.13 Kako dominikanski i inkvizitorski rad na iskorijenivanju bosanske hereze kroz cijelo jedno stoljeće nije dao nikakav rezultat,to je kralj Stefan Dragutin u gorljivoj želji da zatre bosanske bogumile i Bosnu zatražio 1291.godine od pape da u Bosnu uputi franjevce. Papa se obratio starješinama franjevačkog reda u Dalmaciji i Slavoniji da u Bosnu upute dva franjevca „koji su vješti jeziku one oblasti“.Ovo je prvi znak da se u Rimu shvatilo da je poznavanje jezičkih stanovišta u čijoj sredini se vršila propaganda protiv heretika jedan od bitnih uslova za bilo kakve izglede za uspjeh.

12

Šemsudin Musić,Bosna i Bošnjaci-press centar ARBIH,Sarajevo 1995 god. str.19 13

Šemsudin Musić,Bosna i Bošnjaci-press centar ARBIH,Sarajevo 1995 god. str.20

14.

I ovo je prvi spomen franjevaca u vezi sa srednjovjekovnom Bosnom.Postepeno oni preuzimaju funkciju dominikanaca i anti-heretičkoj propogandi primjenjuju drugačije metode od njihovih prethodnika. Nisu se samo ograničavali samo na inkvizitorsku službu i pritisak silom,iako i to nisu zanemarivali nego su pored toga ustrajno nastojali da se približe narodu i s druge strane, da obezbjedi trajan uticaj na vladara i njegov dvor.Godine 1445. Franjevci u izvještaju papi Kalistu III pišu da nastavljaju rad sa bosanskim bogumilima i da su mnogi od njih prešli na katoličku vjeru.Samo godinu dana kasnije,jedan drugi katolički djelatnik,dominikanac Nikola Barbući iz Drača,u dva pisma iz maja 1446.godine suprotno govori. Radi se o poslaniku kojeg je kardinal Ivan Carvajal poslao u srednjovjekovnu Bosnu da nagovara bosanskog bana Stjepana Tomaša da povede krstaški rat protiv Osmanlija.Preko Slaovonije stigao je u kraljevski grad Jajce i u pismu spominje da bosanski bogumili više vole Turke nego krščane,a bogumili „čine većinu kraljevstva“. Sigurno je najzanimljivije pitanje u XV vijeku vezano za nestanak Bošnjana.“ Gdje su to bogumili,i u najprimitivnoj hemiskoj labaratoriji moguće je veoma lahko dokazati da narodi ne isparavaju.“14 Mišljenja u historiskoj literaturi su mnogobrojna kada je u pitanju nestanak bogumila.Sigurno da je sudbina bosanskih bogumila u uskoj vezi sa sudbinom srednjovjekovne Bosne i ne može se nikako odvojiti. „U historijskoj literaturi se konstantira da je na dalju sudbinu bosanskih bogumila utjecao pored ostalog,proces političke koncentracije,što je obilježje posljednje decenije srednjovjekovne Bosne.Drugi faktor je koncentracija akcije katoličke crkve,jer postoji dosta uvjerljivih dokaza početka sistematskih akcija,planskih zahvata protiv bosanskih bogumila.“15 Sve ovo dovodi do jednog i jednostavnog zaključka,Evropi je izgleda bila dosadila žilavost maloga i posebnog naroda,ta posebnost što nije istok ni zapad nego jedna i jedina Bosna. Godine 1459. Papa Pio III izdaju bulu kojom daje oprost od grijehova svima koji posjete crkvu sv.Katarine u Jajcu u kraljevini Bosni. „Smrću bosanskog kralja Stjepana Tomaša (juli 1461.godine) završava se važan period historije bogumila ali se nastavlja sa žamršenim vojno-političkim i vjerskim odnosima u Bosni.Da su bosanski bogumili još uvijek realna snaga priznaje i kralj Stjepan Tomašević u pismu papi Piu II kada navodi da „Turci su podigli u mojoj kraljevini nekoliko tvrđava,prijazni su seljacima te im obećavaju da će svaki kmet koji plaća danak i prijeđe njima biti oslobđen“. Vrijednost ovog zapisa je u činjenici da Turci obećavaju stanovništvu socijalnu jednakost koji su nudili i bosanski bogumili.Radi se o kvalitetu koji stavlja u ravan bogumilstvo i islam što će biti bitna pretpostavka prihvatanja islama od strane bosanskog stanovništva“.16 I danas se u historijskoj literaturi vodi rasprava o jednom zanimljivom problemu.Da li je došlo do masovnog prihvatanja islama od strane bogumila ili je to isključivo individualan čin. 14

