Nermin Sarajli}

244

Čize*

I nasumi~na berba ’56. godine prošlog vijeka pokazaće se izvanredno rodnom. Uz svu obazrivost neka krene. Zasmijavajućom u~tivošću i

prisnošću s tadašnjim posjednikom aparata, naravno iz recentne perspektive, tog ljeta gospodnjeg TV-dnevnik uživo otpo~injao bi sljedećom kurtoaznom gestom: “Dobro ve~e, gospodine Bakariću…” Odmah, dok smiješak ne natitra, provaljuju i tiskaju se analogije, rasprskavajzući taj detalj~ić, iako nimalo bezbojan i nenakumljen nevažnošću. Preklapaju se krupan i tanak događaj, klju~an i sporedan, sugerišući prostorno-vremenske, ali i ambijentalno duševne raskorake i razrokosti. Sustižu se i naganjaju, stežu i gr~e otaljavajući snošaj mala i velika kazaljka. Suprotni smjer o~itava mali život, gdje jedna brza, druga kasni, i tako na smjenu, kucaju na uzbunu, na izbor, a obe jednako odbijaju doprinoseći po dubini anahroniji, kad god se neobi~no u promišljanju sljube i sjevnu za~enjem. Onespokojavaju uhodanim odudaranjem. Kad god se, ~ak i predimenzionirani ili slegnuti sadržaji, razdrijemane bizarnosti, zategnu unatrag i otpuste navijeni, ili usprave u propanj. Po srijedi je nekakav kardanski prijenos želja i nada, strahova i ~uđenja, revidiranja gnjeva i bunta, vjere i o~aja u damaranju rekonstrukcije. Svejedno kloparalo se zaprežno, tabanalo, truckalo šinama, drmusalo na tovaru, ono neukroćeno bježalo ili izdisalo, lipsavalo u neuhvatljivom žilavljenju ili balavilo u šundu i sujevjerju, škripalo uzbrdo, stenjalo, soptalo ili klizeći strugalo, kotrljalo ‘nizastrmo’, smuđeno uz ognjište, ravnomjerno zoblju sekunde i udarajući natuku takt, nabacuju i drže neraskiven ritam.

* Tekst je zapravo treći po redu iz ‘kvadrige’ eseja o ‘poraženom mišljenju’ još neobjavljenog rukopisa,

naslovljenog Crnoberzijanstvo negativnog.

Zeničke sveske

245

[to krije, nije rebusno za odgonetnuti broj~ana katahreza ’48 – ’84 protutnjalog stoljeća. U sudaru, inverziji desetica i jedinica, neobećavajućem razmjeru “prikaza optimizma”,dakle,izašlaOrwellovanegativnautopija,ami, integrirani, barem gro tog blasfemi~nog plurala, za Olimpijadu prozborili o Informbirou, tad ušuškani u “vuneno razdoblje” light-autoritarnosti. Gorak vic nadrealista kao da korespondira amonija~noj nemuštosti s jednog frontalnog zida provincijskog klozeta, iz rakursa dabome, odakle bode i štipa rimovana brojalica-skrivalica, drobilica “otkucavanja”:

Jedan / `ivot sjeban; dva / to svako zna; tri / pa i ti; čet’ri / ‘vamo priviri; pet / razloga? ha! sepet; {est /{to jes’-jes’; sedam / na k….; osam / pogodi sam; devet / napamet; deset / magaraca sijaset, sad nanovo opet…

Iste po~etne ’56. godine, prošlostoljetne, za tenkovske parade, u uli~noj krvavoj budimpeštanskoj nedjelji, sa zvu~nika kroz magnovenje, pokunjen usljed oborine udaraca, prilikom tzv. ‘raskritikujuće inicijacije’, prteći i prokr~ivši krivicu kroz golooto~ki jaram, špalir kojim je po~ašćen od sabraće štićenika, mogao je doznati novopristigli IB-ovac, pošto je lakomisleno, dugo u noć, molio magarca zaštitnika da mu prdne na uho i nepopravljivo ošteti sluh, unakazi bubnjiće, spljošti u muk kako bi predupredio i osujetio horsko deranje iz petnih žila na zadane refrene vaspitnih kora~nica. A jedan od improviziranih napjeva, kroz meso do kosti zapamćenih, pjesmuljaka iz kasnijeg akusti~nog hrama podignutog “Titovom NE Staljinu”, glasio je: “I banda, i stoka, i kolona peta! Nek’ nas biju, nek’ nas mlate, nije šteta!” O~ito više no: “Smatram bilo koji drugi ud nedoraslim. Priznajem samo ud partije.” Visokofrekventne oscilacije dezorijentiranja, personifikacije temeljaca nesvrstanih salutirale su na Brionima novom po~etku, ~uvenom “ni tamo - ni ‘vamo” uz himnu ninizmu, kako se Barthes izruguje pretencioznom kultur-politikantskom diletantizmu. Doduše, u “mitu zdesna”, no što to markiranje zna~i žrtvi ljevice, stoji: “Tautologija je dvostruko umorstvo: ubijamo racionalnost, zato što nam odolijeva; jezik, zato što nas izdaje.”, pa onda nešto dalje potom domeće: “Ona je sra~unata nesvjestica, spasonosna afazija… prkosna ‘predstava’ pravâ koja stvarnost ima u odnosu na jezik.”

Oteto i skr~mljeno vrijeme lipšući i izdišući se brani štopericama nepravovremenosti. Biološkom satu trivijalnosti odupiru se metafore na kojima vrijeme ne bi da lomi zube. Dalijevi ~asovnici satima su pumpani ravodušjem i

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

246

osiljenim nerazumijevanjem , kao i nipodaštavajućim zaboravom. ^ešće no što se misli, tako dobijene vekerice, i džeparoške i klatarice i kukavice - urice nariktavale su se tako da u zoru prevare kašnjenjem u dobar ~as. Anahronizmi prevrću groblja i uskrsavaju, dobro de, ekshumiraju satrule uvrede životu.Kao i njegove povrede. ^isto da pogoste lijenu i sporu pravdu.

Evo opet neka vremensko-prostorna distorzija zagrabulja trozupcem na kome se zakoprcao i naci-trijumvirat ’90., kad su se ljudi yu-orkestra podijelili na trube i one koji sviraju kurcu, kako suflira melodi~an sarkazam. Upravo onda kad je u Cannesu zlatna kamera, sugestivno pozlativši o~ito mrtvu opomenu na totalitarizam, otišla Vitaliju Kanevskom za Kami, oumi, viskreni (Živi, umri, uskrsni), a koji je, onako uzgred, iz obijesti, budi kazano, odležao osam godina iz “politi~kih razloga”, jer je bio nestrpljiv i neuspješno macho - udvaranje satrapski prosvijećeno krunisao silovanjem. Izgleda da klokani tehnologije malo zaska~u, malo preska~u usitnjeno trajanje, dok oni povlašteni, utorbareni, ne misle kud srljaju, zaštićeni u tobolcima kapriciozne pripadnosti. Na to, vjerojatno, pomišlja McLuhan kad tvrdi, kako likovno desakralizira svemir i hiperproducira nereligioznog ~ovjeka modernih vremena. Sasvim suprotnog stava o~ito od Mircea Eliade i njegove utopije o obuhva}enosti uhom, macluhanovski observer reagira tako što “dokraj~i saglasje međuodnosa sluha i vida, pisma i ~asovnika”, harmonija je o~ito spiskana i na interpersonalnom planu, jer “hladnoća oka tvori ambise naspram akustike i odzvanjanja onog nepojmljivog, zauvijek izgubljenog, kosmogonijskog pritiska”.

1956 - objavljen Camusov Pad u kome, a propos enigmi raspe}a, crno na bijelo stoji: “Zato zločin uvijek nalazi advokata, a nedu`nost samo ponekad.” - Intervencija u Al`iru – umrli Pollock i Brecht – uhap{en Mandella sa 156 saboraca – Elli Wiesel preselio u SAD – na dvadesetom kongresu sovjetskih jezuita Hru{čov parastosio Staljinu, tri godine po smrti kasapina, i iz drugog poku{aja avetinju najzad, glogovom analitično{}u upokojio, pa dakle, do glo`enja maljčiki!; no kako je, cijela obredna seansa političkog egzorcizma protekla u tajnosti, a jedino mongolski druzja nisu obavije{teni kako situacija jo{ nije dovoljno upajcana da se s divlja{tvom izlazi u javnost, pa su slavodobitnički zakukurijekali, nesumnjivo onako kako ve} ide, prije vremena – prihva}en i usvojen U$ motto “In God we trust” – ori i fe{ta se, skandira, uz Machagony klapu, sinekurama u jeftinom salonu dragog Boga: “U pakao za kosu nas ne mo`e{ vu}i, Ta oduvijek smo tamo.”

Zeničke sveske

247

Razum se mrvi u epicentrima povijesti, a gotovo svaki vremenski odsje~ak izbezumljuje skalu što poskakuje i hini tek da mjerka ja~inu potresa. Post festum! Evidentno je da trome, masivne, s tminom zaru~ene snage, u svom tektonskom pomjeranju, trenju, natezanju, najahivanju, ne podnose ništa ljudski vertikalno i osvećuju mu se varvarski energi~no obaranjem na pleća. To je po Adornu blasfemi~na, perfidna, “neutješna putanja prelaska u zaborav”. Isto posvjedo~uje i svaka poduzeta lai~na “arheologija znanja”, ne samo ona fukoovski inspirirana. Naime bilo kojim ekstraktiranim eksponatima, što postiđuju i jednako bole, a otrgnuti su od dvostrukog propadanja, ina~e zacarenog, s nevidljivim kolonijama moljaca, ne samo na Željeznoj zavjesi, po mnogobrojnim iskopinama i arhivama nasljeđa. Molitvu mudraca o poštedi da živi u zanimljivo doba, donekle osavremenjenu pozerskom intervencijom obijesti, po~esto prevode u spektakl omiljene, glamurozno iscrpne, nostalgi~arski bolećive rekonstrukcije “monumentalne istorije”. Bezrazložno i/zazivajući žmarce uzbuđenja i salve oduševljenja. Sva ta retuširajuća hermeneuti~ka ambicija podvrgavanja suludosti tako i preživljava neosporena, sasma rasterećena i poletna da u~estvuje u permutiranju i same zanimljivosti sadržaja kojima se kao pobudama i svrhama opija. Preovlađuje, ako ne neuništivo, a ono neiskorjenjivo uvjerenje kako se tov za klanice navodno napušta samim obogaćivanjem ishrane. O tim i takvim ubjeđenjima Cioran veli kako njihovu monstruoznu istinitost prije ili kasnije jam~e, uglavnom prebrzo i redovno, policija i vojska. Zato prezrela i otežala svijest o povijesti izvodi zrakastu fragmentaciju, preventivno, ~isto da ne pokupi virus i ne uhvati, ne navu~e prehladu fatalizma sa smrtnim ishodom. Da se ne odigra ono što se dogodilo svima ironiji nevi~nim kao Krausu u godini kad je preminuo 1936. izustivši kako mu o Führeru ama baš ništa ne pada na pamet, dok se manijakalni moler-diktator već pune tri godine šepurio, prema njegovim rije~ima, na/stupao “sa samouvjerenošću jednog mjese~ara”. Kojim god narodima da pripisivali Braudelovu prostornost ili vremenitost, locus ili involuciju, sa svim zamislivim pripadajućim prednostima ili ukletostima, frustracijama i kompleksima malih i velikih, njihovi otpisani mrtvicijati pripadnici/podanici imali bi štošta prigovoriti post mortem tim klasifikacijama.

