Damir Barbaric Filozofijska Terminologija Kao Problem Prilozi 1989

8/13/2019 Damir Barbaric Filozofijska Terminologija Kao Problem Prilozi 1989

http://slidepdf.com/reader/full/damir-barbaric-filozofijska-terminologija-kao-problem-prilozi-1989 1/37

B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61-97 61

FILOZOFIJSKA TERMINOLOGIJAKAO PROBLEM

DAMIR B R B R I ćZagreb)

UDK 1(091:80)Izvorni znanstveni č l a n a kprimljen: 18. 10. 1989

Brst in der Muttersprache ausgesprochen istetwas mein Bigentum.

G. W. F. HEGEL

»Problem filozofijs·ke ter,minologije daleko je z n a č a j n i j i nego što

se mnogima - pa č a l k i s t r u č n j a c i m a - to č i n ; i «Ovom r e č e n i c o m z a p o č i n j e V. F i l i p o v i ć godine 1957. svoj č l a n a k

O našoj filozofskoj terminologiji objavljen i l l prvom broju J u g o ~ l a v e n .skog č a s o p i s a z filozofiju i sociologiju; ,redovnog organa godinu dana

ranije osnovanog Jugoslavenskog filozofskog društva.1 I K o n s t a t i r a j u ć ikako » mi još niSlmo imali svoga Cicerona, Ikoji bi fiksirao našu filozof·sku terminologiju pa je sve što je .do sada na tom p o d r u č j u u č i n j e n onedostatno i tek prigodno izvedeno, a ne sistematski pregledno i sve·strano«2, i z v j e š · ć u j e F i l i p o v i ć dalje: »Naše novoosnovano Filozofsko

društvo je v e ć na svom o s n i v a l Č k o m sastanku u o č i l o urgentnost o šir1nutoga pitanja pa je odmah i stvorilo jednu posebnu .komisiju, koja ć ese pozabaviti tim problemom. M e đ u t i m , ta komisija odnosno taj od·

bor n e ć e m o ć i , po mom mišljenju ništa u č i n i t i bez opsežnih preHmi

narnih radova na tom p o d r u č j u . Prvi takav prethodni rad i.mao ibi obu·

hvatiti rad oko do kumentacije. Trebalo ibi sabrati sve naše s t r u č n e filo·zofske termine koji se nalaze u upotrebi danas ili SU ih naši 'filozofski

pisci upotrebljavali u ·prošlosti. Tekć e

se na toj sabranojg r a đ i m o ć i

provesti jedna dokumentarna i kritiaka rasprava. Mi moramo znati što

imamo da bismo se .mogli o d l u č i t i za ono što ć e m o ostaviti ili i1m:ije·niti, te za ono što ć e m o dogovorno u j e d n a č i t i . Na tome se radu p o č e l o

l V. F i l i p o v i ć O našoj fiilozof.skoj terminolowij.i, Jugoslavenski č a s o p i s zafilozofiju i sociologiju god. I hr. il (1957), ,str. 155-462.

3 V. F i l i p o v i ć op. cit. Istr. 155.



62 B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija Prilozi 29-30 1989), str. 61-97

kod nas otpr-ilike 'Prije č e t v r t s t o l j e ć a . Organizirala je taj rad Srpsika

akademija nauka. moj je p ~ i l o g d o ~ u m e n t a c i j i tamo, ali ne znam dal je još s a č u v a n . Taj rad ć e morati obaviti svaka'ko naše FilozofskodruštvO.«3

U o č a v a j u ć i zatim »kako ć e se uz taj s a b i r a l a č k i rad morati nadovezati s t r u č n e rasprave«4, F i l i p o v i ć upravo svojim . č l a n k o m z a i p o č i n j e »prvu takvu raspravu oko nekoliko i to posve osnovnih j rasprostranjenih

filozofskih te:rnnina, koji su usvaJkodnevnoj upotrebi«5.

S u d e ć i prema daljnji.m brojevima č a s o p i s a , spomenuta 'komisijanije daleko odmakla radovima na zacrtanom zadatku. Naime, brojevi

1 i 2t r e ć e g a

godištač a s o p i s a

donijetć e

još iscrpan,precizno i

temeljito p : ~ s a n i m e t o d s ~ i vrloi nstruktivan rad G. P e t r o v i ć a » itak« i »bi-

ć e « 6 , da hi nalkon toga izostali kaJko prilozi takve naravi tako l sama njima p o s v e ć e n a rubrika.

Dvadeset godina nalkon gore n a v o đ e n og č l a n k a V. F i l i p o v i ć ć e v e ćbiti dale'ko od svake pomisli na smislenost i svrsishodnost nekog nor

miranja, propisivanja iH »dogovovnog u j e d n a č i v a n j a « filozof.ijslke terminologije: »Filozofska t e ~ i n o l o g i j a ne nastaje d r u g a č i j e nego u filozofiranju samom, pa tako oni ikoji se bave samo pitanjem filozofsiketerminologije ne :mogu više nego tek registrirati rezultate samog filo

zofiranja. Ni jedan forum ni »terminološ'kakomisija« ( ~ a k v e se kodna's pokušavaju organizirati ) ne može propisati filozofsku terminologiju, jer se terminologija ne o d r e đ u j e nego stvara.«7.

S obzirom \Ila tu, ovdje tek ovllašno ocrtanu situaciju, može se onda

potpuno opravdanom prihvatiti ishodišna tvrdnja knjige kojom je nedavno iznova, no ovaj put znatno e n e r g i č n i j e , ambicioznije i, što je važnije, sustavnije i dokumentiranije, preuzeta ista problemaHka:

»U našoj filozofiji, u n a t o č rijetki,m a vrijednim pokušajima, još uy,i-jek nije u cjelini i znanstveno istraženo i r ~ m o t r n o filozofij'sko naziv

lje. Ova tVIdnja vrijedii

zaj e Z i č n u

znanost. Naši filozofijskir j e č n i c i

t a k o đ e r su vrijedan pokušaj popisa, opisa i ustaljivanja našega filozofij

skoga nazivlja. M e đ u t i m , Ikoliko su god t i č l a n c i i r j e č n i c i predstavljali

svojevremeno pomake na p o d r u č j u fi1ozofijsikoga nazivlja, toliko je

danas potrebniji sustavan, dublji i obuhvatniji znanstveni pristup pi·tanju nazivlja.«8 .

3 V. F i l i p o v i ć , op. cit. str. 155f.

4 V. F i l i p o v i ć , op. cit. str. 156.

5 bidem6 G. P e t r o v i ć , }>Bitak« i » b i ć e « , Jugoslavenski č a s o p i s za filozofiju i so·

ciologiju God. III, Br. 1, 1959), str. 127-:147; Br. 2, str. 98-115. Pretisak u G.P., Filozofija i marksizam Zagreb 1976, str. 202-238.

7 V. F i i l i p o v i ć , Uz tematiku hrvatske filozoDske baštine, Dvije bilješke,Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine Br. 5-6 1977), str. 259--273; cit. str. 270.

8 A. K n e ž e v i ć , Filozofija i slavenski jezici Zagreb 1988, str. 37.



B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija • Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97 63

Knjiga A. K n e ž e v i ć a Filozofija i slavenski jezici može se doista bez

pretJe,rivanja, o z n a č i t i pravim p o č t k o m jednog obuhvatnog sustavnogi m e t o d i č k i promišljenog istraživanja problematike filozofijske terminologije u nas. Upravo ć e stoga, zbog njena neporecivog z n a č e n j a i važnosti, biti potrebno što strože i preciznije kritiaki prodiskutirati njene

vazda implicirane filozofij s ke pretpostavke te prosuditi njihovu uteme-

ljenost. Jer prema staroj r i j e č i , valjan p o č e talk je pola posla. To ; m e đ u -tim prepuštaima jednom zasebnom osvrtu.

OVdje kažim O samo to da Iknjigu Ikaralkterizira, kako nam se č i n i ,izvjesna samorazumljivost i berupitnost samog poj/ma filozofijske ter

minologije, odnosno »nazivlja«, kako seK n e ž e v i ć

uglavnom izražava.To je pak uvjetovano nedovoljnom p r o m i š l j e n o š ć u te stoga bitnom neo d r e đ e n o š ć u same naravi jezika, a onda i njegove uloge pri mišljenju

i filozofiranju u o p ć e . Naime, u podlozi razumijevanja jeziJka koje pre-

vladava knjigom stoji s jedne strane i1skustvo srednjovjekovnog slavenskog, ,preciznije staroruskog t e o l o g i j s ; k 0 1 p o e t i č k i zasnovanog, simbo

l i č k o g i unekoliko s t v a r a l a č k o g govorenja do\k iSe s druge s.irane tome

pridružuje bez posredovanja modeIini i eminentno znanstveni Ilingvist i č k i pojam. jezika :kao »sustava«.

Sama palk filozofija biva u svom odnosu spram jezika ,implicitno

poimana uglavnom i prvom redu s obzirom na ovo drugo znanstvenonjegovo razumijevanje. Tako filozofija fungi-ra pretežno jedino (kao »filozofijski jezioc«, odnosno »sustav nazivlja«. premda s pravom opetovano upozorava na bitnu i n a č e l n u n e m o g u ć n o s t potpune i def,initivne»terminološke j e d n o z n a č n o s t i i l o g i č k e j a s n o ć e « u filozofiji, : K n e ž e v i ćipak samim Svojim predrazumijevanjem jezika ikao sustava i filozofijekojoj je, po njemu »osnov 'logi ka« biva naveden na to da rpravim ciljem vlastitih istraživanja vidi »gradlbu« filozofijskog jezi:ka. Program

»razmatranja i usustavljanja nazivlja« zadobi t ć e tako jedan o d l u č u j u -ć e t e h n i č k i

ik o n s t , r u k t i v i s t i č k i

k.arakter, svalka1kon a j o č i t i j i

u projektu> ~ k l a s i f i k a c i j e filozofijskog nazivlja«, .koja bi se imala sastojati u tome

da se »tvorbeni segmenti« filozofijskih naziva »obilježe s i m b o l i č k i mi , m a t e m a t i č k i m znacima« te da se p o m o ć u toga » n a č i n i program zak o m p j u t o r s . l ~ u obradu filozofijskog nazivlja«.

No, u svakom s l u č a j u , K n e ž e v i ć e v a se vrijedna i zanimljiva istraživanja odlikuju prvenstveno time što tematiku geneze i povijesti hrvat-

ske filozofijske terminologije izvode iz re.duciranog historijskog vido

kruga u kojem je ona bila dosada gotovo bez izuzetaka Isagledavana te

je stavljaju u neizmjerno obuhvatniji i ibogatiji prostor slavenskog fi

lozofijskog nazivlja. Jer dosada u d b i č a j e : n o m razmatranju prvih poku-

šaja tvorbe navlastito filozofijskih termina u hrvatskome j e z i : ~ u , Stva-ranih u pravilu p r e v o đ e n j e m s latinskog i n j e m a č k o g , imanji m dijelom

talijanskog jeziika, sve to u stalnom oslonu na bogate i poticajne rezultate šulekova leksikografiskog rada ,moralo bi - kako je to nedavno

ispravno u o č e n o i formulirano - prethoditi istraživanje »ranih srednjo-

v j ~ k o v n i h glagoljskih i ć k i l s k i h m k o p i s a ; zatim osobito djela Maruli-



6 B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61-97

ć a H e k t o r o v i ć a , Z o r a n i ć a i d u b r o v a č k i h pisaca od XVI. s t o l j e ć a naova

nlO, kojima nerijetlko nalazimo 'Di1os.o.fske izraze u sklopu -razmatranemoralne, religijske ili e s t e t i č k e problematike«9.

Tako koncipiranom z a d a ć o m , m e đ u t i m , bivamo plodotvorno p-rivedeni upravo onome na što je K n e ž e v i ć stavio naglasak svojih ispitivanja,

naime iskonu i ishodištu samQg slavenskog filozofijs'kog jezika, kojeg

bitni i s v e o d r e đ u j u ć i p o č e c i padaju ujedno sa samim z a č e t ' k o m slavenske pismenosti i prvim susretom tek pokrštene paganske slavenske duše s vi'šim oblicima bizantske duhovne :kulture. Tu su K n e ž e v i ć e v i radovi nas doista pionirski i njihovo bi se p r o s l j e đ e n j e moglo za naše filozofiranje pokazati osobito dragocjenim. Jedno od n a j a v l j u j u ć i h svje

d o č a n s t a v a toga dade se napdmjer i z n a ć i u svojev,rsnom o b r a ć a n j u mog u ć n o s t i m a filozofijskoga kazivanja pripadnim izvornim slavenskim rije

č i m a , n a j č e š ć e skriveni'm pod onill11 što nemisaonost suwemene li\Ilgvlistike sudbonosno difamira i otklanja Ikao puke takozvane arhaizIme i noologizme, kakvo nalazimo danas u novijem miŠIljenju V. S u t l i ć a . štovi-še, upra

v o ć 'Se S u t l r i ć odvažiti na tVl dnju koja, prihvati l i se i uzme ozbiljno,

otvara našem današnjem filozof.iranju nov, posve negažen put: » U o p ć e ,naše je mišljenje da su, po rangu 'koji u sebi skrivaju, slavenski jezici

(a onda i naš jezi k) podobniji 'Za filozofiju i za mišljenje ikoje bi se ne

ikako d r u g a č i j e htjelo odrediti (ali ostaje 'mišljenje) od skupine romanskih, pa č a k i germansikih jezika. Ako je n j e m a č k i jezik par excellencejezik filozofije, onda bi slavenski jezici imali u sebi - m o g u ć n o s t da to

budu u još v e ć e m smislu r i j e č i što važi i za naš jezilk - da smo imaHmišljenje Sam kvalitet jezika je to dozvoljavao. Prema tome, mi se

nemamo što tužiti na jezik, nego na .misao koja je nedostajala.«lO

Prije nego se IU p'Ustimo pokušaj vlastitog doprinosa istom nasto

janju, č i n i nam se potrebnim, štovi'še nužnim, preliminarno tematiziratifilozofijske pretpostavke problema fHozofijske teIlminologije. Umjesto

k o n s t n J k t i v n o - z a s n i v a j u ć e g -rada na njenQm tvorenju i »gradibi«, nama

se dakle sama »filozofij'sika terminologija« nadaje kao prvotni i izvoran

problem S tim u Skladu, pri.marni,m nam se zadatkom č i n i .prqpitati

što je to u o p ć e terminologija i ikako zapravo biva s h v a ć e n o i iskušavano

samo nlozofiranje pri zahtjevu za njenim zasnivanjem i izgradnjom.

K o n a č n o , t r a ž e ć i odgovor na ta pitanja bit ć e nužno upustiti se do neke mjere i ono dublje i važnije: koji je u o p ć e i'stinsiki odnos jezi'ka-govora spram filozofiranja, ili, kazano u o b i č a j e n o m formulom: što i koliko z n a č i r i j e č za mišljenje?

9 M. Brida, Naša filosofijska term,inologrija na prrijelomu s t o l j e ć a ii Bazalin udio, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine Br. 27-28(1988), ist.r. 159--'164; cit. str. 160.

10 V. S u t l i ć Kako č i t a t i Heideggera Zagreb, str. 177. Usp. 'Osobito bilje-šike 33, 44, 46, 52, 56, 75 , 76, 88, 'l03.



B a r b a r i ć , D., Filozofijska terminologija , Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97 65

Ispitajmo prije svega pobliže što u o p ć e z n a č i »terminologija«.

Osnovu te složenice č i n i latinska r i j e č terminus, č i j e primarno, sta-rolatins kD z n a č e n j e bijaše otprili ke »granica, g r a n i č n i znak, cilj, konac«,

D z n a č a v a j u ć i ponajprije č v r s t e i nepromjenljive, v j e č n e i nepovredive

m e đ e bDžanski prarazdijeljene Zemlje. Terminus bijaše nda i ime bD-

žanstva kDje tu nepO'vredivost va21da b d i j u ć i č u v a .U srednjDvjekovnom latinskom tO se primarno z n a č e n j e u č i n i l O '

najprikladnijim da u sebe prihvati i O ' P ć e n i t i j i , »apstraktniji« smisaO'»odredbe, o d r e đ e n j a , sadržajno o r g a n i č e n o g i č v P S t D o m e đ e n o g pojma«.

Time terminus l l susretu Rimljana s g ~ č k i m filozofijski'm n a s l I j e đ e mpreuzima na sebe 01110

z n a č e n j eštO ga je u

g r č k o mjeziku pDstupnD bila

zadobila r i j e č č S p o c ; ; , or.cr .L6 C;;, D s t a j u ć i u prvo v,rijeme gDtovD r s t o z n a č a ns r i j e č i m a finis idefinitio.

Zanimljivo je da srodna g r č k a r i j e č r e p ( . L ~ nije u filDzofijskom ka-

zivanju odigrala nikakvu z n a č a j n i j u ulO'gu. Njena je upDtreba ostala

o g r a n i č e n a gotDvO i s k l j u č i v o na g v r pjesništva, gdje z n a č i O'tpriliike»granicu, prestanak, kO'nac«, ali i »mjeru« i »vrhunac«. Njena duboka

m n o g D z n a č n D s t ostala je m e đ u t i m u filDzofiranju sabrana i o č u v a n amDžda ponajviše i l l izraru t eAoc;;, Dsobito kako on bijaše dO'mišljen i iz-lDžen unutar mišljenja Aristotelova.

