K R U G M L A D I H 1

5Jul 2017

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

Foto: Igor Benić

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 32

SADRŽAJ:

CIP-Katalogizacija i publikacija:Narodna Biblioteka Crne Gore, CetinjeKRUG mladih/glavna i odgovorna urednicaZorica Radenović.-2017,br 5 (jul)-.-Budva: Izlazi dvomjesečnoISSN 2337-067X= Krug mladihCOBISS.CG-ID 28603920

Časopis „Krug mladih“ je evidentiran u Ministarstvu kulture Crne Gore pod rednim brojem; 01-UPI-006/15-5757/2

04

16

31

29

10

14

15

14

12

10

17

20

25

3236

27

34

22

24

18

08

06

KRUG MLADIH, BR. 5

GLAVNA I OGDOVORNA UREDNICA:Zorica Radenović

REDAKCIJA:Jovana JagetićMiloš BoretaAnastasija JakovljevićJasmina BigovićMonika DrljevićMarija KaluđerovićKristina ŠćepanovićZvjezdana GvozdenovićAna BoretaDženet AšaniLana SavićPetar Boreta

IZDAJE:NVO „Sedma sila mladih Budva“www.krugmladih.meE-mail:novinarskaradionica.budva@gmail.comTel: 068 393 178

LEKTOR:Zorica Joksimović

FOTOGRAFIJA:Naslovna: Igor BenićSara ŽizićZvjezdana GvozdenovićKsenija Šćepanović

PRIPREMA I ŠTAMPAIVPE - Cetinje

Diskusija, na agori “Crnogorski san o drugačijoj Evropi“ Poboljšati položaj mladih u Crnoj Gori

Ženski bend Strenger trio

Goran Ljumović, trener KK Mogren - Budva zaslužuje kvalitetan, stabilan i uspijesan košarkaški kolektiv

Nikola Mijušković – Kako do uspjeha u

sportu

Dani stripa u Cadmus Cineplexu

Kako se voli Gradska muzika Budva

AVIS Bend iz Budve

Izložba fotografija u SMŠ „Danilo Kiš“ na temu- slobodno vrijeme

Realizovane aktivnosti Đačkog parlamenta SMŠ “Danilo Kiš“

Intervju: Dejan Cukić, muzičar, publicista, rok kritičar - Previše vjerujem ljudima

Ponekad nas pogrešni vozovi odvezu na pravu stanicu

Prva trodnevna obuka “Vođenje omladinskog kluba” protekla radno i u dobroj atmosferi

Marta Bjelica, glumica, Naučila sam da manje osuđujem i imam više ljubavi prema ljudima

Radio Luksemburg

Ženska vokalna grupa “Harmonija” S ponosom nosi svoje ime

Ne žurite da odrastete, djetinjstvo je najljepša “stvar” na svijetu

Prijateljstvo sa Ivom

Dijana Lazović, akademska slikarka - Ljubav sve pobjeđuje

Profesor dr. Siniša Jelušić Mladi su bačeni u prazninu

Rezultati istraživanja NVO Juventas i Unije srednjoškolaca Crne Gore“ - Izostaje podrška mladima koji koriste droge

K R U G M L A D I H 1

5Jul 2017

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

Foto: Igor Benić

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 54

Podgorica, PR pres servis – Crna Gora, kako se približava članstvu u Evropskoj uniji (EU), mora da uradi mnogo više da poboljša položaj mladih, oci-jenio je ministar sporta Nikola Janović, navodeći da u tom resoru imaju velike ambicije za tu populaciju.

On je na nedavno održanoj diskusiji, na ago-ri “Crnogorski san o drugačijoj Evropi”, koju je organizovao Centar za građansko obrazovanje (CGO), kazao je da je taj resor, prvi put nakon 2011. godine, putem konkursa opredijelio 170 hiljada eura omladinskim organizacijama koje su konkursale sa svojim projektima.

“Mislim da sport u velikoj mjeri ima vaspitni karakter. Upravo zato, Ministarstvo sporta želi

da da poseban fokus mladima, dječijem spor-tu i da pokušamo da što više djece u Crnoj Gori uključimo u sportove i da ih navedemo na pravi sistem vrijednosti”, rekao je Janović u amfiteatru Dvorca Petrovića na Kruševcu.

On je ocijenio, kako se Crna Gora približava EU, država mora da uradi mnogo više da se poboljša položaj mladih. “U okviru Ministarstva, na čijem sam čelu, imamo velike ambicije za to, iako su mladi briga svakog resora, mislim da je to inter-resorna saradnja”.

“Ove godine smo podržali 36 projekata, od kojih se neki od njih odnose na promociju ekonomske i socijalne sigurnosti mladih, na suzbijanje gov-

ra mržnje, suzbijanje narkomanije, promociju zdravih stilova života”, podsjetio je Janović.

Izvršna direktorica CGO, Daliborka Uljarević, smatra da je važno otvoriti dijalog između onih od kojih mladi mogu učiti ali isto tako da, kako je navela, oni koji oblikuju društveno-političku stvarnost mogu i moraju dosta toga da čuju od mladih direktno.

Ona je podsjetila da su agore u antičko doba, između ostalog, bile prostor ozbiljnog političk-og promišljanja i odlučivanja o najvažnijim odlukama.

“Zato je moj apel vama mladima da ne date da vam političke partije, mediji, vlada, NVO i bilo ko određuje kako ćete razmišljati odnosno da vode politike u u vaše ime, a da vi niste rekli šta mislite o tome”, istakla je Uljarević.

Pisac Balša Brković ocijenio je da je Crna Gora jedini prostor na kojem je vidio da studenti liče na političare.

“Uvijek su studenti svugdje u svijetu ležerni. Jedino ovdje izgledaju kao podmaladak neke od partija. E to je problem. Kad to uvežete sa činjenicom da je samo iskustvo studentskih pobuna u Crnoj Gori vrlo sirmašno, da je čak 1968. godine to ostalo na nivou holova fakultetskih”, istakao je Brković.

Podgorica je, kako je kazao, jedini glavni grad u Evropi gdje se studenti nikad nisu potukli sa policijom.

“To je jako lijepo iskustvo. Ne možete biti stu-denti ako završite studije bez iskustva konflik-ta”, smatra Brković.

Profesorica na Ekonomskom fakultetu Uni-verziteta Crne Gore, Gordana Đurović, kazala je da je sve više studenata koji dolaze na mo-bilnost u Crnu Goru, koji su spremni da, kako je navela, ovdje izučavaju ne samo prirodnu nego i nauku.

“Imamo mnogo mladih koji odlaze na mobil-nost u inostranstvo, ali najveći broj njih se vraća sa novim znanjima i energijom i oni su jako dragocjeni za naše društvo”, istakla je Đurović.

Prema njenim riječima, EU istovremno daje puno novih oblika sloboda, prvenstveno

ekonomskih, a onda i razvojnih, u kojima se, kako je navela, Crna Gora afirmiše kao država sa svim svojim vrijednostima.

“Mnogo očekujemo u Crnoj Gori od EU. Mož-da više nego što ona može nama da da. Poseb-no danas kad ima dosta svojih unutrašnjih tur-bulencija. Čakajući da vidimo novu konturu Ervope, vjerovatno ćemo i mi biti spremniji za članstvo”, navela je Đurović.

Direktorka Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, Snežana Burzan, ocijenila je da su osnovni razlozi zbog kojih mladi danas odlaze iz Crne Gore i ostalih zemalja Balkana želja za usavršavanjem na drugim univerziteti-ma, brže zapošljavanje, kao i želja da formiraju porodice u bogatijim sredinama.

“Što se tiče zapošljavanja, vjerujem da na tome svi moramo više raditi. Moramo raditi na otvaranju radnih mjesta za mlade, jer brojka nezaposlenih iz te populacije mora „da se topi“ na Zavodu za zapošljavanje”, istakla je Burzan.

Profesor na Fakultetu političkih nauka na Uni-verzitetu u Beogradu, Vladimir Pavićević, oci-jenio je da postoje tri vrijednosti koje se vezu-ju za evropsku ideju.

“Prva velika vrijednost, koja podrazumijeva taj crnogorski san o evropskoj ideji, podrazumije-va otvorenost kao onome što je drugo i dru-gačije. I to nastaje od antičkog doba“, naveo je Pavićević.

Druga velika vrijednost, kako je kazao, koja se vezuje za evropsku ideju je ideja slobode. „Pri-je svega, ideja slobode o pojedincu da misli, da govori i da djeluje u onom okviru koji se tiče zajedničkog života”.

“Treća velika vrijednost je ideja koja se u EU prepoznaje preko koncepcije koju zagovara svaki zvaničnik koji dođe, a to je koncepcija vladavine zakona, umjesto vladavine ljudi!”, rekao je Pavićević.

Događaju, koji je organizovan u saradnji sa fondacijom Friedrich Ebert Stiftung, je pris-ustvovalo 50 aktivista i predstavnika omla-dinskih i studentskih organizacija i podmlada-ka političkih partija.

Diskusija, na agori “Crnogorski san o drugačijoj Evropi“

POBOLJŠATI POLOŽAJMLADIH U CRNOJ GORI

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 76

Podgorica, PR pres servis – Mladi koji koriste droge nemaju dovoljno programa podrške, zbog čega je neophodno jačati pedagoško-psi-hološke službe u školama, kao i for-mirati programe za tu populaciju u okviru centara za socijalni rad, oci-jenjeno je na panel diskusiji Podrži, ne kažnjavaj.

Panel su, povodom 26. juna Me-đunarodnog dana borbe protiv droge, organizovale nevladine organizacije Juventas i Unija sred-njoškolaca Crne Gore (UNSCG)

Direktorica Programa smanjenja štete u NVO Juventas, Tijana Že-gura, predstavila je online anketu “Mladi i droge u Crnoj Gori” koju je sprovela ta organizacija, u kojoj je učestvovalo 590 osoba mlađih od 30 godina iz cijele Crne Gore, od kojih je bilo validno 562 upitnika.

“Na pitanje da li su ikada probali al-kohol, 92 odsto je kazalo da jeste, da često koriste alkohol tri do četiri puta godišnje izjasnio se svaki peti učesnik, više puta mjesečno 13 odsto ispitanika. To je po nama po-

datak koji je prilično zabrinjavajući u ovom trenutku, posebno kad se uzme u obzir da su 30 odsto ispi-tanih maloljetnici”, rekla je Žegura.

Prema njenim riječima, skoro jed-na trećina ispitanika se izjasnila da je prvi put probala alkohol prije svoje 14. godine, a dvije trećine prije 18. godine. “Alkohol kupuje skoro polovina ispitanika u lokalu, baru ili sličnim prostorima, dok ga jedna trećina kupuje u prodavnici”.

“Na pitanje da li su probali mari-huanu, 42,7 odsto je odgovorilo da jesu, više puta sedmično da je koristi svaki peti ispitanik. Poziti-van trenutak je da 37 odsto njih koji su probali marihuanu ne kori-ste trenutno marihuanu”, kazala je Žegura.

Kako je navela, na pitanje da li mladi poznaju nekog ko je mlađi od 18 godina i koristi alkohol?, taj procenat iznosi 92,5 odsto.

“67 odsto njih poznaju nekog dru-gog ko koristi marihuanu, a skoro

polovina njih se izjavašnjava da poznaje nekoga ko koristi neku drugu drogu. Na pitanje da li po-znaju nekoga od 25 godina ko ima problem sa drogom, skoro 59 od-sto odgovara da poznaju”, istakla je Žegura.

Ona je rekla da je na pitanje kome bi se obratili za pomoć, dvije treći-ne ispitanika kazalo da bi na prvom mjestu to bila porodica, sedam od-sto bi se njih obratilo domu zdrav-lja, 13 odsto nevladinim organiza-cijama, 16 odsto kancelarjama za prevenciju.

“Najveći problem je što mladi ne znaju gdje da se obrate za po-moć, nisu slobodni da se obrate službama u osnovnim ili srednjim školama, u domove zdravlja ako su maloljetni moraju sa sobom da povedu roditelje”, upozorila je Že-gura.

Predsjednica Upravnog odbora UNSCG, Andrea Mićanović, ocije-nila je da su prezentovani rezultati istraživanja stavova mladih o dro-gama važan pokazatelj da nešto treba mijenjati , razviti i ojačati ser-vise podrške učenicima koji koriste droge unutar obrazovnog sistema.

“Neophopdno je ojačati peda-goško-psihološke službe u smislu praćenja i identifikovanja proble-matičnih vidova ponašanja među učenicima koji mogu biti posljedi-ca korišćenja narkotika, kako bi se moglo intervenisati u najranijim fazama. Nakon toga, jako je važno učenicima ponuditi savjetovane usluge i uputiti ih na programe po-drške koji postoje unutar njihove zajednice”, istakla je Mićanović.