U svitak proživljenog bilo kako urolanog, dan, mjesec, godina, dekada, ‘plemenitaliziran’ pir, svako pretenduje spakovati raznovrsne stvari. Koješta, nerijetko. Neko je prebolio zaušnjake te zime. S jeseni fasovao kapavac. U~as straćio velike pare. Produžio na neodređeno lozu. Zlopamtio ili ustupio zaboravu ožiljke i tetovažu naglo uskovitlanog, pa sporo splaslog vremena. Bilo kako

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

248

bilo, osmoza intimnog i javnog pohranjivanja dešavanja je neustanovljiva i neprobavljivo nepodlložna statisti~koj proždrljivosti. Memorabilije ne duguju opstanak dugotrajnoj fazi poluraspada, nego one samoćama garantuju repertoar, a koji opet ne robuje žanru i ništa mu nije strano, iznenađujuće, ili razo~aravajuće uprili~iti. Tako da, u osvrte omeđene ~amotinje, ne skanjivaju se nimalo razmišljanjem nad time što su i u/koliko bivaju izgurane ili otplavljene događajima, spljoštene njima, pa presovane, ili potom napuhane, te naposlijetku odjezdile, sporije ili brže, svejedno, u anonimnost onog perifernog, sumorne margine.

Nekrunisanom despotskom duetu vida i sluha izmi~u vodopadi ~uđenja, jedanput obrušeni, a koji ~istoti lica također suprotstavljaju, sjen~e ga i nadopunjuju nali~jem. Na javi sabire se građa za snove ~iji sklad preturaju, katkad potpuno zbrišu, olujni košmari. O toj tajanstvenoj “mimici vremena” ponešto znaju samo pjesnici, no kako su kao lude i heretici obasuti diskvalifikacijskom dužnom pažnjom, ustaljeno vjerovanje u doslovnost i nadalje dobuje po tjemenu: pokornost ništavnom i zijevajući nagađa o rajskim kapijama nadomak. Kad se jednom uhvati ritual svitanja i sumra~enja smisao življenja je utajen. Iako nevidljivo i ne~ujno, ipak vrijeme se rado obraća vidu i sluhu. Tako nam, po fantasti~nom Disovu nalazu, prilazi “kao boji prolaznosti stvari”. Ili već uvriježeni, po Barthesu, šumovi vremena uspijevaju na kraju kompozicijski zrelo prerasti u rekvijem. Pukotine ljudskosti zarastaju postepeno, a ujedna~eni hod osrednjosti nikog, uglavnom, ne žulja prepredenim vaspitanjem zaliječenja vremenom svih onih nekontroliranih skandala i ekscesa oko rasprostranjene zagonetke “pidžame i uniforme” - tih maski vjerodostojnosti, surogata i proteza humanuma - spravljenih za sve one što poslušno omrkavaju u jednoj, a osvanjuju u drugoj. Rutinom kokoši. Još gore spodobe zati~u se gluhe, nijeme i slijepe, zakrvljene, ~as na mrtvo ~as na sveto ime, u pola noći, na život i smrt suo~ene, prva bunovna, druga zablesavljena. Aranžiranim defileom, u kome su obogaljeni i život i smrt, na obe strane ushićeno ili prestravljeno, tegobno ili ležerno, odlazi se “u slavu i u grob”. I bez kontrastnog reflektora, snopa istovremene grotesknosti, freneti~ni repete podriva i same inscenacije spomena repriziranjem Galipolja, Staljingrada i Gettysberga. Iako se mu~no probavljaju Alain Resnaisovi No} i magla i Hiro{ima, srsi upozorenja, žaoke osude, kriti~ka ogledala beš~ašća, uprkos ingeniozno zgusnutoj intuiciji sažimanja, još ispadaju na kraju nepristojno duga~ki i bespomoćni pred idiosinkrati~nom sposobnošću, izumom bezdušnosti kako se, gle uobi~ajeno, personalizirano ništavilo fleševima parafira isporu~ujući naiskap u vremenu. Između ostalog ali nipošto jedino Ivanu djetinjstvo.

Zeničke sveske

249

[to se hoće vrtnjom po nasumi~nom godu presjeka? Utješiteljska ili uznemirujuća lukavština duha? Slaba vajda! Onim generacijama što su kapitulirale prije tih nultih nacifranosti zatiranja smisla življenja, uskraćen je tek još jedan facijalis galgen humora. I ponešto, ne mnogo, rezignacije tim švenkanjem, izvidni~kim, jedva imaginativnim preletom. One što će pristići poslije, a tad nisu svojim prisustvom ni ucvilili ni uveseljavali svijet, ~emu žurba, taj majdan nasljeđa, netaknut skoro, ~eka ~ekić i dlijeto mramorne artikulacije pesimizma i defetizma. Pa i sedativne pretenzije iskopne s prvim snijegom novog otkrića konsternirajućih paradoksa istovremenih promaljanja fenomena užasa na horizontu, tih remakea surovog demijurga kontingencije, i njegovih tištećih i apstruoznih ponavljanja na pretek. Između ostalog i Goyinom iluminacijom apostrofirano je kako Chronos ždere svoju djecu. Prethodno su tretirana kao odba~ena kopilad što sama sobom eksperimentalno ispituju ćaćin neutoljivi apetit. Nedore~eno je samo gdje istovara probavljene, a gdje bljuje neukusne zalogaje kojima se zagrcnuo.

Kako se bog doživljava i što se istuma~eno po njemu sve ne poduzima, e pa upravo tako i toliko je interventno prisutan među kreaturama koje su se jedino uvrzle na svoju sliku i priliku, anface bestidnosti i profil beskarakternosti, ina~e tako impresivnih fizionomija raskalašne na/u~enosti. Nije badava Tarantino u Pulp Fictionu, in medias res epizodi, naumio svom antijuna~iću pokloniti preko dušebrižnog posrednika, u ime odsutnog tatice s ljubavlju, potpuno neoštećen ~asovnik, u ~maru skrivan i spašen tokom zarobljeništva iz pomalo zaboravljenog vijetnamskog rata. Ravno iz šupka dakle, koji se opet sam nije iskobeljao iz tog grotla, što se ne da oslušnuti, do slijedeće prilike, ravno potomku na ruku, da p/r/okazuje ta/li/~no vrijeme. Posrano vrijeme, onda fakcije i skatološki nekamuflirani prezent fikcije, što poput vješta urara otklanja kvarove da bi urica uredno odbijala ubuduće. Vremeplovna naracija nasilja i uneređenosti u vidljivom spektru vremena, ujedno zna~e i infra i ultra podru~ja kreacije i recepcije. A ove oblasti ništa ne prepuštaju tako izvedenoj daltonisti~koj kupovini vremena, pa ipak, ~udovišna, jeziva trampa nesmanjeno istrajava, odolijeva, uprkos svemu opstoji, uspostavlja svoju zamršenu mrežu standarda, novoniklih berzi, malih i velikih akcionara, kao i lakomisleno sklopljenih transakcija traumati~nosti. Bezo~no legalno i legitimno, suvereno do neprepoznavanja, bodovi i mustre virtualnog ne obaziru se na to što još od 1997. ‘preporu~uje’ Tomas Maldonado da “tamo gdje je mreža, tu mora biti i pauk” (italik, N. S.). Pokadšto tek online rojevi zaljuljaju onanijom moći i sudioništva te niti profita. A doda li se k tomu

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

250

ki~, zabarikadiranost populacije volontera, koja je iz faze nedotupavosti zašla u nedostupnost, kriti~ko-analiti~noj autorefleksiji uokviruje se i finalizira voštana neosjetljivost. Ogleda se u avetinjski besciljnom plutanju po onom ~uvenom hajdegerijanskom Man, regenerativno podmukloj hidri dehumanizacije. Rascjepa na autenti~no i vulgarno doživljavanje vremena kao na smjenu dana i noći.

Temporalnost umnožava svoju retoriku i kad god joj naslutimo prijevod, zanijemimo. Posrnuća napipavaju kontuziju od pada u vrijeme. A periodi~ne emisije obveznica jam~e za tu napast svima podleglim iskušenju. U momentima pokipjelim od pohote, na vrućoj liniji, da Clio drže, ~as za call girl, ~as za femme fatale. Ispovjednom neumoljivošću knjiži to Cioran: “Nakon što nas je spoznaja survala u vrijeme u isti mah bijasmo obdareni i sudbinom. Sudbine, naime, ima jedino izvan raja.” Da nam ne ždere jetru, ne nabire ~elo krijepeći ga grašcima znoja, osamljenost bi bila najiskrenija molitva. Om~a godina oko vrata steže se nizanjem. Zemlju niko neće profulati. Noge same klecnu i izdaju, pogotovo kad je zakocenjeno ili zacerekano obesmišljeno teglenje nikud. To tajac odraza u vremenu došaptava melanholi~nom temperamentu jednoli~no žareći nemoć. Podjednako ga može mantrati dirljiva ~ednost kao i buldog naborano iskustvo, taj recital proživljenosti, unov~ene u poraz, ucrvan mikropolitikom. Hibridni oštro-tupi uglovi proizvoljno izvaljenih, smrznutih makaza kazaljki, u koje se sklup~aju i sabiju sudbinice, poodavno otfikarene iz svrhe življenja, neuroti~no zagovaraju prokrvljenje neumitnosti, i to provode odveć olako, skrckavši meke otpore da bi doprli do jezgra. Opet i nanovo, neprimijetno i ne~ujno. I onamo gdje hipnotizirajuća izba~enost van vremena nije ništa drugo do vakuum ega, izmještenost gdje dvoje ne uspijeva lebdjeti bestežinski. Popularna i raspršena samoživost, samodopadna ekscentriranost, odista zaokuplja i oboružava vizurom što je ~ovjeka sve zaobišlo, sve dok ga s leđa ne pomete, il’ iskosa, nepredvidljivi, zahuktali slijed događaja, a na ~ijim šinama mu se posrećilo eto da se nađe, ni kriv ni nedužan.

