kl

DRAGUTIN HORKIĆ

ČAĐAVE ZGODE

1 '

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

UREDNIK ANA KULUŠIČ

Ilustrirao

PAVAO ŠTALTER

DRAGUTIN HORKIĆ

ČAĐAVE ZGODE

IZDAVAČKO KNJIŽARSKA RADNA ORGANIZACIJA

111 I <l (I O S I 'ZAGREB 1982

i

Tisak: SOUR »Vjesnik« — OOUR TM, Zagreb - 1982.

Svaka ulica ima svog junaka koga svi poznaju, o kome govore i čije riječi prepričavaju i pamte.

Medu djecom Olujevićeve ulice, ulice što je imala sa-mo jedan red kuća, a drugom, praznom stranom, crve-nim plotom od vagonskih dasaka graničila s Ibžionicom, takav je junak bio čika Janoš.

Mnogo je već godina prošlo — mlađi to čak nisu ni pamtili — od onoga dana kada je on, čika Janoš, pos-ljednji put zategao ručicu regulatora i sišavši s lokomo-\ tive, otišao u starost i mirovinu. Pa ipak, za djecu Olu-\ jevićeve ulice on je još uvijek bio onaj od nekada, onaj u cijeloj ulici čuveni strojovođa lokomotive 104-88.

No još je po nečem bio čuven čika Janoš. Štoviše —irekao bih — po tome još i čuveniji, slavniji. Pričao je\tako vješto i s takvim uzivljavanjem, da ni on sam, a>ni njegovi uvijek brojni slušaoci nisu osjećali kada za-\huktala lokomotiva juri po čvrstim tračnicama, a kadajezdi među oblacima. •

Za njega, strojovođu, palili su se i crveni i zeleni sig-nali, ali za njega pripovjedača pruga je uvijek bila otvo-\ rena, svi signali zeleni i on je vozio sve dok je imao pare! i putnika. A toga nikada nije uzmanjkalo. Lula se uvijek pušila, a djeca se jatila i otvorenih usta slušala njegove i priče.

SABLASNI FENJER

Ne znam znate li, ali uvijek sam tvrdio, a tvrdim to još i dan-danas:

»Noću vam je sve isto kao i danju, samo što se noću ništa ne vidi!«

Tvrdio sam to da bih ohrabrio nećaka Jocu koji se silno bojao mraka; govorio sam tako da bih ponukao tetu Malču da se noću odvaži izaći na dvorište; uvjeravao sam iz noći u noć u tu jednostavnu istinu i moga ložača Mil-kana, kojeg je pred stražarskom kućicom broj 143 počela tresti jaka zimica, praćena neodoljivim cvokotanjem.

Pa ipak, unatoč mojem upornom uvjeravanju, Joco se i dalje bojao mraka, teta Malča i dalje nije htjela noću izaći u dvorište, a Milkan je i dalje cvokotao sa svih svojih šesnaest pari kao čelik jakih i tvrdih zuba čim bi kod stražarnice 143 ugledao fenjer kako lebdi šikarom.

Vama, što se mraka ne bojite, sve ovo može izgledati i čudno i neshvatljivo kao što je, uostalom, i meni bilo čudno i neshvatljivo — ali s njima — okorjelim straš-ljivcima ni moja rječitost ni moj ugled nisu mogli izaći nakraj.

Na moje tvrđenje — Joco mi je odgovorio svojom tvrdnjom da se mraka upravo i boji zato što se ništa ne

Kl

M

vidi; teta Malča mi odvraćala da se na dvorište ne usudi izaći jer ne zna tko sve u mraku na nju vreba, a Milkan me uvjeravao da s pravom cvokoće, jer da samo sablas-ni fenjer može onako lebdjeti i poskakivati među grm-ljem.

Naravno, razuvjeriti me nisu mogli pa sam i dalje — baš kao i oni — tvrdio svoje:

»Sve je i danju i noću isto — samo što se noću ništa ne vidi!«

Eto, da u šikari nije bio mrak, Milkan bi odmah vidio da se uopće nije imao razloga bojati... No to već spada u rasplet priče, a rasplet — kao što znate — dolazi tek na kraju.

Prije kraja dolazi, dakako, početak, a početak je bio ovakav:

Vozim ja brzi vlak, vozim kao i obično, kad jedne noći kraj stražarnice 143 spazim nešto neobično. Kažem: spazim, iako je bila mrkla noć. Jedan fenjer, onaj pro-pisni, mirno stoji u ruci pružnog stražara Joakima, stoji zajedno s njim kraj stažarske kućice i svojim nam svjet-lom daje znak da je prolaz slobodan, a pruga čista. Ali uto spazim najprije ja, a odmah zatim i Milkan, još je-dan fenjer kako poskakujući lebdi i kruži šikarom.

Istoga trena otpočne i Milkanovo neodoljivo cvoko-tanje. Sjeckajući oštrim zubima rečenicu na stotinu dje-lića, Milkan je nešto nesuvislo otcvokotao. Tek kad sam sve usitnjene dijelove ponovno spojio, dobio sam cjelo-vitu i razumljivu rečenicu:

»Ako je Joakim s fenjerom tu, znači da nije tamo! A ako nije tamo, znači da je onaj fenjer u šikari sablasan.«

8

Cvokotao tako Milkan iz noći u noć, cvokotao da sam se za njegove zube zabrinuo. Iako jaki kao čelik, istrošit će se od silnog cvokotanja, pa će, mlad i zdrav, krezub hodati po svijetu.

Danima sam razmišljao kako da ga oslobodim stra-ha, danima sam razmišljao, a onda mi je u djeliću sekun-de, #aš kad sam žlicom zagrabio u tanjur pun juhe od gljiva, sinulo rješenje i spas. I kad smo se te noći po-novno približavali stražarnici 143 i kad je Milkan po-novno počeo cvokotati, rekao sam što sam mirnije mo-gao:

— Čuj, Milkane! Ako je Joakim s fenjerom tamo,znači da nije tu! A ako nije tu, onda je ono tamo njegovfenjer, a ne fenjer neke sablasti!

Rekao sam sve ovo tako jasno da se — morate priz-nati — jasnije reći nije moglo. Uostalom, da nisam — zar bi Milkan od prve mogao shvatiti?! A on je shvatio i kimnuo glavom, pa sam odmah odlučno dodao:

— Pruži mi žarač!Pogledao me iskolačenim očima, ali žarač mi je od-

mah bez riječi pružio. Dohvatio sam dug ložački žarač, isturio ga kroz prozor i kad se lokomotiva sasvim pri-bližila kućici i svjetiljci, hitro sam ga i vješto — što mi kao starom ribiču nimalo nije bilo teško — zabacio pre-ma lovini. Uslijedio je trzaj baš kao kad se za udicu za-kači teška, žilava ribetina i — začas sam na kraju kuke u lokomotivu uvukao neobičan plijen.

Gleda Milkan, očima ne može vjerovati. Uz nas dvo-jicu u lokomotivi se odjednom našao i treći željezničar. U tamnoplavoj kabanici, s tamnoplavom kapom i s pro-

pisanim željezničarskim fenjerom u ruci. Skinuo Milkan došljaku kapu, a ono pod kapom — slama.

Tek sad mu je sinulo ono što je meni već od podne bilo jasno.

Pružni stražar Joakim, strastveni lovac na gljive, obu-kao u željezničarsku uniformu lutku od slame, stavio joj fenjer u ruku, a on — slobodan od službe i čekanja vla-kova — odlazi svake noći u obližnji šumarak da fenje-rom traži gljive, koje — zna se — noću najbolje i naj-brže rastu.

Uvjerio se tako Milkan da čovjek noću nema čega da se boji, uvjerio se ali što je još važnije — ovom pričom o sablasnom fenjeru uvjerio on i moga nećaka Jocu da se u mraku ne kriju zapravo nikakve opasnosti.

Već sutradan poslije ovog neočekivanog raspleta na svoje sam uši čuo kako Joco govori teti Malči:

— Ničega se ne trebaš bojati. Noću ti je sve kao i danju, samo što se noću Joakim ne vidi!

DALEKOMETNA ZAUŠNICA

Uh, još me i dan-danas — kad se toga sjetim — za-svrbe dlanovi, još i dan-danas osjetim kako mi rumenilo gnjeva — istina već pomalo od godina izblijedjelo — pokulja u glavu. A kako se i ne bi čovjek savjestan i uvi-jek budan ljutio na jednog krmeljivog pospanca koji, umjesto da stoji u stavu »pozor« sa crvenom zastavicom u ruci, mirno i bez brige u stavu »odmor« leži i spava, a crvena mu zastavica prašna i puna paučine izvaljena u zapećku?!

I to — kao što i sami znate — crvena zastavica koja nama strojovođama treba da kaže kako je na pruzi sve u najboljem redu i da sve do iduće stanice ili iduće od-javnice ne moramo imati nikakve brige ni za putnike, ni za skupocjenu lokomotivu, pa čak ni za našu, u ovoj teš-koj željezničarskoj službi, ne baš osobito dragocjenu glavu.

Prolazio sam svakog jutra kraj njegove stražare, pro-lazio i već se izdaleka nadvirivao na prozor lokomotive da bih njega, pružnog stražara Juricu, i njegovu crvenu zastavicu što prije ugledao. Ali kako sam brzo vozio, a on sporo iz stražarnice izlazio, ugledao bih ga tek onda kada bi kraj njega prošao već i zadnji vagon moga vlaka.

11

mte

Gnjev se u meni skupljao i nadimao kao što se razor-ne pare skupljaju i nadimaju u vulkanu, a dlanovi se već osuli plikovima od silnog svrbeža i želje da pospanom Jurici u ime službe i sigurnosti prometa onako s loko-motive, u prolazu, udarim paprenu zaušnicu.

Znam, nije to predviđeno propisima, ali isto tako znam da ni spavanje u službi propisi ne predviđaju!

I toga jutra — onog sam časa bar tako mislio — imao sam sreću. Mora da je pijetao ranije i glasnije nagovije-stio svitanje, pa se Jurica ranije prenuo i već s nekoliko trepavica bio budan. Zahvaljujući pijetlu i već razbuđe-nim trepavicama, nešto je ranije čuo moj vlak, pa je i nešto ranije, onako klimav i umoran, izašao iz svoje stra-žare. Vidio sam ga već izdaleka kako se gega, a zastavica mu se obješena vuče po prašini.

Zamahnuo sam u ime reda i discipline, zamahnuo i — umjesto Jurici, zaušnicu prilijepio šefu stanice, koji je punih pet stotina metara od stražare stajao na peronu i očekivao dolazak moga brzog vlaka.

Svi su na željeznici znali kako brzo vozim, znao sam to i ja, ali da prelazim pet stotina metara za vrijeme dok se ruka spusti, tek smo se toga dana i ja i šef stanice na svoje — tko oči a tko uši — uvjerili.

Možete misliti kako mi je bilo neugodno. Ipak, jed-nog sam šefa pogodio zaušnicom. Nije to mala stvar! Ali kad sam mu ispričao i objasnio o čemu se radi, samo je odmahnuo rukom i rekao: »Zaušnica je bila upućena na pravo mjesto i — što je još daleko važnije — u ime reda i discipline.« To je bilo sve što mi je rekao, da bi odmah zatim — kako vlak ne bi kasnio — mirno i ozbiljno po-digao tablicu i dao mi znak da mogu krenuti dalje.

12

Da, takvi su nekada šefovi bili. Čak su i zaušnice upu-ćene u ime »reda i discipline« primali dostojanstveno i s poštovanjem.

Ali, i Jurica je dobio svoje! Dvostruko gnjevan i u svoje i u šefovo ime, idućeg sam jutra zamahnuo već kilometar prije njegove stražare i pogodio ga baš kad se onako krmeljiv i razbarušen pojavio na pragu! Zapam-tio je to za cio život. Od toga jutra stajao je umiven i počešljan pred stražarom u stavu »pozor« već kad sam se ja u Slavonskom Brodu penjao u lokomotivu.

PAS NA TENDERU

i? U prvim danima našeg poznanstva Garu nisam razli-kovao od komada ugljena. I to iz sasvim jednostavnog razloga: nismo još bili prijatelji i tada još nije mahao repom kada bi me ugledao. A dok Garo ne mahne repom, uzalud naprežeš oči: samo je crni komad ugljena na cr-nom tenderu.

Onako crn među crnim ugljenom, Garo je imao sve prednosti crnog psa u crnoj noći: on je vidio sve, a njega nitko.

A baš to — da ga nitko ne vidi — bilo je za njega i te kako važno. Jer, protiv Gare su bili i propisi i kontro-lori. A propisi i kontrolori na željeznici zna se kakvi su: šturi i suhi, strogi i tvrdoglavi. I kad jedan takav propis kaže: »U vlak smije ući samo pas s rodovnikom«, onda je to za jednog kontrolora ne samo propis nego i sve-tinja. Svetinja, iako je i njemu — kontroloru, kao i sva-kom drugom čovjeku, jasno da je pas — pas, i da onaj obični — baš kao i onaj s rodovnikom — jednako može ugristi, baš kao što i jedan i drugi jednako mogu biti rasadnici buha. Iako im je to, kako rekoh, bilo jasno, kontrolori su — da bi ostali vjerni svojoj kapi sa zlatnim

14

1/

pletenicama — svakog psa bez rodovnika po službenoj dužnosti gonili i progonili.

Garo, dakako, o propisima i zlatnim pletenicama ama baš ništa znao nije, pa ipak kontrolore bi osjetio na ki-lometre i po njuhu ih bolje razlikovao od svježa zečjeg traga. Čim bi nevidljiva nit takva kontrolorskog mirisa došla do profinjenog Garinog nosa, odmah se tako vje-što šćućurio i pritajio na tenderu, da više nije bio pas nego samo crni komad ugljena.

Zahvaljujući izvrsnom njuhu, crnoj boji i upravo vojničkom smislu za kamuflažu, Garo je već godinama, neopažen od vlasti, putovao sa svojim gospodarom či-kom Tomom-strojovođom po svim našim i širokotrač-nim i uskotračnim prugama. A kako je ne samo putovao, nego na tim putovanjima uvijek budno gledao, tako se u željezničarskim poslovima izvještio, usavršio, da je za-služio ne samo da nosi željezničarsku kapu nego i da prima željezničarsku plaću.

Na zelene je signale veselo štektao, na crvene ogor-čeno režao; spuštene je brklje već izdaleka najavljivao spokojno spuštenih ušiju, a podignute, otvorene — oz-načavao je ušima naćuljenim, sav kao i uši u napregnutu iščekivanju. Na prometnikov znak trubicom da vlak može krenuti Garo bi se redovito osmjehnuo pasjim osmijehom. A kako da se ne osmjehne kad vlak upravo kreće na novu vožnju, u nove doživljaje. Svaku ploču koja je označavala »laganu vožnju« dočekivao je cvilje-njem, a na znak da ograničenje brzine prestaje — s olak-šanjem je lanuo. Već daleko prije tunela frkao je nosom unaprijed osjećajući miris sumpora, a pred stanicom gdje će lokomotiva uzeti vodu i sam je žedno isplazio

15

te

jezik. Ma kažem vam, dovoljno je bilo pogledati Garu, u njegovu ponašanju pročitati sve signale, pa bez brige upravljati lokomotivom.

Iako je sve to za jednog psa bez rodovnika bilo ne mnogo, nego i previše, ovo što sam vam nabrojio samo je maleni dio onoga što je Garo zapravo znao. Jednom je čak u selima oko Konjica Garo slovio kao nepogrešivi vozni red. Naime, dok se lokomotiva sa svojim repom — vagonima sopćući jedva uspinjala strmim zavojima od Konjica prema Bradini, Garo bi skočio s tendera — jer ta bi mu spora i dosadna vožnja redovito dojadila — skočio bi, kako rekoh, s tendera i uputio se uzbrdo na vlastiti pogon do Bradine. Čim su ga putnici vidjeli kako dolazi prugom, odmah su znali da će za desetak minuta: i vlak stići, pa su počeli pakovati stvari, oblačiti kapute, kupovati karte — već kako koji — te bez žurbe izlaziti na peron. Garo je za to vrijeme skoknuo do Milice, kćer-j ke bradinskog šefa stanice, napio se mlijeka i pojeo kiseli i krastavac (što ćemo, takav mu je bio ukus), a onda i sami otišao na peron da kao i ostali putnici dočeka svoj i nj i-; hov vlak.

No sve što sam vam ispričao zapravo je sitnica pre-| ma Garinom upravo čudesnom snalaženju u magli. Nje-; gov je fini njuh — i onda kada se ništa nije vidjelo — dakle, baš onda kad je to čika Tomi bilo najpotrebnije; — osjetio da li je skretnica pravilno ili nepravilno pos-| tavljena. Ako je osvijetljena ploča na skretnici stajala) usporedo s prugom, dakle kad je skretnica bila pravilnoj namještena, Garo je samo zaštektao. A kad je ploča bila^ okomito prema tračnicama, dakle, skretnica krivo pos-;

16

tavljena, Garo je zatulio kao što psi tužno i otegnuto tule na Mjesec.

Mi strojovođe dugo i dugo nismo mogli objasniti ka-ko i po čemu Garo i po najgušćoj magli razaznaje polo-žaj skretnica, sve dok se nisam jednog dana dosjetio da iz osvijetljene ploče koja stoji u smjeru tračnica, dakle i u pravcu vlaka, iz petrolejke izlazi više mirisa nego iz one koja stoji poprijeko.

Taj njegov upravo čudesno profinjeni nos jednom je i meni i njegovom gospodaru spasio glavu. Da, kao što i slutite, skretnica je bila krivo postavljena, magla gu-sta kao tijesto prekrila je cijeli kraj, a naši vlakovi — moj i čika Tome — išli su iz suprotnih pravaca istim tračnicama jedan prema drugome. Garo je na vrijeme nanjušio položaj skretnice i zatulio na uzbunu. Čika To-mo je istog trena pritegao kočnice, zaustavio vlak, skočio s lokomotive, na brzinu prebacio skretnicu i tako u pos-ljednji čas moj zahuktali vlak skrenuo na slobodnu, ot-vorenu prugu.

Za ovaj podvig Gari sam se odužio dobrim komadom pečene slanine i jednim prikladnim darom. Poklonio sam mu željezničarsku torbu. Onakvu crnu, kožnatu, s ručkom kao potkova, u kakvoj strojovođe nose jelo i ostale potrebe. Samo, naravno, nešto manju. Otada je i Garo, kad je sa svojim gospodarom išao u službu, nosio torbu s obrokom kao i svaki drugi željezničar. Čika To-mo u ruci, a Garo — dakako — u zubima.

Sa svoje strane Garo mi se na ovom, za njega tako značajnom poklonu koji ga je na neki način uzdigao na stupanj službenika željeznice, zahvalio i zahvaljivao sva-ki put kad god bismo se sreli. Već izdaleka tako je veselo

i 'SSES^

-VSS- Z'.'Ai "

2 Čađave zgode 17

i tako brzo mahao repom, da je izgledalo kao da mi maš< velikom crnom lepezom.

Svakog bi me puta ponovno dirnulo ovo tako vidlji vo iskazivanje prijateljstva. Kažem — dirnulo, jer znac sam i znam: sve na svijetu možeš kupiti osim veseloj mahanja pasjeg repa.

ZVIJEZDE PRŠTE POD KOTAČIMA

Onaj koji brzo vozi treba se znati brzo i zaustaviti. Jer, lako je otvoriti regulator, lako je dati punu paru i zahuktati i lokomotivu i vlak, te svoju glavu i glave put-nika pustiti da vrtoglavo jure blistavim tračnicama kao kugle na glatkoj stazi kuglane.

Ali, daj ti zaustavi — ako si majstor — strijelu u letu, zaustavi je ne na cilju, nego pred iznenadnom prepre-kom, spasi skupocjeni vlak koji ti je država u ruke dala i još skupocjenije glave koje su — bez trunka razmiš-ljanja — ušle u vagone i tvojoj se brizi prepustile.

Da, lako je juriti ali je teško stati. No, svaki pravi, rasni strojovođa kojemu je ne samo trun čađe uvijek u oku nego i lokomotiva i njene tajne u malom prstu, taj savršeno zna i kako se juri i kako se staje. Svaki takav strojovođa — a da sam i ja jedan od te posebne, rasne vrste — mislim da nije potrebno ni isticati — dakle, sva-ki takav strojovođa ima svoj poseban, samo njemu svoj-stven način, da ne kažem tajnu, kako se, u kojoj mjeri priteže kočnica i kako se postiže najbolje moguće trenje između četrdeset šest kotača i dviju tračnica, to jest: ko-čenje, kako to ljudi obično govore.

19

te

Ja sam, na primjer — sada to već mogu javno reći, j neka mladi znaju — uvijek kočio po zvijezdama!

