Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet broj: S1 1 K 008978 13 KrI

Datum izricanja: 21.01.2016. godine

Datum pismenog otpravka : 31.03.2016. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Jasmina Kosović, predsjednik vijeća

sudija Darko Samardžić

sudija Mediha Pašić

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

Dževada Salčin

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Vladimir Simović

Branilac optuženog: advokat Kerim Čelik

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

2

IZREKA .............................................................................................................................................. 4

I. O B R A Z L O Ž E N J E ............................................................................................................. 8

A. KRIVIČNI POSTUPAK ...................................................................................................................... 8

1. Završne riječi ......................................................................................................................... 9

(a) Tužilaštvo BiH ................................................................................................................................ 9

(b) Odbrana optuženog .................................................................................................................... 11

B. PROCESNE ODLUKE ........................................................................................................... 13

(a) Odluka o isključenju javnosti za dio pretresa ..................................................................... 13

(b) Prihvatanje ranije određenih mjera zaštite .......................................................................... 14

(c) Ponovo otpočinjanje glavnog pretresa ................................................................................. 15

(d) Svjedočenje putem video konferencijske veze ................................................................... 16

(e) Odluka u pogledu prihvatanja prijedloga da se provede dokaz uvidom i čitanjem

zapisnika o ispitivanju svjedoka u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH .... 16

(f) Odluka o razdvajanju predmeta ............................................................................................... 16

(g) Promjena člana vijeća ................................................................................................................ 17

(h) Odluka o prihvatanju izmenjene optužnice ......................................................................... 18

C. INTERVENICIJE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE .............................. 18

D. DOKAZNI POSTUPAK – NALAZI SUDA .......................................................................................... 19

1. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA ............................................................................ 19

2. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA .................................. 22

E. NALAZI SUDA U POGLEDU OSUĐUJUĆEG DIJELA IZREKE PRESUDE ................. 26

1. Optši elementi krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljnika iz člana 144.

KZ SFRJ ............................................................................................................................. 26

(a) Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava ....... 28

(b) Status Dragana Vukovića kao ratnog zarobljenika (osuđujući dio izreke presude) 28

(c) Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije ............... 33

(d) Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom; . 35

(e) Alibi optuženog ........................................................................................................................... 37

(f) Počinilac mora narediti ili počiniti djelo ................................................................................ 40

2. NEČOVJEČNO POSTUPANJE ...................................................................................... 40

(a) Osuđujući dio presude (Nečovječno postupanje prema Draganu Vukoviću) ............ 42

3. Odgovornost i kazna .......................................................................................................... 47

F. NALAZI SUDA - OSLOBAĐAJUĆI DIO IZREKE PRESUDE ............................................................... 49

G. ODBIJAJUĆI DIO ............................................................ ERROR! BOOKMARK NOT DEFINED.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

3

H. ZAKLJUČAK:......................................................................... ERROR! BOOKMARK NOT DEFINED.

I. ODLUKA O TROŠKOVIMA..................................................................................................... 52

J. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA ............................................................ 53

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

4

Broj: S1 1 K008978 13 Kri

Sarajevo, 21.01.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću sastavljenom od sudije

Jasmine Kosović, kao predsjednice vijeća, te sudija Medihe Pašić i Darka Samardžića,

kao članova vijeća, uz učešće pravnog savjetnika - asistenta Jovane Vidić, u svojstvu

zapisničara, u krivičnom predmetu koji se protiv optuženog Dževada Salčina, vodi po

izmjenjenoj optužnici Tužilaštva BiH broj: T20 0 KT RZ 0006627 13 od 09.04.2015.

godine, a kojom se optuženi tereti za počinjenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c), i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana

175. stav 1. tačke a) i b), sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine (KZ BiH), nakon održanog javnog glavnog pretresa, na kojem je

dijelom bila isključena javnost, održanom u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i

Hercegovine Vladimira Simovića, optuženog Dževada Salčina i branioca optuženog,

advokata Kerima Čelika, donio je, a dana 21.01.2016. godine, u prisustvu stranaka, javno

objavio slijedeću:

P R E S U D U

Optuženi Dževad Salčin, sin Omera i majke Rukije, rođene Čolpa, rođen 13.07.1956.

godine u mjestu Donji Igram, Borač, Gacko, stalno nastanjen u mjestu Potoci, opština

Mostar, ul. Željuša b.b., JMBG: …, po nacionalnosti …, državljanin …, oženjen, otac

jednog djeteta, po zanimanju električar, penzionisan, lošeg imovnog stanja, vojsku služio,

ranije neosuđivan;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

5

I

K R I V J E

što je:

za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i

Hercegovine i Vojske Republike Srpske, u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za

posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“ Armije Republike Bosne i

Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ ARBiH) postupao suprotno članu 3. Ženevske

konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, koja zabranjuje

između ostalog, nečovječno postupanje, tako što je:

Neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993. godine, ispred hotela „Mrazište“ na planini

Igman, dok se zatočenik Dragan Vuković nalazio kod oklopnog transportera,

izvadio nož kojim je zatočeniku Draganu Vukoviću odrezao gornji dio školjke

desnog uha;

dakle, za vrijeme rata i oružanog sukoba kršeći pravila međunarodnog prava nečovječno

postupao prema ratnom zarobljeniku

čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144.

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

pa ga Sud primjenom članova 33, 38. stav 1., 41.stav 1., 42.stav 2., 43.stav 1.tačka 1.

KZ SFRJ

OSUĐUJE

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 2 (DVIJE) GODINE

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

6

II

Na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKP BiH optuženi Dževad Salčin se:

OSLOBAĐA OD OPTUŽBE

da je:

za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike

Bosne i Hercegovine, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, u svojstvu

pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“

Armije Republike Bosne i Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ ARBiH) postupajući suprotno

članu 3. i članu 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od

12.08.1949. godine, te članu 3. i članu 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim

zarobljenicima od 12.08.1949. godine, kao i članu 75. stav 2. tačka a) Dopunskog

protokola I o međunarodnim oružanim sukobima uz iste Ženevske konvencije, koje

zabranjuju između ostalog nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim

blagostanjem ljudi, a naročito ubistva, seksualno zlostavljanje, nečovječno postupanje,

mučenje svake vrste, tako što je:

Neutvrđenog dana u julu mjesecu 1993. godine, u kuhinji hotela „Mrazište“ na Igmanu

natjerao zatočenike Mrkaju Bogdana, Varagić Gorana, Slobodana Krstića i Rajka Vitora da

pjevaju četničke pjesme, da bi potom bacio stolicu na zatočenika Gorana Varagića, nakon

čega je skinuo sa noge obuću i istom udarao zatočenike Bogadana Mrkaju, Gorana

Varagića, Slobodana Krstića i Rajka Vitora po licu i drugim dijelovima glave;

čime bi optuženi Dževad Salčin počinio :

krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c)

Krivičnog zakona BiH, i Ratni zločine protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačke a)

i b), a sve u vezi sa članom 180. stav 1., te članom 29. istog Zakona.

III

Na osnovu člana 283.stav b) ZKP BiH u odnosu na optuženog Dževada Salčin

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

7

ODBIJA SE OPTUŽBA

Da je

za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike

Bosne i Hercegovine, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, u svojstvu

pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“

Armije Republike Bosne i Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ ARBiH) postupajući suprotno

članu 3. i članu 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od

12.08.1949. godine, te članu 3. i članu 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim

zarobljenicima od 12.08.1949. godine, kao i članu 75. stav 2. tačka a) Dopunskog

protokola I o međunarodnim oružanim sukobima uz iste Ženevske konvencije, koje

zabranjuju između ostalog nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim

blagostanjem ljudi, a naročito ubistva, seksualno zlostavljanje, nečovječno postupanje,

mučenje svake vrste, tako što su:

Nedžad Hodžić i Dževad Salčin zajedno:

Neutvrđenog dana u mjesecu februaru 1993.godine po povratku sa prinudnih radova na

lokalitetu Stupnik, na planini Igman zatočenike Rajka Vitora, Borović Miladina, Branka

Goluba i Krstić Čedu, udarali nogama, drvenim palicama i kundacima od pušaka po

cijelom tijelu, nakon čega Rajka Vitora i Golub Branka odvode do pomoćnog objekta-

barake u blizini hotela „Mrazište“ na planini Igman i pokazuju im teško povrijeđenog

Jadranka Glavaša koji je bio na samrti govoreći da i njih to čeka

Čime bi počinio Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c)

Krivičnog zakona BiH, i Ratni zločine protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačke a) i b), a

sve u vezi sa članom 180. stav 1., te članom 29. istog Zakona.

***

Optuženi se u smislu člana 188. stav 4. i 189 stav 1. ZKP BiH oslobađa obaveze da

naknadi troškove krivičnog postupka i paušala koji u cijelini padaju na teret budžetskih

sredstava Suda.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

8

***

Na osnovu člana 198. stav 2. i 3., ZKP BiH oštećeni se sa imovinsko pravnim zahtjevom

upućuju se na parnični postupak.

I. O B R A Z L O Ž E N J E

A. KRIVIČNI POSTUPAK

1. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je optužnicom broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od

12.06.2013. godine optužilo Hodžić Nedžada i Salčin Dževada za počinjenje krivičnog

djela i to Nedžada Hodžića da je počinio Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

173. stav 1. tačka c), e) i f) i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačka a) i

b) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. KZ BiH, dok je Dževadu Salčin

stavljeno na teret izvršenje krivičnih djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

173. stav 1. Tačka c) KZ BiH i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. Tačka a)

i b) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1, te članom 29. istog zakona.

2. Glavni pretres počeo je dana 07.11.2013.godine čitanjem optužnice i iznošenjem

uvodnih riječi. Na glavnom pretresu saslušan je veliki broj svjedoka kako na prijedlog

tužioca tako i odbrane, te vještaci medicinske struke.

3. Na prijedlog Tužilaštva BiH saslušani su svjedoci: Edin Subašić, Vladislav Anđelić,

Zijo Čaušević, Mustafa Andelija, Ljiljana Glavaš, Vuković Vesna, Slavko Jovičić, Mujo

Spirjan, Goran Golub, Mladen Jovičić, Atif Hadžić, Vehbija Nezirović , Ekrem Madeško,

Muzafer Karić, zaštićeni svjedok “A”, Alem Mrzić, Rajko Vitor, Bogdan Mrkaja, zaštićeni

svjedo “C”, Miladin Borović, Slobodan Krstić, Zoran Mandić, Rajko Mrkaja, Predrag Krstić,

Goran Varagić, zaštićeni svjedok “B”. Na prijedlog Tužilaštva čitane su izjave preminulih

svjedoka Salema Čaušević i oštećenog Dragana Vukovića. 1

1 Procesne odluke

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

9

4. Tužilaštvo BiH je izvelo i u sudski spis uložilo materijalne dokaze koji su popisani u

Ankesu A presude koji je njen sastavni dio.

5. U svojstvu svjedoka odbrane optuženog Dževada Salčina saslušani su svjedoci

Nusret Đelilović, Bedirhan Mešić, Radovan Šupić, Zaim Softić, Miralem Vrtić, Himzo Vrtić,

Sejo Memidžan, Zijat Mušić, Sedin Mahmić, Mujo Pirušić, Nihad Bojadžić. Odbrana

optuženog je u toku dokaznog postupka saslušala i vještaka medicinske struke prof dr

Abdulaha Kučukalića. Na prijedlog odbrane saslušan je i optuženi Dževad Salčin u

svojstvu svjedoka, te je odbrana predočila veći broj materijalnih dokaza koji se nalaze u

Aneksu B ove presude i čini njen sastavni dio.

6. Prije nego što je Vijeće donijelo odluku o razdvajanju postupka u odnosu na

Nedžada Hodžića, na prijedlog njegove odbrane na glavnom pretresu je saslušan veći broj

svjedoka i to svjedoci Zaim Softić, Muhamed Nogo (koji je i svjedok odbrane optuženog

Salčin Dževada), Senad Mikić, Miralem Muratović, Ivica Žilić, Nehra Manjušak, Sefir

Dedović, zaštićeni svjedok „X“ i Kemal Suljević. Odbrana optuženog Nedžada Hodžića je u

toku postupka saslušavala i vještake medicinske struke dr Omera Ćemalovića i prof dr

Abdulaha Kučukalića, te vještaka vojne struke Asima Džambasovića. Odbrana Hodžić

Nedžada, uvela je određen broj materijalnih dokaza koji su sastavni dio spisa i njihov popis

se nalazi u Aneksu C ove presude. Obrazloženje u pogledu ocjene dokaza provedenih na

prijedlog odbrane Nedžada Hodžića Vijeće će dati u dijelu presude „Standardi ocjene

dokaza“.

1. Završne riječi

(a) Tužilaštvo BiH

7. Tužilaštvo BiH je svoje završne riječi izložilo dana 29.10.2015. godine. Tužilaštvo

nalazi dokazanim postojanje opštih elemenata krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c), e) i f) i krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH. U tom pravcu tužilac se osvrnuo na

opšte elemente navedenih krivičnih djela dajući obrazložene razloge zbog kojih cijeni

dokazanim da je djelo optuženog počinjeno suprotno pravilima međunardnog prava, da je

kršenje počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, da je djelo učinioca

povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom, te da je počinilac morao narediti ili

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

10

počiniti djelo. U tom kontekstu tužilac je detaljnije obrazlagao svaki opšti element i navodio

dokaze koji to potvrđuju. U nastavku završnih riječi tužilac se detaljno osvrnuo na tok

postupka i izvedene dokaze, pri čemu se naročito bavio iskazima svjedoka za svaku tačku

optužnice.

8. Tužilaštvo BiH tvrdi da je optuženi Dževad Salčin krivično pravne radnje počinio

kao pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne komande (SOPN-a

ŠVK „Zulfikar“) i da je u toku dokaznog postupka van razumne sumnje dokazano da je

optuženi Dževad Salčin bio pripadnik te tzv. „Zukine“ jedinice počev od 18.07.1992.

godine, pa sve do 04.05.1996.godine, a samim tim i u periodu obuhvaćenim optužnicom, u

prvoj polovini 1993.godine.

9. Osvrćući se na tačku 1. i 2. optužnice tužilac je iznosio relevantne dijelove iskaza

svjedoka koji su ključni za dokazivanje odgovornosti optuženog Dževada Salčina . U

odnosu na inkriminaciju iz tačke 1. izmjenjene optužnice za tužioca su od ključne važnosti

pročitani iskazi oštećenog Dragana Vukovića, kao i izjave svjedoka Miladina Borovića,

Vladislava Anđelića, Mustafe Andelije, Bogdana Mrkaje, Ziju Čauševića i zaštićenog

svjedoka „A“. Kada je u pitanju inkriminacija iz tačke 2 izmjenjene optužnice, tužilac se u

završnim riječima posebno osvrnuo na svjedočenje Bogdana Mrkaja i Gorana Varagića,

cijeneći da je iskazima ovih svjedoka Tužilštvo dokazalo da je optuženi preduzeo krivično

pravne radnje koje mu se stavljaju na teret.

10. Osvrćući se na dokaze odbrane, tužilac je ukazao da je prethodna teza odbrane

bila da se optuženi u vrijeme obuhvaćeno optužnicom nije nalazio na lokalitetu Igmana,

već da je u mjesecu maju 1993.godine bio u selu Grabovica, što Tužilaštvo nije željelo

osporavati jer su svjedoci odbrane bili uvjerljivi i identični u pogledu toga, ali, po ocjeni

tužioca, odbrana nije uspjela dokazati da optuženi nije bio na Igmanu u vrijeme

obuhvaćeno izmjenjenom optužnicom. Naknadno, ukazuje tužilac, odbrana je pokušala

odgovornost za radnje iz tačke 1. izmjenjene optužnice, prebaciti na izvjensog Husenina

Sadikovića zv Struja, koji nije među živim.

11. Na kraju završnih riječi tužilac se osvrnuo i na nalaz i mišljenje vještaka prof dr

Abdulaha Kučukalića koji ne može biti prihvaćen kao dokaz o psihičkom stanju zdravlja

optuženog u vrijeme davanja izjave od 21.03.2012.godine o priznanju izvršenja krivičnog

djela. U prilog ovog tužilac konstatuje da vještak nije imao dovoljno relevantne medicinske

dokumentacije, a nije obavljen ni medicinski pregled optuženog temeljem čega bi se dobila

jasna slika o psihičkom statusu i stanja svijesti optuženog u momentu davanja sporne

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

11

izjave u Tužilaštvu.

(b) Odbrana optuženog

12. U svom završnom obraćanju Sudu, odbrana je najprije istakla prigovor u odnosu

na izmjenjenu optužnicu od 09.04.2015.godine ukazujući da je u odnosu na Salčina

optužnica proširena jer se inkriminirajući period za radnje iz tačke 1 proširuje na prvu

polovinu 1993.godine, a najvjerovatnije mjesec mart. Ovo tim prije što sam oštećeni

Vuković u svoje tri izjave koje su pročitane na glavnom pretresu, tvrdi da se sporni

događa desio u maju 93.godine, dakle suprotno navodima izmjenjene optužnice. Odbrana

je takođe u pogledu vremenskog određenja događaja prigovorila i izmjenama tačke 2, jer

je prvobitni navod “neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993.godine” u izmjenjenoj

optužnici zamjenjen“neutvrđenog dana u julu mjesecu 1993.godine”.

13. Dalje, branilac je u završnoj riječi prigovorio na nepreciznost u navođenju krivičnog

djela jer Tužilaštvo nije ni u prvobitnoj ni u izmjenjenoj optužnici preciziralo kojim radnjama

je optuženi navodno počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

173. stav 1. tačka c), a kojim Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačka a) i

b) KZ BiH, posebno ako se ima u vidu da je riječ o djelima koja u svom biću obuhvataju

više inkriminacija u osnovi zločina.

14. Advokat je posebno istakao da je optužni akt zasnovan na pogrešnoj primjeni

materijalnog zakona, pri tome se pozivajući na načelo zakonitosti i vremensko važenja

krivičnog zakona, kao i praksu ESLJP u predmetu Maktouf & Damjanović. S tim u vezi

odbrana cijeni da se u konkretnom slučaju treba primjeniti zakon koji je važio u vrijeme

izvršenja krivičnog djela, odnosno KZ SFRJ koji je, imajući u vidu optužbe koje se stavljaju

na teret Dževadu Salčinu, blaži po učinioca.

15. Osvrćući se na pravnu kvalifikaciju djela, odbrana osporava da je oštećeni

Dragan Vuković imao status civila i da to Tužilaštvo nije dokazalo provedenim dokazima.

Po navodima odbrane oštećeni Vuković se može smatrati samo ratnim zarobljenikom.

