1

158989-TEMPUS-BE-TEMPUS-JPHES

2012

Concept of sustainability related to society

2

3

Sadržaj

UVOD ................................................................................................................................. 5KONCEPT ODRŽIVOG RAZVOJA SA NAGLASKOM NA INDUSTRIJU ........... 7UPRAVLJANJE OKOLINOM ..................................................................................... 27UPRAVLJANJE LJUDSKIM RESURSIMA .............................................................. 45ŠTA JE TO MENADŽMENT PROMIJENA? ............................................................ 69EKOLOŠKA ODRŽIVOST I INDUSTRIJA ............................................................... 75PROCJENA OKOLIŠNIH RIZIKA ............................................................................. 99RIJEČNIK ..................................................................................................................... 133

4

5

UVOD

Poboljšanje uslova života stanovništva je jedan od glavnih zadataka svakog društva. Porastom broja stanovnika, migracije, kimatske promjene, rješavanje svijetskih energetskih problema korištenjem poljoprivrednih sirovina, porast cijene energije i druge pojave vrši se pritisak na oskudno zemljište i prirodne resurse. U 20 i 21. stoljeću se intezivirao ukupan društveni i tehnološki proces u svim sferama ljudskog života, kao posljedica pojavljuje se eksponencijalna potrošnja materijalnih dobara, a sa čijom proizvodnjom se crpe izvori iz prirode, koji su dio civilizacijskog nasljeđa. Brojni parametri ukazuju da se vremenom prirodni resurse iscrpljuju i na taj način se smanjuju njihov potencijal ne samo sadašnjim nego i budućim generacijama.Do sredine 20. stoljeća na raspolaganju je bilo 0,45 ha zemljišta (obradivog) po stanovniku, 1997. godine 0,25 ha, a 2050. godine predviđa se 0,15 ha. Krajem 20 i početkom 21. stoljeća problem je uočen i poduzimaju se aktivnosti na regionalnim i nacionalnim razinama kako bi se smanjio efekat izrabljivanja prirode u cilju povećanja materijalnog dobra. Kako bi se uspostavili brojni bilaterarni sporazumi, deklaracije, agende koje imaju za cilj očuvanje životnog okoliša, zemlje, zraka i vode, a posebno biološkog biodiverziteta. Osnovni smisao održivih tehnologija je zasnovan na bioetici i podizanju svijesti savremenog društva o značaju da prirodu i okoliš ostavimo u još boljem stanju nego samo nasljedili. Održive tehnologije su povezane ili uključuju obnovljive izvore energije, održivi životni stil, ekonomiku okoliša i tehnologije zaštite životne sredine. U posljednje vrijeme se sve više govori o okolišnim tehnologijama, zelenim tehnologijama ili čistim tehnologijama koje podrazumijevaju primjenu ekoloških nauka, zelene hemije, okolinskih monitoringa i modele o zaštiti prirodnog nasljeđa i prirodnih resursa, a sve to sa ciljem smanjenja negativnog uticaja ljudskih aktivnosti. Održivi razvoj je ključ ili osnovni cilj tehnologije zaštite životne sredine. Obnovljivi izvori energije dolazi iz prirodnih izvora: energije sunca, vjetar, vode (kiša, plima), geotermalnih izvori, biomasa i drugi izvori koji su obnovljivi. Brojna istraživanja pokazuju da bi se stanje moglo poboljšati ako naše potrebe stavimo u realne okvire i okrenemo se novim tehnologijama i materijalima te očuvanju vode i energije. Materijalna dobra za kvalitet života ljudi su izuzetno značajna, a ona uzrokuju i porat troškova života pa se ekonomika životne sredine bavi se teoretskim studijama troškova nacionalne ili lokalne politike zaštite životne sredine. Posebno se bavi troškovima: troškovima zagađenja, vazduha, trošenja vode, čvrstog odpada i globalnog zagađenja.

6

Neke alternativne tehnologije kad je naprimjer proizvodnja hrane mogu biti značjane kao što je organska proizvodnja koja podrazumijeva tehnike kao što su eliminisanje hemijskih sredstava u proizvodnji (pesticidi, veterinarski ljekovi), zamjena usjeva korištenje prirodnog gnojiva i komposta, biološko suzbijanje štetnika. Osim toga organska proizvodnja bazirana je na filizofiji jedinstva čovjeka i prirode. Projekcija održivosti u budućnosti mora biti bazirana na projekciji fizičkih projekata koji grade okoliš i ostalih ljudskih aktivnostima na principima ekonomske i ekološke održivosti. Bazira se na održavanju, planiranju, arhitekturi, održivim površinama i održivoj poljoprivredi, a što uključuje sketor energije i vode. Održive tehnologije treba da koriste manje energije, da ograniče korištenje prirodnih resursa i da direktno ili indirektno ne zagađuju životnu sredinu. U tokovima materijala postavlja se zahtjev da se materijali mogu ponovo upotrijebiti i iskoristiti. Ovi zahtjevi su bitni i za razvijene zemlje i zemlje u razvoju. Održive tehnologije mogu imati visku cijenu, ali i cijenu njihovog održavanja. Zbog toga je tehnologija održivih tehnologija posebno značajna kao kriterij u procjenama korištenja pojedinih tehnologija. Akutni problem prisutan u svijetu je uticaj zagađenja životne sredine na zdravlje ljudi. Brojne bolesti nastaju kako posljedica izloženosti ljudske populacije djelovanju ekoloških kontaminanata. Zbog toga održive tehnologije imaju jednu od značajnih uticaja od prevencije nastajanja neželjenih oboljenja. Ekološke kontaminacije čiji se produkti mogu nači u zemlji, zraku i vodi, a dolaze do kontaminacije putem hrane i zraka. Razvile su se posebne discipline a to su ERA (Enviromental risc assesment), a kao segment analize rizika. Do sada se u svijetu događale incidentne krizne situacije, pa se pojavljuje potreba za definiranje upravljanja kriznim situacijama. Analiza rizika se promatra u tri etape: procjena sa rizikom, upravljanje sa rizikom i komuniciranje sa rizikom. Ove knjige su nastale kao dio projektnih aktivnosti u okviru Tempus projekta Tempus158989-Tempus-1-2009-1-BE-Tempus-JPHES “Creation of university-enterprise cooperation networks for education on sustainable technologies”, a namijenjena je za edukaciju inženjera iz prakse. Autori poglavlja su kreatori svojih ideja i oni u potpunosti odgovaraju za sadržaj.

7

KONCEPT ODRŽIVOG RAZVOJA SA NAGLASKOM NA INDUSTRIJU

CONCEPT OF SUSTAINABILITY RELATED TO SOCIETY, AND ESPECCIALY INDUSTRY

Gilev B. Jadranka1, Grujić R.2

1 Univerzitet Sv. Ćiril i Metodije, Tehnološko-metalurški fakultet Skopje 2 Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Tehnološki fakultet Zvornik

1 University St. Cyril and Methodius, Faculty of Technology and Metallurgy Skopje 2

1. Održivi materijali

University of East Sarajevo, Faculty of Technology Zvornik

Sustainable materials

Koncept održivog razvoja se zasniva na definiciji „zadovoljenja potreba sadašnjih generacija bez ugrožavanja mogućnosti da i buduće generacije zadovolje svoje potrebe“. U suštini, ovaj koncept se zasniva na politici koja podstiče ekonomski rast, ali isto tako, podstiče zadovoljenje potreba ljudi u cilju poboljšanja kvaliteta života bez „osiromašenja“ životne sredine. Ta vizija održivog razvoja zahtijeva drugačiji stav u pogledu ekonomskog rasta i razvoja, gdje se iznos rasta zamjenjuje kvalitetom rasta. U tom smislu provodi se niz aktivnosti na nacionalnom i međunarodnom nivou, u kojima se pozivaju vlade, lokalne vlasti, preduzeća i potrošači da definišu i usvoje strategiju za održivi razvoj. Održivi razvoj se može smatrati progresivnim i uravnoteženim u postizanju održivosti u ekonomskom razvoju, jačanju socijalne jednakosti i kvaliteta životne sredine. Ovaj koncept ima prostornu i vremensku dimenziju da ispuni ranije istaknute poznate ciljeve podjednako u cijelom svijetu, kako za sadašnje tako i za buduće generacije. Održivi razvoj se sastoji od tri komponente (društvo, životna sredina, ekonomija) i smatra se da se održivi razvoj može postići kada sve tri komponente istovremeno budu zadovoljene (slika 1). Da se to postigne potrebno je riješiti veliki broj globalnih i regionalnih problema.

Slika.1 Tri komponente održivog razvoja (Azapagić at al., 2003)

Figure1. The three components of sustainable development

8

Jedan veliki globalni problem je neujednačena razvijenost. Rasprostranjenost siromaštva se može vidjeti iz činjenice da samo 20% svjetske populacije koristi skoro 83% od ukupnih svjetskih prihoda. Postoji jaka veza između siromaštva i kvaliteta životne sredine, tako što nebriga o okruženju u zemljama u razvoju nastaje kao rezultat siromaštva ljudi koji se bore za osnovnu egzistenciju. Sa druge strane, zbog siromaštva čak jedna četvrtina svih bolesti koje postoje dolaze iz zemalja u razvoju. Međutim jedan od glavnih razloga ugrožavanja životne sredine je neodrživi razvoj od strane bogatih, koji čine manje od 12% svjetske populacije, ali troše između 55% i 65% svjetskih resursa. Zahvaljujući ovim i drugim svjetskim problemima u ekologiji, kao što su klimatske promjene i narušavanje biodiverziteta, postoje jasni podaci da je životna sredina ozbiljno ugrožena. Ovo se dodatno pogoršava na lokalnom i regionalnom nivou, što se posebno odnosi na zagađenje vazduha i stvaranje čvrstog otpada. Na primjer, svake godine se u Evropi generiše oko 2,6 milijardi tona industrijskog, poljoprivrednog otpada i otpada iz domaćinstva. Da bi se olakšalo kretanje ka održivosti na praktičnom nivou, prvo je neophodno da se razjasne uzroci neodrživosti, a onda da se razmotre održive opcije za otpad i na kraju da se odredi koje od ovih opcija će se realizovati. Pritom se trebaju analizirati problemi koji će doprinijeti usvajanju rješenja uzimajući u obzir okolinu, razumijevanje uticaja jedne faze životnog ciklusa (naprimjer, proizvodnog procesa) na cjelokupan životni ciklus, istovremeno ispitujući uticaj ljudskih aktivnosti na životnu sredinu od početka (nabavka sredstava) do kraja aktivnosti (nastanak otpada) (Azapagić et al., 2003). Teži se ka održivoj obradi materijala, tj. traže se načini obrade ili kombinacije različitih vrsta tretmana, uz mogućnost obnavljanja sirovina, u cilju očuvanja prirodnih resursa, odnosno teži se ka potpunom iskorištenju ili recikliranju svih otpadnih materijala koji su korišteni tokom proizvodnje (Salah El-Haggar, 2007). U svakoj grani industrije neophodno je primijeniti obradu otpadnih materijala, što je u skladu sa propisima za zaštitu životne sredine. Neke industrije to rade u manjem obimu, kako bi se smanjili troškovi, dok nove grane industrije planiraju obradu otpada kao integralni dio ukupnih troškova proizvodnje. Dodatni troškovi koji nastaju na ovaj način, moraju ili da se prenesu na potrošače ili da se oduzimu od profita firme, što zavisi od tržišne konkurencije. Kroz tradicionalnu hijerarhiju upravljanja otpadom, u skladu sa međunarodnim propisima, opasni otpad treba da se obradi prije odlaganja. Obrada podrazumeva pretvaranje štetnog otpada u manje štetni otpad. Drugim riječima, obrada znači pretvaranje jednog oblika otpada u drugi oblik otpada. Direktni troškovi obrade otpada se povećavaju za cijenu kapitala i opreme (koja obuhvata održavanje, rad i ulaganje u radnu snagu). Ovi direktni troškovi predstavljaju samo dio ukupnih troškova. Ostali indirektni troškovi se ne mogu lako identifikovati i kvantifikovati. Indirektni troškovi su povezani sa negativnim uticajem otpada na životnu sredinu, zagađenje vazduha, vode i zemljišta.

9

Otpad i emisije iz proizvodnje su prvobitno predstavljali sirovine i treba ih posmatrati kao sporedne proizvode, a ne kao otpad koji treba pripremiti za ponovnu upotrebu putem reciklaže ili ponovne prerade. U cilju očuvanja prirodnih resursa, potrebno je promijeniti sistem upravljanja otpadom, i kroz primjenu procedura za oporavak materijala omogućiti održivu obradu. Drugačije rečeno, neophodno je postići optimalne rezultate u oporavku materijala i to bez uništavanja životne sredine i iscrpljivanja prirodnih resursa. Dakle, tradicionalni tretman može biti djelimično ili potpuno zamijenjen novim postupkom obrade za održivo upravljanje otpadom. Optimalni pristup koji industrija treba da koristi za eliminisanje negativnih uticaja na životnu sredinu podrazumijeva puno uvažavanje prednosti i nedostataka svake od tehnika koje se primjenjuju u obradi otpada. Ekonomske indikatore treba odrediti na osnovu analize odnosa troškovi/beneficije, ali svakako u obzir treba uzeti nematerijalne koristi kao što su uticaj na zdravlje, bezbjednost i životnu sredinu, uključujući i korist po životnu sredinu zbog zaštite od zagađenja. Sama industrija treba da odredi koje tehnike će tom prilikom primjenjivati. Iako su tehnički parametri (kao što su količina i kvalitet otpada) ključni faktori, od izuzetne važnosti su ekonomski, politički, društveni i psihološki faktori. Da bi se riješili problemi industrijskog zagađenja, traže se inovativne tehnologije za održivu obradu, pri čemu se primjenjuje nekoliko tehnika za proizvodnju koje manje zagađuju kroz:

primjenu sirovina boljeg kvaliteta, smanjenje zagađenja koje potiču od sirovina ili modifikovanje proizvoda,

preusmjeravanje povrataka otpada u proizvodnju ili njihova indirektna primjena kao polu-proizvoda u drugim vrstama industrije,

obrada resursa (ponovna upotreba ili recikliranje) ili spajanje sa drugim industrijskim otpadom za dobijanje korisnih proizvoda,

saglasno propisima o zaštiti životne sredine, oporavak materijala prema principima održivog tretmana.

Treba imati u vidu sljedeću činjenicu: manji tretman otpada znači nastanak veće štete po životnu sredinu. Ako industrija ne obezbijedi obradu otpada, troškovi za nadoknadu ekološke štete mogu dostići visoke iznose. Zato je za industriju najbolje rješenje koje omogućava održivi razvoj, što znači manji ili nikakav uticaj na životnu sredinu ili sprečavanje iscrpljivanja prirodnih resursa. To se može realizovati kroz primjenu održivog tretmana unutar koncepta „od sirovine do gotovog proizvoda“.

2. Tretman otpada „Na kraju cijevi“

The end of pipe

Što se tiče zaštite životne sredine, u tradicionalnom sistemu upravljanja otpadom u svakoj vrsti industrije, posebno je važan tretman „na kraju cijevi“ ili kontrola već nastalog

10

otpada. Postoji nekoliko vrsta tehnologija za upravljanje otpadom, a koji tip će se izabrati zavisi od nekoliko faktora, kao što su fizičko stanje (čvrsto, gasovito ili tečno), količina, karakteristike, stepen složenosti otpada, nivo obrade koji je potreban i tako dalje. Tehnologije za obradu otpada obuhvataju: fizičke, hemijske i biološke tretmane. Često se kombinuje nekoliko tehnologija kako bi se postigla veća efikasnost, u smislu očuvanja životne sredine i najprihvatljivijeg rješenje za obradu otpada.

2.1 Fizički tretman otpada The physical treatment of waste

Fizički procesi za obradu otpada su: sedimentacija i klasifikacija, centrifugiranje, flotacija, filtracija, sorpcija, isparavanje i destilacija, procesi membranske filtracije i tako dalje. Procesi, koji se posebno primjenjuju na opasni tečni otpad, obuhvataju razdvajanja suspendovanih čvrstih čestica ili koloidnih čestica dobijenih poslije procesa filtracije. Vrsta tehnologije koji će se primijeniti zavisi od vrste i koncentracije čvrstih čestica suspendovanih u tečnoj fazi. Fizički procesi se primjenjuju za izdvajanje čvrstog iz tečnog otpada, za njegovo smanjenje, prikupljanje i pripremu za dalju obradu. Prvo je potrebno provesti fizičko odvajanje čvrstog otpada od otpadnih voda radi smanja troškova tokom dalje obrade. Tom prilikom treba težiti ka smanjenju zapremine i povećanju koncentracije otpada. U cilju optimizacije tretmana otpada i njegovog odlaganja, fizički tretman se uglavnom koristi u kombinaciji sa drugim tehnologijama obrade.

2.2 Hemijski tretman otpada

Chemical treatment of waste Primjena hemijskih reakcija, koje obuhvataju transformaciju štetnog otpada u manje štetnan ili potpuno bezbjedan otpad po životnu sredinu, predstavlja hemijski tretman otpada. Neutralizacija, taloženje, koagulacija, flokulacija, oksidacija, redukcija i slično se ubrajaju u hemijske procese koji se primjenjuju za upravljanje otpadom. Hemijski postupci obrade imaju prednost zbog smanjenja zapremine otpada i pružanja mogućnosti da se resursi obnove na bazi otpadnih materija iz industrije. Ovaj tretman omogućava obnovu resursa, proizvodnju korisnih sporednih proizvoda i ekološki prihvatljivih rezidua. Posebno se koristi za tretman opasnog otpada koji se ne obrađuje prije odlaganja. To se odnosi i na tečni otpad, osim ako nije obrađen prije deponovanja, u cilju njegovog konzervisanja u neopasni otpad, pretvarajući ga u čvrsto ili polučvrsto stanje, i prevodeći ga u komponente otpada koje su hemijski stabilnije i manje pokretne nakon deponovanja.

2.3 Biološki tretman otpada

Biological treatment of waste

Biološki tretman se primjenjuje za obradu tečnog ili čvrstog otpada, kao što je komunalni otpad, kontaminirano zemljište i sl. S obzirom na prisustvo kiseonika, biološki tretmani se dijele na aerobne i anaerobne procese. U aerobnim procesima, u prisustvu kiseonika, organska materija se razgrađuje pomoću bakterija koje rastu i razmnožavaju se. U anaerobnim procesima se koriste anaerobne bakterije koje razgrađuju organsku materiju bez kiseonika. Aerobni procesi se koriste za obradu industrijskog i komunalnog otpada.

11

Anaerobni procesi se koriste za obradu koncentrisanog organskog otpada ili za obradu organskog mulja. Primjena anerobnih bakterija je tehnologije koja se više primjenjuju na obradu složenog toksičnog organskog otpada, koji se koristi kao rastvarač kontaminiranih podzemnih voda. Aerobne bakterije se uglavnom koriste za tretman kontaminiranog zemljišta i mulja od nafte.

3. Čistija proizvodnja Cleaner production

Pojam čista proizvodnja je nastao u trenutku kada se proizvodnja počela posmatrati iz ugla održivosti materijala. U osnovi ovaj pojam označava primjenu čistih tretmana (obrade) u proizvodnji i zaštiti životne sredine, pri čemu je potrebno efikasnije korišćenje resursa i smanjenje zagađenja životne sredine. Na ovaj način se može uticati na poboljšanje zdravlja ljudi i ukupnog nivoa zaštite. Svrha ovog vida proizvodnje se odnosi na povećanje ekonomskog profita i stvaranej boljeg okruženja. Glavni pravci čiste proizvodnje su prikazani na slici 2. Čista proizvodnja podrazumeva domaćinsko vođenje proizvodnje, izmjenu procesa u proizvodnji, eko-dizajn proizvoda, čišće tehnologije i tako dalje. Godine 1997 Ujedinjene nacije su čistu proizvodnju definisale kao, stalnu primjenu integrisane preventivne ekološke strategije za procese, proizvode i održavanje sa ciljem poboljšanja energetske efikasnosti i smanjenja rizika za čovječanstvo i životnu sredinu.

Slika 2. Opšti ciljevi čiste proizvodnje Figure 2 The overall objectives of clean production

Izvor: www.global-enviro.com.au/images/cleanprod.gif

12

Čista proizvodnja je preventivna procedura za upravljanje zaštitom životne sredine, koja je naslonjena na brzinu ekonomskog rasta zasnovanog na principu održivosti. Ovom prilikom se može reći da ona predstavlja „win-win“ strategiju, jer štiti životnu sredinu, štedi prirodne resurse, poboljšava efikasnost industrijske proizvodnje i profitabilnost, te utiče na povećanje imidža kompanija i konkurentnost na tržištu. Čista proizvodnja je posebno usmjerena na očuvanje prirodnih resursa kao što su voda, energije i sirovina, što prevazilazi tretman „na kraju cijevi“. Ovaj tretman uključuje i pregled proizvoda, procesa i održavanje u smislu održivog razvoja. Ovi novi proizvodni procesi, osim očuvanja sirovina i energije podrazumijeva i isključenje iz upotrebe toksičnih sirovina, smanjenje količine i toksičnosti svih emisija i otpada prije nego su odvojeni od proizvodnog procesa. Čista proizvodnja se postiže kroz primjenu poboljšanih tehnologija i kroz promjenu parametara postojećih tehnologija. Konceptualne i proceduralne prednosti proizvodnje se odnose na smanjenje rizika po ljude i životnu sredinu. Čistu proizvodnju karakteriše smanjenje troškova proizvodnje, što utiče na poboljšanje efikasnosti procesa. Što se tiče potrebnih investicija, ključna razlika u odnosu na tretman „na kraju cijevi“ je u potrebi dodatnih investicija. I dalje treba da se pravi razlika između tehnologije i procesa. Proces može da bude „čist“ bez promjene procesne opreme (bez dodavanja novih komponenti), odnosno sa promjenom načina rukovođenja procesom, kroz realizaciju poboljšanja sistema organizacije. Čista proizvodnje može, ali i ne mora, da sadrži čiste tehnologije. Ulaganje u čistu proizvodnju kroz primjenu čistih tehnologija je lakše za definisanje ulaganja u odnosu na ostatak proizvodnje. Fokus tehnologija čiste proizvodnje (otpad, potrošnja, proizvodi i usluge, distribucija, nabavka sirovina i proizvodnja) je prikazan na slici 3. Čista proizvodnja dovodi do smanjenja nečistoće i otpada, kao i smanjenja količine neobnovljivih ili štetnih ulaznih komponenti.

Slika 3. Fokus tehnologija čiste proizvodnje Figure 3. The focus of clean production technology,

Izvor: www.gec.jp/CP_DATA/english/processCPe2.gif

13

Mnogo razvijenih i zemalja u razvoju djeluje u pravcu „nultog zagađenja“ (zero emission), ne samo u industrijskom sektoru, već i u drugim oblasti djelovanja. Tako se značajni napori ulažu u pravcu smanjena emisije gasova (u dozvoljenim granicama) od: motornih vozila, građevina i poljoprivredne proizvodnje. Da bi industrija postigne „nula zagađenja“ neophodno je da zaštiti životnu sredinu od zagađivača svih vrsta. Organizacija čiste proizvodnje za uklanjanje svih vrsta zagađivača i postizanje nula otpada/zagađenja, treba da počne još kod izbora sirovina, da se nastavi preko primjene postupaka za reciklažu i kroz izmjenu proizvoda, u cilju prevazilaženja potrebe za tretmanom „na kraju cijevi“. Ujedinjene nacije su tokom1989. godine promovisale tretman čistije proizvodnje kao važan postupak za smanjenje zagađenja i industrijskog otpada. Dalja očekivanja proširenja koncepta čistije proizvodnje se kombinuju sa maksimalanim uticajem na životnu sredinu i značajnom ekonomskom uštedom u svim aktivnostima. Svaka grana industrije treba da pokretanje sopstveni program „čistije proizvodnje“. Saglasno tome treba uraditi sljedeće:

prilagoditi propise: propisima odrediti ciljeve za zaštitu životne sredine, metodologiju kojom se to može postići, kao i tehnologije sa kojima se to može sprovesti.

ekonomski instrumenti: ekonomski instrumenti su potrebni da se razmotre troškovi uklanjanje zagađivača, koji su mnogo veći od troškova čiste proizvodnje. Pored toga, postoje dvije vrste takvih instrumenata: davanje nagrada i sankcionisanje nesprovođenja.

Obezbjeđenje mjera podrške je važno u:

pružanju informacija o čistoj proizvodnji, podršci razvoju mehanizama upravljanja u industriji, organizovanju zaposljenih, promociji koncepta u tehničkim školama, univerzitetima i naučnim

institucijama, prikazu praktičnih primjera sa analizom troškovi/koristi u različitim

granama industrije, prikazu vanjske podrške koja pokriva više oblika: finansijska podrška,

učenje na iskustvu u različitim sektorima, transfer tehnologije i razmjena stručnjaka,

prikazu pravaca implementacije čiste proizvodnje, sa tri glavna koraka potrebna za uspješno provođenje čiste proizvodnje:

o strukturne metodologije, o pravilno upravljanje i o uključenje neposrednih izvršilaca.

3.1. Pozitivni efekti čiste proizvodnje The positive effects of clean production

Čista proizvodnja može dovesti do smanjenja operativnih troškova, povećanja profitabilnosti i bezbjednosti na radu i do smanjenja negativnog uticaja proizvodnje na

14

životnu sredinu. Tom prilikom režijski troškovi se stalno smanjuju na minimalnu vrijednost ili proizvodnja teče bez kapitalnih troškova sa kratkim periodom za povrat uloženih sredstava.

Čista proizvodnja je korisna za biznis i industriju zbog: smanjenja troškova nabavke sirovina, smanjenja troškova za odlaganje otpada, smanjenja troškova za obezbjeđenje zdrave životne sredine, unapređenja odnosa sa javnošću/povećanje imidža preduzeća, unapređenja performansi preduzeća, poboljšanja konkurentnosti na regionalnom i međunarodnom tržištu i olakšanja primjena propisa o zaštiti životne sredine.

Čista proizvodnja, isto tako, pomaže kod riješavanja ozbiljnih rastućih problema kao što su: zagađenje vode i vazduha, oštećenje ozonskog omotača, globalno zagrijavanje, čvrsti i tečni otpad, smanjenje resursa, zakiseljavanje životne sredine i smanjenje biodiverziteta.

3.2. Rješenja čiste proizvodnje Clean production solutions

Za uspješno provođenje koncepta čiste proizvodnje (realizacija programa za ponovnu upotrebu ili recikliranje neiskorišćenih roba i korišćenje otpada) u industriji je potrebno provesti sveobuhvatnu edukaciju zaposlenih. Pri tom je potrebno napraviti detaljnu kvantitativnu analizu količine i vrste otpada nastalog i odloženog u toku godine dana.

U novim industrijama, koje koriste otpad iz prethodnih grana industrije, koriste se određeni aditivi koji se dodaju radi postizanja odgovarjućeg kvaliteta proizvoda. Bez obzira na to, kvalitet i kvantitet nastalog otpada varira u zavisnosti od načina vođenja industrijskih procesa. Da bi se ovi nedostaci prevazišli, potrebno je uspostaviti strožije uslove za izdavanje dozvola, licenci i podrške industrijskim pogonima. U principu, novootvoreni industrijski objekati imaju dugoročna rješenja za industrijski otpad u pogledu zaštite životne sredine. Tretman otpada, radi bezbjednog odlaganja, često može da košta više od izgradnje potpuno novih industrijskih kapaciteta koji će otpad iz prethodne industrije koristiti kao vlastitu sirovinu. Ovakav način planiranja i rada vodi ka ekonomskoj stabilnosti zajednice.

3.3. Nedostaci čiste proizvodnje Disadvantages of clean production

Iako se tehnika čiste proizvodnje primjenjuju duži period i prilagođena je i sprovodi se u mnogim granama industrije, još uvijek postoje dva osnovna problema koji predstavljaju prepreku za širu primjenu čiste proizvodnje. Prvi problem je: koji će se prvi usprotiviti tradiciji, ko će biti sam sama, ko će biti kritikovan ili će prvi praviti grešku. Drugi problem je: ko će reći da će o tome misliti kasnije, mi smo već isprobali, nije pravo vrijeme za to, reći drugim kolegama da oni ne razumiju problem, to nije moj domen i tako dalje.

15

3.4 Tehnike čiste proizvodnje Clean production techniques

Između čiste proizvodnju i drugih metoda zaštite životne sredine postoje značajne razlike. Na primjer, kontrola zagađenja se odnosi na određeni vremenski period, određene troškove i određenu održivost. Kontrola zagađenja slijedi pravilo „reaguj i tretiraj“, dok se čista proizvodnja zasnova na pravilu „prevencija je bolja od djelovanja“. Čista proizvodnja je fokusirana na sljedeće:

dobro planiranje proizvodnje, uvođenje promjena u proces: dobra procesna kontrola, promjena opreme,

promjena u tehnologiji, promjena sirovina, uvođenje promjena kod gotovih proizvoda i uvođenje recikliranja: interno, eksterno (korišćenje nus-proizvoda).

Dobro planiranje proizvodnje. Razumijevanje dobre prakse rada, što podrazumijeva smanjenje emisije i otpada, kao i očuvanje prirodnih resursa kroz optimizaciju procesa i otklanjanja grešaka, sprečavanje da se predoziraju komponente koje dovode do neželjenih troškova. To se može realizovati kroz uputstva za proizvodnju, čuvanje, skladištenje i rukovanje materijalima. Nekoliko osnovnih uputstava, koji treba da budu uzeti u obzir:

proizvodnja minimalne količine otpada i emisije štetnih gasova kroz otklanjanje greška na svim proizvodnim linijama. Pažljivo zatvaranje svih rezervoara za skladištenje materijala kada se ne koriste.

smanjenje gubitaka ulaznih materijala kroz njihovu potpunu preradu i pravilno skladištenje.

obuka zaposlenih i stimulisanje za stalno smanjenje količine nastalog otpada.

razdvajanje opasnog i neopasnog otpada u cilju smanjenja zapremine opasnog otpada.

Dobra procesna kontrola. Dobre prakse omogućavaju efikasno i efektivno planiranje i regulisanje procesa. One pružaju optimalne uslove za preradu, uz pažljivo trošenje sredstava, proizvodnju i stvaranje otpada. Uslovi proizvodnje (рН, pritisak, sadržaj vode, vrijeme) se mogu stalno mjeriti, pratiti i regulisati u optimalnim granicama. Dobra kontrola parametara implicira uštedu energije, vode i sirovina, što vodi prema povećanju efikasnosti industrijskog procesa uz malu emisiju i minimalno stvaranje otpada.

Promjena opreme. Ova tehnika uključuje izmjenu postojeće opreme, koja utiče na poboljšanje procesa, korišćenja sirovina, vode ili energije i smanjenje emisije u životnu sredinu. Na primjer, zamjena mazuta u proizvodnji industrijske energije sa prirodnim gasom pruža ekonomsku i ekološku korist. U sastavu industrijskog tečnog goriva (mazuta) nalazi se visok procenat sumpora, teških metala i nečistoća. Iz sumpora nastaju sumporni oksidi, dok teški metali stvaraju metalne okside, koji mogu biti opasni po zdravlje čovjeka. Iz mazuta kod visokih temperatura nastaju azotni oksidi, koji su štetni za životnu sredinu. Pored toga, ovo gorivo ima nizak stepen iskorištenja i visok procenat ugljovodonika koji se izdvajaju. Prirodni gas ne sadrži (ili sadrži malu količinu) simpora,

16

teških metala i nečistoća koje emituju nizak nivo azotnih oksida ili ugljenikovih oksida. Upotreba prirodnog gasa smanjuje zagađenje i povećava efikasnost iskorištenja.

Promjena tehnologije. Promjena tehnologije je orjentisana ka izmjeni procesa u pravcu smanjenja sirovina, vode, energije, a time i emisije i otpada. Promjene u tehnologiji podrazumijevaju zamjenu postojećih procesa sa novim procesima koji zahtijevaju manje energije, a omogućavaju povećanje efikasnosti. Na primjer, cement se proizvodi miješanjem gline i pijeska sa drugim aditivima u suvom ili vlažnom procesu, pri čemu se kod primjene suve tehnologija koristi manje energije. Da bi se dobio gotovi proizvod, tokom mokrog procesa treba ispariti vodu nakon postupka miješanja, što zahtijeva potrošnju velike količine energije. Suvi proces zahtijeva utrošak manje količine energije i omogućava manju emisiju zagađujućih materija. Međutim, izmjena tehnologija je posljednja opcija koja se nudi u čistoj proizvodnji.

4. Nulta emisija Zero emission

Količina otpada se povećava u saglasnosti sa stopom rasta stanovništva i njihovog socijalnog statusa, odnosno naprednija i bogata društva imaju veću proizvodnju i u skladu sa tim ona proizvode veću količinu otpadnih materija. Količina komunalnog otpada u 2004 je bila 1,82 milijardi tona, što je 7% više u odnosu na 2003. godinu. U narednim godinama količina otpada je rasla za oko 31%, tako da je u 2008 godini dostigla gotovo 2,5 milijardi tona. Ova ogromna količina materijala je dovoljna da se u potpunosti može prekriti kontinent Australija u debljini od 1 mm. U međuvremenu, iznalaženje novih izvora sirovina je postalo veoma skupo i teško. Istovremeno, troškovi bezbjednog odlaganja otpada su rasli eksponencijalno. Kao rezultat toga, potrebno je da se uspostavi novi sistem upravljanja otpadom, sa pristupom za potpuno iskorištenje otpada, počevši od smanjenja sirovina, ponovne upotrebe materijala, recikliranja i održivog tretmana sa mogućnošću za oporavak materijala, a sve u cilju očuvanja prirodnih resursa. U prošlosti, ljudi su želeli da iz pijeska izvuku zlato. Danas se otpad i zagađenje žele pretvoriti u „zlato“. To je bila želja da se uspostavi novi sistem pristupu „nula zagađenja“, koji je razvijen od strane Američkog univerziteta u Kairu i koji je bio predstavljen kao šesterostruko zlatno pravilo, 6R. Ovo pravilo ima za cilj smanjenje otpada, ponovnu upotrebu i reciklažu otpada. Četvrto R u 6R zlatnom pravilu se odnosi na oporavak sirovina iz otpada putem održivog tretmana. Poslednja 2R - ponovo projektovanje i prerada, se odnose na to da ljudi trebaju ponovo da osmisle svoj otpad, prije nego što preduzmu korake za obradu i razvoj inovativnih procesnih tehnika sa kojima će riješiti problem. Drugo R, koje treba da se doda iza prethodnih 6R, se odnosi na propise; bez propisa ništa se ne može provesti. Veoma je važno da se na 6R zlatnih pravila za upravljanje sistemom dodaju i implementiraju propisi. Tako 7R zlatnih pravila sačinjavaju: propisi, smanje, ponovna upotreba, reciklaža, oporavak, redizajn i obrada i oni postaju osnovni alat za koncept „nulte emisije“ (E1-Haggar, 2007). Pravilo daje metodologiju za manipulisanje trenutnim aktivnostima za pristup konceptu „nulta emisija“ i izbjegavanje stvaranja deponija za spaljivanje i / ili tradicionalni način obrade.

17

Ovaj pristup se zasniva na konceptu adaptacije najbolje moguće opcije po životnu sredinu za pojedinačne tokove otpada i upravljanja otpadom, kao nusproduktom. Ovih 7R zlatnih pravila za „nulta emisija“ se mogu smatrati sistemom održivog upravljanja otpadom za „nulta emisija“ i sistemom industrijske ekologije za „nulta emisija“ (E1-Haggar, 2007).Sa potpunim uspjehom, koncept nulte emisije prikazan na slici 4 je praktično primijenjen u većini industrijskih sektora, koji sprovode održivu cirkulaciju između potrošnje resursa i stvaranja otpada, koji predstavlja sirovinu za drugu industriju.

Slika 4. Koncept nulte emisije

Figure 4. The concept of zero emissions Izvor http://www.ebara.co.jp/en/zeroemission/

18

Kapitalne investicije, manipulativni troškovi i negativni uticaji deponija na životnu sredinu, spaljivanje i obrada izdvojenih korisnih komponenti iz otpada vode ka izvršenju 7R zlatnih pravila. To je veoma jednostavana prirodna teorija, koja nije nova. U suštini, teorija zavisi od svih vrsta reciklaže (reciklaža na mjestu, naknadna reciklaža, održivi tretman za moguću reciklažu itd). To je uglavnom zbog toga što je u reciklažu uključen prihod, koji se postiže očuvanjem prirodnih resursa, zaštitom životne sredine i pružanjem mogućnosti za nova zapošljavanja. „Nulta emisija“ se može definisati kao potreba da zagađenje, generisano tokom bilo koje aktivnosti ljudi, treba da budu u dozvoljenim granicama datim u nacionalnim ili internacionalnim propisima u oblasti zaštite životne sredine. Koncept „nulte emisije“ nije nov; profesor Nemerow je 1995g. razvio metodologiju „nulte emisije“ za buduće industrijske komplekse ili parkove. Većina zemalja (razvijenih i zemalja u razvoju) rade na konceptu „nulte emisije“, ne samo u industrijskim sektorima, već i u svim drugim sverama. Iz navedene analize, jasno je da tradicionalni tretmani, spaljivanje i konačno odlaganje kroz procese odlaganja čvrstog i tečnog otpada, zahtijevaju ogromna sredstva i mogu prouzrokovati probleme u životnoj sredini, ako izostane njihovo pravilno funkcionisanje u potpunosti. Ako se obrada otpada ne obavlja na pravi način ili je objekat u kome se odlaže otpad nije dobro dizajniran i konstruisan, negativni uticaji mogu biti značajni. Kao zaključak, održivi tretman (7R zlatnih pravila za primjenu koncepta „od sirovine do gotovog proizvoda“) se pokazao kao bolje rješenje u odnosu na spaljivanje i/ili odlaganje i može se primijeniti za rješavanje problema otpada, ne samo u razvijenim zemljama, već i u zemljama u razvoju.

5. Cirkularna ekonomija Circular economy

Razvoj eko-industrijskih parkova je složen proces jer zahtijeva integraciju između: informacionih tehnologija, inovatorstva, odgovornosti proizvođača, dizajna za životnu sredinu i donošenja odluka. Nekoliko modela sa malim razlikama se primjenjuje u mnogim zemljama. Jedan od modela je definisan 1996 godine u dokumentu Njemačke savezne vlade kao reciklažna ekonomija (RE). Poslije kratkog vremena, japanska vlada je osnovala program za postizanje koncepta RE kroz implementaciju dobrog dizajna proizvoda i sveobuhvatni oporavak resursa. Cirkularna ekonomija (CE) je inicijativa koju je dala kineska vlada. To je pristup koji prevazilazi tradicionalni linearni pristup ekonomiji (slika 5).

19

Slika 5. Prelaz iz linearne u cirkularnu ekonomiju ( privredu) Figure 5. The transition from linear to circular economy (the economy)

Izbor: http://www.ubuonline.co.uk/ecoversity/content/695163/cradle_to_cradle/

Slika 6. Cirkularni dijagram toka Figure 6 Circular flow diagram

www.wiki.ubc.ca/images/6/65/Circular_Flow_Simple.jpg

20

Njemačka vlada je 1996 godine usvojila novi zakon o reciklaži i nekoliko ekonomskih zakona, koji omogućavaju da se recuklaža provode kroz zatvoreni ciklus. Ovi zakoni obuhvataju životni ciklus proizvoda, potrošnju, oporavak ili raspolaganje u cilju minimiziranja količine generisanog otpada u proizvodnim procesima i podsticanje dizajniranja proizvoda, koji se lako može ponovo upotrebiti ili reciklirati u skladu sa principom „posljedična odgovornost proizvođača i potrošača“. U tom smislu, strategija za sprečavanje generisanja otpada i reciklažu je ekonomska kičma nemačkog zakona o reciklaži. Nemačka je pokrenula brojne projekte podrške sprovođenju ekonomskih zakona o reciklaži. Nemački instituti i konsultantske firme podržavaju implementaciju propisa i daju uputstva o primjeni čistije proizvodnje, analize životnog ciklusa proizvoda i dizajn alata za zaštitu životne sredine u industrijskim sektorima. Prema podacima Japanske agencije za životnu sredinu, Japan godišnje troši 1950 miliona tona prirodnih resursa i uvozi 700 miliona tona sirovina. Istovremeno godišnje se generiše 450 miliona otpada (industrijski i komunalni). Preko 60% otpada se spaljuje ili odlaže. Trenutne procjene predviđaju da će preostali kapaciteti deponija biti iscrpljen do 2007. Kao rezultat toga, Japanska vlada je usvojila sveobuhvatan program za podsticanje ekonomije recikliranja kroz seriju zakona; kao osnovni zakon za podsticanje stvaranja društva orijentisanog ka reciklaži i promovisanje efikasnog korišćenja recikliranih resursa. Osnovni zakoni za reciklažu i podzakonski akti su usvojeni sa ciljem da podrže zakon o reciklaži kao zakon za promociju selektivnog prikupljanja i reciklažu ambalažnog materijala (2000), koja predstavlja više od 25% od ukupnog otpada. Vlada Kine je predstavila cirkularnu ekonomiju kao rezultat pritisaka od strane međunarodne zajednice da sprovede održivi razvoj, kao i detaljan pristup održivom razvoju, koji su trajali više od jedne decenije. Prema Odboru za zaštitu životne sredine i resursa, Kina je izabrala cirkularnu ekonomiju kao glavno sredstvo u borbi protiv degradacije životne sredine i primjene održivog razvoja, ali razvoj privrede i dalje ima snažnu pravnu pomoć, zbog čega je neophodno da se provede privremeni zakon i da se pomogne izgradnja društva sa razvijenom svijesti za recikliranje materijala (E1-Haggar, 2007). Inicijativa o cirkularnoj ekonomiji (CE) je nastala u Kini, kao strategija da se smanji potražnja za prirodnim resursima i smanji šteta nastala u prirodnom okruženju. Koncept CE zahtijeva da se tokom upotrebe prirodnih resursa poštuju veoma visoki i eko-efikasni standardi. To je dobar način da se poboljša kvalitet života. Ona se zasniva na usvajanju ekonomskih ograničenja, što će omogućiti bolje postizanje održivog razvoja. Planska ekonomija Kine je pristup odozgo na dolje, koji je sličan ekonomskim modelima u većini zemalja u razvoju. Cirkularna ekonomija kao model obuhvata tehnike čiste proizvodnje i strategiju industrijske ekologije u širokom sistemu kao što su industrijska preduzeća, eko-industrijski parkovi i usluge, u cilju optimizacije korištenja prirodnih resursa. Cijela zajednica mora da učestvuje u ostvarenju koncepta cirkularne ekonomije (vlade,

21

preduzeća uz stalno informisanje javnosti). Osnovne aktivnosti koje treba da se realizuju su sljedeće:

prva aktivnost u okviru pojedinačnih preduzeća se odnosi na potrebu da menadžment radi na primjeni sistema čiste proizvodnje,

druga aktivnost je ponovna upotreba i recikliranje resursa u okviru ispostavljanja okvira za osnivanje industrijskih parkova. Ovo daje mogućnost da resursi budu cirkulisani u okviru lokalnih industrijskih zona,

treća aktivnost se odnosi na integrisanje različitih vrsta proizvodnje i udruženja potrošača na način koji omogućava cirkulaciju putem resursa industrije i zajednice.

