BRACO KOVAČEVIĆ OSVAJANJE PRIRODE

Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna,

bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja

Izdavač: Evropski defendologija centar za naučna,

politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka

istraživanja, Banja Luka

Za izdavača: Prof. dr Duško Vejnović

Recenzenti: Akademik, prof. dr Slavo Kukić Prof. emeritus Vukašin Pavlović

BRACO KOVAČEVIĆ

OSVAJANJE PRIRODE

Banja Luka 2021.

SADRŽAJ

PREDGOVOR.....................................7

1. STARI VIJEK...........................11 1.1. Predantički period..........13 1.2. Antički period................32

1.2.1. Grčko doba.........32 1.2.2. Rimsko doba.......48

2. SREDNJI VIJEK.......................85

LITERATURA.................................113

PREDGOVOR

9

Od kako postoji, čovjek se nalazi u interaktivnom odnosu sa prirodom koristeći njene resurse kako bi održao svoj tjelesni, fizički, materijalni, kulturni, duhovni i civilizacijski opstanak.

U početku svoje istorije ljudi su dugo vremena živjeli prikupljajući gotove plodove prirode i loveći životinje. Njihov način života i oruđa koja su koristili nisu im dopuštali mogućnost ekstremnog narušavanja prirodnih ekosistema.

Do industrijske revolucije i Novog vijeka čovjekov se zahvat u prirodu odvijao bez velikih ekoloških posljedica i problema – priroda se uspješno obnavljala i reciklirala. Bio je to period osvajanja prirode a, već sa početkom industrijske revolucije i modernog načina proizvodnje, započinje period - razaranja prirode.

Sa razvojem moderne industrijske proizvodnje razvijala se i moderna nauka koja je utemeljila scijentistički mehanicistički pogled na svijet prema kojem je priroda jednostavno puki objekat i potpuno neiscrpni rezervoar „neuništive“ materije koju čovjek treba da neprestalno prisvaja.

Zahvaljujući upravo takvoj pogrešno postavljenoj paradigmi i pogrešnom pogledu na svijet i načinu života, od stanja početnog osvajanja prirode čovjek je veoma brzo

10

došao do stanja njenog razaranja. Ekološki problemi i ekološka kriza nastali su upravo kao posljedica razvoja moderne nauke i njene tehnološke primjene razvijajući se do nivoa radikalnog ugrožavanja i prirode i čovjeka. Sa strašnom, modernom i predatorskom globalizacijom, se oni umnožavaju, proširuju i - radikalizuju.

1.

STARI VIJEK

13

1.1. PREDANTIČKI PERIOD Teško je sa savim tačnom preciznošću reći kada se čovjek pojavio.

Arheolozi neprestalno ispituju fosilne ostatke čovjekovih kostiju i okamenica, ali je to ispitivanje o zaista stvarnom čovjekovom porijeklu neprecizno. Ipak, smatra se, da je ljudska vrsta Homo sapiens razvila svoj ljudski oblik u periodu pleistocena, kao posljednjeg većeg razdoblja geološkog vremena. Na njen daljnji razvoj priroda je mnogo uticala, što je sasvim i razumljivo kad se uzme u obzir nivo svijesti sa kojim je čovjek raspolagao, kao i znanja i oruđa koje je upotrebljavao.

Prije osam milenija počeli su se graditi ekosistemi na područjima jugozapadne Azije, Irana i južnog dijela Turkmenistana, zatim Krita, Grčke i Balkana te jugoistočne Italije, potom na područjima centralne i jugoistočne Evrope, doline Nila, jugozapadne Azije, Kine, srednje Amerike. Razvojem proizvodnje formirala su se sela i manji gradovi i razvijali trgovački putevi.

Postoje određeni razlozi koji su doprinijeli naseljavanju ljudi u različitim

14

prirodnim uslovima i područjima, a oni se odnose na:

• zapreminu mozga čija je veličina čovjeku omogućila razvoj neophodnog apstraktnog mišljenja;

• uspravno držanje i hod na dvije noge, što je omogućilo bolju preglednost i pokretljivost;

• sposobnost govora i komuniciranja, što se svakako znatno odrazilo na području međusobne saradnje, društvene organizacije, kao i značajne izrade materijalnih i kulturnih sadržaja;

• primjenu tehnologije kao sredstva rješavanja problema u nastanjivanju.

Dugo vremena se vjerovalo da je čovjek jedino biće koje izrađuje i upotrebljava oruđa za rad ili lov ali, zahvaljujući modernim naučnim otkrićima, danas znamo da to nije tako i pokazalo se da to rade i neke životinjske vrste kao, na primjer, šimpanze ili zebe koje na Galapagosu otkidaju i koriste dugačke trnove kao šila za istjerivanje ličinki iz rupa drveta. Nauka je utvrdila i to da se naš zamršeni govorni jezik čini manje osobenim što više saznajemo o oblicima komuniciranja šimpanzi i delfina. Ali, bez obzira na to, ipak čovjek pripada jedinoj vrsti i jedino je biće na

15

Zemlji koje raspolaže velikim talentima i sposobnostima koji su preobrazili ne samo život njegove vrste, nego i živote drugih vrsta, pa i život Planete na kojoj se nalazimo. Čovjek proizvodi sredstva za proizvodnju i različite oblike tzv. „duhovne nadgradnje“ (kulturu, jezik, svijest, apstraktno mišljenje, obrazovanje, nauku); njegov rad je svjestan rad kojim on proizvodi uslove sopstvenog života transformišući sveukupnu prirodu. Najprije se bavio sakupljačkom privredom da bi, zatim, razvijao poljoprivrednu djelatnost.

Prelazak na poljoprivredu bio je od izuzetne važnosti u ljudskoj istoriji jer su, upravo zahvaljujući toj poljoprivrednoj proizvodnji, ljudi počeli izgrađivati trajna naselja i različite oblike društvenog organizovanja u njima. Povoljni prirodni prostori su čovjeku davali mogućnost opstanka.

Kao i druge vrste, čovjek se morao prilagođavati prirodi jer je to u tom periodu bio i uslov njegovog opastanka. Kasnije je čovjek napravio evolucijski napredak tako što je usvojio neke vještine, napredovao u izradi oruđa, i počeo prirodu prilagođavati svojim potrebama.

Prema arheološkim istraživanjima naša je vrsta započela koristiti kameno oruđe prije 100.000 godina, a prije 40.000 godina je

16

čovjekov predak počeo da rezbari kamen i kosti i slika crteže na zidovima špilja.

Zahvaljujući upotrebi oruđa, ali i svojoj svijesti, čovjek je ovladao vatrom i počeo praviti skloništa i odjeću. Bio je to ogroman napredak u razvoju čovjekovog praktičnog odnosa prema prirodi. Doista, dugo vremena je trebalo da ljudska osviještenost u proizvodnoj praksi donekle čovjeku omogući da se suprostavi nepovoljnim klimatskim uslovima.

Početna ljudska razmišljanja su bila utemeljena na strahu i neznanju. Ljudi su posmatrali kišu, poplave, munje, slušali grmljavinu, osjetili zemljotrese. Postavljali su sebi pitanja ko to sve radi?

Čovjekovo (ne)znanje im nije davalo odgovore na ta sva pitanja, pa su strah i neznanje učinili da su te prirodne pojave dovodili u neposrednu vezu sa nekim transcendentalnim silama i bogovima. Kako se se tradicionalne zajednice počele socijalno raslojavati pojavili su se magi, čarobnjaci i vračevi kao „izaslanici“ bogova i tumači kauzalno-genetičkih pojava u prirodi. Bio je to početak formiranja i utemeljenja dominantnih mitoloških i religijskih predstava koje, ipak, nisu mogle objašnjavati uzroke pojava prirodnih sila, niti načine utilitarnog i pragmatičnog uticaja na njih.

17

Smatra se da su se ljudi 5.000 godina prije nove ere počeli nastanjivati u tada gotovo najnegostoljubivijem geografskom području Mesopotamije - Sumeru. Izgradili su više većih sela, kao što su Erida i Ur. Kuće su građene od nepečene cigle, a pokrivane trskom. Polja su bila zbijena oko sela, sa kanalima izgrađenog iragacionog sistema za navodnjavanje. Sela su bila centri vjerskih i drugih ceremonija. Žitelji sela su se bavili i ribolovom. Negdje oko 700. godine prije naše ere se u Mesopotamiji pojavljuju prve čitaonice koje su pohranjivale glinene pločice sa klinastim pismom.

Ono što je karakteristično za tradicionalne drevne zajednice i njihova društva, uključujući i ona Mesopotamije i Egipta, jeste da su njihove civilizacije, pravni sistemi i oblici vladavine, književnost i umjetnost, istorija i nauka, bili povezani i isprepleteni sa vladajućom mitologijom i religijom.

U mitskom pogledu na svijet čovjek tumači svijet i prirodu pod uticajem i moćima natprirodnih sila. Sumerski Ep o Gilgamešu nastao je između XXIII i XXI vijeka prije nove ere, i predstavlja najstariji napisan tekst mitskog odnosa prema svijetu.

18

U ekološkom smislu, ovaj ep predstavlja najraniji zapis o posljedicama sječe šuma, eroziji tla i širenju pustinje.

Oko 3.100 godine prije nove ere Sumerani su koristili heksagezimalni račun, a oko 3.000 godine prije nove ere razvili su meteorološki sistem. Oko 700. godine prije nove, naše ere, se pojavljuju i prve čitaonice sa glinenim pločicama i klinastim pismom u kojima su opisivali razvoj uspostavljene trgovine sa Arabijom i Indijom. Razvoj trgovine, zanatstva i zemljoradnje omogućio je nastanak pisma koje je u početku služilo kao evidencija za sirovine i proizvode zemljoradnje. Religijski objekti su bili ogromni i služili su i kao palate za knezove, a vladari iz ovoga doba su gradili velike palate sa „vlastitim“ grobljima.

Neki gradovi su vodili lokalne ratove zbog vode i nisu bili u funkciji osnivanja imperija.

Pomenimo grad Vavilon, čiji je vladar bio Hamurabi, koji je stvorio jedan od najstarijih zakona (Hamurabijev zakon). Brzo je grad Vavilon postao moćan grad u Mezopotamiji, ali su ga - opljačkali.

Prema arheološkim istraživanjima se navodno pokazuje da je Egipat najstarije carstvo. Istraživanja su ukazala na prve

19

tragove neolitskog čovjeka u periodu između 4.400 do 4.200-te godine prije nove ere. Kao država, dinastije faraona Egiptom su vladale 3.000 godina, i o tome svjedoče piramide i Sfinga.

Egipćani su koristili kalendar i papirus. Oko 6.270 godine prije nove ere nastali su kameni krugovi kao neka vrsta kalendara koji su imali i astronomsko i religijsko značenje.

Oko 2.600 godine prije nove ere Egipćani su razvijali medicinu i napravili opis dijagnoze 200 bolesti.

Zbog blagodeti koje je darivao Nil, Egipćani su razvijali i poljoprivredu koja je bila veoma produktivna, prije svega zahvaljujući plodnim nanosima koje je svojim vodotocima rijeka donosila.

Ekonomski i socijalno posmatrano, položaj seljaštva je u Egiptu, kao i u drugim državama kasnijeg perioda, pa i znatno kasnije sve do današnjih dana, bilo teško. Seljaštvo je bilo u određenoj vrsti vlasništva hramskog i zemljovlasničkog plemstva.

S obzirom da se, zahvaljujući plodnoj zemlji, pojavljivao višak radne snage koja, prema normama egipatskog uređenja, nije mogla biti besposlena, taj višak radne snage je, na jedan veoma represivan način, iskorišten za izvođenje velikih građevinskih

20

poduhvata, posebno gradnju piramida u periodu od 2.700 do 2.300-te godine prije nove ere. Pored piramida, kao velikih impozantnih građevina, Egipćani su gradili i monumentalne grobnice.

Tehnološki nivo na kojem su Egipćani bili, nije im dopuštao mogućnost poznavanja i upotrebe metalnog alata – u obradi kamena su koristili noževe i dlijeta od opsidijana, crnog vulkanskog stakla. Egipćani su upotrebljavali bakar i bronzu, a kasnije i gvožđe.

U kulturološkom pogledu posmatrano, Egipćani su koristili hijeroglifsko pismo, gradili monumantalne nadgrobne spomenike, a u državno-političkom smislu su vladajuće strukture izgrađivale sistem centralnog uređanja.

Egipatsko carstvo je trajalo oko 3.000 godina, sve do 30-te godine prije nove ere kada su ga Rimljani pokorili. Jedna od velikih civilizacija koja je postojala prije naše ere odnosi se na drevnu - Kinu.

Obično je drevna Kina poznata po gradnji velikog odbrambenog zida, ali je takođe poznata i zbog postojanja represivne centralizovane države i despotizma, te naučnih i tehničkih otkrića.

21

Vjerovatno u želji da razumiju svijet i da sebi pomognu u svakodnevnom životu, Kinezi su se bavili nekim njima značajnim istraživanjima u naučnim oblastima, posebno astronomiji.

Smatra se da su Kinezi prvi zapisali pomrčinu Sunca 22. oktobra 2137. godine prije nove ere. Takođe su utvrdili godišnji ciklus orbite Jupitera, napravili tablice o kretanju Venere, utvrdili pravilnost pomrčine Sunca i Mjeseca, napravili zapis o kometi i zapis o Sunčevim pjegama.

U Kini su nastali brojni izumi. Jedan od njih se odnosi na uređaj koji

je imao čekić koji je udarao u posude sa žitaricama i na taj način se mljelo brašno. Mehanizam je pokretao vodeni točak.

Dinastije drevne Kina su uspostavile administraciju i represivni nadzor i kontrolu nad ekonomijom tako što su organizovani veliki građevinski projekti. Istovremeno, Kina je razvila i misao o opasnosti nekih znanja; bio je to drevni totalitarizam u praksi.

U dolinama rijeka Nil, Eufrat i Tigar su nastajali i prvi gradovi.

Ti prvi gradovi su nastajali na ograničenom geografskom prostoru, a sela svugdje gdje je bilo prostora za zemljoradnju i stočarstvo.

22

Seoska sredina je više „prirodna sredina“ koju karakteriše podređenost čovjeka prirodnoj sredini i prostranstvu; selo je zemljoradniku dalo veliko prostranstvo, dok to nije karakteristično za grad. Takođe, postoji autarhičnost seoskog društva i isprepletenost uloga (porodica i ekonomsko domaćinstvo, odnosno gazdinstvo se međusobno prožimaju – kao „glava porodice“ i „pater familias“, otac je istovremeno i edukator djece, prenosilac neophodnih vještina, organizator posla, „šef gazdinstva“, a majka je vodila računa o ekonomisanju, ishrani i čistoći; radno i slobodno vrijeme nisu potpuno odvojeni kao što je to slučaj sa zaposlenima u gradu).

Ruralno društvo se potpuno razlikuje od urbanog društva kako prema načinu proizvodnje, društvenim odnosima i organizaciji društvenog života, tako i prema korištenju vremena i kulturi. Njegova bitna funkcija i uloga je evidentna u povezivanju ljudi, oblikovanju društvenih odnosa i organizovanju proizvodnje i zajedničkog života, te stvaranju kulture i normativnih obrazaca ponašanja, mišljenja i osjećanja karaktarističnih za ruralnu zajednicu kao lokalnu zajednicu.

23

Civilizacije koje su nastale u dolinama rijeka Nil, Tigar i Eufrat značajne su jer su u pogledu osvajanje prirode razvijali iskustvena znanja i tehnologije u obradi zemlje, gradnji kuća, tkanju, kovanju oružja, upravljanju brodovima. Njihova nauka je obuhvatala fiziku, astronomiju, matematiku.

Pored razvoja naučnog znanja i tehnologije, u predantičkom periodu je stvoren i – zakon.

Pojava zakona značila je potrebu održavanja mira i sigurnosti; cilj njegovog donošenja jeste i bio da se obezbijedi mir i sigurnost sprečavajući međusobno nasilje između ljudi. Međutim, zakon se nalazio u ambivalentom položaju jer je imao izrazito klasno obilježje dominacije nad podređenim stanovništvom. U carstvima Starog vijeka zakon je samo štitio apsolutne vladare koji su vladali silom, nasiljem i prevarama. Iako je otkriće i korištenje zakona bila velika civilizacijska tekovina, ipak je zakon imao klasno obilježje: ljudi su morali zakone poštovati, ali vladari ne.

Civilizacije drevnog Bliskog istoka počivale su u mitskom načinu razmišljanja koji se razlikuje od modernog načina razmišljanja.

24

Ta se razlika odnosi na razliku između mitskog i naučnog načina mišljenja i razmišljanja. Mitski obredi, gozbe, igre i ceremonije prikazivali su bogove kao bića koja su stvorili svijet i ljude; mitski način razmišljanja je predmetima u prirodi davao sasvim subjektivno značenje: predmeti su doživljavani kao bića koja su živa a kojima natprirodne i transcendentalne sile daju određenu moć i značenje.

Suprotno mitu, nauka posmatra prirodu kao objekat, kao bezličnu predmetnu stvar kojom upravljaju zakoni. Mitski um naprotiv svakom predmetu daje neko lično značenje; mitskom umu Bliskog istoka je svaki predmet bio ON: ličnost, koja je živa i individualna i kojom bogovi ili demoni upravljaju. A sunce i zvijezde, planine i rijeke, munje i vjetrovi - bili su ili bogovi ili boravišta bogova.

