8/10/2019 kt 2014

1/42

1

itanje knjievnog teksta 2013/14.

PRVO PREDAVANJE

Tekst

FENOMENOLOGIJA- fenomenologijska kritika pojam teksta postavlja u problemski okvir rasprave o potuenju(njem. Verfremdung, fran. distanciation) od izvornih okolnosti usmene komunikacije- Paul Ricoeur(1970-ih)govori o dvostrukom zatamnjenju (fr. doubleclipse) na krajevimasamoga teksta, mislei pritom na autora i itatelja

- pretvaranjem iskaza ili diskurza u tekst, jezinost (njem. Sprachlichkeit)komunikacije biva zamijenjena pisanou (njem. Schriftlichkeit) predaje- tekst vie ne pripada autoru, ve mu se znaenje osamostaljuje i stabilizira- problem ispravnog razumijevanja ne moe vie rijeiti jednostavnim povratkom

autorskoj intenciji- ne govorimo vie o dijalokoj interakciji kojoj je svojstvena dinamika pitanja iodgovora, nego o itanju potuenog teksta- kada diskurz biva fiksiran pismom on postaje tekst i tada znaenje teksta potuuje odintendiranog autorskog znaenja- tekst takoer potuuje i udaljava autora od itatelja, ali i in pisanja od ina itanja- kao to je itatelj odsutan u inu pisanja tako je i autor odsutan u inu

- u eseju to je to- tekst? Objasniti i razumjeti (Qu'est-cequ'untexteexpliqueretcomprendre,,1970.) Ricoeur pie:

Tekst postaje tekstom kad se ne ograniuje na biljeenje prethodnoga govora,nego se upisuje u govor (iskaz, diskurz) kao njegova interpretacija, tj. simbolikiga prekorauje iz situacije u kojoj nastaje. Isti takav prijenos potrauje tekst i odsvojeg itatelja, koji moe osoviti njegovo znaenje tako da pritom protumaisebe.

- itati = pridruiti novi diskurzdiskurzu teksta- Ricoeur polemizira san strukturalistikim vezanjem teksta uz njegovo znaenje- Ricoeur zagovara transgresivnu smisaonu dimenziju tekstasmisao se otima metodikim ideduktivnim postupcima scijentizma (svojstvenima strukturalizmu) koji tekst pretvaraju udanost, a itatelja liavaju odgovornosti

STRUKTURALIZAM

- struktuaralizam neutralizira granice meu umjetnikim/neumjetnikim tekstovima,suvremenim/ drevnim tekstovima, elitnim/ trivijalnim tekstovima, usmenosti/pisanja,jezinih/nejezinih tekstova-pojam teksta se iritekst je zatvorena znakovna cjelina nastala objedinjavanjem elemenataoznaavanja niega reda koji mogu, ali ne moraju biti jezini- tekstovi se mogu promatrati u znakovnoj perspektivi plana izraza i plana sadraja pa, kaotakvi, podlijeu dvostrukoj ralambi: odnosa unutar razina i odnosa meu razinama (Barthes,1966)- kao to znate, Barthes (pa i Greimas) preuzimaju taj model iz raspravemileaBenvenisteaRazine lingvistike analize (1966)- Benveniste govori o distribucijskim odnosima koordinacije istovrsnih estica

(fonologijskih, morfologijskih, sintaktikih) i integracijskim odnosima subordinacijeraznovrsnih estica (vie razine znaenjski ujedinjuju nie) iz takvoga se shvaanja mogu

8/10/2019 kt 2014

2/42

2

razabrati dvije podloge: Jakobsonova teorija o dvjema jezinim osima (selekcije ikombinacije) odnosno de Saussureov postulat da znaenje jezinih jedinica proizlazi iznjihove poloajne vrijednosti- na tom tragu Barthes i proglaava funkciju temeljnom jedinicom pripovjednog teksta koja

posjeduje sposobnost da stupi istodobno u odnos s drugom jedinicom i sa cjelinom

- strukturalisti suprotstavljaju pojam teksta tradicionalnom pojmu djela koje svoje jedinstvoduguje vanjskim izvorima ili autoritetima (autoru, svijetu, anru, situaciji) upozorava Barthes1970-ih i 1980-ih- tekst se u svojoj koherenciji oslanja na konvertibilan skup pravila koja djeli s drugimtekstovima- strukturalisti isprva tesktu pristupaju kao velikoj reenici, dre da je rije o sintaktikim

pravilima- na kraju tekst ipak dospijeva u odnos sa znakovnim sustavima (praksama) cjelokupnog poljakulture u kojemu nastaje- taj se odnos ostvaruje preko onoga to Julija Kristeva(1969 u svojim semanalitikimistraivanjima) nazivagenotekstomime se raspruje znaenjsko jedinstvo teksta

- genotekst je nagonska (nesvjesna) zona fenoteksta, a fenotekstse odnosi na tekst kaoinjenicu ili pojavu (konkretna manifestacija ili materijalna forma)

itanje knjievnog teksta 2013/14.

DRUGO PREDAVANJETekst (nastavak)

- za razliku od djela, tekst se u svojoj koherenciji oslanja na konvertibilan skup pravila kojadjeli s drugim tekstovima- strukturalisti isprva dre da je rije o sintaktikim pravilima- tekst, dospijeva u odnos sa znakovnim sustavima (praksama) cjelokupnog polja kulture ukojemu nastaje- taj se odnos ostvaruje preko onoga to Julija Kristeva (1969 u svojim semanalitikimistraivanjima) nazivagenotekstom- Kristeva zapravo uvodi dva pojma:genotekst ifenotekst- dok se pojam fenoteksta odnosi na tekst kao injenicu ili pojavu, genotekst je nagonska(nesvjesna) zonafenoteksta,- u prostoru fenoteksta oblikuju se znaenja u konkretnom mediju, doim se pojam

genotekstaodnosi na process generiranja znaenjskog sistema (proizvodnje znaenja)- genotekst(kao i svako nesvjesno) stapa i izobliuje elementefenoteksta i na taj nain u

njemu ostavlja tragove- strukturalna semantika povezana je sa strukturalnom lingvistikom, a Kristevin je projektupravo dovoenje u pitanje simbolikog poretka (Lacan)POMAK PREMA POSTSTRUKTURALIZMu

Kako to shvatiti?

- Kristeva naputa perspektivu razmatranja oznaavajue strukture i deskriptivne metode kojeodatle proizlaze-,zanima je heterogenno poprite proizvodnje teksta- takvo se stajalite moe motriti kao dio ire kritike fetiizma znaenja koji bi bio svojstvenstrukturalizmu- umjesto da se bavifenotekstom, Kristeva se usmjerava nagenotekst

- ona e tako postupno razviti materijalistiku teoriju proizvodnje teksta

8/10/2019 kt 2014

3/42

3

- razvila teoriju teksta kao mree znakovnih sistema postavljenih u odnose s drugimznakovnim sistemima i drugim oznaavajuim

- kako dolazi do smjene paradigmi tako se umjesto teksta uvodi pojam tekstualnosti- kao to su pokazali Derrida i Barthes, pojam tekstualnosti zasniva se i na podrivanju granica

i razlika izmeu knjievnosti i drugih verbalnih i neverbalnih praksi oznaavanja- posljedica takvog shvaanjasveope tekstalnostije i ruenje novokritike ideje teksta kaosamostalne i samodostatne cjeline- takvo shvaanje je dovelo i do irenja itateljskih praksi

Jacques Derrida- u najirem smislu tekstom bi se moglo nazvati ono to je konstruirano, proizvedeno (roman,film, pravni dokument, filozofska knjiga) to znai da u svijetu postoje i stvari (bitak, pravda,istina) koje jednostavno postoje i nisu napravljene- takvo je prema, Derridau, standardno metafiziko shvaanje- Derrida prihvaa ideju o tekstu kao onome to je napravljeno/konstruirano, ali za njega to ne

znai da da izvan teksta stvari jednostavno postoje- rezultat njegova pomaka u konceptualizaciji teksta su dva zakljuka:

nema nita izvan teksta, ne postoji izvanjsko teksta (O gramatologiji, 1967)ako je sve tekst i ako tekstu nita ne prethodi, onda ne postoji ni reprezentacija

to to znai?- tekst nije oponaanje (prikaz/reprezentacija) prisutnosti, nego je prisutnost rezultat/ uinaktekstualnosti- u knjizi Limited Inc (1988) Derrida objanjava ono to ja nazivam tekstom ukljuuje istrukture koje smatramo realnim, ekonomskim, historijskim, drutveno-institucionalnim,drugim rjeima, tekst ukljuuje i sve mogue referente-premda se ti referenti pojavljuju singularno, oni svejedno nisu sami po sebi izvan teksta unajmanju ruku, znaenja i vrijednosti koje im pripisujemo otvoreni su interpretaciji

ono to semiotika naziva referentom, za dekonstrukciju je drugi tekst- to znai da svaki referent odnosno realno (zbilja) ima strukturu traga te da je na to realnomogue referirati jedino kao sastavni dio odreenog interpretativnog iskustva- nemogue doi do toke u kojoj neto realno, neki referent, prestaje referirati na neto drugo- realnost ne postoji izvan okvira svijesti o njezinu postojanju i zato Derrida zakljuuje kakotekstualnost uspostavlja realnost

Performativna koncepcija jezika i knjievnost

- John Langshaw Austin odrao je izmeu 1951. i 1954. na Oxfordu i potom 1955. naHarvardu niz predavanja koja su nakon njegove smrti objavljena pod naslovom Kakodjelovati rijeima (How to do Things with Words, 1962.)- njegova teorija performativnosti jezika pokazala se plodnom i u prouavanju knjievnosti- pojam performativa postao je vaan u knjievnoj teoriji do te mjere da se cijelokupniknjievni diskurz mogao definirati kao performativan- poput performativa, knjievni diskurz ne opisuje (ne referira na) neko prethodno stanjestvari i ne podlijee kriteriju istina/la- kao to je Jonathan Culler u svojoj knjizi Knjievna teorija:vrlo kratak uvod (Literarytheory: A Very Short Introduiction, 1997.), i u jednom kasnijem lanku (Philosophy andLiterature: The Fortunes of Performative,Poetics Today, 2000.), pokazao

knjievni iskaz proizvodi stanje stvari na koje upuuje

8/10/2019 kt 2014

4/42

4

performativ kida vezu izmeuznaenja i intencije govornika i ovo prvo veeuz drutvene i jezine konvencije

- to to se dogodilo u knjievnoj teoriji zapravo je neobino jer je Austin izriito iz svojeteorije iskljuio knjievnost

Kako?

-

tvrdio je da se njegova analiza odnosi iskljuivo na ozbiljne iskaze, ali je iperformative vezao uz konkretne socijalne kontekste i funkcije- govoriti o performativima znai prihvatiti perspektivu suprotnu od

perspektive teoretiarakoji koji u svojim analizama jezika ignorirajunjegov kontekst uporabe

- no za teoretiare knjievnosti, pojam performativa ukazuje na autoreferencijalnu naravjezika (iskaz je realnost na koju i sam upuuje)-performativ je materijalistiki pojam

stavlja naglasak na govorni in kao materijalni oznaiteljukazuje naproizvodnju drutvenog znaenja

- u performativima jezik vie ne upuuje (referira) na referencijalnu zbilju izvan iskaza (kao

konstativ)- u performativima znak i referent vie nisu odvojeni- u sluaju performativa jezik postaje dio onoga na to ovaj upuuje, a referencijalnost postajeneodvojiva od ina koji ju proizvodi

itanje knjievnog teksta 2013/14.