Cirkularna ekonomija ima za cilj traženje mogućnosti za proširenje domaćih i stranih investicija. Ovo se postiže kroz tri aktivnosti koje su navedene gore, a obuhvata obnavljanje resursa, razvoj čistije proizvodnje u preduzećima i javnim institucijama. Dodatak za treći regionalni nivo se odnosi na integrisanje upravljanja materijalima između prigradskih, urbanih i ruralnih područja. U koncept cirkularne ekonomije treba uključiti dva osnovna pristupa održivog razvoja (čistija proizvodnja i industrijska ekologija) i njihovu primjenu za eko-industrijski razvoj. Centralna strategija treba da krene ka uspostavljanju eko-industrijskih parkova i mreža unutar granica zemlje. S druge strane, eko-industrijski parkovi su ograničeni na osnovnu ideju: jedna kompanija da koristi otpade iz druge, što je u suprotnosti sa idejom da se parkovi osnivaju kako bi se ispunio cilj stvaranja cirkularne ekonomije u regionu. Zemlje se moraju fokusirati na ispunjavanju uslova cirkularne ekonomije, a ne samo formiranje eko-industrijskih parkova, koji su bili prethodna aktivnost. Glavna strategija za implementaciju cirkularne ekonomije u nekim regionima u Kini, gde je to moguće, jeste da se uspostavi veza između eko-industrijskog razvoja i čiste proizvodnje. Ovo dokazuje da eko-industrijski parkovi imaju vezu ka uspjehu cirkularne ekonomije, međutim, parkove ne treba smatrati za kompanije koje koriste otpad jedne od drugih, ali se mogu posmatrati u širem obimu. Iskustvo iz SAD pokazuje da različiti akteri imaju važnu ulogu u promovisanju razvoja eko-industrijskih parkova i mreža. U budućnosti, radi strogih principa zaštite čovjekovog zdravlja na ekološkim principima, obavezno je provođenje više kombinacija od vrha ka dolje i odozdo ka vrhu. SAD aktivno učestvuju u promivisanju eko-industrijskih parkova (EIP) od 1994 godine, kada je izvršena procjena potencijalne primjene industrijske ekologije na ekonomski razvoj, što je glavni interes federalne agencije - EPA i što je rezultatiralo novim inicijatiovama Bijele kuće za „preispitivanje propisa“ i promovisanje ekonomskog razvoja zajednice. Politike i programi potrebni za promovisanje razvoja EIP su one koje promovišu efikasno korišćenje resursa, reciklažu, prevenciju zagađenja i upravljanje sistemima za zaštitu životne sredine. Godine 1995, EPA je tražila načine za poboljšanje efikasnosti regulatornog programa i mogućnosti za smanjenje tereta svih zainteresovanih strana kroz partnerstvo, fleksibilnost

22

i lako usaglašavanje, što je rezultiralo u nekim projektima i inicijativama za promovisanje koncepta EIP. Isto tako, istraživanja provedena od strane američke EPA o značaju EIP za rezultat su imala usvajanje različitih regulatornih strategija koje su podsticale razvoj industrijskih ekosistema i implementaciju sprečavanje zagađenja u kontekstu EIP, što se može rezimirati na sljedeći način:

promjena postojećih propisa, reformisanje postojećih dozvola i obaveštavanja o procesu, kretenje ka konačnom obliku koji je zasnovan na propisima, promovisanje širokog korištenja dozvoljenih industrijskih objekata, promocija korištenja dozvoljenih multimedija, korištenje tržišnog pristupa, kao što su emisija o trgovini, korištenje sporazuma na dobrovoljnoj osnovi, kao što su ugovori, implementacija odgovornosti i propisa za proizvodnju otpada, koji će uticati

na dizajn, proizvodnju, korišćenje, ponovnu upotrebu i reciklažu proizvoda, promocija difuzionih tehnologija između industrijskih sektora, stvaranje mogućnosti za razvoj tehnologija i komercijalizaciju, obezbjeđenje grantova za razvoj tehnologija specifičnih za industrijsku

ekološku primjenu. Univerziteti i instituti, isto tako, podržavaju razvoj EIP u saradnji sa lokalnom i državnom vlasti. Posebno je važan razvoj saradnje između različitih interesnih grupa na univerzitetima i istraživačkim institutima na razvoju inovativnih tehnika i smjernica za industrijske parkove. EIP koncept, metodologija i strategija, takođe, treba da budu uključeni u obrazovni sistem u srednjim školama i na univerzitetima. Za podršku aktivnostima na unapređenju EIP u Kanadi napravljen je streteški okvir i politike na državnom i regionalnom nivou i one se kreću u okviru pet glavnih pravaca:

razvoj plan za zajedničku budućnost, biznis plan i strategija za održivi razvoj, strategija za održivi razvoj, dorađen je kanadski propis za zaštitu životne sredine i upravljanje opasnim

materijalima i federalna strategija za sprečavanje zagađenja.

Izlazi iz glavnih smjernica za kretanje ka održivom razvoju, koje je razvila Kanade, se ogledaju u nekoliko programa i akcionih planova dizajniranih da podrže razvoj EIP u Kanadi, primjenjuju se kroz vlastite inicijative, ciljevi i mehanizme. Nekoliko državnih strategija, programa, inicijativa i alata su razvijeni da bi se pomoglo u provođenju EIP. Iako ovi programi nisu namijenjeni samo za EIP, oni su generalno usmereni na uštedu materijala i energije i inovacije koje zadovoljavaju kriterijume relevantnosti. Na slici 7. je predstavljen cirkularni dijagram koji postoji na regionalnom nivou (između vlade, preduzeća i domaćinstva) i na globalnom nivou.

23

Slika 7. Cirkularni dijagram plaćanja/ Figure 7 Circular diagram of payments

Izvor: www.wps.prenhall.com/.../chapter17/fg05_00100.gif Zakonodavstvo i mehanizam za podsticanje EIP u Kanadi razvijeni su kroz sljedeće procedure: prevazilaženje tradicionalne saradnje između javnih agencija, projektanata, izvođača

i firmi na projektima, programeri sprovede sporazum sa bankama za finansiranje ovog projekta sa

dugoročnim vraćanjem sredstava, ugovore sa velikim kompanijama da se lociraju u EIP, kako bi se bolje predstavo

koncept finansiranja, javni sektor je dobro pripremljen da se uspešno nosi sa mogućim povećanjem

troškova razvoja privatnog programera. Isto tako, javni sektor može da finansira neke aspekte od značaja za razvoj EIP, koje su od javnog interesa,

kompanije koje koriste otpad iz drugih kompanija, kao što je otpad od ulaznih sirovina, suočeni su sa rizikom od gubitka snabdevanja tržišta ukoliko se fabrike

24

zatvore. U izvjesnoj mjeri, to može da se desi sa bilo kojim snabdevačem ili klijenatom (tj., traženje alternative i pravljenje ugovora koji obezbjeđuju sigurnost snabdevanja) i

razmena nus-proizvoda može da spriječi upotrebu otrovnih materija. Rješenja u okviru čiste proizvodnje za zamjenu materijala ili redizajn procesa su prioritet u odnosu na korištenje otrovnih materija u okviru EIP.

6. LITERATURA

REFERENCES

Adisa Azapagic, Alan Emsley, Ian Hamerton, Polymers, The Environment and Sustainable Development, University of Surrey, Guildford, UK2003 John Wiley & Sons Ltd, The Atrium, Southern Gate, Chichester, West Sussex PO19 8SQ, England, 2003.

Salah El-Haggar. 2007. Sustainable Industrial Design and Waste Management, Elsevier Science & Technology Books, June 2007.

Peck, S., C. Callaghan, and R. C6t4, "EIP Development and Canada: Final Report", Peck & Associates, 1997.

7. Pitanja Quastions

1. Objasnite razliku između tradicionalnih postupaka obrade i održivih

postupaka obrade otpada! 2. Koje komponente sačinjavaju održivi razvoj?

Održivi razvoj se sastoji od tri komponente (društvo, životna sredina i ekonomija), a ciljevi održivog razvoja se mogu postići ako su zadovoljene sve tri komponente istovremeno.

3. Objasnite tehnike koje se primjenjuju u proizvodnji za stvaranje novih

inovativnih tehnologija za održivi tretman! Postoje sljedeće tehnike koje se primjenjuju u proizvodnji za stvaranje novih inovativnih tehnologija održivog razvoja: upotreba sirovina boljeg kvaliteta, smanjenje zagađenja koje dolazi

iz sirovina i modifikacija proizvoda, ponovno uključenje otpada iz proizvodnje ili njegova direktna

primjena kao poluproizvoda u drugim granama industrije, obrada resursa (ponovna upotreba ili reciklaža) ili spajanje sa

drugim industrijskim otpadom za dobijanje korisnih proizvoda, saglasno sa propisima o zaštiti životne sredine, oporavak materijala

prema principu održivog tretmana.

25

4. Definišite direktne i indirektne troškove koji nastaju tokom tretmana

otpada! Postoje sljedeće tehnike koje se primjenjuju u proizvodnji za stvaranje

novih inovativnih tehnologija održivog razvoja: upotreba sirovina boljeg kvaliteta, smanjenje zagađenja koje dolazi

iz sirovina i modifikacija proizvoda, ponovno uključenje otpada iz proizvodnje ili njegova direktna

primjena kao poluproizvoda u drugim granama industrije, obrada resursa (ponovna upotreba ili reciklaža) ili spajanje sa

drugim industrijskim otpadom za dobijanje korisnih proizvoda, saglasno sa propisima o zaštiti životne sredine, oporavak materijala

prema principu održivog tretmana. 5. Objasnite pojam „na kraju cijevi“ i tehnologije koje ovaj tretman otpada

obuhvata! Tretman na „kraju cijevi“ ili kontrola već formiranog otpada iz aspekta zaštite životne sredine je veoma važna tehnologija u tradicionalnoj hijerarhiji upravljanja otpadom iz bilo koje industrije. Postoji nekoliko vrsta tehnologija za upravljanje otpadom, a koja vrsta će se odabrati zavisi od više faktora, kao što je agregatno stanje (čvrsto, tečno ili gasovito), količina, svojstva, da li se radi o jednostavnom ili složenom materijalu, koliki stepen obrade se zahtijeva i sl. Tehnologije za tretman otpada obuhvataju sljedeće vidove tretmana: fizički, hemijski i biološki tretman.

6. Definišite povoljne aspekte za poslovanje i industriju čiste proizvodnje! 7. Definišite nedostatke za širu primjenu čiste proizvodnje! 8. Na kojoj tehnici se zasniva čista proizvodnja? 9. Objasnite koncept „nulte emisije“! 10. Naglasite potencijalne aspekte koncepta cirkularne ekonomije!

8. Abstract

The concept of sustainable means "meeting the needs of present generations without compromising the ability of future generations to meet their own needs." The concept is based on policies that encourage economic growth but also satisfy the needs of people in the direction of improve the quality of life without the "impoverishment" of the environment. Sustainable development requires the implementation of numerous activities at national and international level, governments, local authorities, businesses and consumers need to define and adopt strategies for sustainable development. Sustainable development consists of three components (social, environment and economy) and the objectives of sustainable development can be achieved if all three

26

components are satisfied simultaneously. One of the main causes of disruption to the environment is unsustainable development by the rich, who make up less than 12% of world population but consume between 55 and 65% of world resources. Along with other global environmental problems such as climate change and disturbance of biodiversity, there are clear indications that seriously threatened the environment. The traditional treatment of waste should be partially or completely replaced with a new treatment for sustainable waste management. Treatment "end of pipe" or control of already generated waste is particularly important treatment in the waste management industry in terms of environmental protection. There are several technologies for the treatment of waste include: physical, chemical and biological treatment. Cleaner production involves the treatment of production is needed more efficient use of resources by reducing pollution and thereby influence and improve the health of people and their protection. The purpose of this production is a better economic profit, proper running of the production, modification of production processes, eco-design products and cleaner technologies. Cleaner production is defined as, continuous application of integrated preventive environmental strategies to processes, products and maintenance to improve eco-efficiency and reduce risks to humanity and the environment. Cleaner production is focused on conservation of natural resources such as water, energy and raw materials, which exceeds the treatment of "end of pipe". This type of production results in the reduction of impurities and generation of waste and reducing the quantity of non-renewable inputs or harmful components. Zero emission is defined as the need for pollution generated by any activity of the people to be within the limits published in national or international environmental regulations. Most of the countries working towards zero pollution not only in industrial sectors but also in all other sectors. The basic tools for zero pollution are: the implementation of regulations, reducing waste, reusing materials, recycling, recovering, re-design and renovation. The approach of circular economy is an efficient use of resources through integration of cleaner production and industrial ecology in a broader system encompassing industrial firms, networks or chains of firms, eco-industrial parks, and regional infrastructure to support the optimization of resources.

27

UPRAVLJANJE OKOLINOM ENVIRONMENT MANAGEMENT

Perušić M. 1, Keran H. 2

1Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Tehnološki fakultet Zvornik, Karakaj bb, Zvornik

2

1. Uvod

Univerzitet u Tuzli, Tehnološki fakultet Tuzla, Univerzitetska 8, Tuzla

Introduction

Životna sredina, okolina ili okoliš predstavlja sve ono što nas okružuјe, odnosno sve ono sa čime јe direktno ili indirektno povezana čovekova životna i proizvodna aktivnost. Prirodna sredina predstavlja blizak poјam pri čemu ovde ne moraјu biti prisutne aktivnosti čoveka niti čovek mora imati direktnih uticaјa. Ipak, u pogledu tehnološkog napretka, razvoјa industriјe i sve većeg uticaјa čoveka na globalnom nivou na prirodu i ekosisteme granica između ova dva termina postaјe sve neјasniјa.

Deklaracijom o okolini i razvoju iz Rio de Žaneira iz 1992. godine sa Konferencije UN o okolini, promovisan je skup od 27 principa, djelimično fokusiranih u tri osnovna pravca djelovanja, koje treba da pomognu definisanju i ostvarenju politike u oblasti zaštite okoline – studije uticaja na okolinu, princip „zagađivač plaća“ i prevencija, kao i transparentnost u smislu učešća javnosti. Zaštita okoline i zaštita prirode su dva osnovna zakonska koncepta pristupa okolini.

Tokom svoјih aktivnosti, koјe mogu biti urbanizaciјa1 eksploataciјa ili , čovek menja prirodno okruženje i to često tako što narušava prirodnu okolinu. Izgradnjom hidrocentrala i akumulaciјa, sečom šuma, pošumljavanjem, eksploataciјom mineralnih sirovina, stvaranjem deponiјa, emisiјom gasova, nuklearnim probama i dr. čovjek utiče na promjenu čitavih područјa. Kao rezultat čovekovih aktivnosti dolazi do promena ili narušavanja ekosistema i klimatskih promena na lokalnom i globalnom nivou. Životna sredina se može posmatrati kao petokomponentni sistem koјi čine:

atmosfera hidrosfera litosfera zemljište organizmi

1 Urbanizaciјa (od latinskog urbs – „grad“) јe naziv koјim se označava prirodni ili mehanički prirast stanovništva u gradskim područјima, širenje gradskih područјa, odnosno transformaciјa pretežno seoskih karakteristika nekog područјa u gradsko.

28

Svaki od ovih elemenata povezan јe јedan sa drugim ali se radi lakšeg registrovanja i praćenja promena oni posmatraјu odvoјeno (wikipedia, 2011).

Zaštita okoline se odnosi na područja namenjena urbanizaciji, privredi tj. industriji, saobraćaju, poljoprivredi, kao i druge čovjekove aktivnosti, dok se zaštita prirode odnosi na područja posebne prirodne vrijednosti u kojima je dozvoljeno, ili je veoma ograničeno, unošenje promjena u prirodne sadržaje. Zaštita okoline je evoluirala u nešto aktivniji koncept – tzv. okolinsko upravljanje.

Termin okolinsko upravljanje po ISO 14000 znači upravljanje uz uvažavanje okolinske komponente. Sistem okolinskog upravljanja predstavlja dio ukupnog sistema upravljanja organizacije, koji uključuje organizacione aspekte, aktivnosti planiranja, odgovornosti, postupke, postupke za razvoj, realizaciju, postizanje, preispitivanje i održavanje politike upravljanja okolinom. Osnovni elementi upravljanje okolinom sistema su: opredijeljenost rukovodstva o potrebi uvođenja sistema upravljanja okolinom, formulisanje okolinske politike, planiranje aktivnosti, provoženje planiranog, mjerenje rezultata, vrednovanje dostignutih rezultata i stalno poboljšanje. Koncepcija EMS sistema zasnovana je na uvoženju sistemskog i logičku uspostavljneog postupka okolinskog upravljanja na načn da organizacija lakše spriječi i kontroliše nepovoljne uticaje na okolinu koji se odražavaju kroz rad iste.

2. Serija standarda iso 14000-nastanak i razvoj ISO 14000 series Prvi standard iz oblasti upravljanje životnom sredinom2 ili okolinom (EMS)3 je bio standard BS 7750 objavljen od strane Britanskog institute za standardizaciju (BSI) 1992. Godine. Ovaj standard je u praksi i bio model za razvoj cijele serije standard ISO 14000 od strana Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO)4, tako je praktično i bio polazna osnova za eko-menadžment i audit šemu Evropske unije (EMAS)5

2 Životna sredina, okolina ili okoliš. 3 Eng. Environment Management System-EMS. 4 International Organization for Standardization-ISO. 5 European Union Eco-Management and Audit scheme-EMAS.

. Međunarodna organizacija za standardizaciju kao i svaki publikovani međunarodni standard odražava interese različitih zemalja kao i različitih interesnih grupa, dok EMAS odražava interese vodećih zemalja EU predvođenih u ovom konkretnom slučaju Nemačkom, koja je imala ljučnu ulogu u razvoju istog. EMAS predstavlja dobrovoljni concept za upravljanje okolinom i provjeru, koji omogućava organizacijama da verifikuju svoj sistem upravljanja zaštitom životne sredine u skladu sa odgovarajućom Uredbom Evropskog parlamenta i Savjeta (br. 1221/2009). Kroz EMAS III koji je na snazi od januara 2010. godine, omogućeno je uključivanje u zvanicni EMAS registar I organizacijama van EU. EMAS sadrži u sebi sve zahtjeve ISO 14001 standarda, kao I dodatne zahtjeve. Da bi organizaciјa bila registrovana od strane EMAS-a potrebno јe da:

29

• posjeduјe Politiku zaštite okoline, • kontinuirano potvrđuјe sprovođenje definsane Politike okoline, • definiše ciljeve organizaciјe u skladu za državnom i politkom EU o okolini, • sprovodi mjere zaštite okoline, • redovno izvještava o stanju i mjerama okoline čemu se pridaje poseban značaj.

ISO 14001- predstavlja specifične zahtjeve u pogledu upravljanja okolinom i kao takav je finaliziran 1996. Godine, obzirom na istu osnovu-BS 7750, ako neka organizacija ispunjava uslove u pogledu EMAS-a potrebnoje da uloži minimalne napore da ispuni i zahtjeve ISO 14001.

2.1 Karakteristike ISO 14000 ISO 14000 caracteristics

Danas serija standarda ISO 14000, pokriva dvije ključne oblasti evaluacija ili vrednovanja sistema ili organizacije ili okolinske prakse, prva oblast su tzv. organizaciona pitanja a druga oblast su izlazi, tj. proizvodi, usluge ili procesi. Tabela 2.1. Oblasti ISO 14000

Organizacijska evaluacija

Upravljanje okolinom ISO 14001; 14004

Evaluacija okolinskih performansi ISO 14014; 14015; ISO 14031 Okolinska provjera ISO 14010; 14011; 14012; 14013; 14014

Proizvodi, usluge, procesi

Ocjena životnog ciklusa ISO 14040, 14041; 14042; 14043 Okolinsko označavanje ISO 14020; 14021; 14022; 14023, 1402x

Okolinski aspekti u proizvodnim standardima

ISO 14060

2.2 . Standardi serije ISO 14000 ISO 14000 standards

Standardi serije ISO 14000 je globalni naziv za skup standarda koji su pisani za uspostavu sistema zaštite životne sredine, na isti način na koji su pisane forme ISO 9000 koje su zadovoljile potrebe za sistemom osiguranja kvaliteta roba i usluga. Između ISO

30

9000 i ISO 14000 postoji vrlo jaka paralela. U okviru ISO 14000 serije standarda, temeljni standard koji propisuje dobre prakse u upravljanju zaštitom životne sredine je ISO 14001 koji specificira različite zahtjeve koji moraju biti zadovoljeni u postavljanju učinkovitog EMS-a kako bi onečišćenja i drugi incidenti po životnu redinu bili svedeni na minimum. Zahtjevi u ISO 14001 su pisani na uopšten način, tako da standard može biti primjenjen u različitim granama industrije i u različitim geografskim društvenim uslovima. Smjernice određuju različite postupke koje treba provesti u EMS tako da se uspješno umanji šteta po životnu sredinu uzrokovana poslovanjem i aktivnošću kompanije. Standard ne propisuje postupke kako se postupci zaštite životne sredine trebaju provesti u svakoj od pojedinačnih situacija ali ne propisuje nivo onečišćenja ili druge parametre po kojima se mogu mjeriti uticaji na životnu sredinu osim što daje minimum ekoloških ciljeva koji moraju biti definisani i uvršteni. Neki uobičajeni primjeri ekoloških primjera postavljeni zakonskim regulativama su ograničenja zagađenja vazduha i vode, upravljanje otpadom i smanjenje nastanka otpada. Iza takvih zakonskih ograničenja i drugih uticaja na životnu sredinu koji podlježu zakonskim regulativama, ISO 14001 priznaje da određena onečišćenja i drugi ekološki ciljevi moraju biti u ravnoteži sa troškovima za ostvarenje određenih ciljeva i ekonomske dobiti kompanije. Dakle, ISO 14001 propisuje to da kompanija postavlja ekološke ciljeve koji su razumno ostvarivi na prihvatljiv ekonomski trošak. „Razumno ostvariv“ zavisi od uslova pod kojima kompanija posluje i vrste industrije i aktivnosti koje uključuje. Konačno, ono što je „razumno“ i „ostvarivo“ je pitanje za diskusiju i obično je predmet rasprave sa EMS auditorima. ISO 14001 standard propisuje da je kompanija dužna uspostaviti politike životne sredine koje identifikuju sve potencijalne ekološke učinke koji proizilaze iz njihovih aktivnosti i provodi postupke dizajniranja kako bi se smanjili učinci unutar postavljenih granica uz prihvatljiv ekonomski trošak. ISO 14001 također propisuje postojanje opredjeljenosti za ocjenu rada politike i njeno stalno poboljšanje u cilju smanjenja štete na životnu sredinu. Kao što je već spomenuto, ISO 14001 je standard proizašao iz seta standarda i poznat je i kao serija ISO 14000. Međutim, to znači da ISO 14001 sebi postavlja niz zahtjeva za postizanje učinkovitog upravljanja zaštitom životne sredine. Drugi standardi u seriji su samo vodiči koji pružaju pomoć u tumačenju i provedbi raznih zahtjeva propisanih u standardu ISO 14001. Glavni zahtjevi ISO 14001 su:

• Temeljni zahtjevi EMS: o Identificirati i procjeniti uticaj na životnu sredinu svih aktivnosti

poslovanja, o Uzeti u obzir sve operacije organizacije i aktivnosti koje su

identificirane kao potencijalni ili stvarni uticaj na životnu sredinu i postaviti ciljeve zaštite životne sredine koji su prikladni za opseg i

31

uticaj poslovanja ali unutar ograničenja što je tehnički moguće i ekonomski pristupačno,

o Bez obzira na troškove, osigurati da organizacija u skladu sa relevantnim zakonskim regulativama uskladi svoje operacije koje mogu biti predmetom u odnosu na njihov uticaj na životnu sredinu.

o Nužna je stalna kontrola i poboljšanja gdje god je to moguće, o Potrebno je sve aspekte koji imaju uticaj na životnu sredinu i politike

životne sredine prevesti i propisati u dokumentaciju koja je dostupna za javnost.

• Svaki zaposlenik mora u potpunosti biti predan sistemu upravljanja zaštitom životne sredine,

• Odgovarajući komunikacijski lanac mora biti uspostavljen kako bi se osiguralo da sistem upravljanja životnom sredniom djeluje učinkovito,

• Odgovornost za provedbu, upravljanje i reviziju sistema upravljanja životnom sredinom mora biti određena jedna osoba,

• Ključne karakteristike koje imaju značajan uticaj na životnu sredinu moraju se redovno nadzirat i mjeriti a rezultati moraju biti dokumentovani,

• Svi instrumenti i oprema koja se koristi za mjerenje performansi sistema upravljanja životnom sredinom mora biti ispravna i redovno kalibrisana,

• Sve vanredne situacije koje mogu nastati u poslovanju i aktivnosti, organizacija mora identificirat kao i ocijeniti njihov potencijalni uticaj na životnu sredinu,

• Odgovarajuće procedure moraju biti uspostavljene i dokumentovane za odgovaranje na izvanredne situacije koje mogu uzrokovati štetu po životnu sredinu,

• Potrebe za obukom za sve zaposlenike organizacije čije aktivnosti mogu uticati na životnu sredinu moraju biti identifikovane i sprovedene,

• Redovna revizija mora biti provedena kako bi se osiguralo da sistem upravljanja životnom sredinom radi na zadovoljavajući način i ostvaruje postavljene ciljeve zaštite okoliša na način koji se to od kompanije očekuje,

• Temeljna odgovornost za provedbu i uspješno djelovanje sistema upravljanja životnom sredinom leži u menadžmentu organizacije koji mora osigurati adekvatne resurse po uvjetom da daju podršku EMS Ovi resursi moraju uključiti zaposlenike sa potrebnim vještinama kao i finansijska sredstva potrebna za kupovinu opreme i svih ostalih potrebština,

Menadžment kompanije mora redovno kontrolisati sistem upravljanja životnom sredinom. Da bi to učinili, menadžment mora stalno tražiti izvještaje o provedbi zahtjeva sistema upravljanja životnom sredinom, od osoba(e) koju je imenovala kompanija kao osobu odgovornu za provedbu istog, te nakon što pregleda izvještaje, uraditi sve potrebne radnje za izmjenu EMS-a u cilju poboljšanja poslvanja kompanije u skladu sa zaštitom okoline. Ova kontrola menadžmenta mora biti uz, a ne umjesto, redovne unutrašnje i vanjske revizije koje se inače provode.

32

2.3 . Dokumentacija ISO 14001 i njegova integracija sa ISO 9001 Documents of ISO 14001 and ISO 9001 integration

U novim revidiranim izdanjima standard, sistemi menadžmenta (okoline, kvalieta, hrane, sigurnosti na radu, energetskih sistama i dr.) imaju sve više sličnosti među sobom. Mada standard za integrisane sisteme menadžmenta (IMS) još uvek ne postoji u izdanju ISO postoje mnoge inicijative koje promovišu integraciju. Postoji povećana kompatibilnosti svakog od standarda u smjeru jedinstvene strukture i sadržaja. IMS se zasniva na zajedničkom okviru, uz proširenja koja se odnose na standarde za kvalitet, zaštitu okoline i zdravlje i bezbjednost na radu, a koja pokrivaju specifične zahtjeve za odgovarajuću oblast. Najčešće u praksi se provodi integracija sistema upravljanje okolinom sa sistemom upravljanja kvalitetom po zatjevima ISO 9001:2008 (poslednji revidirani standard). U tabeli 1. na pregladan način prikazana je struktira dva navedena standard ali je svakao za jednu organizaciju na praktičan način poželjna integracija vise nezavisnih sistema, jer sistemi u principu i predstavljaju “tkiva” jednog zajedničkog “organizacionog organizma”. Sličnost u postupcima između ova dva standarda znači da ukoliko kompanija već ima ISO 9001 sistem, rukovodilac sistema za kvalitet i sistema odgovornog za zaštitu životne sredine će biti u mogućnosti da rade zajedno odnosno u slučaju malih oranizacija jedna osoba može obavljati obje uloge. To znači da se mnoge procedure i obilježja kvaliteta ISO 9001 mogu prilagoditi sistema upravljanja zaštitom životne sredine, što u znatnoj mjeri pojednostavljuje postupak izrade i provedbe EMS-a. Međutim ova prilagodba ne smije zanemariti činjenicu da i ukoliko postoje sličnosti između ova dva standarda da postoje i važne razlike koje treba uzeti u obzir, što je prikazano u prethodnoj tabeli. Na primjer, dok se ISO 9001 primarno bavi zadovoljavanju zahtjeva kupaca, ISO 14001 mora zadovoljiti javnost kao i ostale zainteresovane strane (Alan, 2004).

33

Tabela 1. Dokumentacija za ISO 14001 i primjeri dokumentacije za njegovu integraciju sa ISO 9001 (Qualitass education, 2005).

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

14

001

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

14

001

Zapisi ISO 14001

4 Zahtevi sistema

upravljanja životnom sredinom

4.1. Opšti zahtevi X Početno preispitivanje

4.2. Politika

zaštite životne sredine

5.5. Politika kvaliteta

X Politika životne sredine Zapis o upoznavanju zaposlenih

Uputstvo za upoznavanje zainteresovane javnosti

Zapis o dostupnosti Politike zainteresovanoj

javnosti

Zapis o preispitivanju X

4.3. Planiranje

4.3.1. Aspekti životne sredine

Procedura za identifikaciju aspekata životne sredine

Pregled značajnih aspekata

Metodologija za identifikaciju aspekata životne sredine Podaci o lokaciji

Lista aspekata Podaci o klimi

Podaci o opasnim materijama

Analiza ulaza/izlaza

Šema tekoloških tokova

34

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Zapisi ISO 14001

4.3.2. Zakonski i drugi zahtevi 4.2.

Procedura za upravljanje zakonskim propisima (može i u okviru procedure za upravljanje dokumentacijom sistema menadžmenta)

X

Zapis o kontrolisanoj distribuciji zakonskih propisa

X (oni koji se odnose na životnu sredinu)

Registar važećih zakonskih propisa X

(oni koji se odnose na životnu sredinu) Lista odgovornih osoba za primenu pojedinih zakonskih propisa

X (oni koji se odnose na životnu sredinu)

Registar standarda X (oni koji se odnose na životnu sredinu) Spisak dozvola I

odobrenja

Registar granskih propisa X (oni koji se odnose na životnu sredinu) Spisak licenci

4.3.3.

Opšti i posebni ciljevi, Programi upravljanja zaštitom životne sredine

4.2.1. 5.4.

Procedura za planiranje sistema menadžmenta

X

Ciljevi kvaliteta, Program upravljanja zaštitom životne sredine

X Program upravljanja zaštitom životne sredine

4.4. Uvođenje i sprovođenje

4.4.1. Organizaciona struktura i odgovornost

5.5.

Organizaciona šema X Odluka o imenovanju predstavnika rukovodstva

X

Odluka o imenovanju predstavnika rukovodstva za EMS (može da bude jedan ili više)

Opisi poslova sa definisanom odgovornošću i ovlašćenjem X

Zapis o saopštavanju odgovornosti i ovlašćenja

X

35

Zahtev ISO 14001

Zahtev ISO 9001

Dokumenta ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Zapisi ISO 14001

4.4.2.

Stručna osposobljenost, svest i kompetentnost

6.2.

Procedure obučavanja X Evidencija izvršenih

X Treba da postoji zapis o

Plan obuke X Izveštaj o obuci X

Program obuke X Matični dosije zaposlenog (sa

X

Diploma o završenoj školi

X

Sertifikati o obukama

X

Obuka za upravljanje

Obuka za zaštitu od

Obuka za rad u Ex zonama

4.4.3. Saopštavanje 5.5.3.

Procedura za eksterne/interne komunikacije X Zapisi za internu

komunikaciju X

Zapisi za eksternu komunikaciju X

E mail X WEB site X

Odgovorno lice za saopštavanje u l č j k l šk

Odgovorno lice za saopštavanje sa

Žalbe zainteresovanih

36

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Zapisi ISO 14001

4.4.4. Dokumentacija EMS 4.2.1. 4.2.2.

Poslovnik kvaliteta X (i životne sredine) Spisak dokumenata X Procedure kvaliteta X Radne instrukcije X Metode kontrolisanja X Planovi X Aspekti X Zakoni X Standardi X Tehnička dokumentacija X

4.4.5. Upravljanje dokumentima 4.2.3.

Procedura za upravljanje dokumentima sistema menadžmenta X Evidencija statusa

dokumenata X

Lista distribucije X

Lista izmena dokumenta X

4.4.6. Kontrola nad operacijama

7.2 Procedura prodaje X Otpremnica X Zapis koji se odnosi na ekološke karakteristike proizvoda

7.3

Procedura projektovanja i razvoda X Projektno tehnička dokumentacija

X Analiza uticaja novog proizvoda na životnu sredinu

Plan realizacije projekta X

Imenovanje projektnog tima X

Gantogram X

Zapis o preispitivanju projekta X

Zapis o verifikaciji projekta X

37

Zapis o validaciji projekta X

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Zapisi ISO 14001

7.4.

Procedura nabavke X Nabavna specifikacija X

Zahtevi koje treba da ispuni nabavljeni proizvod/usluga

Procedura izbora isporučilaca X Plan nabavke X

Lista odobrenih isporučilaca X

7.5.

Procedura proizvodnje X Dnevnici rada X

Tehnička dokumentacija X Parametri procesa proizvodnje X

Crteži i šeme X Podaci o sirovinama Radne instrukcije za proizvodnju X Podaci o proizvodu

Zapisi o neusaglašenom proizvodu X

Planovi kontrole procesa X Zapisi o kontroli procesa X

X Planovi instalacija Zapisi o kontrolisanju instalacija

Procedura održavanja X Zahtevi za rad, Nalozi za rad X

Plan održavanja Podaci o opremi X Karton opreme X

Podaci o životnom ciklusu opreme

Procedura skladištenja X Evidencija skladištenih materija

X Evidencija skladištenih opasnih materija

Procedura pakovanja X Etikete za obeležavanje

X Etikete za obeležavanje proizvoda (ekolabeling)

Procedura transporta i otpreme X X MSDS

Procedura za upravljanje otpadnim materijama X Evidencija otpadnih

materija Procedura za zaštitu životne sredine X Prijava otpada

38

Zahtev ISO 14001 Zahtev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Zapisi ISO 14001

Uputstva za sakupljanje otpada X Ugovor o prodaji otpada

Uputstva za reciklažu X Ugovori o uništavanju otpada

Tehnologija obrade otpadnih voda Kategorizacija otpada

Uputstva za rukovanje otpadom Podaci o skladištenju otpada

Obeležavanje otpada

7.6

Procedura za kalibraciju merne opreme X Karton merila X

Plan kalibracije X Obeležavanje kalibracionog statusa X

Izveštaj o kalibraciji X

4.4.7. Spremnost za reagovanje u slučaju opasnosti

Procedura za reagovanje u slučaju opasnosti Spisak mogućih opasnosti i njihova kategorizacija

Plan zaštite od požara Evidencija akcidenata

Pravilnik o zaštiti od požara Vrednovanje ekološkog uticaja pojedinih akcidenata

Metodologija za identifikaciju potencijalnih opasnosti Prijava akcidenta

Plan evakuacije Obeležavanje puta evakuacije

Analiza rizika Spisak timova i ekipa u slučaju opasnosti

4.5. Proveravanje i

korektivne mere

4.5.1. Monitoring i merenje X Plan monitoringa i merenja parametara

uticaja na životnu sredinu Karton merila X Merenje emisije

Izveštaj o kvalitetu otpadne vode

39

Zahtev ISO 14001 ZahtJjev ISO 9001 Dokumenta ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Dokumenta ISO 14001 Zapisi ISO 9001

Prim

ena

i za

ISO

140

01

Zapisi ISO 14001

Indikatori životne sredine

Izveštaj o monitoringu indikatora životne sredine

Izveštaj o merenju parametara procesa

X

4.5.2. Vrednovanje usklađenosti 4.2.3. X Procedura za upravljanje eksternim

dokumentima Ček lista zahteva pojedinih zakona

Uputstvo za ocenjivanje usklađenosti sa zakonskim propisima Ocena ispunjenosti

zahteva zakon.propisa

4.5.3. Neusaglašenost i korektivne i preventivne mere

8.3. Procedura za postupak sa neusaglašenostima X Zapis o

neusaglašenostima X (koje se odnose na životnu sredinu)

8.5.2. Procedura za korektivne mere X Zapis o korektivnim merama X (koje se odnose na

životnu sredinu)

8.5.3. Procedura za preventivne mere X Zapis o preventivnim merama X (koje se odnose na

životnu sredinu)

4.5.4. Zapisi

Procedura za upravljanje zapisima X Evidencija zapisa X X Rok čuvanja zapisa X

X Odgovornost za čuvanje zapisa X

4.5.5. Interne provere 8.2.2.

Procedura za interne provere X Plan internih provera X Program internih

provera X

Spisak internih auditora X

Zapisi o kompetentnosti internih auditora X

Izveštaj sa interne provere X

4.6. Preispitivanje od strane rukovodstva

Procedura za preispitivanje od strane rukovodstva X Izveštaj za

preispitivanje X

Zapisnik sa preispitivanja X

40

3. STUDIJA SLUČAJA-ISO 14000 KAO OSNOVA ZA NASTANAK NOVOG MEĐUNARODNOG STANDARDA FEASIBILITY STUDY/ DEVELOPMENT OF NEW INTERNATIONAL STANDARD

Postojeći međunarodni standardi u oblasti upravljanja okolinom serije ISO 14000 i upravljanja sistemom kvaliteta ISO 9000, dali su na indirektan način dobru osnovu na unapređenje efikasnosti sistema organizacije, te dali pretpostavke za razvoj međunarodnog standarda za upravljanje energetskim sistemima, koji će u dugoročnom periodu sigurno dovesti do povećanja energetske efikasnosti. Naime, konsultacije između eksperata i Američkog nacionalnog institiuta za standardizaciju (ANSI) rezultirali su formalnim prijedlogom a zatim uspostavljanjem projektnom komiteta ISO/PC 242-Energy Management čiji je zadatak razviti takav standard koji će uspostaviti međunarodni okvir za industrijska postrojenja ili cijele kompanije (organizacije) da upravljaju svim aspektima energije, uključujući njenu nabavku i korištenje. Ovaj budući standard, koji se nalazi u fazi razvoja, između ostalog, omogućiće organizacijama da povećaju energetsku efikasnost, umanje troškove te povećaju doprinos očuvanju zaštite životne sredine

3.1 Uvod u pojam energetske efikasnosti Introduction to energy efficiency

Troškovi energenata predstavljaju svakako značajniji dio ukupnih troškova poslovanja tehnoloških postrojenja. Sa jedne strane, postoji kontinuirani rast cijene energije i energenata zbog objektivnih razloga smanjenja njihovih rezervi, ali i sve strožijih standarda zaštite životne sredine (okoline). Uslovno se može reći da tehnološki naprednije zemlje zastupaju tezu da je čovjekov uticaj presudan faktor klimatskih promjena, pa se naredni period može označiti kao “radikalizacija planova” za smanjenje potrošnje energije, redukcije emisije u vazduh i povećanog udjela energije dobijene iz obnovljivih izvora energije. Dakle, energetska efikasnost se nameće kao jedan od osnovnih faktora u budućeoj interakcji čovjeka i okoline i obrnuto. Pod pojmom energetske efikasnosti se podrazumijeva skup mjera koje se preduzimaju u cilju smanjenja potrošnje energije, a koje pri tome ne narušavaju uslove rada i življenja. Dakle, cilj je svesti potrošnju energije na minimum, a zadržati ili povećati nivo proizvodnje. Ovdje je bitno napraviti razliku između energetske efikasnosti i štednje energije. Naime, štednja energije uvijek podrazumijeva određena odricanja, dok efikasna upotreba energije vodi ka povećanju produktivnost, uz smanjenje utroške energije po jedinici proizvoda. U tehnološkim procesima, pojam energetske efikasnosti se u današnje vrijeme često veže za energetski efikasne uređaje tj. uređaje koji imaju male gubitke prilikom transformacije jednog vida energije u drugi. No, svaka tehnologija i tehnička oprema, bez obzira koliko efikasna, bila gubi to svoje svojstvo ukoliko ne postoje svjesni ljudi koji će na odgovoran način upravljati tehnologijom. Dakle, stanje energetske efikasnosti ogleda u razvijenoj svijesti onih koji je implemetiraju. Takođe, u svakoj oblasti energetskog upravljanja moraju postojati određeni standardizovani modeli eneregetske efikasnosti, koje je moguće pratiti na određeni, relativno jednostavan, način. Jedan od ovih načina je model upravljanja energetskim sistemima u skladu sa međunarodnim standardom ISO 50001.

41

3.2 Osnovni model i svrha standarda ISO/DC 50001 Basic model and aim of ISO/dc 50001 Ovaj međunarodni standard treba omogućiti organizacijama da uspostave sistem i procese koji su neophodni u cilju unapređenja energetskih performansi, uključujući energetsku efikasnost. Ovaj standard po svojoj svrsi treba da vodi smanjenju troškova i emisije gasova kao i drugim okolinskim uticajima, kroz jedan sistematičan pristup upravljanja energetskim sistemima. Ono što je interesantno, da je ovaj standard primjenjiv za bilo koji tip organizacije6, bez obzira na veličinu, geografske, kulturne ili socijalne uslove. Uspješnost implementacije ovog standarda ogleda se kroz iskrenu opredjeljenost svih nivoa i funkcija organizacije, posebno rukovodstva organizacije. Ovaj međunarodni standard je koncipiran na Demingovom modelu stalnog unapređanja, tj. PDCA krugu, koji inkorporira upravljanje energetskim sistemima u svakodnevne aktivnosti organizacije. Model upravljanje energetskim sistemima je prikazan na slici 1, PDCA (Plan-Do-Check-Act) krug po Demingu, predstavlja četiri faze odvijanja poslovnog procesa. U fazi planiranja (Plan)- vrši se planiranje i definisanje svih relevantnih parametara procesa (ulazni zahtjevi, resursi, pravila, slijed i način obavljanja poslovnih aktivnosti, odgovornosti, načini mjerenja procesa, te zapisi koji će se voditi o procesu, itd.). U fazi realizacije (Do) se proces odvija prema planu kako je predviđeno, vrše se mjerenja i praćenje procesa, a nakon toga vrši provjera (Check). Nakon provjere procesa se vrši unapređenje istog (Act), tj. nakon rezultata provjere ponovo se predlažu korektivne i preventivne mjere u cilju povećanja performansi procesa ili u krajnjem ishodu sistema. PDCA ciklus se beskonačno vrti i ponavlja u cilju stalnog unapređenja performansi procesa ili sistema.

Slika 3.1. PDCA model upravljanje energetskim sistemima 6 Organizacija-bilo koji vid formalnog organizovanog djelovanja kao što su: preduzeća, kompanije, institucije, ustanove i dr.

42

Globalna primjena ovog standarda treba da dovede do veće rasploživosti i dostupnosi energije, povećanja konkurentnosti i pozitvnog uticaja na životnu sredinu. Takođe, ovim standardom su obuhvaćeni svi vidovi energije. 3.3. Zahtjevi ISO/DC 50001 ISO/DC 50001 requirements U skladu sa opštim zahtjevima predmetnog standarda, svaka organizacija treba da:

a) uspostavi, dokumentuje, implementira i održava sistem upravljanja energijom (EnMS), u skladu sa zahtjevima ovog standard,

b) definiše i dokumentuje, cilj i granice sistema upravljanja energijom, c) odredi i dokumentuje ne koji način će ispuniti zahtjeve standarda u clju

stalnog unapređenja energetskih performasi sistema. U pogeledu odgovornosti rukovodstva organizacije, rukovodstvo mora uspostviti energetsku politiku, te definisati uloge, odgovornosti i ovlaštenja u pogledu realizacije iste. Planiranje u pogledu upravljanje energetskim sistemima mora identifikovati sledeće specifičnosti:

a) Energetski profil, koji uključuje tekuće i potencijelne izvore energije, evaluaciju prethodnog i postojećeg utroška energije, očekivanu buduću potrošnju energije.

b) Energetsku osnovu, koja između ostalog mora uzimati u obzir energetski profil za period od najmanje 12 mjeseci, a energetske performanse mogu biti posmatrane u odnosu energetsku osnovu.

c) Indikatore energetskih performansi, naime indikatori moraju biti određeni u cilju određivanja energetskih performansi sistema, kao i evaluacije progresa ka ostvaranju ciljeva i rezultata.

d) Legalne i druge zahtjeve, koji se razlikuju u zavisnosti od vrste i ciljnog područja organizacije. Legalni (zakonski i drugi propisi), moraju se uzeti u obzir već pri planiranju sistema upravljanja energijom.7

e) Specifične ciljeve, rezultate i akcione planove. Ovi ciljevi, rezultati i akcioni planovi moraju biti u skladu sa zacrtanom energetskom politikom organizacije. Takođe, pri identifikaciji istih neophodno je uzeti u obzir finansijske i poslovne uslove organizacije, legalne zahtjeve, tehnolške aspekte kao i stavove zaintersovanih strana u cilju unapređenja energetskih performansi sistema.