Danas (prilog jonizira dvosmislenošću zrak koji se udiše) e-šok-pošta su/stiže i nadmašuje neko} nedostižno Heineovo telegrafirajuće portretiranje Brescie, pitoreskno nabijeno ironijom. I to se odasvud prelijeva. Ali tako da parodi~ni efekat može sebi priuštiti u isti čas i kao neintendirano satiri~an i kao autoreferencijalno burleskan. Podsjetimo se pjesnikovog maestralnog cross-writinga iz Reise Bilder, nastalog između 1826. i 1831.: “Grad ima 40.000 žitelja, vijećnicu, 21 kafanu, 20 katoli~kih crkava, ludnicu, sinagogu, menažeriju, tamnicu, bolnicu, jedno isto tako

Zeničke sveske

251

dobro pozorište i vješala za kradljivce koji kradu ispod 100.000 talira.” Opaska [klovskog, koja priska~e u pomoć i zbori kako “rije~i nisu kamile da vukljare pretovarene zna~enjima”, aluzivno doziva i nadopunu: da se za to s pravom mogu izmetnuti u lame što veselo, neo~ekivano, pljuju radoznalca, ponajprije, nadnešenog nad njima, s pozerski znatiželjnom naivnošću.

1825 – u Sent Galenu zadnja u Evropi spaljena vje{tica; potpaljeni plamen osvjetlao je obraz protestantskom kleru na vijeke vjekov da ne bi ‘zaostao’ za katoličkim rivalima – Tako se ni u zemlji kukavica-satova, po lakonskoj inkvizicijskoj dosjetki na lomačama nije prosipala nikakva krv - Hegel vrijeme definira kao “apstrakciju razjedanja” i dohvata povijest tvrde}i kako “istorija poučava kako se iz nje ni{ta ne mo`e naučiti”; pa ipak, ta formulacija uskače u prnje poučka s tikom nakreveljenosti, {to i podlokava i podbada nečasno, monstruozno ponavljanje; slowmotion za tragično, jedanput, koje li skromnosti, drugi put farsično; taj proces kongruentan je u oba slučaja s krajem Kafkinog enigmatičnog Procesa i “stida koji nad`ivljava” – u Indiani na 30.000 ari Robert Owen osnovao autističnu komunu New Harmony – na vrijeme krenuo prvi putnički voz u Engleskoj.

[to cilja, koliko postiže, ~emu stremi, kakva je dobit od tog art-ringišpila travestiranosti? Neslućena!? Da kotrljana sebi~nost makar na~as prene iz balegarskog snatrenja o nedodirljivosti? Da poplaši jata gugutana s peruškom razbibrige u prknu što kakuckaju po onima prikovanih zjenica za tle, da se sa~ma cinizma ne naperuje oholo uokolo? Da pršljenima mudrijašenja, meškoljeći se tovarom, ne pucketa i ne oglašava nemoć… Odloženim orgazmima, impotentnog sa/znanjaneizmahuje…Dannegrgljaineverglarefrenom:“O,Lord,won’tyou buy me a color TV…” Lakomi i malodušni vapaji pratećih vokala diskretno napominju: “O Lord,won’t youbuymeaMercedesBenz…”Dadislociradostojanstvo, presovano buđelarima, spakovano u slijepljenim jastu~ićima, natrpano u šiltetima, spljeskano raspekmeženim, nenažuljanim guzicama, što na svako pomjeranje ćudljivo ‘zahature’… Elem, uzduž i poprijeko, da rehabilituju izlapjelu mjeru, i takt i ukus, netragom zabašurenu… Da razbude doživljeno vrijeme, usukano, u hropcu, epilepti~nim napadima crne, odveć crne komike…

Sartre je vanredno opisao bezdan što dijeli fihteovsko Ja od Ne-Ja u Mučnini. Svijest se lelujavim tracima, sluzavim pipcima prostire, prvo uz apstraktni prilog

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

252

svuda, a potom sebi predo~ava i ubrizgava miks razli~ite, apsorbira ljigavo konkretne sadržaje kojima je prizemno ulijepljena, dok slijeće s japanskim tajmingom na one od nje odijeljene, od ~ega? zaboga!, okomljuje na imaginarne ulomke. Može i da pretpostavlja, zamišlja, dograđuje, ne bi li se kako otresla žu~aljivosti i bljedunjavosti, nafiksanosti svijetom keljavih koji je provalio izvana, i u koji se “kopilanski” virka, iznutra, tobož. Prenaseljena sićušnim utvarama u sveprisutnosti – rasutosti, takva samosvijest pulsira u mjehurima opsjene o samoizvjesnosti, približavajući se agonalnom, bezglavo umi~e prteći debelo napadale slojeve nezgrapnosti za sobom, bježeći pred sjenama deliri~nog pri/~ina. Od pronicljivog egzistencijalisti~kog filozofema ćud usamljeni~kog autoerotizma nije se promijenila bog zna kako, samo su stimulativna fantazmagori~na i eskapisti~ka pomagala usavršena. I da, kodifikator ponude i konzument, za razliku od autora i ~itatelja, zaista se doslovno, prećutno lozinkama, sporazumijevaju: “poput lupeža i vruće mušterije na vašaru”. I ekipa sineasta, nedavno iz omnibusa 10 minuta stariji (Kaige,Wenders,Erice,Lee,Jarmush,Herzog,Kaurismaki…)sufliralajesuptilnoto isto. Srodno, otprilike. Sažimajuće: svu postmodernu bestidnost mediokritetske zakopanosti do pod donju usnicu u trivijalno, i to na o~igled i u inat, šakom i kapom, istresanoj i rasijavanoj patnji i o~aju, nepravdi i bezumlju… Tà, trasiranu zateturanost svijeta ne moramo po svaku cijenu u dlaku besciljno oponašati.

Kako god zgužvane, nabrane, udjevene kroz ušice, timelines obeshrabruju liferovanom relevancijom događaja. Slu~ajno spontano ili smišljeno namontirane. Ili pak po srijedi bila osmoza underground intencionalnosti, olakšana od balasta i natruha misti~nog, sasma nevažno, nabacane ne/zgode remiziraju razgorijevajući paradoks. Na atribuciju crnog koliko dolazi prolje}a, na krvavih koliko nedjelja, koliko godina na opasno `ivljenje, kad bi, između ostalog, ~ak i prežderani skakavci odustajali od njih, što sve ne polaže pravo na zlokobnu periodizaciju: Blowin’ in the wind

1978 – Izbila kolera u Tanzaniji i pokosila 300 ljudi – Otpočelo suđenje “Crvenim brigadama” – Umro Khachaturian – ‘velečasni’ Jones odveo u vječna lovi{ta 921 kamikazu, prosvijetljenu cijankalijem u Jonestownu u Gvajani – Legaliziran abortus u Italiji – Ermano Olmi osvojio “Palmu” za Stablo za klompe, da ostanemo u botaničkom domenu, Fipresci pripao Karanovi}u za Miris poljskog cvijeća, pređimo na anorgansko, Waydi oti{la nagrada za ^ovjeka od mramora.

Zeničke sveske

253

Sirova neravnoteža odnosa doživljenog vremena naro~ito brutalno, suprotno namjeri, probija se, burgija i provla~i kroz komunikacione ~vorove, elektronske gr~eve, zgusnuća, skraćenja, zbiranja, simplifikacije, pre~ice i olakšice privirivanja u tuđe, bolno sporo protjecanje. Egzibicionisti~ki suo~ene klepsidre voajerizma mogu sebi dopustiti da im godine liju monotono, dok zure u unižene, kojima kroz procjepe, again and again, žareći poput kaplji vrela olova, cure minute. Komparacija siše i glođe ~ak šićar pošteđenosti. Oblizujući se pri tom gestu, primjerenom digestivnom saosjećajnošću. Nenarušiv je to poredak uhodanog repertoara theatrum mundi. Neupitan je interes za nesreću, a sve drugo, uklju~iv njena samouprizorenja, mizanscen je rekonstruktivnog, naknadivog, zamjenjivog, potrošnog, nerijetko jednokratnog, nedovršenog i o~ito nedovršivog snuff-opusa. Nevidljivi reditelji, njihovi asistenti, plagijatori, epigoni i alternacije na zadane sižee istražuju i eksperimentiraju, klapajući rezovima o~nih kapaka u nedogled jedno te isto: bezobzirno nova~e i odbacuju, pomno iznova angažiraju i bahato otpisuju vje~ne statiste, podbadaju i huškaju naturš~ike i egzekutorske vedete, baš kao i epizodiste izuzetno zahtjevnih, neponovljivih rola beskarakternosti, a da bi se ta zaobadana neopozivost u realnom vremenu perfektno kamuflirala dušebriže scenografi i koreografi, šminkeri i efekt-maheri, šapta~i i rekviziteri, kaskaderi i pirotehni~ari, osigurani dioni~ari te raspojasane zbiljske tragikomi~nosti.

