Volimo Beograd :: Lepota pisane reči :: Biblioteka/Čitaonica

David Guterson-Cedrovi pod snijegom

Majci i ocu posvećujem sa zahvalnošćuZahvaleZahvaljujem brojnim osobama koje su pripomogle nastanku ove knjige: Mikeu Hobbsu iz bolnice Harborview uSeattleu, na pomoći u području foren-zične patologije; Philu McCruddenu na tome što me vodio u ribolov nalosose i što je pomno pročitao prvu verziju romana; Steveu Shapiru na više nego korisnim informacijama o lovus pomoću vojgi (mreža stajaćica - prim prev); Leonardu Hayashidi na obzirnim i preciznim primjedbama; V/altui Millie Woodward na odvažnosti i povjerenju koje su iskazali kao vlasnici i urednici Bainbridge Reviewa; AnnRadwick na pomoći s mjesnim izvorima informacija; Murravju Gutersonu i Robu Crichtonu na pomoći upravnoj ezoteriji; Franku Kitamotu i Hisi Matsudairi na pomoći pri prikupljanju materijala i

vođenju razgovora;udruzi Bainbridge Historical Societv na omogućavanju pristupa njihovoj arhivi i muzeju; knjižnici Suzzallosveučilišta University of Washington na pomoći sa zbirkom mikrofilmova; kapetanu Alanu Gillu na stručniminformacijama o brodovima i pomorstvu, te primjedbama u vezi s ovom knjigom; Robin Guterson na spremnostida tijekom godina i godina sa mnom o njoj razgovara.Također bih želio izraziti i dug koji osjećam prema ovim izvorima: odličnoj knjizi Dudlevja Witneyja Svjetionik,graditeljskoj i slikovnoj povijesti; knjizi Charlesa F. Chapmana Upravljanje, pomorske vještine i mali brodovi teknjizi Brandta Aymara i Johna Marshalla Vodič za upravljanje malim brodovima; knjizi Jima Gibbsa Brodskekatastrofe, ilustriranoj povijesti brodoloma od Kalifor-nije do Aljaske; knjizi Hazel Heckman Otočiću zaljevu,psihološki i kulturološki nesmiljenom prikazu otočkoga života u državi Washington; divnoj knjizi Joea UptonaAlaska Blues, prelijepo napisanoj knjizi o komercijalnome ribolovu u priobalnim vodama i knjizi Sallie TisdaleKorak u smjeru zapada, s fantastičnim, pomnim i točnim opisima šuma na pacifičkome sjeverozapadu.Uz njih, osjećam dug i prema knjizi Jamesa L. Stokesburyja Kratka povijest II. svjetskoga rata, knjizi RichardaF. Newcomba hvo Jima, Rafaela Steinberga Borbe na otocima, Edwina P. Hoyta Bitka za zaljev Levte, StudsaTerkela Dobri rat i Erica M. Hammela i Johna E. Lanea 76 sati: invazija na Tarawu, koje su odreda bile mučneali i korisne.Nadalje, dužnik sam i prema genijalnoj knjizi Ronalda Takakija Stranci s neke druge obale, povijestiAmerikanaca azijskoga podrijetla, knjizi Monice Sone Nisei kći i Akemija Kikumure Kroz oštre zime, dvadirljiva prikaza života obitelji Amerikanaca japanskoga podrijetla prije, tijekom i nakon II. svjetskoga rata; knjiziSeymoura Wishrama Anatomija jedne porote, nesmiljenome prikazu našega pravosudnoga sustava; knjizi PeteraIronsa Pravda u ratu na pružanju uvida u godine internacije; knjizi Amerikanci japanskog podrijetla: odpreseljenja do isprika, koju su uredili Roger Daniels, Sandra C. Tavlor i Harry H. L. Kitano; knjizi JohnaArmora i Petera Wrighta Manzanar, s fotografijama Ansela Adamsa i uvodom Johna Hersevja; knjizi KarlfriedaGrafa von Durckheima Japanski kult mira, knjizi Julije V. Nakamure Japanski čajni obred i Alana W. WattsaDržeći se Žena.Među mjesnim izvorima čiji sam dužnik jesu knjiga Elsie Franklund Warner Bainbridge kroz bifokalne naočale,knjiga Katy Warner Povijest otoka Bainbridge, knjiga Školskog odbora Bainbridgea Sjena im je duga, kolumnaJunkoh Harui "Nostalgija" u novinama Bainbrige Gardensa Garden News i izložba fotografija Udruge zajednice

Amerikanaca japanskoga podrijetla otoka Bainbridge pod naslovom "Zbog djece...".One čiji sam doprinos ovdje iz čistog zaborava ili propustom izostavio molim da prihvate moje isprike. Svimasam velik dužnik.Usred našeg životnoga puta u mračnoj sam sešumi naš'o, skrenuvši sa staze prave.Ah kako je teško izreći koliko je divlja,i surova, i nepregledna šuma bila,ta šuma što u misli vraća mi strah!DANTE Božanska komedijaSklad je, poput povjetarca u krmu, iznimka.HARVEY OXFNHORNOkretanje jedra1Optuženik, zvao se Kabuo Miyamoto, sjedio je ponosno, uspravljenih leđa, ukočena i dostojanstvena držanja,dlanova blago položenih na optuženički stol - držao se kao čovjek koji se od zbivanja oko sebe odvojio koliko jenajviše mogao s obzirom na činjenicu da se sudilo upravo njemu. Neki iz gledališta kasnije će reći kako je tanjegova mirnoća ukazivala na prijezir prema čitavome postupku; drugi su bili posve uvjereni kako je samoprikrivala strah od presude koja je bila pred njim. Bilo kako bilo, Kabuo nije pokazao ništa - ni treptaj oka. Nasebi je imao bijelu, do vrata zakopčanu košulju i sive, uredno izglačane hlače. Cijela njegova pojava, a naročitovrat i ramena, ostavljala je dojam nenadvladive tjelesne snage i pomno promišljenog, gotovo carskoga držanja.Crte lica bile su mu pravilne i uglate; kosa ošišana uz lubanju tako daje naglašavala njezinu muskulaturu. Suočens optužnicom sjedio je i tamnim očima nepomično gledao pred sebe, kao da ga to nije uopće dirnulo.Sva sjedala predviđena za gledatelje bila su ispunjena, pa ipak u sudnici nije bilo nikakvih znakova karnevalskeatmosfere na kakvu se katkada nailazi u malim sredinama na suđenjima za ubojstvo. Štoviše, činilo se da je onihosamdeset petero okupljenih građana nekako neobično tiho i zamišljeno. Većina njih poznavala je Carla Heinea,lovca na losose koji je imao suprugu i troje djece, a sada je bio pokopan na luteranskome groblju, gore, na IndianKnob Hillu. Većina ih se odjenula s istom onom doličnošću koju su osjećali nedjeljom prije odlaska u crkvu, abudući da je sudnica, koliko god bila sumorna, u njihovim srcima odražavala dostojanstvo njihovih crkava,ponašali su se svečano kao na kakvoj misi.Ova sudnica, sudnica suca Llewellyna Fieldinga, na kraju vlažnog i propuhu izvrgnutoga hodnika, na drugomekatu upravne zgrade okruga Island, bila je trošna i malena, kako to već biva s takvim dvoranama. Bioje to siv, jednostavan i sumoran prostor - skučeno gledalište, sučev stol, mjesto za svjedoke, povišeni prostor zaporotnike načinjen od šperploče i izgrebeni stolovi za optuženika i tužitelja. Porotnici su sjedili

koncentriranobezizražajnih lica, dajući sve od sebe kako bi u ono što su čuli unijeli kakav-takav smisao. Muškarci - dvojicauzgajivača povrća, umirovljeni lovac na rakove, knjigovođa, stolar, izrađivač čamaca, trgovac mješovitomrobom i radnik sa škunera za lov na velike ploče1 - bili su u sakoima i kravatama. Sve žene nosile su najboljehaljine - umirovljena konobarica, tajnica u pilani, dvije nervozne ribarske supruge. S njima je bila i frizerka kaoeventualna zamjena za nekoga od dvanaestero porotnika.Sudski podvornik Ed Soames pustio je, na zahtjev suca Fieldinga, puno pare u trome radijatore koji bi s vremenana vrijeme uzdahnuli u četiri kuta dvorane. U toplini koju su stvarali - vlažnoj i teškoj sparini -činilo se da sekiselo miris plijesni isparava doslovce iz svega.Tog jutra pao je snijeg koji se sada vidio kroz prozore sudnice, četiri visoka uska luka olovnih stakala kroz kojeje unutra dopiralo puno slabog prosinačkoga svjetla. Vjetar s mora nanosio je snježne pahuljice na okna, nakojima su se topile i spuštale prema njihovu podnožju. Grad Amity Harbor širio se od sudnice uz obalu otoka.Nekoliko vjetrom šibanih i ruševnih viktorijanskih zdanja, ostataka davno minulog razdoblja pomorskogaoptimizma, naziralo se kroz snijeg na nekoliko gradskih brežuljaka. Iza njih, cedrovi su činili strm prekrivačnepomućenoga zelenila. Snijeg je onemogućavao jasan pogled na obrise tih uzvisina pod cedrovima. Vjetar smora ustrajno je donosio snježne pahulje na kopno, nabacujući ih na mirisavo drveće, tako da se snijeg, blago ineumoljivo, počeo skupljati na najvišim granama.Optuženik je, jednim dijelom svijesti, pratio snijeg koji je padao s druge strane prozora. U okružnome zatvoru dotog je dana proveo sedamdeset sedam dana - posljednje dane rujna, cijeli listopad i studeni te prvi tjedan prosincau zatočeništvu. U njegovoj podrumskoj ćeliji nije bilo nikakvih prozora, nikakvog otvora kroz koji bi moglodoprijeti jesensko svjetlo. Jesen mu nedostaje, uvidio je sada - već je prošla, iščezla. Snijeg, koji je gledaokrajičkom oka - te neobuzdane, vjetrom uskovitlane pahulje koje udaraju o okna - učinio mu se beskrajnolijepim.Halibuti - tamnozelena, sjevernoatlantska i sjevernopacifička, vrsta velikih pločastih riba.San Piedro je bio otok na kojem je živjelo pet tisuća vlažnih duša. Ime su mu dali zalutali Španjolci koji su sepred njegovom obalom usidrili 1603. godine. Željeli su pronaći Sjeverozapadni prolaz, stoje u to vrijemepokušavao velik broj Španjolaca, a njihov kapetan, Man'n de Aquilar iz Vizcainove ekspedicije, na obalu jeuputio radnu skupinu kako bi među čugama na samoj obali odabrali jedno stablo i od njega načinili novi jarbol.Gotovo u trenutku kada su stupili na obalu, pobila ih je skupina Indijanaca iz plemena Nootka u potrazi za

robovima.Potom su počeli stizati doseljenici - najvećim dijelom samovoljne duše i čudaci koji su bez pravoga cilja skrenulis Oregonskoga puta. Godine 1845. zaklano je nekoliko svinja- to su učinili kanadski Englezi, gore, u rukavcimau blizini granice - no nakon toga, na San Piedru više uglavnom nije bilo nasilja. Vijest koja je u prethodnih desetgodina najviše uznemirila otočko stanovništvo odnosila se na jednog stanovnika otoka kojeg je na Dannezavisnosti, 4. srpnja 1951., sačmaricom ranio neki pijani turist s jahte iz Seattlea.Amity Harbor, jedini grad na otoku, imao je duboko sidrište za čitavu flotu brodova opremljenih kružnimplivaricama i brodova s kojih su pojedinci lovili ribe stajaćim vojgama. Bilo je to ekscentrično, kišovito, vjetromšibano primorsko selo, potišteno i pljesnivo, izbijeljenih i vremenom nagrizenih dasaka na pročeljima zgrada,odvodnih cijevi zagasito-narančastih od hrđe. Dugačke, strme kosine bile su široke i prazne; žlje-bovi uz visokepločnike većinu zimskih noći preplavljeni kišnicom. Vjetar s mora često je silovito ljuljao jedini gradski semaforobješen iznad raskrižja ili uzrokovao nestanak električne struje koje potom ne bi bilo danima. Glavna ulica, MainStreet, stanovništvu je nudila prodavaonicu mješovite robe Petersen's Grocerv, poštanski ured, prodavaonicualata, strojeva i opreme Fisk's Hardware Center, ljekarnu Larsen's Pharmacy, prodavaonicu jeftine robe s malimrestoranom čija je vlasnica bila neka žena iz Seattlea, ured elektrodistribucijske tvrtke Puget Power,prodavaonicu boja, svijeća i ostalih kućanskih i brodskih potrepština, prodavaonicu odjeće Lottie Opsvig,agenciju za prodaju nekretnina Klausa Hartman-na, San Piedro Cafe, restoran Amity Harbor i oronulu, trošnubenzinsku crpku na kojoj su radili njezini vlasnici, braća Torgerson. U pristaništu, iz tvornice za preradu ribeširio se miris lososovih kosti, a kreozotom premazane zgrade državnog trajektnog pristaništa nalazile su se usredflote pliješnju pokrivenih brodova. Kiša, sama duša toga mjesta, strpljivo je padala na sve što bi čovjek stvorio.Za zimskih večeri u bujicama se spuštala na ulice, zbog čega je Amity Harbor u pljusku postajao nevidljiv.14

San Piedro je resila i neka vrsta netaknute prirodne ljepote koja je u njegove stanovnike usadila sklonost premapoetičnome. Divovska brda, blagozelena od cedrova, valovito su se protezala u svim smjerovima. Kuće na otokubile su vlažne i prekrivene mahovinom, a nalazile su se na usamljenim poljima i dolinama punima alfalfe,kukuruza i jagoda. Na-sumične ograde od cedrova protezale su se uz vijugave ceste koje su klizile pod sjenamadrveća i uz livade s paprati. Krave su pasle, oko sebe šireći slatkast miris gnoja, okružene ustrajnim ljetnimmušicama. Tu i tamo pokoji bi se otočanin okušao u rezanju trupaca, uz cestu ostavljajući mirisave hrpe piljevine

i cedrove kore. Obala je blistala od glatkih stijena i morske pjene. Dvadesetak rukavaca i dražica, svaka sugodnom mješavinom raznih jahti, jedrilica i vikend-kuća sa svih je strana okruživalo San Piedro, nudećibeskrajan niz besprijekorno čistih sidrišta.U sudnici grada Amity Harbora, nasuprot visokim prozorima, bio je postavljen stol za novinare koji su zbog togdogađaja doputovali na otok. Novinari iz drugih gradova - po jedan iz Bellinghama, Anacortesa i Victorije, tetrojica iz novina sa sjedištem u Seattleu - nisu pokazivali ni najmanjeg traga one dostojanstvenosti koja je bilatako očita među građanima u gledalištu. Duboko su se zavalili u stolce, rukama pridržavali bradu i nešto sezavjerenički došaptavali. Kako su im leđa bila tek tridesetak centimetara udaljena od radijatora, dopisnici su seznojili.Ishmael Chambers, novinar mjesnih novina, primijetio je da se i sam znoji. Bio je to tridesetjednogodišnjakotvrdla lica, visok muškarac s očima ratnoga veterana. Imao je samo jednu ruku; lijeva mu je bila amputiranadvadesetak centimetara ispod ramena, tako da mu je rukav sakoa bio učvršćen kopčom u visini lakta. Ishmael jejasno osjećao kako omalovažavanje, prijezir prema otoku i njegovim stanovnicima od skupine novinara iz drugihgradova struji prema građanima okupljenima u gledalištu. Njihov se razgovor nastavljao u mijazmu znoja ivrućine koji su ukazivah na svojevrstan nemar. Trojica novinara bili su već popustili čvorove na kravatama;druga dvojica svukli su sakoe. Bili su to novinari, profesionalno zasićeni i neosjetljivi i malo preiskusni da bi setrudili zadovoljiti formalnosti koje je San Piedro bez riječi zahtijevao od došljaka s kopna. Kao rođeni otočanin,Ishmael nije želio biti poput njih. Optuženik, Kabuo, bio je čovjek kojeg je poznavao, mladić s kojim je išao usrednju školu, i on se nije mogao navesti na to da, poput ostalih novinara, svuče sako u dvorani u kojoj se Kabuusudi za ubojstvo. Tog jutra, u deset do devet, Ishmael je razgovarao s optuženikovom suprugom na prvome katuupravne zgrade okruga Island. Sjedila je na klupi u hodni-

15ku, leđima okrenuta prema prozoru s visokim lukom. Sjedila je pred zatvorenim uredom poreznog procjenitelja i,kako je izgledalo, pokušavala se pribrati. - Jesi li dobro? - upitao ju je, no ona se samo okrenula od njega. -Molim te - rekao joj je. - Molim te, Hatsue.Tada ga je pogledala u oči. Ishmael će kasnije, dugo po okončanju suđenja, uvidjeti da tama tih očiju opsjedanjegove uspomene na te dane. Sjećat će se kako joj je kosa bila čvrsto svezana u punđu na potiljku. Prema njemuse nije ponijela posve hladno, nije mu pokazala ni daje puna mržnje, no ipak je jasno osjećao njezinu

rezerviranost. - Idi - rekla mu je tada šaptom a potom ga na trenutak ljutito pogledala. Kasnije nije znao točnoodrediti stoje taj pogled značio - kaznu, tugu, bol. - Odlazi -ponovila je Hatsue Mivamoto. Potom je ponovnoodvratila pogled.- Ne budi takva - rekao je Ishmael.- Idi - odvratila mu je.- Hatsue - rekao je Ishmael. - Nemoj biti takva.- Idi - ponovila je još jednom.Sada, u sudnici, oznojenih sljepoočica, Ishmael se osjećao neugodno zbog toga što sjedi među novinarima, te jeodlučio da će nakon prve stanke pronaći manje uočljivo mjesto u gledalištu. U međuvremenu, sjedio je licemokrenut prema vjetrom nošenome snijegu koji je već počeo prigušivati zvukove s ulice. Nadao se da će padati uneumjerenim količinama i otoku pridati onu nevjerojatnu zimsku čistoću, tako rijetku i dragocjenu, čistoću kojese s ljubavlju sjećao iz mladosti.2Prvi svjedok kojeg je tužitelj tog dana pozvao pred sud bio je okružni šerif, Art Moran. Onog prijepodneva kadaje umro Carl Heine - 16. rujna - šerif je upravo sređivao inventar u uredu, angažiravši novu sudskustenografkinju, gospođu Eleanor Dokes (koja je sada čedno sjedila ispred sučeva stola i nijemo i neumoljivobilježila svaku riječ), da mu pomogne u ovom redovitom godišnjem pothvatu koji je od njega zahtijevao okrug.On i gospođa Dokes iznenađeno su se pogledali kada je Abel Martinson, šerifov zamjenik, tek kupljenimradiouređajem dojavio da je ribarski brodić Carla Heinea, Sušan Marie, primijećen u zaljevu White Sand, gdjepluta nošen strujom.- Abel je rekao da je čitava mreža razvučena i da pluta iza broda -objasni sada Art Moran. - Istoga trena osjetiosam nekakvu... zabrinutost.- Sušan Marie nije stajala na mjestu? - upita Alvin Hooks, tužitelj, koji je stajao jednom nogom oslonjen r. •povišeno mjesto za svjedoke, kao da on i Art razgovaraju na kakvoj klupi u parku.- Tako je Abel rekao.-1 s uključenim svjetlima za lov? Je li tako rekao zamjenik Martinson?- Tako je.- Abioje dan?- Abel se javio u pola deset prije podne, čini mi se.- Ispravite me ako griješim... - reče Alvin Hooks. - Prema zakonu, vojge, mreže stajaćice, na palubu se morajuizvući do devet ujutro... je li tako, šerife Moran?- Tako je - reče šerif. - Do devet ujutro.Tužitelj se okrene pokretom koji je odlučnošću ponešto podsjećao na vojnički okret i načini uski krug naulaštenome podu sudnice, ruke držeći smjerno spojene na križima. - Što ste potom poduzeli? - upita.18

- Rekao sam Abelu neka se ne miče. Da ostane gdje je i da ću ja čamcem doći po njega.- Niste pozvali Obalnu stražu?

- Odlučio sam još malo pričekati. Želio sam najprije sam pogledati što se događa.Alvin Hooks kimne. - Je li to bilo u vašoj nadležnosti, šerife?- To je stvar procjene, gospodine Hooks - reče Art Moran. - Činilo mi se daje to najispravniji postupak.Tužitelj ponovno kimne i pomno promotri članove porote. Bio je zadovoljan takvim šerifovim odgovorom;njimp se njegov svjedok prikazao u povoljnom moralnome svjetlu, stječući^utoritet savjesnog čovjeka, što je, ukonačnici, nenadomjestivo.- Sada lijepo sudu ispričajte čitavu priču - reče Alvin Hooks. - Što se sve događalo prije podne 16. rujna...Šerif ga na trenutak sumnjičavo pogleda. Art Moran po prirodi se osjećao nelagodno, bio je nervozan čak i prinajtrivijalnijem komuniciranju. Do tog poziva došao je kao da ga je vodila neka sila koju nije bilo mogućeizbjeći; nikada nije svjesno izrazio nakanu da postane šerifom, pa ipak, na svoje veliko iznenađenje, našao seupravo u toj ulozi. U toj crvenosmeđoj odori, crnoj kravati, ulaštenim cipelama neizbježno je izgledao kao da senašao u pogrešnoj životnoj ulozi, kao čovjek kojem je u toj odori nelagodno, kao da se odjenuo za kostimiraniples i sada tako pre-rušen besciljno luta uokolo. Šerif je bio mršav, ne osobito visok i jak, a obično je žvakaogumu JuicyFruit (premda trenutačno nije žvakao, uglavnom zbog poštovanja prema američkom pravosudnomesustavu, u koji je, unatoč nedostacima, vjerovao svim srcem). Otkako je navršio pedesetu izgubio je podostakose, a trbuh, koji mu je uvijek izgledao pothranje-no, sada je bio kao zgrčen od iscrpljenosti.Art Moran prošle je noći ležao budan, izjedan mislima o svojoj ulozi u tom suđenju i zatvorenih se očijuprisjećajući slijeda događaja, kao da se odvijaju u kakvome snu. On i njegov pomoćnik, Abel Martinson,policijskim su čamcem 16. rujna prije podne otišli u zaljev White Sand. Plima se stalno uzdizala već oko tri i polsata, od pola sedam; sredinom prijepodneva sunčevo je svjetlo na površini vode stvaralo sjajnu ocaklinu iugodno mu grijalo leđa. Noć ranije okrug Island bio je obavijen maglom gustom poput pamuka. Ona se kasnijepolako razišla, pretvarajući se u divovske oblake koji su promicali nad površinom vode umjesto nepomičnebijele isparine. Dok je čamac plovio prema Sušan Marie, posljednji ostaci ove noćne magle u providnim su seoblačićima uzdizali prema sunčevoj toplini.Abel Martinson, držeći jednu ruku na ručici gasa, a drugu položen na koljenu, ispričao je Artu kako je neki ribariz Port Jensena, Erik Syven sen - Erik mlađi, naglasio je - naišao na Sušan Marie kako pluta nošen strujom i kakona brodu, činilo se, nema nikoga. Od svitanja je tada ve bilo prošlo više od sat i pol, a svjetla na čamcu još subila uključena. Abe se do rta VVhite Sand bio dovezao i potom je pješice došao do kraja mol; s dalekozoromobješenim oko vrata. I doista, Sušan Marie plutala j( nošena plimom daleko u zaljevu, u smjeru

sjeversjeverozapad,utvrdic je i stoga odmah radiovezom obavijestio šerifa.Za petnaest minuta došli su do ribarskoga brodića i Abel je smanjio gas. Na mirnoj površini zaljeva uz njega supristali bez poteškoća; Art je postavio bokobrane; potom su obojica čvrsto svezali užad, nekoliko puta omotavšikonopce oko dvokuka na prednjoj palubi. - Uključena su sva svjetla - primijeti Art, jednom nogom na razmibroda Sušan Marie. - Izgleda da su uključena sva svjetla, do posljednjeg.- Njega nema na brodu - reče Abel. V - Izgleda da ga nema - reče Art. .- Završio je u moru - reče Abel. - Imamneki takav predosjećaj.Art se na te riječi lecne. - Nadajmo se da nije - reče usrdnim glasom. - Nemoj tako govoriti.Potom dođe neposredno iza kabine i žmirkajući stane promatrati užad koja je učvršćivala jarbol te vrhovestabilizatora. Crveno i bijelo si-gnalno svjetlo na jarbolu bilo je uključeno cijelo jutro; i krmeno svjetlo iprijenosna svjetiljka na kraju mreže mutno su se sjajili na jutarnjem suncu. Dok je Art tako stajao, razmišljajućio tim svjetlima, Abel Martinson skinuo je poklopac s tovarnog prostora i pozvao ga.- Nešto si pronašao? - upita Art.- Pogledaj ovo - odvrati Abel.Zajedno su čučnuli i nadvili se nad četvrtasti otvor spremišta, odakle ih je zapahnuo intenzivan miris lososa.Abel ručnom svjetiljkom osvijetli hrpu nepokretne ribe. - Srebrnjaci - reče. - Moguće je da ih je i pedesetak.- Znači daje vadio mrežu barem jednom - reče Art.- Tako se čini - odvrati Abel.Već je bilo slučajeva da ljudi padaju u prazne tovarne prostore, udaraju glavom o dno i onesvješćuju se čak i namirnome moru. Art je čuo za nekoliko takvih događaja. On sada ponovno pogleda ribu.- Što misliš, kada je jučer isplovio?- To je teško reći. Pola pet? Pet?21- Što misliš, kamo je pošao?- Vjerojatno do North Banka - reče Abel. - Možda Ship Channela. Ili Elliot Heada. Ondje je u posljednje vrijemebilo ribe.Ali Art je to već znao. San Piedro je živio i disao ovisno o lososu, a zagonetna mjesta na kojima se riba skrivanoću bila su tema beskrajnih razgovora. Ipak, u tom trenutku pomoglo mu je što je čuo upravo te riječi -pomoglomu je da bolje razmišlja.Njih dvojica još su nekoliko trenutaka čučali kraj otvora, zajedno se odmarajući od posla. Nepomična hrpalososa mučila je Arta na način koji još nije znao izraziti, te ju je stoga samo promatrao, bez riječi. Potom jeustao, uz pucketanje u koljenima, i okrenuo se od mračne rupe.- Nastavimo tražiti - predloži tada.- Može - reče Abel. - Možda je u kabini. Možda se nekak' onesvijestio.Sušan Marie je bio desetmetarski brod vojgar - uobičajeni, dobroodržavani ribarski brod sa San Piedra - s kabinom neposredno iza srednjeg dijela plovila. Art se

pogne i ude krozulaz s krme i na trenutak zastane na lijevoj strani prostora. Nasred poda - bilo je to prvo što je primijetio - ležalaje prevrnuta metalna šalica za kavu. Brodska baterijska svjetiljka stajala je neposredno desno od kormila. Kratakležaj s vunenim pokrivačem bio je na desnoj strani kabine; Abel ga osvijetli ručnom svjetiljkom. Rasvjetakabine, iznad kormila, ostala je uključena; sunčevo svjetlo, koje je onako blistavo dopiralo kroz prozor,poigravalo je na des-nome zidu. Taj prizor u Artu je pobudio zlokoban dojam o krajnjoj, pre-mirnoj urednosti.Omotana kobasica koja je visjela sa žice iznad kompasa lagano se ljuljala dok je Sušan Marie plutala na malimvalovima; osim toga, ništa se drugo nije micalo. Nije se čulo ništa osim povremenog prigušenog, jedva čujnogpucketanja u radiouredaju. Primijetivši to, Art stane okretati dugmad i brojčanike na uređaju, čineći to isključivostoga što nije znao što bi drugo poduzeo. Bio je posve zbunjen.- Ovo nije dobro - reče Abel.- Pogledaj - odvrati Art. - Zaboravio sam... pogledaj je li mu čamac nad bubnjem.Abel Martinson proviri kroz ulaz. - Ondje je, Art - reče. - Što ćemosada'?Nekoliko trenutaka promatrali su se bez riječi. Art potom, dubokouzdahnuvši, sjedne na rub kratkoga ležaja Carla Heinea.- Možda se zavukao pod palubu - reče Abel. - Možda je imao nekakvih problema s motorom, Art.- Sjedim na motoru - reče Art. - Dolje je toliko tijesno da se nitko ne bi mogao zavući unutra.- Završio je u moru - reče Abel, odmahujući glavom.- Tako izgleda - reče šerif.Njih se dvojica pogledaju, a onda odvrate pogled.- Možda ga je netko pokupio - reče Abel. - Ozlijedio se, radiovezom pozvao pomoć i netko gaje odveo. Tako...- Ne bi ostavili brod da slobodno pluta - prekine ga Art. - Osim toga, dosada bi se već čulo za to.- Ovo nikako nije dobro - reče Abel Martinson.Art u usta stavi novu gumu za žvakanje i pomisli koliko bi volio da taj slučaj ne spada u njegovu nadležnost.Carl Heine bio mu je drag čovjek, poznavao mu je obitelj, s njima je nedjeljom odlazio u crkvu. Carl je potjecaoiz stare otočke obitelji; njegov djed, rođeni Bavarac, zasadio je trideset jutara jagoda na visokoplodnoj zemlji uCenter Vallevju. I njegov otac bavio se uzgojem jagoda sve dok 1944. nije umro od moždane kapi. Potom jeCarlova majka, Etta Heine, prodala svih trideset jutara klanu Jurgensen dok joj je sin bio u ratu. Ti Heineovi bilisu marljivi, povučeni ljudi. Većini ljudi u San Piedru bili su dragi. Carl je, prisjetio se Art, bio topnik naameričkom ratnome brodu Canton, koji je potopljen za invazije na Okinami. Preživio je rat - što drugimmladićima s otoka nije uspjelo - i vratio se kući, ribarskome životu.Carlova plava kosa na moru je poprimila crvenkastosmeđu boju. Imao je stotinu pet kilograma, od čega je velikdio nosio na prsima i ramenima. Za zimskih dana, dok bi vadio ribe iz mreže, nosio bi vunenu kapu koju mu je

isplela supruga i izlizanu vojničku pješačku jaknu. Uopće nije zalazio u gostionicu San Piedro, kao ni u SanPiedro Cafe. Nedjeljom ujutro sjedio je sa suprugom i djecom u stražnjemu dijelu luteranske crkve, polakotrepćući u blijedoj svjetlosti svetišta, s otvorenom pjesmaricom među krupnim, četvrtastim dlanovima, posvemirna izraza lica. Nedjeljom poslije podne čučao bi na krmi svoga broda i bez riječi i metodično raspletao mrežuili je strpljivo krpao. Radio je sam. Bio je ljubazan, ali ne i srdačan. Gotovo u svim prilikama nosio je gumene čizme,poput svih ribara San Piedra. I njegova je supruga potekla iz stare otočke obitelji - obitelji Varigovih,prisjećao se Art, koji su sušili sijeno i cijepali drva, u posjedu držeći nekoliko jutara posječene šume na CattlePointu - a njezin otac preminuo je nedavno. Carl je brod nazvao prema supruzi, a 1948. izgradio je, uneposrednoj blizini grada, zapadno od njega, veliku kuću s drvenim kosturom u kojoj se nalazio i stan za njego-

