Fjodor M. DostojevskiBRAA KARAMAZOVI

NakladnikOTOKAR KEROVANIRijeka, Janeza Trdine 2/II

Za nakladnikaURO SREN

UrednikIVAN KUNCALikovna oprema

IVAN BALAEVI

TisakTISKARA RIJEKA d. d.

Rijeka, 1997.

Naklada 1500

Katalogizacija u publikaciji - CIPSveuilina knjinica RijekaUDK 882-31=862DOSTOJEVSKIJ, Fedor MihajloviBraa Karamazovi : roman u etiri dijela, s epilogom / Fjodor M.Dostojevski ; s ruskoga preveo Zlatko Crnkovi. - Rijeka : OtokarKerovani, 1997. - 840 str. ; 20 cmPrijevod djela: Bratja Karamazovy. - Str. 825-835:Braa Karamazovi / Zlatko Crnkovi.ISBN 953-153-036-X

2

FJODOR M. DOSTOJEVSKI

BRAA KARAMAZOVIRoman u etiri dijela,

s epilogom

S ruskoga preveoZLATKO CRNKOVI

OTOKAR KEROVANIRIJEKA

3

PosveenoAni Grigorjevoj

Dostojevski

Zaista, zaista, kaem vam, ako penino zrno nepadne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre,rodi veliki rod.

Evanelje po Ivanu, gl. XII, 24.

4

AUTOROVA NAPOMENA

Zapoinjui ivotopis svoga junaka Alekseja Fjodorovia Karamazova,naao sam se u stanovitoj nedoumici. A evo zato: premda sam AleksejaFjodorovia nazvao svojim junakom, znam i sam da on nipoto nije velik ovjekpa oekujem da e me mnogi pitati: Po emu je znamenit taj va AleksejFjodorovi da ste ga izabrali za svoga junaka? to je on to uradio? Tko zna zanjega, i po emu? Zato ja, itatelj, moram tratiti vrijeme na prouavanjepodataka o njegovu ivotu?

Ovo mi je posljednje pitanje najmunije jer na njega mogu odgovoritijedino ovako: Moda ete to sami razabrati iz romana. E, ali ako proitajuroman i to ne razaberu, pa se ne sloe sa mnom da je moj Aleksej Fjodorovivrijedan panje? Govorim to zato to, na alost, predviam da e biti tako. Zamene je on vrijedan panje, ali ozbiljno dvojim da u to uspjeti dokazatiitatelju. Stvar je u tome to je on moda i nekakav djelatnik, ali na nekineodreen, nejasan nain. Uostalom, bilo bi udno u ovo nae doba traiti odljudi da budu jasni. Jedno je ipak prilino nedvojbeno: to je neobian ovjek, paak i udan. Ali neobinost i udatvo vie kode ovjeku nego to mu dajupravo na pozornost, pogotovo kad svi tee za tim da ujedine pojedince i otkrijubar kakav-takav smisao u opem besmislu. A udak je poglavito poseban sluaji iznimka. Nije li tako?

Ako se i ne sloite s ovom mojom posljednjom tezom i odgovorite mi:Nije tako, ili Nije uvijek tako, moda ete me i osokoliti to se tieznaenja mog junaka Alekseja Fjodorovia. Jer ne samo to udak nije uvijekposeban sluaj i iznimka, nego se, naprotiv, moe dogoditi da upravo on nosi usebi sr cjeline, a da je sve ostale ljude njegova doba kanda na neko vrijeme, tkozna zato, otkinuo snaan vjetar od te iste sri...

Uostalom, radije se ne bih uputao u ova sasvim nezanimljiva i mutnatumaenja nego bih jednostavno zapoeo bez ikakva uvoda: ako se ljudimasvidi, ionako e proitati, samo to je nevolja u tome to ja imam jedanivotopis a dva romana. Glavni je roman onaj drugi - djelatnost mog junaka uovo nae doba, upravo u sadanjem trenutku. Prvi se roman odigrao jo prijetrinaest godina i gotovo da i nije roman nego samo jedan moment iz prvemladosti mog junaka. Bez tog prvog romana nikako nisam mogao jer bi inaetota u drugom romanu bilo nerazumljivo. Ali na taj nain jo se vieprodubljuje moja osnovna potekoa: kad ve ja, to jest sm ivotopisac, drim

5

da bi i jedan roman o tako skromnom i neodreenom junaku bio moda suvian,kako onda mogu objaviti o njemu dva romana, i ime da objasnim tu svojupreuzetnost?

Budui da ne znam odgovoriti na ta pitanja, radije u ih ostaviti bezodgovora. Dakako da se pronicavi itatelj ve dosjetio kako ja od samog poetkaupravo na to smjeram, pa se samo ljutio na mene to uludo rasipam puste rijei idragocjeno vrijeme. Na ovo ipak mogu tono odgovoriti: rasipao sam pusterijei i dragocjeno vrijeme, prvo, iz pristojnosti, a drugo, iz lukavstva: ipak samtoboe unaprijed upozorio itatelja. Uostalom, ak mi je i drago to mi se romansam od sebe, usprkos bitnom jedinstvu cjeline, raspao na dvije pripovijesti:kad se upozna s prvom od njih, itatelj e sam moi prosuditi: vrijedi li truda dase prihvati i druge? Dakako da nitko nije niim obvezan, da svak moe ostavitiknjigu ve nakon druge stranice prve pripovijesti i da je vie poslije i ne otvara.E, ali ima i tako savjesnih itatelja koji e poto-poto htjeti proitati sve dokraja kako se ne bi pri svojoj prosudbi ogrijeili o nepristranost, a takvi su,primjerice, svi ruski kritiari. Eto, pred takvima mi je ipak lake pri srcu: bezobzira na svu njihovu urednost i savjesnost, dajem im ipak lijepu priliku da seokane itanja ve nakon prve epizode. I eto, ovo vam je sav moj predgovor.Potpuno se slaem da je bio suvian, ali kad sam ga ve napisao, neka ostane!

A sad da prijeemo na stvar.

6

PRVI DIO

7

KNJIGA PRVA

POVIJEST JEDNE MALE OBITELJI

I

FJODOR PAVLOVI KARAMAZOV

Aleksej Fjodorovi Karamazov bijae trei sin Fjodora PavloviaKaramazova, vlastelina u naem kotaru, vrlo poznatog u svoje doba (pa i sad gase jo mnogi sjeaju) zbog njegove tragine i zagonetne smrti, od koje jeproteklo ravno trinaest godina, i o kojoj u prozboriti neto vise kada tome doevrijeme. Zasad u rei o tom vlastelinu (kako su ga kod nas zvali, iako zasveg svog vijeka nije gotovo uope ivio na svom vlastelinstvu) tek toliko da jeto bio udan tip, koji se ipak u nas poesto susree, to jest tip ovjeka ne samonitavnog i razvratnog nego ujedno i nerazumnog - od onih bezumnika kojiumiju izvrsno voditi svoje sitne imovinske poslove, ali, ini se, nita drugo.Fjodor Pavlovi, primjerice, poeo je gotovo ni od ega, bio je sasvim sitanposjednik, koji je esto blagovao za tuim stolovima i ivio na tui raun, a kadje skonao, nalo se ipak u njega oko sto tisua rubalja u gotovini. Pa ipak je zasve to vrijeme bio i ostao jedan od najsmuenijih budalaa u naem kotaru. Jou jednom ponoviti da nije posrijedi bila glupost; veina je tih budalaa prilinopametna i lukava, nego upravo smuenost, i to jo neka posebna, nacionalna.

enio se dva puta i imao_tri sina - najstarijega, Dmitrija Fjodorovia, odprve ene, a ostalu dvojicu, Ivana i Alekseja od druge. Prva supruga FjodoraPavlovia bijae iz prilino imune i ugledni plemike porodice Miusovih, kojisu takoer bili vlastela u naem kotaru. Kako se uope dogodilo da se bogataudavaa, pa jo k tome i lijepa i, nadasve, okretna i pametna djevojka, kakvihima poprilino u dananjem narataju, ali ih je bilo ve i u prethodnom, udala zatakvu bijednu uu, kako su ga tada svi zvali, neu ovdje nadugo i nairokoraspredati. Ta poznavao sam jednu djevojku jo iz pretprolog romantinog

8

narataja, koja je nakon nekoliko godina zagonetne ljubavi prema jednomgospodinu, za koga se, uostalom, mogla uvijek bez po muke udati, na krajuuvrtjela sebi u glavu da su pred njima nesavladive zapreke pa je jedne burnenoi skoila s visoke obale nalik na liticu u prilino duboku i brzu rijeku iutopila se u njoj samo zbog svojih kaprica, ne bi li nalikovala naShakespeareovu Ofeliju, a da sluajno tu liticu nije bila ve poodavno zapazila izavoljela te da litica nije bila toliko slikovita, nego da je na tom mjestu bilasamo prozaina ravna obala, moda i ne bi bila poinila samoubojstvo. Rije jeo istinitom sluaju pa valja pretpostaviti da je kod nas u Rusiji, u dva-triposljednja narataja, bilo podosta takvih ili slinih dogaaja. Isto je tako po svojprilici i postupak Adelaide Ivanovne Miusove bio posljedica tuih utjecaja, pa ignjeva zatoene misli{1}. Moda je ona htjela iskazati ensku neovisnost, diiglas protiv drutvenih prilika, protiv despotizma svoje rodbine i obitelji, ausluna ju je mata, recimo, samo na trenutak uvjerila da je Fjodor Pavlovi,koliko god bio ankoliz, ipak jedan od najsmionijih i najduhovitijih ljudi togprijelaznog, sve boljeg razdoblja, a zapravo je bio samo pakostan lakrdija inita vie. Stvar je bila jo pikantnija zato to je zavrila otmicom, to jeAdelaidi Ivanovnoj silno polaskalo. Fjodor Pavlovi bio je tada i po svomdrutvenom poloaju spreman na takve vratolomije, jer je arko elio poto-poto napraviti svojevrsnu karijeru; prikrpiti se dobroj obitelji i uzeti miraz biloje vrlo primamljivo. to se tie uzajamne ljubavi, ini se da nje nije ni bilo - niu mladojke ni u njega, uza svu ljepotu Adelaide Ivanovne. Stoga je taj sluaj biomoda jedinstven u ivotu Fjodora Pavlovia, koji je do kraja ivota ostaorazvratnik, spreman da se u hipu prilijepi za svaku suknju im ga zovne. Aupravo ta ena nije u njega izazivala, to se strasti tie, nikakav osobit dojam.

Odmah nakon otmice Adelaida Ivanovna uvidjela je da mua samo prezirei nita vie.Stoga su se i posljedice tog braka nebino brzo oitovale. Iako se njena porodicaprilino brzo pomirila s tim dogaajem i dala miraz bjegunici, zapoeo je meusuprunicima nesreen ivot sa vjeitim scenama. Prialo se da je u tome mladaena iskazivala kudikamo vie plemenitosti i uzvienosti od Fjodora Pavlovia,koji je, kao to je sad poznato, jo onda prigrabio sav njen novac, oko dvadesetpet tisua, im ih je primila od svojih, tako da te tisue odonda kao da su za njuu zemlju propale. Seoce i prilino lijepu kuu u gradu, koje je takoer dobila umiraz, nastojao je dugo vremena svim silama prepisati na sebe s pomounekakve tobonje darovnice, i vjerojatno bi bio uspio u svom naumuzahvaljujui jedino preziru i gaenju koje je on izazivao u suprunice svojim

9

neprestanim besramnim ucjenjivanjem i moljakanjem, iz njene puke duevneklonulosti, samo da ga se otrese. Ali, na svu sreu, uplela se porodica AdelaideIvanovne i sprijeila prevaranta u njegovu naumu. Pouzdano se zna da je meusuprunicima esto dolazilo do tunjave, ali kau da nije Fjodor Pavlovi tukaoenu, nego da je Adelaida Ivanovna, dama vatrena, smiona, crnomanjasta,plahovita i tjelesno neobino snana, mlatila mua. Naposljetku je digla ruke odkue i pobjegla od Fjodora Pavlovia s jednim sjemenitarcem i uiteljem,pukim siromahom i ostavila Fjodoru Pavloviu na brizi trogodinjeg Mitju.Fjodor Pavlovi uas je okupio u kui itav harem i poeo prireivatiraskalaene pijanke, a u meuvremenu je putovao gotovo po svoj guberniji ialio se plaui svima i svakome na Adelaidu Ivanovnu to ga je ostavila, ausput je iznosio pojedinosti kojih bi se svaki suprug stidio kazivati o svombranom ivotu. Najvanije je to je njemu kanda godilo, pa ak i laskalo, dapred svima igra svoju smijenu ulogu uvrijeena mua i da svoju uvrijeenostak i kiti kojekakvim potankostima. ovjek bi jo rekao, Fjodore Pavloviu, daste napredovali u slubi, toliko ste zadovoljni, uza sve svoje jade - govorili sumu podrugljivci. Mnogi su, tovie, dodavali da on vrlo rado ponovo igra ulogulakrdijaa, samo da izazove to vei smijeh, te da se pravi da ne primjeuje svojsmijeni poloaj. Tko zna, uostalom, moda se on tako ponaao i zato to je ipakbio naivan? Napokon je uspio ui u trag bjegunici. Pokazalo se da je siroticaotila sa svojim seminaristom u Peterburg, gdje se strastveno odala potpunoemancipiranom ivotu. Fjodor Pavlovi odmah se uurbano poeo spremati naput u Peterburg - a zato? - to on, naravno, nije ni sam znao. Moda bi doista iotputovao, ali im je donio tu odluku, pomislio je da ima puno pravo da seiznova, radi ohrabrenja sama sebe, oda neobuzdanom pijanevanju. I eto, upravou to vrijeme porodica njegove ene dobila je obavijest da je ona umrla uPeterburgu. Umrla je nekako naprasno, negdje na tavanu, jedni su tvrdili - odtifusa, a drugi - navodno od gladi. Fjodor Pavlovi doznao je za smrt svoje enepijan; kau da je istrao na ulicu viui iz sveg glasa i diui ruke put neba odradosti: - Sad moe otpustiti slugu svojega!{2} - a drugi su opet tvrdili da jeplakao jecajui kao malo dijete, da je toliko ridao da ga je bilo ak teko gledati,koliko se god gadio ljudima. Vrlo je vjerojatno da imaju pravo i jedni i drugi, dase i radovao svom izbavljenju i da je plakao za svojom izbaviteljicom - u istimah. Veinom su ljudi, ak i zlikovci, kudikamo naivniji i prostoduniji negoto mislimo da jesu. Pa i mi smo sami takvi.