U cilju realizacije navedenog, organizacije treba obezbjediti kompetentnost, obučenost i svjesnost osoblja koje radi kao i adekvatnu komunikaciju. U pogledu dokumentacije sistema upravljanja energijom organizacije, kao što je već navedeno mora imati dokumentovanu energetsku politiku, ciljeve, rezultate i akcione planove, te dokumente i zapise8

7 Treba imati na umu da u većem broju evropskih država postoje regulatorna tijela u oblasti energije, koja imaju specifičnu ulogu i nadležnosti. U Republici Srpskoj je to Regulatorna komisija za energetiku, FERK-Regulatorna komisija za elektrčnu energiju u FBiH, u BiH je to državno regulatorno tijelo DERK, u Republici Srbiji je uspostavljena Agencija za energetiku Republike Srbije, AERS i dr. 8 Eng. Record.

u skladu sa predmetnim standardom. Ovi dokumenti i zapisi,

43

koje je prepoznala organizacija, moraju obezbjediti efektivno planiranje, operacionalizaciju i kontrolu procesa i opreme koja je direktno vezana za korištenje energije. Svi ovi dokumenti moraju biti kontrolisani. U pogledu projektovanja, svi elementi takođe moraju biti kontrolisani, rezultati evaluacije performansi procesa moraju biti inkorporirani u eventualne specifikacije, projetktovanja i nabavke vezane za relevantni projekat. Nabavke u pogledu energije moraju uključivati (tamo gdje relevantno): kvalitet energije, raspoloživost, kapacitet, varijacije, parametre obračuna i troškove, okolinski uticaj, obnovljivost i dr. Takođe, organizacije mora naći modele nadzora, mjerenje i analize energetskog sistema, kao i periodičnu unutrašnju provjeru EnMS-a, upravljanje neusklađenostima, te dokaze o provednim preventivnim i korektivnim mjerama i ocjenu sistema EnMS-a.

4. Zaključak Conclusion

Trenutni status razmatranog standrada ISO 50001 je u formi nacrta DIS-a (Draft International Standard), postoje indikacije da će buduća implementacija ovog standarda obuhvatiti 60% svjetske potrošnje energije. Ovaj standard predstvalja okvir za inkorporaciju energetske efikasnosti u svakodnevnu upravljačku praksu organizacija, te je baziran na najboljim iskustvima svih ISO standarda upravljanja kao i referentnim evropskim standardom EN 16001:2009, te je kao takav lako primjenjiv sa ostalim sistemima upravljanja unutar organizacije poput ISO 9001:2008 ili ISO 14001:2004. Između ostalog ovaj standard treba da doprinese:

- Transparentnosti u upravljanju energetskim resursima, - Primjeni najboljih praksi u upravljanju energetskim sistemima, - Evaluaciji i prioritetizaciji i implementaciji energetski najefikasnijih

tehnologija, - Promociji energetske efikasnosti kroz dobavljački lanac9

Zvanična verzija standard ISO 50001 se očekuje tokom 2011. godine, te kao takav moći će biti korišten za sertifikaciju energetskog sistema upravljanja, kao i za samoocjenu istog od strane svake organizacije.

, kao i smanjenju negativnog uticaja na okolinu.

5. Literatura References

Alan S. M. 2004. ISO 14000 Environmental Management Standards Engineering and

Financial Aspects, John Wiley & Sons, Ltd C e n t a r z a o b r a z o v a n j e QUA L I T A S S EDUC AT ION. 2005. Kako

primeniti zahteve standarda ISO 14001:2004 u vašoj organizaciji? Srbija i Crna Gora • 34000 Kragujevac • Sretenjskog ustava 27

Turner C.W. 2005. Energy Managemnet Hadbook 5th

9 Eng. Supply chain.

edition, Marcell Dekker Inc., New York

Centar za održivi prostorni razvoj. 2005. Zelena knjiga energetske efikasnosti, EXPEDITIO, Kotor

44

EN 160001:2009. 2009. Energy management systems-requirements with guidance for use, Sustainable Energy, Ireland

ISO 14001:2004. 2004. Environment Management System-requirements, ISO Geneve ISO 9001:2008. 2008. Qulity Management System-requirements, ISO Geneve ISO/CD 5000. 2009. Energy management systems-requirements with guidance for

use, ISO TC 242 Jayamaha. L. 2006. Energy-Efficient Building System, McGraw Hill, New York National Action Plan for Energy Effi ciency (2007), Guide for Conducting Energy

Effi ciency Potential Studies. Prepared by Philip Mosenthal and Jeffrey Loiter, Optimal Energy, Inc. www.epa.gov/eeactionplan

Stoiljković V. et.al. 2006. Integrisani sistemi menadžmenta, CIM College d.o.o & Mašinski fakultet, Niš

Stojiljković V. 2008. International Journal ’’Total Quality Management & Excellence’’, Vol. 36, No. 1 - 2, pp. 63.

Pitanja Questions

1. Šta je životna sredina? Životna sredina, okolina ili okoliš predstavlja sve ono što nas okružuјe, odnosno sve ono sa čime јe direktno ili indirektno povezana čovekova životna i proizvodna aktivnost.

2. Šta predstavlja ISO 9001:2008? ISO 9001:2008 predstavlja međunarodni standard sa zahtjevima sistema upravljanja kvalitetom, revidirano izdanje iż 2008. godine.

3. Šta predstavlja ISO 14001:2004? ISO 14001:2004 predstavlja međunrodni standard sa zahtjevima upravljanja okolinom, izdanje iż 2004. godine?

4. Šta predstavlja PDCA krug? 5. Koja je zahtijevana dokumentacija sisteme upravljanja okolinom? 6. Šta opisuje ISO/DC 50001?

45

UPRAVLJANJE LJUDSKIM RESURSIMA HUMAN RESUORCES MANAGEMENT

Keran H. 1, Perusic M. 2

1Univerzitet u Tuzli, Tehnološki fakultet Tuzla, Univerzitetska 8, Tuzla

2

1.

Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Tehnološki fakultet Zvornik, Karakaj bb, Zvornik

Uvod

brzina promjena u učenju i stvaranju novih vještina na koje su spremni ljudi i uopšte ljudski resursi

Introduction Društvo uopšte i svaka pojedinačna organizacija i njen dugoročni razvoj ovisi gotovo isključivo od kvaliteta njenih ljudskih resursa. U tom slučaju, korištenje tih resursa i ulaganje u njihov kvalitet primarni su faktori razvoja. Cjeloživotni sistem obrazovanja osnovna je infrastrukturna pretpostavka rasta i razvoja kao što je i sistem saobračajnica, energetski sistem, mreža institucija i zakonodavstvo. Uslovi u kojima se odvija privredni razvoj određenog privrednog društva ima svoje odgovarajuće prednosti i nedostatke. Prednosti ali istovremeno i izazovi javljaju se globalizacijom, otvorenom konkurencijom i informatičkim tehnologijama koje su sve to i omogučile. Međutim, nedostatci se javljaju kao posljedica selekcije kadrova, rigidnosti obrazovnih institucija, divergirajućim razvojem privrede i obrazovanja, što ima za posljedicu kočenja razvoja ljduskih reusursa, a isto tako i društva uopšte. Privreda i uopšte privredni razvoj treba da budu motor pozitivnih promjena u društvu. Međutim, formalna i neformalna obrazovanja često ne prate zahtjeve privrede i ne mogu da budu servis u generisanju i poboljšavanju ludskih resursa. Imajući u vidu navedeno, uspješno upravljanje ljudskim resursima zavisi od odgovarajućih faktora u koje se mogu ubrojati sljedeći:

neuređenost školskih sistema u čemu neformalna obuka treba da zauzme posebno mjesto, kako bi se privreda i privredni razvoj brže prilagođavali globalnim trendovima,

sposobnost učenja kako pojedinca, tako isto i privredne organizacije u globalu, sinteze naučenog i primjene naučeog ključni su faktori generiranje razvoja.

Pravilan odabir i način obuke pojedinaca, ili grupa, te načini ocjenjivanja naučenog, ključ su uspjeha primjene novih znanja. Prema tome, svaka obuka treba biti pažljivo planirana, ocjenjivanja, u što se svakako treba uključiti i provođenje audita ljudskih resursa, motivacija, nagrađivanje i destimulacija kako pojedinaca, tako i grupe ljudi koji su uključeni u ljudske resurse.

46

2. Planiranje ljudskih resursa Human resuorces planning

Planiranje ljudskih resursa predstavlja aktivnost predviđanja i svjesnog usmjeravanja, proces kontinuiranog sužavanja strategijskih opcija, jer je planiranje samo racionalniji način poticanja da se stvari zbivaju, čime se pruža sigurnost da svaka i najmanja operacija ili odluka budu unutar šireg okvira u kojem funkcionira razvoj organizacija. Ljudski resursi u organizacijama predstavljaju osnovu za njihov dalji razvoj, gdje se glavne podsistemske funkcije ljudskih resursa mogu svesti na upošljavanje aekvatnih kadrova, i profesionalni razvoj već uposelnih radnik, kao i poticanje uspješnosti na radu kroz razne obuke i motiviranje. Potrebe ljudskih resursa ovisne su od vrste organizacije i djelatnosti kojom se one bave i tek na osnovi rezultata istraživanja potreba prognoziraju se potrebe za zapošljavanjem i razvojem kadrova. Osnovni procesi koji se svrstavaju za zapošljavenj i razvoj kadorva su. U pripremu plana za planiranje ljduskih resursa nužno je napraviti dobru organiacijusku strukturu firme, pripremiti strateški plan razvoja organizacije, koji podrazumijeva njen razvoj za namjanje pet godina, te istraživanje tržišta stavarati plan ljudskih potencijala. Prema navedenom u organizaciji, a vezano za ljudske resurse moguće je prirpemiti tri vrste plana

1. strateški plan na period od 5 gdina, - dugoročni sa postalvjenim ciljevima i aktivnosima u periodu od 5 godina, koji može brojčano da izrazi potrebe organizacije,

2. operativni plan koji se može pripremiti na 3 godine, sa iskazivanjem operativnih akcija i ciljeva u vezi borja radnika i

3. akcioni plan koji je kratkoročni i pravi se na period od jedne godine dana, sa tačno definiranim akcijama i mjerama za poboljšanja ljduskih resursa.

Prema tome, strateški plan predstavlja postavljanje razvojnih ciljeva organizacije za razdoblje od 5 godina te kontinuirano sužavanje opcija. Strateško planiranje vrši se kroz operacijsko planiranje za razdoblje od 3 godine i kroz akcijsko planiranje za 1 godinu. Strateški planovi su relativno fiksni dok operacijski i akcijski moraju biti prilagodljivi. Strateški plan je osnova za planiranje ljudskih potencijal. Na bazi strateškog plana pravi se plan ljudskih resursa u organizaciji koji ima namjera da osigura i zadrži broj i kvalitet zaposlenih koji su potrebni organizaciji, postiže njihovu maksimalnu proizvodnost (radi razvoja organizacije ali i zadovoljstva zaposlenih), te predviđa probleme nastale zbog potencijalnih viškova ili manjkova radne snage. Najvažniji zadaci planiranja razvoja ljudskih resursa su:

1. analiza razvoja ljudskog resursa i njihova obuka, 2. usporedba rasta ljudskih resursa u orgaizaciji, granama, regiji, 3. spoznaja veza odnosa i faktora koji djeluju i utiču na razvoj ljudskih resursa, 4. izrada projekcije rasta i obuke ljudskih resursa,te 5. priprema modela donošenja i realizacije integralnih planova ljudskih resursa.

47

3. Kompetencije Competences

Kod kompetencija značajno je uočiti da se razvoj zaposlenih razlikuje od njihove obuke, obzirom da razvoj nastaje kao rezultat iskustva i zrelosti u čemu je obuka svakako značajan činilac. Postoje određeni poslovi (pretežno rutinskog karaktera) u kojima se nivo obučenosti može identifikovati sa nivoom razvoja u karijeri. Međutim, u oblastima gdje dominira prosuđivanje, donošenje odluke, komunikacije to nije slučaj jer se, sa jedne strane, ovi elementi mogu ali i ne moraju razviti sa vremenom, dok, sa druge, razvoj takvih profila se može ostvarivati kroz određena životna iskustva ili kao dio nekih planiranih programa (Gunz, 1998),. Tako se dolazi na teren kompetentnosti koja u najopštijem smislu predstavlja standardizovani zahtjev za pojedinca da obavi specifičan posao na ispravan način. Spoj znanja, vještina i ponašanja se koristi za unapređenje učinka, a iz ugla pojedinca to je stanje u kome je on adekvatno kvalifikovan odnosno ima sposobnost da obavi jednu specifičnu ulogu. Da bi mogla da prati razvoj kompetentnosti svojih zaposlenih, organizacija treba da uspostavi mjerljivost kompetentnosti svojih zaposlenih. Ova mjerljivost je vrlo svojstvena prirodi određene kompetentnosti, ali su i njeni pokušaji da se uspostave opšti nivoi razvoja kompetentnosti zaposlenih. Vrijedan pomena, makar zbog svoje široke moguć

nosti primjene, jeste poredak koji je uspostavio Drajfus (Dreyfus, 2004), koji vidi razvoj kompetentnosti u sedam nivoa:

Novajlija: Ponašanje strogo prema pravilima, potpuno nefleksibilno Početnik sa iskustvom: Uoč

ava situacione aspekte

„Prakticionista“ (Practitioner – eng.):Djeluje znajući dugorč

one ciljeve i planove „Prakticionista sa znanjem“: Sagledava situaciju u cjelini i djeluje iz lič

nog uvjerenja; Ekspert:Ima intuitivno razumjevanje situacije i usresređ

uje se na glavne aspekte Virtuoz:Ima visok nivo kompetentnosti, unapređuje standarde, ima lakoć

u i kreativan put obavljanja stvari Maestro:Historijske promjene u oblasti kroz pronalaske i uvođ

enje radikalnih inovacija.

Kada se kompetentnost ne sagledava sa aspekta struke, već sa horizonta organizacije, tada je za samu organizaciju primarni cilj da kompetentni ljudi daju njoj neprekidan doprinos. U tom smislu, organizacije definišu primarne zadatke koji ishode č

etiri osnovne kompetentnosti (Spenser, 1993):

Kompetentnost za ciljeve: Potpuno se identifikuje sa ciljevima organizacije djelujui sa pozicija poželjne buduć

nosti, a u skladu sa vrijednostima svoje organizacije;

Kompetentnost za odnose: Stvara i održava veze sa svim stejkholderima organizacije; Kompetentnost za učenje: Stvara i traži situacije koje omogčuavaju da se pokušavanjem sa više rješenja riješi neki osnovni zadatak i to učini dijelom buduć

eg iskustva;

Kompetentnost za promjene: Ponašati se na novi način kada će to promovisati ciljeve organizacije što će doprinjeti ostvarenju poželjne budućnosti. Ovakvo

48

gledanje na kompetentnost vidi njen razvoj kao neprekidni proces stvaranja i povratnog djelovanja. Takav proces zahjteva i posebno okruženje u kojem su pravila neophodna da bi se uvele novine, a da se, u isto vrijeme, ljudi na višim nivoima kompetentnosti sistematski krše pravila, kada situacija to zahtjeva. U literaturi se ovakav poredak identifikuje kao „organizacija koja uč

i” (learning organization).

4. Motivacija i kreativnost Motivation and creativitiy

Uspješnost na radu uključuje aktivnosti motivacije, kreativnosti i ocjenjivanja uspješnosti. Motivacija za rad dominantni je problem u području upravljanja ljudskim resursima. Bitan razlog potrebe koncipiranja radne motivacije jeste potreba razumijevanja mehanizama ponašanja kao osnove za izgradnju sistema motivisanja. Jedan od ključnih strateških zadataka menadžera organizacije postaje uspješno upravljanje ljudskim resursima i u kontekstu toga izgradnja cijelog sistema motivacije. Problem dugoročnog zadržavanja jezgre visokokvalitetnih kadrova i motivacije svih zaposlenih na maksimalni angažman i identifikaciju sa preduzećem i stalan kreativni doprinos uključuju dva osnovna pitanja:

1. kako mjeriti radne rezultate i doprinos ljudi?, te 2. kako nagrađivati njihov rad i razviti takav sistem motivacije koji će ih ne samo

zadržati u organizaciji nego i stalno poticati na veće radne doprinose, što je bjašnjeno u poglavlju sedam?

Uz prvo pitanje vezani su problemi utvrđivanja kriterija i metoda mjerenja i procjenjivanja radnog doprinosa, odnosno uspješnosti na jednoj ili više dimenzija (kvaliteta, kvantiteta, inovacije, itd.), a uz drugo razrada valjane i sistemske politike nagrađivanja i niza instrumenata njezine realizacije. Ljudi imaju vrlo različite motivacijske strukture i različite poticaje i zahtjevaju veoma široku i raznoliku osnovicu motivisanja. Za jedne su dominantni motivatcijski faktori materijalni dobici i privilegije, za druge plaTe ili pak uvjeti rada, poslovna i razvojna politika organizacije, klima u organizaciji. Potrebna je kombinacija motivacijskih faktora, materijalnih i nematerijalnih kako bi se obuhvatile u potpunosti potrebe pojedinca. preduzeće mora krenuti od ciljeva organizacije i tek nakon toga mora odgovoriti na pitanja kako operacionalizirati te ciljeve u grupne i individualne i kako mjeriti njihovo izvršavanje. Poslovna organizacija, tj. manadžement dizajnira radne zadatke te poslove u skladu s organizacijskim ciljevima, zapošljava ljude sa potrebnim znanjima i umijećima te ih trenira, motivira i nagrađuje. To su neki od temeljnih aspekata angažmana ljudskih resursa koji omogućavaju uspješno djelovanje, a vrednovanje rada služi prvenstveno praćenju realizacije organizacijskih ciljeva kako bi se pravovremeno razvijala korporativna strategija, te se prilagodilo okruženju jedna od najpopularnijih i najraširenijih metoda upravljanja uspješnošću menedžera i zaposlenika je upravljanje pomoću ciljeva, a prednost je što su menedžeri i zaposlenici upoznati s ciljevima koje treba izvršiti.

49

Kreativnost koju nosi u sebi pojedinac dolazi do izražaja u određenoj klimi preduzeća i društevnom okruženju iz kojega dolaze poticaji. Stoga je zadatak menadžmenta da prepozna kreativnog pojedinca u preduzeću i osigura uvjete rada u kojima će doći njegove sposobnosti do izražaja i u kojima će on moći kreativnost dalje razvijati. Brojne su tehnike razvoja kreativnih sposobnosti, poput analitičkih u koje se ubrajaju tehnika listinga, input-output tehnika, tehnika "za" i "protiv", tehnike slobodnog toka asocijacija, brain storming te Gordonova tehnika. Uspješnost u radu je trajna briga subjekata organizacije i upravljanja ljudskim resursima te je stoga nužno poticanje svega što ima za posljedicu uspješnost u radu (Mahapatro, 2010). U tome imaju važnu ulogu motivacija, kreativnost i ocjenjivanje uspješnosti

5. Obuka

5.1.

Training

Identifikacija potreba za obukom Identification of training needs

Za uspješnu obuku, potrebno je izvršiti opsežna praćenja, koja se zasnivaju na činjeničnom stanju, koje mora uzeti u obzir radna mjesta, problemi koji nastaju kao posljedica neobučenih ljudi i sl. Kod definisanja potreba za obukom, potrebno je voditi računa o sljedećm:

osobe na rukovodećim funkcijama okupljaju sve zaposlenike koji obavljaju isti posao u prostoriju koja treba da sadrži flip karte i markere;

svim zaposlenicima potrebno je uputiti pitanje da zapišu svojih deset najvažnijih potreba za obukom, pri čemu treba naglasiti, iskazivanje specifičnih potreba svakog pojedinca, gdje komunikacija među zaposlenicima i njihovim rukovodiocima igra važnu ulogu u definisanju potreba zaposlenih,

potrebe svakog od zaposlenih je potrebno napisati na flipchartu,

nakon zapisivanja svih potreba, odnosno prijedloga od strane zaposlenih, potrebno je napraviti prioritete, vodeći računa da se prijedlozi ne ponavljaju,

kada se definiraju prioriteti za obukom, onda se potvrđuje da li su sve generisane ideje prave za ispunjavenje obaveza zaposlenika.

5.2. Odabir polaznika Selection of participants

Nakon odabira oblasti u kojoj će se provesti obuka, potrebno je odlučiti o lokaciji, gdje će se obuka održati i ko će biti prisutan na obuci, što je za manje organizacije presudno. Zbog činjenica, da su zaposlenici često zauzeti obavezama, i da je proces obuke često skup, posebno u vremenu recesije i ekonomske krize, potrebno je pažljivo odabrati koja obalst i koji zapolseni će poađati obuku.

50

5.3. Metode obučavanja Methods of

5.4.

training Postoje dvije vrste obuke na raspolaganju organizacijama: on-the-job i off-the-job tehnika. Na osnovu individualnih okolnosti, odnosno “ko”, “šta” i “zašto” pohađati odgovarajući treninga, potrebno je utvrditi metodu koju koristiti priliom obučavaja (Jyoti, 2006): On-the-job metoda (na poslu) je metoda koja se koristi sa zaposlenicima u vremenu kada oni obavljaju svoje redovne poslove, jer na taj način se ne gubi vrijeme dok zaposleni uče. Nakon pripreme plana za obučavanje, zaposlenici se obavještavaju o detaljima obuke, koji uključuju, datum, vrijeme, način rada i sl. Ova metoda uljučuje orjentaciju na posao, upute obučavanja, nadgeldanje zaposlenih u njihovom samostalnom radu, asistiranje i rotacije na poslu i treningu. Off-the-job (van posla) je metoda koja uključuje predavanja, posebne studije, filmove, televizijske konferencije ili rasprave, studije slušanja, igranje uloga, simulacije, programiranje nastave i laboratorijske obuke van radnog mjesta, a prema utvrđenom planu i programu obuke.

Priprema obuke Preaparation of training

Organizacije koje planiraju svoje trening procese su uspješnije od onih koji to ne čine. Većina menadžera u organizaciji za svoje zaposlene žele uspjeh, ali i da sudjeluju na obukama koje za cilj imaju poboljšanje šanse za uspjeh. Dobro osmišljena obuka može biti od pomoći organizaciji da dođe do određenog cilja Program koji organizacija priprema treba biti usklađen sa strategijom i njenim ciljevima što će imati za posljedicu poboljšanja produktivnosti i ostvarenja drugih ciljeva koji su postavljeni u misiji obuke (Bahtijarević – Šiber, 1999)

Ko su kupci proizvoda ili usluge?

. Za bilo koji posao, formulisanje strategije obuke zahtijeva rješavanje niza pitanja:

Zašto kupuju od vas? Ko su konkurenti organizacije? Koje prednosti konkurenti imaju u odnosu na vas? Koji dijelovi tržišta se mogu zanemariti? Koje su snage organizacije? Koje su slabosti organizacije? Koji društveni trendovi nastaju a koji mogu uticati na organizaciju?

Svrha ostvarivanja strategije obuke jeste da odgovori na dva relativno jasna pitanja : 1. Šta je naše poslovanje ? 2. Šta bi trebao biti naš posao ?

Odgovori na ova pitanja bi trebala da pruže jasnu viziju koji su ciljevi, misija, strategija koji su potrebni da organizacije identifikuje svoju potrebu za obukom, jer

51

osposobljavanje zaposlenika može se ocijeniti analizom tri osnovna područja ljudskih resursa:

• Organizacije kao cjeline • Karakteristike posla i • Potrebe pojedinaca.

Program obuke za kojim svaka organizacija traga treba biti kreiran tako da uključuje mogućnost da zaposlenici nauče materijal i budu u mogućnosti koristiti se njime. Pored navedenog, veoma je važna motivacija zaposlenika za sticanje znanja kroz treninge, jer nauspjeh provedene obuke nije samo šteta za zaposlenika nego rasipanje novca i najveći problem njegovo demotivisanje.

5.5. Provedba obuke Implementation of training

Nakon što je isplaniran plan obuke, potrebno je istu provesti prema planu, odnosno da svi oni koji pohađaju obuku da budu uključeni u istu. Prije same provdbe obuke, nužno je uzeti u obzir sljedeće faktore za uspješnu obuku:

Lokacija,

Ustanova u kojoj se provodi obuka,

Pristupačnost,

Komfor u kojem se provodi obuka,

Oprema koja se koristi za vrjeme obuke, Vrijeme u kojem se obuka odvija.

Organizatori obuke, koja se provodi, a sve u cilju njene uspješnosti, treba da vode računa o sljedećem:

Pravilno dafinisanje organizacijskih ciljeva,

Utvrditi program obuke,

Definisati ciljeva obuke,

Odlučiti koga obučavati,

Razviti metode obuke,

Upravljati obukom,

Odgovorna osoba u organizaciji u kojoj treba da se provede obuka, je odgovoran za kontakte sa edukacijskom kućom i organizovanje obuke/edukacije zaposlenika. Ukoliko se obuka obavlja u organizaciji, odgovorna soba obezbjeđuje potrebne resurse za provođenje edukacije.Osoba zadužena sa organizaovoanje obuke u organizaijic je obavezna na vrijeme informisati polaznike, i sve ostale o terminu edukacije. Za vrijeme provođenja obuke, odgovarajući rukovodioci službi su odgovorni za organizaciju procesa kako bi nadomjestili odsustvo polaznika.

Procjeniti uspjeh provedene obuke.

5.6. Planiranje i program obuke Planning and programme of

Obzirom da organizacije mogu da prave internu obuku, ili da svoje zaposelnike šalju na eksternu obuku, odgovorni rukovodilac, a ukoliko se radi o internoj obuci je

training

52

obavezan napraviti program potrebne interne obuke zaposlenika u procesu kojim upravlja. Ključni elemenat dobrog plana je predvidjeti šta će ko da radi. Provjeravanje posla određenim ljudima podrazumijeva njihovu kompetenciju za obavljanje tog posla. Ova konstatacija odnosi se i na izvršioce koji nisu direktno uključeni u proizvodnju, već i sve ostale (nabavka, planiranje, odnosi sa korisnicima...). U malim organizacijama situacija po ovom pitanju je još ozbiljnija. Pod kompetencijom (osposobljenošću) podrazumjevamo kombinaciju odgovarajućeg obrazovanja, obuke, znanja, vještina i iskustva koje je potrebno demonstrirati. Pri planiranju rada i identifikovanju neophodnih kompetencija, vrlo često se poseže za obukom kao načinom za ovladavanje nedostajućom kompetencijom, pa zbog toga pažljivo treba odabrati sljedeće kod planiranja obuke: identifikaciju zaposlenika (izvršioca) koji se interno obučavaju, aktivnosti, postupke za koje se obučavaju, opremu i prostor za obuku, period obuke, osobu koja je zadužena za praktičnu prezentaciju planiranih aktivnosti, termin provjere obučenosti zaposlenika.

Provođenje obuke u skladu sa utvrđenim programom vrši odgovorna osoba, pri čemu je odgovorna da se u periodu obuke osigura sjedeće: kvalitetna obuka zaposlenika, posebno kada se radi o razvijanju svijesti o

specifičnostima proizvoda, usluga, proizvodnje i sl., potrebna zaštita na radu polaznika obuke kako ne bi došlo do povrede, potrebni sigurnosni uslovi u zaštiti proizvoda, opreme, prostora i zaposlenika.

5.7. Kontrola obučenosti polaznika

Control of succes of training participants Nije dovoljno obaviti obuku (i voditi zapise o njoj), već je potrebno ocjeniti njenu efektivnost. Izvjesni poslovi mogu da zahtjevaju specifičan nivo osposobljenosti da bi bili obavljeni adekvatno (tj. interna provjera, zavarivanje, ispitivanje bez razaranja...). Takođe, za izvjesne poslove je potrebna odgovarajuća kvalifikacija (vožnja kamiona, viljuškara...). U cilju dokazivanja osposobljenosti zaposlenih neophodno je održavati zapise. Takođe, neophodno je održavati zapise o izvršenoj obuci zaposlenih i rezultatima koje su oni tokom nje postigli. Složenost ovih zapisa zavisi od njihove namjene. Treba imati na umu da je detaljnost procedura koje su dio organizacije, koje se bave obukom obrnuto proporcionalna osposobljenosti zaposlenih. Što je viši nivo osposobljenosti procedure su opštije. Međutim, osposobljenost zaposlenih neophodno je prikazati i dokazati. Najjednostavnija forma zapisa su formulari sa potpisom koji potvrđuju osposobljenost zaposlenih da koriste određenu opremu, obavljaju određene procese ili slijede izvjesne procedure. Zapisi treba da sadrže jasan iskaz da su zaposleni osposobljeni za obavljanje posla za koji su obučavani. Efektivnost obrazovanja i obuke treba ponovo ocjenjivati u određenim vremenskim intervalima, kako bi se potvrdilo da je održan nivo postignute osposobljenosti.

53

Obuku treba da vrše osobe adekvatne kvalifikacije, sposobnosti i iskustva. U tu svrhu, potrebno je održavati zapise koji prikazuju kvalifikovanost osoba koje vrše obuku. Kursevi na pojedine teme treba da budu akreditovani od odgovarajućeg tijela, kako bi obuka bila priznata kao adekvatna.

6. Audit ljudskih resursa Human resuorces audit

Audit ljudskih resursa je proces ispitivanja politika, procedura, dokumenata, sistema i praksi u skladu sa ljudskim resursima organizacije. Prijedlog audita jeste da otkrije snage i slabosti u neprofitnom sistemu ljudskih resursa i sva ostala pitanja koja trebaju biti riješena. Funkcionisanje audita je najbolje kada je fokus na analiziranju i poboljšanju djelovanja ljudskih resursa unutar organizacije. Audit je sam po sebi dijagnostički alat, ne perspektivni instrument, pomaže u identifikaciji onoga što nedostaje ili se treba poboljšati ali ne govori šta se treba uraditi kako bi se riješila ova pitanja. Sa auditom ljudskih resursa organizacija može pronaći najuzbudliviji, jeftin i lako dostupan izvor talenata u svijetu vlastite radne snage. Kada je jednom uspostavljen audit i kada se posjeduje u potpunosti sa maximiziranim sistemom ljudskih resursa, organizacija može objektivno sagledati na ono što još uvijek nedostaje i tek tada postoji mogućnost da popune potrebe izvana, opremanjem novih ljudi. U sažetku Sigmunda Freud stoji da u životu je sve stvar ljubavi i rada. Istinski uspijeh osobe koja ostvaruje maksimalan doprinos kompaniji, voli svoj posao. Individua koja ne voli svoj posao može dati osrednji rezultat ali nikako maksimum od sebe. Audit ljudskih resursa pomaže menadžmentu da: Obezbjedi usklađenost plate i sata sa zakonom, Ispita učinkovitost i troškove politike ljudskih resursa, Napravi mjerilo stvarnih i željenih učinaka te razvije akcioni plan, Uštedi novac identifikacijom i korekcijom neučinkovitosti i problema.

6.1. Svrha audita ljudskih resursa Purpose of HR audit

Audit ljudskih resursa predstavlja audit procedure koje trebaju procijeniti da li su funkcije ljudskih resursa na nivou koje mogu da obavljaju svoju funkciju i zadovoljavaju svrsi kojoj su namijenjeni. Metodologija audita je zasnovana na četiri osnovna principa koje je zagovarao vodeći konsultant ljudskih resursa i učitelj Dave Ulrich sa svojom asocijacijom iz USA (William, 1995). Njihov rad i konsultantski posao pokazao je da: Linija menadžment prijateljskog sistema i procedura su na rasolaganju

menadžerima da izvrše svoju ulogu menadžera ljudskih resursa,

54

Linja poslovodstva je oprmeljena za rad u raličitim radnim odnosima prava i kodeksa ponašanja koji regulišu odnos između radnika i menadžmenta na radnom mjestu,

Svaka poslovna jedinica ima ukupnu ljudsku strategiju u mjestu koje povečava vrijednost zaposlenika za posao,

Sistem ljudskih resursa i procedura imaju optimalnu cijenu.

6.2. Opseg audita ljudskih resursa Scale of HR audit

Tim auditora će u procesu auditiranja ljudskih resursa objediniti podatke od zaposlenika kako bi pronašli koliko dobro su njihove potrebe zadovoljene. Povratne informacije uposlenika su sadržane u platama, naknadama, superviziji, planiranju karijere i ocjenjivanja. Izostajanja, sindikati imaju veću vjerovatnost da se dogode onda kada se ne ispunjavaju potrebe uposlenika. Učinkovitost odjela ljudskih resursa se može ogledati po svojoj sposobnosti da zadovolji potrebe zaposlenika dok u isto vrijeme služe interesima organizacije (Mahapatro, 2010). To spada u područje promjenjenih istraživanja:

1. Komparativni pristup (u ovom pristupu organizacija koja ima bolju praksu ili rezultate se uzima kao model. Audit tim auditira rezultate kompanije sa najboljim praksama organizacije koja je model);

2. Pristup tijela izvana (u ovom pristupu standarde postavljaju konsultanti ili se preuzimaju od objavljenih nalaza koji služe kao mjerilo za audit tim);

3. Statistički pristup (ovaj pristup se oslanja na parmametre mjerenja kompanije iz postojećih informacionih sistema. Iz postojećih zapisa audit tim generiše statističke standarde iz aktivnosti i programa koji su evaluirani);

4. Pristup usklađenosti (ovaj pristup se koristi kako bi se utvrdilo da li poduzete ranje slijede zakonske zahtjeve, politiku kompanije i procedure. Audit tim ovdje često ispituje uzorak za zapošljavanje, naknade, disciplinu i ocjenu zaposlenika);

5. MBO ‘Management By Objectives’ pristup (princip u kojem menadžeri i stručnjaci postavljaju ciljeve u svom području odgovornosti nakon čega stvaraju posebne ciljeve prema kojima ovaj učinak se može mjeriti. Audit tim dolazi do stvarne učinkovitosti upoređivanjem sa predhodno postavljenim ciljevima.

6.3. Alati za audti ljudskih resursa

Tools for HR audit Audit tim koristi kombinaciju nekoliko alata za prikupljanje informacija za prikupljanje podataka o organizaciji i aktivnostima ljudskih resursa. Ovi alati uključuju intervjue, ankete, historijske analize, vanjeske podatke i eksperimente ljudskih resursa. Svaki od alata omogučava djelimično uvid u učinkovitost aktivnosti kompanije. Vještim korištenjem alata, audit tim može dobiti uvid u učinkovitost organizacije po pitanju aktivnosti ljudskih resursa.

55

Razgovori zaposlenika i manadžera često pružaju usluge auditiranja i moćan su alat za prikupljanje informacija o aktivnostima ljudskih resursa i utvrđuje područja koja je potrebno poboljšati. Razgovori se mogu voditi sa obje strane kako bi se utvrdili razlozi problema, npr. izostajanje sa posla. Gdje su kritike na mjestu, promjene bi se trebale uraditi. Međutim, uposlenici bi trebali biti obrazovani i obućeni kako bi mogli objasniti razloge za postupke koji su razlog zabrinutosti. Izlazni intervju sa uposlenicima inače se vode kako bi iznjeli svoje stavove i iskustva stečena unutar organizacije. Ova pitanja su često rijetko pregledana da bi se na kraju saznalo da su ukazivali na uzrok problema, izostanaka i nezadovoljstva. Odjel za ljudske resurse bi trebao više obračati pažnju na izlazne intervjue, razlozi nezadovoljstva moraju biti proučeni kako bi se utvrdilo da li postoji trend podjele među odjelima ili rukovoditelja.

6.4. Proces audita ljudskih resursa

Trajanje intervjua je često vremenski ograničeno stoga postoji trend između odjela za ljudske resurse da svoje istraživanje prošire korištenjem upitnika. Upitnici mogu dovesti do iskrenijih odgovora od onih koji se mogu dobiti intervjuom licem u lice. Analiza historijskih zapisa može otkriti važne podatke. Otkriva usklađenost sa zakonima i politikom organizacije i procedurama, također se mogu odrediti uspjeh ili neuspjeh akcijskih planova kako bi se minimizirale posljedice problema. Specifična područja mogu uključivati sigurnost i zdravlje ljudi, pritužbe, naknade, afirmativne akcije, programe i politike. Vanjski podaci također mogu biti korisni u davanju podataka za audit tim na osnovu kojih mogu biti ocjenjene aktivnosti djelovanja organizacije. Takve informacije mogu biti dostupne od raznih javnih i privatnih agencija i vladinih odjela. Primjeri uključuju visinu plate, naknade, dob, spol, obrazovanje i dr. Još jedan alat dostupan audit timu za ljudske resurse jeste usporedba eksperimentalne grupe sa kontrolnom grupom pod realnim uvjetima. Takvi eksperimenti se obično provode u istraživanju zaposlenika, njegovog izostajanja, naknada, zadovoljstva poslom i sigurnosti. Kao rezultat audita ljudskih resursa male organizacije koriste ad hock aranžman koji često ograničava procjenu odabranih područja. Velike organizacije imaju audit tim koji je često sličan onim koji obavljaju finansijsku reviziju. Audit timovi su veoma korisni kada su odjeli decentralizirani u regionalne ili terenske urede. Kroz sprovođenje audita organizacija održava dosljednost u svojoj praksi čak i ukoliko postoji više različitih lokacija.

Proces of HR audit Svrha audita ljudskih resursa jeste da osigura stručnu i objektivnu perepektivu organizacije u pogledu napora ljudskih resursa, identifikaciju područja koja se mogu poboljšati i preporuke za eventualne promjene uključujući i međusobno poštivanje unutar organizacije. Bez obzira na vrstu organizacije ili na veličinu, audit ljudskih resursa je jednostavan i sveobuhvatan alat za analizu i poboljšanje svoje učinkovitosti kao funkcije. Audit je sastavljen od četiri glavna koraka :

56

1. Odrediti željene prakse auditiranja ljudskih resursa za organizaciju; 2. Procijeniti trenutnu praksu protiv kriterija koji je već uspostavljen; 3. Analizirati rezultate; 4. Uspostaviti ciljeve poboljšanja i poduzeti akciju.

Ovaj pristup od četiri koraka se može ponavljati kao i godišnje planiranje i postavljanje ciljeve procesa. Proces je moguće mjeriti prema postavljenim ciljevima i kontinuirano poboljšanje ciklusa. Svrha(e) audita može poslužiti iz bilo kojeg od sljedećih razloga : Da pojasnimo željene prakse rada ljudskih resursa i uloge unutar organizacije, Da bi se uspostavila osnovica za buduća poboljšanja, Za procjenu trenutne učinkovitosti, Za standardizaciju prakse na više lokacija unutar organizacije, Za procjenu sadašnjih znanja i vještina potrbnih za praktičare ljudskih resursa

te, Da bi se poboljšale preformanse na ključne kupce unutar organizacije

(Mahapatro, 2010). Prvi korak – Definisanje audit izvještaja Definisanje željenih audit praksi se mogu definisati na razne načine. Dobra polazna tačka jeste da se određeno vrijeme razmisli o zakonskim zahtjevima i programima kojim odjel mora upravljati. Zatim, potrebno je uzeti u obzir područje odgovornosti i tradicionalne prakse koju audit ljudskih resursa pokriva. Ona mogu uključivati planiranje ljudskih resursa, zapošljavanje, naknade, pogodnosti, obuku, razvoj, sigurnost i dr. Proces popunjavanja radnih mjesta je dokumentovan tako da se odgovornost svake osobe u procesu jasno vidi i razumije. Ocjena svakog zaposlenog je izvršene u organizaciji. Novi uposlenici ispunjavaju novi zakupljeni orjentacijski program ključne politike i procedera kompanije unutar prvih 30 dana. Postoji proces rješavanja problema koji je dobro svaćen i korišten od strane zaposlenika. Kao što se može primjetiti, definicije mogu biti potpune ili opširne odnosno detaljne, zavisno od želje programera. Na početku bolje je da se načini više općeniih ideja i unapređenja iz godine u godinu u područiju koje odredite za podizanje razine obavljanja. Drugi korak - Procjena trenutne prakse Procjena trenutne prakse zahtijeva da bude objektivna. Dobar pristup podrazumijeva tražiti dokaze koji podržavaju ili odbacuju svaku izjavu. Dokazi mogu biti u obliku politika i procedura, izlaz iz ankete među uposlenicima, intervjue sa ključnim klijentima, prikupljanje podataka iz sistema o ljudskim resursima, izvještaji izdati u regulatornim odjelima, statistika itd. Treći kora – Analiza rezultata Važno je prepoznati prednosti i mogućnosti za poboljšanje. Kada su rezultati pregledani, teme će se pojavljivati kao specifična područja ljudskih resursa. Npr., jedna organizacija može biti vrlo jaka i upravljati pravnim zahtjevima, sa druge strane, možda je potrebno poboljšanje u razvijanju više razine sistema definicija. Još jedna organizacija može biti vrlo jaka u područjima kao što su sigurnost ali je

57

potrebno poboljšanje u komunikacijskoj praksi. Pregled podataka u različitim perspektivama je korisna kako bi formulisala sliku ukupnog audita ljudskih resursa. To može održati pozitivan učinak poduzetnih radnji predhodnih godina kao i pružiti aktivnosti za buduće aktivnosti. Četvrti korak – Uspostava poboljšanja, ciljevi i poduzete akcije Idealno vrijeme za završetka audita je neposredno prije godišnjeg planiranja procesa. Uz audit možete iskoristiti svoje uvide u postavljanju ciljeva za sljedeću godinu. Postoje dva aspekta postavljanja ciljeva: održavanje dobre tekuće prakse i razvoj poboljšane prakse. Poznavanje kapaciteta i sposobnosti odjela ljudskih resursa i sistema dobra je osnova za uspostavu realnog i ostvarivog plana. Dobre prakse trebaju postati dio sistema ljudskih resursa tako da se oni javljaju kao pouzdan i predvidiv način. Nakon što je proces ili program dosegnuo tu razinu, možete očekivati učinkovitiji razvoj organizacije. Rezultat audita – izvještaj o auditu

7. Kompenziranje i nagrađivanje

Nakon što je revizija završena audit tim će izraditi nalaz i preporuku audit tima u izvještaju o ljudskim resursima organizacije. Ovaj izvještaj je sveobuhvatna definicija aktivnosti ljudskih resursa uključujući i pohvale za učinkovite prakse i preporuke za poboljšanje prakse koja je manje učinkovita. Priznavanje i dobre i loše prakse čine uravnotežen i prostor za šire prihvatanje izvještaja. To je sveobuhvatan opis aktivnosti audita ljudskih resursa koji za menadžere organizacije sumira ciljeve, odgovornosti i dužnosti. Problemi uposlenika su također istaknuti te loše prakse koje su otkrivene tokom audita. U izvještaju se također mogu uvrstiti druge povratne informacije kao što su stavovi operativnog menadžera za ljudske resurse.

Compensation and awarding Promatrana u kontekstu motivisanja za rad, ali raznolikih i spcifičnih strategije koje se unutar nje razvijaju u savremenim preduzećima, materijalna odnosno finansijska stimulacija nije jednoznačan i jednodimenzionalan koncept, ona je složen konstruktor različitih oblika motivisanja usmjerenih na osiguranje i poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih i finansijskih kompenzacija za rad. Različite strategije koje obuhvata mogu se analizirati i klasificirati u pogledu dvije dimenzije: Stepena direktnosti materijalnih dobiti, odnosno reakcije pojedinca -

materijalna dobit i Uloge individualnog rada i ponašanja u njihovom ostvarivanju.