23vu majku, Ettu. No Etta se - zbog ponosa, govorilo se - nikako nije željela useliti u njegovu kuću. Bila je krupnažena u čijem je govoru bilo jedva primjetne teutonske oštrine, a živjela je u gradu, iznad prodavaonice odjećeLottie Opsvig u glavnoj ulici. Sin bi do nje svraćao svake nedjelje poslije podne i vodio je kući na večeru. Art ihje promatrao kako se teška koraka zajedno uspinju Old Hillom, Etta s kišobranom okrenutim prema zimskoj kišii s lijevom rukom koja je čvrsto stiskala suvratke grubog zimskog kaputa, Carl s rukama naguranima u džepovejakne i s vunenom kapom navučenom do obrva. Sve u svemu, zaključio je Art, Carl Heine bio je dobar čovjek.Bio je povučen, da, i smrtno ozbiljan, poput majke, no na to je utjecao i rat, kako je Art to razumio. Carl serijetko smijao, međutim, barem u Artovim očima, nije izgledao nesretno ili nezadovoljno. Njegova će smrt sadabiti težak teret za San Piedro; nitko neće željeti proniknuti u smisao njezine poruke u gradu u kojem toliko ljudiživi od ribolova. Strah od mora koji je uvijek bio prisutan i tiho vrio pod površinom njihova otočkoga života,sada će im ponovno preliti srca.- Čuj - reče Abel Martinson, naginjući se kroz vrata kabine dok se brod i dalje kretao nošen strujom. - Izvucimomu mrežu, Art.- Izgleda da će to biti najbolje - reče Art. - U redu. Hajdemo. Ali,ići ćemo korak po korak.- Straga ima hidrauličko izvlačenje - reče Abel Martinson. - Motor nije radio možda i šest sati. A sva ova svjetlaiscrpila su akumulator. Bit će najbolje da mu daš puno čoka, Art.Art kimne i okrene kontakni ključ uz kormilo. Elektromagnetski se pokretač odmah okrene; motor jednomzakašlje, a onda počne glasno raditi u praznome hodu, mahnito podrhtavajući pod palubom. Art

polako smanjičok.- U redu - reče. - Ovako?- Izgleda da sam bio u krivu - reče Abel Martinson. - Po zvuku izgleda da je sve u redu i da ima snage.* Izišli su iz kabine, najprije Art, potom Abel. Sušan Marie je umeđuvremenu otplutala usmjer gotovo okomit uodnosu na male valove, te se nakratko okrenula udesno. S naglim pokretanjem motora, brod se počeo trzati i Art,koji je u tom trenutku prelazio stražnju palubu, poleti naprijed i, dok gaje Abel Martinson promatrao, čvrsto seuhvati za stup, ogre-bavši dlan ispod palca. Potom ustane, uhvati ravnotežu nogom se oslanjajući na razmu sdesne strane, te pogleda prema zaljevu.Jutarnje se svjetlo proširilo, produbilo, nepomućeno se nadvivši nad čitav zaljev koji je od njega postaosrebrnkast. Nigdje nije bilo nikakvihplovila, osim malog kanua koji se kretao usporedo sa šumovitom obalom, i u kojem su djeca u sigurnosnimprslucima veslala na udaljenosti od kakvih četiri stotine metara od obale. Oni ne znaju ništa, pomisli Art.- Dobro je da se ovako okrenuo - reče potom svome zamjeniku.- Trebat će nam vremena da izvučemo mrežu.- Kad god budeš spreman - reče mu Abel.Art na trenutak pomisli kako bi svome zamjeniku mogao objasniti određene stvari. Abelu Martinsonu bile sudvadeset četiri godine, a otac mu je bio zidar u Anacortesu. Još nikada nije vidio kako se iz mora mrežom vadimrtvo tijelo, za razliku od Arta koji je to vidio dvaput. Takve su se stvari katkada događale ribarima - ruka ilirukav uhvatili bi im se u mrežu i tako bi i po najljepšem vremenu završili u moru. Bio je to dio njihova života,dio tkiva toga mjesta, a on je to kao šerif znao vrlo dobro. Znao je što doista znači izvlačiti mrežu, a znao je i daAbel Martinson to ne zna.Položivši nogu na pedalu pokretača vitla, on sada pogleda Abela.- Prijeđi do plutnje - reče mu tiho. - Izvući ću je polako. Možda ćeš morati nešto i vaditi iz mreže, stoga budispreman.Abel Martinson kimne.Art nogom pritisne polugu. Mreža se na trenutak zatrese i spusti u more, a vitlo je potom stane uvlačiti,nadvladavajući težinu mora. Nakon početnog napora, motor se ponešto stiša i nastavi jednolično izvlačiti mrežu.Njih dvojica stajali su svatko s jedne strane vitla. Art je jednom nogom stajao na pedali, dok je Abel promatraomrežu kako se polako namotava. Na desetak metara od broda, vrh mreže s plovcima spuštao se u vodu iposkakivao usred traka zapjenjene vode. I dalje su se kretali uza struju, približno u smjeru sjevera-sjeverozapada,no povjetarac s juga promijenio je smjer tek neznatno, ali ipak dovoljno da brod lagano skrene

ulijevo.Iz mreže su izvadili dvadesetak lososa, tri zalutale koljuške, dva mala Postelja, dug spiralni smotak divovskehaluge i mnoštvo meduza, a onda se pojavilo Carlovo lice. Artu se na sekundu učinilo da je to svojevrsna iluzijakakvoj su ljudi na moru skloni - ili se tome nadao, na trenutak obuzet očajem - no mreža je i dalje izlazila izvode i tako se pojavio i Carlov bradom pokriven vrat, a slika lica se upotpunila. Carlovo lice bilo je okrenutoprema gore, prema suncu, dok mu je voda s kose u srebrnim prugama kapala u more; i sada je bilo posve očitodaje to doista Carlovo lice, otvorenih usta - Carlovo lice - i Art snažnije pritisne po-lugu vitla. Carl se pojaviiznad površine vode, lijevom kopčom gumenih radnih hlača s naramenicama zakvačen za mrežu od koje je živio,s majicom kratkih rukava, pod kojom se slijevala morska voda, prilijepljenom za prsa i ramena. Noge su mu jošbile duboko uronjene u vodu, a kraj njega iz mreže se pokušavao osloboditi losos. Koža na njegovim ključnimkostima, tek nešto iznad najviših valova, bila je ledene, ali sjajne ružičaste boje. Izgledao je kao da je u moru bionapola kuhan.Abel Martinson stane povraćati. Nagnuo se preko krmenice, povratio, nakašljao se i potom ponovno povratio,ovoga puta još nekontrolira-nije. - U redu je sada, Abel - reče Art. - Priberi se.Zamjenik mu ne odgovori. Brisao je usta rupčićem. Teško je disao i pet-šest puta pljunuo u more. A onda,trenutak kasnije, oborio je glavu i lijevom šakom snažno udario po krmenici. - Isuse Kriste - reče.- Izvući ću ga polako - reče Art. - Ti pazi da mu glava ne udari o krme-nicu, Abel. Smiri se. Drži mu glavu.No na koncu su morali zatresti plutnju i Carla posve uvući u njegovu mrežu. Omotali su mu je oko tijela poputmreže za spavanje, tako da su u njoj iznijeli tijelo iz mora - Abel gaje prenosio preko vitla dok je Art svakihnekoliko trenutaka oprezno pritiskao pedalu i žmirkajući gledao preko krmenice, s gumom za žvakanje koja muje nepomično stajala među zubima. Zajedno su ga položili na stražnju palubu. U hladnoj slanoj vodi ukočio sebrzo; desno stopalo, smrznuto i nepomično, stajalo je nad lijevim, a ruke, posve nepomične u ramenu, ostale suna mjestu sa savijenim prstima. Usta su mu bila otvorena. Oči su također bile otvorene, no zjenica nije bilo - Artje vidio kako su se okrenule unatrag i kako sada gledaju prema unutrašnjosti lubanje. Kapilare na bjeloočnicamabile su popucale; u glavi je imao dvije grimizne jabučice. Abel Martinson nepomično ga je promatrao. Art jeuvidio da više ne može skupiti ni posljednje ostatke profesionalnosti. Samo je tako stajao, jednako kao i njegovdvadesetčetve-rogodišnji pomoćnik, s mislima kakve se čovjeku javljaju u trenucima kada se suoči s ružnomneizbježnošću smrti. Trebalo je nekako ispuniti tu tišinu i Art je sada osjećao silnu potrebu da u takvoj situaciji

nečemu i pouči svog pomoćnika. Tako su samo stajali i promatrali Carlovo mrtvo tijelo, koje ih je obojicuušutkalo.- Udario se u glavu - prošapće Abel Martinson, pokazujući na ranu u plavoj kosi Carla Heinea koju Art dotadanije uočio. - Bit će dajeudario o razmu kada je padao.Carl Heine zadobio je udarac u glavu malo iznad lijevoga uha. Kost je puknula i na tome mjestu jasno se vidjelaudubina. Art Moran okrene se na drugu stranu.3Nels Gudmundsson, odvjetnik koji je kao branitelj dodijeljen Ka-buu Mivamotu, ustane kako bi ispitao ArtaMorana. To je učinio polako i promišljeno, s gerijatrijskom nelagodom pri pokretanju. Potom se glasnonakašljao i zataknuo palce za naramenice na mjestu na kojem su malim crnim gumbima bile učvršćene za hlače.Sa sedamdeset devet godina, Nels nije vidio na lijevo oko kojim je kroz sve tamniju i mutniju zjenicu razabiraotek nijanse svjetla i tame. Desno je oko, međutim, kao da želi nadoknaditi taj nedostatak, izgledalo nadnaravnobudno, čak i dalekovidno, i dok je Nels Gudmundsson teškim korakom prolazio drvenim podom, šepajući seprimicao Artu Moranu, u njemu su treperili tračci svjetla.- Šerife... - reče. - Dobro jutro.- Dobro jutro - odvrati Art Moran.- Samo bih želio biti siguran da sam vas dobro razumio. Riječ je o nekoliko stvari - reče Nels. - Kažete da susvjetla na tome brodu, Sušan Marie, sva odreda bila uključena. Je li tako?- Da - reče šerif. - Tako je. -1 u kabini?-Tako je.- Svjetla na jarbolima? -Da.- Svjetla na krmi, za vađenje ribe? Svjetla na mreži. Sva svjetla?- Tako je, gospodine - reče Art Moran.- Hvala - reče Nels. - I mislio sam da ste tako rekli. Da su bila uključena. Sva svjetla.On zašuti i na trenutak se činilo da pomno promatra dlanove prepune pjega, dlanove koji su povremeno drhtali:Nels je patio od sve izraženije neurastenije. Glavni simptom bolesti bio je osjećaj topline koji bimu katkada toliko zažario živčane završetke na čelu da bi mu arterije na sljepoočicama počele vidljivo pulsirati.- Kažete da je u noći 15. rujna bilo maglovito? - upita Nels. - Jesteli tako rekli, šerife?- Jesam.- Bila je gusta magla?- Svakako.- Sjećate se toga?- Sjećam se, da. Razmišljao sam o tome. Jer sam oko deset izišao na trijem pred svojom kućom, znate. Magluprije toga nisam vidio punih tjedan dana. I nisam vidio više od dvadeset metara.- U deset uvečer'? -Da.- A zatim?- Mislim da sam otišao spavati.

- Otišli ste spavati. U koliko ste sati ustali, šerife? Sjećate li se? Šesnaestoga ujutro?- Ustao sam u pet. U pet sati ujutro.- Toga se sjećate?- Uvijek ustajem u pet. Svakoga jutra. Tako sam i šesnaestoga na norgama bio u pet.- I vani je još uvijek bila magla? >-Da, bila je.- Jednako gusta'? Kao i u deset prethodne večeri'?- Gotovo jednako gusta, rekao bih. Gotovo. Ali ne posve jednako.- Znači, ujutro je još uvijek bilo maglovito?- Da. Otprilike do devet. Onda se počela razilaziti... kada smo isplovili čamcem, već je uglavnom nije bilo, akona to mislite, gospodine.- Do devet - reče Nels Gudmundsson. - Ili tako nekako'? Devet?- Tako je - odgovori Art Moran.Nels Gudmundsson uzdigne bradu, rukom dodirne leptir-kravatu i potom prstima stane stiskati nabore kože navratu - to je običavao činiti kad god bi razmišljao.- Kada ste došli na Sušan Marie - reče - motor se otprve pokrenuo, je li tako šerife'? Kada ste ga odlučilipokrenuti, nije bilo nikakvih problema?- Odmah se pokrenuo - reče Art Moran. - Nije bilo nikakvih problema.- Uza sva ona svjetla koja su trošila struju, šerife'? Akumulatori sui dalje bili snažni?

27- Izgleda da jesu. Motor se pokrenuo bez poteškoća.- Je li vam se to učinilo neobičnim, šerife? Sjećate li se? Uza svu tu potrošnju, akumulatori su i dalje imalidovoljno snage da bez problema pokrenu motor, kao što kažete?- O tome tada nisam razmišljao - reče Art Moran. - Stoga je odgovor ne... to mi se nije učinilo neobičnim, baremne tada.- A izgleda li vam neobično sada? ';- Pomalo - reče šerif. - Da.- Zašto? - upita Nels.- Jer ta svjetla troše puno struje. Očekivao bih da vam brzo isprazne akumulator... kao u automobilu. Tako damije to malo čudno, da.- Čudno vam je - reče Nels Gudmundsson i stane ponovno masirati vrat, ponovno navlačeći podvoljke.Potom priđe stolu s dokazima, odabere jedan fascikl i donese ga Artu Moranu. - Vaš izvještaj o istrazi - reče. -Onaj koji je tijekom ispitivanja gospodina Hooksa i službeno prihvaćen kao dokazni materijal. Je li to tajizvještaj, šerife?- Jest.- Možete li, molim, otvoriti sedmu stranicu? Šerif ga posluša.- A sada mi recite - reče Nels - nalazi li se na sedmoj stranici popis stvari pronađenih na brodu Carla Heinea,Sušan Marie?-Da.

- Možete li sudu pročitati stoje navedeno pod rednim brojem dvadeset sedam?- Svakako - reče Art Moran. - Broj dvadeset sedam. Rezervni akumulator D-8, sa šest ćelija.- Rezervni akumulator D-8, sa šest ćelija - reče Nels. - Hvala. Tip D-8. Šest ćelija. Možete li sada prijeći na brojčetrdeset dva, šerife? I još jednom pročitati sudu?- Broj četrdeset dva - reče Art Moran. - Akumulatori D-8 i D-6 u prostoru za akumulatore. Svaki sa šest ćelija.- Šestica i osmica? - upita Nels. -Da.- Malo sam mjerio u prodavaonici... - reče Nels. - Akumulator D--6 širije od tipa D-8 za dva i pol centimetra.Šerife, on ne bi stao u prostor za akumulator Sušan Marie. Za to je bio dva i pol centimetra preširok.DavidGuterson- Malo je priručno preuredio prostor - objasni Art. - Izbočeni dio Okvira bio je savijen kako bi se stvorio prostorza D-6.- Izbio je stranicu okvira? -Da.- To ste vidjeli? i ;• -Da.- Metalni je okvir bio savijen u stranu?-Da.- Od mekog metala?- Da. Dovoljno mekog. Savijen je unatrag kako bi se stvorilo dovoljno mjesta za D-6.- Kako bi se stvorilo dovoljno mjesta za D-6 - ponovi Nels. - Ali, šerife, niste li rekli daje rezervni akumulatorbio D-8? Zar Carl Heine u pričuvi nije imao D-8 koji bi stao u postojeći prostor bez tog izbijanja iprilagodavanja?- Rezervni je akumulator bio prazan - reče Art Moran. - Iskušali smo ga pošto smo brod doveli u luku. U njemunije bilo nimalo struje, gospodine Gudmundsson. Bio je posve prazan.- Rezervni je bio prazan - ponovi Nels. - Dakle, da ponovimo, na brodu preminulog pronašli ste ispražnjenirezervni akumulator D-8, u prostoru za akumulatore D-8 u dobrome stanju i kraj njega D-6 u dobrome stanjukoji je bio prevelik za postojeći prostor i zbog kojeg ga je netko morao malo preurediti'? Bilo je potrebno malosavinuti meki metalniizbojak?- Upravo tako - reče šerif.- U redu - reče Nels Gudmundsson. - Hoćete li sada, molim, otvoriti dvadeset sedmu stranicu svog izvještaja?Vaš popis stvari na brodu optuženog? I sudu pročitati stoje navedeno pod rednim brojem dvadesetčetiri'?Art Moran okrene stranicu. - Broj dvadeset četiri - reče nakon nekoliko trenutaka. - Dva akumulatora D-6 uprostoru za akumulatore. Svaki sa šest ćelija.- Dva akumulatora D-6 na brodu Kabua Mivamota - reče Nels. - I jeste li na brodu pronašli i rezervniakumulator, šerife?- Ne, nismo. Nema ga na popisu.- Optuženi na svome brodu nije imao rezervni akumulator? Isplovio je u ribolov bez rezervnog akumulatora?- Po svemu sudeći, tako je, gospodine.

- U redu - reče Nels. - Dva akumulatora D-6 i ni traga rezervnome.

29Recite mi, šerife, ova dva akumulatora D-6 na brodu optuženoga... jesu li bili isti kao onaj D-6 koji ste pronašlina brodu preminuloga? Na Sušan Marie? Jednakih dimenzija? Jednake marke?- Jesu - odvrati šerif. - Svi su bili istog tipa. Jednaki akumulatori.- Znači daje D-6 koji se koristio na brodu preminuloga - teoretski gledano, budući da je bio identičan - biosavršen kao rezerva na brodu optuženoga?- Vjerojatno.- Ali, kao što kažete, optuženi na brodu nije imao rezervni akumulator. Je li to točno?- Jest.- U redu, šerife - reče Nels. - Sada bih vas, ako nemate ništa protiv, želio pitati nešto drugo. Recite mi... kada steizvlačili tijelo preminuloga, je li bilo kakvih poteškoća? Kada ste ga mrežom vadili iz mora?- Jest - reče Art Moran. - Hoću reći, bio je težak. I, tako... donja polovica tijela - noge i stopala? - izmicali su seiz mreže. Visio je na jednoj kopči nepropusnih hlača. Bojali smo se da bismo ga, izvučemo li ga posve iz vode,mogli izgubiti, da bi tada mogla popustiti kopča ili guma oko nje i da bi pao u vodu. Noge su mu visjele u vodi,razumijete. Noge mu nisu bile posve u mreži.- I - reče Nels Gudmundsson - možete li nam opisati što ste vi i Martinson učinili?- Pa, ovako, skupili smo mrežu i podvili je ispod njega. Potom smo povukli plutnju. Od mreže smo načinilisvojevrsna nosila i u njih mu položili noge. Potom smo ga podigli na palubu.- Znači, imali ste određenih poteškoća - reče Nels.- Nešto malo, da.- Niste ga izvukli samo tako, bez ikakvih problema?- Ne, isprva ne. Morali smo malo trzati i povlačiti mrežu. Ali čim smo ga obuhvatili mrežom i čvrsto gasmjestili, da, sve je dalje išlo poprilično glatko.- Šerife - reče Nels Gudmundsson - uza sve to trzanje, povlačenje i poteškoće koje sada spominjete... je limoguće daje preminuli tada glavom udario o brodsku krmenicu dok ste ga izvlačili? Ili o neko drugo mjesto? Ostražnju razmu, na primjer, ili o vitlo? Je li to moguće?- Mislim da nije - reče Art Moran. - Takvo što svakako bih vidio.- Mislite da nije - reče Nels Gudmundsson. - A kada ste ga vadili iz mreže? Kada ste ga polagali na palubu? Bioje to velik čovjek, i sami ste rekli, stotinu i pet kilograma, i ukočen, kako ste sami naglasili. Je li ga bilo teškopomicati, šerife?- Da, bio je težak, vrlo težak. AH, bili smo dvojica i dobro smo pazili. Nismo ga nigdje udarili.- Jeste li u to sigurni?- Ne sjećam se da smo ga bilo gdje udarili, ne, gospodine Gudmun-dsson. Kao što rekoh, dobro smo pazili.- Ali ne sjećate se - reče Nels. - Ili, drugim riječima, osjećate li u vezi s time imalo nesigurnosti? Je li moguće,šerife Moran, je li moguće da je pri premještanju tog nespretnog i teškoga tijela, pri radu tog vitla s kojim ste

rijetko dolazili u doticaj, pri tom teškome poslu vađenja utopljenika od stotinu pet kilograma, je li, dakle,moguće da je pokojnik udario glavom o nešto nakon smrti'? Je li to moguće'?- Jest - reče Art Moran. - Moguće. Valjda jest... ali ne i vjerojatno. Nels Gudmundsson okrene se prema poroti. -Nemam više pitanja -reče. Potom se polako, zbog čega mu je bilo neugodno-jer je kao mladić bio okretan i sportski tip, jer sesudnicama uvijek kretao brzo i skladno, jer je uvijek imao osjećaj da se nazočni dive njegovoj pojavi - vratio namjesto uz optuženika, gdje je Kabuo Mivamoto sjedio i promatrao ga.4Sudac Lew Fielding prvog je dana objavio stanku u deset i četrdeset pet. Okrenuo se kako bi promotrio tihomnoštvo snježnih pahuljica, protrljao prosijede obrve i vršak nosa, a potom ustao u crnoj togi, rukama prošaokroz kosu i zatim teškim korakom otišao u svoje odaje.Optuženik, Kabuo Mivamoto, bio se nagnuo udesno i jedva primjetno kimao dok mu je Nels Gudmundssonšaptao na uho. Na drugoj strani prolaza Alvin Hooks sjedio je brade naslonjene na dlanove, potpeticom lupkajućio pod, nestrpljiv, ali ne i nezadovoljan. U gledalištu, građani su ustali i stali zijevati, a potom polako izišli ujednostavniju atmosferu predvorja ili su sa strahopoštovanjem na licu gledali van, promatrajući snijeg kakoprema njima leti u parabolama, šiban vjetrom, i rasprskava se na staklu. Njihova lica, obasjana slabimprosinačkim svjetlom koje je dopiralo kroz visoke prozore, izgledala su mirno i čak ponešto zadivljeno. Oni kojisu u grad došli automobilom s nemirom su razmišljali o povratku kući.Ed Soames odveo je porotnike iz sudnice, nudeći im stožaste čaše s mlačnom vodom i mogućnost korištenjanužnika. Soames se potom ponovno pojavio, mučeći se poput crkvenog podvornika, prigušujući ventile naradijatorima. Unatoč tome, u sudnici je i dalje bilo prevruće; vrućina zatočena u tom prostoru nikako se nijerazilazila. Para se počela pretvarati u sloj maglice na gornjim dijelovima prozora, još malo zatvarajući sudnicu,prigušujući blijedo prijepodnevno svjetlo.Ishmael Chambers pronašao je mjesto u gledalištu i sada je gumicom na vršku olovke lagano udarao po donjojusni. Poput ostalih stanovnika otoka San Piedra, i on je za smrt Carla Heinea prvi put čuo 16. rujna poslije podne- onoga dana kada je njegovo tijelo i otkriveno u moru. Upravo je bio nazvao župnika Gordona Grovesa izLuteranskecrkve u Amity Harboru kako bi se raspitao za temu nedjeljne propovijedi i tako bio u mogućnosti navestisvećenikov odgovor u svojoj kolumni "U crkvama našeg otoka", seriji tjednih napisa u izdanju San PiedroReviewa koji su se objavljivali uz raspored vožnje trajekata za Anacortes. Pastor Groves nije bio kod kuće, no

njegova supruga, Lillian, obavijestila je Ishmaela o tome da se Carl Heine utopio i da je pronađen zapletenu mrežu sa svoga broda.Ishmael Chambers nije joj povjerovao: Lillian Groves obožavala je ogovaranja. Nije bio sklon povjerovati utakvo što i kada je spustio slušalicu ostao je sjediti obuzet mračnim mislima. Potom je, i dalje ispunjennevjericom, nazvao šerifov ured i raspitao se kod Eleanor Dokes, osobe u koju također nije imao bezrezervnogpovjerenja: da, odgovorila mu je, Carl Heine se utopio. Da, bio je u ribolovu. Pronašli su ga u mreži. Šerif?Trenutačno nije u uredu. Pretpostavljala je da je kod mrtvozornika.Ishmael je odmah potom nazvao mrtvozornika, Horacea Whaleyja. Točno je, rekao mu je Horace, nema nikakvarazloga za sumnju. Carl Heine je mrtav. Užasno, zar ne? Čovjek je preživio Okinawu. Carl Heine, to je upravonevjerojatno. Udario je o nešto glavom.Šerif, ponovio je Horace. Zakasnio si tek nekoliko trenutaka. I on i Abel c lišli su maloprije; otada nisu prošle nitri minute. Krenuli su u pristaništa, tako su rekli.Ishmael Chambers odloži slušalicu i ostane sjediti čela oslonjena o dlan, prisjećajući se Carla Heinea iz srednješkole. Obojica su maturirali 1942. Zajedno su igrali football u školskoj momčadi. Sjećao se kako su u jesen1941. školskim autobusom išli na utakmicu protiv momčadi Bell-inghama. Putovali su u sportskoj opremi, skacigama u krilu, a svaki je imao i svoj ručnik. Sjećao se kako je Carl izgledao sjedeći tako uz njega, sasportskim ručnikom oko snažnog njemačkoga vrata, dok je kroz prozor zurio u polja. Padao je sumrak, kratkikasnojesenski suton, i Carl je promatrao snježne guske kako slijeću u preplavljena polja niske pšenice,nepomične četvrtaste donje vilice, uzdignute glave, s plavim čekinjama odraslog muškarca na bradi. - Chambers- rekao je tada. - Vidiš guske? Ishmael stavi notes u džep hlačam i iziđe na Hill Street. Za sobom je ostavionezaključana vrata Reviewa - tri prostorije u kojima se nekoć nalazila prodavaonica knjiga i časopisa i u kojimaje još uvijek bilo puno zidnih polica. Knjižara se na koncu pokazala financijski neuspješnom zbog strmog brijegana kojem se nalazila; ulica Hill obeshrabrivala je turiste. Ishmaelu se, međutim, sviđala upravo ta njezina odlika.U na-

33čelu nije imao ništa protiv izletnika koji su iz Seattlea čitavog ljeta dolazili na San Piedro - većini otočana bili suantipatični jer su dolazili iz velikoga grada - no, s druge strane, nije ni osobito uživao u pogledu na Main Streetkojim su neprestano prolazili. Turisti su ga podsjećali na druga mjesta i u njemu budili ponešto bolnu sumnju uto da je život na tom otoku upravo ono što želi.

U vezi s domom, međutim, nije oduvijek imao tako dvojake osjećaje. Nekoć je točno znao što o tome misli.Nakon rata, kao dvadesettrogo-dišnji muškarac s amputiranom rukom, bez imalo oklijevanja napustio je SanPiedro radi školovanja u Seattleu. Živio je u unajmljenoj sobi u aveniji Brooklvn i isprva slušao predavanja izpovijesti. U tom razdoblju nije bio osobito sretan, no u tom je pogledu bio poput ostalih ratnih veterana. Usvakom trenutku bio je svjestan kopčom učvršćenog praznog rukava, koji gaje mučio zbog toga stoje mučiodruge. Kako oni nisu mogli ne obazirati se na taj rukav, tako to nije mogao ni on. Bilo je trenutaka kada biposjećivao gostionice u blizini sveučilišta i dopuštao si srdačno i živahno ponašanje po uzoru na mlađe studente.Nakon toga, međutim, redovito se osjećao glupo. Pivo i biljar jednostavno mu nisu bili u krvi. Prirodnijeokruženje za njega bio je stol s klupama visokih naslona u stražnjem dijelu Daveva restorana u UniversitvWayu, gdje je polako pio kavu i čitao povijest.Sljedeće jeseni Ishmael je počeo slušati predavanja iz američke književnosti. Melville, Hawthorne, Twain. Usvome cinizmu očekivao je da će za Moby Dicka utvrditi da ga je nemoguće čitati - pet stotina stranica o potjeriza jednim kitom? - no kako se pokazalo, djelo je bilo zabavno. Čitav roman pročitao je tijekom deset seansi nasvome mjestu u Davevu restoranu, vrlo se rano zamišljajući nad kitovom prirodom. Narator je, uvidio je već uprvoj rečenici, nosio upravo njegovo ime - Ishmael. Ime Ishmael bilo je u redu, no Ahaba nikako nije mogaocijeniti, što mu je na koncu umanjilo užitak i vrijednost knjige.Huckleberry Finna bio je pročitao kao dijete, ali ga se nije osobito dobro sjećao. Sjećao se samo daje udjetinjstvu bio smješniji - sve je bilo smješnije - no sama priča nekako mu je nestala iz glave. Drugi su s ljubavljui znalački pričali o knjigama koje su pročitali i prije nekoliko desetaka godina. Ishmael je nekako sumnjaoda je riječ o prijetvornosti. Katkada se pitao što se dogodilo s knjigama koje je davno pročitao - jesu li još uvijeknegdje u njemu. James Fenimore Cooper, sir Walter Scott, Dickens, William Dean Howells. Činilo mu se danikoga od njih više nema. U svakom slučaju, nije ih se sjećao.34

Grimizno slovo pročitao je u šest posjeta Dayevu restoranu. Dovršio je knjigu kao posljednji gost Day'sa. Kuharje kroz okretna vrata došao do njega i rekao mu daje vrijeme za odlazak. U tom trenutku Ishmael je bio naposljednjoj stranici, a riječi: "Na polju, crnome, slovo A, crveno", dovršio je stojeći na pločniku. Što to znači?Mogao je samo nagađati pravo značenje tih riječi, čak i uz napomenu na dnu stranice. Ljudi su brzo promicalikraj njega dok je tako stajao s otvorenom knjigom, a listopadski mu vjetar u zapusima dopirao do lica. Mučio

gaje takav kraj priče o Hester Prvnne; žena je, naposljetku, zaslužila bolju sudbinu.U redu, zaključio je, knjige su dobra stvar, no to je sve; ništa više -one mu ne mogu iz dana u dan osiguravatikruh. Tako se Ishmael okrenuo novinarstvu.Njegov otac, Arthur, u Ishmaelovoj je dobi bio drvosječa. S brkovima koji su se spuštali uz usta, u visokimnepropusnim čizmama, izlizanim naramenicama i vunenim dugim gaćama, četiri i pol godine radio je u službidrvoprerađivačke tvrtke Port Jefferson. Ishmaelov djed bio je škotski prezbiterijanac, njegova baka fanatičnairska vjernica iz tresetišta ponad Lough Reea; upoznali su se u Seattleu pet godina prije Velikog požara, vjenčalise i podigli šestoricu sinova. Arthur, najmlađi, jedini je ostao u zaljevu Puget. Dvojica braće postali su plaćenivojnici. Jedan je umro od malarije na Panamskome kanalu, jedan je postao geometrom u Burmi i Indiji, aposljednji je sa sedamnaest nestao u smjeru Istočne obale i to je ujedno bila posljednja informacija o njemu.San Piedro Review, tjednik na četiri stranice, bio je Arthurovo djelo iz njegovih ranih dvadesetih godina. Odušteđevine je kupio tiskarski stroj, boks-kameru i vlažan prostor s niskim stropom u stražnjem dijelu skladištatvornice ribljih proizvoda. Na naslovnoj stranici prvog broja Reviewa kočio se veliki'naslov: POROTAOSLOBODILA GILLA. U gužvama se natiskujući s izvjestiteljima Stara, Timesa, Evening Posta, Daify Calla iSeattle Union-Recorda, Arthur je pratio suđenje gradonačelniku Seattlea, Hiramu Gillu, optuženome za skandal salkoholom. Objavio je dugačak članak o Georgeu Vandeveeru, šarlatanu koji je pred sudom branio Wobblyja usuđenju za masakr u Everettu. Jedan uvodnik pozivao je na primjenu zdravog razuma kada je Wilson objavio rat;u drugome se hvalilo proširenje trajektnih linija i na drugu stranu otoka. Objavljeno je održavanje sastankaDruštva uzgajivača rododendrona, kao i večer tradicionalnoga plesa u Grangeu i rođenje sina, Theodorea Ignatiusa,Horatiju Marchesu iz Cattle Pointa. Sve to bilo je tiskano masnim centurionom - 1917. već zastarjelimslogom - s tankim linijama koje su odvajale sedam stupaca i podnaslove tiskane masnim reljefnim šerifomUbrzo nakon toga Arthur je unovačen u vojsku generala Pershinga. Borio se u Saint-Mihielu i šumi Belleau, apotom se vratio kući i novinama. Oženio se ženom iz Seattlea, iz obitelji Illini, ženom zlatnocrvene kose, vitkomi gracioznom, ozbiljnih tamnih očiju. Njezin otac, vlasnik prodavaonice muške odjeće u Prvoj aveniji u Seattleu išpekulant nekretninama, nije s naklonošću dočekao Arthura, koji mu je izgledao kao drvosječa koji se pretvaradaje nekakav novinar, čovjek bez perspektive nedostojan njegove kćeri; ipak, njih su se dvoje vjenčali želeći seposvetiti podizanju djece. Rodilo im se, međutim, samo jedno, i to nakon podosta muka; drugo su izgubili pri

porodu. Izgradili su kuću u South Beachu, s pogledom na more i raščistili stazu do obale. Arthur je postaopronicavim i promišljenim povrtlarom, nezasitnim promatračem otočkoga života i, malo-pomalo, provincijskimnovinarom u pravome smislu riječi: spoznao je mogućnosti koje njegove riječi pružaju za stjecanje utjecaja,slave i obavljanje usluga. Godinama nije odlazio na odmor. Pripremao je posebna izdanja za Badnjak, tjedanuoči izbora i Dan nezavisnosti. Ishmael se sjećao kako je svakog utorka uvečer s ocem pokretao tiskarski stroj.Arthur gaje bio učvrstio za pod brodogradilišnog skladišta u ulici Andreason, trošne suše koja je neprestanovonjala po litografskoj tinti i amonijaku u slagarskome stroju. Tiskarski je stroj bio divovska naprava bojelimete, s valjcima i prijenosnicima u kućištu od lijevanoga željeza; počinjao bi raditi neodlučno, poput kakvelokomotive iz 19. stoljeća, u radu krešteći i mekećući. Ishmaelova je zadaća bila podesiti mjerače i dovod vode,te vaditi otisnute arke; Arthur koji je s godinama sa strojem razvio simbiotičan odnos, saginjao se i uvlačioglavu, provjeravajući ploče i tiskarske cilindre. Stajao je na tek nekoliko centimetara od bučnih va-ljaka iizgledalo je da uopće ne uviđa kako bi ga - kako je objasnio sinu - stroj, samo kad bi ga uhvatio za rukav, istogatrena razmrskao poput dječjeg balona i njegove komadiće raznio po zidovima. Nestale bi mu čak i kosti - tako jeglasilo Arthurovo upozorenje - sve dok ih netko ne bi pronašao razasute među umrljanim novinskim papirom napodu, gdje bi izgledale poput bijelih korijandola.Jedna skupina poslovnih ljudi iz gospodarske komore pokušala ga je nagovoriti da se kandidira za mjesto uskupštini savezne države Wa-shington. Posjetili su ga kod kuće, odjeveni u kapute i šalove s kockastim uzorkom,obavijeni mirisom pomada i sapuna za brijanje. Sjeli su i popili po čašicu likera od kupina, nakon čega je Arthurodbio kandidaturu, govoreći gospodi iz Amity Harbora kako nema nikakvih iluzija, kako više voli smišljati boljerečenice i plijeviti svoje dudove živice. Rukavi njegove sjajne prugaste košulje bili su uzdignuti do laktova, tako da su mu se vidjele dlakave podlaktice; leđa su mu bilapoput dugačkog snažnoga klina mišića preko kojih su bile zategnute naramenice. Na nosu, pomalo niskospuštenome, stajale su okrugle naočale sa čeličnim okvirima, koje su tek neznatno, ali lijepo odudarale od snažnelinije njegove donje.vilice. Nosna hrskavica bila mu je iskrivljena - slomila se od udarca čeličnog užeta u šumi, uzimi 1915. godine. Muškarci iz Amity Harbora nisu se mogli usprotiviti takvim razlozima, niti se nositi snjegovom nepopustljivo uzdignutom bradom. Otišli su nezadovoljni.Zbog tako postojane odanosti profesiji i njezinim načelima Arthur je, s godinama, govorio i postupao sa sve višepromišljenosti, te zahtijevao sve više standarde istinitosti u svakom, pa i najobičnijem novinsko-me izvještaju.