Zbunjeni ste, znam. Znam i ne čudim se. Ta toliko ste puta čuli i čitali da kapetani svoje brodove vode po zvi-jezdama, ali da kapetan vlaka, to jest strojovođa, po zvi- \ jezdama koči — to vam se čini naprosto neshvatljivo, ne-moguće. A sve zato jer i djeca i odrasli ljudi žive u za- i bludi da zvijezde po kojima se čovjek ravna jesu samo j one na nebu. A eto nisu! Zvijezde po kojima sam se ja i pri kočenju ravnao bile su sasvim zemaljske zvijezde. Prštile su pod kotačima!

Uostalom, da nije tako, zar bih mogao izvesti ono što jsam izveo u stanici Medari-Draganići?!

!Vozio sam toga dana ekspresni vlak i na toj malenoj

stanici nije uopće trebalo da stanem. A to je, i za mene i za putnike, značilo da kroz stanicu prolazim kao da vo-zim otvorenom prugom. Za razliku od putnika ja sam — kao i uvijek — morao biti na oprezu i, eto, to je i me-ne i njih spasilo.

Držao sam ruku na kočnici, nagnuo se kroz prozor-čić da bih imao bolji pregled pri ulazu u stanicu, kad odjednom vidim — manevarka sa tri vagona zapela na;skretnici pa ne može da se izmakne ekspresu. Dogodilo;se to, očito, maloprije pa nisu stigli da me kod odjavnice;obavijeste i zaustave. Skretničar je, doduše, mahao crve-;nom zastavicom, ali sve je to pri ovoj brzini bilo i su-;više kasno. Zapravo, bilo bi i suviše kasno da nisam pri-jmijenio svoj posebni način kočenja — kočenje po zvi-jjezdama.

jU istom onom djeliću sekunde u kojoj sam uočio!

2 0

I

opasnost, pritegao sam i kočnicu. Pod kotačima su zapr-štale malene ružičaste zvijezde.

Još sam jače pritegao kočnicu.Na sve strane cvrljeći poletješe sada već crvene zvi-

jezde.uspustio sam malo pijeska i još malo pritegao koč-

iZvijezde postadoše krupnije, te se od crvenih pretvo-

riše u plavičaste.Dodao sam još malo pijeska i ručicu pritegao za još

tri zupca.Plavičaste zvijezde postadoše krupne kao one na bo-

žičnoj jelki, a boja im od plavičaste naglo prijeđe u bi-jelu. Kad sam to kočenjem postigao, odmah mi je odla-nulo. I zaista, dogodilo se ono što sam očekivao. Kotači su se zavarili za tračnice i vlak je stao kao ukopan.

Znao sam, uslijed naglog kočenja prtljaga se sigurno po vagonima ispreturala, kovčezi popadali s polica, a putnici se negdje dobro ugruvali. Žalio sam ih, suosje-ćao s njihovim modricama, ali sam bio neizmjerno sre-tan što su svi ostali živi.

Začas se podigla silna graja i neki ratoborni putnici potrčaše prema lokomotivi da bi me izgrdili, napali, što tako naglo, bezobzirno kočim. Ali kad su stigli do loko-motive, i oni najratoborniji zanijemiše od zaprepaštenja. A imali su i od čega zanijemiti! Odbojnici moje lokomo-tive priljubili se tik uz odbojnicu manevarke. Ma čovjek bi na prvi pogled rekao — sudarili se! A eto — nisu!

Sišao sam s lokomotive i mirno iz džepa izvadio no-vine. Ne, nije mi bilo do čitanja. Iako sam naoko bio mi-

21

I*

ran i sabran, u nutrini mi je još sve drhtalo od netom ■ preživjelog uzbuđenja. Prišao sam odbojnicima te izme-i đu njih provukao stranicu novina. Tek toliko nas je, eto, dijelilo od sudara!

Da, uvijek sam govorio, a to i sada ponavljam: brzoj smije voziti samo onaj koji zna brzo stati!

PISMONOŠA NA KROVU

Znam, iznenadio vas je naslov ove moje današnje pri-če. Znam i što mislite o njem. Ali — varate se. Pismono-ša nije bio ni mjesečar, niti je pisma raznosio u rodina gnijezda po dimnjacima.

Zamislili ste se, mućkate glavom kao mućkalicom. Uzalud. Maslaca od tog mućkanja neće biti. Ne, niti se možete niti ćete se dosjetiti. Zato bolje pustite mene da vam ispričam sve kako je bilo.

Vjerujte i sam sam se iznenadio kad je natjecateljska komisija donijela odluku da moga pismonošu isključi iz svih budućih natjecanja brzine i snalažljivosti te da mu na licu mjesta oduzme prvu nagradu koju je upravo bio osvojio.

»Moga pismonošu«!? Da, tako sam rekao. A tako i jest. Putovao je on na krovu jednog od vagona moga brzoga vlaka pa je u neku ruku odista i bio moj.

Kako ja vozim i kako na sekundu stižem na odredište znali su već i vrapci. Ali da se to pročulo već i među go-lubovima, uvjerio sam se tek onda kad su »moga pismo-nošu« pročitali kao da je napisan krupnim, tiskanim slo-vima.

23

U ona davna vremena, davna ne toliko po godinama S koje su odonda prošle, nego više po tehnici veza i brzini i kojom se prevaljuju udaljenosti, dakle, u ona davna vre-j mena redovito su se održavala natjecanja golubova pi-smonoša. Recimo, neko društvo ili klub uzgajivača golu- j bova pismonoša iz Slavonskog Broda natječu se s isto i takvim društvom ili klubom iz Subotice. Pravila su jed-nostavna. Čiji golub brže preleti razdaljinu između ova dva grada — jedna skupina poli ječe iz Subotice, a druga iz Slavonskog Broda, jer golubovi, kao što znate, lete sa-

?i«: I *

iii

^p^

mo kući! — dakle, onaj koji ima najbolje vrijeme, taj je i pobjednik. Jednostavno i jasno. Mislim, jednostavno i jasno kako uzgajivačima, tako i sucima, pa i vama koji slušate ovu priču u doba kad se telefonima i radio-valo-vima i daleko veće udaljenosti prevaljuju ne za sekundu, nego za njezine djeliće.

I eto, na tim natjecanjima brzine i snalažljivosti je-dan je golub iz Subotice, onaj kojeg sam nazvao »moj«, redovito pobjeđivao. Pročuo se on nadaleko, pričali o njemu ljudi kao što danas pričaju o filmskim zvijezda-ma ili nogometašima, divili mu se, slavili ga. Svi su mi-slili: posebno je nadaren da u onoj gotovo bezličnoj rav-nici pronađe najkraći put; izvanredno je snažan, jer ga hrane tajanstvenom nekom hranom; osobito su mu du-ga i hitra krila, jednom riječju — izuzetan golub kakav se ne ispili iz jajeta svakog dana!

Slavili su ga tako sve dok ga nisu pročitali, uostalom, kao što to često u životu biva. A »pročitao« ga je Flori-jan Moljac, neki sitni, zagrižljivi starčić iz subotičkog statističkog ureda, starčić koji ništa drugo i nije radio nego cijele dane, iako je bio u mirovini, provodio u svo-me uredu i proračunavao sve neke postotke i milimetre. Pošto je potrošio kilograme i kilograme papira i dva tu-ceta »Hartmund« olovaka, Florijan Moljac je otkrio čudnu podudarnost između dolaska moga brzoga vlaka i dolaska na cilj »moga goluba«. Teška se srca odvojio od svoga prašnjavog pisaćeg stola i skoknuo na stanicu.

I — što da duljim? Uhvatio je moga goluba na djelu, to jest — na krovu vagona. Mirno je sjedio u zavjetrini iza tendera i kad je vlak zakočio u stanici, bezbrižno je prhnuo i samouvjereno odletio na cilj.

25

SMSg!??ft

• iVSH fćSS

Tako se, eto, uz pomoć olovke i papira te Florijanovih jednadžbi i razlomaka, otkrilo da golub putuje baš mo-jim brzim vlakom i tako bez po muke stiže u Suboticu daleko prije ostalih golubova.

Jasno, isključili su ga, kao što sam već rekao, iz svih daljnjih natjecanja, oduzeli mu sve diplome i sve plave vrpce. Ali slavu mu ipak nisu mogli oduzeti. Slavu naj-lukavijeg goluba cijele Slavonije i Bačke, goluba o ko-jem se više i dulje pričalo nego i jednom njegovom per-natom rođaku.

Da, tako vam je to bilo. Čak i golub, ako uskoči u pravi vlak, može postati slavan i nadaleko čuven!

GLE, DIVLJI MIŠEVI NAVALILI!

Događalo se da me vozni red i moja garavuša baš u samo predvečerje vrate na stanicu Slavonski Brod. Vra-te i sina Mišu podignu u naručje.

Naime, Miso me je u godinama, kad su se njegove velike radoznale oči još svemu čudile, redovito u takvim prilikama čekao. Cim bih stao i ugledao sina, skočio bih s visoke lokomotive, eh, mlad sam još onda bio, ni ste-penice mi tada nisu trebale, skočio, podigao Mišu u na-ručje, posvršavao uobičajene poslove, obavio primopre-daju da bismo se uskoro nas dvojica uputili kući preča-com preko livade što se prostirala odmah iza ložionice.

Runjavi oblaci-ovčice po čitav dan tako bijeli na mod-rom nebu, sada su — obasjani posljednjim zrakama sunca što se skrilo tamo preko u Bosni iza planine Mo-tajice — sada su naočigled svoje bijelo runo zamijenili runom najprije zlatnim a onda grimiznim ne bi li se još malo poigrali na nebu prije nego što ih mrak otjera u crni tor noći.

Poigrali se tako oblaci-ovčice iznad Motaj ice, a onda čitavo stado složno navuklo sive kožuhe i stopilo se naj-prije sa sivim a onda crnim nebom.

27

i«

Da se spustila noć, osjetio sam i po čvrstom stisku Mišine ruke, ruke koja se prihvatila moga prsta, tog za sve malene sinove tako sigurnog i pouzdanog uporišta.

— Da te nije strah, Miso?— Nije, samo mi mrak ušao u oči pa ništa ne vidim.— Znao sam ti ja jednoga dječaka, baš je negdje bio

kao ti sada što si, i baš se kao i ti bojao mraka. Bojaose mraka, sve dok jedne večeri nije prilično dugo sam umraku prosjedio. Prosjedio i uvjerio — da se u mraku,doduše, ništa ne vidi, ali niti njega nitko od mraka vidjeti ne može. »A kad me nitko ne vidi, nitko mi ništaniti ne može!« — zaključio taj dječak i više se mraka nije bojao.

— Tko je bio taj dječak, tata?— Ja, kad sam bio mali.Začudio se Miso da sam se i ja nekada bojao mraka,

a još više da to naglas priznajem.— Kad ja budem bio tata, ni ja se mraka neću bo

jati — Miso će. — Ali sada, tata, zapali lampu. Mrak sesvjetla boji pa će mi izaći iz očiju.

Zapalio sam karbidnu lampu, čarobni onaj željezni-čarski fenjer, koji od kamena i malo vode začas stvori blistavo svjetlo, pa smo se Miso i ja usred treperave po-lukugle što ju je svjetiljka izdubila u mraku, uputili pre-čacem prema podvinjskom putu i mostu na Glogovici. Pazio sam da svoj veliki korak skratim kako bi me Mi-so mogao slijediti, a Miso se opet trudio da svoj mali korak produži kako ne bi suviše za mnom zaostajao.

Odjednom, sve onako koracajući, Miso počne poska-kivati, nečemu nevidljivome izmicati.

28

kk— Što je? Jame preskačeš?— Nije, nego — gle, divlji miševi navalili!— Miševi?— Tu, sve mi pred nogama izmiču. Zar ih ti, tata, ne

vidiš?— Sjene su to, Miso. Sjene suhog kiseljaka.

i®

Smirio se Miso. I sam vidi — nisu divlji miševi. Sje-ne su. No, moj je prst i dalje čvrsto držao. Istina, mrak mu više nije bio u očima, ali još je uvijek osjećao da mu se negdje dolje, u petama, pritajio strah.

OKO

#.

Oko strojovođe — posebno je oko! Što sve ono mora vidjeti, što sve zapaziti, nadgledati, otkriti!

Stojiš u lokomotivi, vjetar te brije kao britva, kiša šiba kao bič, a tvoje oko, oko strojovođe, daleko je na-prijed, tamo gdje se tračnice spajaju, naprijed je i gleda je li pruga slobodna. Usput oko je vidjelo i sve signale, vidjelo je i crvenu zastavicu pružnog stražara, vidjelo jesu li sve rampe spuštene. Ali, u istom trenu, oko je vi-djelo, jer vidjeti je moralo, kakav je pritisak pare na manometru, na kojoj je razini voda u kotlu, kako dim-njak vuče i da li dovoljno raspiruje vatru.Kažem vam ja — oko strojovođe posebno jefokoiJ Stojim ja tako jednom na lokomotivi, jurimo 90 na sat prema Subotici, gledam sve i vidim sve. Kad odjednom nešto me snažno udari u prsa. Uhvatim to nešto rukom i da nisam bio već iskusan strojovođa, u nesvijest bih sigurno pao. A kako i ne bih! U ruci mi, vidim, klin iz križne glave. Kad je tu, znači, nije tamo! Kakva je to opasnost teško možete i zamisliti. Drži on inače pogon-sku polugu za kotač i ako ona sada u toj brzini ispadne, a ispasti može svakog trena, zabit će se među pragove, polomiti kotače, prevrnuti lokomotivu, ispreturati vago-

31

k

ne i putnike. Užasne mi slike u tih pola sekunde proletje- iše ispred očiju. Kažem — pola sekunde, jer ruka mi je |još uvijek bila u zamahu kako sam maločas ščepao klinu zraku. Iskoristio sam to, naciljao i svom snagom klin ;bacio na mjesto odakle je maloprije izletio.

\Odahnuo sam još prije nego što se klin zaglavio, jer i

da ću pogoditi — u to uopće nisam sumnjao.

\Pripalio sam lulu i tek tada pogledao križnu glavu, i

Klin je stajao na svome mjestu, ama kao zavaren. Po- \luga je radila da ne može bolje, kotači se kao jedan okre- \tali prema Subotici, a putnici u vagonima iza mene mirno čitali novine, i ne sluteći u kakvoj su se maloprije jnalazili opasnosti.

IDa, kažem ja vama, i dobro to zapamtite: oko strojo- j

vođe — posebno je oko!

\

1

KAD VLAK ZAPLOVI PUNIM JEDRIMA ...

Čudna je zaista sudbina nas pripovjedača. Ako je ne-što o čemu pričamo — istinito, ako se u stvarnosti baš tako dogodilo, slušaoci na to sumnjičavo klimaju gla-vom ili okrajkom usnice hvataju, smiruju podsmijeh.

A ono što uopće nije bilo, ono što je pripovjedač jed-nostavno izmislio, prima se kao istina za koju će sluša-oci spremno i ruku staviti u vatru.

Ne, ne spominjem ovo tek onako, slučajno. Uostalom, na sve ovo još ću se jednom na kraju priče ponovno vra-titi. A dotle evo priče zbog koje smo se i sastali.

Priča je počela na stanici Vrbi, a završila se na stanici u Slavonskom Brodu. Počela — kad sam kroz prozorčić na lokomotivi proturio ovlaženi prst, a završila — kad su snaše spustile jedra, a vlak stao.

Čuli ste i početak i kraj priče, ali kako se bojim da niste mogli dokučiti što je bilo između tog početka i kra-ja, moram se — zajedno s vama — opet vratiti na sta-nicu u Vrbi.

Stao, dakle, toga jutra lokalni vlak »Čiro«, stao po-put tvrdoglava magareta, pa ni makac. A vlak pun snaša koje u Brod nose sir i vrhnje, pun pralja i velikih košara

3 Čađave zgode 33

s čistim rubljem, što ga one svake srijede nose gospođama u grad.

]I snaše i vrhnje, i pralje i rublje točno su morali stići

na stanicu u Brodu, kako bi točno stigle i na tržnicu i:mušterijama.\

A »Ćiro« se, eto, uzjogunio, lokomotivi neki ventil za-; tajio, pa vlak kao da je za tračnice prirastao. I tada mi iz nekog zakutka u glavu provirila spasonosna ideja. Po-| slušao sam savjet koji mi je šapnula, ovlažio prst i pro-i gurao ga kroz prozorčić. Imali smo sreće! I »Ćiro« i ja^ i pralje i snaše. Puhao je dobar, povoljan vjetar. »Dolj-i njak« — kako bi rekli ribari sa Save. A »doljnjak« —■: zna se — sve do podne puše uz Savu, a tek što odzvoni! podne, okrene se kao na peti te, postavši »gornjak«, kre-j ne puhati niz vodu.

— Diži jedra! — viknem ja snašama, a one me, oku-ipljene oko lokomotive, u prvi mah u čudu pogledaše. ".

— Jedra dižite, kažem! Povoljan je, žene, vjetar! iIako nikada s jedrenjacima nikakve veze imale nisu,;

iako im čak ni muževi u mornarici nisu vojsku služili,*bistre su snaše začas shvatile što hoću.

\Dok su one kroz prozore vagona proturale plahte i;

napinjale ponjave, ja sam podmazao ležaje i otpustio!kočnice. »Doljnjak«, pritajen tamo iza šume Brezeštaka,!kao da je samo na to čekao. Puhnuo je svom silinom, na-:peo sve one razapete plahte, jastučnice i ponjave, pa naj-iprije legao a onda sve brže počeo gurati vlak. Na početkumu pomogla nizbrdica što se na sreću našla odmah ispod;stanice, a kad je vlak jednom uhvatio maha, išli smo dajje bila milina.

i

34

i

Juri tako »Ćiro« punim jedrima, slušam ja veselo pucketanje bijela, mirisava rublja, pa kao pravi pomor-ski kapetan pripalim lulu i zagledam se u daljinu. I u toj daljini, daljini od pola stoljeća, spazim sličan jedan vlak kako napetih jedara juri prugom. Aha, tu smo! Ta-mo u dalekoj Kanadi korijen je, znači, moje ideje, koja je jutros pokrenula tvrdoglavog »Ćiru!« Pa da, čitao sam o tome u »Željezničarskom glasniku«. Sredinom prošlog stoljeća u prvim danima kanadskih željeznica, u službu su primali samo mornare s jedrenjaka. Jer vlakove je ta-mo gonio vjetar upregnut u golema bijela jedra, i tko da njima upravlja, ako ne oni — mornari?! Ovi vlakovi--jedrenjaci (zapisano je to čak i u povijesti željeznica) postizali su brzinu od pedeset kilometara na sat, a da pri tome svojim putnicima uopće nisu bacali ni truna čađe u oči...

Pušim ja tako lulu i u oblacima dima plovim kroz daleku prošlost. Plovim i čujem kloparanje i onih kanad-skih i ovih mojih, »Ćirinih« kotača, što poda mnom, za-kovitlani snagom »doljnjaka«, hitaju prema Slavonskom Brodu. U času kada su kotači zabubnjali preko mosta na Glogovici, vratio sam se u stvarnost. Bio je krajnji čas. Vlak je punim jedrima upravo ulazio u stanicu Slavonski Brod. Ne, nisam na stanici bacio sidro. Pritegao sam kočnice i »Ćiro« je stao točno pokraj crvene prometni-kove kape. Snaše su i bez moje zapovijedi složno, kao najbolje uvježbani mornari, uvukle i složile jedra. Šef stanice se još nije ni snašao od čuda, a one su već s veli-kim i malim košarama na glavi u dugom redu krenule u grad.

35

Da, ovo je kraj priče. Kraj što se bar mene, pripovjedača, tiče. A vama, slušaocima, sada je još preostalo dase odlučite. Ako vjerujete da je priča istinita — slobodnojza nju i ruku stavite u vatru. A ako mislite da nije — kli-jmaj te samo sumnjičavo glavom, pustite neka vam oko;usana zaigra podsmijeh.

;Ne, neću se uvrijediti. Znam ja kakva je sudbina nas i

pripovjedača.

<

ZELENE BAČKE PLANINE

Oh, kako su divne te zelene bačke planine! I kako samo slatke! Nije čudo da je ravna Bačka po njima na-daleko čuvena.

Godinama sam vozio brzi vlak kroz Bačku, tamo od Bogojeva i Sente pa do Subotice, i godinama sam odma-rao oči natrunjene od čađi na njihovim zelenim padina-ma. I kako sam, da znate, samo željno očekivao ljeto da bi planine ponovno narasle!

»Ponovno narasle?! Možda nismo dobro čuli?« — pi-tate se iznenađeni.