Kada se radi o stepenu direktnih materijalnih odnosno finansijskih primanja i ukupnih kompenzacija zaposlenih u nekom preduzeću, može se govoriti o dvije temeljne vrste ili kategorije finansijskih kompenzacija:

a) direktnim materijalnim, finansijskim dobitcima koje pojedinac dobiva „u novcu“ i „na ruke“ i

58

b) neizravnim materijalnim oblicima koje pridonose individualnom materijalnom standardu iako ih zaposleni ne primaju neposredno u obliku plaće ili uopće novca.

Primjer ukupnih materijalnih, tj. finansijskih kompenzacija zaposlenih daje Tabela 1.

Tabela 1. Primjer kompenzacija IZRAVNE MATERIJALNE

KOMPENZACIJE NEIZRAVNE MATERIJALNE

KOMPENZACIJE

Niv

o

Poje

dina

c • plata • bonusi i poticaji • naknade za inovaciju i poboljšice • naknade za širenja znanja i fleksibilnost • ostali poticaji (bonusi)

• Stipendije i školarine • Studijska putovanja • Specijalizacije • Plaćene odsutnosti i slobodni

dani • Automobil kompanije • Menadžerske benificije

Pred

uzeć

e • Bonusi vezani uz rezultate i dobitak organizacijske jedinice ili preduzeća

• Udio u profit • Udio u vasništvu (distribucija

dionica)

• Penzijsko osiguranje • Zdravstvena zaštita • Životno i druga osiguranja • Naknada za nezaposlenost • Obrazovanje • Godišnji odmori • „božičnica“ i drugo • Skrb o djeci i starima i dr.

Procjena posla je postupak kojim se utvrđuje relativna vrijednost različitih poslova unutar neke organizacije kako bi se utvrdila struktura plata i razlike u osnovnoj plati za poslove različitih zahtjeva i složenosti. Danas postoje brojne metode i postupci koje organizacije koriste za utvrđivanje relativne vrijednosti poslova i osnovne plate koju nose svojim izvršiteljima. Kreću se od sasvim jednostavnih, kao što su metode rangiranja i klasifikacije poslova, do vrlo složenih kao što su metoda uspoređivanja faktora i bodovna metoda. Istraživanja i praktično iskustvi pokazuju da se najviše koristi bodovna metoda, dok se za menadžerske poslove u novije doba sve više upotrebljava Hay metoda, što pokazuje i tablica 2. Potreba različitih metoda procjene posla (%).

Tabela 2. Metode procjene posla METODE KATEGORIJE POSLOVA

„Plavi ovratnici“ „Bijeli ovratnici“ Menadžeri Hay metoda 9 26 49 Rangiranje 13 20 16 Klasificiranja 31 46 30 Uspoređivanje faktora 21 31 24 Bodovni sistem 26 76 45 Nešto drugo 4 4 8

59

7.1. Bodovna metoda Score method

Bodovna metoda je nesumnjivo najpopularnija i najčešće korištena metoda za utvrđivanje relativne vrijednosti poslova. Spada u kompleksnije analitičke metode ali je jednostavnija, razrađenija od metode uspoređivanja faktora. Postupak kreiranja i procjene poslova bodovnom metodom sastoji se od slijedećih koraka:

1. Odabir kategorija ili klastera poslova koji će se procjenivati na temelju niza zajedničkih faktora povezanih s poslom,

2. Odabir niza eventualnih faktora zajedničkih svim poslovima koje treba procijeniti,

3. Utvrđivanje relativne težine svakog faktora i postotak bodova koji nosi u ukupnoj ocjeni posla,

4. Određivanje: a) maksimalnog broja koji tek posao može dobiti i b) maksimalnog broja stepeni za svaki faktor, 5. Na temelju maksimalnog broja bodova i stepeni svakog eventualnog faktora

konstruiše se matrica koja čini osnovu za dodjeljivanje bodova u potupku procjene poslova,

6. Svaki stepen u svakom faktoru treba precizno definisati i opisati tako da se pri procjenjivanju može lako utvrditi stepen i broj bodova za svaki posao na svakom faktoru,

7. Konačan postupak je primjena postupka procjene poslova, na temelju informacija dobivenih u analizi poslova, tako da se za svaki posao odredi njgova relativna složenost i vrijednost izražena u broju bodova.

7.2. Hay metoda Hay’s method

U novije vrijeme ovo je vrlo popularna metoda procjene menadžerskih poslova koji se primjenjuju u nizu zemalja. U orginalu se često naziva Hay Quide Chart – Profile Method, što je pobliže određuje. Vrlo se često njome procjenjuju i stručni, a ne samo menadžerski poslovi u organizacijama. Temelji se na tri standardna evalutivna faktora (Amstrong, 1991): Know – how u koju uključuje sve vještine, znanja i sposobnosti koje zahtjeva

posao, Rješavanju problem koja označava stepen u kojemu posao zahtjeva

analiziranje, kreiranje i rezoniranje, Odgovornosti koja označava stepen odgovornosti posla i uitjcaj koji ima na

organizaciju. Svaki faktor ima niz podfakrora i dimenzija na kojima se procjenjuje. Specifičnost je i posebna pogodnost metode što za svaki faktor i podfaktore ima razrađene sheme, odosno matrice za procjenu na kojima se može utvrditi profil određenog posla s obzirom na taj faktor.

60

Pored navedenih oblika vrednovanja rada postoje i oni alternativni oblici vrednovanja rada. Promjene koje se događaju u savremenom poslovanju i organizacijama koje kao imaperativ postavljaju fleksibilnost, navode organizacije na nove oblike sistema vrednovanja rada i utvrđivanje plata. Odgovor na te zahtjeve koji u prvi plan stavljaju stalno učenje i fleksibilne djelatnike sa puno različitih znanja i sposobnosti obavljanja više poslova, jeste sistem utvrđivanja plata na temelju znanja i vještina zaposlenih (skill-based pay), a ne poslova koje obavlja. U tom slučaju visinu plate određuje broj različitih vještina kojima je ovladao zaposleni, odnosno znanja koje ima i poslova koje može obavljati, a ne onih koje obavlja. Njegova se logika može sažeti u konstataciji da što više neko uči, to više zaradi. Tabela 3. pokazuje razlike u poređenju sa sistemom plaća koji se temelji na poslu (Milkovich, 1988). Tabela 3. Poređenje sistema plaćanja temeljenih na znanju i poslu (Milkovich, 1988)

TEMELJEN NA POSLU TEMELJEN NA ZNANJU

Struktura plaća Temelji se na poslu koji se obavlja

Temelji se na vještinama koje imaju zaposleni

Menadžerska usredotočenost

Posao nosi platu Zaposlenik se veže za platu

Zaposleni nose platu Zaposleni se vežu uz vještinu

Usredotočenost zaposlenog

Promocija kako bi se dobila veće plata

Stjecanje vještina kako bi se dobila veća plata

Postupak Procjena sadržaja posla Vrijednost posla

Procjena vještina Vrijednost vještina

Prednosti Plata se temelji na vrijednosti obavljenog posla

Fleksibilnost Manji broj zaposlenih

Ograničenja Potencijalna birokracija Nefleksibilnost

Potencijalna birokracija Mogučnost povećanja troškova

7.3. Različite individualne nagrade i bonusi Various indicidual awards and bonus

U savremenoj teoriji i praksi nagrađivanja i materijalnog motivisanja prisutna je i dilema individualnog naspram grupnog ili timskog nagrađivanja. Moderna tehnologija i uslovi poslovanja sve više zahtjevaju timski rad i čine individualne učenike u nizu područija apstraktnom kategorijom. Temeljno pravilo u pogledu bonusa jeste da se trebaju vezati za posebne ciljeve, za ono što se želi postići (čega želimo da bude više). Neki od temelja za utvrđivanje bonusa mogu biti:

• Kvalitet- u većini preduzeća gdje je kvatitet trajni poslovni interes i orijentacija, i bonus koji se dobiva na platu vezan je uz kvalitet.

• Odnos prema klijentima i potrošačima- kako je orijentacija na potrošače temeljna odrednica uspješnih preduzeća, mnoga to nastoje ugraditi u svoj sistem nagrađivanja.

• Fleksibilnost i širenje znanja (pay for knowledge)- poseban interes u većini prduzeća postaje „fleksibilni radnik“, odnosno djelatnik koji je u stanju obavljati čitav niz različitih poslova i pokrivati gotovo svakog člana radnog tima, što, naravno zahtjeva sticanje dodatnih znanja i stalni razvoj koji treba i materijalno stimulisati i nagrađivati.

61

• Prijedlozi za poboljšanje, ideje i inovacije- to je segment materijalnih naknada za koji većina autora drži da zahtjeva individualne nagrade i sistem nagrađivanja izdvojen iz standardnog sistema plata.

7.4. Jednokratni, posebni sistemi stimulacije

Single, special stimulation systems Organizacije su često zainteresovane ili jednostavno prisiljene razviti program za poboljšanje nekih aspekata svoga poslovanja, primjer, podizanje kvalitet, smanjenje izostanaka, zastoja u proizvodnji, poboljšanja iskorištenja radnog vremena. Opći postupak koji se može primijeniti na različite probleme je slijedeći:

1. Utvrditi problem koji se želi riješiti i precizirati cilj koji se želi postići, 2. Utvrditi troškove koje preduzeće ima zbog navedenog problema koji želi

otkloniti (loše kvalitete, izostanke, neadekvatno iskorištenje i gubitak radnog vremena, zastoje strojeva i sl.) i procijeniti uštede koje se mogu ostvariti,

3. Razraditi program za rješenje problema, utvrditi tehničke troškove, odnosno cijenu provođenja programa,

4. Odrediti dio sredstava od predviđenih ušteda za stimulaciju sudionika u programu, a to mogu biti sva tako osigurana sredstava ili njihov dio, koji ne bi trebao biti manji od 50%

5. Utvrditi način sudjelovanja u tim sredstvima, odnosno temelj od kojeg će se polaziti u određivanju individualnih nagrada.

Svi parametri moraju biti poznati, a pravila definisana prije provedbe programa. Nagrade se moraju neposredno vezivati uz ostvarenje postavljenog cilja i biti dovoljno stimulativne da potiču na dodatni napor i angažman.

7.5. Grupni sistem stimulacije Group stimulation systems

U savremenim preduzećima sve se više primjenjuje praksa različitih oblika materijalnog nagrađivanja i finansijskog učestvovanja zaposlenih u poslovnim rezultatima i uspješnosti na svim organizacijskim razinama. Međuzavisnost rada u savremenim preduzećima i potreba visoke zainteresovanosti i angažiranosti svih u poboljšanju i razvoju ukupne organizacijske uspješnosti vodi potrebi direktnog i vidljivog vezivanja individualnih pitanja uz uspjeh organizacijskih jedinica i preduzeća. Stoga uz platu ide i poseban bonus vezan uz različite aspekte i razine uspješnosti poslovanja koji se daje jednokratno ili višekratno tokom godine (Hammer, 1988). Razvijaju se novi (ili modificiraju i reaktiviraju stari), kako se ponekad označavaju, alternativni oblici i sistemi nagrađivanja. Najpoznatiji su: Sistemi učešća zaposlenih u dobitku Sistemi učešća zaposlenih u profitu, Sistemi učešća zaposlenih u vlasništvu.

62

Bez obzira na razlike, zajednički cilj svima je povezivanje individualnih interesa zaposlenih i širih organizacija interesa putem materijalnog nagrađivanja, odnosno finansijske participacije.

7.6. Nedirektne materijalne kompenzacije-benificije Non-direct material compensations – benefits

U praksi savremenih preduzeća razvijeni su brojni oblici kompenzacija koji neposredno utiču na ekonomski standard tokom rada i po završetku radnog odnosa i vijeka. Uobičajno se nazivaju benificijama (employee benefits). U kontekstu motivisanja i nagrađivanja imaju dvije specifične značajke: Pravo na njih proizilazi iz pripadnosti preduzeću, Po pravilu se ne percipiraju finansijskim stimulacijama vezanim uz rad.

U kontekstu motivacijskog sistema one mogu privući ljude u organizaciju i pridonijeti njihovom zadržavanju. U svakom slučaju one jesu dio ukupnih kompenzacija koje organizacije pružaju svojim zaposlenicima za njihov rad, i to dio koji ima značajnu ulogu i koji neprestano raste u ukupnim troškovima rada. Tabela 4. Vrste benificija- neizravnim kompenzacijama u preduzećima

VRSTE BENIFICIJA Benificije sigurnosti i

zdravlja Benificije slobodnog vremena Usluga zaposlenicima

• Penzijsko osiguranje

• Zdravstveno osiguranje

• Životno osiguranje • Osiguranje i

naknade u slučaju profesionalnih oboljenja, nesreća i sl.

• Bolovanja • Socijalna sigurnost • Osiguranje i

naknade u slučaju nezaposlenosti

• Otpremnine

• Odmori • Praznici • Opravdani izostanci • Plaćeni dopusti • Žalbeni postupci i

pregovaranja • Plaćeno vrijeme tokom

stručnog usavršavanja i obrazovanja

• Pomoć i stipendije za školovanje • Krediti zaposlenima • Usluge prehrane • Automobil kompanije • Profesionalna odjeća • Pravne usluge • Programi štednje • Prijevoz i pakiranje • Skrb za djecu i starije • Različite nagrade za službu, staž i

druge prigode • Programi rekreacije i zdravlja • Socijalne aktivnosti • Troškovi preseljenja i transfera • Diskontna kupovina proizvoda

preduzeća • Prodaja opisane opreme • Bonusi i pokloni za praznike • Savjetovanje i različite stručne

usluge • Naplačeni dopusti zbodg porodičnih

razloga i dr.

63

7.7. Menadžerske kompenzacije Manager compensations

Menadžeri su danas nesumnjivo najbolje plaćena kategorija u svijetu. Njihova primanja i usporedbe predmet su velikog interesa; prate ih poznate publikacije kao što su Business Week Forbes ili Fortune koje publiciraju liste kompenzacija američkih i drugih svjetskih menadžera. Primanja najboljih svetskih menadžera znatno nadilaze primanja umjetnika, estradnih zvijezda i sportaša, pa i predsjednika država. U tome svakako prednjače američki menadžeri. Tabela 5. ilustrira neke relevantne relacije u tom područiju. Tabela 5. Prosječna primanja vrhovnih menadžera i drugih odabranih profesija

PROFESIJE BROJ PROSJEČNA

PRIMANJA NA GODINU U $ (1991.)

Direktori glavnih tvrtki „ Wall Street-a“ 1.200 1.100.000 Viši menadžeri velikih kompanija 8.000 664.000 Profesionalni sportaši 2.500 627.000 Partneri glavnih odvjetničkih tvrtki 12.500 445.000 Liječnici 400.000 170.000

8. Studija slučaja- slabosti ljudskih resursa lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini sa aspekata implementacije lokalnih projekata Casy study – weaknes of human resuorces of local communities in Bosnia and Hergezovina from in implementation of local projects

Većina lokalnih zajendica u Bosni i Hercegovini (opštine i Brčko distrikt BIH) su aktivno učestvovale u nekom od projekata jačanja ljudskih kapaciteta koji su implementirale međunarodne ili domaće organizacije. Neki od najvećih aktivnih učesika su: OSCE Misija u BIH, USAID, UNDP, SIDA, te projekti podrške EU. Ne samo na lokalnom nivou, reforma javne uprave se trenutno vodi na svim nivoima vlasti u BiH. U proteklih petaestak godina, javna uprava u BiH se suočila sa masovnom emigracijom kvalifikovanih kadrova, dok, u isto vrijeme, neizmijenjeni sistem školovanja na tri nivoa nije bio u mogućnosti odškolovati pojedince sa potrebnim vještinama i znanjem (npr. vještine upravljanja ljudskim resursima, izrade zakona, upravljanja javnim finansijama, itd.) koji bi zamijenili odlazeće kadrove. Pored nedostatka kvalitetnih kadrova na tržištu (mada je stopa nezaposlenosti izuzetno visoka), institucije javnog sektora nisu bile u stanju privući kvalificirane profesionalce iz kompanija i brojnih međunarodnih organizacija, isključivo zbog njihove netržišne ponude plaćanja (prosječna zarada u pojednim lokalnim zajednicama je čak ispod prosjeka BIH). Kao rezultat svega toga, neophodno je preduzeti izmjene načela i praksi u skoro svim oblastima javne uprave, pri čemu nas čeka ogroman posao, iako smo svjedoci nekih pozitivnih primjera. Upravljanje ljudskim resursima, kroz navedne projketa fokusirano je na glavna polja:

64

Planiranje ljudskih resursa, Upošljavanje, Upravljanje učinkom, Kompenziranje, Razvitak ljudskih resursa, Profesionalna etika,

Takođe, kroz ove projekte uspostavljena su i dva pomoćna servisa lokalnim zajendicama. Savez opština i gradova RS te Savez općina i gradova FBIH, koji su dobrim dijelom preuzeli ulogu koordinatora ili partnera između lokalnih zajednica, viših nivoa vlasti, te međunarodnih organizacija. No problem koji se veoma brzo uočio u svim lokalnim zajednicama iako organizaciono predimenzionirane (značajan višak zaposlenih u odnosu na evropski prosjek i preporuke), kada se ulazi u nove projekta, broj kvalifikovnih saradnika na projektu je bio minimalan, upravo sa stanovišta kompetencija zaposlenih u loklanim zajenidicama (Perušić, 2006). I pored većeg broja slabosti ljudskih resura izdvajamo sljedeći problem: izbor menadžera projekta koji se implementiraju u lokalim zajednicama. 8.1 Uloga i zadaci menadžera projekta u lokalnim zajednicama Role and tasks of project manager in local communities Već je naglašeno, najvažniji član projekta je menadžer projekta. Glavni cilj menadžera projekta, uz koordinaciju, je motivacija ostalih članova tima. Važna osobenost koju menadžer treba posjedovati je percepcija, zapažanje promjena oko sebe. On treba procijeniti koje su informacije relevantne, irelevantne, koje su potpune, koje su nepotpune, koje su informacije tačne a koje netačne. U dužim vremenskim periodima menadžer empirijski može zaključiti šta od kojeg člana, organizacijske jedinice može očekivati. Osim stručnosti za pojedini projekt menadžer mora imati razumijevanje, administnativno znanje posebno u loklanim zajednicama, te mora respektovati sve probleme. Bez obzira koliko je vođa iskusan, kompetentan, optimističan, inteligentan on ne može očekivati efikasnu grupu bez odgovarajuće podrške i saradnje koju bi trebao dobiti od ostalih članova grupe i rukovodstva lokalne zajednice. Zbog toga je vođa samo prvi među jednakima članova radne grupe ili tima usmjeravajući ih prema cilju, tj. uspješnom završetku projekta. Svaka lokalna zajednica bi trebala odrediti jednu osobu, odnosno menadžera koji bi bio zadužen za upravljanje projektom i odgovoran za planiranje i nadgledanje realizacije aktivnosti, raspodjelu posla unutar projektnog tima, ocjenu realizacije projekta, izvještavanje itd. Naravno ovakav pristup još uvijek nije naišao na široku primjenu, te zbog toga se mnoge lokalne zajednice susreću sa problemima vezanim za uvođenje novih usluga, uvođenjem novih sistema kao što je recimo sistem upravljanja kvalitetom ISO 9001 i dr. Funkcija planiranja zahtijeva od menadžera da donese odluke o važnim elementima projekta kao što su ciljevi, aktivnosti, izvori i implementacija, te razradi detaljan plan upravljanja projektom. Sistematsko držanje i čuvanje stvari pod kontrolom zahtijeva talenat, naročito kada je više ljudi uključeno i kada se informacije moraju razmjenjivati. Stvarni izazovi vođenja (Yukl, 2002) projekta su: Da aktivnosti vode ka svrsi projekta; Poštovanje rokova; Raspodjela poslova i zadataka;

65

Izgradnja tima i pojedinačnih zaposlenika, Donošenje odluka; Dokumentovanje projekta; Prikupljanje i dijeljenje informacija; Koordinacija i organizovanje Nadgledanje i procijenjivanje; Održavanje kontakta sa partnerima; Ostalo što može imati uticaj na projekat..

Raspodjela posla i odgovornosti je možda i najteži zadatak za menadžera. Podrazumijeva proces postizanja ciljeva projekta sticanjem, zadržavanjem, razvijanjem i ispravnim korištenjem ljudskih resursa unutar jedne organizacije.

Kroz posmatranja i proučavanje, menadžeri moraju identifikovati vještine koje su im na raspolaganju unutar organizacije. Ukoliko one nedostaju, menadžeri bi trebali razraditi program aktivnog razvoja, uključujući obuku, obrazovanje i opštu pripremu projektnog tima za sadašnji i budući rad. Kada se bez problema dospije do sredine implementacije projekta, to znači da su menadžeri dobro postavili planove, projektni tim radi dobro i svi su zadovoljni postignutim rezultatima. Međutim, suočavanje sa kriznim situacijama i iznalaženje kreativnih rješenja je značajna vještina upravljanja. Kada nastupi kriza, svi u projektnom timu bi se trebali uključiti u rješavanje problema.

Međusobna saradnja i komunikacija unutar projektnog tima je od izuzetne važnosti. Takođe je važna komunikacija i sa predstavnicima finansijera ili donatora, jer ukoliko problemi utiču na implementaciju i uspjeh projekta, bolje je finansijera/donatora informisati na vrijeme. Između pojedinih faza projekta javlja se mnogo kontakata, izmjene ideja, ali i konflikata i neusklađenosti, koje se prevazilaze i pretvaraju u završni proizvod-projekt po narudžbi. Tu se još javljaju i povratne veze10

9. Zaključak

potrebne za ispravak pojedinih grešaka (korektivne mjere) koje se javljaju tokom različitih faza. Većina informacija vezana uz projekat neće se kretati po isključivo definisanoj liniji, nego će se kretati u smjeru potrebe za njom. Dakle i sa stanovišta komunikacije se javlja potreba za osobom na čelu formalne organizacije koja će biti odgovorna za vođenje projekta, kao jedinstvene cjeline, jer krajnji kupac ili korisnik hoće da zna ko snosi odgovornost za neuspjeh projekta. Dakle i sa stanovišta odgovornosti, potrebna je osoba koja može osigurati provođenje aktivnosti, unutar projekta, unutar vremenskih ograničenja, ta osoba je projekt menadžer. Kao što se može očekivati, vođa projekta osoba zadužena da projekat dovede do završetka, te je njegova glavna uloga da obezbjedi odgovarajuće pretpostavke da se projekat završi na najbolji mogući način.

Conclusion Kao što je naglašeno menadžer projekta rukovodi projektnim timom čiji je zadatak da koordinacijom učesnika i vođenjem poslova dovedu projekat do efikasnog završetka.

10 Eng. Feedback.

66

Dakle, direktno rukovodi članovima projektnog tima. U upravljanju realizacijom projekta, vođa projekta ili projekt menadžer ima nekoliko veoma značajnih uloga koje mora kvalitetno da obavi, a to su:

lider tima, osoba koja odlučuje, stvaralac pozitivnog okruženja i integrirajući faktor.

Obzirom da vođa, ima centralnu i odlučujuću poziciju u projektu, vođa projekta ima mogućnost da povezuje i integriše napore članova projektnog tima i drugih interesnih grupa u projektu u cilju efikasnog završetka projekta, zbog ovoga je veoma važno da ista osoba ima kako podršku najvišeg rukovodstva lokalne zajednice tako i ključnih interesnih grupa. Vođa projekta ima i veoma značajnu ulogu komunikatora u povezivanju svih učesnika u projektu. On predstavlja središno komunikaciono mjesto u projektu, tj. čvorište svih bitnih i nebitnih informacija. On mora da pronađe način da selektuje, analizira, prenese i distribuiše različite informacije interesnim grupama. Ovdje svakako postoji jedna specifičnost jer interesne grupe lokalnih zajednica su prilično kompleksne. Da li su to samo građani koju podnose određeni zahtjev po osnovu upravnog postupka i radnji ili svi građani lokane zajednice, da li su to i druge organizacije (škole, NVO, ustanove) i dr.?). Zbog svega navedneog, uloga menadžera projekta u lokalnim zajednicama je prilično kompleksna, te se izboru istih mora pristupiti na veoma pažljiv način. Upravo prepoznavajući ovu problematiku, navedne međunarodne organizacije su u većem broju lokalnih zajednica provele veći broj obuka i treninga vezanih za unapređenje ljudskih resursa sa aspekta njihovih znanja i vještina, što je svakako rezultiralo, da je trenutno lokalna uprava najbolji dio javne uprave u BIH.

10. Literatura References

Amstrong, M., Murlis, H. 1991.Reward Managment: A Handbook of Remuneration

Strategy and Practice, London, Kogan Page. Bahtijarević-Šiber, F. 1999. Management ljudskih resursa, Golden marketing, Zagreb. Dreyfus H. 2004. From Socrates to Experts Systems: The Limits and Dangers of Calculative

Rationality, Regents of University of California Gunz H.P. et al., 1998, “New Strategy, Wrong Managers? What You Need to Know about

Career Streams,” Academy of Management Executive, May 1998, 21 Jyoti, P., Venkatesh D.N. 2006. Human Resources Management, Oxford University Press,

New Delhi. Hammer, T. H. 1993. New Devolopment in Profit-sharing, gain-sharing and Employee

Owership, u: Campbell, J.P., Campbell, R.J. (Eds), Productivity in Organizations, San francisko: Jossey- Bass, 1988, 328-366; Spenser L.M, 1993, “Competence at Work”, Wiley, New York, US

Mahapatro, B., B. 2010. Human Resuorces Management, New Age International Publishers. Milkovich, G. T., Boudrean, J. W. 1988. Personell Human Resource Managment, Home-

wood , IL, BPI/IRWIN, 1988, 725 Perušić, M. 2006. Upravljanje projektom, Tehnološki fakultet Zvornik. William B. W. Jr.m Keith D. 1995. Human Resource and Personnel Management. Yukl, G. 2002. Leadership in Organization, Prentice Hall, New Jersey.

67

Pitanja Questions

1. Šta je potrebno za dobro planiranja ljudskih resursa? Za dobru planiranje ljudskih resursa potrebno je napraviti dobru organiacijsku strukturu organizacije i strateški plan za njen razvoj, koji podrazumijeva razvoj za namjanje pet godina.

2. Šta plan edukacije ljudskih resursa treba da sadržava? Dobar plan edukacije treba da sadrži sljedeće: identifikaciju zaposlenika (izvršioca) koji se interno obučavaju, aktivnosti i postupke za koje se obučavaju, opremu i prostor za obuku, period obuke, osobu koja je zadužena za praktičnu prezentaciju planiranih aktivnosti i termin provjere obučenosti zaposlenika.

3. Šta je audit ljudskih resursa? Audit ljudskih resursa je proces ispitivanja politika, procedura, dokumenata, sistema i praksi u skladu sa ljudskim resursima organizacije

4. Kako se izvodi audit ljudskih resursa? 5. Kako se vrši nagrađivanje zaposlenih? 6. Kakvi su to grupni sistemi stimulacije?

68

69

ŠTA JE TO MENADŽMENT PROMIJENA?

WHAT IS CHANGE MANAGEMENT?

Katrin Muler IFAS, Birkenfild, Germany

1. Definicije

Definitions Menadžment promjena je strukturalni pristup tranzicije pojedinaca, timova i organizacija iz trenutnog stanja u željeno buduće stanja.U profesionalnom smislu ovaj termin obično znači “razvoj u pogledu biznisa za neku datu organizaciju”. U svom radu Change Management 101: A Primer, Fred Nikols (Nikols, 2010) navodi “u svojim razmišlljanjima šta se podrazunijeva pod terminom menadžment promijena, izdvoja četiri osnovne definicije: Zadatak upravljanja promjenama (od reaktivnog ili proaktivanog stava) Područje profesionalne prakse (uz značajne razlike u sposobnosti i vještina

između praktičara) Stablo znanja (koje se sastoji od modela, metode, tehnike i drugih alata) kontrolni mehanizam (koji se sastoji od zahtjeva, standarda, postupaka i

procedura)”. Naučno posmatrano, menadžment promjena, je stoga okvir i postupni pristup za planiranje i učinkovitije provođenje budućih promjena unutar organizacije, kao i za upravljanje i suočavanje s već događenim promjena.Filozofski, menadžmentu promjena, može se pristupiti kao umjetnosti koja priznaje da nije organizacija u postupku promjena, to su pojedinci unutar organizacije koji se mijenjaju.Stoga zadatak menadžmenta promjena je naučno holistički prtistup “koji uključuje upravljanje njegovog utjecaja na ljude” (Nikols, 2010). Stoga kao multidisciplinarna nauk, modeli, alati, metode i tehnike koje koriste menadžmentu promjenazahtjeva stručnjake iz različitih disciplina “psihologije, sociologije, poslovne administracije, ekonomije, industrijski inženjering, sistemsko inženjerstvo i proučavanje ljudskog i organizacijskog ponašanja” (Nikols, 2010).

Tabela 1. Vrste menad\menta promjena Table 1 The types of management changes

Individualni menadžment promjena Organizacioni menadžment promijena

Razumjevanje kako da se osoba promjeni uspješno Razumijevanje alata neophodnih da se individua promjeni uspješno

Organizacije se ne mijenjaji, a individue mijenjaju. Nije bitno koliki projekat vodite, uspjeh projekta zavisi od pojedinaca koji obavljaju pojedinačne poslove, odnosi se na sve zaposlene obuhvaćene procesom promjena. Efektivan menadžment promjena zahtjeva razumijevanje kako da se jedna osoba promjeni uspješno.

Ukoliko se promjene provode postupkom osoba po soba potrebno je obezbjediti procese i alate koji ove procese omogućuju. Alati kao što su komunikacija i treninzi se promjenjuju u slučajevima kada nije moguće obezbjediti strukturalni pristup. Kada postoje jasne perspektive procesa organizacionih promjena, potrebno je definisati jasan stepen promjena I načina kako koristiti set raspoloživih alata za vođu projekta.

IZVOR: Change Management Learning Center, 2011

70

2 Pristupi (Organizacijski menadžment promjena) Approaches (Organisational Change Management)

Upravljanje promjenama može sagledati i pristupiti iz više perspektiva.

1.2.1 Prosci pristup (Preuzeto sa vebsajta Change Management Learning Center)

Prosci organizacijski menadžment promjena procesa upravljanja je izgrađen u koracima koji projektni tim može dovršiti za određenu promjenu ili inicijativu i sastoji se iz:

“Faza 1 –Priprema za promjene Prva faza u Prosci metodologiji usmjerena na pripremu. Ona odgovara na pitanje: “koliko je menadžment promjena potreban za taj projekat” Prva faza predviđa svjesnost situacije koja je važna za uspješnoupravljanje promjenama. Izlazi iz faze 1: • Promjena osobina profila • Profil organizacijskih atributa • Promjena strategija upravljanja • Promjena strukture za upravljačkog tima • Procjena sponzora, struktura i uloga

Faza 2 - Upravljanje promjenama Druga faza Prosci procesa je usmjerena na stvaranje planova koji su integrisani u projektne aktivnosti - ono što ljudi obično misle kada govore o menadžmentu promjena. Na temelju Prosci istraživanja, postoji pet planova koji bi trebalo biti ostvareni da pomognu pojedincima tokom kretanje kroz ADKAR model. Izlazi iz Faze 2: • Komunikacijski plan • Putokaz za sponzore • Plan obuke • Plan podučavanja • Nezavistan plan upravljanja

Faza 3 - Jačanje promjena Jednako kritična, ali većinom često predvidiva, treća faza Prosci procesa pomaže projektnim timovima stvaranje posebnih akcijskih planova za osiguravanje održivosti promjena. U ovoj fazi, projektni timovi razvijaju mjere i mehanizme da vide da li je promjena zaživjela, kako bi se osiguralo da zaposleni rade svoj posao na novi način u cilju postizanja uspjeha. Izlazi iz Faze 3: • Jačanje mehanizama • Pridržavanje revizorskih izvještaja • Korektivni akcijski planovi • Individualni i grupni pristupi • Uspjeh • Naknadni pregled”

71

2.2 Olsbridžov (Alsbridge) okvir Menadžmenta promjena (Ovaj model je razvijen od strane Olsbridža (Alsbridge)

Konzultantska firma Alsbridge koristi dole prikazan dijagram kako bi opisala okvir za menadžment promjena:

Slika 1. Olsbridžov (Alsbridge) okvir Menadžmenta promjena

Figure 1 Olsbridžov (Alsbridge) Change Management Framework Segmentima u kolu opisuju se razne komponente koje u sprikazane zajedno, kako bi se podržali i ostvarili rezultati / inicijative.Važno je da se svi segmenti riješavaju odgovarajućim redom, kako bi se osigurala uspješna provedba promjena. Kultura: Uključuje spremnost za promjenu i kako će inicijativa doprinijeti ostvarenju strateških ciljeva organizacije, kao i procjenu sposobnosti i spremnosti pojedinaca i organizacija da asimiliraju promijene. Posebno je važno da se prepoznaju i artikuliraju potencijalni blokatori i da se dogovori postavljenim strategijama i planovima kako se ne bi iskočiilo iz zadatih inicijativa. Organizacija: obuhvata dizajn novog svijeta, uključujući operacijski model organizacijske strukture, pravila, okvire nadležnosti i upravljanja i okvire odlučivanja. Rukovodstvo: Ova aktivnost ima za cilj pojasniti kako će se promijena inicijativa provesti i osposobljavanje vođa da provode svoje uloge. Specifične aktivnosti uključuju definisanje uloge liderskog tima, liderski tim će raditi zajedno tokom provedbe inicijative i naknadno, kao i uloge i

72

odgovornosti pojedinih vođa. Ova aktivnost može identifikovati potrebu za obuku i / ili treniranje vođa i potencijalnih vođa. Ljudske sposobnosti: Ova aktivnost ima za cilj uspostavu vještina i sposobnosti potrebnih za nove promjene, te kako postići te zahtjeve, uključujući i vještine revizije, analize, posao i pravila i planiranje karijere. Uključivanje onih koji će voditi nove promijene u organizaciji je ključ za uspjeh ove aktivnosti. Izvršenje: Ova aktivnost osigurava isporuku novih modela ("making it happen"). To uključuje i "tvrdi" isporuku u obliku projektnih planova, događaja, izvještaja o napretku i analize budžeta, i "meke" isporuke u obliku komunikacije i upravljanja sudionika. Kontinuirano poboljšanje: obuhvata "život nakon promjene" i uključuje okvire i procese (npr. upravljanje učinkom, uravnotežen bodovni sistem i nagrade, poravnanja i td.) za mjerenje učinkovitosti promjena, mehanizme kako bi se osiguralo da se mogućnosti za daljnje poboljšanje identifikuju kako bi se djelovalo pravovremeno. To je veoma važno za upravljanje očekivanjima svih onih pod uticajem promjena, tako da će se oni naviknuti na ideju da je promjena stalna u novom modelu .

2. Pristupi (Individualni menadžment promjena) Approaches (Individual Change Management)

3.1 ADKAR (Ovaj model je postavio Prosci)

Prvi korak u upravljanju bilo koje vrste organizacijske promjene je razumijevanje o tome kako upravljati promjenama jednog pojedinca. Prosci model pojedinačnih promjena naziva se ADKAR - skraćenica za (Awareness) svijesnost, (Desire) želja, (Knowledge) znanje, (Ability) sposobnost i (Reinforcement) jačanje. U biti, da bi napravili uspješno promjenu, jednoj individui je neophodno:

• Awareness –Svesnost o potrebi promjena • Desire – Želju za učestvovanje i podršku promjenama • Knowledge – Znanje o promjenama • Ability –Sposobnost sprovođenja odgovarajućih znanja i vještina • Reinforcement – Jačanje održivosti promjene

ADKAR opisuje uspješne promjene na individualnom nivou. Kada organizacija preduzima inicijative, promijene će se desiti samo kada zaposleni koji moraju raditi svoj posao drugačije mogu reći sa sigurnošću, “Ja imam svjesnost, želju, znanje, sposobnost i volju za napredovanje kako bi se data promjena dogodila”.

73

Zašto je potreban organizacijski menadžment promjena? Why is organizational change management necessary?

Deutsche Bankadefiniše stabilnost kao “buduću održivost”. To znači da bi se bilo koja organizacijamogla smatratiodrživom, ona mora biti u stanju nositi sesa budućnošću i opstati bez obzira na to šta budućnost donosi - to uključuje promjenu. Ekonomski, pravni, tehnološki, ekološki i društvenisistemi se konstantno mijenjaju, ovo ima smisla samo ukoliko se istinski održiva organizacija sastojati od pojedinaca koji su u mogućnosti da proveduplan, i prilagode se promjeni.Menadžment promjena stoga treba biti vrlo važan aspekt održivog razvoja bilo koje firme. Prednosti integracije menadžmenta promjena, treninga, alata, pristupa i metodologije u kompanijskim administrativnim portfolijima treba da uključuju: Više prilagođena organizacija promjenama, brže može odgovoriti na zahtjeve i

potrebe kupaca. Upravljanjem promjenama, firme mogu povećati svoju konkurentnost i stalno

analiziranje povratne informacije o proizvodu, poboljšanju proizvodnje i administracije.

Za zaposlene, upravljanje promjenama predstavlja priliku za sticanje novih vještina ili“osvježenje” ili poboljšanje starih vještina.

Jačanjem ljudskih resursa: tako što će se zaposleni uključiti u upravljanje promjenama u organizaciji, njihova lojalnost firmi će se povećati i povećaće se osjećaj pripadnosti i odgovornosti u organizaciji.

Metodologija menadžmenta promjena osigurava da se promjena može provesti bez negativnog uticaja na dnevne prikazane poslovne rezultate.

Menadžment promjena pruža način da se predvide izazovi i da se na njih odgovoribrzo i efikasno.

Promjena procesa upravljanja smanjuje rizik povezan s promjenom Manadžment promjena pomaže kontrolu troškova povezanih s promjenom

4. Literatura

References

Nikols, F. Change Management 101: A Primer. Distance Consulting LLC. September 29th

Change Management Learning Center, 2011. Prosci’s Change Management Methodology. Available at:

2010.

http://www.change-management.com/change-management-process.htm

Description of the Prosci approach taken from: Change Management Learning Center http://www.change-management.com/Prosci-Methodology-Overview.pdf

Literature za Menadžment promjena koja se preporučuje za proširenje znanja: Further Change Management Readings: Change Management Learning Center. Available at: www.change-management.com Cameron, E. and Green, M., 2009.Making Sense of Change Management: A Complete

Guide to the Models, Tools and Techniques of Organizational Change.Kogan Page Ltd: UK.

74

Hayes, J., 2010. The Theory and Practice of Change Management: Third Edition. Antony Rowe Ltd: UK.

Hiatt, J. and Creasey, T., 2003.Change Management. Prosci Research: USA. Luecke, R. and Harvard Business School Press (ed.), 2003.Managing Change and

Transition. Harvard Business School Publishing Corporation: USA. CASE STUDIES Some change management case studies of different companies have been included in the Annex of this course book.

(Sa engleskog preveo: Dragan Vujadinović)

75

EKOLOŠKA ODRŽIVOST I INDUSTRIJA ENVIRONMENTAL SUSTAINABILITY AND INDUSTRY

Srebrenkoska V1., Jašić2 M.

1Univerzitet Štip, 2

1. UVOD

Univerzitet Tuzla

Nagli porast ljudske djelatnosti od industrijske revolucije izazvao je potrošnju ogromnih količina resursa i energije koji su konzumirani u relativno kratkom vremenu. Masovna potrošnja i veliki nivo proizvodnje ima značajan uticajcaj na ekologiju Zemlje*, iscrpljivanje neobnovljivih resursa i izazivanje ekoloških problema koji dovode do zagađenja zraka, vode i tla. Sadašnji obrazac neodrživosti, nepravednog, nestabilnog i asimetričnog demografskog i privrednog rasta pritišću mnoge segmente društva da se suprostave kritičkom izazovu: kako bi društva diljem svijeta mogla zadovoljiti svoje trenutne osnovne ljudske potrebe, težnje i želje, bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija za zadovaoljenjem vlastitih potreba? Razvojni put, u posljednjih nekoliko stoljeća, u konačnici je nanio štetu našoj okolini, iz okolinskog aspekta. Povećana potrošnja prirodnih resursa dostupnih na ovom planetu, stvaraju se dovoljno velike količine otpada i zagađenja tako da zemlja više ne može asimilirati naš otpad i oporaviti od negativnih utjecaja. To je rezultat rastuće populacije, kao i novih tehnologija koje olakšavaju pristup prirodnim resursima i također zahtijevaju potrošnju više resursa. Tehnologija igra vrlo važnu ulogu u održivom razvoju i predstavlja najznačajniji način interakcije sa okolišom, koristimo tehnologije za izdvajanje prirodnih resursa, modificiramo ih za ljudske potrebe i prilagođavamo našem životnom prostoru. Upotreba tehnologija dovela je do drastičnog poboljšanja u kvaliteti života mnogih ljudi. Neodrživa tehnologija je rezultat više linearnog nego cikličkog načina razmišljanja. Paradigma od linearnog do cikličkog razmišljanja u tehnološkom dizajnu je suština pomaka od neodrživosti do održivosti. U zadnje vrijeme globalnu pažnju izazivaju pitanja održivog razvoja vršeći pritisak na industrije da urade samoprocjene i identifikaciju gdje se oni nalaze u pogledu održivosti, i još važnije, da identificiraju mogućnosti, strategije i tehnologije koje podržavaju ostvarivanje održivosti. Strategije, tehnologije i mogućnosti za poboljšanje održivosti izgrađenog okoliša zahtijevat će paradigmu koja zajedno okuplja održive tehnologije cjelokupnog sistema. Održive tehnologije troše manje energije, manje ograničavaju resurse, ne iscrpljuju prirodne resurse, ne onečišćuju okoliš-izravno ili neizravno, a moguće je recikliranje na kraju korisnog vijeka trajanja proizvoda.

2. NOVA PARADIGMA: CIKLIČKI ODRŽIVI RAZVOJ

Održivi razvoj nudi novi način razmišljanja koji je povezan s ljudskim zahtjevima za poboljšanje kvalitete života uzimajući u obzir ograničenja koja nam nameće naš globalni sistem. To zahtijeva jedinstvena rješenja za poboljšanje našeg stanja, ali bez degradiranja okoliša i dobrobit drugih ljudi. Iako ne postoji opšta saglasnost o preciznom značenju održivosti, većina tumačenja i definicije pojma "održivi" odnosi se na održivost prirodnih resursa i ekosistema tokom vremena, te održavanje životnog standarda ljudi i privredni razvoj.

76

Održivost je odnos, ili akt balansiranja, između više faktora (socijalne, ekološke i ekonomske stvarnosti i ograničenja) koji se stalno mijenjaju (vidi sliku 1). Slika 1: Kontekst održivosti: Slika pokazuje zastupljenost pitanja koja obuhvaćaju održivost. Održivost je odnos između sociokulturnih, ekoloških i ekonomskih faktora i zapravo su odnosi između tih pitanja prilično složena. Održivi razvoj je proces promjena u organiziranju i reguliranju ljudskih nastojanja da mogu zadovoljiti svoje potrebe i težnje za sadašnje generacije, bez zatvaranja mogućnosti za buduće generacije, kako bi i one zadovoljile vlastite potrebe i težnje. Budući da je održivost dinamičan koncept, a ne statičko stanje, ona zahtijeva fleksibilnost u donošenju odluka i spremnost na modificiranje pristupa u skladu s promjenama u okolini, ljudskim potrebama i željama ili tehnološkog napretka. To znači da aktivnosti koje doprinose održivosti danas, mogu se smatrati štetnima sutra ako je kontekst promijenjen. Osiguranje održivosti vremenom znači održavanje dinamičke ravnoteže između rasta ljudske populacije i njihovih zahtjeva, promjenu mogućnosti okoline da apsorbira otpad ljudskih aktivnosti, promjenu mogućnosti uz primjenu novih znanja i tehnološke promjene i vrijednosti, spremnost institucija da stvore ljudsko ponašanje u skladu sa tim promjenama. Dakle, vizije održivog svijeta moraju se promijeniti kao odgovor na promjene u bilo kojem dijelu ovog dinamičnog odnosa. Području održivog razvoja može se konceptualno podijeliti u tri sastavna dijela: održivost okoline, ekonomsku održivost i društveno-političku održivost.