R i j e č terminus dalje ć e pDstepenD biti o g r a n i č a v a n a na oblast 10 -

gike kaD primarnog okružja svoje uporabe i tamo sve više zadobivati

pretežnO' z n a č e n j e puke izvanjske oglašenDsti, da bi na koncu u meta-

f i z i č k D j lO'gici IskolasHke, visDke skDlastiike i neDskO'lastike v e ć jednD-z n a č n o bila s h v a ć e n a i t u m a č e n a ikao terminus oralis, u smislu vanj-

skog i ~ r a z a za pDjam (externa conceptus expressio). Trag pak izvornog

i svakDj razlici »'llnutrašnjeg« i »vanJsikog« onDstranog z n a č e n j a starO'gterminus ostat ć e ipak i tu dDnekle s a č u v a n i l l pDtrebi da se pDjam

(conceptus) naziva još i terminus mentalis.ll

16 s t o l j e ć u r i j e č terminus biva preuzeta kao t u đ i c a n j e m a č k ijezik, sad v e ć u i s k l j u č i v o m z n a č e n j u »vanjskog izraza za pojam u o p ć e « .Ta visoka mjera apstraktnosti u č i n i t ć e je zatim osobito prikladnO'm da

preuzme z n a č e n j e koje je snažnO' zahtijevalO' tada n a s t u p a j u ć e progre-

sivnO' razlaganje cjeline znanja i osamostaljivanje njegDvih zasebnih ob-lasti i l l liku takozvanih posebnih znanosti. Termin biva sad » s t r u č n i mizrazom« pojedinog zasebnog p o d r u č j a znanja, odlikovanDg zasebnim

» s t r u č n i m « poJmovljem i vlastitim jeziikom.Shodno tome, kasna hibridna složenica term.inologija o z n a č a v a t

ć e onda cjelinu m e đ u s o n o , r a š < č l a n j e n i h s t r u č n i h izraza za s t r u č n e poj-

move unutar nekog zasebnog S t r u č n D g p o d r u č j a i u tom ć e se upravo

z n a č e n j u pDstepeno isprazniti dD posve neprozirne samorazumljivosti,

11 Usp. Josephus Gredt, Elementa philosophiae aristotelico-thomisticae,Fil'iburgi Brisg. MCMLVI, Vol. I, str. 19. P,rema Gredtu, terminus oralis po-kriva ono što je u Aristotela n a j r a z l i č i t i j e o m a č a v a n o , naime kao ' t 1 ~ ,A6ro au , 6qoi i č a k 8 '01' (str. 21),



66 B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61-97

p r a ć e n a , naoko paradoksalno, ujedno nezadrživ,im nastupom u epohu

modeme internaoionaln()-lplanetarne univerzalne vladavine.Dvije su dakle bitne pretpostavke nužno implicirane u samome poj

mu fi1ozofijsrke ter.minologije.

Prvo, to da sve mišljenje i svaki oblik znanja, pa onda i filozofija,p o č i v a na č v r s t o o d r e đ e n i m , stalnim i bitno nepromjenljivilm pojmo-

vima, koji su opet po svojoj pravO'j naravi hitno nezavisni od govora ijezika te u njemu imaju ·samo svoj više ili manje primjereni vanjski

izraz.

Drugo, da u o p ć e ima takvog n e č e g kao »jezilk fi1ozofije«, u smislu

jednog zasebnog,s t r u č n o g

i »specijalnog« jezika,č i j i

odnos spramživog, taikozvanog d b i ~ n o g , svakodnevnog i »prirodnog« jezika biva on·da u pravilu n e o d r e đ e n o predmnijevan na vodi1u nepropitane i vazda

nepromišljene navodne raz/Uke nekog »kOnikretnog« i »apstraktnog«

jezi ka.

No, stoje o p ć e te dvije pretpostavke?

»F.ilozofija ne treba u o p ć e nilkalkvu posebnu terminologiju«12,u s t v r đ u j e Hegel pri pokušaju da pred kraj života, u predgovoru za dru-

go izdanje svoje Znanosti logike još jednom sebi položi r a č u n o odnosu jezika spram »onog l o g i č k o g « , Ikao njegove najdUJblje istine i prave

unutrašnje naravi.

gotovo da se može bez ~ l i j e v a n j a potvrditi 'kako isti stav dijeli ubitnome i sva velika filozofija. OsolbitoPlaton nije propuštao ni jednu

priliku da se i z r i č i t o i naglašeno distancira od pretjeranog »pridavanja važnosti 11menima« d }>lpretresanja r i j e č i do u potankosti«, s m a t r a j u ć ito nedostojni m i neplemeniti-m, a izvjesnu l a l k o ć u o nemarnost u izražavanju naprO'tiv »otmjenim i sldbodnim«.13»Brinuti se dko imena č i n ise njemu s i t n i · č a v i m , dok le god same stvari zadaju toHkO posla, a što semanje bude na r i j e č i obazirao, to se ibogatiji mis'lima nada on bit.i u

starosti. Stoga se ne u s t r u č a v a sad istu r i j e č rabiti u r a z l i č i t o m z n a č e -nju, sad 'Pak za oznalku istog poj.ma upotrebljavati r a z l i č i t e r i j e č i . Za

one potonje, 'koji od strane filozofa svojega vremena, a osobito od stra-

ne stoika bijahu nav]knuti na strogu termindiogiju, bijaše razumijeva-

nje Platonovih spisa time otežano.«14

U p l a t o n i č k o j ć e tradiciji, u :kasnijih a k a d e m i č a r a , a dijelom i neop l a t o n i č a r a , ta sldboda u pogledu izraza i r i j e č i ostati jednim od osnovnih stavova filozofiranja. ls

12 G. W. F. Hegel, Wissenschaft der Logik J, Werke in zwanzig . Banden,sv. 5, Fran:kfurt 'am Main 1969, str. 21.

13 Usp. Resp. 533d i Adamov komentar ad loc.; Polit. 261e; Theaet. 184c;Legg. 644a, 693c, 864a.

14 R. Hirzel, Der Dialog Leipzig 1 895, Vol. I, str. 264f. Usp. i str. 92bilj. 2. .

15 K Fr. Hermann, Geschichte und System der platonischen PhilosophieHeidelberg 1839, \Str. 573 bilj. 106. Usp. i Cicerona, kod Augustina, adv. Acad.



B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97 7

U n a č e l u , stvar stoji j e d n ~ k o i kod Aristotela, u č i j e m je filozofira

nju ,kasniji aristotelizam ta:kQ , č e s t o bio Sklon nalaziti upravo k l a s i č a n ,strogo i precizno terminolQški fiksiran sistem PQjmova. Navlastito studiranje samog Adstotelova originalnog teiksta ne može, m e đ u t i m , ne

potvrditi mjerodavni uvid W. Wielanda: »AristQtel - u suprotnosti

spram tradicije koja se na njega poziva - ne poznaje č v r s t u i jedinstvenu terminologiju: upravo svaka od njegovih osnovnih r i j e č i p r e u z e ~ta je od živog 6 b i č n o g govorenja i tamQ ima neki izvorni i l11i kad pre-

cizni smisao, koji je g r č k o m č i t a t e l j u ili s1ušatelju mogao j š biti neposredno prisutnim. N a č i n i stupanj, a pdje svega smjer u kojem r p o j ~movnQ preciziranje biva u svaJkoj prilici s p r D v o đ e n O na Dsnovi svakodnevnoga jezika, mijenjaju se svaki put s obzirDm na svezu r a z l i č i t i hpostavki problema.«16

Histodjski izvjesnom i č i n j e n i c o m mDže se smatrati to da tek s filozofiranjem stDika z a p o č i n j e u mišljenju Q d l u č n Q pretezati 'Ona mjera

pojmovne fiksacije ;kDja u o p ć e dozvoljava g v r postojanju filDzofijske terminologije u punom smislIu , r i j e č i . Da to presudnO zbivanje u njih

pada zajednQ sa zasnivanjem filozofijske gramatike, koja onda kao mjerDdavna interpretacija tzv. formalne strane jeziJka Ostaje i l l biti vlada

j u ć Q m sve dD danas, kaQ i s k n a č n i m r a z l u č e n j e m odvDjenih i m e đ u -sobno n a ~ n a d n Q p o s r e d u j u ć i h oblasti stvari, jezi ka i pDj1ma, i z a z i v a j u ć itime pO prvi put i z r i č i t O mislenD l :govorno fiksiranje DnDga što kasnija

povijest mišljenja poznaje pod imenom »subjekt-olbjekt relacije«17 -

to sve daje jednQj radikalnoj pDvijesno-filozofijskDj refleksiji dQsta za

promišljanje. GotDVO da se č i n i kakO ne samo u pDgledu takDzvane e t i č -ke problematike, štO znamO Dd Diltheya naovamO , negO' i :mnogo dublje

i Obuhvatnije bitni filozDfijski d o g a đ a j geneze tzv. novDga vdjeka valja

razumijevati kao sVQjevrsnu restauraciju stoiciZIma.

Može li se onda sve 'Ovo dosada kazano razumjeti tako ikao da bi

mišljenju i fi1020fi,ra:nju u D p ć e r i j e č imala biti n e č i m spDrednim i biti

ravnDdušnim? Nikako. Ta znamO i predobrQ IkolilkO' pažnje, napDra i bri-

žljivosti k izraza nDsi sa sobom svako, osobito radilkalnQ i temeljito

mišljenje. Upravo obratnO , tvrdimO : doveden u svjetlO »)lproblema filD-

zofijslke terminologije«, taj je prijepDrni i tako presudni odnDs misli ir i j e č i jednostranO t e h n i c i s t i č k i p r o t u m a č e n te prebrzO i olakQ razrije-

šen, još i prije nego što je u o p ć e zapravo kao problem i postavljen.

II, 11: quae li Itu aHo nomine vis v:ocare nihil repugno non enim vocabulorum opificem sed rerum inquisitorem decet esse sapientem.

16 W. Wieland, Die Aristotelische Physik Gottingen 1962, str. 30.

17 R. EUCiken, Geschichte der philosophischen Terminologie Leipzig 1879(repr. Hi1desheim 1964), str. 31.



68 B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija • Prilozi 29 30 (1989), str. 61-97

Pokušaj'mo dakle, po strani od nametnutog imperativa ter.mlnologi

je, otvoriti pitanje tog tako ~ n a č a j n o g odnosa. MjerO'davnu uputu i pravu orijentaciju oko biti prave nairavi jezika-govora n e ć e m o pr.iitom tražiti u modernoj znanosti o jeziku, s njenom v e ć nepreglednom razgranjen o š ć u no ujedno l j e d n o z n a č n o p r e v l a d a v a j u ć o m strukturalno-antropolo

gijskom dfunkdonalno-sociologijskom temeljnom u s : m j e r e n o š ć u ali ni

u bogatim i 'tajko poticajnim rezultatima onog doista i'm p'resivnog, još uvijek nesvjesno protiv vlastitog hti,jenja 'ipak f i 1 0 0 0 f i r a j u ć e g istraživanja

j e ~ i k a s .druge polovine 19. s t o l j e ć a utemeljenog s jedne strane na koncu

u logici, .prvenstveno u 'Oslonu na Kanta (Ber.nhardi, dijelom i Humboldt ,

a s druge na psihologiji (Steinthai, Paul, dijelom i Delbriick), prvenstve

nom oslonu na Heroarta.

Umjesto toga, obratit ć e m o se tamo gdje jezik-govor bijaše još iskušen, poj,mljen i p r o t u m č e n iz samog središta cjelovitog i sveobjedi

n j u j u ć e g sistema bitnoga znanja, naime Hegelovoj filozofiji. U Hegeladoduše nema nikakve »filozofije jezika«. No moglo bi biti da u njega,kao i u cjelokupnoj Ipredaji bitnog filozofiranja do njega, jezIk-govornije nikada zapala ta » s r e ć a « da zadobije status zasebnog »predmeta istraživanja« upravo zato i samo zato što bijaše, sa svom svojom prije

p o r . n o š ć u i z a g o n e t n o š ć u gotovo neprimjetno utkan u najdublja osnov

na pitanja cjelokupnog filozofiranja. Stoji li to, onda se i danas, u dobavišestruko razlomljene cjeline cjelovitosti življenja i mišljenja, istina

jezika-govora, kao i drugog bitnog, .može mora tražiti ponajprije tamo gdje je uzorito l l djelo r rovedena i do punog ozbiljenja izvedenaspoznaja koju upravo sam Hegel bijaše tako o d s j e č e n o formulirao ukonceptu svog nastupnog pr.edavanja na berlinskom s v e u č i l i š t u godine1818: »Fi1ozofija je ikao i univerzum zaokružena u sebi; nema nikakvogprvog i nikakvog zadnjeg, nego je sve nošenO' i držano - m e đ u s o b n o iu jednome.«18

Svojui z r i č i t u tematizaciju

dobiva jezik-govor u Hegela unutar treć e g a dijela Enciklopedije filozofijskih znanosti nai,me unutar filozofijeduha. Tu opet I I okviru njenO'g prvog odjeljka, u kojem se izlaže subjektivni duh. T r e ć i odsjek tog odjelj'ka razlaže Hegelovu psihologiju i

ovdje k o n a č n o u prvom pododjeljku psihologije, koji izlaže nauk oteorijsko.m duhu, nalazimo traženu raspravu ,biti i prave naravi jezika-govora.

On tu biva pokazan kao ono što uvjetuje i o m o g u ć u j e n a p r e d u j u ć iprijelaz predstave a to z n a č i drugog osnovnog smpnja duha (odnosno

inteligencije kojomt u đ i c o m

Hegel Svjesno zadržava u svojevrsn'Oj neo d r e đ e n o s t i ono lIlajdublješto ikao izvor, p d k r e t a č i ujedno cilj cjelokupnog procesa leži u njegovu dnu l l t r e ć i i k o n a č n i naime u samo

mišljenje. Taj se prijelaz, kao uostalom i oijela filozofija duha, a onda

i cjelina sistema filozofije, ~ b i v a k.roz niz m e đ r u s t u p n j e v a posredova-

18 G. W. F. Hegel, WW (izdanje navedeno I I bilješci 12), Sv. 10, str. 405.



B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97 69

nja koji tek u svojevrsnoj nužnosti uzajamnih odnosa otkrivaju vlasti

tu istinu.

Prvi korak na tom o d s j e č k u cjelokupnog puta s a m o o č i t o v a n j a duha

jest · p r e i n a č e n j e zora u sliku. Zor, koji u svojoj istini nije drugo do

jedno osjetilno uz tvar vezano te na neki, 'Svaki put p o j e d i n a č n i neposredni objekt usmjereno znanje gubi tim prijelazom u Hk slike svoju

izvanjSku o d r e đ e n o s t biva podložen slobodndj samovolji duha te izoliran od vanjskoga mjesta vremena i cjelovitog 'sfk.lopa kojem izvorno

stoji. S druge strane tako r e ć i za uzvrat upravo tim p o v l a č e n j e m i izoliranjem od sve s l u č a j n e p o j e d i n a č n o s t i biva on otet od nužde i š č e z n u ć ai prolaznosti ikojoj je podvrgnuto sve ono

p o j e d i n a č n olkonkretno

iosjetilno te zadobiva trajanje trajnosIt i neprolaznost što ć e onda omogu-

ć i t i s j e ć a n j u da svojevoljno sebi ponovo i (ponovo priziva [stu sl4Jku,bez obzira na njenu vezanost uz trenutno ov:dje i sada prisutni zor.

Drugi korak na istome putu sastoji se u prijelazu slike l l lik znakašto je djelo uobrazilje. Bit je tog prijelaza u tome da se pažnja duha

dotada kao vezana i prikovana uz sadržaj slike, od njega o s l o b a đ a i odv r a ć a biva spram njega. ravnodušnom i o b r a ć a se m e đ u s d b . n o m odno-

šenju slika i p o r e đ e n j u njihovih sadržaja jednih 1 d1.1ugima. Tim se odv r a ć a n j e m onda ništi i uklanja i onaj posljednji preostatak osjetilno

konkretnog ikoji u sadržaj s1i'ke bijaše ušao preuzet od zora. M e đ u -sobni odnosi sUka r a đ a j u sad predstavu onog z a j e d n i č k o g i o p ć e g o p ć utj. apstraktnu predstavu.

Postavi l i sada duh na mjesto izvornog sadržaja slike jedan novi,njoj t u đ i sadržaj neki takav ikojega je sva funkcija u tome da predstav-

lja i izražava idealnu formu o p ć e n i t e predstave tad od slike biva znak.

»Znak valja proglasiti n e č i m velikim. Kad je inteligencija nešto označ i l a , tad je završila sa sadržajem zora i osjetilnoj tvari kao dušu dala

jedno njoj t u đ e z n a č e n j e . « 1 9Iz biti ovako s h v a ć e n o g znaka razumije sad Hegel i t u m a č i jezik

-govor. U k o č e n a iz prolaznosti istrgnuta postojanost sadržaja zora zadobila je sHkom trajnost u prostoru. I š č e z a v a n j e m pak tog sadržaja

prelazi 'SliJka u znak te biva stoga ujedno premještena u onaj medij

koji, za razliku od prostora sam jest č i s t o i š č e z a v a n j e postojanja uop

ć e , naime u vrijeme. Č i s t i znak vremenu jest zvu1k, odnosno ton te

ć e , s tim u skladu puna odredba jezika govora sad glasiti: sistem arti-kulacije tona za o Z 1 z a č a v a n j e predstava. U jezilku u o b l i č e n u pTedstavu

bez slike nazivat ć e onda Hegel imenom ili r i j e č j u , ne i n z i s t i r a j u ć i da

lje na njihovoj strogoj distinkciji.Shvati l i se, m e đ u t i m r i j e č kao z v . u č n i i z v u č e ć i znak tad o č i t o

njoj ostaje još nešto od onoga u sadržaju slike, odnosno zoru kao

takvom sadržanog konkretno osjetilnog, one njegove uvijek S l u č a j n e t

19 G. W. F Hegel, Enzyklopiidie der philosophischen Wissenschaften III

WW, sv. 10, str. 269.



70 B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 1989), str. 61 97

izvanjski dane p o j e d i n a č n o s t i , k o j u je duh u dugom i postupnom pro

cesu s a m o p r o č i š ć e n j a , na putu od opažaja zamjedbe i o s j e ć a j a do č i s stoga m išljenja upravo htio jednom zauvijek ukinuti. R i j e č Ikao znak

odnosi se naime još uvijek na nešto vanjsKo što njome biva o z n a č e n o ,kao što, s druge strane z n a č e n j e , 'kao novi sadržaj položen u r i j e č slobodnom postavkom duha nije uistinu drugo do o č i t o v a n j e živog, konkretnog odnošenja duha liku prirodnog te dakle još uvijek osjetilnoš

ć u prožetog subjekta spram onoga što biva o z n a č e n o .H o ć e l i se, I m e đ u t i m , da proces s a m o o s l o b o đ e n j a duha od s l u č a j n e

p o j e d i n a č n o s t i onoga izvanjslki danog bude pDiveden 'Svom cilju, bitć e nužno daljnje o d l u č n o p r o č i š ć e n j e r i j e č i Ikao zna ka č i s t o svakog

z n a č e n j a o s l o b o đ e n o ,ime.