Čuli ste, sasvim dobro čuli. No ipak, ponovit ću da ne bi bilo kakve zabune: »... željno sam očekivao ljeto da bi planine ponovno narasle!«

Niste se još dosjetili o čemu vam pričam? Zaista ni-ste?

Hajde da vam pomognem jednom zagonetkom. Sta-rom, mislim, dobro poznatom: zelena staja u kojoj crni konji crveno sijeno jedu. Što je to? Ne pomaže?

Hm, znači: priču valja početi od početka i malo po-malo ići prema kraju sve dok se ne dosjetite.

37

Kada bih ljeti rano ujutro polazio u ložionicu da preuzmem lokomotivu, moji bi me sinovi, Miso i Duka, iako;još bunovni, u jedan glas podsjećali:

j— Tata, donesi nam bačku planinu. Čekat ćemo tej

na stanici s košarom. Bit ćemo točni, ne brini.

\Podsjećali bi me iako su znali da se ljeti bez nje ni

kada ne vraćam iz Subotice.

■Čim bih prešao Dunav i povezao vlak kroz bačku rav-j

niču, odmah bih ugledao i njih, zelene bačke planine. Uzdizale se one čas lijevo, čas desno od pruge, blistale! se kao nalaštene njihove zelene, zaobljene padine, a vr-j

k

»i.

M

hovi im obli i glatki, mokri od rose, palucaju na jutar-njem suncu kao glečeri. One najkrupnije među njima svojom bi veličinom zadivile čak i one najiskusnije — agronome. Gledam ih tako s lokomotive, oči na njima odmaram i već se unaprijed veselim Mišinoj i Đukinoj radosti, koja će blistati s njihovih lica kada jednu takvu planinu budem predvečer istovarivao na brodskoj stanici.

U Subotici sam obično preuzimao drugi vlak da bih ga dovezao natrag do Broda, pa nisam baš imao mnogo vremena. Ali da skoknem do tržnice, vremena se uvijek našlo i moralo naći. Ne, sinove ni po koju cijenu nisam smio razočarati.

Na tržnici su me već svi znali. I kupci i prodavači. Čim bi me ugledali kako grabim velikim koracima, kupci bi uzmicali, a prodavači odmah posizali za onom najvećom. No najčešće bi me »ona najveća« već čekala. I nema toga kome bi je prodali.

— Čuvamo je za čika Janoša — rekli bi i suviše na-srtljivu kupcu. A to je bilo dovoljno da on odmah odu-stane i potraži drugu.

Toga dana čekala me jedna zaista golema. Prava bačka Himalaja. Jedva sam je dopremio do stanice i jedva smjestio na lokomotivu. Cijelim sam putem pazio da mi se Himalaja ne prevrne. Jer, da kojom nesrećom padne i pukne, sva bi slast iz nje iscurila. Možda bi se čak i kotači za tračnice zalijepili! Čuvali smo je naizmjence ložač i ja, čuvali i očuvali. A da to nije nimalo lako, svakako može zamisliti tko zna kako se lokomotiva žestoko trese i ljulja.

39

U Brod sam, kao što to jednom strojovođi i dolikuje, stigao točno po voznom redu, a moji me sinovi, točno po voznom redu — ta jesu li moji ili nisu — čekaju s velikom košarom. Čekaju, a smiješak im poigrava oko usana. Vidio sam oba smiješka već s ulaznog signala.

Dok smo ovo čudo od planine spuštali s lokomotive, putnicima se na peronu zaokruglile oči od čuđenja. Ni-sam se čudio što se čude. Nešto slično ne vidi se svakoga dana! Imala je, brat bratu, sigurno pedeset kilograma. Miso i Duka, inače jaki dečki, jedva su je donijeli do kuće. Došli oni zajapureni u naše dvorište, a oko njih se začas sjatila djeca iz cijele ulice. Slavlje njihovih prija-telja bilo je i njihovo slavlje.

Kad smo konjaničkom sabljom, što sam je naslijedio od oca, husarskog narednika, planinu presjekli popola, u dvorištu nastade klicanje. Da ste bili tamo, i vi biste klicali! Jer, da će se osladiti sva djeca iz bližeg i daljeg susjedstva, bilo je svima već na prvi pogled jasno.

Jela su djeca, jela, iz susjedstva pristizala sve nova i nova pojačanja sa žlicama u rukama, a kad su napokon marljive žlice izdubile obje polovice, nasred dvorišta ostala dva zelena, okrugla čamca. Preko Save u njima da se prevezeš!

Zaista, nije čudo što ljudi govore: »Od lubenice nema ti veće planine u Bačkoj!«

SAMO JEDNA NOTA U MAGLI!

Magla, eh, ta nesretna magla! Koliko li je ona već vla-kova iz voznog reda izbacila, koliko živaca nama strojo-vođama istanjila, koliko očiju iskolačila, koliko sa-mo ušiju istegnula?!

Magla gusta kao vuna, magla što polegne po pruzi pa crveni signal vidiš tek kad si ga prošao, a zvižduk loko-motive — taj vapaj i poziv u magli slijepog strojovođe — čak i zec u grmu ispod željezničkog nasipa jedva da čuje, a kamoli onaj kome je upućen.

Kao i drugi — kojima je gusta, ljepljiva magla zatva-rala vidike — i ja sam se s njom godinama borio, borio kako sam znao i mogao. Ali, sve je bilo uzalud! Kao što je drugima vlakove iz voznog reda izbacivala — izbaci-vala ih je i meni; kao što je drugima živce stanjivala, oči iskolačivala, uši istezala — stanjivala je, iskolačivala, istezala je i meni! Sve sam kako-tako podnosio, ali da mi magla stalno uši isteže, to me je tako vrijeđalo da sam jednom bijesno uzviknuo: — Magla ili ja!

Razmišljao sam tako o magli i svojoj zadanoj riječi, razmišljao i kroz gustu se maglu vraćao kući iz ložioni-ce. Jedva su se razabirali osvijetljeni prozori kuća, no znao sam ovdje svaki kamičak na putu, znao svako udu-

41

ft lii«

bljenje, svaki zavoj, pa mi magla nije mogla podvaliti ne-ku drugu stazu i odvesti me stranputicom.

Išao sam tako kroz maglu, kad odjednom uho mi se samo od sebe naćulilo. Stanem i osluhnem. Ne, nije bilo sumnje. Iz stana moga susjeda Fridolina, inače učitelja glasovira, čula se samo jedna jedina tipka, samo jedna jedina nota. Upravo nevjerojatno. Nevjerojatno, jer nje-gova je kćerka Katarina svakoga dana u ovo vrijeme re-dovito i marljivo vježbala i tko zna po koliko puta po-navljala čitavu skalu.

Stajao sam tako neko vrijeme, stajao i slušao, i u jednom trenu upravo osjetio kako mi u glavi počinje ni-cati ideja.

Kad je pustila korijenje i potpuno se razlistala, ušao sam u stan susjeda glazbenika i zamolio malu Katarinu da sve dok se ne vratim stalno svira skalu. Znate ono: do, re, mi, fa, so, la, si, do . . .

Gonjen idejom koja se za to vrijeme osula cvjetnim pupovima, upravo sam izjurio u mrak i maglu. Već na-kon pedesetak metara magla je skalu jednostavno prepo-lovila. Prepolovila kao škarama. One najviše tonove uop-će više nisam čuo.

Ideja je u meni već procvala i ja potrčah dalje. Na-kon dvije stotine metara čuo sam samo one najniže to-nove, a nakon pet stotina: kroz maglu se probijala još samo jedna jedina nota — ona najniža. Zrnce ideje što je — nema tome dugo — tek niklo, sada je već postalo granato deblo sa zrelim plodovima.

Vratio sam se, zahvalio Katarini na suradnji i požu-rio kući da uberem plodove s moga drveta saznanja. Cije-vi sam imao, mali parni kotao također, pa sam uskoro

42

izradio parnu zviždaljku koja je zviždala samo onu naj-nižu notu. Nestrpljivo sam očekivao jutro, tek što je sva-nulo odjurio u ložionicu, na moju lokomotivu postavio novu zviždaljku i — što da vam duljim? Čak i u najguš-ćoj magli mene i moj vlak čuli su na kilometre prije ne-go što smo se približili branicima, skretnicama, stražari-ma i stanicama. Brzinu više nisam morao smanjivati i moj vlak ni po najgušćoj magli više nije ispadao iz voz-nog reda.

Uskoro su ovu moju — kako su je nazvali: »Janoševu zviždaljku« — i mnogi drugi strojovođe postavili na svoje lokomotive. I otada — iako još uvijek iskolačenih očiju i napetih živaca — svi su oni i brže i sigurnije vozili kroz maglu.

A one tvrdoglave, one koji nove ideje već zato što su nove, nikada ne prihvaćaju, njih je — baš kao loše đake iz zadnje magareće klupe — magla i dalje nemilosrdno vukla za uši.

Zato, ako sretnete nekog strojovođu dugih, istegnu-tih ušiju, znajte — to je jedan od onih koji na svoju lo-komotivu nije htio postaviti novu, Janoševu zviždaljku.

Ivjt

LOKOMOTIVA S BUNDOM

Žarki ljetni dan i ja točno po voznom redu ulazimo u Suboticu. Nagnuo sam se kroz prozorčić, nadzirem ulazne signale, kad odjednom s perona začujem najprije tihi a onda sve glasniji smijeh. Smiju se putnici i željez-ničari, smiju se stražari i nosači, od smijeha podrhtava i prometnikov brk i crvena mu kapa na glavi.

Trenutak kad vlak ulazi u stanicu — trenutak je sve-čan, ozbiljan. Ipak — i sam jedva suzdržavam smijeh. A kako i ne bih ...

Uostalom, da vam ispričam od početka.Sve što se desilo, desilo se zbog gurmana. Čudite se?

Gurmani i željeznica?! Ima to veze. Tko bi gurmanima dopremao poslastice ako ne željeznica?

Da, toga jutra u Vrpolju su u poštanska kola utova-rili ekspres-preporučenu košaru. Košaru punu žaba. Kre-ketavih, zelenih, buljookih. Vidio sam ih kako vire kroz pruće. Bila je to — znao sam — pošiljka za subotičke gur-mane. Čuli su oni da ja taj dan vozim brzi vlak pa su bili sigurni da će pošiljka stići točno na sekundu.

Nema što — dobro su računali. Teškoća ne bi bilo da se poklopac nije otvorio.

Do Vinkovaca sve je bilo u najboljem redu. Ali kad sam htio krenuti iz stanice, začujem neku ciku i vrisku.

44

i4*

■

Okrenem se i imam što vidjeti! Žene vrište i trče po pe-ronu a žabe upravo pršte iz vagona i kao zelene opruge skaču na sve strane.

Što sad? Vrijeme je da krenemo, vozni red je u pita-nju a hitna mi se pošiljka, eto, raspršila. U Suboticu, znam, ne smijem bez žaba. Čika Janoš vozi — a pošiljka da ne stigne na sekundu! Ne, svoj ugled nisam smio sta-viti na kocku.

— Hvatajte ih, ja čekam — mirno sam rekao vlako-vođi. — Pošiljka mora stići.

— A vozni red? — zabrinuto će vlakovođa.— Vozni red je zato da znam koliko kasnim.Kad me vidio ovako mirna i spokojna, vlakovođa

skupi ljude, metlama pomete žabe, a kako su bile crne od prašine i čađe, gurne ih zajedno s košarom pod sla-vinu. Prao ih je dok opet nisu bile zelene kao mlado lišće.

Pogledam na sat i protrnem. Već dvadeset minuta stojimo. Eto, koliko se zakašnjenja krije u jednoj košari žaba!

— Gotovo! — reče vlakovođa.Još se pravo nije ni popeo, a mi smo već jurnuli iz

stanice.Vozim da ne može brže. Od silne brzine brzojavni se

stupovi s obje strane pruge čine kao gusti plot. Čim sam to postigao da vidim plot, znao sam — neću kasniti. I baš tada pritisak na manometru počne strmoglavce pa-dati.

— Gubimo paru — viknem ložaču, ali odmah vidim— nije on kriv. Loži moj Luka, sav je crven od vatre ilopate, puši se moja garavuša, ali pare ipak sve više nestaje. Što smo mogli drugo nego stati?! Srećom, baš smobili u nekoj malenoj stanici.

45

Skočim s lokomotive i zaprepastim se. Napojna glava, kroz koju para prolazi u cilindre, sva je u ledu. Sve mi je odmah bilo jasno. Od silne brzine napojna se glava sve više i više hladjela, dok se napokon nije

smrzla.U trenu sam stvorio odluku. Znao sam — samo me to može spasiti.

Potrčao sam prema šefu stanice, koji se još n|je oporavio od iznenađenja što je brzi vlak stao na njegovoj malenoj stanici, i još ga više zaprepastio rekavši:

— Bundu mi dajte! Jedino me to može spasiti! Vozni red je u pitanju!Ništa nije shvaćao, ali ništa nije ni pitao. Željezničar starog kova!Potrčao je i začas donio bundu. Golemu, željezničarsku. Sjećam se kao

danas kako je mirisala po naftalinu.Uz pomoć ložača bundu sam pričvrstio na prednji kraj lokomotive i

lagano krenuo. A dalje je sve bilo kao što sam predvidio. Uslijed topline led je popustio, para je uskoro počela pristizati i mi smo se zahuktali kao nikad. Kolikom brzinom — ne mogu vam reći. Kazaljka je na brzinomjeru prešla crvenu crtu, prešla bijelo polje bez oznaka i stala uz rub. Dalje nije mogla. I sam bih volio znati kolika je tada bila brzina. I zbog sebe i zbog povijesti željeznice! Siguran sam da smo toga dana srušili sve rekorde.

Što smo bili bliže Subotici, sve smo imali manje zakašnjenja. I — kao što znate — stigli smo u stanicu točno na sekundu. Nadoknaditi dva zakašnjenja — pravi je podvig. A eto, umjesto pljeska dočekao nas je smijeh. Nisam se ljutio. Tko da odoli smijehu kada vidi lokomotivu kako usred ljeta zaogrnuta bundom ulazi u stanicu?!

2ESL a

'.3EBSHSS

i* v

i i

KOCNIČAREVA VELIKA TRKA

Kad onaj kojemu je životni poziv da koči, odjednom iznevjeri i sebe i svoju jedinu kvalifikaciju, pa počne trčati — onda možete misliti da je bilo gusto. A da znate — i bilo je. Eh, da nije — ne bi on, okorjeli kočničar Šti-pan, nikada potrčao. Eto, tek opasnost otkrije za što je čovjek u stvari sve sposoban.

Da, gusto je bilo toga dana. Gusto — baš kao što fi-zika u takvim slučajevima propisuje i predviđa. Od sil-ne hladnoće sve se skupilo, steglo, smanjilo, stislo, sa* želo. 2iva se šćućurila pri dnu toplomjera negdje oko mi-> nus trideset. Kad sam vodu u jutro kroz prozor izlio, na| zemlju je pao zveketav led. Brzojavne se žice stegle, ste-gle pa privukle stupove i jednostavno ih poizvrtale. Vra-ne, čim polete, odmah i padaju smrznute. Kod Slobod-nice sam na svoje oči vidio što znači mraz: cijelo je polje prekrilo jato pernatih križeva. Još maloprije žive, sada su vrane bile samo komadi crna, raskriljena leda.

Vrijeme štono se kaže — ni psa da van pustiš. Ali za željeznicu i nas željezničare nije bilo, niti je moglo biti poštede.

Taj sam dan bio slobodan i možete misliti kako sam bio sretan što baš toga, možda u cijelom stoljeću naj-

48

i

hladnijeg dana, nisam morao u službu. A onda, kad sam taman sjeo kraj tople peći i prvu, najslađu lulu pripa-lio, zakuca dostavljač na vrata.

Čim sam ga kroz staklena vrata ugledao, odmah sam se počeo oblačiti. Znao sam: nije on došao tek onako. Dok sam navlačio bundu i debele pustene čizme, hukću-ći u dlan, ispričao mi je da je strojovođa teretnog vlaka neoprezno, golom rukom uhvatio kvaku na prometnom uredu i prilijepio se za nju od silne hladnoće. Sada ga, eno, upravo otkravljuju toplom vodom, ali kad bi čekali dok ga oslobode, vlak bi i suviše zakasnio. I šta je šefu stanice drugo preostalo nego da pošalje po mene?

Ispričao mi je to nadušak i baš kad je stavljao točku iza posljednje rečenice, ja sam navukao krznom podstav-ljene rukavice i hitro, da ne hladim stan, šmugnuo kroz jedva odškrinuta vrata. S naporom sam se probijao pre-ma ložionici, toliko je zrak bio gust od hladnoće. Čim sam došao, odmah sam vidio što me toga dana čeka. Pa-ra u kotlu slabašna, rekao bih cmizdrava, nikako da se ugrije ma koliko da je ložač marljivo i neumorno ložio. Ipak, nekako smo, zavijeni oblacima pare, polako kre-nuli. Ložač loži, puši se iz dimnjaka kao iz tri Tofolini-jeve ciglane. Loži on — ali badava. Jedva se nas dvojica kraj vatre grijemo. Para od zime onemoćala, pa jedva gu-ra klipove u cilindru. Oni teškom mukom pokreću po-gonske motke, a ove jedva jedvice okreću kotače. Pod punom parom nismo išli brže od deset kilometara na sat.

Deset sati — sto kilometara — računam ja u sebi. Petnaest sati — sto pedeset kilometara. Znači, baš za večeru bit ćemo u Sisku.

4 čađave zgode 49

I I kao što sam izračunao — tako je i bilo. Ulazimo u stanicu Sisak, a ono prometnikova žena — vidio sam je kroz prozor na staničnoj zgradi — upravo prostire stol za večeru.

Jedva sam, onako ukočen od studeni, sišao s lokomotive. A kad sam sišao, spazim šaku ljudi kako gledaju usmjeru odakle smo ja i moj vlak upravo došli. Pogledam, a ono — neka bijela prikaza sva u inju trči prugom.Pogledam bolje i svojim očima ne mogu vjerovati: pa tokočničar Štipan trči prugom. Onako u zamahu nije staoni kod zadnjeg vagona, gdje mu je bilo radno mjesto,a nije stao ni kod lokomotive. Gledamo ga, prometnik ija u čudu, a on nam samo dovikne u prolazu:

j— Zahuktao sam se pa ne mogu stati.Zaustavio se tek na crveno svjetlo kod izlaznog signala, pa se korakom vratio do nas.

— Trčim za vlakom već od Kapele-Batrine — bilaje prvo što je rekao.

Mora da smo ga gledali tako zaprepašteno i s toliko;upitnika u pogledu, da je i bez pitanja nastavio:

\— Pred Kapelom-Batrinom vidim i osjetim da je do

šao kraj. Smrznut ću se tu pored kočnice ako još samomalo ostanem u vagonu. A onda ni za mene, ni za vlak:od Štipana kočničara više nikakve koristi. Mislim tako

ja, pa iskočim iz vagona i počnem trčati u zavjetrini iza

posljednjeg vagona. Kad je trebalo kočiti u nekoj stanici, popeo sam se, obavio posao i tako, eto, naizmjencejradio sve do Siska. Ali tu na nizbrdici od mosta vlak jepovećao brzinu pa mi umakao.

i— Trčao si preko stotinu kilometara — zaprepašten

no će prometnik.k

50

A

— Nego šta, trčao i, zahvaljujući tome, ostao živ — Štipan će zadovoljan sam sa sobom. — Da nisam trčao, u zadnjem biste vagonu umjesto mene našli u bundi sa-mo komad leda.

Rekao je to i odjednom počeo drhtati od hladnoće.A kako i ne bi? Od silnog trčanja potplati mu se na

cipelama istrošili, pa je tu pred nama golim tabanima stajao na snijegu.

Još jednom je Štipan — da se spasi — potrčao toga dana. U toplu sobu, na toplu večeru.

II

LUK U TORBI

Vonjao je luk i više i jače toga dana nego što bi ina-če vonjao, jer spremala se kiša, a tada i mušice i mirisi polegnu tik do zemlje, sve do samih žniranaca. Svaki ko-rak pa čak i onaj — polu, uskovitla prilegli, prituljeni vonj i on se počinje kovitlati sve dok vas poput neke pod-mukle hobotnice sasvim ne obmota svojim ljepljivim ti-calima.

I kako da onda s mojim ložačem Lukom ponovno i ponovno ne pokrenem razgovor o našoj staroj, neiscrp-noj temi?!

— Ma, znam, znam. I ništa mi ne treba dokazivati!Luk je pomogao pri gradnji piramida; njegovoj se ćelavoj glavici — tako nalik malenome Mjesecu, klanjahudrevni svećenici; on je sa svim svojim svojstvima odigrao možda i presudnu ulogu u slavnim bitkama izmeđuGrka i Perzijanaca ...