16. U odnosu na tačku 1. Izmjenjene optužnice odbrana tvrdi da Tužilaštvo nije

dokazalo ključnu stvar- da je lice koje je odsjeklo komad uha zarobljeniku Draganu

Vukoviću i nosi nadimak “Struja”, zapravo optuženi Dževad Salčin. Po ocjeni odbrane

tokom postupka ostalo je nejasno o kojoj osobi se ovjde radi s obzirom da je na području

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

12

Igamana u kritičnom vremenskom periodu, bilo više osoba sa nadimkom Struja, a što je

ključna činjenica koja se morala utvrditi van razumne sumnje. Odbrana se prilikom

analiziranja inkrinimacija koje se tačkom 1 optužnice stavljaju na teret optuženom,

ponovno osvrnula na izmjene optužnice u pogledu vremena izvršenja dijela, te u vezi sa

tim ponovila da je odbrana dovedena u nepovoljniji procesni položaj jer je tokom postupka

dokazala alibi optuženog za mjesec maj 1993.godine, a što je Tužilaštvo i prihvatilo u

završnim riječima.

17. Odbrana je detaljno izložila analizu iskaze svjedoka na okolnosti tačke 1

izmjenjene optužnice, te navela da niti jedan svjedok nije potvrdio da je Dževad Salčin zv

“Struja” počinio ovu inkriminaciju, a da je većina njih samo čula za to da je “Struja”

odsjekao dio uha oštećenom Vukoviću.

18. Branilac je analizirao svjedočenje optuženog na glavnom pretresu i posebno

pojasnio okolnosti pod kojim je optuženi Salčin dao izjavu u Tužilaštvu BiH pod brojem KT-

RZ-7/09 od 21.03.2012.godine (dokaz Tužilaštva T-84). S tim u vezi odbrana naglašava

da je optuženi tom prilikom bio u teškom psihičkom stanju, tačnije nervnom rastrojstvu

zbog čega Sud na ovakvoj izjavi ne može zasnovati osuđujuću presudu. U tom dijelu

branilac se pozvao na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke prof dr Abdualaha

Kučukalića. Iako vještak nije pregledao optuženog i naglasio da se na osnovu medicinske

dokumentacije ne može precizno odrediti da li je optuženi bio uračunljiv, odbrana ukazuje

na zaključak vještaka da je usljed stresnih situacija, sposobnost optuženog za davanje

precizne izjave bila smanjena.

19. U odnosu na činjenične navode tačke 2 izmjenjene optužnice, odbrana se u

završnom obraćanju osvrnula na iskaze svjedoka kako Tužilaštva tako i svjedoka odbrane,

te navela da iz provedenih dokaza ne proizilazi zaključak van razumne sumnje da je

optuženi počinio ove krivično pravne radnje. Na kraju završne riječi odbrana se osvrnula

na karakter i ličnost optuženog Dževada Salčina.

20. Prihvatajući navode svog branioca, optuženi se i lično obratio Sudu, te u svom

završnom obraćanju naveo da smatra da je pred Sudom dokazano da on nije učestvovao

u inkriminacijama za koje ga tereti optužba. Navodi da on nije lice sa nadimkom “Struja”

koji je odsjekao dio uha oštećenom Vukoviću, nego da je u pitanju greška u ličnosti pri

tome navodeći da je na Igmanu, u to vrijeme, bio i Husein Sadiković, zv “Struja”.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

13

B. PROCESNE ODLUKE

(a) Odluka o isključenju javnosti za dio pretresa

21. Vijeće je isključilo javnost sa pojedinih dijelova glavnog pretresa primjenom člana

237. ZKP BiH koji propisuje da “Odluku o isključenju javnosti donosi sudija, odnosno vijeće

rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno”.

22. Isključenju javnosti opravdavali su razlozi zaštite interesa svjedoka kako zahtjeva

član 235. ZKP BiH, a usljedili su u nastavcima glavnog pretresa koji su održani u dane

28.11.2013.godine, 13.03.2014.godine, 20.03.2014.godine, 21.03.2014.godine,

10.04.2014.godine, 24.04.2014. godine, 30.04.2014.godine i 20.11.2014.godine.

23. Odluku o isključenju javnosti, Vijeće je donosilo radi odlučivanja o određivanju

dodatnih mjera zaštite za svjedoke optužbe koji su svjedočili pod pseudonimima „A“, „B“ i

„C“. Naime, navedenim svjedocima rješenjem sudije za prethodni postupak broj S1 1 K

008978 13 Krn2 od 20.03.2013.godine određene su mjere zaštite identiteta na način da im

je dodijeljen pseudonim („A“, „B“ i „C“). Tako je Vijeće prilikom raspravljanja o dodatnim

mjerama zaštite kratkotrajno isključivalo javnosti u dijelovima ročišta tokom kojeg su

Tužilaštvo BiH i svjedoci iznosili razloge zbog kojih se traže mjere zaštite, a odbrana se

izjašnjavala u vezi sa tim.

24. Vijeće je isključilo javnost kada je razmatralo prijedlog odbrane optuženog

Nedžada Hodžića da se svjedoku „X“ odrede mjere zaštite.

25. Dalje, Vijeće je donijelo odluku o isključenju javnosti sa ročišta održanih dana

24.04.2014.godine i 30.04.2014.godine da bi se svjedoci koji su svjedočili putem video

linka i to Slobodan Krstić i Miladin Borović upoznali sa načinom njihovog svjedočenja kada

dođu u situaciju da pominju zaštićenog svjedoka.

26. Također, prilikom saslušanja svjedoka Edina Subašića dana 28.11.2013.godine

Vijeće je na kratko isključilo javnost da sasluša obrazloženje svjedoka zbog čega traži da

se fotografija sa njegovim likom ne objavljuje u medijima. Nakon njegovog saslušanja i

saslušanja stranaka, Vijeće je prihvatilo zahtjev svjedoka, te donijelo odluku da se zabrani

objavljivanje fotografije sa likom svjedoka u printanim i elektronskim medijima.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

14

27. U svim navedenim slučajevima, imajući u vidu da uvijek nije moguće predvidjeti i

potpuno kontrolisati dinamiku izjašnjenja o pravnim i činjeničnim pitanjima čiji sadržaj bi

dospijećem u javnost mogao izazvati štetne posljedice po prava i interese zaštićenih

svjedoka i na taj način imati negativnog uticaja na sam tok postupka, Vijeće je odlučilo da

isključi javnost sa dijelova glavnog pretresa prilikom rasprave o pitanjima koje se tiču

mjera zaštite u skladu sa datim okolnostima.

28. Prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja svjedoka Rajka Vitora2 i Mrkaja

Bogdana3 javnost je bila isključena sa dijela pretresa kada se na zahtjev tužioca, u smislu

člana 235. ZKP BiH, raspravljalo o pitanjima koja su se ticala initimnog života svjedoka.

29. U situacijama djelimičnog isključenja javnosti, Vijeće je po otvaranju zasjedanja za

javnost saopštilo razloge zbog kojih je ista bila isključena, kao i o donesenim odlukama.

(b) Prihvatanje ranije određenih mjera zaštite

30. Vijeće je dana 13.03.2014. godine saslušalo svjedoka “A” na način da je prhvatilo

ranije, rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 008978 13 Krn2 od dana 20.03.2013. godine,

određene mjere zaštite i to zaštitu identiteta i saslušanje pod pseudonimom “A”. Na

prijedlog Tužilaštva, a nakon što je saslušalo svjedoka na sjedinici zatvorenoj za javnost,

Vijeće je donijelo rješenje da se svjedoku određuju dodatne mjere zaštite i to mjera

zabrane iz člana 13. stav 2. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka

(u daljem tekstu Zakon o zaštiti svjedoka) tako da svjedok svjedoči iz druge prostorije

putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka, odnosno uz izmjenu njegovog lika i

glasa. Vijeće je primjenom odredbe člana 3. pomenutog Zakona također dodatno odredilo i

zabranu objavljivanja sadržaja svjedočenja u sredstvima javnog informisanja, cijeneći da

izloženi razlozi svjedoka daju dovoljno osnova za zaključak da je riječ o svjedoku pod

prijetnjom.

31. Također, Vijeće je prihvatilo ranije određene mjere zaštite svjedoka i to pseudonim

“C”4, te na glavnom pretresu održanom 10.04.2014.godine odredilo i dodatne mjere

zaštite na način da je svjedok svjedočio javno, ali uz zabranu objavljivanja ili emitovanja

2 Glavni pretres od 20.03.2014.godine;

3 Glavni pretres od 21.03.2014.godine;

4 Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008978 13 Krn2 od 20.03.2013.godine;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

15

fotografskog, video i audio zapisa sa njegovim likom putem elektronskih ili printanih

medijima kao i sadržaj njegovog svjedočenja. O ovim mjerama Vijeće je odlučilo

primjenom odredbe članova 3. i 13.Zakona o zaštiti svjedoka, jer se radilo o svjedoku pod

prijetnjom i ugroženom svjedoku.

32. Vijeće je prihvatilo ranije mjere zaštite svjedoku “B”, koje su također određene

rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 008978 13 Krn2 od dana 20.03.2013. godine. Svjedok “B”

dao je svoj iskaz na glavnom pretresu 14.10.2014.godine.

33. Na prijedlog odbrane optuženog Nedžada Hodžića ( prije odluke o razdvajanju

postupka) na glavnom pretresu svjedoku “X” su određene mjere zaštite identiteta na način

da mu je dodijeljen ovaj pesudonim, te zabranjeno objavljivanje fotografije, video i audio

zapisa sa njegovim likom u printanim i elektronskim medijima.

34. Sud je u toku cijelog postupka vodio računa da se u svrhu zaštite identiteta

svjedoka ne pomene bilo koji podatak koji ih identifikuje, tako da se sa istim ciljem ni u

presudi ne spominju svjedoci pod punim imenom i prezimenom, nego pod dodijeljenim

pseudonimima. Svi podaci o zaštićenim svjedocima se nalaze u spisu i pod posebnom su

zaštitom.

(c) Ponovo otpočinjanje glavnog pretresa

35. Prema dredbi člana 251. stav 2. ZKP BiH „Glavni pretres koji je odgođen mora

ponovo početi ako se izmjeni sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže do 30 dana,

ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju

svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste

iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik

o uviđaju“.

36. Kako je između nastavaka glavnog pretresa održanih na dane 12.12.2013.godine i

16.01.2014.godine, zatim 01.07.2014. godine i 04.09.2014.godine, te 11.09.2014.godine i

14.10.2014.godine, 18.12.2014.godine i 29.01.2015.godine, 09.04.2015.godine i

14.05.2015.godine, 28.05.2015.godine i 02.07.2015.godine i16.07.2015.godine i

10.09.2015.godine, proteklo više od trideset dana, tužilac, odbrana i optuženi su u smislu

citirane zakonske odredbe uvijek davali saglasnost, tako da Vijeće glavni pretres nije

počinjalo iznova nego u njegovom nastavku koristilo ranije izvedene dokaze.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

16

(d) Svjedočenje putem video konferencijske veze

37. Vijeće je tokom postupka prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se svjedoci Rajko Vitor,

Miladin Borović, Slobodan Krstić, Zoran Mandić, Predrag Krstić, zaštićeni svjedok “B”

saslušaju putem video konferencijske veze iz inostranstva s obzirom da zbog velike

udaljenosti navedeni svjedoci nisu mogli doći u sjedište Suda, te bi njihov dolazak bio

skopačn sa nesrazmjernim troškovima. Vijeće je, s obzirom na teškoće u dolasku ovih

svjedoka, a imajući u vidu načelo efikasnosti koji nalaže provođenje suđenja sa što manje

odlaganja, te poštovanje raspravnog načela i omogućavanje stranama u postupku da

izvedu svoje dokaze, kao i dužnost predsjednika vijeća da se stara za svestrano

pretresanje predmeta, našlo prijedlog Tužilašvs opravdanim. Tako su navedeni svjedoci

saslušani na glavnom pretresu i to Rajko Vitor dana 20.03.2014.godine, Miladin Borović

24.04.2014.godine, Slobodan Krstić dana 30.04.2014.godine, Zoran Mandić dana

29.05.2014.godine, Predrag Krstić dana 16.06.2014.godine, zaštićeni svjedok ”B” dana

14.10.2014.godine.

(e) Odluka u pogledu prihvatanja prijedloga da se provede dokaz uvidom i čitanjem

zapisnika o ispitivanju svjedoka u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH

38. Pretresno vijeće je na ročištu za glavni pretres održanog dana 05.06.2014. godine,

prihvatilo prijedlog Tužilaštva BiH da se na osnovu odredbe člana 273. stav 2. ZKP BiH na

glavnom pretresu pročitaju zapisnici sa iskazima umrlih svjedoka Salema Čauševića i

Dragana Vukovića koje su dali u fazi istražnog postupka. Na okolnost o smrti navedenih

svjedoka Tužilaštvo BiH je kao dokaz uložilo izvode iz matične knjige umrlih5.

(f) Odluka o razdvajanju predmeta

5 Izvod iz Matične knjige umrlih za lice Dragan Vuković broj: 03-202-310/13 od 12.02.2013. godine i Izvod iz

Matične knjige umrlih za lice Salem Čaušević za lice Čaušević Salem broj 08/14-05-131065/14 od 21.05.2014. godine

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

17

39. Rješenjem Suda BiH 05.03.2015.godine krivični postupak u odnosu na Hodžić

Neždada je razdvojen i nastavio se voditi pod brojem S1 1 K 018439 15 KrI, dok je u

odnosu na Salčin Dževada nastavljeno vođenje postupka pod brojem S1 1 K 008978 13

KrI. Odluku o razdvajanju postupka na osnovu člana 26.stav 1. i 2. ZKP BiH Sud je donio

nakon što je vještak medicinske struke prof dr Abdulah Kučukalić na glavnom pretresu

održanom 26.02.2016.godine obrazložio nalaz i mišljenje tima vještaka u kojem je

konstatovano da optuženi Nedžad Hodžić zbog zdravstvenog stanja nije sposoban

učestvovati u sudskom procesu, pratiti sudski proces, niti je sposoban davati adekvatne

odgovore na postavljena pitanja, odnosno da je optuženi Nedžad Hodžić neuračunljiv.

40. Optuženi i branioci dali su svoju saglasnost da se postupak u odnosu na

optuženog Hodžića razdovji, dok je tužilac insistirao da se i dalje vodi jedinstven postupak.

41. Vijeće je imajući u vidu ovakav nalaz i mišljenje tima vješraka, u odnosu na

Hodžića vođenje postupka odgodilo na neodređeno vijeme, te imajući u vidu da na strani

optuženog Dževada Salčina nije bilo smetnji da se postupak nastavi voditi, našlo

opravdanim da postupak razdvoji. Pri donošenju ove odluke Vijeće je imalo u vidu razloge

cjelishodnosti i efikasnosti vođenja postupka, te zaštitu prava optuženog na pravično

suđenje i suđenje u zakonskom roku.

(g) Promjena člana vijeća

42. Članom 251. stav 2. ZKP BiH propisano je da: „ Glavni pretres koji je odložen

mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odlaganje trajalo duže od 30

dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju

svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste

iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik

o uviđaju.”

43. Nakon što je na glavnom pretresu zamjenjen član sudećeg Vijeća, Vijeće je uz

usmenu saglasnost stranaka i branioca, počelo glavni pretres iznova dana

16.01.2014.godine. Uz dobijenu saglasnost stranaka i branioca Vijeće je donijelo odluku

da se svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo, nego da se koriste njihovi iskazi dati na

ranijem glavnom pretresu.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

18

(h) Odluka o prihvatanju izmenjene optužnice

44. Tužilaštvo BiH je dana 09.04.2015. godine, uređujući činjenični opis i ne mjenjajući

pravnu kvalifikaciju djela u odnosu na Dževada Salčina, dostavilo u skladu sa odredbom

člana 35. stav 2. tačka i), člana 226. stava 1. i člana 275. ZKP BiH izmjenjenu optužnicu

broj: T20 0 KTRZ 0006627 13 od 12.06.2013.godine.

45. Odbrana je prigovorila izmjenama u optužnici tvrdeći da su navedene izmjnene

dovele u nepovoljniji položaj optuženog kad je radnja nečovječnog postupanja prema

oštećenom Draganu Vukoviću, u odnosu na prvobitnu optužnicu od 07.11. 013 godine,

stavljena u period maj 1993.godine, a prema izmjenjenoj optužnici od 09.04.2015 godine,

u prvoj polovini 1993.godine, a najvjerovatnije u mjesecu martu 1993.godine. Izmjenjena

optužnica stavlja optuženog u nepovoljniji položaj jer je na ovaj način optužnica proširena

u odnosu na raniju, a odbrana, fokusirajući se na vremensko određenje radnje izvršenja iz

prvobitne optužnice, svoje dokaze provodila u tom smjeru.

46. Navedeni prigovor Vijeće nalazi neosnovanim. Naime, prema odredbi člana 275.

ZKPBiH, ako tužilac ocjeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmjenilo činjenično stanje

izneseno u optužnici, može na glavnom pretresu izmjeniti optužnicu. Dakle, tužilac je

postupao u okviru ovlaštenja iz citirane zakonske odredbe i shodno rezultatima dokaznog

postupka izvršio izmjene u granicama osnovne optužnice, odnosno krečući se u

granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva i proizilazi zakonsko

obilježje krivičnog djela. Osim toga, nakon što je optužnica izmjenjena, odbrani je

omogućeno da u daljem toku postupka provodi svoje dokaze, što je odbrana i činila.

C. INTERVENICIJE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE

47. Vijeće je u odnosu na osuđujući dio presude, ne dirajući u pravnu kvalifikaciju

krivičnog djela i čuvajući objektivni identitet između optužnice i presude, izvršilo

intervenciju na način koji pridonosi tačnijem određivanju okolnosti izvršenja krivičnog djela.

48. Shodno navedenom, Vijeće je iz uvodnog dijela osuđujuće presude izostavilo dio

preambule izmjenjene optužnice koji se odnosi na povrede člana 147. Ženevske

konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.08.1949. godine, te i

člana 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

19

12.08.1949. godine, kao i člana 75. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola I o

međunarodnim oružanim sukobima uz iste Ženevske konvencije, budući da rezultati

provedenih dokaza nisu pokazali da je došlo do povrede citiranih odredbi navedenih

međunarodnih standarda. Naime, Vijeće je temeljem provedenih dokaza utvrdilo da je

radnjama optuženog došlo do krešnja člana 3. Ženevske konvencije o postupanju sa

ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, koji je primjenjiv bez obzira na karakter

sukoba. Vijeće je također u uvodnom dijelu presude načinilo korekcije tako što je iz dijela

koje govori o sukobu, izostvilo “Hrvatsko vijeće odbrane” kao i “nasilje nad životom,

zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, a naročito ubistva, seskualno

zlostavljanje, mučenje svake vrste” cijeneći navedeno irelevantnim za konkretnu krivičnu

stvar.