TREE PREDAVANJEPerformativna koncepcija jezika i knjievnost

- John Langshaw Austin odrao je izmeu 1951. i 1954. na Oxfordu i potom 1955. naHarvardu niz predavanja koja su nakon njegove smrti objavljena pod naslovom Kakodjelovati rijeima (How to do Things with Words, 1962.)- pojam performativa postao je vaan u knjievnoj teoriji do te mjere da se cijelokupniknjievni diskurz mogao definirati kao performativan- to znai da su u obzir uzeti uinci knjievnog diskurza- kao to je Jonathan Culler u svojoj knjizi Knjievna teorija:vrlo kratak uvod (Literarytheory: A Very Short Introduiction, 1997.), i u jednom kasnijem lanku (Philosophy andLiterature: The Fortunes of Performative,Poetics Today, 2000.), pokazao

knjievni iskaz proizvodi stanje stvari na koje upuujeperformativ kida vezu izmeu znaenja i intencije govornika i ovo prvo vee

uz drutvene i jezine konvencije- to to se dogodilo u knjievnoj teoriji zapravo je neobino jer je Austin izriito iz svojeteorije iskljuio knjievnost- no za teoretiare knjievnosti, pojam performativa ukazuje na autoreferencijalnu narav

jezika- Austinova je teorija bila usmjerena protiv etablirane britanske filozofije jezika-performativ je materijalistiki pojam

stavlja naglasak na govorni in kao materijalni oznaiteljukazuje na proizvodnju drutvenog znaenja

- u performativima znak i referent vie nisu odvojeni (no to ne znai ni da je na djelu potpunaidentifikacija)

8/10/2019 kt 2014

5/42

5

- Jacques Derrida je u svojoj dekonstrukciji govornog ina (rasprava Potpis dogaajkontekst, u knjizi Margine filozofije/ Marges de la philosophieiz 1972) po prvi puta uvodi

pojam iterabilnosti- on je tvrdio da je performativnost knjievnosti podudarna s nainom djelovanja ustava iostalih inauguracijslih govornih inova

- oboje poivaju na paradoksalnom odnosu izmeu konstativa i performativato to znai?- knjievna djela tvrde da govore o svijetu, a, zapravo, ako su uspjena, stvaraju likove idogaaje koje postavljaju u meusobne odnose- to je slino nainu na koji u politikoj sferi djeluju politiki inauguracijski akti Derridaita amerikuDeklaraciju neovisnosti (1976)- prema njegovom miljenju kljuna je reenica: We therefore do solemnly publish anddeclare that these United colonies are and of right ought to be free and independent statestvrdnja da su ujedinjene kolnije slobodnei neovisne drave ini se konstativnom, a zapravo

je performativna jer proizvodi novu politiku realnost- Paul de Man (Allegories of Reading, 1979)

- on tvrdi da je upravo nemogunost razdvajanja konstativa od performativa kljuno obiljejefunkcioniranja jezika- odnos izmeu onoga to iskaz govori i onoga to ini, ne mora nuno biti kooperativan iharmonian- konstativni pol jezika pokriva njegovu tenju ka transparentnosti, nastojanje da prikaestvari onakvima kakve one jesu, da imenuje ono to vepostoji- suprotno tome, performativni pol jezika odnosi se na njegove retorike operacije, na jezineinove kojima se svijetu nameu jezine kategorije- na taj nain one vie ne reprezentiraju/prikazuju svijet, nego ga organiziraju

- rije je aporiji odnosno o neodluivom osciliranju- da bi performativ bio uspjean mora se pojaviti u formi konstativa i stvoritireferencijalnu iluziju (privid konstativnosti)

-prema tom obrascu funkcionira i sama knjievnost, tvrdi de Man

- u sluaju performativa jezik postaje dio onoga na to ovaj upuuje, a referencijalnost postajeneodvojiva od ina koji ju proizvodi- referencija ne prethodi jeziku, ona je uinak govornog ina koji, proizvodei vlastiti referent,izvodi in kojim mijenja zbilju/realnost, a to ini upravo rijeima- na taj se nain, uvoenjem teorije performativa u razmatranje knjievnosti, mijenja se nainna koji smo shvaali njezin odnos prema samoj zbilji

Dijegeza/mimeza-Platonsvoj pojam mimeze gradi na tzv. inertnim umjetnostima (slikarstvu i kiparstvu) kojirade sa zbiljskim predlocima pa u prvi plan dolazi dimenzija oponaanja-zbog toga je mimeza za Platona izvedena, sekundarna djelatnost u odnosu na djelatnost

prirode koja ve i sama oponaa nebeski poredak ideja- u treoj knjizi (Platonove)Drave, Sokrat uvodi distinkciju: dijegeza/mimeza

dijegezapjesnik je govornik i ne pokuava nam sugerirati drugaijemimezapjesnik stvara iluziju da nije on taj koji govori

-tako shvaena mimeza poela je ubrzo oznaavati sposobnost knjievnosti da prikae ilioponaa zbilju (ve u Desetoj knjiziDravenalazimo takvu definiciju)

-Aristotel je kritizirao Platonovu koncepciju

Aristotel polazi od tzv. progresivnihumjetnosti (tako da u prvi plan dospijeva dimenzijaprikazivanja/predoavanja

8/10/2019 kt 2014

6/42

6

- umjetnost vie ne osiromauje, nego oplemenjuje prirodu novim mogunostima- uPoeticimimezu ne opisuje kao prikazivanje govora, nego kao oponaanje radnje- na taj je nain proirio pojam mimeze i donekle neutralizirao opreku dijegeza/mimeza- mimeza se, prema tome, najjednostavnije moe definirati kao neposredno prikazivanje- takav koncept mimeze problematian je u pripovijedanju

- DIJEGEZA- Platonov termin, naziv za (posredno prikazivanje) pripovijedanje dogaaja- opreka dijegeza/mimeza biva reaktualizirana u angloamerikoj kritici u prvim desetljeima20.st. pod nazivomshowing/ telling(pokazivanje/ kazivanje)

showing izravno prikazivanje dogaaja i razgovora, pripovjeda se uodsutnjuje,invizibilizira (kao u drami)tellingprikaz posredovan preko pripovjedaa koji govori o dogaajima, saima ih...

- na tragu krilatice amerikog knjievnika i kritiara Henryja Jamesa (1843-1916)1Dramatize, dramatize!, kritiar Percy Lubbock (1879-1965) je uspostavio showing kaoideal pripovjedne proze- zbog toga je estoko kritizirao Charlesa Dickensa, Williama Thackeraya, Henryja Fieldingaiji pripovjedai nisu nevidljivi

- meutim, zahvaljujui knjizi Waynea BoothaThe Rhetoric of Fiction, 1961., stvari su sepromijenile u korist tellingrije je zapravo o jednoj normativnoj raspravi

- francuski su teoretiari pokazali da je koncept showingdaleko problematiniji, nego to suto njihovi ameriki kolege bili spremni priznati- u suvremenoj ga je teoriji reaktualizirao francuski teoretiar Grard Genette (Figures 1.,1966.)- strukturalizam odbacuje mimetiko naelo kao vrijednosno mjerilo analize jer polazi od togada pripovijedanje gradi svoj samostalan svijet odnosno i dijegetiki univerzum- zbog toga dijegezu smatra temeljnom pretpostavkom pripovjednog modusa- unutar pripovjednog teksta postoje samo razliiti stupnjevi dijegeze budui da je savrenamimeza nemogua- stupnjeve dijegetinosti Genette oznaava pojmom dijegetike razine- te razine nastanjuju kako pripovjedai, tako i likovi, ispripovijedani dogaaji i stanjarazliitog stupnja vjerodostojnosti-jedino to jezik moe oponaati je jezik sam, zbog toga prikaz govora esto izgleda kao istamimeza-pripovijedanje moe stvoriti iluziju, uinak mimeze, ali to ini putem dijegezestoga opreka vie nijeshowing/telling, nego meu razliitim razinama telling

itanje knjievnog teksta 2013/14.

ETVRTO PREDAVANJE

Iskaz/iskazivanje, problem subjektivnosti, Benveniste

- problemom iskaza i iskazivanja (enonc/enonciation) prvi su se poeli baviti francuskilingvisti i semiotiari 60-ih god. 20.st.- iskazivanje je individualan in proizvodnje iskaza koji u iskazu ostavlja tragove svogaiskazivanja-panja istraivaa usmjerena na uvjete tzv. intersubjektivnosti

1Ogled The Art of Fiction, 1884. (roman The Portrait of a Lady, 1881., novela The Turn of thr Screw)

8/10/2019 kt 2014

7/42

7

prva koncepcija (Benvenisteova) istrauje razine iskaza na kojima se subjekt oitujedruga koncepcija (Ducrotova) bavi se problematinim statusom subjekta, njegovomnejedinstvenou koja se oituje polifonijom (vieglasjem) iskaza

1. mile Benveniste

(Problemi ope lingvistike, 1966.) - u njoj sabrani radovi od druge polovice pedesetih godina,drugo izdanje te knjige (1971. uz dodatke nekih rasprava) imalo veliki odjek

Ferdinand de Saussurelangue/ parole (jezik govor)de Saussure privilegira jezik (langue)

Benveniste- polazi od govora, iskaza, odnosno diskurza (umjesto langue, privilegiraparole)- nema niega u jeziku to prethodno nije bilo u govoru, tako se odnos jezika i govorahijerarhijski obre, kljuni aspekti jezika vezani su uz uporabu-iskaz kao polazite razmiljanja o jeziku (a ne znak kao kod de Saussurea)

Tri osnovne zamjenice (vezane su uz gramatika lica, a ne osobu):1.)ja2.)ti lica, line zamjenice, franc. personne

_______________3.) on / ona / ono ne-lice, franc. nonpersonne, bezline zamjenice

Ja moe biti identificirano samo instancom diskurza to ga iskazuje.

- situacija koja dijeli /ja/ od /ti/ -stvarnost diskurza.- stvarnost diskurza nije vezana uz konkretan prostor, nego uz unutranji prostor koji dijelimosa sugovornikom, u svakom trenutku stvarnost diskurza uspostavlja se meu nama-postoji jezina instanca /ja/ i referentna instanca /ja/-prazna jezina instanca /ja/ je znak, u potrazi za svojim oznaenim- kada ga netko upotrijebi ono ulazi u reenicu, znak ulazi u iskaz (u reenicu), pretvara se udiskurz- veza izmeu jezinoga i referentnoga /ja/ postoji tek u nekoj situaciji.- Benveniste propituje kartezijansku tradiciju: rascijepcogita

itanje knjievnog teksta 2013./14.

dr.sc. Zrinka Boi Blanua

PETO PREDAVANJE

2. Oswald Ducrot

- knjiga:Kazivanje i kazano(Ledireetledit, 1984.)

-Ducrot termin polifonija preuzima od ruskog teoretiara MihailaBahtina koji ga je

razvio u studijiProblemi poetike Dostojevskog (1929.)

- za razliku odBenvenistea, kod Ducrota lice vie nije gramatiko i postaje dramsko:

in ulaska u iskaz je in navlaenja dramskog lica, uloge

8/10/2019 kt 2014

8/42

8

- njegova osnovna teza: pluralitet glasova dovodi u pitanje ideju o homogenom

subjektu kao njegovu izvoru

- Ducrot razlikuje tri instance:

1. govorni subjekt(stvarni, empirijski autor iskaza)

2. govornik(fr. locuteur, subjekt iskazivanja)

3. iskaziva(fr. nonciateur, subjekt iskaza)

- govornik se moe razlikovati od govornog subjekta

- oznaka za prvo lice omoguuje identifikaciju govornika

UPRAVNI GOVOR

Petar kae:Ivan mi je rekao:Doi u.

dvije oznake za prvo lice, jedan iskaz predstavlja dva govornika

upravni govor- izravno prenijeti rijei onako kako ih je izgovorio njihov

autor

dvostruko prikazivanje ina iskazivanja

empirijski gledano jedan je subjekt tvorac iskaza, ali u iskazu se odvija

predstava razmjene, dijaloga i hijerarhije rijei

NEUPRAVNI GOVOR

- takoer prenosi govor drugog govornika, ali to ini drugaije, ne tei

doslovnoj reprodukciji, onaj tko prenosi tue rijei moe se zadrati navanim mjestima, moe saeti

Ducrot uvodi novu distinkciju:

Govornik govornik kao takav (G)

govornik kao bie u svijetu ()

npr. uzvik sreeSuper!

(G je bie kojemu pripisujemo osjeaj u vlastitom inu iskazivanja, je bie svijetakoje je sposobno iskazati osjeaje sree, tuge i sl..)