10

II

PRVOG JE SINA OTJERAO

Dakako da nije teko zamisliti kakav je odgojitelj i otac mogao biti takavovjek. Njemu se kao ocu dogodilo upravo ono to se moralo dogoditi, a to je daje potpuno i konano digao ruke od djeteta to ga je imao s AdelaidomIvanovnom, ne zato to ga je mrzio niti zato to se osjeao povrijeen kao mu,nego jednostavno zato to je posve zaboravio na nj. Dok je on svima dodijavaosvojim suzama i jadikovkama a svoju kuu pretvorio u bludilite, otrogodinjem Mitji brinuo se vjerni sluga u toj kui Grigorij. Da se on nije tadapobrinuo za nj, moda se ne bi naao nitko da djetetu promijeni kouljicu. Uz toje jo i rodbina djeteta po majci kanda zaboravila u prvi mah na nj. Djedanjegova, to jest gospodina Miusova, oca Adelaide Ivanovne, nije tada vie bilomeu ivima; njegova obudovjela supruga, Mitjina baka, preselila se u Moskvui teko razboljela, a majine se sestre poudavale tako da je Mitja morao gotovopunu godinu dana ostati kod sluge Grigorija, u sluinskoj kui u dvoritu.Uostalom, kad bi ga se tatica i sjetio (jer ipak nije mogao ne znati da onpostoji), poslao bi ga i sam opet u tu istu kuu jer bi mu dijete ipak smetalo uorgijama. Sluilo se, meutim, da se iz Pariza vratio brati pokojne AdelaideIvanovne, Petar Aleksandrovi Miusov, koji je poslije poivio vie godina bezprekida u tuini. Tada je jo bio mlad ovjek, ali se isticao meu Miusovimakao prosvijeen Peterburanin koji je navikao ivjeti u inozemstvu i ostao dokraja ivota Evropejac, a pod stare dane, u etrdesetim i pedesetim godinama,postao je ak i liberal. U toku svoje karijere odravao je vezu sa mnogimnajliberalnijim ljudima svoga doba, i u Rusiji i u inozemstvu, osobno jepoznavao i Proudhona{3} i Bakunjina{4}, a osobito je volio prisjeati se ipripovijedati, ve potkraj svojih putovanja, o tri dana Februarske revolucije uParizu etrdeset i osme, dajui na znanje da se i sam tako rei borio nabarikadama. Bijae to jedna od njegovih najdraih uspomena iz mladosti. Bio jenezavisan i imao je svoje imanje, s oko tisuu dua, prema starom raunu.Njegovo lijepo imanje nalazilo se na samom izlazu iz grada i graniilo je sazemljom naeg znamenitog manastira, s kojim je Petar Aleksandrovi, jo umladosti, im je naslijedio veleposjed, zapoeo beskrajnu parnicu zbog prava nanekakav ribolov na rijeci ili na sjeu ume, ne znam pravo to je bilo posrijedi,ali je smatrao ak i svojom graanskom dunou prosvijeena ovjeka da

11

povede parnicu s klerikalcima. Kad je uo to je sve bilo s AdelaidomIvanovnom, koje se, dakako, sjeao i koja mu je ak i za oko bila zapela, i kad jedoznao da je za njom ostao Mitja, upleo se u taj sluaj, unato svommladenakom negodovanju i preziru prema Fjodoru Pavloviu. Tad se i upoznaos Fjodorom Pavloviem. Otvoreno mu je rekao da bi htio preuzeti brigu oodgoju djeteta. Jo je dugo nakon toga priao, kao o karakternoj crti FjodoraPavlovia, da se ovaj, kad je zapodjenuo s njim razgovor o Mitji, neko vrijemedrao kao da uope ne razumije o kakvom je djetetu rije, pa ak se kanda izaudio to negdje u kui ima sina. Premda je Petar Aleksandrovi moda maloi pretjerivao u svom kazivanju, mora da je u tome bilo i zrnce istine. Jer, doista,Fjodor Pavlovi se cijelog ivota volio prenemagati, iznenada odigrati predovjekom kakvu neoekivanu ulogu i to, to je najvanije, katkad bez ikakvepotrebe, ak i na svoju direktnu tetu, kao to je, primjerice, bilo i ovaj put. Taznaajka, uostalom, nije bila svojstvena samo Fjodoru Pavloviu nego i mnogimdrugim ljudima, pa i vrlo pametnima. Petar Aleksandrovi svojski se prihvatiotog posla te je ak imenovan (uz Fjodora Pavlovia) i za skrbnika djetetu, jer jeipak za majkom ostalo neko malo imanje, kua i posjed. I Mitja se doistapreselio k svom ujaku, ali kako ujak nije imao svoje obitelji i kako je odmah,poto je sredio i osigurao novane prihode od svojih imanja, pohitao opet uPariz na dulje vrijeme, ostavio je dijete na brizi jednoj svojoj daljnjoj tetki, uMoskvi. Tako se sluilo da je i on, poto se nastanio u Parizu, zaboravio nadijete, pogotovo kad je izbila ona Februarska revolucija koja ga je tolikozaokupila i koju nije mogao zaboraviti do kraja ivota. Ona mu je tetka uMoskvi umrla, pa se Mitja preselio k jednoj od njenih udatih keri. ini se da jeMitja nakon toga jo dva puta mijenjao gnijezdo. O tome neu sad ovdjeraspredati pogotovo to u jo mnogo toga morati ispripovjediti o prvencuFjodora Pavlovia, nego u se zasad ograniiti tek na najnunije podatke onjemu, bez kojih ne mogu ni zapoeti roman.

Prvo, taj je Dmitrij Fjodorovi bio jedini od trojice sinova FjodoraPavlovia koji je rastao u uvjerenju da ipak ima kakav-takav imutak i da e bitinezavisan kad postane punoljetan. Djeatvo i mladenatvo proveo je unesreenim prilikama: nije zavrio gimnaziju pa je dospio u neku vojnu kolu,te se naao na Kavkazu, stekao asniki in, borio se u dvoboju, bio degradiran iopet stekao in, uvelike banio i prorajtao poprilino novca. Od oca je poeodobivati novac tek kad je postao punoljetan, a dotle se bio zaduio. Oca svoga,Fjodora Pavlovia, upoznao je i prvi put vidio tek kad je postao punoljetan, kadje doao u nae mjesto samo radi toga da preisti s njim raune oko svoganasljedstva. ini se da mu se ve tada otac zamjerio; nije dugo ostao kod njega,

12

i ubrzo je otputovao; uspio je samo dobiti od njega stanovitu svotu novca inagoditi se s njim o tome kako e ubudue primati prihode od svoga imanja, okojem ovoga puta od Fjodora Pavlovia nije uspio doznati (znaajan podatak!)ni koliko prihoda donosi ni koliko vrijedi. Ve je tada, od samog poetka,Fjodor Pavlovi uoio (i to valja upamtiti!) da Mitja ima o svom imutkupretjeranu i netonu predodbu. Fjodor Pavlovi bio je time vrlo zadovoljanimajui na umu neke svoje raune. Samo je zakljuio da je mladi lakouman,prijek, plahovit, nestrpljiv, pijanica koji treba samo da povremeno dobije netonovca pa da se zaas smiri, iako, naravno, tek na krae vrijeme. I eto, upravo jeto poeo iskoritavati Fjodor Pavlovi, to jest umirivati ga aljui mupovremeno sitne svote, pa je na kraju ispalo tako da je Mitja, izgubivi nakonetiri godine strpljenje, po drugi put doao u na gradi da napokon preistiraune s ocem i, na svoje veliko udo, iznenada doznao da nema vie ni prebitepare, da je ak teko izraunati tko kome duguje, da je navodno dobio vienovca nego to mu vrijedi sva imovina kod Fjodora Pavlovia, pa da mu modai sam jo duguje; da prema tim i tim pogodbama, koje je tada i tada izvoliosklopiti s njim, vie nema prava da ita trai, i tako dalje, i tome slino. Mladije bio preneraen, posumnjao je da je posrijedi la, prevara, posvc se izbezumioi samo to nije enuo pameu. I eto, upravo je ta okolnost i dovela do katastrofe,koja e biti predmet mog prvog, uvodnog romana ili, bolje rei, njegova vanjskastrana. Ali, prije nego to prijeem na taj roman, treba rei koju i o ostalojdvojici sinova Fjodora Pavlovia, Mitjinoj brai, i objasniti njihovo porijeklo.

III

DRUGI BRAK I DRUGA DJECA

Oslobodivi se etverogodinjeg Mitje, Fjodor Pavlovi se ubrzo oeniopo drugi put. Taj je drugi brak potrajao osam godina. Tu svoju drugu enu, kojaje takoer bila vrlo mlada, Sofju Ivanovnu, doveo je iz druge gubernije, u kojuje bio svratio s nekim idovom radi nekog sitnog poduzetnikog posla. Premdaje banio, pio i ivio raskalaeno, Fjodor Pavlovi neprestano je vodio brigu otome u to e uloiti svoj kapital i uvijek je sklapao uspjene poslove, dakako,gotovo uvijek nepotene. Sofja Ivanovna bila je siroe, od malih nogu bez

13

igdje ikog, ki nekog bijednog akona, odrasla u bogatoj kui svojedobrotvorke, odgojiteljice i muiteljice. ugledne stare generalice, udovegenerala Vorohova. Ne znam tono, ali uo sam tek toliko da su njenuusvojenicu, krotko, blago i bezazleno eljade, jednom ak skinuli s konopca okoji se bila objesila za avao u smonici - toliko joj je bilo teko podnositisamovolju i vjeite prijekore te starice, koja oito nije bila zla, ali je od pukebesposlice postala nepodnoljiva despotkinja. Fjodor Pavlovi ju je zaprosio, alipoto su se raspitali o njemu, pokazali su mu vrata, a on je opet kao i u prvomsluaju, predloio sirotici da pobjegne s njim. Vrlo je, vrlo vjerojatno da ne bi niona bila pola za nj da je na vrijeme neto vie doznala o njemu. Ali on je bio izdruge gubernije, a i to je drugo mogla znati esnaestogodinjakinja doli da jebolje i u vodu skoiti nego ostati kod dobrotvorke. I tako je jadnica zamijeniladobrotvorku za dobrotvora. Fjodor Pavlovi nije ovaj put dobio ni groa zato tose generalica rasrdila i ne samo to mu nita nije dala nego ih je jo oboje iproklela; ali on se ovaj put nije ni nadao da e togod dobiti jer se zaniorijetkom ljepotom nevine djevojke i, to je najvanije, njenom nevinomvanjtinom, koja je opinila tog bludnika, do tada poronog ljubitelja samogrube enske ljepote. Mene su tada one njezine nevine oi reznule po dui kobritva - govorio je poslije cerekajui se odvratno, po svom obiaju. Uostalom,moda je u razvratnika i tu bila posrijedi tek bludna pohota. Ne dobivi uz enunikakva miraza, Fjodor Pavlovi nije se cifrao pred njom i, koristei se time toje ona prema njemu bila tako rei kriva i to ju je malne skinuo s konopca,koristei se, osim toga, njenom iznimnom poniznou i pokornou, prekrio jeak i najobiniju branu pristojnost. U kuu je, uz zakonitu enu, dovodionemoralne ene i prireivao prave orgije. Spomenut u kao znaajan podatak daje sluga Grigorij, sumoran, glup i tvrdoglav moralist, koji je mrzio prvugospou, Adelaidu Ivanovnu, ovaj put stao na stranu nove gospoe, titio je isvaao se zbog nje s Fjodorom Pavloviem na nain gotovo nedopustiv za slugu,a jednom je ak i silom rastjerao okupljene bestidnice i stao na kraj orgiji.Poslije se nesretnica, onako zastraena od malih nogu, razboljela od nekeivane enske bolesti koja se esto javlja u puku, meu seljakim enama, kojezbog te bolesti zovu vikaice{5}. Od te bolesti koju prate strani histerininapadaji, bolesnica je na mahove ak i gubila pamet. Ipak je Fjodoru Pavloviurodila dva slna, Ivana i Alekseja. prvoga u prvoj godini braka a drugoga nakontri godine. Kad je umrla, malom je Alekseju bilo etiri godine i, ma koliko toudno zvualo, znam da je majku upamtio za sav ivot - dakako, kao kroz san.Nakon njene smrti obojica su djeaka doivjela gotovo navlas isto ono to i prvisin, Mitja: otac ih je posve zaboravio i zapostavio pa su doli u ruke onom istom

14

Grigoriju, u sluinsku kuu u dvoritu. U toj ih je kui i nala ona starasamovoljna generalica, dobrotvorka i odgojiteljica njihove majke. Jo je bilaiva a za sve ono vrijeme, svih osam godina, nije mogla zaboraviti nanesenu jojuvredu. O tome kako je ivjela njena Sofi dobivala je svih tih osam godinatajom pouzdane obavijesti, pa kad je ula kako se razboljela i kakvim jegadostima okruena, dva-tri puta je doviknula svojim gotovankama: Tako joj itreba, to ju je Bog pokarao zbog nezahvalnosti.