49. Dalje, Vijeće je u osuđujućem dijelu izreke presude izvršilo korekcije činjeničnog

opisa presude u odnosu na izmjenjenu optužnicu na način da je činjenični opis uskladilo

sa provedenim dokazima pa je tako u presudi izostavilo navode “najvjerovatnije u mjesecu

martu” i “naredio istom da siđe sa transportera”, budući da navedeno ne porizilazi iz

dokaza provedenih na glavnom pretresu.

II. DOKAZNI POSTUPAK – NALAZI SUDA

A. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

50. Vijeće je razmotrilo pitanje primjene materijalnog prava na konkretni slučaj. Prema

optužnici Tužilaštva BiH inkriminisana djela su počinjena u prvoj polovini 1993. godine,

dakle u vrijeme kada je bio na snazi KZ SFRJ koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni

Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ6.

51. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Vijeće je imalo

u vidu načela propisana članovima 3. i 4. KZ BiH, članom 7. stav 1. EKLjP, članom 15.

6 Skupština SFRJ je Krivični zakon Bosne i Hercegovine usvojila na sjednici Saveznog vijeća održanoj dana

28. septembra 1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44 od 08. oktobra 1976. godine. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 22. maja 1992. godine sa svim izmjenama i dopunama kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, stupio je na snagu danom objavljivanja;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

20

stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i člana 24. stav

2. Rimskog statuta Stalnog Međunarodnog suda (Rimski statut), te je primjenom odredbi

navedenih zakona i međunarodnih standarda utvrdilo da je optuženi počinio krivično djelo

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ na način kako je to propisano

navedenim zakonom.

52. Član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela

krivičnog postupka, koje glasi:

“1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije

nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično

djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“

53. Dalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog zakona,

koji glasi:

„1. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja

krivičnog djela.

2. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će

se zakon koji je blaži za učinioca.“

54. Slično navedenim odredbama, član 7. stav 1. EKLjP propisuje:

“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje,

u vrijeme kad je djelo izvršeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili

međunarodnom pravu. Isto tako, ne može se izreći strožija kazna od one koja je bila

propisana u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno.”

55. Član 15. stav 1. MPGPP propisuje:

„Niko se ne smije osuditi za činjenje ili nečinjenje koje nije ni po domaćem ni po

međunarodnom pravu bilo krivično djelo u doba izvršenja. Isto tako se ne može odrediti

teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Ako

poslije izvršenja djela zakon odredi blažu kaznu, izvršilac će se koristiti tom blagodati.“

56. Dok član 24. stav 2. Rimskog statuta glasi:

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

21

“Ako se prije donošenja pravosnažne odluke u određenom slučaju promijeni zakon kojeg

treba primijeniti, Sud će primijeniti odredbu koja je povoljnija za osobu protiv koje se vodi

istraga, kazneni progon ili se treba izreći presuda.“

57. Dakle, iz navedenih odredbi proizilazi da se, po pravilu, na učinioca krivičnog djela

prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela (tempus regit

actum).

58. Od ovog je principa moguće odstupiti jedino u interesu optuženog, odnosno jedino

ukoliko se nakon izvršenja djela zakon izmijenio na način da je izmjenjeni zakon blaži za

učinitelja. Pitanje koji je zakon blaži za učinitelja rješava se in concreto, odnosno

upoređivanjem starog i novog ili novih zakona u odnosu na svaki konkretni slučaj, jer isti

zakon može biti povoljniji u jednom slučaju, a teži u drugom, u zavisnosti od toga za koje

djelo se optuženi tereti, te kakve su odredbe o krivici ili kažnjavanju za to djelo. Pri tome je

potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti relevantne za navedenu ocjenu, pa shodno

tome izvršiti procjenu, primjena kojeg zakona bi predstavljala istinski povoljniji ishod za

učinioca, koji zakon daje veću mogućnost za povoljniju odluku u konkretnom slučaju

(načelo konkretnosti). 7

59. Jednostavno poređenje tekstova zakona na konkretan slučaj može dati siguran

odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto što je po ranijem zakonu bilo

krivično djelo, jer je tada novi zakon očigledno blaži. U situaciji kada je krivično djelo

kažnjivo po oba zakona onda je potrebno utvrditi sve okolnosti koje su relevantne za izbor

blažeg zakona u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve odredbe koje se odnose na

kažnjavanje. Pri tome, treba imati u vidu odredbe o propisanim krivičnopravnim

sankcijama, vrstama i mjerama, njihovom odmjeravanju, odnosno ublažavanju, mjerama

sigurnosti, sporednim kaznama, mjerama koje predstavljaju supstitute kazni i drugim

relevantnim odredbama u pogledu izricanja krivičnopravne sankcije.

60. Međutim, nije dovoljno utvrditi koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju

presudu, već koji od njih omogućava povoljniji ishod u konkretnom slučaju, prema

konkretnom učiniocu, a što jasno prizilazi iz citiranih zakonskih odredbi člana 4. stav 2. KZ

BiH koji kaže da će se primjeniti zakon koji je “blaži za učinioca”. Prema tome nije

isključena mogućnost da zakon sa težom kaznom bude za učinioca na kraju povoljniji, jer

primjena nekih njegovih drugih odredbi dovodi do povoljnijeg rješenja za učinioca.

7 Komentari krivičnih zakona BiH , Vijeće Europe 2003. godina, stranica 66.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

22

61. U konkretnom slučaju i zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela KZ

SFRJ, jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi - KZ BiH, propisuju krivičnopravne

radnje za koje je optuženi oglašen krivim kao krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika. S obzirom na navedeno, jasno je da postoje zakonski uslovi za vođenje

krivičnog postupka protiv počinioca za navedena krivična djela i njegovo kažnjavanje.

62. Pitanje retroaktivnosti primjene krivičnog zakona je od izuzetnog pravnog značaja i

kao takvo već bilo predmetom analize i ocjene u nekoliko odluka Ustavnog suda i

Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud) i imaju direktne implikacije na postupanje

Suda BiH u predmetima ratnih zločina, s obzirom da se radi o obavezujućoj domaćoj i

međunarodnoj sudskoj praksi.

63. Vijeće je shodno prethodnom, a imajući u vidu stavove Ustavnog suda BiH koji

odstupa od prakse Evropskog suda jer ne predviđa da se primjena blažeg zakona po

učinioca preispituje za svaki slučaj pojedinačno, već jasno određuje da će se u svim

slučajevima u kojima oba zakona propisuju isto krivično djelo na učinoca primjeniti KZ

SFRJ, ovaj zakon primijenilo u konkretnom slučaju s obzirom da je stav Ustavnog Suda

BiH obvezujući i za Sud BiH.

64. Kako je krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZ BiH

za koja krivična djela se tereti optuženi, bilo propisano članom 144. KZ SFRJ, to je

slijedom navedenog, te u skladu sa praksom Ustavnog suda BiH, u pogledu primjene

materijalnog prava nužno primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja

krivičnog djela i kao zakon koji je prema stavu Ustavnog suda BiH, blaži za optuženog.

1. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA

65. Osnovna obaveza Vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom 281. stav 2.

ZKP-a BiH u kojem se navodi: “Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u

vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica

dokazana.”

66. Sudska praksa je za osuđujuću presudu definisala standard ''dokaza van razumne

sumnje.'' Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su dokazi na

osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da je

optuženi počinio krivično djelo.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

23

67. Član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim dok se ne utvrdi

njegova krivica za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Slijedom navedenog principa

na optužbi je teret dokazivanja krivice optuženog i to mora dokazati van razumne sumnje.

68. Sud je dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa

jednakom pažnjom kao i dokaze koji ga terete (član 14. ZKP BiH).

69. Član 15. ZKP BiH predviđa princip slobodne ocjene dokaza, koga ograničava

jedino princip zakonitosti dokaza, što znači da je ocjena dokaza oslobođena formalnih

pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Uspostavljajući ovaj

princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u

prosudbenu moć sudija.

70. Član 10. ZKP BiH (zakonitost dokaza) predviđa da:

“Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava

i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina

ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“

71. Član 6. stav 1. Konvencije nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno

jasno na osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”8. Iako priznaje primat domaćih

sudskih organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, član 6. stav 1. Evropske

konvencije nameće domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše

ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza koje su podnijele strane9. U vezi sa tim,

sudovi moraju razmotriti i raščistiti sve značajne nepodudarnosti u iskazima strana u

postupku, ukazati da li je neki od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, po kom

osnovu.10

72. Vijeće je imalo u vidu i praksu Europskog Suda za ljudska prava11 prema kojoj se

Sud, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim

argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.

73. Ne postoji zakonska obaveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi. Zakonska

obaveza je razmatranje svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke. Bilo bi

nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem Vijeću obavezu da svaki pojedinačni dokaz,

8 Evropski sud za ljudska prava, Georgiadis protiv Grčke, 1997, para 606.

9 Van de Hurk protiv Nizozemske, 19.04.1994.g., par. 59;

10 Khamidov protiv Rusije, 2.06.2008. g., par. 173

11 Predmet Evropskog suda za ljudska prava Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21.01.1999. godine;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

24

dakle, svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni tokom glavnog pretresa,

pojedinačno obrazlaže u presudi.

74. Žalbeno vijeće u predmetu Kvočka podsjeća na to da je stvar diskrecione ocjene

pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se tiče zaključaka o

činjenicama, pretresno Vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o činjenicama koji

su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice. Nije nužno

osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.12

75. Isti stav je iznesen od strane Žalbenog vijeća MKSJ i u predmetu Mucić i dr.:

„Pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi sa

svime što je izneseno tokom suđenja“13

76. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka Vijeće je nastojalo sagledati njihovo

svjedočenje u cjelini, misleći pri tome kako na sadržinu samog iskaza, tako i na njihovo

držanje, karakter i ponašanje tokom davanja iskaza. Kredibilitet svjedoka zavisi ne samo

od od toga u kojoj mjeri poznaju događaj o kome svjedoče, nego i od iskrenosti svjedoka,

njegove pouzdanosti, kao i svijesti da se polaganjem zakletve pred sudom obavezao da

govori istinu.

77. Osim što iskaz svjedoka treba biti dat iskreno, neophodno je i da je iskaz

pouzdan. Imajući to na umu, Vijeće je tokom cijelog postupka bilo svjesno da je u iskazima

o činjenicama koje su se dogodile puno godina ranije, prisutna nesigurnost usljed

nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja na te

događaje. Vijeće je uporedilo činjenice o kojim je svjedok svjedočio sa činjenicama koje su

utvrđene od strane drugih svjedoka, te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su

potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovome predmetu.

78. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje

postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.14 Slično tome, faktori kao

što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica,

nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja, ne isključuju automatski

12 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr., par. 23-25;

13 Mucić i dr., Presuda Žalbenog vijeća, 20. februara 2001. godine, par. 498

14 Drugostepema presuda u predmetu Čelebić, par. 485 i 496 – 498;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

25

mogućnost da se Vijeće osloni na takav iskaz. Međutim, prilikom ocjenjivanja i

odmjeravanja težine dokaza pretresno Vijeće vodi računa i takve faktore uzme u obzir.15

79. Vezano za posredne dokaze (dokaze iz druge ruke) u praksi ovog suda takvi su

dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna vrijednost takvih dokaza zavisi od konteksta i

karaktera predmetnog iskaza, kao i od toga da li je taj iskaz potkrijepljen i drugim

dokazima.

80. Žalbeno Vijeće Međunarodnog krivičng suda za Ruandu podsjeća da pretresno

vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost pripisati

iskazu nekog svjedoka.16Pritom pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u

zavisnosti od konkretnog slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu

ulogu u datim događajima, uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima

protivrječnosti ili nedosljednosti u njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog

svjedočenja i drugih dokaza, ranije primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje

lažnog iskaza, te odgovore tog svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.17

81. Zapisnike o saslušanju svjedoka uložene u sudski spis u smislu člana 273. stav 1.

ZKP BiH, Sud je razmatrao jedino ukoliko su postojala neslaganja u odnosu na iskaz koji

je svjedok dao na glavnom pretresu i to u onom dijelu u kojem je ukazano na razliku u

iskazu, bilo od strane Tužilaštva, bilo od odbrane optuženog.

82. Tokom postupka, a prije nego što je u odnosu na optuženog Nedžada Hodžića

postupak razdvojen, u sudski spis uložen je određeni broj materijalnih dokaza i saslušani

svjedoci i vještaci na okolnosti optužbi u odnosu na optuženog Nedžada Hodžića. Kako je

vođenje postupka protiv Hodžića nastavljeno u razdvojenom predmetu i pod drugim

brojem, Vijeće je u ovoj presudi cijenilo sve do tada izvedene dokaze, ali će detaljno

obrazlagati samo one koje su od odlučnog značaja za pojedine inkriminacije optužnice

koje se optuženom Dževadu Salčin stavljaju na teret.

83. Vijeće se također nije bavilo utvrđivanjem postojanja opštih elemenata krivičnog

djela Ratni zličin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH (za šta se tačkom 2.

izmjenjene optužnice tereti optuženi Salčin) niti utvrđivanjem statusa lica Bogdana Mrkaje,

Gorana Varagića, Slobodana Krstića i Rajka Vitora, budući da nije našlo dokazanim da je

15 Predmet Kupreškić i dr., br. IT-95-15-A, Presuda žalbenog vijeća od 23.10.2001. godine, strana 12, par

31; 16

Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i drugi, par.194, Međunarodni krivični sud za Ruandu; 17

Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i dr., par 194;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

26

optuženi prema njima poduzimao zabranjene radnje iz kojeg bi nastupile zabranjene

posljedice, o čemu će Vijeće dati detaljnije razloge u obrazloženju oslobađajućeg dijela

presude.

B. NALAZI SUDA U POGLEDU OSUĐUJUĆEG DIJELA IZREKE PRESUDE

1. Opšti elementi krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljnika iz člana 144.

KZ SFRJ

84. Vijeće je optuženog Dževada Salčina oglasilo krivim za krivično djelo Ratni zločin

protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ.

85. U članu 144. KZ SFRJ navodi se:

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše

ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni

eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplatacije, nanošenje veliki patnji ili

povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanje na vršenje službe u oružanim

snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši

neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

86. Za postojanje navedenog krivičnog djela neophodno je da radnje izvršenja djela

predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava. Ove povrede zabranjene su Ženevskim

konvencijama i dodatnim protokolima i čine međunarodni instrument za krivična djela

ratnog zločina.

87. Iz citirane zakonske odredbe proizilaze sljedeći bitni elementi krivičnih djela

Ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika:

- Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava,

- Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

- Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom;

- Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

88. Dakle, da bi se inkriminisanim radnjama optuženog ostvarila obilježja krivičnog

djela ratni zločin neophodno je na osnovu provedenih dokaza utvrditi postojanje naprijed

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

27

navedenih bitnih elemenata s tim što odredba člana 144. KZ SFRJ ne postavlja zahtjev za

utvrđivanje postojanja rata, oružanog sukoba ili okupacije, mada se isti pretpostavlja s

obzirom na prirodu djela ratnog zločina.

89. Na to upućuje i spomenuta zaštićena kategorija „ratnih zarobljenika“ u svjetlu

krivičnog djela iz člana 144. KZ SFRJ, s tim što se navedeno krivično djelo može izvršiti ne

samo za vrijeme rata i oružanog sukoba, već i poslije prestanka ovih stanja dok se ratni

zarobljenici još nalaze pod vlašću zemlje koja ih je zarobila, odnosno do mometna

repatrijacije, ratni zarobljenici uživaju status zaštićenih lica po međunarodnom pravu.18

90. Kada se sagleda zakonski opis predmetnog krivičnog djela, jasno je da se za

egzistentnost ovog djela kao uslov ne postavlja određivanje prirode, odnosno karaktera

oružanog sukoba, jer pitanje određivanja međunarodnog odnosno nemeđunarodnog

karaktera sukoba ne predstavlja materijalni elemenat navedenog krivičnog djela iz člana

144. KZ SFRJ. Međutim, karakter sukoba se mora utvrditi u smislu primjenjivosti, odnosno

zaštite koja se pruža ženevskim konvencijama, odnosno protokolima uz konvencije, osim

ukoliko optuženom na teret nije stavljeno kršenje zajedničkog člana 3. Konvencija koji je

primjenjiv i u međunarodnom i nemeđunarodnom oružanom sukobu.

91. Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju se ne postavlja kao uslov ni znanje

optuženog za postojanje činjeničnih okolnosti koje određuju karakter sukoba19, već je u

ovom slučaju dovoljno da se na strani optuženog utvrdi svijest o postojanju oružanog

sukoba, što će u nastavku presude biti predmet detaljnijeg izlaganja.

92. Vijeće nalazi da je optuženi radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke ove

presude, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata i sukoba između AR BiH i

VRS, nečovječno postupao prema ratnom zarobljeniku Draganu Vukoviću tako što mu je

odsjekao dio školjke desnog uha čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ.

93. Cijeneći elemente bića krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, da

djelo učinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, da kršenje

mora biti počinjeno u vrijeme rata, da djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, te da

počinilac mora narediti ili počiniti djelo, Vijeće je utvrdilo da su na strani optuženog Salčin

Dževada ispunjeni svi ovi elementi.

18 Grupa autora: Komentar krivičnog zakona SFRJ, Novi Sad, 1978., str. 504;

19 Presuda Pretresnog Vijeća MKSJ u predmetu Strugar, januar 2005, para. 216;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

28

(a) Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava

94. Vijeće je utvrdilo da je optuženi Dževad Salčin u inkriminsano vrijeme i na način

opisan u izreci osuđujuće presude, postupao suprotno odredbi člana 3. tačke a) Ženevske

konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augsta 1949. godine. Član 3.

stav 1. tačka a) Ženevski konevnecija (I-IV), u relevantnom dijelu glasi :„U slučaju oružanih

sukoba koji nemaju međunarodni karakter, a koji izbiju na području jedne od visokih strana

ugovornica, svaka zaraćena strana dužna je primjenjivati barem sljedeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike

oružanih snaga koji su položili oružje i osobe izbačene iz stroja zbog bolesti, rana, lišenja

slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog

nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu,

rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.U tom cilju, zabranjeni

su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim

licima, između ostalih i sljedeći postupci:

a) nasilje što se nanosi životu i tjelesnom integritetu, osobito sve vrste ubistava,

sakaćenja, okrutnosti i mučenja;

95. Navedeni član 3. je zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno isti je

inkorporiran u sve četiri Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine. Osim što se

primjenjuje u svim vrstama sukoba (međunarodni i nemeđunarodni), suština ovog člana je

da svim osobama koje ne učestvuju direktno u neprijateljstvima garantuju određena prava,

odnosno pravo na humano postupanje i zabranjuju određeni postupci taksativno nabrojani

u tačkama člana 3. Konvencije.