Prema njenim riječima, u komu-nikaciji sa delegatima UNSC pri-mjetili su da učenici velikog broja srednjih škola u Crnoj Gori često ne osjećaju slobodu da se obrate za pomoć pedagoško-psihološkim službama pri rješavanju običnih školskih problema.

“To ukazuje da je potrebno da pe-dagozi i psiholozi grade zdrav i pri-jateljski odnos sa vojim učenicima zasnovan na međusobnom povje-renju”, kazala je Mićanović.

Ona je rekla da mladi često u drogi vide rješenje za životne probleme, pa, kako smatra, “treninzi životnih vještina” koji su osmišljeni da uče-nike poduče vještinama suočava-nja sa svakodnevnim životnim pro-blemima, mogu biti korisni.

Studentkinja Fakulteta političkih nauka na smjeru Socijalni rad i so-cijalne politika, Sonja Njunjić, ka-zala je da djeca i mladi koji koriste droge nemaju dovoljno programa podrške, “pogotovo ako imaju is-pod 18 godina”.

“Većina korisnika droga prvi kon-takt sa drogama imaju kao malo-ljetna lica i vrlo mali broj njih se obraća institucijama sistema, što govori koliko imaju povjerenje u institucije i odgvoru koji dobijaju”, navela je Njunjić.

Ona je ocijenila da je vidiljiv nedo-statak podrške Centra za socijal-ni rad mladim korisnicima droga, “zbog čega bi kao prioritet trebao da bude socijalna zaštita za mlade korisnike droga”.

“To podrazumijeva osnivanje pro-grama i usluga direktno namijenje-nih njima kao i njihovim porodica-ma”, ocijenila je Njunjić.

Student Medicinskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, Jovan Da-šić je, govoreći o preporukama za rješavanje problema koji postoje u zdravstvenom sistemu, kazao da tu spadaju reforme sistema kon-trole droga, kao i da fokus treba da bude na zdravlje svakog pojedinca i smanjenje štete.

“Važno je da obezbijedimo bespla-tan tretman, rehabilitaciju i resoci-jalizaciju mladih koji koriste droge, ali i finansijsku podršku države u održavanju već postojećih servisa u lokalnim zajednicama, da obez-bijedimo kontinuiranu medicinsku edukaciju iz oblasti droga, preven-cije narkomanije i radu sa osobama koje koriste droge”, naveo je Dašić.

Kampanja “Pruži podršku, ne ka-žnjavaj” je globalna inicijativa koju su pokrenuli Međunarodni kon-zorcijum za politike o drogama, Međunarodna mreža osoba koje koriste droge, Međunarodna mre-ža smanjenja štete i Međunarodna HIV/AIDS alijansa, a Juventas i 4 Life je po treći put obilježavaju u Crnoj Gori.

Podsjećamo da je Juventas ranije, zajedno sa 4Life, tražio omogu-ćavanje besplatnog tretmana u Javnoj ustanovi za smještaj, reha-bilitaciju i resocijalizaciju korisnika droga, te uvođenje ne-interferon-ske terapije za oboljele od viru-snog Hepatitisa C.

Rezultati istraživanja NVO Juventas i Unije srednjoškolaca Crne Gore

IZOSTAJE PODRŠKA MLADIMA K O J I K O R I S T E D R O G E

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 98

Istraživanja pokazuju da je mali procenat mladih kod nas i u regionu koji učestvuju u insti-tucionalnoj kulturnoj potrošnji,

a još manje je onih koji praktikuju razne oblike samostvaralaštva. Kao najčešce, prepreke za intenzivnije učešće u kulturnim djelatnostima oni navode novac i vrijeme. Anal-itičari tvrde, međutim, da mladi mogu da izdvoje novac bar povre-meno za izlazak u kulturne insti-tucije, mada su i mnogi kulturni događaji besplatni. Oni smatraju da su novac i vrijeme izgovori ne-zainteresovanosti mladih za kul-turne sadržaje, te da su razlozi mnogo dublji.

Mladi imaju tri do pet sati dnevno slobodnog vremena, a to je više nego dovoljno za razne vrste kul-turnih aktivnosti. Ankete pokazju da se to slobodno vrijeme najčešće koristi za gledanje TV-a, slušanje muzike, za sport i rekreaciju, ko-rišćenje kompjutera i posjećivanje

klubova. Na taj način mladi najveći dio svog slobodnog vremena pro-vode u dokolici i razonodi.

Takav oblik pasivnog provođenja slobodnog vremena ne razvija in-telektualne, vrijednosne i moralne potencijale i interesovanja, te neg-ativno utiče na formiranje ličnosti. Kao glavni razlog niske participaci-je mladih u kulturnoj potrošnji i stvaralaštvu, analitičari navode ne-dostatak interesovanja. Oni ističu da su mladi generalno nezaint-eresovani za kulturu te da neos-mišljeno, pasivno, provođenje slo-bodnog vremena svode uglavnom na dokoličarenje i zabavu. Ono što je posebno zabrinjavajuće, je što mladi ne vide kao problem to što slobodno vrijeme troše neproduk-tivno, što ga bukvalno “utucava-ju” na beskorisne aktivnosti, tvrde analitičari.

Siniša Jelušić, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti i predsjednik Savjeta Grad teatra, ističe da je “čovjek biće znanja i ljubavi, te da je time predodređen da razvija svo-ju ličnost i svoj duh. U suprotnom snosi posledice “nenahranjene duše”.

-Čovjek ima potrebu da nahra-ni dušu. Posljedice nenahranjene duše su: frustracije, neuroze, de-presija, kardiovaskularna oboljenja. Ne možete tek tako upravljati svo-jom psihom, svojim nesvjesnim, koje je mnogo snažnije od naše slobodne volje. Ukoliko zadovol-javate površne ljudske potrebe, a zanemarite dušu, dolazite do stan-ja koja danas najčešće nazivaju depresijom i neurozom. Najpogub-nije posljedice proizilaze iz nereal-izovanosti sopstvenog bića, nenah-ranjene duše, praznine duše! Tada nastaje vapaj za smislom, koji se najčešće traži na pogrešan način, kroz narkomaniju i alkoholizam, pojašnjava profesor Jelušić.

On tvrdi da su mladi u današn-je vrijeme “bačeni u prazninu”, a na društvu je da im pomogne da iz nje izađu. Smatra da budućim

generacijama treba ponuditi nešto smislenije od zabave i kafića i da u tome, presudnu ulogu imaju insti-tucije kulture i školstvo.

Jelušić ističe da su potrebe društva za kulturnim sadržajima svedene na minimum, te da su razlozi za takav odnos prema kulturi višestru-ki:

-Kultura je nešto što se uči od male-na. Kulturne potrebe i potrebe za samorealizacijom se razvijaju još u vrtićima i školama. Sistem školstva koji je kod nas trenutno na snazi, ne ide na ruku razvijanju kulturnih potreba mladih.Takav sistem je poguban za kulturu. Mladi slobod-no vrijeme “ubijaju” konzumirajući nekvalitetne sadržaje koji su mag-netski privlačni: gledanje televizije, surfovanje na inetnetu i duštvenim mežama. Takvi sadržaji ih ne mo-tivišu na reakciju i samorealizaciju. “Ubijanje” vremena i pasivizam ih automatski stavlja izvan kulture. Za kulturu se mora uložiti napor, na šta su danas samo rijetki spremni”, zaklučuje Jelušić.

Kao jedan od razloga niske kul-turne participacije i samorealizaci-je Jelušić navodi i sveprisutnu rel-ativizaciju etičkih normi i principa, kriminal i korupciju koji se vrlo do-bro vrednuju kod mladih.

-To je veoma opasno, oni žele da uspiju po svaku cijenu. Ovdje mis-lim na spoljašnji, materijalni uspjeh koji ih dovodi do duhovne praznine i nezadvoljstva, a posljedice su psi-hički problemi i bolesti koje ih dalje vode ka stranputici. Svemu ovom ide na ruku surova realnost i to da na odgovornim funkcijama “sjede” osobe bez odgovarajućih referenci, nestručna lica koja rukovode i rade u kulturnim institucijama. Oni ne doprinose kulturi i razvijanju kul-turnih potreba, već naprotiv, uniža-vaju sam pojam kulture o kojoj ne znaju mnogo, konstatuje Jelušić.

M L A D I S U B A Č E N I U P R A Z N I N U

Siniša Jelušić, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti

POZORIŠTE VASPITAVA I

PROČIŠĆUJE

Od presudnog značaja za obra-zovanje i vaspitanje mladih”,

Jelušić navodi, pozorište koje u Budvi ne postoji.

“Polazni hendikep za razvoj djece kod nas u Budvi je što pozorište uopšte ne postoji, te su gener-acije odrastale bez šanse da na zdrav način razviju svoju ličnost i kulturne potrebe. U Aristotelovoj ,,Poetici“, u prvom i najznačajni-jem djelu koje se bavi poetikom i teorijom pozorišta, postoji defi-niciji koja se tiče katarze - katar-zisa, nečega što je psihološka čin-jenica; Aristotel je imao namjeru da pokaže da zrela ličnost mora proći put katarzičnog čišćenja, pročišćenja koje se zbiva samo u pozorištu.

I dok se u našem gradu godina-ma nekontrolisano gradilo, niko se nije sjetio da zadužbine koje su ostavljene na korist budućim generacijama iskoriste za izgrad-nju biblioteke i pozorišta. Bib-lioteka je i danas podstanar a po-zorište ne postoji. Sve se svodilo na sticanje materijalne koristi, te su i zadužbine korišćene u te svrhe. Posljedice su: nizak stepen kulture i svijesti o kulturnim po-trebama. Iz tog razloga moramo se vratiti na početak i prisjetiti se ideje grčkog teatra koja stoji u temelju evropskog i svjetskog pozorišta. Teatar ima veliku ulogu u oblikovanju ličnosti. To znači da nećete biti ista ličnost uko-liko nijeste prošli ono što se zove paideia, vaspitni put koji postavl-ja teatar, pojašnjava dr. Jelušić.

Pišu: Zorica Radenović,Miloš Boreta

Fotofrafije sa izložbe „Kako mladi provode slobodno vrijeme, a kako bi mogli“ autorka: Zvjezdana Gvozdenović

Profesor, dr Siniša Jelušić

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 11 0

Održani Dani stripa u Cadmus Cineplexu

Julijana Boženkova, Anđel-ka Gogić, Martina Popović i Ksenija Ćetković, djevojčice su koje slobodno vrijeme čes-to koriste da kreiraju likove svojih strip junaka. Pohađaju „Školu stripa“ i izuzetno su tal-entovane za crtanje. Izložba je za njih prilika da pokažu šta znaju, ali i da nastave da se trude više i bolje.

„ Za mene je crtanje više od škrabanja na papiru. Tako je to od kada znam za sebe. Najviše

U okviru manifestacije “Dani stripa” u bioskopu Cadmus Cineplex ot-

vorena je izložba radova Škole stripa i ilustracije i Udruženja strip autora Crne Gore. Selektor radova Simon Vukčević, održao je zanimljivo predavanje o istori-ji stripa nakon čega je prikazan film na temu junaka stripa, „Čuvari galaksije“. Organizatori događa bili su JU Narodna biblioteka Budve i Cadmus Cineplex.

„Radionice su jedna od važnih aktivnosti Udruženja strip autora

Crne Gore. One su u posljednjih šest godina rađene u Podgorici, Virpazaru, Kotoru, Tivtu i Cetinju. Cilj je promovisati umjetnost stri-pa i prenijeti mlađim naraštajima nešto stečenog znanja, kazao je za „Krug mladih“ Simon Vučković. On je naglasio da je zadovoljan in-teresovanjem mladih iz Budve za „Školu štripa“ te da je tokom pre-thodna dva mjeseca u „Narodnoj biblioteci Budve“ radionicu po-hađalo oko osamdeset polaznika,

od kojih je trideset redovnih“ .

Vučković pojašnjava da za „Školu stripa“ nijesu potrebni posebni uslovi već samo želja onih koji žele da nauče nešto više o stripu i tehnici crtanja, a da je koncept rada takav da se polaznik može priključiti bilo kada.

„ Skupina je vrlo neobična po pitanju kulturološkog sastava, pored domaćih, ima tu djece: Rusa, Ukrajinaca i doseljenika iz okolnih zemalja. Planirali smo uz-rast od pet do dvadeset godina, no najstariji polaznik ima svega šesnaest. Naravno, otvoreni smo za komunikaciju i saradnju sa svi-ma koji imaju želju da nam se pr-itruže“, kaže poznati karikaturista Simon Vučković.