Pedantno uštinuti s 86.400 sekundi dnevno, tim razmahanim Moirama, ljudi nesvjesno plaste nevjericu i iš~uđavanje, komoditet i zebnju, užitak i tjeskobu, kukavnost i neustrašivost, kojekakvu djetelinu ~etvorolisnih opozita kr~eći i tabajući stazu ka rubu, utrnuću, isteku, survavanju. Simboli odbjeglosti i figure jezika, u kojima je, preskupo plaćeno, odstajalo vrijeme, jedino su oružje u zeitnotu obra~una s nadiranjem ništavnosti - goropadne, hirovite, polakomljene na elipti~no - te redaktorice, prerevnosne da interpunkcijom tamani sintaksu življenja, što zakida i prekida, kako katkad podosadna tako tu i tamo i uzbudljiva, ~itava poglavlja, napuštajući usred misli naša o~ekivanja, zati~ući nas nespremne, slijepa cenzorica nepogrešivo, rutinski odsijeca i razrezuje, pobija upitnike i koli~a uskli~nike, osvrtima natrag i zagledanostima naprijed, zavodeći nemuštost pred univerzalnom svetkovinom pantomime rigor mortis. Ponešto umjetnost izmuca o toj zaljevenosti, spasonosna, ne, možda ljekovita, da, ali kao mišja rupica pred grabežljivom “prohodalom prazninom i podivljalim Ništa”, uvijek halapljivim i neprobirljivim, oko ~ega se i plete njegova neizbježnost i nakuplja smolasta, neprozirna ubjedljivost.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

254

Preadaptirani, narkoti~ki akomodirani na kartezijansku formulu, u nesvladivoj, pani~noj apstinencijalnoj krizi, bez cogita, kad nastupi svrab nedoku~ivosti, svako po~ešano mjesto je krivo. Pogrešno, te se pribjegava volterijanskoj analgeti~noj duhovitosti. ^isto da se ne istjera, ne iznjedri ludilo što fašira, a ona lai~ka popustljivost, parafraziramo, ziba otprilike ovako: kud će veće ~udo što smo uopšte dospjeli na svijet, pa kad smo već tu, zašto bi i uskrsnuće bilo toliko nezamislivo ili više bezumno. I dalje tobogan logi~nosti nalaže: što onda uopće da se zamjeri kandirano sladunjavoj konvenciji po njenim navigacijskim napravama! Navade - što se uzda u kapacitetni potencijal zaborava i komprimate sjećanja. I što joj futuri nisu ni utopijski, jo{-ne samo što nije, nadohvat, nego su priljubljeni kao rukavice, pripijeni, ~ak i kad je nesretnica zagrcnuta ili izmu~ena žgaravicama prezenta. Niko, tim obi~ajnostima spametovan, ne trsi se glavom potresati bedeme kojima se banalitet opasao. Niti vrbovati, također, za tu jalovu rabotu ortake. Niti tumarati za investitorima sumanute opsade. Mada u pobožnosti što u stropu banalnog vidi svod nema ništa sporno niti skaredno, sve dok se ne zapadne u trans i ogrezne, predaleko zabrazdi i od tog smjera na~ini norma, iskleše kult, jer najzad, brandovi su to, kojima se insistira na idolatrijskim manirima bespogovorne lojalnosti. Rigidan je to standard koji sankcionira svako odstupanje kao izdaju onamo gdje je vrijeme ekvivalentno novcu: ni memento mori ne odudara od police osiguranja. Kretanje u stopu slijedi tokove novca i serpentine i katakombe. Pseće odano prati strujanja lavirintom razmjenjivosti, kao što snosi karambole bankrota. Tu iscijeđenost, isluženost doku~io je i izvrsno podastro Arthur Miller u Smrti trgovačkog putnika. I to preplasti~no iritirajuće i za onu najoguglaliju utrobu.

Nažalost, tom ~emernom avanturizmu ne gasne znatiželja. Niti slabi volja, niti se priliv privrženika spoti~e o žrtve opticaja, bile one dotu~ene oskudicom, bile izvitoperene podmićivanjem. Dogorijevale pohlepom ili strkom pregažene. Pošto ta iracionalna logika odronjavanja, propadanja u živo blato utilitarne pragme, neprimijetne preobrazbe vremena u kalkulacije solventnosti oduvijek prepoznaje samo one, automatski utjerive, a više no opipljive, kamate: boleštine, izgladnjelost, mito, duševno rastrojstvo, nasilje, zatvor, pogibije, ucjene, smaknuća… Ulaganja i rizici neminovni su kao i ono u ime ~ega su poduzeti. Tu ni najškrtiji duh ne štedi. Svi tabui propadaju, ništa ne odolijeva neumitnosti da se krvavo zarađeno bezobrazno i lakomisleno spiska. Prazni pogledi gubitnika i krupijea kidišući rotiraju s tim volens-nolens ruletom atraktivnih krvarećih dobitnih kombinacija.

Zeničke sveske

255

Ispod pokrova frazeoloških zamajavanja “kupovine i gubljenja vremena” ono te~e kako te~e. Također i ispod dekorativnog virtualnog vela, preba~enog po otupjelom, pseudoslobodnom, grimasama iskrivljenom licu. Koprena konzumentske okupacije i represije topi se zajedno sa u/ne/ređenošću svijeta. Svijeta sazdanog po principu tog Moloha, kad se, pogotovu, promalja njegova gola nemilosrdnost: socijalni slom i haos depersonaliziranosti. Autorski dvojac Malaparte-Cavani vanredno neumoljivo je to oslikao na najzahvalnijem materijalu – ljudskoj “koži” - zguljenoj, štavljenoj i sušenoj na propuhu ‘nevakta’. A povijest će svoju dramati~nu lekciju opetovati i nakon toga. ‘Avanzirati’ u New Ageu, usrdno i susretljivo, kako već ide, na dozlogrđujuće zahtjeve. Marx je poodavno gradirao ustupke toj manijakalnosti. Evo, do polovice u živi pijesak pomirljivosti lakonski potonulog, darežljivog društvenog i individualnog bića, sa sekvencioniranom erozijom, fokusiranom na motive, za kojima obi~no, pod ruku odoše i svrhe: “Dajte Kapitalu… 10, 20, dajte mu 50 procenata profita pa će i bedemi svakog ljudskog i božanskog prava biti preslabi da bi mu se suprotstavili.”

S tim da kaskade, po kojima se obrušava summum bonum, nisu još ni izbliza sagledive. Farizejstvo može odahnuti uprkos providnim nakanama. Interes mrcvari svrhovitost toliko da zapovijedi: ne ubij, ne otimaj, ne la`i, postaju sasvim pristojno uljuđene nesuvislim, krcate procjepima poput švicarskog sira. Ništa više do izrupi~areni zabrani usljed visokofrekventnog ‘glodarskog’ prometa. Tržište licencira ogrješenja i prestupe. Razdjevi~uje, pa podvodi savjesnost. Regenerira je, poravnavajući obzire. Ismijava amputirajući, i obratno, nelagodu. I najmanji kovitlac utopijsko sumnji~i i sankcionira kao retardiranu distopiju. Unosno ni~u antikvarijati, konsolidirani izlozi propalih sistema koji plaše i slamaju argumentacionim zaudarajućim zra~enjem nalik onom uvrnutom vicu kako u socijalizmu ~ovjek izrabljuje ~ovjeka, dok je pak, prevrnimo Zupana, u kapitalizmu upravo potpuno obrnuto. Baš kao kad adepti u klancu sa suprotnih obala vrijeđaju jedan drugog sablažnjivom drekom, naizmjenice: prokleti socijalisto, prljavi kapitalisto, a dugo podno njih odjekuje isto, isto, isto…

Do u najsitniju pojedinost interes saobražava i samjerava svijet sebi, pa tako i sav život koji po~iva na njemu. [toviše, rekomponirane, semplirane, u korak trendovski stilizirane nejednakosti, nepravda skupa s njima, pronašle su svoje harmoni~ne akorde. Ujedno potresnim orkestracijama uspijevaju da namrgode i našušure i samo nebo, natjeraju zemlju da zadrhti. Konstelacija snaga je takva da kad jedanput

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

256

markira, odmjeri i nanišani zloća, otporu i buntu je odzvonilo. ^ak i karaoke-kapital svom sezonskom paceru, infantilnom i jogunastom, može dopustiti ‘pozamašnu’ prednost, kakvu već nađe za shodno, u naslijepo zapo~etoj partiji šaha. Naravno, uz ogradu da je i formalna opna igre uklonjena, a ulozi kudikamo ozbiljniji. Publikum, blaziran indolencijom, ne uviđa da na mig kapitala svaki potez proprati eufori~no aplauzom, urlanjem, obožavajućim klanjanjem ili frustrirajućim rogoborenjem. Bez obzira što pritom ~inili od sebe svakojake budale, bili ražalovani kao ex-lude, ili bili unaprijeđeni u njih, statiramo uglavnom, nepomi~ni u razdraganosti, preplavljeni batrganjem zapinjemo i krivudamo na valovima istorije, trijumfalno dokraj~ene, ponajprije našim nepoznavanjem njene matice i njena vodostaja.

Melodioznom propagandom potkožen kapital je tu, kao i tamo, sveprisutan, kad god prazan džep nagovori na izvrtanje, kad god zasu~e rukave odrpancu, ukaže milost najmom među dvojicom, svinga s više njih tucajući ih nadnicama. Njegov spiritus movens komunikabilnosti nezamjenjiv je i neprikosnoven. U torbi trikova drži štošta i za svakog ponešto isu~e, velikodušno obznanjujući veli~anstvene mogućnosti koje pokupe i zgr~e golišavce pod grubim ćebetom stvarnosti. Posramljene okupa ambicijom. Obasipa virtualnim nadomjescima. Uškopljuje korisnošću, uspavljuje dovoljnošću, galvanizira lijene udove da ponesu ispražnjenu glavu, a kako navodno ne generira klimu svih tih “zbirnih samoća”, onda se ni ne mu~i pretjerano ubi/ta~nim skorim prognozama. Obalavljuje, podmazuje dosadu svakodnevlja, tako da se onda nema više što nova dojaviti kostima i mesu u škripu, omrklim il’ osvanulim, ispario je redoslijed. Raspomamljenom dirigentu posebno leže palana~ki magovi, preosjetljivi, kakvi već jesu, na univerzalne fenomene, da ako ih slu~ajno i poškrope te padavine, percepcija im se skuplja na dužinu nosa. Ništa ne pomaže ni hakslijevski romaneskni, ni Aronov celuloidni, posuđeni nimbus – slogan kako “vrijeme jednom mora stati”. Jer bonton beskarakternosti diktira da gdje stigne, a nigdje se ne libi kro~iti, i ni pred ~im ne preza, uvijek je raspoložen da preporu~i: da uvijek na vrijeme bespomoćnom saspe zube, a tek potom se u njih zagleda. Te najzad onda, da se likujući šega~i s tako razbijenim smislom za tajming.

Skener nabada okruglo godište, dok alergija na njega paranoidno frkće i truća o afilijaciji.