— Da, tako je! Već u prvim pisanim spomenicima —egipatskim hijeroglifima — tom divnom, veselom, šarenom pismu kao stvorenom da se njime pišu bajke, da,već tamo među svim onim Ramzesima, Ozirisima i Horu-sima, čovjek može naći i njega — obični, skromni, svakodnevni luk! Hijeroglifi iz Keopsove piramide jasno i

52

glasno pričaju da je za vrijeme gradnje toga posljednjeg faraonova prebivališta potrošeno pravo bogatstvo od 1600 talanata srebra za kupnju što crvenog, što bijelog luka — te omiljene hrane robova graditelja ...

Vidiš da znam. U egipatskim sudnicama luk — baš zbog svoje sličnosti s Mjesecom — simbolom vječnosti, zauzima počasno mjesto, mjesto na stolu pred sucima. Prije početka svake rasprave, svjedoci su na svežanj lu-ka stavljali ruku i zaklinjali se da će »govoriti istinu, či-stu istinu i samo istinu« ...

— Da, i to mi je poznato. Stari su Grci također cijenili njegovu moć. Štoviše, bili su duboko uvjereni da lukdaje posebnu, čudesnu snagu. Oni, strastveni ljubiteljiborbe pijetlova, svojim su ratobornim miljenicima obilno davali luk pred borbu kako bi im ostruge i kreste bolje stajale, a oni bili što hrabriji, nemilosrdniji i žešći...

— Da, da, i čuveni je vojskovođa Ksenofont pripisivao luku moć davanja snage pa je zbog toga i naredioda se luk unese u svakidašnji obrok njegovih ratnika ...

Ali, to ti treba da znaš, Grci su i drugačije mislili o luku. Oni su, naime, osim profinjenog ukusa i uzvišenog duha imali i profinjen nos! Onaj građanin Atene ili Tebe, koji bi jeo luk, toga dana ne bi smio kročiti ni u kaza-lište ni u hram!

I još nešto da ti kažem — nemoj možda misliti da je vojskovođa Ksenofont davao luk svojim ratnicima samo zato da bi bili jači i hrabriji. Luk im je davao svjesno računajući i na ono drugo njegovo isto tako dobro poz-nato svojstvo — ne baš ugodan vonj! Baš kao i oštar grč-ki mač Perzijance je rastjerivao i vonj koji se širio od grčkih ratnika!

53

ti — Naravno, reći ćeš, da se iz svega toga može zaklju-čiti samo jedno — kako je luk osigurao mjesto u povi-jesti. Slažem se, ali i ti moraš priznati da to slavno mje-sto prilično gadno vonja, vonja sve do naših dana, vonja, evo čak i danas i ovdje!

Tako sam, ili slično — slično kažem, jer vrijeme, što je promaklo, u sjećanjima nešto zatamnjuje, a nešto opet drugačije obasjava — dakle, tako sam, ili slično, govorio toga dana pred kišu, govorio mome ložaču Lu-ki. No, i toga dana, baš kao i mnogih i mnogih prijaš -njih, govorio uzalud.

U proljeće i ljeto Lukina je crna, kožnata torba, ču-vena željezničarska torba s ručkama kao dvije skloplje-ne potkovice, stalno bila zakićena zelenom perjanicom mladoga luka, a u jesen i zimu, čim bi je Luka otvorio, iz njezinih se dubokih ralja nalik rastvorenim ustima vodenog konja, uskovitlao zajedno s mirisima i crvenka-sti oblačak tanke, prozirne ljuske luka.

Mislite — ta vidim po vašim licima — da sam tre-bao, pa čak i morao, narediti Luki da se okani svoga me-ni tako neugodna poroka, jer ja sam na lokomotivi ipak onaj glavni, onaj o čijem miru i spokoju zavisi i vozni red i sigurnost putnika.

Da, upravo je tako kao što mislite. Ali nisam mogao narediti! Ne, nikako. Naredba koja ne bi svoje duboko korijenje imala u sitnozornim i sveobuhvatnim željeznič-kim propisima, naredba koja se svojim gustim žiljem ne bi ispreplitala s crnim poput zemlje crnice — paragra-fima, ostala bi šuplja i nemoćna baš kao kotao bez pare!

A kad riječi nisu pomogle, niti pomoći mogle, pomo-gla su djela!

54

i«

Čim bih spazio da Luka otvara svoju torbu, do poja-sa bih se nagnuo kroz prozorčić lokomotive. U struji či-stoga zraka koji je fijukao oko mene, zagledao bih se u daljinu i čekao da Lukin ručak prođe.

Svi oni koji bi me vidjeli kako do pojasa stršim iz jurećeg vlaka, svi bi se divili ne samo mojoj hrabrosti nego i brizi koja je iz moga opasnoga položaja tako očito zračila. Mislili su da nadzirem tračnice, pragove, skret-nice, rampe i signale kako bih na vrijeme opazio uz pru-gu pritajene opasnosti. Ni slutili nisu da i ja poput dav-nih onih Perzijanaca koji su bježali pred miomirisnim Grcima, da i ja samo bježim od Luke i njegove lukom zasićene torbe.

Sve do danas nikome nisam o tome rekao ni riječi. Istinu znate samo vi. Zato vas i molim da o tome šutite i dalje nikome ništa ne pričate.

SKOČIO SAM PUNOM PAROM

• ■ ■ i

aSamo kuhar koji sjeda za svečano prostrt stol i ne-

strpljivo očekuje ručak što ga, eto, jednom nije on sam skuhao, samo kuhar može pravo shvatiti kako sam se toga dana divno osjećao penjući se u vlak.

Kuhar, kažem, jer odista: užitka nema u ručku koji si sam skuhao i za koji već unaprijed znaš kakva je oku-sa. Baš kao što za nas strojovođe pravog užitka nema u vožnji kojom sam upravljaš, vožnji u kojoj od signala, pružnih stražara i spuštenih brklji ni prirodu pravo da pogledaš, ni svoju lulu na miru da popušiš.

Da, divno sam se toga dana osjećao penjući se u vlak, divno jer nisam se penjao kao strojovođa, nego kao put-nik u tamnu odijelu, polucilindru i bijelim rukavicama!

Znam, čudite se — polucilindar i bijele rukavice! Ali tako je to nekada, u stara vremena, bilo. Jedan strojovo-đa — nije to bio mačji kašalj, nego ugled i poštovanje.

Uđem u prvi razred, sjednem u fotelju do prozora, polako zapalim lulu i dok sam je pripalio i povukao prvi dim, već smo i granicu prešli.

»Tako brzo, a vlak ne vozi čika — Janoš?!« — pitate se u mislima, jer nećete da me pitanjima prekidate. »Tek što je pripalio lulu, a vlak iz Slavonskog Broda već do-šao do granice?!«

56

i«

Čudno, znam, ali Čudno samo na prvi pogled. I to po-gled koji ne gleda u povijest. Ali možda tome niste krivi? Možda još o tome niste učili u školi? No, ako niste, onda znajte: Brod je nekada bio na granici. S jedne strane Sa-ve on — Slavonski Brod u Austro-Ugarskoj, a s druge strane Save — Bosanski Brod u Bosni.

, Prešli mi tako granicu, vozimo se, iza nas već Der-venta i Doboj, a ja još uvijek pušem i uživam u slikama što same dolaze u okvir vagonskog prozora, dolaze a kad ih se nagledam one same i odu da ih zamijene nove i nove.

Duhana u luli i slika u prozorskom okviru imao sam upravo u izobilju. Mislim — sit ću se nauživati sve do Sarajeva.

Ali da, nije to meni bilo suđeno! Kao što kuhara za svečanim ručkom može u torti iznenaditi čavao, i put-nika-strojovođu mogu u vlaku iznenaditi — žučni ka-menci! Eto, baš to se i dogodilo. Ne, nije meni pozlilo, nego strojovođi u lokomotivi. Srećom, samo pozlilo. No i to je bilo dovoljno da se vlak zaustavi. Tek što je stao, osoblje vlaka ravno k meni — jer da ja, čika-Janoš, pu-tujem u vlaku, već se u Bosanskom Brodu pročulo po svim vagonima. Ukratko mi ljudi izložili situaciju i što sam drugo mogao nego napustiti meku fotelju i popeti se u lokomotivu?! Putnici i vozni red bili su u pitanju! Ni u Bosni — gdje se nikome ne žuri — na to se nisam mogao oglušiti!

Popnem se ja onako u polucilindru i bijelim rukavi-cama u lokomotivu, dam paru i mi krenusmo.

Vozim i pazim, pazim i vozim, a na ramenima svoga svečanog odijela upravo osjećam teret odgovornosti. U

57

i«

pitanju je bio — morate to razumjeti — ne samo moj ugled nego i ugled svih strojovođa s onu stranu Save i granice. Istina, uskotračnom prugom i uskotračnom lo-komotivom još nikada nisam vozio, ali to vam je u stvari sve isto. Kao da na skijama umjesto razmaknutih nogu voziš malo stisnutim.

Vozim ja tako »uskotračno« da ne može bolje, ali neg-dje u brdima pred Lašvom, iza jednog zavoja, gledam i svojim očima ne mogu vjerovati: umjesto dviju tračnica blista se samo jedna.

»Što sad?« — prođe mi u žmarcima pitanje niz leđa.Dok su žmarci još prolazili, već sam stvorio odluku.

Skočit ću punom parom! Drugog izlaza nema ni za me-ne ni za putnike.

Otvorio sam regulator i silno povećao brzinu. Vik-nuo sam ložaču neka prijeđe na moju stranu da bi tako udvoje bar malo nakrivili lokomotivu. I šta da vam du-ljim o nečemu što je trajalo samo sekundu? Zalet jeli smo se i preskočili!

Sretno smo stigli u Sarajevo, na podvigu mi se zah-hvalio šef stanice i čestitao ministar prometa, a nakon nekoliko dana primio sam od putnika zlatnu kutiju za cigarete s urezanom posvetom: Čiki-Janošu — nenad-mašnom strojovođi koji je 13. VII 1913. skočio punom parom! Za uspomenu na taj i za njega i za nas tako sre-tan dan — Zahvalni putnici.«

Pitate što je bilo s onim tračnicama? Kasnije se i to objasnilo. Kovačima iz planinskih sela trebale potkove za magarce, pa željezo uzeli s pruge. Valjda se i među brdima pročulo da ja taj dan putujem u Sarajevo pa su znali da ću se već snaći i preskočiti zapreku.

m

SUDAR S GUSJENICAMA

U ono doba radija nije bilo, pa se vijest o sudaru pro-čula tek drugoga dana kad su sva jutarnja izdanja novi-na masnim slovima na prvoj stranici objavila:

VLAK SE SUDARIO S GUSJENICAMA!

Mislite — šalim se. Ali — iako je otada prošlo već mnogo godina — ni danas mi nije do šale. Kad se sje-tim onog jezivog prizora, onog mljackanja pod kotači-ma, pištanja, cvrljenja, još uvijek osjetim kako mi žmarci poput dlakavih gusjenica gmižu niz leđa. Da, još dan-danas — pa, evo, i sada dok vam ovo pripovijedam — sav protrnem kad se sjetim onog pomičnog zelenog saga koji je, valjajući se, prelazio tračnice.

Bilo je to jednog ljetnog jutra u šumama ispred Vin-kovaca. Punom sam brzinom ušao u zeleni usjek prosje-čen kroz staru hrastovu šumu i, kao obično, na tom mje-stu dao malo jaču paru da bih svladao uzvišicu što je ovdje poput male prepreke dočekivala svaki vlak.

I tada sam, u zadnji čas, iza jednoga zavoja spazio zelen sag prebačen preko pruge. Lecnuo sam se od izne-nađenja, ali sam odmah shvatio o čemu se radi. Žalosni,

59

poharam izgled šume s desne strane pruge, šume što su je gusjenice do golih grana obrstile, bio je i te kako rje-čit. Dodao sam još malo pare i bez i najmanje grižnje savjesti teškim vlakom naletio na nepreglednu kolonu proždrljivih štetočina. Tko zna s kolikim gusjenicama su se sudarili moji kotači. Tko zna koliko su ih stotina ti-suća pregazili, presjekli, ali kod jedne — možda je to bila baš milijun i prva gusjenica — lokomotiva je stala. Iako je lišće što su ga gusjenice pojele bilo hrastovo, a ne ma-slinovo, tračnice su bile skliske kao da su namazane uljem. Kotači su se okretali na mjestu i vlak nije mogao ni koraka dalje. Čekao sam neko vrijeme u nadi da ću ugledati kraj zelenog saga, ali kako ni sagu ni čekanju nije bilo kraja, vozni je red došao u pitanje pa se valjalo prihvatiti posla. A prihvatili smo ga se zaista složno. I ja i ložač i petsto sedamdeset i šest putnika. Napravili smo metle od brezova granja i pomeli tračnice, nasip, i sve prilaze pruzi.

Kao što smo složno meli, složno smo i odbacili bre-zove metle i trkom krenuli svaki na svoje mjesto. Ložač i ja u lokomotivu, a putnici u vagone. Ispustio sam pod kotače pijesak i punom parom krenuo.

A kada sam došao na vrh uspona i s olakšanjem se osvrnuo, imao sam što vidjeti: zeleni sag — začas pre-kinut našim metlama — opet se satkao, spojio i — kao da ništa nije bilo — ponovno se, sa svim svojim gusje-nicama, blago valjajući prebacio preko pruge.

Gladne su gusjenice kao poplava. Nema toga što ih može zaustaviti. Barem onda nije bilo, kad se još nije znalo za diditi i slične ubojite praške.

60

Na svu sreću gusjenica nije bilo više nego što ih je bilo, te kao i svaki sag i ovaj je imao svoj kraj. Dok je došao drugi vlak, gusjenice su prešle prugu da bi — na-kon što su za doručak obrstile pola šume — za ručak izjele i drugu polovicu.

ii

UKRADENA POSTAJA

Eh, tračnice! Velika su stvar tračnice. Nema kod njih lutanja, nema raskršća ni stranputica. Kad si jednom na čvrstim, pouzdanim tračnicama, samo se prepustiš njihovoj volji i one će, i tebe i vlak, sigurno i bez vrlu-danja dovesti točno kamo si naumio.

Ne jednom sam ovako i slično razmišljao o tračni-cama i svaki se put tračnicama ponovno divio. Razmiš-ljao sam o njima i divio im se, divio i razmišljao baš i onoga jutra, koje nikada neću zaboraviti, jutra kad je moj ložač Luka blijed od zaprepaštenja povikao:

— Majstore, zalutali smo!Da je rekao bilo što drugo, ne bi me mogao toliko iz-

nenaditi. Jer, i mostovi se mogu srušiti, i cijelo se brdo na prugu može svaliti, i pružni stražar može zaspati s tvrdim željezničkim pragom pod glavom, ali da onaj koji ide tračnicama može zalutati — to mi se činilo tako ne-vjerojatno da bi čak i tvrdnja kako je ukinut vozni red prema tome bila posve bezazlena.

— Priberi se, Luka! Ložiš, pa ti vrućina udarila uglavu — rekao sam ne bih li i njega i sebe umirio.

— Ama, majstore, na svoje sam oči vidio.— Što, da smo zalutali?

62

— Baš to. Vidio i pročitao.To da je vidio — nije me osobito zabrinjavalo. Jer,

tko s vatrom ima posla tome se i đavo možda privida. Ali da je pročitao, crno na bijelom pročitao, kako smo mi — ljudi s tračnica — zalutali, ta me je tvrdnja upra-vo pokosila.

— Luka, čovječe, zar tračnice da iznevjere?! — pokušao sam pitanjem i sebi i njemu vratiti pouzdanje.

— Ne znam, majstore, ali jučer je na stanici pisalo:KAPELA a danas piše: BATRINA. Nema druge: zalutalismo!

Ostao sam u prvi tren bez riječi, a u tu prazninu od-mah je svojim riječima uskočio Luka.

— Ako smo jučer točno u 5.58 bili u Kapeli, a danastočno u 5,58 stigli u Batrinu, nema drugog ni izlaza nizaključka nego da smo skrenuli s puta, dakle, zalutali.

Sav očajan pogledao sam kroz prozorčić na tračnice. Očajan, jer znao sam: kad oni koji inače samo ruke upo-trebljavaju, jednom upotrijebe i glavu, zaključci su im gotovo po pravilu jasni i neopozivi.

Pogledao sam, rekoh, tračnice i u njihovom tvrdom čeliku potražio podršku mome pokolebanom samopouz-danju. Blistave i sjajne, tračnice su bez ikakvog dvoum-ljenja vodile onamo kamo su jedino i mogle voditi: po voznom redu od cilja do cilja. Njihov dvostruki blistavi čelik sa dva je kraja podupro moje pokolebano samopo-uzdanje, i ja sam opet siguran i u sebe i u njih — konač-no odgovorio Luki:

— Naši kotači nisu skrenuli s puta. A nisu skrenuli,jer s tračnica jednostavno skrenuti nisu mogli. Znači,nismo zalutali!

63

Bi! — Ali, majstore, pisalo je! — Luka će nepokolebljivo, jPonovno sam pogledao kroz prozorčić, ali ovaj put

suprotno od svoga običaja: ne naprijed nego natrag, pre-ma stanici koju smo maloprije napustili. I zaista, imao je Luka pravo. Pisalo je! Crna slova na bijeloj ploči ja-sno su i glasno govorila: BATRINA! Batrina, ondje gdje je još jučer pisalo — Kapela.

Da se nisam morao brinuti o skupocjenom vlaku i još skupocjenijim životima putnika, sigurno bih se od zaprepaštenja onesvijestio. Ali eto, strojovođa u službi ne može ni to sebi priuštiti.

— Majstore, možda su postaju ukrali?! — požuriose Luka da mi pomogne u nevolji.

— Ukrali? — jedva sam propentao.— Baš to. Ukrali jednu, a postavili drugu — trudio se

Luka da me, obrazlažući svoju misao, ponovno osovi nanoge.

— Ukrali, kažeš, postaju? Hvala ti, Luka.Rekao sam mu »hvala«, a hvala mu kažem još i da

nas. Za moj tvrdi željezničarski ponos Luka je našao jedini izlaz. Da, prije sam mogao povjerovati da su ukrali postaju, nego da su tračnice zatajile i odvele nasstranputicom.,

— I — koliko god se to činilo čudno i nevjerojatno.!Luka je i opet bio u pravu. Očito, bio je to njegov velikidan, dan kada se i nehotice govore samo istine. Kao i;mnogi veliki izumitelji i mislioci, i Luka je rješenje zaovaj slučaj, slučaj tako tajanstven i neobjašnjiv, jednostavno — bubnuo i pogodio. Istina, nisu ukrali baš po-;staju, ali su ukrali njeno ime, a to — kad se pravo uzme

64

.Vi.!

I

— na isto izađe. Jer, tek po svome imenu željeznička stanica postaje ono što jest.

Da je tako kako je Luka rekao, saznali smo već u Novoj Gradiški. Seljaci iz Batrine htjeli su da se stanica zove po njihovu selu, a seljaci iz Kapele, opet, da po-staja nosi ime baš njihova sela. Prepirali se oni kojem je selu postaja bliža i čije ime će postaja prema tome no-siti, prepirali se i — kao što to najčešće biva — od pre-pirke zakoračili u nasilje. Noću, oni iz sela Batrine ski-nuli natpis KAPELA i postavili natpis svoga sela. Dru-ge im noći oni iz Kapele vratili milo za drago, pa ski-nuli natpis BATRINA i postavili svoj. Išlo bi to tako une-dogled da iz Uprave nije stigla mudra odredba koja je u tren smirila povrijeđeni ponos oba suparnička sela.

Kao i svi mudri propisi, i ovaj je bio sasvim jedno-stavan. Zato je, uostalom, tako dugo i ostao upisan na hrastovoj ploči. Tvrdim to mirne duše i savjesti, jer smo ga — i Luka i ja — iz godine u godinu svakoga jutra po-novno čitali. Točno u 5,58 crna slova s bijele ploče govo-rila su i nama i putnicima da upravo stižemo na postaju KAPELA-BATRINA!

MAČKE SA ŽELJEZNIČARSKOM KAPOM

Teško maloj glavi kad u nju uđe neka veća misao, misao neobična, kojoj treba prići i s druge strane da bi bila pristupačna i shvatljiva. Znao sam to, pa ipak ni-sam popuštao u nastojanju da ložaču Luki objasnim i dokažem da svi koji rade kod željeznice ne moraju imati i željezničarsku kapu na glavi.

— Bez željezničarske kape nema ni željezničara! —uporno je, tko zna već po koji put, na sve moje tvrdnjesvojom tvrdnjom odgovarao Luka, da bi odmah zatimtu svoju misao još i potkrijepio, ojačao:

— Ta recite i sami, majstore, kako bi se željezničarbez željezničarske kape razlikovao od drugih, običnihljudi?!

