CIPRA – TEMELJI ONTOLOGIJEMatica Hrvatska, Zagreb, 2003

1. RIJEČ UNAPRIJED (9-12)

- Početak gama knjige Aristotelove «Metafizike»: Postoji znanost o biću kao biću i onome što mu pripada- Biće kao biće – on he on – tema ontologije- Logos izraza «on» - smisao bitka. Biće kao biće znači: bitak sam, što naprosto i nužno jest. - Neovisno o tome kako shvaćamo bića i koja je stvarna istina svijeta, bića postoje, pa postoji i «biti» bića, dakle njihov bitak- Svako biće može biti i ne biti, ali bitak jedino može biti, on jest- Parmenid: Bitak jest, nebitak nije; - Nadalje: biti znači misliti. Mišljenje i bitak jedno su isto; oni imaju svoju «istotu.» Njihova «istota» odnosi se na najdublju istinu o biću, pa iz toga proizlazi: istina je istota mišljenja i bitka.

- Za Grke: istina – aletheia - neskrivenost/nezaboravljenost bića; logički: poklapanje intelekta i stvari; ili pojedinačne stvari i pojma u sudu; ili adekvacija stvari i mišljenja. U kršćanstvu, npr, istina je sam Bog. Ako postoje takve razlike u određenju pojma istine, kako je moguće imati jedinstvenu znanost o biću kao biću? Aristotelovu znanost ontologiju kao «vječnu filozofiju» - philosophia perennis- Um se ne može otrgnuti od pomisli da istina mora biti jedna i vječna; Hegel to objašnjava – um naprosto tako mora misliti i zato u sudaru s ontološkim nacrtima nastoji razotkriti ono istinito.- Ontologija je naročito izgubila samorazumljivost nakon Heideggera koji je drugačije doživljava, u sklopu razvoja duhovnosti zapada – povijest samog bitka kako se objavljuje u pojedinim epohama.- Da bi se povijest Zapada razumjela, potrebno je razumjeti povijest ontologije Zapada

- Cipra Temeljima Ontologije hoće pridonijeti razumijevanju događaja povijesti i odgovora na pitanje što je biće, a što je bivstvo. Za Cipru, biće je bitak sam, a religiozno rečeno: Bog. Ontologija je u tom smislu i teologija i filozofska teologija. Filozofska teologija teži dokučiti tajne vjere. Razlika je to vjere i uma, dva stupa europske duhovnosti.

2. PROBLEM BITKA U POVIJESTI FILOZOFIJE (13-25)

- Naziv «ontologija» za tu filozofsku disciplinu: Clauberg 1656. godine – ontosophia- Christian Wolff: prvi dio metafizike- Aristotel: prva filozofija, sinonim: metafizika

- Filozofija nastaje i pokreće se pitanjem o biću- Biće se izgovara i misli na više načina- Govori se o bivstvu – ousia – supstancija ili o kategorijama: kvantiteta, kvaliteta, odnos, mjesto, vrijeme, položaj, habitus, djelovanje, trpljenje.

- Platon: Metafizika/Ontologija, kao nauk o biću: dijalektika. - Dijalektika kao metoda: kreće se od hipoteze i razvija je se do najdaljih mogućih posljedica, da bi se ustanovilo kako stvar stoji.- Platonov dijalog Parmenid raspravlja o bitku/o jednome- Platonova ontologija: henologija i aksiologija – mudrost o biću kao jednome i o vrlinama; ono dobro; ideja dobrote

- Kant dovodi u pitanje Platonov i Aristotelov obzor metafizike- U sudu S je P, biće se tretiralo kao predikat; no od Kanta ono se nalazi u ovome «je», u kopuli. Pitanje da što je biće kao biće Kantu nema smisao. Kantova knjiga «Kritika čistog uma» služi analizi toga.- Po Kantu, biće kao biće je bitak sam, on je suštinski sakriven i pojavljuje se kao fantom stvari- Po Kantu, o bitku ne možemo imati nikakva znanja- Naslanjanjem na Kanta novovjekovna spoznajna teorija traži odnos objekta i subjekta. Kako objekt postoji samo u relaciji spram subjekta, proširio se subjektivizam slijep za postojanje predmeta po sebi. Fantomsko pojavljivanje stvari, određenje subjektivnog idealizma

- Heidegger je idući nakon Kanta koji obnavlja i radikalizira pitanje o bitku- U predavanju «Što je metafizika» (1928) genezu bitka vidi u egzistencijalnom doživljaju dubinske tjeskobe; gdje se pojavljuje ništavilo, iščezavanje i tonuće u nepostojanje. Prevladavanjem tog doživljaja izniče pitanje Što biće jest?