Ducrotdsitinkcijugovornik/ iskaziva (ne pripisujemo mu govor u materijalnom

smislu)tumai preko dva primjera

KAZALITE

autor (govorni subjekt) + glumac(Pero Kvrgi, govorni subjekt i govornik jer moe

reijakao noslilac odreene uloge) lik(referent zamjeniceja, Pomet, iskaziva)

- kada glumac igra ulogu ujedno je i glumac i lik

PRIPOVIJEDANJE

8/10/2019 kt 2014

9/42

9

autor - govorni subjekt

pripovjeda - govornik

- autor istie pripovjedaa koji je odgovoran za pripovijedanje i ije su osobine

potpuno razliite od onih koje povijest knjievnosti ili psihologija stvaranja romana

pripisuje autoru

1. Ducrot se oslanja na Genetteovu teoriju (Figures III., 1972.): dok autorzamilja ili

izmiljadogaaje, pripovjeda ih prenosi

2. paradoks vremena u nekim romanima pomae da razluimo autora od

pripovjedaa 3. in pripovijedanja moe vriti netko tko je mrtav ili ne postoji, na

poetku romana moe se rei da je lik koji pripovijeda to mu se dogodilo mrtav, tada

mora biti netko odgovoran za to pripovijedanje, nije to autor, nego pripovjeda koji se

maskira iza lika

iskaziva sredite perspektive

- iskaziva je taj koji vidi, a pripovjeda onaj koji govori,iskaziva je osoba iz ije se

perspektive prenose dogaaji

- iskaziva je fokalizator

itanje knjievnog teksta 2013/14.dr.sc. Zrinka Boi Blanua

ESTO PREDAVANJE

- u fikcionalnom pripovijedanju pripovjeda je glas koji preuzima odgovornost zapripovjedni iskaz, to znai da je on unutartekstna instanca te ga kao takvog valjarazlikovati od autora i od iskazivaa- u svim pripovjednim tekstovima sve spomenute instance ne dolaze podjednako doizraaja, to znai da moe doi do potekoa u njihovoj identifikaciji- autor, pripovjeda, sjedite perspektive/ govorni subjekt, govornik, iskaziva, svespomenute instance nastanjuju razliite razine pripovjedne komunikacije- esto se pripovjedna komunikacija odvija kao premjetanje s razine na razinucode

switching)

Pripovjedna komunikacija- slijedei postavkeWaynea Bootha(ikaka kola, The Rhetoric of Fiction, 1961.)koji uvodi pojam implicitnog autora,Seymour Chatman(Story and Discourse:

Narrative Structure in Fiction and Film, 1978.) razvija semiotiki model pripovjednekomunikacije:

8/10/2019 kt 2014

10/42

10

stvarni implicitni (pripovjeda) (naslovljenik implicitni stvarni itateljautor autor pripovijedanja) itatelj

____________________________________________

- pojam implicitnog itatelja uvodi Wolfgang Iser (Der implizite Leser, 1972.) iodnosi se na rezultat interakcije izmeu teksta i zbiljskog itatelja - pod pojmomimplicitnog autoraBooth podrazumijeva upravljajuu svijest djela kaocjeline, izvor svih normi utjelovljenih u djelu- implicitni i stvarni autor nisu jednaki, ne poklapaju se: autorove ideje u djelu istvarnom ivotu mogu se radikalno razlikovati, u razliitim djelima moe zastupatirazliite ideje- stvarni autor kreira implicitnu verziju sebe potonji se vee uz djelo kao njegovoorganizacijsko naelo- Chatman razlikuje implicitnog autora od pripovjedaa: implicitni nam autor nitane govori, nema glasa i ne komunicira izravno, on nas instruira potiho, dok se

pripovjeda identificira kao glas- iza lea komunikacije izmeu pripovjedaa i naslovljenika pripovjedanja, odvija sekomunikacija izmeu implicitnog autora i implicitnog itatelja- naslovljenik pripovjedanjanain na koji pripovjeda struktuira svoju priu

- Schlomith Rommon Kenan(Narrative Fiction, 1983.) dodaje kako je implicitniautorinstanca koju valja depersonificirati kritizira Chatmana- zbog toga ne moe biti komunikacijski partner u pripovjednoj komunikaciji- Chatman kae kako pripovjeda i naslovljenik pripovijedanja ne moraju nuno bitiprisutni u tekstu, te kako su implicitni autor i implicitni itatelj partneri ukomunikaciji

- Rimmon-Kenan tvrdi suprotno: pripovjeda i naslovljenik pripovijedanja sukonstitutivni imbenici pripovjedne komunikacije- neprihvatljiva je ideja o nepostojanju pripovjedaa, uvijek postoji netko tko jeodgovoran za pripovijedanje

Pripovjeda

- jedno od najznaajnijih dostignua naratologije upravo je razlikovanje autora odpripovjedaa- sve do kraja 19.st. smatralo se da su autor i pripovjeda jednaki - upravo je suenje (na parikom sudu za prijestupe odrano u sijenju i veljai1957.) kojemu je prethodilo objavljivanje Flaubertove Madame Bovaryskrenulo pozornost na razliite identitete autora i pripovjedaa

Vladimir Biti,Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, 2000.- pripovjeda u jednom pripovjednom tekstu uspostavlja tri odnosa: stajalite,kontakt, status

1. STAJALITE odnos pripovjedaa prema likovima koje uvodi. Postoje dvaaspekta odnosa pripovjedaa prema likovima:

a) vremensko-prostorno stajalite Gdje pripovjeda stoji u odnosu premalikovima (meu njima, postrani, na nekoj posve drugoj razini)?Grard Genette- unutardijegetiki pripovjeda- dijeli istu dijegetiku razinu sa svojim likovima

8/10/2019 kt 2014

11/42

11

- ako pripovijeda s prostorno-vremenski nadreene razine, Genette ga nazivaizvandijegetikim pripovjedaem- svi ti pripovjedai mogu biti heterodijegetiki, ako kao likovi ne sudjeluju uunivezumima koje svojim pripovijedanjem ustanovljuju, a homodijegetiki, akosudjeluju

- podvrsta homodijegetikih tekstova u kojoj je pripovjeda ujedno i glavni likzove se autodijegetiki pripovjedni tekst- prostorno-vremensko stajalite uvelike utjee na to kako e pripovjeda motritidijegetiki univerzum i njegove stanovnike

b)psiholoki, socioloki i ideoloki stav pripovjedaa prema likovima- stav pripovjedaa prema likovima usko je povezan s njegovim mjestom meunjima- pripovjeda koji je sudjelovao u zbivanju iz njega nosi gotovo tjelesno iskustvoto ga ini pristranim, doim pripovjeda koji nije sudjelovao u zbivanju imadistanciran knjievno-estetiki odnos ija se ideologinost oituje na sasvimdrugoj razini

2. KONTAKT odnos pripovjedaa prema naslovljeniku pripovijedanja, nainodnosa prema naslovljeniku, stav prema njemu i stanovit sklop pretpostavki onjegovoj jezinoj, knjievnoj i kulturalnoj kompetenciji

- pripovjeda moe uspostaviti izravan odnos s naslovljenikom nekakvimobraanjem ili posredan odnos lien direktnog oslovljavanja- u tom odnosu s naslovljenikom, pripovjeda moe biti samopouzdan ilikolebljiv, dostojan povjerenja ili nepouzdan, formalan ili prisan, udivljen iliprezriv...- pripovjeda moe svog sugovornika zamisliti kao pripadnika iste jezinezajednice, narataja ili klape, kao naivca, lukavca, obrazovana ili neobrazovana,

aktivnog ili pasivnog...- tota od tih aspekata ovisi o gramatikom licu iz kojega se pripovijeda

3. STATUStrea dimenzija u kojoj se pripovjeda oituje svojom djelatnou, rijeje o njegovom odnosu prema samome sebi

a) socioloke i psiholoke odrednice- status se prvenstveno tie odrednica kojeon dobiva izvan svoje djelatnosti, bilo preko svog socijalnog identiteta, bilopreko mjesta koje mu je dodijelio autor

b) pripovjedaka sposobnost- status se stjee pripovjedakom djelatnou kojasvjedoi o pouzdanosti, iskrenosti, sposobnosti, svjetonazoru, pripadnostiodreenoj anrovskoj ili stilskoj tradiciji

- sposobnost artikulacije prie-njegova pria oituje pripadnost nekom tipu pripovjedanja.

- preko statusa itatelj rekonstruira odnos pripovjedaa prema nadreenim muinstancama implicitnog autora i autora-funkcije- knjievni status- legitimira se kroz svoje knjievno znanje, dobiva knjievni profil- ta obiljeja moe prepoznati implicitni itatelj

- interakcija izmeu tih triju dimenzija (stajalita, kontakta i statusa) obiljeavamanifestaciju pripovjedaa u pripovjednom tekstu- u 19. stoljeu nemamo pripovjedaa odreenog stajalita, u prvi plan dolazidimenzija pripovjedanja, iitavanje znakova pripovjedanja u prii iziskuje

sofisticiranog itatelja

8/10/2019 kt 2014

12/42

12

doc.dr.sc. Zrinka Boi Blanua

itanje knjievnog teksta 2013./14.

SEDMO PREDAVANJEAutor

- pojam se povezuje s pojmom djela i kao ekonomsko-pravni regulativ knjievnog trita ulaziu uporabu tek potkraj 18.st.- u poetku samo vlasnik rukopisa, pojam se postupno iri i na duhovni supstrat djela- institucionalizacija knjievnog trita autorska prava- u romantizmu razvija se koncept individualnog stvaralakog genija paradoksalno: autorostaje autor samo ako se uskrauje drutvenoj komunikaciji!

autor uvijek bio prednosti nad vlastitim djelom koje je svedeno na rezultat neegavanijeg biografije, karaktera, talenta, intencije- taj element tzv. individualnog vika igra i danas vanu ulogu u hermeneutici

-potkraj 19.st. tendencija za povlaenjem autora u korist djela: Flaubertgovori o bezlinosti autora Mallarmgovori i ieznuu autora Proust tvrdi da je knjiga proizvod drugog ja, a ne onoga to ga oitujemo u svojimnavikama, drutvu, porocima

- novokritiari i formalisti opiru se biografskom autoru, ali ne i autoru kao odredbenom naeludjela- na tom tragu je i Eric Donald Hirschkada brani autora (Validity in Interpretation, 1967.)kao jamstvo objektivnosti znaenja djela i oslonac valjanosti interpretacije- Wayne Booth(The Rhetoric of Fiction, 1961.) smatra da djelo podrazumijeva autora u

prvom redu svojim moralnim i vrijednosnim opredjeljenjima implicitni autor- implicitni autor u sebi sadri jednokratan i intencionalan upis uvjerenjazbiljskog autora- Jean-Paul Sartretvrdi da autora u tekstu prepoznajemo po nesvjesno ostavljenim stilskimtragovima njegove individualnosti (slijedi Schleiermachera)- tu je prisutnost, kao neznaenjski element jezika mogue jedino osjetiti, outjeti ilidivinirati, a ne i spoznati, iskazati, konceptualizirati itatelj sukreator znaenja koje

pripisuje autoru

- strukturalisti prekidaju svaku vezu izmeu zbiljskog i implicitnog autora- iako naelno teite stavljaju na tekst, govorei o autoru na takav nain zadravajudimenziju nekakvog individualnog vika koji fokusira sve to je iskazano (tekst ja zapravonadomjestak autora)

- Roland Barthesu svom uvenom eseju Smrt autora (The Death of the Author, 1967. naengl., a La mort de l'auteur 1968. na franc.) proklamira njegov kraj- Barthes smrt autora tumai kao rezultat anonimnog protoka pisanja (criture)

- u studijiNulti stupanj pisanja(Le degr zro de l'criture, 1953.) uvodi pojam bijelogpisanja znak oslobaanja modernog pisca od buroaskih naina izraavanja ietabliranih drutvenih vrijednosti

- kada je proglasio smrt autora, Barthes je istodobno:odbacio do tada dominantni sartrovski model slobodne autorske individualnosti

8/10/2019 kt 2014

13/42

13

prihvatio ideju da cilj humanistikih znanosti nije stvaranje, nego rastvaranje ovjekazaotrio vlastitu tezu analogijom s Nietzscheovom objavom smrti boga

itanje knjievnog teksta 2013./14.dr.sc. Zrinka Boi Blanua

OSMO PREDAVANJEAutor (nastavak)

- Roland Barthes u svom uvenom eseju Smrt autora (The Death of the Author,1967. na engl., a La mort de l'auteur 1968. na franc.) proklamira njegov kraj - Barthes smrt autora tumai kao rezultat anonimnog protoka pisanja (criture)- u svojoj ranijoj studiji Nulti stupanj pisanja (Le degr zro de l'criture, 1953.) uvodi

pojam bijelog pisanja koje tumai kao znak oslobaanja modernog pisca od buroaskihnaina izraavanja, a samim timei od etabliranih drutvenih vrijednosti- takvo je pisanje politiki in jer odbija uobiajenu modalnu i stilsku identifikacijuautora

- Barthes je tako istodobno:

odbacio do tada dominantni sartrovski model slobodne autorske individualnostiprihvatioideju da je cilj humanistikih znanosti rastvaranje ovjekazaotrio vlastitu tezu analogijom s Nietzscheovom objavom smrti boga prviputa proklamirane u studiji Vesela znanost (Die Frhliche Wissenschaft, 1882.),

apotom i u filozofskom romanu/ traktatu Tako je govorio Zaratustra (Also sprach

Zarathustra, 1883.-1885.)