Shvaćao sam Luku koji je svoj životni put, crni i znojni put ložača, odabrao upravo zato da bi na svoju glavu mogao staviti službeničku kapu i da bi s pramenom kose ispod njezina tvrda štita mogao proći selom i tako se naočigled — razlikovao od drugih. Shvaćao sam ga, ali baš zato, zbog tog tvrdog štita od kojeg njegov pogled nije išao dalje, često sam Luki — da bih mu proširio vi-dike — pričao o zanimljivim stvarima i događajima iz svijeta. Odabirao sam, dakako, najčešće one o željeznici

66\

I

— evropskoj i svjetskoj — koje se, ruku na srce, i te ka-ko razlikuju od ove naše domaće, ravničarske, što ju je Luka — jureći od Broda do Subotice i natrag — jedino i poznavao.

Slušao je Luka ponekad s većom, a ponekad s ma-njom pažnjom o velikim mostovima koji vlakove preba-cuju s jedne morske obale na drugu; o planinskim prije-vojima prekrivenim vječnim snijegom i ledom do čijih se vrhunaca penju bezdimne električne lokomotive; o brodovima koji preko mora prevoze cijele vlakove, slu-šao je Luka i ni jednom nije rekao ni riječi sumnje, ni jednom u nevjerici nije odmahnuo rukom. Nijedanput — kako rekoh — sve dok mu jednom zgodom nisam pri-čao o devedeset mačaka koje su namještene kod švicar-skih željeznica. Kad je to čuo, najprije se lecnuo, zatim je na trenutak skinuo kapu da bi mogao u nedoumici po-češati glavu, a onda se nakašljao, obrisao znoj sa čela i sumnjičavo upitao:

— Rekli ste, majstore, da tih devedeset mačaka radikod željeznice?!

Već po izrazu njegova lica i pripremama za ovo prvo pitanje, znao sam da neće popustiti sve dok stvar ne iz-vede načistac, pa sam — da bih mu istinom proširio vi-dike — odlučno potvrdio:

— Baš tako kako si čuo. Rade kod željeznice i ravnoih je devedeset.

— Ako rade, znači da imaju svoje radno mjesto —zaključujući nastavi Luka.

— Imaju. Radno im je mjesto čuven simplonski tunel na granici između Italije i Švicarske.

67

— Ako imaju svoje radno mjesto, pa bilo to čak i u \tunelu, znači da imaju i svoj radni zadatak? — uporno \će Luka kao neki sudac istražitelj.

:— Znači, Luka. Brinu se da u tunelu ne bude previše I

miševa.i

— Miševa? Pa tunel je prevelik za mišju rupu.;

— Bio prevelik ili ne, ali u tunelu žive miševi. I žive <s razlogom. Jer, gdje je mnogo putnika, mnogo je otpa- jđaka. A gdje je mnogo otpadaka, i miševa je mnogo. Ma- \steći brke miševi obavljaju posao čistača i uklanjaju sve \što putnici bacaju kroz prozor.

'— Dakle, miševi rade! Čemu onda mačke?

\— Pitaš kao da nisi na željeznici. Miševi rade, a mač- \

ke su, jasno, kontrolori. Brinu se da miševa bude upra-'vo toliko koliko je za otpatke potrebno. Jer, da ih je više,ne bi znali gdje da bruse zube, pa bi nagrizali pragove. \Svuda, moj Luka, mora postojati ravnoteža snaga, pa i \u željezničkom tunelu.

]— Dobro, ako su kontrolori — kako kažete — onda i

bi mačke morale biti na platnom spisku?! — tjerao jeLuka svoje.

:— I jesu. Na platnom su spisku. Za izdržavanje tih i

devedeset mačaka u švicarskom je budžetu predviđen Istalni godišnji rashod za hranu, zdravstvene preglede i jlijekove.;

Videći da nema kuda i da će morati povjerovati čak j

ono što mu se činilo sasvim nevjerojatno, Luka se — kao iutopljenik za slamku — uhvatio za posljednje, spasono-!sno pitanje: ■ \

6 8\

— Ako su mačke u državnoj službi, kao što vi, majstore, kažete — znači da imaju željezničarske kape naglavi?!

— Ne, Luka. Kape nemaju. Što će im? Mačka mišusvojim zubima ulijeva poštovanje, a ne kapom.

— Čast vama i mačkama, majstore, ali bez željezničarske kape ne može biti ni željezničara.

Još jednom sam mu pokušao objasniti i dokazati — kao što sam vam — uostalom, na početku priče i rekao— da kapa nije najvažnija stvar, ali i pored najčvršćevolje i najtvrđe upornosti da na ovo, za Luku ključno pitanje, nađem zadovoljavajući odgovor — nisam uspio. Išto mi je drugo preostalo nego da popustim? A što je najčudnije — da popustim u ime istine.

— Imaš pravo, Luka. Samo sam se šalio. Mačke suu državnoj službi i jasno da imaju kape.

— Ma znao sam ja, majstore, — slavodobitno će Luka. — Tko je još čuo da bi jedan željezničar hodao posvijetu bez kape na glavi?!

Laknulo je i meni i Luki. Njemu, što nije bio ugrožen njegov pogled na život i svijet, pogled prema kojem prvo dolazi kapa, a tek onda sve ostalo, a meni što sam Luki— uz cijenu jedne vlati laži prodao plast istine i tako, injemu i vama, čitavu ovu priču doveo do sretnog završetka.

AFRIKA U DJETELINI

Ima jedna izložba koja je za razliku od drugih uvijek otvorena. Vi znate na koju izložbu mislim. No ipak va-lja da kažem gdje se ona održava. Neka znaju i oni koji nisu tako iskusni i dosjetljivi kao vi. Ta stalna izložba uz željezničku je prugu. Putuješ prugom, putuješ i gledaš. Pa ako još i gledati znaš, možeš vidjeti ono što niti na jednoj izložbi — bila ona čak i »svjetska« — vidjeti ne možeš. Tu je izloženo sve: i ribič koji iz vira upravo iz-vlači ljeskava smuđa; i žeteoci usred valovite pšenice i crvena maka; i kobac koji se obrušavajući zaletio među pačiće; i djevojčica što žuri u školu s prvom kitom lju-bičica za svoju učiteljicu; i bijeli oblak na plavom nebu, bijeli oblak s golemim napuhanim obrazima, i još mno-go i mnogo toga što se krije u čudesnoj, malenoj riječi — SVE: da, tko putuje, mnogo vidi. Mnogo sam putovao, a budući da sam i gledati znao, malo je tko vidio ono što sam vidio ja.

Eto, jednom sam, na primjer, uz prugu vidio cijelu Afriku u djetelini. Kao da je uz nasip prošao čarobnjak i u obijesnoj želji da se našali, svojim čarobnim štapi-ćem razbacao južno voće po slavonskim livadama i vrto-vima. Koturave se naranče razletjele po djetelini, datule

70

i

se raspršile među ljutom paprikom, kokosovi orasi u svom se letu našli na šljivi, ananas zalutao među celer, limun dospio na marelicu, a banane polegle uz krastavce. Sjatio se narod iz obližnjeg sela Kerekovaca, pa za-divljeno gleda u čudo što se zbilo. Među narodom, kao i uvijek, najviše je djece, a kao i uvijek djeca su onaj nje-gov najradoznaliji dio.

Stipe uzeo limun, zagrizao kao da se o marelici radi i sad se pola sela smije takvom u selu još neviđenom kise-lom licu.

Anta se popeo na šljivu, bere kokosove orahe i viče svojim pajdasima: »Ovamo, za svakog imam po jednu loptu!«

Poslušao Đurica, dohvatio loptu, šutnuo je i sad, eno, poskakuje na jednoj nozi i drži se za bosi palac.

Oni, koji se još nisu prestali smijati kiselom Stipi-nom licu, na stari smijeh nadovezuju novi, a oni koji se prije smijali nisu, sad im se pridružuju zagolicani prizo-rom u kojem se — naočigled sela — Đurica bosim pal-cem uvjerio da je prašna seoska krpenjača bolja od čud-ne lopte ubrane na šljivi.

Žene u kecelju skupljaju datule, djevojčice pobiru naranče, a ni jedne ni druge ne znaju što bi s ubranim plodovima. One radoznalije skidaju meso s datula i kušaju tvrdu košticu, odvažnije grizu naranče kao jabuke da bi, podjednako razočarane i tvrdom neslomljivom jezgrom i ljutom peckavom korom, složno odbacile slasno voće.

I opet selo se smije, a baka Anđa krišom, iako to nije potrebno jer voće se ionako spasiti ne može, žurno odla-

71

zi da bi did' Franji od banana za ručak pripremila uz pe-čenje krastavac-salatu.

Gledam ja to i ničemu se ne čudim. Iskliznuo dio du-gog teretnog vlaka, nikome se srećom ništa nije dogodi-lo, jedino se dva-tri vagona ispreturala, sanduci poispa-dali i njihov se sadržaj istresao niz nasip. Raspršilo se voće što je slast skupljalo pod žarkim nebom Afrike da bi tu u dalekoj Slavoniji zbunilo djecu cijelog sela.

Gledam djecu i ne čudim se, jer ih razumijem, shva-ćam. Nije onda, kao danas, u svakom dućanu bilo južnog voća; nisu onda kao danas, ljudi putovali po svijetu, pa nimalo čudno nije da ih je zbunilo ono što je za vas i obično i svakodnevno.

Davno je to bilo, ali u Kerekovcima jos uvijek pamte onaj dan kada su se vagoni ispreturali i cijela se Afrika, kako reče moj ložač Luka, odjednom našla u djetelini.

ČITAONICA NA TERETNOM VLAKU

Razbolio se Adam Debeljak zvan Bumbar. Nije opa-sno, samo šmrca i kiše, ali netko ga je morao zamijeniti. I red pao na mene.

Spor je bio taj Adam Debeljak-Bumbar, spor u sva-kom pogledu, no, rekao bih — najsporiji na poslu! Vozio je on samo teretne vlakove! Jednom, ipak, požurio pa uspio stići i uhvatiti prehladu. I hvala mu na tome. Prvi put sam vozio teretni vlak, spor sam i ja bio toga dana na poslu ali sam se nauživao na toj pravoj pravcatoj pu-tujućoj čitaonici. Vremena napretek, a lektire koliko te volja. I bajki i romana i drama. Sve piše na snijegu a ti samo gledaj i shvaćaj ...

Mislim ja tako dok vozim teretni Adamov vlak što se zadihano i soptavo penje uz Erdutsku planinu, mislim, kad li u snijegu što je prošle noći zabijelio cijelu Slavo-niju, spazim bajku zečjim šapama napisanu. Slova krup-na, čitka, teretnjak spor a vidikovac s prozorčićem na kojeg sam se udobno nalaktio upravo idealno mjesto da se na miru čita.

Na prvoj stranici, u jarku kraj povaljene jasike, krup-nim je znacima bilo napisano:

73

1 »Gorke sam grančice glodao. Što se može? Zimi je i to dobro!«

Zatim je na podnožju jednoga zapuha jasno i glasno pisalo:

»Sjedio sam ovdje na rahlome snijegu i pažljivo slu-šao da li netko ide.«

Bacim pogled na drugu stranu a ono — veliki, duboki tragovi čizama zaista dižu uzbunu! Lovac se prikradao, eno i mjesta gdje je zastao, čučnuo — zec da ga ne vidi.

Nije čudo što je čitka zečija rečenica uplašeno viknu-la da se čulo sve do moga vidikovca:

»Kao da se netko približava?! Moram se osigurati! Zato, evo, kružim i petljam da bih što bolje zameo svoj trag.«

I zaista. Sve se odjednom okrenulo naglavačke: krup-ne stražnje šape moga zeke odjednom postale prve, a male prednje odjednom zadnje. Čini se — zec se spleo pa potrčao natraške. Nisam se dao zavarati. Pročitao sam i taj njegov, samo na prvi pogled nečitki »šapopis«.

»Grdno sam se uplašio i pobjegao glavom bez obzira. Zar je onda čudo da su mi u silnome trku stražnje, duge noge grabile čak ispred kratkih, prednjih?«

Pogledam na lovčevu stranu. On se podigao iz čuč-nja, učinio nekoliko krupnih koraka, kao da je potrčao, onda za trenutak zastao, pogledao za zečjim repom što je nestajao u daljini, okrenuo se i gotovo po istom tragu što je vodio iz sela — krenuo natrag. Gubio se njegov dvostruki trag u daljini a onda mi nestao iz vida kod pr-vih seoskih plotova. Preskočio je plot, zašao u šljivik i ušao u kuću koja se u ovo hladno jutro baš kod samoga dimnjaka zakitila velikom plavom perjanicom dima.

74

ms.

Pobjegao zec, vratio se lovac, a teretnjak se zajedno sa mnom i mojim vidikovcem uspentrao na Erdutsku planinu te se sve brže i brže kloparajući kotačima sjurio prema Bogojevu.

SALVA IZ PARNOG KOTLA

Otkada pamtim, oduvijek volim krave. Možda zbog njihovih krupnih, tako sjetnih očiju, a možda i zbog kise-log mlijeka, koje — rekao bih — među svim napicima najviše cijenim. Da li zbog očiju ili kiselog mlijeka, za-pravo jedva da je i važno. Jednostavno — volio sam i volim krave!

A eto, baš s njima, kravama, imao sam prvih godina ove moje čađave službe najviše neprilika. Tako je to u životu! Koga voliš, taj te baš u neprilike i dovodi.

I to kakve samo neprilike!Godinama sam se mučio, dvoumio; godinama kole-

bao koga da spašavam: vozni red ili krave. A kako su u pitanju bile — dužnost i ljubav — shvatit ćete da mi nije bilo nimalo lako.

Naime, događalo se, godinama se gotovo redovno do-gađalo, da me je vozni red baš u sumrak dovodio kući u Slavonski Brod. A baš tada, u sumrak, i krave su po ne-kom svome voznom redu pristizale s paše na Jelas-polju i laganim se, ali nepokolebljivim korakom vraćale u svoja sela Gromačnik i Varoš. I tada bi se — baš kao u onim vašim računskim zadacima — dvije crte, moja i njihova, u jednoj zamišljenoj točki presijecale, križale. I vlak i

76

one, krave, išli su svojim putem, ali kako se taj put upra-vo u toj točki križao, neprilike se nisu mogle izbjeći. Vlak je, naravno, imao prednost, ali krave koje su onuda već pokoljenjima i pokoljenjima prolazile, duboko su u sebi nosile uvjerenje da je prednost na njihovoj strani.

Nije, dakle, bilo druge nego birati: ili vozni red ili kraveJ#Ako bih jurio bez obzira na ovu stoljetnu kravlju stazu, točno bih po voznom redu stizao u Slavonski Brod. Ali, tada bi poneka od najtvrdoglavijih, to jest krava naj-sklonija tradiciji, na svojoj glavi iskušala da je lokomo-tiva i tvrđa i tvrdoglavija. Ako bih usporio i pričekao dok krave prođu, redovito sam s malim, ali ipak zakašnje-njem — što je za strojovođu moga ugleda bilo nedopu-stivo — stizao na stanicu svega nekoliko kilometara uda-ljenu od ovog, za mene tako mučna križanja.

Činio sam sve što je bilo u mojoj moći: zviždao sam, pružao usijani žarač, na krave se nabacivao ugljenom, ali sve je bilo uzalud. Ovo križanje željezničke i kravlje staze ondje pred Gromačnikom i dalje je i za mene i za njih ostajalo kobno. Tko pozna krave i njihovo dostojan-stvo, koje — baš kao i kod ljudi — graniči s tvrdogla-vošću — nimalo se neće začuditi.

A onda — da, onda su me neprilike i potrebe, kao što to uvijek u ljudskoj povijesti biva, primorale da muć-nem glavom.

I mućnuo sam! Mućnuo da bih uskladio obavezu ko-ju sam imao prema željeznici i ljubav koju sam osjećao prema kravama. Mućnuo da bih spasio i krave i vozni red. Iako je na prvi pogled tako nešto nemoguće ostvariti, iako se — kao što znate — istodobno ne može i trčati i

77

stajati — ipak sam uspio. Mućkanje je bilo temeljito, pa je i pronalazak bio isto takav!

Na lokomotivu sam postavio šest parnih topova. Dvi-je su cijevi stršale iznad odbojnika, a po dvije sa svake strane odmah iznad pogonske motke. Kalibar cijevi bio je do u tančine proračunan, municija dovoljno vrela, a domet upravo idealan. I — čim bih na pruzi ugledao kra-ve, potegao bih ručicu i na prepreku iz svih cijevi osuo paljbu. Brzinu ne samo da više nisam smanjivao, nego sam je čak i povećavao, te vreloj pari tako davao i veće ubrzanje i veću vatrenu moć.

Krave su na sve spremne, krave na sve računaju i svemu što remeti njihov red i navike jednako uporno suprotstavljaju svoje tvrdoglavo dostojanstvo. Ali — sal-vu iz parnog kotla niti su mogle predvidjeti, niti joj se tvrdoglavošću oduprijeti. I — popustile su!

Čim bi ugledale moj vlak, koji je ispaljujući salvu za salvom točno po voznom redu jurio prema svome cilju — stanici u Slavonskom Brodu, krave bi se razmaknule i propustile ga. One najtvrdoglavije maknule bi se tek toliko da vlak prođe, pa ih je unatoč mome oprezu i maj-storskom nišanjenju vrela salva znala dobrano popariti. Tako se, eto, ne jednom dogodilo da se kući, u svoje staje, krave s paše nisu vraćale sa sirovim, nego s već kuhanim mlijekom.

Da, s kuhanim mlijekom! Ali zato s glavom i rogovi-ma. A to je i za mene i za krave ipak bilo najvažnije.

LOV NAD LOVOVIMA

Iako sam godinama bio lovac i strojovođa, u lov lo-komotivom nikada nisam išao. No zato sam iz dana u dan ne samo lokomotivom nego i cijelim vlakom kroz lo-vište prolazio, prolazio i u tančine ga poznavao. U pro-ljeće i ljeto s moga povišenog mjesta na lokomotivi gle-dam gdje se divljač leže, kojim stazama se kreće, kamo odlazi na pojilo, gdje izlazi na kupus i djetelinu, na mje-sta gdje napasa zob i pšenicu. Gledam tako u proljeće i ljeto, a na jesen — kad počne lov — znam svaki grm u kojem leži zec, svaki busen oko kojeg se skupljaju trčke, svaki strnjak i kukuruzište s fazanima i prepelicama.

Putujem ja tako u proljeće i ljeto, a ono se nižu sliči-ce obrubljene i kao obrezane okvirom moga prozorčića na lokomotivi. Nižu se sličice s bačkih ravnica i spajaju u dugu vrpcu tako sličnu filmskoj. Na ovim sličicama čas zeleni vrbak i modro jezerce s čapljom i patkama; čas žuti strnjak i bijeli zečji rep koji se gubi u daljini; pa red bijelih seoskih kućica kao ravnalom povučen sve do ob-zorja, a onda kukuruz i suncokret i tek tu i tamo poneki kao iz praćke izbačen fazan. A onda opet ravnica, ravni-ca i usred nje visoka, usamljena droplja.

79

I eto, baš ova slika, slika bradate droplje, te naše naj-veće i danas već prilično rijetke ptice, uvijek me se naj-više doimala. Jer, malo se koji lovac mogao približiti na puškomet ovoj plahoj i opreznoj ptici, malo se koji mo-gao pohvaliti ovim rijetkim trofejom. A meni se, eto, de-silo da sam jednom iz Bačke kući u Brod došao s vrećom punom ovih tustih, divljih purana. Događa se to jedan-put u životu, pa je vrijedno da se takav izuzetan događaj ne samo ispripovijeda nego i zapamti.

Dovezao ja vlak u Suboticu, pa kako sam do drugoga vlaka imao vremena sve do jutra, zamolio sam znanca strojovođu da me poveze do stanice Čurug. Imao sam on-dje prijatelja prometnika pa — ko rekoh — da ga obi-đem, posjetim.

Tek što sam s lokomotive skočio na peron, a promet-nik Lajoš, sav ozaren od zadovoljstva, široko raskrilje-nih ruku pođe mi u susret.

— Došao si kao kec na jedanaest! Dvojica smo, a treba nam treći! — reče umjesto dobrodošlice.

Mislio sam igrat ćemo preferans, pa sam se još više iznenadio kad je trljajući ruke dodao:

— Večeras idemo u lov na droplje. A to bez trećega— ne ide.