- Aristotel: bitak nema rod i vrstu. - Bitku se ne može dati definicija. No bitak svejedno jest, u ovome «je», i pojavljuje se u svakom biću. - Ako jest, svako biće sudjeluje u bitku- Ako postoji biće, ono je mogući bitak, no bitak sam nužno egzistira (Anaksimandarov apeiron, Parmenidov bitak na primjer)- Nužnost bitka, to «nužno biće», temeljni pojam ontologije

- Odnos bitka i bića?- Grci: to je aletheia, odnosno istina: prikrivanje i otkrivanje bitka u biću- Plotin: emanacija; isijavanje, izranjanje bića iz bitka, mnoštva iz jednog- U kršćanstvu, bitak je osobni bog, bitak je duh i svekoliko biće je duhovno biće, troje je jedno i jedno je troje. Tako se ispostavlja da je ontologija ujedno i teologija kada se stavi u religijski kontekt, bitak sam je biće koje religijski govor imenuje bogom. - Vrhunac zapadne onto-teologije:

Hegel i njegova teorija apsolutnog idealizma: - Bivstvo svijeta je duh i ideja. - Duh koji egzistira po sebi, zatim za sebe, te konačno po sebi i za sebe. - Duh se otpušta u svoju drugotnost, u prirodu, a odatle se vraća k sebi, u povijest- Tri faze duha: subjektivni, objektivni, apsolutni: dovršenje u umjetnosti, religiji i filozofiji;

umjetnosti kao osjetilnog privida, religiji kao predodžbe i filozofiji kao pojam- Svjetski Logos kreće se od najopćenitijeg pojma – bitka – koji je po sebi prazan, ništa, a preko

bivanja dolazi do bića, odnosno ideje.

- Tri način shvaćanja bića po Aristotelu: 1) on he on – biće kao biće; nužno biće2) dynamei on – biće po mogućnosti; moguće biće3) energeia on: biće po zbiljnosti; stvarno biće

- Zbiljno biće je samo bog; pitanje: kako se odnosi prema nužnom biću? Biće kao biće je bitak kao nužno biće, ali bog je i transcendentan svakom biću. Kako je bog ujedno i bitak, te posjeduje stvaralačku moć, onda su tri Aristotelove odredbe zapravo jedno te isto određenje. - Četiri vrste metafizičke uzročnosti po Aristotelu:

1) cause efficiens – djelatni uzrok2) causa finalis – svršni uzrok3) causa materialis – tvorbeni uzrok4) causa formalis – formalni uzrok

- Mogu se očitati u svakom biću, ali u Bogu su sve odjednom uvijek jednako- Samo moguće biće jest materija – hyle – koja ima mogućnost i zadaću primiti na sebe formu- Prijelaz između mogućnosti i zbiljnosti sačinjava bit kretanje, kretanje je uvijek ozbiljavanje mogućnosti- Kamen je materija koja može dobiti formu uz pomoć djelatnog uzroka, a to će npr. biti kipar koji ima svrhu oblikovati dotični kip- Pojam boga po Aristotelu:

1) prvi nepokrenuti pokretač cjelokupnog univerzuma prema kojemu teže sva bića2) čista zazbiljnost koja vječno jest3) svetvoreći um, po kome sve jest

- Toma Akvinski – smješta Aristotelovu filozofiju u kršćanski nazor i produbljuje- Bitak za Tomu – ipsum esse subsistens – samo subzistirajući bitak- Zanima ga kako bitak sudjeluje u postojanju bića. Razvija teoriju hijerarhije (analogije) bića;

tome koliko je koje biće blizu bitka, pa se ono «biti» može reći sam za Boga, a kada se govori «biti» za biće, to je konvencionalnost, o tome se govori u sličnosti s bitkom. Toma je razriješio problem višeznačnosti pojma biti; spojio panteizam i teizam