Mitska svijest je posmatrala prirodu i život kao jedan smislen i unaprijed utvrđen poredak; za nju izlazak ili zalazak sunca nisu zakonite prirodne pojave nego takve pojave koje se javljaju kao „vjerska drama“. Dok naučni um prirodu određuje u kategorijama postojanja zakona koji prirodom vladaju, dotle mitski um određuje prirodu religijskim kategorijama prije svega božanskom voljom. Naučni um se obraća razumu i u svom

25

objašnjenju traži logičku dosljednost; mitski um se obraća osjećanjima, emocijama i mašti. Naučni um pronalazi istinu logičkim putem koji razum određuje, dok mitski um obogaćuje percepciju i osjećanja koja su ublažavala osjećanja teškoće življenja i koja su i smrt doživljavala manje zastrašujućom. Ali, to ne znači da ljudi Drevnog istoka nisu koristili svoj um u objašnjenju prirodnih pojava i rješavanju svojih kolektivnih egzistencijalnih problema. Naravno da su koristili i mi danas znamo da su bili uspješni u arhitekturi, da su uspješno gradili irigacione sisteme, koristili određene poljoprivredne vještine, koristili određenu tehnologiju, pripremali kalendar i znali za izvođenje složenih matematičkih operacija. Ali, nikada nisu došli do koherentnog metoda istraživanja prirode jer njihov religijsko-mitski um to nije bio u stanju da omogući. Tek sa razvojem filozofskih i naučnih ideja do kojih se dolazilo korištenjem racionalnih metoda analize i sinteze, dijalogom i diskusijom, stvorena je metoda kojom su se drugačije objašnjavali svijet, društvo, priroda i čovjek. A to se dogodilo u antičkoj Grčkoj, na koju je uticala duhovna tradicija drevnog Istoka, kao što je uticala i na još jednu značajnu civilizaciju - jevrejsku.

26

Smatra se da je duhovna misao drevnog Egipta i Mesopotamije kolijevka civilizacije, ali da ona ipak ne predstavlja duhovnu osnovu Zapada. Tu osnovu čine hebrejska, odnosno jevrejska i grčka misao.

Ono što je karakteristično za jevrejsku misao jeste da je ona izgradila koncept nacije i religije i tako odbacila sve ono što je karakteristično za egipatsku duhovnu trediciju. Isticala je da je Bog jedan i da on vodi brigu o čovjeku, čime su presudno uticali na oblikovanje intelektualne, duhovne, kulturne i političke tradicije Zapada.

Za svoje bogove drevni bliskoistočni narodi su vjerovali da oni nisu bili slobodni i neograničeni u svojoj moći: oni su se rađali ili su bili stvoreni iz nekog ranijeg carstva i, u tom smislu, su bili podložni djelovanju bioloških zakona i zato su im bili potrebni hrana, piće i seksualna zadovoljstva. Kao i ljudi, i bogovi bi starili, obolijevali i umirali; kada bi činili zlo sudbina bi ih kažnjavala za zlodjela. I bogovi i ljudi su bili podložni uticaju moći sudbine.

Suprotno takvim izrazito politeističkim stavovima, Jevreji su isticali monoteistički stav i vjeru u postojanje Jehove kao jednog boga koji je apsolutno moćan jer vlada svijetom i ničemu nije podređen i potčinjen.

27

Bog je vječan i vrhovan u univerzumu u kojem vlada. Bog je stvorio svijet, ali i moralne principe i zakone koji vladaju ljudima i nije podložan sudbini jer upravlja onim što je stvorio. Jevrejski Bog je apsolutno suveren i transcendentan: nalazi se iznad prirode i nije njen dio. Ne predstavlja prirodnu silu koja se nalazi na nebu ili zemlji. S obzirom da je Bog tvorac i gospodar prirode, u hebrejskoj duhovnoj i religijskoj tradiciji nije bilo mjesta za druge bogove (Sunca, Mjeseca, Rijeka, Zemlje ili Mora) ili demone koji su gospodarili nepogodama. Prirodu je stvorio bog, ali sama po sebi ona nije božanska: nju su doživljavali kao božije djelo a ne kao prodmete koji posjeduju svoju sopstvenu volju. Sve u prirodi je Jehovina tvorevina i zato lišeno natprirodnih osobina. Zvijezde i planete su Jehovino djelo, a ne božanstva ili boravišta božanstva, i zato ih Jevreju nisu gledali sa osjećanjima strahopoštovanja niti su ih obožavali.

Upravo će ovakvo shvatanje o udaljavanju i „izdvajanju“ bogova od prirode, predstavljati osnovni preduslov za stvaranje i razvijanje naučne misli.

Proces razvijanja naučne misli će sporo teći jer demitologiziranje prirode nije dovoljan uslov za razvoj naučne misli.

28

Obuzetost religijom i etikom usporavalo je proces stvaranja teorijske nauke. Duhovna tradicija Jevreja više se temeljila na etici i teologiji a manje na racionalizmu. Kao potvrdu veličine Boga, priroda je inspirisala ljude da mu ispjevaju pohvale što je onda stvorilo obožavajući odnos prema Gospodu a ne naučnu radoznalost. Posmatrajući nebo Jevreji nisu pokušavali da pronađu, shvate i objasne prirodne zakone i principe koji rukovode prirodom, nego su se prirodi divili kao božijem djelu. I zato su, u odnosu na Grke, Jevreji religijski a ne filozofski ili naučno orijentisani. Njih je zanimala božija volja a ne ljudski intelekt, osjećanja srca i duše a ne moć uma. Oni su vjerovali da je Bog stvorio sve i zato nisu filozofirali ili naučno razmišljali o porijeklu svega, kao što su to Grci radili. Upravo su Grci i utemeljili racionalno razmišljanje a judaizam je omogućio utemeljenje hrišćanstva koje je zadržalo jevrejsko teološko shvatanje o transcendentnosti Boga i apsolutnoj uređenosti svijeta kojeg je slavio.

Jevreje nije zanimalo pitanje postojanja Boga i božanske prirode. Oni su vjerovali da je Bog dobar te da svome narodu postavlja moralne zahtjeve. Jehovu nije (kao što je to bio slučaj sa bogovima Bliskog istoka)

29

progonila požuda niti zlo: „Milostiv je i dobar gospod, spor na gnjev i veoma blag“ (Psalm 145:8). Paganski bogovi su potpuno bili nezainteresovani za ljudska bića; Jehova je brinuo o njihovim željama i potrebama.

Upravo će ovakvo novo shvatanje Boga razviti novu svijest o pojedincu, svijest o sopstvu, svijest o sebi, odnosno svijest o „Ja“. Ono će mu omogućiti da bude svjestan svoje sopstvene ličnosti, moralne autonomije i ličnih vrijednosti. Jevreji su vjerovali da je Bog svome narodu podario moralnu slobodu kako bi on bio sposoban da razlikuje dobro od zla. Prema jevrejskom vjerovanju, Bog nije stvorio ljude da bi mu bili roblje; oni su Boga prihvatili sa strahopoštovanjem i poniznošću, ali su vjerovali da Bog ne želi da pred njih puže, nego da želi da ispune svoje moralne snage i da slobodno biraju hoće li ili neće slijediti božiji zakon. Stvorivši muškarce i žene prema sopstvenom liku, Bog im daje potpunu automnost i suverenost u moralnom odlučivanju.

S druge strane, Jevreji vjeruju da Bog zahtijeva da oni nemaju drugih bogova i zabranjuje im da prave idole, da im služe, da im se klanjaju i ponižavaju što ih lišava dostojanstva i slobode. U tom smislu, oni

30

odbacuju slike i skulpture, kao i druge oblike i predmete idolotopije.

Time što Boga stavljaju u centar života, Jevreji su mogli postati slobodni moralni činioci i ni jedna institucija koju su ljudi ili tradicija stvorili, ne može da polaže pravo na njihovu dušu. Samo je Bog vrhovna vrijednost i univerzum, i samo je on vrijedan obožavanja, a ne neki kralj, general ili državnik. Pravednost je briga Jevreja a ne moć, slava ili bogatstvo koji osiromašuju osjećanja pravde i morala.

U ovakvoj hebrejskoj koncepciji etičkog monoteizma jasno se vide da postoje određeni uslovi za ostvarenje slobode. Naime, ljudi nisu bili slobodni da stvaraju sopstvene moralne principe i sopstvena načela o dobru i zlu, o ispravnom i pogrešnom, već su se sasvim dobrovoljno podređivali zapovjestima koja su dolazila od Boga. Odanošću prema Bogu oni su mogli uspostaviti vlastito dostojanstvo i autonomiju. Time su Jevreji zasnovali ideju o moralnoj slobodi prema kojoj je svaka osoba odgovorna za svoja djela. Upravo zato je ova ideja o ljudskom dostojanstvu i moralnoj autonomiji, ideja koju je i hrišćanstvo naslijedilo, središnja tačka tradicije Zapada.

31

Posebno mjesto u jevrejskoj duhovnoj misli pripada - prorocima, odnosno duhovno nadahnutim osobama koji se osjećaju pozvanim da djeluju kao božiji izaslanici; proroci se nisu zanimali za materijalna dobra, novac i imovinu, već su slobodno propovijedali religiju i posebno je njihova uloga dolazila do izražaja u vrijeme društvenih kriza, nedaća i stanja moralnih konfuzija, kada su se zalagali za povratak na dogovor i zakon. Za njih su društvena zla predstavljala izraz vjerskih grijehova i zato su naglašavali značaj neposrednog susreta između pojedinca i Boga. Tako su pomagali oblikovanju kako pojedinačne tako i kolektivne društvene svijesti koja svakako igra značajnu ulogu i predstavlja bitan segment tradicije Zapada. Jevrejski monoteizam i etički principi koji obavezuju pojedince i ideali proroka, pomagali su proces etičke i duhovne samospoznaje i samoostvarenja i kao ideali ugrađeni su u hrišanstvo i tradiciju Zapada.

Pored prethodnog, drugi izvor tradicije Zapada predstavlja antička grčka duhovna misao.

32

1.2. ANTIČKI PERIOD

Antički period se odnosi na period od 1.000 godine prije naše ere do pada Zapadnog rimskog carstva (476.). Dakle, antički period se odnosi na vremenski period od petnaest stoljeća ljudske istorije.

1.2.1. Grčko doba

Pored uticajnog mitološko-religijskog mišljenja, u Grčkoj je započeo proces razvoja i filozofskog mišljenja i saznanja.

Prva poznata osnovna pitanja o životu i smrti, prirodi i kosmosu, čovjeku i društvu, postavljena su prije dva i po milenijuma u drevnoj Grčkoj gdje je zapadna civilizacija i započela svoj razvoj. Posmatrajući taj razvoj u kontinentu, grčka misao je imala svoju osnovu u mitskoj tradiciji starijih civilizacija kao što su to civilizacije Mesopotamije i Egipta.

Istoričari dijele grčku civilizaciju, odnosno helinizam, na tri perioda: prvi, koji nazivaju helenskim dobom (koje je počelo oko 800. godine prije naše ere sa pojavom

33

prvih gradova-država i koje je trajalo sve do smrti Aleksandra Velikog 323. godine prije naše ere), drugi period, koji nazivaju helinističkim dobom (koje je završilo svoj razvoj 30. godine prije naše ere kada je Egipat kao poslednja veća helinistička država pao u ruke Rimskog carstva), i treći period, koji nazivaju grčko-rimskim dobom (a koje je trajalo pet stotina godina, odnosno u periodu pojave i uspona Rimskog carstva, pa sve do pada njegovog zapadnog dijela krajem petog vijeka naše ere).

U helenističkom periodu dolazi do miješanja Grka sa drugim, a posebno bliskoistočnim narodima. U ovom vremenu su i helenistički mislioci razvijali racionalističku misao grčke filozofije. U helenskom periodu su grčki filozofi imali ograničenu predstavu o čovječanstvu praveći razliku između Grka i negrka (varvara). U helinističkom periodu, i upravo zahvaljujući miješanju naroda, Grka sa drugim narodima, i procesu njihove kulturne integracije i asimilacije, došlo je do pomjeranja težišta razmišljanja od grada (polisa) do svijeta (oikoumene). Tako je parohijalizam ustupio mjesto kosmopolitizmu.

Naučno, a prije svega, tadašnje filozofsko promišljanje svijeta, društva i

34

čovjeka, se temeljilo na nastojanju da se racionalno (razumski) objasni suština postojanja svega. Nije se ono temeljilo na fantastičnim mitološkim ili religijskim projekcijama i predstavama, nego na kritičkom i logičkom mišljenju koje je propitivalo sve značajne stvari i pojave u svijetu postavljajući pitanja, kao na primjer: Što je istorija? Što je istina? Što je cilj i svrha ljudskog života? Koje su bitne i temeljne vrijednosti? Što je čovjek? Što je sloboda? Je li sloboda bit čovjeka? Itd. Upravo bitna filozofska, ali i naučna pitanja su: kako je nastao svijet? Da li je ono što se u svijetu događa proizvod nečije namjere ili volje, ili nije? Šta je život i kako treba da živimo? Da li nakon smrti ima života?

Ova prethodno postavljena pitanja jesu u krajnjoj liniji filozofska pitanja, a pojedinačno posmatrana pripadaju različitim filozofskim disciplinama: gnoseologiji, etici, antropologiji, ontologiji, estetici, itd.

Treba napomenuti da se filozofija pojavila sa pojavom klasno podijeljenog društva, odnosno, onda kad je podjela rada odvojila intelektualni od manuelnog rada i, naravno, onda kada je ostvaren veći stepen duhovne spoznaje. Grčki filozofi su pod filozofijom posmatrali ili cjelokupno čovjekovo saznanje o svijetu ili skup opštih i

35

bitnih saznanja i, prema tome, „nauku nad naukama“. U razvoju grčke filozofije mogu se primijetiti dva perioda: kosmološki period, kojem pripadaju filozofi prirode koji su se posebno bavili pitanjem postojanja nekakve supstance ili osnove na kojoj se Svijet temelji, i antropološki period, koji započinje sa Sokratom (469-399.) i sofistima, period kojem pripadaju oni filozofi koji će svoja razmišljanja orijentisati prema fenomenu čovjeka i društva, odnosno oni teoretičari koji će razmišljati o odnosu između čovjeka i društva i o tome kakav je čovjek potreban društvu.

Sociološki posmatrano, sofisti su značajni jer su razvili nekoliko teorijskih koncepcija o državi, kao što su: teorija društvenog ugovora, prirodna teorija i teorija sile.

Prema mišljenju i gledištima teoretičara društvenog ugovora, za čovjekovo prirodno stanje je karakterističan sukob koji nagoni ljude da se sporazumijevaju i da stvore državu koja će omogućiti sigurnost svih ljudi. „Najgori čovjek u civilizovanoj državi vrijedniji je od najboljeg divljaka“ - Pitagorin (580-500.) je stav kojim će on upravo izraziti značaj sasvim uređenog i, kako bi se reklo,

36

„dogovorenog“ i „ugovorenog“ društvenog života. Teoretičari tzv. prirodne teorije isticaće da je prirodno stanje jednake slobode i sreće ljudi, a da razvoj civilizacije upravo dovodi do sukoba. „Zakon je tiranin među ljudima“ - ističe Alkidamant (4. st. prije naše ere), sasvim suprotno Pitagori. Zakon je, prema njegovom mišljenju, jednostavno instrument uspostavljanja nasilja među ljudima, dakle nečeg sasvim drugačijeg od onog kakav čovjek jeste po svojoj prirodi. I, konačno, teorija sile obuhvata teoretičare koji ističu da je upravo zakon prirode najbolja potvrda postojanja nejednakosti, te da pravo i zakoni treba da samo sankcionišu takve nejednakosti.

Kriza antičkog polisa skrenula je pravac antičkog filozofskog promišljanja prema prirodi i kosmopolisu. Kroz učenje epikurejaca i stoika je etika helenističke epohe zadobila univerzalno kosmopolitsko značenje.

Slično Aristotelu i stoici će isticati da je u čovjekovoj prirodi da živi u društvu. S obzirom da su ljudi jednaki i slobodni potrebno je ukinuti političke poretke koji stvaraju nejednakosti među ljudima. Zato treba ukinuti robovlasništvo jer su ljudi po prirodi - slobodni.

37

Epikurejci će isticati da se država zasniva na sporazumu ljudi za uspostavljanjem reda, te da zakon i vlada moraju biti u funkciji održavanja mira.

Ono što je karakteristično za grčku kosmološku misao i filozofiju prirode jeste racionalističko posmatranje i istraživanje prirode. Njene predstavnike nije interesovalo misko-religijsko, nego fizičko objašnjenje prirode i prirodnog svijeta, kao i metode i načini tog objašnjenja. Vjerovali su da prirodom ne upravljaju demoni i samovoljni bogovi u skladu sa svojim ćudima, nego opšti zakoni koje ljudski razum može pronaći i potvrditi i tome su utemeljili put početka razvoja naučne i filozofske misli. U tom smislu treba pomenuti: prirodna objašnjenja fizičkih pojava (Jonjani); matematički poredak prirode (Pitagora); logičke dokaze svemira (Parmenid, 540-480.); mehaničku strukturu svemira (Demokrit, 460-370.).

Filozofi prirode su isticali da je osnova svega iz čega se sve razvija: voda, vatra, vazduh, magla, atom, apeiron, kao nekakva neodređena supstanca. Na taj način su razvili i proširili znanja iz domena biologije, matematike, geometrije, fizike, astronomije, medicine (u okviru koje je Hipokratova škola

38

tvrdila da bolesti imaju prirodan a ne natprirodan uzrok).

Pitagora je smatrao da u prirodi postoji numerička harmonija, a da je zadatak matematike da ta harmonija bude potvrđena. Smatrao je da je neophodno da se postigne uzajamno harmonično djelovanje makrokosmosa, tj univerzuma i, s druge strane, mikrokosmosa, odnosno čovjeka. Mnogi i smatraju da je prvi uveo pojam kosmosa kao oličenja uređenosti svemira.

U istoriji čovječanstva su se desile dvije velike „eksplozije znanja“. Prva, u Grčkoj pet-šest stoljeća prije naše ere, a druga prije četiri-pet stoljeća naše ere.