Eh, davno je to bilo, a svega se sjećam kao danas. Čim se smračilo, pošli nas trojica u lov. Trojica, jer niti jedan niti dvojica ništa tu ne bi učinili. Lajoš kotura bačvu, skretničar Stevo maše svjetiljkom, a ja se prikra-dam s vrećom.

Droplje, hitronoge i brže od vjetra, sada se šćućurile jedna uz drugu pa ni makac. U bačvi kamenje, pa kako

80

f

Lajoš bačvu kotura, ono tutnji i ječi, ama prava grmljavina. Svjetiljka u Stevinoj ruci pomahnitala od vrtnje, ama čovjek bi, a ne samo droplja, rekao — munje se raz-goropadile.

Boje se droplje grmljavine, sijevanja i pljuska, koji samo što nije grunuo iz oblaka, pa stisle glavu do glave, da SQ ovako — u jato ujedinjene — lakše odupru salau-ki koja će, evo, za koji trenutak nahrupiti.

I što da vam duljim. Prišao sam dropljama, redom sam ih jednu po jednu odvagnuo i opipao, pa one najteže, najmasnije, bez po muke trpao u vreću.

Natrpao sam tako tri vreće — za svakoga po jednu — i klecajući pod teretom, zajedno se s Lajošem i Ste-vom vratio u Čurug.

Što sam s tolikom divljači? — pitate. Eh, što?! Os-! tvario sam davnu želju da obrađujem znance i prijatelje.; Čim sam došao u Brod, podijelio sam droplje susjedima,] oni su ih opet dali svojim susjedima i tako se cijela Olu-j jevićeva ulica slastila pečenkama što sam ih ulovio uzi pomoć svjetiljke i grmljavine.

ORAO S KARPATA

#.

Kamo sve željeznička pruga dovede čovjeka, u kakve sve krajeve, među kakve sve ljude i u kakve sve pustolo-vine i doživljaje, može znati samo onaj koji putuje svi-jetom.

A da sam ja putovao više nego itko i da sam — pre-ma tome — i vidio i doživio više nego obični ljudi, mis-lim da je samo po sebi jasno.

Vozim ja tako jednom brzi vlak preko Karpata — bio sam ondje mjesec dana na ispomaganju — vozim i uži-vam u divnim planinskim predjelima. Po livadama, soč-nim, zelenim, zvone ovdje-ondje zvona ovna predvodni-ka, bleje jaganjci, pastirice nam domahuju. Odjednom neka strka. Gledam naokolo — ništa. Pogledam uvis, a kad tamo — imam što vidjeti. Orao neki golem kao plast, kruži i sve bira koje će janje ščepati. Sad će, samo što nije, kao kamen među stado.

Brže dohvatim pušku — jer znao sam da na Karpa-tima ima i medvjeda, pa sam ponio pušku zbog svoje sigurnosti, a i zbog sigurnosti putnika — dohvatim je, kako rekoh, nanišanim i — tres! Orao skupio krila i kao kamen na zemlju. Ali ne kao što je maloprije mislio — među stado, nego ravno u dimnjak. Pritegnem kočnicu,

83

I

ali da, bilo je već kasno. Zaglavio se u dimnjak takvom snagom i brzinom da je na nas iz vatrišta poletjela čađa. Začepio orao dimnjak, dim ne može van, vatra neće da gori, pritisak pare pada, i što smo mogli nego stati. Bilo mi je to i prvi i zadnji put da sam u dimnjaku imao orla! Jedna mi je pastirica dodala svoj svinut pastirski štap i ja sam orla jedva jedvice iščeprkao iz dimnjaka.

Još dan-danas čuvam njegov kljun. Kad ga vide, ljudi misle da je to kuka s neke dizalice.

Da, velikih je u Karpatima nekada bilo orlova.

ISPIT ZA LOŽACE

Eh, ima li išta ljepše od vlaka u punoj brzini na slo-bodnoj, otvorenoj pruzi?! Onako malo izdignuta na na-sipu da bi ga sa svih strana što bolje vidjeli?

Lokomotiva crna i razigrana juri poput vranca, a za njom složno kloparaju kotači vagona. Grabi zahuktala lokomotiva kilometre, s vremena na vrijeme se zakiti bi-jelom perjanicom pare kao što paradnom konju i doli-kuje, grabi kilometre i zajedno s vlakom nestaje u da-ljini.

Tko se nije barem jednom zagledao u tu sliku snage, sloge i brzine? Tko se barem jednom nije divio lokomo-tivi — tom čudesnom stroju na kotačima, stroju koji naj-prije u vatri oslobađa sunčanu energiju zarobljenu u svakom komadu ugljena, a onda s tom energijom vodu u kotlu pretvara u vrelu paru, da bi odmah zatim njenu snagu pomoću dva tako jednostavna, a tako mudro smi-šljena cilindra preobrazio u nešto posve novo: u brzinu!

Divili ste se, znam, ne jednom i vlaku i lokomotivi, jer niste mogli a da se ne divite. Ali, pitam se jeste li ikada pomislili da bi taj zahuktali vlak bio mrtva, nepo-kretna gusjenica da nema ložačevih ruku i njegove teške, velike lopate kojom po nekoliko sati neprekidno hrani

85

nezasitnu vatru što od Broda do Subotice proguta pet do šest tona ugljena.

Naravno, nije sve u lopati. Ložač mora i znati što radi. A da bi znao — mora učiti. Da bi se pak znalo što ložač zna — mora on to na ispitu i pokazati. Eh, koliko sam puta na mojoj lokomotivi gledao zajapurena lica ložača, zajapurena što od vatre, što od teških, paprenih pitanja.

— Što treba ložač učiniti prije nego što naloži vatru?— zapitao je nadzornik lokomotiva kao gora kršnogŠtipana.

Razbijao Štipan glavu, mislio, smišljao i nakon zrelog razmišljanja odlučno rekao?

— Treba očistiti peć.— E nije, moj Štipane. Prije nego što naloži vatru

mora otvoriti vrata na peći.— A što, Markane, treba ložač učiniti kad spazi da

vlak ulazi u oštar zavoj?— E, to znam! — slavodobitno će Markan. — Baš

sam jučer udario glavom o ručicu regulatora pred mostom kod Jasenovca. Udario sam glavom i nauk ću zapamtiti za cijeli život.

— Kad znaš, a ti reci, Markane.— Kad vlak ulazi u oštar zavoj — Markan će kao iz

puške — ložač se mora što je moguće čvršće za neštouhvatiti.

— A je li, Đuro, kad vidiš noću na pruzi dva svjetla:na desnoj strani zeleno, a na lijevoj crveno — što toonda znači?

— Znači da je semafor krenuo prugom! — Đuro ćebrzopleto. A onda se odmah uhvatio u svojoj brzopletosti, pa krivi odgovor pretvori u pravi:

86

— Ama kakav semafor, znači da lokomotiva ide pokrivoj strani, onoj po kojoj ne smije!

— Je li, Ivane, što ćeš zaključiti kad vidiš da se izlokomotive diže crn dim?

— Zaključit ću da se loži crnim ugljenom — Ivan ćeodvagujući svaku riječ. — Ali, zaključit ću i to da ložačloše loži. Ugljen umjesto da se pretvori u vatru i žeravicu, pretvorio se u dim pa prije vremena odlazi krozdimnjak.

— Reci, Filipe, noć je a lokomotiva treba da krene naput. Što ćeš prvo pogledati?

— Pogledat ću da li ima lampu.— Ma znam — lampu! ...— Vidjet ću da li ima karbida i vode — nadopuni se

brže-bolje Filip.— A onda, što ćeš onda učiniti?— A onda?! — Filip će nakon kraćeg razmišljanja.— Onda ću se popeti na lokomotivu.— Filipe, čovječe, pa zar nećeš lampu upaliti?— U priručniku za ložače o tome nije ništa pisalo —

Filip će spokojno ...Smijao sam se ne jednom ložačima koji su znali i te

kako dobro ložiti, koji su u tančine poznavali sve signale i propise, a eto, na žaru vatre paprenih pitanja nisu znali ispeći čak ni one najjednostavnije odgovore. Tako se do-gađalo da je i ono staro a ipak za mnoge novo i teško pitanje: »Koja rijeka teče ispod savskog mosta?« gdje-kad ostalo bez odgovora.

Dakako, nitko zbog toga nikada na ispitu pao nije, jer pitanja su ovakva najčešće i nadzornici i šefovi po-

87

m

stavljali da bismo svi zajedno u šali malo odahnuli, raz-galili se, odmorili.

Spomenuo sam vam ove šaljive događaje više kao iz-nimke. Jer, nismo se mi ovdje sastali da vas opterećuje-mo pitanjima koliko kalorija ima ugljen iz Raše a koliko šleski briket; da vas zamaram brojkama o zapremini ten-dera i pritisku na osovine; da razglabamo kako se naj-bolje iz kotla odstranjuje vodeni kamenac, nego da se zajedno s vama, prepričavajući davne uspomene i sam malo nasmijem.

Stara je, naime, istina koju bih želio da zapamtite i kasnije na mlađe prenesete: »Smijeh koji se s drugima dijeli, uvijek je nekako slađi, opojniji.«

STROJOVOĐA NA KRUŠKI

Da vlakovi kasne zbog snježnih nanosa, poledice, ma-gle ili poplave — to ste već sigurno čuli. Čuli ste i niste se začudili.

Ali da vlakovi kasne zbog krušaka tikvičarki — to, siguran sam — prvi put čujete. Čujete i ne vjerujete svo-jim ušima. A ipak je tako. I to ne zato što ja pripovije-dam, nego zato što je tako odista i bilo.

A bilo je to u mjesecu srpnju, godine ... godine ... sad svejedno koje, kad su tikvičarke urodile kao nikada. Urodile tikvičarke i vlakovi počeli kasniti. Ne, nisu one rasle uz prugu i nisu, po onoj: »Plodovi ne padaju daleko od stabla«, sočne tikvičarke padale na tračnice i bile uzrok klizanja kotača, kao što možda mislite. Ni govora! Da je tako bilo, željeznica bi s njima lako izašla na kraj. Ono što željeznici smeta, ona jednostavno posij eče, pre-skoči, obiđe.

Moga prijatelja Andriju željeznica nije mogla ni po-sjeći, ni obići, ni preskočiti. I to iz sasvim jednostavnog razloga. Bio je on jedan od najboljih strojovođa. Kad vam kažem da je bio gotovo kao ja, sve sam vam time — mislim — rekao. A takve sa svjetiljkom da tražiš ne-ćeš lako naći.

i-M^JL* . ., ,,«

89

K

— A zašto da ga posiječe, obiđe, preskoči? — pitate.Odmah ću vam reći.Bio Andrija čovjek trezven, pouzdan, staložen, točan,

miran, postojan. Jednom riječju — čovjek štono se kaže »na svome mjestu«. Ali... Da, tako je to. I kod njih, go-tovo savršenih strojovođa nađe se poneki »ali«, poneka mana. Ova njegova bila je čudna, pomalo šaljiva, ali ipak za promet nezgodna. Andrija je bezgranično volio kruške.

I to ne bilo koje, nego baš tikvičarke. Poput medvjeda kruškara on tikvičarkama naprosto nije mogao odoljeti. *

A eto, na nesreću, najslasnije, najsočnije, najmiris-nije i najzamamnije, dakle, naj privlačni je tikvičarke ra-sle su tik uz samu prugu, u jednom voćnjaku tri kilo-metra pred Somborom.

Jednoga jutra, prve godine svoje službe, vozi Andrija vlak, vozi i već izdaleka u kovrčama jutarnjeg povjetar-ca osjeća zamamni miris tikvičarki.

— Noćas su dozrele na rosi i mjesečini — reče onložaču i već oduzima paru i priteže kočnice. Proračunaoje da ne može bolje, stao uz samu krušku, skoknuo s lokomotive zajedno s ložačem i ravno na drvo. Brali su ijeli, jeli i brali, radili su to i vješto i brzo, ali svejednosu deset minuta na tikvičarke potrošili. A nadoknaditideset minuta na dužini od tri kilometra čak ni ja ne bihmogao.

Kasnio vlak u Somboru toga dana deset minuta, kasnio drugoga, petoga i osmoga, a šef stanice nestrp-ljivo gleda na sat i niti ne sluti da vlak kasni zbog tik-vičarki.

90

Došao i deseti dan, dan kada su tikvičarke najzrelije, a vlaka u stanici Sombor nema i nema. Nakupili se vla-kovi putnički i teretni na odjavnicama s jedne i druge strane Sombora, stoje i čekaju a ne znaju što je.

Uplašili se ljudi, zabrinuli, problijedjeli. Sjeo pro-metnik na drezinu pa u susret vlaku. Spazio ga već iz-daleka. Stoji lokomotiva na pruzi, puši joj se iz dim-njaka, pod parom je — ali stoji. Kada je prometnik do-šao bliže, imao je što vidjeti. Andrija i njegov ložač zavezanih usta kolutaju očima čvrsto privezani za kru-šku. Dok ih je prometnik odvezivao, sve se objasnilo: oni kao i obično časkom stali da naberu tikvičarki, a vlasnik — kojemu je ta redovita jutarnja berba već doz-logrdila, priskočio sa svojih pet sinova i ne budi lijen — strojovođu i ložača svezao za krušku. Izveli su to tako brzo i vješto da nitko od putnika ništa nije ni primijetio.

Cijela se Bačka danima smijala ovoj paprenoj šali, ali šefovima iz Uprave nije bilo do smijeha. Bili su še-fovi i morali su donijeti odluku. Tešku odluku: da li žrtvovati vozni red ili žrtvovati Andriju? Cijelog su da-na vijećali što će i kako će, jer željeznica istina ne može bez voznog reda, ali — znali su — voznog reda nema bez dobrih strojovođa. Raspravljali su bučno i žučno a onda jednoglasno zaključili da šefovima stanica upute brzo-jav:

»Znanja i ravnanja radi naređujemo kako slijedi: U doba sazrijevanja tikvičarki na svim stanicama od Vin-kovaca do Subotice strojovođu Andriju Lukača ima če-kati košarica odabranih krušaka. To je u višem interesu željeznica te se ima bez pogovora na teret željezničkog budžeta izvršavati.«

91

..ti

Nema što, bila je to mudra odluka. Ništa nisu izgu-bili, a spasili su sve: i vozni red i strojovođu.

Otada, pa sve dok nije otišao u mirovinu, Andrija je tokom mjeseca srpnja u desnoj ruci držao regulator, a u lijevoj po jednu tikvičarku. Košarica je uvijek bila puna slasnih plodova i on na kruške uz prugu uopće nije obraćao pažnju.

TOČNO U PODNE

Crvena kapa šefa stanice i crna velika kazaljka sata dvije su najvažnije stvari koje će svaki strojovođa od-mah potražiti pogledom čim vlakom uđe u neku stanicu. Jer, kad se osmijeh ispod crvene kape poklapa s položa-jem velike crne kazaljke, strojovođa odmah zna da su i vlak i on — »stigli na sekundu!«

Da, tako rade strojovođe! A ja, eto, nisam. Nisam — cijelo ljeto i jesen godine 1919! Umjesto na sat, pogle -dao bih — slona!

Prema voznom redu moj je vlak u stanicu Okučani trebalo da stigne točno u podne. I, da znate, stizao je. A zar je i mogao, vođen mojom rukom, zakasniti, vozni red iznevjeriti?! Znali smo to i ja i šef stanice, no ipak obojica smo zbog navike i propisa — točnost vlaka re-dovito provjeravali. Šef stanice po satu, a ja — kako rekoh — po slonu! Velikom indijskom slonu koji je u Okučanima radio na utovaru klada. Radio slon kao pravi slon, za primjer ga poslovođa svakom prilikom radni-cima isticao. Siva surla kao siva kuka dizalice neumor-no je dohvaćala balvane i klade, te ih kao od šale uba -civala u vagone. Radio tako slon puno radno vrijeme, ali točno u podne bacio bi balvan na mjestu gdje ga je

93

dvanaest sati zateklo, dostojanstveno se odgegao u hla-dovinu i tu spokojno čekao da mu dadu ručak. Nitko u Okučanima nije bio ravan slonu, pa nije bilo ni sile koja bi ga od te navike mogla odučiti i privoliti da se vrati na posao prije nego što pojede vedro mrkve i plast si -jena.

Čudili se ljudi tvrdoglavu slonu, a još se više čudili njegovu upravo nevjerojatnom osjećaju za trenutak ka-da nastupa podne. Čudili se, i tajnu nikako da odgo-netnu, sve do onog dana kad je neki putnik iz Orijent--ekspresa u Okučanima prepoznao slona i sve o njemu ispričao kondukteru:

»Što je ispričao?« — pitate i gorite, vidim, od radoz-nalosti. Evo, odmah ću vam reći.

Slon se zvao Radža, a radio je kao pokretna dizalica na jednoj pilani u Solunu. Točno u podne u pilani bi za-svirala sirena i radnici bi prekinuli posao i prihvaćali se ručka. Slušajući iz dana u dan sirenu i gledajući lju-de kako ručaju, slon je naučio da se u podne ne radi ne-go jede. A slon kao slon — kad nešto vidi i nauči, to kao da je otisnuto u njegovoj glavi.

I — kad su ga poslali u Okučane da tu — jer dizali-cu nisu još imali — pomaže na utovaru klada, zajedno s njim došlo je, dakako, i njegovo pamćenje; stigle su, na-ravno, i sve njegove navike. Nevidljive kazaljke skrive-ne negdje duboko u slonu i ovdje su se poklapale točno u podne i on je, iako sirenu nije čuo, i ovdje provodio svoj solunski dnevni red: bez obzira gdje bi ga podne zateklo, slon bi prekidao rad, odlazio u hladovinu i če-kao ručak.

94

U doba kad je slonova bilo samo u Beču i Budimpeš-ti, ovaj je slon u Slavoniji bio pravo čudo. Dolazili ljudi iz daleka da ga vide, gurali se putnici na prozorima va-gona da mu se dive, a i ja — moram to priznati — u ono sam vrijeme udvostručio pažnju kako bih zbog slo-na točno stizao u Okučane. Jer, morate shvatiti, nije to mala stvar prisustvovati trenutku koji je inače nevid-ljiv, trenutku kada svima naočigled nastupa podne. Smi-ješak ispod crvene kape šefa stanice i slon koji upravo ispušta balvan, jasno su mi — cijelo ljeto i jesen godine 1919 — govorili da smo i vlak i ja »stigli na sekundu«!

»A što je bilo kad je nakon ljeta i jeseni godine 1919. došla zima?« — vidim vam pitanje u očima.

Eh, što je bilo?! Ništa. Otišao slon natrag u Solun, a ja sam opet kao i prije točnost vlaka kontrolirao po crvenoj kapi i satu. Kad bi se osmijeh i crna kazaljka poklapali, znao sam — stigli smo točno u podne, stigli točno u onoj sekundi kada je negdje daleko u Solunu stari slon Radža upravo i ispuštao balvan i odlazio na ručak.

PECAO SAM S LOKOMOTIVE!

Da nisam tako strpljiv, tako vješt i tako hitar kao što jesam — nikada od mene dobra strojovođe, ali, vjeruj-te, ni dobroga ribiča. Što se mene, strojovođe tiče — da sam takav i takav — već je nadaleko čuveno i jedva da je moguće išta novo o tome reći. No da sam već odavna čuven i kao ribič, mislim da vam nije poznato, pa je prema tome krajnje vrijeme da me i kao takva upoznate.

Pecao sam ja kad god mi se za pecanje pružila pri-lika. Pecao sam iz čamca i sa splavi; pecao s mosta i s mlinskog kotača; pecao s vrbe, pecao s plota, a jednom čak i s krova poplavljene kuće; pecao sam, dakle, iz svih mogućih položaja i sa svih mogućih mjesta, jer znao sam: ribu treba iznenaditi i prići joj mamcem baš s one strane s koje se ona udici i podvali najmanje nada.

Zahvaljujući odabranim mamcima, a još više neoče-kivanim mjestima s kojih sam udice zabacivao, iz ribo-lova sam se vraćao kao da dolazim iz ribarnice. I čim bi me žena s vrata ugledala kako prelazim rampu, od-mah je potrčala u kuhinju i počela pržiti luk za riblji paprikaš.

Mnogo sam toga kao ribič doživio, mnogo riba uhva-tio, no sve to blijedi pred mojim — rekao bih — naj-

96

slavnijim podvigom, kad sam ravno s lokomotive ... Da, da — s lokomotive, uhvatio svoga najvećeg šarana! Bilo je to — ma sjećam se kao danas: 2. X 1912.

Čudite se, znam, što tako dobro pamtim. Ali, evo, samo pogledam ruku i odmah znam točan datum.

Kad je ona riba, ma kakvi riba — ribetina — poteg-gla, prst mi se zgrbio kao dvojka. Dakle, drugi!