- U novovjekovnoj filozofiji pitanje o bitku zamijenjeno je pitanjem o spoznaji- Kod Kanta zapravo nema rasprave o bitku, nego o spoznaji bića; bitak sveden na stvar po sebi, ništa se o tome ne može znati- Kod Kanta, svijet kao pojava za subjekt, njegova cijelost nije dokučiva u potpunosti

- Fichte je prvi koji preuzima Kantov kopernikanski obrat, sada temeljen na metafizici duha i slobode- Fichteovo filozofiranje tako više nije spoznaja ili bitak, nego jastvo- Svatko ima onakvu filozofiju, kakav je čovjek

- Slobodan čovjek ima filozofiju slobode i ideje, neslobodan čovjek ima filozofiju dogmatizma- Fichetov nauk o znanosti ima cilj prikazati postavljanje znanja i svijeta po čistom Ja- Ja postavlja ne-ja i time započinje dijalektika subjektiviteta (subjektivnog idealizma)- To je geneza svijeta, odnosno znanja kao slobodne jastvene djelatnosti- Svijet duha – svijet djelatnosti i slobode; samoposredovanje jastva koje Hegel preuzima

- Vrhunac metafizičkog mišljenja i dovršenje jednog zaborava. Heidegger to zove zaborav bitka, kod Nietzschea se to pojavljuje kao nihilizam povijesti bitka – nema odgovora na pitanje zašto i čemu- Za Nietzschea, biti je naprosto živjeti, a život uvijek hoće još više života

- Heidegger: Okreće misao: svi polaze od pitanja bića, a nitko od bitka. -Pitanje o bitku je ono relevantno. - U «Što je metafizika?» Heidegger ispituje što je ništavilo. U tjeskobi dolazimo do pojma ništa, a u tome ništa pojavljuju se obrisi bitka- Heidegger smatra da se pjesništvom lakše približiti bitku; odabire pjesnika Holderlina; odnosno

umjetnost općenito na neposredan način progovara o istini bitka. Pjesnik Rilke – iskušava nihilizam- Umjetnost i umjetničko djelo: sebe-u-djelo stavljanje istine-bitka

- Uz Heideggera, o ontologiji progovara i Hartmann, ali bavi se minimalnom metafizikom, tvrdeći da ne zna konačne odgovore, a da će se pitanja i problemi uvijek nanovo javljati

- Još jedno osnovno pitanje: pitanje slobode. Sloboda pretpostavlja odgovornost čovjeka, a o samoj slobodi slabo se zna.

3. ONTOLOŠKA DIFERENCIJA BITKA I BIĆA (26-46)

- Heideggerov termin- O bitku ne možemo znati što nije na osnovi bića; pa je pitanje o biću prvotnije od pitanja o bitku- Bitak je neodređeno i neodredivo prvo; po Spinozi, svaka determinacija je ujedno i negacija. Bitak je indeterminiran, jedan i vječan, bez drugotnosti i izvan vremena.- Najteže filozofsko pitanje: kako mi kao bića možemo vidjeti bitak?- U našem jeziku istina dolazi od onog istog, ili od onog «jest» kao jestina.- Za Hegela, istina je cjelina; istina je tek u cjelini bitka i znanja, u sebi sadrži sve momente postojanja- Heidegger je krenuo iz pozicije vremena, no prisiljen je vrijeme odbaciti. Bitak se ne očituje u vremenu, stoga Heidegger počinje pisati o okretu k btku, o zgodi, gdje se tu-bitak susreće s bitkom- Današnje vrijeme još uvijek se nalazi unutar Nietzscheova nihilizma, kada su visoke vrijednosti obezvrijeđene a pitanja zašto i čemu suvišna. Živi se u vrijeme sredstava, ne svrha.- Poslije Hegela i Marxa, Schopenhauer, Nietzsche, Kierkegaard i egzistencijalisti ne vide povijest kao svrhovito napredovanje- Kod Platona, hijerarhijska ljestvica na vrhu ima bitak kao samo sebi identično, nepromjenjivo i vječno. Sudjelovanje u bitku: bivstveno biće – idejanebivstveno biće – dušanebivstveno nebiće – osjetilni svijetbivstveno nebiće – materija; kvantitativnih obilježja- Kršćanski filozofi razrađuju ovu Platonovu raspodjelu. Npr. Dionizije Areopagiti to čini detaljno, putem tri teologije: afirmativna teologija, koja o Bogu priča kao spoznatiljivom atributiranom entitetu, negativna teologija koja određuje da je van svakog atributa i ni jednim bićem određen, te superlativna teologija, poznata Dionizijeva teza o nadneosjetilnim, gdje se spoznaje bog kroz ekstazu duše, nadilaženje ovog svijeta.- Weischedel razlikuje boga filozofije i boga teologije (objave), do boga filozofije dolazi se općenitim razumijevanjem, do boga objave iskustvom.- Poanta: Kako je čovjek jedini koji uočavaj diferenciju, samo on može doći dobitka, a to se događa mističkim putem- Kod Platona se ontološka diferencijacija događa u razlici između jednog i drugog od jednog (tekst Parmenid). Platonovi zaključci su da jedno jest, te da ne može biti da nije jer onda ne bi bilo bića. - Heidegger i Hartman smještaju boga među fenomene, odnosno bića. Ako će se govoriti o bogu, neće se govoriti o konačnom bitku- Kod Platona, dakle, bitak jest, i biće jest, stupnjevito