- smru autora svijet se oslobaa stega jedinstvenog teleologijskog znaenja

- meutim, oito je da Barthes operira devetnaestostoljetnim pojmom autora kakav nijebio prihvaen ni u jednoj teorijskoj koli 20.st. usmruje jednu metafizikuapstrakciju/ fikciju apsoluta

- meutim smrt boga/autora pretpostavlja uskrsnue (u nekom novom obliku):

- taj novi autor je tijeloraspreno u tekstu- obrat: umjesto da ivot (nekog autora)prethodi djelu, djelo prethodi ivotu i upravljanjime (ivot samo oponaa knjigu, a knjiga je puko tkanje znakova, izgubljeno,beskonano, odgoeno oponaanje)

pisanje tijela postaje tijelo pisanja- Michel Foucault u svom poznatom eseju to je autor? (Qu'est-ce qu'un auteur?,

1979.) smatra da Barthes nekritiki odbacuje pojam te da bi se autoru ipak trebalapriznati promovirajue-klasifikacijska funkcija- u svojoj studiji Rijei i stvari (Les mots et les choses, 1966.) Foucault je proglasio smrtovjeka kaokonstrukta humanistike ideologije (moderne episteme)- umjesto subjekta/ovjeka u sredite stavlja pojam diskurza kao svojevrsnogsimbolikog poretka i povijesne pretpostavke/preduvjeta predodbenih, misaonih ijezinih shema- diskurz je okvirni uvjet drutvenosti jedne civilizacije- poredak diskurza je mjesto na kojemu se moe oblikovati/pojaviti autor- rije je zapravo o autoru-funkcijikoji slui kao mehanizam drutvene regulacije statusa

i recepcije odreenog diskurza, kroti snagu njegove subverzivnosti i smanjujenepredvidivost njegovih znaenjskih uinaka funkcionira kao jedan od unutarnjih

8/10/2019 kt 2014

14/42

14

mehanizamakontrole diskurza (koji razliito funkcionira u razliitim pov. razdobljima/epistemama)

- s druge strane Foucault uvodi i koncept zaetnika diskurzivnostikao oznaku za one kojipotpisuju znatno vie od teksta, knjige ili djelaoni potpisuju tradiciju, disciplinu ilitransdiskurzivnu teoriju (Homer, Aristotel, crkveni oci, Freud, Marx, Nietzsche),

postavljaju koordinate u kojima se oblikuje i razvija odreeni diskurz- rije je o proturjeju izmeu autora kao uinka diskurza i mehanizma njegove kontroles jedne strane, i jedne meta-autorske figure zaetnika- Foucaultov pojam diskurza preuzima onaj individualizacijski viak (jedinstvenost,dogaajnost diskurza!) svojstven ranijem pojmu autora

IPAK, pojam autora otporniji nego to se inilo!sastavni dio sistema knjievnosti preko kojega taj sistem komunicira s drugim

sistemima (pravnim, ekonomskim, moralnim, odgojnim)

- problem autorstva otvoren u drugoj pol. 1980-ih

Paul de Man otkrie kolaboracionistikih tekstova iz okupirane Belgije knjiga Victora Fariasa (Heidegger i nacizam, 1987.) polemika u Francuskojsluaj indijskog pisca Salmana Rushdija zbog romana Sotonski stihovi(1988.)

- sluaj de Man otvorio pitanje Moe li autorov ivot utjecati na ocjenu njegova djela,naroito ako se taj isti autor uporno zauzimao za eliminaciju biografskog subjekta izteksta?

- Sean Burke, The Death and Return of the Author (1992) prikazuje tijek rasprave osmrti autora

- usmrivanje autora antifenomenologijska akcija francuskih poststrukturalista!

Burkeova kritika: tvrdi da Barthes ne usmruje autora, nego ga uspostavlja kao konstrukt kojegabi se trebalo liiti Derridaova kritika subjekta dovedena je u pitanje nainom na koji itaRousseauove Ispovijesti (iz biografske perspektive)

Foucaultovo pozivanje na Nietzschea je problematino jer osim smrti boga,Nietzsche proglaava i roenje ovjeka kao genija

The Ethics of Writing, 2008. nastavlja se baviti problemom autorstva i upozorava da sedrutvo nee tako brzo i lako liiti interesa za onoga tko govori- inom objavljivanja autor implicitno potpisuje ugovor s drutvom i prihvaamogunost da e se o njegovom djelu u budunosti suditi, on prihavaa odgovornost zanj

- pitanje autorske odgovornosti (etike dimenzije autorstva) otvorile su upravo afere: deMan, Heidegger i Rushdie

itanje knjievnog teksta 2013/14.doc.dr.sc. Zrinka Boi Blanua

DESETO PREDAVANJEanr

8/10/2019 kt 2014

15/42

15

(fr.genre, eng.genre, nj. Gattung)

- klasina poetika nije imala sustavnu teoriju anrova-Platonistie razliku izmeu razliitih naina prikaza predmeta i osoba:

deskripcija (opis ili prikaz pomou rijei)

mimikrija ili utjelovljenje (imitacija)- spomenuta dva naina generiraju daljnju podjelu pjesnitva na:

narativno pjesnitvo(epika kao prikaz izvanjskog djelovanja)dramsko pjesnitvo(kazalite - mimikrija)(mijeani nain)

-Aristotelova Poetikakoja postavlja dva smjera generike teorije:prvi se odnosi na knjievne vrste i njihove specifine odrednicedrugi na ono to treba sadravati dobro napisano knjievno djelo

- klasinu trolanu razdiobu (drama, epika i lirika) koju obino povezujemo s grkomantikom poetikom, ne nalazimo ni kod Platona, ni kod Aristotela- spomenuta razdiobasvoj poznati oblik zadobila tek u 16.st.

- prvi koji je spomenuo liriku kao zaseban anr bio je gramatiar DionysiusThraxpjesnitvo koje se izvodilo uz pratnju lire- HoracijeArsPoetica(tako ga naslovio Kvintilijan, izvorno Epistula ad Pisones) recepcija grke poetike bila njime posredovanaDante Alighieri,De vulgarieloquentia(oko 1305.g) inzistirao je na tome da je njegovuveni ep komedija- Boanstvena komedijapredstavlja vrhunac mijeanja grotesknog i uzvienog, a zapravose radi o razgradnji anrovskih okvira i normi

- klasina i renesansna teorija knjievnosti postavljaju epiku na elo svoje hijerarhije- pitanje mijeanja anrova postupno se zaotrilo: Ariostov je Bijesni Orlando, pokrenuounu raspravu o doputenosti tzv. mijeanih anrova (mixtagenera)- iz spomenute se dugotrajne rasprave izrodilo i poznato uenje o tri jedinstva: mjestavremena i radnje

- premda su se pozivali na Aristotela, njihovo je shvaanje bilo normativno ireakcionarno

francuski klasicizam (Boileau, Corneille)- kako su se knjievnost i drutvo kretali prema romantizmu lirika je postalaprivilegirani anr,- konano je potvrena podjela: lirika/ epika(pripovijedanje)/ drama- Friedrich Schlegel(u svom Razgovoru o poeziji/ GesprchberPoesieiz 1800.g, i tekstuo Goetheu iz 1828.g.) zagovara ukidanje anrovske klasifikacije i anra - zahvaljujui velikom utjecaju Darwinove teorije i u izuavanju knjievnosti artikuliralase evolucionistika teorija anra (Ferdinand Brunetire)- suprotno takvim tendencijama BenedettoCroce(Estetika, 1902. )istie da su anrovipuke apstrakcije

- anr, za Crocea, nema nikakvu vrijednost kao estetska kategorija- moderni pristup anrovima nastoji biti deskriptivan

- poetkom moderne teorije anrova obino se smatra morfologijska poetikakoja se

pojavila u duhovnopovijesnom okruju koje inzistira na tzv. unutarnjoj formi knjievnihdjela kao izrazu pjesnikog svjetonazora

8/10/2019 kt 2014

16/42

8/10/2019 kt 2014

17/42

17

ITANJE KNJIEVNOG TEKSTA 2013/14.(ispitna pitanja)

Predavanja

1. Fenomenologijska koncepcija teksta Paula Ricoeura.Fenomenologijska kritika pojam teksta postavlja u problemski okvir rasprave o potuenju odizvornih okolnosti usmene komunikacije. Paul Ricoeur 1970-ih govori o dvostrukomzatamnjenju na krajevima teksta mislei pritom na autora i itatelja, a razlozi tomu su sljedei:

pretvaranjem iskaza ili diskurza u tekst, jezinost komunikacije biva zamijenjena pisanoupredaje; tekst vie ne pripada autoru, ve mu se znaenje osamostaljuje istabilizira; problemispravnog razumijevanja ne moe se vie rijeiti jednostavnim povratkom autorskoj intenciji;ne govorimo vie o dijalokoj interakciji kojoj je svojstvena dinamika pitanja i odgovora,nego o itanju potuenog teksta; kada diskurz biva fiksiran pismom on postaje tekst i tada

znaenje teksta potuuje od intendiranog autorskog znaenja; tekst takoer potuuje iudaljava autora od itatelja, ali i in pisanja od ina itanja; kao to je itatelj odsutan u inu

pisanja tako je i autor odsutan u inu itanja. U svom eseju ''to je to-tekst? Objasniti irazumjeti'' iz 1970. Ricoeur kae da tekst postaje tekstom kada se ne ograniuje na biljeenje

prethodnog govora, nego se upisuje u govor kao njegova interpretacija, tj. simboliki gaprekorauje iz situacije u kojoj nastaje. Isti takav prijenos potrauje tekst od svoga itatelja,koji moe osoviti njegovo znaenje tako da pritom protumai sebe. in itanja, premaRicoeureu, znai pridruiti novi diskurz diskurzu teksta. On zagovara transgresivnu simisaonudimenziju teksta gdje se misao otima metodikim i deduktivnim postupcima scijentizma

(svojstvenima strukturalizmu) koji tekst pretvaraju u danost, a itatelja liavaju svakeodgovornosti.

2. Strukturalistika koncepcija teksta Rolanda Barthesa.Strukturalizam neutralizira granice meu umjetnikim/neumjetnikim tekstovima,suvremenim/drevnim tekstovima, elitnim/trivijalnim tekstovima, usmenosti/pisanja,

jezinih/nejezinih tekstova; pojam teksta se iri: tekst je zatvorena znakovna cjelina nastalaobjedinjavanjem elemenata oznaavanja niega reda koji mogu, ali ne moraju biti jeziniTekstovi se mogu promatrati u znakovnoj perspektivi plana izraza i plana sadraja pa, kaotakvi, podlijeu dvostrukoj ralambi: odnosa unutar razina i odnosa meurazinama (Barthes,1966). Barthes (pa i Greimas) preuzimaju taj model iz rasprave milea Benvenistea Razinelingvistike analize (1966). Benveniste govori o distribucijskim odnosima koordinacijeistovrsnih estica (fonologijskih, morfologijskih, sintaktikih) i integracijskim odnosimasubordinacije raznovrsnih estica (vie razine znaenjski ujedinjuju nie). Iz takvoga seshvaanja mogu razabrati dvije podloge: Jakobsonova teorija o dvjema jezinim osima(selekcije i kombinacije) odnosno de Saussureov postulat da znaenje jezinih jedinica

proizlazi iz njihove poloajne vrijednosti.Na tom tragu Barthes i proglaava funkciju temeljnom jedinicom pripovjednog teksta kojaposjeduje sposobnost da stupi istodobno u odnos s drugom jedinicom i sa cjelinom

Strukturalisti suprotstavljaju pojam teksta tradicionalnom pojmu djela koje svoje jedinstvoduguje vanjskim izvorima ili autoritetima (autoru, svijetu, anru, situaciji) upozorava Barthes

8/10/2019 kt 2014

18/42

18

1970-ih i 1980-ih. Tekst se u svojoj koherenciji oslanja na konvertibilan skup pravila kojadjeli s drugim tekstovima. Strukturalisti isprva tesktu pristupaju kao velikoj reenici, dre da

je rije o sintaktikim pravilima, ali na kraju tekst ipak dospijeva u odnos sa znakovnimsustavima (praksama) cjelokupnog polja kulture u kojemu nastaje.

3. Julija Kristeva: genotekst i fenotekst.Julija Kristeva (1969. u svojim semanalitikim istraivanjima) naziva genotekstom onoime se raspruje znaenjsko jedinstvo teksta. Genotekst je nagonska (nesvjesna) zonafenoteksta, a fenotekst se odnosi na tekst kao injenicu ili pojavu (konkretna manifestacija ilimaterijalna forma). U prostoru fenoteksta oblikuju se znaenja u konkretnom mediju, doimse pojam genoteksta odnosi na process generiranja znaenjskog sistema (proizvodnjeznaenja). Genotekst (kao i svako nesvjesno) stapa i izobliuje elemente fenoteksta i na tajnain u njemu ostavlja tragove. Strukturalna semantika povezana je sa strukturalnomlingvistikom, a Kristevin je projekt upravo dovoenje u pitanje simbolikog poretka (Lacan).

Takvo shvaanje znai pomak prema poststrukturalizmu: Kristeva naputa perspektivurazmatranja oznaavajue strukture i deskriptivne metode koje odatle proizlaze. Zanima jeheterogenno poprite proizvodnje teksta. Takvo se stajalite moe motriti kao dio ire kritikefetiizma znaenja koji bi bio svojstven strukturalizmu. Umjesto da se bavifenotekstom,Kristeva se usmjerava nagenotekst. Ona e tako postupno razviti materijalistiku teoriju

proizvodnje teksta. Razvila je teoriju teksta kao mree znakovnih sistema postavljenih uodnose s drugim znakovnim sistemima i drugim oznaavajuim.