Radionice „Škole stripa“ su be-splatne. Zbog velikog intereso-vanja radiće do kraja jula a onda će nastaviti sa radom u oktobru.

crtam životinje. Crtam ih dru-gačije, ne realistično. U početku budem inspirisana omiljenim životinjama. Imam psa, mačku a imala sam i kornjaču. Volim životinje. Kreiram u zavisnosti

od raspoloženja. Kad sam lju-ta crtam na primer nekog strip junaka, poput psa koji mrzi sve oko sebe, a kada sam srećna crtam neko savršeno drago stvorenje “, kaže na me-kom ruskom naglasku, polaznica radionice Julijana Boženovska-ja. Objašnjava da ima puno omiljenih stripo-va ali da najviše voli mange i anime te da joj je omiljeni strip ,, Fairy-tale ”. Izložba je za nju predstavljala priliku da pokaže svoje radove prijateljima i porodici kao i početak buduće umetničke karijere.

Anđelka Gogić kaže da voli da crta ali i da

ima svoj yuo-tube kanal na kom prikazuje svoje crteže. Ra-dosna je zbog izložbe jer sada i na taj način prezentuje ono što najviše voli da radi, da crta.

Martina Popović, je učeni-ca drugog razreda gimnazije. Oduvijek je voljela da piše ali se kroz crtanje ljepše izražava. Njeni strip junaci imaju svoje prototipove u stvarnom živo-tu. Kroz vizuelni lik nastoji da im odredi karakter. Voli stri-pove koji imaju dušu, zaniml-jivu priču i likove.

Kao i Martinu, Kseniju Ćet-ković je u Školu stripa dovela ljubav prema crtanju, iako nije sigurna da želi time da se pro-fesionalno bavi u budućno-sti. Ona uživa da sa olovkom u ruci kreirajući likove svojih strip junaka. Kaže da je lijepo biti u društvu osoba sličnih in-teresovanja i da je neko ko se veoma lijepo osjeća u „Školi stripa“.

TALENTOVANE ZA CRTANJEPišu: Lana Savić, Dženet Ašani

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 31 2

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA U SMŠ „ D A N I L O K I Š “

NA TEMU- SLOBODNO VRIJEME

Izložba fotografija ,,Kako mla-di provode slobodno vrijeme u Budvi, a kako bi mogli“

otvorena je u amfieatru SMŠ „Danilo Kiš“. Tom prilikom pos-jetioci su mogli da vide 18 na-jboljih radova nastalih u okviru projekta ACES-act local, koji sprovodi JU SMŠ „Danilo Kiš“

u partnerstvu sa Kancelarijom za prevenciju bolesti zavisnos-ti i mlade Opštine Budva i NVO Agora iz Budve.

Uz stručnu pomoć i upustva profesorice Umjetnosti i vizuel-nih komunikacija, Jelene Papo-vić, članovi ACES-act local pro-

jekta, osmislili su i realizovali izložbu koja prikazuje kako mladi u Budvi provode slobod-no vrijeme, a kako bi mogli. Na maštovit i originalan način autori fotografija su prikazali svakodnevicu mladih podstak-nutih na ramišljanje i akcju.

Izložbu fotografija otvorila je Milica Vuković, profesori-ca medijske pismenosti i ru-kovodilac ACES-art lokal pro-jekta. Ona je podsjetila da će se projekat ,,We have a problem, let’s try to fix it!” sprovoditi do decembra 2017. godine, sa ciljem da se osmisle aktivnosti u budvanskom Omladinskom klubu. Ona je naglasila da u Budvi postoje mladi ljudi koji žele da kroz volonterske aktiv-nosti doprinesu zajednici i bol-jem položaju mladih u društ-vu, te da im je iz tog razloga potrebna podrška institucija. „Prostor koji je Opština Budva dodijelila Omladinskom klubu je pozitivan iskorak, ali se nad-am da će taj prostor uskoro biti priveden namjeni“, zaključila je Vukovićeva.

Jelena Papović, profesorica predmeta Umjetnost i vizuel-na komunikacija, kazala je da ovaka vid neformalnog obra-zovanja itekako koristi mlad-ima i usmjerava ih ka profe-sionalnoj orijentaciji. Ona je naglasila da su tokom rada na izložbi „učenici bili u prilici da

iskustveno dožive ono o čemu su tokom godine slušali na pre-davanjima, te da je to kod njih izazvalo pozitivne reakcije i žel-ju da istražuju“.

Povodom otvaranja izložbe prisutnima se obratila Jasmina Bigović, učenica SMŠ „Danilo Kiš“ i članica projekta ACES- act local. Jasmina je pozvala mlade

da se probude i budu dio pro-jekta koji će ih osnažiti i pod-staći na djelovanje.

Piše: Monika Drljević

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 51 4

Jedan od razloga gužvi na Trgu pjesnika, kad se oglasi crkveno zvono u 21. sat, bio je koncert Gradske muz-ike Budve. Uparađeni u bijelom odijelu, od onih na-

jstarijih koji su pregurali sedamdesete, do najmlađih uče-nika, svih generacija tu ima. Sviraju usklađeno, ko jedan. Sat i po zadovoljstva i ugođaja.

U publici, bivše članice tog istog orkestra, obje flautist-kinje. Jedna trudnica poodmakle trudnoće, druga mlada mama sina koji još ne hoda. U kolicima je mali, a sluša muziku koju je i njegova majka na tom istom mjestu i sličnom sastavu interpretirala. Došle da ispoštuju: i Grad-sku, i uspomene na vrijeme kad su svirale u sastavu, i svo-ju profesoricu Anu Brajak u prvom redu. Kao ove mame kad su bile učenice Osnovne muzičke škole, nove gen-eracije osnovaca flaute su tu: Iva Slovinić, Dario Šurina i Sara Stefan. Ponosni na to mjesto u prvom redu, flautisti sviraju sa uživanjem.

Godina unazad, pričala nam je profesorica Ana Bra-jak, “kao djevojčica je na jednom od prozora kuće svoje bake, tu na Trgu pjesnika slušala i upijala zvuke budvan-ske gradske muzike“. Inficirana ljubavlju prema muzici od malena, prenosi ona virus svojim učenicima. Pričao nam je i inženjer arhitekture kako je kao petogodišnji dječačić slušao probe Gradske muzike u kući Čekrdekovića i zavo-lio zvuk flaute. Svirao je flautu kao osnovac i srednjoško-lac u Gradskoj muzici, svirao tu u Starom gradu.

I tako, sve ide u krug. Trg pjesnika, u četvrtak naveče is-pričao nam je kako se voli Gradska muzika Budve.

Praznik to bješe i oku i uhu. Prepun Trg, što onih slučajnih prolaznika koji su zastali da poslušaju, dosta Budvana i Starobudvana, a djece svuda: u orkestru sviraju, u publici slušaju, pa veselo trčkaraju. Gradska muzika vaspitava i obrazuje mlade ljepoti.

KAKO SE VOLI

GRADSKA MUZIKA BUDVE Koja su vam zaduženja u grupi?

Luka:

Gojko je bubnjar, Frano basista, a ja sviram gitaru i pjevam. Što se tiče pjevanja, moji drugovi su veoma talentovani, tako da mi ne pada teško da im prepu-stim mikrofon.

Koliko često ste u prilici da nastupate i gdje?

Treba još vremena da bi naši nastupi izgledali onako kako smo zamislili, ali za sada sviramo kada i gdje stignemo, radi naše afirmacije.

Da li se i privatno družite?

Ja se privatno družim sa obojicom, ali oni međusob-no manje, djelimično, jer ne živimo u istim gradovi-ma.

Šta najčešće izvodite?

Gojko:

Izvodimo raznovrsnu muziku, na primjer: slud-ge, drone metal, doom, hardcore punk, death, pop punk….

Luka:

Izvodimo mix svega što nam se sviđa, i ne vidimo ra-zlog da se ograničavamo kada su žanrovi u pitanju.

Kako izgledaju vaše probe, koliko često vježbate?

Gojko:

Naše probe uvijek podrazumijevaju heavy metal, sve je toliko glasno da ne možemo ništa drugo da čuje-mo osim muziku koju izvodimo u tom trenutku…

Luka:

Sve započinjemo jednom improvizacijom da uđemo u “štos” i onda krećemo sa konkretnim pjesmama, koje nam padaju na pamet u tom trenutku. Cilj nam je da odsviramo i otpjevamo makar pet pjesama u toku jedne probe.

Potičete li iz porodice muzičara?

Luka:

Gojko i Frano potiču iz porodica muzičara a ja ne, međutim to me ne spriječava da se jednako trudim i radim.

Omiljena pjesma ili bend vam je?

Definitivno naša zajednička omiljena pjesma je “Do-pesmoker” od grupe “ Sleep”.

Planirate li da proširite bend?

Možda u budućnosti, ali za sada je ovako. Izrazio sam želju da sviram klavijaturu, ali mi moj dobar drug Gojko ne da.

Vaš životni moto?

Naš životni moto je naravno vezan za muziku : “Tune low, play slow.”

AVIS BEND IZ BUDVE Članovi muzičkog benda iz Bud-ve, nedavno su nastupili u Cad-mus Cineplex-u izvodeći mix

starog i modernog rock-a, do-maceg i stranog, brzog i sporog. Članovi benda su: Luka Doma-

zet, Frano Kolović i Gojko Dako-vić iz Budve.

Piše: Zorica Joksimović Piše: Jovana Jagetić

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 71 6

Sara Joković, Ksenija Gaković i Sara Vujačić, učenice su Srednje mješovite škole “Danilo Kiš”. Sve tri završile su Os-novnu muzičku školu u Budvi, a Sara Vujačić je učenica i srednje muzičke škole “Vida Matjan” u Kotoru.

Za “Krug mladih” govore o svom bendu, muzici i planovi-ma.

Kako ste došle na ideju da osnujete bend?

Krajem decembra prošle godine, naš prijatelj Miloš Nikčevic, organizovao je humanitarnu svirku “Za Andjelu” i znajući da ponekad zajedno nastupamo, pozvao nas je da učestvujemo. Pristale smo, sa zadovoljstvom. Uživale smo na svirci jer su reakcije publike bile više nego pozi-tivne. Nakon toga donijele smo odluku da nastavimo da vježbamo zajedno i kasnije dobile još ponuda za svirke.

Koja su vam zaduženja u bendu i koju muziku izvodite?

Sara Jokovic pjeva, Sara Vujačic svira klavir a Ksenija gita-ru. Nemamo odredjeni žanr već sviramo ono što volimo i što nam se dopada: domaću zabavnu muziku, pop-rock, kao i popularne strane hitove, stare i nove…

Da li ste muzički obrazovane i da li vam se neko u po-rodici profesionalno bavi muzikom?

Sve tri smo završile školu osnovnog muzičk-og obrazovanja u Budvi. Sara Jokovic ima osnovno muzičko obrazovanje smjer klavir i solo pjevanje. Ksenija je završila gitaru i solo pjevanje uz koje je uporedo svirala i klavir. Sara Vujačić je posle završene osnovne muz-ičke škole upisala srednju muzičku školu “Vida Matjan” u Kotoru. Svaka od nas ima rođaka koji se bavi ili se bavio muzikom. Tako da smo i na taj način podržane.

Kako izgledaju vaše probe, koliko često vježbate?

Sastajemo se jednom ili dva puta nedjelj-no kući. Tada obično sastavljamo repertoar i dogovaramo se kako ćemo i šta svirati.

Da li sarađujete sa nekim od gradskih ben-dova?

Sarađujemo sa mlađim muzičarima iz Budve,

Milošem Nikčevićem i Nebojšom Ćulafićem, koji su nam nešto kao “mentori” i uvijek nam pomognu kad nam je pomoć potrebna.

Koliko često vam se pruža prilika da nastupate i gdje?

Ovo su tek počeci, tako da nijesmo imali baš mnogo ponu-da. Mada, zadovoljne smo jer polako kreću neke ozbiljnije ponude. Ali, vidjećemo da li ce se to nastaviti.

Da li su mladi u Budvi upoznati sa vašim bendom?

Naše društvo je veliko i svi su srećni što smo počeli da svi-ramo za “siru publiku”. Mislimo da će se tek čuti za nas.

Koji su vam uzori u svijetu muzike?

Koliko god da volimo različite žanrove, pojedinačno ima-mo slične uzore. To su uglavnom poznati strani izvođači, kako stariji, tako i mlađi. Ali ne bismo ih sada nabrajale jer bismo sigurno nekog izostavile.

Planirate li da proširite bend?

Razmišljale smo skoro na tu temu, ali nećemo vam jos ot-krivati planove. Vidjećemo kako ce sve ići ubuduće.

Koji su vam planovi za buducnost? Da li ce muzika biti vas životni izbor, ili će ostati samo hobi?

Za sada planiramo da završimo školu i upišemo fakultet, ali bi isto tako voljele da nastavimo da se bavimo muzi-kom. Uglavnom, vidjećemo kako će nas ponijeti sve ovo.

ŽENSKI BEND STRENGER TRIO

REALIZOVANEAKTIVNOSTI ĐAČKOG

PARLAMENTA SMŠ “DANILO KIŠ“

Dvije Sare i jedna Ksenija čine ženski Strenger trio bend iz Budve. Osnovale su ga nakon svirke na prošlogodišnjem humanitarnom koncertu “Za Anđelu” kada su nakon pozitivnih reakcija publike riješile da zajedno nastave dalje.

