Četvrto predavanje

Iskaz/iskazivanje, problem subjektivnosti, Benveniste

- problemom iskaza i iskazivanja (enoncé/enonciation) prvi su se počeli

baviti francuski lingvisti i semiotičari 60-ih god. 20.st.

- iskazivanje je individualan čin proizvodnje iskaza koji u iskazu ostavlja

tragove svoga iskazivanja

- pažnja istraživača usmjerena na uvjete tzv. intersubjektivnosti

→prva koncepcija (Benvenisteova) istražuje razine iskaza na kojima

se subjekt očituje

→druga koncepcija (Ducrotova) bavi se problematičnim statusom

subjekta, njegovom nejedinstvenošću koja se očituje polifonijom

(višeglasjem) iskaza

1. Émile Benveniste

(Problemi opće lingvistike, 1966.) - u njoj sabrani radovi od druge

polovice pedesetih godina, drugo izdanje te knjige (1971. uz dodatke

nekih rasprava) imalo veliki odjek

Ferdinand de Saussure

langue/ parole (jezik govor) – de Saussure privilegira jezik (langue)

Benveniste

- polazi od govora, iskaza, odnosno diskurza (umjesto langue, privilegira

parole)

- nema ničega u jeziku što prethodno nije bilo u govoru, tako se odnos

jezika i govora hijerarhijski obrće, ključni aspekti jezika vezani su uz

uporabu

-iskaz kao polazište razmišljanja o jeziku (a ne znak kao kod de

Saussurea)

Tri osnovne zamjenice (vezane su uz gramatička lica, a ne osobu):

1.)ja

2.)ti lica, lične zamjenice, franc. «personne»

_______________

3.) on / ona / ono ne-lice, franc. «non personne», bezlične

zamjenice

«Ja može biti identificirano samo instancom diskurza što ga

iskazuje.»

- situacija koja dijeli /ja/ od /ti/ - stvarnost diskurza.

- stvarnost diskurza nije vezana uz konkretan prostor, nego uz unutrašnji

prostor koji dijelimo sa sugovornikom, u svakom trenutku stvarnost

diskurza uspostavlja se među nama

- postoji jezična instanca /ja/ i referentna instanca /ja/

- prazna jezična instanca /ja/ je znak, u potrazi za svojim označenim

- kada ga netko upotrijebi ono ulazi u rečenicu, znak ulazi u iskaz (u

rečenicu), pretvara se u diskurz

- veza između jezičnoga i referentnoga /ja/ postoji tek u nekoj situaciji.

2. Oswald Ducrot

- knjiga: Kazivanje i kazano (Le dire et le dit, 1984.)

- termin polifonije preuzima od ruskog teoretičara Mihaila Bahtina koji ga

je razvio u studiji Problemi poetike Dostojevskog (1929.)

- kod Ducrota lice više nije gramatičko, nego je dramsko: čin ulaska u

iskaz je čin navlačenja dramskog lica, uloge

- njegova osnovna teza: pluralitet glasova dovodi u pitanje ideju o

homogenom subjektu kao njegovu izvoru

- Ducrot razlikuje tri instance:

1. govorni subjekt (stvarni, empirijski autor iskaza)

2. govornik (fr. locuteur, subjekt iskazivanja)

3. iskazivač (fr. énonciateur, subjekt iskaza)

Ducrot dalje razlikuje:

Govornik → govornik kao takav (G)

- odgovoran za iskazivanje i uzimamo ga samo zbog toga

→ govornik kao biće u svijetu (γ)

-potpuna osoba za koju je između ostalog karakteristično da je izvor

iskaza

- Ducrot distinkciju govornik/ iskazivač (ne pripisujemo mu govor u

materijalnom smislu) tumači preko dva primjera

KAZALIŠTE

autor (govorni subjekt) + glumac (Pero Kvrgić, govorni subjekt i

govornik jer može reći ja kao noslilac određene uloge) − lik (referent

zamjenice ja, Pomet, iskazivač)

- kada glumac igra ulogu ujedno je i glumac i lik

PRIPOVIJEDANJE

autor - govorni subjekt

pripovjedač - govornik

- autor ističe pripovjedača koji je odgovoran za pripovijedanje i čije su

osobine potpuno različite od onih koje povijest književnosti ili psihologija

stvaranja romana pripisuje autoru

1. dok autor zamišlja ili izmišlja događaje, pripovjedač ih prenosi

2. paradoks vremena u nekim romanima pomaže da razlučimo autora od

pripovjedača

3. čin pripovijedanja može vršiti netko tko je mrtav ili ne postoji, na

početku romana može se reći da je lik koji pripovijeda što mu se dogodilo

mrtav, tada mora biti netko odgovoran za to pripovijedanje, nije to autor,

nego pripovjedač koji se maskira iza lika

iskazivač – središte perspektive

- iskazivač je taj koji vidi, a pripovjedač onaj koji govori, iskazivač je

osoba iz čije se perspektive prenose događaji

- iskazivač je fokalizator

- razotkrivši problematičnost subjekta u prostoru diskurza, Ducrotova je

analiza pružila okvir za tumačenje razumijevanje mnogih paradoksa

pripovjednog, pjesničkog i historiografskog diskurza

ZAKLJUČAK:

- u fikcionalnom pripovijedanju pripovjedač je glas koji preuzima

odgovornost za pripovjedni iskaz, što znači da je on unutartekstna

instanca te ga kao takvog valja razlikovati od autora i od iskazivača