Osobito u svojim jenskim s mukom r a đ a n i m skicama sistema izgodina 1803-1806. ibio je Hegel sklon beskompromisno i ć i dalje tim putem. Potiranje i U k i n u ć e z n a č e n j a , te time p r e i n a č e n j e znaka l ime iz-vedeno je ovdje u punoj analogiji s gore opisanom preinakom slike u

o p ć e n i t u predstavu. Kao ,što je tamo pogled duha morao od p o j e d i n a č -nog 'Sadržaja slike ibiti o b r a ć e n k m e đ u s o n i m odnosima slika, tako iovdje treba da umjesto na neposredna z n a č e n j a r i j e č i pažnja duha budedkrenuta k njihovim m e đ u s ( j b n i m odnošenjima. Ta paJk odnošenja

jesu u razlici spram vazda prolaznog, p o j e d i n a č n o g uistinu na pukojsamovolji subjekta p o č i v a j u ć e g z n a č e n j a , po sebi stalni o s t a j u ć i u č v r š

ć e I l l i Hme o p ć e n i t i odnosi: »Ime je u č v r š ć e n i znak o s t a j u ć i odnos stoga neko o p ć e n i t o « 2 0 . Tako je i k o n a č n o l imenu ono izvanjsko, »njegov

empirijski bitak to da ono jest neko konkretno u sebi mnogostruko

živo i j e s t v u j u ć e , ukinuto te je ono u č i n j e n o nekim naprosto sebijednostavnim. idealnilm«21. D r u g a č i j e izraženo: »U imenu je uništen za

- s e b e - j e s t v u j u ć i 'realitet znaka.«22

Ovaiko s h v a ć e n o ime s a č i n j a v a onda u svojoj egzistenciji cjelinu

jezika-govora, u \kojemu se da'kle zbiva Ikoa č n i

prijelaz od predstavemisao Imišljenje. V l a d a j u ć i 'Smjer procesa s a m o p r o č i š ć e n j a duha zahtijevat m e đ u t i m , daljnje uzdizanje jezika govora k razumu. To ć e se

u z d i g n u ć e zbivati time da jezik-govor »ponovo ulazi u sebe, ukida poje-

d i n a č n a izgovorena imena«, odnosno postavlja ih »ne s obzirom na njihov p o j e d i n a č n i bitalk, nego 'samo glede njihova odnošenja to z n a č i kao

o p ć e n i t a Hi kao pojam«23. Drugim r i j e č i m a : »U iimenu se realizira po

stavljanje-idealnim empirijskog zrenja no ime samo još joe neki pojed i n a č n i idealitet; negativno jedinstvo svijesti mora imena odnositi jedna na druge, onako kako ona njenom o p ć e n i t o m elementu jesu mirno

20 G. W. F. Hegel, Jenaer Realphilosophie Hamburg 1969, str. 187.

21 G. W. F. Hegel, Jenaer Systenzentwiirfe l. Das Systel11 der speklllativel1Philosophie Hamburg 1986, str. 201.

22 Ibidem.

3 Loe. cit. str. 206.




jedna pored drugih i jedna izvan drugih, te u tom odnošenju ukinuti

p o j e d i n a č n o s t njihova sadržaja i fiksirati ih, ,kao odnošene do pojmovarazuma.«24

J e z i , k ~ g o v O r se dakle u službi svog najvišeg o d r e đ e n j a , tog naime da

o č i t u j e i objavljuje saJmo i jedino ono o p ć e n i t o kao takvo, mora stro

go uzevši, osloboditi još i od samog imena: »••• jezi)k govor, kao djelo

razuma i z r i č e jedino ono o p ć e n i t o , osim u imenu jednog p o j e d i n a č n o gpredmeta; individualno ime je, m e đ u t i m , nešto besmisleno u tom smislu da ono ne izražava neko o p ć e n i t o , te se poJavljuje kao neko puko

postavljeno, samovoljno, iz istog razloga; Ikao što onda i p o j e d i n a č n aimena nlogu biti samovoljno

p r i h v a ć e n a ,dana ili jednako takO prO'mijenjena.«25

Ovim je stavom : k O n a č n o ,mjerodavno o d r e đ e n najdublji Hegelovodnos spram Jezika-govora. Naime živi, ikonkretni, z v u č e ć i jezik r i j e č i(ono »leksikalno«) ostat za nJega ono puko materijalno u govoru,koje onda bitno 'pri'Pada nižim, 'Predsvjesnim, aIlJtropoldškJim [ psi

h i č k o - f i z i o l o š k i m pretpojavama duha. druge ć e strane ono istinsko

i pravo u jeziku-govoru biti jedino forma ono formalno u njemu o č i t o -vano prije svega u gramatici koju on vidi proizvodom : l o g i č n o g ,instink

ta skrivenog u najdubljoj naravi jezika 'samog, 'kao djela razuma kojiu nj u g r a đ u j e 'Svoje kategorije.26 tim u skladu sav zapravi posao log i č k e znanosti za Hegela prve i osnovne filozofijske znanosti u o p ć e ,prepoznat ć e on u tome da r e f l e k t i r a j u ć i d b r a đ u j e i tako r e ć i destilira

»ono l o g i č k o « , kategorije fOf1me misli i mislena o d r e đ e n j a koja se bez

svijesti i instinktivno p r o v l a č e 'kroz naš duh te i n a č e ostaju neopažena i

n e o p r e d m e ć e n a , č a k i onda ako stupe u jezik-govor, u taj - ,kaiko ć ega Hegel u OVOm Ikontekstu nazvati - instinktivni č i n prirodne lo

giikeP

Z n a č i l i to onda da se č i s t o mišljenje ,mišljenje u punom i pravomsmislu te r i j e č i , ipak odvija s onu stranu sValke r i j e č i i svakog imena

nekoj nadgovornoj oblasti č i s t i h odnosa, funkcija i struktura? Hegelo č i t o nije bio spreman prihvatiti takvu radika'1nu konzekvenciju, u

smjeru koje ga je po svemu r e č e n o m , vlastito razumijevanje biti i naravi jezi,ka-govora bilo uputilo. Kasnije, t Enciklopediji filozofijskih

znanosti odbit ć e on u ~ n a č a j n o j ,polemici s Leibnizovom idejom jednog univerzalnog meta-jezika, takozvane s v e o p ć e karakteristike o d l u č no takvu I m o g u ć n o s t da mišljenje završi u č i s t o m r a č u n u i katkilu, ustvr-

lA Loc. cit. str. 203.

lS G. W. F. Hegel, Wissellschaft der Logik I WW, sv. 5, str. 126.

26 G. W. F. Hegel, Wissellschaft der Logik 1, Vorrede zur zweiten Ausga·be, WW, sv. 5, str. 19-34 passim. Usp. i Enzyklopadie der philosophischenWissenschaften I I I sv. 10, str. 271f.

27 G. W. F. Hegel, Wissenschaft der Logik I Vorrede zur zweiten Ausgabe,WW, sv. 5, passim osobito str. 30 i 20.



72 B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29-30 1989), str. 61-97

đ u j u ć i kako se ipak »inte1igencija ospoljuje neposredno i bezuvjetno

putem govora«28, o b r a z l a ž u ć i to dalje na s l i j e d e ć i n a č i n :»Tako r i j e č i bivaju jednim od strane misli oživljenim postojanjem.

To postojanje našim je mislima apsolutno nužno. Mi samo onda znamo

za naše misli, samo onda imamo o d r e đ e n e zbiljske misli, kad im dademo formu predmetnosti razlikovanosti o naše unutrašnjosti dakle

'Oblik izvanjskosti i to jedne takve izvanjs'kosti koja ujedno nosi ustroj-

stvo najviše unutarnjosti. Neko na taj n a č i n unutarnje izvanjsko jest

jedinI) artikulirani ton r i j e č . Htjeti bez r i j e č i misliti . . . pokazuje sestoga 'kao berumlje . . No jednako je tako smiješno privezanost misli

nar i j e č

smatrati nedostatkom prve in e s r e ć o m ;

jer premda seo b i č n o

mni da je ono neizgovorivo upravo osobito izvrsno, to ipak nema to

o h o l o š ć u njegovano mnijenje baš nikakva temelja b u d u ć i da je ono

neizgovorivo uistinu samo nešto Imutno, k l j u č a j u ć e koje j a s n o ć u zadObiva tek onda kad uzmogne do r i j e č i d o ć i . Prema tome r i j e č daje

mislima njihov najdostojniji i naj istinitiji opstana:k.«29

Ovim svojevrsnim zaustavljanjem procesa posvemašnjeg p o o p ć e -nja univerzaliziranja i skrajnje apstrakcije - koje zaustavljanje bi se,kažimo usput dalje Imoglo i moralo t u m a č i t i jedino iz Hegelova više no

prijepornog nauka o pojmu i l l što ovdje ne možemo ulaziti - ostat ć ejezik-govor neraskidivo povezan sa svojom »osnovnom potrebom«30, s

r i j e č j u i imenom: »To da mislimo jest u imenima.«31

Da bismo u o p ć e uzmogli dostatno u o č i t i i valjano procijeniti pravi

z n a č a j dosada izloženih Hegelovih postavtki o jeziku-govoru i njegovojbiti bit ć e sad neophodno uklopiti ih skrajnje pojednostavljeno i un a j k r a ć i m crtama u v a ž e ć u povijesnu predaju filozofijskog promišlja-

nja jezika-govora, s kojom svaki korak Hegelovih razlaganja stoji prisnom mada ne i z r i č i t o m .produktivn'Om m i s l e ć e m razgovoru.

o ć e l i se u jedinstvenu formulu sabrati presudna i s v e o d r e đ u j u ć aglavna misao te ,mjerodavne predaje u kojoj dakle stoji u svoje vrijeme Hegel, baš jednako ta ko 'kao i . p o n a j č e š ć e i mi sami još danas, znalito i htjeli ili ne, može se kazati: jezik-govor t svojoj biti jest znaks h v a ć e n u širokom i obuhvatnom smislu te r i j e č i . Povijesno o d r e đ u j u ć eishodište te postavke valja i z n a ć i u Aristotela.

»Ona u glasu jesu znamenja stanja u duši :kao i ona napisana onih

u glasu. I kaošto niti slova nisu svima ista, tako nisu isti niti glasovi.

28 G. W. F. Hegel, Enzyklopiidie der philosophischen Wissenschaften IIIWW, sv. 10, st'r.277.

9 Loc. cit. str. 280.






No ono č e g a to t prvome redu jesu znakovi, to su svima ista stanja

duše; kao što i ono č e g a ta stanja jesu prilike-prispodobe naime stvarijesu iste.«32

Ovom r e č e n i c o m s p o č e t k a Aristotelove rasprave O t u m a č e n j u zacrtan je i strogo o m đ n okvir u kojemu ć e se t i s u ć l j e ć i m a dalje kretati

sva z n a č a j n i j a razmatranja prave naravi jezika-govora. Tu biva on vi-đ e n i i s t u m a č e n ikao jedan od momenata unutar slijeda m e đ u s o b n o godslikavanja simboliziranja naUkovanja. Stvari(7tpocy(.L(X t u), s h v a ć e n e iimenovane ovdje u potpunoj n e o d r e đ e n o s t i samo kao ono što nekako

jest izvan duše, svoju sliku, prispodobu i poredbu (O(.LO(uO L<;) nalaze udoživljaHma, trpnjama stanjima ( 7 t ( X . . ~ ( . L ( X ' t ' ( x ) duše. Ta pak stanja duše

svoj biljeg, znamen i znak ( O U ( . L ~ o ) . . o J ) imaju t glasom artikuliranim imenima i r i j e č i m a , kojih opet daljnji znakovi jesu slova.

Unutar srednjovjekovnog aristotelizma ali i u o p ć e svakog filozofijskog ispitivanja problema jezika-govora, ova Aristotelova »stanja duše« - za daljnje razumijevanje kojih on, usput r e č e n o u p u ć u j e na izuzetno teške i duboke izvode svog spisa O duši bijahu .manje-više jed

n o z n a č n o s h v a ć e n a i tome shodno p r e v o đ e n a ,kao pojmovi conceptus),a jezik-govor, opet na osnovi gornje Aristotelove postavke bio je unutar srednjovjekovnom logikom p r e v l a d a v a j u ć e teorije supozicije - pri

č m u supozicija ne z n a č i ništa drugo do postavljanje n e č e g a za neštodrugo odnosno umjesto n e č e g a drugog dicitur suppositio quasi pro

alio positio) mjerodavno o d r e đ e n kao sustav znakova.

Spornim je tu m e đ u t i m ostalo ponajprije t u m a č e n j e onoga što je

Aristotel bio nazvao »stvarima« i ostavio to u posvemašnjoj n e o d r e đ e -nosti. Pa premda su duh i slovo ka:ko spisa O t u m a č e n j u tako i Kate-gorija davali ponajviše povoda da se te »stvari« t u m a č e prije svega usmislu onoga što Aristotel tamo naziva prvim jestvima (7tpw t 1) O\)O ((X),

naime u smislu o d r e đ e n o g p o j e d i n a č n o g konkretno p o s t o j e ć e g »ovog

tu« b i ć a , ipak je p r e o v l a đ u j u ć i s k o l a s t i č k i nauk te »stvari« k o n a č n orazumio u smislu Aristotelova lika oblika (d80<;, (.Lopq:rij), i m e n u j u ć i ih

onda supstancijalnim oblicima formae substantiales).

Tome je osobito pridonijela uloga r i j e č i i jezika-govora u o p ć e koju

je k r š ć a n s k a filozofija kao o b v e z u j u ć u zatekla u biblijskoj objavi ostvaranju u kojoj božanski )..6yor;, - p r e v o đ e n onda dvojako jednako

tako smislu r i j e č i verbum) kao i u smislu razloga ratio) odjelju

j u ć i nebo od zemlje z a č i n j e proces stvaranja svijeta. N e o p l a t o n i č k i posredovana k r š ć a n s k a interpretacija tog biblijskog nauka o stvaranju

izvršena od strane Filona i takozvanih aleksandrinaca Klementa i Origena, te produbljena u Augustina, p r o t u m a č i l a je taj )..6yor;, k o n a č n okao sustav ili poredak predegzistencijalnih ideja odnosno likova budu

ć i h svjetskih b i ć a , sabran i zadržan izvorno u božanskome umu. Time

r i j e č biva izuzeta od svojeg o b i č n o g smisla z v u č e ć e i oglašene r i j e č i te

31 Aristoteles, e interpretatione 16a3-8.



74 B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97

zadobiva bitno vanosjetilni predosjetHni smisao, p o i s t o v j e ć u j u ć i se u

ik1rajnjoj liniji sa sa'mom mišlju.Svojevrsnom sintezom k l a s i č n o g p e r i p a t e t i č k o g nauka s jedne te

n e o p l a t o n i č k i m o d i f i c i r a n o g t u m a č e n j a k r š ć a n s k e dogme o božjoj stvar a l a č k o j r i j e č i ~ m i s 1 i s druge strane ostat ć e onda u bitnome o d r e đ e n oslužbeno s k o l a s t i č k o izlaganje naravi i biti jezika-govora. Prvom i apsolutnom pretpostavkom tog izlaganja valja vidjeti č v r s t o i bezupitno

uvjerenje o postojanju predegzistentnog inteligilbilnog reda poretka

ardo) svijeta. Sustavom supstancijalnih oblika i z g r a đ e n a esencijalna

struktura svijeta je, kao predegzisten1ma, zauvijek o d r e đ e n a univerzalna i nepromjenljiva. Cisti esencijalni bitak tih obliJka u vanvre,menomi svakog kretanja lišenom uzajalmnom · m e đ u o d n o š e n j u nije onda drugo

do jedan iskonski, svakom glasu i osjetilnom zvulku p r e t h o d e ć i i nad

njim izdignuti unutrašnji jezik govor same v j e č n e h a ~ m o n i j e svijeta.

Za razliku od božanskoga mišljenja koje nije drugo do jedno ne·prekidno i v j e č n o p r o i z v o đ e n j e to z n a č i r a đ a n j e te dakle i bezglasno iz-govaranje supstancijalnih oblika, č o v j e k u je, kao stvorenoj božjoj slicii prilici, dano tek to da se istim tim supstancijalnim oblicima pr.ibližisamo privremeno i u v i j ~ k naknadno o d s t r a n j u j u ć i na dugotrajnom iteškom putu spoznaje sve tvarno i osjetilno sa stvari kojima je neuklo

njivo okružen da bi na koncu, uvijek tek d j e l o m i č n o i priv,remeno,dospio do spoznanja samog sU pstancijalnog obUka, ikoji p O č i v a osnovisvake stvari kao njena v j e č n a i nepromjenljiva bit. samome č i n u , uaktu spoznanja ta bit nije drugo od same spoznaje, v e ć je s njom jedna

i istovjetna te ,kao takva jest uistinu najuflutarnjija r i j e č sama » r i j e čsrca«. Tako ć e naprimjer Toma Akvinski u spisu O istinf 33 trostruko

razlikovati r i j e č , na r i j e č srca unutrašnju r i j e č i r i j e č glasa verbum

cordis, verbum interius, verbum vacis , pri č m u r i j e č srca »nije ništa

drugo do ono 'što aktualno biva promatrano od strane uma id quod

actu consideratur per inf.ellectum «, unutrašnja r i j e č je otprilike ono

što i n a č e biva nazivano fantazijom dok r i j e č glasa »biva od nas oglašena toga radi da bi unutrašnja r i j e i č bila o č i t o v a n a « .

Jezrk-govor je tako van SVa/kog o d s j e č e n o g r a z l u č e n j a od mišljenja

i spoznavanja kroz č i t a v o srednjovjekovlje s h v a ć a n primarno kao unutarnji govor, bez i ka1kve vezanosti na oglašavanje u vanjskoj r i j e č i . Tome shodno mnoštvenost p o j e d i n a č n i h živih i pojavnih jezika, u k o l ~ k oim postojanje u sjeni latinskog, s t a r o g r č k o g i hebrejskog u o p ć e bijaše

s h v a ć e n o v,rijednim spomena moralo je biti is1kušavano kao nešto više

nego sporedno i akoidentalno, a njihova zbiljska pojavna r a z l i č i t o s t naj.,

boljim i dostatnim dokazom toga.Radikalnu preina'ku doživjet ć e ovako o d r e đ e n i i s t o l j e ć i m a u osnovi

jedinstveni sklop odredJbi mjesta i uloge jezi ka-govora unutar cjeline

svega tek od strane kasnosrednjovjekovnog nominalizma, osobito u ra-

33 Thornae Aquinatis e verita te (Taurini-Romae 1949), cap. IV, 1, resp.



B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija . " Prilozi 29 30 (1989), str 61 97 7

dikainim postavkama Wi1ijema Okarnskog. I za njega stoji jezik-govor

podo p ć e n i t i m , s v e o d r e đ u j u ć i m

svjetlom znaJka signum), samo što je jezik, kao S'kU p dogovornih i posve Ikonvencionalnih znakova, sad u potpunosti r a z l u č e n od pojma koji ć e bez ikakve unutrašnje srodnosti ilibarem i analogije 's r i j e č j u i govorom, Wilijem O k a m S l ~ i nazvati naprosto

prirodnim znakom signum naturale).