www.bosnjacki-topraci.com 15

Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzla 2002 god str.100 16

Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzla 2002 god str.102

15.

Bogumilstvo-životna odrednica Bošnjana Nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku živio jedinstven bosanski narod zvan Bošnjani.17 O tome kako su fizički izgledali ponešto saznajemo iz izvorne građe kao što su likovne predstave na stećcima,rukopisne ilustracije,portreti,opisi suvremenika,analiza posmrtnih ostataka itd.Opći zaključak je da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje karakteriziraju gorštake: krupan stas,nabijeno tijelo,hitri i okretni,neustrašivi,vrsni ratnici i pronicljivi. Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sačuvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautovićima pronađeni su ostatci kralja Tvrtka. Jedan od nađenih prstenova u njegovoj grobnici imao je promjer čak 3,5 cm. Može se zamisliti kolika ga je ruka nosila.Za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića,suvremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio pravi div.Prema svjedočenjima suvremenika,takvog je izgleda bio i Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski,strah i trepet Europe.Takvi su mahom bili onovremeni Bošnjani.Na to upućuje i veličina pronađenog oružja ispod stećaka kao i njihovi skeleti. Srednjovjekovni Bošnjani su se vidno razlikovali od susjednih Srba i Hrvata. Mletački povijesničar Danijel Farlati iz XVIII st.,navodi da su se bosanske izbjeglice i njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju,razlikovali i isticali i među tamnošnjim stanovništvom i također likom i izgledom. To jasno ukazuje na njihovu antropološku osobenost u onosu na mjesne Hrvate.18 Što se tiče pitanja etničke strukture srednjovjekovne Bosne,to je vrlo složen etnohistorijski problem iz više razloga.S jedne strane,on nije do danas sistematski ni istraživan osim što je usput dotican,prema potrebi,u pokusajima prisvajanja Bosne,njene teritorije,njene historije i njenog naroda od strane njenih susjeda i sa istoka i sa zapada.19 Naime,vodile su se i vode se učene rasprave,koje opet da se napomene,vrlo često dobivaju i politčko određenje,kada je u pitanju etnička struktura stanovništva srednjovjekovne Bosne. „Vrijednost zapažanja o Bosancima donosi Evlija Ćelebija.Iako se to odnosi na Bošnjake XVII st., zanimljivo je jer se radi o potomcima srednjovjekovnih Bošnjana za koje kaže:“Svijet ih zove Bošnjacima ali oni više vole da se zovu Bosnevijama (Bošnjanima)...“,zaista,kako im je jezik,tako su i oni čisti,dobri i razumni ljudi.“20 O naravi karakteru naših srednjovjekovnih predaka,bosanskih bogumila,saznajemo iz raznih svjedočenja suvremenika,a pošto su oni svi redom bili stranci,to su i njihove zabilješke mjerodavnije. 17

Enver Imamović,Porijeklo i pripadnost stanovništva Bih,str.31 18


Grupa autora,Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost,Sarajevo 1996 str.111 20

Enver Imamović,Porijeklo i pripadnost stanovništva Bih,str.46

16.