4. Od teksta do tekstualnosti: Julija Kristeva. (+ odgovor na 4. pitanje)

Kako dolazi do smjene paradigmi tako se umjesto teksta uvodi pojam tekstualnosti. Kao tosu pokazali Derrida i Barthes, pojam tekstualnosti zasniva se i na podrivanju granica i razlikaizmeu knjievnosti i drugih verbalnih i neverbalnih praksi oznaavanja.Posljedica takvogshvaanjasveope tekstalnostije i ruenje novokritike ideje teksta kao samostalne isamodostatne cjeline, a takvo shvaanje je dovelo i do irenja itateljskih praksi.

5. Objasni Derridaov pojam teksta!U najirem smislu tekstom bi se moglo nazvati ono to je konstruirano, proizvedeno (roman,film, pravni dokument, filozofska knjiga) to znai da u svijetu postoje i stvari (bitak, pravda,istina) koje jednostavno postoje i nisu napravljene. Takvo je prema, Derridau, standardno

metafiziko shvaanje. Derrida prihvaa ideju o tekstu kao onome to jenapravljeno/konstruirano, ali za njega to ne znai da da izvan teksta stvari jednostavno

postoje.Rezultat njegova pomaka u konceptualizaciji teksta su dva zakljuka:

nema nita izvan teksta, ne postoji izvanjsko teksta (O gramatologiji, 1967)ako je sve tekst i ako tekstu nita ne prethodi, onda ne postoji ni reprezentacija

to to znai?- tekst nije oponaanje (prikaz/reprezentacija) prisutnosti, nego je prisutnost rezultat/ uinaktekstualnosti

8/10/2019 kt 2014

19/42

19

- u knjizi Limited Inc (1988) Derrida objanjava ono to ja nazivam tekstom ukljuuje istrukture koje smatramo realnim, ekonomskim, historijskim, drutveno-institucionalnim,drugim rjeima, tekst ukljuuje i sve mogue referente-premda se ti referenti pojavljuju singularno, oni svejedno nisu sami po sebi izvan teksta unajmanju ruku, znaenja i vrijednosti koje im pripisujemo otvoreni su interpretaciji

ono to semiotika naziva referentom, za dekonstrukciju je drugi tekst- to znai da svaki referent odnosno realno (zbilja) ima strukturu traga te da je na to realnomogue referirati jedino kao sastavni dio odreenog interpretativnog iskustva- nemogue doi do toke u kojoj neto realno, neki referent, prestaje referirati na neto drugo- realnost ne postoji izvan okvira svijesti o njezinu postojanju i zato Derrida zakljuuje kakotekstualnost uspostavlja realnost

6. Performativna koncepcija jezika i knjievnost. Kako na taj odnos gleda Culler, a kakoAustin?

J. L. Austin odrao je izmeu 1951. i 1954. na Oxfordu te 1995. godine na Harvardu nizpredavanja koja su nakon njegove smrti objavljena pod nazivom Kako djelovati rijeima(1962.). Njegova teorija performativnosti jezika pokazala se plodnom i u prouavanjuknjievnosti, ak do te mjere da se cjelokupni knjievni diskurz mogao definirati kao

performativan. Austinovaperformativna koncepcija jezika kae kako se jezik sastoji od dvijevrste iskaza - konstativa i performativa. Konstativi opisuju stanje stvari, iskazuju odreeneinjenice, i mogu biti istiniti ili lani. Performativi svojim izricanjem vre odreenu radnj u(vjenanje, krtenje), a mogu biti uspjeni ili neuspjeni. Poput performativa, knjievnost neopisuje neko prethodno stanje stvari i ona ne moe biti istinita ili lana.J. Culler u svojoj knjizi Knjievna teorija: vrlo kratak pregled (1997.) pokazuje kakoknjievni iskaz proizvodi stanje stvari na koje upuuje, a performativ kida vezu izmeu

znaenja i intencije govornika. Meutim, to to se dogodilo u knjievnoj teoriji zapravo jeneobino jer je Austin izriito iz svoje teorije iskljuio knjievnost. No, za teoretiare pojam

performativnosti ukazuje na autoreferencijalnu narav jezika. Performativ je materijalistikipojam te se naglasak stavlja na govorni in kao materijalni oznaitelj i ukazuje se naproizvodnju drutvenog znaenja. Stoga u performativima znak i referent vie nisu odvojeni,ali ipak na djelu nije potpuna identifikacija.

7. Dekonstrukcija govornog ina i neodluivost: Derrida i de Man.J. Derrida u svojoj knjiziMargine filozofije(1972.) govori o dekonstrukciji govornog ina te

prvi put uvodi pojam iterabilnosti. On je tvrdio da se performativnost knjievnosti podudara snainom na koji djeluje ustav i ostali inauguracijski govorni inovi. Naime, oboje poivaju na

paradoksalnom odnosu izmeu konstativa i performativa: knjievna djela tvrde da govore osvijetu, a zapravo, ako su uspjena, stvaraju likove i dogaaje koje postavljaju u meusobneodnose (paradoks). Derrida kae kako na slian nain djeluju politiki inauguracijski akti te

pritom ita upravo Deklaraciju neovisnosti iz 1976.P. de Man u svojoj knjizi Allegories of Reading (1979.) tvrdi da je upravo nemogunostrazdvajanja konstativa od performativa kljuno obiljeje funkcioniranja jezika. Jezik se sastojiod konstativnog i performativnog pola. Konstativni pol nastoji prikazati stvari onakvimakakve jesu, imenovati ono to ve postoji, a performativni pol odnosi se na jezine inovekojima se svijetu nameu jezine kategorije. Na taj nain one vie ne prikazuju svijet, ve gaorganiziraju. De Man kae kako je rije upravo o aporiji, tj. o neodluivom osciliranju. Da bi

performativ bio uspjean, mora se pojaviti u formi konstativa i stvoriti referencijalnu iluziju.De Man tvrdi kako prema ovom obrascu funkcionira i sama knjievnost. Dakle, referencija ne

prethodi jeziku, ona je uinak govornog ina, a govorni in upravo rijeima mijenja zbilju.

8/10/2019 kt 2014

20/42

8/10/2019 kt 2014

21/42

21

itanje pretpostavlja posebnu vizuru koja je otvorena problematizacijom jezika. Problemomiskaza i iskazivanja prvi su se poeli baviti francuski lingvisti isemiotiari 60-ih god. 20.st.Iskazivanje je individualan in proizvodnje iskaza koji u iskazu ostavlja tragove svogaiskazivanja. Iskaz je produkt iskazivanja koji u sebi sadri tragove svoje kontingentnosti,dogaajnosti, iskazivanja. Iskazivanje nam je nedostupno jer je to in proizvodnje. Pritom

treba obratiti panju na odreene elemente: govornik, sugovornik, in iskazivanja i sam iskaz.Koncepcija iskazivanja usmjerila je tako panju istraivaa na uvjete tzv. intersubjektivnosti.mile Benveniste predstavlja koncepciju subjektivnosti. Benveniste pokree taj odnos-polaziod govora, iskaza, odnosno diskurza (umjesto langue, privilegira parole). Nema niega u

jeziku to prethodno nije bilo u govoru, tako se odnos jezika i govora hijerarhijski obre,kljuni aspekti jezika vezani su uz uporabu. Iskaz je polazite razmiljanja o jeziku (a ne znakkao kod de Saussurea). Upozorava na zamjenice: imenice su znaenjski pune jer referiraju naneto, a zamjenice prije uporabe nemaju vlastiito znaenje ali samo ja i ti. Zamjenice gradesvoje znaenje u odnosu na onoga tko ih rabi, njihova su znaenja relativna. Kada se netoiskae u 1. licu automatski ulazimo u komunikacijski odnos s ti i iz te se konkretne situacijeiskazivanja pune njihova znaenja (ja dobiva jednokratno znaenje), a znaenje proizlazi iz

veze ja ti. Tree lice = ne lice, nita se ne mijenja u iskazivanju; ne moe puniti tuzamjenicu pa stoga i nije pravo lice ono privilegira odnos ja i ti (dok de Saussure polazi odreferencije); to je intersubjektivan odnos - pokazuje se kako se u iskazivanju gradi korelacijasubjektivnosti iskaz (diskurz) postaje medij tvorbe subjektivnosti. Situacija koja dijeli /ja/od /ti/ = stvarnost diskurza diskurz je sloeni dogaajni sustav jednokratnih unutranjihreferencija, a njegovo se znaenje moe razumjeti samo unutar dogaaja, a dogaaj jeiskazivanje, dok je iskaz samo rezultat. Stvarnost diskurza nije vezana uz konkretan vanjski

prostor, nego uz unutranji prostor koji dijelimo sa sugovornikom, u svakom trenutkustvarnost diskurza uspostavlja se meu nama. Ja u iskazu ima 2 dimenzije: postoji jezinainstanca /ja/ - zamjenica, znaenjski prazno, i referentna instanca /ja/. Prazna jezina instanca/ja/ je znak, u potrazi za svojim oznaenim i kada ganetko upotrijebi ono ulazi u reenicu,znak ulazi u iskaz (u reenicu), pretvara se u diskurz. Veza izmeu jezinoga i referentnoga/ja/ postoji tek u nekoj situaciji govor je medij tvorbe subjekta, a subjekti ne postoje prijesame jezine uporabe.

12. Ducrotova polifonijska teorija iskazivanja.Oswald Ducrot termin polifonije preuzima od ruskog teoretiara Mihaila Bahtina koji ga jerazvio u studiji Problemi poetike Dostojevskog. Kod Ducrota lice vie nije gramatiko, nego

je dramsko: in ulaska u iskaz je in navlaenja dramskog lica, uloge,a subjektivnost secijepa, nije jedinstvena kategorija. Njegova osnovna teza: pluralitet glasova dovodi u pitanjeideju o homogenom subjektu kao njegovu izvoru (postoji mnotvo glasova). Razlikuje tri

govorne instance: govornik, govorni subjekt i iskaziva. Ducrot dijeli govornika na dvijeinstance: govornik kao takav-odgovoran za iskazivanje i uzimamo ga samo zbog toga igovornik kao bie u svijetu-potpuna osoba za koju je karakteristino da je izvor iskaza.Distinkciju govornik/iskaziva tumai preko primjera kazalita i pripovijedanja. U kazalituautor je govorni subjekt,a glumac govorni subjekt s jedne strane i iskaziva s druge strane.Zajedno tvore lik koji je iskaziva. Kod pripovijedanja autor je govorni subjekt,a pripovjedagovornik. Autor proizvodi pripovjedaa i istie ga kao onog koji je odgovoran za

pripovijedanje te su njegove osobine razliite od onih koje povijest knjievnosti pripisujeautoru.1. dok autor zamilja ili izmilja dogaaje, pripovjeda je odgovoran, on ih prenosi2. paradoks vremena u nekim romanima pomae da razluimo autora od pripovjedaa

8/10/2019 kt 2014

22/42

22

3. in pripovijedanja moe vriti netko tko je mrtav ili ne postoji, na poetku romana moe serei da je lik koji pripovijeda to mu se dogodilomrtav, tada mora biti netko odgovoran za to

pripovijedanje, nije to autor, nego pripovjeda koji se maskira iza likaIskaziva je taj koji vidi, a pripovjeda onaj koji govori, iskaziva je osoba iz ije se

perspektive prenose dogaaji, on je fokalizator i predstavlja sredite perspektive. Razotkrivi

problematinost subjekta u prostoru diskurza, Ducrotova je analiza pruila okvir za tumaenjerazumijevanje mnogih paradoksa pripovjednog, pjesnikog i historiografskog diskurza.

13. Pripovjedna komunikacija kao code switching. Objasni!U fikcionalnom pripovijedanju pripovjeda je glas koji preuzima odgovornost za pripovjedniiskaz, to znai da je on unutartekstna instanca te ga kao takvog treba razlikovati od autora iiskazivaa. U svim pripovjednim tekstovima sve spomenute instance ne dolaze podjednako doizraaja, to znai da moe doi do potekoa u njihovoj identifikaciji. Autor, pripovjeda,sredite perspektive / govorni subjekt, govornik, iskaziva spomenute instance nastanjujurazliite razine pripovjedne komunikacije. Stoga se pripovjedna komunikacija esto odvijakao premjetanje s razine na razinu, a to se naziva code switching.

14. Opii model pripovjedne komunikacije Seymoura Chatmana!S. Chatman, slijedei postavke W. Bootha koji uvodi pojam implicitnog autora, razvijasemiotiki model pripovjedne komunikacije, a on izgleda ovako:stvarni autor implicitni autor (pripovjeda) (naslovljenik pripovijedanja) implicitni itatelj stvarni itateljPojam implicitnog itatelja uveo je W. Iser, a on je rezultat interakcije izmeu zbiljskogitatelja i teksta. Boothov pojam implicitnog autora podrazumijeva upravljajuu svijest djelakao cjeline.Vano je razlikovati implicitnog od stvarnog autora jer oni nisu isti autoroveideje u stvarnom ivotu mogu se radikalno razlikovati od onih u djelu ili autor u razliitimdjelima moe zastupati razliite ideje. Dakle, implicitni autor vezan je uz djelo. Chatman pakrazlikuje implicitnog autora od pripovjedaa impl. autor ne govori, nema glasa i nekomunicira izravno, dok se pripovjeda identificira kao glas. Pod pojmom naslovljenika

pripovijedanja Chatman podrazumijeva nain na koji pripovjeda strukturira svoju priu.