Bio je, prisjećao se njegov sin, moralno besprijekorno pedantan i koliko god se Ishmael trudio u tome gaoponašati, kod njega se ipak uvijek pojavljivalo to pitanje rata - ta ruka bez koje je ostao - zbog kojeg je takvuskrupuloznost bilo teško postići. Ostala mu je glava na ramenu: bila je to svojevrsna crna šala koju je koristiosamo u komunikaciji sa samim sobom, šala s prešutnim dvostrukim značenjem; jer ostalo mu je još samo rame,ne i ruka, te puno gorčine u ustima. U krugu onih prema kojima je osjećao naklonost više nije bilo puno ljudi.Isto tako više nije volio ni puno stvari. Bio bi više volio da nije takav, no tu nije bilo pomoći, jednostavno je biotakav. Njegova ciničnost - ciničnost ratnog veterana - neprestano ga je uznemiravala. Po završetku rata počelomu se činiti da se svijet temeljito promijenio. To se čak i nije moglo objašnjavati riječima, nekome opisati zaštoje sve glupo. Ljudi su mu izgledali neopisivo glupo. Bilo mu je jasno da su to samo oživljene praznine ispunjeneželatinom, nitima i tekućinom. Vidio je što je sve u rasprsnutim beživotnim torzima. Znao je, na primjer, kako toizgleda kada nekome iz glave curi mozak. U takvome kontekstu, velik dio onoga što se događalo usvakodnevnome životu doimalo se posve i uznemirujuće apsurdnim. Uvidio je da ga nepoznate osobe iritiraju.Kada bi mu se na nekom od predavanja netko obratio, odgovarao je ukočeno i kratko. Ni u jednom trenutku nijemogao odrediti osjećaju li se zbog njegove ruke dovoljno opušteno da kažu ono što doista misle. Naslućivao jenjihovu potrebu za time da prema njemu pokažu suosjećanje, a to ga je još više smetalo. Gubitak ruke bio jedovoljno turoban i bez toga i bio je posve uvjeren da je ta amputirana ruka krajnje odvratna. Da je htio, kod ljudije mogao izazvati gađenje odijevanjem košulje kratkih rukava koja bi otkrila ožiljak Kotriiku To. međutim,nikada nije činio. Zapravo nije želio izazivati gađenje. Ipak, imao je takav pogled na svijet - držao je da je većina ljudskih aktivnosti krajnje besmislena, međunjima i ono čime se sam bavi, te da njegovo postojanje na svijetu kod drugih izaziva nervozu. Nije si mogaopomoći, za tako mračnu perspektivu nije bilo lijeka, koliko je god on nije želio. Bio je to njegov pogled na stvarii on je, već sav otupio, zbog njega patio.Kasnije, kada više nije bio tako mlad i kad se vratio kući, na otok San Piedro, ti su se stavovi počeli mijenjati.Naučio je prema svima biti srdačan - a to je bila profinjena i u konačnici lažna maska. Ciničnosti čovjekaranjenog u ratu pridodala se neizbježna ciničnost starenja i profesionalna novinarska ciničnost. Malo-pomaloIshmael je na sebe počeo gledati kao na muškarca s jednom rukom i kopčom učvršćenim rukavom, muškarcakoji je prevalio tridesetu i nije se oženio. Sve to i nije bilo tako loše, a njega to nije smetalo onoliko koliko ga jesmetalo dok je boravio u Seattleu. Međutim, ovdje su ipak ti turisti, razmišljao je dok je Hill Streetom hodao

prema pristaništu. Čitavog ljeta gledali su njegov prazni rukav iznenađenih, nenaviknutih izraza lica, kakvih kodnjegovih otočana više nije bilo. I sa svojim sladoledima i čistim licima u njegovoj su utrobi izazivali onu gorku,neželjenu iziritiranost. Najneobičnije je bilo to što je želio da mu svi budu dragi. Samo što jednostavno nije mogaopronaći načina da to postigne.Kada se vratio kući iz velikoga grada, majka, kojoj je bilo pedeset šest i koja je živjela sama u staroj obiteljskojkući na južnome kraju otoka - u kući u kojoj je Ishmael proveo djetinjstvo - rekla mu je da je ta njegovaciničnost, premda razumljiva, s druge strane posve nedolična. Takav mu je bio i otac, objasnila mu je, i kodnjega je to također bilo ružno.- Silno je volio čovječanstvo i to svim srcem, ali većina ljudi bila mu je antipatična - ispričala je tada Ishmaelu. -Isti si, kao on, znaš. Pravi očev sin.Kada je Ishmael Chambers tog poslijepodneva stigao u pristanište u Amity Harboru, Art Moran stajao je jednomse nogom uprijevši o potporni stup mola i razgovarao sa šestoricom ribara. Bili su se okupili pred ribarskimbrodom Carla Heinea, usidrenome između Erika J i Torden skolda - prvi je bio opremljen za lov s pramčanestrane, a vlasnik mu j< bio Marty Johansson, dok je drugi bio brod iz Anacortesa s kružnon plivaricom nastezanje. U trenutku kada im se Ishmael približio, zapu hao je povjetarac s juga zbog kojeg je zaškripala užadkojom su bili povezani brodovi -Advancer, Providence, Ocean Mist, Torvanger - sve uobičajene ribarice sa San Piedra. MysteryMaid, škuner za lov velikih ploča i bakalara, u posljednje vrijeme nije radila kako treba te je bila na popravku.Ploča s desne strane trupa bila je uklonjena, motor rastavljen, a koljenasto vratilo i ležajevi na otvorenome. Namolu uz pramac ležala je hrpa komadića cijevi i spojnica, dvije zahrđale bačve za dizel - gorivo, hrpa razbijenogstakla i okvir brodskog akumulatora na kojem su bile posložene prazne kante za boju. Tanki sloj ulja pokrivao jepovršinu vode neposredno ispod mjesta na kojima su komadi saga bili pribijeni umjesto odbojnika.Danas je ondje bilo puno galebova. Inače bi tražili hranu oko tvornice za konzerviranje lososa, no sada su stajalina platformama ili pluta-čama uopće se ne mičući, kao da su načinjeni od gline, ili su plutali nošeni strujom uzaljevu Amity, tek se povremeno dižući u zrak i lebdeći na vjetru samo uz okretanje glava. Katkada bi se spuštalina prazne brodove i na plaubama očajnički tražili ostatke riba. Ribari su ih s vremena na vrijeme gađali sačmomza patke, no galebovi su uglavnom nesmetano vladali pristaništem; mrlje od njihova sivobijelog izmeta pokrivalesu sve.Bačva od ulja bila je okrenuta postrance pred brodom Sušan Marie, a na njoj su sjedili Dale Middleton i LeonardGeorge u mehaničarskim kombinezonima. Jan Sorensen stajao je naslonjen na kantu za smeće od

šperploče;Marty Johansson stajao je široko razmaknutih nogu, ruku prekriženih na golim prsima i s majicom kratkihrukava zataknutom za pojas hlača. Neposredno uz šerifa stajao je William Gjovaag, sa cigarom među prstima.Abel Martinson sjeo je na pramčanu razmu broda Sušan Marie i slušao ribare kako razgovaraju dok su mu čizmevisjele nad površinom vode.Ribari San Piedra - barem u ono vrijeme - u lov su polazili u suton. Većina ih je lovila vojgama. Bili su tomuškarci koji su u osami plovili do udaljenih zaljeva i spuštali mreže u struje u kojima su plivali lososi. Mrežesu u mračnoj vodi visjele poput zavjesa i lososi su, ne sluteći nikakvu opasnost, ulazili u njih.^ Ribar je noćne sate provodio u tišini, ljuljajući se na valovima i strpljivo čekajući. Bilo je važno da sekarakterom prilagodi takvome poslu, u protivnom, izgledi na uspjeh nisu bili posve izvjesni. Lososi su se katkadanalazili u tako uskim pojasovima da su ih ribari morali loviti unutar vidokruga drugih i tada je dolazilo dobučnih svađa. Ribar kojeg bi drugi odsjekao na mjestu uza struju mogao je prijeći ispred njega, premanjemu zamahnuti ribarskom kukom i na pasja ga kola ispsovati kao ribo-kradicu. Katkada bi tako na pučini došlodo nadmetanja u vikanju, no puno češće događalo se da je čovjek cijele noći sam i da se nema čak ni s kimeprepirati. Neki koji su iskušali takav usamljenički život nakon nekog bi vremena odustali i pridružili seposadama većih ribarica s mrežama plivaricama ili škunera za lov ploča s parangalima. Malo-pomalo, Anacortes,obalni grad na kopnu, postao je domom velikih brodova s posadama od četiri ili više članova, a Amity Harborluka za vojgare sa po jednim ribarom. Bilo je to nešto čime se San Piedro ponosio, činjenica da su njegovi ribaridovoljno odvažni da love sami čak i za nesmiljena vremena. S vremenom, u otočkim se dušama razvila etikaprema kojoj je ribolov u osami bio bolji od drugih vrsta ribolova, tako da su ribarski sinovi, kada bi noću sanjali,sanjali o isplovljavanju na svojim osamom obavijenim brodicama i tome kako će se s mora vratiti u mrežama donosećivelike losose i ostaviti snažan dojam na ostale muškarce.Tako je na San Piedru marljivi, šutljivi i samostalni ribar prerastao u kolektivni simbol dobroga čovjeka. Onajkoji je bio odviše društven, koji je previše pričao i pregorljivo tražio društvo, razgovore i smijeh, nije imao onošto život traži. Samo ako se uspješno nosio s morem, čovjek je mogao tražiti svoje mjesto u ukupnome poretkustvari.Muškarci San Piedra naučili su biti šutljivi. Katkada su, međutim, i to s velikim olakšanjem, komunicirali upristaništu, u zoru. Premda umorni i još uvijek u poslu, s palube na palubu razgovarali su o tome što se dogodiloprotekle noći i o stvarima koje su samo oni razumjeli. Prisnost tih razgovora, utjeha koju su pružali

drugi glasovikoji su podržavali njihove osebujne mitove, pripremali su ih na susret sa suprugama na manjoj udaljenosti negošto bi je oni inače vjerojatno stvorili po povratku s ribarenja. Ukratko, bili su to usamljeni muškarci i plod zemljopisnogapoložaja - otočani koji bi s vremena na vrijeme spoznali da žele govoriti ali to nisu mogli.Približavajući se skupini muškaraca okupljenoj pred Sušan Marie, Ishmael Chambers je znao da ne pripada tomribarskm bratstvu, da, usto, živi od riječi i da im je već i zbog toga vrlo sumnjiv. S druge strane, bio je uprednosti jer je spadao među vidno ranjene i veterane čije ratne godine neupućenima ostaju vječitomzagonetkom. Ovo posljednje usamljeni su ribari znali cijeniti, te su tako odbacivali nepovjerenje prema nekometko po čitave dane sjedi za pisaćim strojem i oblikuje rečenice.Kimnuli su mu i, tek se malo pomaknuvši, primili ga u krug. - I mislio sam da si sada već morao čut' - reče šerif.- Vjerojatno znaš više od mene.40

- Čovjek ne može vjerovati - reče Ishmael.William Gjovaag stavi cigaru u usta. - Događa se - progunđa. - Ideš u lov, događa se.- No, da - reče Marty Johansson. - Ali, Isuse Kriste... - Potom odmahne glavom i zaljulja se na petama.Šerif spusti lijevu nogu sa stupa, pridigne hlače na prednjoj strani bedara, potom podigne desnu i laktom seosloni na koljeno.- Jesi li bio kod Sušan Marie? - upita Ishmael.- Jesam - reče Art. - Sveti Bože.- Troje djece - reče Ishmael. - Što će ona sada?- Ne znam - reče šerif.- Je li što rekla?- Ni riječi.- A što će reći? - pridruži se razgovoru William Gjovaag. - Što i može reći? Isuse Kriste!Ishmael je po tome zaključio koliko je Gjovaag protiv novinskog izvještavanja. Bio je to preplanuli ribar svelikim trbuhom i tetovažom, vodenih očiju čovjeka koji pije džin. Žena gaje napustila prije pet godina;"VVilliam je živio na svome brodu.- Oprosti, Gjovaag - reče Ishmael.- Nemam što opraštati - odvrati Gjovaag. - Svejedno, jebi se, Cham-bers.Svi se nato nasmiju. Sve je to bilo dobronamjerno, manje-više. Ishmaelu Chambersu to je bilo jasno.- Znaš li što se dogodilo? - upita sada šerifa.- Upravo to pokušavamo dokučiti - reče Art Moran. - Upravo o tome razgovaramo.- Arta zanima gdje smo svi mi lovili - objasni Marty Johansson. -On...- Ne zanima me gdje su bili svi - prekine ga šerif Moran. - Samo pokušavam doznati kamo je Carl sinoć otišao.Gdje je lovio. Tko ga je možda posljednji vidio ili s njim razgovarao. Takve stvari, Marty.- Ja sam ga vidio - reče Dale Middleton. - Zajedno smo isplovili iz zaljeva.- Hoćeš reći, išao si za njim - reče Marty Johansson. - Kladim se da si išao za njim, zar ne?Mlađi ribari poput Dalea Middletona često su svakodnevno trošili podosta vremena - u San Piedro Cafeu ili

restoranu Amity Harbor - na traženje informacija. Zanimalo ih je gdje ima ribe, kako su ostali ribari

41prošli protekle noći i gdje su to - točno - radili. Iskusni i uspješni, poput Carla Heinea, na njih se, dakako, uopćenisu obazirali. Zbog toga su mogli računati da će ih netko gotovo sigurno slijediti do mjesta za lov: ako netko nebi pričao, tada bi ga slijedili. Za maglovitih noći, njegovi su mu pratitelji morali biti bliže te je bilo višemogućnosti da posve ostanu bez ulova. U tom slučaju uključili bi radiouredaje, provjeravajući što je s raznimzemljacima koji su, bez iznimke, provjeravali stoje s njima: nesretni glasovi koji očajnički pokušavaju doći dobilo kakvog tračka informacija. Najugledniji ribari, u skladu s etosom koji se razvio na San Piedru, nisu pratilinikoga i nerado su se koristili radijem. S vremena na vrijeme drugi bi im se približili u brodovima, no čim bispoznali o kome je riječ, okrenuli bi se i otišli, svjesni toga da ne mogu očekivati ni usputan razgovor ni praveinformacije o ribi. Neki su ribari znanje dijelili s drugima, drugi to nisu činili. Carl Heine spadao je u potonjuskupinu.- U redu, pratio sam ga - reče Dale Middleton. - Tip je u posljednje vrijeme lovio jako puno ribe., - Kada je to bilo? - upita šerif. . - Pola sedam, tako nešto.- Vidio si ga nakon toga?- Da. Kod Ship Channel Banka. S još puno njih. Lovili su srebrnjake.- Sinoć je bilo magle - reče Ishmael Chambers. - Zacijelo si lovio blizu njega.- Nisam - reče Dale. - Samo sam ga vidio kako spušta mrežu. Prije magle. Možda oko pola osam? Osam?-1 ja sam ga vidio - reče Leonard George. - Bio je spreman. Na plićim. Mreža mu je bila u moru.- U koliko je to bilo sati? - upita šerif.- Rano - reče Leonard. - Osam.- Nitko ga nije vidio nakon toga? Nitko ga nije vidio poslije osam? -1 ja sam već prije deset otišao odande -objasni Leonard George.- Nije bilo ničega, nije bilo žive ribe. Vrlo polako otišao sam do Elliot Heada. Magla je bila gusta. Stalno samuključivao sirenu.-1 ja - reče Dale Middleton. - Većina je ubrzo otplovila. Otišli smo onamo i naišli na Martvjevu ribu. - On setada naceri. - Noć zapravo i nije bila tako loša.- Je li Carl otišao do Elliota? - upita šerif.- Nisam ga vidio - reče Leonard. - Ali to ništa ne znači. Kao što sam rekao, magla je bila jako gusta.42

- Sumnjam da se premještao - dometne Marty Johansson. - To je samo pretpostavka, no Carl se nikada nije punoselio. Kad bi se jednom odlučio, ostajao bi na tome mjestu. Vjerojatno je ulovio nešto kod Ship Channela. Nisamga vidio kod rta, ne.- Ni ja - reče Dale Middleton.- Ali vidjeli ste ga kod Ship Channela - reče šerif. - Tko je još bio ondje? Sjećate se?

- Tko još? - ponovi Dale. - Lako je moguće da je bilo i više od dvadeset brodova. Možda i trideset, ali, Bože, tkozna?- Mlijeko - reče Leonard George. - Jako gusta magla. Nije se vidjelo ništa.- Koji su brodovi bili ondje? - upita Art Moran.- No, dobro... - reče Leonard - da vidimo. Vidio sam Kasilofa, Islan-dera, Mogula, Edipse... sve to govorim oShip Channelu...-Antartic - reče Dale Middleton. - I on je bio tamo. -Antartic, da - reče Leonard.- Što je bilo na radiju? - upita Art Moran. - Jeste li čuli još koga? Nekoga koga niste vidjeli?- Vancea Copea - reče Leonard. - Znaš Vancea? Providence? S njime sam malo razgovarao.- S njime si puno razgovarao - reče Marty Johansson. - Slušao sam vas cijelim putem do rta. Isuse Kriste,Leonard...- Još netko? - upita šerif.- WolfChief- odgovori Dale. - Čuo sam Jima Ferrvja i Hardwella. Bergen je bio u Ship Channelu.- To je sve?- Mislim da je - reče Leonard. - Da. - Mogul - reče Art. - Čiji je to brod?- Moultonov - odvrati Marty Johansson. - Prošlog proljeća kupio gaje od Lanevjevih.- A Islander? Tko je to?- Islanderje Mivamotov - reče Dale Middleton. - Je 1' tak'? Od srednjeg Mivamota?- Najstarijeg - objasni Ishmael Chambers. - Kabuo... on je najstariji. Srednji je Kenji. On radi u tvornici konzervi.- Svi su ti kreteni slični - reče Dale Middleton. - Nikada ih nisam razlikovao.- Kosooki - dobaci William Gjovaag i potom odbaci opušak cigare u vodu uz Sušan Marie.

43- U redu, čujte me... - reče Art Moran. - Ako vidite nekoga od njih, Hardwella, Copea, Moultona ili bilo koga,recite im da bi trebali razgovarati sa mnom. Želim doznati je li tko sinoć razgovarao s Carlom, to se odnosi nasve njih... je li vam jasno? Zanimaju me svi.- Šerif je postao opasan - reče Gjovaag. - Nije ovo samo nesretan slučaj?- Dakako da jest - reče Art Moran. - Ipak, čovjek je mrtav, William. Moram napisati izvještaj.- Dobar čovjek - reče Jan Sorensen, u čijem se glasu čuo blag prizvuk danskoga. - Dobar ribar. - Potom staneodmahivati glavom.Šerif spusti nogu i pomno popravi položaj košulje i hlača. - Abel... - reče tada. - Kako bi bilo da se pobrineš začamac, pa se nađemo u uredu? Ja ću poći pješice s Chambersom. Nas dvojica moramo se dogovoriti oko nekihstvari.No tek kada su se udaljili od pristaništa i ušli u ulicu Harbor Art Moran je prestao s usputnim primjedbama iprešao na stvar. - Čuj me, Ishmael... - reče. - Znam što misliš. Napisat ćeš članak u kojem će stajati da šerifMoran drži kako je u čitavoj priči nešto sumnjivo i kako je pokrenuo istragu, je li tako?- Ne znam što bih napisao - reče Ishmael Chambers. - O tome još ne znam ništa. Nadao sam se da ćeš me tiupoznati sa činjenicama.- Pa, dakako da ću te upoznati - reče Art Moran. - Ali najprije mi moraš nešto obećati. Nećeš

napisati ni riječi oistrazi, može? Ako me želiš citirati, evo moje izjave: Carl Heine utopio se nesretnim slučajem, ili tako nekako, tiizmisli točne riječi, ali ne piši ništa ni o kakvoj istrazi. Jer nje nema.- Želiš da lažem? - upita Ishmael Chambers. - Trebao bih objaviti lažnu izjavu?- Neslužbeno? - reče šerif. - U redu, pokrenuo sam istragu. U optjecaju je nekoliko neugodnih i neobičnihčinjenica... kako sada stvari stoje, mogu značiti bilo što. Moglo bi biti ubojstvo, moglo bi biti ubojstvo iz nehata,mogao bi biti nesretan slučaj... može biti bilo što. Stvar je u tome da zasada jednostavno ne znamo. Ali ako tosvima objaviš na naslovnoj stranici Revievva, nećemo dospjeti nikamo.- A što je s dečkima s kojima si sada razgovarao, Art? Znaš što će učiniti? William Gjovaag svima će ispričati danjuškaš uokolo i tražiš ubojicu.- To je drugo - ustrajao je Art Moran. - To su glasine, zar ne? A ovdje će uvijek biti takvih glasina, čak i kadaništa ne istražujem. U ovo-44

me slučaju želimo dopustiti ubojici - ako, nemoj smetnuti s uma, ubojica uopće postoji - da misli daje to što čujesamo glasina. Pustit ćemo da glasine lijepo rade za nas, da ga zbune. Osim toga, moj je posao ionako postavljatipitanja. U tome nemam puno izbora, zar ne? Ako ljudi žele nagađati na što ciljam, to je njihova stvar, ja tu nemogu ništa. Ali ne želim da se u novinama pojave bilo kakve informacije o šerifovoj istrazi.- Čini se da držiš kako taj netko, tko god to bio, živi ovdje, na otoku. Jesi li zato...- Čuj me... - reče Art Moran, prekidajući ga. - Što se tiče San Pie-dro Reviewa, netko jednostavno ne postoji,kužiš? Želim da nas dvojica to posve raščistimo.- Sve mi je jasno - reče Ishmael. - U redu. Navest ću da si rekao kako je riječ o nesretnome slučaju. A ti meredovito izvještavaj o tome što se događa.- Dogovoreno - reče Art. - Dogovoreno. Čim nešto doznam, prvo ću obavijestiti tebe. Što kažeš? Sada imaš što siželio?- Još ne - reče Ishmael. -1 dalje trebam napisati taj članak. Hoćeš li mi onda odgovoriti na nekoliko pitanja o tojnesreći?- Takvog te volim - reče Art Moran. - Samo navali. Pitaj.5Po svršetku jutarnje stanke, držeći ruku na sudskoj Bibliji, prisegnuo je Horace Whaley, mrtvozomik okrugaIsland. Došavši na mjesto za svjedoke, rukama je čvrsto uhvatio naslone za ruke od orahovine i kroz naočale smetalnim okvirom stao treptati prema Alvinu Hooksu. Horace je po naravi bio zatvoren čovjek, koji se bližiopedesetoj. Na lijevoj strani čela imao je poveću mrlju boje porta koju je često nesvjesno dodirivao prstima. Bioje uredan i odijevao se pomno. Bio je nalik rodi i mršav - premda ne tako mršav kao Art Moran - a izglačanehlače nosio je visoko na uskome struku, dok mu je rijetka kosa bila po-madom začešljana zdesna

nalijevo. OčiHoracea Whaleyja bile su izbu-Ijene - štitnjača mu je bila hiperaktivna - i usto su plutale iza stakala naočala.Nešto prigušeno, nekakav nervozan oprez, iskazivao se u svakom njegovu pokretu.Horace je dvadeset mjeseci proveo kao liječnički časnik na Pacifiku i u tom razdoblju patio od nesanice i opće istalne tropske premorenosti zbog koje je, po njegovu vlastitome mišljenju, postao neučinkovit. Ranjeniciostavljeni njemu na brigu su umrli; umrli su dok je Horace u svojoj besanoj omamljenosti za njih odgovarao. Unjegovoj glavi ti vojnici i njihove krvave rane miješali su se i stvarali samo jedan san koji se ponavljao u beskraj.Horace je 16. rujna ujutro bio u svome uredu i sređivao službene dokumente. Prethodne večeri u staračkomedomu San Piedro umrla je devedesetšestogodišnja žena i jedna druga, osamdesetjednogodišnja-kinja, izdahnulaje dok je cijepala drva za potpalu, a dijete koje je tačka-ma dostavljalo jabuke zateklo ju je kako leži prevaljenapreko panja, dok joj je koza njuškom dodirivala lice. Tako je Horace ispunjavao rubrike na dvije potvrde o smrti,i to u tri primjerka, kada je zazvonio telefon. Uzrujano je prinio slušalicu uhu; od rata nije bio u stanjuodjednom46

činiti više stvari, a u tom trenutku, kada je imao više posla nego što bi htio, nije želio ni s kim razgovarati.U takvim okolnostima doznao je za smrt Carla Heinea, čovjeka koji je preživio potapanje Cantona i koji je, kao isam Horace, preživio Okinavvu - da bi sada izgubio život, kako se činilo, u ribarskoj nesreći.Tijelo, sa čizmama koje su provirivale ispod pokrova, na platnenim su nosilima donijeli Art Moran i AbelMartinson, dvadeset minuta kasnije - šerif je pritom teško disao pod svojim dijelom tereta, dok je njegovpomoćnik imao čvrsto stisnute usne i pravio grimase - i položili ga na leda na stol u ordinaciji HoraceaWhaleyja. Bilo je obavijeno dvama bijelim vunenim pokrivačima kakvi se izdaju mornarima i kakvih je devetgodina po svršetku rata bilo na bacanje, tako daje izgledalo da ih svako ribarsko plovilo na San Piedru imanajmanje pet-šest. Horace Whaley odmaknuo je jedan pokrivač i, dodirujući madež na lijevoj strani čela,provirio prema Carlu Heineu. Vilica je ostala otvorena, uvidio je, a velika usta sada su bila ukočena rupa u kojojje nestao mrtvačev jezik. U bjeloočnicama preminuloga rasprsnule su se nebrojene kapilare.Horace ponovno navuče pokrivač preko tijela Carla Heinea i sada obrati pozornost na Arta Morana, koji je stajaoneposredno uz njega.- Dovraga - reče. - Gdje ste ga pronašli?- U zaljevu White Sand - odvrati Art.Potom mrtvozorniku ispriča kako su uočili brod koji je besciljno plutao, kako je Sušan Marie bila obavijenatišinom i osvijetljena i kako su utopljenika izvukli njegovom vlastitom mrežom. Kako je Abel

otišao po svojkamionet i platnena nosila koja je posudio od vatrogasaca i kako su zajedno, praćeni pogledima i pitanjimamalene skupine ribara, utovarili Carla i dovezli ga ovamo. - Idem k njegovoj supruzi - dodao je Art. - Ne želimda najprije nešto načuje od nekog drugoga. Potom ću se vratiti, Horace. Jako brzo. Ali najprije moram otići doSušan Marie.Abel Martinson stajao je na kraju stola, dajući sve od sebe, primijeti Horace, kako bi se naviknuo na ovakverazgovore u prisutnosti mrtvaca. Vršak desne čizme Carla Heinea provirivao je ispod pokrivača točno Pred njim.- Abel - reče Art Moran. - Možda će biti najbolje da ostaneš ovdje s Horaceom. Pomogni mu, bude li trebalo.Njegov zamjenik kimne. Potom kapu, koju je dotada držao u ruci, položi pokraj pladnja s instrumentima. -Dobro - reče. - U redu. Udl - reče šerif. - Vraćam se brzo. Za pola sata do sat.

47Kada je šerif izišao, Horace ponovno pogleda lice Carla Heinea -puštajući Artova mladog pomoćnika da čeka utišini - a potom u umivaoniku opere naočale. - Znaš što ćemo... - reče na koncu i zatvori slavinu. - Ti pođi nadrugu stranu hodnika i sjedni u moj ured, može? Ondje imaš nekoliko časopisa, radio i termosicu, ako želiš kavu.A bude li potrebe za okretanjem tijela i tvojom pomoći, pozvat ću te. Što kažeš, policajce?- U redu - reče Abel Martinson. - Pozovite me.Potom uzme kapu i ponese je sa sobom. Prokleti klinac, reče Horace u sebi, a zatim ručnikom obriše naočale smetalnim okvirom i, kako je bio pedantan, odjene kirurški ogrtač. Zatim navuče rukavice, ukloni pokrivače stijela Carla Heinea i potom, metodično, koristeći se savijenim škarama, stane rezati gumene hlače, bacajućikomadiće u platnenu vreću za smeće. Kada je završio s time, dao se na rezanje majice s kratkim rukavima, te jesrezao radne hlače i donje rublje Carla Heinea i svukao mu čizme i čarape, iz kojih je istekla voda. Svu odjećustavio je u umivaonik.U jednome džepu pronašao je kutiju s tek nekoliko šibica, a u drugome naguran maleni smotak pamučnogkonopca. Korice za nož bile su svezane za držač za remen na njegovim radnim hlačama, no u njima nije bilonoža. Kopča na koricama bila je otvorena.U lijevom prednjem džepu nalazio se sat koji se zaustavio u jedan četrdeset sedam. Horace ga stavi u papirnatuomotnicu.Tijelo se nije pretjerano odmrznulo, primijeto je Horace, unatoč tome stoje prijevoz od zaljeva White Sand dopristaništa istočno od trajektnog terminala i odande (u stražnjem dijelu kamioneta Abela Martinsona, FirstHillom do uličice iza zgrade okružne uprave, gdje su se iza dvokrilnih vrata kroz koja se ulazilo u podrum

zgrade nalazili mrtvačnica i mrtvozornikov ured), trajao dva sata. Bilo je ružičasto, boje lososova mesa, a oči sumu se bile preokrenule prema unutra. Tijelo je usto bilo snažno, čvrsto i velikih mišića, prsa su bila široka, akvadricepsi na bedrima izraženi. Horace Whaley nije mogao ne primijetiti kako je riječ o iznimnomepredstavniku muškoga roda, visokome stotinu devedeset centimetara, teškome stotinu pet kilograma, bradatome iplavokosome, građenome poput kakva kipa, kao da su mu dijelovi izrađeni od granita - premda je na njemu bilo inečega stoje podsjećalo na majmuna, nečeg neelegantnoga i surovoga u izgledu ruku i ramena. Horace osjetikako se u njemu budi dobro poznata zavist, te i protiv volje primijeti obujam i veličinu spolnoga organa CarlaHeinea. Ribar nije bio obrezan, a moš-nje su mu bile čvrste i bez dlaka. U ledenoj morskoj vodi posve su muse48

priljubile uz tijelo, dok mu je penis, čak i tako smrznut dvostruko veći od Horaceova, onako debeo i ružičastležao na lijevoj nozi.Mrtvozornik okruga Island dvaput suho zakašlje i obiđe stol. Potom svjesno, jer to će biti nužno, stane o CarluHeineu, čovjeku kojeg je poznavao, razmišljati kao o preminulome, a ne kao o Carlu Heineu. Desno stopalopreminulog bilo se ukočilo iza lijevoga i Horace ga sada svim snagama pokuša osloboditi. Trebalo je povućidovoljno snažno da puknu ligamenti u preponama preminulog i Horace je u tome uspio.Mrtvozornikova je zadaća učiniti određene stvari o kojima većina ljudi nikada ne bi ni sanjala. Horace Whaleyinače je bio obiteljski liječnik, jedan od trojice na San Piedru. Radio je s ribarima, njihovom djecom, isuprugama. Njegovi kolege nisu bili voljni pregledavati mrtva tijela i tako je posao dopao njega, kao po kakvojsili zakona. Na taj je način i stekao takva iskustva; vidio je stvari koje većina muškaraca ne bi mogla nipogledati. Prošle zime vidio je tijelo nekog lovca na rakove izvađeno iz zaljeva West Port Jensen nakon punadva mjeseca provedena u vodi. Ribareva koža najviše od svega nalikovala je sapunu; činilo se da je njomezatvoren, kao da je riječ o kakvoj ambri. Na Tarawi je vidio tijela vojnika koji su umrli ležeći na trbuhu, licem uplitkoj vodi. Topli valovi zapljuskivali su ih danima, tako da im se koža već bila odvojila od udova. Osobitodobro sjećao se jednog vojnika sa čijih se dlanova koža bila ... svukla poput finih prozirnih rukavica; s njom suse odvojili čak i nokti. Nije bilo pločica s imenom, no Horace je uspio doći do odličnih otisaka prstiju i ipakidentificirati tijelo.Ponešto je znao o utapanju. Godine 1949. vidio je jednog ribara kojem su lice izjeli rakovi. Redovito su sehranili najmekšim dijelovima -kapcima, usnama, nešto manje ušima - tako da je na tim mjestima

lice bilointenzivno zelene boje. Takve stvari vidio je i u ratu na Tihome oceanu, na vojnicima koji su poginuli uplićacima, ostavši nevjerojatno netaknuti ispod površine, no posve izjedeni - do kosti - na svim mjestimaizloženima zraku, u kojem je sve bilo puno tropskih muha mesarica. A vidio je i muškarca, napola mumiju anapola kostur, kako pluta u vodama Kineskoga mora, izjedenog s donje strane, dok mu je koža na leđima,isušena suncem, postala tamnosmeđa i žilava. Nakon potapanja Can-tona, kilometrima uokolo plutali su dijelovitijela od kojih su odustali čak i morski psi. Mornarica se nije potrudila pokupiti te ostatke; trebalo se brinuti zaone koji su još bili na životu.Carl Heine bio je četvrti preminuli ribar kojeg je Horace pregledao u posljednjih pet godina. Dvojica su poginulau jesenskoj oluji, a more ih

49je izbacilo na močvarne obale otoka Lanheedron. Treći je, prisjetio se Horace, bio zanimljiv slučaj - dogodilo seto u ljeto 1950., prije četiri godine. Ribar po imenu Vilderling - Alec Vilderling. Njegova supruga radila je kaotipkačica za Klausa Hartmanna, koji je u Amity Harboru prodavao nekretnine. Vinderling i njegov partnerpostavili su mrežu i na ljetnoj mjesečini i u miru brodske kabine uživali u boci portorikanskoga ruma. A onda jeVilderling u jednom trenutku, kako se činilo, odlučio isprazniti mjehur u more. Pao je spuštenih hlača i, naprijateljev užas, jednom ili dvaput očajnički zamahnuo rukama prije nego stoje posve iščeznuo pod površinommjesečinom obasjanoga mora. Vilderling, pokazalo se, nije znao plivati.Njegov partner, devetnaestogodišnji mladić po imenu Kenny Lyn-den, bacio se za njim. Uhvaćen u vlastitumrežu, Vilderling se koprcao dok ga je mladić pokušavao osloboditi. Premda omamljen rumom, Kenny Lyndennekako ga je džepnim nožićem uspio osloboditi i izvući na površinu. No to je bilo sve. Vilderling više nije bio naživotu.Što je bilo najzanimljivije, sjećao se Horace Whaley, u čisto tehničkome smislu, Alec Vilderling zapravo se inije utopio. Progutao je veliku količinu morske vode, no pluća su mu bila posve suha. Horace je u početkuzabilježio pretpostavku po kojoj se grkljan preminulog zatvorio -spastički zatvor - kako bi spriječio prodor vodedublje u dišni sustav. No time nije bilo moguće objasniti vrlo izraženu napuhnutost pluća, koju je morao izazvatipodvodni tlak, te je on tako promijenio početnu hipotezu i u konačnome izvještaju naveo kako je slana voda kojuje Alec Vilderling progutao ušla u njegov krvotok još dok je bio živ. U tom slučaju, službeni uzrok smrti,napisao je, bila je anoksija - nedostatak kisika u mozgu -kao i akutni poremećaj sastava krvi.

Dok je tako zamišljeno stajao nad golim tijelom Carla Heinea, među glavnim brigama bilo mu je odrediti točanuzrok Carlove smrti -odnosno odrediti kako je preminuli umro, jer bi mu razmišljanje u kojem bi taj komad mesapred njim bio Carl, podsjeti se Horace, ozbiljno otežalo zadaću. Samo tjedan dana ranije preminuli je, ugumenim čizmama i čistoj majici s kratkim rukavima - možda majici koju je kirurškim škarama upravo razrezaona komadiće - u Horaceovu ordinaciju u Amity Harboru donio svoje najstarije dijete, šestogodišnjeg dječaka, ipokazao mu posjekotinu na stopalu koju je dječak zaradio na metalnoj prečki pre-vrnutih tačaka. Carl je držaodječaka na stolu dok je Horace šivao ranu. Za razliku od ostalih očeva koje je dopala ovakva zadaća, on sinu nijedavao nikakve upute. Nije mu dopuštao da se miče, a dječak je vrisnuo50

samo kod prvoga šava, poslije toga ustrajno stišćući zube i zadržavajući dah. Kada je rana bila zatvorena, Carlgaje podignuo sa stola i zadržao ga u naručju onako kako se obično drže mala djeca. Horace je rekao kakostopalo mora biti na povišenome, te je donio par štaka. Kao što je to običavao činiti, Carl Heine potom je platiogotovinom, iz lisnice vadeći pomno posložene novčanice. Nije se pretjerano zahvaljivao i čitavo njegovo držanjebilo je obilježeno tom šutljivošću, tom bradatom, neraspo-loženom, divovskom tišinom, tom nespremnošću napridržavanje protokola koji vrijede za otočki život. Čovjek njegove veličine, držao je Horace, mora smatratiobvezom ne pokazivati nikakvu vrstu zloćudnosti ili ne izlagati se opasnosti da susjedi uz njega postanu oprezni.Unatoč tome, Carl je ulagao vrlo malo truda u to da ublaži prirodno nepovjerenje koje običan čovjek osjećaprema muškarcu takve tjelesne veličine i snage. On je, međutim, živio svjesno polako i bez suvišnog obaziranjana druge, ničim ne nastojeći pokazati koliko je bezopasan. Horace se sjećao kako ga je jednoga dana vidio kakouz nogu otvara i zatvara nož na pero, otvara ga i zatvara unedogled, ali je li to bila navika ili prijetnja, nervozantik ili iskaz njegove vještine, Horace Whaley nikako nije uspijevao odrediti. Činilo se da taj čovjek nemaprijatelja. Nije bilo nikoga tko bi ga u šali mogao uvrijediti ili s njim razgovarati usput, o nebitnim stvarima,premda je, s druge strane, gotovo sa svima bio ljubazan. Usto, drugi su mu se muškarci divili jer je bio jak idobar ribar, jer je na moru bio više nego stručan i sposoban, čak i elegantan na svoj grubi način; ipak, njihovodivljenje bilo je zasjenjeno nepovjerenjem prema toj veličini i mračnoj promišljenosti. \Ne, Carl Heine nije bio društven, no nije bio ni zao. Nekoć, prije rata, bio je jedan od mladića ufootballskojmomčadi, i uglavnom se nije razlikovao od drugih dječaka: tada je imao puno prijatelja, nosio je sportsku jaknu sistaknutim simbolima sportskih uspjeha, govorio je i kada nije bilo razloga za to, tek tako iz zabave.