Svi oni koji su dolazili u dodir sa bogumilima iznose jedinstven sud o njima.Prije svega,na prvom mjestu stavljaju njihovu dobrotu i poštenje te odanost u onoga u koga jednom steknu povjerenje. „Srednjovjekovni Bošnjani su bili neobični strancima i zbog svoga braka,odnosno načina kako su ga sklapali i kako su se prema njemu odnosili.“21 Treba odmah naglasiti da se radi o jednom višeslojnom fenomenu bosanskoh srednjovjekovlja,koji je u feudalnoj strukturi njen bitni i sastavni dio,koji,traži svoje posebno tumačenje. Usljed velikog uticaja bosanskih bogumila na društvene odnose,uticalo je da su u bosanskoj državi preuzme i sačuva iz drevne prošlosti prastaro shvatanje braka kao društvene odrednice,i to braka koji nije bio posvećen vjerom te se i nije nalazio pod zaštitom katoličke crkve.22 Stari Bošnjani su se naime vjenčavali tako što je mladoženja pitao djevojku:“Hoćeš li mi biti dobra i vjerna?“,i kada bi ova odgovorila potvrdno,brak bi bio sklopljen.U tim pitanjima ustvari sadržano je sve ono što brak čini sretnim i čvrstim-vjernost i dobrota. Rijeć je o arhajskom sklapanju braka praćenom paganskim običajima kojih u zvaničnoj crkvi dakako nije bilo.To su preostatci prastarih društvenih odnosa koji su se sačuvali i u brojnim drugim oblicima u brdsko-planinskoj Bosni.U literaturi se ovaj brak naziva i bogumilskim bakom.23 Najvjerovatnije da je brak srednjovjekovnih Bošnjana bio u uskoj vezi sa njihovom vjerom,nije sklapan na crkveni način ispred svećenika kao u drugim zemljama,to je bio građanski brak kojeg su evropske zemlje uvele tek u naše doba. Bio je specifičan i po tome što je ženi davao veliku slobodu i punu ravnopravnost,što nije bio običaj onog vremena. U našoj zemlji bio je toliko ukorijenjen da ga se nisu htjeli odreći čak i oni koji su prelazili na krsćanstvo. Prema svjedočenju pape Eugena IV bijaše to običaj zemlje Bosne,preko kojeg bi papinska kurija najčešće prelazila šutke kad bi dobila tužbe od svojih izaslanika. „Domaći historijski izvori,pisani na narodnom jeziku,teško mogu da potvrde nešto posebno a da se ne odnosi na brak“dobrih Bošnjana“,te njihovu bračnu vezu pod uslovom „si eris mihi bona“,te se uglavnom sve zaključuje na pretpostavkama i hipotezama.Ipak,najviše pretpostavki se vezuje za tvrdnju da su bosanski bogumili ženidbu smatrali društvenom a ne crkvenom institucijom i poricali je kao sakrament. Običaji zemlje („mos patriae) srednjovjekovne Bosne da se uzima žena u brak „dok bude dobra i vjerna“ bio je karakteristika vladarske,kraljevske,bosanske kuće.Djelimično objašnjenje braka bosanskih bogumila moguće je naći i u testamentu uglednog bosanskog velikaša Pribisava Vukotića,inače komornika hercega Stjepana Vukočića Kosače,koji je,poslije smrti svog gospodara, emigrirao u Italiju i tamo umro 1475god. Inače,testament je zanimljiv i po nizu podataka o sredini u kojoj je Pribisav Vukotić živio i djelovao najveći dio života. U testamentu se kaže da žena u srednjovjekovnom bosanskom društvu ne dobiva miraz nego je muškarac uzima iz ljubavi „poradi njene dobrote i poštenja njene rodbine“. Ovim dosta zanimljivim podatkom upotpunjuje se slika braka srednjovjekovnih Bošnjana.“24 21


Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzka 2002 god str.192-193 23


Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzka 2002 god str.194-195

17.