96. Kako bi se utvrdilo da li su u konkretnom predmetu povrijeđena pravila

međunarodnog prava, neophodno je utvrditi da je radnja počinioca bila usmjerena protiv

neke od zaštićenih kategorija osoba u smislu odredbi Ženevskih konevnecija.

(b) Status Dragana Vukovića kao ratnog zarobljenika (osuđujući dio izreke

presude)

97. Optuženi Dževad Salčin se tereti da je po tački 1. izmjenjene optužnice počinio

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

29

krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na način da je ratnom zarobljeniku

Draganu Vukoviću odsjekao dio uha.

98. Stranke u postupku nisu pokrenule pitanje kvalifikacije sukoba. Međutim,

primjenjljivost zakona po kojem se optuženi krivično goni zavisi od prirode sukoba, te je to

od suštinskog značaja za odluku. Shodno tome, Vijeće će razmotriti i to pitanje.

99. Prema III Ženevskoj konvenciji, zaštita koju uživaju ratni zarobljenici zavisi od

prirode sukoba. Razlika između oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog

sukoba i međunarodnog oružanog sukoba je od temeljnog značaja za režim zaštite koji

predviđaju Ženevske konvencije. Na primjer, Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim

zarboljenicima iz 1949. godine (III Ženevska konvencija) opisuje dva nivoa zaštite koju

trebaju uživati ratni zarobljenici. U slučaju "oružanog sukoba koji nema karakter

međunarodnog sukoba, a koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica",

zajednički član 3. propisuje minimalnu zaštitu na koju imaju prava lica koja ne učestvuju

neposredno u neprijateljstvima u unutrašnjem sukobu. Ostatak Konvencije odnosi se na

slučajeve međunarodnog oružanog sukoba između dvije Visoke strane ugovornice i

predviđa zaštitu za ratne zarobljenike zarobljene tokom međunarodnog sukoba koja je

daleko šira od one koju uživaju lica zarobljena u toku sukoba koji nema karakter

međunarodnog.20 Ova razlika je istaknuta u svakoj od četiri Ženevske konvencije čiji je

potpisnik i Bosna i Hercegovina.

100. Član 144. KZ SFRJ21 odnosi se na Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i sadrži

formulaciju o "teškim povredama" iz člana 130. III Ženevske konvencije.

101. Vijeće potvrđuje da je član 144. usko povezan sa III Ženevskom konvencijom

utoliko što prava koja on štiti potiču iz člana 130. III Ženevske konvencije. Međutim, nije

uopšte vidljivo da je u član 144. ugrađena i razlika koja se u III Ženevskoj konvenciji pravi

20 Tužilac protiv Blaškića IT-95-14-A, presuda, 29.7.2004., stav 170. Vidi takođe Tužilac protiv Brđanina, IT-

99-36-T, presuda, 1.9.2004., stav 121; Tužilac protiv Mladena Naletilića i Vinka Martinovića, IT-98-34-T, presuda, 31.3.2003., stav 176. 21 Ko kršeći pravila međunarodnog prava, naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja,

nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesog integriteta ili

zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i

nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela- kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina

ili smrtnom kaznom.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

30

između sukoba međunarodnog i nemeđunarodnog karaktera, na mjesto čega su se neka

vijeća opredijelila da samo utvrde postojanje oružanog sukoba.22

102. Također, ovo pretresno Vijeće je imalo u vidu i stav u predmetu Suda BiH protiv

Karajić Sulje, gdje je u pogledu konteksta činjeničnih okolnosti tog predmeta Vijeće uzelo

kao utvrđenu činjenicu postojanje rata između sukobljenih strana, te je to Vijeće smatralo

da oružani sukob kao širi pojam u sebi uključuje i pojam rata, ali da ovaj pojam zadržava

autonomno značenje kao i da se time eo ipso isključuje potreba utvrđivanja karaktera

oružanog sukoba, tj. da li se radi o međunarodnom ili o nemeđunarodnom oružanom

sukobu. Slijedom navedenog, to Vijeće je našlo da je izabranim pristupom koji se fokusira

na postojanje rata, data potpunija pravna zaštita ratnim zarobljenicima per se kao

zaštićenim licima, s obzirom da konvencijsko pravo pruža veću zaštitu ratnim

zarobljenicima iz međunarodnih u odnosu na ratne zarobljenike iz unutrašnjih oružanih

sukoba.23

103. U konkretnom slučaju ovo Vijeće je utvrdilo da iz provedenih dokaza nesumnjivo

proizilazi postojanje oružanog sukoba između VRS sa jedne strane i ARBiH sa druge na

području Igmana u prvoj polovini 1993. godine, a o čemu će biti više riječi u dijelu presude

koji analizira dokaze u vezi sa bitnim elementom krivičnog djela-kršenje mora biti

počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije.

104. Nadalje, Vijeće je imalo u vidu i da je uočen veliki pomak u razvoju međunarodnog

humanitarnog prava gdje je učinjeno premještanje kategorije borbe naroda za

samoodređenje iz nemeđunarodnih u međunarodne oružane sukobe (članom 1. stav 4.

Dopunskog protokola I), čime je pripadnicima pokreta otpora tih naroda, kao i svakoj

drugoj strani u skobu, priznato pravo na status ratnog zarobljenika, sukladno odredbama,

Ženevske konvencije (III) o postupanju sa ratnim zarobljenicima, te da se na njih dakle

22 Presuda Suda BiH u predmetu Karajić Suljo, broj S1 1 K 005379 11 Kžk od 28.11.2011. godine , Predmet

protiv Suada Kapića, X-KRZ-07/431, drugostepena presuda, 11.9.2009., stav 52. ("Žalbeno vijeće navodi da, iako član 175. tačka a) KZ BiH izričito ne zahtijeva postojanje rata ili oružanog sukoba, u njemu se pominju samo povrede primjenjivih međunarodnih pravila. Međunarodni zakoni ili običaji ratovanja su usko povezani sa stanjem oružanog sukoba tako da ratni zločin nije moguć ako ne postoji oružani sukob i ako ne postoji očigledna veza između djela optuženog i sukoba. Shodno tome, Vijeće zaključuje da član 175. zahtijeva postojanje oružanog sukoba."); Predmet protiv Veiza Bjelića, X-KR-07/430/1, prvostepena presuda, 28.3.2008., str. 6 ("Primjena određenih principa međunarodnog prava u ovom slučaju utkana je i u same članove za čije se kršenje optuženi tereti […] Jasno je iz same odredbe člana 173. stav 1. KZ BiH da je isti, prima facie, primjenjiv na oružane sukobe bez posebne distinkcije između internih i međunarodnih sukoba. Isto se može reći i za član 175. stav 1. KZ BiH koji ne pominje direktno postojanje oružanog sukoba (mada se III Ženevska konvencija, koja propisuje pravila primjenljiva na ratne zarobljenike, primjenjuje u slučaju oružanog sukoba").

23 Presuda Suda BiH u predmetu Karajić Suljo, broj S1 1 K 005379 11 Kžkod 28.11.2011. godine, str.45;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

31

primjenjuju sve važeće odredbe međunarodnog humanitarnog prava u međunarodnim

oružanim sukobima.24

105. Vijeće zaključuje da prema članu 144. KZ SFRJ, kao što je to u više navrata

istaknuto, postojanje međunarodnog sukoba nije preduslov za njegovu primjenu. U širem

smislu, osoba koja je zarobljena za vrijeme rata može se smatrati ratnim zarobljenikom

prema članu 144. KZ SFRJ, bez obzira na to da li ispunjava striktne kriterije potrebne za

status ratnog zarobljenika koji je ugrađen u Ženevske konvencije.

106. Pored toga, Vijeće je svakako imalo u vidu i praksu sudova u regiji, prema kojoj se

navodi da stoji činjenica da se status ratnog zarobljenika prvenstveno daje licima koja su

potpala pod vlast jedne od Visokih strana ugovornica koje su u ratu.

107. Međutim, takav status mogu dobiti i lica u nemeđunarodnom sukobu, ukoliko

nemeđunarodni sukob ima stepen oružanog sukoba koji podrazumjeva organizovanost

oružanih formacija u sukobu, te takav intezitet sukoba koji ga razlikuje od kratkotrajnih

pobuna i nereda, i ukoliko su obje strane u sukobu očigledno iskazale spremnost da lica

koja učestvuju u sukobu na strani jedne sukobljene strane, a potpadnu pod vlast druge

strane u sukobu, tretira kao ratne zarobljenike. Dakle, na takav nemeđunarodni oružani

sukob, imaju se primjenjivati norme humanitarnog prava i njime štititi one kategorije lica na

koje se odnose, u konkretnom, ratne zarobljenike.

108. Provedenom analizom dokaza u vezi sa statusom oštećenog lica, Vijeće je utvrdilo

da je Dragan Vuković lice koje ima status ratnog zarobljenika, a što po ocijeni Vijeća jasno

proizilazi iz provedenih dokaza u spisu. Da je oštećeni Dragan Vuković osoba koja u

smislu člana 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicma iz 1949. godine

ima status zaštićene kategorije, proizilazi iz iskaza samog oštećenog koji je opisao

okolnosti pod kojima je zarobljen. Naime, Dragan Vuković navodi da je u momentu

zarobljavanja bio pripadnik II Sarajevskog Korpusa, i da je u tom trenutku bio odjeven u

SMB uniformu, te nauoružan automatskom puškom. Da je Vuković i za vrijeme boravka na

Igmanu (gdje je doveden iz Silosa) imao status ratnog zarobljenika, potvrdili su i drugi

salsušani svjedoci, među kojim su lica također zatočena na Igmanu, te i pripadnici

jedinice u kojoj je bio i sam optuženi.

24 Promjena kvalifikacije oružanog sukoba, S. Fabijanić Gagro, Zb. Prav.fak. Sveuč. Rij. v.29 (2008), br.2,

str. 1071;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

32

109. Svjedok Edin Subašić, je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom bio pripadnik

informativne službe TO pod nazivom “Agencija ISTO” sa zadatkom snimanja jedinica

Armije na bojištima, između ostalog i na Igmanu. Boraveći na Igmanu svjedok je snimio

emisiju RAT-ART25 koja se, između ostalog, bavila i pitanjem tretmana zarobljenika od

strane pripadnika Armije BiH, a po odobrenju komandanta Zulfikara Ališpago. Tom

prilikom jedan od zarobljenika je rekao da niko od zarobljenih lica nije imao značajnijih

problema, osim Dragana Vukovića koji je, kako navodi, ranije nadrljao.

110. Svjedok Andelija Mustafa se 09.02.1993.godine zajedno sa grupom saboraca

priključio jedinici za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” koja je u to vrijeme bila smještena na

Igmanu u hotelu Mrazište. Svjedok je, pored ostalih zadataka, bio u jedinici povremeno

angažovan na obezbjeđenju prostorija koje su služile kao zatvor. Prema njegovim

navodima, oštećeni Dragan Vuković je imao poseban status i nalazio se sam u jednoj

manjoj prostoriji, dok su se ostali zatvorenici nalazili u drugoj, većoj prostoriji. Svjedok

pojašnjava da su Vukovića zvali “Vojvoda” i da je on, za razliku od ostalih zatočenih lica,

bio vojnik koji je zarobljen, kako navodi, na prevoju Jasen iznad Krupca.

111. Također, svjedokinja Vuković Vesna, supruga oštećenog, potvrđuje da je Dragan

Vuković bio vojno angažovan, da je najprije bio u rezervnom sastavu policije, da je bio na

noćnim stražama, a kasnije pripadao, kako svjedokinja navodi, srpskoj vojsci, te da je

zarobljen na položaju Gerča, negdje iznad Krupca.

112. Svjedok Goran Varagić koji je također bio zatvoren, najprije u Silosu, pa na

Igmanu, navodi da je Dragan Vuković imao specifičnost jer je, kako kaže, uhvaćen na liniji.

I zaštićeni svjedok “A” potvrđuje da je Vuković zarobljen kao vojni rezervista, te da je tom

prilikom imao naoružanje.

113. O statusu oštećenog Dragana Vukovića svjedočio je i svjedok Nogo Muhamed koji

je saslušan na prijedlog odbrane optuženog Nedžada Hodžića ( navedeni iskaz Vijeće

cijenilo u onoj mjeri u kojoj se odnosi na inkriminacije koje su stavljene na teret Salčinu).

Svjedok je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom obavljao funkciju komandanta Šeher Igman

8. Brdske brigade koja je obuhvatala sve jedinice koje su bile na Igmanu. Dolaskom

Ališpage na Igman svjedok Nogo je postavljen za načelnika Štaba. Navodi da je Vuković

prilikom hapšenja na sebi imao vojnički džemper, a ispod njega oficirski opasač i oprtač.

25 Dokaz T-1

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

33

114. Da je oštećeni Vuković imao status ratnog zarobljenika potvrdili su i svjedoci Sedin

Mahmić, Mujo Pirušić, Da je oštećeni Vuković imao status ratnog zarobljenika potvrdili su i

svjedoci Sedin Mahmić, Mujo Pirušić, pripadnici Armije BiH.

115. Dakle, Dragan Vuković je kao pripadnik VRS zarobljen i razoružan, a potom

zadržan u prostorijama koje su služile kao zatvor na Igmanu.

116. Slijedom navedenih dokaza subjektivne prirode, kako optužbe, tako i odbrana,

Vijeće je izvelo nesumnjivi zaključak da je oštećeni Dragan Vuković imao status ratnog

zarobljenika, i da pripada kategoriji osoba zaštićenih članom 3. III Ženevske konvencije.

(c) Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

117. U međunarodnoj sudskoj praksi smatra se da oružani sukob postoji “svuda gdje se

pribjeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i

organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države.” 26

118. Dovodeći kršenje odredbi međunarodnog prava u vezu sa postojanjem oružanog

sukoba, treba naglasiti da se međunarodno humanitarno pravo primjenjuje “na čitavoj

teritoriji zaraćenih država, odnosno, u slučaju unutrašnjih oružanih sukoba, na čitavoj

teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se na tom mjestu stvarno

vode borbe, sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, sve dok se ne

pronađe mirno rješenje”.27

119. Prije svega, Vijeće je imalo u vidu da odbrana tokom postupka nije dovodila u

pitanje činjenicu da je u vrijeme događanja obuhvaćenih optužnicom postojao rat, odnosno

oružani sukob između AR BiH i VRS, kao i to da su ti sukobi postojali i na području

Igmana. Prema provedenim dokazima sukobi u inkriminisanom periodu su najprije bili

između Armija BiH i VRS dok je do oružanog sukoba između Armije BiH i HVO, došlo

kasnije. Vijeće se u konkretnom slučaju bavilo isključivo pitanjem postojanja oružanog

sukoba između Armije BiH s jedne i VRS, sa druge strane.

26 Tužilac protiv Drajoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića,predmet br. IT-96-23 i IT-96-

23/1-A, Presuda od 12.6. 2002. godine (Kunarac i drugi. Presuda po žalbi, odjeljak 56; 27

Kunarac et al. presuda žalbenog vijeća , odjeljci 57 i 64. U odjeljku 64. Žalbeno vijeće smatra: “da dužnost tužioca nije bila da postojanje oružanog sukoba dokazuje za svaki kvadratni centimetar tog područja. Postojanje oružanog sukoba nije ograničeno samo na dijelove teritorije na kojima se konkretno odvijaju borbe već postoji na čitavoj teritoriji pod kontrolom zaraćenih strana.”

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

34

120. U prilog činjenici da je postojalo ratno stanje u vrijeme izvšenja krivičnog djela je i

Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od dana 20.06.1992. godine -

odluka o proglašenju ratnog stanja je objavljena u Službenom listu RBiH 7/9228. Ratno

stanje je ukinuto također odlukom Predsjedništva RBiH od 22.12.1996. godine koja je

objavljena u Službenom listu RBiH 50/9529.

121. Da je na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno na širem reonu Sarajeva pa tako i

Igmana, u inkriminisano vrijeme postojao oružani sukob između pripadnika Armije BiH sa

jedne, i VRS sa druge strane, potvrdili su tokom postupka i saslušani svjedoci (svjedoci

Dragan Vuković, Edin Subašić, Zijo Čaušević, Rajko Vitor, Slobodan Krstić, Miladin

Borović, Goran Golub, Arif Hadžić, Ekrem Madeško i mnogi drugi svjedoci), kao i veći broj

materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo BiH uložilo u sudski spis 30 na okolnost poduzimanje

borbenih dejstava od strane oružanih snaga VRS i Armije BiH na širem području Sarajeva

i Igmana.

122. Kako iz navedenih dokaza koji se odnose kako na vremenski period koji je

prethodio periodu i radnjama iz optužnice, tako i na sam inkriminisani period „prva

polovina 1993.godine “, jasno prozilazi da je na teritoriji BiH, a konkretno i na širem

području Sarajeva, postojao rat, odnosno oružani sukob između ARBiH i oružanih snaga

VRS-a, Vijeće ovaj element nalazi dokazanim van svake razumne sumnje.

28 Dokaz T- 17b;

29 Dokaz T- 23;

30 OS RBiH, 1. korpus-sektor bezbejdnosti, Stanja i neki problemi vojne organizacije u zoni odgovornosti OG

Igman, broj: 04/393-1 od 20.02.1993. godine (T-43); OS RBiH, 1. korpsu sektor bezbejdnosti, Saznanja o nekim bezbejdnosnim pojavama i prilikama u zoni odgovornosti OG Igman, bez broja od 21.02.1993. godine (T-44); Stanje na Igmanu i slobodnoj terirotoriji - zapažanja, bez broja i datuma, ERN broj: 02000083-88 (T-45); OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Informacija, broj: 5-03-250/93 od 29.03.1993. godine (T-46); Akt OS RBiH, Operativna grupa Igman, Služba vojne bezbjednosti, 1. korpusu-sektoru bezbjednosti, broj: 08-21-20/93 od 27.04.1993. godine (T-47); Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka broj: 877/93-00008 od 26.06.1993.godine (T-51); Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka, broj: 791/93 od 29.05.1993.godine (T-52); Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka, broj: 660/93 od 03.05.1993.godine (T-53); OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatvor Silos Tarčin, Izvještaj o radnom vodu zatvorenika na radilištu na Igmanu i zahtjev za zvanični izvještaj o jednom broju zatvorenika koji se nisu vratili u zatvor Silos Tarčin, broj: sl/93 od 28.11.1993. godine (T-57); ŠVK OS RBiH, Uprava bezbjednosti, Razmjena Vuković Dragana objašnjenje, broj: 03/20-216 od 02.09.1993. godine (T-73);

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

35

(d) Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom;

123. Prema članau 144. KZ SFRJ traži se postojanje veze između djela optuženog i

oružanog sukoba. Dakle, da bi se utvrdilo postojanje navedenog elementa, neohodno je

sagledati status optuženog u inkriminisanom periodu, te postojanje uzajamnosti i

zavisnosti izvršenja djela u odnosu na postojanje (ranije obrazloženog) oružanog sukoba

na širem području Sarajeva, te planini Igman. U konkretnom slučaju Vijeće je ispitalo „da li

je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini

zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen.“31.