4. O HIJERARHIJI BIĆA (47-65)

- U srednjovjekovnoj filozofi pitanje hijerarhije bića zamijenjeno pitanjem odnosa objekta i subjekta, to jest spoznaje; time dovodeći na novi, skeptičan način svako znanje o bitku pod upitnik- Descartes – ja kao misleći subjekt – ego cogito – mislim, dakle jesam. Slijede ga Leibniz i Spinoza- Spinoza – nema hijerarizina ljestvice, sva bića su modus jedne supstancije; mi kao ljudi znamo dva: protežnost i mišljenje (res extensia i res cogitas). To je Spinozima panteistička bezgraničnost, paralelizam, mjesto vertikale- Leibniz – hijerarhija bića – svijet sastavljen od monada – duševnih atoma – u razlikovanju prema većem i manjem stupnju spoznavanja. Monade zavise o percepciji, spoznaju same sebe, nisu povezane s drugim monadama, njihov harmonični odnos određuje Bog. Leibnizove monade su spoznajni subjekt- Leibniz teži pomiriti učenje o supstanciji s teorijama spoznaje- Kant: čovjek se usmjerava na pojave, ne stvari po sebi; tu mu je spoznaja ograničena. Promatrajući kozmos nailazimo na teze i antiteze koje drže podjednaku valjanost; ne znamo je li kozmos ograničen ili bezgraničan, postoji li nerazdjeljiva priroda ili je u konačnici uvijek djeljiva, pripada li kozmosu jedno biće ili takvog bića nema, itd: pokazuje se da je konačno znanje kozmosa nemoguće. Isto vrijedi za pitanje Boga: nema tog dokaza koji išta takvo može utvrditi. Kant će utvrditi Boga u Kritici Praktičkog Uma, gdje mu se ispostavlja nužnim za uopće utvrđivanje nečega takvog kao što je kategorički imperativ- Uz Heideggera, o hijerarhiji bića u 20. stoljeću pisati će bitno i Max Scheler, rangirajući ih po vrijednosti, a rangirajući i čovjeka prema vrijednosti. Čovjek se od životinje razlikuje po mogućnosti izrijeka «ne» svome postojanju.- Sartre će pak te vrijednosti negirati, naročito u knjizi Bitak i Ništo. Bitno kod Sartrea: preokreće prvenstvo esencije i egzistencije, tj, egzistencija mu postaje prvenstvo.- Nietzsche negira tradicionalne ideje hijerarhije; za Nietzschea je tradicija metafizike pogrešna jer Nietzsche definira bitak kao volju za moći; da uopće ima istine, to je laž; odnosno istine nema – nihilizam.

- Cipra ponavlja što je već dva puta pisao

- Razlika između starogrčke filozofije i novovjekovne filozofije u kontekstu pojma uzroka leže u subjektivizaciji – uzrok se nekoć uzima kao objektivno svojstvo, u novovjekovnoj je subjektivan- Hume u pitanje dovodi objektivno postojanje uzročnosti, odnosno svođenje postojanosti na subjektivnu vezu predodžbu, naviku subjekta. Ništa po sebi nije uzrok ili posljedica, to tek ljudi povezuju događaje i daju im značenje - Kant vraća kauzalitet kao dio našeg razuma, nešto što nemaju stvari po sebi, već što im se pridaje kako bi se iz mnoštvenosti razaznao red- Kategorije razuma su inače:

1) kategorija uzročnosti 2) kategorija kvalitete – afirmacija, negacija, limitacija3) kategorija kvantitete – jedno, mnoštvo, sveukupnost4) kategorija relacije – supstancija i akcidencija, kauzalitet, uzrok i posljedica, uzajamnost, uzj. djelova.5) kategorija modaliteta – moguće i nemoguće, nužnost i slučajnost, stvarnost i nestvarnost

- Razumom se sređuje kaos mnoštvenosti i određuje svijet objektivnog iskustva- Schopenhauer – svijet kao volja i predodžba – nema objektivnog mišljenja, sve je skup predodžbi, svijet ovisi o volji; nastavak na Kanta. Iako Nietzsche uništava većinu znanja, pitanja se kod Heideggera ponovno vraćaju.- Heidegger: «Metafizika je temeljni događaj zapadnog mišljenja i ona je usud Zapada.»

5. O POČELIMA I UZROCIMA BIĆA (65-77)

- Metafizika nastala kao suprotstavljanje mitovima i politeizmu, te protiv antropomorfizma i životinjskog prikaza- Parmenidu mišljenje i bitak isto, Heraklit do Logosa dolazi u potpunom izopčenju od ljudske kulture- Anaksagora – osnova svijeta – um – nous- Anaksagorin učenik Sokrat – okret k stvarima – potrebno definirati pojedinu stvar, prvi priča o definiciji- Platon, u vezi sa svojom idejom, uvodi pojam bivstvenog bića – ontos on – Platon kao otac fil. Ontologije- U Platonovom Parmenidu, teze o jednom: prva teza. Jedno nije ni dodirljiv ni pomislivo, onkraj svakog bivstva; teza druga: ako jedno jest, a ne samo jedno, onda ima dva karaktera, da je jedno i da jest. Treća teza: kretanje jednog? Duša kao posrednik između carstva ideja i materijalnih odraza, duša kao princip kretanja, promjene se zbivaju u iznenadnom času duše, ono što je po sredini između bitka i nebitka.- Kod Aristotela: jedno – bog – nepokrenuti pokretač – više kao princip samosvijesti, nego li osobni bog, kao što je to u kršćanstvu. Zamjećivanjem i mišljenjem dohvaćamo biće, bit i bitak. Um kao arhitekt univerzuma- Aristotelova hijerarhija bića: na dnu materija – prva tvar – proto hyle – dokučiva apstraktnim mišljenjem. Iznad toga duša – princip i forma bića koje ima život; duša ima tri oblika: vegetativni, osjetilna i umska; ali duša je i

sva bića jer sve shvaća i svima je prožeta. Kod Aristotela, biće/bivstvo ima prvu i drugu supstanciju; prva je svako ovo tu biće, a druga je rod i vrsta. To je njegovo počelo i uzrok bića

6. SREDNJOVJEKOVNA ONTOLOGIJA TOME AKVINSKOG (78-95)

- Filozofija kao sluškinja teologije- Podrazumijeva poredak bića jer onda imaju logiku da se sve kreće k Bogu- Biće ima četiri oznake/transcendentalije: jedno, istinito, dobro, lijepo. Biće je kao biće jedno, s obzirom na spoznaju je istinito, s obzirom na volju je dobro, a s obzirom na osjećaje je lijepo.- Univerzum stvoren ni iz čega, pa nosi pečat prolaznosti, pa je tako i čovjek prolazan, ali duša nije- Duša se priklanja zlu iz udjela u ničemu, ne zbog kreacije Boga- Ekstaza kao put do boga- Toma ima 5 dokaza boga: 1) kretanje, lanac reakcija; mora dovesti do boga, ne može biti beskonačno 2) Svrhovitost, njegovo uređenje ne može biti slučajno nego ima kreatora 3) Ontološki: najvećem biću ne može pripadati samo esencija nego i egzistencija (inače Cantenburyev dokaz) 4) Urođen poriv za srećom i blaženstvom čovjeka koji ne bi imao svrhe kada ne bi bilo Boga 5) suglasnost svih ljudi svih vremena za nečime takvim kao što je bog- Ove teze često opovrgavane,