Grčka „eksplozija znanja“ je započela otkrićem načina sakupljanja znanja, a razvijala se sa napretkom u matematici i teorijama o materiji i silama.

Kao „kosmopoliti“, grčki filozofi prirode su bili zainteresovani da utvrde iz čega sve nastaje i kako se odvijaju promjene.

S obzirom da su primijetili da se u prirodi dešavaju stalne promjene, zanimalo ih je odakle one potiču, i kako nešto iz nečega nastaje. Smatrali su da je morala postojati neka pramaterija iz koje je Sve nastalo. Prirodne procese nikako nisu dovodili u vezu sa nekakvom transcendentnom religijskom

39

determinacijom, nego su ih pokušali naučno objasniti.

Iako nije „autentični“ predstavnik grčke filozofije prirode, ipak ćemo navesti Solona (640-558.), koji je svojim ekološkim shvatanjima zaslužio da se nađe u grupi ovih mislilaca. Solon je provodio socijalno-ekonomske mjere tako što je proveo zemljišne reforme i ukinuo institut dužničkog ropstva. Zemlju je smatrao prirodnim darom, neotuđivom te, zato, zemlja i nije mogla biti nikakva garancija za zajam. Zahvaljujući svojoj ekološkoj svijesti, Solon je zabranio žrtvovanje volova na sahranama, i zabranio obrađivanje zemlje na strmim padinama smatrajući da ono dovodi do erozije tla i gubitka zemljišta.

Tales (624-547.) je isticao da sve nastaje iz vode; odnosno da je voda izvor svega, osnovna tvar, supstanca ili građa iz koje se sve razvija i oblikuje; ona je uzrok, prapočelo ili ishodište svega, ona je materijalni praosnov i prauzrok svijeta, odnosno ona je izvor svega i uzrok sveukupnog kretanja. Od vode sve nastaje i u vodu se sve vraća; voda je hrana svih bića.

Za prauzrok svijeta Anaksimandar (610-547.) nije uzeo nekakvu konkretnu supstancu nego neodređenu, beskrajnu i neograničenu, vječnu i nestvorenu materiju

40

koju je nazvao apeiron, odnosno neodređeno. Smatrao je da „ima nešto“, ali da je to nešto - neodređeno. Za njega je prasupstanca beskonačna, neiscrpna, nestvorena: apeiron je besmrtan i nepropadljiv materijalni uzrok stvarnosti; on je bezgraničan.

Anaksimen (570-526.) je isticao da voda ne može da bude osnova svih stvari u prirodi jer se vatra ne može dobiti iz vode, te vazduh smatra osnovom i prapočelom: sve nastaje iz samog vazduha koji predstavlja prasupstancu, pratvar ili pramateriju svijeta, odnosno ono iz čega sve nastaje. Za njega je voda zgusnuti vazduh; kada pada kiša, smatra da se voda istiskuje iz vazduha, a kada se voda još više sabije, postaje zemlja. Vatra nije ništa drugo nego razređeni vazduh. Voda i vatra su nastali od vazduha. U djelu O prirodi, od kojeg je sačuvan samo fragment, Anaksimen pravi paralelu između čovjeka i prirode ističući da „baš kao što nas naša duša, budući da je vazduh, drži zajedno, tako i dah i vazduh obuhvataju čitav Kosmos“.

Parmenid je tvrdio da nešto postoji ili ne postoji; sve što postoji oduvijek postoji i ima svoj početak u nečemu, jer ništa ne može nastati iz ničega.

Heraklit (535-475.) je vjerovao da je sve što jest, što postoji i što se dešava, podvrgnuto uticaju suprotnosti. Nešto postoji

41

jedino ako postoji i njegova suprotnost. Sve se mijenja („sve teče“), sve je postajanje. Misao o stalnoj promjeni i zakonima prirode (logos prirode), u svojim fragmentima je iskazao na slijedeći način: „Ovaj svijet (jedan) isti za sva bića, nije uredio niko od bogova i niko od ljudi, nego je uvijek bio, jeste i biće vječito živa vatra, koja se poslije određenog perioda pali i poslije određenog perioda gasi“. Heraklit je smatrao da postoje promjene u prirodi istakavši da „sve teče“ (panta rei - Πάντα χωρει) i da zato ne možemo „dva puta zagaziti u istu rijeku“. Smatrao je da je priroda, odnosno svijet, prožeta stalnim suprotnostima. Kada ne bismo bili gladni, ne bismo osjećali nikakvu radost kad smo siti. Ili, kad ne bi bilo rata, ne bismo cijenili mir, a kad ne bi bilo zime, ne bismo primijetili dolazak proljeća. I dobro i zlo su prisutni u cjelini, i da nema tog međusobnog odnosa između suprotnosti, svijet bi jednostavno nestao. „Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir, glad i sitost“, ističe Heraklit. Za njega „Bog“ nema teološko, već predstavlja sinonim za riječ „logos“ (razum, prirodni zakon). Smatrao je da postoji logos kao prirodni zakon ili svjetski zakon koji upravlja prirodom koja je procesualna i u kojoj se dešavaju promjene i suprotnosti.

42

Anaksagora (500-428.) je isticao da je osnova postojanja svijeta „sjeme stvari“. Oni su u rasulu koje „svjetski um“ pokreće ali tako da su heterogeni elementi odvajani jedni od drugih, a homogeni međusobno spajani te je tako stvorena Zemlja. Zahvaljujući procesima hlađenja Zemlja je postala prostor života. Oplođena sjemenom, a uz pomoć kiše, nastale su biljake i životinje.

Empedokle (483-423.) govori o postojanju više principa, „korijena“ ili praelementa, kvalitativno određenih u obliku četiri elementa – vatre, vode, vazduha i zemlje. Prema njegovom mišljenju, zaista ništa ne nastaje, niti propada, i sve zavisi od miješanja ili razdvajanja elemenata koji su nepromjenljivi.

Herodot (484-425.) je ukazivao na značaj klime i reljefa u formiranju karaktera ljudi i političkih sistema. Takođe, uočio je veliki značaj rijeka, kao i vrijednost simbioze pojedinih vrsta.

Protagora (oko 480-410.) je u središte svojih razmatranja stavio čovjeka odbacujući mit i tradiciju kao mjerilo svijeta: „Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu“. Protagorino gledište je relativističko, što se vidi i iz njegovog stava da su opažaji izvor spoznaje, ali da su subjektivni i, stoga, nepouzdani: jedna

43

temperatura jednom čovjeku izaziva osjećaj hladnoće a drugom ne; jednom je vino kisleo a drugom ne, itd.

Hipokrat (460-377.) je smatrao da faktori sredine, kao što su klima, voda, zemljište, način života ljudi, imaju uticaj na formiranje fizičkih (konstitucija) i mentalnih (temperament) osobina ljudi i naroda. Uočio je uticaj prirodne okoline na zdravlje ljudi i njenu refleksiju na bolesti pacijenata.

Demokrit i Leukip (450. godine prije naše ere) su smatrali da se svijet sastoji od sitnih i nevidljivih i nedjeljivih čestica - atoma.

Ističući da se svijet sastoji od nevidljivih čestica Demokrit je bio ubijeđen da spajanjem atoma nešto nastaje, a da njihovim razdvajanjem to nestaje.

Leukip je isticao da „nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom i po nuždi“.

Neki filozofi prirode su prapočetak svega tražili u jednom principu ili elementu koji svojim kretanjem oblikuje Sve, dok su neki pominjali više elemenata.

Za stoike je ovaj svijet jedan materijalni svijet iza kojeg nema ničega.

Pomenućemo još nekoliko imena značajnih za razvoj antičke nauke uopšte, kao i na razvoj mišljenja o prirodi. Svi su oni

44

pojedinačno, i u cjelini zajedno, utemeljili jedan duhovni pravac na putanji osvajanja Prirode.

Za Teofrasta (372-278.) se ističe da je bio osnivač prvog botaničkog parka u Atini, da je istraživao i opisivao veliki broj vrsta biljaka i na taj način uticao na nastanak botanike. Takođe, uočio je i značaj uticaja zemljišta i klime na prirodnu vegetaciju.

Euklid (330-275.) se smatra „ocem geometrije“ koji je uticao na kasniji razvoj mnogih nauka.

Aristarh (310-230.) je kao matematičar i astronom zagovarao heliocentrični a ne geocentrični model svemira; tvrdio je da je Sunce veće od Zemlje, a prema veličini Zemljine sjene je isticao da promjer Mjeseca čini 1/3 promjera Zemlje.

Arhimed (287-212.) je bio fizičar, astronom i matematičar za kojeg se smatra da je prvi koristio matematiku u istraživanju fizičkih pojava.

Eratosten (276-194.) je izračunao radijus, odnosno obim Zemlje.

Hiparh (190-125.) je bio ne samo geograf i astronom, nego i matematičar. Osnivač je trigonometrije; koristio je paralaksu za određivanje udaljenosti do Mjeseca. Izrađivao je katalog zvijezda i ljestvicu njihove sjajnosti, te određivao

45

lokacije mjesta na Zemlji geografskom dužinom i širinom.

Platon (427-347.) je vjerovao da živi svijet održava stabilno i skladno stanje na Zemlji: svi organizmi su dijelovi jedne koherentne i funkcionalne integrisane cjeline.

Znatno prije Tomasa Maltusa (1776-1834.), Platon raspravlja o pitanjima brojnosti stanovništva i porodica i povezanosti između broja ljudi i raspoloživih prirodnih resursa. Ekološki posmatrano, ukazivao je na promjene koje se dešavaju tokom vremena u prirodi i njihov uticaj na nju, što zavisi i od načina života ljudi. Takođe, ukazivao je na problem deforestacije planina, te da šume nestaju kao rezultat negativnih ljudskih aktivnosti. Uočio je značaj podjele rada, geografskih i demografskih elemenata, psihologije ljudi u društvu, vezu između ekonomskih nejednakosti i društvenih sukoba: „U svakoj državi postoje dvije države: država sirotinje i država bogataša, što je izvor razdora“.

Aristotel (384-322.) je opisao nekoliko stotina vrsta i sastavio klasifikaciju životinja. Smatrao je da u prirodi postoje raznovrsnost formi života, da je priroda jedinstvena i blagodatna za čovjeka - „priroda je učinila sve stvari posebno za dobrobit čovjeka“. Takođe, smatrao je da su razvijene vrste

46

biljaka i životinja nastale od manje razvijenijih. Tvrdio je da su promjene klime povezane sa geografskom širinom i godišnjim dobima, da je kruženje vode između okeana, mora i rijeka neizbježan proces, a ukazivao je i na postojanje cikličnih promjena u istoriji. Istraživao je i ekološke probleme erozije obala, pojava delti, kao i pojave zemljotresa i vulkana, te značaja prirodnih resursa, a posebno vode za izgradnju naselja.

Grčki mislioci, kao što su Tales, Heraklit, Demokrit, Leukip, Anaksimandar, Anaksimen, su teoretičari kosmologije jer su nastojali da objasne iz čega sve nastaje u svijetu. Kao filozofi prirode posebno su se bavili pitanjem postojanja supstance ili osnove na kojoj se Svijet temelji.

Mada, sasvim razumljivo, njihova spekulativna gledišta nemaju baš mnogo dodirnih tačaka sa egzaktnim naučnim istraživanjima, ipak zbog eksplanatornih hipoteza se smatraju pretečama moderne nauke.

*

* *

*

47

Grci su značajni jer su razvili i

antropološku misao, i u tom smislu treba pomenuti gledišta i stavove o čovjeku kao mjerilu svega u svijetu; čovjeku kao političkom (društvenom) biću (physei zoon politikon), tj. biću koje mora da živi u društvenoj i državnoj zajednici, tj. polisu, jer čovjek je društveno-državotvorno biće, odnosno biće polisa, odnosno društveno-državne zajednice (Aristotel). Takođe, treba pomenuti i gledišta o moralnom usavršavanju osoba i njihovog uzdizanja, tj. obrazovanja i uzdizanja njihovog karaktera do nivoa moralnog savršenstva (Sokrat). U tom smislu čovjek mora spoznati samog sebe, sumnjati u sve jer je sumnja izvor spoznaje i, u potrazi za istinom, suprostavljati se dogmama.

Politiku su posmatrali kao nauku i vještinu moralnog uzdizanja ljudi, i kao učenje o državi, pravdi i pravičnosti koji se ostvaruju putem zakona (Platon). Politika je nužno povezana sa moralom i u tom smislu država predstavlja najviše dobro, a dobro slobodan čovjek postiže u svojoj državotvornoj-društvenoj-političkoj praksi polisa kao zoon politikon; svrha postojanja države je sreća njenih građana i ona se u tom

48

smislu nalazi iznad pojedinaca i porodice; njeno dobro je, kao uslov dobra svih, najviši cilj kojem se strijemi; država je ta koja otjelovljuje najviše dobro: srećna država je ona država u kojoj se poklapaju ideali javnog i privatnog (Aristotel).

1.2.2. Rimsko doba Civilizacija antičkog Rima je posebno

značajna kako sa filozofskog, sociološkog i pravnog, tako i sa političkog, geopolitičkog, arhitektonsko-urbanističkog gledišta. Bila je to civilizacija koja je utemeljena i na znanjima drugih naroda i kultura - Vavilonaca, Egipćana, Kineza, Feničani, Grka. Ali, bila je to i kultura hedonizma i razvrata, političke korupcije (kupovine pozicije konzula), pljačke i osvajanja, ubijanja i, kako bi se danas reklo, genocida.

U Rimskom dobu je bilo više mislilaca čija su gledišta značajna kako sa stajališta istraživanja prirode, tako i sa stajališta istraživanja društva.

Marko Porcije (234-149.) je isticao da bogatstvo i blagostanje društva uglavnom zavisi od zemljišta. Smatrao je da različiti

49

usjevi najbolje uspijevaju na pojedinim tipovima zemljišta.

Marko Ciceron (106-43.) je isticao značaj sposobnosti ljudi da mijenjaju prirodu poljoprivredom, pripitomljavanjem životinja i stočarstvom, te građevinskim radovima, rudarstvom, šumarstvom, kao i navodnjavanjem.

Lukrecije Kar (94-55.) će u spisu De rerum natura isticati da se svijet sastoji od malih čestica – atoma, a da je cjelokupni život potekao iz zemlje. Ona je ta materija svega što postoji, i život nikako nije potekao sa neba. Takođe, smatrao je i da prirodom upravljaju zakoni, te da njihovo poznavanje može da oslobodi ljude straha od smrti, bogova i natprirodnih sila. Smatrao je da je čovjekova nadmoć nad prirodom posljedica njegovog prilagođavanja uslovima života; čovjek je gospodar prirode.

Marko Vitruvije (80/70-15.) je raspravljao o odnosu između čovjeka, odnosno društva i prirodne okoline, te izgradnji kuća, značaju i načinima pronalaženja vode, vrstama izvora, izgradnji vodovoda (akvadukta) i cisterni.

Strabon (64-20.) se bavio pitanjima iz oblasti geografije, geologije, etnografije, botanike, zoologije. Tvrdio je da je površina Zemlje formirana pod uticajem vode i

50

unutrašnje toplote. Smatrao je da civilizaciju mogu formirati samo ljudi koji žive na prostorima tople i umjerene klime, jer se u uslovima niskih temperatura život teško održava.

Plinije Stariji (23-79.) je isticao da je čovjek dio prirode, a da divlje životinje čuvaju i štite zemlju od čovjeka. Bavio se temama iz raznih oblasti - astronomije, geografije, etnologije, meteorologije, botanike, zoologije. Opisivao je brojne biljne i životinjske vrste. Uočio je da pomjeranjem vodenih tokova i isušivanjem jezera čovjek mijenja klimu, a da se krčenjem šuma stvara erozija tla koja dovodi do pojave poplava.

Mnoge stvari su Rimljani naučili od Grka, ali postojale su neke stvari a da ih Grci nisu spoznali što je, vjerovatno, pomoglo Rimljanima da pobijede Grke kada god bi se borili protiv njih. Grci nisu svoja znanja pretvarali u praktičnost, Rimljani jesu. Rimljani su smatrali da veličanstvene misli koje su neizvedive manje vrijede od manjih zamisli koje su ostvarive i izvodive. Upravo su na tom načelu i principu Rimljani izgradili carstvo koje se održalo više od jednog milenijuma.

Rimljani su preuzimali grčke uzore iz oblasti obrazovanja i kulture, ali su se razlikovali po tome što su razvijali i

51

afirmisali inženjersku „struku“ gradnjom infrastrukturnih objekata – akvadukta, cesta, mostova, javnih kupatila, skladišta. Rimljani su prije 1.800 godina izmislili metalnu višenamjensku, funkcionalnu alatku - džepni nožić.

Preuzimajući brojne društvene tekovine od Grka, Rimljani su preuzeli značajne građevinske i urbanističke tekovine i komponente. Njihov urbanizam se u dobroj mjeri temeljio na grčkoj umjetnosti, tako da se sa pravom ističe da Rimski forum predstavlja ekvivalent akropole i agore u jednom.

Rimljani su znali da upotrebljavaju kamen, cigle i beton, od kojih su pravili velike kuće, lukove, svodove i kupole velikih zgrada, kao i akvadukte. Značajni su rimski akvadukti, kao sistem snabdijevanja grada filtriranom kišnicom i vodom iz planinskih područja; značajni su i za arhitekturu koja ih je nadživjela.

S obzirom da se demografski Rim počeo brzo razvijati, a ravnica Lacija bila sušna, brzo su nestajale zalihe pitke vode. Ipak, u akvaduktima su pronašli rješenje jer su akvadukti donosili vodu sa udaljenih planina što se, naravno, odrazilo i na povećanje rimskog stanovništva, tako da je u vrijeme cara Trojana Rim imao preko milion

52

stanovnika i bio među najvećim gradovima na svijetu.