Kao što je dakle pojam radikalno odvojen od svake vezanosti uz

neki unutrašnji govor ili » r i j e č srca«, tako je, s druge strane i sam njegov »proomet«, ono našto se odnosi sad nešto posve drugo od supstan

cijalnoga oblika, odnosno od biti stvari. R a d i k a l i z i r a j u ć i naznake sadržane v e ć

unekim tekstovima samoga

Aristotela,p r o t u m a č i t ć e sad

Wilijem Okamski onu spor-nu »stvar« s p o č e t k a spisa O t u m a č e n j u upravo

doslovno Ikao neku p o j e d i n a č n u , individualnu, konkretnu stvar. iPrirodni znak za tu i takvu stvar i z n a ć i ć e onda u nekom izvornom teženju ismjeranju duše intentio animae) spram nje prirodnost· kojeg teženja

biva najbolje dokazana time da ono za sva ku stvar kod svih ,ljudi jest

isto, bez ikakva obzira na r a z l i č i t o s t jezika-govora, ikoji dakle i ne 'mogu biti drugo do pUlke umjetne i dogovorne o ~ n a J k e samih tih primarnih

duševnih intencija.

Konzekvence su ovoga stava dakako dalekosežne. S jedne je strane

naime, proces mišljenja i spoznavanja d r a s t i č n o odriješen od vezanosti

uz pretpostavljeni božanski, v j e č n i i nepromjenljivi Ipredegzistentnis:klOlp misli božjih, odnosno biti ili supstancijalnih oblika stvari te je

potpunosti o b r a ć e n u nešto puko subjektivno. S druge je opet strane

mišljenje odriješeno od sve i svake r i j e č i i jeziku-govoru, kruko vanjskom tako i unutrašnjem svojstvene smislenosti i z n a č e n j a , te ć e upra

vo time hiti o m o g u ć e n o ono za razvoj novovjekovne znanosti i filozofijetako presudno postepeno ;matematiziranje mišljenja koje - na zasadama nominali21ma - o d l u č u j u ć i poticaj ddbiva l l Hobbesovoj teoriji zna

ka, da bi svoju neusporedivo pretenciozniju verziju dobilo u Lei bnizovim višestrukim pokušajima oko s v e o p ć e ,matematike mathesis univer-

salis) i s v e o p ć e znakovnosti characteristica universalis). Osnovna ideja

s v e o p ć e matematike - filozofijski bitno p r i r e đ e n e svojevrsnom geometrizacijom duševne m o ć i uobrazilje, izvedenom u dvanaestom pravilu

ranog Descartesova fragmenta Pravila z upravljanje duhom u tome je

da se j e d n o z n a č n o i jasno o z n a č a v a n j e vanjskoga svijeta postiže tada

i time kad z n a č e n j s k i sadržaj r i j e č i hude bez ostatka l o g i č k o - s i n t a k t i č k irazriješen u neku 'kombinaciju k o n a č n i h o p ć e n i t i h ideja koje se umjesto

r i j e č j usad mogu, štoviše moraju

o z n a č i t inekom

d r u g a č i j o moznakomcharacter}.34

A:ko u nominalizmu Wilijema Okamskog valja prepoznati radiikalizaciju i apsolutizaciju jedne m e t a f i z i č k e m o g u ć n o s t i sadržane u cjelini

34 Usp. naprimjer Leibnizov kratki diijalog o vezi i z m e đ u stvari i r i j e č i :G. W. Leibniz, Die philosophischen Schriften. Herausgegeben von C. J. Gerhardt. 7 Bande, Berlin 1875-90, sv. VII str. 190-93.



76 B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 1989), str. 61 97

Aristotelove filozofije, onda se, s druge strane, ova s v e o p ć a karakteristi

ka može i treba shvatiti kao,nominaliz;mom

posredovanai

o m o g u ć e n adaljnja radikalizacija opet jedne od temeljnih postavki Aristotelova razumijevanja i izlaganja jezika-govora. Naime, pretpostavka same ideje

neke s v e o p ć e matematike ili karakteristike Jest potpuna i posvemašnja

konvencionalnos t, svojevoljnost i artificijelnost oznake i o z n a č a v a n j a .A upravo ta postavka konvencionalnosti stoji v e ć sasvim j e d n o z n a č n ou osnovi Aristotelova t u m a č e n j a jezika. »Ime je z n a č u j u ć i glas shodno pogodbi·dogovoru (x<X t oc a u \ l . ~ x ' Y ) \ I ) « , u s t v r đ u j e AristotePS, objašnja

v a j u ć i dalje da to »shodno pogodbi« z n a č i »da ništa od imena nije po

naravi (q>UO €L) nego tek onda ikad postane ZJnakom«36. S toviše, jednako

ć e tako u samog Aristotela biti unaprijed v e ć poput neke klice b u d u ć e gs t o l j e ć i m a prikrivanog razvoja, zacrtana i sama ideja s v e o p ć e karakte

ristike. U spisu O s o f i s t i č k i m pobijanjima i t a m o .tako: » B u d u ć i da raspravljanje nije m o g u ć unijeti same stvari, nego se umjesto stvari služimo imenima Ikao znalkovima, to smatramo da se ono što se zbiva uokružju imena Zbiva i u okružju stvari, kao što to i n e oni Ikoji r a č u n a j uuz p o m o ć k a m e n č i ć a za r a č u n a n j e . « 3 7

Apsolutizaciju pogod bene, dogovorne, :konvencionalne naravi jezika·-govora kao znaka, m e t a f i z i č k i o m o g u ć n u povijesnim etabliranjem nominaliz;ma u :kasnoj slkolastici, valja dakle prepoznati kao o m o g u ć u j u ć iuvjet same ideje s v e o p ć e matematike, u kojoj smo pak, ne bez razloga,sagledali jednu od v o d e ć i h ideja novije duhovne povijesti u o p ć e . Tom

je apsolutizacijom 'konvencionalne naravi znaka on m e t a f i z i č J k i p r o č i š ć e ndo č i s t e relacije, do odnosa ;kao tatkvog, te je onda takav o m o g u ć i o sjedne strane izgradnju moderne matematike u njenoj f o r m a l i s t i č k o j verziji, kao i tome u s l j e đ u j u ć i proces ·matematskog formaliziranja prvo takozvanih prirodnih, a zatim sve više i takozvanih historijsko-društvenih

znanosti. S druge je pak strane nezadrživo usmjerio razvoj živih jezika govora progresivnoj tehnifikaciji, u smjeru konstruktibilnosti takozvanih umjetnih jezika, od ,Peanova »Interlingua« preko Ogdenova »Basic

English« sve do suvremenog esperanta i do - od svega .toga z n a č a j n i j e- danas tek a s t u p a j u ć e g binainog j e z i k a - r a č u n a kompjutorskog progra

miranja. Dakako, ~ o g i č k a analiza jezika, semiotika, strukturalna i funkc i o n a l i s t i Č i k a lingvistika pritom su samo momenti druge, naoko puko

»subjektivne«, strane istog temeljnog zbivanja. »Filozofijska terminologija«, s h v a ć e n a u smislu sustava znakova specijalnog jezi ka filozofije, kao

jednog o specijalnih jezika jedne od znanstvenih disciplina u o p ć e svoje legitimno povijesno z n a č e n j e i Imjesto ima samo i jedino u sklopu

ovako i na ovim pretpostavkama s l u č e n e biti mišljenja, filozofiranja i

jezika-govora.

35 Aristoteles, e interpretatione 16a19.

36 Loc. cit. 16a27f.

37 Aristoteles, Sophistici elel1chi 165a6-10.38 D. B a r b a r i ć Preludiji Zagreb 1988, str. 187.



B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29-30 1989), str. 61-97 77

Upravo ovoj snažnoj tendenciji denaturiranja živog povijesnog go

vora i njegova progresivnog t e h n i č k o - k o n s t r u k t i v i s t i č k o g p r e t u m a č e n j au smjeru č i s t i h i apstraktnih odnosa unaprijed se suprotstavio Hegelsvojom tezom o nerazrješivosti mišljenja od imena i r i j e č i premda ubitnome o s t a j u ć i i sam unutar granica mjerodavne Aristotelove odredbe

jezika-govora kao znaka n a g i n j u ć i štoviše sasvim bjelodano i sam nje

govu j e d n o z n a č n o m logiciziranju. Ono što ga ipak p r i j e č i proslijediti

sve Ikrajnje :konzekvence takvoga bitnog stava jest s jedne strane o p ć e nito na Kanta n a s t a V l j a j u ć e o d l u č n o o g r a n i č e n j e m a t e m a t i č k e metode

u njenom dosegu relevanciji za spoznaju i o č i t o v a n j e spekulativnih

filozofijskih istina a s druge strane njemu samome u r o đ e n o i duboko

svojstveno o s j e ć a n j e za snagu i m o ć živoga, govorenog jezika. Osobitoć e tako Hegel iz svog m l a d e n a č k o g prisnog bavljenja g r č k i m pjesništvom

i n a r o č i t o tragedijom i z a ć i s o d l u č u j u ć o m spoznajom:

»Jezik jest samo kao govor jednog naroda jednako tako razum ium. Samo kao djelo jednoga naroda jest jezik idealna egzistencij duha

u kojoj ovaj sebi izgovara što on jest prema svojoj biti i u svome bitku;

Dn je neko o p ć e n i t o o sebi priznato u svijesti svih :na isti n a č i n odzvan j a j u ć e ; svaka g o v o r e ć a svijest biva neposredno u .tome jednom drugom

s v i j e š ć u . On jednako tako biva prema svome sadržaju tek u jednom

narodui s t i n s ~ k i m

jezikom-govorom, izgovaranjem onoga što Svatkomni.«39

Isti ć e taj m l a d e n a č k i uvid, m e đ u t i m snažno odzvanjati i u poznim

predavanjima o pov.ijesti filozof.ije, gdje č u j e m o naprimjer to»da neka

znanost samo onda pripada jednom narodu kad je on posjeduje u svojem vlastitom jeziku«, što je »u s l u č a j u filozofije još najnužnije«40, ili

to da »tek u materinjem jeziku izgovoreno, nešto jest moje vlasništvo«41.

Da l je ovim i ovakvim uvidima Hegel doista ,kako to smatra npr.

J. Derbolay42, dospio do na prag zagonetke onog vlastitog, individualnog

neu s p i j e v a j u ć i

ga ipakp r e k o r a č i t i o p t e r e ć e n v e z a n o š ć u

uz svoju ishodišnu postavku jezi:ka-govora Ikao z n ~ k a i na njoj zasnovano inzistiranje

jedino na a p s t r a h i r a j u ć o j u o p ć a v a j u ć o j svaku p o j e d i n a č n o s t i individualnost n i š t e ć o j i » p r e o . k r e ć u ć o j « naravi jezika samog?43

Pitanje može ostati otvoreno. Ovdje ć m o se zadovoljiti v e ć i time

da nam se u razgovoru s Hegelom ukazala jedna m o g u ć n o s t drugog dru-

9 G. W. F. Hegel, Jenear Systementwurfe I. Das System der spe kula-tiven Philosophie Hamburg 1986, str. 226.

40 G. W. F. Hegel, Vorlesungen uber die Geschichte der Philosophie IIIWW, sv. 20, str. 259.

41 Loc. cit. str. 16f.

42 J. Derbolav, Hegel und die Sprache. U: Sprache - SchlUssel zur Welt.Festschrift ilir Leo Weisgerber, DUsseldorf 1959, :str. 56-86.

43 Usp. G. W. F. Hegel, Phanomenologie des Geistes WW, sv. 3, str. 92.8 ; Wissenschaft der Logik I WW, sv. S, str. 126; Enzyklopadie der philoso.phischen Wissenschaften I WW, sv. 8, str. 74.



8 B a r b a r i ć , D. Filozofijska tenninologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97

gaC1Jeg iskustva i razumijevanja jezika-govora, i z v o d e ć i ga onda iz tradicijom v l a d a j u ć e odredbe, po

ikojojunaprijed v e ć ostaje zatvoren

ugranice propisane sam'Om biti zna'ka i o z n a č a v a n j a .

Razvijanje, osiguranje i daljnje svestrano r a z r a đ i v a n j e upravo te,ovdje tek n a s l u ć e n e m o g u ć n o s t i n a ć i ć e m o m e đ u t i m u onog Hegelova

suvremenika od kojega zacijelo i danas mora p o ć i sVaJko o2 1biljno i tešk o ć i stvari doraslo promišljanje zagonetke jezika-govora, naime l Wil

helma von Humboldta. Bitnu novost njegova doživljaja i i s ~ u s t v a jezika

n a ~ n a č i t ć e m o ovdje samo u ne-koliko osnovnih crta, o s l a n j a j u ć i se naprobrane k a r a k t e r i s t i č n e nav'Ode.

Prije svega, j e z i k ~ o v o r je za njega »neko samostalno, , č o v j e k a jedna

ko tako v o d e ć e Ikao i od njega r a đ a n o b i ć e « , pri č e m u je »davno i š č e Z l azabluda da je on neka Ukupnost znalkova za stvari, ili i samo pojimove,

koji o s t o j e izvan njega.«44 Jezi.k-govor je dakle, daleko od toga da bi bio

puko naknadno iZIražavanje V e ć p o s t o j e ć i h misli li pojimova, ili pak ozna

č a v a n j e v e ć p o s t o j e ć i h stvari i predmeta, u svojoj zbilji zapravo jedan

svemu p r e t h o d e ć i uvjet m o g u ć n o s t i svakog odnosa spram svijeta u o p ć e .Stalno iznova ć e stoga Humboldt ponavljati »da je razumijevanje svijeta,prije svakog znanstvenog i filozofijskog zahvata, v o đ e n o govorom«, da

je, štoviše, upravo on»u svem našem č i n j e n j u i mišljenju u o b l i č u j u ć ei o d r e đ u j u ć e djelatan«.45

U otklonu Od p r e v l a d a v a j u ć e tradicionalne odredbe, tvrdit ć e Hunlboldt o d l u č n o »da jezik-govor nije ne-ko PlIko sredstvo s a o b r a ć a n j a usvrhu m e đ u s o n o g razumijevanja, nego jest Jedan istinskii svijet«46, kao

i to da se »uzajamnom z a v i s n o š ć u misli i r i j e č i jasno o č i t u j e to da jezici l istini nisu sredstva da se v e ć spoznati svijet predstavi, nego mnogo

više, naime da s.e dotad n e p o ~ n a t i otkrije«47. R a z l i č i t o s t jezika nije dakleneka puka » r a z l i č i t o s t z v u č a n j a i znakovlja, nego r a z l i č i t o s t samih svjetonazora Weltansicht)«48 Ovaj s v e o b j e d i n j u j u ć i središnji svjetonazor,

kao ono najdublje i najvlastitije individualno svakog p o j e d i n a č n o g je

zika razumjet ć e Humboldt dalje ikao »unutrašnji, sebe u svojoj punini

slobodno r a z I V i j a j u ć i životni princip« odnosno kao »unutrašnju for:mu«individualnoga jezika-govora, te ć e tome naposljetku n a ć i ono krajnje

i posljednje, neku »tajnu«.

W. v. Humboldt, Werke in funf Banden. Herausgegeben von A. F1Hnerund K. Giel, Stuttgart-D3Jrmstadt 19iH, sv. 5, str. 129.

5 Op. cit. sv. 3, s'tr. 759.

46 W. v. Humboldt, Gesammelte Schriften (Akad.-Ausg.), Berlin 1903--1963, sv. 7, str. 177.

7 Op. cit. sv. 4, str. 28.48Ibidem.



B a r b a r i ć . D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61-97 79

K D n a č n o , svojstvu apriornog o m o g u ć e n j a svijeta u njegovoj razum

IjivDsti s jedne, lte radikalnoj i bitno nerazja šnjivoj vlastitosti svakog :po-j e d i n a č n o g jezika s druge strane, pridružit ć e se, kao. t r e ć a Osnovna karakteristika, njegova izvorna povijesnost. Jer, veli Humboldt, »jezik-govor se ne smije shvatiti kao. neki tu l e ž e ć i , u svojoj cjelini pregledni

materijal, nego mDra biti s h v a ć e n kao. neko. sebe v j e č n o r a đ a j u ć e « 4 9 .Ili, drugim r i j e č i m a : »Jeztk-govor, s h v a ć e n u svojoj 1lbiljslkDj biti, jest

nešto što neprestano i u svakom trenutku prolazi. samo njegovo Ddržanje p o . m o ć u pisma uvijek je neko nepotpuno, mumiji n a l i č n o o č u v a nje, kDje ipak iznova biva potrebno, b u d u ć i da se živo iznošenje time

h o ć e unijeti u osjetilnost. Sam jezik-govor nije nikakvo djelo (Ergon),

nego djelatnost (Energeia). Njegova istinska definicija može stoga bitisamo neka e n e t i č k a . « 5 0 Govor se daikle, z a k l j u č u j e Humboldt, »mDra uvijek iznova u mišljenju r a đ a t i « .

Tri navedene bitne ikaraikteristike jeziika-govora, naime to da on

nije drugo do cjelini svijeta transcendentalno p r e t h o d e ć e otvaranje mog u ć n D s t i njegDva Dtkrivanja te artikuliranDg razumijevanja i izlaganja,

zatim to da je on u svojoj zbilji i istini uvijek tek p o j e d i n a č n i jezik-govor, utemeljen na Ikoncu Illa radikalno i n d ~ w d u a l i Z J i T a n o j unutrašnjoj formi, koja se otima svakom daljnjem razlaganju i obrazlaganju, osta

j u ć i bitno tajnom, te k o n a č n o to da jezik-govDr prema svojoj pravojnaravi može biti s h v a ć e n jedino Ikao. neprestani proces živDg nasta

janja i s e b e r a đ a n j a : - te ć e tri Ikarakteristilke zajedno izvesti definitivno jezik-govor iz o g r a n i č a v a j u ć e odredbe znaka lj o z n a č a v a n j a . TLme

j e , č i n d se, u Humboldta, usprkos mnogih o č i g l e d n o neprevladanih momenata kantovskog \ t r a n s c e n d e n t a l n o g ~ d e a l i z m a 5 1 , u bitnome ipak nad

i đ e n a t i s u ć l j e t n a a ristotelijans ka predaja jednostrano l o g i č k o g istuma

č e n j a govora.S2

S druge pak strane, u Humboldtovim je promišljanjima biti jezika

- osobito sagledaju l se ona zajedno sa srodnim naporima J. G. Haman

na, J. G. Herdera i kasnDg Fr. Schlegela, lprije svih ostalih takozvanih

r o m a n t i č a r a - Iponovno o d l u č n o otvoren pogled na drugu jednu, ipak

prastaru m o g u ć n o s t doživljaja i i s t u m a č e n j a istine govora i govorenja,

onu ~ o j a u cjelDkupnoj tradiciji bijaše tako r e ć i podzemno živa i pri

sutna, p r o b i j a j u ć i tu i tamo v l a d a j u ć D m Odredbom zacrtane okvire znaka i o z n a č a v a n j a . Mislimo tu na iskonsko. p o e t i č k o - r e t o r i č k o - h u m a n i s t i č ko d s l k u S i t v o m o ć i i prave naravi jezika-govora. Pojasnimo to ll nekoliko

r i j e č i .