Bio je poputdrugih, a onda je došao rat - rat u kojem je bio i Horace. I kako to objasniti? Što je mogao reći drugima? Višenije bilo razgovora tek zbog druženja, otvaranja usta zbog samog otvaranja i ako su drugi njegovoj šutnjipridavali mračne tonove, onda je tu i bilo mraka, nije li tako? U Carlu Heineu bilo je mraka rata, kao i u samomHoraceu. ,Ali -preminuli. O Carlu mora razmišljati kao o preminulome, kao o hrpi crijeva i unutarnjih organa, vreći sdijelovima stroja, a ne o čovjeku koji mu je nedavno doveo sina; u protivnom, neće obaviti posao.

51Horace Whaley položi donji dio dlana na pokojnikov pleksus. Potom na desni položi i lijevi dlan i stane pritiskatikao da želi oživjeti utopljenika. Pritom se na pokojnikovim ustima i u nosnicama počela pojavljivati pjena, neštopoput pjene za brijanje, osim što je bila zamrljana ružičastim točkicama krvi iz pluća.Horace prestane, nadvije se nad lice preminulog i pomnije pogleda pjenu. Rukavice su mu još uvijek bile čiste,nisu dodirnule ništa osim ledene kože pokojnikovih prsa, te on stoga uzme notes i olovku koji su stajali pokrajpladnja s instrumentima i zabilježi boju i izgled istisnute pjene koje je bilo dovoljno da gotovo posve pokrijepokojnikove brkove i velik dio brade. Pjena je bila mješavina, znao je Horace, zraka, sluzi i morske vode koji suu dodir došli disanjem, a to je značilo daje preminuli u trenutku potapanja još bio živ. To je značilo da nije mrtavubačen u more. Carl Heine u vodu je upao dišući.No je li to bila anoksija, kao u slučaju Aleca Vilderlinga, ili asfiksi-ja, gušenje uslijed utapanja? Poput većineljudi, i Horace je osjećao potrebu ne samo da spozna već i da jasno zamisli što se dogodilo, o čemu god daje bilariječ; usto, imao je i obvezu zamišljati taj događaj, kako bi se u službenome zapisniku o smrtima u okrugu Islandistina, koliko god bila bolna, mogla trajno zapisati. Mračna borba Carla Heinea, njegovi napori da zadrži dah,količina vode koja je ispunila zrakoprazan prostor u njegovoj utrobi, njegova duboka nesvijest i završno grčenje,posljednji izdasi u trenutku kada ga je smrt ščepala neumoljivom rukom i posljednji atomi zraka izlazili iz njega,a srce mu prestalo raditi i mozak funkcionirati - sve je to ostalo zabilježeno, ili nezabilježeno, u komadu ljudskogamesa koji je ležao na stolu u ordinaciji Horacea Whaleyja. A njegova je zadaća bila utvrditi istinu.Nekoliko trenutaka Horace je stajao s rukama spojenima na trbuhu i u sebi raspravljao o eventualnoj koristi odotvaranja prsnog koša preminuloga, kako bi se došlo do dokaza u srcu i plućima. Upravo u tom položaju Horaceje primijetio - kako mu je to dotada promicalo? - ranu na lubanji iznad pokojnikova lijevog uha. - Dovraga - rečenaglas.Brijačkim škarama s tog je mjesta uklonio kosu tako da su se sada jasno vidjeli rubovi rane. Kost je

puknula iznatno se udubila na području od desetak centimetara. Koža se bila raspuknula, a iz rane u koži provirivao jemali komad ružičaste moždane tvari. Što god da je bio uzrok ovoj rani - uzak, plosnat predmet širok približno petcentimetara - ostavio je znakovit obris na glavi preminuloga. Upravo takve kobne znakove Horace je vidionajmanje dvadesetak puta tijekom ratovanja na Pacifiku,52

posljedice neposredne borbe, prsa o prsa, nanijete snažnim udarcem drška puške. Japanski pješak, koji je svladaoumijeće kenda, ili borbe štapovima, na taj je način ubijao osobito uspješno. A većina Japanaca, prisjećao seHorace, smrtonosni je udarac nanosila iznad lijevoga uha, zamahujući zdesna.Horace u jedan od svojih skalpela namjesti oštricu i zabode u glavu preminuloga. Pritisnuvši do kosti, povuče gakroz kosu, urezujući luk preko tjemena, doslovce od uha do uha. Bio je to vješto izveden i pravilan rez, poputcrtanja krivulje olovkom preko glave, pravilne i skladne linije. Na taj način mogao je povući kožu s licapreminuloga kao daje riječ o kori grejpfruta ili naranče i izokrenuti kožu sa čela, ostavljajući je tako položenu nanosu preminuloga.Horace je tako svukao i kožu s njegova zatiljka, a potom odložio skalpel u umivaonik, isprao rukavice, obrisao ihi iz ormarića s instrumentima izvadio lučnu pilu.Tada se dao na posao razrezivanja lubanje. Dvadeset minuta kasnije postalo je nužno preokrenuti tijelo, pa jeHorace stoga nevoljko otišao na suprotnu stranu hodnika i došao do Abela Martinsona koji je sjedio u naslonjačune radeći apsolutno ništa, prekriženih nogu, s kapom odloženom u krilu.- Trebam pomoć - reče mrtvozornik.Šerifov pomoćnik ustane i natakne kapu na glavu. - Nema problema - reče. - Rado ću pomoći.- Promijenit ćeš mišljenje - reče Horace. - Razrezao sam mu kožu na glavi. Vidi mu se lubanja. Nije nimalougodno.- U redu - reče policajac. - Hvala na upozorenju.Bez riječi otišli su do stola i okrenuli tijelo, pri čemu je Abel Martinson gurao s jedne strane, a mrtvozornikispruženih ruku vukao s druge. Nakon toga, glave nagnute nad umivaonikom, Abel Martinson je Povraćao.Upravo je brisao usta kutom rupčića kada se na vratima pojavio Art Moran. - Stoje, pak, sada? - upita šerif.Umjesto odgovora, Abel pokaže na leš Carla Heinea. - Opet sam bljuvao - reče.Art Moran pogleda Carlovo izokrenuto lice, kožu oguljenu poput narančine kore, krvavu pjenu koja je nanjegovoj bradi izgledala poput PJene za brijanje. Potom odvrati pogled od čitavog prizora.- I meni je tako - reče Abel Martinson. - Ni moj želudac nije zaovo.~ Nimalo ti ne zamjeram - odvrati šerif. - Isuse Kriste. Isuse Kriste.

53

Unatoč tome ostao je stajati na istome mjestu i promatrati kako Horace, u kirurškome ogrtaču, metodično pililubanju. Gledao je kako Horace uklanja gornji dio lubanje preminulog i polaže ga pokraj utopljenikova ramena.- Ovo se zove dura mater. - Horace pritom pokaže skalpelom.- Ova membrana. Neposredno ispod lubanje. Eto, to je dura mater.Potom dlanovima obuhvati glavu preminuloga i uz podosta napora - vratni ligamenti bili su se jako ukrutili -okrene je ulijevo.- Dođi ovamo, Art - reče.Činilo se daje šerif svjestan nužnosti toga koraka; ipak, nije se micao. U svome poslu, pomisli Horace, dosada jesvakako naučio da postoje neugodni trenuci u kojima nema izbora. U takvim situacijama najbolje je raditi brzo ibez ustezanja. Sam Horace redovito se držao tog načela. No šerif je bio čovjek naslijeđene tjeskobnosti. U sebinije imao snage koja bi mu omogućila da priđe stolu i pogleda što se nalazi pod licem Carla Heinea.Horace Whaley to je dobro znao: to da šerif ne želi vidjeti što je u Carlovoj glavi. Horace je već viđao Arta usličnim situacijama, kada je žvakao gumu i pravio grimase, trljajući usne jagodicom palca i škiljeći dok jerazmišljao o situaciji. - Trebam te samo na nekoliko trenutaka -zamoli ga Horace. - Samo jedan kratak pogled,Art. Samo da vidiš što je pred nama. Ne bih te tražio da nije važno.Horace tada Artu Moranu pokaže krv koja se zgrušala u opni, te pukotinu kroz koju je provirivao komadićmozga. - Poprilično jako udario ga je neki razmjerno plosnat predmet, Art. Podsjeća me na rane nanijete drškomkakve sam nekoliko puta vidio u ratu. Na udarce iz kenda kakvima su se koristili Japanci.- Kendo? - reče Art Moran.- Borba štapovima - objasni Horace. - Japanci tu vještinu počinju učiti još kao djeca. Kako ubiti štapom.- Užas - reče šerif. - Isuse...- Okreni se na drugu stranu - reče Horace. - Sada ću prorezati membranu. Želio bih da vidiš nešto drugo.Šerif mu okrene leđa. - Blijed si - reče tada Abelu Martinsonu.- Zašto ne sjedneš?- Dobro mije - odvrati Abel. Stajao je zagledan u umivaonik, s rupčićem u ruci i svom težinom naslonjen naormarić.Horace šerifu pokaže tri komadića Carlove lubanje koji su se bili utisnuli u moždano tkivo. - To gaje usmrtilo? -upita Art.54

- To je složeno pitanje - odgovori Horace Whaley. - Moguće je da je prvo došao udarac i daje on tek tada pao umore i utopio se. Ili se možda udario nakon što se utopio. Ili dok se utapao. To ne znam točno.- Možeš li to utvrditi? : - Možda.- Kada?- Moram mu pogledati prsni koš, Art. Srce i pluća. A čak ni tako možda neću doznati osobito puno.-Prsni koš? -Tako je.- Kakve su uopće mogućnosti? - upita šerif.

- Mogućnosti? - ponovi Horace Whaley. - Sve je moguće, Art. Moglo se dogoditi bilo što, a u životu se uistinudogađa svašta. Hoću reći, možda je doživio srčani udar zbog kojeg je pao u more. Možda kap, možda je stvar ualkoholu. Ali trenutačno me zanima samo je li se prije dogodio udarac ili pad. Jer po ovoj pjeni - on je tadapokaže skalpelom -znam da je Carl u more pao dok je još disao. Pri dodiru s površinom vode još je uvijek disao.Stoga zasada pretpostavljam da se utopio, Art. Pritom je udarac u glavu tome svakako pripomogao. Možda seudario o kolotur. Možda je spuštao mrežu i malo se zaboravio, postao neoprezan... zakvačio se kopčom i pao uvodu. Trenutačno sam voljan sve to navesti u izvještaju. Ali još uvijek ništa ne znam pouzdano. Možda se svepromijeni kada mu pogledam srce i pluća.Art Moran stajao je prstom tarući usne i brzo žmirkajući prema Horaceu Whaleyju. - Taj udarac u glavu - reče -taj udarac u glavu nekako je... čudan, znaš?Horace Whaley kimne. - Moguće - reče. ,- Nije li moguće da ga je netko udario? - upita šerif. - Nije li i to jedna od mogućnosti?- Želiš se igrati Sherlocka Holmesa? - upita ga Horace. - Glumit ćeš detektiva?- Zapravo ne. Ali Sherlock Holmes nije ovdje, zar ne? A ova rana na Carlovoj glavi jest.- To je istina - reče Horace. - U tome imaš pravo.Potom je Horace Whaley - kasnije, tijekom suđenja Kabuu Miya-motu, sjetit će se daje izgovorio te riječi(premda ih kao svjedok pred sudom neće ponoviti) - rekao Artu Moranu da bi, želi li glumiti Sherlocka Holmesa,trebao početi tražiti Japanca s krvavim drškom puške - i to dešnjaka.6Horace Whaley lagano se grebao po madežu na čelu i kroz prozor sudnice promatrao snijeg. Sada je padao jače,puno jače, bez zvuka i nošen vjetrom koji se ipak čuo u snažnim naletima na krovne grede upravne zgradeokruga. Moje cijevi, pomisli Horace. Smrznut će se.Nels Gudmundsson ustane drugi put, zatakne palce za naramenice i onim jednim zdravim okom primijeti dasudac Lew Fielding napola spava, naslonjen na lijevi dlan, kao što je to činio tijekom čitavog Hora-ceovaizlaganja. Ipak, slušao je, Nels je to dobro znao; takvo umorno držanje od pogleda je skrivalo vrlo aktivan um.Sudac je volio uspavlju-juće razmišljati o svim aspektima određenog pitanja.Dajući sve od sebe - mučio ga je artritis u kukovima i koljenima -Nels priđe mjestu za svjedoke. - Horace - reče.- Dobro jutro.- 'Jutro, Nels - odvrati mrtvozornik.- Dosada si nam rekao dosta toga - reče Nels Gudmundsson. - Sa svim pojedinostima sudu si opisao postupakautopsije na pronađenome tijelu, naveo si podatke o svom uspješnome radu na mrtvozorničkoj dužnosti, i takodalje, kako se od tebe i tražilo. A ja sam te, Horace, slušao, kao i svi ostali. I... no, dobro, moram to reći... mučime nekoliko stvari. -On zastane i palcem i kažiprstom uhvati se za bradu.

- Samo izvoli - ponuka ga Horace Whaley.- Pa, eto, na primjer, ta pjena - reče Nels. - Nisam siguran da mije posve jasan taj dio, Horace.- Pjena?- U svojoj izjavi rekao si da si pritisnuo prsni koš preminuloga i da se nakon toga na njegovim ustima inosnicama pojavila neobična pjena.- Tako je - reče Horace. - Rekao bih daje ta pjena uobičajena kod žrtava utapanja. Ona se ne mora pojaviti čim setijelo izvuče iz vode, no56

gotovo odmah, čim im netko stane svlačiti odjeću ili ih pokuša oživjeti umjetnim disanjem, ona se pojavljuje i tonajčešće vrlo obilno.- Koji bi tome bio uzrok? - upita Nels.- Ona se pojavljuje zbog pritiska. A posljedica je kemijske reakcije u plućima, kada se voda miješa sa zrakom isluzi.- Voda, zrak i sluz - reče Nels. - Ali, zbog čega se oni miješaju? Ta kemijska reakcija o kojoj govoriš... što je to?- Uzrok joj je disanje. Do nje dolazi uslijed disanja. Ona...- Eto, upravo me to zbunjuje - prekine ga Nels. - Odnosno, to me ranije zbunilo. Dok si svjedočio. Rekao si dado te reakcije dolazi isključivo kada osoba diše i kada se zbog toga pomiješaju voda, sluz i zrak?-Tako je.- Ali utopljenik ne diše - reče Nels. - Kako se onda ta pjena... eto, vidiš što me zbunjuje.- O, svakako - reče Horace. - Mislim da to mogu razjasniti. Ona nastaje... ta pjena nastaje u ranim fazama. Žrtvadolazi pod površinu i počinje se boriti za život. Na koncu počinje gutati vodu, a zrak iz pluća pritom podpritiskom izlazi van - i tako nastaje pjena o kojoj sam govorio u svjedočenju. Do kemijske reakcije dolazi utrenutku kada žrtva utapanja prestaje disati. Ili kada posljednji put udiše i izdiše.- Tako, znači - reče Nels. - Po toj pjeni, dakle, zaključuješ da se Carl Heine utopio, je li tako?-Pa...- Po tome, na primjer, zaključuješ da nije najprije ubijen... recimo na palubi svog broda... i potom bačen u more?Jer, u tom slučaju ne bi bilo pjene, je li tako? Jesam li pravilno shvatio kemijsku reakciju? Do nje ne može doćiako osoba u trenutku potapanja ne diše? Jesi li to rekao, Horace?- Jesam - reče Horace. - Takav je zaključak, ali...- Oprosti - reče Nels. - Sada pričekaj trenutak. - On potom priđe mjestu na kojem je gospođa Eleanor Dokessjedila nad stenografom. Prošavši pokraj nje, kimne sudskome podvorniku, Edu Soamesu, i potom uzme nekidokument sa stola s dokazima i vrati se do mjesta za svjedoke.- U redu, Horace - reče sada. - Vraćamo se na dokument koji si ranije, tijekom ispitivanja, označio kao svojizvještaj o autopsiji, a koji, prema tvome iskazu, točno odražava ono što si otkrio i zaključio. Molim te, uzmiizvještaj i u sebi pročitaj četvrti odlomak na četvrtoj stranici. Mi ćemo pričekati.

57

Dok je Horace čitao, Nels se vratio do optuženikova stola i otpio gutljaj vode. Grlo ga je sve više mučilo. Glasmu je postao promukao i piskav.- U redu - reče Horace. - Pročitao sam.- U redu - reče Nels. - Jesam li u pravu kada kažem da četvrti odlomak na četvrtoj stranici tvog izvještaja oautopsiji navodi kako je uzrok smrti Carla Heinea utapanje?- Da, to je točno.- Ti si, znači, zaključio da se on utopio?- Jest.- Je li to bio nedvosmislen zaključak? Je li bilo kakve sumnje?- Da, dakako da je bilo i sumnje. Sumnja uvijek postoji. Čovjek ne može...- Samo trenutak, Horace - reče Nels. - Želiš li reći da tvoj izvještaj nije točan? To nam želiš reći?- Izvještaj je točan - reče Horace Whaley. - Ja sam...- Možeš li sudu pročitati posljednju rečenicu četvrtog odlomka na četvrtoj stranici izvještaja koji je pred tobom?- reče Nels Gud-mundsson. - Odlomka koji si prije nekoliko trenutaka pročitao u sebi? Molim te, pročitaj je.- U redu - reče Horace. - U njemu stoji, navodim: "Pjena u dišno-me traktu te oko usta i nosa izvan svake sumnjepokazuje da je žrtva u trenutku potapanja bila živa". Svršetak navoda.- Izvan svake sumnje je da je u trenutku potapanja bio živ? Tako stoji u izvještaju, Horace?- Da, tako stoji.- Izvan svake sumnje - reče Nels Gudmundsson i okrene se prema poroti. - Hvala, Horace. To je važno. To jedobro. Ali sada bih te želio pitati nešto drugo. Zanima me nešto iz izvještaja o autopsiji.- U redu - reče Horace, te skine naočale i stane grickati jedan njihov vršak. - Izvoli, pitaj.- Prijeđimo, onda, na drugu stranicu - reče Nels. - Pri vrhu stranice... Drugi odlomak, čini mi se. - On tada priđeoptuženikovu stolu i otvori svoj primjerak izvještaja. - Drugi odlomak - reče. - Da, tako je. Možeš li ga pročitatisudu, molim te? Bit će dovoljna samo prva rečenica, Horace.- Citiram... - reče Horace Whaley ukočenim glasom. - "Sekundarna i manja rana na desnome dlanu, nastalanedavno, širi se sa stražnje strane između palca i kažiprsta, prema vanjskome dijelu ručnoga zgloba".58

- Porezotina - reče Nels. - Je li tako? Carl Heine nečime je porezao dlan?-Da.- Imaš li kakvu pretpostavku o tome kako se to moglo dogoditi?- Zapravo ne. Mogu pokušati nagađati.- To neće biti potrebno - reče Nels. - Ali ta porezotina, Horace... U svome izvještaju navodiš daje "nastalanedavno". Možeš li odrediti koliko nedavno'?- Vrlo. U vrlo skoro vrijeme, rekao bih.- Vrlo - reče Nels. - Koliko je to "vrlo"?- Vrlo nedavno - ponovi Horace. - Rekao bih da se porezao one rttići kada je poginuo, sat-dva prije smrti. Vrlonedavno, u redu?- Sat-dva? - reče Nels. - Moguće i dva sata? -Da.- A tri ? Ili četiri, Horace'? A dvadeset četiri?- Dvadeset četiri ne dolazi u obzir. Rana je bila svježa, Nels. Četiri sata... možda, najviše četiri.

Nikako više odčetiri, posve sigurno.- U redu - reče Nels. - Znači, porezao se. Ne više od četiri sata prije utapanja.- Tako je - reče Horace Whaley.Nels Gudmundsson stane, još jednom, povlačiti nabore kože na vratu. - Još samo jedna stvar, Horace - reče. -Moram te pitati još o nečemu što me zbunilo tijekom tvog svjedočenja. Ta rana na glavi preminulog koju sispominjao.- Da - reče Horace Whaley. - Rana. U redu...- Možeš li nam je još jednom opisati?- Da - ponovi Horace. - Bila je riječ o rani dugoj oko šest centimetara, neposredno iznad lijevoga uha. Kost ispodnje bila je puknula na površini od desetak centimetara. Kroz ranu je provirivao i djelić mozga. Udubina u lubanjiočito je govorila daje ranu nanijelo nešto usko i plosnato. To je uglavnom sve, Nels.- Rana je nanijeta nečim uskim i plosnatim - ponovi Nels. - To si vidio, Horace? Ili je to zaključak do kojeg sidošao?- Moj je posao izvoditi zaključke - ostao je ustrajan Horace Whaley. - Čuj, ako noćnog čuvara pljačkaši udareželjeznom polugom po glavi, rane na njegovoj glavi izgledat će kao da su nanijete željeznom polugom. Ako suga udarili zaobljenim vrškom čekića, i to se jasno vidi - za takvim udarcem ostaje rana u obliku polumjeseca,dok željezna poluga ostavlja, no dobro... linearne rane s krajevima u obliku slova V.il;jk,ijk.uvi ruuNetko te udari drškom pištolja, to je jedno; netko te udari bocom, to je drugo. Padneš s motocikla pri brzini odšezdeset na sat i glavom udariš o šljunak, šljunak će ostaviti ogrebotine jedinstvenog oblika. Stoga je odgovorda, na temelju rana preminulog ja zaključujem da ih je nanijelo nešto usko i plosnato. Zaključivanje je bitmrtvozorničkoga poziva.- Primjer s motociklistom je zanimljiv - reče Nels Gudmundsson.- Želiš li reći da nije nužno primiti nikakav udarac da bi se zadobile takve rane koje puno govore? Da u slučajukada žrtvu nešto odbaci na nešto, recimo da je riječ o šljunku, sama sila njegova kretanja može rezultirati takvomozljedom?- To je moguće - reče Horace Whaley. - Ali to ne znamo.- Znači, u ovome slučaju - reče Nels Gudmundsson - je li ozljeda o kojoj je riječ, rana na glavi Carla Heinea okojoj si govorio, mogla biti posljedica ili udarca u glavu ili udaranja žrtve o neki predmet? Je li moguće i jedno idrugo, Horace?- Nema načina da se ta dva slučaja razlikuju - ustvrdi Horace.- Moguće je utvrditi samo da je ono, što god to bilo, što je došlo u dodir s njegovom glavom - bilo da se tokretalo prema njemu ili on prema tome - bilo plosnato, usko i dovoljno tvrdo da mu razbije lubanju.- Nešto plosnato, usko i dovoljno tvrdo da mu razbije lubanju. Poput brodske razme, Horace? Je li

to moguće?- Moguće jest. Ako je na taj rub padao dovoljno brzo. Ali za to ne vidim stvarne mogućnosti.- A što je s vitlom za mrežu? Ili nekim od onih kolotura na krmi? Jesu li i oni plosnati i uski?- Jesu. Odnosno, dovoljno su plosnati. Oni su...- Je li mogao glavom udariti o nešto od toga? Je li to barem moguće?- Dakako da je moguće - složi se Horace. - Svaki...- Dopusti da te upitam nešto drugo - reče Nels. - Ima li načina da mrtvozornik utvrdi je li ovakva rana nastalaprije ili nakon nastupanja smrti? Hoću reći, da se vratimo tvom prijašnjem primjeru, ne bih li ja mogao otrovatinoćnog čuvara, gledati ga kako umire, a onda njegovo beživotno tijelo polugom opaliti po glavi i ostaviti posvejednak trag kao da sam ga ubio tim udarcem?- Pitaš li me o rani Carla Heinea?- Da. Zanima me postoji li nešto što ti znaš. Je li dobio udarac i potom umro? Ili je moguće da je udarac dobiokada je već bio mrtav? Da ga je zadobio, odnosno da ga je leš zadobio, nakon što se Carl Heine60

utopio? Možda, recimo, dok su ga šerif Moran i njegov pomoćnik Martinson mrežom izvlačili iz vode?Horace Whaley razmisli o tim riječima. Skinuvši naočale, stane masirati čelo. Potom ponovno namjesti naočale iprekriži ruke na prsima.- Ne znam - reče. - Na to ne mogu odgovoriti, Nels.- Ne znaš je li rana na glavi nastala prije smrti ili ne? To mi govoriš, Horace?- To sam rekao, da.- Ali uzrok smrti - izvan svake sumnje - bilo je utapanje. Je li tako? Imam li pravo?- Imaš.- Carl Heine, dakle, nije umro od ozljede glave? -Nije. Ali...- Više nemam pitanja - reče Nels Gudmundsson. - Hvala, Horace. To je sve.Na svome mjestu u gledalištu, Art Moran je, dok je promatrao Horacea Whaleyja kako se muči, osjećaoneobično zadovoljstvo. Dobro se sjećao uvrede: Sherlock Holmes. Sjećao se kako je otišao iz Horaceova ureda,nevoljko polazeći u smjeru Mili Run Roada kako bi priopćio novosti supruzi stradalog ribara.Tada se naslonio na branik kamioneta Abela Martinsona i pomnije promotrio dlan koji je tog prijepodnevaozlijedio na stupu na Carlovu brodu. Potom je potražio novu gumu za žvakanje - najprije u džepovima košulje, apotom, blago uzrujan, hlača. Imao je još samo dvije; već ih je bio potrošio osam. Jednu je brzo strpao u usta,drugu sačuvao, a potom sjeo za upravljač Abelova kamioneta. Njegov automobil bio je parkiran u gradu, ublizini pristaništa; ondje ga je ostavio ranije tog dana ujutro kada je došao u luku po policijski čamac. Osjećao sevrlo glupo vozeći Abelov kamionet jer je mladić, iskreno govoreći, u njega uložio odviše vremena i truda. Bio jeto povišeni Dodge koji su u Anacortesu obojali u boju burgundca, s pomno izvedenim prugama i ukrasnimispušnim cijevima postavljenima okomito neposredno iza blistave kabine - ukratko, kamionet idealan za zabavujednog srednjoškolca. Upravo onakav kamionet kakav se viđao na kopnu, u gradovima poput

Everetta ili Bellinghama,vozilo u kakvima su se klinci vozili nakon utakmica foothalla ili kasno subotom uvečer. Art je moraopretpostaviti da je Abel Martinson u svojim srednjoškolskim danima bio umjereno nemiran, da se u među-

61vremenu promijenio, te da je ovaj kamionet posljednji trag njegova nekadašnjeg "ja". Stoga je i bio tolikonesklon trajnome odvajanju od njega. Ali do toga će doći, predviđao je Art, i to ubrzo. Tako to ide.Dok se vozio do Sušan Marie Heine, Art je u sebi slagao zbrkane riječi, zamišljajući i planirajući držanje, kojebi, zaključio je, neodređeno trebalo podsjećati na vojnički stav, uz određene nautičke ukrasne detalje -udoviciobjaviti suprugovu smrt na moru bila je zadaća koja se stoljećima obavljala dostojanstveno, ali i s tragičnimstoicizmom, držao je. Oprostite, gospođo Heine. Žao mije što vas moram izvijestiti kako je vaš suprug, CarlGunther Heine, sinoć poginuo u nesreći na moru. Dopustite da u ime cijeloga grada izrazim sućut i...No to neće biti dovoljno. To nije tek neka nepoznata žena; prema njoj se ne može odnositi kao prema osobi kojuprvi put vidi. Naposljetku, viđa je u crkvi, svake nedjelje nakon službe, u sobi za prijame, gdje toči čaj i kavu. Zatakve prigode uvijek se odijeva besprijekorno: plitki ravni šeširić bez oboda, kostim od tvida, svijetle sivosmeđerukavice. Tako je otkrio da mu je uzimati kavu iz njezine sigurne ruke ugodno. Plava kosa bila joj je skupljenapod šeširom, dok je oko vrata, vrata koji ga je podsjećao na alabaster, imala dvostruki niz lažnih bisera. Ukratko,sa svojih dvadeset osam godina bila je privlačna na način koji gaje uznemi-ravao. Dok mu je ulijevala kavu ušalicu, oslovljavala ga je sa "šerife Moran", a nakon toga kažiprstom u rukavici pokazivala bi mu tortu i slatkišes okusom metvice koji su se nalazili dalje na istome stolu, kao da ih on sam nije primijetio. Potom bi mu seljupko nasmiješila i vrč s kavom spustila na pladanj dok bi on uzimao šećer.Pomisao na to daje treba izvijestiti o Carlovoj smrti Artu je bila više nego uznemirujuća. Dok je vozio s mukomje tražio prikladne riječi, fraze koje bi ga bez odviše nespretnog petljanja oslobodile teške poruke koju nosi tojženi. Ali činilo mu se da takvih riječi nema.Neposredno prije kuće i imanja Heineovih uz Mili Run Road nalazilo se maleno ugibalište na kojem je šerif ukolovozu ubirao kupine. Sada je skrenuo instinktivno, jer još nije bio spreman za zadaću koja je bila pred njim.Dok je motor Abelova Dodgea bio u praznome hodu, u usta je stavio posljednju gumu Juicy Fruit i niz cestupogledao prema kući Heineovih.Bilo je to zdanje upravo tipično za Carla, pomislio je - krajnje jednostavno, uredno, dolično na jedan grub način,kuća koju je podignuo tako da prema svijetu ne pokazuje nimalo nepoštovanja, ali i da istodob-no

nikoga nepoziva. Bila je uvučena pedesetak metara od ulice, na triju-62

tra lucerne, jagoda, malina i urednog povrtnjaka. Carl je sam raščistio to zemljište, s njemu svojstvenom brzinomi temeljitošću - drvo je prodao braći Thorsen, spalio hrpe ostataka vegetacije, zalio temelje i sve to tijekom samojedne zime. Već u travnju oko kuće su rasle jagode i maline, na imanju je bila podignuta jednostrešna drvenastaja, a početkom ljeta Carla se već moglo vidjeti kako postavlja drvene potpornje i zatvara zidove klinkeropekom.Namjera mu je bila - tako se barem govorilo u crkvi - izgraditi raskošnu seosku kuću sličnu onoj koju jenjegov otac još davno izgradio na obiteljskoj farmi u Island Centeru. Želio je niše, netko je rekao, divovskikamin i uvučene prostore, sjedala uz izbočene prozore i drvene obloge, zakošene temelje trijema i niske kamenezidiće uz prilaznu stazu. No s vremenom, dok je gradio kuću, zaključio je da je prejednostavan za tako složenedetalje - bio je graditelj, i to savjestan i pedantan graditelj, ali ne i umjetnik, kako je to izrazila njegova supruga -drvene su obloge, primjerice, posve izostavljene, a nije sazidao ni onakav kameni dimnjak kakav se toliko isticaona očevoj farmi (čiji je vlasnik sada x bio Bjorn Andreason), već se radije odlučio za klinker-opeku. Na koncu 'je dobio jednostavnu, čvrstu kuću, pomno pokrivenu cedrovom sindrom, zalog graditeljevoj pedantnojnaravi. ;Dok se, držeći nogu na kočnici i žvačući gumu, u tišini mučio i preznojavao, Art Moran najprije je ugledao vrt,potom ulazni trijem sa zašiljenim stupovima i na kraju pretjerano velike upornjače na sedlastome krovu;primijetio je i par izbočenih jednostrešnih krovnih prozora, postavljenih pravilno i izrađenih identično, unatočizvornoj namjeri stvaranja asimetrične slike. Potom je odmahnuo glavom, prisjećajući se kako; je bio u toj kući, s golim krovnim gredama u sobama na katu i prema-sivnim namještajem koji je Sušan Marieimala u prizemlju - ondje je,., prošlog listopada, prisustvovao jesenskom crkvenom društvenome susretu - no znao je da ovoga puta neće ući.To mu je odjednom bilo posve jasno. Zastat će na trijemu kako bi priopćio novosti, držeći kapu prislonjenu uzbedro i zatim otići ne prešavši prag. Bilo mu je jasno da to nije u redu, no, s druge strane, što mu je preostalo?Zadaća je bila preteška; njegova priroda za to jednostavno nije imala snage. Čim završi, nazvat će Eleanor Dokesu svome uredu, a ona će nazvati stariju sestru Sušan Marie, koja će ubrzo doći ovamo. Ali on sam? Nije vidionikakvu mogućnost za to. Jednostavno nije mogao s njom sjesti i proživljavati sve to. Zamolit će udovicu dashvati kako mora obaviti određene poslove... hitne stvari profesionalne naravi... priopćit će joj novosti, izraziti

sućut i

63potom u duhu čovjeka koji zna gdje mu je mjesto jednostavno ostaviti Sušan Marie Heine nasamo.Spustio se i skrenuo na prilaz kući Sušan Marie, dok je Abelov kamionet i dalje bio u praznome hodu. S togmjesta, prema istoku, preko redova povezanih grmova malina i iznad vrhova cedrova koji su se spuštali nizobronak, vidjelo se more. Bio je lijep rujanski dan, od onakvih kakvi su se na otoku viđali rijetko, bez oblaka itopao kao u lipnju, ako bi se čovjek našao na nezasjenjenome mjestu. Usto, sunce je blistalo među bijelimplaninskim vrhovima u daljini, tako da je Art Moran shvatio nešto što mu dotada nije bilo jasno: daje Carlpodignuo kuću upravo ondje ne samo zbog sunčana mjesta nego i zbog pogleda koji se pružao daleko na sjever izapad. Dok je uzgajao maline i jagode, Carl je jednim okom uvijek gledao slanu vodu.Art se parkirao iza Bel-Aira obitelji Heine i isključio motor. U tom trenutku iza ugla kuće pojavili su se Carlovisinovi u trku - dječak od tri--četiri godine, zaključio je Art, a za njim i drugi, otprilike šestogodišnjak, koji ješepao. Zastali su kraj grma rododendrona i zagledali se u njega, u kratkim hlačama, bez majica i bosonogi.Art iz džepa košulje izvadi omot i u njega ispljune gumu za žvakanje. Ono što se spremao reći nije želioizgovoriti s gumom u ustima.- Bok, dečki - pozdravi ih vedro kroz otvoreni prozor. - Je 1' vam majka doma?Dječaci mu ne odgovore. Samo su ga nepomično promatrali. Njemački ovčar pojavio se iza ugla kuće i stariji gadječak uhvati za ogrlicu i zaustavi. - Stani - reče i ponovno zašuti.Art Moran naglim pokretom djelomično otvori vrata, a potom sa sjedala uzme kapu i stavi je visoko na tjeme. -Policajac - reče mlađi dječak i primakne se bratu. - Nije policajac - reče stariji. - To je šerif ili tako nešto.- Tako je - reče Art. - Ja sam šerif Moran, dečki. Je F vam majka doma?Stariji dječak laktom gurne mlađeg. - Idi po mamu - reče. Bili su slični ocu. Bit će veliki poput oca, to se jasnovidjelo. Pre-P'anula njemačka djeca krupnih udova.- Samo se nastavite igrati - reče im. - Ja ću pokucati. Vi se igrajte. -ot°m se nasmiješi mlađemu.Ali nisu se ni pomaknuli. Promatrali su ga stojeći pokraj rododen-a dok se on uspinjao na trijem, držeći kapu uruci i kratko i odlučno ći na ulazna vrata, koja su se naglo otvorila i otkrila CarlovuDavid Uutersondnevnu sobu. Art u iščekivanju pogleda unutra. Zidovi su bili pokriveni lakiranim borovim daskama u kojima suse sjajili čvorovi; zavjese Sušan Marie bile su načinjene od čistog, glatkog žutog materijala, učvršćene pomnosvezanim vrpcama, nabrane, s ukrasnim zavjesicama na vrhu, a u donjem dijelu načinjene od više slojevarazličitih duljina. Koncentrični krugovi opletenog vunenog saga pokrivali su veći dio podnih dasaka. U jednomod dvaju udaljenijih kutova nalazio se pianino; u drugome rolo--stol. U sobi su se nalazila i dva jednaka hrastova