Tono tri mjeseca nakon smrti Sofje Ivanovne banula je sama generalica una grad i dola ravno u kuu Fjodora Pavlovia, ostala je u gradu svega okopola sata, ali je mnogo uradila. Bilo je to uveer. Fjodor Pavlovi, koga nijevidjela punih osam godina, pojavio se pred njom podnapit. Pria se da ga je onaumah, im ga je ugledala, bez rijei objanjenja, dva puta poteno unula da sesve orilo, i da ga je tri puta povukla za kosu, a zatim se bez rijei otputila ravnou dvorinu kuu, do dvojice djeaka. Na prvi pogled zapazila je da su obojicaneumiveni i da je rublje na njima prljavo, pa je umalo prilijepila zaunicu isamom Grigoriju i rekla mu da e obojicu djeaka odvesti sa sobom, te ih izvelaonakve kakvi su bili, umotala u velik rubac, smjestila u koiju i odvezla u svojgrad. Grigorij je podnio pljusku kao pokoran rob, nije ni pisnuo, a dok jeispraao staru gospou do koije, duboko joj se poklonio i rekao uvjerenimglasom da e joj za siroad Bog platiti. - A ti si ipak mazgov! - dobacila muje generalica na odlasku. Porazmislivi dobro o svemu, Fjodor Pavlovi jezakljuio da je sve to u redu, i pristao na sve uvjete to se tie odgoja njegovedjece kod generalice. A o ukama koje je dobio priao je sam na sva usta pocijelom gradu.

Sluilo se tako da je i generalica uskoro nakon toga umrla, ali je u oporucisvakom malianu ostavila po tisuu rubalja, za njihovo kolovanje, i da se savtaj novac bezuvjetno potroi na njih, i to tako da dotekne do njihovepunoljetnosti zato to je za takvu djecu i ovako mala svota sasvim dovoljna, aako tko eli dati vie, neka sam razdrijei kesu, i tako dalje. Ja osobno nisamitao tu oporuku, ali sam uo da je doista bilo u njoj neto otprilike takoudnovato i vrlo originalno. Meutim, glavni je stariin nasljednik bio ipakpoten ovjek, predstavnik plemstva te gubernije Jefim Petrovi Poljenov. imse on poeo dopisivati s Fjodorom Pavloviem, dokuio je da od njega neeizvui novce za odgoj njegove djece (iako ovaj nije nikad otvoreno odbionijedan zahtjev, nego je samo sve neto odugovlaio, a ponekad se ak i topio odnjenosti), pa je sam preuzeo brigu za siroad i posebice zavolio mlaega odnjih. Alekseja. tako da je ovaj dugo ak i ivio u njegovoj obitelji. Molim

15

itatelja da ovo upamti na samom poetku. Pa ako su ti mlaci imali komu bitidoivotno zahvalni za svoj odgoj i naobrazbu, onda je to bilo upravo JefimuPetroviu, neobino plemenitu i humanu ovjeku, kakav se malokad moe nai.On je sauvao svakom malianu netaknutu tisuu rubalja koje im je ostavilageneralica, tako da su te svote do njihove punoljetnosti porasle s kamatamasvaka do dvije tisue, a othranio ih je svojim novcem i, dakako, potroiokudikamo vie od tisuu rubalja na svakoga. Ipak, neu se ni sad uputati upotanko opisivanje njihova djetinjstva i mladenatva, nego u samo naznaitinajvanije okolnosti. Uostalom, o starijemu Ivanu rei u tek toliko da je bionekako neveselo i zatvoreno dijete, nipoto nije bio plaljiv, ali reklo bi se da jeve u svojoj desetoj godini shvatio da obojica ive u tuoj kui i od tue milosti,a da im je otac takav nekakav ovjek o kome je ak sramota i govoriti, i takodalje. Taj je djeak vrlo rano, gotovo od malih nogu (tako se bar prialo), poeopokazivati neobinu i izvanrednu sposobnost uenja. Ne znam pravo kako sesluilo da je napustio obitelj Jefima Petrovia ve u svojoj trinaestoj godini, daje preao u gimnaziju u Moskvi i nastanio se kod nekog iskusnog i tadaglasovitog pedagoga, prijatelja Jefima Petrovia od malih nogu. Sam je Ivanposlije pripovijedao da je sve to Jefim Petrovi uinio tako rei od prevelikerevnosti da ini dobra djela, i da se zanio idejom da se djeak genijalnihsposobnosti koluje kod genijalnog odgojitelja. Uostalom, ni Jefima Petroviani genijalnog odgojitelja nije vie bilo meu ivima kad je taj mladac zavriogimnaziju i upisao se na fakultet. Ali kako Jefim Petrovi nije za ivota urediosve kako treba, i kako se novac koji je djeci ostavila samovoljna generalica toje s kamatama bio narastao od jedne tisue na dvije, nije mogao odmah isplatitizbog kojekakvih, kod nas posve neizbjenih formalnosti i zatezanja, mladi jevrlo teko ivio prve dvije godine na fakultetu jer se morao za sve to vrijeme, uzuenje, sm uzdravati i prehranjivati. Valja napomenuti da nije tada ni pokuaouspostaviti vezu s ocem - moda iz ponosa i prezira prema njemu, a moda izato to mu je hladan i zdrav razum govorio da od tatice nee dobiti nikakvuozbiljniju potporu. Bilo kako mu drago, mladi se nije nimalo smeo nego jenaao posao, isprva davao instrukcije za dvadeset kopjejaka na sat, a poslije jeobijao pragove urednitava i nudio lanie od desetak redaka o ulinimdogaanjima, to ih je potpisivao kao Oevidac. Kau da su ti lanii biliuvijek zanimljivo i dopadljivo sroeni, te da su uskoro postali vrlo traeni. Veje samim time taj mladi iskazao svu svoju praktinu i intelektualnu nadmonad onim mnogobrojnim, vjeito siromanim i nesretnim dijelom naestudentarije obaju spolova, koja u prijestolnicama obino od zore do mrakaobija pragove kojekakvih novina i asopisa ne znajui nita bolje smisliti nego

16

vjeito ponavljati jednu te istu molbu - da prevode s francuskoga ili prepisujutue tekstove. Poto je sklopio poznanstva u urednitvima, Ivan Fjodorovi nijeposlije nikad prekidao veze s njima te je posljednih godina svojih studija poeoobjavljivati vrlo darovito pisane prikaze knjiga razliitih struka tako da seprouo ak i u knjievnim krugovima. Istinabog, tek je na samom kraju uspioiznenada privui posebnu pozornost znatno ireg itateljstva tako da su gaodjednom mnogi zapazili i zapamtili. Bijae to prilino zanimljiv sluaj. Kad jeve zavrio studije i spremao se da sa svoje dvije tisue rubalja otputuje uinozemstvo, Ivan Fjodorovi je najednom u jednom velikom listu objavioneobian napis kojim je privukao pozornost ak i nestrunjaka, a to jenajvanije, o predmetu koji je njemu oito bio sasvim nepoznat zato to jezavrio studije prirodnih znanosti. U lanku se raspredalo o crkvenom sudu{6}, oemu se tada raspravljalo na sve strane. Analizirajui neka ve iznesenamiljenja o tom problemu, on je izloio i svoje osobno stajalite. Najveu jepanju izazvao sm ton izlaganja i posve neoekivan zakljuak. Mnogi suteolozi procijenili da je autor neosporno njihov ovjek, a istodobno su muiznenada poeli odobravati ne samo svjetovnjaci nego i sami ateisti.Naposljetku su neki pronicavi ljudi zakljuili da je sav taj njegov napis samodrska farsa i izrugivanje. Spominjem ovaj sluaj najvie zato to je taj napissvojedobno dopro i do naega znamenitog prigradskog manastira, gdje su seposebice zanimali za pokrenuto pitanje crkvenih sudova - dopro je i izazvaoposvemanju nedoumicu. Kad su saznali tko je lankopisac, zainteresirali su se iza injenicu da je rodom iz naega grada i sin upravo onog istog FjodoraPavlovia. A tad se odjednom pojavio u nas i sam lankopisac.

Zato je tada doao k nama Ivan Fjodorovi - sjeam se da sam i tadapostavljao sam sebi to pitanje, gotovo pomalo uznemiren. Taj tako sudbonosnidolazak koji je prouzrokovao mnoge teke posljedice, ostao mi je jo dugonakon toga, gotovo zauvijek, nejasan. Openito govorei, bilo je udno to setako uen mladi, naoko ponosit i obziran, odjednom pojavio u onakvojrasputenoj kui, kod onakva oca koji se nikad nije obazirao na nj, koji ga nijepoznavao niti ga se sjeao, i koji se, premda, naravno, nipoto i ni u kom sluajune bi sinu dao novaca kad bi ih zatraio od njega, ipak oduvijek pribojavao da emu jednom doi i sinovi Ivan i Aleksej i zatraiti od njega novce. I eto, taj semladi nastanio u kui takva oca, ivi s njim mjesec-dva i slau se jedan sdrugim da je milina. Ovo je potonje posebice iznenadilo ne samo mene nego imnoge druge. Petar Aleksandrovi Miusov, koga sam ve ovdje spominjao,daljnji roak Fjodora Pavlovia po prvoj eni, zatekao se tad opet kod nas, nasvom prigradskom posjedu, doputovavi iz Pariza u kojem se ve bio stalno

17

nastanio. Sjeam se kako se upravo on tome najvie udio kad se upoznao smladiem koji je u njemu probudio neobino zanimanje i s kojim se gdjekad, sbolom u dui, nadmetao u uenosti.

- Ponosit je - govorio nam je tada o njemu - uvijek e taj skucati kojukopjejku, pa i sad ima novca da otputuje u inozemstvo - a to radi ovdje? Svimaje jasno da nije doao k ocu radi novca jer mu ga otac nipoto ne bi dao. Nije muni do pia ni razvrata, a stari vie i ne moe bez njega, toliko su se srepili!

Bila je to iva istina; mladi je ak imao i oit utjecaj na starca; reklo bise da ga ovaj na mahove i slua, iako je inae bio neobino i kadikad pakosnosvojeglav; ak se poeo i pristojnije ponaati...

Tek se poslije pokazalo da je Ivan Fjodorovi doao dijelom i na molbu iradi poslova svoga starijeg brata, Dmitrija Fjodorovia, koga je prvi put u ivotuvidio i upoznao ba nekako u to vrijeme, za boravka u naem gradu, ali s kojimse ipak, zbog jednog vanog sluaja to se vie ticao Dmitrija Fjodorovia, biopoeo dopisivati jo prije svoga dolaska iz Moskve. O emu je bila rije, itatelje potanko doznati kada tome doe vrijeme. Pa ipak, ak i onda kad sam veznao za tu posebnu okolnost, inio mi se Ivan Fjodorovi zagonetan, a njegovdolazak k nama zapravo neobjanjiv.

Napomenut u jo i to da se Ivan Fjodorovi tada drao kao posrednik ipomiritelj izmeu oca i starijeg brata Dmitrija Fjodorovia, koji je tadazametnuo s ocem grdnu svau, pa ak poveo i formalnu parnicu protiv njega.

Ova se obitelj, ponavljam, tad prvi put u ivotu okupila sva, a neki su senjeni lanovi prvi put u ivotu vidjeli. Jedino je najmlai sin, AleksejFjodorovi, ve nepunu godinu dana boravio u naem gradu jer je bio doaoprije ostale brae. Eto, upravo mi je o tom Alekseju najtee govoriti u ovomuvodnom kazivanju, prije nego to ga izvedem na scenu romana. Ali morat u io njemu napisati uvod, da bar prethodno objasnim jedan vrlo udan moment,naime: svoga budueg junaka moram predstaviti itateljima od prvog prizora uromanu u iskuenikoj mantiji. Jest, tada je on ve gotovo godinu dana boraviou naem manastiru i inilo se da se sprema cijeli ivot provesti meu njegovimzidinama.