124. Ovaj uslov je ispunjen ako je zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom

situacije koja je proistekla iz oružanog sukoba.32

125. Sudeće vijeće MKSJ u predmetu Dragoljub Kunarac i dr. navodi:

„…Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od

strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se odigrali

dotični događaji. Stoga je dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s neprijateljstvima

koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. Uslov da dato

djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen je ukoliko su, kao u ovom

slučaju, zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida oružanih aktivnosti na

određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog cilja ili iskorištavanja

situacije nastale uslijed borbi...“33

126. Na osnovu nekoliko faktora može se odrediti postojanje nexusa između

počinjenog djela od strane optuženog i oružanog sukoba. Ti faktori mogu obuhvatiti

sljedeće:

- činjenicu da je počinilac vojnik;

- činjenicu da žrtva nije vojnik ili činjenicu da je žrtva pripadnik suprotne strane;

- činjenicu da se za radnju može reći da služi krajnjem cilju vojne kampanje;

31 Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet broj: IT-96-23 & IT-96-23/1-A presuda 12.06.2002. godine, stav

58. 32

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 58-59. 33

MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 568;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

36

- činjenicu da je zločin izvršen u sklopu službenih dužnosti počinioca.34

127. Temeljem provedenih dokaza Vijeće je na nesumnjiv način utvrdilo da je optuženi

Dževad Salčin, imao status vojnika i da je djelo počinio kao pripadnik Specijalnog odreda

za posebne namjene “Zulfikar” (SOPN ARBiH „Zulfikar“ ) koja je bila stacionirana na

planini Igman gdje je se nalazio hotel „Mrazište“, a u njemu zatočenički centar.

128. Da je jedinica SOPN ARBiH „Zulfikar“ u prvoj polovini 1993. godine bila smještena

u hotelu „Mrazište“ na Igmanu, proizilazi iz Naređenja Komandanta OG Igman broj:

99/1/93 od 24.01.1993. godine u kojem se, između ostalog, navodi da će Odred za

posebne namjene „Zulfikar“ za potrebe smještaja koristiti objekte hotela „Mrazište“35. Da je

u kritično vrijeme na Igmanu djelovala jedinica „Zulfikar“ proizilazi i iz akta ARBiH 4.

Korpusa – Specijalnog odreda za posebne namjene broj 04-10-2303/94 od 19.08.1994.

godine gdje je navedeno da je odred formiran odlukom Savjeta za nacionalnu odbranu na

sastanku održanom dana 10.06.1991. godine pod imenom „Odred za prirodna i narodna

prava RBiH, Sandžaka i Kosova – Zulfikar“, te da je specijalni odred za posebne namjene

otpočeo sa borbenim dejstvima dana 06.04.1992. godine.36 Ovom odredu je aktom Štaba

vrhovne komande oružanih snaga RBiH broj 86-2 od 05.02.1993. godine, dodjeljen brojni

naziv T-30372 i broj vojne jedince 5683.37 Također iz materijalnih dokaza38 uloženih u spis

je vidljivo da je jedinica “ Zulfikar” boravila i djelovala na Igmanu u prvoj polovini

1993.godine.

129. Prema iskazima saslušanih svjedoka, u inkriminsanom periodu komadant jedinice

je bio Ališpago Zulfikar, a njegov zamjenik Bojadžić Nihad. O tome su svjedočili Zijo

Čaušević, Vladislav Anđelić, Dragan Vuković i brojni svjeodoci Tužilaštva, a što je potvrdio

i Nihad Bojadžić, svjedok odbrane. Ove činjenične navode potvrđuje i Naredba Štaba

vrhovne komande ARBiH broj 13/37-39 od 04.03.1993. godine39, prema kojoj su Ališpago

Zulfikar i Bojadžić Nihad raspoređeni na navedene dužnosti. Također iz Spisak vojnika

Specijalnog odreda za posebne namjene ŠVK, ERN broj: od 02098414 – 02098424,

proizilazi da je zapovjednik SOPN ŠVK bio Zulfikar Ališpago, a njegov zamjenik Nihad

Bojadžić40.

34 Presuda Kunarac i drugi, drugostepena presuda, paragraf 59.

35 Dokaz T-40

36 Dokaz T- 41;

37 Dokaz T- 38;

38 Pod brojevima T-42, T-43, T-44, T-45

39 Dokaz T-39

40 Dokaz T-28

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

37

130. Da je optuženi Dževad Salčin tokom 1993. godine bio pripadnik SOPN „Zulfikar“ i

da je u tom svojstvu boravio na planini Igman u prvoj polovini 1993.godine, proizilazi iz

uvjerenja o platama pripadnika Oružanih snaga BiH, matični kartoni VOB-2, jedinični

kartoni VOB-3 i VOB-8 . Tužilaštvo je također u sudski spis uložilo materijalne dokaze i to

Dopis Ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj:01/2-

41-32/09 od 12.11.2009. godine sa prilogom: Uvjerenje o platama pripadnika OS RBiH,

matičnih kartona VOB-2, jediničnih kartona VOB-3 i VOB-8 obrazaca na imena Salčin

Dževad (između ostalih), iz kojih je vidljivo da je optuženi Salčin pripadao vojnoj jedinici

5883 u periodu od 18.07.1992.godine do 04.05.1996.godine. I sam optuženi je prilikom

svjedočenja potvrdio da je 1993 godine u odredu SOPN-a imao poziciju običnog vojnika, i

naveo da su jednom htjeli da ga rasporede na mjesto komandira voda, ali da na to nije

pristao. Zamjenik komandanta jedinice „Zulfikar“, svjedok odbrane Nihad Bojadžić, također

potvrđuje da je Salčin bio u jedinici „Zulfikar“.

131. Iako je optuženi nezadovoljan svojim statusom u jedinici lično tražio unapređenje,

odnosno dodjelu čina, 41 niti jedan provedeni dokaz nije pokazao da je došlo do promjene

njegovog statusa u jedinici ”Zulfikar”.

132. Dakle, zabranjene radnje optuženi je počinio u svojstvu vojnika, pripadnika Vojne

jedinice Specijalni odred za posebne namjene “Zulfikar”, u uvjetima rata i oružanog

sukoba, u vrijeme, mjestu i na način opisan u u osuđujućem dijelu presude, odnosno

nečovječno postupao prema ratnom zarobljeniku Draganu Vukoviću.

(e) Alibi optuženog

133. Optuženi je na okolnost alibija za prisustvo na planini Igman za period od 20.04.-

do kraja maja 93.godine provodio dokaze nastojeći da dokaže da se u navedeno vrijeme

nije nalazi na Igmanu, već na Memidžanima i Grabovici. Na te okolnosti odbrana je

saslušala svjedoke Vrtić Miralema, Memidžan Seju, Vrtić Himzu, Zijata Mušića, Muju

Pirušića, Sedina Mahmića i Nihada Bojadžića.

134. Svjedoci saslušani na ove okolnost su govorili da su optuženog Salčina viđali u

periodu posle 19-20.aprila 93.godine, najrpije na Grabovici, a potom u Memidžanima.

41 Dokaz Tužilaštva T-35

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

38

135. Svjedok Miralem Vrtić izjavio je da je 19. Ili 20.aprila 93.godine dovezao Salčina

iz Pasovića u selo Grabovce. Njemu je poznato da je optuženi sa drugim pripadnicima

Zukine jedini boravio na području Grabovica negdje do 15. maja, te da je u tom periodu

bio smješten u kući Himze Vrtića sa još dva pripadnika Zukine jedinice. Salčina je viđao u

selu Grabovice skoro svaki dan, dok ga je u Memidžanima viđao pet dana nakon što je

(svjedok) stigao u Memidžane.

136. Svjedok Vrtić Himzo koji je živio u Grabovci, potvrdio je navode Vrtić Miralema da

je optuženi Dževad Salčin stanovao u njegovoj kući sa još dva pripadnika Zukine jednice,

nekim Omerom i Betkom. Stanovali su od 20.04.93.godine, negdje 20-30 dana, pa su otišli

u Memidžane kad je bila akcija na selo Vrca. Svjedok se dobro sjeća datuma dolaska

Salčina i ova dva vojnika u njegovu kuću jer se 20.04.93.godine porodila njegova kćerka

koja je došla sa bebom tog dana da boravi u njegovoj kući.

137. Svjedok Zijat Mušić navodi da je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom bio vojno

angažovan u sasatu IV Korpusa Armije BiH i tokom maja 93.godine boravio je u Drežnici.

U tom periodu dogodio se napad od kojeg se nisu mogli odbraniti pa im je u pomoć došla

jedinica SOPN ŠVK. Taj napad kad im se pridružuje Zukina jedinica, dogodio se 9-10.maj

93.godine i u tom period je viđao optuženog Salčina, najčešće u kuhinji gdje se vojska

hranila. Poznato mu je da je Salčin živio u nekoj kući, ne sjeća se čijoj, ali zna da se

nalazila u selu, u blizini komande.

138. Svjedok Sejo Memidžan je govorio o sukobu između HVO i njegove jedinice koji

se desio na reonu Vrca negdje oko 20.04.93.godine. Zbog čestih i jakih sukoba zbog kojih

su gubili pa vraćali dijelove teritorije, Zukina vojska im je došla u pomoć i tada je

svakodnevno viđao Salčina, bili su zajedno u kući, ne sjeća se drugih vojnika koji su tu bili,

ali optuženog Salčina je zapamtio jer je bio specifičan, upamtio ga je kao galamdžiju.

139. Svjedoku Sedinu Mahmiću, pripadniku jedinice ”Zulfikar”, poznat je Dževad

Salčin koga su svi zvali ”Struja”. Sjeća se da je akcija na selo Trusinu bila 16.04.93.godine

i poznato mu je da je u toj akciji učestvovao i Salčin.

140. Svjedok Mujo Pirušić, također vojno angažovan u sastavu Zukine jedinice,

poznavao je optuženog Salčina i zna da mu je nadimak bio ”Struja”, te da su zajedno otišli

sa Igmana kada je počeo sukob sa HVO. Tvrdi da je optuženi do aprila mjeseca boravio

na Igmanu, a u maju ga viđao u Memidžanima.

141. Oštećeni Dragan Vuković u sve tri svoje izjave navodi da je optuženi Dževad

Salčin prema njemu preduzeo radnje nečovječnog postupanja na način kako je opisano u

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

39

izreci osuđujućeg dijela presude, u mjesecu maju 93. godine. Vijeće nije moglo provjeriti i

razjasniti ove činjenične navode saslušanjem Vukovića u svojstvu svjedoka jer je u

međuvremenu preminuo, pa su na glavnom pretresu pročitane njegove izjave date u

istrazi.

142. Ni drugi svjedoci se nisu mogli na pouzdan način vremenski odrediti kada se

inkriminisani događaj desio. Svjedok Bogdan Mrkaja spominje ljetni period, a svjedok

Edin Subašić pokušavajući da se sjeti vremenskog okrivra kada je nastao snimak sa

prikazom zarobljenika42, navodi da se događaj sa Vukovićem desio najvjerovatnije krajem

marta ili u aprilu. Prema kazivanju svjedoka Vladislava Anđelića koji je zarobljen u aprilu,

Vukoviću je dio uha odsječen nakon njegovog zarobljavanja,a prema svjedoku Goranu

Varagiću, u proljeće 93.godine.

143. S druge strane, tužilac je u izmjenjenoj optužnici kao period u kome je optuženi

poduzeo zabranjenu radnju nečovječnog postupanja smjestio u vremenski okvir

neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993.godine, a najvjerovatnije u martu mjesecu

93.godine. Analizom i ocjenom provedenih dokaza kako subjektivne tako i objektivne

prirode , po ocjeni Vijeća,Tužilaštvo je van svake razumne sumnje dokazalo da je optuženi

počinio krivično djelo koje mu se izmjenjenom optužnicom stavlja na teret za koje je ovom

presudom i oglašen krivim. Međutim, ne našavši uporište u provedenim dokazima da se

inkriminisani događaj desio u mjesecu martu, aprilu odnosno maju 1993 godine ili drugom

pobliže određenom vremenskom periodu, Vijeće je prihvatilo vremensko određenje

izmjenjene optužnice neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993.godine.

144. Valja naglasiti da analiza i ocjena iskaza svjedoka odbrane nije dovela u pitanje

njihove tvrdnje da je optuženi Dževad Salčin u određenim vremenskim periodima boravio

van područja Igmana. Na okolnost kretanja jedinice i dešavanja u vrijeme za koje

odbrana tvrdi da optuženi nije bio na Igmanu odbrana je uložila i materijalni dokaz

Izvješće o događajima u području Konjica, kronologija događanja, Sektor za zdravstvo,

Glavni sanitetski stožer, Odjel za informisanje i istraživanje, broj: 02-5/1-42/93 od

04.05.1993. godine Međutim, ovim nije dovoden u pitanje ni zaključak Vijeća da je

optuženi u prvoj polovini 93.godine počinio radnje nečovječnog postupanja za koje ga je

Sud oglasio krivim.

42 Dokaz broj T1 i T-2;

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

40

(f) Počinilac mora narediti ili počiniti djelo

145. Na kraju, počinilac mora ili direktno izvršiti nezakonito djelo ili narediti drugima

izvršenje istog kako bi snosio odgovornost kao direktni počinilac djela, a kako je to

predmetnom optužnicom stavljeno na teret. Nakon analize provedenih dokaza cjenjenih

pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Vijeće je izvelo zaključak van svake

razumne sumnje da je optuženi Dževad Salčin direktni počinilac krivičnog djela Ratni

zločin protiv ratnih zarobljenika za koje odgovara po principu individualne odgovornosti i za

koje ga je Sud oglasio krivim.

2. NEČOVJEČNO POSTUPANJE

146. KZ SFRJ ne definiše „nečovječno postupanje“, međutim, praksa Međunarodnog

krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nudi mnogobrojne primjere tih konkretnih

krivičnih djela i to: sakaćenje ili nanošenje teških tjelesnih povreda43; premlaćivanje i druge

nasilne radnje44; nanošenje teških ili ozbiljnih povreda45; teške povrede tjelesnog ili

duševnog integriteta46; ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo47; prisilni rad koji je izazvao

tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu, ili je radnja predstavljala ozbiljan nasrtaj na

ljudsko dostojanstvo48; deportacija i prisilno premještanje grupa civila49; prisiljavanje na

prostituciju50 i nestajanje ljudi pod prisilom51.

147. Prvostepeno vijeće MKSJ u predmetu Delalić i dr. ponudilo je, definiciju pojma

„nečovječno postupanje“, u kojoj se kaže: „ ... namjerna radnja ili propust, tj. radnja koja

nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu ili pretstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko

dostojanstvo“, što dakle, podrazumijeva sljedeća bitna obilježja ovog krivičnog djela:

43 Vidjeti predmet Kvočka i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-30/1, paragraf 208.

44 Ibid, paragraf 208.

45 Vidjeti predmet Kordić i Čerkez, presuda Žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14/2, paragraf 117.

46 Vidjeti predmet Blaškić, presuda žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14 paragraf 239. predmet Krstić,

presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-33 paragraf 523. 47

Vidjeti predmet Vasiljević, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 239-240. 48

Vidjeti predmet Naletilić i Martinović, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragrafi 271, 289, 303. 49

Vidjeti predmet Kupreškić i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 566. 50

Ibid, paragraf 566. 51

Ibid, paragraf 566.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

41

da su ta radnja ili propust prouzrokovali tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili

ozljedu, odnosno da pretstavljaju težak napad na ljudsko dostojanstvo;

da su radnju ili propust namjerno izvršili optuženi ili lice odnosno lica za čije

radnje i propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost.

148. Kako bi se procijenila težina nekog djela, nužno je razmotriti sve činjenične

okolnosti. Neke od tih okolnosti mogu na primjer biti: karakter radnje ili propusta, kontekst

u kojem su se oni dogodili, lične prilike žrtve uključujući starost, pol i zdravstveno stanje,

kao i fizičke, psihičke i moralne posljedice tog čina za žrtvu.

149. Patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su

stvarne i ozbiljne52. U konkretnom slušaju oštećeni Dragan Vuković je radnjom optuženog

zasiguno pretrpio fizičke i psihičke patnje, budući da mu je nožem odjsekao dio tijela,

tačnije dio školjke desnog uha. O fizičkim bolovima kroz koje je tom prilikom prošao

oštećeni govorio je svjedok Miladin Borović koji je opisao način kako je optuženi Salčin

nanio povredu oštećenom Vukoviću i čuo njegove krike da je imao dojam da ga je

optuženi zaklao.

150. Nema sumnje da je u okolnostima ratnih događanja, optuženi, kao i ostali

pripadnici odreda „Zulfikar“, imao prema oštećenom i drugim zatvorenicima dominirajući

položaj i moć, i da je optuženi u povlaštenom statusu spram potčinjene žrtave u stanju

beznađa i stalnom strahu za vlastiti život, mogao preduzeti i preduzeo zabranjene radnje

koje su imale za posljedicu povredu fizičkog i psihičkog digniteta oštećenog Vukovića.

151. Mens rea (subjektivni element) za nečovječna djela iz ovog člana zadovoljen je

kada je počinilac u trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku tjelesnu ili

duševnu patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili ako je znao da će

to njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu ili duševnu patnju

ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa namjerom da to učini.

152. U konkretnom slučaju optuženi je znao da će odsjecanjem dijela uha ratnom

zarobljeniku Vukoviću upotrebom noža, prouzrokovati tešku duševnu i tjelesnu patnju, to

htio, radnju izvršio, a oštećeni posljedicom odsjecanja dijela uha nesumnjivo trpio tešku

duševnu i tjelesnu patnju. Do ovakvog zaključka Vijeće je došlo svestranom analizom i

52 Vidjeti predmet Krnojelac, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 131.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

42

ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a o čemu se

detaljnije govori u nastavku obrazloženja ove presude.

(a) Osuđujući dio presude (Nečovječno postupanje prema Draganu Vukoviću)

153. Tužilaštvo je u tački 1 izmjenjene optužnice stavilo na teret optuženom Salčin

Dževadu da je neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993.godine, a najvjerovatnije u martu

mjesecu 1993.godine, ispred hotela „Mrazište“ na planini Igman, dok je zatočenik Dragan

Vuković tovario burad na oklopni transportrer, naredio mu da siđe sa transportera, te

izvadio nož kojim je zatočeniku otkinuo dio uha.