Nije prošlo mnogo od osnivanja Đačkog parlam-enta SMŠ “Danilo Kiš”, a novo rukovodstvo sa čla-novima organizacije,ralizovali su niz aktivnosti koje Parlamentu polako vraćaju nekadašni sjaj. Nakon što je osnovan Statut i postavljeni temelji budućem funkcionisanju Parlamenta, osmislili su i realizovali niz takmičarskih i sportskih aktivnosti.

Takmičenje “Kviz opšteg znanja” realizovano je u prepunom amfiteatru SMŠ “Danilo Kiš”. Od devet ekipa, tri najbolje, ušle su u finalni krug, a prvo mjesto osvojila je ekipa odjeljenja II-3. Pobjednici su nagrađeni jednodnevnim izletom.

Na dan kada su maturanti polagali završni ispit a učenici dugog razreda u okviru nastave iz biodi-verziteta boravili u Zagrebu, održan je i Sportski dan u Mediteranskom sportskom centru. Uz po-moć i podršku profesora fizičkog vaspitanja, orga-

nizovane su sportske aktivnosti za učenike prvog i trećeg razreda. Takmičenja su počela utakmicom basketa u kojoj su se sastale ekipe odjeljenja III-5 i I-1, predvođene kapitenima: Gavrilom Gvozde-novićem i Ivanom Adrovićem. Utakmica je do samog kraja bila neizvjesna, a pobijedili su učenici ekipe odjeljenja III-5.

Nakon basketa uslijedio je fudbalski meč u kojem su takmičarske sposobnosti i fudbalske vještine odmjerile mješovite ekipe dječaka i djevojčica. Zbog sastava ekipa i žustre borbe za pobjedu, meč je izazvao opšte oduševljenje kod takmičara i pub-like. Uz mnogo smijeha, radosti i ushićenja, sports-ki dan je završen disciplinom vuča konopa.

Članovi Đačkog parlamenta zahvalili su se profeso-rima: Boru Krkoviću, Željku Božoviću i Borisu Popo-viću na podršci i obećali da će i ubuduće organizo-vati slične aktivnosti kako bi na zdrav, kvalitetan i zanimljiv način provoditi slobodno vrijeme.

Piše: Marija Kaluđerović

Pripremila:Jasmina Bigović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 91 8

Postoje ljudi koji ne vide samo fizički – oči-ma, već i onim unutrašnjim, iz najdubljeg sloja našeg bića. Dijana Lazović, mlada umjetnica iz Budve, život prikazuje posma-trajući ga iz tih dubina, najčešće kroz ljubav koja dominira na njenim platnima.

Ona slika ljubav i daruje je svim poštovaoc-ima umjetnosti.

Nakon studiranja u Milanu, vraća se u svoju Crnu Goru, u Budvu, riješena da joj pokloni najvrjedniji dio sebe, svoje stvaralaštvo.

Kaže da je od onih koji gaje pozitivan stav prema životu, ali i da umije da nadjača sebe kada je to potrebno.

Rukovodi se starom latinskom izrekom: “Amor vincit omnia” (“Ljubav sve pob-jeđuje”).

Dijana Lazović je diplomiala na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, u klasi pro-fesora Italo Bressan-a. Član je Udruženja

likovnih umjetnika Crne Gore od 2013. go-dine. Svoje radove izlagala je na više samo-stalnih i grupnih izložbi. Posljednji put na samostalnoj izložbi u galeriji hotela Queen of Montenegro u Bečićima, predstavila se sa petnaest radova većeg formata iz cilusa “Zagrljaji II”, rađenih u kombinovanoj teh-nici.

Završili ste Akademiju likovnih umjet-nosti u Milanu, kolijevci umjetničkog stvaralaštva, pogotovu kada je likovna umjetnost u pitanju. Je li to ona čvrsta podloga, koja Vam je data u vrijeme uni-verzitetskog obrazovanja ?

Studiranje u Milanu je bio idealan pokretač i motiv za učenje i stvaranje. Uopšte moj život na sjeveru Italije bio je dobro orga-nizovan zbog okruženja i atmosfere koja je kružila. Prihvatila sam je veoma rado, jer mi je bila neophodna za ostanak u velikom gradu. Od onih sam ko traži nešto da ga pokreće, ili izvlači snagu da lakše pristupi traženom.

Kako je Milano djelovao na Vaš umjet-nički izraz ako znamo o da tu “egzistira” i Leonardo da Vinči, gdje se začeo i cv-jetao futurizam, pa velikani umjetničk-og dolazili i stvarali?

Tokom studiranja nije bilo uticaja sa bilo koje strane. Sve ovo što ste naveli, je do-prinijelo većoj volji i želji za radom i stva-ranjem. Prilikom obilaženja Leonardove “Tajne večere”, galerija i muzeja, shvatite da

ste dio toga, poput najsitnije čestice.... Dok sam posmatrala sva ta velika umjetnička djela, shvatila sam koliko rada će trebati i na kakvom sam debelom početku. Lijep je osjećaj kada znate da je toliko toga neot-krivenog i nepoznatog ispred vas i da vas čeka put otkrivanja istog.

Da li Vas je uplašila ta grandioznost um-jetničkog Italije, ili ?

Brkala su se osjećanja straha i želje za saz-nanjem, baš zato, jer je sve to bilo novo za mene, tek viđeno. Postavila sam sebi cilj, da kada sam već došla da studiram, isko-ristim koliko je moguće od onog što mi je ponuđeno.

Iz Italije pravo u Crnu Goru, svoju Bud-vu. Ima li ljepšeg dara svom gradu od toga kada čovjek može dati najkvalitet-niji dio sebe, svoje stvaralaštvo?

Od samog početka sam znala da ću se vratiti u Crnu Goru, nijesam se dvoumila oko toga, bez obzira na mogućnosti koje su mi se tada pružale. Olakšavajuća okol-nost bila je to što sam istovremenao znala da ću se po povratku u Crnu Goru, vraćati Milanu, onda kada mogućnosti to budu dozvoljavale.

Smatram da svaki pojedinac dok stvara, ne zna da li je to što je pred njim dovoljno do-bro - kvalitetno. Volim da sumnjam u svoj rad, jer onda znam da nema kraja učenju, bez obzira na sigurnost koju osjetim kada vidim rad pri kraju, koji mi se tada dopadne.

Kako se osjećate kad izlažete u Budvi, Podgorici, a kako van svog zavičaja ?

Naravno da je lijepo izlagati u svom gradu. Osjećaj je nevjerovatno dobar. Nakon otva-ranja izložbe slijede razgovori, radoznala pitanja, sve me to čini veoma srećnom.

Kada izlažem van svog grada, takodje me prati lijepo iskustvo, i tada se uvijek vraćam Budvi ispunjena.

Na otvaranju Vaše posljednje izložbe u Queen of Montenegru, dizajnerka San-dra Đurbuzović izjavila je: “Dijana na svojim platnima okuplja ljubav” Je li to spoj tjelesnog i duhovnog, ono nevidlji-vo što ljubavlju zovu, a što umjetnik svo-jim izrazom može prenijeti i dati?

Lijepo rečeno “ono nevidljivo”, to i jesu os-jećanja koja se teško mogu pretočiti u lini-je. Međutim, čini mi se da crteži to “nose” i jasno opisuju moja osjećanja, u pravom smislu, ona su ogoljena.

Ono što me raduje, jeste da publika to os-jeća, da to isto i oni doživljavaju posma-trajući moje slike. Odatle proizilazi moje zadovoljstvo.

Za Vas je ljubav pokretač, ili je ljubav prostor za traganje?

Ljubav jeste pokretač, snažan, zato i st-varam. Emocije za kojima tragam i koje živim, prisutne su kod svih. Samim tim lakše mi je da ta osjećanja onoliko koliko znam prikažem na platnu. To je podloga koju ja koristim. Ciklusi “Zagrljaji II” i “Dodi-ri” su očigledan primjer.

Na Vašim slikama se vidi ,,priča” o po-rodici kao čvrstom jezgru ličnosti, kao sveto trojstvo, kao jedinstvo. Od čega to porodica brani i šta čuva ?

Ne postoji borba, nema otpora, onda bi bilo teže, zato daje i odaje toplinu. Bor-ba je više u meni, dok stvaram, a motivi u ovom slučaju porodica, se toga oslobađa. To je traženi rezultat završenog rada, kada dođem do onog što želim.

Na slikama sa Vaše posljednje izložbe fetus jasno korespondira sa spoljašnjim i unutrašnjim. Je li to ljubav ? Osnova čovjekovog bića ? Stvaralački embrion ?

Istovremeno, stvaralački embrion i ljubav, kao spoj, jer zajedno djeluju, a fetus je plod toga što se dešava i nastaje.

Na mirnom licu mlade djevojke ne vidi se umjetnička zrelost koju nose tvo-je slike i izrazi na njima. Jesi li prerano odrasla? Da li bi još malo djeteta u sebi?

Ne želim da odrastem, to me i čini mlađom, bez skormonosti, ako se to može tako gle-dati. Čini mi da svi koji to nose u sebi, odaju sličan utisak i izgled. Imati djetinje u sebi je lijepo, meni korisno. Zrelost, je prije bih rekla neka ozbiljnost i pristup radu. Crtež dopri-nosi tome, koji je na svakom zastupljen.

Vaš kratak osvrt na djetinjstvo?

 Pa bezbrižno, lijepo. Odrastanje uz prijatel-je iz osnovne i srednje škole. Danas isto to, nastavljeno jos jače, pa sklapanje novih pri-jateljstava. Crtala sam i tada, međutim nije-sam pretpostavljala da ću sa tim otici tako

daleko da mi danas predstavlja sastavni dio zivota.

Kako biste sebe opisali u nekoliko rečenica ?

Teško pitanje. Ostavljam da to pričaju oni koji me zaista duboko i istniski poznaju, a ne samo kako to njima odgovara. Ne želim sebi da dajem tu odgovornost. Ne krijem se iza riječi, postupaka, radova, to sam ja sa manama ili bez njih, a i da ih imam, sma-tram da je to normalno...Dobro je kada ih vremenom postajemo svjesni i trudimo se da ih mijenjamo kada nam počnu smetati.

Šta volite kod sebe a šta sebi zamjerate ?

Reći ću samo da volim snagu koja je meni pokretač, inicijativu što kod sebe, što kod drugih, i to je dovoljno za iskren odgovor koji mogu dati.

Koje su Vam najvažnije životne lekcije ?

Ponekad se dese situacije na koje ne možete da utičete. Dozvoljavate drugima da odlučuju, a pri tom morate da im vjeru-jete, da bi se došlo do obostranog zadovol-jstva. Tada shvatite da morate cijeniti sebe i da možete više nego što ste mislili do tada. Neko sam ko voli da nadjača sebe onda kada to moram, iskustvo mi je to dokazalo, i vjerujem sebi.

Kakav stav gajite prema životu i ljudima ?

Biram pozitivu. Činjenica je da je teško doći do nje, ali treba raditi i imati volju za njom.

Vaš životni moto ?

Amor vincit omnia !

Što želim svima.

Dijana Lazović, akademska slikarka

L J U B A V S V EP O B J E Đ U J E

Piše: Zorica Radenović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 12 0

Poznati muzičar, publicista i rok kritičar, Dejan Cukić, ne-davno je bio gost u Budvi i

promovisao knjigu koju je preveo na naš jezik. U pitanju je roman „Kad svinje polete“, autora Marka Blejka, koji predstavlja detaljan i važan pogled na istoriju grupe Pink Flojd. Tim povodom održao je i koncert u cafeu EL Rey u bli-zini plaže Jaz. Muzičar koji je ne-davno obilježio tri decenije solo karijere strpljivo i ljubazno je od-govarao na naša pitanja.

Za sebe kaže da je u muzičkom svijetu uspio taman toliko koliko je potrebno da živi slobodno i sačuva svoju privatnost. Svojom najvećom manom, a istovreme-no i vrlinom smatra to sto previse vjeruje ljudima. Najljepši poklon za pedeseti rodjendan dobio je od svoje djece, a to je majica na kojoj je pisalo: „Ja nemam pede-

set, ja imam osamnaest, sa tride-set i dvije godine iskustva“.

Kako biste u nekoliko rečenica opisali svoju mladost. Kakav je nekada bio Dejan Cukić a ka-kav je danas?

Ne mislim da sam se puno promi-jenio. Sa vama bih podijelio jednu dragu uspomenu. Za svoj pede-seti rođendan sam dobio od svoje djece majicu, na kojoj je pisalo: „Ja nemam pedeset, ja imam osa-mnaest sa trideset i dvije godine iskustva“. Tako oni mene doživlja-vaju - kao nekog ko u duši i dalje ima osamnaest.