naslonjača za ljuljanje s izvezenim jastučićima, dva jednaka orahova stolića, svaki s jedne strane pohabanedrvene sofe, te plišani naslonjač uz sjajnu mjedenu podnu svjetiljku. Naslonjač je bio privučen do pretjeranovelikog kamina koji je sazidao sam Carl, a u kojem su se nalazili visoki žljebasti držači za klade. Šerifa seduboko dojmio red u toj sobi, brončano, prigušeno sirupa-sto svjetlo i fotografije na zidu koje su prikazivalerazličite pripadnike obitelji Heine i pojedine Varigove koji su na svijet došli prije Carla i Sušan Marie: krupne,snažne Nijemce neprofinjenih crta lica koji se ni pod koju cijenu ne bi nasmiješili fotografu.Bila je to lijepa dnevna soba, čista i mirna. On je za to priznavao zasluge Sušan Marie, jednako kao što jepriznavao Carlove zasluge za dimnjak i prozore u kosome krovu. Dok je tako stajao i divio se tragu njezine rukeu svemu, ona se pojavila na vrhu stubišta.- Šerife Moran - zazove ga. - Dobar dan.Odmah je znao da još nije čula. Znao je da je na njemu da joj priopći novosti. Ali to jednostavno nije mogaoučiniti istoga trena - na to se nikako nije mogao navesti - i tako je samo stajao, s kapom u ruci, trljajući usnepalcem i žmirkajući prema ženi koja je silazila stubama. - Dobar dan - reče - gospođo Heine.- Upravo sam uspavljivala dijete - reče mu ona.To nije bila ona ista žena iz crkve - dražesna ribareva supruga koja poslužuje čaj i kavu. Sada je na sebi imalabezličnu haljinu i bila bez cipela i bez šminke. Preko lijevog ramena imala je prebačenu pelenu, umrljanuslinom, a kosa joj je već nekoliko dana bila neoprana. U ruci je držala dječju bočicu.- Kako vam mogu pomoći, šerife? - upita ga. - Carl se još nije vratio kući.- Zbog toga sam i došao - odgovori Art. - Bojim se da za vas imam... loše vijesti. Najgore moguće vijesti,gospođo Heine.CJJiDKOVlcoIsprva je izgledalo da ga ne razumije. Pogledala ga je kao da joj se obratio na kineskome. Potom je s ramenaskinula pelenu i nasmiješila mu se. Njegova dužnost bila je razjasniti zagonetku.- Carl je mrtav - reče Art Moran. - Poginuo je sinoć u nesreći za vrijeme ribolova. Jutros smo ga pronašlizapletenog u njegovoj mreži u zaljevu White Sand.- Carl? - reče Sušan Marie. - To nije moguće.- Ali jest. Znam da nije moguće. Ne želim da bude moguće. Vjerujte mi, tako bih volio da to nije istina. Ali istinaje. To sam vam došaoreći.Bilo je to neobično, taj način na koji je reagirala. Takvo što nikako nije bilo moguće predvidjeti. Odjednom jeuzmaknula od njega, ubrzano trepćući, ukočeno i svom težinom sjela na prvu stubu te odložila bočicu na podpokraj nogu. Zarila je laktove duboko u krilo i stala se ljuljati, u rukama držeći pelenu, stišćući je među prstima.- Znala sam da će se to jednog dana dogoditi - prošapće tada. Potom se prestane ljuljati i zagleda se

u dnevnusobu.- Žao mi je - reče Art. - Ja ću... nazvat ću vašu sestru i zamoliti je da dođe ovamo. Nemate ništa protiv, gospođoHeine?Ali odgovora nije bilo i Art je mogao još jedino ponoviti kako mu je žao i kraj nje poći do telefona.7U stražnjem dijelu sudnice suca Lewa Fieldinga sjedilo je dvadeset četvero otočana japanskog podrijetla, sviodreda u odjeći koju su koristili samo za svečane prigode. Nije bilo zakona koji bi od njih tražio da se smjesteisključivo u stražnje redove. To su, međutim, učinili zbog toga stoje San Piedro to od njih zahtijevao, nenazivajući to zakonom.Njihovi roditelji i djedovi na San Piedro su došli još 1883. Te godine njih dvojica - Japan Joe i Charles Jose -živjeli su u šupi u blizini Cattle Pointa. Trideset devet Japanaca radilo je u pilani u Port Jeffersonu, no popisivačih nije naveo poimence, već je u obrasce upisao: "Kosooki broj 1", " Kosooki broj 2", " Kosooki broj 3"; "JapanCharlie"; "Stari Japanac Sam", "Nasmiješeni Kosooki", "Japanski patuljak", "Mamurni", "Čistač" i "Kratki" - islične nazive umjesto pravih imena.Do kraja stoljeća na San Piedro je već bilo došlo više od tri stotine Japanaca. To su uglavnom bili radnici saškuna koji su u Port Jeffersonu bježali s brodova kako bi mogli ostati u Sjedinjenim Državama. Velik broj njihdoplivao bi do obale bez ijednog centa. Potom bi lutali otočkim putovima i stazama, hraneći se ružičastimmalinama i gljivama matsu-take dok ne bi pronašli "Japanski grad": tri javne kupaonice, dvije brijačnice, dvijecrkve (jedna budistička, druga baptističkih misionara), hotel, prodavaonicu mješovite robe, igralište za baseball,slastičarnicu, prodavaonicu tofua i pedeset neoličenih i neurednih nastambi u koje se ulazilo s blatnjavih cesta.Za samo tjedan dana bjegunci s brodova dobili bi posao u pilani - slagali bi drvenu građu, meli piljevinu,prenosili daske, podmazivali strojeve - koji im je donosio jedanaest centi na sat.U poslovnim knjigama u povijesnim arhivima okruga Island navodi se kako je 1907. osamnaestero Japanacaozlijeđeno ili osakaćeno u pilani u Port Jeffersonu. Japanac broj 107, stoji u dokumentima, izgubio68

Lje 12. ožujka šaku pod oštricom pile, te je na ime naknade dobio 7,80 dolara. Japanac broj 57 iščašio je 29.svibnja, kada se srušila hrpa drvene grade, kuk.Godine 1921. pilana je zatvorena: sve drveće s otoka dotada se već našlo pod pilama i San Piedro je sadanalikovao na pustinju golih panje-va. Vlasnici pilane prodali su imovinu i napustili otok. Japanci su raščišćavalipolja za jagode, jer su one dobro uspijevale u otočkoj klimi i jer je njihov uzgoj zahtijevao malo

početnogakapitala. Potreban vam je samo, govorilo se tada, jedan konj, jedan plug i puno djece.Japanci su ubrzo unajmili malene parcele i započeli samostalan posao uzgoja. Većina ih je, međutim, i daljeobavljala poljoprivredne radove ugovorno, za druge, ili je u ulozi napoličara radila na poljima čiji su vlasnici bilihakujin. Prema zakonu, nisu mogli biti vlasnici zemlje ako nmisu američki državljani; isto tako, američkimdržavljanima nisu mogli postati sve dok su bili Japanci.Štedjeli su novac u staklenkama i pisali kući, roditeljima, tražeći da im pošalju supruge. Neki su lagali, govorećikako su se obogatili, ili su u pismima slali slike koje su ih prikazivale kao mladiće; bilo kako bilo, žene su stigles druge strane oceana. Živjeli su u cedrovim daščarama osvijetljenim uljanicama i spavali na prevlakamaispunjenima slamom. Vjetar je prodirao kroz pukotine u zidovima. U pet ujutro i mladenka i mladoženja moglisu se zateći u poljima jagoda. U jesen, pognuti među redovima, plijevili su korov ili polijevali jagode umjetnimgnojivom. U travnju su postavljali mamce za puževe balavce i žiške. Obrezivali su mladice, najprije najednogodišnjim, a potom i na dvogodišnjim i trogodišnjim biljkama. Plijevili su i pazili na pojavu gljivica,pjenuša i plijesni koji su se širili kada bi kišilo.U lipnju, kada bi plodovi dozreli, odlazili bi u polja s kutijama i otpo-činjali berbu. Kanadski Indijanci dolazili susvake godine kako bi im se pridružili u radu za hakujin. Indijanci su spavali na rubovima polja, ili u nekadašnjimkokošinjcima ili stajama. Neki su radili i u pogonu za konzerviranje jagoda. Ostajali bi po dva mjeseca, zatrajanja sezone jagoda, a onda ponovno odlazili.No najmanje tijekom punih mjesec dana svake godine ubiranje su čekale beskrajne količine jagoda. Sat vremenapo svitanju ispunili bi se prvi plitki sandučići, a predradnik, bijelac, obilazio bi ih i uz ime svakog od berača ucrnu knjigu upisivao rimske brojke. On je odvajao plodove u kutije od cedrovine koje su radnici iz tvrtke zapakiranje utovarivali na otvorene kamione bez stranica. Berači su nastavljali popunjavati sanduke, čučeći uobrojčanim redovima.Kada bi početkom srpnja berba završila, dobivali su slobodan dan za Festival jagoda. Neka mlada djevojka tadabi ponijela krunu Princeze jagoda; hakujin bi pekli lososovo meso; Dobrovoljno vatrogasno društvo igralo bibaseball protiv momčadi Japanskog društvenog centra. Klub vrtlara izložio bi košare s jagodama i fuksijama, agospodarska bi komora dodjeljivala nagrade za najljepše ukrašena svečana kola. Plesni paviljon u West PortJensenu bio bi osvijetljen fenjerima; turisti iz Seatt-lea masovno su dolazili s izletničkih brodova kako bisudjelovali u Sven-skoj polki, Rhinelanderu, schottischu i hambonu. Ovamo bi dolazili svi -farmeri, službenici,

trgovci, ribari, tesari, drvosječe, pletači mreža, uzgajivači povrća, preprodavači otpada, prevaranti u poslovimanekretninama, pučki pjesnici, svećenici, odvjetnici, pomorci, naseljenici na državnome zemljištu, tvorničkiradnici, samostalni drvosječe, vozači, limari, berači gljiva i skupljači božikovine. Dolazili su na piknike uBurchillville i Svlvan Grove, slušali kako srednjoškolski orkestar svira trome Sousine marševe, ispruženi poddrvećem, i pili porto.Dijelom bakanalije, dijelom plemenska svetkovina, dijelom tradicionalna novoengleska večera, čitava taproslava temeljila se na krunidbi Princeze jagoda - redovito djevičanskoj mladoj Japanki odjevenoj u saten, licapomno posuta rižinim puderom - neobično svečanome činu koji se odigravao pred upravnom zgradom okrugaIsland u suton inau-guracijske večeri. Okružena polumjesecom jagoda u košaricama, ona b pognute glaveprimala krunu od gradonačelnika Amity Harbora, koji jt nosio crvenu lentu i ukrašeno žezlo. U tišini koja binastala on bi dosto janstvenim tonom objavio kako je Ministarstvo poljodjelstva - kod sebi je imao njihovopismo - njihovom dičnome otoku podarilo naslov Pro izvođača najboljih američkih jagoda, ili kako su kraljuGeorgeu i kraljić Elizabeti, za nedavnog posjeta gradu Vancouveru, za doručak poslužena najbolje jagode sa SanPiedra. Okupljena bi masa glasno klicala dok fc on visoko podizao žezlo, slobodnu ruku prebacujući prekoskladnih prin cezinih ramena. Djevojka je, pokazalo se, bila nehotični posrednik izme đu dviju zajednica, ljudskažrtva koja je omogućavala nastavak proslav bez iskazivanja kivnosti i zlobe.Sutradan, po tradiciji u podne, Japanci bi počeli ubirati maline.Tako je tekao život na San Piedru. U vrijeme kada se dogodio na pad na Pearl Harbor, na otoku su živjeleosamsto četrdeset tri osobe je Panskoga podrijetla, a među njima je bilo i dvanaest učenika četvrtog n zredasrednje škole u Amity Harboru koji tog proljeća nisu maturiral Rano ujutro 29. ožujka 1942. petnaest kamionaameričke Uprave za ra70

na preseljenja prevezlo je japanske Amerikance San Piedra do trajektnog pristaništa u Amity Harboru.Ondje su ih ukrcali na brod, praćene pogledima njihovih bijelih susjeda, ljudi koji su ustali rano kako bi stajali nahladnoći i promatrali izgon Japanaca iz svoje sredine - neki među njima bili su im i prijatelji, no uglavnom jebila riječ tek o znatiželjnicima i ribarima koji su stajali na palubama svojih brodova u zaljevu Amity. Ribari su,poput većine otočana, držali da je protjerivanje Japanaca opravdan postupak, te su stajali naslonjeni na kabinesvojih ribarica uvjereni da Japanci moraju otići zbog logičnih razloga: počeo je rat, a time se promijenilo sve.Tijekom prijepodnevne stanke optuženikova je supruga sama došla do reda sjedala iza njegova stola

i zatražiladopuštenje da razgovara sa suprugom.- To ćete morati obaviti s tog mjesta - rekao joj je Abel Martinson.- Gospodin Mivamoto smije se okrenuti prema vama, no, znate, to je sve. Ne smijem mu dopustiti da se krećeuokolo.Svakog poslijepodneva, i tako već sedamdeset sedam dana, Hatsue Mivamoto dolazila je u tri sata u okružnizatvor i posjećivala supruga. Isprva je dolazila sama i s njim razgovarala kroz staklenu pregradu, no on ju jekasnije zamolio da dovede i djecu. Nakon toga dovodila je i njih- dvije djevojčice, osmogodišnjakinju i četverogodišnjakinju, koje su hodale iza nje, i jedanaestomjesečnogdječačića kojeg je nosila u naručju. Kabuo je bio u zatvoru onog jutra kada im je sin prohodao, no već poslijepodne ona gaje dovela u zatvor, gdje je načinio četiri koraka dok ga je otac promatrao kroz staklo sobe zaposjete. Nakon toga podignula ga je do stakla i Kabuo mu se obratio preko mikrofona. - Možeš ići dalje odmene! - rekao mu je. - Načini nekoliko koraka i umjesto mene, može?Sada, u sudnici, okrenuo se prema Hatsue. - Kako su djeca? -upita je.- Trebaju oca - odgovori ona.- Nels radi na tome - reče Kabuo.- Nels će se maknuti - reče Nels. - Policajac Martinson trebao bi se povesti za njim. Kako bi bilo da staneš ondje,odakle ih možeš promatrati, Abel? Daj ovim ljudima malo mira.- Ne smijem - odvrati Abel. - Art bi me ubio.- Art te neće ubiti - reče Nels. - Vrlo dobro znaš da gospođa Miya-V X X V-^J--'moto neće mužu neprimjetno pružiti nikakvo oružje. Odmakni se malo. Pusti ih da razgovaraju.- Ne smijem - reče Abel. - Žao mije.Ipak, odmaknuo se oko metar, držeći se kao da ne sluša. Nels se ispričao i otišao.- Gdje su djeca? - upita Kabuo.- Kod tvoje majke. Ondje je i gospođa Nakao. Svi nam pomažu.- Izgledaš dobro. Nedostaješ mi.- Izgledam užasno - odgovori Hatsue. - A ti izgledaš kao Tojov vojnik. Bit će bolje da prestaneš sjediti takouspravno i ukočeno. Takvoga će te se porotnici prestrašiti.On je prodorno pogleda u oči, a ona odmah uvidi da razmišlja o tome. - Lijepo je biti izvan ćelije - reče. - Divnoje ne biti ondje unutra.Hatsue gaje u tom trenutku željela dodirnuti. Željela je ispružiti ruku i položiti mu je na vrat, ili mu prstimadodirnuti lice. Bilo je to prvi put u sedamdeset sedam dana da među njima nije bilo staklene pregrade.Sedamdeset sedam dana slušala je njegov glas samo izmijenjen preko mikrofona i zvučnika. U tom razdoblju niu jednom trenutku nije se osjećala pribranom i posve je prestala zamišljati njihovu budućnost. Noću je k sebi ukrevet dovodila djecu, a potom se uzaludno mučila ne bi li ipak nekako zaspala. Imala je sestre, tete i rođake kojibije ujutro zvali i pozivali na objed. Odlazila je njima jer je bila usamljena i jer joj je bio potreban

zvuk ljudskihglasova. Žene su spravljale sendviče, kolače i čaj i čavrljale u kuhinji dok su se djeca igrala, i tako je prošlajesen, a njezin je život bio zarobljen, u čekanju.Katkada bi se dogodilo da Hatsue poslije podne zaspi na sofi. Dok bi spavala, za djecu bi se brinule te drugežene, a ona bi im se na tome obavezno zahvaljivala; no prije joj se nikada ne bi dogodilo takvo što, nikada ne bisamo tako zaspala, jednostavno utonula u san usred posjeta, dok bi joj djeca bezglavo jurcala uokolo.Bila je to tridesetjednogodišnja žena još uvijek skladna izgleda. Hodala je poput kakve bosonoge seoskedjevojke s ravnim tabanima. Imala je uzak struk i malene grudi. Često je nosila muške hlače od kepera, sivupamučnu sportsku majicu i sandale. Ljeti je obično radila na ubiranju jagoda kako bi u kuću donijela i dodatniprihod. Ruke su joj u razdoblju berbe bile umrljane sokovima plodova. U polju je slamnati šešir nosila spuštennisko na čelo, što u mladosti nije činila redovito, tako daje sada °ko očiju imala bore od žmirkanja. Hatsue je bilavisoka žena - stotinu sedamdeset dva centimetra - no ipak je bila u stanju spustiti se i bez boli duo čučati međuredovima nasada.72

Tek odnedavno počela je nositi maškaru i ruž za usne. Nije bila tašta, no bilo joj je jasno da joj ljepota blijedi.Njoj s trideset jednom godinom nije smetalo što ostaje bez mladenačke ljepote, jer je polako, s godinama, svedublje osjećala da u životu ima i drugih stvari, osim iznimne ljepote, zbog koje su joj se oduvijek divili. Umladosti je bila tako besprijekorno lijepa da je ta njezina ljepota postala javnim dobrom. Godine 1941. naFestivalu jagoda okrunjena je za princezu. Kada joj je bilo trinaest godina, majka joj je odjenula svileni kimono iuputila je gospođi Shigemura, koja je mlade djevojke podučavala plesu odori i umijeću besprijekornogposluživanja čaja. Dok je sjedila pred zrcalom, a gospođa Shigemura bila iza nje, naučila je da joj je kosautsukushii i da bi ošišati je bio svojevrstan oblik hereze. Bila je to prava rijeka blistavoga oniksa koja seprelijevala u duginim bojama - gospođa Shigemura opisala ju je na japanskome - najistaknutija odlika njezinepojave, jednako uočljiva i iznimna kao što bi to bila ćelavost u kakve druge djevojke njezine dobi. Morala jenaučiti da postoje brojni načini na koje je može nositi - da je može ukrotiti ukosnicama ili je uplesti u debelupletenicu koja će joj visjeti preko jedne dojke ili je pomno povezati u punđu na zatiljku ili je začešljati unatragtako da istakne široke, glatke obraze. Gospođa Shigemura rukama joj je obuhvatila kosu i rekla da je njezinagustoća podsjeća na živu i da Hatsue mora naučiti prema svojoj se kosi odnositi s ljubavlju, kao da svira kakav

žičani instrument ili flautu. Potom ju je raš-češljala niz djevojčina leđa sve dok nije ostala raširena poput lepeze,ljeskajući se u nadnaravno crnim valovima.Srijedom poslije podne gospođa Shigemura upućivala je Hatsue u zamršene pojedinosti čajnoga obreda, kao ikaligrafije i slikanja pejsaža. Pokazala joj je kako aranžirati cvijeće u vazi i kako, u osobitim prigodama, prekritilice rižinim puderom. Ustrajno je zahtijevala da se Hatsue nikada ne smijulji i da nikada izravno ne gleda unekog muškarca. Kako bi joj ten i dalje ostao besprijekoran - Hatsue, govorila je gospođa Shigemura, ima kožuglatku poput sladoleda od vanilije - mora paziti da se ne izlaže suncu. Gospođa Shigemura naučila je Hatsuekako pjevati uz pribrano držanje i kako elegantno sjediti, koračati i stajati. Upravo ovo posljednje zadržalo se odučenja gospođe Shigemura: Hatsue se i dalje kretala cijelim bićem, a pokreti su započinjali u vršcima njezinihnožnih prstiju i tijelom se širili do tjemena. Kretanje je tako bilo jedinstveno i skladno.Život joj je oduvijek bio naporan - rad u polju, zatočeništvo, još rada u polju uz kućanske poslove - no u tomrazdoblju, pod budnim vodstvomgospođe Shigemure, naučila je mirno podnositi sve. Bilo je to dijelom pitanje držanja i disanja, no još višeduše. Gospođa Shigemura naučila ju je tome kako treba tražiti sjedinjenje s Višim životom i zamišljati sebe kaolist na nekom velikome stablu: pomisao na smrt u jesen rekla joj je, posve je nevažna kada se usporedi sasretnom spoznajom o njegovu sudjelovanju u životu samoga stabla. U Americi, rekla joj je, postoji strah odsmrti; ovdje je život nešto odvojeno od Postojanja. Japanac, s druge strane, mora uvidjeti da život prigrljuje smrti kada osjeti tu istinu, steći će mir.Gospođa Shigemura naučila je Hatsue kako nepomično sjediti, tvrdeći kako ne može valjano dozreti ne nauči litako dugotrajno sjediti. Zbog toga što živi u Americi, rekla joj je, bit će joj teško, jer je u Americi sve punonapetosti i nezadovoljstva. Hatsue, kojoj je bilo tek trinaest godina, isprva nije mogla mirno sjediti ni tridesetsekundi. A onda, kasnije, kada je uspjela primiriti tijelo, uvidjela je da zapravo ne može smiriti um. No malopomalonjezin se otpor miru stišao. Gospođa Shigemura bila je zadovoljna, tvrdeći kako je nemir njezina egaupravo u procesu nadvla-davanja. Rekla je Hatsue da će joj taj njezin mir dobro doći. Iskusit će sklad postojanjausred promjena i nemira koje život neizostavno donosi.No Hatsue se, dok se šumskim putovima vraćala kući od gospođe Shigemure, pribojavala da unatoč vježbi nijesmirena. Tratila je vrijeme i katkada sjedila pod kakvim stablom, tražila gospine papučice ili bijeli trolist, irazmišljala o sklonosti koju osjeća prema svijetu iluzija - o svojoj žudnji za životom i zabavom, za odjećom,šminkom, plesovima, filmovima. Činilo joj se daje vanjskim držanjem uspjela zavarati samo

gospođuShigemuru; u sebi je znala da je njezina želja za svjetovnom srećom zastrašujuće neodoljiva. Ipak, zahtjevi zaprikrivanjem tog unutarnjeg života bili su veliki, tako daje u vrijeme kada je pošla u srednju školu već bila pravimajstor za pokazivanje tjelesnoga mira kojeg u njoj zapravo nije bilo. Na taj način razvila je tajni život koji ju jemučio i koji je nastojala odbaciti.Gospođa Shigemura je o pitanjima spolne naravi s Hatsue govorila otvoreno i izravno. Uza svu ozbiljnostproročice, predvidjela je da će bijelci željeti Hatsue i nastojati joj razoriti djevičanstvo. Tvrdila je da bijelimuškarci u srcu nose tajnu žudnju prema mladim Japankama. Pogledaj samo njihove časopise i filmove, rekla jegospođa Shigemura. Kimoni, šake, zidovi od rižina papira, koketne i čedne gejše. Bijeli muškarci imaju svojesnove i maštarije o strastvenome Japanu - djevojkama sjajne kože ' dugih, vitkih nogu kako bosonoge hodajuvlažnim i vrućim rižinim/4David (Jutersonpoljima - a to izobličava njihov spolni nagon. To su opasni egomanijaci posve uvjereni u to da ih Japanke štujuzbog njihove svijetle kože, ambicioznosti i odvažnosti. Kloni se bijelih muškaraca, rekla joj je gospođaShigemura, i udaj se za mladića iz svog naroda, čije je srce snažno i dobro.Njezini roditelji uputili su Hatsue gospođi Shigemuri u želji da djevojka ne zaboravi kako je prije svega Japanka.Njezin otac, uzgajivač jagoda, na otok je došao iz Japana, iz obitelji za koju se nitko u prefekturi nije mogaosjetiti da se bavila bilo čime drugim osim lončarstva. Hat-suina majka, Fujiko - kći iz skromne obitelji u bliziniKure, obitelji marljivih vlasnika trgovine i trgovaca rižom na veliko - stigla je u Ameriku brodom Korea Maru,kao nevjesta koju je Hisao upoznao preko fotografije. Brak je dogovorio baishakunin, koji je Shibavaminimarekao da se potencijalni ženik u novoj zemlji obogatio. No Shibavame su imali ugledan dom i činilo im se da biFujiko, kći o kojoj je bila riječ, mogla naći i boljeg muža od običnog nadničara u Americi. Potom im jebaishakunin, čiji je posao bio pribavljati mladenke, pokazao dvanaest jutara najbolje gorske zemlje koju je, rekaoje, potencijalni ženik kanio kupiti po povratku iz Amerike. Ondje je bilo bresaka i draguna, te vitkih, visokihcedrova, a među njima je stajala prelijepa nova kuća s tri kamenita parka s planinskim raslinjem. Konačno,istaknuo je, Fujiko želi poći u Ameriku: mlada je, bilo joj je devetnaest, i želi prije smirivanja u bračnim vodamavidjeti i nešto od svijeta s druge strane mora.No tijekom prekooceanskoga putovanja imala je mučninu. Ležala je, stisnuta želuca, i povraćala. A čim je stiglau novu zemlju, do-putovavši u Seattle, utvrdila je da se udala za ubogara. Hisaovi su prsti bili puni žuljeva i

mjehura, a odjeća mu je snažno vonjala po znoju. Nije imao ništa, pokazalo se, osim nekoliko dolara i jošnekoliko novčića, zbog čega je molio Fujiko da mu oprosti. Isprva su živjeli u nekom pansionu u Beacon Hillu,gdje su zidovi bili obloženi slikama iz časopisa i gdje su se bijelci na ulicama prema njima odnosili s punoprijezira i omalovažavanja. Fujiko je počela raditi u kuhinji na otvorenome uz obalu. I ona se znojila i ranjavaladlanove i prste radeći za hakujina.Potom se rodila Hatsue, prva od pet kćeri, i obitelj se preselila u pansion u ulici Jackson. Vlasnici pansiona bilisu ljudi iz prefekture Tochigi--ken koji su ostvarili velik uspjeh: njihove žene nosile su kimona od svilenog krepai grimizne papuče s plutenim potplatima. Ulica Jackson, međutim, smrdjela je po truloj ribi, kupusu i rotkvicamakoje su fermentirale u morskoj soli, po ustajaloj vodi iz kanalizacijskih odvoda i ispu-

75šnim plinovima tramvaja na dizelski pogon. Fujiko je ondje tri godine čistila i pospremala sobe, sve dok sejednoga dana Hisao nije vratio kući donoseći novosti o tome kako im je osigurao posao u tvornici konzerviNational Cannerv Companv. U svibnju su se Imade ukrcali na brod za San Piedro, gdje je bilo posla na brojnimpoljima jagoda.Bio je to, međutim, težak posao - Hatsue i njezine sestre u životu će ga se naraditi - mučenje u pognutomepoložaju pod nesmiljenim suncem. No unatoč tome, sve je bilo neusporedivo bolje nego u Seattleu: pomnouređeni redovi jagoda blago su se spuštali i uzdizali pokrivajući čitave doline, vjetar im je do nosnica donosiomiris mora, a sivo svjetlo ujutro je budilo uspomene na dio onog Japana koji su Hisao i Fujiko ostavili za sobom.Isprva su živjeli u kutu neke suše koju su dijelili s jednom indijanskom obitelji. Sedmogodišnja Hatsue u šumi jerezala paprat i uz majku skupljala božikovinu. Hisao je prodavao grgeče i izrađivao božične vijence. Vreću zapšenicu ispunili su kovanicama i novčanicama, unajmili nekoliko jutara zemlje pune panjeva i mladica javora,kupili konja za oranje i dali se na raščišćavanje. Stigla je jesen i javorovo se lišće stalo ko-vrčati i otpadati na tlo,gdje je kiša od njih stvarala crvenkastosmeđu kašu. Hisao je tijekom zime 1931. spaljivao hrpe granja i iz zemljevadio panjeve. Kuća od cedrovih daščica gradila se polako. Zemlja je obrađena i prve kulture posađene upravo uvrijeme dolaska blijedog proljetnoga svjetla.Hatsue je odrasla vadeći školjke na South Beachu, ubirući kupine i gljive i plijeveći nasade jagoda. Usto je bila imajka svojim sestrama. Kada joj je bilo deset godina, neki dječak iz susjedstva naučio ju je plivati i ponudio jojsvoju kutiju sa staklenim dnom kako bi mogla gledati što se nalazi pod valovima. Njih dvoje tako su se držali za

kutiju, dok im je tiho-oceansko sunce grijalo leđa, i zajedno promatrali morske zvijezde i rakove. Voda jenestajala s Hatsuine kože, za sobom ostavljajući sol. A onda, jednog dana, dječak ju je na koncu poljubio. Pitaoju je smije li to učiniti, a ona nije rekla ništa. On se tada nagnuo preko kutije i tek na trenutak položio svoje usnena njezine. Prije nego što se trepćući odmaknuo, iz njegovih je usta osjetila toplinu i slankast miris. Potom sunastali promatrati vlasulje, trpove i morske gusjenice. Hatsue će se na dan ^y°ga vjenčanja prisjetiti da ju je prviput poljubio taj dječak, Ishmael ^-hambers, dok su plutali morem držeći se za kutiju sa staklenim dnom. w° kadaju je suprug upitao je li se ikada s kime poljubila, Hatsue je rekla nikada.76

- Jako pada - reče mu ona sada, podižući pogled prema prozorima sudnice. - Velik snijeg. Prvi snijeg tvoga sina.Kabuo se okrene kako bi pogledao snijeg, a ona tada na lijevoj strani njegova vrata, iznad mjesta na kojem mu jebila zakopčana košulja, primijeti debele tetive. U zatvoru nije izgubio ništa od svoje snage; a ona je, koliko senjoj činilo, bila unutarnja stvar, nešto stoje gotovo neprimjetno prilagođavao životnim okolnostima: u ćeliji sekoncentrirao na njezino očuvanje.- Provjeri kako stoje stvari u podrumu, Hatsue - reče on. - Ne bi bilo dobro da se nešto smrzne.- Već sam gledala - odvrati ona. - Sve je u redu.- Dobro - reče Kabuo. - Znao sam da ćeš paziti.Još nekoliko trenutaka bez riječi je promatrao snijeg, bijele iglice kako brzo i nejasno promiču pokraj prozorskihstakala, a onda se ponovno okrenuo prema njoj. - Sjećaš li se onog snijega u Manzanaru? - reče. - Kad godsniježi sjetim se toga. Mećave i jakog vjetra i trbušaste peći. I zvijezda koje su se vidjele kroz prozor.Inače joj ne bi govorio takve stvari, takve romantične riječi. No zatvor ga je možda naučio oslobađanju onoga štobi inače vjerojatno prikrio. -1 to je bio zatvor - reče Hatsue. - Bilo je lijepih stvari, no to je bilo u zatvoru.- To nije bio zatvor- reče Kabuo. - Tada smo mislili da jest, jer smo premalo znali. Ali to nije bio zatvor.Dok je slušala te riječi, znala je daje u pravu. Vjenčali su se u inter-nacijskome logoru Manzanar, u budističkojkapelici od ljepenke. Njezina je majka objesila stare vojne vunene pokrivače kako bi pregradila pretrpanu sobuImadinih, dodjeljujući im, prve bračne noći, dva poljska kreveta uz peć. Čak je i spojila dva ležaja, kako binačinila jedan, i dlanovima im poravnala plahte. Hatsuine sestre - sve četiri - stajale su kraj pregrade i promatralekako njihova majka bez riječi dovršava posao. Fujiko je natrpala ugljen u trbušastu željeznu peć i obrisala ruke opregaču. Kimnula je i rekla im da nakon četrdeset pet minuta trebaju zatvoriti otvor za zrak. Potom je izišla skćerima i unutra ostavila Hatsue i Kabua.Stajali su kraj prozora u svadbenoj odjeći i ljubili se, a ona je udisa-la miris njegova toplog vrata i

grla. Vjetar jevani nanosio snijeg na zidove barake. - Sve će čuti - prošaptala je Hatsue.Kabuo se, držeći je za struk, okrenuo prema pregradi. - Na radiju sigurno ima nešto dobroga - zazvao je. - Ne bili bilo lijepo da po-slušamo malo glazbe?Čekali su. Kabuo je objesio kaput na vješalicu. Nakon nekoliko trenutaka začula se neka postaja iz Las Vegasa -countrv-glazba, Kabuo je sjeo i svukao cipele i čarape. Potom ih je uredno složio pod postelju. Nakon togaskinuo je leptir-kravatu.Hatsue je sjela kraj njega. Na trenutak mu je pogledala obraz, ožiljak na vilici, a potom su se poljubili. - Trebatću pomoć s haljinom -prošaptala je. - Otkopčava se na leđima, Kabuo.Kabuo ju je otkopčao. Prstima joj je prešao čitavom dužinom kralježnice. Ona je ustala i spustila haljinu prekoramena. Haljina je pala na pod, a ona ju je podignula i objesila na vješalicu uz njegov kaput.Hatsue se vratila do kreveta u grudnjaku i kombineu te sjela kraj Kabua.- Ne bih željela da budemo jako glasni - rekla je. - Čak i uz radio. Sestre osluškuju.- U redu - rekao je Kabuo. - Tiho.Otkopčao je košulju i svukao je, te je položio na kraj ležaja. Potom je svukao potkošulju. Bio je vrlo snažan.Primijetila je prelijevanje njegovih trbušnih mišića. Bilo joj je drago što se udala za njega. I on je potekao izobitelji uzgajivača jagoda. Bio je vješt s biljkama i znao je koje mladice treba podrezati. Dlanovi su mu, poputnjezinih, za ljetnih mjeseci bili umrljani sokom plodova. Crveni plodovi miješali su se s njegovom kožom idavali joj miris. To je djelomično znala i upravo je zbog tog mirisa željela zauvijek svoj život vezati s njim; biloje to nešto stoje, u ko-načnici, razumjela u nosu, koliko god to drugima izgledalo neobično. I znala je da Kabuoželi ono što i ona, farmu jagoda na San Piedru. To je bilo sve, ništa više od toga, željeli su vlastitu farmu i blizinuljudi koje vole i miris jagoda pod prozorom. Bilo je djevojaka njezine dobi koje je dobro poznavala i koje su bileposve uvjerene da ih sreća čeka negdje drugdje, koje su željele otići u Seattle ili Los Angeles. Nisu znale točnoizraziti što to traže od velikoga grada, znale su samo da žele otići onamo. Isto je to u jednom razdoblju osjećala iHatsue, no toga se otada oslobodila poput kakva sna, otkrivajući istinu o svojoj pravoj naravi: za nJu su prirodnibili pribranost i mir otočkog uzgajivača jagoda. U dubini svoga bića znala je što želi, a znala je i zašto. Bila joj jeposve jasna sreća k°ju donosi mjesto na kojem je posao jasan i čist i na kojem postoje polja na koja može doći smuškarcem kojeg voli posve svjesno. A jednako tako mish'o je i Kabuo, od života želeći isto to. I tako suzajedno počeli styarati planove. Kada rat završi, vratit će se na San Piedro. Kabuo je nHle imao čvrste korijene,baš kao i ona, mladić koji razumije zemlju i78David Gut?rsonrad na zemlji i zna koliko je dobro živje11 među ljudima koje čovjek voli. Bio je upravo onakav