154. Na prijedlog tužioca, na okolnosti navedenih optužbi, pročitane su tri izjave

oštećenog Dragana Vukovića 53 (vidjeti poglavlje procesne odluke, paragraf 41) koji je u

međuvremenu preminuo, te saslušani svjedoci Miladin Borović, Bogdan Mrkaja, kao i

svjedoci koji su o navedenom događaju imali posredna saznanja.

155. Po ocjeni odbrane izjave oštećenog Vukovića su nezakonite, pa samim tim se i ne

mogu uzeti za svrhe ove presude. Nezakonitost izjave koju je oštećeni Vuković dao pred

MKSJ broj: 00528096 od 24.09.1997. godine, odbrana vidi u činjenici da je sačinjena na

engleskom jeziku i da je oštećeni kao takvu potpisao, očito smatrajući da je svojim

potpisom verifikovao sadržaj koju nije pročitao jer je sačinjena na jeziku koji nije razumio.

Međutim, kako je sastavni dio izjave i ovjera ovlaštenog tumača za engleski jezik koji je

svojim potpisom potvrdio da je izjava Vukoviću usmeno prevedena, da je izjavu razumio,

potvrdio da su činjenice navedene u izjavi istinite i date po njegovom najboljem znanju i

sjećanju, te da je nakon toga izjavu i potpisao, to se po ocjeni Vijeće isticani prigovor

odrbane, ukazuje neosnovanim.

156. Izjavu koju je Vuković dao u CJB Istočno Sarajevo dana 17.12.2008.godine,

branilac nalazi nezakonitom jer svjedok Vuković nije poučen o pravima iz člana 84. i 91.

ZKP BiH (da ne odgovara na pojedina pitanja i da ima pravo na mjere zaštite). Međutim, ni

ovaj prigovor za Vijeće nije osnovan jer za zakonitost ovakvog dokaza zakon ne zahtjeva

da svjedok bude poučen o ovim pravima, kao što je to naprimjer slučaj sa članom 83 .

53 T-12: Zapisnik o prikupljanju izjava od lica Vuković Dragana, CJB Istočno Sarajevo broj: 11-02/1-43/08 od

17.12.2008. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Vuković Dragana, Državna agencija za istrage i zaštitu

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

43

ZKP BiH, gdje je izričito propisano da se svjedok o pravima iz ovog člana mora pučiti, te

da se ta pouka mora unijeti u zapisnik, u protivnom takav iskaz se ne može koristiti kao

dokaz, niti se na njemu može zasnivati sudska odluka.

157. Branilac ispravno ukazuje da su izjave Vukovića od 13.02.2007.godine i

17.12.2008.godine identične u pogledu sadržine, međutim kako su i jedna i druga izjava

sačinjene u skladu sa odredbama ZKP BiH, to ih je Vijeće kao zakonite prihvatilo za

potrebe ove presude. Ovo tim prije što Sud nije našao da postoje drugi razlozi koji bi doveli

u pitanje njihovu zakonitost.

158. Po ocjeni Vijeća oštećeni Dragan Vuković je u svojim izjavama dosljedan i

detaljan u opisivanju okolnosti u kojim se konkretni događaj desio, odnosno odsječen dio

uha. Navodi da je u februaru 1993. godine iz Silosa (gdje se nalazio nakon zarobljavanja)

odveden u Štab jedinice za specijalne namjene „Zulfikar“ koji se nalazio na spratu hotela

„Mrazište“ na Malom Polju, na Igmanu i tu smješten u jedan pomoćni objekat (baraku).

Kaže da je u mjesecu maju 1993.godine izvedeno njih 5-6 zatvorenika na lokalitet između

hotela „Mrazište“ i zgrade Šumarstva da u dva oklopnjaka toče gorivo iz kanistera. Da je

oštećeni te prilike izveden, potvrdio je svjedok Bogdan Mrkaja koji se u kritično vrijeme

nalazio zajedno sa Vukovićem u ćeliji.

159. Prilikom točenja goriva, navodi Vuković, izvjesni Salčin zv. „Struja“ skinuo ga sa

transportera, izvadio nož i odsjekao mu gornji dio školjke desnog uha nakon čega je

prevezen do ljekara koji mu je sanirao povredu. Optuženog opisuje kao osobu krupnije

građe, crn, dubokog glasa, i da je pripadnik Zukine jedinice. Oštećeni Dragan Vuković je

na predočenim fotografijama, odnosno fotodokumentaciji54 prepoznao i pokazao

optuženog, kojeg je i tada znao da je Salčin zvani „Struja“, iz Gacka. Branilac optuženog

osporio je zakonitost ovog dokaza, jer predočeni fotoalbum ne sadrži potpis svjedoka.

Vijeće je ovaj prigovor ocijenilo neosnovanim budući da je sastavni dio ovog dokaza

Zapisnik o prepoznavanju broj 09-02/1-230/09 od 18.09.2009.godine koji je potpisan od

strane svjedoka Vukovića i u kojem je jasno opisan način na koji Vuković prepoznao

optuženog.

broj: 17-04/2-2-197/06 od 13.02.2007. godine; Izjava svjedoka Vuković Dragana, MKSJ broj: 00528096 od 24.09.1997. godine zajedno sa orginalnom verzijom bna engleskom jeziku 54

T-14 Zapisnik o prepoznavanju lica – osumnjičenog, CJB Doboj, broj: 09-02/1-230/09 od 18.09.2009. godine zajedno sa Fotodokumnetacijom od 17.09.2009. godine,

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

44

160. Da se navedeni događaj desio u neposrednoj blizni hotela „Mrazište“ i pod

okolnostima kako je to navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude, potvrdio je i

neposredni očevidac događaja Miladin Borović čiji iskaz je u pogledu udlučnih činjenica

saglasan iskazu oštećenog Vukovića.

161. Svjedok Miladin Borović navodi da je on 19.05.1992.godine uhapšen i odveden u

Silos, a poslije izvjesnog vremena prebačen za Krupu. U Krupi ostaje oko mjesec, a onda

kamionom na kojem je pisalo „Zulfikar“, prebačen na Igman. Dok je boravio na Igmanu

jedne prilike izveden je da nešto istovara i sa udaljenosti od dva metra posmatrao i vidio

kada je Struja rodom iz Gacka, odsjekao Draganu Vukoviću dio uha.

162. Otklanjajući svaku dilemu u pogledu identiteta učinioca ovog djela, prethodno

opisujući okolnosti poznavanja i izgleda optuženog iz tog perida, svjedok Borović kaže da

zna da je „Struja“ rodom iz Gacka jer je sam to rekao i sam naveo da je prije rata radio u

elektrani ili nekoj fabrici.

163. Ukazujući na nedosljednosti u navodima svjedoka Miladina Borovića odbrana je

prezentovala i uložila u spis njegovu izjavu55 koju je dao u fazi istrage. Međutim,

analizirajući iskaz svjedoka sa glavnog pretresa i dovodeći ga u vezu sa onim koji je dao u

istrazi, Vijeće je utvrdilo da je svjedok Borović u pogledu odlučnih činjenica uvijek govorio

isto, odnosno da je i u izjavi iz istrage naveo da je „Struja“, rodom iz Gacka, odsjekao

Vukoviću dio uha. Kod ovakvog stanja stvari, Vijeće je iskaz ovog svjedoka prihvatilo

vjerodostojnim i tačnim jer nije u suprotnosti sa iskazom oštećenog Vukovića, niti sa

drugim provedenim dokazima objektivne i subjektivne prirode.

164. Naprijed navedeni činjenični navodi oštećenog Vukovića i Miladina Borovića se

potvrđuju i materijalnim dokazima Tužilaštva, posebno Fotodokumenatacijom sačinjenom

od strane CJB Istočno Sarajevo broj: 11-02/7-10/09 od 15.01.2009. godine56, na osnovu

koje je Vijeće utvrdilo da oštećenom Draganu Vukoviću nedostaje gornji dio školjke

desnog uha. Nesumnjivo da je oštećeni Dragan Vuković usljed ovakve povrede trpio

fizičke i psihičke bolove, a što potvrđuje svjedok Borović koji je čuo njegove krike, a nakon

što se vratio u ćeliju, svjedok Bogdan Mrkaja vidio da je Vuković zbog zadobijene povrede

bio sav u krvi. Navedene prilike, navodi svjedok Mrkaja, oštećeni Vuković mu je rekao da

mu je „Struja“ rodom iz Gacka odsjekao dio uha. I svjedok Bogdan Mrkaja je također iz

55 O-2-2: Zapisnik o saslušanju svjedoka Borović Miladina, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: 16-

04/2-5-04-2-287/13 od 21.04.2013. godine 56

T-13

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

45

predočene fotodokumenatcije prepoznao optuženog Dževada Salčina, te potvrdio da je to

lice koje zna kao „Struja“, i da je on Draganu Vukoviću odsjekao dio uha.57

165. Svoja posredna saznanja tokom glavnog pretresa iznio je i svjedok Mustafa

Andelija koji je viđao Dragana Vukovića sa zamotanom glavom, te navodi da mu je

oštećeni lično rekao da mu je Dževad Salčin zv „Struja“ odsjekao dio uha.

166. Svjedok Zijo Čaušević, koji je kao i optuženi bio pripadnik jedinice Specijalnog

odreda za posebne namjene „Zulfikar“, čuo je da je Dževad Salčin odsjekao dio uha

Draganu Vukoviću. Kaže da je po tom saznanju o svemu obavijestio komandanta Zulfikara

Ališpagu koji je prilikom postrojavanja jedinice prozvao Dževada Salčina i upozorio da to

ne smije raditi.

167. Zaštićeni svjedok „A“ također je izjavio da mu je poznato da je zatočeniku

Draganu Vukoviću odsjekao dio uha Salčin Dževad zv „Struja“. Ista posredna saznanja o

ovom događaju također su iznosili i drugi svjedoci, Vitor Rajko, zaštićeni svjedok „C“,

Slobodan Krstić, Goran Varagić.

168. Dakle, nakon pažljive analize iskaza oštećenog Vuković Dragana, dovedenog u

vezu sa iskazom neposrednog očevidca događaja, svjedoka Miladina Borovića, zatim

Bogdana Mrkaje, i drugih svjedoka koji o navedenom događaju imaju posredna saznanja,

Mustafe Andelije, Zije Čauševića, zaštićenih svjedoka „A“ i „C“, Vitor Rajka, Slobodana

Krstića, Gorana Varagić, Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je optuženi Dževad

Salčin zv.“Struja“ na način opisan u izreci osuđujućeg dijela presude, nečovječno

postupao prema ratnom zarobljeniku Draganu Vukoviću.

169. Istina, odbrana je izvođenjem svojih dokaza nastojala dovesti u pitanje kazivanja

navedenih svjedoka da je optuženi Dževad Salčin osoba sa nadimkom „Struja“, i očito u

namjeri da dokaže da se radi o zamjeni identiteta izvršioca zabranjene radnje, tvrdila da je

u to vrijeme na području Igmana bio još jedan vojnik pod nadimkom „Struja“, izvjesni

Husein Sadiković koji nije živ.

170. Odbrana je na navedene okolnosti saslušala svjedoke Nusreta Đelilovića,

Bedirhana Mešića, Zaima Softić, Himzo Vrtić, Sedina Mahmića, Muju Pirušić i Nihada

Bojadžić.

57 T-5a

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

46

171. Tako svjedok Nusret Đelilović navodi da je poznavao Huseina Sadikovića zv

„Struja“, da ga je često viđao sa Zukom. Svjedok opisuje Huseina Sadikovića kao prgavu,

mršavu, manje hrabru osobu koja je na njega ostavila dojam osobe spremne na svašta.

172. Svjedoke Bedirhan Mešić, koji je bio zatvoren u Silosu šest mjeseci, navodi da je

u tom periodu sa Zukom u Silos dolazio „Struja“, šofer kod kojeg je Zuka stanovao.

Svjedok također navodi da je čuo od Vukovića da mu je uho odsjekao „Struja“ koji nije bio

pripadnik jedinice, nego Zukin vozač.

173. Svjedok Zaim Softić tvrdeći da je poznavao Salčina, navodi da je u odredu bio još

jedan „Struja“ koji je vozio džip i da ga je viđao u februaru i martu na Igmanu. Softić je čuo

za oštećenog Vukovića, ali ga nije poznavao.

174. Slično su svjedočili i Himzo Vrtić, Sedin Mahmić, Mujo Pirušić i Nihad

Bojadžić. Svi ovi svjedoci potvrdil su da je na Igmanu bila pored Dževada Salčina još

jedna osoba sa nadimkom „Struja“, Zukin vozač. Nihad Bojadžić je izjavio da mu je ta

druga osoba po nadimku „Struja“ jedne prilike priznala da je odsjekla dio uha Vukoviću.

Tada tom priznaju, kako kaže Bojadžić, nije pridavao značaj, niti je osjećao obavezu da je

kome prijavi s obzirom da nije pripadala njegovoj jedinici.

175. Svestranom analizom i ocjenom iskaza navedenih svjedoka, Vijeće nalazi da isti

nisu dostatni u mjeri da dovedu u pitanje izneseni zaključak u pogledu identiteta osobe po

nadimku „Struja“ koja je nečovječno postupala prema ratnom zarobljeniku Vukoviću. Prije

svega, ta činjenica je utvrđena na osnovu saglasnih iskaza ključnih svjedoka koji su

potvrdili identet optuženog na predočenim fotografijama (Vuković i Mrkaja). Drugo, mnogi

svjedoci su optuženog identifikovali i kao osobu „iz Gacka“ ili „rodom iz Gacka“. Prema

tome, sve i da je na Igmanu bila osoba sa nadimkom Struja, spomenuti Husein Sadiković

nije iz Gacka, nego iz Sandžaka. Također, opis Huseina Sadikovića ne poklapa se sa

opisom koji su, prije svega svjedoci Tužilaštva, dali za osobu koja je izvršila inkriminisano

djelo.

176. Da je Dževad Salčin Struja osoba koja je Vukoviću odjeskla dio uha, a ne

Sadiković Husein, za Vijeće nema dileme, jer su o tome svjedočili svjedoci koji su se

zajedno sa Vukovićem nalazili u zatočeništvu, kao i saborci optuženog iz tog vremena.

177. Vijeće je bilo svjesno da između kazivanja pojedinih svjedoka kojima poklanja

vjeru i na koje se poziva, međusobno postoje određena odstupanja, međutim, niti jednu od

navedenih kolizija, s obzirom na protek vremena, dramatične okolnosti u kojima se

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

47

događaji odvijaju, brojnost događaja i osoba koje u njima učestvuju, Vijeće ne smatra

takvog zanačaja da u pogledu odlučnih činjenica mogu uticati na vjerodostojnost njihovih

kazivanja.

178. Za razliku od iskaze svjedoka na koje se Vijeće poziva i stiče uvjerenje da je

optuženi Dževad Salčin zv. “Struja” počinilac radnje nečovječnog postupanja, svjedoci

odbrane po ocjeni Vijeća, nastoje svojim svjedočenjem olakšati položaj optuženog u

krivičnom postupku ili anulirati njegovu ulogu kao izvršioca zabranjene radnje.

179. Polazeći od nalaz i mišljenje vještaka prof dr Abdulaha Kučukalića, Vijeće nije uzelo

za svrhe ove presude izjave optuženog Dževada Salčina koju je dao Tužilaštvu BiH dana

21.03.2012. godine i 10.06.2013 godine vezano za okolnosti krivičnog djela koje mu se

stavlja na teret i tom se izjaom inkriminiše. Naime, prema nalazu i mišlenju vještaka

psihijatrijske struke prof dr Abdulaha Kučukalića od 07.07.2015.godine i dopune tog

nalaza od 29.10.2015 godine, u momentu davanja ovih izjava kod optuženog je došlo do

pogoršanja depresivne bolesti uz konstataciju vještaka da je to moglo značajno uticati na

preciznost davanja iskaza, te kritičnosti prilikom sagledavanja svih relevantnih činjenica za

krivično djelo. Međutim, iako se Vijeće pri donošenju odluke nije oslanjalo na ono što je

optuženi govorio u spornim izjavama, iz načina na koji su optuženi i njegov branilac

postavljali pitanja pojedinim svjedocima tokom unakrsnog ispitivanja (npr. Vladislavu

Anđeliću i Ziju Čauševića), zatim, nakon čitanja iskaza Dragana Vukovića, iz pitanja koja bi

optuženi i njegov branilac postavili oštećenom Vukoviću da je bio prisutan tokom suđenja,

Vijeće je zaključilo da su i na ovaj način potkrepljeni činjenični navodi svjedoka da je

optuženi počinilac krivičnog djela zbog kojeg je oglašen krivim. U tom smislu su optuženi i

branilac naprimjer, imali namjeru pitati oštećenog o tačnosti navoda da je optuženi donosio

Vukoviću dio uha kako bi ga lljekari ”prišili,” ali da do toga nije došlo s obzirom da je uho

već bilo pocrnilo jer se nalazilo u snijegu. O ovom događaju oštećeni Vuković ne govori u

svojim izjavama, a pitani svjedoci o tome nisu imali nikakvih saznanja, očito sem

optuženog lično .

C. ODGOVORNOST I KAZNA

180. Dakle, ocjenom provedenih dokaza, Vijeće je utvrdilo da je optuženi Salčin

Dževad zv „Struja“ za vrijeme oružanog sukoba, odnosno rata između Armije BiH i VRS, u

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

48

svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande

„Zulfikar“ Armije Republike Bosne Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ AR BiH) kršeći

odredbe međunarodnog humanitarnog prava, odnosno člana 3. Ženevske konvencije o

postupanju sa ratnim zarobljenicma iz 1949.godine, preduzeo radnje nečovječnog

postupanja prema zaštićenom licu, ratnom zarobljeniku Draganu Vukoviću, čime su, kako

je to već obrazloženo u prethodnim djelovima presude, ostvareni svi bitni elementi

krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ. Okolnosti pod

kojima su radnje nečovječnog postupanja preduzete prema ratnom zarobljeniku Draganu

Vukoviću, jasno govore o namjeri i volji optuženog da kod istog prouzrokuje bol i patnju.

Nema sumnje da je optuženi u ovim okolnostima postupao sa direktnim umišljajem jer je

bio svjestan i znao da će odsjecanjem dijela školjke desnog uha upotrebom noža, ratnom

zarobljeniku Draganu Vukoviću prouzrokovati duševnu i tjelesnu patnju, to htio i

zabranjenu radnju izvršio, tako da su navedene posljedice i nastupile .

166. Nalazeći na nesumnjiv način dokazanim da je optuženi Dževad Salčin počinio

krivično djelo za koje je ovom presudom oglašen krivim, Vijeće je prilikom odmjeravanja

kazne imalo u vidu sve okolnosti koje utiču na visinu kazne.

181. Polazeći od opšte svrhe kažnjavanja propisane članom 33. KZ SFRJ i sljedeći

pravila za odmjeravanje kazne predviđenih članom 41. KZ SFRJ, Vijeće je cijenilo i uzelo u

obzir sve okolnosti i optuženom Dževadu Salčinu izreklo zatvorsku kaznu u vremenskom

trajanju kako je to navedeno u izreci ove presude.