Zeničke sveske

257

1980 - umrli Tito i Sartre, skoro da su nesvrstanost i angažman presvisli od `alosti – Pankrti pra{ili “Gledam Olimpijadu, ba{ sad se odvija u Afganistanu” – drugi pak “dr`avni ljubimac”, naturalizirani Holanđanin, zavapio o Gdanjsku i o tome kako su “dovedeni na stadione umirali s alahom na usnama zure}i jedni u druge” – Olimpijske igre bojkotirane, formirana Solidarnosc, zaratili Iran i Irak – fromtman Joy Divisiona se ubio – u Montrealu preminuo Oscar Kokoschka – u romanu ^ekajući barbare Coetze smrsio bijeli protest, alegorijski-parabolično impostiran, protiv mučenja, gdje se tugaljivom dekadentno{}u antijunak, između ostalog, “domunđava” s vlastitim penisom, dok nedaleko od fikcije, u zatvorima Johanesburga i Pretorije, s onu stranu valjda fakcijskih blama`a, u crne simbole mu{kosti odista uvodi struja, čisto da se elektrificira pobuna, izvuče i iznudi priznanje o inventivnosti krvnika uop}e, napose garnitura aprthaida – Vrhovni sud SAD nalo`io federalnoj vladi da isplati od{tetu Siouxima za oduzetu zemlju 1877., čime je najzad popu{ena dogorjela lulica mira nakon 93 grozničave godinice.

Bez ustru~avanja valja odalamiti po oba obraza šarm zavrzlama Pelevinovih vojni~ina i odoljeti dosjetljivosti pulp-humora s masnim otiscima a la: kako podijeliti prdež na pet dijelova? Slijedi stanka za vucibatinu i njegovu stupidnu animaciju napetosti. “Samo prdneš u rukavicu”, tipski primijenjenu na poimanje vremena. To s jedne strane. A s druge, pošto se isprašio tur zasmijavanja, uskratiti patosu da cijedi akne ganutljivosti, a za ćeif zbunjene kvazipoeti~nosti: vrijeme tobož umiva i vjetri prostor, a ovaj izmorenom letu nutka gnijezdo. Vrijeme-ponornica, o ~ijem šumu se naklapa koješta, izbija nenadno i uskola nemir u žilama. Uspijevamo tek prozebline proživljenog da raskravimo, ali dockan, razaznajemo ih kao opekotine oprljenog tkiva – osmuđenog duha, uo~avamo plamen što liže i palaca, sravnjuje pepelom, a za~udo, pegršt u šaku stane i prije pRosipanja. Jedva istjeramo kakav vatrogasni pir zbog spašenih metafora iz te stihije u kojoj su one nezapaljive, onakve kakve odvajkada i jesu, zapravo ognjem okaljene. Za što? Da obećaju svježinu i vedrinu? Ljudska sjenka poslušno i ponizno mjeri prisutnost svjetla, proizašlog iz sagorijevanja. Svjetla uopće, pa i vatre. Tek smo pokretni štapovi, žalosne vertikale, dok je oduvijek, pod ja~merima neslobode, pogledu ne~itka ta zagonetnost. Proklijala prolaznost, opružena krvopijski staloženo, siše svaki ~as koji pokazuje.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

258

1871 – proplakao do{av{i na svijet autor Potrage za izgubljenim vremenom, nikad ne doznav{i da je dva stolje}a prije njega nadbiskup Usher pedantno izračunao kako je Svemir nastao jedne subote, 22. oktobra, 4404. godine prije Krista, elem, nadobudni mačor odmotao klupko teorije Velikog praska – u cirkuskoj atrakciji ispaljen prvi čovjek-đule – Darwin izdao Porijeklo vrsta – otvoren Royal Albert Hall – rođen Paul Valery koji }e kasnije briljantno zapisati, uhvativ{i truizam in flagranti: “La verite est nu, mais, sous le nu, il ya l’echarche” – čedoumorena Pari{ka komuna, čiji izdisaj nakon kratkotrajne Arkadije “poni`enih i uvrijeđenih”, su`anjski je nadahnuo duboko gađenje Flauberta, neposredno po smrti, a {to }e mo`da, donekle, neizravno, bez ustezanja za`elimo, pru`iti satisfakciju Sartreu za naziv monografije o njemu kao Idiotu porodice.

Jedni zatežu godine, drugi u njih dane rastežu; jedni skapavaju kao muhe, dok drugi muhe dokono rastjeruju; jednima nutricionisti vagaju, drugima pak tvrdice broje zalogaje; hip-hop amplifikacija njiše: jedni ‘pi~e’ van orbite Zemlje, drugi se u Nju nepovratno sunovraćuju; protje~e rašivanje epohe clair obscure postupkom; bolivudski kanibalizam oplakuje obale Ganga – set jednog, pa drugog, naturš~ici iz oba tabora, tvornice snova i ljudožderskog, logoruju jedni kraj drugih zapljuskivani ‘svetom prljavštinom’; Hamvasev “tremendum” nije više samo privilegij koji spopada zate~ene pred nadrealisti~kim prizorima; umakavši, taj fenomen se skrasio i ustalio u svemu onom iznenada, bilo kad i bilo gdje; nepodešenost satova nevinog i na smrt osuđenog i kalkulantski razdražljivog boga amnestije, nami~e li nami~e, užurbano, otvoreni lom ~eone kosti; i bez toga, dovoljno je neukusno, da nesretnikovu grimasu, kretnju i puls izbezumljenosti, komponirani u paraliti~ni frame vrebaju Toscanievi paparazzi, prema propozicijama Benettonove jumbo-egzaltiransti; dimenzija isticanja/curenja, vegetativnog otkucavanja vremena, umije pre~esto iznaći u samom tom zaustavljenom ~inu crva potkornjaka tijela, nazrijeti crva apsurda; Jaspersova “slomljena misao” dobavila je tu žanvalovsku neizlje~ivu temporalnu ranjenost: “Praznini u ~injenju što smjera odgovara praznina po dovršenju”. A nedužni mi, u šupljem obuhvaćeni, istežemo se, i vibriramo i vraćamo, dobrano nategnuti vlastitom pretenzijom, u ~mar, u prvobitni položaj. Mada je ismijan ideal paraplegi~nog spokoja, zbrinutosti ataraksijom, zbog tobožnjih dobrano nagriženih dionica Smisla, trapavih iskoraka na poledici ništavila, mi onog crva, bilo da on antiesencijalisti~ki patrolira, bilo da meditativno krstari našom pregojaznom sjetom, mi ga ne možemo iskorijeniti niti ~estito istrijebiti.

Zeničke sveske

259

Potekla obnevidjelost zadriglim aktualitetom, s dokoli~arskim ulovima ekscentri~no-bizarnog, oduvijek se zavarava i zanosi nedodirljivošću. Isto onako kako se izvjesna podru~ja socijalnog dvostrukog dna naslađuju u retrogradnom, stepenicu niže. Prezabodena kljuna u minula stoljeća lo~u nektar rascvjetalih sablasti, oprašujući vegetaciju bezumlja. Oba ekstrema, međusobno nakreveljena, u nepopustljivoj neurednosti izbora, gdje se prvi izruguje pluskvamperfektu, a drugi sprda s eternalitetom, u najgorem slu~aju s futurom drugim po dosegu lipsavanja. Antipodi brižno, s nedvosmislenim apetitima, marinirani su samim tim nastojanjima. Najilustrativniji za taj raskorak, zaparložen u frazemu displaced person, jest posigurno tretman žene i ženskog. U prvom slu~aju dominantni podstanar otperjao je njenu neupitnu epizodnost u inventar dekorativnog. U odiseju robnog, otpravio je u ljupkost kućnog ljubimca, dok je u drugom, kod patrijarha zaostalosti, kudikamo grublje odomaćena, svedena na alat, na ono priru~no, ukalupljeno u brigu oko “blaga”, potomstva - da fatalno titra između korisna i trošna rekvizita, prepuštena krotkosti i pot~injenosti kao jedinim valjanim izrazima identiteta. Ili, ukoliko muši~avo isklizne, ispod takta što ga zadaje presa dogme u zapuštenosti ejakuliranih vrijednosti i ako odbije felatio, biva obilježena svojeglavošću i kao takva izgnana, izopćena, otpisana, nadomjestiva, žigosana egzemplarno. U zlosretnoj varijanti ne prolazi bolje nego domaća fauna koja iznevjerava gazdinstvo, dakle, skapava odmetnuta, a u sretnoj opciji kalemi se sa zdravim plodom. U tim melanžiranim prebijanjima i potkusurivanjima uglavnom se i obavlja urbaniziranje provincije i obratna sodomizacija.

Pošteđeni ahronijskih nabiranja “zidova vremena”, što ih apostrofira kao mijeh harmonike Elisabeth Lenk, preza~injena savjest prometnula se u njuškalo što raspoznaje po buđavu reskom mirisu. Rešetke meridijana i paralela, filtrirajući ~vorići sinhroniciteta, pobrinule su se za to. Zna~i ne mora “dreka naših gramofona”, decibelima se naduravajući, zagluši/va/ti ionako podaleke krike mu~ilišta i stratišta, niti se momentalno usplahiriti, ako zabasa i zaluta negdje posred povijesno namotanog bodljikavog civilizacijskog zasada. Ne, dosta je i bez Sontag asistencije, zapovjeđenog odmora, uvezati žgaravicu mondenosti s kulinarskim virtuoznim specijalitetima Guantanama i Abu Graiba. Već je svako ovladao abecedom šoka, da disonantno spoji i sastavi lenkovske “krake harmonike vremena”: galamu sa Super BowlaiuzdahesOldTrafordasjecajimaingušetijskihtalacaimolećivobezglasnim,iznurenih preklinjanjem, licima afri~ke dje~ice, koje je smoždila glad i bolest; ekstazu seks-turizma po Tajlandu s agonijom od Side oboljelih žitelja Ugande.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

260

Seizmografi timelinera – flatlinera hladno poigravaju i šetkaju kazaljku amo-tamo. Anonimni poetski gerilac nadrljao je grafit na ruiniranoj fasadi civilizacije: “Na~uvši ponešto o propasti Zapada, Istok ga revno sustiže, Jug je neobaviješten, po obi~aju, Sjever se hladno drži, peta strana svijeta upinje se da ne smeta”. Za preuzetu i nepotpisanu dramaturgiju “krvi i sperme”, “znoja i suza”, sve u svemu, lijepe rije~i nema ni za lijeka. Ornamentalne vinjete simultanosti nimalo ne improviziraju i ništa hiperboli~ki ne natežu “svoje stative vremena”. Naprotiv, spliću maliciozne, nerazmrsive bodove eter-goblena planetarnog, pa iako izmahivanja solidarnosti nisu zaludna, ni gestualna, za njima se povla~i gusti trag oporosti, sluze zakašnjelost. [tipaju dilemom: zajahati surf-talas lavine nepromišljenosti, sasma ahistorijski, ili iskijavati i iskašljavati prehladu melanholije svijesti o povijesti. Na hamletovsko question of balance naba~eno je stameno salo deziluzioniranosti. Pod svodom kojim špartaju fantomi dok stražareći bdiju nad dijametralno suprotnim šestarenjem aid-karnevalske saosjećajnosti, eto formule našeg momenta. When the Saints march on! Skurilno izgleda apati~na distanca kao i njen korektiv: jetkost. Donekle se magar~i i sa stepenovanjem letargije, jednako kao i s doziranjem intervencije. To da “tuđi zub ne boli” nadograđeno je krasnom, pristalom protetikom. Pa se smješak više ne krije, titra li titra, i ne silazi s repertoara. Onako u dlaku baš, kako je davno oplakana, okrezavjela dosko~ica ispustila: “kud će suza neg’- na oko.”