Toga sam dana na svaki prst uhvatio po jednu ribu. Dakle, deseti!

— A 1912? — upita netko iz prikrajka.— Zelenih je bundeva — baš ovakvih kao tvoja gla

va — te godine urodilo sva sila i tko da onda tu godinune pamti!

Ali, ne prekidajte me!Pošao sam toga jutra iz Slavonskog Broda kao i uvi-

jek, točno po voznom redu. U trenu kad je velika kazalj-ka poklopila šesticu, dakle u 5 i 30, dao sam punu paru.

A što znači to za moju 104-88, mislim da vam ne mo-ram posebno objašnjavati. Jurili smo do Vinkovaca kao krilati. I dalje svi su nam signali bili »na zeleno« i nije čudo da sam do Dunava u Erdut stigao pola sata prije. Na sreću, jer bio je to dan za ribolov kakav niti je ika-da prije toga bio, niti će ikada više biti.

Putem je moj ložač onako usput, polegavši po ten-deru, ubrao nekoliko klipova kukuruza, dobro ih ispe-kao na vatri ispod kotla i čim smo stigli na obalu, ja sam priredio udice.

Da, zaboravio sam reći. U ono vrijeme preko Duna-va još nije bilo mosta, pa su vlakove na drugu stranu prevozili kompom. A prijeko, na drugoj obali, u Bogo-

7 Čađave zgode 97

jevu, bile su gostionice nadaleko poznate po svojim rib-ljim specijalitetima. I eto, dok su putnici doručkovali čekajući da se i drugi dio vlaka preveze, ja sam za to vrijeme, ravno s lokomotive, pecao.

Toga dana, kao što sam već rekao, ribe su išle kao muhe na med. A nema što, pečeni je kukuruz i bio sla-dak kao med. Jedva što je kompa došla do pola Dunava, imao sam već devet žutih i tustih šarana. Dosta ih je, rekoh sam sebi, pa na udicu nabodem cijeli klip što mi je preostao. Neka ribe jedu, zaslužile su.

Tek što je klip potonuo, a ono me nešto trgne, mi-slio sam u prvi čas — zapeo sam za neku podvodnu kla-du. Riba k sebi, a ja k sebi. Kompa ide, ne staje i još jače zateže ribu. Prst mi se zgrbio, savio. Uzica se usje-kla, poplavio prst kao šljiva, ali da, nema te ribe koja će uteći čika Janošu! Nije bilo druge — morala je van. Dok sam je svladao, cijelu mi je lokomotivu izlijepila krljuštima. Odmah sam je na licu mjesta vagnuo na go-stioničare voj vagi. Imala je ravno trideset i jedan kilo-gram. Pamtim to kao danas. Deseti mjesec, naime, ima trideset i jedan dan, baš koliko je i šaran imao kilo -grama.

Sretniji nego ikada vraćao sam se u predvečerje ku-ći, vraćao — istina — grbavog prsta, ali zato i s mojim najvećim šaranom. Kad su me ugledale kako nailazim onamo od rampe, pogrbljen pod devet riba i desetom čiji se rep vukao po prašini, i moja i ostale žene iz naše ulice potrčaše u kuhinje i počeše pržiti luk.

Uvijek sam sa susjedima dijelio i veselje i tugu, pa kako da s njima ne podijelim i lovinu. Znalo se to, i zato

98

je tako složno te večeri zacvrljio luk u loncima sve od kućnog broja 1 pa do broja 77.

Klokotao je uskoro riblji paprikaš, rasprskavali se napeti, blistavi mjehurići ispuštajući nevidljive oblač-ke, nevidljive ali tako opojne. Spajao se oblačak s oblač-kom, širio se miris natopljen lukom, ribom i paprikom, te domalo preplavio ne samo našu, Olujevićevu ulicu, nego i cijelo predgrađe, a zatim i cijeli grad.

i

WJ.

SENDVIČ PO VOZNOM REDU

Dogodilo se to nedavno u vlaku, ali ne u lokomoti-vi, nego u sredini, u prvom razredu.

Čudno, pomalo čak i tajanstveno. Otkud, reći ćete, čika Janoš, otkud strojovođa u sredini, a ne na počet-ku, u lokomotivi?

A zašto ne? Toga sam dana bio samo obični putnik!Vlak još nije ni krenuo, a dječak na prozoru već je

mahao mami.— Zeleno je — reče gledajući prema izlaznom se

maforu. — Sad će! Vidjet ćeš!I zaista. Vlak kao da je samo to čekao. Nečujno poč-

ne kliziti niz peron.Mama je, ubrzavajući korake, pošla uz vagon, ali nije

rekla ono što u takvim prilikama govore sve mame: »Piši mi čim stigneš!«, nego je mahnuvši rekla nešto po-sve neočekivano:

— Drži se voznog reda!— Znam, mama, u Novskoj — odgovori dječak, još

jedanput mahne i sjedne u svoj kut kraj prozora.— Ti se, čini se, razumiješ u vlakove — reče jedan

od suputnika.

100

— Pa tako, pomalo. Djed mi je strojovođa, u penziji.

Sve su brže kloparali kotači, promicali najprije kat-nice, pa niske kućice predgrađa, a kada smo s onu stra-nu prozora vidjeli još samo telegrafske stupove, vlak je za sobom ostavio grad i zahuktao se otvorenom prugom.

— I ti, ovako sam? — opet će netko od suputnika,obraćajući se dječaku.

— Već sam velik, ove ću godine u školu — reče onkao da sam sebe uvjerava da baš nije tako malen. —Ali ne bi me mama pustila da djed nije pisao: »Na mojuga odgovornost pusti. Zar ti, moja kći, pa da ne vjeruješ u željeznicu?!« Mama je popustila. Djedu i meni zavolju. I pustila me prvi put samog.

Nasmijali smo se i djedovim i unukovim riječima, a onda se udubili u novine i križaljke, ne bi li skratili i vrijeme i putovanje. Ponekad bih preko novina pogle-dao dječaka. Nije se micao od prozora. Od svih nas on se najbolje zabavljao.

— Karte na pregled! — sve bliže i bliže čuo se izhodnika glas konduktera, a kada je ušao i u naš odjeljak, te pregledao karte, dječak ustane i reče:

— Ciko, molim vas, hoćete li mi reći kada dolaziNovska?

— Samo ti mirno sjedi. Budi bez brige. Neću zaboraviti.

I nije zaboravio. A i kako bi? Bio je on čovjek od željeznice. A da su oni točni kao sat, zna se. Otvorio je vrata našeg odjeljka pred ulaznim signalom i rekao dje-čaku:

— Spremaj se, sinko. Novska će. I pazi kad izlaziš.

lipi!«!«

101

— Ja ne izlazim — iznenadio je dječak kondukterai nas.

— Kako? A rekao si... — podsjećao ga je kondukter.

— Rekao sam, ali zbog sendviča. Mama mi je reklada ga tek u Novskoj smijem pojesti.

— Sendvič po voznom redu — našali se netko odputnika.

— Tako znam gdje se nalazim — objašnjavao nam \je dječak. — Sendvič u Novskoj, jabuka u Gradiški, čokolada u Kapeli. A nakon čokolade dolazi Slavonski;Brod. Tamo silazim. Na peronu me čeka djed.

\Da, sve je bilo točno po voznom redu kod djeda stro- j

jovođe. Čak i sendvič i jabuka i čokolada.

\Samo on na peron nije došao točno. Prvi put u živo-;

tu djed je iznevjerio vozni red. Došao je čak pola sata iprije. Za svaki slučaj. Da ne zakasni pred svojega unu- !ka! Sam mi je to kasnije priznao dok smo igrali šah u \klubu željezničara.

]

ŠTO SE BIJELI ISPRED DRAGALICA?

Moj ložač Luka i ja postavljali smo najprije svaki sebi, a onda i jedan drugome baš ovo isto pitanje, pita-nje — sada to mogu mirno reći — ne samo važno nego i značajno za budućnost. Jer, da nije tako, zar bi ono moglo postati naslov cijele priče?!

Postavljali smo — kako rekoh — ovo značajno pita-nje i oštrim pogledima netremice gledali u daljinu pre-ma stanici Dragalić kamo je grabila naša lokomotiva, a za njom i cijeli brzi vlak.

A tamo, ispred magazina, nešto se čudno i neobično bijelilo. Oštar mi je pogled bio u mladosti. Baš kao du-ga, šiljasta igla. Čim takav pogled-igla nešto spazi, pri-mijeti — to nešto je odmah i nabodeno te poput šare-na leptira zauvijek spremljeno u jedan od bezbrojnih pretinaca pamćenja. Pa ipak, usprkos tom i takvom po-gledu, nikako nisam mogao odgonetnuti što bi moglo biti to nešto što se bijeli ispred Dragalića.

— //' su snijezi. . . — počeo nagađati Luka. A i štoće drugo kad drugo ne može?!

— IV su labudovi. . . — Luka će i dalje ne bi li kaoćorava koka ipak našao zrno.

103

— //' čadori Hasan-age? — odjednom će Luka povišenim glasom, da se odmah zatim i sam na sav glasnasmije svojoj šali i svome poznavanju narodnog pjesništva.

— Nit' su snijezi nit su labudovi, a još manje čadorHasan-age — prihvatio sam odmah Lukinu šalu, prihvatio, da bih odmah i zašutio, jer mi još ni jedan od mojihoštrih pogleda nije donio naboden odgovor!

No, u tom se predahu dogodilo ono što se dogoditi moralo: lokomotiva se primakla stanici, mi i vlak zajed-no s njom, i sve je odjednom postalo jasno, tako jasno da sam mogao nastaviti maloprije započetu a nedovrše-nu misao:

— Nit su snijezi, nit su labudovi a još manje čador Hasan-age. Već su guske po ledini legle...

Nasmijao se Luka, jer već je i on sve vidio, uočio pa je odmah dodao i svoj dio zapažanja:

— Legle guske po zelenoj travi, al' ustati one višeneće!

I zaista. Bilo je to više nego očito. Po ledini se guske isprevrtale, sve vrat do vrata ispružile, sve krilo do krila raširile, isprevrtale se pa ni percem da maknu.

Prošao naš vlak kroz stanicu, ali naši su začuđeni pogledi ostali i dalje s nama na lokomotivi. Istina, sada smo znali što se bijeli ispred Dragalića, ali od čega, od kakve kuge i pošasti su tolike guske stradale, to nismo mogli objasniti ni sami sebi, ni jedan drugome. Rasprav-ljali smo o tome još i predvečer kad smo se s drugim

104

brzim vlakom, sada iz suprotnog pravca, ponovno prib-ližavali Dragaliću. Za časak smo prekinuli raspravu da bismo se nadvirili na prozorčić i da bismo još jednom, onako u prolazu, vidjeli bijeli oblak gusaka prostrt po ledini,,♦

Alf ono što smo sada iza magazina ugledali, još nas je višp iznenadilo, još više zaprepastilo nego ona jutroš-nja slika. Jato očerupanih, golišavih gusaka mirno je paslo i cupkalo travu, mirno kao da se ništa u njihovom guščjem životu dogodilo nije.

Zgledali se Luka i ja, zgledali i tako bez riječi doče-kali Gradišku gdje je vlak prema redu vožnje trebao stati. A čim je stao, već sam bio na peronu, a odmah za-tim i u prometnom uredu. Nazvao sam šefa stanice, ina-če moga dobroga znanca, i on mi je — štucajući od smi-jeha — konačno rasvijetlio tajanstveni slučaj gusaka iz Dragalića:

Pekli ljudi rakiju a drop iz kotla bacali u grabu iza magazina. Guske ko guske došle da vide što se u grabi puši, došle, brljale kljunovima i malo se pomalo toplog dropa do grla najele. Za guske je, dakako, i malo alko-hola previše, pa se omamile i mrtvo se pijane povalile po ledini. Ljudi od rakije i sami pomalo omamljeni, mi-slili da su guske pokrepale, pa da bi spasili barem ono što se još spasiti dalo, guskama očupali perje. A kad su se guske otrijeznile i poslije mamurluka opet stale na noge, umjesto bijelog jata na ledini je stajalo ljubičasto.

Trkom sam se vratio u lokomotivu i nestrpljivom Lu-ki sve nadušak ispričao. Najprije je od iznenađenja ši-rom otvorio usta, baš kao i vi sada, a onda mu se usne

razvukoše u osmijeh, kao što se i vaše, vidim, u osmijeh razvlače.

Smješkao se Luka tako sve do Slavonskog Broda, a kad smo u ložionici silazili iz lokomotive, važno mi je saopćio misao koja ga je kilometrima navodila na smi-ješak:

— Kad guske piju — i pravo je da ostanu bez perja!

'K-

MOST SE VRATIO — DOŠLO JE PROLJEĆE!

Čudne se ponekad u meni javljaju misli, čudne s ob-zirom na obične, svakodnevne sitnice koje ih izazivaju.

I onda kad se ovaj slučaj, slučaj o kojem vam danas želim pričati, dogodio — obična, za mene svakodnevna tutnjava mosta preko rječice Orljave navela me da ka-žem:

— Jedna lasta, istina, ne čini proljeće, ali ga zato činijedan most!

Rekao sam tako i odmah osjetio posljedice.Mome ložaču, novajliji Filipu, zastala od iznenađenja

ruka u zraku, ruka što je u vatrište upravo trebalo da ubaci brdašce ugljena. Zastala ruka od iznenađenja, uko-čio se Filip, pa kroz širom otvorena vrata u vatrište na-hrupio hladan zrak i pritisak pare na manometru od-mah počeo naočigled padati. Uočio sam opasnost i brzo dodao:

— Da, kad se most što sam ga spomenuo, opet vratina svoje postolje — ondje u kantonu Uri u Švicarskoj— znaju da je došlo proljeće.

Filipova lopata još je uvijek stajala u ruci okame-njenoj od iznenađenja, pa sam požurio, i pare i putni -ka radi, da je otkravim, pokrenem.

107

I

— Ne, nije to običan mostić, Filipe. Pravi ti je topravcati željeznički most preko kojeg prelaze vlakovi.Čak je i veći od ovog mosta preko Orljave, preko kojegsmo maloprije protutnjali.

Vidim, Filipu ne samo da se ruke ne opuštaju, nego mu i oči od nevjerice postaju okrugle poput staklenki moga nećaka Joce, pa ću brže, ne bi li pad pare zausta-vio:

— Nalazi se most u planinskom kraju, shvati, čovječe! U kraju gdje se svake godine zbog velikih snježnih nanosa mora obustaviti željeznički promet. Kad bimost ostao na svome postolju, snježne bi ga lavine sigurno srušile, zbrisale.

Stoji Filip skamenjen. Brdašce ugljena nikako da klizne s njegove lopate u vatrište, vidim, nema druge nego mu stvar još bolje, pobliže objasniti.

— Eto, vidiš, zbog lavine most prije dolaska zimerastave na dijelove i spreme ga u skladište da na sigurnom provede zimu.

Vidim, živnule oči u Filipa, ali ruke mu se još uvi-jek ne miču.

— A onda — požurih da mu ubrzam sleđen krvotok— kad dođe proljeće, dijelove mosta izvade iz skladišta,sastave ih i most se opet nađe na mjestu koje mu je prema željezničkim propisima i predviđeno. Da, Filipe moj,kad grane — kako rekoh — proljeće, na staro mjesto nevraćaju se samo laste, nego i taj most-selica.

Olabavile Filipove ruke, otkočile se, pokrenule, pa brdašce ugljena s njegove lopate — još maloprije od iz-nenađenja zaustavljene u zamahu — sada se poput cr-nog slapa sručilo u peć.

108

Vatra, što je od prevelike količine zraka koji je na-dirao kroz širom otvorena vrata peći, vatra što je od hladnoće već počela blijedjeti, prihvatila je dobačen ug-ljen, oblizala ga pohlepnim jezicima i silne kalorije, u ugljenu zapretane, začas predala vodi u kotlu. Voda us-kipjela, podigla se para, skočila kazaljka na manometru i mi nesmanjenom brzinom ulet jesmo u stanicu Orio-vac.

MALENI POKLON IZ VELIKOGA GRADA

Iz velikoga grada čovjek kad se vrati zar može pred svoju djecu bez poklona pa makar i malenog, maleckog?

Mnogo sam puta bio u Zagrebu, mnogo puta vozio brze vlakove od Broda preko Siska do zagrebačkog Glav-nog kolodvora i onda najčešće još istoga dana opet nat-rag do moje polazne stanice, i uvijek svojim sinovima Misi i Duki ponešto donosio na poklon. Radovali se oni svakoj sitnici kao što se već djeca radovati znaju, ali od svih poklona koje sam s tih putovanja iz velikoga grada donio jedan ih je osobito razveselio.

Izazivao je on i osmijeh i smijeh, ponekad samo po jedan ali često odmah dva. I Mišin i Đukin i to onaj pravi, iskreni, nezaustavljivi — od uha do uha.

Nije poklon bio, kao što možda mislite, onaj smiješ-ni jopac što se već i na najmanji stisak ruke neumorno prevrće na uzici napetoj između dvije šarene letvice, onakav kakvi se jopci i dan-danas znaju prodavati na sajmovima; nije to bila ni papigica koja govori »po mor-narski«, a čiji govor u pristojnom društvu nije prepo-ručljivo prepričavati.

Ne, ni jedno ni drugo. Bila je to majušna knjižica s privlačnim i zvučnim naslovom — »Kratka povijest gvozdenice«.

110

Da je poklon doista bio privlačan, pravi, da su se zahvaljujući »Kratkoj povijesti gvozdenice« Miso i Du-ka ne samo mnogočemu naučili nego često i od srca na-smijali, bolje će vas od bilo kojeg dokaza uvjeriti dva, tri odlomka iz te čudesne knjižice, odlomka koja ću vam danas umjesto uobičajene priče pročitati.

Evo, na stranici drugoj, da onako nasumce knjižicu otvorim, crno na bijelom piše:

»Na početku devetnaestoga stoljeća jedne su ugled-ne engleske novine pitale i sebe i svoje čitaoce:

— Zar može biti išta smješnije od tvrdnje nekih izumitelja da će načiniti takova parna kola koja će se moći kretati dva puta brže od poštanske kočije?!

Druge su pak isto takove, ako ne još i uglednije no-vine tvrdile:

»Željezne ceste ometat će krave na paši, kokoši će prestati nesti jaja, zrak će iznad parostroja biti otrovan te će ubijati ptice, kuće kraj pruge će izgorjeti, konji više neće biti potrebni, zob i sijeno više neće imati ku-paca, gostionice će propasti, a svako će putovanje biti opasno po život, jer u slučaju da eksplodira parni kotao — bit će svi putnici raznešeni na komadiće!«

No već nakon dvadeset godina — piše dalje u toj malenoj knjižici — željeznice, unatoč svim tim zlogu-kim proročanstvima, razvoze mnoštvo putnika i svu silu tereta diljem Evrope. Pa ipak, to novo prijevozno sred-stvo još je uvijek nešto neobično i čudesno. Uostalom, najbolje se to vidi iz opisa poznatog ilirskog književnika Antuna Nemčića koji je godine 1843. u Veneciji prvi put vidio željeznicu:

111 m

»Ja sam iz takove države u kojoj je gvozdenica žali-ibog jošte ono, što su zidani drumovi za kečkemetsku ipustaru. Dotad sam ja gvozdenice samo iz opisa ili sajslika na žepnoj maramici poznavao. Je li dakle čudo, išto me je ovo slavlje ljudskoga duha natoliko zanimalo, jda sam od nestrpljenja tjeran, bez obzira na pristojnost, Ikroz pukotine taraba provirio.

jZa mali čas začusmo u daljini dahtanje, i malo za- j

tim opazismo lokomotivu sa svojom pratnjom od pet, išest kola. Što vidjeh, činilo mi se ko golema podugačka jnakaza s kratkim debelim nogami. Jedva što smo je iz-idaleka opazili stajala je već i pred nami. Vrata se otvore |i nebrojena množina putnika prštila je iz sviju kola, koiperad kad joj se gajba otvori.«

\Idemo dalje, idemo na petu stranicu. Evo, jasno tu

možemo pročitati, a onome što piše valja nam i vjero-:vati.|

»Već nakon dvadeset i četiri godine, otkako je u En-jgleskoj proradila prva željeznica, i kod nas je uveden]taj moderni način saobraćaja. U jesen godine 1849. pr->vom našom prugom Celje—Ljubljana prošao je prvi ivlak. O tom značajnom događaju ljubljanske su novine jtada pisale:

!'Kad je izbio peti sat, pojavio se u daljini crni dim, i

topovi su na gradu zagrmjeli, zvona su na svim crkvama zazvonjela. I tada su ušle u krasni, okićeni kolodvor;dvije lokomotive »Triglav« i »Ljubljana«, koje su odimnoštva bile primljene sa gromkim — živio'. . .

iTamo gdje su prije godinu dana bile zelene livade,

sada stoji stanica veličanstvena kao palača nekog kne-j

112:

V

za, tu sada ide željezni put i uz veliku buku i huku neza-drživo jure željezni slonovi nazvani lokomotive.«

Eto, uvjerili ste se, mislim, i sami da su Miso i Duka s pravom maleni poklon smatrali velikim i da su u ma-lenoj knjižici što sam je onda bio donio iz Zagreba, na-šli i dosta znanja ali i dosta zabave i kliktavog smijeha.