IV

18

TREI SIN ALJOA

Bilo mu je tada svega dvadeset godina (brat mu je Ivan bio u dvadesetetvrtoj, a stariji brat Dmitrij u dvadeset osmoj). Najprije valja rei da tajmladac Aljoa nije uope bio fanatik, pa ak ni mistik, bar po mom miljenju.Unaprijed u iznijeti svoje konano miljenje: bio je jednostavno mladovjekoljubac, a stupio je na put to vodi u manastir samo zato to ga se u tovrijeme taj put snano dojmio i to mu se uinilo da je to idealan izlaz zanjegovu duu, koja se otimala iz mraka svjetovne mrnje put svjetla ljubavi. Ataj ga se put snano dojmio samo zato to je tada na njemu susreo neobinobie, po njegovu miljenju - naega znamenitog manastirskog starca - starogmonaha Zosimu, koga je zavolio svom arkom prvom ljubavlju svoganeutaivog srca. Uostalom, neu zanijekati da je mladac ve i tada bio vrloudan, tovie, da je bio takav od malih nogu. Usput budi reeno, spomenuo samve da je ostao bez majke u svojoj etvrtoj godini, ali da ju je upamtio za savivot, njeno lice, njeno milovanje, ba kao da stoji iva preda mnom. Takvese uspomene mogu pamtiti (kao to je svima poznato) i iz najranijeg djetinjstva,ak i iz druge godine ivota, ali dovijeka trepere samo kao svijetle toke umraku, kao istrgnut krajiak goleme slike to se posve izgubila i nestala osimtog djelia. Upravo je tako i s njim bilo: upamtio je jednu veer, ljetnu, tihu,otvoren prozor, kose zrake sunca na zalasku (ba je te kose zrake najboljeupamtio), u sobi u kutu ikona, pred njom gori kandilo, a pred ikonom klei ,majka i histerino jeca, cvili i vriti drei ga u naruju, stie ga snano da gasve boli, i moli se za nj Bogorodici, prua ga objema rukama iz svoga narujaprema ikoni kao da ga eli staviti pod okrilje Majke Boje... kad odjednom utridadilja i sva prestravljena otima joj ga iz ruku. Eto, to je ta slika! Aljoa jeupamtio i kakvo je bilo majino lice u tom trenu: govorio je da je biloizbezumljeno ali prelijepo, koliko se sjeao. Ipak, malo je kome volio raspredatio toj uspomeni. U djetinjstvu i mladosti bio je povuen, pa ak i prilino utljiv,ali ne iz nepovjerljivosti ili mrzovoljne nedrutvenosti, nego, naprotiv, zbogneega drugog, zbog neke duevne brige, posve osobne, koja se nije ticaladrugih, ali koja je njemu bila toliko vana da je zbog nje nekako zaboravljao nadruge ljude. Ali ljude je volio: reklo bi se da je sav ivot vjerovao u ljude, a daga nitko nikad nije smatrao priprostim ni naivnim mladiem. Bilo je neto unjemu to je govorilo i davalo na znanje (pa i sve do kraja ivota) da on ne elisuditi ljudima, da nee da preuzme odgovornost za osudu i da nikad nikog neeosuditi. Reklo bi se, tovie, da sve doputa i da nikog nimalo ne osuuje, ali daesto duboko tuguje. Dapae, u tom je pogledu iao tako daleko da ga nitko nije

19

mogao iznenaditi ni uplaiti, ak ni dok je bio dijete. Kad je u svojoj dvadesetojgodini doao k ocu, u onu jazbinu prljava razvrata, on bi se, onako nevin i edan,im ne bi vie mogao gledati tu sramotu, bez rijei udaljio, ne pokazujui ninajmanje prezira ili osude bilo koga. A otac, koji je nekad bio ankoliz a poslijeosjetljiv i vrlo uvredljiv, doekivao ga je isprva nepovjerljivo i odbojno (netomnogo, veli, uti i mnogo neto za se razmilja), ali se uskoro promijenio ive ga nakon otprilike etiri tjedna poeo uvelike grliti i ljubiti, dodue roneisuze od pijanstva, raznjeen alkoholom, ali se vidjelo da ga je zavolio iskreno iduboko, kao to, naravno, taj ovjek nikad nikog nije volio...

Pa i svi su voljeli tog mlaca, gdje bi se god pojavio, i to jo od njegovanajranijeg djetinjstva. U kui njegova dobrotvora i odgojitelja Jefima Petroviasvi su ga odreda tako zamilovali da su ga doista smatrali svojim roenim. A onje u tu kuu doao u onim djetinjim godinama u kojima se od maliana nikakone moe oekivati proraunatost i lukavstvo, prefriganost ili umijee da sedodvorava i ulaguje, umjenost da se zadobije tua naklonost. Prema tome, on jenosio taj dar u sebi, u svojoj naravi, da tako kaemo, iskreno i neposredno. Istoje tako bilo i u koli, iako bi se reklo da je bio od one djece koja pobuujunepovjerenje svojih drugova, ponekad i izrugivanje, pa i kivnost. Zanosio sesvojim mislima i kanda izdvajao od ostalih. Od malih je nogu volio zavui se ukut i itati knjige, ali su ga drugovi ipak toliko zavoljeli da se za sve vrijemekolovanja slobodno mogao smatrati opim ljubimcem. Malokad je bionestaan, rijetko je bio i veseo, ali im bi ga pogledali, svi bi vidjeli da nijeneveseo zbog neke zlovolje nego da je, naprotiv, otvoren i vedar. Meuvrnjacima se nikad nije elio isticati. Moda se ba i zato nikad nikog nijebojao, ali su djeaci ubrzo shvatili da se nimalo ne razmee svojomneustraivou nego da se dri kao da i ne zna da je smion i neustraiv. Nije biozlopamtilo. Dogaalo se da je sat vremena nakon pretrpljene uvrede odgovaraona pitanja onoga koji ga je uvrijedio, ili sam zapodijevao s njim razgovor takopovjerljivo i vedro kao da se nita meu njima nije dogodilo. I nije se tada draokao da je sluajno smetnuo s uma uvredu nego kao da to jednostavno ne smatrauvredom, a to je djecu najvie predobivalo i oaravalo. Imao je samo jednuznaajku koja je u svim razredima gimnazije, od najnieg pa sve do najvieg,neprestano izazivala kod njegovih drugova elju da ga zadirkuju, ali mu se nisupakosno podsmjehivali nego su ga peckali zato to ih je to veselilo. Ta jenjegova znaajka bila pretjerana, prekomjerna stidljivost i ednost!) Nikako nijemogao sluati stanovite rijei i razgovore o enama. Te su stanovite rijei irazgovori, na alost, neiskorjenjivi u kolama. Djeaci, isti u dui i srcu,gotovo jo djeca, vrlo esto vole govoriti u uionicama meu sobom, pa i na sav

20

glas, o takvim stvarima, likovima i slikama o kakvima nee govoriti ak nivojnici, tovie, vojnici ne znaju i ne razumiju mnogo od onoga to je vepoznato tako maloj djeci nae inteligencije i vieg drutva. Moda tu jo i nemamoralnog razvrata, pa ni pravog cinizma, onog pokvarenog, duevnog, ali imaizvanjskog cinizma koji se kod njih poesto smatra ak i znakom profinjenosti,istananosti, odvanosti, neim vrijednim oponaanja. Kad su opazili daAljoka Karamazov, im se povede razgovor o onome, bre-bolje zaepiui, oni bi se katkad navla sjatili oko njega, silom mu odvajali ruke od uiju ivikali na oba uha prostote, a on se otimao, bacao na pod, lijegao i zaklanjao se ada ne bi ni rijei progovorio, ne bi ih grdio nego bi samo utke podnosiovrijeanje. Naposljetku su ga ipak ostavili na miru i nisu ga vie drailidobacujui mu da je curica, tovie, gledali su ga zbog toga pomalo saalno.Usput budi reeno, u razredu je uvijek bio jedan od najboljih uenika, iako nikadnije bio najbolji.

Nakon smrti Jefima Petrovia Aljoa je jo dvije godine pohaaogubernijsku gimnaziju. Ucviljena supruga Jefima Petrovia otputovala jeneposredno nakon njegove smrti na dulje vrijeme u Italiju sa svom obitelji, svesamim enskinjama, a Aljoa je dospio u kuu nekih dviju dama koje nikad prijetoga nije vidio, nekih daljnjih roakinja Jefima Petrovia, a da ni sm nije znaopod kakvim uvjetima. Karakteristina je, i to vrlo karakteristina, njegovaznaajka bila i to to nikad nije mario na iji troak ivi. U tome je bio sutasuprotnost svom starijem bratu Ivanu Fjodoroviu, koji se napatio prve dvijegodine studija uzdravajui se sm svojim radom i koji je od malih noguosjeao gorinu znajui da ivi o tuem kruhu, kod dobrotvora. Ipak, ini se dao toj Aleksejevoj neobinoj karakternoj crti ne bi trebalo prestrogo suditi zatoto bi svatko, tek to bi ga upoznao, kad bi mu se postavilo to pitanje, izraziouvjerenje da je Aleksej svakako jedan od onih mladaca koji su u neku rukujurodivi{7} koji se, kad bi mu iznenada dopao ruku i velik kapital, ne bi kolebaoda ga ustupi na prvi zahtjev, ili za neko dobro djelo ili, moda, ak i daospretnom probisvijetu koji bi zatraio novac od njega. Pa i inae bi se reklo dane zna pravu vrijednost novca, naravno u prenesenom smislu te rijei. Kad bimu dali deparac, koji nikad nije traio, tjednima nije znao to bi s njim, ili gauope nije tedio pa bi novac zaas ispario. Petar Aleksandrovi Miusov, ovjekvrlo osjetljiv to se tie novca i graanskog potenja, jednom je poslije, kad jemalo bolje upoznao Alekseja, izrekao o njemu ovu misao: To je moda jediniovjek na svijetu kojeg moete ostaviti bez novca na trgu u nepoznatu velegradua da nee propasti ni skapati od gladi i studeni, jer e ga umah nahraniti, umahzbrinuti, a ako ga ne zbrinu, onda e se on sm zaas snai, a da ga to nee

21

stajati ni najmanje truda ni ponienja, niti e opteretiti onoga tko ga je zbrinuo,nego e, tovie, smatrati to ak i zadovoljstvom.

Gimnaziju ipak nije zavrio; ostao mu je bio jo jedan razred do kraja kadje iznenada obznanio svojim damama da odlazi ocu radi neega to mu je palona um. Dame su ga silno voljele i nisu ga u prvi mah htjele pustiti. Putni sutrokovi bili neznatni pa mu nisu dopustile da zaloi svoj sat - dar dobrotvoroveobitelji prije nego to je otputovala u inozemstvo, nego su ga dobro opskrbilenovcem, pa ak i novim odijelom i rubljem. On im je ipak vratio polovicu novcai obavijestio ih da e svakako putovati treim razredom. Kad je stigao u nagradi, na prvo oevo pitanje: A zato si ti zapravo doao kad nisi zavriokolu? - nije jednostavno nita odgovorio, samo je bio, kau, zamiljen kao iobino. Uskoro se saznalo da trai grob svoje majke. Pa i sam je potom priznaoda je samo radi toga doputovao. Ipak, teko da je to bila jedina svrha njegovadolaska. Po svoj prilici nije tada ni sam znao niti bi znao objasniti: to se tozapravo iznenada uzburkalo u njegovoj dui i neodoljivo ga odmamilo na nov,nepoznat, ali ve neminovan put. Fjodor Pavlovi nije mu znao pokazati gdje jepokopao svoju drugu enu zato to nikad nije ni bio na njenu grobu nakonpogreba, a kako je to davno bilo, posve je zaboravio gdje su je pokopali...

Usput da kaemo jo koju o Fjodoru Pavloviu. On se tek nedavno, nakondugo vremena, bio vratio u na grad. Tri-etiri godine poslije smrti svoje drugeene otputovao je na jug Rusije i na kraju se obreo u Odesi, gdje je proboravionekoliko godina. U poetku se, prema vlastitim rijeima, upoznao sa mnogimifutima, ifuticama, ifutiima i ifuadi, ali na kraju ga nisu primali samoifuti nego i idovi. Vjerojatno je ba u to vrijeme razvio posebnu umjenostda mlati i zgre pare. U na se gradi zauvijek vratio tek negdje tri godine prijeAljoina dolaska. Njegovi su stari znanci zapazili da se poruio, iako jo nije biostarac u pravom smislu te rijei. Nije se drao nimalo dostojanstvenije nego teknekako drskije. U nekadanjeg lakrdijaa probudila se, primjerice, bezobraznapotreba da od drugih pravi budale. Ne samo da je orgijao sa enama kao nekadnego je to inio jo nekako odvratnije. Uskoro je otvorio vie novih krmi ukotaru. Bilo je oito da posjeduje moda i sto tisua rubalja, ili moda tek netomanje. Mnogi su se graani i stanovnici naeg kotara uskoro kod njega zaduili,dakako uz pouzdana jamstva. U posljednje je vrijeme bio nekako podbuo, poeoje gubiti strpljenje, nije vie dobro vladao samim sobom, postao je i nekakolakouman, poinjao jedno a zavravao drugo, sve se vie razmetao i sve eeopijao do besvijesti, a da mu nije bilo onog istog sluge Grigorija, koji je takoerdotle bio propisno ostario i pazio ponekad na njega tako rei kao guvernanta,

22

moda Fjodor Pavlovi ne bi bio proao bez veih neprilika. Reklo bi se da jeAljoin dolazak djelovao na nj ak i u moralnom smislu, kao da se u tomprerano ostarjelom ovjeku probudilo neto to mu je ve davno bilo zamrlo udui: A zna li ti, govorio je on esto Aljoi zagledajui u njega, da si joj tizapravo slian, vikaici, mislim? Tako je nazivao pokojnu svoju enu, Aljoinumajku. Napokon je sluga Grigorij pokazao Aljoi grob vikaice. Odveo ga jena nae gradsko groblje i ondje mu pokazao, u dalekom kutku, eljeznu, jeftinuali istu i urednu plou na kojoj je bilo ispisano ak i ime, stale, godinapokojniina roenja i smrti a ispod toga je bio urezan i nekakav etverostih izstarinske grobljanske pjesme kakvi se obino mogu nai na grobovima ljudisrednjega stalea. Pokazalo se da je ta ploa, zaudo, Grigorijevo djelo. On ju jesm podigao na grobu sirote vikaice o svom troku, poto je FjodorPavlovi, kojem je vie puta dodijavao podsjeanjem na taj grob, otputovaonapokon u Odesu, digavi ruke ne samo od toga groba nego i od svih svojihuspomena. Aljoa nije na majinu grobu iskazao nikakvu posebnu osjeajnost;samo je sasluao Grigorijevo ozbiljno i pouno kazivanje o podizanju nadgrobneploe, postajao asak oborene glave i otiao s groblja bez rijei. Otada, pamoda i punu godinu dana, nije vie dolazio na groblje. Ali ta je sitna epizoda ina Fjodora Pavlovia ostavila snaan dojam, i to vrlo neobian. Najednom jeuzeo tisuu rubalja i odnio ih u na manastir za pomen due svoje supruge, aline druge, Aljoine majke, nego Adelaide Ivanovne koja ga je devetala. Naveerse toga dana napio kao majka i pred Aljoom grdio monahe. Sm on nije nipotobio poboan ovjek; moda nikad nije ni najjeftiniju svijeu zapalio predikonom. Iz takvih tipova gdjekad izbiju udni izljevi nenadanih osjeaja ineoekivanih misli.