2.1. Socijalna održivost U ovom području postavlja se pitanje međugeneracijske jednakosti, u kojoj moramo našim potomcima osigurati alate i resurse potrebne za preživljavanje i uživanje u životu. Jedna izreka kaže:

SOCIJALNA Potrebe Postavke Kultura Stanovništvo Politika Kapital Kvalitete života

OKOLINA Obnovljivi izvori Neobnovljivi izvori Biološke raznolikosti Asimilativne elastičnosti Kapacitet ekosistema

EKONOMSKA Robe i usluge Učinkovitost Alokacija resursa Potrošnja

77

"Mi ne posjedujemo Zemlju, mi samo čuvamo nasljedstvo naših unuka". Dakle, moramo nastojati podići životni standard kod ljudi kojima danas nedostaju osnovne životne potrebe kao što su čista voda i odgovarajuća hrana. Ostala pitanja u ovom području su: okolinska pravda, rast stanovništva, zdravlje ljudi, kulturne potreba i osobne preferencije. Ovi elementi imaju veliki uticaj na kvalitet našeg života, a ne treba zanemariti ni lakše mjerljive ekonomske elemente.

2.2. Održivost okoline Briga o okolini je također vrlo važno za održivost. Prirodni okoliš je fizički kontekst u kojem živimo. Održivost zahtjeva da prepoznamo granice naše okoline. Postoje ograničene količine prirodnih resursa na ovom planetu. Neki od tih resursa, kao što su drveće i divljie životinje, su obnovljivi tako dugo dok ih ostavimo dovoljno dugu da se obnove. Ostali resursi, kao što su minerali, obnavljaju se sporo a svaka upotreba iscrpljuje njihove ukupne zalihe. Moramo smanjiti našu potrošnju svih resursa, obnovljivih i iscrpljivih (neobnovljivih). Drugi ključni okolinski problem je smanjenje našeg uticaja na globalni ekosistem: Zemlja je kao organizam i moramo ga zadržati u zdravom stanju. Prirodni ekosistemi mogu preživjeti neke uticaje, ali taj uticaj mora biti dovoljno mali tako da se Zemlja može oporaviti. U nekim slučajevima postoje određeni resursi ili elementi ekosistema koji su neophodni za njegovo zdravlje. Zaštita zdravlja ekosistema može uključivati zaštitu ugroženih vrsta, očuvanje močvara, ili zaštitu biološke raznolikosti u cjelini. "Neodrživo stanje" se događa kada se prirodna bogatstva (zbir svih prirodnih resursa) koristi brže nego što se mogu puniti. Održivost zahtjeva da se u toku ljudskih aktivnosti prirodni resursi koriste onom brzinom kako bi se mogli prirodnim putem ponovo popuniti. Koncept održivog razvoja nerazdvojivo je povezan s konceptom kapaciteta nosivosti. Teoretski, dugoročna posljedica degradacije okoline je umanjuje sposobnost održavanja ljudskog života. Takva degradacija na globalnom nivou mogla bi implicirati izumiranja čovječanstva. U tabeli 1 prikazana je održivost u zavisnosti od potrošnje prirodnih resursa.

Tabela 1. Održivost u zavisnosti od potrošnje prirodnih resursa Potrošnja obnovljivih izvora Stanje okoline Održivost Više nego što se može napuniti

prirodnim putem Degradacija okoline Nije održivo

Jednako kao što se može napuniti prirodnim putem

Okolinska ravnoteža Stabilno stanje privrede

Manje nego što se može napuniti prirodnim putem

Obnova okoline Okolinska održivost

2.3. Ekonomska održivost

Ekonomija je važna u održivosti zbog šireg značenje kao društvena nauka koja objašnjava proizvodnju, distribuciju i potrošnju dobara i usluga. Razmjena dobara i usluga ima značajan uticaj na okolinu, budući da okolina služi kao osnovni izvor ulaza sirovina i kao spremište za odbačene robe.

78

Dio održivosti mijenja način vrednovanja stvari pri čemu treba uzeti u obzir ekonomske gubitke usljed potrošnje ili degradacije prirodnih resursa, kao i brigu za dugoročne utjecaje.

2.4. Uloga tehnologije

Tehnologija igra vrlo važnu ulogu u održivom razvoju i predstavlja najznačajniji način interakcije sa okolišom, koristimo tehnologije za izdvajanje prirodnih resursa, modificiramo ih za ljudske potrebe i prilagođavamo našem životnom prostoru. Korištenje tehnologije dovelo je do drastičnog poboljšanja u kvalitetu života mnogih ljudi. U skladu sa sistemom održivosti moramo koristiti tehnologije s namjerom i promišljeno. Moramo razvijati i koristiti tehnologije misleći na održivost. Mi trebamo "održive tehnologije." Izraz "tehnologija" znači "primjena znanja u postizanju određenih ciljeva ili rješenja pojedinih problema". Dakle, tehnologije uključuju ne samo fizičke alate koje koristimo u interakciji sa našom okolinom, već i simbole, postupke i druge ne-materijalne faktore djelovanja, kao što su jezik i ekonomske transakcije, koje omogućavaju kontakte između ljudi i omogućavaju provođenje aktivnosti koje će dovesti do rješenju problema.

2.5. Karakteristike održivih tehnologija Održiva tehnologija je ona tehnologija koja promovira društvena kretanja prema održivosti, tehnologija koja dobro uklapa s ciljevima održivog razvoja. Održive tehnologije su praktična rješenja za postizanje ekonomskog razvoja i zadovoljstva ljudi u skladu s okolinom. Ove tehnologije služe za doprinos, podršku ili unapređenja održivog razvoja uz smanjenje rizika, povećanje isplativosti, poboljšanje učinkovitosti procesa, i stvaranje procesa, proizvoda ili usluge koji su ekološki korisni. Da bi neku tehnologiju kvalificirali kao ''održivu tehnologiju'', ta rješenja moraju imati sljedeće karakteristike, uz već postojeće zahtjeve i ograničenja (npr. ekonomsku održivost): • Minimalno korištenje neobnovljivih izvora energije i prirodnih resursa, • Zadovoljavanje ljudskih potreba i težnji uz uvažavanje kulturnog konteksta, • Minimalan negativan uticaj na Zemljin ekosistem.

2.5.1. Minimiziranje potrošnje Korištenje neobnovljivi energije i prirodnih resursa treba svesti na minimum zbog potrošnje resursa što ima za posljedicu povećanje poremećaja odnosa materijala i energije, što ih čini manje korisnosnim za buduću upotrebu. Izlažući materijale i energiju procesima potrošnje možemo smanjiti njihov potencijal korištenja sadašnjim i budućim generacijama. Stoga, treba smanjiti potrošnju materije i energije što je više moguće, ili ''uraditi više sa manje'', temeljni je cilj održivosti.

2.5.2. Održavanje zadovoljstva ljudi Održive tehnologije moraju u potpunosti zadovoljiti potrebe stanovništva i namijenjene su da služe potrebama stanovništva. U ispunjavanju tih potreba

79

tehnologija mora uvažiti sklonosti i kulturne razlike ljudi. U nekim slučajevima ove postavke mogu biti u sukobu s ekološkim i ekonomskim kriterijima. To ne znači da sklonosti ljudi treba zanemariti, ispunjenje naših želja znači razliku između života i preživljavanja.

2.5.3. Minimiziranje negativnih uticaja naa okolinu

Konačno, stvaranje minimalnih negativnih utjecaja na okolinu (kao i maksimiziranje pozitivnih utjecaja) važan je cilj održivosti okoline jer se sastoji od ekosistema čije je očuvanje bitno za ljudski opstanak na Zemlji.

Slika 2. Neodrživi linearni razvoj

Uprkos širokom rasponu stajališta i mišljenja na temu održivosti, postoji opšta saglasnost da je trenutni linearni razvoj, koji zanemaruju ograničenja materijala ili potrošnje energije, neodrživ. Na slici 2, prikazan je pristup modelu neodrživog linearnog razvoja. U ovom modelu, nekoliko sistema povezani su u linearni proces koji počinje sa obnovljivim i neobnovljivim prirodnim resursima, kao što su zrak, voda, tlo, mineralni ili biološki resursi. U ovom modelu, eksploatacija i korištenje primarnih prirodnih resursa osigurava ulaze za industrijske procese (Subsistem 1). Izlazi ovog sistema postaju glavni ulazi za dva sistema: proizvodnju i upotrebu energije (Subsistem 2), čiji izlaz je kritični ulaz u sve sisteme u linearnom procesu; i resurs prerade i proizvodnje (Subsistem 3), čiji izlaz je skup određenih proizvoda ili usluga u industriji, koji se prenose i komercijaliziraju u podsistemu 4. Linearni proces završava upotrebom i potrošnjom (Subsystem 5) proizvoda ili usluga koje generira industrijski sistem u svim segmentima društva. Ovaj proces ima dva dodatna izlaza iz svakog od svojih sistema, koji su u središtu mnogih problema sa kojima se suočava svijet danas: povećanje količine opasnog i neopasnog otpada, te povećanje nivoa uticaja na okolinu. Proces je linearan jer ulazni materijali ulaze u podsistem 1 i kreću se u jednom smjeru kroz sistem do podsistema 5, a zatim su izmješteni, prolaze kroz sistem samo jednom bez kruženja materijala. Situaciju još više pogoršava činjenica da je ovaj

80

linearni proces je potaknut stalnim povećanjem potražnje za korištenjem i potrošnjom proizvoda i usluga, stvarajući pritisak za daljnje iskorištavanje prirodnih resursa, kao i za daljnji porast proizvodnje energije, preradu resursa i proizvodnih kapaciteta. Ova stalni rast je stvorio tri ozbiljna problema: osiromašenje prirodnih resursa, gomilanje otpada i degradacija okoliša. To su izazovi koji se mora rješavati u postizanju održivosti.

2.6. Okviri za održivi industriju

Za preusmjeravanje našeg razvoja održivosti mora biti usvojen novi način razmišljanja. Ciklički proces održivosti je direktan odgovor na izazove i probleme koje predstavlja neodrživi linearni proces opisan na slici 2, a nudi mehanizam za postupno prevladavanje problema neodrživosti. Primjer održivog sistema prikazan je na slici 3. To je još jedan način gledanja na ovaj novi pristup. Ovaj sistem pokazuje kako implementirati dva od tri kriterija za održive tehnologije: štednju pri korištenju neobnovljivih izvora energije i prirodnih resursa, i minimalan negativan uticaj na ekosistem Zemlje. Kriteriji s obzirom na zadovoljenje ljudskih potreba i težnji su uzeti u obzir i ostaju važni.

Slika 3. Ciklički proces održivog razvoja

Prvo, umjesto linearnog procesa, ovaj novi pristup predstavlja zatvoreni ciklički sistem. Integrirani sistem uključuje isto ukupno pet sistema, kako je ranije opisano kao dio linearnog sistema, a osim toga, to uključuje četiri nova podsistema, svaki kao odgovor na specifične izazove održivosti: Upravljanje prirodnim resursima (podsistem 6) rješava potrebe za upravljanjem iskorištavanja obnovljivih prirodnih resursa na način koji osigurava da će uvijek zadovoljiti potražnju. U isto vrijeme, ovaj sistem za upravljanje prati i kontrolira korištenje neobnovljivih prirodnih resursa kako bi se spriječila njihova ukupna eksploatacija. Obnova resursa (podsistem 7) rješava potrebu za obnovom i recikliranjem odabranih resursa i proizvoda iz otpada. Obnovljeni resursi onda će postati ulazi za pet osnovnih

81

podsistema u linearnom okviru. Oni također doprinode smanjenju količina otpada koji zahtijeva odlaganje. Odlaganje otpada (podsistem 8) priznaje (pokazuje) da je određena količina otpada neminovan za odlaganje, a time će zahtijevati odlaganje na način koji nije štetan za okoliš. Tehnologija za zaštitu okoliša (podsistem 9) usmjerena je na potrebu za uključivanjem proaktivno, u svaki podsistem ovog okvira, u strategije i mehanizme koji ublažavaju uticaj na okoliš u korijenu-prije nego se taj uticaj dogodi, kroz primjenu očuvanja, sprečavanja onečišćenja, izbjegavanje, monitoring i vrednovanje strategija upravljanja i mehanizama. Ovaj podsistem također uzima u obzir da su neke štete za okoliš već učinjene, te da su nužne korektivne akcije kao što su sanacija ili obnova. Održive tehnologije bi trebale usvojiti ovaj ciklički zatvoreni sistem. U ovom sistemu izbjegava se nastajanje otpada, umjesto toga, svi nusproizvodi koriste se kao ulazi natrag u proizvodnju ili kao ulazi u neke druge procese. Smanjenjem nastajanja otpada, smanjuje se i uticaj na okoliš. Zbog niskog uticaja na okoliš u ovom sistemu, promjene okoliša će biti postupne, te će se okolinski ambijent moći prilagoditi i ostati zdrav.

2.7. Održivi inženjering

Industrijski inženjering troši materijale i ovisi o njihovoj kontinuiranoj nabavci. Porastom broja stanovništva i životnog standarda uzrokovan je i rast potrošnje materijala - što ne može trajati zauvijek. Pronalaženje načina za učinkovitije korištenje materijala je preduvjet za održivu budućnost. U zadnje vrijeme globalnu pažnju izazivaju pitanja održivog razvoja vršeći pritisak na industrije da urade samoprocjene i identifikaciju gdje se oni nalaze u pogledu održivosti, i još važnije, da identificiraju mogućnosti, strategije i tehnologije koje podržavaju ostvarivanje održivosti. Dizajniranje održivosti okoliša ima dugoročni pogled: prilagoditi način života koji zadovoljava sadašnje potrebe bez ugrožavanja potreba budućih generacija. Za ovakve prilagodbe potrebno je duže vrijeme, koje se mjeri desetljećima ili stoljećima. Tehnologija zaštite okoliša (skraćeno kao ''envirotech'') ili zelene tehnologije (skraćeno kao ''greetech'') ili čista tehnologija (skraćeno kao ''cleantech'') je primjena ekološke nauke i zelene hemije za očuvanje prirodnog okoliša i resursa, te rad na zaustavljanju negativnih uticaja ljudi. Održivi razvoj je temelj ekoloških tehnologija. Održivi inženjering je proces korištenja energije i resursa po stopi koja ne ugrožava prirodni okoliš, odnosno ne ugrožava mogućnost budućih generacija kako bi se zadovoljile svoje potrebe. Ovo je vrijeme u kojem ljudi pokušavaju doći do održivog razvoja kroz postizanje nultog statusa odlagališta, smanjenje ispuštanja oborinskih voda i opterećenja onečišćujućih tvari u zaštićenim vodama države, smanjenja potrošnje energije, i kroz pokušaje stvaranja nezavisnih-samoodržavajućih infrastruktura. S obzirom na troškove energije i neučinkovitost generiranja otpada, održivi razvoj će sigurno biti u

82

fokusu u budućnosti. Brojni kritični ekološki problemi sa kojima se suočavamo danas se odnose na vode, energiju, sigurnosti hrane i otpada. To uključuje ''low tech'' - jednostavna tehnološka rješenja koja su sada dostupna i mogu se primijeniti odmah, informacije o tim tehnologijama mogu se distribuirati široko koristeći elektronske mreže. Ovo su četiri specifične aktivnosti u podršci održivom razvoju.

1. Ponovo upućivanje inženjeringa na odgovornosti, uz ugrađivanje načela održivog razvoja u etički kodeks inženjerskih organizacija širom svijeta.

2. Razmotranje inkorporacije dugoročnih utjecaja na okoliš i troškove u analizu alternativnih rješenja.

3. Razmjena informacija je vrlo važan dio održivog razvoja i tehnoloških inovacija.

4. Postojanje kratkoročnih rješenja za kritična globalna pitanja okoliša, kao što su svježe vode i globalne klimatske promjene u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju, u svim regijama svijeta. Ova rješenja treba biti moguće staviti u primjenu u periodu jedne do tri godine, od inženjera, poslovnih ljudi i državnih politika.

2.8. The material life cycle and criteria for assessment and energy

Životni ciklus materijala prikazan je na slici 4, uzeti iz zemljinih resursa, koji su obrađeni dali te materijale. Od tih materijala su proizvedeni u proizvodi koji se koriste, a, na kraju svog trajanja su odbačeni, dio možda ulazi proces recikliranje, dok je ostatak dat na spaljivanje ili odlagališta otpada. Energija i materijala trošeni su u svakoj tački u ovom ciklusu (nazvat ćemo ih "faze") povezanim sa CO2, SOx, NOx i drugim emisijama i gasovima, tekućim i krutim otpadom, skupno nazvanih okolišni '' stressors''. To se procjenjuje tehnikom analize životnog ciklusa (life cycle analysis -LCA). Stroge LCA analize ispituju životni ciklus proizvoda i detaljno procjenjuju kakv je eko-uticaj stvorio proizvod u jednoj ili više faza svoga života, popisuju i kvantificiraju ''stressors''. Ovo zahtijeva informacije o životnoj istoriji proizvoda na nivou preciznosti koja je dostupna samo neposredno nakon proizvodnje i korištenja proizvoda. To je alat za vrednovanje i usporedbu postojećih proizvoda i smjernica za dizajniranje novih proizvoda. Potpuna analiza životnog ciklusa (LCA) proizvoda je skupa i troši puno vremena, a ne može se nositi s problemom da se 80% okolišnog opterećenja proizvoda određuje u ranim fazama dizajna, kada su mnoge odluke još uvijek u toku. To je dovelo do razvoja približnijih "pojednostavljenja" LCA metoda koje nastoje kombinovati prihvatljiv trošak sa dovoljno tačnosti u donošenju odluka, izbor materijala je jedna od tih odluka. Ali čak i tada postoji problem: dizajner, noseći se sa mnogo međusobno nezavisnih odluka koje svaki dizajn uključuje, neizbježno teško dolazi do saznanja kako najbolje iskoristiti podataka ove vrste. Kako će CO2 i SO2 emisija biti uravnotežena nasuprot iscrpljivanju resursa, toksičnost ili jednostavno recikliranje? Tu je međunarodni ugovor: Protokol iz Kyota iz 1997 izvršen u razvijenim zemljama koje su potpisale progresivno smanjenje ispuštanja ugljičnog dioksida, što znači CO2. Na nacionalnom nivou fokus je više na smanjenju potrošnje energije, ali budući da su potrošnja energije i proizvodnja CO2 usko povezani, oni su gotovo ekvivalent. Dakle, postoji određena logika u temeljenju dizajnerske odluke na potrošnji energije i generiranju CO2.

83

Slika 4. Životni ciklus materijala. Sirovina je iskopana/eksploatisana i obrađena uz prinos materijala. Proizveden je proizvod koji je korišten, a na kraju svog trajanja je odbačen ili recikliran. Energija i materijali se troše u svakoj fazi, stvaraju se otpadne topline, i krute, tekuće i plinovite emisije.

2.8.1 Ekološki footprint (otisak)

Staklenički plinovi utiču na sposobnost Zemljine atmosfere zadržati toplinu. Viša koncentracija stakleničkih plinova u Zemljinoj atmosferi uzrokuje globalno zagrijavanje kroz "efekt staklenika". Neki staklenički plinovi poput ugljičnog dioksida nastaju prirodno i emitiraju se u atmosferu kroz prirodne procese i ljudske aktivnosti. Drugi staklenički plinovi (npr. fluorinirani plinovi) stvoraju se i emitiraju isključivo kroz ljudske aktivnosti. Protokol iz Kyota identificirao je šest stakleničkih plinova: ugljični dioksid (CO2), metan (CH4), dušikov oksid (N2O), Hidrofluorugljici (HFCs), Perfluorugljici (PFCs) i sumpor heksafluorid (SF6

), čije su atmosferske koncentracije pod snažnim uticajem ljudskih aktivnosti:

Ugljični dioksid (CO2): Ugljični dioksid ulazi u atmosferu kroz izgaranje fosilnih goriva (nafta, prirodni plin i ugljen), kruti otpad, stabla i proizvode od drva, i kao rezultat drugih kemijskih reakcija ( npr. proizvodnja cementa). Ugljični dioksid se također uklonja iz atmosfere (ili "povučen") kada je apsorbiran od strane biljaka kao dio biološkog ciklusa ugljika. On je najznačajniji staklenički plin (greenhouse gas GHG), što čini oko 77% globalne emisije stakleničkih plinova. Jedna trećina od tih emisija proizlaze iz proizvodnje električne energije i topline. Od početka Industrijske revolucije, atmosferska koncentracija CO2 porasla je za 35%, prvenstveno kao posljedica spaljivanja fosilnih goriva i krčenje šuma.

84

Metan (CH4):

Metan se emitira tokom proizvodnje i transporta ugljena, prirodnog plina i nafte. Emisije metana su također rezultat stočarstva i drugih poljoprivrednih praksi i razgradnje organskog otpada u odlagalištima krutog komunalnog otpada. Dušikov oksid (N2O):

Dušikov oksid se emitira tokom poljoprivrednih i industrijskih djelatnosti, kao i tokom izgaranja fosilnih goriva i krutog otpada. Fluoriniranih plinovi: Hidrofluorugljici (HFCs), Perfluorugljici (PFCs), i sumpor heksafluorid (SF6

Najvažniji od stakleničkih plinova koji nastaju uslijed ljudskih aktivnosti je ugljični dioksid. Carbon footprinting (CFP) je izraz koji se koristi za opisivanje količine stakleničkih plinova (GHG) uzrokovana pojedinačnim djelatnostima ili uopšte. To je mjera utjecaja naših aktivnosti na okoliš, i posebno na klimatske promjene. To se odnosi na količinu stakleničkih plinova proizvedenih u našem svakodnevnom životu kroz spaljivanje fosilnih goriva za proizvodnju električne energije, grijanje, prevoz i sl. Fosilna goriva – nastala od prirodnog sabijanja milione godina starih životinjskih i biljnih ostataka - sadrže ogromnu zalihu ugljika. Spaljivanjem tih goriva, kao što danas činimo sa gorivom naše automobila, aviona i elektrana, ispuštamo milione godina skupljanog ugljika u atmosferu u relativno kratkom vremenu. Ovo, ne samo da uzrokuje probleme sa atmosferskim onečišćenjem, jer emisija ugljičnog dioksida proizvedena izgaranjem fosilnih goriva stvara onečišćenja, nego također povećava i izolacijski sloj oko Zemljine atmosfere, tako da to mijenja klimu na planeti. Carbon footprint je mjerenje svih stakleničkih plinova koji se pojedinačno proizvode i imaju jedinicu u tonama (ili kg) ekvivalenta ugljičnog dioksida. Footprint obuhvata svih šest stakleničkih plinova iz Kyoto Protokola. Carbon Footprint se sastoji od zbira dva dijela: primarnog footprinta i sekundarnog footprinta. Primarni footprint je mjera naše direktne emisije stakleničkih plinova. Direktne izvore emisija stakleničkih plinova često je lako prepoznati - na primjer, spaljivanje fosilnih goriva za proizvodnju električne energije, grijanje i prijevoz. Mi imamo njihovu direktnu kontrolu. Sekundarni footprint je mjera indirektnih emisija stakleničkih plinova iz cijelog životnog ciklusa proizvoda koje koristimo - od njihove proizvodnje do njihovog eventualnog

) su sintetički, snažni staklenički plinovi koji se emitiraju iz raznih industrijskih procesa. Ovi plinovi su obično emitiraju u manjim količinama, ali zato što su moćni staklenički plinovi, ponekad se nazivaju plinovima visokog potencijala globalnog zagrijavanja ("High GWP plinovi").

kvara

Carbon Footprint je podskup podataka obuhvaćenih iz više cjelokupnih životnih ciklusa (Life Cycle Assessment -LCA). LCA je međunarodno standardizirana metoda (ISO 14040, ISO 14044) za procjenu okoliša i opterećenja resursa koji se troše u životnom ciklusu proizvoda, od eksploatacije sirovina, proizvodnje roba, njihovog korištenja od strane krajnjih potrošača ili za obavljanje usluga, recikliranje, obnavljanje energije i konačno zbrinjavanje. Jedan od ključnih uticaja koji se razmatraju u toku LCA je klimatska promjena, obično se koristi kao karakterizacija faktora za CO

u ekosistemu. Što više kupujemo- više će emisija biti izazvani u naše vrijeme. Moramo biti svjesni da gotovo sve što činimo stvara emisiju stakleničkih plinova, direktno ili indirektno, bilo da je to obavljanje posla, gledanje TV ili kupovanje ručka.

2 ekvivalenata. Dakle, carbon footprint je procjena životnog ciklusa s analizom ograničenom na emisije koje imaju utjecaj na klimatske promjene.

85

Odgovarajući izvori podataka za footprint su, dakle, oni podaci dostupni u postojećim LCA bazama podataka. Ove baze podataka sadrže profile životnog ciklusa proizvoda i usluge koje smo kupili, kao i mnogi od osnovnih materijala, izvora energije, prijevoza i drugih usluga. 2.8.2. Odabir materijala za eko-dizajn Za odabir materijala u ekološkom dizajnu prvo se moramo pitati: koja faza životnog ciklusa proizvoda koji se razmatra ima najveći uticaj na okoliš? Ako proizvodnja materijala troši više energije od drugih faza životnog ciklusa proizvoda, ona postaje prvi cilj. Energija potrebna za oblikovanje materijala je obično mnogo manje od energije koja je potrebna za njegovu prvobitnu proizvodnju. Dakako, važno je štediti energije u proizvodnji. No, visoki prioriteti često se pridaju lokalnim utjecajima emisija i toksičnog otpada tokom proizvodnje, a to bitno ovisi o lokalnim okolnostima. Ovdje je odgovor čistija proizvodnja. Eko-uticaj upotrebe faze energije - proizvoda koji je koriste ovisi o mehaničkoj, toplinskoj i električnoj učinkovitosti, minimiziran je njihovim povećanjem tih učinkovitosti. Posljedice za okoliš koje proizvod ima u svojoj završnoj fazi vijeka trajanja imaju mnoge aspekte koji su sažeti u slijedeće smjernice: Toksičnost – što znači izbjegavanje toksičnih materijala, kao što su teški

metali i organometalni spojevi jer njihovo odlaganje izaziva dugoročno onečišćenje tla i podzemnih voda.

Potencijal za recikliranje - znači ispitivanje upotrebe materijala koji se ne mogu reciklirati, jer recikliranje može uštedjeti i materijal i energiju, te minimizira recikliranje materijala za koje je to moguće.

Kontrolirano izgaranje - ako recikliranje nije nepraktično najbolji način za povrat energije je kontrolirano izgaranje.

Biorazgradivost - što znači korištenje materijala koji su biorazgradivi ili foto- razgradivi, iako su neprimjenjivi za odlagališta jer anaerobni uslovi unutar tih materijala više spriječavaju nego što pomažu njihovu degradaciju.

Racionalan izbor materijala kako bi se zadovoljili ciljevi zaštite okoliša počinje identificiranjem faza života proizvoda na koje se to najviše odnosi: izbor materijala, proizvodnja proizvoda, korištenje proizvoda ili prodaja proizvod. Sve to zahtijeva suočavanje sa podacima vezanim, ne samo za očite eko-atribute (energiju, CO2 i druge emisije, toksičnost, sposobnost recikliranja, i sl.), već i za podatke vezane za mehanička, toplinska, električna i hemijska svojstva. Dakle, ako je materijal za proizvodnju u fazi razmatranja, izbor se temelji na minimiziranju sadržane energije ili pridruženih emisija (proizvodnja CO2

3. ODRŽIVE TEHNOLOGIJE I PRIRODNI OKOLIŠ

, na primjer). Ali, ako se koristi faza koja je od interesa, izbor se temelji na drugim ograničenjima, na krutost, čvrstoća, cijene, itd.

Mnogo je mogućnosti da se smanji opterećenje okoliša industrijskom proizvodnjom. Na primjer, optimizacija zaštite okoliša kroz mjere ''dobrog gazdovanja'', potpuno upravljanje kvalitetom, primjena ''end-of-pipe'' tehnika, recikliranje otpada,

86

neobnovljive izvore proizvoda zamjeniti ili adaptirati inovacijama čistih tehnologija. Čista tehnologija je najvažniji faktor za ekonomski rast industrije i čini se da igra glavnu ulogu ne samo u ideji čistije proizvodnje, već i održivog razvoja. Razvoj čistih tehnologija je glavni faktor strategije kopanije. Svaka kompanija, koja želi postići konkurentsku poziciju na tržištu i želi biti u skladu sa okolinom treba izraditi strategiju tehnologije. Rizik inicijacije strategije tehnologije može biti ograničen kroz akumulaciju parametara obrade i korištenja, kao i u procesu donošenja odluka o tehnikama, proizvodima, mašinama, kapitalu, ljudskim resursima i zaštiti okoliša. Osnovne aktivnosti pripreme strategije tehnologije sadrži prepoznavanje svih tehnologija koje se koriste u kompaniji i identifikaciju svih tehnoloških komponenti (Sl.5), koje postaju predmetom naučnih istraživanja.

Slika 5. Komponente tehnologije

Bolji kvalitet proizvoda ne uzrokuje samo rast konkurentnosti, već to utiče i na produktivnost procesa, kao rezultat koji da moderne tehnologije utiču na skraćivanje trajanja ciklusa proizvodnje i povećanje broja proizvoda.

87

Slika 6. Krivulja stope unapređenja tehnologije Slika 6 prikazuje glavne faze životnog ciklusa tehnologije ilustrirane krivuljom stope unapređenja tehnologije. Koeficijent inovacija je temeljna odrednica svake faze. Stopa tehnološke inovacije ovisi o modernizaciji tehnologije i to može biti poboljšanje za prijenos novih vrsta tehnologija, koje su razvijene u posljednjih nekoliko godina (Tab.2).

Tabela 2. Odabrani primjeri novih vrsta tehnologije

No. Vrsta tehnologije Elementi 1. Moderni materijali Biomaterijali, dijamantni premazi,

moderni polimeri, intermetalne legure, kompozitni materijali

2. Numerička tehnologija slike

Obrada slike, kompresija podataka, sistemi visoke rezolucije

3. Moderne kompjuterske methode

Modularni softver, kompjuterske simulacije, neuronske mreže

4. Optoelektronika Osvijetljene cijevi, laseri, optička računala

5. Vještačka inteligencija Inteligentne mašine, ekspertni sistemi, genetički algoritmi

6. Fleksibilni proizvodni sistemi

Kompjuterski integrirana proizvodnja (CIM), kompjuterski integrirano projektiranje (CAD)

7. Senzor tehnologija Aktivno/pasivni senszori, optički senzori

8. Biotehnologija Bioelektronika, Genetički inženjering

U praksi, tehnologija i realizacija tehnoloških procesa u točnom su odnosu elemenata rada i prirodne okoline. Upravljanje tehnološkim procesima ne može se realizirati bez razmatranja svih postavki procesa u kompaniji i vanjskoj okolini (Sl.7).

88

Slika 7. Tehnologija i prirodni okoliš

Zbog činjenice da tehnološki proces treba izvesti u okviru principa čistije proizvodnje, razvoj održivih tehnologija treba da se temeljiti na opštim ciljevima čistije proizvodnje. Tehnološki procesi koji se temelje na čistijoj tehnologiji treba da imaju tendenciju smanjenja ili minimiziranja količine: - potrošnje resursa, - nastajanje otpada i emisija, - stvaranje opasnog otpada i emisija (uglavnom korištenjem zamjenskih ulaznih materijala), - rizik od nesreće ili kvara. Navedeno u osnovi odgovara kriterijima prevencije IPPC direktive-(Integrated Pollution Prevention and Control). U skladu sa gore navedenim ekološkim ciljevima kompanije trebaju primijeniti slijedeće tehnološke inovacije: • pomoćne tehnologije, koje uključuju sve tehnološke podrške za praćenje i kontrolu postojećih procesa proizvodnje i sve logističke i tehnološke infrastrukture; • 'end-of-pipe' tehnologije, koje se mogu definirati kao sve tehnike dodane na kraju postojećih procesa radi smanjenja količine štetnih emisija u okoliš; • in-process tehnologije, koje uključuju poboljšanja u aplikacijama postojeće tehnologije – promjene su integrirane u hardver postojećih proizvodnih koraka; • nove tehnologije, koje uključuju novi princip procesa proizvodnje ili dizajn novih tehničkih postrojenja. Općenito, većina kompanija, upravljajući promjenama u njihovim proizvodnim procesima, primjenjuju prve tri faze tehnoloških inovacije: pomoćne tehnologije, ''end-of-pipe'' tehnologije ili tehnologije unapređenja u procesu. Međutim, uvođenje novih (održivih) tehnologija donosi najveću dobit. Tabela 3 prikazuje neke primjerene tehnološke inovacije u obradi materijala.

89

Tablica 3. Posljedice ekoloških promjena u području obrade materijala

Br. Faza Sadržaj 1. Unapređenje metoda čišćenja • Unapređenje mjernih metoda

• Istraživanje novih metoda čišćenja 2.

Redukcija protoka otpada

• Modifikacija tehnologije, proizvodnog procesa, mašina

• uvođenje učinkovitog sistema upravljanja • modifikacija materijala • redukcija potrošnje vode , energije I

sirovina 3. Dizajniranje ekoloških

proizvoda • planiranje životnog ciklusa proizvoda • projektovanje proizvoda sa aspektom

recikliranja 4. Formiranje novih oblika

infrastrukture • modifikacija sistema potrošnje energije • modifikacija u oblasti transporta i

komunikacija 5. Integracija tehničkih nauka • uključenje novih tehničkih disciplina

Čistija proizvodnja definirana je kao kontinuirana primjena integrirane preventivne strategije zaštite okoliša, procesa i proizvoda radi smanjenja rizika za ljude i okoliš. Za proizvodni proces, čistija proizvodnja uključuje čuvanje sirovina i energije, uklanjanje toksičnih sirovina i smanjenje količina i toksičnosti svih otpada. Uspješna primjena čistije proizvodnje u kompaniji ovisi o upravljanju imovinom, održavanju odgovarajuće infrastrukture kompanije i osposobljavanju uposlenih. Prenos prakse čistije proizvodnje mogao bi se realizirati prema:

- tehnološkom kapacitetu (sposobnost adaptacije na čiste tehnologije),

- kapacitetu osposobljavanja (sposobnost za edukaciju i obuku različitih grupa ljudi o ideji čistije proizvodnje),

- institucionalnom kapacitet (sposobnost da se formira mreža saradnje između različitih sudionika),

- sposobnost javne uprave - vlade (sposobnost za pripremu i provedbu politike u različitim područjima).

Tehnoloških kapacitet je jedna od najvažnijih metoda za primjenu čistije proizvodnje. Tehnologija zaštite okoliša je obično povezana sa dizajnom i analizom kompleksnih, integriranih sistema za upravljanje i održivi razvoj (Sl.8) u područjima:

- uloga dizajna u poslovanju tehnologije okoliša, kontroli sistema integriranih uvjeta zaštite okoliša,

- uloga kompjuterskih metoda u radu i nadzoru sistema zaštite okoliša,

- edukacija i obuka koja je potrebna za osiguranje učinkovitog upravljanja i održavanja složenih sistema zaštite okoliša u oblasti čiste tehnologije.

90

Slika 8. Hijerarhija rješenja okolišnih problema

Za uspješnu promociju ideje čistije proizvodnje i ekološki prihvatljivih tehnologija potrebno je:

- izgrađena poslovna snaga kompanije, - povezivanje poslovanja i zaštite okoliša u prednosti održive

tehnologije, - pokrenuti dugoročna ulaganja u transfer tehnologije i razvoj, - postojanje državne pomoći i mehanizma podrške.

Međutim, čistija proizvodnja i održiva tehnologija neće biti učinkovita bez sistema upravljanja okolišem, koji je okvir postavljen od strane menadžmenta poduzeća. Minimizacija otpada i emisija, te smanjenja materijalnih i energetskih inputa su najvažniji ekološki ciljevi. Održivi tehnološki razvoj i inovacije ne dovode automatski do ukupnog smanjenja opterećenja okoliša industrijskom proizvodnjom. Međutim, tehnološka inovacija je važan faktor i čini se da igra centralnu ulogu u dugoročnom pokretanju čistije proizvodnje. Strategije kompanija za unapređenje okoliša, primjenom ideje čistije proizvodnje povezane su sa održivim tehnologijama koje proizvode ekološki prihvatljive proizvode i dovodi do poboljšanja položaja kompanije na tržištu. Čistijim proizvodima mora se dati bitno značenje u budućnosti, jer je potreban prelaz na održivu ekonomiju i razvoj. Održivi razvoj i ideja čistije proizvodnje su središnji cilj u nauci o okolišu i igraju ključnu ulogu u rastu globalne ekonomije. Stoga, moderne industrijske i proizvodne kompanije trebaju primijenjivati tehnologije dizajnirane kako bi se smanjil onečišćenja i potrošnja ograničenih resursa. Ove tehnologije imaju tendenciju ka poboljšanju globalnog okoliša i života ljudi.

Razređiva-

Čišćenje

Recikliranje

Čistija proizvodnja

Održivi razvoj

91

4. PROIZVODNJA HRANE I OBNOVLJIVA ENERGIJA

4.1. Održiva proizvodnja hrane

Velike površine zemljišta svijetu pretvorene su u zemljište za poljoprivrednu proizvodnju. Korištenja tehnologije, goriva i hemikalija dramatično je porasla ratarstvu i stvorila hronični uticaj na poljoprivredu. Održiva poljoprivreda i proizvodnja hrane kombinira ciljeve zaštite okoliša, privrednog zdravstva i socijalne jednakosti. Kako bi se osigurala održiva proizvodnja hrane, dati su osnovni ciljevi i pristupi za postizanje održivosti:

• Zemljište ostaje najveća baza resursa za sva društva i jedno je od univerzalnih oblika bogatstva. Kulturni položaj koji se razvija na bilo kojem mjestu snažno odražava karakter i kvalitetu zemljišta.

• Zemljište i kvalitet tla su ograničeni resursi, pretjerano korištenje tla je dugoročni oblik degradacije, a oporavak traje dugi vremenski period. Bez obzira na okolnosti, zemlja će ostati primarna baza iz koje se dobija ljudska hrana.

• Osnova poljoprivrednog zemljišta je već razvijena u gotovo svim zemljama. Nedavna stopa pretvorbe zemljišta je intenzivna; više zemljišta je pretvoreno u žitnice od 1945. god. nego u osamnaestom i devetnaestom stoljeću zajedno. Preostalo zemljište može pomoći poljoprivredi, ali neće biti tako produktivno.

• Razvoj dodatnih zemljišta u poljoprivredne svrhe će zahtijevati značajna ulaganja za povećanje plodnosti tla, dostupnost vode, odvođenje viška vode, navodnjavanje i kontrolu erozije zemljišta.

• Klimatske promjene će, na nepoznat način, promijenite opseg i distribuciju zemljišta pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju, što zahtijevaja unapređenje modela proizvodnje usjeva.

• Tradicionalni poljoprivredni sistemi, od kojih su neki održivi, nestaju. • Inputi nefosilnih goriva (npr. voda, fosfor) za industrijsku poljoprivredu

također su ograničeni i treba upravljati s njima oprezno. • Trend globalnog privrednog razvoja ide prema povećanju globalne

međuovisnosti hrane i energenata, tržište hrane je globalno, što stvara rutinu za prehrambene artikle, koji se prevoze na velike udaljenosti u odnosu na kojima su uzgojeni.

• Nedostatak novca u kombinaciji s visokom gustinom naseljenosti potiče iskorištavanje zemljišta i povećava pritisak na izvoz proizvoda, čime se stvaraju neodrživi uslovi.

Održive prakse uzgoja zemlju posmatraju kao sistem, koji uključuje vrstu tla, klimu, invazivne vrste i ostale štetočine, topografiju, i klimu unutar razumijevanja specifičnih odluka koji omogućuje da su najbolje odgovara. Slijedeća opšta načela mogu se koristiti kao vodič pri odabiru odgovarajućeg upravljanja:

• Izbor odgovarajućih vrsta i sorata kako bi usjevi odgovarali tlu i poticali bolji rast i otpor štetočina.

• Diverzifikacija usjeva (uključujući i stoke), te kulturalna praksa za poboljšanje biološke i ekonomske stabilnosti koji čine poljoprivredni sistem raznolikim i ekološki elastičnim i podržava više bioloških raznolikosti. Optimalan nivo raznolikosti može se postići integriranjem usjeva i stoke.

92

• Upravljanje tlom kako bi se poboljšao i zaštitio kvalitet tla, prepoznat je kao savremeni sistem; zdravo tlo je ključ za dugoročnu produktivnost.

• Za učinkovito i humano korištenje inputa za kretanje prema praksi održivog uzgoja, nije dovoljno zamijeniti sintetički proizvod za prirodni. To također znači zamijenu potpunijeg naučnog razumijevanja tih sintetičkih ili konvencionalnih ulaza.