Kultura i baština bosanskih bogumila Davno je pimjećeno i rečeno da je Bih imala i da ima,ono što se definiše kao:“bosanska osobenost“(modus bosnesis).Ovo je uočljivo kada se analizira prošlost,život,rad,kultura,moral ili mentalitet i druge osobine bosansko-hercegovačkog naroda,pred čime su stranci i dobronamjerni putnici često ostajali zadivljeni.Jedan od dokaza poštovanje vrijedne „bosanske osobenosti“ koja ponekad zbunjuje jesu i stećci kao jedinstvena i neponovljiva vizija svijeta. „Stećci su zanimljiva i dragocjena pojava u historiji života i djela bosanskih bogumila sa svim evidentnim komparacijama i svjedočenjima,bilo da je riječ o autentičnim ili autohtonom znaku Bosne ili slici dešavanja na skoro svim poljima života:“25 Naime,stećkom se naziva svaki veliki nadgrobni kamen koji leži na starom grobu a sama riječ stećak je narodno bosansko ime za „stojeći spomen“. U narodu se često nazivaju: mramorje,mašete,grčko groblje,kaursko groblje itd. Srednjovjekovni Bošnjani su ih jednostavno nazivali „kami“ ili „bilig“(biljeg) a rjeđe „kuća“ ili „znamenije“. Pojava stećaka vezuje se za vrijeme postojanja srednjovjekovne bosanske države i vjeru bosanskih bogumila. Prema arheološkim istraživanjima prvi stećci potiču iz XI ili XII ST. i izrađivali su sve do XVII st.

Bjelojevići (Bosna i Hercegovina)

25

Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzla 2002 god str.218

18.

„Stećak se susreće na cijelom prostoru srednjovjekovne bosanske države,tamo gdje je bilo i ostalo posljednje stanište bosanskih bogumila.Prema tačnom popisu evidentirano ih je preko 65 000.“26 Nekropole stećaka posijane su diljem naše domovine.Obično se nalaze na blagim uzvisinama, obalama rijeka i potoka,blizu izvora i puteva i uglavnom blizu naselja. Stećci se mogu podijeliti na uspravne (ploče,stupovi,kipusi) i položeni (sanduci i sarkofazi) te su različite visine i težine. „Historijska činjenica da se u vrijeme politčkog i teritorijalnog uspona srednjovjekovne Bosne,pravoslavno i katoličko stanovništvo identificira na tzv. Okrajnim predjelima.Njihovo prisustvo,posebno pravoslavnog stanovništva mnogo je manje nego što se i moglo pretpostaviti,i to razbija pretpostavku o općenarodnim spomenicima.“27 Posebna vrijednost stećaka su ukrasni motivi i natpisi nad njima.Najčešći ukrasi su floralni motivi (posebno ljiljan kao čest ukrasni motiv),ruka ili šaka sa ispruženim prstima i otvorenim dlanom koji se spomenički može pratiti od ilirskog doba do u kasni srednji vijek (označava čist obraz i dobru volju). Čest simbol na stećcima je predstava polumjeseca,koji prema tumačima simbol smrti i ponovnog rađanja.Zatim se susreću predstave kao što su:ljudske figure.životinje, scene lova,vijenac,spirala,rozeta,jabuka,oružje onih koji leže pod teškim blokom,igrači u kolu... Značenje ovih motiva različito je tumačeno,više iz zlonamjere nego iz neznanja,to je posebno izraženo kad je u pitanju motiv krsta.Motiv krsta prisutan je na oko 400 evidentiranih stećaka,i posebno se uzima kao argument koji se u sumnju dovodila veza između stećaka i bosanskih bogumila.Nepobitno je dokazano da se stećci ne mogu odvojiti od srednjovjekovnih Bošnjana i bogumilstva,mada je vjerovatno da su ih kao nadgrobne spomenike koristili neki pravoslavci i katolici.

Ljubinje (Bosna i Hercegovina)

26

Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzka 2002 god str.218 27

Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzka 2002 god str.219

19.