Kant posebno: ontološki dokaz ne mora uključivati esenciju i egzistenciju; svrha prirode ne vrijedi jer je to subjektivna predodžba, samo si tako mi uređujemo svijet; Uzrok je subjektivno naše viđenje, pa tako nije objektivna činjenica, i ne vrijedi u argumentu o kretanju. - Akvinski preuzima univerzalije i hijerarhiju bića, čovjek između životinje i anđela- Čovjek Tomi jedinstvo duha i tijela. Čovjek nije besmrtan po nousu / intelektu.- Individuacija kod Tome kod složenih bića – materije i forme – kod duhovnih, individuacija je potencija individualnosti- Kod Aristotela, mogućnost je pasivno primanje forme; zato je bog nema jer je čisti akt- Po kršćanstvu, kod tome je bog aktivna mogućnost- Toma: O biti i bičću; tri bićevna stupnja:

1) Materijale tvari 2) Duhovna bića (kod aristotela ono što pokreće svemir, kod Tome anđeli)3) Bog

-- Svi se slažu da je uzrok svih drugih sam bitak – bog- Što više elemenata ima biće, bliže je bogu- Tek kod Heideggera javlja se ponovno probuđeno pitanje bitka- Edith Stein kombinira Husserla i Tomu, konačni i vječni bitak, ona ostaje u okvirima vjere, ne dovodi u pitanje objavu- Istina kod filozofa i teologa se razlikuje, iako možda govori o istome. Filozofu se oganj uzdiže u vis, teologu ima svrhu u bogu, filozof iz vlastitog uzroka, teolog iz iskonskog (bavi se najvišim – bogom – pa je time filozofija podložna teologiji (lol))- Skolastička metoda: filozofiranje s tezama da i ne + citiranje biblije (dogmatski i cirkularno…)- Nema razlike između istine razuma i istine vjere- Um je svojstveno posjedovanje principa- Bog najviši princip- Dokazi za postojanje Boga:

1) Netko je mora začeti uzročnost 2) netko je morao biti prvi djelatnik3) Netko mora kao biće biti nužan 4) Netko mora biti savršen5) Sve ide svrhovito, mora biti više inteligencije

(dakle, kao što vidimo, ove zastarjele teze van svake logike još uvijek su danas aktualne)- Dokazi su opasni za spoznavanje kroz vjeru

- Govorio da mu je sam Isus rekao «Dobro si govorio o meni.» (lol)- Volja slijedi ono što je dobro- Svako određenje bića je negacija drugih. Biće je istinito, sebi odgovara- Samo bog može sama sebe shvatiti, a dokazi nikad nisu dovoljno dobri za vjeru (lol) – najveća sreća čovjeka je pronicanje u otajstva vjere, predodređenje za gledanje boga

7. NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA (96-100)

- Nastupa Platon, renesansa.- Ficino: platonova ontologija, de la Mirandola: O dostojanstvu čovjeka- Homo universalis u ideji renesanse: svestrani pojedinac kao mjerilo stvari- Bog spoznatiljiv kao ono ne-drugo

- Kuzanski na razmeđu srednjeg i novog vijeka- Svijet je savršen u bogu i on je u njemu implicite, kao razvijeno stvorenje- Čovjek je mikrokozmos u makrokozmosu- Bog je možebitak – de possest- Panteizam; prozvan heretičarem

- Bruno: Svemir beskonačan i vječan, jedno je sve i sve je jedno, sastavljeno od monada koje zrcale makrokozmos – Bog je već tu!- Utjecao na Spinozu, pa na klasične njemačke idealiste- Bruno kontra Aristotela: materija samostalni entitet i sadrži latentne forme- Svjetska duša kao harmonija svijeta- Ne postoje četiri aristotelovska uzroka- Ne postoji jedan pokretač, bog je unutarnji umjetnik o svim stvarima, bog je formativni princip; bog nije transcendentni uzrok stvari, nego imanentni- Renesansa: panteizam, naturalizam, ništa nije sigurno, buđenje totalne skepse, jedinstvo boga i svijeta