4.2. Obnovljivi izvori energije

Neki izvori energije koji se koriste, po definiciji su neodrživi, a dobar primjer za to je naša ovisnost o fosilnim gorivima dobar primjer. Fosilna goriva su dominanantan izvor energije za ljude i njihovo korištenje je poraslo eksponencijalno tokom posljednjih 60 godina. Fosilna goriva (nafta, ugalj i prirodni plin) su ograničeni resursi, i više se ne stvaraju brzinom koja bi mogla biti iskoristiva ljudima. Uz inovacije, moguće je zamijeniti jedan resurs za drugi i, u mnogim slučajevima, razvijaju se potpuno novi načini kako bi se zadovoljile naše potrebe. Upotrebu drva za gorivo je zamijenio ugalj i ulja prije 150 godina, a u posljednje dvije generacije razvijeni su kapaciteti nuklearne energije. Ti izvori goriva, međutim, imaju na izlazu teški otpad, a učinci zagađenja na ljude i ekosustem su gotovo nikada nisu uključeni u jednadžbe profita. Istraživanje obnovljivih izvora energije širi se brzo i produktivno. U obnovljive izvore energije spada energija koja dolazi iz prirodnih izvora, kao što su sunčeva svjetlost, vjetar, kiša, plime i geotermalne topline, koji su obnovljivi (prirodno se pune). Nedavno, mogućnost korištenja solarne energije i energije vjetra, obje obnovljive, obećavaju mogućnost korištenja energiju uz minimalno zagađenje. Geotermalna energija plime i osjeke, također su potencijalno beskonačne i ne zagađuju. Međutim, sve dok su tradicionalna goriva profitabilna, postoji malo nade za brzi prelazak na čišće i obnovljive izvore goriva. Energija vjetra, kao alternativa fosilnim gorivima, ima je u izobilju, obnovljiva je, široko rasprostranjena, čista, i ne proizvodi emisije stakleničkih plinova za vrijeme rada. Energija vjetra je pretvaranje energije vjetra u koristan oblik energije, kao što je korištenje turbina na vjetar za dobijanje električne energije, vjetar se koristi kao mehanička snaga za mlinove, energija vjetra za rad pumpi za crpljenje vode ili odvod. Vjeruje se da je dugoročni tehnički potencijal energije vjetra pet puta veći od ukupne tekuće globalne energetske proizvodnje, odnosno 40 puta od trenutne potrošnje električne energije. To zahtijeva 'vjetroturbine' instalirane na velikim površinama, naročito u područjima gdje je vjetar veliki resurs, gdje je vjetar brzine od ~ 90% od zemlje, može dati znatno više održive energije. Rasprostranjeno korištenje solarne energije će biti konačno rješenje za problem energije. Sunce je izvor ukupne energije na planetu. Nuklearne elektrane mogu biti iznimka, no njegova upotreba je ograničena količinom nadoknadivog urana potrebnom za pokretanje nuklearne elektrane. Zemlja prima mnogo više sunčeve energije svaki dan nego što se može iskoristiti i može čisto i održivo zadovoljiti naše potrebe za energijom. Ukupna količina energije koja dolazi je funkcija sezone (klimatskih uvjeta) i dužine dana. U većini regija u svijetu, solarna energija je dovoljna za napajanje fotonaponske ćelije, koja se može učinkovito koristiti za proizvodnju električne energije. Da bi sakupljanje energije bilo maksimalno, solarni

93

paneli se razmiještaju, zatim naginju i okreću prema suncu tokom dana, poput suncokreta. To jeste dodatni trošak sistema, ali uveliko povećava njegovu učinkovitost. Iako je tehnologija za korištenje solarne energije dostupna još nije dosegla tačku isplative energije za masovnu proizvodnju. Kako se trošak fosilnih goriva i dalje povećava, tako će alternativna solarna energija postati široko dostupna. Ovaj proces može biti ubrzan brzom industrijalizacijom i potrebe za energijom će rasti. Emisija ugljen dioksida iz upotrebe fosilnih goriva raste na godišnjem nivou. Kratkoročno, smanjenje naše individualne potrošnje energije, učinila bi da naš vlastiti stil života bude održiviji (tj. smanjuje naše ekološke emisije ugljen dioksida), može uštedjeti znatnu količinu energije. Na primjer, proizvodnja aluminija od recikliranog aluminija zahtijeva 95% manje energije nego proizvodnja novog. Recikliranje je samo jedan vid koji štedi dovoljno energije za napajanje 100 W svjetla za 4 sata. Isto tako, recikliranje plastičnih boca štedi dovoljno energije za napajanje svjetla za 6 sati. Biomasa, obnovljivi izvor energije, je biološki materijal iz živih, ili odnedavno živih organizama, kao što su drvo, otpad, (vodik) plin, i alkohol goriva. Biomasa je obično biljna materija uzgojena za proizvodnju električne energije ili za proizvodnju topline. U tom smislu, živa biomase također može biti uključena, kao i biljke također mogu generirati električnu energiju dok su još uvijek žive. Međutim,većina konvencionalnih načina u kojima se koristi biomasa, još uvijek se oslanja na direktno spaljivanje. Na primjer ostaci šuma, (kao što su odrezana stabla, grane i panjevi), isječeni dijelovi, piljevina i smeće se često koriste za to. Međutim, biomasa također uključuje biljne ili životinjske materije za proizvodnju vlakana i hemikalija. Biomasa također uključuje i biorazgradivi otpad koji se može spaljivati kao gorivo. To isključuje organske materijale kao što su fosilna goriva, koji su transformirani u geološkim procesima u tvari kao što su ugalj ili nafta. Industrijska biomasa može se uzgajati iz brojnih vrsta biljaka, uključujući konoplja, kukuruz, topolu, vrbu, šećernu trsku i razne vrsta drveća, od eukaliptusa do uljane palme (palmino ulje). Pojedine biljke koje se koriste obično nisu važne za konačni proizvod, ali to ne utiče na preradu sirovina. Iako fosilna goriva imaju potiču od prastare biomase, oni se, prema opšte prihvaćenoj definiciji ne smatraju biomasom, jer sadrže ugljik koji je "out", tj. biva izbačen iz ciklusa ugljika za veoma dugo vrijeme. Njihovo izgaranje, dakle, narušava sadržaj ugljen dioksida u atmosferi. Biohemijske konverzije koriste enzime bakterija i drugih mikroorganizama za razgradnju biomase. U većini slučajeva mikroorganizmi se koriste za obavljanje postupke konverzije: anaerobne digestije, fermentacije i kompostiranja. Ostali hemijski procesi kao što su pretvaranje otpadnih biljnih ulja u biodizel je trans esterifikacija http://en.wikipedia.org/wiki/Biomass - cite_note-9. Drugi način razgradnje biomase je razgradnja ugljikohidrata u jednostavne šećere i dobijanje alkohola. Međutim, taj proces još nije usavršen. Znanstvenici još uvijek istražuje učinke konverzije biomase.

94

Slika 9. Stanica mikrobne elektrolize koja se može koristiti za direktno dobijanje vodika iz

biljnih tvari

Korištenje biomase kao goriva proizvodi zagađenje zraka u obliku ugljik monoksida, NOx (dušičnih oksida), isparljivih organskih spojeva (VOCs), čestica i drugih zagađivača, u nekim slučajevima na nivou iznad zagađenja koje daju tradicionalni izvori goriva, kao što su ugalj ili prirodni plin. Crni ugljik – polutant nastao nepotpunim izgaranjem fosilnih goriva, biogoriva i biomasa - vjerojatno je drugi najveći doprinositelj globalnom zatopljenju. Nakon izgaranja, ugljik iz biomase se ispušta u atmosferu kao ugljik dioksid (CO2). Količina ugljika pohranjena u suhom drvetu je oko 50% po masi. Kada se kao gorivo koriste biljne tvari iz poljoprivrednih izvora, ugljik se može nadomjestitinovom sadnjom biljaka.Dok, kada je biomasa iz šume, vrijeme ponovnog dobivanja ugljika je općenito duže. Biogoriva predstavljaju širok spektar goriva koja su na neki način porijeklom iz biomase. Pojam obuhvaća čvrste biomase, tekuća goriva i različite biogasove. Biogoriva su dobila povećanu javnu i naučnu pažnju zbog faktora kao što su cijena nafte, potreba za povećanom energetskom sigurnosti, zabrinutost zbog emisije stakleničkih plinova fosilnih goriva, i zbog državnih subvencija. Tekuća biogoriva su najčešće bioalkohol poput bioetanola i ulja, kao što je biodizel. Bioetanol je alkohol dobijen fermentacijom šećernih komponenata biljnih materijala i sastoji se uglavnom od šećera i škroba biljaka. Sa naprednom tehnologijom se razvijaju, celulozne biomase, kao što su drveće i trave, koje se također koriste kao sirovina za proizvodnju etanola. Etanol se može koristiti kao gorivo za vozila u svojoj čistoj formi, ali se obično koristi kao aditiv benzinu za povećanje oktana i unapređenje emisija vozila. Biodizel se proizvodi od biljnih ulja, životinjskih masti ili recikliranih masti. Biodizel se može koristiti kao gorivo za vozila u svojoj čistoj formi, ali se obično koristi kao aditiv dizelu za smanjenje nivoa čestica, ugljen monoksida i ugljikovodika iz dizelskim motornih vozila. Biodizel se proizvodi pomoću transesterifikacije ulja ili masti i najčešće je biogorivo u Evropi.

95

Geotermalna energija je toplinska energija generirana i pohranjeni u Zemlji. Toplinska energija je energija koja određuje temperatura materije. Zemljina geotermalna energija potiče iz izvornog formiranja planete, od radioaktivnog raspada minerala, od vulkanska aktivnost i iz solarne energije apsorbira na površini. Geotermalni gradient, koji predstavlja razliku u temperaturi između jezgre planete i njene površine, pogoni provođenje kontinuirane toplinske energije u obliku topline iz jezgre na površinu. Geotermalna energija je jeftina, pouzdana, održiva i ekološki prihvatljiva[2]

In this paper a brief overview of the wide range of technological issues at an industry level was made emphasizing the need for an integrated approach and understanding of the different components of a sustainable system. Technology plays a very important role in sustainable development because it is one of the most significant ways in which we interact with our environment; we use technologies to extract natural resources, to modify them for human purposes, and to adapt our man-made living space. It is through use of technology that we have seen drastic improvements in the quality of life of many people. Large areas of land worldwide are converted for

, ali povijesno je ograničena na područjima u blizini granice tektonskih ploča. Nedavni tehnološki napredak dramatično proširuje opseg i veličinu održivih resursa, posebno za primjenu kao što je grijanje kuća, i otvara potencijal za široku eksploatacije. Geotermalne bušotine ispuštaju stakleničke gasove zarobljene duboko u zemlji, ali ove emisije su znatno niže po jedinici energije nego kod fosilnih goriva. Kao rezultat toga, geotermalna energija ima potencijal da pomogne ublažavanje globalnog zagrijavanja, ako je široko raspoređena u mjestu fosilnih goriva. Zemljini geotermalni izvori su teoretski više nego adekvatni za obezbjeđenje energetskih potreba čovječanstva, ali samo vrlo mali dio može se profitabilno iskoristiti. Bušenje i istraživanje dubokih resursa je veoma skupo. Prognoze za budućnost geotermalne energije ovise o pretpostavkama o tehnologiji, cijeni energije, subvencijama i kamatnim stopama.

SUSTAINABLE TECHNOLOGIES AND ALTERNATIVE ENERGY SOURCES IN THE FOOD INDUSTRY

The practice of engineering consumes vast quantities of materials and is dependent on a continuous supply of them. Increasing population and living standards cause this consumption rate to grow - something it cannot do forever. Finding ways to use materials more efficiently is a prerequisite for a sustainable future. Recent global attention to the issues and challenges of sustainable development is forcing industries to conduct self-assessments to identify where they stand within the framework for sustainability, and more importantly, to identify opportunities, strategies and technologies that support achieving this goal. Design for environmental sustainability is the long-therm view: that of adaptation to a lifestyle that meets present needs without compromising the needs of future generations. Technological development to be sustainable, it need to take account of social and ecological factors, as well as economic ones.

96

agricultural production. The increasing use of technology, fuels and chemicals has dramatically increased crop production, but has also created the chronic agricultural impacts. Sustainable agriculture and food production combines the goals of environmental and economic health and social equity. Sustainable technologies use less energy, fewer limited resources, do not deplete natural resources, do not directly or indirectly pollute the environment, and can be reused or recycled at the end of their useful life.

ODRŽIVE TEHNOLOGIJE I ALTERNATIVNI IZVORI ENERGIJE U PREHRAMBENOJ INDUSTRIJI

Inženjering troši ogromne količine materijala i ovisi o njihovoj kontinuiranoj nabavci. Porast broja stanovnika i životnog standarda uzrokuju rast ove potrošnje - što ne može trajati zauvijek. Pronalaženje načina za učinkovitije korištenje ovih materijala je preduvjet za održivu budućnost. U zadnje vrijeme globalnu pažnju izazivaju pitanja održivog razvoja vršeći pritisak na industrije da urade samoprocjene i identifikaciju gdje se oni nalaze u pogledu održivosti, i još važnije, da identificiraju mogućnosti, strategije i tehnologije koje podržavaju ostvarivanje održivosti. Dizajniranje održivosti okoliša ima dugoročni pogled: prilagoditi način života koji zadovoljava sadašnje potrebe bez ugrožavanja potreba budućih generacija. Da bi tehnološki razvoj bio održiv treba uzeti u obzir socijalne i ekološke faktore, kao i privredne faktore.

U ovom radu dat je kratak pregled širokog raspona tehnoloških pitanja na nivou industrije, naglašavajući potrebu za integriranim pristupom i razumijevanjem različitih komponenti održivog sistema. Tehnologija igra vrlo važnu ulogu u održivom razvoju i predstavlja najznačajniji način interakcije sa okolišom, koristimo tehnologije za izdvajanje prirodnih resursa, modificiramo ih za ljudske potrebe i prilagođavamo našem životnom prostoru. Korištenje tehnologija dovelo je do drastičnog poboljšanja u kvaliteti života mnogih ljudi. Velike površine zemljišta svijetu pretvorene su u zemljište za poljoprivrednu proizvodnju. Korištenja tehnologije, goriva i hemikalija dramatično je porasla ratarstvu i stvorila hronični uticaj na poljoprivredu. Održiva poljoprivreda i proizvodnja hrane kombinira ciljeve zaštite okoliša, privrednog zdravstva i socijalne jednakosti. Održive tehnologije troše manje energije, manje ograničavaju resurse, ne iscrpljuju prirodne resurse, ne onečišćuju okoliš Literatura

1. Malone, T.F. 1994. Sustainable Human Development: A Paradigm for the 21st Century.White Paper for the National Association of State Universities and Land-GrantColleges, The Sigma Xi Center, Research Triangle Park, NC, November 6.

2. National Science and Technology Council. 1994. Technology for a Sustainable Future:Framework for Action. Washington, D.C.: Office of Science and Technology Policy.

3. Pirages, D. 1994. Sustainability as an Evolving Process. Futures, 26(2), 197-205. 4. Moore, W.E. 1972. Introduction. in Technology and Social Change, ed. W.E. Moore.

Chicago: Quadrangle Books, pp. 3-25.

97

5. Rees, W.E. 1990. The Ecology of Sustainable Development. The Ecologist, (20)1, 18-23.

6. Goodland, R. 1992. The Case that the World has Reached Limits. in Population,Technology, and Lifestyle - The Transition to Sustainability, ed. R. Goodland, et al. Washington, DC: Island Press pp. 3-22.

7. Roberts, D.V. 1994. Sustainable Development – A Challenge for the EngineeringProfession. in The Role of Engineering in Sustainable Development, ed. M. Ellis.Washington, DC: American Association of Engineering Societies, pp. 44-61.

8. Weston, R. 1995. Sustainable Development: Integration of Free Market and NaturalEconomic Systems, Presented at the AAES/Engineering Foundation conference“Sustainable Development: Creating Agents of Change” Snowbird, Utah. August 4-8.

9. Yeang, K. 1995. Designing with Nature. New York: McGraw Hill. 10. Dieter, G.E. (1991) Engineering Design, A Materials and processing Approach, 2nd

11. Geodkoop, M. Effting, S. and Collignon, M. (2000) The Eco-Indicator 99: A Damage oriented Method for Life Cycle Impact Assessment, Manual for Designers (14 April 2000),

edition, McGraw-hill, New York, USA. ISBN: 0-07-100829-2.

http://www.pre.nl. 12. Koyoto Protocol (1997) United Nations, Framework Convention on Climate Change. 13. Ashby, M. Shercliff H. Cebon, D. (2007) Materials, Engineering, Science,

Processing and Design, Elsevier ltd., New York, USA. ISBN: 978-0-7506-8391-3. 14. Lowe, P. (1995), The Management of Technology. Perception and opportunities,

Chapman & Hali, London 15. Doniec, A. (2002), Clean technology today and tomorrow, Cleaner Production in

Poland, Special Issue p. 2-7. 16. Allenby, B. (2004), Clean production in context: an information infrastructure

perspective, Journal of Cleaner Production 12 833-839. 17. Vollenbroek, F.A. (2002), Sustainable development and the challenge of innovation,

Journal of Cleaner Production 10, p. 215-223. 18. Baldwin, J.S. Allen, P.M. Winder, B. Ridgway K. (2005), Modelling manufacturing

evolution: thoughts on sustainable industrial development, Journal of Cleaner Production 13, p. 887-902.

19. Vollenbroek F. A. (2002), Sustainable development and the challenge of innovation, Journal of Cleaner Production 10. p. 215-223.

20. http://en.wikipedia.org/wiki/Biomass - cite_note-9

Prevod sa engleskog: Doc dr Ramzija Crk-Topčagić

98

99

Što god zadesi Zemlju, zadesit će i njene sinove. Čovjek nije istkao mrežu života, on je tek jedna njena nit. Što god on čini mreži, čini to sam sebi. Dio svjedočanstva poglavice Seattlea 1854. godine

PROCJENA OKOLIŠNIH RIZIKA

ENVIRONMENTAL RISK ASSESSMENT Mithat Jašić1, Radoslav Grujić2,Drago Šubarić3, Vedran Stuhli1

1Tehnološki fakultet Tuzla; 2Tehnološki fakultet Zvornik, 3

SADRŽAJ

Tehnološki fakultet Osijek

1. UVOD .................................................................................................................................. 992. KONCEPT PROCJENE OKOLIŠNIH RIZKA ................................................................ 101

2.1. Opasnosti i rizici ......................................................................................................... 1032.2. Sastavnice analize rizika ............................................................................................. 104

3. FAZE U REALIZACIJI PROCJENE OKOLINSKIH RIZIKA ........................................ 1103.1. Formuliranje problema ................................................................................................ 1123.2. Identifikacija opasnosti, izvor - put – receptor ........................................................... 1133.3. Procjena ispuštanja zagađenja ..................................................................................... 1143.4. Karakterizacija opasnosti ............................................................................................ 1153.5. Procjena izloženosti .................................................................................................... 1163.6. Procjena mogućih posljedica ...................................................................................... 1173.7. Procjena i karakterizacija rizika .................................................................................. 1183.8. Ocjena rizika ............................................................................................................... 122

4. KORISTI OD PROCJENE OKOLIŠNIH RIZIKA ........................................................... 1245. ZAKLJUČCI ...................................................................................................................... 127

100

Apstrakt U radu je opisan koncept procjene okolišnih rizka. Objašnjeni su okolišne opasnosti i okolišni rizici, kao i sastavnice analize rizika. Opisane su faze u realizaciji procjene okolinskih rizika. Prva faza je formuliranje problema , a zatim slijede identifikacija opasnosti, procjena ispuštanja zagađenja, karakterizacija opasnosti, procjena izloženosti, procjena mogućih posljedica i procjena i karakterizacija rizika. Dat je pristup i ocjene rizika. naznačene su i osnovne koristi od procjene okolišnih rizika.Procjena okolišnih rizika važna je za sve nivoe, počev od firmi do najviših državnih nivoa i regija.

1. UVOD INTRODUCTION Analiza kao i procjena rizika je dio ljudske intuicije kao i načina logičkog razmišljanja, ali se u nauci tek počinju ozbiljnije koristiti tokom 19. vijeka primjenom matematičkih modela pri proračunu distribucija vjerovatnosti i modeliranju hipotetičkih sistema. S vremenom se širi i na ostala područja ljudskog života i rada, te krajem 20. vijeka svoju primjenu nalazi u sistemima sigurnosti životne okoline, sigurnosti proizvodnje hrane, zdravstvu itd. gdje se razvijaju specifični sistem analize rizika. U svom istorijskom toku procjena rizika se razvijala i dostigla nivo savremene metodologije koja se upotrebljava u raznim vidovima ljudskog rada. Krajnji cilj je prevencija štetnih efekata koji mogu nastati usljed djelovanja najrazličitijih opasnosti. Tako je procjena rizika postala važan dio različitih djelatnosti kao što su sigurnost građana, sport, medicina, zaštite životne sredine, proizvodnje hrane, bankarske kao i brojne druge djelatnosti. Porastom stanovnštva na zemlji raste mogućnost nastajanja kriznih i incidentnih situacija u svim oblastima ljudskog bitisanja, a nesumnjivo je prisutna u oblasti poljoprivrede, prehrambne i hemijske industrije, te u medicini, veterinarstvu, farmaciji, komunalnim djelatnostima itd. Sprječavanje nastanka kriznih i incidentnih situacija bazirano je na analizi rizika. Mogućnost da se identificira rizik u uzorku zavisi od više faktora, uključujući: distribuciju rizika u seriji i frekvenciju njegovog pojavljivanja. Oni rizici koji su frekventniji, daju se lakše i identificirati. Među faktorima rizika koji negativno utiču na stanje životne seredine najznačajniji su: zagađenje zraka, zagađenje voda, zagađenje zemljišta, način zbrinjavanje tečnog i čvrstog otpada, prisustvo buke različita elektromagnetna zračenja itd.

Posljedica zagađenja okoline su bolesti kao najteži oblik narušavanja kvaliteta života. Savremena ljudska populacija je zabrinuta za zdravstvenu sigurnost zraka kojeg udišu, vode koju piju i hrane koju jedu ali i za brojne druge kontakte sa matrijalima koje u sebi nose izvjesne doze hazarda. Svaka osoba podložna je riziku da oboli od

101

bolesti prouzrokovane tim hazardima. Toksične materije unesene sa zrakom i hranom u organizam ljudi i životinja izazivaju čitav niz zdravstvenih poremećaja od promjena biohemijskog i fiziološkog statusa do reproduktivnih i patoloških promjena U ekstremnim slučajevima izazvaju i smrt. S obzirom da je prisustvo kontaminenata stalna odlika životne sredine, rizici povezani sa njima u svim njihovim oblicima mogu se samo ograničiti, ali ne i potpuno eliminisati. Prihvatanje rizika od rezidua i kontaminenata od strane društva treba pravdati koristima koje pruža njihovo korištenje. U evropskim kao i brojnim nacionalnim zakonima zahtijeva se sistem procjene rizika kao i analiza koja bi trebala garantovati da hazardi koji nastaju u tehnološkim procesima nemaju opasnost za zdravlje ljudi i okolinu. Posebno značajne skupine okolinskih opasnosti nad kojima se nastoje uspostaviti principi slijedivosti, transparentnosti i analize rizika. Te opasnosti se mogu nalaziti u zraku, vodi i zemljištu , a ispoljavaju se u formi: hemijskih rezidua, patogenih mikoorganizma i njihovih toksičnih metabolita, aditiva u hrani, sirovina porijeklom od GMO, produktata nastalih tokom procesa promjena u proizvodnji hrane itd. Zbog toga dolazi do pojave izvora zagađenja zraka, vode i hrane, koji mogu biti: polutanti iz industrije, polutanti iz domaćinstva, zagađivači iz transportnih sredstava, opasni otpad iz različitih ljudskih djelatnosti, korištenja fosilnih goriva, nekontrolisana upotreba pesticida u biljnoj proizvodnji, nekontrolisana upotreba veterinarskih lijekova u animalnoj proizvodnji, neadekvatnog zbrinjavanja opasnog otpada (elektronski, medicinski, farmaceutski, veterinarski, opasni otpad iz industrije) itd. Osnovni element politike sigurnosti u oblasti zaštite okoline je analiza okolinskih rizika koja treba da je zasnovana na naučnim spoznajama (tvrdnje zasnovane na dokazima). Na osnovu tih spoznaja vrše se intervencije preko institucija zakonodavne i izvršne vlasti. Kod nedovoljno pouzdane procjene rizika treba da se primjenjuje princip predostrožnosti. Globalizacija i porast industrijske proizvodnje uzrokuje porast vrsta opasnosti (hazarda) koje proizlaze iz udisanja zraka, pijenja vode, konzumiranja hrane pa je uslovila da se princip analize rizika prihvati kao međunarodni alat smanjenja negativnog uticaja opasnosti.

2. KONCEPT PROCJENE OKOLIŠNIH RIZKA CONCEPT OF ENVIRONMENTAL RIZK ASSESSMENT

Procjena okolišnih rizika dio je analize rizika koja obuhvata više segmenata. Analiza rizika je proces koji se sastoji od tri međusobno povezane komponente: procjene rizika, upravljanja rizikom i obavještavanja o riziku. Analiza rizika je temelj u implementaciji sistema upravljanja okolinom i jedan od principa savremene legislative. Treba postojati funkcionalna odvojenost procjene rizika i upravljanja rizikom, u svrhu očuvanja naučnog integriteta procjene rizika. Brojne su zainteresovane strane kojima je stalo do kvalitete zraka kojeg udišu i vode koju piju ili koriste za industrijske potrebe. To je prije svega stanovništvo koje živi na datom području na kom se analiziraju rizici, ali i veliki broj institucija kako vladinih tako i nevladinih. To su ujedno i faktori koji participiraju u identifikaciji okolišnih problema pa mogu biti:

102

ekonomski (privredni subjekti), politički (političke stranke, zakonodavna i izršna vlast), društveni (obrazovne institucije, zdravstvo) i pravni (sudska vlast).

Slika br 2.1. Analiza rizika tri ciljana međusobno povezana područja Picture 2.1. Risk analysis and targeted three interrelated areas

Slika 2.2. Faktori koji participiraju u rješavanju okolišnih problema Picture 2.2. Participating Factors in solving environmental problems

Efikasna komunikacija između svih zainteresiranih strana treba biti osigurana kroz proces analize rizika. Predostrožnost je neodvojiv element analize. Procena rizika po životnu sredinu i okolinu obuhvata sve ekosisteme, uključujući i čovjeka. Termin Procjena rizika životne sredine obično ne pokriva rizike pojedinaca ili opšte javnosti, potrošačke proizvode ili izloženosti na radnom mjestu, gdje se primijenjuju drugi posebni zakoni. Kad je u pitanju procjena okolinskih rizika (ERA skraćenica od Enviromental Risk Assessment) ona uključuje niz koraka: formuliranje problema, identifikacija opasnosti, procjena ispuštanja zagađenja, procjena izloženosti,

Procjena

rizika

Upravljanje

rizicima

Komunikacija u vezi rizika

ekonomski

faktori koji participiraju društveni politički

pravni

103

procjena posljedica, procjena rizika.

Postoji i ekološka procjena rizika koja obuhvata utvrđivanje prirode efekata i vjerovatnoće pojavljivanja negativnih efekata među biljkama, životinjama, odnosno u životnoj sredini, a što je posledica djelovanja neke zagađujuće supstance ili više supstanci. Na osnovu toga može se zaključiti da je ekološka procjena rizika je usko povezana sa okolišnim rizicima. 2.1. Opasnosti i rizici Postoji mnoštvo definicija rizika manje ili više konkretnih ili apstraktnih, ovisno o području na koje se odnose. Prema Oxford Dictionary rizik je: „Vjerovatnoća ili mogućnost da se desi nešto štetno, da dođe do gubitka, povrede ili nekih drugih nepovoljnih posljedica“. Rizik je: «Vjerovatnoća da će se pojaviti neki nepovoljni događaj u odrđenom vremenskom periodu ili rezultati određenog izazova ili mogućnost postojanja više od jednog štetnog ishoda.» (Royal Society Report on Risk, 1992). U svrhu procjene koliko prisutnost neke štetne tvari ima uticaj na zdravlje ljudi definiran je pojam „rizik“. Rizik se definira kao funkcija vjerovatnosti pojavljivanja štetnog uticaja na zdravlje ljudi, te jačina tog uticaja kao posljedica izloženosti štetnom agensu. (Wal i Pascal, 2000). Rizik po ljudsko zdravlje se najčešće definira kao vjerovatnoća koja opisuje stepen ugroženosti zdravlja jedinke izložene dejstvu određenog zagađivača ili grupe zagađivača. Količina štetne supstance ili zagađivača koja se unosi na mjestu izlaganjana je „doza“. U Uputstvu 51 ISO/IEC, rizik se definiše kao kombinacija vjerovatnoće pojave štete i obim takve štete. Opšteprihvaćena formula koja definira rizik je:

Rizik = nivo opasnosti ( hazarda) × ekspozicije ( izloženost opasnosti) Termin "opasnost" ne treba miješati sa terminom "rizik" koji, u kontekstu sigurnosti, znači funkciju vjerovatnoće negativnog uticaja na zdravlje (npr. obolijevanje) i intenzitet tog uticaja (smrt, hospitalizacija itd.) prilikom izlaganja specifičnoj opasnosti. Opasnost ili hazard predstavljau biološki, hemijski ili fizički agens u zraku, vodi ili zemljištu koji nastaje u životnoj okolini, najčešće pod uticajem tehnologije ali i pod uticajem prirodnih faktora. To je stanje u kojem se nalazi ekološki sistem, kada mogu nastati štetne posljedice po zdravlje ljudi ali i biljnog ili živtinjskog svijeta. Okolnska opasnost ili okolinski hazard je generički pojam za bilo koju situaciju događaj ili stanje koji predstavlja prijetnju prirodnoj okolini i negativno utiče na zdravlje ljudi. Ovaj pojam uključuje teme kao što su zagađenja zraka, vode tla, ali i prirodne katastrofe kao što su oluje i potresi. Opasnosti se mogu kategorizirati u više vrsta: hemijske, fizičke, mehaničke, biološke i psihosocijalne. Hazardni ili opasni agensi mogu biti: otrovne, zapaljive, eksplozivne, reaktivne, korozivne, nagrizajuće tvari ali i određene aktivnosti ljudi ili prirodne katastrofe. To podrazumijeva da opasnosti mogu biti antropogene i neantropogene. U smislu posljedica i mogućeg rizika mogu biti akutne i hronične.

104

Značajniji antropogeni uticaji na okolinu su: neodrživo iskorištavanje prirodnih resursa, neodrživo krčenje šuma, polutanti iz industrije, polutanti iz domaćinstva, zagađivači iz transportnih sredstava, opasni otpad iz različitih ljudskih djelatnosti, povećavanje eksploatacija i korištenja fosilnih goriva, nekontrolisana upotreba pesticida u biljnoj proizvodnji, nekontrolisana upotreba veterinarskih lijekova u animalnoj proizvodnji, minska polja, neadekvatno zbrinjavanje opasnog otpada, itd. Kao rizična posljedica tih antropogenih uticaja može biti: pojava različitih akutnih i hroničnih bolesti, globalno zagrijavanje, uništenje ozona - CFC onečišćenja, umanjenje kvaliteta zraka (lebdeće čestice, SOX, NOX

Zdravlje, sigurnost, proizvodnja i okolina su odvojena područja u praksi, ali su i povezana prije svega životnom okolinom. Ova područja se obično nalaze u različitim organizacijskim i upravljačkim strukturama. Međutim, postoje jake potrebe za uvezivanjem između tih disciplina i područja ljudskog djelovanja. Jedna od najjačih veza između ovih područja je da jedan događaj može imati rizičan uticaj na sva tri područja. Na primjer, nekontrolisano ispuštanje radijacije ili toksičnih hemikalija može imati neposredne posljedice u kratkom roku, ali i dugotrajan uticaj na zdravlje ljudi i još dugoročnije na okolinu. Takvi događaji su brojni tokom istorije, u najnovijem vremenu značajno je pomenuti Černobil i Fokušimu. Osim toga mogu se navesti primjeri: trovanja živom u Japanu (1950 i 1960), Ontario Minamata bolesti u Kanadi, Itai-itai bolesti zbog trovanja kadmijem u Japanu, Seveso katastrofa (1976) poznata eksplozije kemijskog postrojenja koja je izazvala izloženost 2,3,7,8-tetrachlorodibenzo-p-dioksina (TCDD), Bhopalu katastrofa (1984, Indija), curenje metil izocijanata koje je rezultiralo više od 22.000 smrtnih slučajeva, Ispuštanje hemikalija Sandoza u rijeku Rajnu (1986) i brojne druge.

, PAH i drugi), umanjenje kvaliteta vode (industijski polutanti i polutanti iz domaćinstva,krize u otjecanje vode) i umanjenje kvaliteta tla (kisele kiše, pesticidi, iscrpljenost usljed intezivne obrade, erozija tla), trovanja, sindrom bolesnih zgrada, povećana degradacije kompletne okoline, uništavanja staništa i nestanak određenih biljnih i životinjskih vrsta, razvoj invazivnih biljaka i drugih organizama i brojne druge.

2.2. Sastavnice analize rizika The components of risk analysis Sastavnice rizika su tri međusobno povezane komponente: procjene rizika, upravljanja rizikom i obavještavanja o riziku. Ove sastavnice su također dobar alat kod upravljanja u kriznim situacijam. Dvadeseti i dvadesetprovi vijek obilovao je kriznim situacijama izazvanim ekološkim incidentima. Cilj analize rizika je prije svega spriječiti ili prevenirati katastofalne incidentne situacije. Osim toga analiza rizika, koja uključuje i upravljanje rizikom treba da ima svrhu uspostavljanja održivosti okoliša koja podrzumijeva nekoliko kriterija koji su ugrađeni u Zakone, prije svega u Zakon o zaštiti okoliša (FMOIT 2011). Ti kriteriji su: očuvanje ljudskog zdravlja, očuvanje prirodnog blaga (nasljedstva), očuvanje vode i zraka od nedozvoljenog zagađenja, očuvanje biološkog diverziteta.

Očuvanje prirodnog nasljedstva (blaga) treba biti takav da stepen potrošnje obnovljivih materijala, vodnih i energetskih resursa ne prevazilazi okvire u kojima

105

prirodni sistemi to sami ne mogu nadomjestiti. Isto tako stepen potrošnje neobnovljivih resursa ne smije prevazilaziti okvir prema kojem se održivi obnovljivi resursi zamjenjuju. Stepen polutanata koji se emituju ne smije prevazilaziti kapacitet zraka, vode, te da apsorbuje i izvrši samopreradu polutanata. Važni kriteriji su očuvanje biološkog diverziteta, ljudskog zdravlja, te kvaliteta zraka, vode i tla prema standardima koji su uvijek dovoljni za život i blagostanje ljudi, biljnog i životinjskog svijeta (FMOIT 2011). 2.2.1. Procjena rizika

Risk Assessment U početku se procjena rizika nastanka nekih događaja počela razvijati u različitim područjima, koji nemaju neposrednih dodirnih točaka sa zdravljem ljudi i sa životnom okolinom. Tako se egzaktna metodologija procjene rizika razvijala kod ispitivanja kvaliteta materijala, pri čemu se određivao rizik pucanja nekog materijala pri određenom opterećenju. U dvadesetom vijeku egzaktna metodologija procjene rizika proširila se na ispitivanje štetnog utjecaja različitih agenasa na zdravlje čovjeka. Tako se procjenjivao rizik povreda ili smrti u saobraćajnim nesrećama, vršila se procjena rizika oštećenja zdravlja životinja i ljudi različitim otrovima iz čega se razvila toksikološke procjene rizika, koja ima široku primjenu. Danas se procjena rizika proširila na gotovo sva područja ljudske djelatnosti i postala naučno utemeljen proces koji se sastoji od četiri faze: identifikacije opasnosti, karakterizacije opasnosti, procjene izloženosti i karakterizacije rizika (FAO 2005). Tako se procjena rizika može smatrati kao proces koji uključuje identificiranje potencijalnih opasnosti koje mogu uzrokovati negativne posljedice po zdravlje stanovništva. Procjena rizika treba biti utemeljena na nauci uz kvantificiranje podatake za egzaktno utvrđivanje nivoa rizika, dokumentirana na transparentan način te funkcionalno odvojena od upravljanja rizikom. U konceptu procjene potrebno je jasno definirati cilj uključujući moguće ishode procjene. Procjena rizika treba sadržavati opis nesigurnosti, te locirati mjesta nastanka i porasta nesigurnosti. Procjena rizika treba sadržavati takve podatke da nesigurnost u procjeni može biti određena i precizna, a ponekad treba uključiti i ograničenja koja utiču na pouzdanost procjene. Okolina obuhvata veoma široko područje pa je stoga i procjena okolinskih rizika kompleksna. Prema većini zakonskih definicija okolina čini prirodno okruženje: zrak, tlo, voda, klima, biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja kao i kulturna baština koju je stvorio čovjek (FMOIT 2011). Svrha procjene rizika u krajnjem je utvrđivanje mjera koje su potrebne da bi se rizik smanjio. 2.2.2. Upravljanje rizikom Risk Management

106

Upravljanje rizikom obuhvata sve aktivnosti u cilju smanjenja na minimum izlaganja definiranoj opasnosti. Upravljanje rizikom je proces kojim se uspoređuju različite mogućnosti postupanja mjerodavnih tijela u vezi s rizikom, u saradnji sa zainteresiranim sudionicima, uzimajući u obzir procjenu rizika i druge relevantne faktore. Na samanjenje rizika utiče se putem procesa odabiranja odgovarajućih preventivnih i kontrolnih mjera. Upravljanje rizikom je proces koji uključuje identificiranje, evaluaciju, selekciju i implemenaciju specifičnog manadžment mjerenja u cilju ublažavanja rizika. Sistem upravljanja rizicima se odvija kroz nekoliko najznačajnijih procesa kao što su identifikacija, analiza, planiranje, praćenje i kontrola rizika. Upravljanje rizikom je proces prosuđivanja u smislu pronalaženja mogućnosti rješenja u dogovoru sa svim zainteresovanim stranama, razmatranje procjene rizika i drugih bitnih faktora i odabir prikladnih preventivnih i kontrolnih mogućnosti. Postoje četiri osnovna elementa upravljanja rizikom: identifikacija rizika, analiza, kontrola i monitoring i finansiranje.

Upravljanje rizikom koji se odnosi na okolinu treba biti proaktivno ukoliko se vrše procjene rizika koji se odnose na okolinu i hemikalije štetne po zdravlje. Upravljanje rizikom se obavlja u okviru :

• preliminarne aktivnosti, • procjene mogućnosti štetnih događanja, • implementacije preventivnih mjera, • monitoringa i • ocjene – pregleda.

Zadaci menadžmenta rizika su: • postavljanje ciljeva, • odlučivanje o kontrolnim mjerama, • uvođenje mjera, • monitoring i • pregled.

Velik broj nadležnih državnih tijela nastoji implementirati dobro strukturiran pristup upravljanja u području okolinske sigurnosti preko niza aktivnosti opisanih u dogovorenom okviru upravljanja rizikom. Zaštita zdravlja primarni je zadatak upravljanja rizikom. Upravljači rizikom moraju u razmatranju uzeti u obzir sve cikluse u okolini. Upravljanje rizikom treba biti transparentno, dosljedno i dokumentirano, a potrebno je osigurati i javnu raspravu sa zainteresiranim stranama u procesu. Upravljači rizika trebaju imati dobar prenos informacija i ostvarivati dijalog s procjeniteljima rizika, pri čemu se moraju uzeti u obzir regionalne razlike u opasnostima koje direktno ili indirektno utiču na okolnu i ugrožavaju je, te mogućnosti upravljanja rizikom. Odluke upravljača rizikom trebaju biti podvrgnute procjeni i reviziji.

107

Upravljanje rizikom osigurava samo disciplinovano okruženje uz proaktivno donošenje odluka u kojima se: vrši kontinuirana procjena kako bi se utvrdilo šta bi moglo krenuti u

neželjenom pravcu (rizici), identificiraju rizici koji postoje, vrši procjena tih rizika i to iz aspekta njihove moguće učestalosti, vjerovatnoće

i ozbiljnosti, utvrđuje kojim rizicima treba posvetiti posebnu pažnju, eliminiraju rizici koji se mogu eliminirati, smanjuju efekti onih rizika koji se ne mogu eliminirati, primjenjuju strategije o postupanju tim rizicima i uspostavljaju finansijski mehanizmi kojima će se apsorbirati finansijske

posljedice onih rizika koji preostaju. Upravljanje procesima u analizi rizika znači uspostavu ciljeva i prioriteta te odlučivanje i uspostavu načina i smjera procjene rizika. Mogućnosti poduzimanja mjera zavise o mišljenju zainteresovanih strana i društveno, socijalno i ekonomski su uslovljene. Ciljevi upravljanje rizikom su: identificirati rizike, izvršiti njihovu procjenu, a zatim ih eliminisati ili smanjiti

na prihvatljiv nivo, uspostaviti sisteme i procedure koje će se baviti identificiranim rizicima i to na

proaktivan način, smanjiti direktan uticaj ili posljedice i troškove incidenata koji se i dalje

dešavaju, tako što će se uspostaviti efikasne procedure rješavanja incidenta Na osnovama principa zaštite i procjene okolišnih rizika, procjene rizika primjenjuju se i u mnogim drugim oblastima, na primjer, za zaštitu od poplava, buke itd. Postoji širok spektar zakona koji obuhvata principe zaštite životne sredine na osnovama procjene rizika. Konkretne smijernice koje stoje na raspolaganju za svaki dio zakonodavstva, se između ostalog i Međunarodne konvencije koje se primjenjuju kao što su Stokholmska, Roterdamska, Bazelska i druge konvencije i međunarodni sporazumi. Na nivou država koriste se zakoni kao što su: Zakon o zaštiti životne sredine, Zakon o upravljanju otpadom, Zakon o zaštiti voda, Zakon o zaštiti zraka te niz pravilnika iz oblasti zaštite okoline. U današnjem svijetu u raznim područjima ljudske djelatnosti sve se više pristupa ozbiljnom metodološkom načinu upravljanja rizicima. Razlog za to leži u činjenici da sve više dolaze do izražaja razni izvori prijetnji, odnosno rizika za sve vrste ljudske djelatnosti. Današnji trend je da se tom problemu pristupi na svim razinama kao jednom od najefikasnijih načina borbe za održivost . Zadnja revizija standarda ISO 9001:2008 naznačila je procjenu rizika, što je znak da su problem rizika prepoznali autori najraširenijeg standarda za sisteme upravljanja kvalitetom. Za detaljnije primjene upravljanja rizicima vrlo važnu ulogu ima objava standarda ISO 31000:2009 pod nazivom Upravljanje rizikom – Principi i vodiči. Standard definira generički proces za upravljanje rizicima poštujući načela upravljanja kvalitetom, što znači da je proces potpuno nezavisan od područja primjene. Za mnoge organizacije i sisteme jedna od najkritičniji faza izgradnje sistema kvaliteta je procjena rizika. Ovaj standard

108

ne daje metodologiju kako provesti procjenu rizika zbog toga što metodologija procjene rizika može jako varirati od područja primjene. Upravljanje rizikom obuhvata poštovanje informacija i zahtjeva iz sledećih oblasti: inženjerstva i tehnologije, prirodnih nauka kao što su fizička hemija, odnosno biologija, ekonomskih nauka, sociologije, biomedicine, zakonodavstva, politike i informisanja. Upravljanje rizikom sagledava se u ostvarivanju nekoliko sledećih ciljeva (Gržetić 2011.):

• Identifikaciji, raspodjeli i kretanju zagađujućih supstanci; • Ocjeni uticaja zagađujućih supstanci na čovjeka tj. određivanju rizika po

zdravlje čovjeka; • Ocjeni uticaja zagađujućih supstanci na karakteristične ekološke receptore tj.

određivanju ekološkog rizika i ekotoksičnih pragova; • Projektovanju i sprovođenju aktivnosti oko obnavljanja i prečišćavanja

zagađene sredine; • Procenjivanju negativnog uticaja pojedinih zagađujućih supstanci na datu

sredinu i za različite procese obnavljanja; • Upoređivanju postojećeg rizika prije očekivanog rizika nakon obnavljanja.

Upravljanje rizikom zahtijeeva timski rad. Najčešće se razvijaju sledeće radne grupe(Gržetić 2011.):

• fizičkohemijska-moniriting-toksikološka grupa, • ekonomsko-pravna grupa, • grupa za procjenu rizika i modeliranje sistema zaštite, • inženjersko-tehnološka grupa, • grupa za komunikacije i saradnju.