Rimljani su vodu smatrali javnim prirodnim dobrom, i zato su gradili i javne česme. Imali su i terme - kupatila sa hladnom, mlakom i toplom vodom, a takođe i sistem kanalizacije u kojem je cloaka maxima predstavljao kolektor koji je odnosio otpadne vode u rijeku Tibar. Ali, imali su i probleme sa održavanjem resursa i potrebom zakonskog regulisanja njihove upotrebe. U tom pogledu je 312. godine prije naše ere zaključeno da su vode Tibra postale isuviše zagađene da bi stanovnicima Rima i dalje koristile za piće, pa je zato izgrađen prvi akvadukt za dovod vode u grad. Tri vijeka kasnije će voda za piće i druge lične i komunalne potrebe biti dopremana pomoću devet akvadukta, dužine preko 420 kilometara.

Prije Rimljana u starim civilizacijama se uvidjelo da voda ima veliki značaj za ljudski život, pa su tako nastale prve civilizacije pored rijeka Eufrat, Tigris, Nil. Istovremeno su nastajale i građevine koje su omogućile transport vode do naseljenih mjesta, kao što su carski kanal u Kini i objekti za navodnjavanje u dolini rijeke Nil.

Kada je došao na vlast (49. godine prije naše ere) Julije Cezar (100-44. prije naše ere)

53

se suočio sa saobraćajnim problemima velike noćne buke kočija u Rimu. U tom smislu je donesena zabrana prolaska kočija kroz centralne dijelove grada. Kasnije će Klaudije (10. godine prije naše ere - 54. godine naše ere) ovaj zakon proširiti i na sve veće gradove u Italiji, a Marko Aurelije (121-180.) na sve gradove u carstvu. Hadrijan (76-138.) će uvesti restrikcije na saobraćajna sredstava koja mogu ući u grad.

Poznato je da su Rimljani svoje ulice gradili pod pravim uglom. Siromašnije stanovništvo je živjelo u malim stanovima u višespratnim zgradama i blokovima zgrada (insulae - „ostrva“) koje su u svojim prizemljima imale trgovačke radnje, dok su bogati živjeli u velikim kućama i vilama koje su bile građene od kamena i cigle sa freskama i mozaicima, kupatilima i parnim grijanjem, a koje su u sredini imale prostrano dvorište (atrium). Zidovi kuća su ukrašavani slikama prizora iz legendi, a podovi kamenim mozaikom.

Antički Rim nije imao razvijenu filozofsku i socijalnu misao kao što ju je imala antička Grčka. Pa, i pored te činjenice, iz tog perioda značajno je da se filozofsko mišljenje i filozofija posmatraju ne samo kao učitelji i učiteljice života, nego i kao pronalazači dobrih zakona i uputstava za

54

život (Ciceron). Takođe, smatralo se, kao što je Seneka (4. godine prije naše ere - 65. godine naše ere) govorio, da su ljudi prirodno jednaki, da je „čovjek čovjeku nešto sveto“, što će kasnije i ostati kao krilatica humanizma. Prvi put se uvodi pojam „humanizam“ kao oznaka za životno opredjeljenje i stav koji pojedinca stavlja u središte (Ciceron). Uvodi se i ideja legalizma odnosno pozitivnog stava prema zakonima i zakonitosti: („Mi smo sluge zakona da bismo mogli biti slobodni“ - Ciceron). Raspravljalo se o uređenju države sa tri oblika (kraljevima, „prvim građanima“ i demokratijom - Ciceron); razvila se ideja o univerzalnoj zajednici, ideja kojom su se željele ostvariti osvajačke namjere rimskih vladajućih slojeva (Seneka). A, pošto takva država Rimskog carstva može naići na različite probleme i krize, zato je pravo to koje će otklanjati te probleme i protivriječnosti moćne rimske imperije kao svjetske države (Ciceron). U tom pogledu pravo mora zadobiti ulogu instrumenta upravljanja i vladanja u državi koja je res publica (republika), državi u čijem životu građani moraju učestvovati; narod nije nekakva gomila ili prosti zbir ljudi, on je aktivni činilac državnog života koji za svoje djelovanje i učestvovanje u državnom životu, dobija i nekakvu korist; zato je zadatak

55

države da čuva njihovu svojinu. Takođe, rimska misao je razvila hrišćanstvu zanimljivu ideju o razlikovanju tijela i duha (prema kojoj je tijelo pokvarljivo, a duša besmrtna, te je tijelo tamnica i kazna za dušu, a smrt oslobođenje duha u vječni život - Seneka). Razvila se i ideja o društvenoj borbi za opstanak i opstanku najsposobnijih (Lukrecije Kar), ideja o značaju rada i vjere (Lukrecije Kar), ideja o porijeklu jezika i razvoju kulture kroz određene periode, i isticalo da je svijet određen prirodnim zakonima te da čovječanstvo prolazi kroz određene periode: najprije se živjelo u špiljama, išlo se golo, a ljudi nisu poznavali vatru, vlast, brak, zatim postaju lovci, prave odjeću od kože i osnivaju porodicu, nakon toga se počinju udruživati, stvarati i razvijati jezik, koristiti vatru, a potom bakar i željezo. Društvo se održalo selekcijom najsnažnijih i najsposobnijih (Lukrecije Kar).

Antička gledišta i shvatanja svakako imaju svoje filozofsko i sociološko značenje jer su bila nova i smjela razmišljanja koja će unijeti krupne promjene u načinu života helenskog čovjeka i koja će dati snažan impuls razvoju kasnije filozofske, sociološke i uopšte društvene misli. Međutim, dugo vremena će nakon ovih koncepcija, gledišta i

56

shvatanja dominirati teološka koncepcija Srednjeg vijeka.

Grčka filozofska, politička i pravna misao nije bila autohtona. Ekspanzija Rimskog imperija podrazumijevala je postojanje dodira sa grčkom kulturom.

Poznato je da su u tom kulturnom stapanju dviju kultura Rimljani usvajali zanja Grka iz domena filozofije, medicine, fizike, matematike, astronomije, geografije, istorije, književnosti, kao i iz drugih duhovnih oblasti. Bogatiji Rimljani su u svojim kućama zadržali grčke učitelje, pjesnike i filozofe, a takođe i slali svoju djecu na školovanje u Atinu. Na taj način su usvajali grčku kulturu i grčki humanistički pogled na svijet i takva duhovna dostignuća prenosili drugima čime su omogućili da se grčka kultura i grčka duhovna misao proširi.

Glavna filozofija helinističkog perioda rimskog svijeta je - stoicizam, a njegovi predstavnici: Ciceron, Seneka, Epiktet (5-135.) i Marko Aurelije.

Prema stoicizmu, svijet je jedna cjelina, jedno društvo, jedna država, grad čovječanstva. U njemu vlada red, odnosno logos kao osnovni vladajući princip koji se različito nazivao - ozonskom vatrom, Bogom, božanskim razumom. A pošto je logos usađen

57

u svakom čovjeku, on ljudima omogućava da shvate principe univerzuma i poretka koji vlada prirodom. Razum je nešto što svi ljudi posjeduju, i zato su oni u osnovi braća i međusobno jednaki. Razum omogućava pojedincu dostojanstvo i istovremeno mu omogućava da i drugima prizna dostojanstvo. Za stoike svi su ljudi (i Grci i varvari, i slobodni i robovi, bogati i siromašni) bližnji, a jedan zakon, zakon prirode važi za sve. Na taj način su stoici iz svoga filozofskog shvatanja, kao i Jevreji iz religijskog, došli do ideje o čovječanstvu kao jednoj cjelini.

Stoici su vjerovali da je sposobnost razmišljanja suštinska karakteristika čovjeka te da sreća nastaje onda kada pamet nadvlada „dušu“, odnosno onda kada razumski i racionalni dio duše nadvlada njene emocije. Zato su smatrali da pojedinci moraju da se usavršavaju jer mudri ljudi uređuju svoje živote prema prirodnom zakonu (zakonu razuma) koji se nalazi u osnovi univerzuma. I ta harmonija sa logosom daje ljudima snagu i moć da se odupru mučenjima koja im nameću ili sudbina, ili drugi ljudi, ili njihova strasna priroda. Gospodariti sobom znači ostvariti unutrašnji mir i sreću te takvi ljudi ostaju neuznemireni nedaćama života. Pa čak i robovima nije uskraćena unutrašnja sloboda

58

jer, iako su njihova tijela podređena moćima njihovih gospodara, ipak je njihov um slobodan i nezavisan.

Ono što je karakteristično za filozofiju stoicizma jeste prihvatanje racionalizma grčke filozofije. Smatrali su da svijetom vlada razum te da zato na ovom svijetu, a ne u zagrobnom životu, treba tražiti dobro. Moralne vrijednosti se stiču razumom, a pojedinac je samodovoljan i u potpunosti zavisan od racionalnih sposobnosti za sticanje znanja i činjenja dobrih dijela. Na taj način su stoičari cijenili samosvojnu ličnost koja postiže vrlinu i mudrost racionalnom kontrolom svoga života.

Stoici su zagovarali ideju da svi ljudi pripadaju zajedničkom čovječanstvu (baš zato što raspolažu sposobnošću da rasuđuju) čime su ovu ideju univerzalizma poklopili sa potrebama višenacionalnog Rimskog carstva. Na ovoj duhovnoj osnovi nastala je još jedna kulturna vrijednost zapadne civilizacije – pravo. Ono je ekspanziju Rima dovodilo u vezu sa poretkom i pravdom. Širenje Republike izvan granica Rima te integrisanje Grka i drugih naroda u jedan politički i pravni prostor, dovelo je do stvaranja međunarodnog prava (ius gentium).

59

Rimski pravnici su poistovjećivali ius gentium sa prirodnim pravom (ius naturale). Oni su govorili da pravo treba da bude usaglašeno sa racionalnim principima neodvojivim od prirode - normama koje ljudi pomoću svoga razuma mogu da prepoznaju.

Međunarodno pravo se uklapalo u potrebe svjetske imperije jer je služilo povezivanju naroda u jednu cjelinu, čime se ostvarivao i ideal stoika izražen u Ciceronovom stavu: „Istinsko pravo je ispravan razum u saglasnosti sa prirodom; ono ima univerzalnu primjenu, nepromjenjljivo je i vječno. I neće biti nikakvih različitih zakona u Rimu i u Atini, ili raznih zakona sada i u budućnosti, već će jedno vječno i nepromjenljivo pravo važiti za sve nacije i sva vremena“. Tako se međunarodno pravo počelo primjenjivati širom Imperije iako nikada nije uspjelo u potpunosti zamijeniti lokalne zakone, a posmatrano u kategorijama zakona, grđanin nije bio Sirijac ili Španac, već Rimljanin.

Stoicizam je imao veliki uticaj na zapadnjački način razmišljanja. Rimsko carstvo je ispunjavalo ideal stoika o svjetskoj zajednici u kojoj ljudi raznih nacionalnosti predstavljaju građanstvo kojim upravlja svjetski zakon koji odgovara zakonu razuma,

60

ili prirodnom zakonu, koji djeluje širom univerzuma. Uvjerenja stoika - da smo po prirodi svi mi članovi jedne porodice, da je svaki pojedinac važan, da razlike u rangu i rasi nisu važne, da ljudski zakon ne bi trebalo da se sukobljava s prirodnim zakonom - bilo je ugrađeno u rimsko zakonodavstvo, ali i hrišćansku misao i savremeni liberalizam. Zato se i smatra da postoji kontinuitet između stoičke misli i principa neotuđivih prava navedenih u temeljnoj Američkoj deklaraciji nezavisnosti.

Grci nisu imali zajedničke zakone kao što su ih imali Rimljani, ali su imali nešto drugo.

Grci su Zapadu dali ideju o nadmoći svoje civilizacije nad drugim civilizacijama.

Iako su i druge civilizacije nastojale da budu nadmoćne i da nametnu svoj usavršeni model ostalima, ipak se Grci razlikuju jer se njihov model temelji na obrazovanju, upotrebi jezika i rasuđivanja, korištenju književnog i umjetničkog stvaralaštva, te gajenju vrlina čestitosti, hrabrosti i istinoljubivosti.

Zapadna misao počinje s Grcima. Svi su narodi raspolagali mudrostima koje su najprije imale mitsku dimenziju i koje su se naslijeđivale i prenosile sa „koljena na

61

koljeno“, sa pokoljenja na pokoljenja. Ta običajna učenja predstavljaju refleksiju postojanja „narodne duše“ i kao „životna pamet“ iskustva olakšavaće život slijedećim generacijama u borbi za opstanak sa prirodom. Vremenom se ta pojedinačna znanja i rješavanja problema pretvaraju u državno znanje i njenu moć. Ali, ono po čemu se Grci razlikuju od drugih naroda je postojanje poznate filozofske radoznalosti duha koja je oslobođena „nužde života“. Ta radoznalost duha se u dokolici počinje razvijati nezavisno od religijskih ili moralnih okvira kako bi u znanju ili zbog znanja spoznali svijet prirode i svijet ljudskog društva. Na taj način su upravo Grci postali tvorci nauke.

Grci su prvi definisali pojedinca na osnovu njegovih sposobnosti da razmišlja. Grčki duh je nastojao da se izdigne iznad magije, čuda i običaja. Nastojao je da otkrije sredstva da se prirodi i društvu dâ racionalni smisao i da se urede kao poredak. Zato su sve duhovne komponente grčke civilizacije, nauku, filozofiju, umjetnost, književnost, politiku, željeli osloniti na ljudski razum, a ne na transendentne sile i autoritete. I, po tome se razlikuju od ljudi Mesopotamije i Egipta.

62

Ljudi u Mesopotamiji i Egiptu nisu imali predstavu o svojoj individualnoj vrijednosti niti svijest o političkoj slobodi. Nisu ni bili građani, već podanici vladara za čiju se apsolutnu vlast smatralo da ima božansko porijeklo. Kraljevska vlast nije bila nametnuta nenaklonjenom stanovništvu već ju je ono prihvatilo i povinovalo joj se na vjerskoj osnovi. Ljudi nisu znali za političku slobodu, i nisu je ni mogli ostvariti.

Upravo su Grci ostvarili političku slobodu jer su državu shvatali kao zajednicu slobodnih građana koji stvaraju zakone u svom interesu. Smatrali su da su ljudi sposobni da vladaju sami sobom i da se kao građani mogu aktivno uključivati u život polisa. Država im je predstavljala sredstvo obezbjeđenja ispravnog života, i njeni zakoni su morali izražavati razum a ne moć kako bi se ostvarilo opšte dobro zajednice a ne lični interes.

Grci su razvili koncepciju unutrašnje, odnosno etičke slobode smatrajući da ljudi mogu slobodno da biraju imeđu čestitosti i sramote, dužnosti i kukavičluka. Ideja o etičkoj slobodi posebno je došla do izražaja u samom Sokratovom mišljenju o moralnom usavršavanju pojedinca, te njegovom moralnom savršenstvu.

63

Moralne vrijednosti ne potiču od Demijurga, transcendentalnog subjekta ili Boga; one se postižu kada pojedinac uredi svoj život u skladu sa univerzalnim principima do kojih dolazi racionalnim razmišljanjem i kada mišljenje postane vodeći i vladajući činilac duše. Pravo obrazovanje je obrazovanje karaktera prema vrijednostima koje razum otkriva, jer je jedino razum sposoban da rješava pitanje dobra i zla. Etika mora biti odvojena ne samo od mita, praznovjerja i tradicije, nego i od vlasti i njene dogme.

Za Grke je najviši oblik slobode predstavljalo oblikovanje sebe prema idealima znanim ljudskom umu i tako se razviti u autonomnu ličnost koja sama sobom upravlja. U osnovi svega su Grci stavljali humanistički stav prema životu; veličali su plemenitost, dostojanstvo, samopouzdanje i ljepotu ljudskog bića. Isticali su vrijednost, značaj i dostojanstvo pojedinca, tražeći potpuno usavršavanje ljudskih sposobnosti, pun razvoj ljudske ličnosti i traženje savršenstva. U umjetnosti je ljudsko tijelo postalo središnjom tačkom pažnje. U filozofiji su Grci, a u skladu sa visokim normama koje su postavljali, poticali život bez ograničenja. Smatrali su da, iako ne

64

mogu da izmijene tok prirode, jer u kosmosu postoji poredak nad kojim ni ljudska bića ni bogovi nemaju kontrolu, ipak ljudi mogu da kontrolišu sopstvene živote.

Razum, politička sloboda i vrijednost ljudske ličnosti su one kategorije po kojima se Grci razlikuju od tradicije koja im je prethodnila. Istovremeno te su vrijednosti postale i temeljima humanističke tradicije Zapada.

Ali, i u antičkom periodu je bilo razlika, ne samo u mišljenjima antičkih mislilaca, nego i u antičkim epohama.

Grci su se nastojali potvrditi kao politička bića, a Rimljani kao bića privržena zakonima. Grci su razvijali politički, a Rimljani pravni sistem neophodan zbog uspostavljanja imperijalne kontrole nad osvojenim teritorijama i njihovim stanovništvom. U tom smislu uvode i instituciju zajedničkog služenja vojske šireći stav prema kojem je cjelokupno građanstvo Rima istovremeno i njegova vojska. Da bi uspjeli provesti svoju imperijalnu volju, Rimljani su tvrdili da pravo i zakoni imaju svoje korijene u božanskom proviđenju vođenja ljudskih života, a da država predstavlja tvorevinu prava i zakona.

Ono što bitno karakteriše razliku između antičkih Grka i antičkih Rimljana

65

jeste upravo to da su se Grci nastojali potvrditi kao politička bića, a Rimljani kao bića koja su privržena zakonima.