8. DESCRATES (¸101-106)

- U sve sumnjati. Jedini jasni i razgovijetni pojam je «Ja.»- Ja kao misleći subjekt odvojen od materijalnosti jer mišljenje nije materijalan proces- Svijet je evidentan u prostoru i protežnosti- Misleća stvar: Res cogitas- Protežna stvar: Res extensa- Samosvijest samosvijesti dovodi do nužnog postojanja mislećeg subjekta, u vrhuncu to je bog- Volju nalazim da bih odlučivao i kretao se prema bogu- Drugačije koncipiranje duše: Ona više nije oblikotvorni princip tijela s mogućnošću života, nego je samosvjesno jastvo koje nema ništa materijalnog, ništa tvarnog- Materija nije pasivna mogućnost za primanje forme, nego je ekstenzivna veličina shvatljiva kvantitativno i mehanički- Priroda je savršeni mehanizam funkcionalnih veza uzroka i posljedice, matematički izrazivo- Organska bića mehanički razmatrati, njima upravljati, čovjek treba gospodariti prirodom- Nije riješio dualnost duše i tijela; spominje žlijezdu koja ih povezuje- Bitak kao ego cogitans – ono što jest, ego sum – ja sam koji jesam- Otvorio put racionalističko-matematičkom razumijevanju; prirodna nije hijerarhija; longitudinalna protežnost izvediva računski- Bog i svijet stoje jedan prema drugom u relativnoj samostalnosti- Kod Descartesa nema panteizma- Bog nije promjenjiv- Descartes otkrio pitanje intersubjektivnosti; subjekt naspram subjekta i međusobno slobodno djelovanje- Bog kao stvaralačka volja intenzivne beskonačne moći- Descartes za beskonačnu supstanciju uvodi termin causa sui

9. SPINOZA (107-114)

- Causa sui Spinozino ishodište - Spinozina etika je metafizika izložena pod utjecajem geometrije (Euklid i Descartes)- Zastupao deduktivnu filozofiju- Postavlja problem kao odnos misleće i protežne supstancije (što u sebi jest i pomoću sebe se shvaća)- Supstancija mu je bog – ontoteologija – i jedina supstancija, postoji samo jedna priroda- Spinoza kao monist i filozof identiteta, ali spinozin causa sui, kao slijed posljedica, pretpostavlja panteizam; bog nije transcendentalni uzrok prirode nego je imanentan- Bog ne stvara po volji, nego nužnošću- Renesansni naturalizam vrh u Spinozi- Utvrđuje determinizam, svako događanje po nužnosti- Iz boga slijedi niz atributa kao određeni izrazi božanske prirode- Mi znamo za dva atributa: mišljenje i protežnost- Modusi su konačna bića koja čine prirodu, svaki modus izražava božju bit- Kod Spinoze duh i tijelo modus jedne supstancije, u biti su identični- Mišljenje unutarnja strana protežnosti, protežnost vanjski dio mišljenja- Kao causa sui, bog je sama priroda koja stvara i stvorena je – deus sive natura- Spinoza želi pokazati kako matematički doći do sreće – putem spoznaje i istine

- Kod Spinoze postoje tri vrste spoznaje:1) Osjetilna 2) Racionalna 3) Intuitivna

- Osjetilno iskustvo zabludno, izvor imaginacije koji zamagljuje- Racionalna spoznaja je adekvatna. Imanentno je malen trenutak zamaha (na temelju njega je pisana Spinozina etika) koji daje uvid u srž- Cipra ovdje piše o tome kako Spinoa piše o ljubljenju Boga- Djelovao na mnoge – naročito Hegela i Schellinga

10. LEIBNIZ (115-120)

- Kršćanski teizam, veliki matematičar- Osmislio infinitezimalni, diferencijalni i integralni račun- Želi pomiriti tradicionalnu metafiziku supstancijalnih formi s modernim mehanicističkim shvaćanjem prirode- Leibniz ono temeljno nalazi u subjektu- Biće sposobno imati predodžbu, svijest i samosvijest- Subjekt nije apsolutna supstancija, već mnoštvo pojavnih oblika- Pluralizam supstancija – mnoštvo jednostavnih bića – monade – duševni atomi od kojih je sve složeno. Ralikuju se po jasnoći predočavanja- Leibniz vraća hijerarhiju, podjela monada po razini svjesnosti- Monada je mikrokozmos koji reflektira makrokozmos, subjekt-supstancija- Božja volja monade obuhvaća prestabiliziranom harmonijom- To je sklad kojim bog uređuje najbolji od svih svjetova- Ljudska spoznaja također ima stupnjeve, osjetilno, intelektualno- U intelektu se otkrivaju vječne istine- Vječne istine prepoznaju se po XXXXXXXXX (116oko)- Uveo u logiku „dovoljan razlog“- Autonomija monade – slobodna djelovati po svojoj prirodi stvorenoj bogom- Leibniz pita: Zašto nešto radije jest, nego nije? – radi boga- 4 dokaza boga:

1) Jer smo svjesni najvišeg bića i obrazovani smo o njemu2) Vječne istine trebaju vječni izvor3) Razlog zašto nešto jest kako jest4) Monade – harmonije stvarnosti

- Wolf sistematizirao Leibniza- Iza Leibniza dolazi radikalni skepticizam

11. KANT (121-139)

- Budi Humenov skepticizam, vraća u racionalnost pojam ideje i slobode- U Kritici Čistog Uma Kant kreće od pitanja koji su metafizički sudovi mogući?- Metafizčki sudovi – sudovi a priori sintetički- Sintetički sudovi su oni u kojima predikat proširuje našu spoznaju o subjektu; dok su analitički sudovi a priori oni koji izražavaju samo ono što je subjektu po definiciji imanentno- Kopernikanski obrat u filozofiji – spoznaja se ne utemeljuje na objektivnom, objektu primjerenom spoznavanju, nego na subjektu i njegovu načinu doživljavanja stvarnosti- Spoznaja mora biti utemeljena u subjektu- Kant razlikuje osjetilnu i racionalnu spoznaju . među njima postoji stroga iskustvena razlika- Osjetilno određeno prostorom i vremenom; ALI prostor i vrijeme nisu u samim stvarima, nego su to aprirone forme osjetilnog zrenja, svakog osjetilnog iskustva- Racionalnoznanje dobiva se putem kategorija. Kant navodi 12 kategorija po 4 tipa: kvaniteta, kvaliteta, relacija i modalitet; a najbitnije kategorije su supstancija i kauzalitet- Spoznaja je moguća jer je ona spoznavanje onoga što je već unaprijed dano u našem iskustvu, sređeni kaos mnoštvenosti i ispunjenja iskustvene forme- Negira racionalnu spoznatljivost, ništa što nije izraženo kategorijama nije spoznatljivo- Dok razm stvara pojmove, um proizvodi ideje:

1) kozmos 2) duša 3) bog- Kozmološke antinomije teza pokazuju nemogućnost dolaženja do jednoznačnog odgovora - Problem je što sam samo 'ja' XXXXX pojava u razmatranju (provjeriti 124)- Ni jedan pojam ne znači nužno egzistiranje bića- U Kritici Čistog Uma Kant u sumnju dovodi boga, čisto kao regulativa totaliteta

- Uzrok i kategorija stvar razuma za viđenje pojava, nikako stvar po sebi – ovo je Kantov kritički agnostizicam- Pojava – fainomenon; biće – noumenon- U Kritici Praktičkog Uma uvodi slobodnu volju da bi sistemu življenja dao smisao

FICHTE

- Postoje 2 sistema: dogmatizam i idealizam; dogmatizam kreće od krive supstancije, determinizam, fatalizam- Idealizam – sloboda- Kakav će tko imati sistem/nazr, ovisi o čovjeku- Idealizam slobode je patos moralnog čovjeka- Idealizam slobode filozofija je moralnih individuuma- Filozofija onog Ja koje vidi borbu nad ne-ja- Ne miri se s Kantovom nespoznatljivošću - Fichte na bitak odgovara kao na mrtvu supstanciju, ono što ničemu ne vidi; to je njemu negacija idealizma – bitka kao života- Um kao beskonačna činidba, ja postavlja sebe i ne-ja u produktivnoj moći uobrazilje

- o Schellingu, Hegelu, Hartmanu i Scheleru Cipra piše tako malo da nema smisla vaditi to ovdje

12. KANT (140-KRAJ)

- Pod tim imenom Steuchus uveo kršćansku filoofiju, naročito filozofiju Tome i to kao dovršenje iste filozofije; koja se sada samo može malo popravljati ili nadograđivati, ali ne okretati- Leibniz preuzima, ali vidi u svakom sistemu neku istinu, pa joj se tek približavamo kao jednoj istini- Jaspers spominje- Heidegger vidi jedinstvo zapadne filozofije kao zaborav bitka; Filozofija i kršćanski svjetonazor nespojivi- Ono trajno u filozofiji njena su pitanja, a najveće ostaje pitanje o bitku