mladić kakvogjoj Je gospođa Shigemura opisala još tako davno, kada je govorila o ljubav' i braku, a ona gaje sada poljubila,snažno, upravo zbog toga. Potom niu je nježnije poljubila vilicu i čelo, a onda položila bradu na njegovo i |eme ivršcima ga prstiju uhvatila za uši. Kosa mu je mirisala po vlažiioj zemlji. Kabuo joj je položio dlan na leđa isnažno je privukao. Pogubio joj je kožu nad dojkama i položio nos na njezin grudnjak.- Tako dobro mirišeš - rekao joj je.Tada se odmaknuo, svukao hlače i položio ih uz košulju. Tako su sjedili jedno kraj drugoga samo u donjemrublju. Noge su mu se sjajile na svjetlu koje je dopiralo kroz prozor. Kroz tkaninu njegovih gaćica vidjela ^ekako mu je penis uzdignut. Njegov vršak pridignuo je gaćice od tijela.Hatsue podigne noge na krevet i osloni bradu na koljena. - Slušaju nas - reče. - Znam da slušaju.- Možete li pojačati radio? - reče glasno Kabuo. - Ovdje se ne čuje dobro.Countrv-glazba odmah se pojačala. Isprva su bili tihi. Ležali su na boku, okrenuti jedno prema drugome i ona jeosjećala kako joj ukrućeni penis pritiska trbuh. Spustila je ruku i dodirnula ga ispod gaćica, vršak i nabor glavićaispod njega. Čula je ugljen kako gori u peći.Prisjećala se kako je poljubila Ishmaela Chambersa, dok su se čvrsto držali za drvenu kutiju. Bio je to dječakpreplanule kože koji je živio nešto dalje uz istu cestu - u to su vrijeme tražili kupine, penjali se na drveće i pecaligrgeče. Mislila je na njega dok joj je Kabuo cjelivao donju stranu dojki, a potom i bradavice kroz tkaninugrudnjaka. Potom je u Ishmaelu ugledala početak lanca, shvatila da je poljubila tog dječaka kada joj je bilo desetgodina i da je čak i tada osjetila nešto neobično, te da će večeras, ubrzo, duboko u sebi osjetiti tvrdu muškostnekog drugog mladića. No te prve bračne noći nije joj bilo teško iz misli posve istisnuti Ishmaela; on se onamo,naime, uvukao tek slučajno, jer se svi romantični trenuci s drugim takvim prigodama povezuju i protiv volje -čak i ako su neki od njih već odavno prošli.Već malo kasnije suprug joj je svukao kombine i gaćice i otkopčao joj grudnjak, potom svukavši i svoje gaćice.Bili su goli i ona mu je u svjetlu zvijezda koje je dopiralo kroz prozor jasno vidjela lice. Bilo je to dobro lice,snažno i glatko. Vjetar se vani sada već pojačao i zviždao je među daskama. Ona rukom obavije Kabuovumuškost i stisne je, a ta tvrda muškost na trenutak joj poskoči u šaci. Potom se, zbog toga stoje to tako željela, ispruži na leđima, ne puštajući ga, a on se nađe na njoj, rukama je držeći za zadnjicu.- Jesi li to kada već činila? - prošapće on.- Nikada - odgovori Hatsue. - Ti si mi jedini.Glavić njegova penisa pronašao je željeno mjesto. Nekoliko trenutaka čekao je nepomičan, spreman, i ljubio je -usnama je obavio njezinu donju usnu i tako je nježno zadržao. A potom ju je privukao k sebi i istovremeno ušaou nju, tako da je osjetila njegove mošnje kako pljoštimice udaraju o njezinu kožu. Cijelim tijelom osjećala je

koliko je to ispravno, cijelo tijelo bilo joj je posve obuzeto tim osjećajem. Hatsue je uzdignula lopatice - dojkamaje pritisnula njegova prsa - i polagani drhtaj tada joj je prostrujao čitavim bićem.- Ovo je tako pravo - sjećala se kako je tada prošaptala. - Tako jasno znam daje ovo u redu, Kabuo.- Tadaima aware ga wakatta - odgovorio joj je tada. - Tek sada poznajem najdublju ljepotu.Osam dana kasnije otišao je u Camp Shelbv, u Mississippiju, gdje je pristupio 442. pukovnijskoj borbenojskupini. Mora poći u rat, rekao joj je. To je nužno kako bi iskazao hrabrost. To je nužno kako bi pokazao odanostSjedinjenim Državama: svojoj domovini.- Možeš poginuti dokazujući sve to - rekla mu je. - Ja znam da si hrabar i odan.Otišao je unatoč tim njezinim riječima. Izgovorila ih je puno puta prije njihova vjenčanja, često ga je molila dane ide, no on samog sebe nije mogao navesti na to da ostane daleko od rata. To nije samo pitanje časti, rekao je,nego i pitanje nužnosti odlaska u rat zbog toga što ima japansko lice. Zbog njega treba dokazati još više, teretkoji mu je na leđa natovario upravo taj rat, a ako ga on neće ponijeti, tko će? Uvidjela je da ga ništa nećepokolebati i prepoznala neku nepopustljivost zakopanu duboko u njemu, dio ličnosti njezina supruga kojiprivlači borba i koji očajnički želi sudjelovati u ratu. U njegovu biću postojalo je mjesto do kojeg ona nije mogladoprijeti, gdje je u samoći donosio odluke, a ona zbog toga nije osjećala samo nelagodu, nego i strah za njihovubudućnost. Život joj je sada bio povezan s njegovim i činilo joj se da joj zbog toga treba biti otvoren svakizakutak njegove duše. Taj rat, govorila je ustrajno samoj sebi, taj zatvorenički, logorski život, pritisci kojima suu to doba bili izloženi, to izgnanstvo, sve to objašnjavalo je njegovu po-vučenost. Brojni muškarci odlazili su urat unatoč željama svojih supru-80

ga, puno ih je svakodnevno odlazilo iz logora, rijeke mladića. Govorila je samoj sebi da to mora izdržati onakokako su joj majka i Kabuova majka savjetovale i ne boriti se protiv tih jačih i većih sila kojima se čovjek nemože oduprijeti. Sada ju je ta sila ponijela prema struji povijesti, kao nekoć i njezinu majku. U njoj mora plivatis lakoćom, inače će je progutati vlastito srce i rat neće preživjeti bez rana, a tome se još uvijek nadala.Hatsue se pomirila sa suprugovim odlaskom i činjenicom da joj nedostaje, te se naučila umijeću dugotrajnogčekanja - promišljeno kontrolirane histerije, unekoliko nalik onome što je Ishmael Chambers osjećao dok jepromatrao nju u sudnici.Dok je promatrao Hatsue, Ishmael Chambers prisjećao se kako jt uza strmu obalu na South Beachu s njom vadioladinke. Hatsuc je, noseći vrtnu lopatu i metalnu kantu s prohrđalim dnom i hodajući plićakom, za sobomprolijevala vodu; bilo joj je četrnaest godine i na sebi je imala crni kupaći kostim. Hodala je bosih nogu,

izbjegavajuć lupare, oprezno tražeći put obalom s koje se plima bila povukla, među slanom morskom travom,sjajnom i glatkom na suncem isušenim lepezama mulja. Ishmael je na nogama imao gumene čizme, a u ruci ječvrsto držao lopaticu; sunce mu je u hodu udaralo u ramena i leđa i sušile blato koje mu se nakupilo nakoljenima i dlanovima.Tako su besciljno hodali gotovo kilometar i pol. Na jednome su mjestu zastali i okupali se. S povlačenjem plimepojavile su se velike školjke, i počele štrcati mlazove vode poput minijaturnih gejzira skrivenih među sasušenommorskom travom. Na muljnoj obali uzdizali su se maleni vodoskoci, deseci njih, koji bi štrcnuli vodu i više odpola metra uvis, potom još jednom, a zatim slabije i niže, potom posve prestajući. Ladinke su podignule vratoveiz blata i okrenule usne prema suncu. Sifoni na završetku vratova blistali su im na suncu. Procvjetali su onakonježnobijeli,prelijevajući se u duginim bojama, dižući se iz muljne močvare.Njih dvoje potom su kleknuli uz jedan školjkin sifon i stali razgovarati o njegovu izgledu. Govorili su tiho ipazili da ne načine kakav nagao pokret - pokreti kod školjaka bude bojažljivost i navode ih na povlačenje.Hatsue je, s kantom pokraj sebe i lopatom u jednoj ruci, drugom rukom pokazivala tamnu boju usne otvoreneškoljke, njezinu veličinu, nijansu i ton, obod vlažne udubine. Potom je zaključila da su naišli na bezupku.Bilo im je četrnaest godina; školjke su im bile važne. Bilo je ljeto i tek malo toga imalo je istinskoznačenje.uavia uutersonDošli su do drugog sifona i ponovno kleknuli. Hatsue je, sjedeći podvijenih nogu, iscijedila morsku vodu iz kosetako da joj je potekla niz ruku. Skladnim pokretom uzdignula je kosu s vrata i pustila je da se u valu spusti nizleđa, posve izložena suncu.- Ladinka - reče tiho.-1 to dobra - složi se Ishmael.Hatsue se nagne naprijed i ugura kažiprst u sifon. Promatrali su školjku kako ga stiska i uvlači vrat u blato.Njezin put povlačenja pratila je vrškom johina štapa; u otvoru ga je nestalo šezdesetak centimetara. - Duboko jedolje - reče ona. -1 velika je.- Sada sam ja na redu za kopanje - reče Ishmael.Hatsue mu pruži svoju lopatu. - Držak se rasklimao - upozori ga ona. - Pazi da ne pukne.Lopatom je izvadio rumenke, grančice i morske gusjenice. Ishmael je podignuo maleni nasip koji je štitio otvorod nadolazeće plime; Hatsue je izbacivala vodu napuklom kantom, ispružena na toplome blatu. Stražnja strananogu bila joj je glatka i smeđa.Kada je štap pao, Ishmael se spustio kraj nje i stao je promatrati kako lopaticom razmiče pijesak. U njemu setada pojavio školjkin sifon; vidjeli su otvor kroz koji je uvukla vrat. Zajedno su ležali uz rub iskopane rupe, s

jednom uvučenom blatnom rukom, i razmicali pijesak sve dok nisu otkopali trećinu školjke. - Sada je povucimo- predloži Ishmael.- Bit će bolje da dođemo ispod nje - reče Hatsue.On ju je naučio vaditi ladinke, i tako su ih iskopavali četiri ljeta, no ona gaje na koncu u tome umijećunadmašila. Taj neki njezin način govorenja, ta sigurnost za njega su bili više nego uvjerljivi. - I dalje se dobrodrži - objasni ona. - Puknut će stanemo li je izvlačiti. Budimo strpljivi i otkopajmo je još malo. Bit će boljenastavimo li kopati.Kada je došlo vrijeme da je izvuku, on je uvukao ruku što je dublje mogao, tako da mu je obraz bio posvepritisnut uz blato, a glava okrenuta prema Hatsuinu koljenu. Bio joj je toliko blizu da mu je to koljeno ispunjavaločitav pogled na svijet. Pritom je osjećao miris soli na njezinoj koži.- Oprezno - reče mu ona. - Polako. Važno je samo izvlačiti je oprezno. Ne žuri. Najbolje je polako.- Izlazi - proštenje Ishmael. - Osjećam je.Nakon toga ona mu je s dlana uzela školjku i isprala je u plićaku. Potom ju je obrisala donjim dijelom dlana iočistila dugački vrat i stopalo. Ishmael ju je zatim ponovno uzeo i stavio u kantu. Čista i profinjena,

bila je jedna od najvećih koje je ikada vidio, nešto poput purećih prs odvojenih od kosti. S divljenjem ju jepromatrao, okretao je u rukam; Debljina i težina ladinke u njemu su uvijek izazivale divljenje. - Pronaš smodivnu školjku - reče.- Velika je - odvrati Hatsue. - Divovska.Stajala je u plićaku i ispirala blato s nogu dok je Ishmael zatrpava rupu. Plima se polako prevlačila preko suncemugrijanih stijena i mulj; a voda je bila topla kao u kakvoj laguni. Njih dvoje sjeli su jedno uz dri go u plićak,okrenuti prema pučini, dok im se morska trava povlačila p nogama. - Prostire se unedogled - reče Ishmael. - Nasvijetu je više vod nego ičega drugog.- Negdje ipak završava - odgovori Hatsue. - Ili samo bez prestank ide uokolo.- To je ista stvar. To je unedogled, bez kraja.- Trenutačno negdje postoji obala na kojoj se plima podignula objasni Hatsue. - I to je kraj oceana.- Ocean nema kraja. Stapa se s nekim drugim oceanom i voda s ubrzo vraća i sve se ponovno miješa.- Oceani se ne miješaju - reče Hatsue. - Temperature su im razli čite. U njima su različiti udjeli soli.- Miješaju se pod površinom - reče Ishmael. - Sve to zapravo je sa mo jedan ocean. - Potom se spustio unatrag inaslonio na laktove, prek bedara navukao snop dugih smeđih haluga i ponovno se udobno smje stio.- To nije jedan ocean - reče Hatsue. - To su četiri oceana... Atlant ski, Tihi, Indijski i Arktički. Međusobno serazlikuju.- A kako se to razlikuju?- Jednostavno su drukčiji. - Hatsue se pokraj njega također oslor na laktove, puštajući kosu da joj slobodno padaunatrag. - Jednostavni je tako - pridoda tada.- To nije osobito dobar razlog - reče Ishmael. - Glavna je stvar d; je voda jednostavno voda. Nazivi

nazemljovidu ne znače ništa. Misliš 1 da bi, da si u kakvome čamcu i dođeš do drugog ocena, ondje vidjela nekakav znak ili natpis? To je...- Promijenila bi se boja, to sam čula - reče Hatsue. - Atlantski ji ocean smeđ, tako nekako... smeđast, a Indijskiplav.- Gdje si to čula?- Ne sjećam se.- To nije točno. -Jest, točno je.84

Šutjeli su. Čulo se tek zapljuskivanje malih valova i ništa više. Ishmael je bio svjestan njezinih nogu i ruku. Solse u kutovima njezinih usana bila osušila, ostavljajući jasno vidljiv trag. Uočio je njezine nokte, oblik nožnihprstiju, udubinu na grlu. S njom se znao već šest godina, a nije ju poznavao. Prema onom odvojenome dijelunjezina bića, dijelu koji nikome nije pokazivala, počeo je osjećati duboku znatiželju.U posljednje vrijeme, kad god bi razmišljao o njoj, počeo bi se osjećati nesretnim i utrošio je puno vremena,čitavo proljeće, mozgajući o tome kako bi joj mogao objasniti koliko je nesretan. Poslije podne bi sjedio na vrhukakve strmine uz obalu na South Beachu i razmišljao o tome. O tome je razmišljao i u školi. Te njegove misli,međutim, nisu mu nimalo pomogle u pronalaženju načina na koji bi o tome razgovarao s Hatsue. Riječi su mu utakvim situacijama posve izmicale. U njezinoj nazočnosti imao je osjećaj da bi otkrije li što misli bila pogreškakoju možda nikada ne bi mogao ispraviti. Bila je zatvorena i nije mu pružala nikakve mogućnosti za takavrazgovor, premda su sada već godinama zajedno pješačili od postaje školskoga autobusa, nalazili se i igrali naobali ili u šumi, ubirali plodove na istim okolnim farmama. Zajedno su se igrali kao djeca, u skupini u kojoj subile i njezine sestre i druga djeca -Sheridan Knowles, Arnold i Bili Kruger, Lars Hansen, Tina i Jean Svvert-sen.Kao devetogodišnjaci, jesenska su poslijepodneva provodili u iz-dubenome deblu nekog cedra, gdje bi seispružili na tlu i promatrali kišne kapi kako udaraju po rebrastoj paprati i bršljanu. U školi su bili stranci zbograzloga koji njemu nikako nisu bili jasni, premda je razumio da tako mora biti jer je ona Japanka a on nije.Jednostavno je bilo tako i takve temeljne stvari ničim se nisu mogle promijeniti.Bilo joj je četrnaest godina i grudi su joj se pod kupaćim kostimom sada već počele pomalo isticati. Bile sumalene i čvrste, poput jabuka. Nije znao točno odrediti kako se još promijenila, no čak joj je i lice bilo drukčije.Promijenila se struktura kože na tom licu. Promatrao ju je kako se mijenja, a kada bi sjedio uz nju, kao sada uvodi, osjećao bi neobičnu silinu poriva i nervozu.Ishmaelovo srce počelo je usplahireno udarati, onako kako se to u posljednje vrijeme događalo kada bi bio u

njezinoj blizini. Nije bilo riječi za ono što bi imao reći, a jezik mu je bio paraliziran. Više nije mogao podnijeti nitrenutka a da joj ne objasni što mu je na srcu. U njemu su se iz dana u dan pojačavali pritisak i potreba za time daizrazi ljubav koju osjeća. A nju nije osjećao samo zbog Hatsuine ljepote, nego i zbog njihova dugogodišnjegpoznanstva, dio kojeg je bila i ova obala, ovo more, same

8istijene, čak i šuma za njihovim leđima. Sve to bilo je njihovo i uvijek ć biti njihovo, a Hatsue je bila duh togamjesta. Znala je gdje pronaći gljiv matsutake, bazgu, mladice paprati i sada ih je već godinama pronalazil znjega, a sve to smatrali su nečim posve uobičajenim, neupitnim, sv to prihvaćali su s lakoćom, poput prijatelja -sve do posljednjih nekolik mjeseci. A sada je on zbog nje osjećao bol i bilo mu je jasno da će se, n poduzme linešto, bol nastaviti. Sve je ovisilo o njemu. Za to je bila pc trebna hrabrost i zbog toga je osjećao mučninu, zbogtog nečega što j nije pitao. Bilo je to preteško. On zatvori oči._ Draga si mi - prizna on, i dalje sklopljenih očiju. - Znaš na št mislim? Oduvijek si mi draga, Hatsue.Nije mu odgovorila. Nije ga čak ni pogledala; spustila je pogled. N kako je već načinio prvi korak, sada se ipakpribližio toplini njezina lica usne položio na njezine usne. I one su bile tople. Osjećao je okus soli toplinu njezinadaha. Pritisak je bio prejak i ona položi ruku na mul pod vodu kako bi se oslonila i održala ravnotežu. Sada jeuzvratila pc kretom prema njemu i on osjeti pritisak njezinih zuba i miris njezini usta. Zubi su im se u jednomtrenutku lagano sudarili. On zatvori oči, potom ih ponovno otvori. Hatsuine su oči bile čvrsto zatvorene, nije ghtjela pogledati.Čim su prekinuli dodir poskočila je na noge, uzela kantu i potrčal obalom. Znao je daje vrlo brza. Ustao je samoda bije vidio kako odlaz A potom, pošto je nestala u šumi, ostao je još desetak minuta ležati u vc di, nebrojenoputa osjećajući onaj poljubac. Tada je odlučio da će je za uvijek voljeti, što god im se u budućnosti dogodilo.Stvar nije bila tolik u odlučivanju, koliko u prihvaćanju neizbježnosti te činjenice. Zbog tog se odmah počeoosjećati bolje, premda i uznemireno, bojeći se da je tir poljupcem možda pogriješio. No s njegova stajališta, izkuta jednog če trnaestogodišnjaka, njihova je ljubav bila krajnje neizbježna. Otpočela j onoga dana kada su sedržali za njegovu kutiju sa staklenim dnom i polju bili u moru, a sada mora trajati zauvijek. U to je bio posvesiguran. Bi je uvjeren da tako misli i Hatsue.Nakon toga Ishmael je deset dana radio - razne poslove i povre mene dužnosti, plijevio i prao prozore - i brinuose zbog Hatsue Imad( Ona se namjerno klonila obale, činilo mu se u toj njegovoj uzbunjenost tako da je malopomalo

postao mračan i mrzovoljan. Učvrstio je žic k°je su podupirale maline gospođe Verde Carmichael,pospremio sjene86

vito spremište za alat i povezao joj cedrovo triješće - i sve to prožeto mislima na Hatsue. Pomogao je BobuTimmonsu da sastruže boju sa svog spremišta i plijevio cvjetne nasade sa suprugom Herberta Crowa, ženomkoja se bavila cvjetnim aranžmanima i prema Ishmaelovoj se majci odnosila vrlo službeno. Sada, sjedeći napodmetaču za koljena, gospođa Crow radila je kraj Ishmaela grabljicama s javorovim drškom, svako malozastajkujući kako bi nadlanicom obrisala znoj sa čela i izjavila kako joj se čini daje tužan. Kasnije je odlučila daće sjesti na stražnji trijem s velikim čašama ledenoga čaja i kriškama limunove torte. Rukom je pokazala premasmokvi i rekla Ishmaelu kako je to stablo posadila tako davno da se toga više i ne sjeća; unatoč svimočekivanjima, uhvatilo se i dalo nevjerojatne količine slatkih smokvi. Gospodin Crow jako voli smokve,pridodala je. Polako je otpila gutljaj čaja, a potom promijenila temu: za obitelji u South Beachu, rekla je, ljudi uAmity Harboru drže da su samozvana aristokracija i nezadovoljnici, osobe koje traže osamu i ekscentrici - njimaje pripadala i Ishmaelova obitelj. Zna li on daje njegov djed pomogao pri postavljanju stupova za pristanište uzaljevu South Beach? Papineaui, rekla je, su siromašni zbog posve određenog razloga: nitko od njih ništa ne radi.Imade su, s druge strane, oduvijek marljivi, a s njima i njihovih pet djevojčica. Ebertovi bi angažirali profesionalnevrtlare i različite majstore - vodoinstalateri, električari i razni drugi radnici dolazili bi kombijima kakobi umjesto njih obavili prljave poslove - no Crowovi su redovito angažirali ljude iz susjedstva. Punih četrdesetgodina, podsjetila je Ishmaela, ona i gospodin Crow žive na istome mjestu u South Beachu. Gospodin Crowbavio se vađenjem ugljena i izradom dasaka za palete, no nedavno se prebacio na brodogradnju i trenutačno jebio u Seattleu, gdje je financirao gradnju fregata i mi-nolovaca za Rooseveltovu ratnu mornaricu (premda mu ninajmanje nije stalo do Roosevelta, rekla je) - no zašto je Ishmael tako tužan? Razvedri se, rekla mu je gospođaCrow, i polako otpila gutljaj čaja. Život je divan.Dok je te subote lovio ribe sa Sheridanom Knowlesom - veslajući uz obalu i brinući se zbog Hatsue - Ishmael jeugledao gospodina Cro-wa, s dlanovima položenima na koljena, kako gleda kroz teleskop postavljen na tronožacusred njegova travnjaka. S tog mjesta ljubomorno je proučavao jahte došljaka iz Seattlea koje su prolazile pokrajSouth Beacha na putu do sidrišta u Amity Harboru. Gospodin Crow bio je čovjek nepredvidiva temperamenta ivisoka, stroga čela, poput Shake-speareova. S njegova travnjaka pružao se širok i vjetrovit pogled na

more; prostor oko kuće bio je ukrašen niskim živicama azaleja, kame jama i ružama starina, te povezanimšimširom, a sve to bilo je uokvirei bijelim krijestama nemirnih voda i kaljenim sivilom priobalnoga stijenNjegova je kuća imala velik, besprijekoran zid prozora s kapcima oki nutima prema suncu, cedrove koji su jesvojom visinom okruživali s tri strana. Gospodin Crow ušao je u svojevrstan pogranični rat s Bobo Timmonsom,svojim sjevernim susjedom, tvrdeći da Bobov lug zapa nih cuga zapravo raste na njegovoj zemlji. Jednog jutra,Ishmaelu je t da bilo šest godina, dvojica geodeta pojavili su se sa svojim nivelirim; teodolitima i posvudapostavili crvene zastavice. Taj obred godinama ponavljao u nepravilnim razmacima, i premda su se lica geodetamij njala, to je bilo sve, osim što su čuge porasle, a njihovi se gipki vršci p< put zelenih bičeva povili podnebom. Bob Timmons - doseljenik, sin ne\ hampshirskoga gorja, blijed, šutljiv i odlučan čovjek puritanskogasen; biliteta - samo je sve to promatrao posve bezizražajna lica, ruku podbi čenih o kukove, dok je gospodinCrow gunđao i koračao amo-tamo, b: stavog visokoga čela.Ishmael je radio i za Etheringtonove, energične ljudi iz Seattlea kc su na otoku provodili svako ljeto. U lipnjusvake godine turisti bi m; sovno dolazili na San Piedro i preko ljeta se nastanjivali u blagome mii South Beacha.Ondje su vrludali svojim malim jedrilicama, letajući oplovljavajući rtove; bojili su kuće i suše, okapali, meli isadili kada bi i obuzelo terapeutsko radno raspoloženje, te se izležavali na plaži kada 1 za to osjetili volju.Uvečer bi palili vatre i jeli meke teline, dagnje, kami niče i grgeče, a čamci bi im bili izvučeni na obalu, lopate igrablje oprar mlazom vode i spremljene. Etheringtonovi su pili džin s tonikom.U središnjem dijelu zaljeva Miller, iza muljevitih pličina, živio je kć petan Jonathan Soderland, koji je svojimostarjelim jedrenjakom, CL Murphy, svake godine odlazio na trgovačke ekspedicije na Arktik. Na kor čuje za topostao prestar, te je vrijeme provodio pričajući laži ljetnim ti ristima - gladeći snježnobijelu bradu, u vunenimdugim gaćama i s ofi canim naramenicama - pozirajući fotografima za kormilom Murphvjc trajno nasukanog ublatnim pličinama. Ishmael je njemu pomagao c: jepati drva.Jedini izgledni pokušaj stjecanja zarade na South Beachu - u uzgoj jagoda kojim se bavila obitelj Imada - bila jeFarma za uzgoj ve like američke plave lisice. Na suprotnome kraju zaljeva Miller, u sjer Planika, Tom Peckpovlačio je svoju zagasitocrvenu kozju bradicu, puši' lulu i zbog prodaje sjajnoga krzna uzgajao američku plavulisicu u šez88

deset osam pretrpanih torova. Okolni svijet u tome ga je ostavljao u potpunome miru, premda su Ishmael i još

dvojica dječaka tog lipnja angažirani kako bi žicanim četkama očistili kaveze. Peck je bio prikupio osobnumitologiju u kojoj je bilo ratova s Indijancima, traženja zlata i plaćeničkih smaknuća i svi su znali da u tokuskrivenom pod pazuhom nosi kratki džepni pištolj. Dalje uza zaljev, u istočnom ustajalome rukavcu poznatompod nazivom Little House Cove, obitelj Westinghouse izgradila je na trideset jutara zemlje obrasle duglazijama2raskošnu kuću u new-portskome stilu. Uznemireni općim moralnim potonućem Istoka - koje se najboljeočitovalo u otmici Lindberghova djeteta - poznati magnat proizvodnje kućnih aparata i njegova supruga izugledne bostonske obitelji na samotne su obale San Piedra doveli trojicu sinova, služavku, kuhara, butlera idvoje privatnih učitelja. Ishmael je jednog dugog poslije-podneva pomagao Daleu Papineauu - samozvanomepazikući za pet--šest obitelji s ljetnikovcima - obrezati grane joha koje su se nadvile nad dugački prilaz njihovojkući.Ishmael je s Daleom radio i na čišćenju žljebova na kući Ethe-ringtonovih. Etheringtonovi su, činilo se Ishmaelu,prema njemu uglavnom bili popustljivi - za njih je on bio osebujan otočki lik, dio šarma mjesta koje su odabraliza ljetni odmor. Nakon smrzavice ili velike dvodnevne kiše, Dale bi, s baterijskom svjetiljkom u ruci, teškimkorakom išao od kuće do kuće - šepajući jer gaje kuk koji je iščašio u tvornici kre-ozota bolio kada je zrak biovlažan ili hladan, ili i vlažan i hladan, a žmirkao zbog toga stoje bio odviše tašt da bi nosio naočale - i pregledavaogaraže i podrume čisteći blato nakupljeno u odvodima. U jesen bi palio hrpe granja i grabljama skupljaolišće za Virginiju Gatewood, ta mršava pojava u sutonu, s rukavicama od sukna i izlizanom debelome kaputupoderanom na laktovima. Vene na obrazima bile su mu popucane1 proširene, te su izgledale poput kakve plave potkožne kaše; Adamova jabučica stršala mu je kao vrat u žabe.Ishmaelu je izgledao otprilike poput kakva strašila odana alkoholu.Četiri dana nakon onog poljupca na obali, neposredno po spuštanju sumraka - u šumama je bilo mračno, no poljajagoda vidjela su se u posljednjem svjetlu sutona - Ishmael je pritajeno čučao na rubu farme Imadinih i pola satapomno promatrao sve pred sobom. Na njegovo veliko iznenađenje, nije ga obuzeo ni tračak dosade, tako da jeostao još2 Douglasova smreka.

sat. Osjećao je svojevrsno olakšanje zbog toga što može položiti obra na tlo pod zvijezdama, odmoriti se u nadida će ipak ugledati Hatsu< Strah od toga da će ga netko otkriti i prozvati voajerom na koncu ga natjerao na to dase konačno pokrene. Već je bio gotovo posve uvjeri samog sebe na odlazak, štoviše već je ustajao sa zemlje,

kada su zaškr pala vrata s mrežom protiv insekata i svjetlo obasjalo trijem, a Hatsi došla do stupa u kutu.Podignula je pletenu košaru na ogradu od cedn vine i stala skupljati obiteljsko rublje.Ishmael je gledao kako Hatsue s konopca skida plahte, stojeći ok> pana prigušenim svjetlom na trijemu,obasjanih i elegantnih ruki Zubima držeći kvačice, slagala je ručnike, hlače i radne košulje i poto ih odlagala ukošaru. Kada je dovršila posao, na trenutak se naslonila r kutni stup, počešala vrat i pogledala prema zvijezdama,udišući vlažž miris svježe opranoga rublja. Potom je uzela košaru s plahtama i odj ćom i uronila u svjetlo u kući.Ishmael je na isto mjesto došao i sutradan uvečer; pet večeri zar dom motrio ju je s religioznom predanošću.Svake večeri samome je se govorio neka se ne vraća onamo, no već sutradan u suton pošao bi u še nju, ta šetnjaprerasla bi u hodočašće, potom bi osjetio krivnju i sti uspeo se na nasip oko njezinih jagoda i zastao predprostranstvom nj zinih polja. Pitao se čine li i drugi dječaci takve stvari, je li njegov voaj rizam bolestan. Snagumu je, međutim, davalo to što ju je još jedno vidio kako skuplja oprano rublje - dvije usklađene elegantne ruke -ka' odlaže kvačice u košaricu na ogradi, a potom slaže košulje, plahte i r čnike. Jednom je na trenutak zastala natrijemu kako bi skinula prašii sa svoje ljetne haljine. Prije nego stoje ušla skupila je dugu kosu i vješto svezala.Posljednje večeri uhođenja vidio ju je kako prazni kantu s kuhii skim otpacima ni pedeset metara od mjesta nakojem je čučao. Pojav se u svjetlu trijema, kao i svaki put, bez upozorenja, i oprezno zatvor vrata. Dok mu seprimicala, srce mu je najprije naglo poskočilo, a zati mu posve prestalo kucati. Sada joj je vidio lice i čuolupkanje njezir sandala. Hatsue je skrenula među redove jagoda, istresla otpatke hrpu komposta, pogledala premamjesecu tako da joj je njegovo pla' často svjetlo obasjalo lice i potom se drugim putem vratila u kuću. I trenutakju je ugledao kroz razmake među potpornjima malina prije r §° što se pojavila pred trijemom, jednom rukomskupljajući kosu na i ti'jku, a u drugoj držeći praznu kantu. Čekao je i već trenutak kasn ugledao je nakuhinjskome prozoru, glave obavijene aureolom svjet90

Dok se, držeći se pognuto, primicao kući, Ishmael ju je vidio kako odmiče pramen kose iz očiju dok joj s prstijukapa sapunica. Posvuda oko njega rasle su mlade jagode i njihov miris ispunjavao je noć. Nastavio sepribližavati sve dok lovački pas obitelji Imada nije doskakao iza ugla kuće i tada se posve ukočio, spreman nabijeg. Pas je nekoliko trenutaka njuškao zrak u njegovu smjeru, zacvilio, plaho mu prišao i dopustio mu da gapogladi po glavi i ušima, polizao mu dlan i potom se ispružio pred njim. Bila je to žutičava, neskladno građenastara kuja žutih zuba, žilava izgleda i deformiranih leđa, kuja čije su tužne oči jadno plakale.