49 Op. cit. sv. 7, str. 55.50 W. v. Humboldt, Werke in funf Biinden s'v. 3, str. 418.51 Usp. E. CaJssli:rer, Die :kaIl t1i.lSchen Elemente in Wilhe1m von Humboldts

Sprachpbilosophie. U: Festschrift fur Paul Hensel G["eiz 1923, str. 105-27.s l Usp. K . .Q. Apel, Die Idee der Sprache in der Tradition des Humanismus

von Dante bis Vico. 2. AufJage, Bonn 1975 (Archiv fUr Begr,iff,sgeschichte 8),str. 53: »Qd kasnoga Platona preko Aristotela, stoika, slwlasti,ke i Leibnizapa d.o ranog W,ittgens:teina i do Husserla iz L o g i č k i h istraživanja velika jefilozofija problem z n a č e n j a jezika poimala od logike naovamo«.



80 B a r b a r i ć , D., Filozofijska terminologija , Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97

Aristotelovo povijesno tako presudno o d r e đ e n j e jezika kao pogodbe-

nog znaka pripada u njega zajedno saz n a č a j n i m

suženjem i reducira-njem istinosnosti cjelovite pojave govorenja na tek jedan njegov vid,naime na iskaz, odnosno iskazani s t a v A 6 y o ~ . i t O p < x v ' t ' L x 6 ~ ) . Iskaz pak ni-je drugo do onakav govor l l kojemu pribiva istinitost ili lažnost, tako

da naprimjer molitva ne ,može dospjeti unutar granica tako o d r e đ e n o gistinskog jezika izvan kojih jednako taJko Ostaje i svaki p o e t i č k i i re-

t o r i č k i govor.53

U ikasnijem aristotelizmu bit ć e onda sav onaj govor :koji nije is.kaz-ne naravi i k o n a č n o prepušten samo nekim nižim i uistinu nepravim vido-vima znanja naime pUkome mnijenju i uvjerenju. Tako naprimjer u

Aristotelova komentatora Amonija nalazimo s l i j e d e ć u , na Teofrastovun a u č a v a n j u zasnovanu podjelu cjelokupnoga govora: » B u d u ć i da govoJ:

A 6 y o ~ ) ima dvojako odnošenje jedno spram slušatelja kojima on ne-što z n a č i i o z n a č a v a (CJY) J.<X(VEr. tt) a drugo spram stvari kojima onaj

koji govori h o ć e da slušateljima nametne uvjerenja (itE :cr<XL itpo t W·€ t <XL),

to nastaju s obzirom na slušatelje poetika i retorika dok s obzirom

na odnos govora spram stvari fil Ozof brine prvenstveno oko toga da po-bije lažno i dokaže istinito.«54 Poetici i retorici razlaže dalje Amonije,stoga pri1?ada z a d a ć a »da izabiru k i ć e n i j e r i j e č i , a ne one o p ć e n i t o uo-

b i č a j e n e te da ih h a r m o n i č n o spletu tako da ono što iz toga p r o i z a đ eslušatelju donosi užitak oduševljava ga u smislu uvjeravanja i nagovora

i t P O ~ ~ 1tEL-&W)«55.

Pod ovim p e č a t o m , gotovo prdkletstvom drugorazredne ineprave

istine ostao je onda nadalje sav p o e t i č k i i r e t o r i č k i govor, u n a t o č mno

gostrukim pokušajima humanista osobito ranoga novog vijeka da u bor

bi protiv s k o l a s t i č k e j e z i č k e log1ke, nazivane dijalektikO m, ukažu na du-blju životnu i povijesnu istinitost one u » o p ć i m mjestima« živog, mit

skog i p j e s n i č k o g govora sadržane mudrO sti sapientia), odnosno gra-đ a n s k o g a , bolje r e ć i bitno p o l i t i č k o g a znanja scientia civilis), kao zna-nja o božanskilm i ;ljudskim stvarima. I tek je G. B. Vicu u jednO j povije-

sno z n a č a j n i j o j mjeri za rukom pošlo d j e l o m i č n o prevladavanje pukO re-t o r i č k o g a poimanja lpjesništva i s time vezani ukaz na primat istine sadr

žane u povijesnim svjetovima otvorenim snagom velikih }ezika u mitu

i pjesništvu · č i m e onda bijahu rprema samoj stvari v e ć bitno priprem

ljeni kasniji o d l u č u j u ć i uvidi Humboldtovi što smo ih ranije bili na-z n a č i l i .

No, Aristotelova redukcija istine s v ~ o l i k o g govorenja na is:kaz, 1?ra-ć e n a onda nužno o d r e đ e n j e m govora kao znaka, i sama još p o č i v a na

jednoj dubljoj i dalekosežnijoj filozofijskoj odluci, nai.me na iskustvu i

S3 Acistoteles, e interpretatione. 17al-6.

s4 Ammonius, In Aristotelis e Interpretatione Commentarius (ed. A. Bus-se), Berlin 1887, str. 65.

s5 Ibidem.



B a r b a r i ć , D., FUozofijska terminologija , Prilozi 29-30 (1989), str. 61-97 81

i s t u m a č e n j u istine u smislu p odudal1nosti i odgovaranja ( o [ J . o ( C l ) O ' ~ C ; ,

adaequatio te onda, iz toga izvedeno,i

ispravnosti (op o'IT)C;, rectitudo .Jer, i sa'ma dilema, z a č e t a još u doba rane g r č k e sofistike, oko toga da

l i su imena i r i j e č i takvi znakovi koji svoju osnovu imaju ill onome što

njima biva o z n a č a v a n o te stoga tome ,po naravi ( c p u O ' e ~ ) odgovaraju, ilije pak njihova o ~ n a č a v a j u ć a upotreba nešto posve samovoljno, p o č i v a -

j u ć e na golom o b i č a j u postavci i dogovoru (vo[J.oC;, e O ' ~ c ; ) , pre1lpostavlja- bez obzira na dati odgovor - razumijevanje i izlaganje istine kao podudaranja.

S druge bi strane, izgleda po svemu, o s l o b a đ a n j e jezika-govora izone sužene i u krajnjim konzekvencama nužno t e h n i č k o . . ; k o n s t r u k t i v i s t i č k e odredbe znaJka, kao i tome s u p r 1 p a d a j i l l ć e otvaranje iSlkustva govoraza sveukupnost njegova pojavljivanja, p r i k l j u č u j u ć i dakle l o g i č k o - z n a n stvenom iskazu i svu šir1nu takvih vidova govora kao što je naprimjer

pitanje, mol1?a, hvala i slavlJenje, pjesma i naredba, moglo do jednog

doista o d l u č u j u ć e g povijesnog prevrata dovesti samo i jedino pod pret

postavkom r a d i k a ~ n Q g ik rajnjeg o s l o b o đ e n j a od t i s u ć l j e t n o v l a d a j u ć e go d r e đ e n j a istine kao podudaranja i ispravnosti. Da l i su onda npr. oni

na W. Diltheya i G. Mischa oslonjeni pdkušaji izgradnje neke »hermeneu t i č k e :logike« (Th. Lipps), ili restauracija hermeneuti,ke s univerzalnom

pretenzijom( H . ~ G .

Gadarner) i razradaj e z i č k e

genealogije svijesti (B.Liebrucks, E. Rothacker), Hi pak danas sve popularnija nas tojanja oko

svojevrsne, .po intenciji t r a n s m e t a f i z i č k e topike (H. Boeder, O. 'Poggeler), u tom smislu zaista dovoljno duJbok filozofijski zahvat? Ili bi svi

ti pakušaji u svoje pravo i doista plodotvorno svjetlo bili dostatno privedeni tek jednim dubljim i radikalnijim korakom p r e t u m a č e n j a iti

istine smjeru njena iskušavanja i .izlaganja kao svemu p r e t h o d e ć e gotvaranja slobodne dimenzije, č i s t i n e i neskrivenosti, koja onda u o p ć e

o m o g u ć u j e sav i svaki m o g U ć i odnos, pa onda dakako i odnos stvari

imišljenja, kako je to na

tragug l 1 č k e r i j e č i za istinu & . A ~ & e r . o c

u nmogostruko opetovanim pdkušajima bio ,mislio, a možda i domislio Martin

Heidegger? Ne bi l titme onda i samo iskustvo »stvari« »mišljenja«imalo biti iz temelja p r e i n a č e n o ? Ova pitanja, na Ikoja danas, smatramo

s pravom, p o č i n j e ukazivati lprije svih K.-O. ApeIs6, možemo ovdje ostaviti otvorenima. U tom smjeru ostajemo dužni daljnjih temeljitijih pro

mišljanja.

56 K . o Apel, Der plillosophische Wahrheitsbegriff einer linhalt1dch <wien-tierten SpI1achwissenschaft. U: Sprache - SchlUssel zur Welt. FestschI1ift fUr

Leo Weisgerber, Diisse1dorf 1959, str. 11-38. S J d č n o ti E. Gmssi. Usp. njegovo~ l a g a n j e na :Siimpoziju povodom 450..godišnjice r o đ e n j a Fil"anje P e t r i ć aCresu: Ak,tualnost h u m a n l i s t i č k e tradicije i Heideggerova teza o ~ j u filozofiije, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 9-10 (1979), str.67-83.



82 B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija . . " Prilozi 29-30 (1989), str. 61-97

Ono, m e đ u t i m što za sadašnju temu može dostajati, jest ukaz na toda su n a z n a č e n i HU mb9ldtovi uvidi ipak plodonosno preuzeti u osnove

jednoga dijela suvremene znanosti o jeziku, č i j i se više nego poticajni

rezultati zacijelo ne bi smjeli z a o b i ć i u pripremi eventualnog Ipremišljanja ibiti istine te time i jezi'ka-govora. Mislimo tu na takozvanu sadržaj-

no orijentiranu gramatIku, bolje r e č e n o sadržajno orijentiranu znanost

o jeziku i n a č e l č e s t o , u nas i p r e č e s t o p r e v i đ a n u za r a č u n nametljivih

i ,modernoj t e h n i č k o j svijesti neusporedivo p r i v l a č n i j i h strukturalisti-

č k i h iIi bihevioristilokih orijentacija ,pri znanstvenom istraživanju jezika-govora.S7

Svi \gore ukratko ocrtani osnovni uvidi W. 'V. HumboLdta u bit i

praVlU narav jezika-govora preuzeti su u i s t r a ž i v a l a č k i posao ove školejezikoslovlja. Tako ć e ona prije svega inzistirati na tome da u jeziku-govoru treba prepoznati ništa drugo do sam svijet koji je dospio do

r i j e č i L. Weisgerber), iU .kako ć e to jednom, dakako i sam p r a t e ć i glavne ishode ovog na sadržaj usmjerenog istraživanja jezi'ka, formulirati

H.-G. Gadamer: Jezik-govor je »sveoibuhvatna prethodna, unapredna iz-l o ž e n o s t - i s t u m a č e n o s t (Vorausgelegtheit) svijeta«58.

Sve ~ o n z e k v e n c e ove bitne prethodnosti jezika-govora, na koju je

svojedobno i Humboldt ,tako naglašeno ukazivao, jedva da j e m g u ć eproslijediti. SValki misaoni, djelatni, voljni zahvat č o v j e k o v u svijet, pa

i sValko propuštanje toga leži, naime, uvijek v e ć na podlozi jednog određ e n o g izlaganja i t u m a č e n j a cjeline svega, koje je uvijek v e ć unaprijed

u g r a đ e n o u ono što nazivamo ~ n a č e n j e m jezika govora. R i j e č i m a pjesnika:» ne stoje r i j e č i u vlasti č o v j e k a nego č o v j e k u vlasti r i j e č i . (Kad god m otvorimo usta, tad govore deseci t 1 s u ć a 'mrtvih s nama zajedno.«59 Iskustvo ove b e s k o n a č n e izvornosti ove tako r e ć i prapovijesnosti jezika-govora prvo je od i č e g a bi moralo p o ć i sva:ko doraslo pro-

mišljanje njegove zagonetne naravi. Pa .kad ,sadržajno orijentirana znanost o jeziku autoritativno u p u ć u j e na to da jezici-govori » z a h v a ć a j uzbilju u raznovrsne pojmovne mreže, kategorijalno je , r a š č l a n j u j u te

i z a b i r u ć i i v r e d n u j u ć i p o d v l a č e u njoj o d r e đ e n a ipogledišta«60, onda filozofijska refleksija v e ć tu može n a ć i uporište za daljnja promišljanja. Nije l u ovim »poj.m()VInim mrežama« i >>ikategorijalnom r a š č l a n j e n j u « iskazano upravo isto ono našto je neprestano upozoravao Hegel, n a l a z e ć iu jeziku-govoru zapravo samo jednu da tako lkažemo »slabu logilku«?Nije l to upravo njegova osnovna teza iz predgovora drugom izdanju

57

L. Weisgerber, Muttersprache und Geistesbildung Gottingen 1929; VomWeltbild der deutschen Sprache Dtisseldorf 1949; E. Leisi, Der Wortinhalt.Seine Struktur im Deutschen und Englischen He idelbeI1g 1953; H. Gipper,Bausteine zur Sprachinhaltsforschung Diissel.dorl ,1963; W. Luther, Weltansicht und Geistesleben Gottingen 1954.

ss H.-G. Gadamer, Begriffsgeschichte als Philosophie. U: Kleine SchriftenIII Til:bingen 1972, str. 239.

S Hugo v. Hofmannstahl, Prosa I Frankfurt a. M. 1950, str. 267.



B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija , Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97 83

Znanosti logike, naime da je jezik I I cjelini prožet i v o đ e n jednim uro-

đ e n i m l o g i č k i m instinktom samo što je »ono l l o g i č k o « u njemu zauvijeki l1eUklonjivo uronjeno u osjetilnost vrijeme i bivanje u »lmnogostrukost i s l u č a j n o s t pojave«, te time onda i bitno n e p r o č i š ć e n o i neslobod-

no? P o t v r đ u j e l i se onda : d r u g a č i j e nego što smo o č e k i v a l i upravo usadržajno orijentiranoj znanosti o jeziku ipak na koncu ono prastaro

l o g i č k o i s t u m a č e n j e jezika-govora?

Svaka ko, ne smije se z a o b i ć i č i n j e n i c a da i unutar ovog usmjere-

nja jezikoslovnog istraživanja rezultati mnogostruko osna'žuju Hegelovo,a ;time onda u o p ć e tradicionalno aristotelijansko stajalište. Tako ono

naprimjer nalazi da su» I O g i Č l k i

pojmovni odnosi kao rod i vrsta genusproximum i differentia specifica) položeni gJrije sv.ake l o g i č k e analize l lmislenoj zgradi r j e č n i č k o g blaga jezika«, kao i to da su u njemu unaprijed polO'žene » č v r s t e mreže -mislenih odnosa u 'koje su suutkane lo-g i č k e oznake kao identitet i razlika, razlog i posljedak p r o t u r j e č j e itd.«61

Ono, m e đ u t i m č i m e j e d n o z n a č n a dbvezatnost ovih i ovakvih uvida

biva do neke -mjere relativizirana jest upravo svijest - kod Hegela

i u v l a d a j u ć o j ifilozofijskoj tradiciji tako malo prisutna - o bezuvjetnoj li posvemašnjoj povijesnosIti 'svega govorenja. TeIk. su zamašna pored-

bena istraživanja jezika svijeta u cjelini, u velebnom z a - č e t k u Ikojih po

novo uz nekolicinu veHkih stoji W. v. Humboldt iznijela na vidjelo to

do koje mjere je »ono l o g i č k o « bitna i o d l u č u j u ć a karakteristika ne jezika-govora naprosto i 'kao takvog, negO tek jednog u sebi zaokruženog

i zatvorenog vida njegova pojavljivanja naime kruga takozvanih indoevropskih jezika. Jer upravo je njihova z a j e d n i č k a karakteristika onaj

p r e v l a d a v a j u ć i r e č e n i č n i ,tip sklopa subjekta i predikata odnosno onoga

koji djeluje i samQg djelovanja l ~ o j e m u se -može sagledati j e z i č n o - g o vorni uvjet zasnivanja kako logike tako i ontologije, č m u onda o d l u č u

j u ć e doprinosi i uloga takozvanog glagola )>ibiti«, U svO'jstvu sredstva za

egzistencijalne iskaze i za predikaciju u takozvanim kopulativnim reč e n i c a m a .Dalekosežni z a k l j u č c i jezikoslovne znanosti na Hm uvidima zasno

vani, naprimjer taj da se » g r a m a t i č k a m r e ž a odnosa naših indoevrO'pskihjezika smije u tom o g l e đ u shvatiti Ikao neki skelet l o g i č k i h odnosa koji

se onda mogu refleksijom izolirati i upotrijebiti za izgradnju l o g i č k i h

6 H. Gipper Muttevspr,aclili.che W:ivkungen auf die wissenschaftliche Be.griffsbHdung und ihre Folgen. U: H. Gipiper, Denken ohne Sprache?, Diissel·

dorf ~ 1 9 7 8 , str. 37f.61 H. Gipper Der Beitrag der inhalt1ich orientierten Sprachwissenschaf:t

m r Kritik der hilStm'1ischen Vern UJIlft. U: H. Gipper, op. cit., str. 61f.6 H. Gipper op. cit., str. 63. Usp. dalje B. SneH, Die Entdeckung des Geis-

tes. StuidJien zur Entstehung des eU[1opruschen Denkens bei den Griechen,Hamburg 31955, osobito pogl. XII: Die naturwissenschaftliche Begriffsbi1dungim Griechischen; B. SneH, Der AUfbau der Sprache, Hambuvg 19 52; B. SnellDer Weg zum Denken und zur Wahrheit, Gotrbingen 1978; J. Lohmann Philo-sophie und Sprachwissenschaft, Berlin 1965.



84 B a r b a r i ć , Do Filozofijska termi1lologija oo Prilozi 29 30 1989), str. 61-97

sistema«63, ili taj da »naši zapadni jezici-govori navode mišljenje :koje

reflektira na j e z i č n u str.ukturu brže i lakše na l o g i č k a pogledišta i timeispostavljaju bolja polazišta za i z g r a đ i v a n j e l o g i č k i h sistema«, s č i m e su

onda nužno )}povezane povoljnije p r e t p o s t a ~ k e za m a t e m a t i č k o i prirodoznanstveno omiš ljenje, koje doista na zapadu i jest zadobilo svoj

o d l u č u j u ć i prodor i polet«64, dovode nas - u n a t o č dragocjenoj širini time otvorenih vidika - ipak samo pred nova i još dublja pitanja.