Ve sam rekao da je bio sav podbuo. Oblije mu je tada odavalo neto toje jasno svjedoilo o znaaju i biti ivota koji je proivio. Uz duge i mlohavepodonjake pod sitnim oima, vjeito drzovitim, sumnjiavim i podrugljivim,uz svu silu bora na sitnom ali gojaznom licu, strio mu je ispod iljastapodbratka jo vei podvoljak, debeo i duguljast, kao kesa, to mu je pridavalonekakav odvratan razvratniki izraz. Pridodajte tome putena, iroka usta punihusana iz kojih su virili sitni krnjaci crnih, gotovo trulih zubi. Kad god biprogovorio, prskao je oko sebe pljuvakom. Uostalom, i sm se volio aliti naraun svoga lica, iako se inilo da je zadovoljan njime. Posebno je upozoravaona svoj nos, ne osobito velik ali vrlo tanak i izrazito kukast: Pravi rimski nos,govorio je, skupa s podvoljkom prava pravcata fizionomija rimskog patricija izdoba propasti carstva! Reklo bi se da se time ak i ponosi.

23

I tako, uskoro poto je posjetio majin grob. Aljoa mu je odjednomobznanio da eli stupiti u manastir i da su monasi voljni da ga prime zaiskuenika. Usput je kazao da je to njegova arka elja i da ga moli zaroditeljski pristanak. Stari je Karamazov ve znao da je starac Zosima, kojiisposniki ivi u manastirskoj eliji, ostavio snaan dojam na njegova mirnogdjeaka.

- Taj je starac kod njih, svakako, najpoteniji monah - rekao je poto jeutke i zamiljeno sasluao Aljou a da se nije gotovo ni zaudio njegovojmolbi. - Hm, tamo bi ti dakle htio, mirni moj deko! - Bio je pripit pa seodjednom osmjehnuo svojim irokim, supijanim osmijehom u kojem je ipakbilo podmuklosti i pijane lukavosti. - Hm, a ja sam sve neto predosjeao da eti tako nekako i zavriti, zamisli! Zapravo si tamo stalno i teio. Pa dobro,molim lijepo, ima svoje dvije tisue, to ti je miraz, a ja te, anele moj, nikadneu ostaviti, pa i sad u uplatiti tamo za tebe sve to treba, ako zatrae. A akone zatrae, to da se sami guramo, nije li tako? Jer ti ionako troi novce kokanarinac, po dva zrna na tjedan... Hm. A zna li ti da jedan manastir ima svojeprigradsko naselje, prnjavor, i da svi tamo znaju da u njemu ive samomanastirske ene, mislim da ih ima oko trideset... Bio sam ti ja tamo, i znada je to zanimljivo, na svoj nain, naravno, u smislu raznolikosti. Ne valja samoto to ti tamo ipak prevladava rusko rodoljublje, pa uope nema Francuskinja, amoglo bi ih biti, bogati su. Doznat e ve pa e doi. E, a ovdje nita, ovdjenema manastirskih ena, a monaha ima oko dvije stotine. Poteno. Isposnici.Svaka ast... Hm. I tako, ti bi u monahe? A meni te je ao, Aljoa, zbilja, vjerujmi da sam te zavolio... Uostalom, eto zgodne prilike da se pomoli i za nas,grenike, to smo puno zgrijeili ivei ovdje. esto sam pomiljao: tko e seuope pomoliti za mene Bogu? Postoji li takav ovjek? Dragi moj deko, ja samti, to se toga tie, strano glup, moda mi nee vjerovati? Strano. A vidi, makoliko bio glup, stalno mislim na to, stalno mislim, rijetko dodue, ali opetmislim. Jer nije mogue, ipak, mislim, da e vragovi zaboraviti da me kukamaodvuku tamo dolje kad umrem? I eto, tako si mislim: kukama. A otkud njimakuke? Od ega su im? Gdje ih samo kuju? Nije vrag da imaju tamo svojufabriku? Oni kalueri tamo u manastiru sigurno vjeruju da u paklu ima, recimo,i strop. A ja sam, vidi, spreman povjerovati u pakao samo ako nema stropa;onda ispada ipak nekako profinjenije, prosvjeenije, to jest nekako vieluteranski. A u stvari, zar nije svejedno: sa stropom ili bez stropa? Pa ipak, sveti ba o tome ovisi! E, a ako nema stropa, onda nema valjda ni kuka. A ako nemakuka, onda je opet sve bez veze, opet je dakle nevjerojatno: tko e me ondakukama odvui, jer ako me ne odvuku, to e onda biti, gdje je onda pravda na

24

svijetu? Il faudrait les inventer{8}, te kuke, upravo za mene, samo za mene, jerda zna, Aljoa, kakav sam ti ja bestidnik!

- Nema tamo kuka - tiho i ozbiljno izusti Aljoa motrei oca.- Da, da, ima samo sjene od kuka. Znam, znam. Ko to je jedan Francuz

opisao pakao: Jai vu lombre dun cocher, qui avec lombre dune brossefrottait lombre dune carosse {9}. A otkud ti, golube, zna da nema kuka? Kadpoivi malo kod monaha, drukije e ti meni gukati. Ma uostalom, idi iprokljuvi tamo istinu, pa mi doi javiti: ipak e biti lake otii na onaj svijet akotono zna to te tamo eka. A i pristojnije e ivjeti kod monaha nego kodmene, pijanog starkelje, i s tim djevojurama... iako se tebe, kao i anela, nitane prima. Moda te se ni tamo nee nita primiti, pa ti zato i dajem svojpristanak to se uzdam u ovo zadnje. Tebi nisu vrane mozak popile. Malo egorjeti a onda e se ugasiti, izlijeiti se i vratiti se. A ja u te dotle ekati: jerosjeam da si ti jedini ovjek na svijetu koji me nije osudio, deko moj dragi,ma osjeam ja to, kako ne bih osjeao!...

ak se i rasplakao. Bio je sentimentalan. Bio je opak i sentimentalan.

V

STARCI

Moda e jo tko od itatelja pomisliti da je moj mladi junak bioboleljiva, zanesenjaka, slabo razvijena narav, bljedunjav sanjar, suiav iispijen ovuljak. Naprotiv, Aljoa je u to vrijeme bio stasit, rumendevetnaestogodinjak vedra pogleda, zdrav kao drijen. Bio je, tovie, u tovrijeme i vrlo lijep, skladno razvijen, srednjeg rasta, tamnosmee kose, pravilnaiako poneto izduena ovalna lica, sjajnih tamnosivih, iroko razmaknutih oiju,pomalo zamiljen i oito neobino miran. Moda e netko rei da rumeni obrazine smetaju ni fanatizmu ni mistici, ali ja bih ipak rekao da je Aljoa bio vienego itko - realist. O, dakako da je u manastiru vrsto vjerovao u uda, ali udanee nikad, po mom miljenju, zbuniti realista. uda ne privlae realista vjeri.Pravi realist, ako ne vjeruje u Boga, uvijek e nai u sebi snage i sposobnosti dane povjeruje u udo, a javi li se pred njim udo kao neoboriva injenica, prije e

25

posumnjati u svoje osjeaje nego priznati injenicu. A ako je i prizna, priznat eje kao prirodnu pojavu koja mu samo do tada nije bila poznata. U realista nenastaje vjera od uda, nego udo od vjere. Ako realist jednom povjeruje, ondaupravo zbog svoga realizma bezuvjetno mora priznati i udo. Apostol je Tomakazao da nee povjerovati dok ne vidi svojim oima, a kad je vidio, rekao je:Gospodin moj i Bog moj! Je li ga udo nagnalo da povjeruje? Po svoj prilicinije, nego je povjerovao samo zato to je elio vjerovati, i to je moda vevrsto vjerovao, u dnu due, i onda dok je govorio: Neu povjerovati dok nevidim.

Moda e netko rei da je Aljoa bio priglup, zatucan, da nije zavriogimnaziju, i tako dalje. Da nije zavrio gimnaziju, to je istina, ali rei da je biopriglup ili zatucan bila bi velika nepravda. Naprosto u ponoviti ono to sam verekao: on je poao tim putem jedino zato to je taj put ostavio na njega snaandojam i odjednom mu pokazao idealan izlaz za njegovu duu to se otimala izmraka put svjetla. Pridodajte tomu da je bio mladac koji je ve donekle pripadaonaem vremenu, to jest poten po svojoj naravi, i da je teio za istinom ivjerovao u nju, a kad je ve povjerovao, teio je za tim da umah osobnosudjeluje u njoj svom snagom svoje due, teio je za skorim pothvatom ibezuvjetno elio da makar i sve rtvuje za taj pothvat, pa ak i ivot. Iako timlaci, na alost, ne shvaaju da je u veini sluajeva rtvovanje ivota moda inajlaka od svih rtava i da, primjerice, rtvovati pet-est godina svoje vatrenemladosti za mukotrpno, tegobno uenje, za znanost, makar samo zato daudeseterostrui svoje snage radi sluenja toj istoj istini i tom istom pothvatu,koji je zavolio i koji je nakanio izvriti - takva rtva ponajee gotovo sasvimpremauje snagu mnogih od njih. Aljoa je samo izabrao suprotan put odostalih, ali je isto tako udio za skorim pothvatom. Tek to se, nakon ozbiljnarazmiljanja, potpuno uvjerio da besmrtnost i Bog postoje, odmah je, naravno,rekao sam sebi: elim ivjeti radi besmrtnosti, a polovini kompromis neprihvaam. Isto bi tako, da je zakljuio da besmrtnosti i Boga nema, umahotiao u ateiste i u socijaliste (jer socijalizam nije samo radniko pitanje ilipitanje takozvanog etvrtog stalea, nego je to nadasve ateistiko pitanje,pitanje suvremenog utjelovljenja ateizma, pitanje Babilonske kule koja sepodie upravo bez Boga, ne radi toga da se sa zemlje dosegne nebo, nego da senebo spusti na zemlju). Aljoi se ak inilo neobinim i nemoguim ivjeti kaoprije. Jer reeno je: Ako eli biti savren, prodaj to ima i slijedi me! Aljoaje doista rekao sam sebi: Ne mogu ja umjesto svega dati dva rublja, aumjesto slijedi me, ii samo na slubu Boju. Od njegovih uspomena izdjetinjstva moda se i sauvalo neto od naeg prigradskog manastira, kamo ga

26

je majka zacijelo vodila na slubu Boju. Moda su djelovale i kose zrake suncana zalasku pred ikonom kojoj ga je prinosila majka vikaica. Moda je tadadoao k nama zamiljen samo zato da pogleda: je li tu sve, ili su i tu tek dvarublja, pa se u manastiru namjerio na tog starca.