Da, tako vam je to — ono što se nekada smatra ču-desnim, nedohvatnim poput dalekih zvijezda, s vreme-nom postane obično, svakodnevno, a ponekad čak i ne-što što navodi da vam oko usana zaigra osmijeh.

TKO NE VJERUJE, NEKA LOŽI

Već u prvim godinama moje službe pročuo sam se i kao dobar strojovođa i kao dobar pripovjedač. Kad danas o tome mislim, jasno mi je da drugačije zapravo i nije moglo biti. Volio sam lokomotivu i svoj poziv, a volio sam i pričati priče o onome što sam vidio i dozi-i vio. I jasno, ono što čovjek voli, ono što radi s osobitom — rekao bih — ljubavlju, mora mu ići od ruke, mora po i tome postati čuven — da ne kažem slavan.

Moji podvizi u službi donijeli su mi ne jednom čak!i najviše priznanje od Uprave željeznice, ali — koliko:god mi je to bilo drago — ipak uvijek mi je mnogo veće;priznanje bilo zadovoljstvo i zahvalnost putnika. Slič-;no zadovoljstvo nalazio sam i u mojim pričama. Uživao!sam gledajući kako ljudi uživaju slušajući moje priče.!Iako su mnoge od njih bile na samoj granici stvarnosti;i mašte, ljudi su mi vjerovali. Da, imao sam sreću da;me slušaju oni koji znaju slušati. A oni koji slušati zna- jju, u sve mogu i vjerovati. Kažem vam — i dobro to za- ipamtite — istina nije samo ono što je bilo nego i ono išto je moglo biti. \

No ja, evo, pričajući otišao u mudrovanje, a vi čeka-ite da čujete priču, da čujete nešto što će vas zanimati,;dakle nešto čemu ćete vjerovati. i

114 ]

Kad je već o pričanju priča riječ, pričao bih vam o ložaču Milkanu — čovjeku dobrom, marljivom, ali čov-jeku koji nije znao slušati priče. Kao i svi moji ložači prije i poslije njega, i on je na lokomotivu došao svje-stan gdje dolazi, što ima raditi i koga treba slušati. Da je znao i za sve moje doživljaje, nije potrebno ni isti -cati. Ta prepričavali su se oni na svakoj, pa i najma-njoj stanici od Broda do Subotice. Bio je taj Milkan dugačak i tanak kao prut, ruke je imao goleme kao lo-pate, a glavu malenu kao glavicu gumbašnice. Dobro je i vješto nabacivao ugljen u vatrište, ali tek što smo krenuli iz stanice na prvu našu vožnju, odmah sam vi-dio da pored vrlina ima i jednu krupnu manu koja bi mu kao ložaču i te kako mogla škoditi.

— Čujte, majstore — zapita me Milkan već kod prveodjavnice iza Slavonskog Broda — je li to moguće da uBačkoj rastu lubenice od pedeset kilograma?

— Zašto ne bi bilo moguće, kad sam ih ja svojojdjeci kupovao? — spokojno na pitanje odgovorih pitanjem.

— A majstore, da li je vaš prst zaista grbav od onogvelikog šarana što ste ga s lokomotive upecali kod Bo-gojeva?

— Vidiš i sam da je grbav, znači da je istina! —još uvijek mirno odgovaram ja.

— A ne čini li vam se, majstore, malo čudno da jeorao na kojeg ste pucali u Karpatima, pao baš u dimnjak?

— Kako da mi se čudno čini kad sam ga iz dimnjaka jedva izvadio?

Odgovaram ja Milkanu na pitanja i već vidim kako ga sumnjičavost odvodi u propast. Vidim i otvaram ru-

115

i

čiču, ili kako smo mi strojovođe onda govorili — »hebl«,;i zajedno s njim otvaram i jedan poklopac u paroraz-vodniku. Uslijed toga silno se počela trošiti para, vatra;počela nestajati ispod kotla, a pritisak se na manomet-;ru naočigled sve više i više strmoglavijuje.

;Gleda Milkan manometar, zna da se bolje ložiti nego!

što on loži naprosto ne može, ali na svoje oči vidi i oči-ima mora vjerovati. Dohvatio Milkan lopatu, od loženja^mu ruke odrvenjele, leđa samo što ne puknu, vatra goriikao u vulkanu, ali pare nestaje kao da je kotao negdjeprobušen.

jSav zajapuren predahnuo Milkan na trenutak, pa će

i opet:

!

— Majstore, ma je li ono zaista tako bilo? Znate,*onda kad ste nagnuli lokomotivu i preskočili dio prugeiz koje su kovači ukrali tračnice? Ili ono kad ste loko-jmotivu zaogrnuli bundom?

\Ništa mu nisam odgovorio. A i šta da kažem čovje

ku koji sumnja u ono u što bi morao vjerovati. Umjesto]odgovora još sam jače otvorio »hebl«. Vatra samo što izivatrišta ne izleti kroz dimnjak, bori se Milkan lopatom;da je zadrži, ugljenom da je nahrani, smiri, ali gdje ćej— kad je »hebl« otvoren?!

\Velike je imao Milkan ruke, velike kao lopata, ali

glavu je imao malenu kao gumbašnicu. Dugo je trebalo;dok je shvatio ali i onda kad je konačno shvatio —ishvatio je rukama, a ne glavom. Bilo je to negdje predjErdutom, uhvatio Milkan za trenutak daha, pa će mirno!što je mirnije onako zadihan mogao:

j— Znate, majstore, mislim ja ovako ložeći, da lube-i

niče od pedeset kilograma i nisu osobito velike... A i!

116\

ono s prstom sasvim je razumljivo. Prava je sreća da vas šaran nije odvukao u Dunav...

Vidim, momak dolazi k sebi, počinje shvaćati smisao priča i njihovu vrijednost, pa polako zatvaram »hebl«. Gleda Milkan kako se vatra naočigled u vatrištu smi-ruje, vidi da pritisak pare polako raste, osjeća kako mu se leđa ravnaju, a umjesto dviju cjepanica opet ima ru-ke, pa sve traži priliku za razgovor.

— Sjajno ste ono izveli s orlom na Karpatima... A tek ono s tračnicama da se i ne govori. No još je bilo bolje kad je lokomotiva zagrnuta bundom ulazila u Suboticu. Samo ste se vi onako mogli snaći u nevolji.

Sasvim sam pritegao »hebl«, smirio paru u paroraz-vodniku i vatru u vatrištu. Odahnuo Milkan. Sada je i sjesti imao vremena. A onaj koji sjedi i priče voli slu-šati. Otada ne jednom me nutkao, molio da mu pričam svoje doživljaje.

I ja sam mu pričao. A kako i ne bih! Od čovjeka koji sumnja, Milkan je postao čovjek koji pričama vjeruje. I ne samo to: čovjek koji ih razumije i voli.

■* - **$£

Nife tome davno kako sam prolazio Olujevićevom ulicom. Istina, ona se danas tako više i ne zove, a malo tko jos u Slavonskom Brodu zna da se nekada tako zva-la. Nije ni čudo. Čak ni onih kuća u njoj nema koje su ondje bile u mojoj mladosti. Preblizu je ona bila i pruzi i ložionici a da bi mogla preživjeti rat i bombe koje su pale na nju i ložionicu.

Drugačije se ulica danas zove, ali dječaci se i danas u njoj igraju i zaneseno i bučno kao što smo se nekoć i mi igrali. Samo danas više ne maštaju da postanu stro-jovođe nego piloti mlaznih aviona. Novo vrijeme ima i nove uzore.

Gledao sam dječake kako se igraju, a vidio — nas okupljene oko cike Janoša, i sjetio se njegovih priča ko-je su nadzivjele i njega i našu staru Olujevićevu ulicu.

fc::t3£

.iSiJirr^i .

; <* v *■% ^^"^•^s-

BILJEŠKA O PISCU

Dragutin Horkić rodio se 23. IV 1925. u Slavonskom Brodu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Član je društva književnika Hrvatske te Društva novinara Hrvatske.

Dragutin Horkić je poznato ime hrvatske književnosti za djecu. Gotovo da nema lista u kojem se nije javio pjesmom, pričom, putopisom, aforizmom, prijevodom. Od godine 1950, kada je objavio prvu priču, tiskao je do danas pet knjiga: Iz svakoga džepa ponešto, Viđeno i neviđeno, Čađave zgode, Safari s povećalom i Ja inspektor. Ovdje treba naglasiti da je knjiga Čađave zgode doživjela četiri izdanja na našem jeziku i jedno na slovačkom jeziku, te je nagrađena hrvatskom republičkom nagradom »Grigor Vi tez« (1971) i jugoslavenskom nagradom »Mlado pokoljenje« (1972).

Pored svoga redovitog književnoga i publicističkoga rada, Dragutin Horkić i vrlo mnogo prevodi. Preveo je do sada preko 1200 priča s njemačkog, mađarskog, engleskog i ruskog. Objavio je i tri knjige prevedenih priča i putopisa.

Oni koji slušaju Radio-Zagreb znaju da je Dragutin Horkić urednik programa za djecu, oni koji se bave ribolovom znaju da je urednik i časopisa »Ribolov«, a oni koji se bave numizmatikom jednim pogledom na časopis »Obol« mogu utvrditi da je Horkić urednik i toga časopisa.

Nemiran duh, vrijedan i preduzimljiv, Dragutin Horkić je svuda svoj na svome. Nije stoga čudno što ima uspjeha u svim poslovima kojima se bavi!

Ivica Rorić — Vanja

120

SADRŽAJ

Sablasni fenjer.......................................................................... 7Dalekometna zaušnica............................................................ 11Pas na tenderu......................................................................... 14Zvijezde pršte pod kotačima............................................... 19Pismonoša na krovu.............................................................. 23Gle, divlji miševi navalili...................................................... 27Oko.............................................................................................. 31Kad vlak zaplovi punim jedrima........................................ 33Zelene bačke planine............................................................. 37Samo jedna nota u magli............................................... . 41Lokomotiva s bundom............................................................ 44Kočničareva velika trka ................................................ 48Luk u torbi................................................................................ 52Skočio sam punom parom.................................................. 56Sudar s gusjenicama............................................................. 59Ukradena postaja.................................................................... 62Mačke sa željezničarskom kapom........................................ 66Afrika u djetelini.................................................................... 70Čitaonica na teretnom vlaku............................................... 73Salva iz parnog kotla............................................................ 76Lov nad lovovima................................................................... 79Orao s Karpata......................................................................... 83Ispit za ložače.......................................................................... 85Strojovođa na kruški................................................ . 89Točno u podne......................................................................... 93Pecao sam s lokomotive...................................................... 96Sendvič po voznom redu...................................................... 100Što se bijeli ispred Dragalića?........................................ 103Most se vratio — došlo je proljeće!.................................. 107Maleni poklon iz velikoga grada........................................ 110Tko ne vjeruje, neka loži...................................................... 114Bilješka o piscu....................................................................... 120

r<z

V.i

Stic

DO SADA IZAŠLO U BIBLIOTECI VJEVERICA

Anton Ingolič Dječak sa dva imena Anđelka Martić PirgoHermina zur Miihlen Šta pričaju Petrovi prijateljiFran Levstik Najdihojca N. Veretennikov Volođa UljanovJohanna Spyri HeidiAngel Karalijčev U svijetu priča Erich Kastner Don Quichotte Nathaniel Hawthorne Čudesna knjiga Kornej čukovski Doktor Jojboli

Vladimir Colin Bajke

Josip Vandot Kekec nad samotnim ponoromCharles Perrault BajkeMato Lovrak Devetorica hrabrih Krišan Čandar Preokrenuto drvo Mihail Zoščenko Priče za djecu

William Sarovan Tata, ti si lud

William Saroyan Mama, volim te

Perzijske bajke

Braća Grimm Bajke

Milan Šega čarobni ključić

Vesna Parun Tuga i radost šume

Erich Kastner Emil i detektiviLewis Carroll Alica u Zemlji čudesa Gabro Vidović Kurir sa Psunja Miroslav Hirtz Priče iz prirodeVojin JelićPsiću, a kako je tebi imeGrigor VitezKad bi drveće hodaloErich KastnerTonček i TočkicaIvana Brlić-MažuranićPriče iz davnineGianni RodariČipolinoAnđelka MartićDječak i šuma

Knjiga radosti II

Ivana Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Astrid Lindgren Razmo u skitnji

Milivoj Matošec Tiki traži Neznanca

Knjiga radosti I

Danko Oblak Modri prozori

Josip Vandot Makedonski pisci djeci Kekec na vučjem tragu

Kornej čukovski Bajke

Marija Majerova Robinzonka

1

Gianni Rodari Putovanje Plave strijeleMato Lovrak Zeleni otok Vjekoslav Majer Žuna na telefonu Nusret Idrizović Mrav i ažđaja France Bevk Mali buntovnikBraća Grimm PričeFelix SaltenBambiH. C. AndersenPričeH. C. AndersenBajkeLewis CarrollAlica s onu stranuogledalaJens Sigsgaard Robin HudVladimir Nazor Kurir Loda Ferenc Molnar Junaci Pavlove ulice Stevan Bulajić Nebeski mornar

Aleksa MikićPriče o malim borcimaOton ŽupančičCicibanAleksandar PopovićTvrdoglave priče

Mato Lovrak Vlak u snijegu Ezopove basneKarei čapek BajkeBranka Jurca Kućica kraj mora Gabro Vidović Trojica iz Male ulice Marcel Ayme Priče mačke na grani Pavel Bažov Kameni cvijet Arkadi j Gaj dar Timur i njegova četaMilivoj Matošec Admiralov otokC. Collodi Pinokio Gianni Rodari Đelsomino u Zemlji lažljivaca

A. Volkov Čarobnjak iz Oza

Slavko Kolar Na leđima delfina

W. M. Thackerav Ruža i prsten

Desanka Maksimović Ptice na česmi

France Bevk Crna braća

J. Broszkievvicz Velika, veća i najveća

Palma Katalinić Djetinjstvo Vjetra kapetanaA. R. van der Loeff-Basenau Lavine bjesneAleksej Tolstoj Zlatni ključić Gabro Vidović Zatočenici Pernatog otokaErich Kastner 35. majTone Seliškar Družina Sinjega galeba Fran Levstik Pjesme za djecuErnest ThompsonSetonVinipeškivukIvan CankarMoj životGrigor VitezGdje priče rastuBranko ĆopićSin Brkate četeVojin JelićHrabriji nego igračka

Ivan Kušan Domaća zadaća

Marcel Aymć Druge priče mačke na grani

Ivan Kušan Uzbuna na Zelenom Vrhu

Gustav Krklec Majmun i naočale Ela Peroci Djeco, laku noć Gianni Rodari Telefonske priče Grigor Vitez Igra se .nastavlja Ratko Zvrko Grga ČvarakErich KastnerČovječuljakG. Parca—M. ArgilliČavlićevi doživljaji

Felix Salten Bambijeva djeca

Mato Lovrak Družba Pere Kvržice

Stanislav Femenić Puž na ljetovanju

Milivoj Matošec Strah u Ulici lipa

Eva Maria Aab Vjetropirka Eva

Nada Iveljić Konjić sa zlatnim sedlomVišnja Stahuljak Začarani putoviPjesme četiri vjetra(Izbor i prijevod Grigor Vitez)

Hans Peterson Matija i vjeverica

Henry Winterfeld Djevojčica iz svemira Palma Katalinić Pričanje Cvrčka moreplovcaZdenka Jušić-Seunik Vode su pjevaleStjepan Jakševac Vesela godinaErich Kastner Emil i tri blizanca Erich Kastner Čovječuljak i MalenaErich Kastner Blizanke Jagoda Truhelka Zlatni danciZvonimir Balog Nevidljiva IvaDragan Lukić Neboder C-17M. Bjažić—Z. Furtinger Ništa bez BoženeSunčana Škrinjarić Kaktus bajke Ivan Kušan Koko i duhovi

Blanka Dovjak--Matković Neobična ulica

Gianni Rodari Planeta ispunjenih želja

Mladen Kušec Dobar dan!

Viola WahlstedtAslak dječak sa SjeveraAnđelka MartićVuk na Vocinskoj cestiMato LovrakNeprijatelj br.lH. C. Andersen Bajke i pričeDubravka Ugrešić Mali plamenZlata Kolarić-Kišur Moja Zlatna dolinaIvan Kušan Koko u Parizu Milivoj Matošec Veliki skitačZdenka Jušić-Seunik Kupi mi vilovita konjaAntoine deSaint-ExuperyMali princVlatko ŠarićMiškoSunčana ŠkrinjarićDva smijehaGabro VidovićBjelkanAstrid LindgrenPipi Duga ČarapaZvonimir BalogJa magaracGernet-Jagdfel j dKatja i krokodilStanislav Femenić Krijesnice

Ss^sšfiSBIIšSiiH

sjAsiaif*

JL

Mladen Kušec Volim teBožena Loborec četiri dječaka i jedan pasBlanka Dovjak--Matković Priče iz Dubrave Luko Paljetak Miševi i mačke naglavačkeDrago Ivanišević Mali, ne malineIvan Kušan Lažeš, Melita

Sunčana Škrinjarić Zmaj od stakla

Mladen Kušec Plavi kaputić

Josip Barković Zeleni dječak

Danko Oblak Zelena patrola

Višnja Stahuljak Kućica sa crvenim šeširom

Nada Iveljić Dobro lice

Gianni Rodari Torta na nebu

Milivoj Matošec Dječak sa Sutle

Zvonimir Milčec Zvižduk s Bukovca

Iris Supek Trepavice Skitalice Nikola Pulić Dolina zečeva Dubravka Ugrešić Filip i SrećkaBranko Hribar Adam VučjakIvan Kušan Tajanstveni dječakPajo Kanižaj šarabaraEdmondo de Amicis SrceDanko Oblak Na tragu Kazimir Klarić Mrnjau, grizu me Sunčana Škrinjarić Svaštara Anđelka Martić Djedica pričalo i čarobni vrutakZvonimir Golob Čemu služe roditelji Frank L. Baum Čarobnjak iz Oza Miroslav Antić Prva ljubav Gligor Popovski Mornar Nep Leopold Suhodolčan Sakriveni dnevnik Dragan Lukić Tri gusketara

Marino Zuri Mama, kome on to pričaBoro Pavlović LipaMilivoj Matošec Pustolovina u dimnjakuPero Zlatar Otključani globusAnton Ingolič Potopljena galijaNada Iveljić Zvijezda na krovuToma Podrug Od Solina do Solina James Thurber Trinaest satova i čudesno ADobrica Erić Slavuj i sunce Miroslav Antić Garavi sokakDragan BožićKad se pojavi crvenikonjAnđelka Martić Šašavi danDanko Oblak Ježek

Miloš Macourek 6000 budilica

Slavko Pregl Velika pustolovina

Zvonimir Balog Zlatna nit

Stanislav Femenić Tikva s nosom Dušan Radović Igre i igračkeBranko Ćopić Orlovi rano lete

Hrvoje Hitrec Eko Eko

Zlatko Krilić Prvi sudar

E.B.VVhite Paukova mreža

Grozdana Olujić Seđefna ruža

Jevrem Brković Bašta starca Rađosava

Mira Alečković Ne mogu bez snova Arsen Diklić Ne okreći se sine Svetlana Makarovič Mišica spavaZlatko Krilić Čudnovata istina Josip Pavičić PoletarciKlara Feher Imat ću svoj otok Indijančev vrtZvonimir Milčec Posljednji zviždukOta HofmanSat plavili slonova

Jovan Jovanovic Zmaj Ala je lep ovaj svet

Dubravko Horvatić Stanari u slonu

Dragan Lukić Od kuće do škole

Milovan Danoj lić Srećan život

Anto Gardaš Ljubičasti planet

Pero Zlatar Medvjed u zelenoj bundi

Dubravko Horvatić Junačina Mijat Tomić

i

:r

i

Likovni urednikIrislav Meštrović ,.

Tehnički urednik Zlatko Klinger

Korektori Marija Molnar, Lela Coffou

Izdavačko knjižarska radna organizacijaMladost

Zagreb, Ilica 30

Za izdavača Branko Juričević

ri-%

540005886

-