Probuđeni u kokpitu intime, uspani~eni ponudom plitke hedonisti~ke navigacije, rado zaboravljaju da i kad su sretno prizemljeni i iskrcani, ipak se sve to odigralo strogo nadzirano. Kontrolori strmoglavljenja doduše koordinate nikom ne saopštavaju i ne poklanjaju ništa. Neusaglašeni, iš~ašeni, grozni~avo, prvo lice množine, zadnjim atomom preuzima kormilo ~asti i iskrenosti, dakle, doznajemo štošta o inkontinenciji: upiškimo se strahom, koji blica i u imperativu i u konstantivu; smućkani bezdušnošću i nemoći, usukani, pripazimo da se smjese fino miješaju, a da ne pokipe; omeđeni iznutra stanjujemo prag, dobro nabubreni, i bez tog grotesknog otkrića o kulisama i njihovim instalaterima; zijevajući performatiramo linearnost, cikli~nost, koncentri~nost, paralelizam, izukrštanost vremena – taj geometrijskim figurama za~et fluidni misterij neobaveznosti i bahatosti, bijega i ignorancije. Na podmukle, ledene, nepredvidljive struje izražajnosti, sudbina kao stenogram poraženosti i ispaljenosti u ništavilo, otpiljeni u jeziku koji gaji i goji jedino reflekse sujevjerja, analogone demagogiji – osakaćenim simbolima puža, raka, uroborosa, a ~ije ishodišno-uporišne

Zeničke sveske

261

vremenske ta~ke bivaju dijagnosticirane kao sado-mazo klin~, distribuiran i transferiran nagizdanom jurisprudencijom u javnu ravan. Neopipljivost temporalnog neprijatelja manifestna na miksturama epiderma svjedo~i o tromom i pospanom debalansiranju, ali i galopu Erosa i Tanathosa, gdje je tijelo displej koji registrira i redovno obmanjuje o “izjedajućim metastazama vremena”, kako je Beckett otpustio silan i mu~an Proustov napor.

1942 – premijera Casablance - Walt Disney babičio Bambiju - na svijet, s dobrodo{licom, pristigli između mnogobrojnih Martin Scorcesse, Daniel Barenboim, Jimmy Hendrix, Peter Handke – Sinatra nastupom u trans bacio 5000 djevojaka – Camus publicirao Stranca – četnici zaklali Ivana Gorana Kovači}a – Gandhi iza re{etaka – “Konačno rje{enje” obistinio prvi transport za Auschwitz – Etiopija zabranila rosptvo, glad nije mogla – umro tvorac ^ovjeka bez svojstava – propio se Rhett Butler nakon pogibije Carol Lombard – u logore strpano 120.000 američkih Japanaca, da bi 40 godina kasnije pre`ivjelima bila priznata nanesena nepravda kao i materijalno obe{te}enje.

Provizorna ekscentriranost nije nikakav a/test za oguglalost. Niti za njeno preslaganje pred nepropusnim slojevima. Također iz nje ne proisti~e bilo kakva nadmoć. Krhka levitacija nad minulim ne pledira za vakcinaciju cenzurom. Niti pak zagovara tampon-zone imuniteta. Famozna demarkaciona razgrani~enja i predziđa, kojima bi se sahranjenim nesrećama komemoriralo jalovim opomenama. Ako ekscentriranost nije to, šansa samo za to, onda jeste i trebala bi biti prevencija, doduše prezadužena sporim sagledavanjem, pogotovu u napasti zadubljivanja u opti~ke varke kao prirodne limese, zdravo za gotovo pretpostavljene nedohvatljivosti, poprili~no razgranatom auto/destrukcijom. Svijest o povijesti, ćudljivo prisna, ne smije postati strihnin za obe. Pregalantno se kocka povlaštenjem da budemo dostojni “proroci okrenuti unatrag”. No ne kao Benjaminov, odnosno Kleeov Angelus Novus što zakriljuje lice pred nagomilanim horrorom istorije, naopako nošen i otpuhan njenim inventarom u budućnost.

Prekardaši li se brzopleto u davanju za pravo onespokojavajućem tuma~enju, prigodnom izgovoru, s kojim se za~epljena nosa obrušava u ne~injenje? Silovani fatumom prvo rađaju pokli~ amor fati što defilira razvalinama ionako već promarširale povijesti. Izjalovi se talenat napipavanja, natrapavanja na tempirani

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

262

vjerovni~ki odnos s faktografskim, prispijevajući na nasilnu naplatu uvijek onda kad se najmanje o~ekuje. Ujedno, uljezi deprivacije prosviraju istim onim putanjama kojima operiraju, prozuje predrasude. Događajne simultanke valjalo bi da sprije~e, a ne ~ine to, barem nikad otvoreno. Ili da pripreme makar za vertigo od sumanutih amova svo to linearno kaskanje za protutnjalim. Inercija povijesnog nabacuje pravu kolekciju gustih sita vremena u ime sukcesivnosti, a tremor volje ne podnosi ni intuitivnu spoznaju, baziranu na fragmentu, minucioznoj mikro- rešetki. Ipak, “izdanci vegetativnog zna~enja” stvari ne daju se kontrolirati. Urasli su s unutarnje strane tjemena, a podudarnosti spolja hodo~aste tome kao usudu. Facit te preeksponiranosti lucidno rezimira Benjamin u sedmoj istorijsko-filozofskoj tezi, dok mi s njom jedva remiziramo: “Nema dokumenta kulture koji istovremeno ne bi bio dokument varvarstva.”

^im u monološkom edenu šikne ludilo megalomanije ili njen kontrahent, manija kukavi~kog aminovanja, samosvijest tiktaka paklenim tempom, razapeta između ušljivosti i cepelin-taštine. Organsko, ako takvo što postoji kod zabluda, sa~injavaju maligne izrasline napajajući kolaps vje~ne raspolućenosti na privatno i javno, a o bezbolnosti te raš~ere~enosti brine, do histerije stasali halucinogeni ideologem. Uljuljkana, vratolomno razdražena, ‘kandirana’ indolencijom, kastrirana ste~enim limitima, sve su to valere iste talasne dužine, jedne opservacije što se prenemaže, skanjiva i šmira, blebećući o neljudskim dimenzijama zadataka i smijurijama od životnih ciljeva, a kojima je opskrbljuju u~estali koitusi kazaljki, liježući nemilice jajašca entropije: forward. Otud sva sila su/vremenih p/ogledanja, is/krivljenja, hibridnih prilagodbi, dosta s koreografiranjem jezi~kog sumnjivog baleta, dosta s egzibicionizmom relativiziranja, opijenosti jezika izvorom nad koji se nadnio, usto/bo/li~io kao paraliti~ni Narcis, dakle, bez izmotavanja i podilaženja tom sumornom lešinarenju po jetri lažnog prometejstva, stanimo u kraj s Marxovom neopozivom vibrantnom osudom što nesmanjeno bridi novomilenijskim, tek otpo~etim odbrojavanjem, iz “Uvoda” Kritike Hegelove filozofije prava: “Mi, na ~elu s našim pastirima, uvijek smo se samo jednom našli u društvu slobode, na dan njene sahrane.” (podvukao N.S.). ^emu zabezeknutost, kad se u komunikaciji i ekspresiji ekspanzionisti~ki proteže pustoš, zinula na nove vrijednosti i zna~enja, i što su ~ešći sa/u~esni~ki epi/fenomeni tih karavana, što se više provla~e kroz jezik kao miraži, živi pijesak i olujna zametanja metafori~nosti, time pouzdanije i pustolovno jam~e neprohodnost ili kobnu zalutalost.

Zeničke sveske

263

Uspostavlja se svojevrsna eugenika, ne bi li se iskorijenilo sijamstvo intimnog i univerzalnog ethosa kao nepoćudna anomalija. A sve pod okriljem ekspanzionizma neoliberalne akulturacije. Zjape hroni~ni stadiji u koje se hipnotizirano dospjelo, vjerno slijedeći gadan i opak dvopreg: mamurluk pripadnosti i pijanstvo ispaštanja. Perfekciju iluzije poja~ava naša rezolutna egzaltiranost iskradanjem. Better than the real thing maksima i credo koja the best ~uva za kraj. Eliminacija razboritosti ima svoju ra~unicu i metodologiju da o~uva i razvija kepeca od dušmana, i obratno, svla~eći i kostimirajući koga joj se prohtije, od prilike do prilike. Kraus je to naslutio zanovijetajući orgiju tolerancije prije vremena: neka se, let it be, laissez faire, “zlo~in okrene u amoral, ovaj u bolest, a bolest pak u sklonost”. U rukavcima izmeandrirana monolitnost onog allzumenschliches. U dronjcima kulturološkog zati~emo je gdje razbojni~ki bahato ~eprka i po genomu. Zlu ne trebalo, ukoliko p.e., mitopoeti~na, idolatrijska shizoidnost kultova nenadno presahne. Tako poneki trs u genealoškoj paranoji, temeljitom pretresu koljenovićkih identiteta, ustanovljuje i buba napamet, kako je unutar te ogoljele rodoslovne krošnje, prenosi dalje, kako je eto, posljednji šamar, odvaljen koncem davne i daleke te i te, ma nemoj!, štaviše i neke prije Krista, ta za ime svijeta, ali opet neizravno, za takve ispade su postojali tada, onomad, baš kao i sada, plaćenici i nadni~ari.