15. Chatmanov model pripovjedne komunikacije i kritika Rimmon Kennan.S. Chatman, slijedei postavke W. Bootha koji uvodi pojam implicitnog autora, razvijasemiotiki model pripovjedne komunikacije, a on izgleda ovako:stvarni autor implicitni autor (pripovjeda) (naslovljenik pripovijedanja) implicitni itatelj stvarni itateljPojam implicitnog itatelja uveo je W. Iser, a on je rezultat interakcije izmeu zbiljskog

itatelja i teksta. Boothov pojam implicitnog autora podrazumijeva upravljajuu svijest djelakao cjeline.Vano je razlikovati implicitnog od stvarnog autora jer oni nisu isti autoroveideje u stvarnom ivotu mogu se radikalno razlikovati od onih u djelu ili autor u razliitimdjelima moe zastupati razliite ideje. Dakle, implicitni autor vezan je uz djelo. Chatman pakrazlikuje implicitnog autora od pripovjedaa impl. autor ne govori, nema glasa i nekomunicira izravno, dok se pripovjeda identificira kao glas. Pod pojmom naslovljenika

pripovijedanja Chatman podrazumijeva nain na koji pripovjeda strukturira svoju priu.S. Rimmon Kenan kritizira Chatmana time to dodaje kako je implicitni autor instanca kojutreba depersonificirati i zbog toga on ne moe biti komunikacijski partner u pripovjednojkomunikaciji. Chatman kae kako pripovjeda i naslovljenik pripovijedanja nemoraju nuno

biti prisutni u tekstu (zato su u zagradama), a implicitni autor i implicitni itatelj su partneri u

komunikaciji. Rimmon Kenan tvrdi upravo suprotno: pripovjeda i naslovljenik

8/10/2019 kt 2014

23/42

23

pripovijedanja su konstitutivni imbenici prip. komunikacije. Ideja o nepostojanjupripovjedaa je neprihvatljiva jer uvijek postoji netko tko je odgovoran za pripovijedanje.

16. Kako se, prema Bitiju, pripovjeda oituje u tekstu?Vladimir Biti u svom djeluPojmovnik suvremene knjievne teorije iz 2000.godine govori o tri odnosa koja pripovjeda

uspostavlja u jednom pripovjednom tekstu, a to su status, stajalite i kontakt. Stajaliteseodnosi na odnos pripovjedaa prema likovima koje uvodi i ono uvelike utjee na to kako epripovjeda potriti dijegetiki univerzum i njegove stanovnike. Dva su aspekta tih odnosa.Prvi je prostorno vremenskikoji nam kazuje gdje pripovjeda stoji u odnosu na likove, je limeu njima, negdje postrani ili na nekoj drugoj razini. Tu Genette razlikuje nekoliko tipova

pripovjedaa: unutardijegetikogakoji dijelli istu dijegetiku razinu sa svojim likovima,izvandijegetikogakoji se ne nalazi na istoj razini, ve je njegova razina prostorno ivremenski nadreena, a ti mogu biti: heterodijegetikiako kao likovi ne sudjeluju uuniverzumima koje svojim pripovijedanjem grade. Ili homodijegetiki ako kao lik sudjeluje uuniverzumu. Postoji jo i autodijegetikikoji je ujedno i glavni lik. Drugi aspekt jepsiholoki, socioloki i ideoloki stav pripovjedaa prema likovimaako je pripovjedai

sam sudjelovao u zbivanjima iz njih nosi gotovo tjelesno iskustvo i to ga ini pristranima, dokje suprotno kod onoga koji nije sudjelovao.Kontaktpredstavlja odnos priipovjedaa prema naslovljeniku pripovijedanja, stav premanjemu i pretpostavke o njegovoj kompentenciji. Taj odnos moe biti uspostavljen izravno snaslovljenikom nekakvim obraanjem ili posredno, bez ikakva direktnog oslovljavanja.Statuspredstavlja odnos pripovjedaa prema samom sebi. Postoje socioloke i psiholokeodrednice koje pripovjeda dobiva izvan svoje djelatnosti, i pripovjedaka sposobnost

pripovjedaka djelatnost koja svjedoi o pouzdanosti, iskrenosti, interakcijom izmeu tihtriju dimenzija obiljeava se manifestacija pripovjedaa u pripovjednom tekstu.

17. Kako, kada i zato se pojavljuje pojam autora?Pojam autora kao ekonomsko-pravni regulativ knjievnog trita ulazi u uporabu tek potkraj18.st. i povezuje se s pojmom djela. U poetku je autor samo vlasnik rukopisa, a zatim se

pojam proirio i na duhovni supstrat djela. Zatim poinje industrijalizacija knjievnogtrita i javlja se sintagma autorska prava. Autor je uvijek bio u prednosti nad vlastitimdjelom koje je svedeno na rezultat neega vanijeg (biografije, karaktera, talenta, intencije-elementi koji su tzv. individualni viak koji i danas igraju vanu ulogu u hermeneutici).Potkraj 19.stoljea javlja se tendencija za povlaenjem autora u korist djela (Flaubert govori o

bezlinosti autora, Mallarme o ieznuu autora, Proust tvrdi da je knjiga proizvod drugog ja).Novokritiari i formalisti se opitu biografskom autoru, ali ne i autoru kao odredbenom naeludjela.

18. Usporedi Boothovu i Sartreovu koncepciju autora!Wayne Booth smatra da djelo podrazumijeva autora u prvom redu svojim moralnim ivrijednosnim opredjeljenjima implicitni autor koji u sebi sadri jednakokratan iintencionalan upis uvjerenja zbiljskog autora.Jean-Paul Sartre tvrdi da autora u tekstu prepoznajemo po nesvjesno ostavljenim stilskimtragovima njegove individualnosti. Tu je prisutnost kao neznaenjski element jezika mogue

jedino osjetiti, outjeti ili divinirati, a ne i spoznati, iskazati, konceptualizirati itatelj jesukreator znaenja koje pripisuje autoru.

19. Opii razloge i tijek Barthesova usmrivanja autora!

8/10/2019 kt 2014

24/42

24

Ronald Barthes proklamira autorov kraj u svom djelu Smrt autora iz 1967. On smrt autoratumai kao rezultat anonimnog protoka pisanja. U studiji Nulti stupanj pisanja iz 1953.Uvodi pojam bijelog pisanja znak oslobaanja modernog pisca od buroaskihizraavanja i etabliranja drutvenih vrijednosti. Takvo je pisanje politiki in jer odbijauobiajenu modalnu i stilsku identifikaciju autora. Kada je Barthes proglasio smrt autora,

istodobno je odbacio do tada dominantni sartrovski model slobodne autorske individualnosti,prihvatio je ideju da cilj humanistikih znanosti nije stvaranje nego rastvaranje ovjeka,zaotrio je vezu s analogijom s Nietzscheovom objavom smrti boga. Smru autora svijet seoslobaa stega jedinstvenog teleologijskog znaenja. Meutim, oito je da Barthes operiradevetnaestostoljetnim pojmom autora kakav nije bio prihvaen ni u jednoj teorijskoj koli20.stoljea. usmruje jednu metafiziku apstrakciju. Meutim, smrt boga/autora pretpostavljauskrsnue (u nekom novom obliku). Taj novu autor je tijeloraspreno u tekstu.

20. Kako Foucault izvodi svoj pojam autora?Michel Foucault u svom eseju to je autor? smatra da Barthes nekritiki odbacuje pojam teda bi se autoru ipak trebala priznati promovirajue-klasifikacijska funkcija. U svojoj studiji

Rijei i stvari Foucault je proglasio smrt ovjeka kao konstrukta humanistike ideologije.Umjesto subjekta/ovjeka u sredite stavlja pojam diskurza kao svojevrsnog simbolikog

poretka i povijesne pretpostavke preduvjeta predodbenih, misaonih i jezinih shema.Poredak diskurza je mjesto na kojemu se moe oblikovati/pojaviti autor. Rije je zapravo oautoru-funkciji koji slui kao mehanizam drutvene regulacije statusa i recepcije odreenogdiskurza, kroti snagu njegove subverzivnosti i smanjuje nepredvidivost njegovih znaenjskihuinaka. Foucault uvodi i koncept zaetnika diskurzivnosti kao oznaku za one koji potpisujuznatno vie od teksta, knjige ili djela. Oni potpisuju tradiciju, disciplinu ili transdiskurzivnuteoriju te postavljaju koordinate u kojima se oblikuje i razvija odreeni diskurs (Homer,Aristotel, Freud, Marx, Nietzche).

21. Smrt i uskrsnue autora: Barthes, Foucault, Burke.Sean Burke u svom djelu The Death and Returne of the Author prikazuje tijek rasprave osmrti autora. Usmrivanje autora je antifenomenologijska akcija francuskih poststrukturalista.Burkeova kritika je sljedea: tvrdi da Barthes ne usmruje autora nego ga uspostavlja kaokonstrukt kojega bi se trebalo liiti, tvrdi da je Derridaova kritika subjekta dovedena u pitanjenainom na koji ita Rousseauove Ispovijesti (iz biografske perspektive), i naposljetku tvrdida Foucaultovo pozivanje na Nietzschea je problematino jer osim smrti boga, Nietzsche

proglaava i roenje ovjeka kao genija. U svom djelu The Ethics of Writing nastavlja sebaviti problemom autorstva i upozorava da se drutvo nee tako brzo i lako liiti interesa za

onoga tko govori jer inom objavljivanja autor implicitno potpisuje ugovor s drutvom iprihvaa mogunost da e se o njegovom djelu u budunosti suditi, on prihavaa odgovornostza nj.

22. Klasina poetika koncepcija anra: Platon i Aristotel. Klasina poeetika nije imalasustavnu teoriju anrova. Platon je isticao razliku izmeu razliitih naina prikazivanja

predmeta i osoba, pa tako govori o deskripciji odnosno opisu ili prikazu pomou rijei imimikriji ili utjelovljenu koja predstavlja imitacijju i odgovara znaenju mimeze, a ta dvanaina generirala su daljnu podjelu pjesnitva na narativno pjesnito (to je bila epika kao

prikaz izvanjskog djelovanja), dramsko pjesniitvo(kazallite za koje je vana mimikrija) imijeani nain (mijeanje dramskog s narativnim). Kod Aristotela govori se o 2 smjera

generike teorije: prvi se odnosi na knjievne vrsste i njihove specifine odrednice, a drugi naono to treba sadravati dobro napisano djelo (normativni smjer). Klasina podjela anra na

8/10/2019 kt 2014

25/42

25

epiku, liriku i dramu ne nalazi se ni u Platona, ni u Aristotela, takva podjela oblikuje se tek u16.stoljeu.

23. Kako se afirmirala trolana razdioba anrova drama/epika/lirika? Klasina trolanarazdioba na epiku, liriku i dramu obino se povezuje s grkom antikom poetikom, ali ne

nalazimo je ni u Platona ni u Aristotela. Razdioba tek od 16.stoljea zadobila poznati oblik,ali se u potpunosti afirmira u doba romantizma i to morfolokom poetikom. Prvi koji jespomenuo liriku kao zaseban anr bio je gramatiar Dionysius Thrax. U doba klasine irenesansne teorije knjjievnosti epika se stavlja na elo, ali kako se knjievnost i drutvokretalo prema romantizmu lirika je postala privilegirani anr, pa je tad konano i potvrena

podjela na liriku, epiku (pripovijedanje) i dramu. Friedrich Schlegel u svom djelu Razgovor opoeziji iz 1800.godine zagovara ukidanje anrovske klasifikacije i anra. Benedetto Croceistie da su anrovi apstrakcije koje se ne trebaju tretirati kao prirodne kategorije kako jetvrdio Ferdinand Brunetiere koji je bio predstavnik evoluionistike teorije anr, a koja serazvila zahvaljujui utjecaju Darwinove teorije. Poetkom moderne teorije anrova smatra semorfologijska poetika koja se javlja u razdoblju romantizma. Teorijska osnova je Goetheova

morfologija ive prirode. Kae kako je umjetniko djelo poput biljaka i ivotinja tijelo ijimskladom upravlja priroda, pa su prema tome takva tijela organizirana po istim naelima uvrste. Ruski formalisti nastojalli su knjievne vrste povezati s lingvistikim strukturama. Natragu te morfologijske poetike i ruskog formalizma nastala je i Morfologija bajke VladimiraProppa koji povezuje kategoriju anra s pojmom vrste, pa ga zbog toga kritizira T.Todorov.Velikii doprinos suvremenoj generikoj toeriji dao je i Northrop Frye svojom studijomAnatomija kritike iz 1957.godine u kojoj iznosi tipologiju anrova u koju ulaze 4 modusa:komedija, tragedija, ironija i romanca. Jacques Derrida u tekstu Zakon anra iz 1980.Dekonstruira kategoriju anra tvrdei da zakon anra izvire unutar granice izmeu dva anrato znai da odrednice jednog anra uvijek ve pripadaju onom drugom.