Taj je starac, kako ve rekoh, bio stari monah Zosima. Ali ovdje bitrebalo rei koju i o tome to su uope starci u naim manastirima; ao mi jeto se ne osjeam dovoljno mjerodavnim i pouzdanim u tim stvarima. Pokuatu ipak ukratko i povrno izloiti to je posrijedi. Ponajprije, struni imjerodavni ljudi tvrde da su se starci i staratvo pojavili u nas, u naimruskim manastirima, tek nedavno, da nema tome ni sto godina, a da na cijelompravoslavnom Istoku, poglavito na Sinaju i na Atosu{10}, postoje ve i mnogodulje od tisuu godina. Tvrde nadalje da je staratvo i kod nas u Rusijipostojalo jo u davno doba, ili da je bar moralo postojati, ali se zbog nevoljakoje su snale Rusiju, zbog tatarskih najezdi, pobuna, prekida prijanjih veza sIstokom nakon pada Carigrada{11}, ta ustanova u nas zatrla i staraca je nestalo.Obnovio je pak u nas staratvo potkraj prolog stoljea jedan od velikihisposnika (kako su ga zvali) Pajsije Velikovski {12} sa svojim uenicima, ali idan-danas, nakon gotovo sto godina, postoje starci tek u malobrojnimmanastirima, ak ih gdjekad i progone kao nekakvu neuvenu novotariju uRusiji. Ta se institucija posebice razvila kod nas u Rusiji u znamenitommanastiru Kozeljskoj Optini{13}. Kada ih je i tko uveo u naem prigradskommanastiru, ne bih znao rei, ali se ve smatralo da je to trea generacijastaraca i da je Zosima posljednji od njih. A i on je ve tako rei umirao odslabosti i bolesti, i nitko jo nije znao tko e ga naslijediti. To je pitanje bilovano za na manastir zato to on do tada nije bio ni po emu znamenit: nije unjemu bilo ni moi svetih ugodnika, ni udotvornih ikona, nije bilo ak nislavnih predaja vezanih uz nau povijest, ni povijesnih pothvata i zasluga zadomovinu. Razvio se i proslavio po svoj Rusiji upravo zahvaljujui svojimstarcima, pa su se iz cijele Rusije, iz udaljenosti od preko tisuu vrsta, jatili una grad hodoasnici da ih vide i uju. Pa to je onda starac? Starac jemonah koji vam prenosi duu i volju u svoju duu i volju. Kad izaberetestarca, odriete se svoje volje i predajete je njemu pristajui na slijepuposlunost, na posvemanje odricanje sama sebe. Tu kunju, tu stranu ivotnukolu prihvaa onaj koji se zavjetovao dobrovoljno i koji se ufa da e nakonduge kunje pobijediti sm sebe, zagospodariti sobom toliko da e napokonmoi dosegnuti, poslunou do kraja ivota, potpunu slobodu, to jest sloboduod sama sebe, i izbjei sudbini onih koji su proivjeli sav svoj ivot a da nisu usebi nali sebe. To iznaae, to jest staratvo, nije teoretske naravi, nego je

27

nastalo na Istoku iz tisugodinje prakse. Dunost prema starcu nije isto to iobina poslunost koja je oduvijek postojala i u naim ruskim manastirima.Tu se podrazumijeva vjeito ispovijedanje starcu svih onih koji se trape, ineraskidiva veza onih koji su vezani s onim to ih je vezao. Pria se, na primjer,da je jednom u davno kransko doba takav jedan poslunik koji nije izvriopokoru koju mu je zadao starac, otiao od njega iz manastira i doao u druguzemlju, iz Sirije u Egipat. Tu se napokon, nakon silnih i velikih pothvata,udostojio pretrpjeti muenje i mueniku smrt za vjeru. Kad je crkva pokapalanjegovo tijelo astei ga ve kao sveca, iznenada je na uzvik akonov:Oglaeni, izaite!{14} - lijes s muenikovim tijelom poskoio s mjesta i izletioiz hrama, i tako tri puta za redom. Tek se tad napokon saznalo da je taj svetac,koji je pretrpio strane muke, bio prekrio zavjet poslunosti i otiao od svogstarca, pa da stoga bez njegove suglasnosti ne moe biti odrijeen grijeha, bezobzira na svoje velike zasluge. Tek kad ga je starac, koga su dozvali,oslobodio zavjeta, mogao se obaviti ukop. Dakako da je sve to tek drevnalegenda, ali evo to se nedavno zbilo: jedan od naih dananjih monaha ivio jekao isposnik na Atosu, ali mu je njegov starac iznenada zapovjedio da napustiAtos, koji je zavolio svom duom kao svetinju, kao mirno utoite, i da najprijeode u Jeruzalem pokloniti se svetim mjestima, a potom da se vrati u Rusiju, nasjever, u Sibir: Tamo je tebi mjesto, a ne ovdje. Preneraen i ojaen, monah jeotiao u Carigrad do vaseljenskog patrijarha i zamolio ga da ga oslobodi zavjeta,a vaseljenski mu vladika odgovori da ne samo to ga on, patrijarh vaseljenski,ne moe osloboditi zavjeta, nego da ni na cijelom svijetu nema te vlasti koja biga mogla osloboditi zavjeta koji je primio od starca, osim tog istog starcaod koga je zavjet primio. Na taj nain starci imaju u stanovitim sluajevimaneogranienu i nepojmljivu vlast. Eto zato su staratvo isprva u mnogimnaim manastirima malne progonili. Meutim, narod je starce umah poeoduboko potivati. Starcima u na manastir dolazili su, primjerice, i obiniljudi i veliki uglednici, da bi pali niice pred njih i ispovjedili im svoje dvojbe,svoje grijehe, svoje patnje i izmolili od njih savjete i pouke. Vidjevi to,protivnici staraca digli su na njih kuku i motiku, optuujui ih, izmeuostalog, i da se kod njih samovoljno i lakoumno poniava tajna svete ispovijedi,iako se neprekidno ispovijedanje due iskuenika ili svjetovnjaka nipoto neobavlja kao tajna. Na kraju se staratvo ipak odralo pa se malo-pomalo uvodii u druge ruske manastire. Istina je, dodue, i to da se ovo prokuano itisugodinje sredstvo za moralno uzdizanje ovjekovo od ropstva do slobode imoralnog usavravanja moe prometnuti u dvosjekli ma, tako te ponekog needovesti do poniznosti i potpunog vladanja sobom, nego, naprotiv, do sotonske

28

oholosti, to jest do okova, a ne do slobode.Starac Zosima bio je ezdesetpetogodinjak, porijeklom vlastelin, a

neko je, u ranoj mladosti, bio vojnik i sluio na Kavkazu kao vii asnik.Nedvojbeno je zadivio Aljou nekom posebnom odlikom svoje due. Aljoa jestanovao u samoj starevoj eliji jer ga je starac zavolio i primio k sebi.Valja napomenuti da Aljoa tada, iako je boravio u manastiru, nije bio jo niimvezan, mogao je odlaziti kamo hoe, pa i po cijele dane, a nosio je mantiju odsvoje volje, da se ne razlikuje ni od koga u manastiru. Ali dakako da mu je to ismom bilo po volji. Moda su na Aljoinu mladenaku matu snano utjecaleona mo i slava koje su neprestano okruivale njegova starca. O starcuZosimi govorilo se da je, primajui mnogo godina sve one koji su mu dolaziliispovjediti svoje srce i udjeli za njegovim savjetom i ljekovitom rijeju -primio u svoju duu toliko otkria, skruenosti, priznanja da je na kraju stekaotako iznimnu pronicavost te je ve od prvog pogleda na lice neznanca koji mu jedoao mogao pogoditi: zbog ega je doao, to mu treba, pa ak i kakva mumuka mori savjest, te je iznenaivao, zbunjivao i malone plaio pokatkaddoljaka izvanrednim poznavanjem njegove tajne jo prije nego to bi ovaj iprogovorio. Ipak je Aljoa gotovo svagda primjeivao kako mnogi, koji su prviput dolazili starcu na prisan razgovor, dolaze obuzeti strahom i nemirom, aodlaze od njega gotovo uvijek vedri i radosni - i najsumornije licepreobraavalo se u blaeno. Aljou je silno iznenaivalo i to to starac nijebio ni najmanje strog; naprotiv, gotovo je uvijek u razgovoru bio dobre volje.Monasi su o njemu govorili da pokazuje veu duevnu naklonost upravo onimakoji su vei grenici, i da e najvie zavoljeti ba onoga tko je najgreniji. ak ipod sam kraj Zosimina ivota bilo je meu monasima onih koji su ga mrzili izavidjeli mu, ali je takvih bivalo sve manje i na kraju su uutjeli, iako je meunjima bilo i nekoliko vrlo uglednih i cijenjenih osoba u manastiru, kao recimojedan od najstarijih kaluera, velik utljivac i neobian isposnik. Ipak je vegolema veina nedvojbeno stala na stranu starca Zosime, a mnogi su ga odnjih ve i zavoljeli svim srcem, vatreno i iskreno; neki su mu bili gotovofanatino odani. Takvi su otvoreno govorili, ne dodue na sav glas, da je onsvetac, da o tom nema vie ni najmanje dvojbe, i predviajui da e uskoroumrijeti, oekivali su umah ak i uda i veliku slavu manastira u najskorijojbudunosti. U starevu udotvornu mo vjerovao je vrsto i Aljoa, ba kaoto je vrsto vjerovao i u priu o lijesu to je izletio iz crkve. Vidio je kako su semnogi od onih to su dolazili s bolesnom djecom ili odraslim roacima i molilistarca da stavi na njih ruke i izmoli nad njima molitvu, uskoro vraali, nekive i sutradan, padali uplakani preda nj na koljena i zahvaljivali mu to je

29

izlijeio njihove bolesnike. Jesu li oni doista ozdravili ili im je bolest samoprirodnim putem krenula nabolje - to se pitanje nije Aljoi ni postavljalo, jer jeon ve duboko vjerovao u duhovnu mo svoga uitelja, a stareva slava kaoda je bila i njegova. Osobito bi mu zadrhtalo srce i sav bi nekako sinuo kad bistarac izaao pred gomilu hodoasnika iz puka to su se sjatili iz svih krajevaRusije pred vratima njegove elije da ga vide i prime od njega blagoslov. Padalisu niice pred njim, plakali, ljubili mu noge, ljubili zemlju na kojoj stoji, vapili,ene su mu pruale svoju djecu, dovodili su mu bolesne vikaice. Starac jerazgovarao s njima, zakratko se molio nad njima, blagoslivljao ih i otputao. Uposljednje je vrijeme bio toliko iznemogao od bolesti da je katkad jedva izlazioiz elije, pa su bogomoljci ekali gdjekad u manastiru i po nekoliko dana da sepojavi. Za Aljou se nije postavljalo pitanje zato ga oni toliko vole, zatopadaju niice pred njim i plau od ganua im ga spaze. Ah, on je i te kakodobro znao da za poniznu duu ruskoga seljaka izmuenu radom i jadom, a toje najvanije, vjeitom nepravdom i vjeitim grijehom, i svojim i tuim, nemavee potrebe i utjehe nego pronai svetinju ili sveca, pasti pred njima na koljenai pokloniti im se: Ako u nas ima grijeha, nepravde i napasti, ipak ima tamonegdje na svijetu netko svet i uzvieniji od nas; u njega je istina, taj zna to jeistina; ona dakle nije zatrta na svijetu nego e valjda jednom i do nas doi izavladat e na cijelom svijetu kao to je obeano. Znao je Aljoa da upravotako osjea, pa i prosuuje, to mu je bilo jasno, ali nije ni najmanje dvojio da jeupravo starac taj svetac, taj uvar istine Boje u oima puka - kao to nisudvojili ni svi oni uplakani seljaci i njihove bolesne ene to su pruale starcusvoju djecu. Uvjerenje da e starac, kad umre, donijeti veliku slavu manastirubilo je u Aljoinoj dui moda jo snanije nego u bilo koga drugoga umanastiru. Uope, u posljednje mu se vrijeme nekakav dubok, vatren duhovnizanos sve jae i jae razbuktavao u srcu. Nimalo ga nije bunilo to to tajstarac stoji pred njim kao osamljen primjer: Svejedno je on svet, u njegovuse srcu krije tajna preporoda svih ljudi, ona mo koja e napokon uspostavitiistinu na svijetu, pa e svi biti sveci, i ljubit e jedni druge, i nee biti ni bogatihni siromanih, ni oholih ni ponienih, nego e svi biti kao djeca Boja i nastat epravo kraljevstvo Kristovo. Eto o emu je Aljoa matao u srcu.

ini se da se Aljoe neobino snano dojmio dolazak obojice brae kojedo tada nije poznavao. S polubratom Dmitrijem Fjodoroviem zbliio se bre iprisnije, iako je on stigao kasnije, nego s drugim, roenim bratom IvanomFjodoroviem. Silno je elio upoznati brata Ivana, ali premda je ovaj bio ovdjeve dva mjeseca i premda su se prilino esto viali, jo se nipoto nisu zbliili:Aljoa je bio i sam utljiv i kao da je ekao neto, kao da se neeg stidio, a brat

30

Ivan, iako je Aljoa osjeao u prvi mah na sebi njegove duge i radoznalepoglede, inilo se da je uskoro prestao ak i misliti na nj. Aljoa se pomalozbunio kad je to zamijetio. Bratovu je ravnodunost pripisivao razlici ugodinama i posebice u naobrazbi. Ali pomislio je Aljoa i neto drugo: da takvoIvanovo pomanjkanje radoznalosti i suosjeanja s njim moda i ima i nekidrugi, Aljoi posve nepoznat uzrok. Neprestano mu se inilo, tko zna zato, da jeIvan neim zaokupljen, neim intimnim i vanim, da tei za nekim ciljem,moda i vrlo tekim, tako da mu nije stalo do njega, i da je to zapravo jedinirazlog zato ga onako rastreseno gleda. Pomiljao je AJjoa jo na neto: danema u tome i nekakva prezira uenog ateista prema njemu, priglupuiskueniku? Pouzdano je znao da mu je brat ateist. Taj prezir, ako ga je i bilo,nije ga mogao povrijediti, ali je ipak ekao, obuzet nekakvom uznemirenom,neshvatljivom i njemu samom, zbunjenou, kad e mu brat poeljeti da mu sepriblii. Brat Dmitrij Fjodorovi govorio je o bratu Ivanu s najdubljimpotovanjem i s nekom posebnom toplinom. Upravo je od njega Aljoa saznaosve potankosti onoga vanog posla koji je u posljednje vrijeme povezao obastarija brata posebnom i tijesnom vezom. Dmitrijevo ushieno kazivanje o bratuIvanu bilo je jo znaajnije u Aljoinim oima zato to je brat Dmitrij bio premaIvanu gotovo posve neuk. Njih su dvojica, kad bi ih ovjek postavio jednog dodrugog, bili kao linosti i karakteri u takvoj otroj suprotnosti da je moda bilonemogue i zamisliti dva razliitija ovjeka.