Mnogi muzičari govore o svojem nesretnom djetinjstvu, a ja to za sebe ne mogu da kažem. Bio sam srećno dijete, koje je raslo u sta-bilnoj i normalnoj porodici. Živio sam u jednom kraju u Beogradu, koji je važio za „opasan“, ali to nije

bilo baš tako. Imali smo svoje sta-rije društvo i bili smo zaštićeni od svih.

Jednom ste izjavili da su život-ne greske lekcije iz kojih kasnije proizilaze uspjesi. Da li i danas učite na greškama i da li vaspi-tavajući svoju djecu, nastojite da ih poštedite istih.

Svakog pokušavam da poštedim grešaka, pogotovo kada me neko pita za savjet. S obzirom na to da u velikim količinama pravim glu-posti, mislim da sam još uvijek u procesu učenja koje nikada ne prestaje. Uglavnom su to poslov-ne greške. Što se privatnih greša-ka tiče, imam jednu veliku, a to je da previše vjerujem ljudima. Ja se vodim nekom svojom životnom filozofijom. Smatram da će vrije-me izliječiti svako razočaranje i povredu od strane ljudi. Obično onaj ko povrijedi ne može mirno da spava, tako da uvijek treba biti dobar prema ljudima.

Muzičku karijeru ste započeli u grupi „Dizel“, zatim prelazite u gupu „Tilt“, da biste nastavili u „Bulevaru“. Da li se rado sjećate svojih prvih muzičkih nastupa i kako su oni izgledali?

Bilo je uzbudljivo! U grupi Dizel sam počeo da sviram kada sam bio u drugom razredu gimnazije. Tada sam „otkrio sebe“ i prvi put stupio na scenu. Bio sam dijete sa naočarima, violinom u ruci i vuko-vac u školi; a onda se u meni rađa nešto novo, buntovno i skriveno.

Što se tiče grupe Tilt , to je bio prvi profesionalni bend i prvi važniji muzički nastupi, kao što je prva posjeta Crnoj Gori, tačnije Nikši-ću. Bulevar je već neki novi poče-tak, gdje sam započeo diskograf-

PREVIŠE VJERUJEM LJUDIMA

Pišu: Anastasija Jakovlje-vić

Jovana Jagetić

Intervju: Dejan Cukić, muzičar, publicista, rok kritičarsku karijeru, prve ploče, albumi, turneje...

Nakon saradnje sa članovima grupe „Bajaga i instruktori“ , osnivate svoju novu grupu „Spori ritam bend“ nakon čega izdajete osam albuma. Šta ste tada sebi postavili kao cilj i da li ste taj cilj dostigli.

,,Kada se čovjek bavi umjetnošću, sam proces stvaranja je ustvari cilj. Iskreno, tada nijesam imao konkretno neki cilj. Radio sam ono što sam volio, pa šta bude. Svi u tim godinama želimo da budemo što uspješniji i prvih petnaest godina karijere sam se fokusirao na to da dostignem taj uspjeh. Narednih petnaest godi-na se zahvaljujem Bogu što sam ostao na zemlji, jer u ovom poslu postoji tanka crvena linija koju, kada pređeš, postaješ svačiji mi-ljenik, svako te posjeduje i svako misli da ima pravo na tebe. Mene ljudi mnogo lakše puštaju na miru. Mislim da sam malo ispod tog uspjeha koji postaje opte-rećujući. Mogu da šetam mojim gradom bez ikakvih problema. Ponekad me ljudi prepoznaju na ulici, pozdrave me i to je to. Pri-vatnost mi je jako bitna, pa sma-tram da sam imao mnogo sreće. Ono što je uticalo da promijenim mišljenje o uspjehu je stvaranje porodice. Postigao sam taman to-liko da i dalje živim pristojno od muzike a sa druge strane mogu da živim kao slobodan čovjek. ‘’

Šta Vas je motivisalo da počnete da se bavite pisanjem, novinar-stvom i prevođenjem knjiga po-znatih muzičara?

Kada je čovjeku dat neki talenat, dužan je da ga razvija. Ako to ne uradi, onda nije ispunjen do kraja. Ja sam shvatio da imam sposob-nost da se izražavam verbalno i na papiru, pa sam prosto odlučio

to da iskoristim. Zašto da ne? Po-punjavanje stranica papira doživ-ljavam kao izazov, a sve počinje od muzike, jer je ona jezgro svih djelatnosti kojima se bavim. Od nedavno tu spada i pisanje scena-rija.

Kako ste došli na ideju da na-pišete svoje prve dvije knjige: „Mizika je najbolja“, i „Rolin-gstonsi-upustvo za upotrebu“?

Što se tiče mojih prvih knjiga, nastale su na dva različita nači-na. Knjiga „Muzika je najbolja“ je nastala kao moja velika ljubav i strast prema muzici i veliko pošto-vanje prema Frank Zappinu. Ona je i napisana nakon njegove smr-ti. Tako je sve počelo, a ja i danas ljubomorno čuvam taj primjerak. Što se tiče druge knjige , pitali su me da li bih bio zainteresovan da napišem nešto o bendu „The Rolling Stones“ i prihvatio sam. Nisam radio sa ništa manje žara nego svoju prvu knjigu.

Kakav je osjećaj prevoditi bio-grafije poznatih muzičkih veli-kana? Da li Vas iznenađuju i na-lazite li niti koje Vas čine bliskim sa njima?

Svakoj knjizi prilazim kao oboža-valac. Naravno, neku volim više a neku manje. Uglavnom sam radio knjige o ljudima koje cijenim i čiju sam muziku volio. To je sa jedne strane lijepo, rado se prisjećam te muzike pronalazeći i slušajući ri-jetke snimke. Mislim da je dobro da te knjige radi neko ko se razu-mije u muziku kao ja. Svaka knji-ga ima svoju priču, a ja sam sklon autobiografijama. Ono što daje posebnu čar ovom poslu jeste što čovjek svaki put nauči nešto novo. ’

Čest ste gost u El Rey-u. Šta pro-nalazite ovdje kod nas u Crnoj Gori a što vam možda nedosta-je u Beogradu?

Svakako da me ovaj predivni po-gled i prirodne ljepote uporno vraćaju ovdje, a konkretno u El Rey-u su predivni ljudi sa kojima je divno sarađivati. Ovo je već treći put da gostujem ovdje i osjećam se dobrodošlo.

Pišu: Jovana Jagetić, Anastasija Jakovljević

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 32 2

NE ŽURITE DA ODRASTETE, DJETINJSTVO JE NAJLJEPŠA“ S T V A R ” N A S V I J E T U

Piše: Anastasija Jakovljević

Kada bih uhvatila zlatnu ribicu i imala mogućnost ostvarivanja jedne želje,

ne bih oklijevala oko odgovo-ra. Želim da budem dijete, rekla bih.

Zar nije djetinjstvo najljepša “stvar” na ovoj planeti?

12 je sati prije podne. Sjedim u bašti jednog gradskog kafića u Budvi. Ispijajući kafu, kao i sva omladina, zapazih dvije dje-vojčice. Čuj ‘’djevojčice’’. Voljela sam da me tako zovu sve dok nijesam postala punoljetna. I sada mi oči zacakle od sreće kada mi neko kaže da izgledam kao dijete.

Nego, skrenuh sa teme. Te djevojčice imaju jedva četrna-est-petnaest godina, a izgle-daju starije od mene koja u avgustu navršavam dvadeset tri. Mislim da vam je sve jasno, počev od neukusne garderobe, dugih noktiju, ofarbane kose, visokih potpetica, do komplet-

ne šminke. Nakon par trenu-taka, sjedoše nedaleko, sto od mene. Gledajući u najnovije Ip-hone i Galaxy telefone, zapališe po jednu cigaretu, jedva izgo-vorivši po koju prostu rečenicu.

Na trenutak, misli odlutaše u moju daleku prošlost. Sjetih se svog djetinjstva, sebe od 14 godina. Brat i ja jedva če-kamo vikend da idemo kod bake i djeda u naselje neda-leko od grada. Tamo nas če-kaju ostala braća i sestre, jer je vikend tamo nepropustljiv. Okupljamo se ispred kuće sa ostalom djecom iz kraja i onda počinjemo. Najveća dilema nam je bila da li da idemo da krademo klasove ili džanje iz komšiluka? Nije nam bilo to-

liko ni do klasova, niti džanja, koliko do tog adrenalina koji bismo osjećali bježeći od kom-šija kada nas uhvate na djelu. Odigramo poneku žmurku, ili čak ledenog čiče, laste prola-ste, planove, lozinke, gluvih telefona, pantomime, eme esese i još mnogih drugih iga-ra koje bih mogla nabrajati do ujutro. Kasnije bi sjeli iza kuće, zapalili vatru, spremali ono što smo ‘’zaradili’’ i ćaskali uz ve-čeru. Na spavanje nismo mo-gli poći a da ne isprepadamo jedni druge jezivim pričama na temu ,,Plašite li se mraka?’’ Mislim da nije bilo strašnijeg a ljepšeg osjećaja ušuškati se sa sestrom u krevetu, zagrlivši se tako jako sa mišlju da ako se pustite, iskočiće ,,nešto’’ ili

“neko” ispod kreveta ili ormara.

Ujutro bi baka spremila kajga-nu i priganice uz bijelu kafu i one bakine kolače. Kada sve omunjimo iz tanjira, kreću nove avanture.

Trideset stepeni u hladu. Gle-damo se i razmišljamo: šta sad? Djedova velika bačva za rakiju koju zimi peče, stoji prljava u jednom ćošku kuće. Baka uzi-ma šlauf, kojim inače zaliva baštu i puni bačvu. Odjednom, dobismo bazen.

Nijedan Splendid ili Avalu ne bih poželjela pored te bačve. Niti bih tadašnje moje djetinj-stvo mijenjala za ovakva kakva danas proživljavaju djeca.

,,Izvinite, mogu li da naplatim pošto završavam smjenu?’’ Upi-ta me konobar i vrati me u sa-dašnjost.

Tada se zapitah, kakvo je ovo vrijeme došlo i šta je uzrok ovakvom ponašanju djece? Nijesam ni slutila da ću sa svoje dvadeset i dvije pričati: ‘’Eh, u moje vrijeme nije bilo tako...’’

Žurimo da odrastemo, kao da će nam to nekud pobjeći. Tek kada nas obaveze i problemi uguraju među četiri zida, shva-timo da je najljepše na svijetu - biti dijete.

Zato, djeco, uživajte u svakom danu. Izađite iz kuće i uhvatite svaki zračak sunca, svaki atom pozitivne energije, svaku kap kiše. Pjevajte, igrajte, molite, volite, ljubite, vrištite, jer, kad odrastete, biće vam žao što to nijeste.

Ako ništa drugo, sačuvajte dije-te u sebi.

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 52 4

Bilo mi je teško da se suočim sa onim istim ljudima koji sada čitaju ovaj blog i hvale te iste tekstove

koje pišem. Ne znam šta sam uradila kompletnoj masi, nikada me iskreno ti nije ni mučilo, mučila me činjenica da su ljudi hladni zidovi željni predstave. Tako bi uhvatili da se -sprdaju- nekome da ga maltre-tiraju, da mu se smiju, da ga pokušaju osramotiti pred ostatkom stada djece koja nisu nista drugo radila do pratili masu. Uvjek sam bila dio audsajdera, i to tada nisam znala da cijenim.

Jedne godine sam dosla blijede face, modrih usana i crvenih ociju, taj dan je majki doslo do nosa, i otisla je u školu da preduzme nesto. Bilo me strah jos višeg maltretiranja pa sam ćutala i sakrivala da sam taj dan pretrpjela uvrede i podrugljive poglede. Znam da je majka istog tog momka koji me maltretirao plakala, i pokušavala da nadje grešku u onome sto je majka rekla, samo da bi sebe ubjedila da njen sin to nije ra-dio.

Dugo nisam imala nikoga, pod dugo mislim sve do nekog doba kada sam upoznala svoju srodnu dušu, svoju Ivu. Prosle smo kroz svašta, kroz dosta svadja i gluposti koje su samo potvrdile da smo stvarno pale

jedna drugoj sa neba. Počela sam da prihvatam sebe, jer me ona prihvatila, počela sam da budem slobod-na, jer sam sa njom to mogla, počela sam da se os-jećam lijepo, jer me takvom činila iako sam i zbog nje i Nokie C3 plakala..(salim se Ivo )

Kada sam se suočila sa istinom koja nije bila toliko loša po mene, shvatila sam da je okej biti jedinka,-posebna, čudna, neuklopljiva. Ja sam našla svoju drugu jedinku, posebnu, neobičnu, lijepu u prijatelju, u srodnoj duši, jer nas već vidim kako živimo jedna kod druge sa 27 godina i pakujemo boce vina u kofer, ulazimo u voz i idemo negdje.