Grci su značajni jer su razvijali politički, a Rimljani pravni sistem koji im je bio potreban kako bi imali kontrolu nad imperijalnim teritorijem sa velikim stanovništvom na njemu. Stanovništvom kao vojskom, formiranjem prve poznate profesionalne vojske, pravom i zakonima, Rimljani su utvrđivali granice svog Imperija. U tom pogledu su se oslanjali i na ideju božanskog proviđenja. Rimljani su shvatali da pravo i zakon imaju svoje korijene u božanskom proviđenju mogućnosti vođenja ljudskog života, a da država predstavlja tvorevinu prava i zakona.

Kao što je poznato, klasni sukobi između patricija, odnosno zemljišne aristokratije, i plebejaca, odnosno najnižih slojeva društva koji su imali neka osnovna građanska prava, ali ne i pravo da budu senatori i konzuli, donijeli su agrarne zakone i poznati zakon dvanaest tablica, utemeljivši tako osnove rimskog javnog i privatnog prava.

Ovaj zakon utvrđuje obaveznost sudskog postupka, osnovne odredbe svojine, proizvodnje, razmjene, dugovanja, porodice. Pravno je utemeljena neograničena moć

66

imperatorima, a pravno je i razrađen sistem ropstva u Rimu, što nije bio slučaj u Grčkoj. Takođe, postavljeni su temelji građanskog prava (ius civile) kojim su regulisani odnosi između rimskih građana; zatim su postavljeni i osnovi prava naroda, opštenarodnog prava (ius gentium), kako bi se pravni sporovi između Rimljana i stranaca mogli pravno regulisati. Ovo pravo naroda bilo je blisko ideji prirodnog prava (ius naturale) prema kojem su ljudi po prirodi jednaki. Ropstvo je institucionalno ušlo u sastav privatnog prava a treba reći da je posebnu ulogu i značaj u rimskom pravu zadobilo pravo privatne svojine. Zahvaljujući ideji o univerzalnoj zajednici i pravu, Rim je stvorio najveću i najtrajniju antičku državu, a sa svojim pravnim poretkom značajno je uticao na utemeljenje osnova modernih pravnih poredaka. I to je njegova velika pravna i politička zasluga.

Treba napomenuti da samo pravo nije moglo sačuvati Rimski imperij, ali da je ipak rimsko pravo nadživjelo Rimski Imperij i postalo temeljem svih prava. Osvajanjem Rima od strane germanskih plemena, Gota, 410. godine i sa padom Zapadnog Rimskog carstva 476. godine započinje nova era, era feudalizma u Evropi. A ta je era, ili to je doba, bilo prozvano i „mračnim dobom“.

67

Iz antičkog, Rimskog perioda je čovječanstvo naslijedilo značajne institucije, kao što su: univerzalistička struktura rimskog prava (koje se primjenjuje u skladu sa teritorijalnim principom a ne plemenskom vezanošću), teritorijalna organizacija društva, pravna i politička, koja je predstavljala značajnu osnovu nastanka država i razvoja ideje državnosti, i opštinsko, lokalno organozovanje.

Rimljani su uvidjeli značaj zakona i lokalne uprave u Rimskom carstvu. Oni su razvijali ideju o čovječanstvu kao stvarnoj univerzalnoj zajednici zajedničkog postojanja koja mora biti izgrađena na skladnim odnosima. Iako se Rimsko Carstvo širilo preko granica svijeta koje su bile poznate antičkom dobu, ono je razvilo i ideju o granici između Zapada i „ostalih“, odnosno onih koji se nalaze „unutra“ i onih koji se nalaze „spolja“. Sve one koji nisu govorili latinski i grčki, Rim je nazivao „varvarima“, boreći se protiv njih, ubijajući ih i porobljavajući.

Za razliku od Grka koji nisu imali zajedničke zakone, Rimljani su ih imali. Rimski zakon je imao univerzalni karakter.

Doista, ideja univerzalizma se pojavila u Grčkoj, ali je njeno pravno i političko implementiranje započelo sa Rimom. Rimska

68

država je rušila prepreke između nacija, širila civilizaciju i zakone, davala prava na građanstvo narodima. Bila je to osnova uspostavljanja političkog i pravnog univerzalizma, a posebnu ulogu u ostvarenju ove pravne i političke ideje univerzalizma upravo su imali zakoni.

Rimski zakon je prvi put kodifikovan 450. godine prije naše ere u obliku Zakona dvanaest tablica (Leges Duodecim Tabularum) i predstavljao je kodifikaciju cjelokupnog rimskog pravnog sistema.

Car Justinian (483-565.) je zahtijevao od svojih pravnika da prikupe svu poznatu pravnu građu i propise, kako bi kodifikovao zakonik rimskog prava. Tako je nastao Corpus Iuris Civilis (Zbornik građanskog prava) koji svoje pravno značenje ima i danas.

Rimljani su smatrali da su zakoni i običaji krv države. Zato su zakone proučavali a pravni sistem poboljšavali. Na vrhuncu moći Rimskog carstva jedan je zakon vladao cjelokupnim njegovim područjem.

Univerzalno postojanje Rimskog zakona imalo je za cilj imperijalno osvajanje i političku dominaciju lokalnih područja Rimskog carstva, kao i eksploataciju prirodnih resursa. Rimskim putevima stizalo

69

je bogatstvo sa Juga, ali i sa Sjevera - Baltika.

Rimska filozofska, pravna i politička misao je predstavljala značajnu osnovu tradicije Zapada. Ideja o svjetskoj imperiji, opštim pravom i efikasnom vladom, ideja o ujedinjenom svijetu u okviru jedne države i njenog pravnog poretka, kao i ideja o jednom jeziku (tada latinskom), nije zamrla ni danas mada, naravno, zadobija drugu filozofsku i političku konotaciju. Pa i hrišćanstvo, kao religija Zapada, je nastalo unutar Rimskog carstva, a na što su uticali rimsko pravo i organizacija, a sve skupa na političko i pravno profilisanje civilizacije Zapada.

Svaka epoha, bez obzira na neka suprostavljena pojedinačna gledišta, ima svoja shvatanja i gledišta o svijetu. Tako je i sa epohama Grčke, Srednjeg vijeka i Novog vijeka.

Iz grčke istorije i mitologije je poznat narativ o zlatnom, srebrnom, bronzanom i gvozdenom dobu, koju prihvata i Hesiod (7. stoljeće prije naše ere) koji ističe ideju cikličkog mijenjanja svijeta. Vjerovatno se model grčke ideje cikličkog razvoja pronašao u životnom ciklusu koji se odnosi na biljke, životinje i ljude, jer svi rastu, razvijaju se i umiru ostavljajući iza sebe potomstvo koje će

70

takođe prolaziti kroz stanje identičnog cikličkog razvoja. Pa i iskustvo kretanja godišnjih doba, promjena u prirodi, mjesečevih faza, dana i noći, ustajanja i lijeganja, takođe je služilo kao očigledan primjer prihvatanja ideje cikličkog razvoja. U antičkom periodu je dominirao ciklički pogled na svijet.

Heraklit je ovu ideju izrazio tako što je smatrao da je cikličko kretanje posljedica djelovanja prirodnih zakona. U svojoj cikličkoj koncepciji Platon je zagovarao smjenu oblika vladavine, odnosno društvenih poredaka, a Polibije kao razloge promjena, smjena i vraćanja na monarhiju (od koje opet počinje nova faza promjena) vidi u samim suprotnostima.

Grci su vjerovali da je istorijski proces zapravo proces cikličkog propadanja i obnavljanja svijeta. Svijet nije besmrtan jer se razvija prema haosu: tada posreduje božanstvo te istorijski proces može ponovo da započne.

Ideja cikličkog razvoja istorije uticaće i na shvatanja o uređenju društva. Platon i Aristotel će isticati da je upravo najbolje ono društveno uređenje koje ima najmanje promjena. Razvoj nije značio neku vrijednost jer se smatralo da on narušava stanje ravnoteže, skladnosti, stabilnosti, sigurnosti i

71

savršenstva. Veća promjena značila bi i brže propadanje društva i brže dolaženje do haosa: zato društvo treba da se suprotstavlja promjeni. Ali, ova koncepcija nije mogla zadržati propadanje robovlasničkog društva: ono je ustupilo mjesto srednjevjekovnom, feudalnom društvu i njihovoj dominantnoj teološkoj koncepciji.

Za razliku od srednjovjekovnog mišljenja ono što bitno karakteriše grčki um i grčku misao je prelaz od mita prema razumu (logosu), odnosno racionalni pristup u promišljanju svijeta i čovjeka. Racionalizam je prožimao kompletan filozofski, kulturni, politički i ukupni društveni razvoj: filozofija je od „izreke mudraca“ prešla na područje aristotelovske logike; politički život od tiranije na demokratiju; arhitektura od primitivnog poštovanja kulta na izraze matematičkih normi; skulptura od likova i hramovima ka naturalizmu i proporciji.

Prema grčkom racionalizmu, priroda i društvo ne djeluju prema ćudima demona ili bogova, nego prema određenim pravilima koja slijede. Grci su vjerovali da ljudi raspolažu sposobnostima da razmišljaju i da prema zahtjevima razuma izražavaju svoju potrebu za slobodom i na tim principima i zahtjevima da izgrade drušvo. I mada nisu

72

odbacili bogove, Grci su ipak naglašavali značaj čovjekovog uma u izgradnji društva. Time su istovremeno isticali značaj znanja i odvraćali pažnju od bogova prema ljudima i njihovom razumu. Tako je grčki racionalizam postao osnovom utemeljenja zapadne civilizacije.

Kao i drugi drevni narodi, i Grci su ratovali, masakrirali i porobljavali druge narode; umjeli su da budu svirepi, arogantni, kontroverzni i praznovjerni; i često su kršili svoje ideale. Ali, njihova su dostignuća bila od neosporno velikog kulturnog, političkog, civilizacijskog i istorijskog značaja. Zapadna misao počinje s Grcima, koji su prvi definisali pojedinca na osnovu njegovih sposobnosti da razmišlja. Veliko dostignuće grčkog duha je bilo da se uzdigne iznad magija, čuda, vlasti i običaja, i otkrije sredstva da se prirodi i društvu da racionalni poredak. Svi vidovi grčke civilizacije - nauka, filozofija, umjetnost, književnost, politika, istorijski spisi - sve su se više oslanjali na ljudski razum i sve su manje zavisili od bogova.

Tokom helenističkog perioda, i Grci su, kao i Jevreji ranije, došli do ideje univerzalizma, jedinstva čovječanstva. Filozofi stoici su učili da su svi ljudi, zbog

73

svoje sposobnosti da razmišljaju, u suštini slični, i njima se može vladati istim zakonima. Ova ideja se nalazi u korijenu savremenog shvatanja prirodnih, ili ljudskih, prava, koje svaki pojedinac stiče rođenjem.

Humanistički stav prema životu bio je u osnovi svega što su dostigli Grci. Oni su izrazili vjeru u vrijednost, značaj i dostojanstvo pojedinca, tražili su maksimalno usavršavanje ljudskih sposobnosti, pun razvoj ljudske ličnosti i voljno traženje savršenstva. Grčka umjetnost je učinila ljudsko tijelo središnjom tačkom pažnje, i veličala plemenitost, dostojanstvo, samopouzdanje i ljepotu ljudskog bića. Cijeneći ljudsku ličnost, grčki humanisti nisu odobravali život bez ograničenja; oni su težili da stvore viši tip čovjeka. Takav čovjek bi sebe uobličio prema visokim normama; on bi svoj život učinio skladnim i savršenim poput nekog umjetničkog djela. Takva težnja iziskivala je napor, disciplinu i inteligenciju. Osnovno za grčki humanistički pogled bilo je uvjerenje da čovjek može da ovlada sobom. Iako ljudi ne mogu da izmijene tok prirode, jer u kosmosu postoji poredak nad kojim ni ljudska bića ni bogovi nemaju kontrolu, humanisti su vjerovali da ljudi mogu da kontrolišu sopstvene živote.

74

Otkrivajući teoretski razum, definišući političku slobodu i afirmišući vrijednost i potencijal ljudske ličnosti, Grci su raskinuli s prošlošću i utemeljili racionalnu i humanističku tradiciju Zapada. „Da nije postojala grčka civilizacija“, kaže pjesnik V. Oden, „mi nikada ne bismo postali u potpunosti svjesni“.

Što se tiče antičkog odnosa prema prirodi i okolini može se reći da je on bio ambivalentan i protivriječan. Da je to tako, dovoljno je za primjer uzeti odnos prema životinjama.

Na jednoj strani, postojala je ljubav prema životinjama a, na drugoj, njihovo bezobzirno iskorištavanje i uništavanje. Tako su, na primjer, antički ljudi voljeli ptice pjevačice zbog njihovog cvrkuta i estetike, ali su ih i lovili zbog njihovih kulinarskih kvaliteta. Postojao je i običaj da se mlađim osobama poklanjaju životinje koje su kasnije korištene za borbe životinja, ili u lovu. Poznate su i rimske hajke na životinje (venationes) kao i proslave za čije je održavanje ubijano veoma mnogo životinja. Tako je tokom stodnevne proslave posvećene Koloseumu u Rimu, ubijeno 9.000 životinja, a tokom obilježavanja Trojanovog osvajanja Trakije 11.000 životinja.

75

Antički ljudi su voljeli da pripitomljavaju ptice i majmune, a prema psima su gajili posebnu empatiju.

Kada je upitanju biljni svijet, poznato je da su se u Antici podržavali običaj gajenja i poklanjanja cvijeća i lišća kao ukrasa, održavanja bašti i parkova, a posebnu ulogu je u tom pogledu imao umjetnički baštovan (topiarius). Rimljani su uživali u šumarcima, pored vode, na brežuljcima, u planinama, kao i na morskim obalama. Voljeli su da jedan dio godine provedu na selu u in peregrinatio – vilama koje su sagradili u nekom lijepom prirodnom ambijentu.

Pored osjećaja oduševljenja prirodom, postojao je i strah od prirode. Vjerovalo se da u prirodi žive strašne zvijeri, vukovi i medvjedi, kao i da su šume boravište bogova. Zato se smatra da je strah antičkih ljudi prema prirodi zapravo strah od bogova. Bojeći se prirode, a misleći da u njoj obitavaju bogovi, antički ljudi su izražavali poštovanje prema bogovima u prirodi.

Iako se mislilo da antičko shvatanje prirode nije poznavalo instrumentalni odnos prema prirodi, ipak se zna da je ono poznavalo dominacijsko mišljenje spram prirode. To shvatanje je proizlazilo iz težnje za korisnošću i zaradom. Otuda i bezobzirno iskorištavanje životinja, krčenje i

76

iskorištavanje šuma, navodnjavanje i odvodnjavanje, kanalisanje voda za naselja, iskorištavanje zemljišta i biljaka, osnivanje naselja. I, naravno, sve je to za posljedicu imalo oštećivanje prirodne okoline, ali ne u mjeri u kojoj će se to dogoditi u modernom vremenu.

Grci nisu razmišljali o potrebi promjene prirode. I, nikako u onim kategorijama i pojmovima u kojima su o prirodi posebno razmišljali novovjekovni mislioci.

Prema Grčkom mišljenju, ljudi treba da prirodu posmatraju kako bi razumjeli njene vrijednosti i na osnovu njih izgradili poredak u gradu i u duši.

Utemeljitelj stoičke filozofije Zenon (490-430.) je, kako bi danas rekli, zagovarao holističko gledište uspostavljanja saglasnosti sa prirodom, a njegov učenik Hrizip (279-206.) je smatrao da je naša priroda dio univerzuma, odnosno kosmosa, i da zato naš život treba biti usklađen sa prirodom; ljudska priroda mora biti u skladu sa prirodom kosmosa.

Za stoička gledišta o usklađenosti ljudske prirode sa prirodom kosmosa mogli bismo reći da predstavljaju anticipaciju modernog holističkog shvatanja odnosa između čovjeka i prirode.

77

Navešćemo i shvatanje rada i ulogu rada u antičkom periodu razvoja ljudske istorije.

Odnos prema radu je kroz istoriju bio različit i zavisio je od filozofskih stavova, religijskih shvatanja i društvenih vrijednosti.

U nekim društvima i kulturama rad nema pozitivnu vrijednost i značenje, kao što ima u drugim kulturama; u nekim je prezren i tretiran kao manje važan, dok je u drugim cijenjen.

Grci su omalovažavali vrijednost rada. Za njih su oni koji su radili bili manje vrijedni. Koristili su izraz banausos kao deprecijativnu i pežorativnu oznaku za fizičkog radnika koji je smatran sličnim robu.

Fizički radnik i filozof se, prema Platonu, razlikuju: fizički radnik je sličan robu, a filozof je slobodan. Tjelesne vježbe, sport i dokolica pripremaju tijelo i duh za vojne i političke aktivnosti, dok tjelesni rad uništava dušu i tijelo. Aristotel koristi izraz banausos u pežorativnom smislu, kao oznaku u značenju „ograničen tijelom“, i „vulgarnog ukusa“ - „`ograničavajućim` nazivamo djelatnosti koje pogoršavaju stanje tijela, kao i plaćeni rad, jer on ne donosi slobodu misli, već ih sputava“.

U starom vijeku se rad posmatrao isključivo kao negativna pojava i djelatnost;

78

rad se prezirao i neposredno dovodio u vezu sa robom i ropstvom („ropski rad“).

Filozofi nisu obraćali preveliku pažnju na rad kao društvenu pojavu, ali su ipak isticali to da se čovjek treba baviti nekom vrstom posla. Prema vrsti zanimanja su pravili staleško uređenje društva u kojem se isticala uloga i značaj podjele rada, posebno na fizički i umni rad. U okviru ove podjele, umni rad se tretirao kao nešto pozitivno, a fizički rad kao nešto negativno. Rad je bio prezren, a takvo dominantno gledište će preovladavati u varvarskoj tradiciji (u kojoj su se prezirali oni što su radili, a slavili i veličali oni što su pljačkom osvajali kao plijen i plodove tuđeg rada).