Jer ne p o č i v a i i sam naš uvid u primarno l o g i č k u strukturu indoevropskih jezika još uvijek na takvom našem pristupu govor.u Ikoji lU

njemu traži i nalazi Prije svega ostalog upravo ono l o g i č k o , »skelet log i č k d h odnosa«? Ne bi Ji tek s a m o o s l o b a đ a n j e j e z i č k e znanosti od vlastitih ishodišnih pretpostav.ki, zasnovanih na jednostrano l o g i č k o m istu

m a č e n j u živoga govora od strane s t o i č k i h i k a s n o h e l e n i s t i č k i h gramati

č a r a , llljoj podarilo dostatnu slobodu i otvorenost i za ono u jeziku-govoru što premda o d l u č u j u ć e , nije nikada ušlo, a n a č e l n o i ne može u ć i

taj , » l o g i č k i ·skelet«? ~ o n a č n o , uvjetuje l i doista apriorno l o g i č k oustrojstvo tog jezika njegov pre.težno metodiaki-znanstveni duh ili je,naprotiv i samo to ustrojstvo uvjetovano onim što bi ,se zasad u potpu

noj n e o d r e đ e n o s t i .moglo uvjetno nazvati njegovim najvlastitijim duhom?

Otvara i se ovdje jedan »hemmeneuti6ki krug« ikojem j e z i č k a znanost

teško da je Ikao znanost dorasla?Neki Putokaz k razrješenju leži .možda u drugom dijelu stava kojim

smo bili navedeni na ova sadašnja razmatranja. Naime tamo je bilo

kazano da jezici-govori ne samo »ikategorijalno r a š č l a n j u j u zbilju « u»pojmovne mreže«, nego ;i » i z a b i r u ć i i v r e d n u j u ć i p o d v l a č e u njoj odre

đ e n a pogledišta«. Nismo l i ipak v e ć samim ovim r i j e , č i m a navedeni na

uvid u jedan dublji sloj bitne naravi jezika-govora no što je to onaj

I l o g i č i k o - r a z u m s k o - i n t e l e k t u a l n i ? što je to u govoru što Illa koncu vrši

upravo n a z n a č e n o izabiranje vrednovanje i s t i c a n j e - p o d v l a č e n j e odre

đ e n i h 1P0gledišta? Odgovor, bolje r e č e n o :klicu , m o g u ć e g odgovora nudii opet sama znanost o jeziku:

»Nije oblast razuma uvida nego je oblast volje ona ~ o j a izjašnjavanja opsi].HbljuJe z n a č e n j e m . Volja da se rzahvati u zbilju stvara

r e č e n i c i - s t a v u njegovo z n a č e n j e . Volja da se nekom stvari ovlada podaruje joj njeno ime. Ono što dijete svojim prvim r i j e č i m a , č i n i i h o ć e

č i n i t i jest to da zadobije o ć nad stvarima svijeta p o o ć u oblikovane

g e s t e ~ k r e t n j e tGebarde) r i j e č i . Doživljaj z n a č e n j a proizlazi, jednom r i j e č -ju iz p o d r u č j a ' m a g i j e , č a r a n j a , koje je jedan č o v j e k o v pradoživljaj.«6s

Razriješi li se u ovam doista dubokom i dalekosežno o s l o b a đ a j u ć e m uvidu jednostrano i još uvijek m e t a f i z i č k i s u b j e k t i v i s t i č k o , an-

63 H. Gipper, op. cit. str. 63.

64 H. Gipper, op. cit. str. 68.

6s W. Porzi.g, Das Wunder der Sprache Tiibingen 11986, str. 210f.



B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija • Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97 85

t r o p o l o g i j s k o - p r a g m a t i s t i č k d usredištenje na volju lU smjeru jednog du

bljeg i obuhvatnijeg otvaranja pogleda na ulogu cjeline duševnosti prisvem i svakom govorenju, tada se i tek tada možda i s k o r a č u j e iz odavno

v l a d a j u ć e g iskustva i razumijevanja jezika-govora, koje nam se ovdje

od samog p o č e t 1 k a pokazalo nedostatnim. To bi onda imalo otprilike

z n a č i t i : »stvari« jesu u o p ć e samo tako da jesu u » r i j e č i m a « i to na jedan uvijek k o n a č n o - u s u d n i n a č i n ; u r i j e č i i kao r i j e č zadobivaju one

tek neku svoju vrijednost, mjesto i rang, boju i naglasak, ljepotu, odbojnost , jednom i j e č j u : - z n a č e n j e . H o ć e l se onda u o p ć e još upra

vo č o v j e k držati »subjektom« govora i govorenja , onim :koji rijeeima

»postavlja« m a č e n j e u stvani - što bi sve, na putu kojim je ovo ispiti

vanje Ikrenulo, trebalo polako i postepeno ostajati bez temelja - onda ito »stavljanje« nije ni u kojem s l u č a j u plod samo uma iIi razuma, ali

niti primarno volje i htijenja, nego su i želja, poriv i požuda, o s j e ć a j i

u g o đ a j ono što je uvijek v e ć iskonski uneseno i u g r a đ e n o u samu osnovu

svake r i j e č i i svakog njenog z n a č e n j a .

Ali, nismo l mi ipak ovim sve z ~ k u č a s t i j i > m jezi oko-znanstvenimj e z i č k o . J f H o z o f i j s k i m razmatranji:ma ustvani odlutali sve dalje i dalje od

onoga što bijaše naša prvenstvena i jedina tema, naime od nekog suvislog odgovora na problem filozofijske terminologije? Vjerujemo da

ne. štoviše, č i n i se da smo tek sada dospjeli dotle da uzmognemo poku

šati dati neki dostatno utemeljen odgovor. Jer tek pred ovom unutraš

njom dubinom i tako r e ć i intenzivnom i b e s k o n a č n o š ć u svake r i j e č i kao

r i j e č i pred ,koju bivamo na ovom iputu kao u slutnji dovedeni, morali

bi sad u svojoj istini i povijesno-životnom : z m a č e n j u biti odmjereni svispecijalni jezici i njima pripadne »terminologije«.

Naime, ona »unaprijedna i z l o ž e n o s t - i s t u m a č e n o s t svijeta« u jeziku

-govoru ne leži tek i samo u njegovoj strukturi, ustrojstvu i formi, negoprvotno i izvornije v e ć u sv koj r i j e č i pojedinoga jezika. 8 S pravom je

stoga Gadamer jednom prilikom živo govorenje o z n a č i o ne više nesvjes

nom logiIkom, nego »nesvjesnom filozofijom«69. R i j e č primarno nije neki

prazni i PO sebi neutraLni dio iskazne r e č e n i c e iz koje i u kojoj bi tek

imala zadobiti svoju j e d n o z n a č n o s t i jednosmislenost, nego ona sama

u sebi v e ć u jednom, naoko paradoksalnom, »ukinutom« vidu sadrži

mnoštvo, štoviše b e s k o n a č n o s t m o g u ć i h r e č e n i c a - s t a v o v a . U logici uo-

66 Ista temeljna nedost aJtnost može se, po našem mišljenju, n a č i 1 uK.-O. Apela. Usp. njegov Tad TechnQgnomie, eine erkenntnisanthropologischeKategorie. U: Konkrete Vernunft. Festtschrift E. Rothacker, Bonn 1958.

67 NovaJis, Werke und Briefe Mlinchen 1968, sltr. 482: » č o v j e k ne govorijedini - i univerzum govori - sve govori - b e s ~ o n a č n i .jeZlici-govori«.

68 K.-O. Apel, djelo navedeno u bilješci 56, str. 30.

69 H.-G. Gadamer, djelo navedeno u bilješci 5 8, str. 249.



86 B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija Prilozi 29-30 (1989), str. 61-97

b i č a j e n a i samorazumljiva »analiza pojmova« tek je daleka uspomena

na tu izvornuv i š e z n a č n o s t r i j e č i

za koju od davnine pDsjedujemo ime» m e t a f o r i č n o s t i « , u t u m a č e n j e k,ojega ovdje dalje n e ć e m O ulaziti, premda

se upravo u njemu, -kaJko nam se č i n i objaVljuje iskonska n o s e ć a , vod e ć a , o t v a r a j u ć a i u p u ć u j u ć a bit r i j e č i po kojoj ona nije više puki znak

u svrhu o d s l i k a v a j u ć e g posredovanja nelkih, v e ć p o s t o j e ć i h , »stvari« i»mislie<, nego je Isad, upravo suprotno, ona jedno izvorno u : p u ć u j u ć e - k a

z u j u ć e Dtvaranje, iz kojeg i u .kDjem tek dospijevaju u svjetlo prisutno

sti kako onaj koji bi mogao o z n a č a v a t i tako i ono 'što bi moglo biti

O z n a č e n o .Bitno je tu za nas ovo: princip svakog »specijalnog jezika« leži u

izoliranju jednog o d r e đ e n o g aspekta iz iskonske v i š e z n a č n o s t i i višeaspektnosti svake r i j e č i i svakog živog govora, u njegovu fiksiranju i apsolutiziranju. O d r e đ e n o s t , j e d n D z n a č n o s t te time i pouzdana upotrebljivost

u s a o b r a ć a n j u i p I 1 i o p ć a v a J n j u postignuta je tu uvijek pod cijenu sVDjeVTsnog um1rtvljerrja one » s v e o p ć e Imetaforike jezika-govora«7o Ikoja i č i n i pra

vu životnost svakog lJivog govora .Tednom ć e se, unutar jezikDslovlja,ali

i izvan njega, morati pod ovim naokO' negativnim pogledištem ponovo

odmjeriti ,istina u o b i č a j e n o g vrednovanja Ddnosa i z m e đ u pisanog i govornog jeziika, takozvanog visokog i svakDdnevnog, :književnog i p o d r u č n o g ,

n e o d r e đ e n o nazvanDg »dijalektDm«, te na :kDncu i z m e đ u sveg i svakog

specijalnog jeziika i živog govorenja naprosto. tom bi odmjeravanjupoticajem možda mogao biti i onaj č e s t o spDminjani a rijetko s h v a ć e n idi tum Jeana Paula da je svaki jezik »u pogledu dU hovnih odnosa zapravo te:k r j e č n i J k i ~ b 1 i j e d j e l i h metafora«71.

Nismo li; sad ipak, po drugi -put i k o n a č n o , dovedeni do toga da

»terminologiji« z a n i j e č e m o svaku istinu i vrijednost pri fHozofiranju?

Vrijeme je da se odgovori sasvim o d r e đ e n o : ukoliko se pod terminologi

jom razumije specijalno nazivlje specijalnoga jezika filozofije, tad je držimo zam-kom i o p a s n o š ć u za filozofiranje. Tada je, naime, pod termino

logijomn u ~ n o s h v a ć e n

sustavt e h n i č k i h

izraza, u biti odriješenih od onevazda se p r e p o r a đ a j u ć e m e t a f o d č n o s t i živoga govora i spram nje ravnodušnih, taJkvih koji povrh nje grade jedan postojani, samostalni, naoko vanvremeni svijet č i s t i h . m e đ u o d n o š e n j a . Nije onda nimalo č u d n o ,recimo usput, da su upravO' takvi skroz-naskroz nepovijesni vidovi filozofiranja Ikao štO je naprimjer n j e m a č k a školska filozofija prosvjetitelj

stva ili moderna neoskolastika više od svih inzistirali na z n a č e n j u i neophodnosti strogo fiksirane terminologije u filozofiji.

S druge strane, h o ć e l i se pod terminologijom - što prema gore izloženoj genealogiji izraza i pojma nika-ko nije primjereno - I>0drazu

mijevati ono svakom mišljenju i govorenju nužno i neizbježno privremeno a to z n a č i svaki put k o n a č n o - u s u d n o , zaustavljanje pogleda duha

70 H.-G. Gadamer, Beg:niffsgeschichte und Sprache der Philosophie. U

H.-G. Gadamer, Gesammelte Werke sv. 4, Tiibingen 1983, str. 84.

71 Jean Paul, Werke sv. 5, Miinchen 1963, str. 184.



B a r b a r i ć , D. Filozofijska termillologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97 87

na jednom pogledištu, te n a z i v a j u ć e i m e n u j u ć e orijentiranje odnosno

artikuliranje iz njega dostupnog rasvijet1jenog okružja b i ć a , onda timenismo izrazili uistinu ništa drugo do zbiljski karaikter samoga gDvorenjao Jer, vidjeli smo, njegova sva narav jest upravo u tome da uvijek i

nužno izaJbire i vrednuje, i s t i č e o d r e đ e n a pogledišta, iz njih onda s p 1 i ć u -smislenu ·mrežu ~ n a č e n j a .

SvojeVIrsni paradoks kako mišljenja tako govorenja, njih'0va duboko

ambivalentna narav i jest u tome da i jedne strane moraju, da bi o p ć e~ č e g a o d r e đ e n o g bilo, uvijek na jedan od m o g u ć i h naDina taiko r e ć i ujednom od m o g u ć i h Horisa na tren okameniti b e s k o n a č n u igru v i š e z n a č -ja, u kojoj nema baš n i č e g pDstojanog i č v r s t o g , ,te onda na tome u t v r đ e -nom graditi svijet nekDg pouzdanijeg orijentiranja. No jednako tako,

s druge strane, upravo tim u t v r đ e n j e m gradnjom orijentirane oblasti

izvjesnosti dospijevaju sad u opasnDst da zauvijek izgube dodir s onim

praiskonskim živim svepreplitanjem b e s k o n a č n e igre v i š e m a č j a i da se

utvrde u bitno u s m r ć e n u , samo JDŠ umjetnim putem do u lošu beskDn a č n o s t takozvane infoI'lmacije p:riV id.illo inoviranu aparaturu. Bit istins-

kogfi1ozofiranja, ikao i svakog jednostavnog i sabranog govora, u tom

je pogledu ništa drugo do o č u v a n j e sredine i prave mjere i z m e đ u tih

dv.iju krajnos.ti, štO' dakako podrazumijeva zrelost odvažnosti za isku

stvo svake od njih u punoj njenoj m o ć i i cjelini pripadnih ·momenata.Ono pak što tom o č u v a n j u , dakako ne kao jedino, može p r i p o m o ć i jestjednostavna, ,iako danas pod naletom k D n s t r u k t i v i s t i č k e metodi,ke moder-

nih znanosti sve brže i š · č e z a v a j u ć a s p o ~ n a j a da je »tvorba pojmova

neprestano suuvjetovana v e ć govorenim jezikom«72. č i m e drugim u o p ć ei t u m a č i t i onu vidovitu opomenu Platonovu '0 potrebi sVDjev,rsne l a k o ć ei nemarnosti, ikao i otmjene sldbodnosti, pri svakom imenovanju?

č i n i se da ista ,ta spoznaja nije bila strana ni Rudolphu Euckenu,

č i j a nam izuzetno vrijedna ovijest filozofijske terminologije jedina

·knjiga takve vrste, pruža dragocjenu m o g u ć n D s t da upoznamo glavne putanje geneze takDzvanog filDzofijskog jezika, njegove ,mijene, postaje

i preinake. Premda nai,me, u skladu sa svojom neokantovskom hegelijan i z i r a j u ć o m filozofijskom orijentacijom, pravim Hkom filozofiranja vi-di samo »cjelinu jednDg sistema« (str. 11), »pojmovni sistem« str. 192)i »obuhvatno poimanje svijeta« str. 28), č e m u ć e onda da;kako nužno pri-

padati »gradnja terminologije« (str. 29), »graditeljskD oblikovanje« str.

11) i » t e h n i č k a izgradnja jednog pravog pojmovn'0g sistema« str. 42),to ipak Eucken u v i đ a dobro zna da ta gradnja terminologije č e s t o ilako »biva nekom pretežno r e f l e k t i r a j u ć o m , š k o l n i i č k o m , razmrvljenom«

(str. 29). Dovoljnoć e

bitič u t i

štO' kaže naprimjer o srednjovjekovnomaristotelizmu:

» e đ u svim velikim sistemima g r č k e filozofije nijednome manje ne

pri;pada svojstvo da u neposrednom prenQšenju na strano tlo djeluje

72 H.-G. Gadamer, djelo navedeno u bilješci 58, str. 240.73 R. Eucken, djelo navedeno u bilješci 17.



88 B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 (1989), str. 61-97

poticajno i život b u d e ć i nego onom Aristotelovom. Njegova n a u č a v a n j ai pojmovi posvuda proizlaze iz jednog potpuno o d r e đ e n o g duhovnog usmjerenja i stoga zastupaju jedno s p e c i f i č n o poimanje svijeta; u tom je

poimanju svijeta, m e đ u t i m u punom smislu ono g r č k o dospjelo do

svog savršenog izraza, a t a k o đ e r i ono s v e o p ć e i ljudsko do te ·mjere stim povezano da ne može od toga biti odriješeno a da ne potone do

apstraktnosti i ispraznog formalizma. Ostali sistemi dopuštaju, pri ma-

njem pozitivitetu i manjoj r a š č l a n j e n o s t i , mnogo prije p r i k l j u č e n j e vlastite plodne 'mislene djelatnosti; gdje god se Aristotela htjelo jednostav-

no prenijeti u vlastita temeljna n a u č a v a n j a tu se lako izgradila neka sluganska vrsta š k o l n i č k o g pogona, koji je ubrzo progutao samostalno is

traživanje.U srednjem vijeku bila je p o t i č u ć a sila kao i dublji spekulativni sa

držaj Aristotelova sistema za svijest prikriven; a a:ko su usprkos tome

misli i pojmovi bili č v r s t o zadržani, morali su ostati lišeni živog duhov-

nog zrenja i poprimiti više nego izblijedjeli lik. Ono što je u svezi g r č k o -ga života pronašlo svoje puno utemeljenje i tamo o č u v a l o svoju m o ćto postade sad kao umjetnim n a č i n o m p r o b u đ e n o za neko postojanje

sjeni nalik. O daljnjoj sudbini nije dalkle više o d l u č i v a l a toliko ona izkrajnje dubine ljudskoga b i ć a p o t j e č u ć a nužda koliko r e f l e k t i r a j u ć epremišljanje, a uskoro i interes školskoga rada.«74

To što Eucken u ovoj više nego p o u č n o j dijagnozi naziva »nuždom

p o t j e č u ć o m iz krajnje dubine ljudskoga b i ć a « i »živim duhovnim zrenjem« .moglo je možda i njemu samome poslužiti da u pitanje postavi itime eventualno relativizira vlastitu osnovnu o cjelinu knjige ipak uteme-

l j u j u ć i pretpostavrku, naime tu da »termin«, kao filozofijski pojam usvom najprikladnijem li savršenom izrazu, jest po svojoj pravoj naravi

č i s t i slobodan od Svalke »sl:ike« i >> predstave tpripadne o p ć e n i t o m životu«(str. 192). Tada bi mu možda više pažnje privukla i pitanja dostojnijom

postala vlastita ispravna, premda u hiru nerazumljena i neprikladno iska-

zana Konstatacijap o s v e ć e n a

Platonu: »Ne kao da se mišljenje protivosjetilne predstave ne bi .moglo odhrvati - u mnogim t o č k m dokazu-

je se Platon u u m i j e ć u Č i s t o poJmovne :spekulativne dijalektike kao maj-

stor svih ; g r č k i h filozofa, u k l j u č u j u ć i Aristotela - ali ono svijetu nad-

r e đ e n o kamo ga 'mišljenje vodi, h o ć e on da uzdigne do nekog konkret-

nog, živog, da t približi ljudskoj osobnosti; filozofija stoga stremi da

postane u m j e t n o š ć u ono misleno htjelo bi se preobratiti u zrenje i tu

se dakako više ne može s p r i j e č i t i da se slika primiješa pojmu.«75

Vratimo se, m e đ u t i m još jednom na onu tezu sadržajno orijentira-

ne znanosti o jeziku koja nam v e ć duže vremena služi ,kao oslonac i

74 Loc. cit. str. 7lf.7 Loc. cit. sta-o 19.



B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija . , Prilozi 29 30 (1989), str. 61 97 89

okosnica raz,matranja. Bilo je r e č e n o : jezik-govor z a h v a ć a »zbi1ju«, raš

č l a n j u j e je, te i z a b i r u ć i i v r e d n u j u ć i i s t i č e na njoj o d r e đ e n a pogledišta.U ovoj je tvrdnji razabiremo sadržana i ona druga bitna karakteristi-

ka jezika-govora k:oju smo bili iznašli u W. v. Humboldta. živi govor

jest naime uvijek samo kao k o n a č a n i p o j e d i n a č a n jezik. Jer da bi uop-

ć e mogao i z a b i r u ć i i vrednuj ć i arti kulkati z n a č e n j a te time splesti izvornumrežu orijentacije on se mora svaki put zaustaviti na nekom

krajnjem središnjem i s v e o d r e đ u j u ć e m pogledištu. To pogledište jedna-

ko tako mora bi;ti neko o d r e đ e n o . Ali to onda znaoi da ujedno nije

i ne može biti neko drugo. Sam je Humboldt to jednom bio izrazio ovim

r i j e č i m a : »Svaki jezik-govor postavlja duhu onih koji ga govore izvjesnegranice te, ukoliko daje neki o d r e đ e n i smjer i s k l j u č u j e druge.«76.