Ishmael joj pogladitrbuh. Sivi jezik lijeno je isplazila u prašinu, a prsni joj se koš ubrzano dizao i spuštao.Trenutak kasnije na trijemu se pojavio Hatsuin otac i zazvao psa na japanskome. Zazvao gaje još jednom,prigušeno, odrješito i grlenim glasom, a kuja je podignula glavu, dvaput zalajala, poskočila na noge i šepajući seudaljila od Ishmaela.Ishmael nakon toga više nikada nije uhodio kuću Imadinih.Na početku razdoblja berbe jagoda, u pola šest ujutro, Ishmael je vidio Hatsue na šumskoj stazi u South Beachu,u miru nepomičnih cedrova. Oboje su išli raditi za gospodina Nittu - on je plaćao bolje od svih otočkih farmera -trideset pet centi po sandučiću.Koračao je iza nje, noseći užinu. Dostigao ju je i pozdravio. Ni jedno ni drugo nisu spominjali onaj poljubac naobali od prije dva tjedna. Gotovo bez riječi hodali su stazom, a Hatsue je u jednom trenutku rekla kako se možedogoditi da ugledaju kakvog crnorepog jelena kako se hrani mladicama paprati -jučer ujutro vidjela je srnu.Na mjestu na kojem je staza dolazila do obale planike su se nadvija-le nad more. Vitke i oble, maslinastozelene,crvene poput mahagonija, grimizne i pepeljaste, bile su opterećene širokim, sjajnim listovima i baršunastimbobicama, zasjenjujući priobalno stijenje i blatne pličine. Hatsue i Ishmael prestrašili su i u odmoru prekinuliplavu čaplju čije je perje bilo boje obalnoga blata; jednom je zakriještala i, široko ispruživši krila, elegantna čak iu iznenadnome bijegu, prešla zaljev Miller dižući se kako bi se smjestila na odumrlome vršku nekog udaljenogastabla.Staza je vodila oko središnjeg dijela zaljeva i potom se spuštala u udubinu poznatu pod nazivom Vražja rupa -niska magla u njoj je zakri-vala crne maline i vražje aralije, to mjesto bilo je ljepljivo i vlažno - a potom seuspinjala između cedrova i kroza sjene omorika prije nego što će se spustiti u Center Vallev. Posjedi su ovdjebili stari i plodni - imanja Andreasonovih, Olsenovih, McCullvjevih, Coxovih; njihova se zemlja

91obrađivala volovima, potomcima volova koji su na San Piedro dovedeni davno, u vrijeme izvlačenja trupaca.Bile su to divovske, stare životinje prodorna mirisa i Ishmael i Hatsue zastali su kako bi promotrili jednog odnjih koji je o stup ograde češao stražnji dio tijela.Kada su došli na Nittinu farmu kanadski su Indijanci već naveliko radili- Gospođa Nitta, sitna ženica sa strukomne širim od limenog tanjura za juhu, jurila je gore-dolje među redovima jagoda poput kolibrija, zakrivenaslamnatim šeširom. Usta su joj - poput muževih - bila prepuna zlatnih plombi, a kada bi se nasmiješila, medunjima bi zasvjetlucalo sunce. Poslije podne bi sjedila pod platnenim suncobranom i s olovkom u ruci. Pred

sobom je, na kutiji od cedrovine, imala raširene evidencijske listove i račune, dok je drugim dlanom pridržavalačelo. Rukopis joj je bio besprijekorno uredan - malene, nježne i elegantne brojke ispunjavale su stranice njezineknjige. Pisala je staloženom promišljenošću kakva sudskog pisara, često šiljeći olovku.Ishmael i Hatsue otišli su svatko na svoju stranu kako bi se u berbi pridružili prijateljima. Farma je bila tolikovelika daje na vrhuncu razdoblja berbe radnike do ulaza prevozio unajmljeni isluženi školski autobus. Nadpoljima se nadvijala aura manijakalne želje za ispunjavanjem cilja, jer se na njima odvijala radosna berba u kojojsu sudjelovala djeca netom oslobođena škole. Djeca San Piedra uživala su u tom teškom polj-skome posludjelomično i zbog toga jer se njime pothranjivala iluzija o tome kako je i posao postao dijelom ljetnih aktivnosti.Opojna vrućina, okus jagoda na jeziku, opušteni razgovori i pomisao na mogućnost utroška novca na gaziranesokove, petarde, mamce za ribolov i šminku, sve je to njih zavodilo i privlačilo gospodinu Nitti. Po čitave danedjeca bi, jedno uz drugo, klečala u poljima, pognuta nisko uza zemlju, pod sunčevom žegom. Ondje suzapočinjale i završavale ljubavi; djeca su se ljubila na rubovima polja ili dok su se šumom vraćala kući.Ishmael je, s udaljenosti od tri reda, promatrao Hatsue kako radi. Kosa joj se ubrzo raspustila, a na ključnimkostima pojavio joj se fini sloj 2noja. Jagode je ubirala hitro i vješto, poznata po brzini i djelotvornosti; spunilabi dva sandučića dok bi drugi napunili jedan i pol. Bila je među Prijateljicama - pet-šest djevojčica japanskogpodrijetla koje su zajedno čučale u redovima, lica zakrivenih slamnatim šeširima - i ničim nije želje-la pokazatida ga poznaje kada je sa svojim napunjenim sandučićem Prolazio kraj nje. Ponovno je prošao pokraj nje sispražnjenim sandu-Clćem i tada je uočio koliko je koncentrirana na berbu, ni u jednom trenutku ne žureći, ali ine zastajući. Ponovno se spustio na zemlju, na svo-92

me mjestu, tri reda od nje i pokušao se usredotočiti na svoj rad. Kada je podignuo pogled, ugledao ju je kako uusta stavlja jagodu, te je prestao raditi da bi je promatrao kako jede. Hatsue se okrenula i pogledi su im se susreli,no u tom njezinu pogledu nije uspio razabrati osjećaje i činilo mu se daje to bila čista slučajnost; u tom pogledunije bilo nikakve namjere. Odvrativši pogled, bez imalo nelagode i polako, pojela je još jednu jagodu. A potom,na trenutak premještajući položaj bedara, vratila se me-todičnome radu.Kasno poslije podne, negdje oko pola pet, teški su oblaci zasjenili polje jagoda. Jasno lipanjsko svjetlo polako jepostalo sivkasto, a s jugozapada je zapuhao povjetarac. Tada je bilo moguće osjetiti miris nadolazeće kiše isvježinu trenutka smiraja prije prvih kapi. Zrak je postao težak i gust; iznenadni zapuši vjetra povijali su vrhove i

grane cedrova koji su rasli uz polja. Berači su brzo ispraznili sandučiće, čekajući u redu dok je gospođa Nitta uznjihova imena upisivala oznake i plaćala im, i dalje sjedeći pod svojim suncobranom. Berači su izvijali vratovekako bi pogledali oblake i pružali dlanove ne bi li osjetili kišu. Isprva je tek nekoliko kapi oko njih uzdignutosićušne oblačiće prašine, a potom, kao daje netko u nebu probušio rupu, otočka ljetna kiša svom im se silinomstuštila na lica, tako da su berači žurno počeli tražiti bilo kakav zaklon -vrata staje, unutrašnjost kakvaautomobila, suše za spremanje jagoda, cedrovu šumu. Neki su stajali sa sandučićima nad glavama, ostavljajućitako već ubrane jagode da se natope vodom.Ishmael je ugledao Hatsue kako prelazi preko gornjih Nittinih polja i nestaje u cedrovoj šumi, krećući se usmjeru juga. Odjednom se zatekao kako je prati, isprva polako, dopuštajući kiši da ga šiba dok se probijao krozjagode - već je bio posve mokar i što mu je sada mogao značiti zaklon? Kiša je bila topla i ugodna za lice - a većmalo kasnije žurno je koračao šumom. Staza za South Beach, zakrivena cedrovim granama, za ovakvih jepljuskova bila posve dobar zaklon, a on je želio s njom se vratiti kući, čak i bez razgovora, ako bi to bila njezinaželja. No kada ju je ugledao ispod McCullvjeve farme sinulo mu je da bi mogao usporiti i hodati normalnimtempom, pratiti je na razmaku od pedesetak metara. Zbog kiše neće čuti njegove korake, kao ni bilo koji drugizvuk, a usto i nije znao što bi joj rekao. Bit će dovoljno samo je vidjeti, kao stoje to bilo dovoljno kada se sakrioiza cedrova trupca i promatrao je kako skuplja oprano rublje. Ići će za njom, slušati kako kiša bubnja ukrošnjama i promatrati je kako se vijugavim putem vraća kući.

93Na ni|nstu na kojem je put dolazio do obale zaljeva Miller - ondje Se nalazilo ,nai0 uzvišenje, pravi zid tekocvale kozje krvi, među kojom je bilo ružiča^jjj rnalina i nekoliko posljednjih divljih ruža u cvatu - Hatsue jeskrenula i, cedrovu šumu. Ishmael je pošao za njom kroz udolinu ispunjenu papigi u kojoj su bijeli cvjetovi slakaprekrivali šumsko tlo. Deblo polegnutog Cedra obraslo bršljanom premošćivalo je udolinu; ona pođe ispod debla\ skrene na pokrajnju stazu koja je išla uz plitki potok na kojem su tri godine ranije zajedno puštali brodice odnaplavljenih komada drva. Staza je tri puta skretala, a Hatsue je potom prešla vodu preko nekog trupca, uspela sedo pola obronka obraslog cedrovima i uvukla u šuplje stablo u kojem su se igrali još kao devetogodišnjaci.Ishmael je, tražeći utočište od kiše, čučnuo pod grane i pola minute promatrao ulaz u stablo. Mokra kosa padalamu je u oči. Pokušavao je shvatiti što ju je to dovelo ovamo; on je već bio posve zaboravio na to mjesto,

udaljeno gotovo kilometar od njegova doma. Sada se sjećao kako su tada, kao djeca, pod noge prostrli mahovinui ležali u deblu gledajući prema gore. Unutra je bilo moguće klečati, ali ne i stajati, premda je, s druge strane,prostor bio dovoljno širok za ležanje. Onamo su dolazili s drugom djecom i zamišljali da se skrivaju, džepnimnožićima šiljeći jo-hine štapove kako bi ih mogli koristiti u obrani. Unutrašnjost debla bila je ispunjena zalihomstrjelica koje su trebali upotrijebiti u, isprva, nekoj zamišljenoj bitki, a potom u međusobnoj borbi. Od čvrstogkonca i tiso-vine izradili su minijaturne lukove; šuplji cedar koristili su kao svojevrsnu utvrdu i trčali uz obronaki niz njega među sobom se gađajući. Ishmael je tako čučao i prisjećao se kako su se na tom obronku igrali rata ikako su na koncu otjerali Syvertsenove djevojčice, a potom i sestre Imada, a onda je primijetio da ga Hatsuegleda s ulaza u šuplje cedrovo stablo.On pogleda iza sebe; pokušati se sakriti bilo bi besmisleno. - Bit će najbolje da uđeš - reče ona. - Sve je mokro.- U redu - reče on.Ušavši u drvo, klekne na mahovinu, dok mu je voda kapala pod košuljom. Hatsue je sjedila na mahovini umokroj ljetnoj haljini, a slamnati šešir široka oboda ležao je kraj nje. - Slijedio si me - reče. - Zar ne?- To mi nije bila namjera - ispriča se Ishmael. - Jednostavno se tako nekako dogodilo. Išao sam kući, znaš? Vidiosam te kako skrećeš... jednostavno se tako nekako dogodilo. Žao mije - pridoda. - Slijedio sam te.Ona zagladi kosu prema tjemenu i preko ušiju. - Sva sam mokra -reče. - Do kože.94

95- I ja. Nekako je ugodno. Ovdje je barem sve suho. Sjećaš se ovog mjesta? Sada mi nekako izgleda manje.- Ja cijelo vrijeme redovito dolazim ovamo - reče Hatsue. - Dolazim razmišljati. Ovdje sam uvijek sama.Godinama nisam vidjela nikog drugog.- O čemu razmišljaš? - upita Ishmael. - Hoću reći, kada si ovdje. 0 čemu razmišljaš?- Ne znam. O raznim stvarima. Znaš već... ovo je jednostavno mjesto za razmišljanje.Ishmael se ispruži na trbuh, podupirući bradu dlanovima, i zagleda se u kišu. Unutrašnjost debla pružala jeosjećaj zatvorenosti, prisnosti. Imao je dojam da ih ondje nitko nikada neće otkriti. Zidovi oko njih bili su sjajni izlaćani. Bilo je neobično koliko je zelenkastoga svjetla onamo dopiralo iz cedrove šume. Kiša je odzvanjala napokrovu od lišća nad njima, udarajući o paprat, koja se pod svakom kapljom trzala. Ta kiša stvarala je jošsnažniji dojam prisnosti; nitko živ neće proći tim putem i zateći ih u stablu.- Oprosti što sam te poljubio na obali - reče Ishmael. - Hajdemo na to samo zaboraviti. Zaboraviti da se to uopćedogodilo.Nije mu odmah odgovorila. Za Hatsue je bilo upravo tipično da ne odgovori. Njemu samome uvijek su bile

potrebne riječi, čak i kada do njih nije uspijevao doći, no za nju se činilo da je sposobna za vrstu šutnje kakvu onu sebi nije osjećao.Ona uzme slamnati šešir i pogleda ga umjesto da pogleda Ishmaela. - Ne trebaš se ispričavati - reče tada spuštenapogleda. - Meni nije žao što se to dogodilo.- Ni meni - reče Ishmael.Ona se ispruži na leđa, uz njega. Zelenkasto svjetlo sada joj je obasjavalo lice. Želio je položiti usne na njezine itako ostati zauvijek. Sada je znao da bi to mogao učiniti a da kasnije zbog toga ne bi požalio. - Misliš li da utome nešto nije u redu? - upita ona.- Drugi tako misle - reče Ishmael. - To bi mislile tvoje prijateljice -pridoda. -1 roditelji.- Ali i tvoji - reče Hatsue. - Tvoja majka i otac.- Tvoji više od mojih - reče Ishmael. - Da znaju da smo sada ovdje, zajedno, u drvetu... - On odmahne glavom itiho se nasmije. - Tvoj bi me otac vjerojatno ubio mačetom. Sasjekao bi me na komadiće.- Vjerojatno ne bi - reče Hatsue. - Ali imaš pravo... ljutio bi se. I na tebe i na mene, zbog ovoga.- Ali što činimo? Razgovaramo.- Ipak - reče Hatsue. - Nisi Japanac. A ja sam s tobom sama.- To nije važno - reče Ishmael.Tako su ležali jedno uz drugo, u cedrovu deblu, još pola sata. A onda su se ponovno poljubili. Osjećali su seugodno, tako unutar stabla, i ljubili su se još pola sata. Uz kišu koja je i dalje padala i meku mahovinu podsobom, Ishmael je zatvorio oči i udisao puninu njezina mirisa. Samome sebi rekao je kako nikada nije bio takosretan, osjećajući svojevrsnu bol zbog toga što se događa i što se više nikada neće dogoditi upravo na takavnačin, koliko god još živio.L9Ishmael shvati da sjedi u sudnici u kojoj se Hatsuinu suprugu sudi za ubojstvo. Uvidio je i da ju je promatrao dokje razgovarala s Kabu-om i sada uloži napor kako bi odvratio pogled.Porotnici su se vratili, potom i sudac Fielding, a mjesto za svjedoke tada je zauzela majka Carla Heinea. Premdaje već punih deset godina živjela u gradu, zadržala je izgled žene s farme: krupna, ispijena i naborana od vjetra.Etta se stane namještati u stolcu, tako da se začulo trenje i šuštanje onoga što je imala pod haljinom: debelihnajlonskih čarapa, haltera kupljenog u prodavaonici Lottie Opsvig, steznika za leđa, po preporuci liječnika izBellinghama, za išijas koji je pripisivala razdoblju provedenom na farmi. Dvadeset pet godina radila je rame uzrame, i u svim vremenskim uvjetima, sa svojim suprugom, Carlom starijim. Zimi, dok joj iz usta izlazila para,nosila je gumene čizme, zimski kaput i maramu na glavi, čvrsto svezanu pod snažnom bradom. U vunenimrukavicama bez prsta, ispletenih kasno noću - sjedila je u postelji i plela dok je Carl hrkao - sjedila bi na stolcu imuzla krave. Ljeti bi razvrstavala ubrane plodove, obrezivala mladice, plijevila korov i pratila rad Indijanaca i

Japanaca koji su svake godine dolazili u berbu na farmu Hei-neovih.Rodila se u Bavarskoj - do dana današnjeg zadržavajući bavarski naglasak - na mljekarskoj farmi u bliziniIngolstadta. Supruga je upoznala kada je došao na farmu njezina oca u blizini Hettingera, u Sjevernoj Dakoti.Željeznicom Northern Pacific pobjegli su u Seattle -sjećala se kako su doručkovali u vagon-restoranu - gdje je ondvije godine radio u nekoj ljevaonici u Harbor Islandu, a godinu dana na utovaru drvene građe u luci. Etti se, kaofarmerskoj kćeri, Seattle dopao. Radila je kao krojačica u Drugoj aveniji i izrađivala kapute Klondike, za koje jeplaću dobivala po komadu. Farma jagoda na San Piedru, kamo su u98

vrijeme Božića odlazili u posjete, bila je u vlasništvu Carlova oca, krupnog muškarca; Carl je s farme bio otišaokao sedamnaestogodišnjak, željan pustolovina u svijetu. Po očevoj se smrti vratio i sa sobom doveo Ettu.Nastojala je zavoljeti San Piedro. Međutim, zrak je ondje bio vlažan i počela je kašljati, patiti od križobolje.Rodila je četvero djece i odgojila ih tako da se nauče na naporan rad, no najstariji od njih otišao je u Darringtongdje je postavljao mreže za planktone, a drugi i treći po-šli su u rat. Samo se drugi - Carl mlađi - i vratio. Četvrtaje bila djevojčica, koja je kao i Etta, pobjegla od kuće i otišla u Seattle.Etti su se jagode s vremenom zamjerile, smučilo joj se od njih: nije ih voljela čak ni jesti. Njezin ih je suprugistinski ljubio, no Etta prema njima nije osjećala ništa. Njemu su jagode bile sveti misterij, šećerni dragulji,zagasitocrveno drago kamenje, slatke kuglice, sočni rubini. Poznavao je njihove tajne, njihove mijene,svakodnevne reakcije na sunce. Kamenje među redovima upija toplinu, govorio je, i njegovim biljkama noćudaje toplinu kakvu inače ne bi imale - no na takve njegove riječi ona nije imala odgovora. Donijela bi mu jaja iodlazila u staju po mlijeko. Puranima i piladi bacala je hranu iz džepova pregače. S poda hodnika čistila je blatoiz polja. Punila je korito svinjama i obilazila kolibe berača kako bi se uvjerila da netko nije obavio nuždu uukradene staklenke za konzerviranje jagoda.Carla je srce izdalo jedne vedre listopadske večeri 1944. Zatekla ga je na zahodu, glave naslonjene na zid, shlačama spuštenima do gležnjeva. Carl mlađi bio je u ratu i ona je iskoristila tu prigodu da farmu proda OleuJurgensenu. Ole je tako dobio šezdeset pet jutara zemlje usred doline Center. A Etta je dobila dovoljno novca zaživot uz malo opreza u trošenju. Nasreću, taj oprez bio je u skladu s njezinom naravi: donosio joj je jednakoduboko zadovoljstvo kao Carlu uzgoj njegovih jagoda.Alvina Hooksa, tužitelja - koji je u njezinoj nazočnosti izgledao okretnije nego ikada - živo je zanimala Ettinafinancijska situacija. Koračao je pred njom amo-tamo, desnim dlanom skladno pridržavajući lijevi lakat, bradom

oslonjen o palac. Da, rekla je ona, vodila je knjige o poslovanju farme. Ne, farma nikada nije ostvarivala velikudobit, ali nekako su uspjeli dvadeset pet godina preživljavati od tih trideset jutara - nekih godina bolje, nekihlošije, dodala je: ovisno o tome koliko im je plaćao prerađivač. Do 1929. uspjeli su se riješiti svih dugova, što imje dobro došlo, no onda je došla velika kriza. Cijena plodovima je pala, Farmall')t

99trebao mladice iz Anacortesa, sunca nije bilo svake godine. Jednog je proljeća blagi noćni mraz uništio čitavurod, drugog proljeća nisu mogli isušiti polja, pa su ovješeni plodovi istrunuli. Jedne godine urod bi pokvarilegljivice, druge neumorne pjenuše. Uza sve to, Carl je '36. slomio no"U i cijelo vrijeme šepao među redovima,hvatajući se za stupove ili kante koje nije mogao nositi zbog štaka koje je sam izradio. A onda je jednom na petjutara zasadio maline i bacio novac na taj eksperiment -žica i cedrovi stupovi, rad na podizanju potporanja - bioje to čisti gubitak sve dok nije naučio kako odabirati i obrezivati biljku kako bi dala plodove. Jednom drugomprilikom iskušao je novu vrstu - Rainier - koja se nikako nije hvatala jer je koristio previše dušika: mnoštvozelenila, visoke i bujne biljke, ali maleni i tvrdi plodovi, zanemariv urod.Da, poznavala je optuženog, Kabua Mivamota, i to poprilično dugo, koliko joj se čini. Otkako je njegova obitelj- optuženik, njegova dva brata, dvije sestre, majka i otac - došla na prvu berbu prošlo je više od dvadeset godina,dobro ih se sjećala. Bili su marljivi i uglavnom se držali podalje od drugih. Svoje su kutije donosili ispunjene dovrha, ona je ubilježila njihov broj i isplatila im novac. U početku su živjeli u jednoj od koliba za berače: osjećalaje miris kuhanog grgeča. Katkada bi ih vidjela kako uvečer'sjede pod javorom i s limenih tanjura jedu rižu i ribu.Oprano rublje izvjesili bi između dva mlada javora na livadi s plamenjačama i maslačcima. Nisu imali automobili nije joj bilo jasno kako se bez njega snalaze. Rano ujutro, dvoje-troje njihove djece otišlo bi s po-vrazima dozaljeva Center i lovilo ribe s mola ili otplivalo do stijena u potrazi za bakalarom. Viđala ih je na cesti, u sedamizjutra, kako se vraćaju kući s nanizanim ribama ili gljivama, s mladicama paprati, rumen-kama i, ako bi im seposrećilo, s pastrvama koje su se našle u moru. Hodali su bosonogi, pognutih glava. Svi su imali slamnate šeširekakve nose berači u polju.O, da, dobro ih se sjećala. Kako bi to trebala zaboraviti takve ljude? Sjedila je na mjestu za svjedoke i promatralaKabua, a u očima su joj se skupljale suze.Sudac Fielding tada je objavio stanku, uviđajući kako su je emocije posve nadvladale. Etta je tako za EdomSoamesom pošla u čekaonicu, gdje je ostala sjediti bez riječi, obuzeta sjećanjima.Zenhichi Mivamoto na njezinim se vratima pojavio koncem treće beračke sezone njegove obitelji.

Etta je u tomtrenutku bila za sudope-10018:21 17.04.2011rom u kuhinji i s tog je mjesta, gledajući kroz dnevnu sobu, vidjela kako je promatra. Kimnuo joj je, a ona se natrenutak zagledala u njega i potom se vratila posudu. Tada je do vrata došao Carl - njezin suprug - i saZenhichijem stao razgovarati držeći lulu između palca i kažiprsta. Bilo je teško razabrati o čemu točno govore,stoga je zatvorila vodu. Etta je tako nepomično stajala i slušala ih.Dvojica muškaraca ubrzo su otišli s vrata i zajedno pošli u polja. Vidjela ih je s prozora iznad sudopera: svakihbi nekoliko koraka zastali, jedan od njih nešto bi pokazivao rukom, a potom bi nastavljali dalje. Zatim biponovno zastali, pokazivali, ruke usmjeravali na razne strane. Carl je pripalio lulu i počešao se iza uha, aZenhichi je šeširom pokazao prema zapadu, načinio širok luk, vratio šešir na glavu. Njih dvojica još su nekovrijeme šetali među redovima, došli na vrh uzvisine i skrenuli prema zapadu, iza nizova malina.Kada se Carl vratio, ona je na stol donijela kavu. - Što je pak on tražio? - upita ga.- Zemlju - reče Carl. - Sedam jutara.- Kojih sedam?Carl je odložio lulu na stol. - Sedam točno na zapadu, sedam središnjih na zapadu. Tako ostaju parcele na sjeverui jugu. Rekao sam mu da je bolje da uzme sedam jutara na sjeverozapadu. Ako prodajem. Taj je teren ionakobrdovit.»4 Etta ulije kavu u dvije šalice. - Nećemo prodavati - reče odlučno.- Ne u ovakvim vremenima, kada je zemlja jeftina. Ne dok ne dođu bolja vremena.- Ta je zemlja na brdu - ponovi Carl. - Teško ju je obrađivati. Na sunčanoj strani, ali loše upija. Daje najlošijiurod na čitavome imanju. On to zna. Zato je i tražio. Zna daje to jedini komad kojeg bih se možda riješio.- Ali tražio je sedam jutara u sredini - podsjeti ga Etta. - Mislio je da bi možda dobio i dva dobra jutra a da ti tone primijetiš.- Moguće - reče Carl. - Bilo kako bilo, primijetio sam.Pili su kavu. Uz nju su pojeli po krišku kruha premazanu maslacem i šećerom. On je pojeo još jedan. Uvijek jebio gladan. Nije bilo lako hraniti ga. -1 što si mu rekao? - upita ona.- Da ću razmisliti - odvrati Carl. - Znaš da sam već bio spreman prepustiti pet zapadnih jutara korovu, koliko jeteško čuvati ih od osjaka.- Nemoj prodavati - reče Etta. - Prodaj ih i požalit ćeš, Carl.- To su pošteni ljudi - odgovori Carl. - Možeš biti sigurna da će'?<

101ondje biti mirno. Nitko neće ni pijančevati ni buniti se. To su ljudi s kojima kada je potrebno, možeš raditi. Boljisu od puno drugih. - Tada Uznie lulu i stane se njome poigravati; volio je osjećati je u ruci. - U svakom slučaju,

rekao sam mu da ću razmisliti - reče Carl. - To ne znači da mu tu zemlju moram i prodati, zar ne? Znači samo daću razmisliti.- Dobro razmisli - upozori ga Etta. Potom ustane i stane raščišćavati stol. Bila je voljna svojski se potruditi okotog pitanja; sedam jutara bila je gotovo četvrtina čitavog imanja, četvrtina svega što su imali. - Tih sedam jutarakasnije će vrijediti puno više - objasni mu. - Bilo bi bolje da ih još zadržiš.- Možda - reče Carl. - Morat ću razmisliti i o tome.Etta je stajala za sudoperom, prema njemu okrenuta leđima. Energično je prala posuđe.- Ali, bilo bi lijepo dobiti i novac, ne? - upita Carl nakon nekog vremena. - Ima dosta stvari koje već podužetrebamo i...- Ako misliš početi s time - reče mu Etta - mene nećeš pridobiti Nemoj mi ni pokušavati pričati o novoj svečanojodjeći, Carl. Kada mije nešto potrebno, mogu doći do odjeće. Nismo toliko siromašni da bisme morali prodavatiJapancima, ne? Za novu odjeću? Za kesu finog duhana? Kažem ti da bi bilo bolje da zadržiš svoju zemlju, da ječvrste držiš u rukama, Carl, a novi nabrani Lottin šešir to neće promijeniti. K tome - pridoda ona, sada seokrećući prema njemu i pregačom brišuć dlanove - zar misliš da taj čovjek negdje u poljima ima škrinju s blagorrili što? To misliš? Misliš da će sve to samo tako lijepo položiti pred tebe ili tako nešto? Misliš da je tako? Nemaništa osim onoga što od nas dobije za berbu i što dobije rezanjem drva za Thornsenove i one katolike -kako sezovu? - u South Beachu, uz mol. On nema novac, Carl Otplaćivat će ti po nekoliko centi i tako unedogled, a tićeš taj sitniš nositi u grad. Hrpe duhana za lulu. Časopisi za čitanje. Tvojih sedam jutarc progutat će trgovina uAmity Harboru.- Oni su.J^.tolici Hepplerovi - odvrati Carl. - Mivamoto više uopće ne radi za njih, čini mi se. Prošle zime radioje cedrove zasune za Tor-gersona i rekao bih daje na tome dobro zaradio. Puno radi, Etta. To dobro znaš. Vidjelasi ga u polju. To ti ne moram objašnjavati. K tome i ne troši. Čitavo vrijeme jede grgeče, velike vreće riže izAnacortesa po veleprodajnoj cijeni. - Carl se počeše pod rukom, potom debelim, teškirr prstima promasira prsa,ponovno uzme lulu i stane se njome poigravati - Miyamotovi žive uredno - nastavi ustrajno. - Nisi bila unjihovoj kolibi ? Čovjek bi ondje mogao jesti s poda, djeca spavaju na rogožini, netke102

103je čak i skidao plijesan sa zidova. Djeca ne trče uokolo zamrljanih lica. Rublje je uredno izvješeno, učvršćenokvačicama koje je netko ručno izrezbario. Ustaju rano, ne deru se, ne tuže se, ništa ne traže...- Poput crvenokožaca - dometne Etta.- Ni prema Indijancima se ne odnose kao prema smeću - reče Carl. - Prema njima su ljubazni. Pokazali su im

gdje je nužnik, novima su pokazali gdje ima usoljene govedine, uputili ih gdje su najbolje školjke. A što se menetiče - reče Carl - uopće me ne zanima na koju su im stranu oči zakošene. To me nimalo ne zanima, Etta. Ljudi suljudi, to je bit svega. A ovo su uredni ljudi. S njima je sve u redu. Ostaje, znači, pitanje želimo li prodavati ili ne.Jer Miavmoto, prema onome što je rekao, ima pet stotina koje može isplatiti odmah. Pet stotina. A ostatakmožemo podijeliti na obroke u sljedećih deset godina.Etta se ponovno okrene sudoperu. Pravi Carl, nema što, pomisli tada. Volio je besciljno šetati svojim poljima,čavrljati s beračima, iskušavati plodove, pušiti lulu, odlaziti u grad po vrećicu čavala. Dobrovoljno je ušao uodbor za pripremu Festivala jagoda, ocjenjivao je paradna kola, pomagao pri pečenju lososa. Sav se posvetiokupnji novog prostora za festival, nagovarao stanovnike Amity Harbora da daruju drvo i razne sitnice za plesnipaviljon u West Port Jensenu. Pristupio i masonima i udruzi Odd Fellovvs1, pomagao s vođenjem evidencije uUdruzi farmera. Uvečer posjećivao kolibe i blebetao s Japancima i trudio se oko Indijanaca, promatrajući ženekoje su tkale pulovere i slične stvari, uvlačeći muškarce u razgovore o prošlim vremenima, prije pojave farmijagoda. Carl! Čim bi završila berba, otišao bi na neko staro i u-samljeno mjesto, za koje je od nekoga čuo, itražio vrške strijela i komadiće kosti, školjke i što sve ne. Jednom je s njim tako pošao i neki stari poglavica;vratili su se s vršcima strijela i na trijemu pušili lule do dva ujutro. Carl mu je dao ruma - iz spavaće sobe čula ihje kako piju,'kako su obojica već pripiti. Tako je ležala otvorenih očiju i osluškivala noć, slušala Carla i njegovapoglavicu kako piju rum, kako se promuklo smiju. Poglavica je čitavo vrijeme pričao o totemima i kanuima inekoj davnoj proslavi na kojoj je bio i na kojoj se kći nekog drugog poglavice udala, a sam je stari poglavicapobijedio u bacanju koplja i kako je sutradan onaj drugi poglavica iznenada preminuo u snu, tek tako umro, a kći3 Udruga nastala u 17 st. u Engleskoj, a u SAD-u je prvi put organizirana 1819.; raznovrsna pomoć članovima(starijim osobama, financijska u razdobljima krize, stipendije za školovanje...).se udala. Ostali su Indijanci u njegovu kanuu načinili rupu, položili aa u njega i tako ga postavili u krošnjustabla zbog nekog bogobojaznograzloga.Etta je u dva ujutro izišla na vrata u kućnome ogrtaču i rekla poglavici neka pođe kući, jer je kasno, na putu ćemu pomoći zvijezde, i ne sviđa joj se miris ruma u kući._ No, dobro - rekla je sada Carlu i prekrižila ruke na kuhinjskim vratima, gdje je znala da će imati posljednjuriječ. - Ti si glava ove kuće, ti nosiš hlače, hajde, prodaj zemlju Japancu pa ćemo vidjeti što će od toga biti.Prema dogovoru, objasnila je na traženje Alvina Hooksa pošto je nastavljeno zasjedanje suda,

odmah jeisplaćeno pet stotina dolara i potpisan osmogodišnji ugovor o "najmu do vlasništva". Carl je svakih šest mjeseci,30. lipnja i 31. prosinca, trebao dobivati po dvjesto pedeset dolara, uz godišnju kamatu od šest i pol posto.Dokumente je trebao zadržati Carl, komplet identičnih primjeraka Zenhichi, a treći komplet pripremljen je zaeventualne inspektore koji bi ih poželjeli vidjeti. Obitelj Mivamoto - bilo je to još '34., rekla je Etta - ionako nijemogla ostvariti pravo vlasništvo nad zemljom. Došli su iz Japana, oboje su se ondje i rodili, a vlasništvo im nijedopuštao gruntovni zakon. Na ispravi o vlasništvu ostalo je Carlovo ime, ispravu je zadržao u njihovo ime, adogovor su nazvali zakupom, za slučaj da netko želi provjeravati. Ona to nije smislila, do toga je došao Carl -ona je samo vodila evidenciju, i to je bilo sve. Gledala je novac kako dolazi i odlazi, brinula se za ispravnoizračunavanje kamata. Ona nije dogovorila takav posao.- Samo trenutak - prekine je sudac Fielding. Popravivši togu, tada zatrepće prema njoj. - Oprostite što vasprekidam, gospođo Heine. Sud treba reći nekoliko riječi o tom pitanju. Ispričavam se.- Sve je u redu - reče Etta.Sudac Fielding joj kimne, a potom pozornost usmjeri na porotu. ~ Preskočit ćemo došaptavanja uz sudačkuklupu - započne tada. - Go-sPodin Hooks i ja mogli bismo neko vrijeme raspravljati o tim stvarima, no da se u toi upustimo, nedvojbeno bismo došli do ovoga - morat ću Prekinuti svjedoka kako bih objasnio jedno zakonskopitanje.On tada protrlja obrve i otpije nekoliko gutljaja vode. Odloživši čašu, nastavi: - Svjedokinja spominje danasnevažeći zakon savezne države Washington koji u vrijeme o kojem ona govori strancima, nei104

. 105državljanima SAD-a, nije dopuštao da budu pravni vlasnici bilo kakvih nekretnina. Isti taj zakon nadalje jeodređivao da nitko ne smije biti vlasnik nečega u ime nekog stranca - nedržavljanina - u bilo kojem obliku, nabilo koji način. Štoviše, mislim daje to bilo 1906., ministar pravosuđa SAD-a naložio je saveznim sudovima dasvim japanskim doseljenicima uskrate naturalizirano američko državljanstvo. Na taj je način, u strogo pravnomesmislu, bilo nemoguće da neki japanski doseljenik bude vlasnik zemlje u državi V/ashington. Gospođa Heineispričala nam je kako je njezin pokojni suprug, u zajedničkoj uroti s preminulim ocem ovdje optuženoga,postigao dogovor koji se, možemo reći, temeljio na poprilično slobodnom, ali obostrano zadovoljavajućem,tumačenju tih zakona. Oni su ih jednostavno zaobišli. Bilo kako bilo, suprug naše svjedokinje i optuženikov otacpostigli su dogovor o takozvanome "zakupu" koji je prikrivao stvarnu kupoprodaju. Znatna količina

gotovinepromijenila je vlasnika, zbog državne inspekcije potpisani su lažni dokumenti. Štoviše, ti dokumenti - zajedno sdrugima koje je gospođa Heine spomenula, oni koje su zadržali njezin suprug i njegov "kupac" - podnijeti su,ako se sjećate, na ovome suđenju kao dokazni materijal uz optužnicu. Počinitelji svega ovoga, kako je togospođa Heine nekoliko puta naglasila, više nisu među nama, tako da njihova krivnja ne može biti pitanje koje bitrebalo razmatrati. Ako tužitelj ili svjedok drže daje potrebno još nešto pojasniti, neka slobodno pitaju - pridodasudac. - Međutim -nastavi - neka svima bude jasno da ovaj sud ne zanima nikakvo kršenje danas - hvala Bogu -nevažećeg Zakona o posjedima stranaca. Gospodine Hooks, možete nastaviti.- Samo jedna stvar... - reče Etta.- Da, svakako - reče sudac.- Ti Japanci nisu mogli biti vlasnici zemlje - reče Etta. - Zato mi nije jasno kako su Mivamotovi mogli misliti daće biti vlasnici naše zemlje. Oni su...- Gospođo Heine - reče sudac. - Oprostite još jednom. Ispričavam se zbog toga što vas prekidam. No moram vaspodsjetiti da se gospodinu Miavmotu ovdje sudi zbog ubojstva s predumišljajem, da se ovaj sud sada bavi timpitanjem i da će se svim nedoumicama u vezi s pravnim vlasništvom nad zemljom morati pozabaviti građanskisud, gospođo. Sada vas molim da se ograničite na odgovore na pitanja koja vam postavi gospodin Hooks - rečesudac. - Nastavite.- Hvala - odvrati Alvin Hooks. - Dopustite mi da za zapisnik naglasim kako je svjedokinja samo pokušalarekonstruirati činjenice u veziv]asništvom nad njezinom zemljom u sklopu izravnog odgovora na pitanje koje joj je postavljeno tijekomispitivanja. Da su, nadalje, takve informacije vitalne za optužnicu koju je država podignula protiv optuženoga da će jasan prikaz sporazuma između optuženoga i svjedoka rasvijetliti motive zbog kojih je optuženi počinioubojstvo. To je..._ To bi bilo dovoljno - reče sudac Fielding. - Već si imao uvodnu riječ, Alvine. Nastavimo sada s ispitivanjem.Alvin Hooks kimne i stane ponovno koračati amo-tamo. - Vratimo se još samo na trenutak... Ako zakon, kao štokažete, obitelji Mivamotc nije dopuštao vlasništvo nad zemljom, koji je bio cilj tog ugovora o kupoprodaji?- Da bi nam mogli plaćati - reče Etta. - Zakon im je omogućavac da imaju zemlju ako su državljani. Miavmotovasu se djeca rodila ovdje, a to, valjda, znači da su američki državljani. Kada bi napunili dvadeset, zemlja bi seprepisala na njihovo ime... po zakonu, to je bilo dopušteno, prepisati zemlju na djecu kada napune dvadeset.- Tako, znači - reče Alvin Hooks. - A oni... obitelj optuženoga, dakle obitelj Mivamoto... 1934. nisu imali djece

koja su napunila dvadeset gospođo Heine? Koliko je vama poznato, gospođo?- Najstarije dijete sjedi ovdje u sudnici - reče Etta, pokazujući m Kabua. - Čini mi se da mu je tada bilo dvanaestgodina.Alvin Hooks se okrene i pogleda optuženoga kao da točno ne zm na koga ona misli. - Optuženik? - upita on. -'34.?- Da - reče Etta. - Optuženik. To je bio cilj osmogodišnjeg zakupa Po isteku osam godina on bi imao dvadeset.- '42. - reče Alvin Hooks.- Četrdeset druge, tako je - reče Etta. - U studenome '42. trebao je navršiti dvadeset, a posljednju ratu trebali suuplatiti 31. prosinca. Zemlja bi se tada prepisala na njega i to je trebalo biti to.- Trebalo? - ponovi Alvin Hooks.- Nisu uplatili posljednju ratu - reče Etta. - Zapravo posljednje dvije rate. Nisu ih uplatili. Posljednje dvije. Odukupno šesnaest.Ona prekriži ruke na prsima, odlučno stisne usta i stane čekati. Nels Gudmundsson zakašlje.- A sada, gospođo Heine - reče Hooks - recite nam, kada 1942. za redom nisu platili dvije rate, što ste poduzeli?Trebalo joj je nekoliko trenutaka da bi mu odgovorila. Najprije je protrljala nos. Potom je promijenila položajruku. Prisjetila se kako s< ^l jednog poslijepodneva vratio kući s obavijesti koju je pokupio i106

Amity Harboru. Sjeo je za stol, pred sobom izravnao zgužvani papir i polako pročitao riječ po riječ. Etta jestajala nad njim i također čitala."UPUTE SVIM OSOBAMA JAPANSKOG PODRIJETLA KOJE ŽIVE U SLJEDEĆIM PODRUČJIMA',stajalo je u obavijesti u kojoj su potom navedeni Anacortes i Bellingham, San Juan i San Piedro, mnoštvo drugihmjesta u dolini Skagit; ostala je zaboravila. U svakom slučaju, Japancima je rečeno da moraju otići najkasnije dopodneva 29. ožujka. Evakuirat će ih Četvrta armija.Etta je stala brojiti na prste. Japancima je ostalo točno osam dana. Sa sobom su mogli ponijeti posteljinu, rublje,higijenske potrepštine, odjeću, noževe, žlice, vilice, tanjure, zdjele, šalice. Sve to trebali su povezati u urednezavežljaje i sve označiti imenom. Vlada će im dodijeliti broj. Japanci su mogli ponijeti ono što su mogli nositi,ali ne i kućne životinje. Vlada je rekla da će im spremiti i čuvati pokućstvo. Namještaj će ostati, a Japanci semoraju javiti u sabirni centar u pristaništu u Amity Harboru, u osam ujutro 29. ožujka. Vlada će osiguratiprijevoz,- Bože sveti - rekao je Carl. Palcem je gladio proglas i odmahivao glavom.- Ove godine neće biti berača - reče Etta. - Možda dođu kakvi Kinezi iz Anacortesa, Japanaca neće biti.- Za to još ima vremena napretek - reče Carl. - Bože sveti, Etta. -I dalje je odmahivao glavom.Potom je podignuo prste s oglasa. Papir se sam od sebe zavio u svitak. - Bože sveti - ponovi on. - Osam dana.- Prodavat će sve što imaju - reče Etta. - Vidjet ćeš. Sve sitnice, posuđe, sve. Bit će rasprodaja

koliko hoćeš,vidjet ćeš. To će oni učiniti sa svojim stvarima... prodati ih što brže mogu svakome tko će ih željeti uzeti.- Ljudi će to i iskorištavati - reče Carl, i dalje odmahujući velikom glavom. Sjedio je s podlakticama položenimana stol. Ubrzo će, znala je, nešto pojesti, razasuti joj mrvice čitavom kuhinjom. Izgledao je kao daje spreman zajelo, kao da razmišlja o hrani. - Šteta - reče. - To jednostavno nije u redu.- To su kosooki - odgovorila mu je Etta. - S njima smo se zaratili. Ne možemo dopustiti da nam špijuni samotako hodaju uokolo.Carl još jednom odmahne glavom i, onako težak, okrene se u stolcu kako bi je pogledao.- Mi ne pripadamo jedno uz drugo - reče tada Etti bezbojnim tonom. - Ti i ja, jednostavno nismo jedno za drugo.