Kako se prema radu zauzimao negativan odnos, s obzirom da je smatran kao ropstvo i prokletstvo - a uz činjenicu da su u tom antičkom i predmodernom periodu preovladavali nedovoljno znanje i slabo razvijene tehničke inovacije – robovski rad nikako nije mogao doprinijeti povećanju produktivnosti proizvodnje.

Rob je predstavljao osnovu procesa proizvodnje i, s obzirom na svoju poziciju u društvenim odnosima, kao i vrijednosni odnos prema radu, rob nije mogao ni biti zainteresovan za povećanje produktivnosti rada. Produktivnost rada nije bila proizvodni

79

motiv u robovlasništvu, kao ni u feudalizmu. Ne samo neznanje i nedostatak naučnog znanja i metoda (načina) njegovog korištenja, nego je i tradicija bila velika kočnica razvitka. Tek je u modernom periodu produktivnost rada postala proizvodni cilj stvaranja viška vrijednosti i profita što je doprinijelo snažnoj devastaciji prirode i njenom ekološkom zagađenju.

Iako se u antičkom periodu negativno gledalo na sam rad, ipak su zahvaljujući upravo radu, nastala monumentalna zdanja koja su, doista, smatrana djelom stvaralaštva a ne rada. Na taj način možemo posmatrati prelijepe grčke građevine kao spoj arhitekture i umjetnosti i, isto tako, i rimske građevine, obeliske, trgove, akvadukte, lukove, mostove, ceste. U ovom pogledu su Rimljani, kao inženjeri i praktičari, više došli do izražaja nego Grci.

U grčkom periodu postoje neka mišljenja o selu i seljaštvu, agraru i organizaciji ruralnog života.

S obzirom na nivo ekonomske i tehnološke razvijenosti u Grčkoj je agrar najvažniji oblik rada i privrede, najkorisniji je za društvo i najprijatniji za pojedinca jer, kako je to govorio Ksenofon (430-354.), “kad cvjeta poljoprivreda, cvjetaju i ostale umjetnosti, kad ona opada, sa njom opadaju i

80

sve ostale umjetnosti i privredne aktivnosti, na kopnu i na moru”. Za Grke su naselja posebno važna jer se u njima “rađa žito, ječam, vinova loza” i u njima starci imaju veliki društveni ugled (Homer, VIII vijek prije naše ere ).

Ekološki i demografski posmatrano, Grci su isticali da u polisu mora biti optimalan broj stanovnika. U njemu je podjela rada temeljna osnova organizacije života i povećanja produktivnosti a, pored robova, i zemljoradnici privređuju, tako da poljoprivreda i vinogradarstvo imaju posebno mjesto u agrarnoj proizvodnji (Platon). Pored grada, porodica i selo su značajni u organizaciji života društvene zajednice; ljudi su po prirodi nejednaki i zato postoji podjela rada na fizički i umni, robove i slobodne građane – prvi moraju da rade a drugi da se bave filozofijom, da zapovijedaju i kontrolišu njihov rad (Aristotel).

Iako se smatralo da je agrar veoma važan i koristan, ipak je odnos prema seljaku u Grčkoj bio loš.

Položaj seljaštva je bio težak. Od novca od poreza grčke vlasti su u početku svoje vladavine dovele do razvoja i procvata gradova, kao i promjene urbanističko-građevinske slike tih gradova: rušili su drvene kućice i podizali hramove od kamena

81

i izgradili gradski vodovod. Vremenom se vlast sve više oslanjala na silu i postajala tiranska pa je, zato, bila sasvim omrznuta i ne prihvaćena. Ona je uvodila mnogobrojna represivna ograničenja i poreze seljacima koji su podizali bune. Stalne bune i sukobi doveli su do promjene u sistemu vlasti – uvedeni su pisani zakoni koji su garantovali određena prava i zamijenili vladavinu utemeljenu na voluntarističkoj vlasti aristokrata i tirana.

I u rimskom periodu su se formirala određena gledišta o selu i seljaštvu, kao što su ona da je „dobar čovjek“ i „dobar zemljoradnik“ jedno te isto. Za njih je robovski rad značajan, mada je nekada bolje uzeti najamne radnike i dati zemlju u zakup ili „na dnevnicu“, nego je obrađivati pomoću robova. Smatrali su da treba dati prioritet intenzivnoj poljoprivredi i ratarstvu, i da ne treba potcjenjivati seljački rad u agraru; rad ne treba prezirati, podjela rada je značajna, rad oko zemlje je „najljepše zanimanje“, poljoprivreda je poslije „službe božije“ – „najčistija od svih vještina“ a raznovrsno obrađivanje i kultivisanje zemlje su zaista „velika i stvarno dostojna čovjekova zanimanja“, itd.

I u Rimu je, kao i u drugim starim, ali i modernim civilizacijama, veoma bila izražena socijalna diskriminacija. Posebno se

82

to manifestovalo u trenutku kada su bogati zemljoposjednici otkupili većinu zemlje i mala imanja, što je za posljedicu dovelo do masovnog egzodusa seljaka. I dok su jedni napuštali Rim, dotle su drugi u njega dolazili u želji za pronalaženjem posla i boljih uslova života. U takvim konfliktnim socijalnim uslovima, Tiberije Grah (166-133.) godine 133. prije naše ere predlaže da država od zemljoposjednika oduzme dio zemlje i da ga dâ siromašnim slojevima stanovništva Rima. Njegov prijedlog nije prihvaćen (kasnije je i ubijen), kao što nisu uspjeli ni kasniji zahtjevi za reformama i otklanjanjem ekstremnih društvenih nepravdi. To je dovelo do nemira, pobuna i građanskih ratova jer su na vlast dolazili beskrupulozni političari i diktatori koji su imali podršku vojne oligarhije.

Obično se smatra da se najveći napredak u razvoju naučnog znanja dogodio u periodu od VIII vijeka prije naše ere pa sve do V vijeka naše ere. Nije to bilo neko praktično znanje koje bi znatno poboljšalo odnos između čovjeka i prirode, već znanje koje je služilo kao osnova razumijevanja čovjekovog položaja u svijetu. Posebno je bilo značajno istraživanje na relaciji društvo - priroda.

83

*

* *

*

Kada se pogleda odnos između čovjeka

i prirode u antičkom periodu, grčkog i rimskog doba, može se reći da je to bio period i bilo doba u kojem su se započeli racionalno promišljati ne samo svijet i priroda, nego i čovjekov položaj u prirodi i svijetu.

Bio je to i početak filozofske i naučne misli čije su refleksije u rudimentarnom obliku zahvatale područja - kosmologije, etike, logike, fizike, astronomije, matematike, medicine, biologije, hemije, društvenih nauka, kao i ekologije.

Pripadajući svom vremenu i nivou stepena razvitka nauke, antička misao je bila u manjoj ili većoj mjeri prožeta i mističnim, religijskim saznajnim gledištima ali, bez obzira na to, ta su gledišta tragala za naučnim objašnjenjem postanka i razvitka Svijeta, Prirode, Čovjeka i Društva. U tom se izražava

84

njihova velika vrijednost koja će se odraziti na razvoj evropske naučne misli.

Na razvoj evropske filozofske, društvene, pravne i političke misli uticaće i naredni period razvoja ljudske istorije, Srednji vijek, ali na jedan sasvim poseban način.

2.

SREDNJI VIJEK

87

Propadanjem i raspadom materijalne, socijalne i duhovne strukture Rimskog carstva (476.) Stari vijek ustupa mjesto Srednjem vijeku, a razvoj nauke se na Zapadu, pod uticajem jedne nove evropske sile, zaustavlja i „seli“ na arapsko područje.

Srednji vijek predstavlja period između V i XV vijeka. Započeo je padom Zapadnog rimskog carstva, a završio sa Renesansom. Bio je to period od deset stoljeća, odnosno period od jednog milenija.

Za neke je taj period predstavljao „hiljadugodišnju“ noć, dok je za druge – zbog oblikovanja školskog sistema, osnivanja manastirskih i katedralskih škola, kao i prvih univerziteta - predstavljao „hiljadugodišnji“ rast. Tako se za civilizaciju Zapada može reći da ima Janusovo, ambivalentno, svijetlo i tamno lice, svoje dobre i loše strane.

Obično se ističe da civilizacija Zapada potiče iz tri značajna naslijeđa koja su oblikovala njegov specifični identitet i postavili ga na određeno mjesto u istoriji. To su: Grci i Rimljani, Jevreji i hrišćani, te naučnici i inženjeri. O antičkom grčkom i rimskom doprinosu smo već govorili, tako da ćemo na ovom mjestu pomenuti značaj judaizma i hrišćanstva, a kasnije i o ulozi naučnika i inženjera u razvoju civilizacije Zapada.

88

Iako neposredno ne pripada Zapadu, jer i nije nastao na njegovim geografskim prostorima, ipak je judaizam, naslijeđem iz jevrejske Biblije, svojom etikom i duhovnošću, doprinio formiranju identiteta Zapada. Slično je i sa hrišćanstvom koje je razvijalo svoje etičke postulate i pravila kao osnovu mišljenja i ponašanja koje će uticati i na istoriju civilizacije Zapada.

Ono što Zapad duguje judaizmu odnosi se na univerzalnost moralnih pravila koja neposredno proističu iz judaizma, a koja su mu bliska. Zabrana ubistva, krađe, preljube, poštovanje ljudskog života i dostojanstva, poštovanje roditelja - sve su to elementi Zapadnog morala proistekli iz jevrejske Biblije.

Hrišćanstvo je na svoj način interpretiralo judejsko Sveto pismo i tako ostavilo veliki trag na civilizaciju Zapada. Dva ili tri vijeka nakon Hrista se nije govorilo o hrišćanskom Zapadu; tek od petog i šestog vijeka započelo se tako govoriti. Iako je hrišćanstvo ostvarilo duboki trag na Zapadu, ipak je na održavanje njegovog identiteta ostavilo traga i naslijeđe koje je suprostavljeno hrišćanstvu – ateizam i antiklerikalizam.

Poznato je da u Srednjem vijeku Zapad i nije bio znatno razvijen. Ali, između 1.000 i

89

2.000-te godine on preuzima preimućstvo u svjetskoj istoriji.

Sa svojom naukom, tehnikom, finansijama, kao i sa svojim relevantnim tokovima ekonomije i tehnologijom, Zapad je ostvario preimućstvo i postao dominantan. Slijedile su promjene u poljoprivrednoj proizvodnji i manulenim tehnikama započete još u Renesansi. Istraživanja u matematici i fizici ubrzaće razvoj vojnog naoružanja; znanje i tehnička otkrića će dovoditi do novog napretka nauke a, opet, naučni napredak će omogućiti i napredak u razvoju i primjeni tehnologije. Odvajanjem naučnog saznanja i političke moći od crkvenog autoriteta i teologije, Zapad će se naći u središtu do tada neviđenog istraživačkog razvoja i napretka na svim područjima društvenog života.

Sredinom drugog vijeka naše ere se formirala hrišćanska crkva kao organizacija sa rigidnim centralizovanim hijerarhijskim uređenjem. Najprije proganjano, hrišćanstvo je kasnije postalo važno za carsku vlast postajući priznatom vjerom 313. godine za vrijeme cara Konstantina (tzv. Milanskim ediktom, kojim je hrišćanima dozvoljeno da slobodno propovijedaju svoju vjeru), a od 380. godine i državnom religijom u Rimskom carstvu. Godine 325. su na Nikejskom saboru

90

utvrđene dogme hrišćanstva i stvoreni uslovi da hrišćanska crkva postane svjetska crkva koja će sebi potčiniti sve državne poslove.

Osnovu tih dogmi čini stav o netolerantnosti prema svakom mišljenju i vjerovanju koje nije hrišćansko. Vjerovalo se da se poslije Hrista najviša istina sama otkriva pravom vjerniku te da je hrišćanin bolji od svih drugih vjernika, a onaj ko vjeruje nema potrebu za filozofskim promišljanjem i filozofijom, jer je hrišćansko učenje jednom za svagda dato i zato se mora usvojiti. Filozofija je proglašena jeretičkim mišljenjem koje treba osuditi, a filozofi jereticima koje treba proganjati i kažnjavati.

Godine 330. je car Konstantin premjestio glavni grad Rimskog carstva u Konstantinopolj, a 395. godine je Rimsko carstvo podijeljeno na dva dijela: zapadno, sa Rimom, i istočno, sa Konstantinopoljem, kao glavnim gradom. Godine 410. su varvari opljačkali Rim, a 476. godine je cijela zapadnorimska država propala; istočno rimsko carstvo je opstalo sve do 1453. godine kada su Turci osvojili Konstantinopolj, koji je dobio ime Istambul (kojeg Sloveni nazivaju Carigrad).

Hrišćanska filozofija je utemeljena na hrišćanskoj teologiji i, naravno, nalazi se u njenoj službi. Hrišćanstvo se pojavilo u

91

Palestini razvijajući se na jevrejskoj starozavjetnoj tradiciji skoncentrisanoj oko 10 zapovijedi. Propovijeda vjerovanje da je Bog jedno i nepromjenljivo biće koje je stvorilo svijet. U skladu sa idejom o božijem proviđenju propovijeda spas na drugom svijetu i blaženstvo vječnog života zašto je dovoljna poniznost na ovom svijetu.

Prema teološkom, hrišćansko-judejskom gledištu, Bog je stvorio svijet i čovjeka. Biblijsko predanje pokazuje ne samo to da je Bog stvorivši svijet, stvorio i prve ljude Adama i Evu, nego i to da su oni najprije sretno živjeli u raju, ali da su, napravivši grijeh, došli u sukob sa rajskim svijetom iz kojeg su potom prognani. Od tada počinje njihov, tj. čovjekov mukotrpni život na „ovom svijetu“ na kojem se čovjek neprestalno sukobljava i ratuje sa drugim čovjekom: čovjekov „povratak“ Bogu, tj. njegov „spas“ moguć je ako ne za čovjeka u cjelini a ono barem za njegovu „dušu“.

Ova hrišćanska dualistička interpretacija sukoba posebno je došla do izražaja u Augustinovom (354-430.) meneheističkom shvatanju sukoba između „božanske“ i „zemaljske države“ kao sukoba između dobra i zla. U „božijoj državi“ ističe da vlada ljubav prema Bogu do prezirenja samog sebe, dok u „zemaljskoj državi“ zapravo „vlada ljubav

92

prema samom sebi do preziranja Boga“. U istorijskom procesu se obrazuju „dvije države“ između kojih postoji borba. Crkva je predstavnik božije države na zemlji i konačna pobjeda pripada božijoj državi koja društveno stanje sukoba i rata zamjenjuje stanjem „božijeg mira“.

U teološkoj interpretaciji se sve što je „dobro“ veže za Boga, a sve što je „loše“ za društvo. U tom smislu se može praviti razlika između teokratske i neteokratske (društvene, naučne) istorije. Teokratska istorija je istorija u kojoj bogovi imaju ulogu natčovječanskih vladara ljudskim društvima; u teokratskoj istoriji čovječanstvo nije aktivni činilac, nego je djelimično instrument, a djelimično objekat zapisanih radnji.

Na drugoj, antiteološkoj strani, Avicena (980-1037.) i Averoes (1126-1198.) prikazuju Bibliju kao „laž“ i „simboličke priče namijenjene neukom narodu“. Makijaveli (1469-1527.) će reći da je „Crkva upregla boga u kola svojih spostvenih ciljeva“, a Đordano Bruno (1548-1600.) će odbaciti sve crkvene autoritete ističući da „jedini autoritet treba da bude razum i slobodno istraživanje“.

Ono što hrišćansku filozofiju karakteriše je da zajedno sa hrišćanstvom pesimistički tretira ovaj svijet kao svijet zla,

93

te se tu razlikuje od grčke i novovjekovne filozofije za koje se blaženstvo može ostvariti i na ovom svijetu. Osim toga, hrišćanska filozofija je u službi Crkve, gubeći tako smisao za spoznavanjem Prirode, Svijeta, Čovjeka i Društva (za razliku od hrišćanske filozofije, antička i novovjekovna filozofija su okrenute spoznaji svijeta i čovjeka u njemu). Znanje postaje slugom teologije, vjerovanje se suprostavlja znanju (spoznaji) te, otuda, i besmislice kao npr. „rasprave“ o tome kojeg su pola anđeli, imaju li ili ne pupak, itd.

Zbog potrebe za održavanjem određenog odnosa sa Rimskim carstvom, na hrišćanskom Istoku svetovna (državna) i sakralna (crkvena) vlast bile u jedinstvenom odnosu; na Zapadu su one stalno dolazile u sukob. Zato se na Zapadu nastojala razviti hrišćanska filozofija koja bi pomogla utemeljenju religije. Upravo, tu i treba tražiti razloge civilizacijskog nazadovanja na Zapadu, u periodu od V do IX vijeka a za to civilizacijsko nazadovanje kriva je i sholastika.

Utemeljenjem i snaženjem feudalizma, razvijaju se gradovi, gradska privreda i njena esnafska organizacija. Bio je to poznati gotski period u kulturi, a sholastike u tadašnjem načinu mišljenja.

94

Sholastika je drugi period u razvoju hrišćanske filozofije na Zapadu. U sholastičkom poimanju znanja istraživanje više nema bitno značenje, već ima školsko podučavanje (l. scholasticus - učitelj). U sholastici filozofija postaje „služavka teologije“ (philosophia ancilla theologiae), tako da sada cilj filozofije nije pronalaženje istine, jer je istina Božijom voljom, milošću i otkrovenjem objavljena, i zato je sada treba samo shvatiti, prihvatiti i opravdati.