I eto, ba u to vrijeme dolo je do sastanka ili, bolje rei, obiteljskogskupa svih lanova te neslone porodice u starevoj eliji, to je ostavilosnaan dojam na Aljou. Povod tom sastanku bio je zapravo izmiljen. Oito suba tada nesuglasice oko nasljedstva i imovinskih rauna izmeu DmitrijaFjodorovia i njegova oca Fjodora Pavlovia bile dostigle vrhunac. Odnosi su semeu njima toliko zaotrili da su postali nepodnoljivi. ini se da je FjodorPavlovi prvi, i to vie onako u ali, predloio da se svi skupa sastanu u elijistarca Zosime, pa da se, ne oekujui dodue od njega da otvoreno posreduje,ipak nekako pristojnije sporazumiju, pri emu bi dostojanstvo i sama starevaosobnost mogli djelovati pomirljivo i snano na sve nazone. DmitrijFjodorovi, koji nikad prije toga nije bio kod starca i nije ga ak ni vidio,pomislio je, naravno, da ga starcem ele uplaiti; ali kako je i sm sebipotajno zamjerao mnoge neobino grube ispade u sporenju s ocem u posljednjevrijeme, prihvatio je taj izazov. Usput budi reeno, on nije boravio u oevoj kuikao Ivan Fjodorovi, nego je ivio sam za se, na drugom kraju grada. A sluilose i da je Petar Aleksandrovi Miusov, koji je u to vrijeme boravio kod nas,objeruke prihvatio taj prijedlog Fjodora Pavlovia. Liberal iz etrdesetih i

31

pedesetih godina, slobodouman ovjek i ateist, on je moda iz dosade, a moda iradi lakoumne zabave, djelatno sudjelovao u svemu tome. Odjednom mu seprohtjelo pogledati manastir i sveca. Kako je jo vodio onaj svoj stari spor smanastirom i kako se silno bila otegnula parnica oko mea njegova veleposjeda,o nekakvu pravu na ribolov i na sjeu ume i tako dalje, pourio se iskoristitiovu prigodu, pod izgovorom da toboe eli porazgovarati s ocem igumanom: nebi li okonali spor nagodbom. Posjetitelj s takvim dobrim namjerama mogao je,naravno, oekivati da e ga u manastiru primiti paljivije i susretljivije negoobina znatieljnika. S obzirom na sve ove razloge, uprava je manastira zacijeloutjecala na bolesnoga starca, koji u posljednje vrijeme gotovo vie nije niizlazio iz elije i zbog bolesti uskraivao posjete ak i obinim posjetiteljima.Na kraju je starac dao svoj pristanak i utanaen je dan posjeta. Samo je Aljoirekao smijeei se:

- Tko je mene postavio da im sudim?Kad je saznao za taj dogovoreni sastanak, Aljoa se silno zbunio. Ako je

tko od svih tih parniara i pravdaa mogao taj sastanak smatrati ozbiljnim, ondaje to svakako bio samo njegov brat Dmitrij; ostali e svi doi radi nekih svojihlakoumnih ciljeva, moda ak i uvredljivih za starca - tako je bar mislioAljoa. Brat Ivan i Miusov doi e iz radoznalosti, moda i najgrublje vrste, aotac opet moda radi kakve lakrdijake i teatralne scene. O, premda je Aljoautio, ve je bio dobro i temeljito upoznao oca. Ponavljam da taj mladac nipotonije bio onako prostoduan kakvim su ga svi smatrali. Teka srca oekivao jeureeni dan. Nedvojbeno je u sebi, u srcu, jedva ekao da ve jednom doe krajsvim tim obiteljskim nesuglasicama. Ipak ga je najvie zabrinjavao starac:strepio je za njega, za njegovu slavu, bojao se da ga ne povrijede, osobito sebojao Miusovljevih rafiniranih, uljudnih podsmijeha i uznositih aluzija uenogIvana. Tako je on bar nekako sve to zamiljao. ak je pomiljao da se odvaiupozoriti unaprijed starca, natuknuti mu togod o tim gostima koji e mudoi, ali se predomislio i preutio to je kanio rei. Samo je uoi tog danaporuio po jednom svom znancu bratu Dmitriju da ga jako voli i da oekuje odnjega da e odrati rije. Dmitrij se na tu poruku zamislio jer se nije mogaosjetiti kakvu je to rije bio zadao, pa mu je samo pismeno odgovorio da e sesvim silama suzdravati od gadarija, a premda duboko potuje starca ibrata Ivana, uvjeren je da se tu krije ili neka zamka za njega ili nekakvanedostojna komedija. Ipak bih radije pregrizao jezik nego to bih uskratiopotovanje svetom muu koga ti toliko cijeni - tim je rijeima Dmitrij zavriosvoje pisamce. Ono ipak nije Aljou osobito ohrabrilo.

32

KNJIGA DRUGA

NEPRILIAN SKUP

I

STIGOE U MANASTIR

Osvanuo je divan, topao i vedar dan, potkraj mjeseca kolovoza. Sastanakje sa starcem utanaen odmah poslije kasne slube Boje, oko jedanaest i pol.Nai posjetitelji manastira ipak nisu doli na slubu Boju nego su stigli upravokad su se vjernici razilazili. Stigli su u dvije koije; u prvoj, raskonoj, koju jevukao par rasnih konja, dovezao se Petar Aleksandrovi Miusov sa svojimdaljnjim roakom, vrlo mladim, dvadesetogodinjim Petrom FomiemKalganovom. Mladi se spremao upisati na fakultet. Miusov, kod koga je, tkozna zato, privremeno boravio, nagovarao ga je da poe s njim u inozemstvo, uZrich ili u Jenu, pa da se ondje upie na fakultet i svri nauke. Mladi se jonije bio nakanio. Bio je zamiljen i nekako rastresen. Imao je privlano lice, bioje snano graen i prilino visok. Pogled mu je ponekad bivao neobino ukoen:kao i svi rastreseni ljudi, gledao bi vas katkad dugo i netremice a da vas uopenije vidio. Bio je mualjiv i pomalo nespretan, ali je na mahove bivao - dodue,samo kad bi se naao s nekim nasamo - odjednom vrlo razgovorljiv, ustar,sklon smijehu, smijao bi se katkad bilo emu. Ali oduevljenje bi mu odjednomisto tako naglo splasnulo kao to je i nabujalo. Bio je svagda lijepo i, pae,otmjeno odjeven; imao je ve neto svog vlastitog imutka, a nadao se jo imnogo veem. S Aljoom je prijateljevao.

U vrlo staroj, kripavoj ali prostranoj najamnoj koiji koju su vukla dvastara dorata to su bila daleko zaostala za Miusovljevom koijom, stigao jeFjodor Pavlovi sa svojim sinom Ivanom Fjodoroviem. Dmitrija Fjodoroviaobavijestili su bili jo dan ranije o tonom satu sastanka, ali je on zakasnio.Gosti su ostavili koije pokraj ograde svratita i uli pjeice kroz vratnice

33

manastira. Izuzev Fjodora Pavlovia, ini se da ostala trojica nisu nikad vidjelanijedan manastir, a Miusov nije moda tridesetak godina ni u crkvi bio. Obziraose oko sebe nekako radoznalo, ali se ujedno drao toboe neusiljeno. Uza savsvoj dar zapaanja, nije imao bogzna to vidjeti unutar manastirske ograde,osim crkvenih i gospodarskih zgrada, uostalom sasvim obinih. Posljednji suvjernici izlazili iz crkve, skidali kape i kriali se. Meu obinim svijetom bilo jei pripadnika vieg drutva, dvije-tri dame i jedan vrlo stari general; svi su onibili odsjeli u svratitu. Nae su posjetitelje odmah saletjeli prosjaci, ali im nitkonita nije dao. Samo je Petrua Kalganov izvadio iz novarke novi od desetkopjejaka pa se uurbao i ueprtljio, tko zna zato, i bre-bolje tutnuo novi uruku jednoj eni i izustio brzoreicom: Podijelite na jednake dijelove! Nitkomu od suputnika nije na to nita rekao tako da se nije imao zbog ega snebivati,ali kad je to primijetio, jo se vie snebio.

Bilo je tu ipak neto udno; zapravo ih je netko morao doekati, i modaim ak iskazati nekakvo potovanje: jedan je od njih nedavno podario manastirutisuu rubalja, a drugi je bio vrlo bogat vlastelin i vrlo naobraen ovjek, okomu svi u manastiru djelomice ovise zbog spora oko ribolova na rijeci, sobzirom na obrat do kojeg bi moglo doi u parnici. A eto, ipak ih nitko odslubenog osoblja ne doekuje. Miusov je rastreseno razgledao nadgrobne ploeoko crkve i ve je htio napomenuti kako su jamano za te grobove morali skupoplatiti oni koji su eljeli biti pokopani na tako svetom mjestu, ali je odustaood toga: obina liberalna ironija pretvarala se u njemu gotovo u gnjev.

- K vragu, kod koga da se uope u ovoj zbrci raspitamo?... Treba ipakneto poduzeti jer vrijeme prolazi - progovori iznenada kao da govori za se.

Odjednom im prie postariji, proelav gospodin, slatkastog pogleda, uirokom ljetnom ogrtau. Podigne eir i, sladei medenim glasom, predstavi sesvima kao vlastelin iz Tule Maksimov. Odmah se potrudi da pomogne naimputnicima:

- Starac Zosima ivi u isposnici, sam za sebe, oko etiristo koraka odmanastira, iza one umice, iza one umice...

- To i ja znam, molim lijepo, da je iza umice - odvrati Fjodor Pavlovi -ali se ne sjeam dobro kako se tamo ide, odavno nismo ovdje bili.

- Pa evo, kroz ova vrata pa onda ravno kroz umicu... kroz umicu.Hajdemo. Ako vam je po volji... i ja u... i ja u s vama... Evo ovuda, ovuda...

Proli su kroz vrata i zaputili se kroz umicu. Vlastelin Maksimov, ovjekezdesetih godina, nije hodao nego je, bolje rei, gotovo pocupkivao sa strane i

34

sve ih redom motrio odajui grozniavu, upravo nevjerojatnu radoznalost. Oimu bijahu izbuljene.

- Mi vam, znate, idemo k tom starcu svojim poslom - strogo pripomeneMiusov. - Nas e ta linost primiti u audijenciju, da tako kaem, pa smo vamzahvalni svakako na pomoi, ali vas neemo zamoliti da poete s nama.

- Ja sam ve bio, bio, bio sam ve ja... Un chevalier parfait!{15} - ivlastelin pucne prstima.

- Tko vam je to chevalier{16}? - priupita ga Miusov.- Starac, divni starac, starac... ast i slava manastira. Zosima. To

vam je takav starac...Ali ovaj njegov smueni govor prekine monah koji je sustigao putnike, u

kamilavci{17}, onieg rasta, vrlo blijed i izmoden. Fjodor Pavlovi i Miusovzastanu. Poklonivi se neobino uljudno, gotovo do pasa, izusti:

- Gospodo, otac iguman lijepo vas sve moli da poslije posjeta isposnicidoete k njemu na ruak. Kod njega se rua u jedan sat, ne kasnije. I vi stepozvani - obrati se on Maksimovu.

- Ja u svakako doi! - uzvikne Fjodor Pavlovi, koji se silno obradovaotom pozivu. -Svakako! I da znate, svi smo se ovdje zarekli da emo se pristojnoponaati... Hoete li i vi, Petre Aleksandroviu?

- Pa nego ta? Zato sam najvie i doao, da vidim sve njihove ovdanjeobiaje. Jedino mi je nezgodno to sam ovdje s vama, Fjodore Pavloviu...

- Ah, Dmitrija Fjodorovia jo nema.- Ba bi bilo dobro da i ne doe, mislite li moda da ja uivam, to li, u

tom vaem natezanju, pogotovo u vaem drutvu? Doi emo dakle na ruak,zahvalite ocu igumanu u nae ime - obrati se Miusov monahu.

- Ja vas moram odvesti i do starca - otpovrne monah.- E, kad je tako, ja u onda k ocu igumanu, ja idem odmah k ocu igumanu

- procvrkue vlastelin Maksimov.- Otac iguman je trenutno zauzet, ali kako hoete... - neodluno e monah.- Uasno dosadan starkelja - naglas e Miusov poto je vlastelin

Maksimov pohitao natrag u manastir.- Slian je fon Zonu{18} - pripomene odjednom Fjodor Pavlovi.- Ma vi nita drugo i ne znate... Po emu je on to slian fon Zonu? Jeste li

moda vidjeli fon Zona?

35

- Vidio sam ga na slici. Ako nije po licu, slian mu je po neemu to se neda objasniti. isti duplikat fon Zona. Ja vam to uvijek prepoznam po samojfizionomiji.

- Hja, moda ste vi strunjak za te stvari. Nego, znate ta, FjodorePavloviu, sami ste maloprije izvoljeli spomenuti da smo se zarekli da emo sesvi pristojno ponaati, sjeate se? Upozoravam vas da se suzdravate! A akoponete praviti od sebe budalu, ja ne elim da me ovdje trpaju u isti ko svama... Vidite kakav je ovo ovjek - obrati se on monahu - bojim se ii s njim kpristojnim ljudima.

Na blijedim, beskrvnim monahovim usnama ocrta se jedva primjetan,nijem osmijeh, lukav na svoj nain, ali monah ne odgovori ni crne ni bijele -bilo je vie nego jasno da uti iz osjeaja vlastita dostojanstva.

Ma nek idu svi skupa do vraga, samo stoljeima izgraivana fasada, a ubiti arlatanstvo i glupost! - mine monahu kroz glavu.

- Evo i isposnice, tu smo! - vikne Fjodor Pavlovi. - Ali vrata suzatvorena.

I on se uzme irokim zamasima kriati pred svecima naslikanim iznadulaza i sa strane.

- U tuoj se kui ne zapovijeda - pripomene. - U ovoj se isposnici trapesvih dvadeset pet svetaca, gledaju jedan drugoga i kusaju kupus. A posebno jevrijedno to nijedna ena ne smije ui na ova vrata. I da znate, stvarno je tako.Ipak, uo sam da starac prima dame? - obrati se on iznenada mladommonahu.