Imala sam jako teških trenutaka i nisam znala kako da dišem u pojedinim momentima, a ona je tako bila slamčica za vazduh da, da nikada više ne naidjemo jedna na drugu, biću joj zahvalna za vazduh koji mi pruža.

PRIJATELJSTVOSA

IVOM

Još u osnovnoj školi bila sam često u žizi maltretira-nja. Verbalnog, a samim tim i psihičkog. Često bih kući

dolazila uplakana, istraumirana riječima koje su mi bile upućene toga dana, te sedmice, tog mjeseca i te godine. 

U trenutku, ni ja nijesam znala tačan odgovor na to pitanje.

„Protiv uroka’’, jedva izustih, osjećajući malu dozu sramote s’ obzirom na to da sam primijetila njegov začuđeni izraz lica kada je ugledao moju ,,zaštitu’’.

,,Znaš, ako si ti čista pred Bogom i prema ljudima koji te okružuju, onda nema potrebe da nosiš bilo

kakvu zaštitu. Kako radiš, tako će ti se i vratiti. Vjeruj mi, Bog vidi i pamti sve. Šta sad? Ako neko nosi brojanicu oko ruke ili vrata, treba li da znači da je veći vjer-nik od mene? Ja ne mislim tako. Smatram da ne treba da ekspo-niramo takve stvari, jer Bog živi u nama. Treba da ga osjećamo, da se pomolimo svaku noć pred spavanje i da mu se zahvalimo svako jutro što nas je probudio. A ako si grešna, nikakvi crveni konci, prevrnute čarape, bije-li luk i komadići tisovine ti neće pomoći. Sve su to prazne priče naših baka. Ja bih te samo posa-vjetovao da ostaneš takva kakva jesi i da se ne mijenjaš.’’

Matirana ovim dubokim riječi-ma, u sekundi, bacam kamen iz desne ruke i kidam crveni konac koji je bio zavezan na lijevoj.

Koliko često smo se zapitali da li Bog zapravo postoji? Devedeset posto nas postavi to pitanje kada smo u nevolji, ili imamo neki pro-blem. Mislim da to nije fer. Boga trebamo pominjati češće. Ako ga već molimo za pomoć da uče-stvuje u našim porazima, onda zaslužuje i da se raduje našim uspjesima. Dozovite ga ponekad, tek onako. Ako se pitate zašto se neke stvari vama dešavaju, sjetite se da Bog za sve nas ima plan. Sve što on čini je savršeno. Svi smo tačno tamo gdje treba da bude-mo, sa razlogom. Ponekad nas pogrešni vozovi odvezu na pravu stanicu. Kada posložite kockice u glavi, shvatite da u svemu do-brom ima nešto loše i obrnuto.

Uvijek treba biti dobar, prvo pre-ma sebi pa prema ljudima. Krenite

PONEKAD NAS POGREŠNI V O ZO V I OD V E Z U N A P R A V U S T A N I C U

,,Vjeruješ li ti u Boga?’’, upita me dok sjedimo tik pored mora i bacamo kamenčiće u vodu.

,,Vjerujem, naravno.’’ , odgovorih. ,,Pa šta će ti onda taj crveni

konac oko ruke?’’

Piše: Ksenija Šćepanović

Piše: Anastasija Jakovljević

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 72 6

od sebe i nikada nećete pogri-ješiti. Ako ne želite da se nešto loše desi vama, nemojte to raditi ni drugima. Ako možete da po-mognete nekom, uradite to bez ikakvog očekivanja zauzvrat.

Ono što me je oduvijek ispunja-valo jeste da ljude oko mene, i pored sebe, činim srećnima, tek onako, bez razloga. Što više lju-bavi dajem, više je imam. Što je više dajem, više se bogatim.

Jednom prilikom sam pročita-la da ,,Velikodušna osoba daje i zaboravi da je dala. U tome je njeno blago. Shvatila je da je bla-ženije davati nego primati”

Ljubav je svjesna odluka da se ide prema drugima. Da bi se istinski moglo ljubiti, potrebno je udaljiti se od mnogih, a naro-čito od samog sebe. Davati be-splatno. Ovo otimanje od samog sebe, izvor je ravnoteže. To je taj-na sreće.’’

I zaista jeste. Pitam se samo, gdje bi nam bio kraj da svi ovako raz-mišljamo?

Ali da nema ,,onih drugih’’, ne bi ni znali šta je sreća. Jer da bi nam se desilo nešto lijepo, treba da pregrmimo ružno.

Svaki put kada treba da posa-vjetujem nekog, a nemam prave riječi u tom trenutku, volim da kažem - ,,ČUDNI SU PUTEVI GOS-PODNjI!’’

Sjećam se 1971. ili 1972. , imao sam druga Zarka, oženio se ženom koja je vec imala šestoro djece, Zak, Pjer.. , a onda je nabrojao

jos par muških imena i dva zenska. Nastavio je.. Žena se zvala, i dalje se zove, Andrea. Francuskin-ja je, živi u Parizu i još uvijek je lijepa kao kada je bila mlada, samo što sada ima sijedu kosu. Vozila je mustanga, bez krova, nosila je rejbanke, onaj stari lijepi model, imala je i forda, ali mustang joj je bio draži. Na obali Zete su sagradili prelijepu kuću, kao ambasada. Tu bi dolazili ljeti i ostajali po par mjese-ci. Svi sinovi su bili različiti. Žak je bio najstariji, i imao je motor, koji je jedno ljeto i doveo u Dani-lovgrad. Bio je zanimljiv tip, sa zalizanom plavom kosom i kožnom jaknom. Pjer je bio mali i debeo, nije bio nešto posebno interesantan, vise dječak za sebe. Imao je, sjećam se kožni kaput, dugačak do poda. Bio je svijetle boje. Ostali su bili zanimljivi ili manje zanimljivi, na neki svoj, inostran način.

Jednog dana je, Žak, ako sam dobro uhvatila, po-digao sator na samoj obali Zete i upalio gramofon na baterije. Pretpostavljam da je izgledao zaniml-

jivo i prefinjeno. Svi su bili u adolescenciji, bili su u nekom neobičnom stilu. Predpostavljam pod uticajem zapada. Mada tada je život bio siromas-niji, ali zdraviji, nadovezala sam se. Tata je klimnuo glavom i nastavio..

Tada sam prvi put vidio gramofon u tom ambijen-tu. Živjelo se opuštenije, izasao bih na trotoar is-pred kuće, i popravljao bih auto ili motor. Tada sam imao dva motora i htio sam jedan da prodam, da bih kupio Harlija od jednog momka sa Cetinja. Bio je jeftin, a ukrasen ručnim radom. Ne znam sta me spriječilo da ga kupim.

Pored kuće, gdje je sada banka bila je brijačnica, a odmah pored nje je bila radnja jednog momka koji je imao para, a volio je dobru muziku. Imao

RADIOLUKSEMBURG

Vraćam se danas sa tatom iz Podgorice…

Pokušavamo da uhvatimo radio stanicu -Top Albanija - ta radio stanica prenosi direktno sa

neke Britanske stanice, pa je muzika dobra. Bilo je 6 sati i nesto sitno minuta, pa je sunce

vec krenulo da se pakuje. Nebo je bilo one roze boje, možda cak i lila. Bilo je isarano raznim

nijansama .

I tako dok je radio krčao, onako iritantno, iznervirana ga gasim. Posle par sekundi počinje

tata da priča…

Piše: Ksenija Šćepanović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 92 8

je snimljeno na traci sve, počevsi od Stonsa do Koena. Tada su se ti snimci plaćali dobro. Kada bi bio neki film, pozajmio bi bioskopu da pušta muziku sa njegovih traka prvih i poslednjih 10 minuta, dok publika udje i izadje. Njegov radio je bio najbolji u gradu, pa bi izasao ispred radnje i onako sjeo na njega i pustio Luksemburg. Radio Luksemburg. Svi su slušali radio Luksemburg, bio je na srednjoj liniji pa su svi i mogli da ga uhvate. Uvijek su puštali dobru muziku. Kladim se da je ambijent bio zapanjujući, onako kako sam ga ja zamišljala, pomislila sam. Tako bi se ispred radn-je skupilo njih desetak i slušali npr hotel califor-nia. Nisu znali jezik, jer nisu slušali muziku zbog

toga, slušali su je da bi uživali

Svakog prvog maja, nastavio je, išlo se na Ga-rac (to je plani-na ili brdo iznad Danilovgrada), i palila bi se vatra. Dosao mi je drug iz Španije, sa ra-diom koji je no-sio na ledjima, i dok smo se pen-jali išla je pjesma Angie, zvali smo je Andjo Andjo. To sam dobro zapamtio. Prim-jetila sam dozu nostalgičnosti u njegovom glasu koja mi je stvor-ila knedlu u grlu, došlo mi je da zaplačem. Rado se sjeća tih dana, mada i na neki način bolno, mislim, razumi-jem, to se neće vratiti odjed-nom, neće se vratiti nikako, to su sada sjećanja. Svijet je drugači-je mjesto. Moj djed, ne rodjeni, rekao je - Zaus-

tavite zemlju, hoću da sidjem - e pa Vito, slažem se sa tobom i mislim da nisam jedina. Sa već sedamnaest godina shvatam u kakvom mikseru živim. Sve je ubrzano, živi se za novac, ne kažem da se i tada nije egzistiralo iz istih i zahvaljujući istim razlozima, al je bilo drugačije, bezbrižnije. Ljudi su postali roboti, a djeca hibridi prikačeni za kompjuter.

Duboki naklon ljudima koji nisu zaboravili šta znači ploča i sunčano popodne sa limunadom.

Vrlo često, sportskim radnici-ma postavljaju pitanje da li postoji formula koja dovodi

do uspjeha u sportu, ali i u svim ži-votnim sferama. Možda je i najtač-nija formula koja kaže da ne postoji lift koji vodi do uspjeha, već da je neophodno poći stepenicama.

Ovakva definicija, iako nedvosmi-sleno tačna, prilično je apstraktna, pa je neophodno reći nešto više o faktorima koji se nalaze unutar tog dugačkog putovanja.

Predanost sportu i vjera u sebe

U toj imaginarnoj piramidi us pjeha moguće je razlikovati tri nivoa. Na samom njenom dnu, poznajemo presudne i fundamentalne faktore uspjeha, a to su: predanost sportu i vjera u sebe. Ovi faktori sami nijesu dovoljni da bi se postigao uspjeh, ali ukoliko bilo koji od njih nedosta-je, uspjeh će neminovno izostati.

U sportskoj psihologiji postoji izre-ka da: ako ne vjerujemo u sebe, uvi-jek ćemo pronaći način da ne pobi-jedimo. To je jedna od esencijalnih rečenica koja nam omogućava da razumijemo sport, jer najveći inva-liditet u životu je negativan stav. Sa druge strane, predanost treningu pokazuje koliko nam znači sport kojim se bavimo, te koliko smo spremni da žrtvujemo svoja krat-koročna zadovoljstva zarad ostva-renja dugoročnih životnih ciljeva.

Predanost treningu govori o našoj sportskoj gladi, našem karakteru, ali i o načinu na koji posmatramo i poštujemo sami sebe. U svojim predavanjima, često kažem da mo-

žemo dopustiti da su drugi bolji od nas, ali ne i da žele uspjeh više od nas, jer to je slika ljubavi koju ima-mo prema sebi.

Prihvatiti kritiku na pravi na-čin, ne plašiti se neuspjeha, biti

smiren

Na drugom nivou, postoji niz spe-cifičnih faktora koji su dobra ga-rancija uspjeha. Riječ je o tome da se svaka kritika prihvati na pravi način, da se osoba nipošto ne plaši neuspjeha i da se u svim situacija-ma zadrži smirenost. Dejvid Brin-kli je jednom prilikom rekao da je uspješan onaj čovjek koji je sposo-

Intervju: Nikola Mijušković, sportski psiholog

KAKO DO USPJEHA U SPORTU

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 3 13 0

ban da sagradi temelje od cigala kojima su ga drugi gađali. U ovoj rečenici se krije dobar dio objaš-njenja kako se treba ophoditi pre-ma kritikama. Kritike su dobar i poželjan dio bavljenja sportom, jer na njima leži šansa za našim razvojem. Kritike su znak da po-kušavamo da napredujemo, jer kritiku dobiti neće samo onaj koji ne pokušava. Strah od neuspjeha je možda i najveći problem da-našnjeg sporta, što je duboko i kulturološki uslovljeno. Neuspjeh i poraz su najveći prijatelji svakog sportiste jer ga opominju, pruža-ju mu smjernice i govore o tome koliko smo daleko od sopstvenih limita. Dok god pravimo neuspje-he, postoji nada da ćemo biti bolji nego što jesmo, a uspjeh nije ko-načna destinacija, već jedno du-gačko putovanje.

Što se tiče smirenosti, dovoljno je reći da je poželjno da marljivo ra-dimo u tišini i da pustimo da naš uspjeh napravi buku.