Hrišćanstvo je utemeljilo i svoj posebni pogled na svijet. Ono što karakteriše srednjovjekovnu misao i hrišćanski pogled na svijet jeste to da odbacuju ideju cikličkog razvoja, kojoj su Grci pridavali veliko značenje a koja, doista, kod Kalduma (1332-1406.) i postoji, a evidentna je u stavu da društvene pojave imaju svoj početak, tok i kraj, te da jedne društvene pojave propadaju, a da se razvijaju druge, odnosno da se stalno obavlja proces napredovanja i vraćanja unazad.

Povijest jeste povijest linearnog propadanja: ona ima svoj početak, sredinu i kraj, a hrišćanska priča o stvaranju, spasenju i strašnom sudu, zapravo i nije ništa drugo do koncepcija o povijesti kao procesu linearnog propadanja. Istorija čovječanstva je linearna, a ne ciklička, i ova linearnost isključuje

95

razvoj ka napretku, tj. ka savršenijem stanju. Dogma o istočnom grijehu isključuje mogućnost da ljudski rad može popraviti svoju životnu sudbinu. Ideja da ljudi stvaraju ili mijenjaju povijest je za hrišćanstvo neprihvatljiva. Svijet je čvrsto uređena struktura kojom Bog upravlja: povijest svara Bog, a ne ljudi; lični ciljevi ne postoje: postoje samo dužnosti i obaveze, a ne slobode i prava; ne postoje ni zahtjevi za napredovanjem, već postoje samo božiji zakoni koji se moraju poslušno provoditi. Dakle, prema hrišćanskom pogledu na svijet, nema mjesta pojedincu jer cilj čovječanstva nisu dostignuća, niti materijalni napredak nego spasenje, a da bi se postigao taj cilj društvo mora da predstavlja organizaciju, cjelinu, moralni organizam, kojim upravlja božanska sila i u kojem svaki pojedinac ima svoju ulogu. Zato Crkva proglašava konformizam jedinom ispravnom i istinskom vrhovnom vrijednošću snažno i represivno se suprostavljajući individualnosti što je, sasvim razumljivo, onemogućavalao i spoznaju prirode i svijeta.

Hrišćanstvo je dominiralo Srednjim vijekom; u feudalnom Srednjem vijeku je vladao teološki pogled na svijet, čovjeka, društvo i državu. U ovoj koncepciji je Bog demijurg svijeta i čovjeka. A pošto je

96

čovječanstvo po prirodi društveno, društvo je prirodni proizvod. „Zlatno“ stanje prirode bez prisilne vlasti poistovjećuje se sa stanjem raja prije prvog grijeha. Država je potrebna zbog „grijeha“ kao lijek protiv zločina i poroka ljudskog roda. I mada je potrebna zbog ljudskog grijeha, državna vlast je ipak božanska institucija namijenjena sprečavanju daljeg zla a politički predstavnici dobijaju vlast te tako postaju božijim predstavnicima. Stoga je sama politička pobuna grijeh jer je ovozemaljski život prolazan i priprema za nebesko carstvo. Zato su društvene reforme i progres smatrani relativno beznačajnim pa je bolje trpjeti društvene nepravde nego rasipati energiju na poboljšanje uslova. Teološka onotologija govori o čovjeku koji već prije rođenja nosi pečat božanske volje. Zapravo, u skladu sa prethodnom koncepcijom se posmatra i čovjek. Čovjek je „sveta stvar“ (res sacra), ali ne zato što je posebno biće već zato što je proizvod „svetosti“ Stvoritelja. Čovjek je determiniran u odnosu prema Bogu koji ga stvara prema svojoj slici. U tom smislu će Kalvin (1509-1564.) čak govoriti o predestinaciji: Bog jedne predodređuje za milost a druge osuđuje na vječno prokletstvo.

Teološka koncepcija svijeta je koncepcija linearnog propadanja svijeta. Ona je - regresivna. Teološki mit o istorijskoj

97

regresivnosti se bitno razlikuje od grčkog, jer u sebi ne nosi ideju cikličkog već ideju jednosmjernog, linearnog propadanja svijeta. Istorijski proces ima svoj početak, sredinu i kraj, a biblijska priča o stvaranju, spasenju i strašnom sudu zapravo i predstavlja koncepciju linearnog propadanja svijeta: srednjovijekovni pogled na svijet nije dopuštao mogućnost napretka i bilo kakva ideja o progresu je bila strana.

Za hrišćanstvo je karakteristično da zastupa pesimistički odnos prema ovom svijetu kao svijetu zla. Po tome se razlikuje i od grčke, ali i novovjekovne filozofije za koje se blaženstvo i dobro mogu ostvariti i na ovom svijetu. Hrišćanstvo je prožeto eshatologijom i po ovom gledanju osim ostvarenja određene svrhe, istorija ima svoj početak, razvoj, ali i kraj.

Za srednjovjekovno shvatanje svijeta može se reći da je prožeto organskim shvatanjem prirode.

U ovom, Srednjem vijeku je položaj nauke bio na niskom nivou. Mnogi smatraju da je od vremena svog nastanka u Grčkoj, nauka bila na najnižem nivou upravo u Srednjem vijeku. Pa, ipak, u XIII i XIV vijeku je došlo do velikog naučnog preokreta. Započela su brojna istraživanja prirode koja će kasnije dovesti do napretka u nauci:

98

hemiji, fizici, astronomiji, geologiji, botanici, zoologiji, matematici. Ali, bez obzira na nastojanja da se nauka razvije, ipak srednjovjekovni učeni ljudi nisu načinili prodor u modernu nauku zato što se njihova nauka nije mogla iščupati od srednjovjekovnog predatorskog zagrljaja teologije: pitanja o kojima su raspravljali postavljana su samo da bi se razjasnio neki vjerski problem. Sve ostalo predstavljalo je jeres, i bilo je opasno po one koji su kao takvi proskribovani. Međutim, treba ipak reći da su se na religijskom području sukobile dogmatske i reformatorske struje Martina Lutera (1483-1546.), Tome Mincera (1489-1525.) i Kalvina. Tako se pojavljuje i protestantizam kao snažan antivatikanski i antipapski pokret što je označavalo produbljavanje krize feudalizma, ali i pojavu novog doba sa novim i novovjekovnim društvenim, filozofskim i političkim idejama, shvatanjima, mišljenjima i ubjeđenjima.

U jevrejsko-hrišćanskoj kulturi priroda je shvaćena kao plod Božije volje, od Boga stvorena i data ljudima da njome upravljaju i da nad njom imaju vlast kako bi pomoću nje opstali. U ovoj teološkoj semantici Bog povjerava Adamu i Evi vlast nad životinjama na zemlji, ribama u vodi i pticama na nebu.

99

Kao što je u Starom vijeku postojao ambivalentni odnos prema prirodi, tako je i u Srednjem vijeku postojao isti takav ambivalentni odnos prema prirodi.

Šume su se doživljavale kao nepristupačni i nekultivisani predjeli (terra inculta) i kao „teritorija asocijalnosti“ jer su u njoj živjeli razbojnici i pljačkaši, dok su politički prognanici, skitnice, vjerski sektaši i osobenjaci u njoj tražili i nalazili utočište. Za plemiće su šume predstavljale prostore zabave i lova. U ovom dvostrukom odnosu vladanja prirodom, kao i postojanja određene nužne brige za nju, nalazi se i odnos prema životinjama. One su apsolutno potčinjene čovjeku, one mu služe u radu, zabavi, religijskim i drugim ritualima („prinošenje žrtvi“), mučenju i ubijanju. Ne samo privreda, nego je i ratna tehnika koristila životinje (konje, lovačke pse, sokolove) više nego Antika.

Lov na životinje, ne samo zbog zadovoljavanja potreba za hranom i odijevanjem, nego i zbog zadovoljavanja potreba za „sportom“, je značajno smanjio brojnost mnogih vrsta, a neke je čak i doveo do izumiranja i nestanka.

Dok su šume pružale neograničene mogućnosti za razvitak, dotle su drugi prostori takvu mogućnost ograničavali. Bez

100

obzira na to, srednjovjekovni ljudi su razvijali sisteme izgradnje vodenica, odvodnjavanja i izgradnje kanala i brana, podizali nasipe, isušivali močvarne prostore, krčili šume i to tlo pretvarali u poljoprivredna područja, naseljavali slobodne prostore, itd. Upravo, u skladu sa svojom filozofijom i načinom života, ali i raspoloživom tehnologijom i znanjem, oni su ostvarivali određene zahvate u okolinu. Tako je došlo do kontaminacije i zagađenja prirodne okoline otpadnim sadržajima. Iako nisu raspolagali sredstvima potpunog osvajanja i ovladavanja prirodom, ipak su ljudi Srednjeg vijeka remetili odnos sa prirodom, ali nikako u mjeri u kojoj su, sa svojom scijentizovanom i izrazito instrumentalizovanom naukom i tehnologijom, i profitabilno orijentisanom proizvodnjom, to činili ljudi Novog vijeka.

U Srednjem vijeku je tradicionalna predstava zemlje kao živog organizma i majke, zapravo, služila kao kulturna i proizvodna kočnica koja je ograničavala djelovanje ljudi. Jer niko nije voljan da „kolje majku“ (Kapra), da kopa po njenoj „utrobi“ u potrazi za zlatom, ili da sakati njeno tijelo. I sve dok se smatralo da je zemlja živa i osjetljiva, svako provođenje bilo kakvih destruktivnih radnji nad njom je tretirano kao prekršaj etičkog ponašanja.

101

Otuda, i početno negativno shvatanje rada kao kazne za čovjekov grijeh; u religijskoj jevrejskoj i hrišćanskoj tradiciji se smisao života tražio u spekulaciji i kontemplaciji a ne aktivnosti i radu pa je čak i u Bibliji rad određen kao kazna za grijeh te su tako Adam i Eva protjerani iz raja kako bi mogli živjeti od „znoja lica svog“. Kasnije će se shvatiti značaj rada i podjele rada u ostvarenju i stvaranju društvenog bogatstva, ekonomije i politike. Pod uticajem hrišćanstva se filozofija rada korijenito mijenja jer je čovjeku „nametnuta tegoba rada“ (Svensen).

Rad je najprije shvatan kao kletva i obaveza. U Prvoj knjizi Mojsijevoj piše: „Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju iz koje si uzet“. Rad je grijeh - shvatanje je ranih hrišćana koji su radu pridodali i pozitivne „socijalno-humanitarne“ i medicinske funkcije tretirajući rad kao važno sredstvo pomaganja siromašnim i važno sredstvo za fizičko i mentalno zdravlje, jer bi se bez njega ljudi odali ljenosti i porocima.

Vrijednosno negativni odnos prema radu odrazio se i na proizvodnju.

U ovom periodu razvoja ljudske istorije, predindustrijskoj, zanatskoj i agrarnoj epohi rada i proizvodnje, čovjek je

102

subjekt rada i proizvodnje, i produktivnost je bila određena i ograničena snagom mišića, te proizvođačkom sposobnošću, spretnošću i umješnošću u radu i u izradi alata. Rad se obavljao po cijeli dan, od dječije dobi do kasne starosti: neradni dani su nedjeljom i blagdanima; djeca su se podučavala jednostavnim pravilima rada i života, vještinama i znanjima neophodnim za kasnije učešće u tegobnom radnom i proizvodnom procesu.

Ova epoha proizvodnje i rada trajala je do osamnaestog vijeka, a karakterisali su je nerazvijeni oblici proizvodnje oslonjeni na lov, ribolov i poljoprivredu (postojao je veliki udio naturalne proizvodnje a, pored korištenja radne snage ljudi, uveliko je prisutno i korištenje fizičke snage žiotinja u proizvodnji), ograničeni razvoj naselja, te podjela rada po polu i dobi, trgovina i zanatstvo koje se temeljilo na ručnoj proizvodnja i neposrednom rukovanju alatima. Obrada predmeta je u cjelini zavisila od zanatlije jer je on bio neposredni učesnik i izvršilac proizvodnje; morao je poznavati sve faze rada (pojavom manufakture se radni proces, zasnovan na ručnom radu odnosno zanatu, rastavlja na pojedinačne djelimične operacije koje rade pojedini radnici). Tako je produktivnost rada i proizvodnje bila

103

određena i ograničena snagom mišića, a transport sveden na ručni prenos i kolica. Zanatski rad i zanatska tehnologija proizvodnje su bili spori i skupi.

U predindustrijskom periodu je proizvodnja bila ograničena - bila je limitirana pogledom na svijet, te nedovoljnim razvojem nauke i tehnologije, kao i znanjem. Osim toga, ona je bila autarhična, sa običajima kao kolektivnim obrascima života i usmenom kulturom (štampa je bila u tragovima). Sve je, pa i život, bilo podređeno višem redu - Bogu kao Vječnom Stvoritelju Svega.

Sa protestantizmom se odnos prema radu mijenja. Rad se tretirao kao spasenje duše i ispunjenje Božije volje, kao vrijednost i čast koja obezbjeđuje napredak i služi Bogu. Kao što je prije Lutera i Hesiod isticao da je rad težak, ali da se njime stiče blagoslov bogova, tako je u reformaciji rad shvatan kao pozitivna djelatnost. Luter je isticao da se radovi monaha i sveštenstva ne razlikuju od radova seljaka ili radova koje domaćica obavlja u kući: „Monaški i sveštenički poslovi, ističe Luter, ma koliko sveti i naporni bili, ni najmanje se ne razlikuju u očima Gospoda od seljaka koji se muči na njivi ili žene koja radi u kući“.

104

Luterov je stav da je rad religiozna dužnost i najbolji način služenja, a asketizam, štednja i uzdržljivost osnovne vrline ljudi koji treba da rade, ali ne i da u plodovima svoga rada smiju uživati (piće, ples, sportove, tjelesne užitke, treba osuditi). To je i osnovni kalvinistički stav koji će zajedno sa Luterovim stvoriti „protestantsku etiku“ kao osnovnu vrijednost utemeljenja kapitalizma.

Protestantizam zagovara etiku rada i asketsku etiku, suprostavljajući se nekontrolisanoj radosti, konzumerizmu i hedonizmu. Smatralo se da treba akumilirati bogastvo, a ne trošiti ga. Kalvin je smatrao da svi treba da rade jer je to Božija volja; da treba izabrati rad koji donosi novac. Isticao je da je ljudska priroda sklona zlu, pa je zato zabranjivao zabavu, igre, kocku, svetovnu muziku, ženski nakit. Od vjernika je zahtijevao da se predaju radu s vjerskim obavezama i da žive bez dokolice i razonode.

Na taj način je protestantizam u varijanti kalvinizma - i bez obzira što su mu se katolici suprostavili kao jeresi (proganjajući, spaljivajući i ubijajući protestante) - postao značajnim pokretačkim mehanizmom razvoja kapitalizma.

Protestantizam je isticao značaj rada, ali i sticanja novca i profita. Zagovarao je etiku rada i etiku asketizma – suprostavljajući

105

se idejama koje su zagovarale nerad, potrošnju i rasipništvo.

Kako je isticao Maks Veber (1864-1920.), „askeza je bila iz manastarskih ćelija prenešena u pozivni život“ a zatim je započela da „ovladava unutarsvjetovnim moralom“. Na taj način je askeza potpuno „pomagala da se izgradi onaj moćni kosmos privrednog poretka, vezanog za tehničke i ekonomske pretpostavke mehaničko-mašinske proizvodnje“. Predmet velike osude je bilo „odmaranje na posjedu, uživanje u bogatstvu... Jer, vječiti mir svetih leži na onom svijetu, ali na zemlji mora čovjek da bi bio siguran u svoje stanje milosti, da radi... Ne dokolica i uživanje, nego samo rad, po nedvosmislenoj objavljenoj volji božijoj, služi uvećanju njegove slave. Traćenje vremena je, dakle, prvi i, principijelno, najteži od svih grijehova“ . Osim toga, besmisleni razgovori, dokolica i razonoda, pretjerano bespotrebno spavanje ne više od 6-8 sati i luksuz su predmet moralne kritike i osude. Veber je smatrao da kapitalistički privredni poredak ima svoje korijene u religijskoj oblasti jer su religijski moralni principi asketskog protestantizma upravo predstavljali preduslov za uspostavljanje kapitalističkog načina proizvodnje.

106

Srednjovjekovna koncepcija svijeta određivala je i sam način života.

Srednjovjekovno doba je ruralno doba u kojem se način života seljaka razlikovao od načina života današnjeg industrijskog sistema. Seljak živi u selu iz kojeg gotovo da i ne izlazi i koje predstavlja njegov „kosmos“. Njegov sistem života i rada određuju prirodni ciklusi, dan i noć, prirodna godišnja doba i vremenske prilike. Promjena njegove društvene pozicije gotovo da nije ni moguća. Seljakov sin postaje seljak, slijed generacija liči slijedu samih prirodnih tokova. Seljakova kultura, vjera i simbolički oblici u skladu su sa vječnošću i prirodnošću njegove egzistencije.

Ljudi Srednjeg vijeka su vjerovali, a i iz iskustva znali, da ne mogu upravljati niti vladati prirodnim silama. Zato su smatrali da se prirodnim silama moraju pokoriti i prirodi prilagoditi. Srednjovjekovna seljačka društva su autarhična, statična i manje pokretljiva, a zbog teškog načina života, srednjovjekovni seljak je prirodu doživljavao kao nešto strano i neprijateljsko. Život seljaka je bio izložen stalnim pritiscima: gospodara - kojem je davao dadžbine i radnu obavezu, suseljanima - prema kojima je imao zajedničku radnu obavezu, i prirodi - kojoj se suprostavljao kako bi obezbijedio vlastitu egzistenciju.

107

Već u vremenu Prosvjetiteljstva je strah od natprirodnih sila zamijenila vjera u nauku i njene zakone, ali magija nije nestala: od Srednjeg vijeka pa preko Prosvjetiteljstva do danas magija i magijski oblik svijesti nisu nestali, niti izgubili na značenju. Antropolozi su pokazali da određeni događaji koje ljudi ne mogu kontrolisati, kod njih izazivaju napetost, tjeskobu i strah, i da ih zato vjeruju da ih kroz magijske radnje mogu otkloniti kako bi stekli samopouzdanje.