Unisono kreketanje priznaje odozdo ovima odozgor kako je o~erupanost van jata kratkovjeka cvrkuta, no zato se ti folklorni atavisti~ki evergrini potvrđuju inventivnim aranžmanima. Performansi bezbožnosti nimalo ne oskudijevaju u obredima unakazivanja i bestijalnim obi~ajima, naprotiv, vrlo vješto su tradirane netrpeljivosti. Svog na marginu interniranog sparing-partnera ne zarezuje ni za suvu šljivu pod okom, pa intelektualno šibanje gomile prezirom naposlijetku biva kontraproduktivno. Atipi~nim kolektorima i amortizerima agresije i arogancije, ina~e atribucija provincijalnog dominiranja, osvećuje se nezadrživim demaršom: odmazdom neukusom. A taj standard i kliše plitkoumlja ne trpi patronizaciju, niti žudi ikakvo zastupanje svoje prevrtljive, krajnje nepostojane i potkupljive pameti. Obostrano izluđivanje posjeduje lice i nali~je, na prvom se iš~itava kapric, na drugom nasilje, a vitalitet oboga ledi krv u žilama. Stjenice sankcionirajućih razmijenjenih diskvalificiranosti u toku, work in progress, baš onako kao što nastupaju moljci lascivnosti, odnosno pornografskog, kad progledavaju i buše obeš~ašćujući ljubav, e tako sitni hajvani izjedaju vrijeme i zasluze otrovom njegovu prizivanu autenti~nost.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

264

AORISTA GOSPODNJEG...znatno prije postiđenosti brzinom jezika, kojim i ~ijim se isparenjima zaludu POTONJI priziva – kao hommage per La Linea by Osvaldo Cavandoli ili Horst Jansenovim ingenioznim senzibilitetom izmaštan cartoon-kreaturi srodni kopilan, s delfinskim osmijehom, netremice na oku drži druge, nalik na evolucione vinil-karike, ‘sriktane’ prvo na 33, pa na 45, pa na 78 obrtaja, sve dok ne poispadaju redom ili bez njega. Od bradate ~etvoronožne do faze uspravnog hoda prihvatljiva gologuzana. Pošto su se prethodno svojski naganjali u mahnitoj vrtnji, verglajućoj, i nosevima ubadali u pozadinu da formiraju najzad kolo. Sabrani i zaRobljeni u krugu, sliveni u jedan lik, naprežu se, iš~ašiti, istegnuti ga – dakako krug u kvadrat - oko kojeg bi se opisao novi, i tako iznova, sve dok ne do~araju perspektivu, dišuću, damarajuću, nestajanja i primicanja, sa zoom-efektom, a da bi se sve odjedanput raspršilo u ravan stisnutih bilijarskih kugli koje ošine teška crna, razlupa i porazbija u svim pravcima. Hermeš~ić, gnom, fomor uzmi~e od tih prizora unatraške, zapravo staza, koracima vu~ena, rola naprijed šašavu dogodovštinu. Tek jedna pirueta i evo ga pod stablom. Ushićen rodom, saginje se, dograbi i ispituje kamen, zavitla hitac koji se mimoilazi s njutnovskim utegom iz suprotna smjera i opau~i ga ipak. S dvije strane stabla ošamućene leže dvije prilike, siluete muškog i ženskog. Tugaljivo, negdje po sredini, otpadne jedna jabuka, probija se iz nje migoljeći crvić, vukući za sobom trakavicu slova. Iz zraka navaljuje mali desant mjehura u kojima se koprcaju duplicirane karikice homo sapiensa i nježno, da ne rasane protuvice, rastapaju se u okvrgavjelim glavicama onesviještenih spava~a. Imaginativne projekcije svršavaju bez ijednog ~ula favorita, i mašta neobuhvaćena razularenim simulakrum-alatom zasnježi ekran.

Konvertibilnost predrasuda kao manifestna demonstracija jednodimenzionalne u~enosti, pa time i poluznanja, neznanja i neprosvijećenosti kao moći, svoju besplodnost distribuira putem retorike krvolo~nosti. Posvuda ni~u crno-zlatne bušotine etikecije što crpi alibi u snalažljivosti. Trvenja za eter se kondenziraju i naobla~uju, istresajući i daždeći o~ekivanjima razjapljenje civilizacijsko-mentalitetne kaptaže. Timothy Garton Ash iskarikirao je kartografiranje nasljeđa, koje ambisom dijeli njegove baštinike s rezerviranim ulogama na Dichter und Denker i Richter und Henker, ali i svim izvedenim cini~nim komparativnim paralelama, ina~e tako priraslim, konfliktnim trasiranjima, za srce, pa “skoro Evropejcima”. Na isto cilja i gorka Gellnerova šala o “Balkanu kao trećoj vremenskoj zoni Evrope”. No uprkos subverzivnom dekonstruiranju mitomanijskih pogona, imunih na kriti~ko triježnjenje, ostrvljenost i nadalje podiže

Zeničke sveske

265

loma~e, spaljuje i dimi zajedni~ke crte i težnje kulturnih vrijednosti. Za horizonte preglednosti tih nakoćenih piromanskih pakosti, razornih motiva, još gorih svrha, nema potrebe pentrati se na fruške gore, triglave, pelistere, velebite, durmitore i vlašiće, kao ante murale ovome i onome koje~emu. Ne mora se uspinjati na karaule mitova i legendi, po Krleži, masivnijih i postojanijih od pomenutih planinskih lanaca, a da bi se promotrilo i sagledalo, kristalno prosvijetlilo odakle se to više puši, ~iji dimni signali su zagušljiviji, otrovniji i kao lozinke tmastije zlokobniji. Misiju ~estito ispunjava i ophodnja razmažene i bezobrazno uhranjene menažerije, teško primijetne, koliko i razbaškarene u nama samima, olinjale od prepredenosti i okrezavjele od silna pokazivanja zuba.

Poturena ogledala sakrosanktno su blindirana, budući isijavaju gordost, bezvremeno, na obogotvorene razlike, a ove opet, zbratimljene u izdaji, ponajprije razuma i istine, onako “doktorski su skrašeni u bespućima povijesti”, uz nepresušan egzoti~ni šmek. Rugoba šovinisti~ke ideologije raspolaže mnoštvom zahvaćenih baro-bolešću, a žalosno malo gdje upali terapija i tretman primjerenom dekompresijom. Prosto kriška ljudima vrijeme na intervale, puzzle koje potom ready-made postupkom sklapa kako joj se navije, obi~no u kaveze, kombinovanom tehnikom amnezije i frizirano povećanog pamćenja. Ustupljenim koncesijama na “sveto trojstvo vremena” prisvojene su i perspektive, tako da su enterijeri svijesti, nasamareni prestižnim dizajnom demagogije, preobraćeni u prostrane zahode otpada, u što se također ulijevaju zavidna kolebanja dezinfekcionim, razoružavajućim zahvatima. Dvije kosine uvijek pod uglom ispisuju u krug grafem V, kazaljke strižu pobjedonosno i rišu pretapanja. To se odvija i tamo gdje su ~asovnici odsutni. U žljebove otklona što ga nudi razboritost slijeva se dosada, nakvašena, stišano kaplje tajac proticanja u posudu, u kojoj prije ili pozneje, provrije nemir, poriv baci klju~, zapari se ~in odustajanja. Glandule pinealis, dok mala i velika, titraju i šetaju, škakljaju, one zavaruju melatoninom naprsline između duhovnog i tjelesnog. Revolt se propinje u sikter-ideogram: stisnutoj šaci s isturenim srednjakom na kojem vijori napola istaknuta, sićušna bijela zastavica isteka, ili vje~nog zeitnota.

Vokabular erotike više je no samo izdašan i zahvalan za paraboli~no zahvatanje otjecanja vremena. Razmrsiti analiti~no doživljaje misterija vremena zna~i paradoksalno i komprimirati iš~ezavanje u ~udesne likove spirale, vretena, rozete, lavirinta, blinkajućeg pojavljivanja i nestajanja na podlozi velike zjapeće jame

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

266

Nesvjesnog. Sensu proprio, tako plijevimo bulažnjenja o orgazmima prolaznosti. Izru~eni pohotnoj nezaobilaznoj nestrpljivosti predigre, žudnji i želji kao inverziranoj nostalgiji, okajavanju propuštenog, te postkoitalnoj sjeti i razdražujućoj surogatnoj masturbaciji. Poro~na ovještalost curećeg imetka ukrašava se ogrlicama “malih smrti”, blacktimeoutima, obasjanim munjevito strašću. Oklopljenost samoživim usvajanjem katastarski prijanja uz svoj ~emer-posjed. Rutina magnetno privla~nog voajerizma nutka virtualno sudioništvo: utvarne kate objekata sa zamišljenim subjektima, egocentri~no klizanje vremenskim plohama s podiocima zapinjanja. Jean Pierre Jeunet kroz nestašnu i neobi~nu Amelie poentira, skurilnim pitanjcem o simultanosti orgazama u Parizu u određeni momenat. I neo~ekivano dobija zatrpanost perceptivnog kapaciteta, zasutost logike kvantifikacije, koliko može podnijeti i otrpjeti jedva neporemećena recepcija.

“Bezdan otvoren, samo odškrinut, u subjektu”, iz kojega, po Deleuzeu, a propos dubine, tamnih Kantovih uvida o vremenu, naviru doživljaji, navodi nas rasterećeno i neusiljeno na pomirenje s time, bez zvocanja, da kategorija vremena nema lišaj, po i u čemu bi se orjentirali, a što opet ne remeti slobodu vrludanja, ili pak usidrenosti, svojevrsnom raftingu po neizvjesnosti. I to ne zarad rezolucije defetisti~kog pamćenja, nego za ethos, zahrkao u zaboravu, pred ciklonima nagomilane događajnosti, jer bezo~nost i po~iva na kombinatorici grâda i gologlavosti, i isporu~enog cinizma brisanog prostora svih obuhvaćenih, a to svo troje, opet zaneseni i zaigrani opti~kim pomagalima tele i mikro-skopa svijesti.

Sli~nu, iako ne i sugestivnu, metafori~nost pružaju prizori ‘jedenja’ u divljini, gozbe vremena-propadanja, uz pomoć kompjuterski generiranog retuširanja, poja~avajući snagu izraza, u ~emu jezik prednja~i, istrajavajući i obratno, kroz imenice i za~udo nesvršene glagole: kljucanje, zobanje, nagrizanje, komadanje, trganje, ždera~ina, oblizivanje, sisanje, zarivanje, srkanje... Jedino valja agonalnost žrtve ostaviti netaknutu. Uskratiti joj priliku da se skrasi u krotkosti i nedužnosti. A izbrisati, u isti mah, i ukloniti kljunove lešinara, nasmijuljene njuške hijena, uopće zup~anike iz ~eljusti predatorskih krupnih mašina, kako pod vodom tako i na kopnu. Prikriti te termite temeljitosti, ta rilca vampirskog srkanja, svo to prikradanje i ~upkanje što vreba iz drugog reda, i eto preneražena motrenja, također na izdisaju, u svakom i sa svakim progutanim zalogajem, zaptivenog strpljivošću, za kojim sljeduje ispljuvak, uredan, formatiran i predan dodatnom raspadanju, bilo obilazno napinjanjem bilo protjerivanjem kroz ~mar. Neprijatan znak kao smrt,

Zeničke sveske

267

preporu~uje procesualnost vremena na epidermu i tkivo organskog, a koje nerijetko ukleto obavije i omeđi sobom baš ono tobož neuhvatljivo, nedostupno, po~esto razvagivano, svuda posijano - to što nettom teži 21 gram prašine izvjesnosti - egzaktno razasuto da izazove usroljani, urokljivi, dimni apetit za odmjerenu, pa netom oglodanu dušu... Navada tog banalnog samjeravanja neutoljive je pustopašne popaši isklju~ivo zbog toga da podbode, namigne, uokviri, istimari, navede, putokazi, potapše iskušenje što boravi u a/moralnom svođenju ~ovjeka na nepopravljivu trulež, pad, kona~an pad bez oklijevanja u uzvrpoljenu povlaštenost zgusnutu, smolasto zgusnutu u carpe diem pri-~inima...