Tabela 2.1. Pregled aktivnosti značajnih za upravljanje rizikom Table 2.1. Summary of significant activities for risk management

Korak Aktivnost 1. Preliminarno ispitivanje potencijalno zagađenih područja uključujući i monitoring Planiranje aktivnosti Dodatna ispitivanja i monitoring zagađenog područja Osnovna procjena rizika Postavljanje prioriteta i pronalaženje najopasnijih zagađujućih supstanci Traženje i projektovanje optimalnog postupka za obnavljanje zagađenog područja Izučavanje procesa zagađivanja: mobilizacije, transporta i depozicije zagađujućih

supstanci Uporedna analiza rezultata procjene rizika za različite zagađivače i alternativne

postupke Opredjeljivanje za konačan plan postupka obnavljanja i njegova primjena Kontrola rezultata nakon završenog postupka za obnavljanje

Monitoring je analitičko mjerenje i odnosi se na specifičan oblik hemijske analitike koja se propisuje zakonom i podleže zakonskim, odnosno podzakonskim propisima (Gržetić 2011). Zakonska regulativa koju treba poštovati obuhvata domaće zakone i direktive Evropske unije. Tako, na primer, integrisano spriječavanje i kontrola zagađenja [Integrated pollution prevention and Control - IPPC] je obaveza koja je

109

uspostavljena Evropskom direktivom još od 1996. godine [EU Concile Directive 96/61/EC]. Kod monitoringa vrši se kombinacija posmatranja i mjerenja te se prate učinak propisanih mjera ili plana rada. Parametri monitoringa se određuju na bazi procesa koji se prati. Monitoring treba biti u funkciji procjene rizika, potencijalne štete koja može da nastane u životnoj sredini. Pri određivanju rizika parametar može biti propisana maksimalno dozvoljena koncentracija(MDK). Za svaki sistem trebaju postojati definirane vrijednosti koje spostavljaju: stanje povišene pripravnosti kod emisija prekoračuje uobičajene vrijednosti, stanje neodložne akcije (da se spriječi prekoračenje MDK) i alarmantno stanje radi smanjenmja prekoračenja MDK i vraćanja u okvire MDK. Različiti nivoi potencijalnog rizika po životnu sredinu definišu potrebu za različitim režimima monitoringa. Pri definiranju režima monitoringa (njegovog intenziteta) prate se osnovni elementi koji utiču na rizik: Vjerovatnoća da se prekorači MDK i posljedice koje nastaju u životnoj sredini zbog prekoračenja MDK (Gržetić 2011) . 2.2.3. Komunikacija u vezi rizika Risk comunication Komuniciranje u vezi rizika je proces koji uključuje razmjenu informacija o rizicima. Obavještavanje o riziku je interaktivna razmjena informacija i mišljenja tokom cijeloga procesa analize rizika, a u vezi s opasnostima i rizicima, s rizikom povezanim faktorima i predodžbama o riziku, između procjenitelja rizika, mjerodavnih tijela, akademske zajednice i drugih zainteresiranih strana, uključujući objašnjenje nalaza pri procjeni rizika, te osnove za donošenje odluka pri upravljanju rizikom. Komunikacija rizikom je interaktivna razmjena informacija i mišljenja kroz cijeli proces analize rizika, a odnosi se na rizik, faktore povezane s rizikom, te percepciju rizika, između procjenitelja rizika, tijela koja upravljaju rizikom, potrošača, industrije, akademske zajednice i ostalih zainteresiranih strana11

11 D. Ropeik, P.Slovic: Risk in Perspective,

. Svrha komunikacije rizikom je promoviranje razumijevanja problema i odluka te promicanje dosljednosti, transparentnosti i interaktivne razmjene informacija. Komunikacija rizikom se provodi kroz postupke koji uključuju javnu raspravu, intervjue, slobodne telefonske linije, internet stranice, masovne medije, brošure, letke, štampu i druge komunikacijske kanale. Interaktivna komunikacija rizikom je conditio sine qua non za ostvarenje procesa analize rizika.

www.hsph.harvard.edu/ccpe/programs/effectiveriskcommunitation, pristupljeno: 22. 01. 2008.

110

3. FAZE U REALIZACIJI PROCJENE OKOLINSKIH RIZIKA STAGES IN THE IMPLEMENTATION OF ENVIRONMENTAL RISK ASSESSMENT Povećana razina zaštite ekvivalentna je smanjenju rizika od štete za okolinu. Kako bi se odabrala odgovarajuća razina zaštite, najprije treba obaviti slijedeće korake procjene rizika:

• identifikacija-prepoznavanje opasnosti ili izvora. • utvrđivanje puta, identifikacija receptora i određivanje njihove osjetljivosti. • kvalitativna procjena posljedica i vjerojatnost pojave. • kvalitativna i kvantitativna procjena rizika.

Na zagađenje okoline utiču brojni faktori, a najvažnije je prepozanti lokaciju izvora i puteve njihovog prenosa do receptora u okolini. Put se definira kao fizički put kojim ispušteni materijali, tj. kontaminirana voda, otpadni plinovi itd mogu putovati od izvora, preko efluenata, do receptora. Nužno je uzeti u obzir sve puteve kojima materijal može dospjeti do receptora. Potencijalni putevi za kontaminiranu vodu uključuju na primjer: sisteme za odvodnju vode na identificiranom lokalitetu uključujući kanalizacijske cijevi, ispuste i propuste. Bilo kakva oštećenja odvodnje na lokalitetu mogu biti potencijalni putevi, npr. napukli cjevovod koji omogućuje onečišćenoj vodi da se iscijedi u tlo ispod nje u podzemne vode. Površinsko područje lokaliteta u slučaju da zapremina vode premaši kapacitet odvoda na lokalitetu. Područja lokaliteta koja nemaju tvrdu površinu ili relativno nepropustan pokrov (npr. beton) koji bi omogućio vodi da se iscijedi u tlo i podzemne vode itd. Procjena ekoloških rizika uključuje sve vrste zagađenja, putevi (biodostupnost) i stepen bioakumulacija i njiovih uticaja na ljudsko zdravlje i sigurnost od trenutnih, početnih uslova i/ili uslova završetka korištenja kada je mjesto zagađenja obnovljeno, sa ili bez završene korektivne akcije (sanacija može biti obavezna na temelju zakonskih propisa ili procjene rizika završno kao dio procjene rizika, ili dobrovoljno na temelju drugih kriterija ).

Tabela 3.1. Sedam koraka ERA i pripadajuća ključna pitanja (na osnovu Fairman i sar. 1999)

Table 3.1. Seven Steps ERA and related key issues (based on Fairman et al. 1999) Korak Ključno pitanje Formulacije problema Šta treba procijeniti? Identifikacije opasnosti Šta može poći po zlu? Procjena ispuštanja zagađenja Koliko često i kako je vjerojatno? Procjena izloženosti

Kako je materijal došao do receptora, koji je intenzitet, koliko dugo i/ili kako često? Kako će receptori biti izloženi ispuštanjem zagađenja ?

Procjena posljedica Šta je učinak na receptore? Karakterizacija rizika Koji su rizici (kvantitativno ili kvalitativna mjera)? Procjena rizika Koliko je važna opasnost za one koji su pogođeni oni koji ga

stvaraju i onima koji ga kontrolišu? Procena ekotoksikološkog rizika sastoji se od dva osnovna elementa: analiza izloženosti i analiza efekta. Određivanje izloženosti (ekspozicije) opisuje interakciju zagađujuće supstance (stresora) i receptora (npr. biljke ili životinje). Mjera izloženosti

111

može se opisati koncentracijom zagađujuće supstance u nekom od medija životne sredine, ili fizičkim promjenama u mestu življenja (staništu, habitatu). Analizom efekata procenjuje se promjena nastala u prirodi kao i veličina te promene nastala usled izloženosti datoj zagađujućoj supstanci stresoru (Gržetić 2011). Procjena uticaja na okolinu obuhvata identifikaciju, opis, procjenu, direktan i indirektan uticaj projekta ili aktivnosti na: ljude, biljni i životinjski svijet; zemljište, vodu, zrak, klimu i prostor; materijalna dobra i kulturno naslijeđe kao i međudjelovanje faktora (Gržetić 2011).

Slika 3.1. Uzastopni koraci procjene rizika (Fairman i sar. 1999) Picture 3.1. Successive steps of risk assessment (Fairman et al. 1999)

• učestalost i količina zagađenja

• voda i zrak ( direktno) • voda, zrak, zemalja i biota

(indirektmo)

ekonom

faktori koji

društve

političk

1.FORMULIRANJE PROBLEMA

pravni

2.IDENTIFIKACIJA OPASNOSTI

8.UPRAVLJANJE

7.OCJENA RIZIKA

3.PROCJENA ISPUŠTANJA

4.PROCJENA

5.PROCJENA

6. PROCJENA I KARAKTERIZACIJA

112

Procjenu rizika najbolje je izvoditi u fazi projektovanja. Svaki investicijski projekat može narušiti ekološku stabilnost, biološku raznolikost ili na bilo koji drugi način negativno uticati na okolinu. Procjena uticaja na okolinu je postupak ocjenjivanja prihvatljivosti namjeravanog projekta s obzirom na okolinu. Određivanje potrebnih mjera zaštite okoline se provode u okviru pripreme projekta i prije izdavanja građevinske dozvole. Najčešće su to infrastrukturni objekti (saobraćajni, energetski,vodni), proizvodne i sportske građevine, zatim građevine za postupanje s otpadom, turistički i ugostiteljski centri, trgovački centri projekti kojima se eksploatiraju mineralne sirovine i sl. Građevinska dozvola ima praktički neograničeni rok trajanja. Stručna podloga za procjenu utjecaja zahvata na okolinu je Studija uticaja na okolinu kojom se ocjenjuje prihvatljivost zahvata za okolinu. Sam postupak procjene trebalo bi započeti veću ranijoj fazi priprema za realizaciju namjeravanog zahvata. Ovisno o vrsti zahvata i obilježjima okoline ocjenjuje se jačina i trajanje uticaja s obzirom na niz bitnih faktora (zdravstveni, privredni, sociološki, meteorološko-klimatološki, saobraćajni, urbani, pedološki, hidrološki, geološko-geotehnički, seizmološki, i sl.). Studija uticaja na okolinu u osnovi mora sadržavati: -opis zahvata i lokacije, -ocjenu prihvatljivosti zahvata i -mjere zaštite okoline i plan provedbe mjera. Cilj procjene hemijskih i bioloških rizika je istražiti da li hemijske ili biološke tvari koje se koriste ili mogu da uzrokuju štetne posljedice po ljudsko zdravlje ili okolinu. Osnovni principi procjene rizika za okoliš su razvijeni od strane Europske komisije. Za više informacija o ERA Europski ured za hemikalije (ECB) 12, Europski centar za ekotoksikologiju i toksikologiju hemikalija (ECETOC) i REACH (registracija, evaluacija i autorizacija hemikalija). Kriteriji za zaštitu zdravlja prirodne okoline (Environmental Health Criteria ili EHC) je dokument kritičkog mišljenja o učincima hemikalija ili kombinacija hemikalija i fizikalnih i bioloških agensa na ljudsko zdravlje i okolinu. Dokument je urađen od strane svjetske zdravstvene organizacije WHO13

3.1. Formuliranje problema The problem Formulation Formuliranje problema je presudan korak u procjeni okolišnih rizika- ERA. Na samom početku potrebno je jasno definirati problem i neka pitanja moraju biti jasna prije nego što počne ocjena: To su sljedeća pitanja (Fairman i sar.1999; Mac Donald A 1999; EEA 2011):

Zaključci o karakterizaciji rizika i/ili procjene rizika koriste se kao ulazni podaci o stanju i služe za upravljanje rizikom. Na taj način se oređuje koje akcije treba poduzeti i kako bi rizici bili smanjeni na minimum

Koji su izvori rizika koje želimo procijeniti? Jesu li mjesta izvora fiksna ili mobilna?

12 web stranice : ECETOC: http://www.ecetoc.org/; 13 Pogledati na web stranici : http://www.who.int/ipcs/publications/ehc/en/index.html

113

Šta su karakterisitke tih rizika izvora? Hoće li se analizirati neprekidna proizvodnja, korištenje ili odlaganje

opasnosti? Koje su opasnosti u okolini koje treba uzeti u obzir npr. mineralna ulja,

hemikalije, otpad, kanalizacija, otpadne vode, emisija, buka i sl., Koji su putevi u kojima se stvara opasnost koja može doći do receptora, a koji

su receptori i krajnje tačake? Provjerava se da li je fokus na unaprijed definiranim osjetljivim ekosistemima (npr. posebna područja očuvanja visoko komercijalno iskoristivih bioloških resursa), ili moraju pokrivati rizike u širem području. U ovoj fazi, generički model bi trebao biti definiran opisom funkcija i atributa sistema koji se istražuju. Ostala pitanja koja trebaju biti obrađena u prvom koraku su ona koje se odnose na pravni i politički okvir relevantan za procjenu rizika. Projera se da li je moguće osloniti se na regulatorne akte, standarde i politički okvir kao vodič kako bi se utvrdio "prihvatljiv" rizik uključujući uticaje na specifičnu krajnju tačku. Provjera se da li postoji zakonski okvir koji određuje kako bismo trebali pristupiti procjeni rizika? (Fairman i sar.1999) 3.2. Identifikacija opasnosti, izvor - put – receptor Hazard identification, source - path – receptor Rizik za okolinu je kombinacija vjerovatnosti da će se dogoditi neki događaj i posljedica događaja za okolinu, tj. štete za okolinu. On se procjenjuje korištenjem metode izvora – puta – receptora. Identifikacija opasnosti je korak u procjeni rizika, a uključuje detekciju i identifikaciju potencijalno štetne tvari. Identifikacija opasnosti je identifikacija poznatog ili potencijalnog štetnog učinka. To obično uključuje identifikaciju osobina agenasa ili situaciju koja može dovesti do štete. U ovom koraku vrši se, pored identifikacija potencijalne opasnosti, i određivanje prioriteta (eng., Hazard identification and prioritization). Potencijalne opasnosti mogu biti identificirane i tokom procesa nadzora (monitoringa). To je posebno značajno za polutante i zagađenja koji mogu dospjeti u okolinu na različite, često nevjerovatne načine. Takvi štetni događaji i opasnosti vezane uz njih se objavljuju u naučnim časopisima i mogu inicirati procjenu rizika. Također je važno praćenje interesa javnosti prema pojedinim hemijskim rizicima i ako je potrebno reagovanje nakon procjene tog rizika. Svrha ovog koraka je identifikacija svih relevantnih opasnosti koje bi moglo štetno djelovati na receptore. Identifikacija može uključivati praćenje štetnih agensa sljedljivošću unatrag sa ciljem utvrđivanja kako se štetna posljedica mogla dogoditi. Alternativno, identifikacije opasnosti mogu nastati iz razmatranja svih mogućih ishoda u rutinskoj operaciji identificiranja posljedice u odnosu na normalan rad (Fairman i sar.1999).

114

Slika 3.2. Od identifikacije opasnosti do karakterizacije rizika

Picture 3.2. From the hazard identification to the risk characterization Identifikacija opasnosti je kvalitativan opis opasnosti i štetnih djelovanja i može biti reaktivna ili proaktivna. Reaktivna, kao u slučaju pojave epidemije i bolesti pri čemu je uzročnik prepoznat i mora se identificirati uzrok ili izvor pojave. Proaktivna je kada postoji sumnja za opasnost, a veza sa bolešću nije određena do kraja i tada se mora preventivno djelovati ako postoji mogućnost da opasnost uzrokuje štetan učinak. 3.3. Procjena ispuštanja zagađenja Assessment of pollution discharges Korak „Procjena ispuštanja zagađenja“ uključuje identifikaciju potencijalnih izvora opasnih tvari koje se ispuštaju u okolinu. To može biti kvalitativna ili opisna identifikacija ili može uključivati kvantifikaciju koja definira i količine zagađenja. Procjena uvijek pokušava dati ili daje mjeru vjerovatnosti zagađenja. To uključuje opis vrste, količine, vrijeme i vjerovatnosti oslobađanja opasnosti u okolinu i opis kako se ti atributi mogu promijeniti kao rezultat različitih aktivnosti ili događaja. Procjena rizika i izvor stoga se često izvode zajedno s korakom identifikacije opasnosti. Kod kvantitativne analize rizika (QRA), u kvantitativnoj procjeni vjerovatnosti mogu se koristi izravni statistički podaci o sistemu koji se procjenjuje. To uključuje podatke o neželjenim događajima, kao i podaci o oporavku i mjere kontrole koje ublažavaju potencijalni uticaji. Također se može koristiti pristup baziran na analitičkim tehnikama i simulacijama. Stručne procjene mogu se koristiti za procjenu vjerovatnosti opasnosti na nekvantitativni način. Na temelju rezultata identifikacije opasnosti, vjerovatnost ispuštanja zagađenja je podijeljena u različite kategorije u smislu smislu izraza kao što su : vjerovatno može doći do, vjerovatno, vrlo vjerovatno (EEA, 2011). Emisije izvora zagađivača mogu se podijeliti u nekoliko klasa: totalna, difuzna, figitivna i izuzetna emisija. Totalna emisija se ne iskazuje samo kao emisija iz odžaka ili kanala otpadnih voda, već ona obuhvata difuzne, fugitivne i izuzetne emisije. Zato

Identifikacija opasnosti

Procjena izloženosti Karakterizacija opasnosti

Karakterizacija rizika

115

se preporučuje da se u okviru objedinjenog sprečavanja zagađenja životne sredine i kontrole, kada je to potrebno i razumno, postave uslovi koji će obezbjediti monitoring i ovakvih vrsta zagađenja. Značajan je napredak postignut u smanjenju kanalne emisije (iz dimnjaka, iz kanala, iz cijevi), tako da su ostali vidovi emisije značajno dobili na važnosti, na primjer, difuzne (tačkasta, linijska, sa površina ili zapreminska) i fugitivne (razna curenja na spojevima) emisije su sada u žiži interesovanja. Ustanovljeno je da ovakve vrste emisije mogu značajno da ugroze životnu sredinu i zdravlje ljudi, a da gubici koji nastaju na taj način mogu da budu ekonomski značajni. Na sličan način pažnja se posvećuje i izuzetnim emisijama, na primjer, tokom kvarova i havarija, koje se mogu dalje klasificirati u predvidive (na primer, tokom opravke) i nepredvidive (havarije). (Gržetić, 2011). Nakon identifikacije opasnosti pristupa se definiranju prioritetnih opasnosti koje se uvrštavaju u procjenu rizika, a dio su procedura koje obavljaju upravljači rizikom. Kada je opasnost identificirana i određen prioritet procedura procjena se dijeli u dva odvojena dijela, a prvi od njih je karakterizacija opasnosti. 3.4. Karakterizacija opasnosti Hazards caracterization Karakterizacija rizika obuhvata određivanje učestalosti izlaganja i ozbiljnost negativnih efekata koji mogu da nastupe kod ljudi ili među biljkama i životinjamau u zavisnosti od izmjerene ili procijenjene veličine zagađenja. Na ovo se obično nadovezuje i kvantifikacija rizika te se određuje obim i vjerovatnoća pojavljivanja negativnih efekata. Karakterizaciju opasnosti uvriježeno provode eksperti iz područja toksikologije. Svi dostupni podaci o animalnim, in vitro istraživanjima i humanim toksikološkim podacima, koriste se kako bi se evaluirali mogući toksikološki učinci i neželjene posljedice ispitivane tvari. Da bi toksikolozi mogli odrediti polazište moraju prvo karakterizirati odnos doze i učinka ( Plavšić i Žuntar 2006). Karakterizacija opasnosti uključuje određivanje toksikoloških svojstava potencijalno štetne tvari kao i utvrđivanje odnosa između količine štetne tvari koja je dospjela u okolinu i pojavljivanja štetnih utjecaja. Nekontrolisana proizvodnja i upotreba hemikalija predstavlaju posebnu opasnost.Proizvodnja hemijskih supstanci nastavlja rasti širom svijeta, posebno u zemljama u razvoju. To može vjerovatno rezultirati u većem negativnom uticaju na zdravlje ako upravljanje hemikalijama nije osigurano. U ovim aktivnostima neophodne su multisektorske akcije kako bi se prevenirala zaštita zdravlja ljudi od štetnog djelovanja nepropisnog upravljanja hemikalija. Brojne su opasne po zdravlje rizične hemiklije koje se koriste ili nastaju u domaćinstvu gdje svakako treba pomenuti: osvježivače zraka, amonijak, izbjeljivače, šampone za čišćenje tepiha i presvlaka, deterdženate za posuđe i veš, sredstva za čićenje odvoda i kanalizacije, sredstva za čićenje namještaja i pećnica, antibakterijska i antifungalna sredstva, sredstva za čišćenje WC školjki itd. Važan izvor podataka o hemijskim opasnostima u okoliš su baze podataka kao: JECFA- zajednički FAO / WHO odbor o prehrambenim aditivima (JECFA

2011), IRIS -Integrirani informacioni sistem za rizike (EPA 2011),

116

TOXNET-Baze podataka o toksikologiji, opasnim hemikalijama, zdravlju okoline i otrovnima koji se ispuštaja ( TOXINET 2011),

Europski ured za hemikalije (ECB 2003), Europski centar za ekotoksikologija i toksikologiju hemikalija (ECETOC), REACH (registracija, evaluacija i autorizacija hemikalija), Kriteriji za zaštitu zdravlja okoline - Environmental Health Criteria (EHC

2006. EHC 2011).

Slika 3.4. Primjer opasnosti, izvor - put – receptor Picture 3.4. An example of thehazarrds, the source - path - receptor

Podaci o toksičnosti pojedinih sastojaka mogu se naći u Monografiji Kriterija za zaštitu zdravlja okoline (Environmental Health Criteria Monographs HCs). Međunarodni program o hemijskoj sigurnosti (International Programme on Chemical Safety (IPCS)), osnovan 1980, kao združeni Program za okolinu Ujedinjenih naroda (United Nations Environment Programme UNEP), Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization ILO) i Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization WHO). Ukupne ciljeve su uspostavli nezavisni savjetnici na naučnim osnovama za procjenu rizika za zdravlje ljudi i okoline od izlaganja hemikalijama, preko međunarodnih recenzija, kao preduuslova za promovisanje hemijske sigurnosti, kao i pružanje tehničke pomoći u jačanju nacionalnih kapaciteta za upravljanje hemikalijama. 3.5. Procjena izloženosti Exposure assessment Procjena izloženosti obuhvata određivanje koncentracije /doze zagađivača kojoj su bili izloženi ljudi (radnici, stanovnici, vulnerabilne kategorije u ljudskoj populaciji) ili koja je dospjela u neki medij životne sredine (voda, vazduh, zemljište).

117

Procjenom izloženosti nastoje se kvantificirati potencijalne razine opasnosti na receptoru. To uključuje opis intenziteta, učestalosti i trajanja izloženosti kroz različite izloženosti medijima (putevi izlaganja) kao i prirodu receptora i njihovih lokacija. Procjena rizika na ekosisteme mora se odnositi na mnoštvom organizama, a sve sa različitim osjetljivostima na hemikalije. Razne grupe imaju različite scenarije. U pogledu ekspozicije. procjena izloženosti zahtijeva korištenje praćenja podataka, tehnike modeliranja izloženost i mapiranje modela za pronalaženje ekološke osjetljivosti što uključuje i GIS14 tehnike(Fairman, 1999.). Vrijeme izloženost proizvedene opasnosti u ekosistemu određuje se u odnosu na predviđenu koncentraciju u okoliša (PEC15). PEC se izračunava na lokalnoj i regionalnoj prostornoj skali iz monitoring podataka gdje je to moguće (naziva se nadgledana okolinska koncentracija MEC16

• identifikaciju eksponovane populacije,

)), ili pomoću realno najgoreg scenarija slučaja. Ako te informacije nisu dostupne, procjene su izrađene od izloženosti modela. PEC se izračunava za svaki odjeljak okoliša koristeći podatke dostupne ispuštenim količinama i kasnijim razgradnim procesima u "standardnu" okolinu. Procjena izloženosti uključuje kombinaciju podataka zagađenja životne sredine određenom štetnom tvari i podataka o recepciji te tvari u okolinu. Podaci o kontaminiranosti određenom štetnom tvari temelje se na analitičkom određivanju štetne tvari u pojedinim sferama okoline dok se podaci o recepciji tvari u okolini temelje na ispitivanjima koja zavise od određene populacije. Procjena izloženosti podrazumijeva:

• identifikaciju puta ekspozicije, • identifikaciju izvora ekspozicije.

Na primjer, procjena unosa štetne tvari hranom povezuje podatke o udjelu štetne tvari u određenoj vrsti sa količinom hrane koju je konzumirala određena populacija koja se ispituje.

Tabela 2. Pristupi procjeni ekspozicije Table 2. Thhe aprouch to

Direktni Indirektni Lični monitoring sredine Monitoring u životnoj sredini Biološki markeri Modeli Upitnici Dnevnici

3.6. Procjena mogućih posljedica Assessment of the possible consequences Procjena mogućih posljedica će ispitati posljedice ispuštanja ili proizvodnje opasnosti, koje se mogu pojaviti na određenoj populaciji. Procjena mogućih posljedica kvantificira odnos između izloženosti opasnosti i posljedice tih izloženosti. Posljedice na ekološke sisteme mogu biti različite i trebaju biti definirane na krajnjoj 14 Geographic Information Systems (GIS) 15 (PEC) je skraćenica od Predicted Environmental Concentration, predviđena koncentracija u okolišu 16 Monitored Environmental Concentration (MEC

118

tački. Procjene rizika za okolinu na ekosisteme se vrši za različite populacije i zajednice organizama kao i učinke štetnih tvari na njihovu smrtnost i reprodukciju. (EEA, 2011.) Ekološka procjena uticaja, posljedice ili učinci mogu se procijeniti na osnovu odnosa koncentracije štetne tvari i nastalog efekta . Pri tome se kao kriterij upotrebljava predviđeni broj odnosa koncentracije/efekt (engl. Predicted No Effect Concentration ili PNEC17), a na temelju direktiva EZ-a 93/67/EEC. Odvojeni PNEC vrijednosti moraju biti izvedeni za relevantne segmente ekositema. PNEC vrijednosti mogu biti izvedeni pomoću testova ekotoksičnost. U tim testovima, procjena PNEC je realizovana prvenstveno na temelju rezultata laboratorijskih testova urađenih za monospeciesa ili, u nekim slučajevima, od modela ekosistema. Dostupni podaci o ekotoksičnost koriste se za izvođenje koncentracije na kojoj nije primijećen efekt (NOEC18) ili najniže koncentracije na kojoj je primijećen efekt (LOEC19

Proces procjene mogućih posljedica određuje se matematičkom i statističkom vjerovatnoćom mogućih događaja: katasrofe, nesreće, bilo kojeg gubitka materijalnih dobara, smrti i sveukupnih opasnosti po okolinu. Izbjegavanje rizika je važno da se temeljito, koliko je moguće pri prolasku kroz proces, procjene rizici kako bi se osigurali najbolji mogući rezultati. Predostrožnost je često najefikasnija.

). Test vrsta koje se koriste za ispitivanja odabru se tako da mogu predstavljajati osjetljivost različitih taksonomskih skupina u svakom dijelu okoline. Procjena faktora sigurnosti primjenjuju se na toksičnost vrijednosti kako bi se omogućila ekstrapolacija iz laboratorijskih eksperimenata na polju. Veličina procjene faktora zavisi od broja i vrste podataka kao i vjerovatnog trajanja izloženosti (EEA, 2011).

Kod određivanja mogućih posljedica treba koristiti metode koje će dati pouzdan konačan rezultat. Statistička vjerovatnost igra veliku ulogu kao i retrospektivne studije koje opisuju šta se dogodilo u prošlosti. Sveobuhvatan uvid u svaki mogući scenarij omogućuje sprečavanje štetnih posljedica. 3.7. Procjena i karakterizacija rizika Assessment and risk characterization Procjena rizika je naučna identifikacija i evaluacija potencijalnih opasnosti kao i procjena potencijalne izloženosti (ekspozicije) određenoj opasnosti. Dva su osnovna faktora vezana za procjenu rizika:

• mogućnost događaja • posljedice koje on može izazvati.

Probabilističke metode procjene rizika uzimaju u obzir varijabilnost i nesigurnost i obično su namijenjene specijalistima. Pri procjeni ekoloških rizika potrebno je prepoznati ekološke opasnosti, definisati ko može imati posljedice, provjeriti da li su postojeće preventivne mjere adekvatne ili ih treba poboljšati, dokumentirati i provjeriti procjenu te izmijeniti je ako je potrebno. Procjena rizika na svim nivoima gdje se radi treba biti:“adekvatna”, “odgovarajuća i dovoljna”, ne previše komplikovana i dovoljno dobra da ostvari cilj utvrđen propisima

17 PNEC skraćenica od engleski Predicted No Effect Concentration ili predviđeni broj odnosa koncentracije- efekt 18 NOEC skraćenica od engleski No Observed Effect Concentration ili koncentracije na kojoj nije primijećen uticaj 19 LOEC skraćenica od engleski Lowest Observed Effect Concentration ili Najniža koncentracije na kojoj je primijećen Utjecaj

119

Procjena rizika daje analitički okvir u podršci odlučivanja. Uključuje razvoj kvantitativnih i kvalitativnih modela koji su matematički radni okvir za procjenjivanje rizika. Karakterizacijom opasnosti se preuzimaju informacije o identifikciji opasnosti i koriste kvalitativna ili kvantitativna oruđa za procjenu predskazujući ekspoziciju koja se može dogoditi. Funadamentalno karakterizaciju rizika čini procjena ekspozicije i determiniranje puteva ekspozicije i mogućnosti da se ekspozicija dogodi. Procjena rizika se može izvršiti prema scenariju “najgori slučaj" i takav scenarij je usmjeren ka “sigurnoj strani". Različiti scenariji mogu odražavati i razne mogućnosti. Ishod tih scenarija može pomoći pri odabiru najučinkovitijih mjera. Analizom osjetljivosti takođe je moguće odrediti faktore koji imaju najveći utjecaj na procjenu rizika. Mnoge potencijalno toksične tvari koje dospiju u tijelo ljudi ili životinja se deaktiviraju enzimskim sistemima smještenim prvenstveno u jetri. Ovi sistemi su razvijeni kroz mnoge generacije koje su dolazile u dodir s različitim toksinima konzumiranim zajedno s hranom. Karakteristika ovih sistema je da imaju ograničene kapacitete. Kada količina konzumirane štetne tvari poraste do nivoa koji sistemi za detoksikaciju ne mogu apsorbovati, dolazi do pojave štetnog učinka po zdravlje izložene jedinke. Ovu osobinu pokazuju toksini koje nazivamo toksinima s pragom. Tačka x na koordinatnom sistemu predstavlja dozu u kojoj nema opaženog štetnog učinka (eng. no observed adverse effect level, NOAEL), a koja se određuje na najosjetljivijim vrstama sisavaca u in vivo pokusima. NOAEL se iskazuje u unosu određene tvari u miligramima po kilogramu tjelesne mase dnevno. NOAEL se pretvara u ADI, tolerirani dnevni unos (TDI) ili referentnu dozu za ljude (RfD) dijeljenjem sa sigurnosnim faktorom od 10 do 10000. ADI se također iskazuje na bazi tjelesna masa/dan. Pojedini toksini, posebno toksini iz okoline u korelaciji s dužom izloženošću zahtijevaju prikaz doze kao privremeni prihvatljivi tjedni unos PTWI20

20 PTWI eng. provisional tolerable weekly intake,)

(WHO 2006). ADI se primjenjuje u procesu procjene sigurnosti populacije, a ne individualne sigurnosti, u odnosu na zadanu razinu unosa određene hemijske tvari. Izračunava se kao: Unos (mg/kg) = udio štetne tvari (mg/kg) x količina konzumirane hrane (kg/dan) Dok se u procjeni rizika za čovjeka govorilo referentnoj, milimalno rizičnoj ili tolerantnoj dozi, u ekološkoj procjeni rizika može se govori i o takozvanom ekotoksikološkom pragu (EtP). To je koncentracija određene zagađujuće supstance za koju se zna da izaziva negativne efekte kod određenih ekoloških receptora (konkretnih predstavnika flore ili faune). Na veličinu posljedica od određene opasnosti utiče količina unosa štetne tari bilo da se izražava preko doze ili koncentracije koja se unosi u određenom periodu. Minimalna rizična doza je procjenjena dnevna doza štetne supstance koju čovjek može da unese u organizam za koju se očekuje da neće izazvati nikakav negativan nekancerogeni efekat za propisan period unošenja.

120

Podaci o minimalnoj rizičnoj dozi se iskazuju na nekoliko načina i to od načina unošenja zagađujuće supstance u organizam: oralno ili udisanjem. Zatim od dužine vremena unošenja: akutno (1-14 dana) , srednje (15-364 dana) i hronično (365 dana i više); i konačno uz to je dat i faktor sigurnosti i informacija koji je organ u ljudskom organizmu ili sistem ugrožen.

Tabela 3. Minimalna rizična doza ovisi o načinu unosa i vremenu unosa (Gršetić 2011) Minimum-risk dose depends on the input mode and time of entry (Gršetić 2011)

Količina štetne supstance koja se unosi na mjestu izloženosti obično izražena u mg po kilogramu tjelesne mase jedinke na dan. Ova vrijednost zavisi o konventraciji zagađenja (C), stepenu izloženosti ili ekspoziciji. Količina štetne supstance koja se unosi na mjestu izloženosti može se izračinati prema formuli (Gršetić 2011):

Gdje su promjenjljive: I= unos (ili doza)–količina štetne supstance koja se unosi na mjestu izloženosti obično izražena u mg po kilogramu tjelesne mase jedinke na dan (mg/kg/dan), Promjenjljive u funkciji zagađujućesupstance: C= srednja koncentracija zagađujuće supstance u zraku, vodi ili zemljištu (voda: mg/dm3; zrak: mg/m3, zemljište: mg/kg), Promjenjljive u funkciji od izložene osobe/populacije: CR= stepen izloženosti–izloženost određenoj količini zagađujuće supstance u određenoj sredini u jedinici vremena (voda: dm3/dan; vazduh: m3/dan ), EF= učestalost izlaganja–opisuje koliko je često jedinka izložena dejstvu štetne supstance udanima na godinu (dana/godina) ED= trajanje izloženosti–opisuje koliko dugo je jedinka izložena dejstvu štetne supstance izraženo u godinama BW= tjelesna masa–srednja telesna masa izložene jedinke tokom perioda izlaganja izraženo u kilogramima Promenljive u funkciji procjene: AT= srednje vrijeme izloženosti–vremenski period na koji se odnosi izračunavanje izloženosti iskazano u danima

121

Izračunavanje rizika za kancerogene supstance (Gršetić 2011):

R= I·SF

R je izračunati rizik iskazan kao verovatnoća oboljevanja jedinke u okviru jedinične populacije na primjer: 1· 10-4 = 1 na 10.000 ili 1· 10-5

agregativna gdje je ukupni rizik = suma rizika svih puteva ekspozicije jedne hemikalije,

= 1 na 100.000), I = doza koju jedinka hronično unosi u organizam usredsređna na 70 godina (izračunato prema jednačini) izražena u mg/kg/dan, SF = faktor preračunavanja karakterističan za svaku kancerogenu supstancu izražen u (mg/(kg·dan))-1. Može se naći u literaturi ili na Internetu (EPA 2011; TOXINET 2011; ECB 2003; EHC 2006. EHC 2011) Referentna doza (RfD) predstavlja veličinu doze za koju se zna da ne izaziva negativne zdravstvene efekte kod čovjeka tokom njegovog čitavog života. RfD se može naći u literaturi ili na Internetu (EPA 2011; TOXINET 2011; ECB 2003; EHC 2006. EHC 2011). Izračunavanje kumulativnog rizika za kancerogene supstance RTi=Σ Ri RT= ukupni kancerogeni rizik; Ri=izračunati individualni kancerogeni rizik Izračunavanje kumulativnog rizika za nekancerogene supstance HIERfDii=Σ Ei/RfDi........................................................................ (7) gdje su : HI= ukupni hazardni indeks i Ei/RfDi= individualni hazardni indeks. Prema tome procjena rizika obzirom obzirom na puteve ekspozicije može biti:

kumulativna gdje je ukupni rizik = suma rizika za hemikalije sa istim mehanizmom dejstva,

integrativna gdje je ukupni rizik = suma rizika za sve hemikalije u medijumu. Djelovanja opasnosti i odnos doza/učinak mogu se primijeniti u procjeni opasnosti tek ako se odredi intenzitet izloženosti u konkretnim uslovima. Gdje god je moguće potrebno je objektivizirati intenzitet, odnosno izmjeriti razinu štetnosti. Tako je potrebno izmjeriti koncentraciju štetnih tvari i uporediti je s maksimalno dopuštenom koncentracijom kao zaštitnom granicom. Maksimalno dopuštena koncentracija je najviša koncentracija štetnih tvari koje ne uzrokuju trajna oštećenja zdravlja u većini izloženih pri svakodnevnoj izloženosti i tokom cijelog života. Zaštitne granice odnose na zdrave osobe i na većinu izloženih. Zbog individualne osjetljivosti, u određenog broja izloženih mogu se javiti smetnje i pri izloženosti koncentracijama koje su unutar maksimalno dopuštenih. Ukoliko se radi o opasnostima koje nije moguće objektivizirati i izmjeriti ostaje da se ta opasnost procijeni.

122

Tabela 4. Maksimalno dopuštene vrijednosti koncentracija polutanata u zrak prema WHO he maximum allowable concentration values of pollutants in the air, according to WHO

polutant vrijeme izlaganja MDK [µg/m3] SO 10 minuta 2 500

24 sata 20 NO 1 sat 2 200

1 godina 40 O 8 sati 3 100 suspendovane materije 2,5 µm

1 godina 10 24 sata 25

suspendovane materije 10 µm

1 godina 20 24 sata 50

3.8. Ocjena rizika Postoji nekoliko mogućih pristupa za ocjenu rizika. Jedan je ekspertska ocjena gdje eksperti svako u svojom području daju ocjenu i izvode zaključke na temelju provjerenih činjenica. Stručna ocjena koristi i procjenu vjerovatnosti i veličine posljedica. Na temelju rangiranja vjerovatnosti i posljedica stručnjaci mogu definirati prihvatljive granice rizika. Prvi korak je uvijek ocijena veličine rizika. Rizik bi bio jednak proizvodu od ocijenjene veličine opasnosti u pogledu strogosti (težine) kao i vjerovatnoće da taj hazard stvori posljedice po okolinu.

R = C · P Gdje su: R = Rizik, C = Konsekventnsot ili strogost (težina) opasnosti (težina štete) i P = vjerovatnoća događaja sa posljedicama (vjerojatnost nastanka štete) Osim toga, koristi se i drugi obrazac koji ulazi u ostale parametre značajne za veličinu rizika:

R = E · P · C Gdje su: R= Rizik, E= Ekspoziocija, P= Mogućnost događaja i C= Posljedice Kod ocjene rizika možemo govoriti o kapacitetu (veličini štetnosti) opasnosti i o dozvoljenom dnevnom unosu određene hemijske supstance koja će određenoj ekspoziciji nanijeti štetnost. Strogost (težina) opasnosti može se generalno klasificirati na:

katasrofalna, kritična, marginalna, zanemarljiva.

Ekspozicja predstavlja vrijeme izloženosti, odnosno koliko dugo će okolina ili dio okoline biti izložen i kojim kontinuitetom. Kod ocjena rizika mogu se koristiti i različite numeričke skale sa različitim faktorima signifikantnosti.

123

Tabela 5. Ocjena ekspozicje-izloženosti Evaluation of Exposure rating

rb

EKSPOZICIJA BODOVI 1. Neprekidna 10 2. Česta 8 3. Povremena- slučajna 6 4. Rijetka 4 5. Vrlo rijetka 2 6. Ponekad 1

Ekspozicija štetne tvari ili vrijeme unošenja može znatno uticati na posljedice, te treba voditi računa o dozi (koncentraciji) i vremenu ekspozicije. Tako naprimjer, akutno trovanje događa se kod naglog izlaganja tijela otrovu. Hronično trovanje je posljedica duge ekspozicije organizma nekom otrovu.

Tabela 6. Vjerovatnoća pojave The probability of occurrence

rb VJEROVATNOĆA RIZIK Broj izvora zagađenja koji doprinose ukupnoj emisiji

1. Vrlo visoka vjerojatnoća Česta pojava visoki 1 ispuštanje na 100 akceptora 2. Visoka vjerojatnoća, Slučajna pojava srednji 10 ispuštanja na 1.000 akceptora

3. Mala vjerovatnoca, Rijetka povremena pojava nizak 10 ispuštanja na 10,000 akceptora

4. Neznatna vjerovatnoća vrlo nizak <1 na 10,000 akceptora S druge strane uzima se u obzir vjerovatnoća pojave odnosno mogućnosti događaja. Prilikom štetnog djelovanja određenog zagađivača uticaj na strukturu okoline zavisi od učestalosti i kontinuiteta ispuštanja u okolinu a mjeri se na osnovu broja ispuštanja. Nije dovoljno samo izmjeriti ili odrediti intenzitet određenog štetnog agensa u okolini, već je neophodno odrediti trajanje, kontinuitet i intenzitet izloženosti i mogućnost kontakta štetnosti s ljudskim organizmom. Tek se iz ovih podataka može procijeniti kolika je vjerojatnost da se neka opasnost i štetnost ostvari kao oštećenje zdravlja.

Tabela 7. Ocjene mogućnosti događaja Rating options for the event

rb MOGUĆNOST BODOVI 1. Vrlo vjerovatna 10 2. Vjerovatna 8 3. Moguća 6 4. Neznatna 4 5. Nevjerovatna 1 6. Vrlo nevjerovatna 0.2

Razina rizika proizlazi iz vjerojatnosti da opasnost uzrokuje oštećenje okoline ili najčešće zdravlja ljudi i težine posljedičnog oštećenja okoline ili zdravlja. Tako npr. pri izloženosti niskim koncentracijama benzena (npr. 5 ppm) postoji mala

124

vjerovatnost razvoja oštećenja krvotvornih organa, ali moguća posljedica (akutna mijeloična leukemija) je vrlo teška, pa je rizik oštećenja zdravlja ipak visok.

Tabela 8. Ocjene mogućnih posljedice ( Ozbiljnost ) Assessment of possible consequences (severity)

rb POSLJEDICA BODOVI 1. Katastrofa 100 2. Nesreca 50 3. Vrlo ozbiljne 20 4. Kritične 7 5. Marginalne 5 6. Zanemarive 1

Usaglašene kategorije vjerovatnosti i posljedica utvrđene za opasnost za okolinu se kombinuju, korištenjem matrice, da se kvalitativno predvidi rizik za okolinu povezan sa svakim područjem procjene. Tako rizik može biti: visok, srednji ili nizak. Visok rizik nije prihvatljiv pa je potrebno, odmah primijeniti mjere zaštite koje su najčešće prestanak rada zagađivača dok se aktivnost ne okonča. Srednji rizik je neprihvatljiv, a mjere ne koštaju mnogo. Nizak rizik se smatra prihvatljivim.

Slika 6. Vjerovatnoća događaja u funkciji ozbiljnosti posledica

Picture The likelihood of events in the function of the severity of consequences Složenost postupka upravljanja u životnoj sredini i procjena rizika kao važan faktor i dobra osnova za sprovođenje pravilnog upravljanja zahtijeva sveobuhvatan pristup svakom problemu koji se tiče zagađenja, a koji, bez izuzetka, diktira da se na istom zadatku susretne veliki broj stručnjaka različitih specijalnosti. 4. KORISTI OD PROCJENE OKOLIŠNIH RIZIKA UTILISATION OF ENVIRONMENTAL RISKS ASSESSMENTS

Matrica signifikantnosti opasnosti

visok

sred

nji

Rizik

od

opa

snos

ti

nizak

Nizak Srednji Visok

Ozbiljnost opasnosti

Ovaj tip opasnosti mora biti pazljivo procijenjen da determinira kad opasnost postaje signifikantna

125

Polazeći od osnovnih prava svake osobe, među kojima je svakako i ustavno pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš, pogodan za zdravlje i blagostanje, razumljiva je sama po sebi, pojedinačna i društvena dužnost zaštite i poboljšanja okoline za dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja. Procjena rizika naročito je važna za područja kao što su : zagađenje zraka, zagađenje voda, zagađenje zemljišta, prisustvo buke različita elektromagnetna zračenja itd.

Čovjek svakog dana udahne oko 20 000 litara zraka, a ujedno i sve veću koncentraciju štetnih i otrovnih materija, kao proizvod industrijalizacije, transporta, ali i svakodnevnih ljudskih aktivnosti. Zagađenje zraka može biti plinovima ili sitnim česticama, a negativan utjecaj ima na ljudsko zdravlje, životinjski i biljni svijet kao i ekosisteme. Zagađenje zraka veće je u urbanim sredinama, a uslijed strujanja zraka lako se kreće i širi. Zagađenje zraka raznim zagađivačima različito utiče na čitav ekološki sistem u obliku oštećenja zdravlja ljudi i životinja, oštećenja vegetacije, propadanja materijala, klimatskih promjena i na druge načine. Rast gradova ima za posljedicu rast broja putničkih automobila, a motorna vozila su uzročnik 70 % zagađenja zraka u urbanim sredinama. Zagađenje zraka javlja se kada različite hemikalije bivaju ispuštene u atmosferu u obliku plina ili malih čestica. Do zagađenja najčešće dolazi zbog sagorijevanja fosilnih goriva (uglja, nafte i plina), ili sagorijevanja drva i drugih naftnih goriva.