Značajna odlika stećaka su i natpisi na njima-epitafi (na oko 350 stećaka).Natpisi na stećcima predstavljaju jedan od najorginalnijih tokova pisane riječi narodnoga jezika na području koji pokriva sadašnja Bosna i Hercegovina.Najveći dio pisan je bosančicom,a gnomskim iskazima o životu i ljudskoj sudbini neki dostižu i umjetničku vrijednost ( koja je inspirirala Maka Dizdara,bosanskohercegovačkog pjesnika i sastavljača analogije starih bosanskih tekstova). Najpoznatije nekropole stećaka su:Ludmer,Kupres,Olovo,Širok Brijeg,Blidinje,Humsko, Zgunja,Vlahovlje,Zavrblje,Puhovac i Radimlja kod Stoca. U historiskoj literaturi nalazi se i zanimljiva pretpostavka da se kroz natpise u kojima se ističe molba da se stećak čuva i da se ne nasrče na njih ukazuje da su to bogumilski stećci,pošto je to u duhu filozofije bosanskih bogumila kao i njihovog izraženog poštovanja mrtvih. „Postoji dovoljno dokaza da su nekropole stećaka i posle sloma srednjovjekovne Bosne bili mjesta okupljanja (da su molitvištva na grobljima vjerovatno nastavili i poislamljeni bogumili jer inače teško je objasniti da se i danas u istočnoj Bosni sastaju u određene dane po Jurijevu na starim srednjovjekovnim grobljima ili starim muslimanskim grobljima i na osrednjem njihovom produžetku gdje obavljaju tzv. Kišne dove)“.28

Stećci na Visočici

28

Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzka 2002 god str.222-223

20.

Zaključak Jedna od najznačanijih pojava u dugoj historiji Bosne,bilo da je riječ o društveno-političkom,državnom,vjerskom ili nekom drugom polju djelovanja,bili su i ostali bosanski bogumili. Bogumili,Bošnjani,Bošnjaci kako smo mogli vidjeti nije tek nekako slučajno ili izmišljeno ime za narod koji,po nekima,nikada nije postojao,a niti će postojati,nego historijski fakat koji je skoro 1000 godina star,isto onoliko koliko je stara i nacionalna svijest Hrvata i Srba na njihovim današnjim prostorima. U historiji srednjovjekovne Bosne,bogumili su odigrali veoma važnu ulogu,bosanskom feudalizmu su dali jednu veoma specifičnu odliku što ga je razlikovalo od feudalizma okolnih zemlaja. Bosanski bogumili su bili čuvari i garant interesa vlastele i vladara,jer bili su odani i do kraja vijerni onome u koga jednom steknu povjerenje. Tokom progona kršćanske Evrope mnogi su na silu prevedeni na katoličku vjeru, ali što su kršćanski pohodi bili zešći, tako su i sami bogumili ojačavali. Koliko god su pape bili uporni i odlučni u namjeri da im stanu u kraj, toliko su Bošnjaci bili ustrajni da je obrane i u njoj ostanu. To ih je stajalo rijeke i potoke krvi, ali se čak ni po tu cijenu nisu htjeli odreći svojih vjerskih ubjeđenja koja su svojim sadržajem savršeno odgovarala njegovom duhu i mentalitetu. Gledano sa državo-pravnog stanovništa,bosanski bogumili su bili sinonim borbe za slobodu i nezavisnost srednjovjekovne Bosne. 21.

Literatura 1.Ante Babić,Bosanski heretici,Sarajevo, 1963 2. Grupa autora,bosanska srednjovjekovna država i suvremenost,Sarajevo 1996god. 3. Mustafa Imamović,Historija Bošnjaka,Sarajevo 1996 4. Salih Jalimam,historija bosanskih bogumila,Tuzla 2002 god. 5. Mustafić Šemsudin,Bosna i Bošnjaci-press centar ARBIH,Sarajevo 1995 god. 6. Enver Imamović,Porijeklo i pripadnost stanovništva Bih 7.Internet 22.

OCJENA RADA: _________________________________________________ OBRAZLOŽENJE: _____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________ PITANJA NA ODBRANI RADA: 1.__________________________________________________________________________ 2. _________________________________________________________________________ 3. _________________________________________________________________________ OPĆA OCJENA MATURSKOG RADA: _______________________________________ KOMISIJA:

1. __________________________________________________ predsjednik 2. __________________________________________________ ispitivač

3. __________________________________________________ član

Datum odbrane rada: ______________ 23.

Documents

Bosanski Heretici - Maturski Rad Iz Historije