KLADIONI^ARI u smogu zatucanosti, opru`eni, pa pokupljeni u uzrujanoj beznačajnosti, prozebli od beznađa, istovremeno opitomljeni na njega, umi{ljaju peting s fatumom, kriomice ga {tipkaju i dra`e, otekao od tih nasrtaja, klitoris fortune blijedi i i{čezava – umre`eni u jata pirana pasionirano zjevkaju, ujedaju}i mesnatu mizeriju iza koje nadire praznina – clockersi - prijesne izbijaju crvo-točne čize - pantomime raznovrsnih nemo}i, bojeva punjenja ti{ine - fenomenologije duha – zujanje zvonjave zvona, tople ispunjenosti maglom - u onomatopejama {tuca prolaznost, {tep po {tep, sinestezije svrdlaju pulsiraju}u provaliju momenta, oslu{kivanje mljacka i pre`iva svoje na/vlastito nezadovoljstvo, zalepetale - pare se metafore – impulsi razočaranosti kuckaju i grebuckaju, ravnomjerno krune}i reljefnost deja vua – plijesan stalo`enosti buja i garnira pređene “dane rubikone” - lepeze hendikepa raspuhuju uslu`nu drolju neurastenične komike – otponac doslovnosti rafalno presijeca skrutnuto jutro {to odmjenjuje iskopnjelu no} – pasijansi zbunjenosti vremenom zače{ljavaju delirij na razdjeljak – alergije i psorijaze vremena zata{kane su umusano{}u njime...

Na izmaku milenija Baudrillardova anamneza kako virtualno apsorbira stvarno doima se letalno zastarjelom. Uranjanjem u hiperprodukcijsku ponudu ~ak i onima neusisanim hiperrealnim, oglobljeni smo, izgleda, za azile podozrijevanja i distance škrtarenja, oguljeni za odveć ljudske reaktivnosti. Aliter, koprene tehnologija ne ispuštaju fatamorgane horrora posred konzumeristi~kih pustara, nego smo ih korodirali voajerizmom i rastrubili to kao egzibicionisti~ku prevenciju, kao imunitet koji ne zakazuje. Skrivalice i potjere dramati~nih sutona i osvita o~ito ne probijaju zvu~no izvrsnu izolaciju sAvjesnosti. Smrvljeni do kraja tabui prikazivanja ne dopiru do elasti~ne opne neslućene bezdušnosti kojoj nepogrešivo vode. Prezasoljen, preza~injen prljavštinom izgleda uvir slatkoplovna dotoka i protjecanja na kom

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

268

plutamo. Igli~asti egzorcizam ne~ujno izgoni sada, pramac erosa grabi ovdje, pruga gaza se izravnava, budući kormilom osjeta manevrira nemilice kasapeći sante protraćenosti. Strogo je nepovjerenje, presudno, ni vosak u naćuljenim ušima nije mu stran, spram izvidnica što nijemo s jarbola, uz ki~mu šalju i penju signale o raspuklom kopnu. ^ini se, pa stoga vjerovatno, kako vrijeme oponaša nezadrživo svjetlo te da je njegova dualnost komfor naše nesnalažljivosti u fizisu. I još da je odgovorno za reputaciju Ništa, zaludu kroćeno u pun izraz. Kad god, ~ime god i kako god ga sopstvo zaogrće obnaži tek svoju namjeru. Prćija se topi, a ukaže, promoli goluždrava ~ežnja. Trenjem hic et nunc ukreše se ponekad artificijelni plamen konfuzije i pripadajuće topline. I kao da su kod te kategorije rasplinute sve prevodila~ke nezgrapnosti, kao da su se urotile i obrušile, providnošću samom nadahnute, istom dozom nemoći koja, opet iskvarena ustajalošću, stalno Drugog optužuje i prostreljuje ravnodušjem. Njenu sjenu ne treba navijati da radarski upisuje krug, nabire i otpušta ritmi~no strepeće podudaranje.

Jedna od priroda svjetlosti nam se ne dopada, samo to ambivalencija, zapravo spoznaja o njoj, sama od sebe taji, neoslovljena mumla, tetura, zamuckuje, u njedra trabunja, ~ešući svrab neizrecivog. Posreći se katkad da ta gestikulacija predaje transcendencije dozove koga, pa se spametovano osvrne zapitanošću i ~uđenjem: ko se to usuđuje zvijezde nazvati anorganskim!? Ispada da su rekviziti svetogrđa i katapult i tobogan, istdobno, u stvari fetiši kojima smo nasjeli do bal~aka, ne dangubivši o dometu, smjeru, podba~ajima i preba~ajima. Toponimi asocijativnog strujanja svakako su kognitivni gr~, vir, vakuum tog fantazmagori~nog karnevala. Pastišima vitaliteta prijeko su potrebne zdrave, međutim, iznajmljene, zakupljene, ustupljene trivijalnom, o~i to ne opažaju. Komparacija na dolje i na gore, unutra i vani, međusobno nasukane determinante, uporišna je svakom konformisti~kom stupidariju. Razmeće se i troši hermeti~no osiguranim vlasništvom, u kom se sve ~ešće bulimi~no uživa. Obgrljivanjem planetarno nadsvođenog prostora vrijeme aromati~no izlapljuje ustoli~ujući dosadu i prazninu. Trans i goropadnost komunikacije sablažnjena je i blagoslovljena otkrićima brzine njenih mogućnosti, to da bez limita i kontrole distribuira simulakrume intimnog i javnog. Za~epljena je dvobojem ~ula, naro~ito dva dominirajuća, nasuprot inferiornom trozubcu, te njegovim transferom i odricanjem od egzistencijalnih sadržaja, a upravo njima tako prepariranim driluju i treniraju živopisnost potreba, zadovoljenja i svakako svrha.

Zeničke sveske

269

Najzad, unato~ opsjednutosti imitiranim fantazmima, racionaliziranim poprili~no hazardno u neluksuz, štoviše u potrebu, postepoha na inputima Derridinih lucidnih upozorenja o “nasilju svjetlosti”, ali i zvuka, neeksluzivno artificijelnog porijekla, što zna~i: a/percepcija opstoji na dvojcu bez kormilara? Može li tako da spasi nepovredivost drugog kao preduslov sopstvenog izbavljenja, i to tako što ga neće podvrći žrvnju logocentrizma, izru~iti tehnologijama i režijama programiranog viđenja i gledanja, preslušavanja i prećutkivanja? Sondiranja krnjom recepcijom osakaćene etike, gdje su ljudi svedeni na kroki-ilustracije siromašnog kolorita karikaturalne fame kako je sve u najboljem redu, savršeno ~ak, a pobunjeni glasovi na signale – simptome ulovljenosti posred matice ničega, startere naših nezajažljivih hirova, metronome entropije, otkrivaju ljude međusobno pazarene za zamorce licemjerja, pružene kao pre~ice, brvna pohlepe i još koješta nedopustivo da nadomještaju transfuziju bezo~nosti svijeta.

13. jula1977,gospođaBettySoowyer izazvalakurcšlususvomstanupregorivšitoster,auistomtrenucijeliNewYorkzaroniojeutamu,neovisnoomaleru domaćice za ve~erom. Haos prouzro~en Ilijom Gromovnikom raspalio je anarhiju kod svih vrsta prestupnika, a obi~ne građane poput tornada razbacao po raznovrsnim neprijatnostima i tragikomi~nim situacijama, so~no demonstrirajući o~aj civilizacije u kolapsu.

Arena,ring,scena,web,naprostonisualternativasusretu.Konstelacijeikorelacije žongliranja lišene duha i poniženog tijela, ili pak obratno, gdje agresija površnosti dokusuruje aktere preobražajem u stvari, ne mogu biti kona~an odgovor preglumljene superiornosti nad prepoznavanjem dostojanstva i slobode kao izvorima i jedinim izvodima uzajamnosti. Materija prostodušno ukora~ujući u suodnosnost, zanimljivo vremenom također, zrije i aromati~no prealzi u sve ono što ona nije, dodajući druga~iji smisao svojoj neophodnosti i suvišnosti, napasajući i najzagriženije prznice pragmatizma. Mediokritete utu~ene reliktima i nedjeljivošću onog što se otima, otje~e između prstiju, krionizaciji konstrukata, nasićuje ih, dakle, so~nom bunikom, katkad ljekovitom, ~ešće predozirano neutješnom. [to sve nije strpano, traljavo u apsolut performativnosti koji škropi, ali acidom relativizacije, i to upravo predmetnost skašenu u gorljivu izražajnost, ~ega više, manje ~ega, kao i uvijek što je. Naelektrisanost predostrožnim prefiksima tekstualnosti efektno i senzacionalno, teatralno i gestualno, retori~kim lukovima varni~i i prazni bipolarnost svijeta u neizrecivost, ipak nepokradenu,

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

270

iznova induciranu nanosima budućih dešifriranja kao i slojevima neproklijale prošlosti. Martirom revizije vremena kao kretanja, same destinacije se konzerviraju i markiraju karizmom, bijesom, gađenjem, oduševljenjem, korotom i slavom nostalgije, ispovjedno-istraživa~kim pribjegavanjima strepnji i brizi, svemu onome minulom, iole sa~uvanom, i onome nadolazećem, jo{-ne-postalom, ~emu se, na hajdegerijanskim tragovima i fonovima, pori~e i otkazuje sva sila “deficitarnosti” vremenskih, gotovo agregatnih, kategorija naspram varljive ukotvljenosti u bljedilu onog Sada, bilo da je ono palo vulgarno na tjeme, bilo se osovilo autentično na noge. Stamene od ‘mahnitosti bez utjehe’.