24. Opii romantiarsku i morfologijsku koncepciju anra (Schlegel i Goethe)!Klasina irenesansna teorija knjievnosti postavljaju epiku na elo svoje hijerarhije jer ona navodnosadri ivotne informacije, no kako su se drutvo i knjievnost kretali prema romantizmulirika je postala privilegiran anr i konano je potvrena podjela na liriku, epiku i dramu.Friedrich Schlegel u svom Razgovoru o poeziji iz 1800 i tekstu o Goetheu iz 1828.godinezagovara ukidanje anrovske klasifikacije i anra. Kao primjer anra koji u sebi sadri sveostale istie Don Quijotea. Uskoro je zahvaljujui velikom utjecaju Darwinove teorije uknjievnosti artikulirana i evolucionistika teorija anrova s Ferdinandom Brunetiereom kao

predstavnikom, no suprotno njemu Benedeto Croce u svojoj Estetici iz 1902. Istie da suanrovi puke apstrakcije, za njega anr nema nikakvu vrijednost kao estetska kategorija.

Poetkom moderne teorije anrova obino se smatra morfologijska poetika, a kao teorijskaosnova uzima se Goetheova morfologija priirode prema kojoj je umjetniko djelo tijelo, poputbiljaka i ivotinja, kojim upravlja priroda, pa se prema tome i umjetnika djela svrstavaju poistim naelima u vrste. Na tragu te morfologijske poetike, 1928.godine Vladimir Propp piesvoju Morfologiju bajke.

25. Dekonstrukcija kategorije anra. Podjela anra na liriku, epiku i dramu oblikuje se veu 16.stoljeu, ali poetkom moderne teorije anrova smatra se morfologijska poetika koja se

pojavila u razdoblju romantizma koji je inzistirao na unutarnjoj formi knjievnih djela kaoizraza pjesnikog svjetonazora, a kaoteorijska osnova uzima se Goetheova morfologija ive

prirode. No u doba postmodernizma teorija upozorava da tekstovi koji su nastali unutar

jednog razdoblja mogu pripadati razliitim skupinama i to zato to se razliiti autori, itatelji,kritiari razlikuju po tome kako identificiraju tekstove. Jacques Derrida u svom tekstu Zakon

8/10/2019 kt 2014

26/42

26

anra iz 1980. Dekonstruira kategoriju anra tvrdei da zakon anra izvire unutar granicaizmeu dva anra to znai da odrednice jednog anra pripadaju drugom anru.26. Opiimimetiku i pragmatiku teoriju pjesnitva! Mimetika teorija vee se uzPlatona i Aristotela. Platon govori o tome kako je osjetilni svijet i sam oponaanje svijetavjenih ideja koja su mjesssto svih vrijednosti. Zbog toga je i pjesnitvo oponaanja, ali

dvostruko udaljeno od istine jer je oponaanje oponaanja. Ono je nastalo kao razultatnadahnua, a ne znanja. Aristotel je pjesnitvo takoer definirao kao nain oponaanjaljudskog djelovanja. Izvor pjesnita je ljudski nagon za oponaanjem i uivanjeproizvodimaoponaanja, no njegov pojam se razlikuje od Platonova jer forme predmeta ne postoje u nekojdrugoj sferi nego su inherentne samim predmetima, pjesnitvo oponaa predmete iz osjtilnogsvijeta (to vie nije degradirajue) jer ono oponaajui formu predmeta zahvaa onouniverzalno. Mimetika teorija odnosno ideja prema kojoj umjetnost (i pjesnitvo) oponaastvarni svijet afirmirala se u renesansi i bila je utjecajna sve do 19.st.

27. Pragmatika i ekspresivna teorija pjesnitva: tendencije i predstavnici.Pragmatika teorija motri pjesmu s obzirom na njezinu svrhu ili cilj, a predmet i nain

oponaanja smatra sredstvima postizanja odreenih uinaka kod itatelja. Smatra da jepjesnitvo nain oponaanja, odreena slika kojoj je cilj nauiti i pruiti zadovoljstvo. Izvoreovom teorijskom pristupu nalazimo u antikoj retorici (Ciceron je smatrao da je cilj uvjeriti, ato se najbolje postie priopavanjem, pridobivanjem i ganuem auditorija). Najutjecajnijitekst za pragmatiku teoriju bila je HoracijevaArs poeticau kojoj se istie da je pjesnikov cilji mjerilo njegova uspjeha upravo uitak i odobravanje publike, ali i suvremenika. U renesansise spomenutim ciljevima pjesnitva dodaje i moralna dimenzija. U 18.st najvanija je svrha

pjesnitva bilanauiti kroz uitak. Klasicisti su, pak smatrali da djelo mora biti oblikovano poklasicistikim pravilima kako bi bilo uspjeno. Privilegirali su epiku i tragediju, a lirika je bilanisko rangirana.Ekspresivnoj teoriji je u sreditu interesa pjesnik kaogenerator sadraja, atributa i vrijednosti

pjesme. Pjesnik kroz pjesmu izraava svoje osjeaje. Izvorom ove teorije smatra se PseudoLonginov traktat O uzvienom (sublimnom). Naglasak je i na emocionalnom i na misaonom, astilistika karakteristika sublimnog jest uinak ekstaze koji proizlazi iz moi samog autora.Izvor djela je autorov umuzvieno ili sublimno je odjek velike due, naglasak je na misli istrasti. Teorija je popraena uenjem o prirodnom izvoru jezika i pjesnitva koji nastaju izemocionalnih eksklamacija i izljeva. Giambattista Vico iznio je tezu o ekspresivnom izvoru

pjesnitva, mita i religije. To su kasnije prihvatili i Herder, Croce i Cassier. Ova teorijaopisuje pjesnitvo kao emocionalno stanje i kao takvu su je prihvatili romantiari (uromantizmu dolazi do odbacivanja anrovskog odreenja, drugaije koncepcije pjesnitva).

Njemaki romantiki teoretiari Schlegel i Schleiermacher razvili su ekspresivnu teoriju u

okviru kantovskog idealizma, a Novalis je tvrdio da je pjesnitvo izraz duha odnosnounutarnjeg svijeta u njegovoj cjelovitosti. Wordsworthov PredgovorLirskim baladamapredstavlja vrhunac shvaanja da je pjesnitvo spontana preplavljenost snanim osjeajima.Kasniji su autori prilagodili ovu teoriju komunikativnom i pragmatikom konceptualnomokviru. U 20.st enevska kola slijedi ekspresivna naela, usmjereni su na svijest. Smatrajuknjievno djelo i njegovu formu utjelovljenjem jedinstvenog stanja autorove svijesti.

28. Objektivistika teorija pjesnitva.Objektivistikase teorija usmjerava na pjesniko umijee, na istraivanje i utvrivanjekriterija dobrog pjesnitva. Izvore nalazimo u Aristotelovom propisivanju to ini dobrutragediju. Tijekom 18.st dolo je do pomaka od mimetike i pragmatike ka objektivistikoj

teoriji pjesnitva. S jedne strane pjesniko se djelo tretira kao koherentan, jedinstven isamostalan svijet, a s druge strane kao samodostatan predmet koji se (nezainteresirano)

8/10/2019 kt 2014

27/42

27

promilja (ideja nezainteresirane kontemplacije). Pjesnik stvara svoj vlastiti svijet ni iz ega,ne oponaa to je suprotno Platonovoj diskreditaciji pjesnitva i djelatnosti pjesnika kao lai.Alexander Baumgarten u 18.st razvija poetiku moguih svjetova. Uvodi Leibnitzovo uenje

prema kojem je bog stvorio najbolji od svih svjetova, izabrao jedan izmeu beskonanomnogo moguih svjetova od kojih je svaki izgraen prema vlastitim zakonitostima. Pjesnik

takoer stvara zaseban svijet koji ima svoje zakonitosti, posjeduje vlastitu poetsku istinu. Tajse pjesniki svijet ne moe mjeritipravilima nekog drugog svijeta. Karl Philip Moritz prvi jeartikulirao sveobuhvatnu objektivistiku teoriju umjetnosti i pjesnitva. Odbacio je mimetikei pragmatike koncepcije. Smatrao je da se stvaralaka mo autora sastoji u tome da oblikujeono to je priroda ostavila nerealizirano i to kao jednu samodostatnu cjelinu. Kant senadovezao na Moritza u djeluKritika moi rasuivanja(1790). Usmjerio se na onog koji

percipira. Smatrao je da estetska prosudba ukljuuje uitak i averziju i s druge strane,promiljanje predmeta neovisno o njegovoj svrsi. Umjetniko se djelo treba motriti izvanbilokakve pragmatike ideje da bi trebalo vriti neku funkciju. Estetski sud se na donosi natemelju moralne dobrote, ono to je lijepo ne mora nuno biti i moralno ispravno. Slobodniuitak nema veze s praktikim ciljevima. Flaubert je bio zagovornik ideje da odnos autora

prema vlastitom djelu mora biti poput boga koji je prisutan svugdje, ali potpuno nevidljiv.Ruski formalisti uvode distinkciju pjesniki/svakodnevni jezik, dolazi do oslobaanja od

pragmatikog i mimetikog modela. Strukturalizam odbacuje ideju da je pjesnitvo izrazsubjektivnosti autora, da je nain komunikacije izmeu autora i itatelja i da oponaastvarnost. Knjievno je djelo nain pisanja koji predstavlja samostalan i samodostatan niz

pravila i odnosa koji bivaju uspostavljeni igrom knjievnih konvencija i kodova. Novokritiatise usmjeravaju iskljuivo na tekst (Cleanth Brooks i Robert Penn Warren: UnderstandingPoetry, 1938). Pjesnitvo je za njih poseban oblik jezika i njegove su osobine suprotneosobinama svakodnevnog jezika koji tei referencijalnosti i praktinosti. Cilj i svrha

pjesnitva je samo pjesnitvo tj. pjesma kao samodostatna struktura znaenja. Novokritiari sustoga razvili sofisticirane metode pomnog itanja (close reading), detaljnog tumaenja, vodilisu rauna o detaljima, inzistirali na jedinstvu, finesama u izrazu...Marskistika teorija jeistodobno bila vrlo aktivna, ali i potpunoj suprotnosti od objektivistike teorije. Marksizaminzistira na politikoj, ideolokoj funkciji djela.

Seminari1. Antagonistika shvaanja jezika kao osnova dramskog sukoba u Don Juanu. (Felman)Do pravog sukoba u Don Juanu dolazi meusobnim suprotstavljanjem dvaju shvaanja jezika:spoznajnog ili konstativnog i performativnog. Prema spoznajnom shvaanju (shvaanje DonJuanovih protivnika, odnosno rtava), jezik je instrument prenoenja istine, odnosnoinstrument znanja, spoznavanja zbilje. Istina je odnos potpune podudarnosti izmeu iskaza i

njegova referenta i, openito, izmeu jezika i zbilje koju on predstavlja. U toj perspektivi,jedina funkcija pridrana jeziku jest funkcija konstativa: bit iskaza je da odgovara ili da neodgovara svome zbiljskom referentu, odnosno da bude istinit ili laan. Najvea je briga uispravno odreivanje stupnja lanosti ili istinitosti Don Juanovih rijei. Tako se pitanje znanjamijea s pitanjem suenja, ilokucijski in suenja zamilja se kao isti konstativni ilispoznajni napor. Don Juan ne dijeli takvo shvaanje jezika. Reiza njega ne znai znati ilispoznati nego initi: djelovati na sugovornika, promijeniti situaciji i odnose snaga u njoj. Zanjega je jezik polje uivanja, a ne spoznaje, performativan je, a ne informativan. Kao takavnije podloan istini ili lai, nego sretnom ili nesretnom ishodu, uspjehu ili neuspjehu. Mit o

neodoljivoj zavodljivosti Don Juana dramatizira uspjeh jezika, djelotvornost govornog ina.Zavoditi znai proizvoditi djelotvoran jezik. Retorika zavoenja sastoji se ustvari gotovo

8/10/2019 kt 2014

28/42

28

iskljuivo od koritenja govornih inova: donuanovska razvratnost je, zapravo, prije svegarazvratnost eksplicitnih performativa performativa obveze, koji se uostalom u jednakojmjeri koriste za zavoenje mukaraca kao i za zavoenje ena. Retorika zavoenja tako semoe saeti na performativni iskaz par excellence: obeavam, iskaz pod koji se moe

podvesti sva snaga Don Juanova govora, a koji se s druge strane, suprotstavlja znaenjugovora ostalih lica u komadu, svodljivom na konstativan zahtjev par excellence to ga jeizrazila Charlotte: treba saznatiistinu.Dijalog izmeu Don Juana i ostalih jest, prema tome, dijalog izmeu dvaju poredaka koji ustvarnosti ne komuniciraju: poretka ina i poretka znaenja, registra uivanja i registraspoznaje. Uzvraanjem obeavam na treba saznati istinu, zavodnik nastoji, paradoksalno,u lingvistikom prostoru koji nadzire uspostaviti dijalog gluhih. Jer, izvravajui govorneinove, don Juan doslovce izmie zahvatu istine. Iako uope nema namjeru odrati svoja obeanja, zavodnik, u strogom smislu, ne lae, budui da samo igra na autoreferencijalnasvojstva tih performativnih iskaza i stvarno izvrava govorne inove koje imenuje. Zamka

zavoenja sastoji se stoga u tome to proizvodi referencijsku iluziju pomou iskaza koji je -par excellenceautoreferencijalan: iluziju stvarnoga ili izvan-lingvistikoga ina obvezivanjastvorenu iskazom koji referira samo na sebe.Konstativan ili performativan, zavodniki govor obvezuje i zaduuje; ali budui da je dugovdje dogovoren na narcisoidnoj osnovi, sudionici u dugu su ena i njezina slika o sebi.Zrcalna iluzija autoreferenta doputa Don Juanu da izbjegne poloaj referenta. Gradei se kaoda se odvezuje, zavodnikova je strategija stvaranje refleksivnog autoreferencijskoga duga kojikao takav njega ne obvezuje. Skandal zavoenja sastoji se dakle u Don Juanovu vjetom ilukavom koritenju zrcalne strukture znaenja i refleksivnih mogunosti jezika.