182. Vijeće je razmotrilo stepen krivične odgovornosti optuženog, prije svega jačinu

ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojim je djelo počinjeno i

držanje optuženog nakon učinjenja djela. Na strani optuženog Vijeće nije našlo

otežavajućih okolnosti.

183. Od olakšavajućih okolnosti Vijeće je cijenilo i uzelo u obzir raniju neosuđivanost

optuženog, te njegove lične i teške porodične prilike, a izuzetno58 cijenilo i uzelo u obzir

kao osobito olakšavjuću okolnost narušeno i teško zdravstveno stanje optuženog

uzrokovano nesretnim gubitkom sina u vrijeme dok se optuženi nalazio u pritvoru59, a što je

po dojmu sudećeg Vijeća, imalo odraza na ponašanje optuženog tokom suđenja

ispoljavanom u vidu čestog podsjećanja na taj događaj i spoznajom o mogućnosti da bi

58 Simić, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, od 17.oktobra 2002 godine, paragraf 98; Blaškić, presuda

Pretresnog vijeća MKSJ, od 03.marta 2000 godine, paragraf 780;. 59

U predmetu Memić Mensur i dr.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

49

ishodom krivičnog postupka, znajući šta to znači, mogao biti označen kao ratni zločinac, a

što u određenom smislu, po ocjeni Vijeća, govori o karakteru i postojanju izvjesnih

pozitivnih moralnih standarda kod optuženog, te mu primjenom relevantnih zakonskih

odredbi člana 42.stav 2. i člana 43.stav 1. tačka 1. KZSFRJ izrekao blažu kaznu od

propisane nalazeći da će se i sa ovako ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja.

184. Dužina zatvorske kazne, kao kazne za učinjeno djelo, u većini slučajeva

predstavlja legitimno sredstavo prevencije. Vijeće nalazi da će vrsta i visina kazne utjecati

na optuženog da ubuduće ne čini krivična djela, odnosno da će se sa izrečenom kaznom u

cjelosti ostvariti zahtjevi specijalne prevencije. Ovo daje mogućnost optuženom da

razmotri posljedice svojih radnji na žrtvu, razmisli o svojim greškama iz prošlosti i iskupi

se za svoja djela.

185. Također, Sud nalazi da je izrečena kazna adekvatan odraz osude krivičnog djela

od strane šire društvene zajednice, te da će kao takva poslati jasnu poruku svim budućim

potencijalnim izvršiocima da i u slučaju ratnih okolnosti, neće proći nekažnjeno i da nisu

izvan zakona i pravde obzirom da je poštivanje zakona i općeprihvaćenih pravila i uzusa

ponašanja obaveza svakog pojedinca, ne samo u mirnodopskim uslovima, već i za vrijeme

neprijateljstava

D. NALAZI SUDA - OSLOBAĐAJUĆI DIO IZREKE PRESUDE

186. Tačkom 2 izmjenjene optužnice Tužilaštvo BiH (oslobađajući dio izreke presude)

optuženom Dževadu Salčinu je stavljeno na teret da je postupao suprotno članu 3. i članu

147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.08.1949.

godine, te suprotno članu 3. i članu 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim

zarobljenicima od 12.08.1949. godine, kao i članu 75. stav 2. tačka a) Dopunskog

protokola I o međunarodnim oružanim sukobima uz iste Ženevske konvencije, koje između

ostalog, zabranjuju nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem

ljudi, a naročito ubistva, seksualno zlostavljanje, nečovječno postupanje, mučenje svake

vrste, na način da je tačno neutvrđenog dana u julu mjesecu 1993.godine u kuhinji hotela

Mrazište na Igmanu natjerao zatočenike Mrkaja Bogdana, Varagić Gorana, Slobodana

Krstića i Rajka Vitora da pjevaju četničke pjesme, da bi potom bacio stolicu na zatočenika

Gorana Varagića, nakon čega je skinuo sa nogu obuću i istom udarao zatočenike

Bogdana Mrkaju, Gorana Varagića, Slobodana Krstića i Rajka Vitora po licu i drugim

dijelovima glave.

187. Na navedene okolnosti saslušani su svjedoci Bogdan Mrkaja, Goran Varagić,

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

50

Slobodan Krstić i Rajko Vitor. Međutim, na osnovu njihovih iskaza Vijeće nije moglo utvrditi

na pouzdan način da je optuženi Dževad Salčin prema ovim zatočenim civilima (čiji status

među strankama nije sporan) poduzimao zabranjene radnje koje bi imale za rezultat

nanošenje ozbiljne psihičke ili fizičku patnje ili povrede ili bi predstavljale ozbiljan nasrtaj

na ljudsko dostojanstvo i tako počinio povredu međunarodnog humanitarnog prava u

smislu navedenih odredaba Ženevske konvencije.

188. Naime, Zajedničkim članom 3. Konvencije ne sankcioniše svaka, ili bilo koja

protivpravna radnja kojom se nanosi povreda životu i tjelesnom integritetu lica štićenog

Konvencijama. Međunarodni krivični sud termin „nehumani postupak“ u elementima

zločina definiše kao nanošenje “teškog fizičkog ili psihičkog bola ili patnje“, dok je MKSJ

koristio širu definiciju koja određuje da je „nehumani postupak onaj koji izaziva ozbiljnu

psihičku ili fizičku patnju ili povredu ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo“.

189. U toku postupka saslušani svjedoci Varagić Goran i Bogdan Mrkaja su saglasno

opisali kako ih je optuženi Salčin tjerao da svi pjevaju četničke pjesme, potom pogodio

Varagić Gorana stolicom i na kraju skinuo obuću sa nogu i istom ih udarao po licu i drugim

dijelovima glave. Iako je sa Varagićem i Mrkajom u isto vrijeme bio zatočenik u hotelu

„Mrazište“, za razliku od njih, svjedok Rajko Vitor niti u jednom dijelu svog svjedočenja ne

govori o ovom događaju, dok svjedok Slobodan Krstić negira da ga je Dževad Salčin zvani

“Struja” ikad udarao, ali mu je poznato da je fizički zlostavljao pojedine zatvorenike, pri

tome ne spominjući imena Varagića, Mrkaju ni Vitora.

190. Dakle, u situaciji kada su se svi svjedoci u isto vrijeme nalazili u istim okolnostima,

pa svjedoci Varagić i Mrkaja potvrdili činjenične navode optužnice da je optuženi prema

njemu poduzimao zabranjene radnje, dok svjedok Vitor to ne spominje, a Krstić negira, te

kod činjenice da Tužilaštvo nije ponudilo druge dokaze subjektivne ili objektivne prirode

koji bi na odlučan način i van svake razumne sumnje potkrijepili iskaze saslušanih

svjedoka da je optuženi Salčin Dževad prema navedenim civilima na opisani način

preduzeo protupravne radnje koje su imale za posljedicu nanošenje fizičke i psihičke boli

oštećenim, to ishod provedenih dokaza nije ni rezultirao osuđujućom presudom.

191. Naime, sve činjenice koje idu na štetu (in peius) optužene osobe moraju se sa

sigurnošću dokazati, a ako se to ne postigne, uzima se kao da one i ne postoje. S druge

strane, sve činjenice koje idu u korist (in favorem) optužene osobe, uzimaju se da postoje

i onda i kad su utvrđene sa vjerovatnošću. Ako se i nakon savjesne ocjene dokaza

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

51

“pojedinačno i u vez i sa ostalim dokazima” dileme ne razjasne, onda se prema članu 3.

stav 1. ZKP BiH “svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom

ne utvrdi njegova krivnja”. Stav 2. istog člana zakona, utvrđuje príncip in dubio pro reo

prema kome kada postoji “sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja

krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud

rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog“. U situaciji kada postoji dileme

oko neke pravno relevantne činjenice, odnosno elementa krivičnog djela koje se

optuženom stavlja na teret, ovaj princip podrazumjeva primjenu ne samo blaže kazne,

nego i oslobađajuću presudu. Nadalje, odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH propisuje da

“ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje, sud će donijeti

presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe“.

192. Kako Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je optuženi Dževad Salčin

na način opisan u oslobađajućem dijelu presude preduzimao zabranjene radnje prema

oštećenim, to ga je Vijeće usljed nedostatka dokaza primjenom naprijed navedenih

principa i člana 284. c) ZKP BIH oslobodilo od optužbe da je počinio krivična djela Ratni

zločin portiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka c) KZ BiH i Ratni zločin protiv

ratnih zarobljenika iz člana 175.tačka a) i b), a sve u vezi sa članom 180. stav 1, te članom

29. istog zakona.

E. ODBIJAJUĆI DIO PRESUDE

193. Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od 12.06.2013.godine

optuženom Salčin Dževadu stavljeno je na teret da je zajedno sa Hodžić Nedžadom

neutvrđenog dana u mjesecu februaru 1993.godine po povratku sa prinudnih radova na

lokalitetu Stupnik na planini Igman, zatočenike Rajka Vitora, Borović Miladina, Branka

Goluba i Krstić Čedu, udarao nogama, drvenim palicama i kundacima od pušaka po

cijelom tijelu, nakon čega Rajka Vitora i Golub Branka odvodi zajedno sa Hodžićem do

pomoćnog objekta-barake u blizini hotela „Mrazište“ na planini Igman i pokazuju im teško

povrijeđenog Jadranka Glavaša koji je bio na samrti govoreći da i njih to čeka.

194. Tužilaštvo je u skladu sa članom 35.stav 2.tačka i) i članom 275. u vezi sa članom

227. ZKP BiH , dana 09.04.2015.godine dostavilo izmjenjenu, odnosno preciziranu

optužnicu. Kako izmjenjenom optužnicom nisu obuhvaćene radnje koje se tačkom I 1.

optuženom Dževadu Salčin stavljaju na teret ranijom optužnicom od 12.06.2013.godine,

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

52

Vijeće je primjenom člana 283. tačka b) ZKP BiH odbilo optužbu u odnosu na ovu tačku,

cijeneći da je tužilac u međuvremenu odustao od optužbe u odnosu na ovu tačku.

195. Kako je članom 16. ZKP BiH propisano da se krivični postupak može pokrenuti i

provesti samo po zahtjevu Tužioca, budući da je u međuvremenu od zahtjeva u pogledu

inkriminacija iz odbijajućeg dijela presude Tužilac odustao, Vijeće je donijelo odluku kao u

izreci.

F. ZAKLJUČAK

196. Na kraju, kako je to više puta naglašeno, Vijeće je sa posebnom pažnjom

analiziralo i cijenilo iskaze svakog svjedoka pojedinačno i u vezi sa ostalim provedenim

dokazima, te zavisno od ocjene izvodilo zaključke o tome da li je optuženi počinio krivično

djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da li je tužilac van svake razumne sumnje

dokazao krivnju optuženog. U konkretnom slučaju Vijeće nalazi da je Tužilaštvo van

razmne sumnje jedino dokazalo krivnju optuženog Dževada Salčina za nečovječno

postupanje prema ratnom zarobljeniku Draganu Vukoviću, na način kako je to opisano u

osuđujućem dijelu presude. Kako u odnosu na radnje oslobađajućeg dijela izreke,

Tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da je optuženi iste počinio na opisani način i

da su te radnje rezultirale nastupanjem određenih posljedica za oštećene, to je Vijeće

optuženog primjenom citiranih zakonskih odredbi, i oslobodilo krivnje za ove radnje, dok je

usljed odustanka tužioca, optužba odbijena u odnosu na radnje iz odbijajućeg dijela

presude.

G. ODLUKA O TROŠKOVIMA

197. Vijeće je odlučujući o troškovima krivičnog postupka, cijenilo sve relevantne

okolnosti na strani optuženog Dževada Salčina i primjenom člana 188. stav 4. i člana 189.

stav 1.ZKP BiH istog oslobodilo obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka.

198. Ovakvu odluku Vijeće je donijelo imajući u vidu slabo imovno stanje optuženog,

nalazeći da bi plaćanjem istih bilo dovedeno u pitanje kako njegovo izdržavanje, tako i

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

53

izdržavanje članova njegove porodice te je odlučeno da isti padaju na teret budžetskih

sredstava Suda.

H. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

199. Vijeće je na osnovu člana 198. stav 2. ZKP-a BiH, suprugu oštećenog Dragana

Vukovića - Vesnu Vuković radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva uputilo na

parnični postupak, s obzirom da podaci prikupljeni u toku ovog postupka nisu Vijeću pružili

pouzdan osnov za potpuno ili djelimično dosuđenje, pa bi utvrđivanje visine tog zahtjeva

iziskivalo duži vremenski period i samim tim uticalo na dužinu trajanja i ekonomičnost ovog

krivičnog postupka.

200. Primjenom odredbi člana 198. stav 3. ZKP-a BiH, Vijeće je, s obzirom da je

donesena oslobađajuća, odnosno odbijajuća presuda, oštećene Mrkaju Bogdana, Varagić

Gorana, Slobodana Krstića, Rajka Vitora, Borović Miladina, Branka Goluba i Krstić Čedu,

radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva uputilo na parnični postupak

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik - asistent SUDIJA

Jovana Vidić Jasmina Kosović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Apelacionom

odjeljenju Odjela I Suda Bosne i Hercegovine u roku od 15 (petnaest) dana po prijemu

pismenog otpravka ove presude. Žalba se u dovoljnom broju primjeraka predaje ovom

Sudu.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

54

III. ANEX A - LISTA MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA

Broj

dokaza

Naziv dokaza

T-1 Dopis BHRT Tužilaštvu BiH -dostava dokumentacije: video-zapisa vezanih za

zarobljenike srpske nacionalnosti na planini Igman broj: 101-663/13 od

05.04.2013. godine zajedno sa video zapisom

T-2 Video zapis – zarobljenici na Igmanu, snimak doborovoljno predat od svjedoka

Subašić Edina od 22.05.2013. godine

T-3 Foto album, Tužilaštvo BiH broj: T20 0 KTRZ 0006627 13 od 25.02.2013.

godine, potpisan 27.02.2013. godine od Anđelić Vladislava

T-4 Zapisnik o saslušanju svjedoka Madeško Ekrema, Tužilaštvo BiH broj: T20 0

KTRZ 0006627 13 od 11.04.2013. godine

T-5 Foto album, Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od 25.02.2013. godine

potpisan od strane Bogdana Mrkaje,

T-5a Foto album Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od 10.03.2013. godine,

potpisan od strane Bogdana Mrkaje,

T-6 Foto album, Državna agencija za istrage i zaštitu broj: T20 0 KTRZ 0006627 13

od 25.02.2013. godine, potpisan od strrane Miladina Borovića,

T-7 Foto album, Državna agencija za istrage i zaštitu broj: T20 0 KTRZ 0006627 13

od 25.02.2013. godine, potpisan od Krstić Slobodana

T-8 Fotoalbum, Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od 25.02.2013. godine,

potpisan od strane Zorana Mandića,

T-9 Dopis Tužilaštvu BiH od strane Općine Centar Sarajevo, Služba za opću upravu

broj: 08-13/5-9266/14 od 21.05.2014. godine – u prilogu Izvod iz MKU za lice

Čaušević Salem broj 08/14-05-131065/14 od 21.05.2014. godine

T-10 Zapisnik o salsušanju svjedoka Čaušević Salema, Tužilaštvo BiH broj: T20 0

KTRZ 0006627 13 od 02.04.2013. godine

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

55

T-11 Dopis Tužilaštvu BiH od strane Grada Doboja, Odjeljenje za opštu upravu,

Matična kancelarija Doboj broj 03/202-215/2013 od 12.02.2013. godine – u

prilogu Izvod iz MKU za lice Vuković Dragan broj: 03-202-310/13 od 12.02.2013.

godine

T-12 Zapisnik o prikupljanju izjava od lica u svojstvu svjedoka Vuković Dragana, MUP

RS, CJB Istočno Sarajevo broj: 11-02/1-43/08 od 17.12.2008. godine; Zapisnik o

saslušanju svjedoka Vuković Dragana, Državna agencija za istrage i zaštitu broj:

17-04/2-04-2-197/06 od 13.02.2007. godine; Izjava svjedoka Vuković Dragana,

MKSJ broj: 00528096 od 24.09.1997. godine zajedno sa orginalnom verzijom na

engleskom jeziku

T-13 Fotodokumenatacija – fotografisanje povreda Vuković Dragana – Doboj, MUP

RS, CJB Istočno Sarajevo, Odjeljenje kriminalističke tehnike, broj: 11-02/7-10/09

od 15.01.2009. godine

T-14 Zapisnik o prepoznavanju lica – osumnjičenog od strane svjedoka Vuković

Drage, MUP RS, CJB Doboj, broj: 09-02/1-230/09 od 18.09.2009. godine

zajedno sa Fotodokumnetacijom – Predmet: Hodžić Nedžad i Salčin Dževad-

prepoznavanje, Doboj od 17.09.2009. godine

T-15 Dopis Tužilaštvu BiH od strane Grada Doboja, Administrativna služba, Odjeljenje

za boračko invalidsku zaštitu Doboj broj: 08-str-pov-21/13 od 10.07.2013. godine

zajedno sa pripadajućom dokumentacijom

T-16 Zapisnik o saslušanju svjedoka Mrkaja Rajka, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ

0006627 13 od 08.05.2013 godine

T-16a Foto album, Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od 11.02.2013 godine

potpisan od strane Rajka Mrkaje,

T-17 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Krstić Predraga, Tužilaštvo BiH broj: T20 0 KTRZ 0006627 13 od 11.05.2013. godine

T-17a - Foto album, Tužilaštvo BiH, T20 0 KTRZ 0006627 13 od 25.02.2013. godine potpisan od strane Krstić Predraga;

T-17b - Odluka o proglašenju ratnog stanja u R.BiH broj: 1201/92 od 20.06.1992. godine, objavljena u Službenom listu RBiH od 20.06.1992.