Poslednji nivo piramide uspjeha čine najčešći faktori koji dovode do neuspjeha. Među njima iden-tifikujemo nedovoljno zanema-rivanje remetilačkih faktora, ne-uvježbanu koncentraciju, umor i nedovoljnu simulaciju uslova ta-kmičenja. Remetilački faktori vrlo često kradu energiju i fokus spor-tista, a u suštini predstavljaju ne-što na šta je malo moguće uticati. Stoga je preporuka da se energija usmjerava na takmičenje, jer sva-ki izgubljeni trenutak se više ne može nadoknaditi. Koncentracija i umor predstavljaju produkte tre-ninga, mentalnog i fizičkog.

Trenirati svoj um i tijelo

Neophodno je da sportisti sva-kodnevno treniraju svoj um i svo-je tijelo, kako bi u trenucima ne-izvjesnosti bili onaj dio koji nosi prevagu. Takođe, vrlo je važno da trening bude takav da sadrži što je moguće više elemenata koji će sportiste očekivati na takmičenju. Na taj način, u stanju smo da pro-

dukujemo veliki broj generalnih proba, pa će samim tim i takmiče-nje biti uspješnije.

Nije dovoljno samo puko zadovo-ljavanje pomenutih faktora, već je poželjno imati još nešto. Riječ je odgovarajućoj sredini, ambijentu i sportskoj klimi koja počiva na ispravnim vrijednostima i priori-tetima. Cilj svih nas nije napraviti jednog šampiona, već napraviti sredinu koja će stvoriti generacije šampiona. Da bi se to omogućilo, neophodno je da se nagrađuje naporni rad i trud kod sportista, a ne samo njihov talenat.

Takođe, potrebno je akcentovati na razvoj kod mlađih kategorija, a ne juriti rezultate u tim uzrasti-ma. Vrlo je važno znati šta znači odlaganje zadovoljstva i raditi u skladu sa tim postulatima. Na taj način, naša šansa da postignemo uspjeh će biti znatno veća, a bit-ka koju vodimo sami sa sobom će biti zasigurno dobijena.

Kadeti KK Mogren basket u protek-loj sezoni pokazali su zavidan nivo sportskog znanja, vještine,

upornosti i volje. Iako u finalnoj utak-mici Fajnal fora u Budvi, nijesu osvojili titulu prvaka Crne Gore, izgubivši od ekipe Budućnosti, to ih nije obeshra-brilo da nastave da kuju planove za nove sportske pobjede.

Trener talentovane kadetske ekipe Goran Ljumović, za “Krug mladih” kaže da je kadetska selekcija postigla do sada najveći uspijeh kluba, te da iza toga stoji predan rad, upornost i kon-tinuirani treninzi.

-Insistiram na kolektivnoj igri i pošto-vanju principa u napadu i odbrani. Žao

mi je što to nijesmo ispoštovali u final-noj utakmici Fajnal fora u Budvi. Ekipa nije pokazala ni dio mogućnosti koje posjeduje, smatra Ljumović i pojašnja-va da je na negativan rezultat uticalo više faktora.

-Prije svega mislim na efekat pražnjen-ja emotivnog i fizickog u polufinalnoj utakmici. Falilo nam je koncentracije i discipline u napadu, kao i šut spolja koji je ovog puta bio jako loš. Jedino čime mogu biti zadovoljan je presing igra i želja igrača da stignu zaostatak.

I pored toga što je pehar pripao gosti-ma iz Podgorice, Ljumović kaže da ne treba da budu nezadovoljni.

-Košarkaški klub Mogren je prvi put pokazao zrelost i sposobnost da or-ganizuje značajne turnire na visokom nivou. Budva je predstavljala centar košarkaskih dešavanja u Crnoj Gori, i to je pokazalo prisustvo brojnih is-taknutih ličnosti iz svijeta košarke. Organizovali smo takmičenje koje je pokazalo da je košarka jedan od najatraktivnijih i najljepših sporto-va. Nakon svega smatram da Budva zaslužuje da joj se vrati kvalitetan, stabilan i uspijesan košarkaški kolek-tiv a mi ćemo dati sve od sebe da to i ostvarimo. Nastavićemo kvalitetno da radimo i sigurno će biti još djece koja ce moći da se nadaju pozivu u reprez-entaciju, što je ujedno velika čast i privilegija, zaključuje trener kadeta KK Mogren, Goran Ljumović.

Goran Ljumović, trener KK Mogren

BUDVA ZASLUŽUJE KVALITETAN, STABILAN I USPIJESAN KOŠARKAŠKI KOLEKTIV

NAUČILI SMO LEKCIJU Ivan Androvic, kapiten kadetske ek-ipe KK Mogren, ističe da je poraz od ekipe Budućnosti jedna lekcije više koja će ih naučiti kako i na koji način da se na sledećem prvenstvu izbore za pehar. Ovaj mladi igrač, kapiten, zadužen je za podizanje morala i bor-benosti saigrača.

-Kapiten je taj koji ne dozvoljava svo-joj ekipi da se preda i uvijek bodri saograče, bez obzira da li se gubi ili pobjedjuje. Ovo je bilo moje prvo fi-nale u životu i zbog toga je bila prisut-na velika doza adrenalina. Možda me upravo to sputavalo da dam svoj puni maksimum. Mislim da smo ipak na kraju svi zajedno izvukli pouku i nauči-li kako da sledeće godine podignemo šampionski pehar, kaže jedan od na-jperspektivnijih igrača mlade ekipe KK Mogren, Ivan Andrović.

Piše: Marija Kaluđerović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 3 33 2

PROMOCIJA ČETVRTOG BROJA ČASOPISA KRUG MLADIH

Pred brojnom publikom, predsta-vili smo četvrti broj časopisa Krug mladih. Promocija je održana

u Modernoj galeriji u Starom gradu. Urednica i osnivač časopisa Zorica Ra-denović kazala je da „Krug mladih“ pro-moviše građanski aktivizam, kulturnu baštinu, umjetnost, stvaralaštvo, huma-nost, kreativnost, toleranciju, razvijanje ekološke svijesti i zdravih stilova života.

Učesnicima promocije obratila se Ka-tarina Vukadinović, savjetnica u Kan-celariji za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade u Budvi, pohvalivši napore re-dakcije Kruga mladih, koji su, kako je

kazala, preuzeli ulogu buđenju svijesti i aktivizma mladih u Budvi.

-Krug mladih je jedino glasilo mladih u Budvi, putem koga nam šalju jasnu po-ruku o tome šta žele i čemu se nadaju. Slušajući njihov glas, Opština Budva je nedavno opredijelila prostor za osni-vanje Omladinskog kluba koji se nalazi u Tržnom centru Plaza. Ovaj prostor je lako dostupan mladima, adekvatne je veličine i pogoduje odvijanju aktivnosti poput seminara, radionica, izložbi, pro-jekcija filmova, koncerata, predstava i predavanja. Sledeći korak je njegovo opremanje, formiranje tima omladin-

skih radnika koji bi koordinisali sprovo-đenje programa u saradnji sa mladima, kao i formiranje mreže volontera - kaza-la je Vukadinovićeva.

O aktivizmu mladih i potrebi osnivanja Omladinskog kluba govorile su i profe-sorice Ranka Perunović i Marina Ivano-vić. One su naglasile da je aktivizam u Budvi poslednjih godina zamro, ali da je ovo pravi trenutak da se mladi trgnu iz letargije i počnu da se bore za sebe, svoja prava i dobrobit zajednice.

Sponzor četvrtog broja časopisa „Krug mladih“ je Opština Budva.Prva trodnevna obuka za Odbor Mladih koji će u

naredom periodu voditi Omladinski klub Budva, završena je protekle sedmice u prostorijama Kluba, u TQ Plaza. Projekat “Uspostavljanje omladinskog kluba”, koji sprovodi NVO Forum mladi i neformalna edukaci-ja u partnerstvu sa Kancelarijom za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade Sekretarijata za društvene djelatno-sti Opštine Budva, finansijski je podržalo Ministarstvo sporta Crne Gore, a prostor opredijelila Opština Budva.

-Za ovakvim mjestom mladi odavno pokazuju jasnu potrebu. Ove godine ukazala se prilika da potrebu za kvalitetnim provođenjem slobodnog vremena, i sticanjem neformalnog obrazovanja mogu da arti-kulišu u zajedničkom prostoru u TQ Plaza. Prvi tim

sačinjavaju trinaest učesnika i učesnica, različitih uzrasta i interesovanja. Ono sto ih spaja je kreativnost i aktivizam, kao i odgovornost da timski kreiraju nacrt programa rada do kraja prve obuke, kazala je za „Krug mladih“ Katarina Vukadinović, saradnica u Kancelariji za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade, Opštine Budva.

Obuku sprovode omladinske radnice Tamara Čirgić i Elvira Hadžibegović-Bubanja.

Za članove odbora prijavili su se mladi između 15 i 30 godina, koji žive u Budvi i žele aktivno da učestvuju u vođenju prvog Omladinskog kluba. Druga obuka, “Omladinski aktivizam” biće realizovana u septembru, takođe u prostorijama Kluba u TQ centru Plaza.

PRVA TRODNEVNA OBUKA “VOĐENJE OMLADINSKOG KLUBA” PROTEKLA RADNO I U DOBROJ ATMOSFERI Pripremili: Članovi Odbora Omladinskog kluba Budva

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 3 53 4

Nema pravog Budvanina, niti Budvanke, a da ne

zna neku od izvornih pjesa-ma koje interpretiraju čla-nice “Harmonije”, čuvajući od zaborava naše muzičko blago. Soko leti”, “O, jelova goro”, “Primorkinja”, “Sitan kamen”… samo su neke od mnogobrojnih pjesama koje se izvode na gradskim trgov-ma i svečanostima. Turiste oduševe nastupima, fotogra-fišu ih, snimaju, neki čak se i pjevuši uz Harmoniju. Imaju divno ime, a dostojanstveno i zasluženo ga nose. Desetak ih je, funkcionišu kao jedna porodica.

Počeci Ženske vokalne gru-pe “Harmonija” vezani su za Mješoviti gradski hor, koji se vremenom transformisao. Prvo se izdvojila muška kla-pa, a potom i ženska vokal-na grupa KUD “Kanjoš” 1983. godine iz koje se nakon šest godina osamostaljuje i dobja novo ime - današnja “Harmo-nija”.

Prvih godina na repertoaru ove vokalne grupe, pretež-no su izvođene primorske i dalmatinske pjesme, karak-teristične za klapski način pjevanja. Iz godine u godinu repertoar je postajao boga-tiji, tako da danas, vokalna grupa, pored karakteristič-

nog primorskog melosa, na repertoaru ima i kompozicije starih majstora, horske arije iz popularnih opera, starograd-ske pjesme, izvorne narodne pjesme i zabavne melodije.

“Harmonija” je učestvovala na mnogim festivalima za-bavne i klapske muzike. Više puta u Perastu osvajala na-

grade. Imala je oko hijadu nastupa u zemlji i inostran-stvu: Srbiji, Hrvatskoj, BIH. Sloveniji, Mađarskoj, Češkoj, Njemačkoj, Italiji i Holandiji. Snimila je 4 CD-a i 25 spoto-va sa ciljem da se prezentuje mediteranska kultura  i tradi-cija, posebno područja crno-gorskog primorja.

Sadašnji sastav grupe čine: Marija Šumić, Biserka Bogović, Mirjana Pajović, Vesna Milović, Marija Laza-rević, Jadranka Uzelac, Ju-lijana Kalajanović, Jelena Otašević, Dijana Braić, Mari-ja Vujović i Slađana Babović.

Sa Mirjanom Pajović, umjet-ničkim rukovodiocem klape

“Harmonija”, pričali smo o: podmlatku Harmonije, sarad-nji sa najstarijom članicom Marijom Šumić, te planovima za ovo ljeto.

Nove, mlade članice klape su: Dijana Braić, Marija Vu-jović i Slađana Babović. Da li ste ponosni na njih?

Ponosna sam, prvenstveno zbog toga što brzo uče re-pertoar klape koji je obiman i nije nimalo lak. Raspisi naših pjesama su troglasni i četvo-roglasni. Sve tri pomenute članice se profesionalno bave muzikom i to je veoma bitno,

jer je amaterima pjevačima potrebno mnogo više vre-mena da nauče sve pjesme iz našeg šarenolikog i obimnog repertoara.

Gospođa Marija Šumić u posljednje vrijeme ne na-stupa uz klapu, ali iz potpu-no opravdanih razloga... Da li bi ste se osvrnuli na dugo-godišnju saradnju sa njom?