Don Juan rui princip genetikog rasuivanja i ustanovu oinstva. Oinstvo se pokazuje kaojezini in, a potomstvo kao obeanje neba. Don Juan, dakle, kako sin tako kao ljubavnik,ponovno utjelovljuje neodrano obeanje ruenje vjerovanja vezanog uz obeanje neba.Obeanje znaenja oinstva, obeanje samog ina zainjanja jeprema tome obeanje odnosadosljednosti i slinosti sina ocu, znaka njegovu referentu. Oinsko obeanje je, drugimrijeima, obeanje metafore: metafore kao temelja principa identiteta, odnosno kao obeanja

pravog smisla i vlastitog imena.Don Juan razgrauje tu oinsku logiku identiteta, to obeanje metafore, samom figurom svogivota, a to je anafora, neprestano ponovno zapoinjanje ponavljanjem neizvrenih,neodranih obeanja. Na taj nain, anafora od poetka samo ponavlja nedosljednost ili ne-

posljedinost, Paradoksalno, upravo neizvravanje obeanja omoguuje njegovo ponovnozapoinjanje: upravo zato to ljubavno obeanje nije odrano, ono moe ponovno zapoeti.Prema tome, ako je figura ponovnog zapoinjanja istodobno figura neizvravanja, to je stogato u Don Juanovoj svijesti upravo ponovno zapoinjanje znai nepriznavanje kraja, odnosno

poricanje smrti. U donuanovskoj perspektivi vjernost odgovara prihvaanju kraja, smrti, doksu naklonosti koje se raaju upravo novo raanje.

2. Objasni koncept polifonijskog romana. (Bahtin)

8/10/2019 kt 2014

29/42

29

Mihail Mihajlovi Bahtin je tvorac pojma polifonijski roman. Pojam je oblikovaoprouavajui romane Fjodora M. Dostojevskog. Dostojevski stvara novi romaneskni anr,novi model romana, polifonijski roman. Roman Dostojevskog je dijaloki, nije graen kaocjelina jedne svijesti koja je objektivno primila u sebe druge svijesti, ve kao cjelinauzajamnog djelovanja nekoliko svijesti, od kojih nijedna nije postala dokraja objekt druge. U

polifonijskom romanu likovi se osamostaljuju u odnosu na autora, likovi nisu objekti autoroverijei, ve punovrijedni i ravnopravni nositelji vlastite rijei. Dolazi do razvlaenja autorakao instance djela. U djelima Dostojevskog se pojavljuje junak iji je glas koncipiran onakokako se u romanima obinog tipa koncipira glas samoga autora. Rije junaka o sebi samom i osvijetu isto je toliko punovrijedan koliko i uobiajena autorova rije. Polifonijski romanzahtjeva poseban odnos prema vlastitom predmetu. Svi elementi strukture romana odreeni suzadatkom izgraivanja polifonijskog svijeta i ruenja sazdane forme europskog, monolokogromana. Polifonijski roman se mogao ostvariti samo u kapitalistikoj epohi, najpogodnije tloza njega bilo je u Rusiji gdje je kapitalizam nastupio gotovo kao katastrofa, zatekavi

netaknutu raznolikost socijalnih svjetova i grupa, ija individualnazatvorenost nije slabila uprocesu postupnog prodiranja kapitalizma. Duh kapitalizma izraen je jezikom posebnevrste romana, polifonijskim romanom. Mnogi planovi iproturjenostisocijalne stvarnosti bilisu dani kao objektivna injenica epohe koja je uinilapolifonijski roman moguim. Osnovnakategorija umjetnike vizije Dostojevskog su koegzistencija i uzajamno djelovanje.Mogunost istovremene koegzistencije predstavlja za Dostojevskog kriterij za selekciju

bitnog od nebitnog. Dostojevski je teio shvaanju etapa u njihovoj istovremenosti, da ihdramski postavi jedne pored drugih i suprotstavi jedne drugima, a ne da ih poreda u niz koji

postaje. Dostojevski je svoj svijet zamiljao prvenstveno u prostoru, a ne u vremenu. Njegovi

junaci se sjeaju samo onog iz svoje prolosti to za njih nije prestalo biti sadanjou i todoivljavaju kao sadanjost. Polifonijski roman je dokraja dijalogian. Sutina polifonije je utome to glasovi u njoj ostaju samostalni i to se kao takvi sjedinjuju u jedinstvo vieg redanego to je homofonija.

3. Objasni pojam fokalizacije. (Genette)Pripovjedna perspektiva obuhvaa dva kriterija, kriterij naina (modusa) i kriterij glasa.Kriterij naina se izraava pitanjem tko gleda? (gledite), a kriterij glasa pitanjem tko govori?(glas).Brooks i Warren su izrazom pripovjedno arte zamijenili gledite koje nije prihvatljivo jersadri vizualne konotacije. Gennette je njihov pojam zamjenio apstraktnijim izrazom fokalizacijom koju je svrstao u tri tipa.Prvi tip fokalizacije je pripovjedni tekst s nultom fokalizacijom i ona predstavlja klasini

pripovjedni tekst, nefokalizirani pripovjedni tekst. U takvim tekstovima pripovjeda uvijekzna vie od lika.Drugi tip fokalizacije je pripovjedni tekst s unutranjom fokalizacijom koja moe biti fiksna,ako se ne mijenja fokalizator, promjenjiva, ako se mijenja fokalizator, i mnogostruka kao uromanima u pismima gdje isti dogaaj moe biti evociran vie puta prema gleditu vielikova. Pripovjeda govori samo ono to lik zna. Unutranja fokalizacija se rijetko potpuno

strogo primjenjuje. U potpunosti se ostvaruje smo u pripovjednom tekstu unutranjegmnologa.

8/10/2019 kt 2014

30/42

30

Trei tip fokalizacije je pripovjedni tekst s vanjskom fokalizacijom u kojoj junak djelujepored nas, a da nam nikad nije dozvoljeno da upoznamo njegove misli i osjeaje. Vanjskafokalizacija je vidljiva u romanu intrige ili u pustolovnom romanu u kojima autor ne kaz ujeodmah sve to zna. U pripovjednim tekstovima s vanjskom fokalizacijom pripovjeda znamanje od lika.

Nijedna formula fokalizacije ne odnosi se uvijek na itavo djelo, ve prije na odreenipripovjedni segment, koji moe biti veoma kratak, a razlika izmeu razliitih gledita nijeuvijek jasna. Tako se vanjska fokalizacija u odnosu na lik ponekad moe isto tako dobroodrediti kao unutranja fokalizaciju odnosu na neki drugi lik.

Ne smiju se mijeati dviju instance, fokalizacija i pripovijedanje, kojeostaju odvojene ak i upripovjednom tekstu u prvom licu odnosno u sluaju u kojem te dvije instance preuzimaista osoba. Pripovjeda gotovo uvijek zna vie od junaka, ak i kad je junak on samo, tako daza pripovjedaa fokalizacija junaka znai suavanje polja jednako tako umjetno u prvom kao iu treem licu.

4. Objasni pojmove alternacije i polimodalnosti. (Genette)Pojmove alternacije i polimodalnosti Gerard Gennette povezuje s pojmom fokalizacije.Alternacije su promjene u fokalizaciji koje se mogu analizirati kao trenutane povrede kodakoji vlada tim kontekstom, a da postojanje koda ne bude time dovedeno u pitanje. Dva

poznata tipa alteracije sastoje se kako u davanju manje informacija nego to je u poetkupotrebno, tako i u davanju vie informacije nego to je u poetku dozvoljeno kodomfokalizacije koji odreuje cjelinu. Prvi tip alteracije je paralipsa i radi se o ostavljanjuinformacije koju bi trebalo uzeti i dati, dok je drugi tip alteracije paplepsa, a radi se o

uzimanju i davanjaju informacije koju bi trebalo ostaviti. U kodu unutranje fokalizacijeklasian tip paralipse je izostavljanje odreene radnje ili misli vane za fokaliziranog junaka,za koju i junak i pripovjeda moraju znati, ali koju pripovjeda namjerno krije od itatelja.Paralepsa, obrnuta alteracija, se moe sastojati od prodora u svijest lika tijekom pripovjednogteksta, uglavnom voenog vanjskom fokalizacijom. Paralepsa se pojavljuje i u unutranjojfokalizaciji gdje se moe sastojati u iznenadnoj informaciji o mislima nekog drugog lika, kojinije fokalizator, ili o prizoru koji fokalizator ne moe vidjeti.Polimodalnost Gerard Gennette povezuje sa prustovskom zbunjujuom pripovjednom crtom.Proustovo pripovjedno umijee oituje se u poigravanju s tri fokalizacije istodobnosvojevoljno prelazei iz svijesti svog junaka u svijest svog pripovjedaa i polake se uvlaei u

pojedinane svijesti svojih najrazliitijih likova. Tu se ponovno u pojavljuje tvrdnja daidentinost pripovjedaeve i junakove osobe nipoto ne porazumijeva fokalizaciju

pripovjednog teksta kroz junaka. Pripovjeda autobiografskog tipa prirodnije govori uvlastito ime nego pripovjeda pripovjedno teksta u treem licu. Impersonalni pripovjednitekst naginje unutranjoj fokalizaciji zbog jednostavne sklonosti prema diskreciji i potovanju.Autobiografski pripovjeda nema razloga da bude diskretan prema samome sebi, ako elimoe izabrati drugi oblik fokalizacije (fokalizaciju kroz junaka), ali nita ga na to neobvezuje. Fokalizacija kroz pripovjedaa je sdruge strane jedina fokalizacije logini sadranau pripovjednom tekstu u prvom licu. Tako dvostruka fokalizacija oznaava funkcionirajae

dvaju konkurentskih kodova na dva plana stvarnosti koji se suprostavljaju jedan drugome nepoklapajui se.

8/10/2019 kt 2014

31/42

31

5. Feministika kritika psihoanalitikog pojma zapleta? (Winnett)S. Winnett daje feministiku kritiku odreenih shvaanja zapleta te zagovara rastrojavanjekljunog zapleta. Zaplet je pojam uvrijeen u angloamerikoj teoriji (u Rusiji fabula, uFrancuskoj pria, u Njemakoj radnja) te ima dugu tradiciju i vee se jo uz Aristotela.Winnet polemizira s Brooksom i Scholesom. Brooks se u jednom dijelu knjige Reading forthe plotbavi Freudovim naelom ugode ono upravlja nesvjesnim. Psiha eli izbjei neugodui tei pribaviti ugodu, a ugoda se postie zaobilaznim, duim putem time se konanozadovoljenje stalno odgaa. Brooks kae kako je dinamika zapleta jednaka dinamici naelaugode. Svaki zaplet ima poetak, sredinu i kraj. Tu on povlai paralelu sa seksualnim inomte pritom izjednaava zaplet s mukim modelom orgazma. Scholes pak govori o erotici itanjai kae kako je dinamika itanja jednaka dinamici orgazma.Winnett obojici prigovara to to se zanemaruje enski uitak, enski nain itanja, jer obojica

polaze od mukog iskustva orgazma. Time ona kritizira spolnu pristranost suvremene

naratologije koja mukost smatra u