U političkom pogledu sve se izraženije javljaju ideje o suverenosti države, kao što je Bodenova (1530-1596.) u okviru koje će on insistirati na podjeli vlasti između Crkve i Države. Ova, kao i druge slične ideje, će uticati i na Vestfalski kongres (1648.) koji će potvrditi koncepciju suverenosti države. Ideju o suverenosti države podržaće i drugi mislioci, pa i Džon Lok (1632-1704.) stoljeće nakon Bodena govoreći o značaju podjele i kontrole vlasti, kao i čovjekovim prirodnim pravima. Ove ideje neće izgubiti na svojoj aktuelnosti stotinama godina nakon što su nastale pa, evo, i u trećoj dekadi trećeg milenija i u tzv. „zapadnim demokratijama“ i „demokratijama“ tzv. „tranzicionih društava“.

Razvoj naučnog i filozofskog saznanja će u dobroj mjeri biti onemogućen u feudalizovanom Srednjem vijeku. U njemu će

108

religija dominirati nad svim područjima svakodnevnog, duhovnog, individualnog i društvenog života. To je period u kojem će filozofija postati „ancilla theologiae“ („služavka teologije“), period u kojem će funkcija filozofije biti redukovana na teorijsku „problematizaciju“ religijskih vjerovanja, period u kojem će filozofija biti u potpunoj službi teologije i crkvene dogme te, stoga, i izgubiti smisao za spoznavanjem kosmosa, prirode, društva i čovjeka. Znanju će suprostaviti vjerovanje; znanje će postati „služavkom teologije“, a „rasprave“ će biti proglašene besmislenim. „Istinitim“ je proglašavano samo ono „filozofsko učenje“ koje, kako sv. Avgustin u svojoj knjizi O državi Božijoj (De civitate Dei) ističe, odgovara hrišćanskoj religiji. „Jeretičkim“ mišljenjem će se proglašavati svako mišljenje koje ne prihvata crkvenu dogmu, a „sveta inkvizicija“ će uspjeti da iz Evrope protjera filozofsku i naučnu misao. Intelektualni i politički „mrak“ prekriće duhovnu misao Srednjeg vijeka.

Srednjovjekovni pogled na svijet utemeljen je na teološkoj paradigmi: svijet je čvrsto etablirana cjelina stvorena od Boga, kojom Bog i upravlja; Crkva, u ime Boga, uspostavlja božije zakone koji se strogo moraju prihvatiti. Spoznaja o svijetu ne samo

109

da nije moguća izvan crkvenih kanona i dogmi koje Crkva interpretira i tumači, nego je i bespotrebna. Etablirana dogma o transecendentnoj Božijoj sili i Bogu kao Demijurgu Svega nije ostavljala prostora slobodnim i autonomnim naučnim, filozofskim, gnoseološkim, saznajnim gledištima i znanjima. Umjesto saznanja razvijaće se tumačenje koje će biti rezervisano samo za teologe.

Teološko shvatanje svijeta je dualističko: Bog je njegov tvorac koji je čovjeka stavio u središte ljudskog univerzuma. Ovo shvatanje utemeljilo je i antropocentričku paradigmu prema kojoj se priroda posmatra, doživljava i tretira kao neiscrpni izvor materije. Upravo takvo gledište će sa svoje strane, ali ne i jedine, doprinijeti pojavi i uvećanju ekoloških problema i ekološke krize.

Teološko shvatanje da je Bog stvorio svijet i dao ga na upravljanje ljudima, predstavlja antropocentričku anticipaciju savremene ekološke krize. Ipak, zahvaljujući dominantnom gledištu o pasivnosti i kontemplaciji, te niskom nivou razvijenosti oruđa za rad i nedostatku znanja i neophodne proizvodne tehnologije, u antičkom i srednjovjekovnom periodu razvoja istorije se razvijalo postepeno osvajanje ali ne i

110

razaranje prirode što će se dogoditi sa Modernom i njenim načinom proizvodnje i odnosa prema Prirodi.

Kad se u obzir uzmu naučne i tehnološke inovacije i proizvodi, jasno je da oni nisu mogli doprinijeti agresivnom i samonereciklirajućem razaranju prirode. To se upravo dogodilo otkrićem Vatove (Džejms Vat, 1736-1819.) parne mašine u drugoj polovini osamnaestog stoljeća i pojavom prve industrijske revolucije.

U XIV vijeku je došlo do upotrebe kompasa koja će uticati na geografska otkrića. Doći će i do veće potrošnje papira; otkriveni su nova moderna brava i mehanički sat, a počela je i upotreba baruta za rat. U XV vijeku papir se koristi za opštu upotrebu, pojavljuje se Gutenbergov (Johan Gutenberg, (1397-1468.) štamparska mašina (1450.) koja je omogućila razvoj različitih oblika znanja u Renesansi. Takođe, izgrađena je i visoka peć čime počinje ne samo da se razvija novi način proizvodnje, već i da raste broj zaposlenih radnika.

U XVI vijeku se počinju upotrebljavati kolica u rudnicima što će dovesti do povećane proizvodnje i iskorištavanja ugljena. Otkriveni su moderna vaga i mikroskop.

111

U XVII vijeku je izumljen dvogled, tkalački stan sa čunkom, usavršena je puška, standardizovana je proizvodnja pokućstva, otkriveni su vatrogasni šmrk, barometar i parna mašina sa cilindrom i klipom. Parna mašina će pokretati brodove, vozove, i kasnije dovesti do moćne industrijske revolucije i ogromnog razvoja procesa industrijalizacije.

Na naučnom području sedamnaesti vijek je veoma značajan zbog Keplerovih (Johanes Kepler, 1571-1630.) astronomskih istraživanja, pojave Kraljevog naučnog društva u Engleskoj, osnivanja Akademije nauka u Francuskoj, Borelijevih istraživanja fiziologije čovjeka, Harvejevog (Viljem Harvej, 1578-1657.) otkrića krvotoka, otkrića računa vjerovatnoće, koncepta integrala, značajnih rasprava o svjetlosti, te istraživanja u matematici i fizici.

U XVIII vijeku su izašle prve dnevne novine, naučni časopisi, izrađen toplomjer, razvijeno lijevanje željeza, otkrivena proizvodnja sumporne kiseline, otkriven gromobran, automatski stroj za predenje pamuka, mehanička računala i, konačno, Vatov parni stroj.

Na području razvoja nauke iz osamnaestog vijeka treba pomenuti istraživanja Ruđera Boškovića (1711-1787.),

112

Lavoazija (Antoan Lavoazije, 1743-1794.) i Lomonosova (Mihail Vasiljevič Lomonosov, 1711-1765.), kao i osnivanje francuske Enciklopedije (1751-1772.), te Enciklopedije Britanika (1768.).

Sve su to bila naučna otkrića, naučni i tehničko-tehnološki proizvodi koji su pomagali i osvajanju prirode, ali koji nisu mogli prirodu razoriti i ugroziti, upravo sve do pojave i razvoja Moderne i industrijske revolucije...

LITERATURA

115

1. Berk, P. (2010). Osnovi kulturneistorije, Beograd: CLIO.

2. Borstin, D. (2002). Svet otkrića,Beograd: Geopoetika.

3. Bošnjak, B. (1978). Grčka filozofija:od prvih početaka do Aristotela – iodabrani tekstovi filozofa, Zagreb:Nakladni zavod Matice Hrvatske.

4. Diamond, J. (2005). Collapse: Howsocieties Choose to Fail or Survive,New York: Penguin.

5. Droa, R-P. (2010). Zapad objašnjensvima, Beograd: Geopoetikaizdavaštvo.

6. Džakula, B. (1970). Studije ofrancuskom prosvjetiteljstvu,Sarajevo: Zavod za izdavanjeudžbenika.

7. Džejms, P., Torp, N. (2002). Drevnaotkrića, Beograd: Narodna knjigaAlfa.

8. Đurić, M. (1964). Sociologija MaxaWebera, Zagreb: Matica Hrvatska.

9. Eagleton, T. (2019). Radikalnožrtvovanje, Zagreb: LJEVAK.

10. Ekologija, ekonomija, entropija.(1991). Uredio: Andrej Kirn,Maribor: Aram.

11. Екологија, религија, етика. (2013).Приредио: Вукашин Павловић,Београд: Завод за уџбенике, Екоцентар.

116

12. Enas, Dž. (2019). Antička filozofija: sažeti priručnik, Beograd: Laguna.

13. Epštejn, N. M. (2010). Posle budućnosti: sudbina postmoderne, t. II, Beograd: Draslar partner.

14. Evans R. (2017). Kratka istorija poroka, Beograd: Laguna.

15. Falčer, Dž. ((2017). Kapitalizam: sažeti priručnik, Beograd: Laguna.

16. Фергусон, Н. (2013). Цивилизација: шест убиствених апликација за моћ Запада, Београд: Службени гласник.

17. Filipović, V. (1982). Filozofija Renesanse i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske.

18. Frojd, S. (1976). Iz kulture i umetnosti, Novi Sad.

19. Fromm, E. (1946-1976). Anatomija ljudske destruktivnosti, t. II, Zagreb: Naprijed.

20. Fromm, E. (1979). Imati ili biti, Zagreb: Naprijed.

21. Galimberti, U. (2018). Mitovi našeg vremena, Sremski Karlovci, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.

22. Garard, G. (2011). Protiv prosvetiteljstva: od osamnaestog veka do danas, Banja Luka: Vidici.

23. Geopolitički aspekti nafte i vode. (2008). Zbornik (Priredili: Igor

117

Dekanić, Vladimir Ley). Zagreb: CPI – Centar za politološka istraživanja.

24. Gidens, E. (2005). Odbegli svet: kakoglobalizacija preoblikuje naše živote,Beograd: Stubovi kulture.

25. Gidens, E. (2005). Sociologija,Beograd: Ekonomski fakultet.

26. Глобализација: аргументи против.(2003). (Приредили: Џери Мандер иЕдвард Голдсмит), Београд: CLIO.

27. Goodstein, S. E. (2003). Ekonomika iokoliš, Zagreb: Mate.

28. Gorder J. (2013). Sofijin svet: romano istoriji filozofije, Podgorica: NovaKnjiga.

29. Gottschalk, L., MacKinney, C. L.,Pritchard, H. E. (1974). Temeljimodernog svijeta, Svezak IV, Knjiga1, Zagreb: Naprijed.

30. Gribbin, J. (2001). Vodič krozznanosti, Zagreb: Izvori.

31. Hahn, H. (2005). Znanstvenoshvaćanje svijeta: Bečki krug, Zagreb:Hrvatski studij.

32. Hartman, T. (2005). Posljedni daniplanete Zemlje: naučni dokazi za brzikraj svijeta, Beograd: Metaphysica.

33. Hawkes, J. (1966). Prethistorija, t. I,Zagreb: Naprijed.

34. Hobs, T. (1961). Levijatan, Beograd:Kultura.

35. Hol, K. T. (2017). Istorija sveta,Beograd: Laguna.

118

36. Horkheimer, M., Adorno T. (1974). Dijalektika prosvjetiteljstva: filozofijski fragmenti, Sarajevo: Izdavačko preduzeće Veselin Masleša.

37. Istorija evropskog mentaliteta: glavne teme o pojedinačnim prikazima, (2009). (Prir. P. Dincelbaher), Beograd: Službeni glasnik – Podgorica: CID.

38. Ivanović, M. (2008). Tri eseja o znanosti, Osijek.

39. Kale, E. (1988). Povijest civilizacija, Zagreb: IRO Školska knjiga.

40. Kinel, H. (2009). “Priroda/okolina – Srednji vek”, u: Istorija evropskog mentaliteta: glavne teme u pojedinačnim prikazima, (Prir. P. Dincelbaher), Beograd: Službeni glasnik, Podgorica: CID.

41. Kirn, A. (2012). Družbenoekološki obrat ali propad, Ljubljana: Fakultet za družbene vede.

42. Kirn, A. (2004). Narava, družba, ekološka zavest, Ljubljana: Fakultet za družbene vede.

43. Kirn, A. (1988). „Redefinisanje napretka“, u: Društvo i tehnika, zbornik, Beograd: CMU.

44. Kirn A., (1996). „Od antropocentrične ka ekocentričnoj etici“, u: Ekologija i

119

društvo, (priredio Vukašin Pavlović), Beograd: Eko centar.

45. Koch, R., Smith, C. (2007). Samoubojstvo Zapada, Zagreb: Naklada LJEVAK.

46. Kovačević, B., Kovačević, I. (2019). Globalizacija destrukcije, Banja Luka: Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja. Dostupno na: https://www.defendologija-banjaluka.com/files/Globalizacija.destrukcije.Braco.Irina.Kovacevic.pdf

47. Kovačević, Braco (2019). Neoliberalna hegemonija, „Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja, Banja Luka“, Banja Luka. Dostupno na: https://www.defendologija-banjaluka.com/files/Neoliberalna.hegemonija.Braco.Kovacevic.pdf

48. Kovačević, B., Kovačević, I. (2013). Socijalna ekologija (Uvod), Banja Luka: Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja, Banja Luka.

120

49. Kovačević, B., Ristić, L., Knežević, M. (2009). Sociologija naselja, Banja Luka: Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske.

50. Krejg, E. (2019). Filozofija: sažeti priručnik, Beograd: Laguna.

51. Kuper, D. (2004). Svetska filozofija, Novi Sad: Svetovi.

52. Lepton, B. H. (2007). Biologija vjerovanja, Zagreb: Teledisk.

53. Libe, H. (2012). Religija posle prosvetiteljstva, Beograd: Albatros plus.

54. Mamford, L. (2010). Kultura gradova, Novi Sad: Mediterran Publishing.

55. Mumford, L. (1968). Grad u historiji, Zagreb: Naprijed.

56. Mumford, L. (1986). Mit o mašini: Pentagon moći, t. II, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

57. Mumford, L. (1986). Mit o mašini (Tehnika i razvoj čovjeka), t. I, Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske.

58. Na ivici: živeti sa globalnim kapitalizmom. (2003). (Prir. V. Haton i E. Gidens), Beograd: Plato.

59. Parsons, T. (1969). Teorija o društvu, t. I, Beograd: Vuk Karadžić.

60. Pavlović, B. (1978). Filozofija prirode, Zagreb: Naprijed.

121

61. Pavlović, B. (1973). Rasprava o filozofskim osnovama nauka, Beograd: Nolit.

62. Pejović, D. (1982). Francuska prosvjetiteljska filozofija i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske.

63. Peri, M. (2000). Intelektualna istorija Evrope, Beograd: CLIO.

64. Ponting, K. (2009). Ekološka istorija sveta: Životna sredina i propast velikih civilizacija, Beograd: Odiseja.

65. Povijest rada (od starog Egipta do danas), (1987). Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske.

66. Rajhenbah, H. (1964). Rađanje naučne filozofije, Beograd: Nolit.

67. Rajt R. (2007). Kratka istorija napretka, Beograd: Geopoetika.

68. Rasel, B. (1998). Istorija zapadne filozofije, Beograd: Narodna knjiga.

69. Rasel, B. (1976). Religija i nauka (izabrani eseji), Sarajevo: Svjetlost.

70. Rifkin, J. (1986). Posustajanje budućnosti, Zagreb: Naprijed.

71. Skrouton, R. (1998). Kratka istorija moderne filozofije od Dekarta do Vitgenštajna, Beograd: Narodna knjiga Alfa.

72. Sociologija okruženja: sociološka hrestomatija (2014). (Priredio

122

Ljubinko Pušić), Novi Sad: Mediterran Publishing.

73. Svensen, H. Fr. L. (2012). Filozofija rada, Beograd: Geopoetika.

74. Sveto pismo staroga i novoga zavjeta. (1976). Beograd: Izdanje Biblijskog društva Beograd.

75. Tadić, Lj. (1983). Filozofija prava, Zagreb: Naprijed.

76. Tiri, E. G. (2009). „Priroda/okolina – Antika“, u: Istorija evropskog mentaliteta: glavne teme u pojedinačnim prikazima (Prir. P. Dincelbaher), Beograd: Službeni glasnik, Podgorica: CID.

77. Van Doren Charles, Povijest znanja: prošlost, sadašnjost i budućnost, „Mozaik knjiga“, Zagreb, 2005.

78. Veber, M. (1976). Privreda i društvo, t. I- II, Beograd: Prosveta.

79. Veber, M. (1968). Protestantska etika i duh kapitalizma, Sarajevo: Svjetlost.

80. Vejn, P. (1997). Da li su Grci vjerovali u svoje mitove? Novi Sad: Svetovi.

81. Vico, G. (1982). Načela nove znanosti, Zagreb: Naprijed.

82. Walker, R. C. (1968). Moderna tehnologija i civilizacija (uvod u ljudske probleme u doba strojeva), Zagreb: Naprijed.

123

83. Windelband, W. (2002). Šta je filozofija i drugi spisi, Beograd: Plato.

84. Woolley, L. S. (1966). Počeci civilizacije, t. II, Zagreb, Naprijed.

BRACO KOVAČEVIĆ OSVAJANJE PRIRODE

Štampa: MARKOS, Banja Luka

Za štampariju: Igor Jakovljević

Tehnička priprema: Danijel Jović

Tiraž: 200

CIP - Каталогизација у публикацији Народна и универзитетска библиотека Републике Српске, Бања Лука

008:574(091)

КОВАЧЕВИЋ, Брацо, 1952- Osvajanje prirode / Braco Kovačević. - Banja Luka : Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja, 2021 (Banja Luka : Markos). - 123 стр. ; 22 cm c

Тираж 200. - Библиографија: стр. 115-123.

ISBN 978-99976-22-64-88

COBISS.RS-ID 132696065