Gospođa Marija Šumić je naša najstarija članica klape. Zbog bolesti je već neko vrije-

me odsutna, nije u mogućnosti da dolazi na probe i da nastupa sa klapom. Sve ove godine, ona je svojim lijepim glasom mno-go doprinijela opstanku klape. Često je bila i solista (u nekim pjesmama), a bila je jedna od četiri članice koje su pjevale u dva glasa partizanske pjesme. Pjevala je i u mješovitom grad-skom horu iz koga su se izdvoji-le dvije klape – muška i ženska. Dakle, gospođa Marija je u klapi skoro trideset i pet godina i ima-la je najljepšu boju glasa od svih članica prvog soprana u klapi.

Da li mladi vole da slušaju tra-dicionalne pjesme i višegla-sni način izvođenja?

Mladi vole da slušaju klapske pjesme, ali više vole ako se te pjesme obrade u modernijim ritmovima prilagođenim ovom današnjem vremenu.

Mogu li naše zainteresovane čitateljke da Vam se obrate ako žele da postanu podmla-dak ,,Harmonije“?

Naravno da sve zainteresovane mlade čitateljke mogu da mi se obrate, a tada ću i čuti kakve su njihove muzičke i glasovne spo-sobnosti.

Šta nam klapa priprema u sko-rije vrijeme?

Planovi ,,Harmonije“ su da nastupa na Smotrama crno-gorskih klapa u toku turističke sezone. Nastupaćemo u Tivtu, Cetinju, Kotoru, Herceg Novom, Baru, Bijelom Polju, Beranama, Podgorici i u Budvi. Takođe, tre-ba da održimo dva samostalna koncerta ovog ljeta: na Trgu pjesnika u budvanskom Starom gradu.

Ženska vokalna grupa “Harmonija”

P O N O S N O N O S E S V O J E I M E

Rijetko se desi kakva gradska svečanost ili kulturni događaj u Budvi, a da ga pjesmom ne oboje predivni zvuci melodija Ženske vokalne grupe “Harmonija”. Prepoznatljivim nastupom i muzikom koju izvode, “čarobnice” u predivnim odeždama, i još divnijeg glasa, postale su zaštitno ime ne samo Budve već i čitavog primorja.

Pišu: Ana i Miloš Boreta

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 3 73 6

Marta Bjelica nije čekala da završi Fakultet dramskih umjetnosti, pa da se oproba u nekom značajnom filmskom ili pozorišnom projektu. Ova mlada, šarmlantna glumica, iza sebe je imala, već kao stu-dentkinja, nekoliko značajnih pozorišnih i filmskih uloga. U filmu „Otadžbina“ reditelja Olega Novkov-ića, povjerena joj je jedna od glavnih uloga. U psi-hološkoj drami „Izgrednici“ reditelja Dejana Zećevića igra takođe jednu od glavnih uloga. Trenutno glu-mi u predstavi „Pijani“ Atelje-a 212, u režiji Borisa Liješevća. Marta se oprobala i u predstavama Ju-goslovenskog dramskog pozorišta: „Uobraženi bole-snik“ u režiji Jagoša Markovića, „Slučajna smrt jednog anarhiste“, režija Maje Maletković, scenskim pokreti-ma u predstavi „Sestre braće Braun“. Glumila je i u TV serijama koje su emitovane na RTS-u, „Čizmaši“ i „Sumnjiva lica“. U planu su joj učešća pri snimanju: debitantskog filma Nemanje Ćeranica „Volja sinovlje-va“, master filma Isidore Veselinović „Onaj koji donosi kišu“ kao i angažman u nastavku snimanja druge se-zone „Sumnjivih lica“.

Marta je rođena je u Kruševcu. Sa osam godina nas-tanjuje se sa porodicom u Budvi, gradu na obali mora, gdje završava osnovnu i srednju školu. Kada su je roditelji upisali u osnovnu školu, prvo koga su željeli da upoznaju bio je nastavnik književnosti. To je ono što govori koje je mjesto imala književnost u njihovoj kući. Prvi susret sa glumom Marta je imala u osnovnoj školi igrajući u Dramskom studiju, na-jprije kod Olivere Kapor Kosić, a potom kod Rad-mile Knežević. Fakultet dramskih umjetnosti upisu-je 2011. godine u klasi profesora Dragana Petrovića Peleta. Diplomirala je 2015. godine, a od septembra iste je angažovana na Fakultetu dramskih umjetnosti kao stručni saradnik za predmet scenski pokret, kod profesora Ferida Karajice na katedri za glumu.

Za sebe kaže da su je rad i kontakti sa poznatim rediteljima i glumcima, kao i uloge koje je glumila, nekako okrenuli naopačke, izvrnuli je, i vratili u neko stanje mira, veće zrelosti, sa manje osude i više ljuba-vi prema ljudima.

Igrate jednu od glavnih uloga u drami „Pijani“, jednog od trenutno najizvođenijih ruskih i ev-ropskih savremenih dramskih pisaca – Ivana Viri-paeva, u režiji Borisa Liješevića. Da li ste igrajući u toj predstavi pronašli odgovore na neka bitna životna pitanja, obzirom na to da je riječ o filo-zofskoj komediji, otkrivanju i samospoznaji?

Ne mogu reći da sam našla odgovore. Pre bih rekla da sam dobila potvrdu toga što mislim ili čak pod-strek za delanje u skladu sa tim. Jedna od meni omil-jenih replika u tom komadu glasi: “Moraš da uroniš svoje ruke u govna Lora, da bi dosegla biser.” Sve to o čemu Viripaev govori zvuči veoma jednostavno, a zapravo je teško dostižno. Poigravanjem sa tim ne-prestanim ponavljanjem istog, on dovodi na kraju, gotovo matrički, do toga da počneš da veruješ, a samim tim i delaš.

Kakav je osjećaj raditi sa poznatim reditel-jem Borisom Liješvićem, koji je takođe dijete iz Budve? Smatrate li da ste opravdali ulogu koja Vam je dodijeljena?

Igrom slučaja, Boris je tek nakon nekoliko proba saznao da sam ja iz Budve. Ja sam mislila da zna, ali to nije bio predmet razgovora. Bilo je beskrajno uzbudljivo, veoma naporno, ali oplemenjujuće. Bo-ris je divan sa glumcima, ili bolje reći ljudima. On je izrazito brižan, gaji lepu atmosferu punu poverenja, poštovanja i ljubavi. Ja ulogu i dalje pravdam, još ig-ram predstavu. Svakako da sam jako srećna što mi je baš to prva uloga u Ateljeu 212.

Reditelji Vas biraju da igrate ozbiljne uloge na oz-biljne teme. Žašto je to tako, kakav utisak ostavl-jate na kastinzima?

Ne želim da se bavim time kakav utisak ostavljam, to je jako neprijatno i troši energiju. Kastinzi su sastavni deo posla, doduše, još vrlo stresni za mene. Ja i želim da se bavim ozbiljnim temama, što iz toga ne iskl-jučuje komediju.

Prvi put ste se pojavili na kastingu kada ste bili na drugoj godini fakulteta. Na trećoj ste već dobi-li prvu značajnu ulogu u filmu „Otadžbina“ Olega Novkovića. U početku ste imali tremu i strah zbog odgovornosti koja vam je dodijeljena. Kako su se stvari kasnije odvijale, da li je Marta prevazišla početničke strahove?

To je bila neka specifična vrsta odgovornosti iz više razloga. Ali ovaj posao sa sobom nosi tu vrstu pre-ispitivanja, koja te nekako uvek vraća na početak. Kao da radiš uvek prvi put. Naravno da napredak postoji, ali mislim na to neko samoosećanje koje te preplavi na trenutak iznova, i iznova. Ja tremu imam često, da ne kažem baš uvek. Sad sam samo naučila

da se kontrolišem i ne padam u tu vrstu panika.

U filmu „Otadžbina“ koji se bavi posljedicama-ma rata, i ogoljuje najslabije karike ljudskog bića - neostvareni, nedovršeni i zli traže spas i isk-upljenje. Vama je pripala uloga tinejdžerke sa in-validitetom. Šta Vam je valjalo činiti da tako zaht-jevnu ulogu odigrate na najbolji mogući način?

Za početak bih izmenila postavku da su ti ljudi zli, jer je to stav koji nas odvraća od mogućnosti da ih razumemo a onda i da budu iskupljeni. Tako da za početak smo radili na tim elementarnim stvarima: ko? Šta? Kako? Zašto? I sl. Čitala sam sve što mi je palo pod ruku: o autizmu, gledala razne video ma-terijale, išla u školu za decu sa specijalnim potreba-ma i družila se sa njima, i naravno razgovarala o sve-mu sa Olegom, koji je sve te informacije usmerio i poslagao u mojoj glavi. Tako, na snimanju nije bilo pitanja.

Koliko uloge koje igrate kreiraju ličnost glumca i koliko je film „Otadžbina“ uticao na Vaš život i prioritete?

Ne bih rekla da kreiraju, ali da utiču-da. Ali to nema veze sa glumom, sve što u životu radite posvećeno, u nekoj fazi utiče na vas. Ovo je samo nekako ubrzani kurs u odnosu na život. Rad na ulozi, rad sa Olegom, rad sa svakim glumcem, kao i svaki kontakt sa bilo kim na tom svetu su mene nekako okrenuli naop-ačke, izvrnuli me, i vratili u neko stanje mira, veće zrelosti, sa manje osude i više ljubavi prema ljudima.

Marta Bjelica, glumica

N A U Č I L A S A M D A M A N J E O S U Đ U J E M I I M A M V I Š E L J U B A V I P R E M A L J U D I M A

Piše : Zorica Radenović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 3 93 8

SPONZORI PETOG BROJA ČASOPISA „KRUG MLADIH“ I PORTALA WWW.KRUGMLADIH.ME

Na koji način opravdavate povjerenje koje Vam ljudi unaprijed ukažu?

Moje je da radim posvećeno i predano, da postavljam pitanja, dajem odgovore. I tako u krug, jer jedino odno-som prema tome što radim mogu da opravdam dato poverenje. Bez poverenja nema pozorišta, nema filma, odnosa, nema reditelja, nema glumca. Tome me je Oleg i naučio, a toliko učim od njega i dalje.

Da li se i dalje pridržavate izreke „Ako nešto dovoljno želite, ništa nije nemoguće“? O čemu Marta mašta, sanja i da li vjeruje u svoje snove?

U kontekstu da nešto radite u vezi sa tim, ne na nivou prizivanja. Važno je biti spreman, u svakom smislu, da bi mogao da prepoznaš nešto što je možda korak bliže toj želji. Naravno, kao i svi mi. Meni je možda samo mozak malo uvežbaniji na taj način, verovatno i malo češće leb-dim.

Jednu od glavnih uloga imali ste i u psihološkoj dr-ami „Izgrednici“ reditelja Dejana Zećevića. Film se bavi problemima mladih ljudi, nasilja, izgrednika... Da li je bilo teško dokazati da prostorna destrukcija, pravljenje nereda, s vremenom dovodi do socijalne destrukcije?

Time se bavi film, i mislim da svojom jakom konstrukci-jom to i dokazuje. Ja sam se bavila tom mladom devo-

jkom koja ulazi u sve to, kako i zašto. Mislim da će to biti značajan generacijski film. S obzirom na to da se radi o mojoj generaciji, moram priznati da me je dosta uznemirio.

U gotovo svim projektima glumite sa poznatim i afir-misanim glumcima. Kako im pristupate i koliko ste bogatiji sada kada ih lično poznajete?

Uglavnom zavisi od toga kako pristupe oni. Mislim da je od presudnog značaja za mladog glumca da bude po-držan, čak i kada greši. Mnoge od glumaca sa kojima sam radia sada već smatram prijateljima, a to ima veze sa tim kakvi su ljudi a ne da li su poznati.

Kako biste opisali život jednog glumca, glumice? Ko-liko se on razlikuje od života „običnih“ ljudi?

Ne bih dizala preteranu pompu oko toga i pravila ikakvu razliku. Proporcionalno godišnjem broju diplomiran-ih pravnika, menadžera ili lekara, i mi, glumci, kao svi, gušimo se u bezumlju jurenja posla. Sistem prečesto ne obezbeđuje kvalitet, a kvantitet uveliko dominira kao ideja, stoga je često sve besmisleno. Ali ja i dalje verujem.

Gdje se bolje snalazite na pozorišnoj sceni ili u fimu? Šta više prija Martinom sentibilitetu?

Sad već ne pravim toliku razliku. Možda film, ali ponovo bez pozorišta ne bih mogla da živim , tako da....

Iz rodnog Kruševca, selite se u Budvu, gdje završa-vate osnovnu i srednju školu. Sledeća destinacija je Beograd. Gdje Marta pripada, i da li teži pripadnosti?

Pripadam ljudima, moru, pripadam tamo nekoj klupi u porti u Kruševcu, nekom ćoškiću Starog grada u Budvi, porodici, ovom pozivu bez kog ne bih pripadala nigde. Pripadam gde mogu da volim i postojim.

K R U G M L A D I H4 0

Foto: Jasmina Bigović