T-18 - Odluka o formiranju Hrvatskog vijeća obrane broj: 2/92, Mostar, 08.04.1992, objavljena u Narodnom listu HZ Herceg-Bosna od septembra 1992. godine

T-19 Mirovni sporazum i aneks mirovnog sporazuma od februara 1994. godine,

United Nations Protection Force, UNPROFOR

T-20 - Uredba sa zakonskom snagom o Oružanim snagama RBiH broj: 1163/92 od 20.05.1992. godine objavljena u Službenom listu RBiH broj: 4 od 20.05.1992. godine

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

56

T-21 - Odluka o formiranju Vojske Srpske Republike BiH od 12.srpnja 1992.godine, Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH godina I – broj: 6 od 12. – 17.maja 1992. godine

T-22 - Naredba Komandanta Glavnog štaba Vojske Srpske Republike BiH broj: 30/18-17 od 16.06.1992. godine

T-23 - Odluka o ukidanju ratnog stanja od 22.12.1995. godine, Službeni list RBiH godina IV – broj 50 od 28.12.1995. godine

T-24 - Dopis Tužilaštvu BiH od strane Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj:01/2-41-32/09 od 12.11.2009. godine sa prilogom: Uvjerenje o platama pripadnika OS RBiH, matičnih kartona VOB-2, jediničnih kartona VOB-3 i VOB-8 obrazaca na imena Salčin Dževad, Hodžić Nedžad, Memić Mensur i Hakalović Senad

T-25 - ARBiH, SOPN ŠVK, Imenovanje, broj: 1-10/110-93 od 29.10.1993. godine

T-26 - RBiH, ARBiH IV korpus, Odred za specijalna dejstva, Postavljenje na dužnost-naređenje, broj: 1-10-878/94 od 16.04.1994. godine

T-27 - Arhivska etiketa za knjigu, VJ 5683-4.Izviđačko diverzantski bataljon

T-28 - Spisak vojnika Specijalnog odreda za posebne namjene ŠVK bez broja i datuma, ERN broj: 02098414

T-29 - Uvjerenje o plaćama pripadnika OS RBiH broj: 592074504059 na ime Salčin Dževad

T-30 - Rješenje o demobilizaciji 4. korpusa VJ 5683 broj:349-3/96 od 26.04.1996. godine na ime Salčin Dževad

T-31 - Uvjerenje Uprave za odbranu Mostar broj: 22.10/02-03-22-854-1-RVIS-113/04 od 29.12.2004. godine na ime Salčin Dževad

T-32 - Uvjerenje 4. korpusa VJ 5683 broj:05/4-10-1152/97 od 15.09.1997. godine na ime Salčin Dževad

T-33 - Potvrda RBiH, Armija RBiH, 4. korpus VJ 5683 broj:04-10-377-1/96 od 28.03.1996. godine

T-34 - Potvrda RBiH, Armija RBiH, 4. korpus Odred za specijalna dejstva broj:1-10-793/94 od 01.04.1994. godine

T-35 - Zahtjev za dodjelu čina u jedinici vojnika Salčin Dževada, bez broja i datuma

T-36 - Vojna knjižica na ime Salčin Dževada broj: ... od 21.09.1994. godine

T-37 - RBiH, ARBiH 4. korpus, SOPN, Postavljenje na dužnost – naređenje, broj: 1-10-1201/94 od 23.05.1994.godine

T-38 - RBiH, ŠVK OS, Dopuna naređenja ŠVK OS, broj: 86-2 od 05.02.1993. godine i naredba ŠVK OS RBiH od 22.01.1993.godine str.pov.br:86-1

T-39 - RBiH, ŠVK, Naredba, broj: 13/37-39 od 04.03.1993. godine

T-40 - RBiH, 1.korpus, OG Igman, Naređenje broj: 99/1/93 od 24.01.1993. godine

T-41 - RBiH, ARBiH, 4.Korpus, Specijalni odred za posebne namjene, Podaci o godišnjici formiranja jedinice, broj: 04-10-2303/94 od 19.08.1994.godine

T-42 - RBiH, MUP, Centar službi bezbjednosti Sarajevo, Stanica javne bezbjednosti Hadžići, Informacija o nezakonitom ponašanju grupe pripadnika Specijalne jedinice „Zuka“ locirane na Igmanu, broj: 17-8/01-36/93 od 15.02.1993. godine

T-43 - RBiH, OS RBiH, 1. korpus-sektor bezbejdnosti, Stanja i neki problemi vojne organizacije u zoni odgovornosti OG Igman, broj: 04/393-1 od 20.02.1993. godine

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

57

T-44 - OS RBiH, 1. korpus sektora bezbjednosti, Saznanja o nekim bezbjednosnim pojavama i prilikama u zoni odgovornosti OG Igman, bez broja od 21.02.1993. godine

T-45 - Stanje na Igmanu i slobodnoj terirotoriji - zapažanja, bez broja i datuma, ERN broj: 02000083-88

T-46 - OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Informacija, broj: 5-03-250/93 od 29.03.1993. godine

T-47 - OS RBiH, Operativna grupa Igman, Služba vojne bezbjednosti, 1. korpusu-sektoru bezbjednosti, broj: 08-21-20/93 od 27.04.1993. godine

T-48 - RBiH, OS RBiH, Specijalni odred „Zulfikar“, Spisak ljudi koji su bili u zatvoru a sada ostaju u jedinici Zulfikar, broj 29-1/93, od 03.02.1993. godine

T-49 - RBiH, OS RBiH, Specijalni odred „Zulfikar“, Spisak ljudi koji su bili u zatvoru a sada se prekomaduju u OG Goražde, broj: 28-1/93 od 03.02.1993. godine

T-50 - RBiH, SOPN „Zulfikar“, Spisak lica koji su odvedeni iz zatovra “Silos”-Tarčin do Butmira i predati VP Butmir u 4. mt.br., broj: 23-1/93 od 02.02.1993. godine

T-51 - Republika Srpska, Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka broj: 877/93-00008 od 26.06.1993.godine

T-52 - Republika Srpska, Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka, broj: 791/93 od 29.05.1993.godine

T-53 - Republika Srpska, Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka, broj: 660/93 od 03.05.1993.godine

T-54 - RBiH, ŠVK OS RBiH, Naredba broj: 02/311-1 od 24.02.1993. godine (Ovjerena kopija se nalazi u sudskom spisu broj S 1 1 K 003369 10 KrI, zavedena pod brojem T-218)

T-55 - RBiH, ARBiH, SOPN ŠVK, Odgovor MKCK, broj:1-10-321/94 od 10.01.1994. godine

T-56 - RBiH, OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatvor u Krupi, Izvještaj, broj: sl/93 od 19.06.1993. godine

T-57 - RBiH, OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatvor Silos Tarčin, Izvještaj o radnom vodu zatvorenika na radilište na Igman i zahtjev za zvanični izvještaj o jednom broju zatvorenika koji se nisu vratili u zatvor “Silos” Tarčin, broj: sl/93 od 28.11.1993. godine

T-58 - ARBiH, 1. korpus, 9, brdske brigada., Privremeni zatvor “Silos”, Izvještaj o nestalim zatvorenicima, broj: sl/94 od 06.06.1994. godine

T-59 - Spisak zatvorenika hrvatske nacionalnosti koji se nalaze u SRZ „Musala“ na dan 01.10.1993. godine, potpis Komandant Nusret Šahić-povjerljivi dokaz

T-60 - Samostalna bojna „Herceg Stjepan“ Konjic, Spisak ratnih zarobljenika koje HVO traži u razmjenu, broj: 63/93 od 21.08.1993. godine

T-61 - RBiH, Privremeni zatvor “Silos”-Tarčin, Izvještaj o stanju u zatvoru Silos Tarčin, broj: sl/93 od 25.01.1993. godine

T-62 - RBiH, Privremeni zatvor “Silos”-Tarčin, Izvještaj o stanju u zatvoru Silos Tarčin, broj: sl/93 od 28.01.1993. godine

T-63 - RBiH OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatvor u Krupi od 30.01.1993. godine, Izvještaj o radu zatvora za period od 26.01. do 30.01.1993. godine

T-64 - RBiH, Privremeni zatvor “Silos” Tarčin, Izvještaj o stanju u zatvoru “Silos” Tarčin, broj: sl/93 od 09.02.1993. godine

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

58

T-65 - RBiH, OS RBiH, 9. brdska brigada, Privremeni zatvor “Silos” Tarčin, Izvještaj o stanju u zatvoru “Silos” Tarčin, broj: sl/93 od 09.03.1993. godine

T-66 - RBiH, OS RBiH, 9. brdska brigada., Privremeni zatvor “Silos” Tarčin, Izvještaj o stanju u zatvoru Tarčin, broj: sl/93 od 16.03.1993. godine

T-67 - RBiH, OS RBiH, Privremeni zatvor “Silos” Tarčin, Izvještaj o stanju u zatvoru “Silos” Tarčin, broj: sl/93 od 19.04.1993. godine

T-68 - RBiH, OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatovor u Krupi, Izvještaj o radu zatvora za period od 23.04.1993. godine do 01.05.1993. godine, bez broja od 01.05.1993. godine

T-69 - RBiH,OSRBiH, Privremeni zatvor “Silos” Tarčin, Izvještaj o stanju u zatvoru “Silos”, broj: sl/93 0d 05.07.1993. godine

T-70 - RBiH, OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatvor “Silos” Tarčin, Izvještaj o stanju u zatvoru Silos, bez broja od 29.10.1993. godine

T-71 - RBiH, ARBIH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatvor „Silos“ Tarčin, Izvještaj o radu zatvora za period od 10.12.1993. godine do 17.12.1993. godine, broj: SL/93 od 17.12.1993. godine

T-72 - RBiH, ARBiH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatvor „Silos“ Tarčin, Izvještaj o radnom vodu zatvorenika sa Igmana, broj: SL/93 od 20.12.1993. godine

T-73 - RBiH, ŠVK OS, Uprava bezbjednosti, Razmjena Vuković Dragana objašnjenje, broj: 03/20-216 od 02.09.1993. godine

T-74 - Ministarstvo za pitanje branitelja Mostar, Dopis broj: 12-02-09-01/13-3 od 22.05.2013.godine za dostavu spisa iz općinske službe u Konjicu sa prilozima – ukupan broj str. 63, spisa Ureda za obranu Konjic sa prilozima – ukupan broj str. 26 i Naloga za obustavu isplate priznatih prava Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata broj: 01-41-2666/13 od 06.05.2013.godine – zaštićeni svjedok “C”- povjerljivi dokaz

T-75 - Tužiteljstvo BiH, dopis Institutu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja kojim se traži dostava cjelokupnog spisa na ime svjedoka “B”, broj: T 20 0 KTRZ 0006627 13 od 28.07.2013.godine- povjerljivi dokaz

T-76 - Dopis Institutu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja broj: 01-981/13 od 18.06.2013. godine uz cjelokupni predmet koji se odnosi na zaštićenog svjedoka “B”- povjerljivi dokaz

T-77 - Glavaš Zagorka, Osenik-izbjeglica iz Sarajeva, Zahtjev za oslobađanje iz pritvora Glavaš Radmila i Jadranka od 12.12.1992. godine

T-78 - BiH, Tužiteljstvo BiH, Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Nedžada Hodžića broj: T 20 0 KTRZ 0006627 13 od 19.03.2013. godine

T-79 - BiH, Tužiteljstvo BiH, Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Nedžada Hodžića broj: T 20 0 KTRZ 0006627 13 od 12.06.2013.godine

T-80 - Sudsko-psihijatrijski nalaz za Hodžić Nedžada, Psihijatrijska klinika, prof.dr Abdulah Kučukalić, Sarajevo, 14.01.2009. godine; Nalaz i mišljenje tima vještaka za Hodžić Nedžada, prof.dr Abdulah Kučukalić, prim.dr Marija Kaučić Komšić, prim.dr Zorica Lazarević, Sarajevo, 25.12.2009. godine, propratna dokumentacija i prateći akt Suda BiH iz predmeta Memić Mensur i dr.

T-81 - Dopis prim.dr Marije Kaučić Komšić Sudu BiH, od 13.12.2009. godine

T-82 - Dva cd-a (snimci), Naredba Suda BiH broj: X-KRN-09/786 od 11.09.2009. godine, Izvještaj o nadzoru Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 17-09/2-04-7-583-9/09 od 16.09.2009. godine

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

59

T-83 - Jedan cd-slike/pretres (fotografije), Naredba Suda BiH broj: X-KRN-09/786 od 09.09.2009. godine; Naredba Suda BiH broj: X-KRN-09/786 od 14.09.2009. godine; Zapisnik o pretresu, Državna agencija za istrage i zaštitu broj: 17-04/2-2-04-2-28-A/09 od 16.09.2009. godine; Zapisnik o pretresu, Državna agencija za istrage i zaštitu broj: 17-04/2-04-2-28/09 od 16.09.2009. godine; Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, Državna agencija za istrage i zaštitu broj: 17-04/2-2-04-2-13-A/09 od 16.09.2009. godine; Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, Državna agencija za istrage i zaštitu broj: 17-04/2-04-2-13/09 od 16.09.2009. godine; Zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta TBiH, broj: KT-RZ-107/05 od 12.11.2009. godine; Službena zabilješka TBiH, broj: KT-RZ-107/05 od 12.11.2009. godine; Akt TBiH, broj: KT-RZ-107/05 od 12.01.2010. godine

T-84 - BiH, Tužiteljstvo BiH, Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Salčin Dževada broj: KT-RZ-7/09 od 21.03.2012. godine

T-85 - BiH, Tužiteljstvo, Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Salčin Dževada broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od 10.06.2013.godine – dokaz replike

T-86 - RS, MUP RS, CJB IStočno Sarajevo, SJB Foča, Odjeljenje kriminalističke policije Foča, Izvod iz Kaznene evidencije za lice Mešić Bedirhan broj 11-2/02-234-203/14 od 19.12.2014.godine – dokaz replike

IV. ANEX B - LISTA MATERIJALNIH DOKAZA ODBRANE DŽEVADA SALČINA

Broj dokaza

Naziv dokaza

O2-1 BiH, Tužilaštvo BiH, Zapisnik o saslušanju svjedoka Jovović Mladena od strane Tužilaštva BiH u prostorijama Ambasade BiH u Beogradu, broj: T20 0 KTRZ0006627 13 od 20.02.2013. godine

O2-2 Državna agencija za istrage i zaštitu, Zapisnik o saslušanju svjedoka Borović Miladina, broj: 16-04/2-5-04-2-287/13 od 21.04.2013. godine

O-3 BiH, FBiH, KPZ poluotvorenog tipa Sarajevo, Zdravstvena služba, Zdravsteni list na ime Salčin Dževad od 18.09.2009. godine

O-3a KPZ poluotvorenog tipa Sarajevo, Medicinski list na ime Dževad Salčin, bez broja od 06.11.2009. godine

O-4 BiH, Armija RBiH, IV korpus, Karton ranjenih – poginulih – nestalih, oznaka jedinice VJ 5683, četiri kartona

O-5 BiH, FBiH, Dokumentacija dostavljena TBiH od strane Federalnog Ministarstva za pitanja boraca/branitelja i invalida odbrambeno-oslobodilačkog/domovinskog rata, Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze, Pov.broj: 07-03-38-1/09 od 12.11.2009. godine, 13 papira

O-6 Izvješće o događajima u području Konjica, kronologija događanja, Sektor za zdravstvo, Glavni sanitetski stožer, Odjel za informisanje i istraživanje, broj: 02-5/1-42/93 od 04.05.1993. godine

OD-6 Prikaz genocida nad Hrvatima općine Konjic koji su ućinili Muslimani u periodu ožujek-srpanj 1993. godine, RBiH, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, Hrvatsko vijeće odbrane, Konjic, Ljubuški, kolovoz 1993.

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

60

O-7 Uvjerenje na ime Dževad Salčin, BiH, FBiH, Federalno ministarstvo odbrane, Uprava za odbranu Mostar, Odjel za odbranu u općini Mostar, broj: 22.10/02-03-22-854-1-RVIS-113/04 od 29.12.2004. godine

O-8 Timski sudsko psihijatrijski nalaz i mišljenje od 07.07.2015. godine sačinjen po vještacima dr Omer Ćemalović i dr Abdulah Kučukalić

V. ANEKS C – LISTA MATERIJALNIH DOKAZA ODBRANE NEDŽADA HODŽIĆA

Broj dokaza

Naziv dokaza

O1-1 Zapisnik o saslušanje svjedoka Mandić Zorana, Tužilaštvo BiH broj: T20 0 KTRZ 0006627 13 od 07.05.2013. godine

O1-2 Izjava Mandić Zorana, MUP Bosne i Hercegovine, CJB Sarajevo od 03.02.1996. godine,

O1-3 CD sa snimcima i fotografijama, Video snimak smotre jedinice „Zulfikar“ u Jablanici, januar 1994. godine

O1-3a Fotografije (21 fotografija)

O1-4 Revers uz Račun broj: 049716 od 17.08.1992. godine

O1-5 Naređenje, Oružane snage R BiH Komanda 9.brdske brigade broj: 01-382-02/93 od 14.02.1993. godine

O1-6 Zahtjev komandi 9. brdske brigade da se izvrši zamjena zarobljenika novim zarobljenicima koji su odmorni i sposobni za obavljanje fizičkih poslova, Oružane snage R BiH, Štab Vrhovne komande broj: 02-50/93 od 23.02.1993. godine

O1-7 Dokument: Izuzimanje zatvorenika, IX. Brdska brigada 2. Bataljon „Hadžići“ broj: 93/147 od 25.02.1993. godine

O1-8 Naredba o izuzimanju materijalnog sredstva broj: 01-800-12/93 od 25.04.1993.godine, Opštinski sekreterijat za narodnu odbranu, Opština Jablanica

O1-9 Stručna vojna ekspertiza – Vještačenje po vještaku Džambasović Asimu od novembra 2014. godine

O1-9.1 – O1-9.88

Dodatna dokumentacija (pobrojana u posebnoj tabeli)

O1-10 Arhivska etiketa za knjigu VJ 5683, obrazac VOB-8

O1-11 Matični karton VOB-2A od 28.06.1996.godine

O1-12 Uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane, Vojna pošta 5024 Mostar broj: 30-25/41-1/29-03-5-25/01 od 09.07.2001.godine

O1-13 Uvjerenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti klasa: 034-04/09- 0004/5, Ur.broj: 519-08/1-09-2 od 11.02.2009. godine

O1-14 Potvrda MKCJ broj: HRZ-007750-01 od 09.05.2008. godine, Skopje

O1-15 Fotografija zarobljenika u logoru „Morinje“

O1-16 Fotografija optuženog Nedžada Hodžića nakon izlaska iz logora „Morinje“

O1-17 Sudsko-psihijatrijski nalaz za Hodžić Nedžada, prof.dr Abdulah Kučukalić, prof.dr Azra Alajbegović, Senadin Fadilpašić, od 23.01.2015. godine, uz prateću dokumentaciju

O1-18 Preskočen dokaz

S1 1 K 008798 12 Krl 21.01.2016.g

61

O1-19 Karton vozača motornih vozila na ime Hodžić Nedžad, 29.08.1990. godine

O1-20 Sudsko-psihijatrijski nalaz za Hodžić Nedžada od 14.01.2009./15.09.2009. godine, prof.dr Abdulah Kučukalić Nalaz i mišljenje tima vještaka prim.Kaučić Komšić Marija i prim.dr Lazarević Zorica od 13.12.2009. godine Nalaz vještačenja tima vještaka mr sc.med.dr Nera Zivlak-Radulović, dr Višnja Banjac, Mirjana Vukić od 30.12.2013. godine