Osim posljedica po organizme koji žive u vodama, zagađivanje voda doprinosi pogoršanju njenog fizičkohemijskog i biološkog kvaliteta, čime se ugrožavaju vodni tokovi i podzemne vode i gube dragocjeni izvori vodosnabdijevanja. Indirektan prijenos bolesti preko zagađenje podzemnih voda procjednim filtratom, opasnost od

Pri procesima sagorijevanja nastaju sumpor dioksid, azotni oksidi drugi plinovi koji pospješuju nastajanje kiselina. Takvi slobodni nemetalni oksidi oksidiraju u vlažnoj atmosferi sa vodenom parom u sumpornu i azotnu kiselinu. Ove tvari se otopljene nalaze u zraku tako da onda na zemlju padaju sa padavinama. Pošto ovi proizvodi sagorijevanja nastaju u povećanoj količini u gradovima i industrijskim zonama, i pH vrijednost je većinom tamo niža nego na selu. Samim tim zagađenje zraka se putem kiselih kiša prenosi dalje i djeluje na površinske i podzemne vode ali i na tlo kao zagađivač. Zagađenje podzemnih i površinskih voda utiče na zdravlje ljudi smanjujući kvalitet izvora sirove vode za piće, ugrožava vode za navodnjavanje, ribolov i rekreaciju. Posljedice dejstva zagađujućih tvari na vodene biocenoze može biti mehaničko ili toksično (u 25% slučajeva). Većina uticaja nastaje zbog naglog smanjenja količine kisika, narušavaju se biološki procesi, izražen je i negativan uticaj na faunu. Najveću opasnost predstavljaju otpaci iz hemijske industrije.

126

požara, izdvajanje deponijskog gasa, prodiranje metana i CO, širenje prašine i ugrožavanje tla, uništenje zemljišnog sloja flore i faune, ugrožavanje okoline od otpada raznesenog vjetrom, stvaranje buke pri radu postrojenja. Ukupno stanje voda može se direktno negativno odraziti na izvorišta sirove vode. Uzroci zagađenja površinskih i podzemnih voda su veoma različiti:

1. otpadne vode iz domaćinstava obično su opterećene visokim sadržajem deterdženata i organskih materija, a bez prethodnog tretmana prečišćavanja, ispuštane u vodotoke; atmosferske otpadne vode sa saobraćajnica;

2. prethodno nepročišćene vode iz industrijskih postrojenja; 3. nekontrolisana primjena i upotreba pesticida i đubriva u poljoprivrednoj

proizvodnji; 4. otpadne materije iz poljoprivredne proizvodnje (fekalne vode i stočna

đubriva); 5. procjedne vode iz neuređenih deponija itd.

Tekući otpad često završava u vodi, pri čemu se toksične hemikalije akumuliraju u ekosistemu i na taj način ulaze u eko lanac. Površinski rastresiti sloj Zemljine kore, sastoji se od mineralnih i organskih materija. Brojnim zahvatima čovjek stalno ugrožava i zagađuje taj sloj raznim otpadnim materijalima i otrovnim supstancama kao što su hemijska sredstva, pesticidi, vještačka gnojiva, nekontrolirano odlaganje komunalnog otpada, nekontrolirana urbanizacija područja i dr. Ove vrste zagađenja uništavaju živi svijet rastresitog sloja zemljišta, prekidaju biološke tokove a posebno ugrožavaju one organizme koji djeluju na organske materije i pretvaraju ih u mineralne supstance neophodne za proces fotosinteze (bakterije, gljive, gliste i dr.). Na zemljište djeluje živa priroda; koja učestvuje u nastajanju tla ili u njegovom oštećenju i zagađivanju, kao i razne čovjekove aktivnosti. Oštećenje zemljišta možemo podijeliti u nekoliko vrsta:· Degradacija zemljišta nastaje unošenjem otrovnih supstanci prilikom gnojenja i zaštite biljaka, te uslijed poremećaja strukture zemljišta i erozije. ·Destrukcija je teže oštećenje zemljišta, koje nastaje pod uticanjem otpadnih voda i čvrstih otpada (PET, PVC) Totalno oštećenje zemljišta može biti privremeno (npr. izgradnjom površinskih kopova za eksploataciju mineralnih sirovina, deponija otpada, kampova, igrališta i dr.) i trajno (npr. izgradnjom naselja, puteva, vodenih akumulacija, aerodroma i dr.) Moderna poljoprivreda koristi hemijska sredstava - pesticide, za suzbijanje bolesti biljaka, štetočina i korova. Pesticidi se teško rastvaraju u zemljištu i vodi, gdje dospijevaju putem zaprašivanja zemljišta. Kao takvi, gotovo u neizmijenjenom obliku gomilaju se u biljkama, a preko njih u svim karikama lanca ishrane. Također, za navodnjavanje oranica koriste se često zagađene, odnosno otpadne vode, koje sadrže otrovne teške metale, kao što su: bakar, cink, živa, olovo, stroncijum, kadmijum i dr. Prema procjenama, čovjek je samo u prošlom 20. vijeku zagadio i uništio oko 2 milijarde hektara zemljišta. Razumna, kontrolirana i smanjena upotreba kemijskih sredstava i poduzimanje odgovarajućih mjera koje sprečavaju zagađenje voda i zraka znači, istovremeno, i smanjenje zagađenosti tla.

127

Poseban značaj sa zdravstvenog aspekta pridaje se procjeni rizika i upravljanju tokovima opasnog otpada, koji može biti štetan, toksičan, infektivan, kancerogen, mutagen, teratogen, ekotoksičan i može imati svojstvo otpuštanja otrovnih plinova. Zbog toga za analizu i procjenu rizika moraju biti odgovorne stručne institucije (Instituti fakultet, individualni eksperti, državne agencije, ministarstva za nauku i obrazovanje i druge vladine i nevladine instituciije), a za uprvljenje rizikim mjerodavna državna tijela (vlade na svim nivoima, a posebno ministarstva za okoliš) te preduzeća i firme koje su dužne sprovoditi u djelo kako analizu i procjenu rizika tako i odgovarajuća tehničko-tehnološka rješenja. 5. ZAKLJUČCI CONCLUSION

1. Postoji širok spektar upotrebe procjene okolišnih rizika iako specifična metodologija i odgovornost za sprovođenje procjena može da varira. Prva faza je formuliranje problema, a zatim slijede identifikacija opasnosti, procjena ispuštanja zagađenja, karakterizacija opasnosti, procjena izloženosti, procjena mogućih posljedica i procjena i karakterizacija rizika.

2. Analiza rizika je proces koji se sastoji od tri međusobno povezane komponente: procjene rizika, upravljanja rizikom i obavještavanja o riziku. To podrazumijeva da je procjena rizika jedan integralni segment analize rizika i čini njen obavezni dio. Osnovni principi i ključne faze procesa procjene okolišnih rizika su u osnovi isti u svakom slučaju. Kod svih metodoloških postupaka neophodno je identificirati okolišne opasnosti koje mogu ugroziti zdravlje ljudi ili štetno uticati na biološki diverzitet, floru i faunu. Za identificirane opasnosti je potrebno odrediti njihov karakter i stepen izloženosti kako bi se mogla uraditi karakterizacija rizika.

3. Svrha procjene rizika u krajnjem je utvrđivanje mjera koje su potrebne da bi se

štetne posljedice elimisale, smanjile ili svele na dozvoljene granice.

4. Kod formulisanja problema uzimaju se u obzir i faktori koji indirekno participiraju na nastanak opasnosti i moguće povećanje stepena rizika a to su: politički, društveni, ekonomski i pravni faktori. Ovi faktori se uzimaju u obzir kako pri formulisanju problema tako i kod ocjene ukupnih okolišnih rizika.

Pitanja:

1. Koje su sastavnice analize rizika? 2. Koja je svrha procjene rizika, ko je obavlja i zašto je značajna? 3. Koja je svrha upravljanja rizikoma, a koja obaveštavnja o riziku?

128

4. Koji su koraci (aktivnosti) koje je potrebno uraditi da bi se procijenio okolipni rizik?

Apstract The paper describes the concept of environmental rizk assessment. The paper is explaned the basic point of environmental hazards and environmental risks, as well as the components of risk analysis. The paper describes the stages in the implementation of environmental risk assessment. The first stage is the formulation of the problem, followed hazards identification, assessment of pollution discharge, hazard characterization, exposure assessment, evaluation and assessment of possible consequences and risk characterization. The risk assessment general approach is described The basic benefits of environmental risk assessment are indicated. Assessment of environmental risks is important for all levels, ranging from corporations to the highest levels of state and region. Citirana Literatura

1. EEA - European enviromental Agency, (2011). Environmental Risk Assessment: Approaches, Experiences and Information Sources pristupljeno 15 oktobra 2011 http://www.eea.europa.eu/publications/GH-07-97-595-EN-C2/riskindex.html

2. S. Barlow: Thereshold of toxicological concern (TTC), A tool for assessing

Substances of unknown toxicity present at low levels in the diet. International Life Sciences Institute, Belgium, 2005

3. F. Plavšić, I. Žuntar: Uvod u analitičku toksikologiju. HTZ, Zagreb, 2006

4. D. Ropeik, P.Slovic: Risk in Perspective,

www.hsph.harvard.edu/ccpe/programs/effectiveriskcommunitation, pristupljeno: 22. 01. 2008.

5. Uputstvu 51 ISO/IEC 6. Fairman R., Mead C. D. and Williams W. P. (1999). Environmental Risk Assessment –

Approaches, Experiences and Information Sources. Monitoring and Assessment Research centre, King’s College, London. Published by European Environment Agency – EEA Environmental issue report No 4. http://reports.eea.eu.int/GH-07-97-595-EN-C2/en/riskindex.html

7. Mac Donald A., McGeehan C., Cain M., Beattie J., Holt H., Zhou R. and Farquhar, D. (1999). Identification of Marine Environmental High Risk Areas (MEHRA's) in the UK. Department of the Environment, Transport and the Regions, ST-87639-MI-1-Rev 01, London, UK.

8. Wal, J.M., Pascal, G., 2000. In: Aggett P.J., Kuipper, H.A.(Eds.), Novel food and novel

hazards in the food chain. Risk Assessment in the Food Chain of Children, Nestle´Nutrition workshop Series, Paediatric Programme, NestecLtd, Vevey/Lippincott Williams and Wilkins,Philadelphia, vol. 44, pp. 235–259.

9. EPA (2011), Integrated Risk Information System (IRIS), US Environmental Protection

Agency. www.epa.gov/IRIS/ i

http://cfpub.epa.gov/ncea/iris/index.cfm?fuseaction=iris.showSubstanceList

129

10. TOXNET (2011). U.S. National Library of Medicine National Institutes of Health Databases on toxicology, hazardous chemicals, environmental health, and toxic releases. http://toxnet.nlm.nih.gov/

11. I.Gršetić, Riziki njegova procena,Inpharm, Vol. 5/17, 15-19, 2001.

12. Gršetić Ivan ( 2011) Generalni Principi Monitoringa http://helix.chem.bg.ac.rs/~grzetic/predavanja/Monitoring/GENERALNI%20PRINCIPI%20MONITORINGA.pdf

13. JECFA (2011) - THE JOINT FAO/WHO COMMITTEE ON FOOD ADDITIVES

http://www.fao.org/food/food-safety-quality/scientific-advice/jecfa/en/

14. ISO ( 2008) Standard ISO 14063:2008 Upravljanje zaštitom životne sredine - Komunikacije u oblasti zaštite životne sredine - Smjernice i primeri

15. ISO ( 2009) Standard ISO 31000:2009 (Risk management - Principles and guidelines).

16. ISO (2005a) Standard ISO 14062:2005 Upravljanje zaštitom životne sredine - Uključivanje

aspekata životne sredine u projektovanje i razvoj proizvoda

17. ISO ( 2005b) Standard ISO 14001:2005 Sistemi upravljanja zaštitom životne sredine - Zahtjevi sa uputstvom za primjenu

18. Gržetić Ivan (2011) Upravljanje rizikom i njegova procena

http://ebookbrowse.com/upravljanje-rizikom-i-njegova-procena-pdf-d55131817

19. FAO (1995 ) Application Of Risk Analysis To Food Standards Issues Report of the Joint FAO/WHO Expert Consultation Geneva.

20. FMOIT – Federalno ministarstvo okoliša i turizma (2011), Zakon o zaštiti okoliša

21. ECB (2003). European Chemicals Bureau – Institute for Health and Consumer Protection Technical Guidance Document on Risk Assessment. European Commission Joint Research Centre, Ispra, Italy. Available

www.ekoakcija.com/content/zakon-federacije-bih-o-zaštiti-okoliš

here 22. EHSC (2011a) Health Safety and Environment Guidance

http://www.rsc.org/ScienceAndTechnology/Policy/EHSC/EHSCGuidance.asp

23. EHC (2006).Note on Environmental Management Systems. Environment Health and Safety Committee (see http://www.rsc.org/ScienceAndTechnology/Policy/EHSC/EMS.asp). http://www.rsc.org/ScienceAndTechnology/Policy/EHSC/EHSCnotesonRiskAssessment.asp

24. WHO ( 2011) Air quality and health

http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs313/en/index.html i

25. WHO (2011) Water, health and ecosystems http://www.who.int/topics/water/en/ , http://www.who.int/heli/risks/water/water/en/index.html

26. WHO (2006) EVALUATION OF CERTAIN FOOD CONTAMINANTS, Sixty-fourth report

of the Joint FAO/WHO Expert Committee on Food Additives http://whqlibdoc.who.int/trs/WHO_TRS_930_eng.pdf

27. EPA (1998) Guidelines for Ecological Risk Assessment. http://www.epa.gov/raf/publications/pdfs/ECOTXTBX.PDF

130

Ostala korištena literatura

1. Aarhuska konvencija Konvencija o pristupu informacijama, učešću javnosti u odlučivanju i pristupu pravdi u okolišnim pitanjima

2. Defra, 2002 Guidelines for Environmental Risk Assessment and Management. 3. http://www.defra.gov.uk/Environment/risk/eramguide/index.htm.

4. EHSC Note on Lifecycle Assessment. Environment Health and Safety Committee 2001. (see 5. http://www.rsc.org/ScienceAndTechnology/Policy/EHSC/EHSCnotesonLifeCycleAssessment

.asp).

6. EHSC Note on Contaminated Land. Environment Health and Safety Committee. (see 7. http://www.rsc.org/ScienceAndTechnology/Policy/EHSC/EHSCnotesonContaminatedLand.as

p).

8. Chemicals in the Environment – Assessing and Managing the Risk. Hester R. E. and Harrison R. M. Royal Society of Chemistry.

9. Pollution Prevention Guidelines. These are published by the Environment Agency (see 10. http://www.environment-agency.gov.uk/business/444251/444731/ppg/).

11. SEPA, 2006 Scottish Environment Protection Agency Environmental Risk Assessment

Manual. Issue 8. (see http://sepa.org.uk/pdf/guidance/envriskmanual/envriskmanual.pdf).

12. Covello, V.T. & Merkhofer, M.W. (1993). Risk Assessment Methods Approaches for Assessing Health and Environmental Risks. Plenum, New York

13. DEFRA (2000). Guidelines for Environmental Risk Assessment and Management. Department of Environmental Food and Rural Affairs, UK. Available here

14. EPA (1998). Guidelines for Ecological Risk Assessment (EPA/630/R-95/002F) U.S.

Environmental Protection Agency, Washington, D.C.

15. Falco, J.W. and Moraski, R.V. (1989). Assessment of ecological risks related to chemical exposure: methods and strategies used in the US. In: Risk Management of Chemicals in Environment, H.M. Seip and A.B. Heiberg (Eds). NATO Chalelnges of Modern Society Series Vol. 12, Plenum Press, New York Fifth International Conference on the protection of the North Sea. Webpage available 19/08/2005. http://www.dep.no/md/html/conf/ecosyst/ecosystem_approach.html

16. Formal Safety Assessment – Risk Methodology, FSA methodology and representation of

uncertainty in Step 2 Methodology. http://www.mcga.gov.uk/fsa/risk.htm

17. Morris and& R. Therivel (ed.). Methods of Environmental Impact Assessment. UCL Press, London. National Academy Press. Washington, D.C. 1996.

18. Strange, E., Lipton, J, Beltman D., and Snyder B. (2002). Scientific and Societal

Considerations in Selecting Assessment Endpoints for Environmental Decision Making. Defining and Assessing Adverse Environmental Impact Symposium 2001, TheScientificWorldJOURNAL 2(S1), 12-20.

19. Suter, G.W. (1993) Ecological Risk Assessment. Lewis Publishers, Chelsea, MI. 2. U.S. 20. Villa, F. & McLeod, H. (2002). Environmental vulnerability indicators for environmental

planning and decision-making: guidelines and applications. Environmental Management, 29(3), 335-348.

21. ENCORA ( 2011) Environmental risk assessment of marine activities 22. http://www.coastalwiki.org/coastalwiki/Environmental_risk_assessment_of_marine_activities

#Conclusion

131

132

133

RIJEČNIK A

Poljoprivredni otpad

Gnojivo peradi i stoke, a materijalni ostaci u tekućem ili čvrstom obliku nastalo je od proizvodnje i prodaje peradi, stoke, krznaša i njihovih proizvoda. Također uključuje žitarice, povrće i voće i ostatake berbe voća.

Agenda 21 Dokument usvojen na Konferenciji Ujedinjenih nacija za životnu sredinu i razvoj (United Nations Conference on Environment and Development -UNCD) u Rio de Ženeiru, 1992. godine;

Autohtona (indigena, aborigina)

vrsta/podvrsta/populacija/, ekosistem - koji se nalazi u prirodi u određenom prostoru ili državi, u okviru svog poznatog prirodnog rasprostranjenja.

Autonoman ekosistem

- nezavisan u pogledu prometa materije i energije (metabolizma). Ekosistem u kome se odvija prirodan proces kruženja materije i proticanja energije, odnosno čiji metabolizam ili neka njegova komponenta nije supstituisana od strane čoveka.

Zagađenje vazduha

Postojanja u zraku tvari čija koncentracija je određena kao neprihvatljiva po ljudsko zdravlje i okoliš. Zagađivaći u zraku koje udišemo dolaze uglavnom iz prerađivačkih industrija, elektrane, ispušnih plinova automobila, autobusa i kamiona. Bilo kakve neželjene tvari u zraku.

Standardi kvaliteta vazduha Zakonom je određen nivo odabranih zagađivača koji ne smije biti prekoraćen u vanjski zrak. Koristi se za određivanje količine štetnih tvari koje industrija može emitovati.

Akutne opasnosti Opasnosti povezane s kratkoročnom izloženošću relativno velikim količinama otrovnih tvari.

Otpadne vode Uklanjanje bilo kojeg otopljenih ili suspendovanih kontaminanata iznad sekundarne obrade, često je to uklanjanje nutrienata dušika i / ili fosfora.

Areacija Neposredan kontakt atmosfere i vode kroz dodavanje zraka (kisika) u vodu. Izraz se također primjenjuje na odvajanje plina gdje nepoželjan plin se otklanja iz vode.

Alergen tvar koja izaziva alergijsku reakciju Okolni zrak Zrak koji okružuje predmet Temperatura okoline Temperatura u sobi ili zoni

Biocenoza (grč. bios - život, koinos - zajednički).

Zajednica živih bića (životna zajednica) - oblik zajedničkog života organizama (biljaka, životinja, mikroorganizama itd.) koji je nastao i dalje se održava na osnovu ekoloških zakonitosti. Predstavlja veoma integrisanu i složenu celinu, nastalu kao rezultat dugotrajnih ekoloških procesa i evolucije pojedinih vrsta, koja se samo iz razloga metodskog pristupa u istraživanju može podeliti na biljnu zajednicu (fitocenoza) i životinjsku zajednicu (zoocenoza) (v. "Ekosistem"). Primeri biocenoza u kopnenim ekosistemima su četinarska ili listopadna šuma, bara, njiva itd., a u vodenim ekosistemima fitoplankton, naselje riba, fauna dna itd.

Bioindikatori zagađenja životne sredine

Biljne i životinjske vrste koje specifično reaguju na zagađenje određenom zagađujućom supstancom, one svojim habitusom ili fiziološkim procesom pokazuju specifičnu reakciju na datu zagađujuću supstancu, na osnovu čega se ta supstanca detektuje u sredini.

Biotehnologija svaka primena tehnologije koja koristi biološke sisteme, žive organizme ili njihove proizvode, s ciljem proizvodnje produkata za posebne namene.

ECNC (European Centre for Nature Conservation). Evropski centar za zaštitu prirode.

EEA (European Environment Agency). Evropska agencija za zaštitu životne sredine. Cilj ove agencije je zaštita i analiza podataka u oblasti životne sredine na nivou EU u cilju obezbeđenja objektivnih,

134

pouzdanih i komparativnih podataka koje će omogućiti Zajednici i zemljama članicama da preduzme odgovarajuće mere za zaštitu životne sredine, izvrše procenu ostvarenih rezultata i obezbede adekvatno informisanje javnosti u vezi sa stanjem životne sredine.

Ekologija (grč. ojkos - okolina, kuća, logos - nauka) je nauka koja proučava odnose organitzama, odnosno pojedinih vrsta, i njihovih zajednica (v. "Životna zajednica") prema uslovima spoljašnje sredine.

Ekološki faktori

Različite vrste uticaja koje deluju na pojedine organizme ili životne zajednice (v. "Životna zajednica"). Mogu se podeliti na abiotičke (različiti fizičko - hemijski uslovi životne sredine- klimatski, edafski i orografski faktori) i biotičke (međusobni uticaji organizama), u okviru kojih se, zbog svog značaja i intenziteta, posebno izdvaja antropogeni (čovekov uticaj).

Ekološki karakter staništa, ekosistema

specifične prirodne vrednosti koje taj ekosistem /stanište izdvajaju od drugih ekosistema/staništa

Ekološko obrazovanje

U užem smislu je stručno osposobljavanje, usavršavanje i obuka profesionalaca u oblasti ekologije i srodnih nauka i naučnih disciplina. U širem smislu ekološko obrazovanje je sinonim obrazovanja za životnu sredinu.

Ekosistem

Integrisan, složen i dinamičan sistem koji sačinjavaju biotop (v. "Životno stanište") i biocenoza (v. "Životna zajednica"), između kojih se uspostavljaju odnosi akcije (uticaj biotopa na biocenozu), reakcije (uticaj biocenoze na biotop) i koakcije (uzajamni uticaji među članovima biocenoze). Označava se i kao "biogeocenoza". U ekosistemima se odvijaju procesi kruženja materije (v. "Kruženje materije") u biološkim ciklusima (npr. ugljenika, azota, vode itd.) i proticanje energije, što čini osnovu održanja života i čitave biosfere (v. "Biosfera"). Postoji veliki broj različitih vodenih ekosistema (reka, potok, bara, jezero itd.), koji se, prema svojoj srodnosti, grupišu u veće celine koje se označavaju kao biomi (v. "Biom").

Ekotoksikologija ekološka toksikologija. Interdisciplinarna naučna oblast u okviru koje se proučavaju toksični efekti hemijskih supstanci na organizme, populacije, biocenoze.

Emisija ispuštanje; odnosi se, pre svega na zagađujuće gasovite materije koje se antropgenim delatnostima ispuštaju u atmosferu. Ponekad i u smislu emisije alohtonih vrsta iz zatočeništva i gajilišta

ENVCD

(Enviromental Measures in Develping Countries). Program mera Evropske unije u oblasti životne sredine u zemljama u razvoju. Bavi se finansiranjem projekata čiji je cilj integracija ekološke dimenzije u razvojni proces radi ostvarenja održivog razvoja u zemljana u razvoju kroz iniciranje nove generacije akcionih programa.

B

Biokemikalije

Hemikalije koje se prirodno pojavljuju ili su identične prirodnim putem pojavljivanja tvari. Primjeri uključuju hormone, feromone, i enzime. Biokemikalije djeluju kao pesticidi kroz netoksični, ne-smrtonosni način djelovanja, kao što je narušava parenja uzorak kukaca, reguliranje rasta, ili djelujući kao sredstvo za odbijanje insekata. Biokemikalije su često ekološki kompatibilne, te su stoga važno Integriranih programa upravljanja Pest.

Biorazgrađivaći

Sposobnost tvari da bude rastavljena/radvojena fizički i / ili hemijski od strane mikroorganizma. Na primjer, mnoge kemikalije, otpaci hrane, pamuk, vuna, i papir su biorazgradivi, a plastike i poliesteri su općenito nerazgradivi.

Biorazličitost

Broj i vrsta različitih organizama u ekološkim kompleksima u kojima se prirodno pojavljuju. Organizmi se organiziraju na mnogim razinama, u rasponu od potpunog ekosistema do biokemijske strukture, koje su molekularni temelj nasljeđivanja. Dakle, pojam obuhvaća različite ekosisteme, vrste i gene koji moraju biti prisutni za zdrav okoliš. Veliki broj vrsta mora karakterizirati lanac hrane,

135

koji predstavljaju mnoge grabežljivac-plijen odnose. Mjera raznolikosti života. To se obično izračunava na osnovu broja vrsta organizama – također se mogue računati i rod, obitelji, vrsta i phyla.

Biološki pesticidi Fungicidi

Herbicidi Insekticid Pesticidi

Određene mikroorganizmi, uključujući bakterije, gljivice, viruse i protozoe koje su učinkoviti u kontroli ciljne štetoćine. Ovi agenti/agensi obično nemaju toksičnih učinaka na životinje i ljude, a ne ostavljaju otrovne ili stalne hemijskih ostatake u okolišu. Pesticidi koji se koriste za suzbijanje ili uništavanje gljivica na hrani ili zrnima žitarica Pesticidi napravljeni da kontrolišu i ubijaju biljke, korov ili travu. Gotovo 70% svih pesticida koje koriste poljoprivrednici i farmeri su herbicidi. Ove hemikalije imaju širok način primjene na ne-ciljane vrste (osim onih pesticida na koje se odnosi kontrola). Spoj pesticida koji se posebno koristi za ubijanje ili spriječavanje rast kukaca. Tvari čiji cilj je da uzbiju, ubiju, ili kontrolišu bilo koje vrste koje su određene kao štetoćina , uključujući i korova, kukace, glodavace, gljivice, bakterije ili druge organizame. U pesticidespadaju herbicida, insekticida, rodenticidi, fungicidi, i bactericides.

Biolječenje

Korištenje živih organizama (npr. bakterija) da očiste izlijevanje nafte ili da uklone druge zagađivaće iz tla, vode i otpadnih voda.

Biosfera Dio Zemljinog sustav u kojem život može postojati, između vanjskog dijela geosphere i unutarnjeg dijela atmosfere.

Biohemijska potreba kisika (BOD)

Količina kisika potrebana za oksidiranje bilo koje organske tvari prisutne u vodi tokom određenog vremenskog perioda, koje je obično traje 5 dana. To su neizravna mjerenja količine organske tvari koja je prisutna u vodi.

Biogeohemijski ciklus Ciklus elemenata kroz biotičku i abiotičku okolinu. Biomasa Ukupna težina određene grupe organizama na određenom području.

Biofumigacija Suzbijanje štetoćina i patogena, koji su nastali u tlu, korištenjem biljaka koje sadrže nastanjene hemikalija. Biljke mogu biti dobivene kao izmjena kultura ili vraćene natrag u tlo kao zeleno gnojivo.

Biološka kontrola Strategija za kontrolu štetočina ili organizama koji uzrokuju bolesti, koje se oslanja na korištenje drugih živih organizama, a ne hemijskih pesticida.

C Karcirogeni ili kancirogen.

Sposoban da uzrokuje rak. Sumnjivi kancerogen je tvar koja može izazvati rak kod ljudi ili životinja, ali za to ne posoji uvjerljiv dokaz.

Kloriranje

Dodavanje klora u vodu ili otpadne vode, općenito u svrhu dezinfekcije, ali često za postizanje drugih bioloških ili hemijskih rezultata. Klor se koristi gotovo univerzalno u proizvodne procese, osobito za plastiku industrije.

Kloroflurokarboni (CFC) Grupa hemikalija koja se obično koristi u klima uređajima i

136

Freon rashladnim tekućinama kao hladnjaci (rashlađivaći) i kao otapala i aerosol pogonski plinovi. CFC-nanos odlaze u gornji sloj atmosfere gdje njihove komponente klora uništavaju ozon.Smatra se da je CFC glavni uzrok ozonske rupe iznad Antarktika. Freon, kemikalije koje su uzrok isrpljenja ozonskog sloja u gornjoj atmosferi.

Kronični učinak Negativan utjecaj na bilo koji živi organizam kod kojeg se simptomi razvijaju polako tokom dužeg vremenskog razdoblja ili se se pojavljuju često.

Potpuna sjeća

Sjeća svih stabla u jednom području u jednom trenutku,to je praksa koja uništava vitalna staništa i biološku raznolikost i potiće kiše ili otjecanjeotopljenog snjega, eroziju, taloženje (sedimentaciju) potoka i jezera, te poplave.

Kloniranje U biotehnologija, dobivanje skupina genetski identičneđih stanice iz jedne stanice; pravljenje indentičnih kopija od gena.

Promjena klime

Ovaj termin se uobičajeno može zamjeniti sa „globalnim zagrijavanjem“ i „efektom staklenika“ , ali je on sadržajniji. Klimatske promjene se odnosi na nagomilane plinove u atmosferi koje je čovjek proizveo te koji zaustavljaju sunčevu toplotu uzrokujuči promjene u vremenskim strukturama na globalnoj razini. Učinci ukljućuju promjene u sustavu (razini) padavina, porast razine mora, potencijalnih suša, gubitak staništa, te toplotni udar. Najviše zbrinjavajući staklenički plinovi su ugljični dioksid, metana, dušikovog oksida. Ako se ti plinovi udvostruče u našoj atmosferi, zemlja bi se mogla zagrijati od 1,5 do 4,5 stupnjeva do 2050, što će rezultirati u največima posljeicama a to je globalnom oborina

Koncept održivog razvoja

održivi razvoj je razvoj u pravcu zadovoljavanja potreba sadašnjih generacija ne ugrožavajući mogućnost budućim da zadovolje njihove potrebe. (Bruntland Commision Reporting, 1987). Koncept održivog razvoja bila je ideja vodilja na Zemaljskom Samitu u Rio de Ženeiru 1992. godine. Inkorporira tri oblati: ekonomiju, ekologiju i pravičnost (nepristrasnost)

Korišćenje prirodnih resursa u novije vreme sve češće u smislu upotrebe prirodnih bogatstava u skladu (kompatibilno) sa principima trajno održivog (uravnoteženog) razvoja.

Monitoring trajno, dugoročno ili periodično praćenje i procena bioloških i ostalih ekoloških promena (parametara) korišćenjem određene metodologije.

Obrazovanje za životnu sredinu

Proces razvoja znanja, veština i odnosa ljudi svih uzrasta, zanimanja i prethodnog obrazovanja prema prirodi i životnoj sredini; skup programa i oblika obrazovanja u oblasti zaštite prirode i životne sredine; oblast delatnosti institucija za formalno i neformalno obrazovanje kao i drugih specijalizovanih ustanova.

Održivi (Trajno) održiv(o) (sustainable) korišćenje, razvoj

razvoj na bazi takvog (uzdržanog) korišćenja prirodnih resursa, koje obezbeđuje i budućim generacijama bar isti nivo korišćenja. često se naziva i uravnoteženim razvojem, jer, bar u slučaju obnovljivih resursa, podrazumeva ravnotežu između uzimanja i obnavljanja.

Okvir (života) = OKOLIŠ (ZIVOTNA SREDINA, OKOLINA) = environment, životna sredina

složen kompleks ekoloških uslova na koji je vrsta /podvrsta tokom evolucije adaptirana. Obično podrazumeva izbor više staništa odnosno biotopa.

Racionalno korišćenje prirodnih resursa

- korišćenje prirodnih resursa na način i u meri koja ne vodi do njihovog dugoročnog smanjenja.

Režim zaštite

Skup mera i uslova kojima se određuje način i stepen zaštite, korišćenja, uređenja i unapređenja zaštićenog prirodnog dobra. (Zakon o zaštiti životne sredine, Službeni glasnik RS br. 66/91) (Zakonska formulacija)

UNEP (United Nations Environmental Program). Program za životnu sredinu Ujedinjenih nacija.

137

Voda kao ekološki faktor

Bez vode, koja u potpunosti dominira u hemijskom sastavu svih organizama, ne bi bilo života na Zemlji. Zahvaljujući svojim jedinstvenim fizičkim (v. "Voda - fizičke osobine") i hemijskim osobinama (v. "Voda - hemijske osobine") ona omogućava odvijanje biohemijskog metabolizma u svim poznatim organizmima. Živa bića se vodom snabdevaju iz svoje spoljašnje sredine a za vodene organizme ona istovremeno predstavlja i spoljašnju sredinu. Za kopnene organizme, posebno biljne, ona je jedan od najvažnijih ekoloških faktora, tako da je sam raspored vegetacije u velikoj meri uslovljen rasporedom dostupne vode.

Zagađenje

svako unošenje alohtonih i štetnih materija (na pr. azotni i sumporni oksidi, ozon, organske materije, teški metali, itd.), u staništia/ekosisteme, koje dovodi do promena u sastavu živog sveta i rezultira redukcijom biodiverziteta.

Zaštićeno prirodno dobro

Očuvani deo prirode posebnih prirodnih vrednosti i odlika, zbog kojih ima trajni ekološki, naučni, kulturni, obrazovni, zdravstveno - rekreativni, turistički i drugi značaj, zbog čega kao dobro od opšteg interesa uživa posebnu zaštitu. (Zakon o zaštiti životne sredine, Službeni glasnik RS br. 66/91). (Zakonska formulacija)

Komercijalni otpad

Svi čvrste otpade iz tvrtki. Ova kategorija uključuje, ali nije ograničena na to, kruti otpada porijeklom iz trgovina, tržišta, uredskih zgrada, restorana, prodajnih centra, i kazališta.

Kompost

Smrvljeni (Razgrađeni) organski materijal koji se proizvodi kada bakterija u tlu razgrađuju smeće i biorazgradivi otpad praveći organsko gnojivo. Izrada komposta zahtijeva okretanje i miješanje i izlaganje materijala zraku. Vrtlari i poljoprivrednici koristite kompost za obogaćivanje tla.

Koncentracija Relativna količina tvari izmješana s drugom tvari. Primjer je pet dijelova na milijun ugljičnog monoksida u zraku ili 1 miligram / litar željeza u vodi.

Kondenzacije Promjena tvari u gušće oblike, kao što je plin u tekućinu. To je suprotno isparavanje.

Građevinski otpada

Otpada građevinskog materijala, jaružanje materijala, panjevi i krhotine koje su nastale iz konstrukcije, pregradnja, popravak i operacije rušenja na kućama, poslovnim zgradama i drugim građevinama, te pločnicima. Može sadržati olovo, azbest, ili druge opasne materijale.

Korozija Tvar koja postupno nagriza ili troši materijala kemijskim djelovanjem

Očuvanje

Očuvanje i obnova prirodnih resursa kako bi se osigurala njihova najviša ekonomska ili društvene koristi tijekom najdužeg razdoblja. Čiste rijeke i jezera, područja divljine, raznoliki biljni i životinjski svijet, zdravo tlo i č su ist zrak prirodni resursi vrijedni čuvati za buduće generacije.

Kemijska potrošnja kisika (KPK)

Količinu kisika potrebna da oksidira bilo koje organske tvari u vodi pomoću teških hemijskih uvjeta.

Korozija otpada Otpada koja je izvan pH vrijednosti od 2 do 12,5 ili otpad koji nagriza čelik na stopi većoj od 6,35 mm (0,25 in) godišnje. Jedan od četri EPA -ova svojstva opasnog otpada.

Kontrola

Kontrola je sposobnost sustava da odgovori na promjenjive zahtjeve nametnute fluktuacijom vanjskih uvjeta.

D

Pražnjenje

Oslobađanje bilo kojeg otpada u okoliš iz (glavnog izvora) izvora. Obično se odnosi na oslobađanje od otpadnih voda u tijelo vode kroz otvore poput su cijevi, ali se odnosi i na emisije u zrak.

Odlaganje Pražnjenje, nanošenje, ubrizgavanje, istovar, prolijevanje, curenje, ili postavljanje bilo kojeg krutog otpada ili opasnog otpada u okoliš (zemlju, površinske vode, podzemne vode i zrak).

138

Zbrinjavanje objekta Deponija, spalionica, ili drugi objekt koji prima otpada za odlaganje. Objekt može imati jedanu ili više metoda odlaganja koje su dostupne za korištenje. Ne uključuje obradu otpadnih voda.

Doza U smislu pračenja razina izloženosti, količina toksičnih tvari koje su unešene u tijelo tokom određenog vremenskog perioda.

Odgovarajuća doza

Kako organizam reagira na promjene otrovne tvari kao ukupna izloženost promjene tvari. Na primjer, male doza ugljičnog monoksida može uzrokovati pospanost, a velika doza može biti kobna.

Razlagač

Organizmi koji koriste energiju iz otpada ili mrtvih organizama. Razlagači završavaju ciklus povratkom hranjivih tvari u tlo ili vodu i ugljičnog dioksida u zraku ili vodu.

Deintrifikacija Anoksično biološka pretvorba nitrata u dušikov gas. To se događa obično u površinskim vodama koje sadrže malo kisika, a može biti osmišljen u sustavu pročišćavanje otpadnih voda.

Deoksigenacija

Potrošnja kisika od strane različitih vodenih organizama dok one oksidiraju tvari u vodenom okolišu.

Bolest Bilo koje umanjenja normalnog funkcioniranja organizma.

Dezinfekcija Uništenje ili inaktivacija patogena

Dioksini

Opći pojam koji opisuje veliku skupinu hemikalija koje su visoko prisutne u okolišu. Najotrovniji spoj je 2,3,7,8-tetrachlorodibenzo-p-dioksin ili TCDD. Dioksini su uglavnom formirani kao nenamjerni nus-proizvodi industrijskih procesa koji uključuju klor (kao što je spaljivanje otpada, proizvodnja hemikalija i pesticida i izbjeljivanje celuloze i papira), ali i tijekom izgaranja biomase, kao u pečima na drvo.

E

Ekologija

Istraživanje odnosa između svih živih organizama i okoliša, osobito ukupne ili samo uzorak interakcije; pogled koji uključuje sve biljne i životinjske vrste te njihove jedinstvene doprinose za određeno stanište. Proučavanje živih organizama i njihove okoline ili staništa.

Ekosustav

Organizam ili skupina organizama i njihove okoline. Granica ekosustava može biti samovoljno izabrana tako da odgovara područje interesa ili istraživanja. Dinamičan kompleks biljnih i životinjskih zajednica i zajednica mikro-organizam i njihove nežive okoliši, koje reaguju kao funkcionalna jedinica. Interakciji sinergizam svih ?ivih organizama u odgovarajućem okolišu; svaka biljka, insekat, akvatična životinja, ptica ili kopnene vrste koje formiraju kompleksnu mrežu međuovisnost. Ako se poduzmu mjere na bilo kojoj razini u hranidbenom lancu,na primjer upotreba pesticida,može potencijalno imati domino efekt na svaki drugi korisnik tog sustava.

Emisija Oslobađanje ili ispuštanje tvari u okoliš. Općenito se odnosi na ispuštanje plinova ili čestica u zrak.

Norme emisije Vladini standardi koji uspostavljaju ograničenja na ispuštanja onečišćujućih tvari u okoliš (obično kada se odnosi na zrak).

Obnovljena energija Uhvatiti (preuzeti)energiju iz otpada kroz bilo koji od različitih procesa (npr., tokom gorenja). Mnoge spalionice nove tehnologije su jedinice koje obnavljanje energiju iz otpada.

Ekološko kapital Jednaku zaštitu od ekoloških opasnosti za pojedince, grupe ili zajednice bez obzira na rasu, etnicitet, ili ekonomski status.

Ekološka pravda

Pravedan tretman ljudi svih rasa, kultura, prihoda i nivoa obrazovanja s obzirom na razvoj i provedbu okolišnih zakona, propisa i pravila. Pravedan tretman podrazumijeva da ni jedan stanovnika ne bi trebao biti prisiljeni da podnosi nesrazmjeran udio izloženosti negativnim učincima zagađenja, zbog nedostatka političke ili ekonomske snage.

139

Erozija Erozija je pomicanje tla pod uticajem vjetra ili vode, pojačano krčenjem što je vezano za poljoprivredu, stambeni ili industrijski razvoj, izgradnju cesta ili sjeće drveća.

Izlaganje Zračenja ili onečišćujuće tvari koje dolaze u dodir s tijelom i predstavljaju potencijalne zdravstvene opasnosti. Najčešći putevi izlaganja su kroz kožu, usta, ili ako se udiše.

Tekući otpad Tekućina koja izlazi iz sustava, procesa, rezervoar, itd. Tekući otpad iz jednog procesa može da se ulijeva u drugi proces. Vidi pritoka.

Standardi na temelju tekućeg otpada

Standardi koji postavljaju koncentraciju ili masu po vremenskim rokovima na otpadne vode koje se trebaju ispustiti u vode koje ih primaju.

EKO-oznaka Informacije (uobičajeno napisana na naljepnici proizvod) koje daju podatke potencijalnim potrošaćoma o karakteristikama proizvoda, ili proizvodnje ili metoda obrade koje se koriste u njihovoj proizvodnji.

Ekonomija u tranziciji Zemlja koja se prelazi iz centralno planske privrede do tržišne privrede.

„End-of-pipe“ tehnologija

Tehnologija osmišljena za kontrolu zagađenja iz druge tehnologije, koja je obično instalirana na mjestu emisije.

Porez za zaštitu okoliša Porez koji je od velike važnosti za okoliš, bez obzira na specifićnu namjenu ili ime.

Okoliš

Ekosustav u kojem organizmi ili živote vrsta, uključujući i fizičko okruženje i druge organizame s kojima dolazi u kontakt.

Zaštita protekcija (protection), preduzimanje mera za sprečavanje i ublažavanje delovanja faktora koji neposredno ugrožavaju prirodne vrednosti, obično putem zabrana i ograničavanja.

Zaštita prirode

Skup mera i postupaka sa ciljem da se prirodni ekosistemi u najvećoj mogućoj meri zaštite od najčeće negativnog čovekovog delovanja izazvanog društvenim razvojem koji je neusaglašen sa raspoloživim prirodnim resursima. Narušavanje prirodne ravnoteže i procesa kruženja materije i proticanja energije u ekosistemima (v."Ekosistem") vode do značajnih promena koje se ogledaju u njihovoj degradaciji (npr. šume uništene sečom, zemljište uništeno površinskim kopovima rudnika, reke zagađene otpadnim vodama industrije, smog kao posledica aerozagađenja itd.). Kako je nepromišljenim čovekovim delovanjem danas ugrožena čitava biosfera (v. "Biosfera"), zaštita prirode se nameće kao zadatak celokupne svetske zajednice, što je jasno istaknuto na svetskom skupu o zaštiti životne sredine koje je OUN organizovala u Brazilu (Rio de Ženeiro) 1992. godine. Na žalost, politički, nacionalni i ekonomski principi se najčešće stavljaju iznad potrebe za sveobuhvatnim i zajedničkim delovanjem, te još uvek nema značajnih neposrednih aktivnosti na svetskom nivou u cilju smanjivanja emisije ugljen dioksida, sprečavanja širenja "prljavih" tehnologija, ograničavanja korišćenja pojedinih resursa itd.

Životna sredina

a) Kompleks faktora (abiotičkih i biotičkih) koji predstavljaju okruženje individue, vrste, odnosno populacije, uključujući životne zajednice ili ljudsku populaciju. b) Celokupno okruženje, fizičko i biološko, živo i neživo, prirodno, kultivisano i dograđeno, socijalno-političko, kulturno i estetsko, koje je vremenski određeno u prošlosti i budućnosti. Ovo spoljašnje okruženje u interakciji je sa unutrašnjim okruženjem čoveka koju čine potrebe i aspiracije, osećanja, očekivanja i predstave.

140