Ova nužna usudna k o n a č n o s t ili, što je isto, nužna upojedinjenost

li individualnost 'Svakog živog je1Jika-govora, njegova praiskonska 'mnoštvenost da tako kažemo ono je - ustvrdimo samo ne u l a z e ć i u klupko

problema koji se tu filozofiranju, nenaviklom da misli k o n a č n o s t i upojedinjenost otvaraju - na , č e m u se temelji , m o g u ć n o s t postojanja razli

č i t i h naroda od kojih svaki dospijeva u zgodu povijesti u p u ć e n iz zagonetnog temelja vlastite 'sudbine, sabrane prije svega uprakretnji \pragesti onoga što, uglavnom ne m i s l e ć i 'mnogo \piri tome zovemo materi.

njim jezikom. Jezik jest samo kao jezik jednog naroda kako je to ods j e č n o tvrdo bio izrazio Hegel. Daleko od toga da ibi narod ili duh naroda u njegovu govoru-jeziku utjelovljen bili samo jedna od r o m a n t i č kih hipostaza nekog sad v e ć davno p:r.ošlog vremena; ta sama znanost

o jeziku, dakako onda ,kad je velika, a to z n a č i dubinom utemeljenja

oštrinom uvida i širinom zahvata dostojna tog imena nalazi potrebnim

upozoriti: »Jezik-govor ne samo da č u v a predaju on sam jest .predaja

jednoga naroda kroz sve promjenljive zgode povijesti on je jedna od

najsnažnijih sila koje ljudske zajednice sabiru u na'rod.«77

Sve je sad na tome da se, u skladu sa svim dosada kazanim ,taj kon a č n o - u s u d n i , nužno upojedinjeni jezik-govor jednoga naroda ne pomi

šlja u nekoj gotovosti i u k o č e n o j završenosti. Svakodnevnoj svijesti

pravilu ostaje skrivenom duboka nestalnost d i n a m i č n o s t , povijesnost

jezika, u kojem se ona u svojim dnevnim potrebama upravo zahvaljuj u ć i toj skrivenosti tako sigurno, lako i pouzdano i k r e ć e . Ne samo što

u svakome jeziku ima danas nebrojeno r i j e č i kojih prije recimo stoti-

nu ili nekoHko stotina godina u njemu u o p ć e nije bHo, Ikao što su, obrat-

no, iz jeziika i š č e z l e iLi jz njega potisnute mnoge davne stare r i j e č i nego

- što je mnogo : M a č a j n i j e - 'mnoge, .gotovo sve važne i nosive r i j e č iimaju sad drugo i d r u g a č i j e , više ili manje izmijenjeno z n a č e n j e , opet

ć e ga dmati. Dovoljno je v e ć upustiti se u č i t a n j e originalne verzije nekog starijeg dje[a u vlastitome jeziku da se bude spasonosno otet iz uo-

7 W. v. Humboldt Werke in tilnt Bi:inden sv. 5, str. 129.

77 W. Porzig, op cit. str. 297.



90 B a r b a r i ć , D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 1989), str. 61-97

b i č a j e n e dnevne samozaboravljenosti govora, u kojoj uporno zastrtom

ostaje jednostavna spoznaja da»neman

jedne strane Jezika-govora koja bi ostala miJenom netruknU ta.« 8

Kao što se daJkle pojedini jezik-govor nemože u njegovoj pravoj

zbilji u o p ć e dohvatiti pod vidom neke imaginarne s t a t i č n o s t i i k o n a č n etakovos ti, tako ga se, s druge strane ne može sagledati niti samo pod

pretpostaVlkom posvemašnje individualiziranosti i i ~ o l a c i j e . Osobito jezici takozvanog evropskog kulturnog i povijesnog kruga do .te su mjere u p u ć e n i na m e đ u s o b n o susretanje prepli:tanje i d j e l o m i č n o srasta-

nje da bi imperativ neke izolirane upojedinjenosti zatvorio pogled upra-

vo na ono bitno naime na č i n j e n i c u da »postoji neko unutrašnje ujed

n č e n j e m e đ u r a z l i č i t i m jezicima-govorima Evrope.«79 Ona i i n a č e nužna i neuklonjiva unutarnja 'mijena jezika-govora potencirana je u povijesnom :krugu evropskih jezika intenzitetom njihoviih , m e đ u s o b n i h susretanja. To pak ».susretanje« nije dakako niika\kvomirno, ravnodušno

izvanjsko i uzajamno ravnopravno odnošenje. Susret dvaju jezika-govora je shodno svemu do sada r e č e n o m , ustvari susret dvaju svjetova,dvaju individuaLno u sebi razloženih i razvijenih pralikova o s j e ć a n j a ,mišljenja i izlaganja cjeline zbilje.

Prastaro iskustvo bitne i n a č e l n e nedostatnosti svakog p r e v o đ e n j aiz jednoga jezika-govora u drugi dabro poznato sva,kome tko se jednom zaista u tome okušao p o č i v a upravo na tome da » t u đ a zajednica

nema samo druge j e z i č k e znakove, nego posjeduje jedan drugi n a č i nmišljenja zrenja da ona d r u g a č i j e s h v a ć a i ra'šlanjuje svijet, damupristupa s drugim o s j e ć a j e m i drugom voljom.«80

Svu t e š k o ć u i oporu istinu bitne n e m o g u ć n o s t i p r e v o đ e n j a rijetko

je tko ,taJko duboko iskusio i taiko vjerno do izraza doveo kao W. v.Humboldt. U izuzetno p o u č n o m poticajnom uvodu u vlastiti, dvijedecenije p r i r e đ i v a n i ,prijevod :Eshilova »Agamemnona«, koji v e ć njegovim ·suvremenicima bijaše te'ško č i t l j i v , izlaže on svojevrsnu teoriju

p r e v o đ e n j a j kaže uz ostalo: »Kako bi ikad jedna r i j e č , č i j e ~ n a č e ·nje nije neposredno dano putem osjetila, :mogla biti potpuno jednaka

jednoj r i j e č i nekog drugog jezika? Ona mora nužno iznositi ' r a z l i č i t o s t i ,pa ako se najbolje najbrižljivije, najvjernije prijevode potaniko usporedi ostaje .se i z n e n a đ e n kolika je r a z l i č i t o s t tu gdje se htjelo zadržati

samo jednakost istovjetnost. Može se č a k tvrditi da prijevod upravo

toliko postaje o d s t u p a j u ć i m Ikolilko se trudi )Iko vjernosti. Jer on tada

h o ć e da oponaša i one fine svojstvenosti-posebnosti, izbjegava ono puko

o p ć e n i t o , a ipaik mOŽe samo jednoj svojstvenosti-posebnosti suprotsta-

viti neku od nje r a z l i č i t u . « 8 1

8 Loe. cit. str. 282.79 W. Betz, Deutsch und Lateinisch. Die Lehnbildungen der Althochde

utschen Benediktinerregel Bonn 1949, str. 11.80 W. Porzig, op cit. str. 214.

W. v. Humboldt, Werke in funf Biinden sv. 5, str. 138.




Dvadeset godina ranije dakle upravo z a p o č i n j u ć i dug i 'mukotl'1panposao p r e v o đ e n j a

Eshila,Humboldt piše A.

W. Schlegelu upovodu

njegova prvog prijevoda Shakespearea: »Sve p r e v o đ e n j e č i n i 'mi se naprosto pokušajem razrješenja jedne n m o g u ć z a d a ć e . Jer svaki seprevoditelj mora spotaknuti na jednu od dviju zapreka nai,me iHtuda se pod cijenu ukusa i govora svoje nacije odviše t o č n o drži svogoriginala, ili tu da se pod cijenu originala suviše drži svojstvenostipo

sebnosti svoje nacije. Sredina i z m e đ u toga dvoga nije samo teška nego.upravo n e m o g u ć a . Premda dakle prijevodi svoju zapravu krajnju svrhu

promašuju ispunjaju oni ipak jednu dr.ugu, vrlo važnu. Oni su za je:z;i-

ke ono što je o p h o đ e n j e za ijude dovode ih u dodir i č i n e ih spretnima

i mnogostranima.«82Jezici-govori, dakako u svom povijesno.m susretanju nisu ravna

pravni. U jedne je u g r a đ e n i u njima o č i t o v a n dugotrajni intenzivan

rad duha drugi su u tom pogledu pripTosti i t a J k o r e ć i nevini. Indo

e v r o p e i s t ~ k a je ukazala na 'to :kako su, osim naroda b a l t i č k o g i slavenskog jezika, koji se na jug i zapad šire tek dugo nakon Kristova r o đ e nja S\7 i jezici i narodi staroevropskog p o d r u č j a ustrajno pokušavali

da drugi i novi život ostvare u južnijim krajevima onima oko Sredo

zemlja. No svi su oni - Hilri Kelti i Germani - l'0ktlekil1uH pod sna

gom, kako. politiCiko.m tako još više kulturnom,i t a l i č k o - I a t i n s k o g

ig r č -

kog jezika i vatre duha u njima pohranjene ne mogavši u njiho.vu ozrač j u na duže vrijeme uhvatiti vlastitog korijena. Od ilirs)koga se nije

održao niti preostatak dok su germanski l keltski o č u v a l i vlastiti životi obnovili ga samo izvan dohvata g r č k o - l a t i n s K o g južnog podneblja.Sl

M e đ u s o b n i odnos p o j e d i n a č n i h jezika-govora svojoj je povijesnoj zbilji odnos borbe nadvladavanja i pod1ijeganja, oplodnje i prepo

r a đ a n j a . Upravo jasan uvid u taj bitno a g o n i s t i č k i karakter susreta dvaju jezika podario je i Euokenovoj povijesti filozofijs:ke terminologije

onu p l a s t i č n o s t i onaj dojmljivi ton prev,ratnoga života, kojim je v e ću osnOVi prevladano ono jednostrano sistematsko-pojmovno t e h n i č k o

i s t u m a č e n j e filozofijskog mišljenja i govora, na ikojem je knjiga i n a č ezasnovana. Taiko on, o p i s u j u ć i naprimjer pokušaje ranog n j e m a č k o gduha da ustanovi vlastito filozofiranje u materinjem jeziku o t v a r a j u ć iseza sraz i susret s latinskim jezikom, veli: >> Prema pojmovnom sadr

žaju u p o č e t k u se jest potpuno zavisan od t u đ e g a zatim se iZIradujevlastito a da se ipak ne dospijeva do Ipune zrelosti; tad u izmijenjeno

stanje ponovo prodire ono t u đ e dok k o n a č n o n j e m a č k a filozofija ne

dostigne svoju punu samostalnost i ne stupi na vrhunac duhovnoga

života.«84

82 A. Klette, Verzeichnis der von A. W. v. Schlegel nachgelassenen Brief-sammlung Bonn 1868, str. VI.

83 H. Krahe, Sprache und Vorzeit. Europiiische Vorgeschichte nach dem

Zeugnis der Sprache Heidelberg 1954, str. 172.

84 R. EUdken, op cit. str. 1:15.




Ili drugdje, o p i s u j u ć i »prelazak pojmovnoga sisten1a u novi jezik«:»Tada termini nadiru Ikao o s v a j a j u ć i u strano p o d r u č j e i moraju stoga

o č e k i v a t i lbOI1bu. Cak i ako pritom ne bi bilo nikakvoga otpora i ako bi

ono n a d i r u ć e bilo naprosto p r i h v a ć e n o moralo bi se v e ć iz nužnosti

obrazlaganja i razjašnjavanja zibiti izvjesno osvježavanje termina. Aliprirodno je da se uvijek d o g a đ a neko protudjelovanje i razliku č i n isamo to da li se ono d o g a đ a više instinktivno iz cjeline života ili se

uzdiže do svojevrsnog naprezanja da se ono t u đ e prebaci u vlastito.

Sto je to protudjelovanje življe, to više mora predana terminologija

u borbi pokazati o d r e đ e n e prednosti, to više biva ona tim protudjelo-

vanjem i sama p r e i n a č e n a . « 8 5Daleko 'Od toga da je zagonetka :pravog odnosa onog svojeg i vlas

titog naspram onog t u đ e g unutar živog jeZJika-govora ovim dovedena

do razrješenja. No ono i tako ne bi niti moglo ležati samo I I nekom

uvidu, staVlll i iskazu, v e ć jedino u djelu, jedino u sabranom i produb-

ljenom ,mišljenju-govoru samom, kojega je duboko dijaloški i agonistič k i karakter u navedenom Euckenovu uvidu n a s l u ć e n i vjerno odslikan.

R a z l i č i t i stupnjevi m e đ u s o n o g odnošenja dvaju jezika pri njihovu povijesnom susretu o d r e đ e n i su unutar jezilkaslovne znanosti 'rangiranim .slijedom takozvane t u đ i c e zatim p o s u đ e n i c e preko prevedenice

do nado.mjesne r i j e č i . Ne u l a z e ć i u potanje razglabanje tih razlika86,

recimo ovdje pojednostavnjeno da su t u đ i c e u nekom jeziku-govoruplod potpunog podlijeganja pri dodiru s drugim, povijesno j a č i m i nad

m o ć n i j i m jezikom. U biti tog i takvog dodira leži upravo izostanak svakog slobodnog susreta. Nadvladani jezik preuzima gotove r i j e č i - p o j m o ve onog drugog, ali ostaje u bitnome spram njih ravnodušan i njima

netaknut te 'Ono svoje i vlastito p o v l a č i u skriveniju unutrašnjost i o č u vava ga pod cijenu sve dublje potisnutos.ti I I neartikuliranu n e o d r e đ e nost nekog fluidnog p r a u g o đ a j a . tim zajedno onda .ide zatvorenost ibitno sljepilo za pravu snagu i puni smisaoni domašaj preuzete r i j e č injena s v i j e t - o t v a r a j u ć a m o ć ostaje nespoznata i zapravo nijema. Jednako tako, s druge strane, sama t u đ i c a ostaje unutar osvojenog jezika-govora l l svojevrsnoj p o b j e d n i č k o j izolaciji, ne ulazi u živo odnošenje

s drugim r i j e č i m a i ne u č e s t v u j e u onom živom sveprenošenju z n a č e nja, Ikoje smo kao s v e o p ć u I m e t a f o r i č n o s t prirodnoga govora i izvorište njegove v j e č n o nove žirvotnosti bili ralIlije upoznali. Ta ko ostaje t u đ i ca na neki n a č i n mrtvo tijelo I I živome tkivu jezika-govora i nije onda

nikakvo č u d o što i najvitalniji, to z n a č i duhom najviše prožeti jeziciipak s toliko .malo otpora u sebe p r i h v a ć a j u t u đ e r i j e č i koje to zapravo

više i nisu, b u d u ć i da se u njima ne otvara nikakvo polje z n a č e n j an e č e g

povijesno živog. Iz raspalih dijelova »mrtvih« jezika,g r č k o g

ilatinskog, konstruirani t e h n i č k i internacionalizmi za jednako tako umrtvi mehanizam sklopljene »stvari«, kao što je naprimjer »automobi1«,

Loc. cit. str. 192.l 6 Usp. E. Back, Wesen und Wert der Lehnubersetzung GieS'sen 1935.



B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29 30 1989), str. 61 97 93

»fotografija«, »telefon« i bezbroj s l i č n i h po svoJoJ naravi ne dopušta-

ju smisleni prijevod u materinji jezik-govor, jer njihova ishodišna artificijelnost ne može ni silom zaddbiti neki prirodan odnos sa živim

v i š e z n a č j e m živoga govora.

No u s l u č a j u imena za nešto živo, a to z n a č i prije svega za neki

m o g u ć i duhovni odnos i tek drugotno za cjelinu osjetilnih i »)lkonkretno« p o s t o j e ć i h stvari t u đ i c a je udarac u živu smislenu cjelovitost svakog jezika-govora. Stoga je ovdje, ako igdje, govoru jednoga naroda

upravo životno nužno otvoriti se za istinski susret i upustiti se u borbu

i neizvjesnost m o g u ć e g sebegubljenja ili pak s a m o p r e p o r a đ a n j a . Teku materinjem jeziku izgovoreno jest nešto mojim vlasništvom kako

r e č e Hegel.