- enskinja iz puka ima i sad ovdje, eno ih tamo, lee kraj drvene verandei ekaju. A za dame iz vieg drutva izgraene su ovdje, ali izvan ograde, dvijesobice, evo vidite one prozore tamo, pa starac odlazi do njih unutarnjimhodnikom, kad je zdrav, ali je to ipak iza ograde. Pa i sad ga eka tamo jednadama, vlastelinka iz Harkova, gospoa Hohlakova, sa svojom bolesnomkerkom. Vjerojatno je obeao da e doi do njih, iako je u zadnje vrijemetoliko malaksao da se i pred pukom jedva pokazuje.

- Ipak je dakle izgraen tajni hodnik koji vodi iz isposnice do gospoja?Nemojte misliti, sveti oe, da ja to loe mislim, ja to samo onako. A znate dasu na Atosu, to ste valjda uli, ne samo zabranjeni enski posjeti nego da i nemanikakvih enskinja, pa ak i nikakvih stvorenja enskog roda, recimo kokoi,purica, junica...

- Fjodore Pavloviu, ja u se radije vratiti i ostaviti vas ovdje, a vas e

36

ovdje bez mene istjerati, pazite to vam kaem!- A to vam ja to smetam, Petre Aleksandroviu? Gledajte samo -

odjednom uzvikne im se naao unutar ograde - gledajte samo u kakvoj dolinirua ovdje ive!

I doista, premda trenutno nije bilo rua, bilo je mnogo rijetkog i divnogjesenskog cvijea na sve strane, gdje se god moglo posaditi. Oito ga jeodnjegovala iskusna ruka. Gredica sa cvijeem bilo je i oko ograde i izmeugrobova. Kuica u kojoj je bila stareva elija, drvena prizemnica, sverandom pred ulazom, bila je takoer okruena cvijeem.

- A je li bilo ovako i za prijanjeg starca Varsonofija? Kau da on uopenije volio lijepe stvari, da je skakao na noge i tapom ak tukao dame? - priupitaFjodor Pavlovi penjui se uz ulazne stube.

- Starac Varsonofije se stvarno ponekad ponaao kao jurodivi, alipriaju o njemu i kojekakve gluposti. tapom nije nikad nikog tukao - odgovorimonah. - A sad se, gospodo, malo strpite, idem vas najaviti.

- Fjodore Pavloviu, posljednji put vas podsjeam na ono to ste obeali,ujete li? Ponaajte se pristojno jer u vam inae vratiti milo za drago - dospioje jo jednom promrsiti Miusov.

- Nikako mi nije jasno to se toliko uzrujavate - podrugljivo e FjodorPavlovi. - Da se moda ne bojite zbog svojih grijeha? Kau da starac pooima vidi tko mu zato dolazi. I kako to da je vama, takvom Parianinu inaprednom gospodinu, toliko stalo do njihova miljenja, to mi zbilja ne ide uglavu, da znate!

Ali Miusov nije stigao odgovoriti na ovaj sarkazam jer su ih pozvali dauu. Uao je pomalo razdraen...

E, sad ve znam to e biti, ovako razdraen, jo u se i posvaati...raestit u se - i ponizit u i sebe i svoje ideje - sune mu kroz glavu.

II

STARI LAKRDIJA

37

Uli su u sobu gotovo istodobno sa starcem, koji je doao iz svojespavae sobe im ih je ugledao. U eliji su jo otprije ekali da starac izaedva jeromonaha{19} iz manastira, jedan je bio otac knjiniar a drugi otac Pajsije,bolestan ovjek. Iako nije bio star, o njemu su govorili i da je vrlo uen. Osimtoga, u kutu je stajao (i poslije ostao stajati za sve vrijeme na istom mjestu)mlad momak, od svoje dvadeset dvije godine, u redengotu, seminarist i buduibogoslov, kojem su manastir i monaka bratija bili, tko zna zato, pokrovitelji.Bio je prilino visok, svjeeg lica, irokih jagodica, pametnih i pozornih, uskih,smeih oiju. Lice mu odavalo krajnju smjernost, ali uljudnu, bez upadljivadodvoravanja. Goste nije ak ni pozdravio, kao osoba koja im nije ravna ve,naprotiv, zavisna i podreena manastiru.

Starac Zosima pojavio se u pratnji Aljoe i manastirskog iskuenika.Jeromonasi su ustali i pozdravili ga dubokim poklonom dodirujui prstima pod,a zatim su mu, primivi od njega blagoslov, poljubili ruku. Blagoslovivi ih,starac obojici uzvrati takoer dubokim poklonom dodirujui prstima pod, iobojicu zamoli da ga blagoslove. Sva je ta ceremonija obavljena vrlo ozbiljno,ni nalik na neki svakidanji obred, nego ak i nekako osjeajno. Miusovu se ipakuinilo da sve to rade navla tako, da nazonima uliju potovanje. On je stajaoispred svih gostiju koji su s njim uli. Trebalo bi - on je jo sino na topomiljao - bez obzira na sve njegove nazore, iz puke uljudnosti (kad su veovdje takvi obiaji), prii starcu i zamoliti blagoslov od njega, te primitiblagoslov ako mu ne i poljubiti ruku. Ali kad je sad vidio kako se jeromonasiklanjaju i ljube starcu ruku, predomislio se u tili as: dostojanstveno iozbiljno naklonio se prilino duboko, ali na svjetovni nain, i priao stolici. Istoje tako postupio i Fjodor Pavlovi oponaajui ovaj put Miusova poputmajmuna. Ivan Fjodorovi naklonio se takoer dostojanstveno i pristojno, ali jei on drao ruke na avovima hlaa, a Kalganov se toliko zbunio da se nije ninaklonio. Starac je spustio ruku koju je bio podigao da ga blagoslovi i,poklonivi se po drugi put gostima, zamolio ih sve da sjednu. Aljoi je krvudarila u glavu; posramio se. Obistinjivala su se njegova najgora predvianja.

Starac je sjeo na mali divan od mahagonija, presvuen koom, ustarinskom stilu, a gostima je, osim dvojice jeromonaha, ponudio da sjednu uzsuprotni zid, sva etvorica jedan do drugoga, na etiri stolice od mahagonija,presvuene crnom, posve izlizanom koom. Jeromonasi su sjeli sa strane, jedanuz vrata a drugi uz prozor. Seminarist, Aljoa i iskuenik ostali su stajati. elijaje bila prilino tijesna i nekako ofucana. Pokustvo i stvari bijahu gruboizraeni i sirotinjski, bilo je tu samo ono najnunije. Na prozoru su bila dva

38

lonca sa cvijeem, a u kutu vie ikona - jedna od njih, Bogorodiina, bijae vrlovelika i naslikana zacijelo mnogo prije crkvenog raskola. Pred njom je gorjelokandilo. Uz nju su bile jo dvije ikone u sjajnim rizama{20}, a oko njihizrezbareni anelci, porculanska jaja, katoliki kri od bjelokosti koji grli Materdolorosa{21} i nekoliko starih gravira izraenih prema slikama velikih talijanskihmajstora iz minulih stoljea. Uz te lijepe i skupocjene gravire visilo je inekoliko obinih pukih ruskih litografija svetaca, muenika, svetitelja i drugih,to se prodaju za koju kopjejku po sajmovima. Bilo je i nekoliko litografskihportreta ruskih suvremenih i davnanjih arhijereja, ali na drugim zidovima.Miusov je letimice pogledao svu tu crkvenu formalistiku i zapiljio se ustarca. On je mnogo drao do svog otrog pogleda, patio je od te slabosti, kojamu se svakako mogla oprostiti kad se uzme u obzir da mu je bilo ve pedesetgodina - da je dakle bio u dobi kad pametan svjetski ovjek, materijalnoosiguran, vazda sve vie potuje sebe, ponekad ak i mimo svoje volje.

Starac mu se ve na prvi pogled nije svidio. I doista, bilo je neto nastarevu licu to se ne bi svidjelo i mnogima drugima, a ne samo Miusovu.Bijae to onizak, pogrbljen ovjek, vrlo slab na nogama, od svega ezdeset petgodina, ali se zbog bolesti doimao kudikamo starije, najmanje za deset godina.Cijelo mu je lice, inae vrlo mravo, bilo izbrazdano sitnim borama, a osobito ihje mnogo bilo oko oiju. Oi mu bijahu sitne, svijetle, hitre i sjajne, kao dvijesvijetle toke. Sijede vlasi imao je jo samo na sljepooicama, bradica mubijae majuna, rijetka i klinasta, a usne, esto nasmijeene, tanke kao dvije niti.Nos mu nije bio ba dugaak, ali je zato bio iljast, kao kljun u ptice.

Po svim znacima sudei, pakosna i naduta sitna dua - sijevne Miusovukroz glavu. Uope je bio vrlo nezadovoljan sobom.

Izbio je sat i pomogao da se zapodjene razgovor. Mala jeftina zidna ura sutezima otkucala je ravno dvanaest puta.

- Upravo dogovoreno vrijeme - uzvikne Fjodor Pavlovi - a sina mogaDmitrija Fjodorovia jo nema. Ispriavam se umjesto njega sveti stare!(Aljoa je zadrhtao na rijei sveti stare.) Ja sam vam uvijek toan, naminutu, jer imam na umu da je tonost kraljevska uljudnost...{22}

- Samo to vi u najmanju ruku niste kralj - promrsi Miusov ne mogavi sesvladati od samog poetka.

- Da, to je istina da nisam kralj. Zamislite, Petre Aleksandroviu, ja samto, bogme, i sm znao! I eto, uvijek tako neto neumjesno bubnem! Vaasvetosti! - uzvikne odjednom patetino. - Pred vama je, evo, pravi lakrdija!Upravo se tako i predstavljam. Stara navika, na alost! A to to katkad neto

39

bubnem, to vam ja sve namjerno, u namjeri da ljude nasmijem i ugodim im. Jerljudima treba ugaati, nije li tako? Tako vam ja prije nekih sedam godinadoem u jedan gradi, imao sam tamo neka posla, udruio sam se s nekimtamonjim trgovcima, i odem tako do ispravnika{23} jerbo ga je trebalo netozamoliti i pozvati na objed. Izlazi ispravnik, visok, debeo, plavokos, namrgoenovjek - takvi su vam najopasniji: boluju na jetri, na jetri. Ja ravno do njega i,znate, onako leerno kao svjetski ovjek: Gospodine ispravnie, velim,budite nam, da tako kaem, Napravnik!{24} - Kakav to, veli on,Napravnik? Vidim ja ve otprve da stvar nije upalila, uozbiljio se ovjek iuzjogunio, pa mu velim: Ma htio sam se samo naaliti, da zabavim drutvo,jerbo gospodin je Napravnik na poznati ruski kapelnik, a nama ba treba, radiharmonije naeg poduzea, neto ko kapelnik... Razlono sam mu to objasnio iusporedio, zar ne? A on e meni: Oprostite, ja sam ispravnik i ne doputam dase prave vicevi na raun moga zvanja. Pa se okrene i ode. A ja za njim viem:Da, da, vi ste ispravnik, a ne Napravnik! - A ne, veli on, kad ste ve takorekli, onda sam, znai, Napravnik! I zamislite, propao nam posao! I eto, ja svetako, uvijek tako. Uvijek naudim sam sebi svojom ljubaznou! Jedno tako,prije vie godina, velim ja jednoj ak utjecajnoj osobi: Vaa je supruga,gospodine, kakljiva enska - mislei naime na njezinu ast, na njezinemoralne kvalitete, da tako kaem, a on e meni: Da je niste modapokakljali? A ja nisam odolio, hajde, mislim, da budem ljubazan, pa muvelim: Jesam, gospodine, pokakljao sam je - ali onda je on menepokakljao... Samo to je to davno bilo pa me nije vie ni sram o tome govoriti;uvijek ja tako naudim sam sebi!

- Pa i sad ste naudili - gadljivo promrsi Miusov.Starac je utke motrio i jednoga i drugoga.- Ma nemojte! A zamislite, Petre Aleksandroviu, ja sam i to znao,

dapae, znate, predosjeao sam da u nauditi sam sebi im sam progovorio, iznate da sam ak predosjeao da ete me vi prvi na to upozoriti. Onog asa kadvidim da mi ala nije uspjela, meni vam se, vaa svetosti, oba obraza ponulijepiti za donje desni i ko da me uhvati gr; to mi je ostalo jo iz mladih dana,kad sam ivio od milosti kod plemia i zaraivao kruh dodvoravanjem. Ja samvam roeni lakrdija, vaa svetosti, a to vam je isto to i jurodivi; ne poriem daje u meni moda i neisti duh, dodue malog kalibra, jer da je malo vei, izabraobi drugo stanite, samo ne vas, Petre Aleksandroviu, jer ni vi niste bogznakakvo stanite. Ali zato vjerujem, u Boga vjerujem. Tek sam u zadnje vrijemepoeo neto malo sumnjati, ali zato sad sjedim i oekujem velike rijei. Ja sam

40

vam, vaa svetosti, ko filozof Diderot{25}. Znate li moda, presveti oe, kako jefilozof Diderot doao k mitropolitu Platonu za vladavine carice Katarine? imje uao, veli mu: Nema Boga. A veliki svetitelj nato digne prst i odgovori mu:Ree bezumnik u srcu svojem da nema Boga! A onaj padne niice pred njim ipovie: Vjerujem, i odmah bih da se pokrstim! I pokrstili ga. Kuma mu bilakneginja Dakova{26}, a