Iz .takvog slobodnog susreta r a đ a se tek ono ,što zovemo prevedenicom. Prevedenica je r i j e č kojom je smisao i z n a č e n j e a to z n a č izapravo sama »stvar«, iz jednoga t u đ e g jezika prenesena u vlastiti i to

ili novim dotad nepoznatim složajem vlastitih r i j e č i koje time otvara-:ju jedno novo polje z n a č e n j a ili pak proširenjem p r e i n a č e n j e m i pre-

nošenjem z n a č e J 1 j a jedne od vlastitih r i j e č i u novo, tek sad otvoreno

smisleno p o d r u č j e . Upravo se prevedenicama sadrži prije svega ono

z a j e d n i č k o duhovno-povijesno n a s l j e đ e Evrope u r a z l i č i t i m njenim jezi

cima i upravo se rt njima ponajprije i ponajviše nalaze o d l u č u j u ć e trijefilozofiranja. Samom se jezikosloviju pravi z n a č a j prevedenica -kao

i sva duboka n e d o k u č i v o s t njihove geneze, njihova opsega i domašaja

pokazuje tek u novije vrijeme: » Kako se b r o J č a n o prevedenice pri

jevodne r i j e č i i prijevodno proširena l l n a č e n j a odnose spram pravo

d o m a ć e g j e z i č n o g blaga u nekom jeziku-govoru, to nije još ni jednom

s l u č a j u t o č n o ustanovljeno. Niti je lako u o p ć e i prepoznati posudbena

p r e v o đ e n j a i prijevodna proširenja : z n a č e J 1 j a . Ali istraživanje č i n j e n i č -nog stanja za jezike jednog -kulturnog kvuga kao onog z a p a d n j a č k o gdalo bi z n a č a j n i h razjašnjenja o njihovoj isprepletenosti i njihovoj zaj e d n i č k o j duhovnosti.«87

Eventualna istraživanja oko nastanka [mijena, fi1ksiranja i preina-

ka takozvanog filozofijskog jezika unutar slavenskog, ili pak samo hr-

vatskog jezikaolgovora, svoju dostatnu utemeljenost obuhvatnost i cjelovitost mogu imati samo unutar oVaJko povijesno široko zaortanih okvira.Pritom ona više n e ć e biti v o đ e n a i z a v o đ e n a fikcijom neke go.tove

univerzalne i vanpovijesne terminologije nego ć e se polako i postupnou v j e ~ b a v a t i i ospos-abljavati za to da u o č e prate i filozofijski kara kteliiziraju mnogostruko zapletena posredovanja >ll sudbonosnom povi

jesnom procesu n a s l j e đ i v a n j a i predavanja onoga izvornim g r č k i m filo-

rT W. ,Porzig, op cit. str. 269.



9 B a r b a r i ć D. Filozofijska terminologija Prilozi 29-30 1989), str. 61-97

zofiranjem izlborenog, kojem je predavanju nužno i neuklonjivo vaz

da sadržana i nužnoS t

gubljenja, propadanja, obnavljanja, prepora-đ a n j a i bitnog p r e i n a č a v a n j a . Na .koje se bitne r i j e č i vlastita jezika-govora oslonio Rimljanin u pokušaju da prisvoji, a to z n a č i ujedno

o č u v a i promijeni, filozofiJski sadržaj položen u g r č k o m e jeziku? Koli~ o je slobodnog odvaženja sabrano u Notkerovim mukotrpnim pokušajima oko k o m e n t i r a j r u ć e g p r e v o đ e n j a Boetija? Kojim se vlastitim Irije

č i m a povjerio tek krJstijanizirani slavenski duh u naporima Ivana Egzarha oko p r e v o đ e n j a visoko stilizirane i sofisticirane bizantske teološke misli, g r a đ e n e na aristotelovskom n a s l j e đ u ?

Cjeloviti kompleks odgovora na ova i njima srodna pitanja može

uslijediti jedino na osnovi d u g o t r a j n i h s t ~ p l j i v i h i h e r m e n e u t i č k i osv.rještenih ispitivanja, kojima upravo ovi,m radom h o ć e m o položiti neku

vrstu prvog metodskog utemeljenja Njegovo bi dovoljno opravdanje

bilo v e ć u tom ako je uspjelo upozoriti prije svega na to kako takvo

jedno ispitivanje ne može ibiti prepušteno znanost,i o jeziku i njenoj

metodologiji, v e ć mora i samo postupati .filozofijski, to z n a č i pri svakom koraku ispitivanja ujedno ponovo reflektirati na osnovna pitanja

oko mjesta li uloge r i j e č i i govora rusvom i svakom 'mišljenju. Iz toga

onda slijedi, 'kako s,mo Ikroz č i t a v rad nastojali pokazati, i nužno pret-

hodno nadilaženje onog ru znanosti i u dosad p r e v l a d a v a j u ć o j filozofijijeziika uvijek pretpostavljenog strogog r a z l u č e n j a r i j e č i od poj'ma.

»U svakoj , r i j e č i leži jedno pojmovno p o s t i g n u ć e Ikoje se zacijelomora pripisati anonilmnim ljuds'kim stvaraocima. Stoga se u pogledu na

njeno s v i j e t - o t v a r a j u ć e p o l u č e n j e svaka r i j e č može izgovoriti i kao

pojam Ali to ipak nije za savjetovati, jer pojmovna strana r i j e č i jedva

da u normalnoj upotrebi jezika biva potpuno aktivirana i iscrpljena.

Normalni govorni sudrug ne zna o tome ništa: on vjeruje bez daljnjega da je jezikom-govorom neposredno pri stvarima, pri zbilji Ikoja ga

tjera i p r i t i š č e . . da, on to mora vjerovati da bi u o p ć e mogao govoriti, to jest smisleno upotrebljavati govor.«88

Pojam i r i j e č nisu dakle dvoje i r a z l i č i t o , nego r i j e č sama postaje

i biva pojmom jednim izuzetnim i posve n e u O b i č a j e n i m odnošenjem

spram nje i onoga u njoj kazanoga. Tajna sveg p r e v o đ e n j a na tkojusmo gore zajedno s HumJboldtom Ibi1i te'k ovlašno ukazali, tajna genezetakozvanih prevedenica, tog živog središta sus'retanja dvaju povijesnih

jeziJka, a onda i tajna sveg mišljenja i govorenja - jer što su oni u o p ć eako ne neko stalno i nužno p r e v o đ e n j e j.oš i unutar jednog i is:tog jezi

k a ~ g o v o r a - leži u n e d o k u č i v . o j nužnosti toga da se i s k o r a č i , uvijektek na trenutak, iz .obuhvatne cjeline vlastiHm jeiikom r a š č l a n j e n o g itime tek smisleno .otv.orenog svijeta. »Jezik-govor je samozaboravljen isamo jedno protuprirodno k r i t i č k o n a p r e g n u ć e ,koje slama tijek govo-

88 H. Gipper, djelo navedeno bilješci 60, ,str. 43.




renja i najednom zaustavlja nešto iz tog tijeka, može p o l u č i t i svjesnost

i tematsko razjašnjenje jedner i j e č i i

njenog pojrmovnogz n a č e n j a . « 8 9

Posvemašnje o t r g n u ć e od samozaboravne prisnosti u 'kojoj je svijet uvijek v e ć nekaIko u jezi'ku-govoru izložen i prisutan, iznenadno,

blijesku s l i č n o u t o n u ć e u ono što, dublje ·od svake ·šutnje Ikao puke

lišenosti i liz'Ostanka govora, uvijek. neiskusni naprosto limenujemo mu-

kom - to je »govorna neprilika i nevolja« u kojoj ć e naprimjer Gadamer razabrati bitnu karakteristilku filozofiranja90 i koju mora da je

zaista upoznao sva1Jko tko stvarno ima nešto s ml'šljenjem i s filozofijom. Pustimo ovdje, na kraju, da nam jedan pjesnik i mislilac ikojemuje upravo to iskustvo prije svega drugog bilo sudbinom, p r i p r e m a j u ć inas i o s n a Ž u j u ć i , prenese nešto od svojeg udjela u č u d o v i š n o j tajni 'muka Ikoji vrtložno prethodi svakom mišljenju i svakom govorenju. Hugo

von Hofmannsthal u fiktivnom pismu lorda Chandosa Francisu Baconu

piše:»Moj s l u č a j je, ukratko, ovaj: potpuno me je napustila sposobnost

bilo o č m u smisleno-sabrano 'misliti iIi govoriti.

Najprije mi je postepeno postalo n m o g u ć i m govoriti o nekoj višojili o p ć e n i t i j o j temi i pritom u usta uzimati one r i j e č i kojima se ipak

svi ljudi bez krzmanja 'lako i okretno O b i č a v a j u služiti. O s j e ć a o sam

neku neobjašnjivu nelagodu samo i i z r e ć i , r i j e č i duh , duša i Ii 'tijelo'.Našao sam unutrašnje n m o g u ć i m o prilikama na dvoru, zbivanjima upaTiamentu, ili što god drugo h o ć e t e , iznijeti neki sud. to ne možda

iz ObziTa bilo koje vrste, jer Vi poznajete .moju odvažnost koja ide i do

lakomislenosti: nego apstraktne r i j e č i , kojima se ipak j e z ~ k govor po

prirodi mora služiti da ibi bilo kakav sud .iznio na danje svjetlo, raspa-

dahu mi se u ustima poput istrunulih gljiva

Moj me duh prisiljavao da sve stvari gledam u nekoj s t r a v i č n o jblizini: onako kao 'što sam jednom u nekom p o v e ć a l u bio vidio .koma

d i ć kože mojega malog prsta, Ikoji je n a l i č i o oranici s brazdama i udu-

binama, tako mi bijaše s 'ljudima i njIhovim djelima. Nije mi /Više uspijevalo zahvatiti ih p o m o ć u p o j e d n o s t a v n j u j u ć e g pogleda navike. Raspadalo mi se sve u dijelove, dijelovi opet u dijelove i ništa se više nije

dalo jednim pojmom obujmiti. P o j e d i n a č n e r i j e č i plutale su oko mene;zgrušale su se do lika o č i j u , koje su u mene p.iljile i u ,koje SaIn opet

ja ·morao piljiti: one su vrtlozi, u ikoje nagnuvši se zagledati p r i j e č i me

vrtoglavica, ,koje se bez prestanka o k r e ć u i ikroz koje se dospijeva uprazninu 91

Samo iskustvo poput ovoga može, vjerujem, :neophodnoj širini itemeljitosti eventualnog pozitivnog istraživanja »problema fHozofijsketerminologije« osigurati to da, izbjegavši zamke v e ć t e h n i č k i zasnovane

89 H.-G. Gadamer, djelo navedeno u bilješci 58, str. 244.

90 Loc. cit. st.r. 243.

91 H. v. Hofmannsthal, Prosa II. Frankfurt a. M. 1951, str. 12ff.




znanosti o jeziku ili pak 'metafizikom znaka podudaranja o d r e đ e n efilozofije jezika, ne promaši ono za

č i mide.

Filozofijska terminologija, doista, ne nastaje d r u g a č i j e nego u filo-zafiranju.

FILOZOFIJSKA TERMINOLOGIJA KAO PROBLEM

Sažetak

elanak predstavlJa pokušaj promišljanja filozofijskih pretpostav1ti pro-blema filozofijske terminologije te ujedno metodskog utemeljenja b u d u ć e g

i s t r a ž i v a č k o g rada na .tematici hrvatske filozofijske teI1minologije.

Diskusija samog izraza a pojma »terminologija« pokazuje da on pdpada

u viddk rug moderne z n a n s t v e n o - t e h n i č k e verzije novovjekovne interp·retacijebiti jezika u smislu ,konvencionalnog maka. Upravo se ta linterpretacija pro-blematizira k r i t i č k o m dislkusijom Hegelova o d r e đ e n j a mjesta uloge jerika

cjelini njegova filozofijskog sistema, da bi se zatim U1kazalo na mjerodav-no povijesno pOI1ijeklo te inter:pretacije u Aristotelovoj filozofiji, pI1ije svegau njegovu spisu e interpretatione kasnijim komentarima i izlaganjima

tog spisa.

Tom u c j e l o ~ l l I P n o j tilozofijs koj predaji p r e v l a d a v a j u ć e m i s t u m a č e n j ujezika kao sustava konvenoionalnih znakova suprotstavlja se u č l a n k u onaj

nazor [la bit narav jezika ikoji naiazimo u Wilhelma von Humboldta. Kao

f i l o z o f i j s k i o d 1 u č u j u ć e karakteristike tog nazora .ispostavljaju se transcen-dentalna .a:priornoS't jeMa obzirom na cjelinu sv<ijeta, zatim DlUŽna individui-ranost prirodnog živog jezitka s Hm povezani z n a č a j takozvanog materi-

njeg jezika, te na koncu njegova bitno d i n a m i č k a povijesna zbilja.

O s l a n j a j u ć i Ise na nasljedovatelje ovili bitnih Humboldtovih u'V'ida, naime

na crezultate »sadržajno orijenHrane (inhaltbezogene) manosti o j e z ~ k u « L.

Weisgerber, H. Gipper), na Gadamerovu h w m e n e u t i č k u »povijest pojmova(Begriffsgeschichte)«, te na K.-O. Apelovu rehabiLitaciju h u m a n i s t i č k o - ' r e t o r i č ke trad icije razumijevanja jez,ika, autor zatim ulazi u , k r a ć u n a č e m u dis:kusijutemeljnih pretpostavki »Povijesti filozofijske tepminologije« R. Euckena.

Nakon u:mzIvanjana aporije problemat1ke p r e v o đ e n j a uloge fenomena

prevedenica pri j e z i č k o m : s a o b r a ć a j u r a z l i č i t i h povijesnih je:cika, rad se za-k l j u č u j e upozorenjem Ila ,to da bi današnje pozitivno 'istraživanje problema-

tike filozofijSke terminologije, kako u o p ć e .tako napose u hrvatskom jeziku,filozofijski naj:produktivnije bilo onda kad bi istovremeno nastojalo na ra-dikalnoj mijeni :modernom Ungvistd.kom potenciranog tradicionalnog o d r e đ e nja jezika kao maka,

aujedno biti istine kao podudaranja odgovaranja

(adaequatio), koja tom o d r e đ e n j u stoj i u osnovi. U o b i č a j e n i znanstveni pojamteI1minologije \kao sustava fiksiranih n a č e l n o p e r e n i r a j u ć i h oznaka odnosno

nazivlja unutar nekog speoijalnog jezika specijalnog p o d r u č j a znanja li zna-nosH pokazuje se, to,me shodno, u ' s l u č a j u filozofije bitno nedostatnim.

Rad na » ~ H o z o f i j s k o j teI1IDinologiji« je dakle, uz sav respekt prema važ-noj neophodnoj p o m o ć i kako filologije tako znanosti o jeziku, prije svegajedan nužni konstitutivni momenat 'samog filozofiranja.



Barbari6 D. Filozofijska terminologija Prilozi 29-30 (1989), str. 61-97 97

PHILOSOPHISCHE TERMINOLOGlE ALS PROBLEM

Zusammen/assung

Die vorliegende Arbeit stellt einen Ve:rsuch dar die philosophischen Vorausset2mngen des Problems der ·philosophischen Terminologie ml durchden-

ken, 2lugleich ist es aber ,auch ein Versuch, die ~ u k i i n f t i g e Fo:rschungsaJ:1bei.tan der Thematik der kroatischen philosophischen Terminologie .methodi:schzu hegriinden.

Die Dislkussion des Ausdruoks und Begriffs »Terminologie« ze.igt, daE er

in den GeSlichtslkreis der modernen w i s s e n s c h a f U i c h ~ t e c h n i s c h e n Fassung derneuzeit1ichen Interpretation des Wesens der Sprache im Sinne des ikonven

tioneHen Zeichens gehort. Gerade diese Interpretation wird durch die kritische Diskussion von Hegels Besti.mmung des Ortes und der RoHe der Sprache

im Ganzen seines phlilosopbischen Systems problematisiert um auf den maEgebenden geschichtlichen U:rsprung dieser Interpretation in der AristoteHschen Philosophie, vor allem in ·semer Schrift De interpretatione und den

spateren Kommentaren und Auslegungen dieser Schl'1ift, h:inzuweisen.

Dieser in der ganzen philosophisehen T I'adition vorherirschenden Elik1arung der Sprache als eines Systems von k:onventionel1en Zeichen wird diejenige Ansicht uber das Wesen und die Natur der Spraohe, die wir bei Wilhelm von

Humboldt fi.nden, entgegengesetzt. Als philosophisch entscheidende Charakte-

r.iJst1 k dieser .A nsichtergibt sich die .transzendentale Apr:ior:itat der Sprachegegenuber der Ganzheit der Welt, sodann die notwendige Ind:ivlduiertheitder nattirlichen und lebendigen Sprache UiIld da:mit verbunden die Bedeutsamkeit der 'Sogenannten Muttersprache und Z uletzt ihre wesentlich dynamische und geschicht1iche Wirklichkeit.

Der Verfasser ·lehnt sich an die Fori'setzer dieser wesent1ichen Bins:ichtenHumboldts an namlichan die Ergebnisse der »linhal tbezogenen Sp rachwissenschaft« (L. Weisgerber, H. Gipper), an Gadamers heI1meneU tische »Begriffsgeschichte« und an :K.-O. Ape1s RehabiHtierung der humamstisch-rhetocisehen Tradition .des Sprachvers andni:s ses und geht dann auf eine kUI"Ze,

gr:undsatzliche Diskussion der grundsawlichen Voraussetzungen von R. Euk

kens »Geschichte der philosophischen Term·inologie« ein.Nach dem Hinweisauf die Aporien der Vbe:rsetzungsproblematilk und

der RoUe, die das iPhanomen der Lelm.iibersetzungen i,m SprachveIikehr versohiedener geschichtlicher Sprachen :spielt, wird die Al:ibeit mit der Mahnungabgesehlossen, daE die heutige positive Erfo:rschung de·r ProhlemaNk der

phi1osophischen Terminologie im aUgemeinen Isowie in der kroatischen Sprache im besonderen philosophisch dann am prod.iUktivsten ware wenn ·siegleichzeitig an der radikalen Xnderung der durch die moderne SpTachwissenschaft potenzierten trad.itionellen Bestimmung der Sprache als Zeichen :undzugleich des Wesens der Wahrheit als VbereinstilInmung UlIld Entsp:rechung(adaequatio), das dieser Bes:timmung zugrunde Uegt, bestehen wurde. Der

gewohnliche wi:ssenschaftHche Begriff der Terminologlie als Geruge von festgelegten IUIld grundsatzlichen perenierenden Zeichen bzw. Termini innerhalb

einer speziellen iSprache 'SIPeziellen Wissens-Wissenschaftsgebietes zeigt sich,demgemaE, ,im Falle der Philosophie als wesentJ1ich unzureichend.

Die Arbeit an der »philosoph:i.schen TeI1IIl'inologie« ist aliso, neben aUerRespektierung der wichtigen und unumganglichen Hilfe sowohl der Philo

Documents

Damir Barbaric Filozofijska Terminologija Kao Problem Prilozi 1989