1CZnala je, vrlo dobro, što time želi reći. No ipak mu nije odgovoril K tome, već joj je ranije govorio takve stvari.To je nije osobito boljeloJoš nekoliko trenutaka Etta je ostala stajati s rukama na bokovim dajući mu do znanja što misli o svemu tome, noCarl nije odvratio pi gled. - Pokaži trunku kršćanskog milosrđa - reče joj. - Zaboga, Etta. Z uistinu ništa neosjećaš?Ona je potom izišla. Trebalo je plijeviti, trebalo je svinjama napur ti korito. Zastala je u predvorju, objesilapregaču i sjela kako bi obu čizme. Tako je sjedila, mučila se s čizmom i brinula zbog Carlovih rije - o tome kakonjih dvoje nisu jedno za drugo, tih dobro poznatih riječi kada se na vratima pojavio Zenhichi Mivamoto, koji jeskinuo šešir i k mnuo.- Čuli smo - reče ona - to za vas...- Je li gospodin Heine kod kuće, gospođo Heine? - Mivamoto prislonio šešir uz nogu, no odmah potompremjestio gaje iza leđa.- Doma je - reče Etta. - Da, tu je.Potom je glavom provirila kroz vrata i glasno zazvala Carla. - Ni tko je došao! - dodala je.Kada se Carl pojavio, rekla mu je: - O tome možete razgovarati ovdje, preda mnom. To se tiče i mene.- Zdravo, Zenhichi - reče Carl. - Izvoli, uđi.Etta s mukom skine čizme. Potom za Japancem pođe u kuhinju.- Sjedni, Zenhichi - reče Carl. - Etta će ti donijeti kavu. Potom je prodorno pogleda, a ona kinine. Nakon toga skuke uznčistu pregaču, sveže je oko struka i vodom napuni lončić za kavu.- Vidjeli smo oglas - reče Carl. - Osam dana nikako ne može bi dovoljno. Kako se itko može spremiti za osamdana? To nikako nije pn vo - doda zatim. - Jednostavno nije u redu.- A što možemo? - reče Zenhichi. - Zatvorit ćemo prozore daskć ma. Unutra ostaviti sve. Ako želite, gospodineHeine, možete raditi n našim poljima. Zahvalni smo što ste nam prodali. To su sada uglavnoi dobre dvogodišnje

biljke. Imat ćemo dobar urod. Vi uberite plodovi molim vas. Prodajte prerađivaču, zadržite koliko god dobijete.Inače i istrunuti, gospodine Heine. I nitko ne dobije ništa.Carl je počeo češati lice. Sjedio je sučelice Zenhichiju i češao st Doimao se velikim i grubim, dok je Japanac biomanji i bistrih očiju. Bi su Približno jednake dobi, no Japanac je izgledao mlađe, najmanje petna ^st godina. Ettaje na stol postavila šalice i tanjuriće, otvorila veliku zdjesa šećerom. Poprilično lukavo, za početak, pomislila je. Ponudi108

urod, koji mu sada ne vrijedi ništa. Uistinu pametno. A tek potom razgovarati o otplati.- Najljepša hvala - reče Carl. - Ubrat ćemo vaš dio. Puno hvala, Zenhichi.Japanac kimne. Uvijek samo kima, pomisli Etta. Na taj te način pridobiju - drže se skromno, a planovi su imveliki. Kimaju, ništa ne govore, pogledi su im spušteni; upravo tako dolaze do sedam jutara i sličnih stvari. -Kako ćete otplatiti rate ako ja i Carl uberemo vaš urod'? - upita ona stojeći uz štednjak. - To nije...- Samo polako, Etta - prekine je Carl. - Nema potrebe da odmah razgovaramo o tome. - Svu pozornost potom jeponovno usmjerio na Japanca. - Kako su svi kod kuće? - upita ga. - Kako su primili novosti?- Svi u velikome poslu - reče Mivamoto. - Pakiramo stvari, spremamo se. - Potom se nasmiješi; ona ugledavelike zube.- Možemo li vam kako pomoći? - upita Carl.- Uberite naš urod. To je već velika pomoć.•; - Ali možemo li vam doista pomoći? Možemo li učiniti nešto drugo'.-1 Etta na stol donese lončić s kavom.Primijetila je da Mivamoto drži šešir u krilu. No, da, Carl je uistinu ljubazan domaćin, no na to je zaboravio, zarne? Japanac je tako morao sjediti sa šeširom pod stolom, kao da se pomokrio u hlače.- Carl će natočiti kavu - reče ona, sjedne i popravi pregaču. Potom sklopi ruke na stolu.- Neka malo odstoji - reče Carl. - Nakon toga ćemo piti.Tako su sjedili za stolom kada je kroz kuhinjska vrata iznenada upao Carl mlađi. Već se vratio iz škole. Bilo jepetnaest do četiri, a on je već bio kod kuće. Bit će da je trčao ili takvo što. Nosio je samo jednu knjigu-matematiku. Jakna mu je bila umrljana travom, lice rumeno od vjetra, čak i malo oznojeno. Na njemu je jasnovidjela da je gladan, u tome je bio poput oca, pojeo bi sve što bi mu se našlo na dohvat ruke. - U smočnici imašjabuka - pokaže mu ona rukom. - Uzmi jabuku, Carl. Uzmi čašu mlijeka i iziđi. Netko je ovdje, razgovaramo.- Čuo sam za to - reče Carl mlađi. - Ja sam...- Idi po jabuku - reče Etta. - Netko je kod nas, Carl.Poslušao ju je. Vratio se s dvije jabuke. Potom je otišao do hladnjaka, izvadio vrč s mlijekom, i napunio čašu.Njegov otac uzeo je lončić s kavom i napunio Mivamotovu šalicu, potom Ettinu i na koncu svoju. Carl mlađipogledao ih je držeći jabuke u jednoj, a čašu s mlijekom u drugoj ruci. Zatim je otišao u dnevnu sobu.

10

- Idi van - zazove ga Etta. - Ne jedi mi unutra.Mladić se vrati i zastane na vratima. S jedne od jabuka već je b odgrizao zalogaj. U čaši više nije bilo mlijeka.Već je bio velik gotovo k< otac. Bilo mu je osamnaest godina. Bilo je teško uopće povjerovati ko ko je velik.Sada još jednom odgrize komad jabuke. - Je li Kabuo kod ki će? - upita.- Kabuo upravo došao - odvrati Mivamoto. - Da, kod kuće je. Tada se nasmiješi.- Idem dtj njega - reče Carl mlađi. Zatim prijeđe na drugu strai kuhinje, odloži čašu u sudoper, iziđe i uz tresakzatvori kuhinjska vrat;- Vrati se po knjigu! - poviče Etta.Mladić se vrati i odnese udžbenik na kat. Potom ode u smočnic uzme još jednu jabuku i u prolazu im mahne. -Vratit ću se - reče.Carl prema Japancu pogurne zdjelicu sa šećerom. - Uzmi - reč -1 mlijeko, ako želiš.Mivamoto kimne. - Hvala - reče. - Vrlo dobro. Samo šećer, moliiU kavu je umiješao pola žličice šećera. Žličicom se služio oprezn zatim je odložio na tanjurić. Pričekao je daCarl uzme šalicu i tek tad; sam podignuo šalicu i otpio gutljaj kave. - Vrlo dobro - reče. Tada p gleda Ettu inasmiješi joj se - bio je to slabašan smiješak - više od to; nije pokazivao nikada.- Dječak vam je sada vrlo velik - reče. I dalje se smiješio. Potom p gne glavu. - Želim otplatiti dug. Još dvije ratei gotovo. Danas imam st tinu dvadeset dolara i...Carl stariji već je odmahivao glavom. Sada odloži šalicu i još odi čnije odmahne. - Nikako - reče. - Apsolutnone, Zenhichi. Ubrat ćen tvoj urod i vidjeti što će biti u srpnju. Možda tada smislimo nešto. M žda će onamo kamoidete za vas biti nekog posla. Tko zna? Vidjet ćen: No zapravo želim reći da u ovakvim vremenima, Zenhichi,nikako ne 1 lim uzeti tvoju ušteđevinu. To sada nemoj ni spominjati.Japanac na stol položi svojih stotinu dvadeset dolara - mnošt desetica, nešto petica, deset novčanica od dolara;potom ih raširi pop lepeze. - Molim vas, uzmite ovo - reče. - Ostatak ću poslati odande I mo idem. Isplatit ću savdug. Ako to nije dovoljno, ove godine imate j sedam jutara jagoda. A onda, u prosincu, još jedna isplata. ShvaćatJoš jedna.Etta prekriži ruke na prsima; jednostavno je znala da neće dati j gode tek tako, nizašto! - Taj tvoj urod... - rečeona. - Na koliko možer računati? Naposljetku, nitko ne određuje cijenu prije lipnja. U redu, icimo da imate dobre biljke, dvogodišnje, kao što si rekao. Sve ide kako valja. Mi dovedemo ljude na plijevljenje.Nema pjenuša, ima puno sunca, sve ide kako treba, plodovi dozriju, dobar urod. U redu, nakon što uložimo rad ignojivo, možda se i dobije jagoda u vrijednosti od dvije stotine dolara? Ako je godina bila dobra? I ako je cijenadobra? Ako sve bude kako valja? Ali pretpostavimo daje godina loša. Prosječna. Gljivice napadnu biljke, i padnepuno kiše, bilo što od desetak mogućih stvari -sada već možemo računati na stotinu, možda stotinu dvadesetdolara. U redu? Što u tom slučaju? Ja ću ti reći. To nije dovoljno za pokriće rate od dvjesto pedeset

dolara.- Uzmite ovo - reče Zenhichi, posloži novčanice na hrpu i premjesti ih pred nju. - Ovdje stotinu dvadeset dolara.Jagode donesu sto trideset, i isplaćena je sljedeća rata.- Mislila sam da nam poklanjaš jagode - reče Etta. - Nisi li došao ovamo dajući ih besplatno? Nisi li nam rekaoda ih prodamo prerađivaču i zadržimo koliko god za njih dobijemo? A sada tražiš sto trideset. - Ona ispruži rukui uzme uredno posloženu hrpu novčanica, brojeći novac dok je govorila. - Stotinu trideset uz rizik koji donose,plus ovo kao unaprijed uplaćeni dio, rizik u zamjenu za to što ovo dobivamo u ožujku umjesto da za cijeli iznosčekamo do lipnja? Ovamo si došao u toj nadi?Japanac ju je promatrao, nikako ne prestajući žmirkati. Nije ništa rekao, nije dotaknuo ni kavu. Sav se ukočio,sledio. Jasno je vidjela koliko je bijesan, koliko to sputava, ne pokazuje. Ponosan je, pomisli. Upravo sampljunula na njega, a on se drži kao da se to nije dogodilo. Samo ti trepći, razmišljala je.Etta dovrši brojenje njegova novca, vrati svežanj novčanica na stol i ponovno prekriži ruke na prsima. - Još malokave? - upita tada.- Ne, hvala - odvrati Japanac. - Vi uzmite novac, molim.Carlova velika ruka u tom trenutku prijeđe preko stola. Prstima pritisnuvši hrpu novčanica, on ih privuče doJapančeve šalice. - Zenhichi -reče. - Nećemo uzeti taj novac. Nije važno što Etta kaže, nećemo ga uzeti. Prematebi se ponijela neuljudno i zbog toga se ispričavam. - On je pogleda, a ona mu spremno uzvrati pogled. Znala jekako se osjeća, no do toga joj nije bilo osobito stalo - željela je da Carlu bude posve jasno što se događa, kako gaJapanac vara. Nije imala namjeru pokleknuti. Netremice gaje gledala u oči.- Žao mi je - reče Japanac. - Jako žao.

11- O tome ćemo razmišljati kada dođe berba - reče Carl. - Ti sam idi kamo već ideš i piši nam. Mi ćemo ubratitvoje jagode, pisati ti, onda ćemo vidjeti. Što se mene tiče, zasada ćemo još malo ovako impro vizirati. Kako godbilo, ti ćeš isplatiti preostale rate, možda nešto kasni je i na koncu će sve biti onako kako je i trebalo biti. Svi ćena koncu bit zadovoljni. No sada trebaš razmišljati o važnijim stvarima. Nije ti potreb no da te mi još gnjavimootplatama. I bez toga imaš previše briga. A akc postoji bilo što čime mogu pomoći, olakšati vam pripreme, samom reci, Zenhichi.- Otplatit ću rate - odvrati Zenhichi. - Naći način, poslati.- To je u redu - reče Carl i ispruži ruku. Japanac je prihvati.- Hvala, Carl -reče. - Otplatim sve. Bez brige.Etta je promatrala Zenhichija. Tada je uvidjela da zapravo nije ostario - to je sada vidjela jasnije nego ikada. Većdeset godina radio je na istim tim poljima, oči su mu još uvijek bile čiste, leđa uspravna, koža zategnuta, a trbuh

ravan i čvrst. Deset godina radio je na istim poljima kao i ona, a nije ostario ni dana. Odjeća mu je bila čista,glava uspravna, koža smeđa i zdrave boje. Sve to bio je dio njegove zagonetnosti, njegove odvojenosti od onogastoje predstavljala ona. Nešto stoje znao kod njega je sprječavalo starenje, dok je ona, Etta, postala iscrpljena iumorna -nešto stoje znao, a ipak je držao za sebe, zatvoreno iza očiju. Možda je stvar bila u japanskoj vjeri,pomisli ona, ili možda u njegovoj krvi. Činilo se da nema načina na koji bi to mogla utvrditi.Sjedeći na mjestu za svjedoke, prisjećala se kako se Carl mlađi te večeri vratio s bambusovim štapom za pecanje.Kako joj je izgledao dolazeći kroz vrata, s kosom koju je raskuštrao vjetar. Kako je bio velik i mlad, poputdogina mladunca, kada je doskakao u kuhinju. Njezin sin, veliki mladi muškarac.- Pogledaj ovo - rekao joj je tada. - Kabuo mi gaje posudio.Potom joj je počeo objašnjavati. Bila je za sudoperom i čistila krumpire za večeru. Rekao joj je kako je to dobarštap za pastrve koje se nađu u moru. Raspolovljeni bambusov štap, koji je izradio neki gospodin Misni, s glatkimprstenovima i omotan svilom. Mislio je kako će njime Poći na pecanje čamcem, tražiti Erika Evertsa ili nekoga,jednog od prijaja>da ga odvezu kanuom. Na štap postaviti lagani pribor i vidjeti ka-kavJe. Gdje je tata? Ići će mu ga pokazati.Etta nije prestala Ijuštiti krumpire dok je sinu govorila što mu je Mala reći: neka vrati štap Japancima, oni imduguju novac, štap samo remeti odnose.Sjećala se kako ju je dječak pogledao. Bio je povrijeđen i to je pokušavaoprikriti. Želio se suprotstaviti, ali nije - unaprijed je znao da ionako ne bi ništa postigao. Pogled poraženog- očev pogled - velikog, nezgrapnog uzgajivača jagoda. Obuzdan, nemoćan. Mladić je govorio poput oca i imaonjegove kretnje, ali i široko čelo, malene uši, određeni oblik očiju, dio nje u sebi. Nije bio sav Carlov. Bio je to injezin sin, to je jasno osjećala.- Lijepo se okreni i odmah ga vrati - ponovila mu je tada, pokazujući mu smjer Ijuštilicom za krumpir. I u tome,sada, na mjestu za svjedoke, to joj je bilo posve jasno, nije pogriješila. Vratio je štap, proteklo je nekolikomjeseci, on je otišao u rat, vratio se kući, a taj ga je japanski dječak ubio. Kada je bila riječ o Japancima, čitavovrijeme imala je pravo; Carl, njezin suprug, u tome je pogriješio.Nisu otplatili dug, rekla je Alvinu Hooksu. Jednostavno tako. Nisu sve otplatili. Ona je čitavo imanje prodalaOleu Jurgensenu, njihov im udio poslala u Kaliforniju, nije ni pokušala zadržati njihov novac. Vratila im iposljednji cent. U Amity Harbor preselila se u vrijeme Božića '44.1 to je bilo sve, koliko joj se činilo. Sada jeizgledalo daje pogriješila samo u jednome: kada je u pitanju novac, čovjek nikada ne gubi vezu s ljudima. Kakogod okreneš, oni nešto traže. A upravo zbog toga, rekla je sudu, Kabuo Miyamoto ubio je njezina sina. Njezin je

sin bio mrtav i zauvijek izgubljen.10A Ivin Hooks obiđe svoj stol i nastavi polako, skladno koračat amo-tamo podnim daskama u sudnici, što ječitavo prijepodn' bio dio njegove strategije. - Gospođo Heine - reče. - U prosinci '44. preselili ste se u AmityHarbor?- Točno.- Nedugo nakon što je vaš suprug preminuo? -1 to je točno.- Činilo vam se da se bez njega ne možete brinuti za imanje? -Da.- I zbog toga ste se preselili u Amity Harbor - reče Alvin Hooks - Kamo točno, gospođo Heine?- U Main Street - reče Etta. - Iznad prodavaonice Lottie Opsvig.- Lottie Opsvig? Prodavaonice odjeće?- Točno.- U stan? -Da.- Velik stan?- Ne - reče Etta. - Ima samo jednu spavaću sobu.- Jedna spavaća soba iznad prodavaonice odjeće - reče Alvin Hooks Znači, unajmili ste stan s jednom spavaćomsobom. Smijem li pitat koliko je iznosila mjesečna najamnina?- Dvadeset pet dolara - reče Etta.- Stan za dvadeset pet dolara na mjesec - reče Alvin Hooks. -1 da lje živite u njemu? Ondje vam je sadašnjeprebivalište?-Da.-1 dalje plaćate dvadeset pet dolara?- Ne - reče Etta. - Trideset pet. Cijena se od '44. promijenila.- Četrdeset četvrte - ponovi Alvin Hooks. One godine kada ste s<Amitv Harbor?- Da - reče Etta.- Gospođo Heine - reče Alvin Hooks i zaustavi se. - Je li vam se tko iz obitelji Mivamoto nakon toga javio?Pošto ste im uputili novac?- Jest - reče Etta.- Kada je to bilo? - upita Alvin Hooks.Etta se ugrize za usnicu i dobro razmisli; prstima je stiskala obraze. - Bilo je to u srpnju '45. - odgovori na koncu.- Onaj ondje pojavio se na mojim vratima. - Rukom je pokazivala na Kabua Mivamota.- Optuženik? -Da.- Došao je na vaša vrata 1945.? Na vrata vašeg stana u Amity Har-boru?"-Takoje. ; ' >'?;.- Je li vas unaprijed nazvao? Jeste li ga očekivali? >- Nisam. Samo se tako pojavio. Tek tako.- Pojavio se samo tako, nenajavljeno? Reklo bi se, iz vedra neba?- Tako je - ponovi Etta. - Iz vedra neba.- Gospođo Heine - reče tužitelj. - Stoje optuženik tada rekao u vezi s prirodom posla zbog kojeg vas je posjetio?- Želio je razgovarati o zemlji, tako je rekao. Imao je reći nekoliko stvari o zemlji koju sam prodala Oleu.- Stoje točno rekao, gospođo Heine? Sjećate li se? Možete li to ispričati sudu?Etta sklopi ruke u krilu i pogleda Kabua Miyamota. U njegovim očima - nju nisu mogle zavarati - vidjela je da se

sjeća svega. Tada je stajao na njezinim vratima, uredno odjeven, sklopljenih dlanova, promatrao je bez treptaja.Bio je srpanj i vrućina u njezinu stanu bila je nepodnošljiva; na vratima je izgledalo puno hladnije. Nepomičnosu se promatrali, a Etta je potom prekrižila ruke na grudima i upitala ga što želi.- Gospođo Heine - rekao je tada. - Sjećate li me se?- Naravno da se sjećam - odgovorila je Etta.Nije ga vidjela još od dana kada su Japanci otišli s otoka - prije više od tri godine, 1942. - no sjećala ga se posvedobro. Bio je to mladić koji je Carlu pokušao dati štap za pecanje, dječak kojeg je s kuhinjskog prozora čestoviđala kako u polju vježba s drvenom sabljom. Bio je najstariji od djece Miyamotovih - znala mu je lice, ali senije mogla sjetiti imena - onaj s kojim se obično družio njezin sin.došao.- Carl je umro - odgovorila mu je Etta. - Carl mlađi bori se protiv Japanaca. - Prodorno je promatrala muškarcana vratima. - Samo što nisu gotovi - dodala je.- Da, samo što nisu gotovi - odgovorio je Kabuo. Potom je razdvojio ruke i stavio ih na leđa. - Bilo mi je žaokada sam čuo za gospodina Heinea - rekao je. - Za to sam čuo u Italiji. Majka mije poslala pismo.- No, da, ja sam vas o tome obavijestila kada sam poslala vaš dio -odvrati Etta. - U pismu sam napisala da je Carlumro i da moram prodati imanje.- Da - rekao je Kabuo. - Ali, gospođo Heine, moj je otac s gospodinom Heineom postigao dogovor, nije li tako?Nije li...- Gospodin Heine je umro - prekine ga Etta. - Morala sam donijeti određenu odluku. Nisam mogla samaobrađivati čitavo imanje, zar ne? Prodala sam ga Oleu i gotova stvar - reče. - Ako želiš razgovarati o tomkomadu zemlje, morat ćeš razgovarati s Okom. Ja s time nemam nikakve veze.- Molim vas - reče Kabuo. - Već sam razgovarao s gospodinom Jurgensenom. Na otok sam se vratio tek prošlesrijede i otišao sam vidjeti što je s imanjem i čitavim tim mjestom. Znate već, otišao sam vidjeti kakva jesituacija. Gospodin Jurgensen je bio u polju, na traktoru. Neko smo vrijeme razgovarali o svemu.- Onda dobro - reče Etta. - Znači, razgovarao si s njim.- Razgovarao sam s njim - reče Kabuo. - Rekao je da će biti najbolje da razgovaram s vama.Etta još čvršće stisne ruke. - Ha! - izusti prijezirno. - To je njegova zemlja, ne? Vrati se k njemu i reci mu to.Reci mu da sam ja tako rekla. Reci mu.- On to uopće nije znao - reče Kabuo. - Niste mu rekli da nismo isplatili samo posljednju ratu, gospođo Heine.Niste mu rekli da je gospodin Heine...- Nije znao - podrugljivo ponovi Etta. - Tako ti je Ole rekao? Nije znao... tako, znači? Znači, trebala sam reći:'"Ole, ovi su ljudi postigli Protuzakonit dogovor s mojim mužem da im prepusti sedam jutara zemlje"? To sammu trebala reći? On nije znao - ponovi Etta. - Najsmješnija stvar koju sam ikada čula. Nekome tko kupuje mojuzemlju trebala sam reći da stvari komplicira nekakav protuzakonit ugovor? I što bi bilo ^a sam mu

rekla? Ha?Činjenica je da vi, dragi moji, niste otplatili du-uuviu KjuiersofTgove. To su činjenice. A što bi bilo da ste to, na primjer, učinili nekoj banci? Samo zamisli. Ne vratiš dugovanjai što misliš, što se događa? Netko vas lijepo i pristojno čeka? Ne. Banka vam oduzima zemlju, to se događa.Nisam učinila ništa što ne bi učinila i svaka banka. Nisam nimalo pogriješila.- Niste učinili ništa protuzakonito - odgovori joj Japanac.- Pogrešno je druga stvar...Etta zatrepće. Načinivši korak unatrag, položi dlan na kvaku.- Odlazi odavde - reče.- Prodali ste našu zemlju - nastavio je Japanac. - Prodali ste našu zemlju bez naše privole, gospođo Heine.Iskoristili ste to što nas nije bilo. Uzeli ste...No ona je već bila zatvorila vrata kako ga ne bi slušala. Carlje stvorio tako užasnu zbrku, pomislila je tada. Jasada sve to moram srediti.- Gospođo Heine - reče tužitelj, Alvin Hooks, postoje dovršila priču. - Jeste li nakon toga vidjeli optuženika? Jeli vam ponovno pristupio u vezi s pitanjima koja se odnose na zemlju?- Jesam li ga vidjela? - upita Etta. - Dakako da sam ga vidjela. Viđala sam ga u gradu, kod Petersena, tu i tamo...povremeno sam ga viđala, da.- Je li vam se obraćao?< -Nije. / :•>-Nikada? --.;>-Nikada. •.- Između vas dvoje više nije bilo nikakve komunikacije?- Koliko se sjećam, nije. Osim ak' neprijateljske poglede ne smatrate načinom izražavanja. - Ona tada ponovnona trenutak pogleda Ka-bua.- Neprijateljske poglede, gospođo Heine? Na što točno ciljate? Etta pogladi haljinu i na mjestu za svjedokesjedne još uspravnije.- Kad god sam ga vidjela - nastavi ustrajno - gledao bi me stisnutih očiju. Znate, onak', gledao je, bijesno,izazovno.- Tako... - reče tužitelj. - I koliko je to trajalo?- Traje sve otada - reče Etta. - Nikada me nije prestao tako gledati. Od njega nikada nisam vidjela ljubaznogpogleda, nijednom, koliko god sam ga viđala. Uvijek me gledao tako, stisnutih očiju, zločesta izraza lica.- Gospođo Heine - reče Alvin Hooks. - Jeste li o tome i o optuženiku ikada razgovarali sa svojim sinom? Jeste liCarlu mlađem rekli da

117vam je Kabuo Miyamoto došao na vrata i s vama se svađao oko prodaje zemlje koja je pripadala vašoj obitelji?- Moj je sin znao sve to. Kada se vratio, ispričala sam mu.- Kada se vratio?- Iz rata - reče Etta. - Par mjeseci kasnije, mislim da je to bilo negdje u listopadu.

-1 rekli ste mu da vam se optuženik pojavio na vratima? -Da.- Sjećate li se njegove rekacije?- Da - reče Etta. - Rekao je da će pripaziti na to. Rekao je da će, ako me Kabuo Mivamoto zločesto gleda,pripaziti na njega.- Tako, znači... - reče Alvin Hooks. -1 je li pripazio na njega?- Da. Koliko znam, pripazio je.- Pazio je na Kabua Miyamota?- Da, pazio je. Pratio je što radi.- Prema vašim saznanjima, gospođo Heine, jesu li njih dvojica bili u neprijateljskim odnosima? Obojica su biliribari, to im je bilo zajedničko. Bili su, kao što ste rekli, susjedi iz mladosti. Ipak, između njih se pojavio i taj...spor. Taj obiteljski spor oko zemlje. Dakle, jesu li optuženik i vaš sin od 1945. nadalje bili u prijateljskim ilineprijateljskim odnosima?- Ne - reče Etta. - Optuženik nije bio nikakav prijatelj mog sina. Nije li to očito? Bili su neprijatelji.- Neprijatelji? - upita Alvin Hooks.- Carl mi je više puta rekao kako bi volio da Kabuo već jednom zaboravi na svojih sedam jutara i prestane metako gledati.- Kada ste mu rekli da vas je optuženik tako gledao, kako je točno reagirao vaš sin, gospođo Heine?- Rekao je kako bi volio da Kabuo prestane s time. Rekao je da će morati pripaziti na Kabua.- Pripaziti - ponovi Alvin Hooks. - Držao je da gospodin Miya-moto predstavlja određenu opasnost?- Prigovor - prekine ih Nels Gudmundsson. - Od svjedoka se traži da nagađa o sinovim mislima iemocionalnome stanju. On je...- U redu, u redu - reče Alvin Hooks. - Recite nam što sit primijetili, gospođo Heine. Recite nam stoje vaš sinrekao ili učinio... je li što od toga ukazivalo na činjenicu da u Kabuu Mivamotu vidi određenu opasnost?- Rekao je da će pripaziti na njega - ponovi Etta. - Znate, da će Paziti. \j u i te i suri- Je li vaš sin rekao da mu se čini da će morati paziti na Miyamota? Da od njega prijeti određena opasnost?- Da - reče Etta. - Pazio je na njega. Kad god sam rekla da ovaj bulji u mene, rekao je to... da će paziti na njega.- Gospođo Heine - reče Alvin Hooks. - Držite li da bi se izraz "obiteljska zavada" mogao s punom točnošćuprimijeniti na odnos između vaše obitelji i obitelji optuženoga? Jeste li bili neprijatelji? Je li to bio sukob dvijuobitelji?Etta izravno pogleda Kabua. - Da - odvrati. - Bili smo pravi neprijatelji. Gnjavili su nas s tih sedam jutara većdeset godina. Moj je sin zbog toga ubijen.- Prigovor - reče Nels Gudmundsson. - Svjedok nagađa o...- Prihvaća se - složi se sudac Fielding. - Svjedok će se ograničiti na odgovore na pitanja koja mu se postave, bezdaljnjeg spekuliranja. Ovime vas, članove porote, upućujem na to da zanemarite njezine posljednje riječi.Nadalje, te primjedbe svjedoka bit će izbrisane iz zapisnika. Idemo dalje, gospodine Hooks.- Hvala - reče Alvin Hooks. - Ali na pamet mi ne pada više ništa što bih mogao pitati, časni sude. Međutim,gospodo Heine, želio bih da svakako znate koliko cijenim to što ste došli ovamo, unatoč ovakvu

vremenu. Hvalavam na svjedočenju u ovoj snježnoj oluji. - On se tada naglo okrene, na vršku jedne cipele, i kažiprstom pokažena Nelsa Gudmundssona. - Svjedok je vaš - reče.Nels Gudmundsson odmahne glavom i namršti se. - Samo tri pitanja - progunđa i ne ustajući. - Ja sam neštomalo računao, gospođo Heine. Ako sam dobro množio, obitelj Mivamoto od vas je kupila sedam jutara za četiri ipol tisuće dolara... je li tako? Četiri i pol tisuće?- Pokušali su kupiti za toliko - reče Etta. - Nisu otplatili sve rate.- Drugo pitanje - reče Nels. - Kada ste 1944. otišli Oleu Jurgensenu i rekli mu da mu želite prodati zemlju,kolika je bila cijena po jutru?- Tisuću - reče Etta. - Tisuću po jutru.- Čini mi se da se iznos od četiri i pol tisuće dolara tako pretvara u sedam tisuća dolara, nije li tako? Porastvrijednosti zemlje od dvije i pol tisuće dolara, ako Mivamotovima pošaljete njihov dio i prodate zemlju OleuJurgensenu?- Je 1' vam to treće pitanje? - upita Etta.- Jest - reče Nels. - Tako je.- Dobro ste računali. Dvije i pol tisuće. .A ;••*- U tom slučaju, to je sve, hvala - odvrati Nels. - Možete ići, gospođo Heine.Ole Jurgensen došao je iz gledališta svom se težinom oslanjajući o štap- Alvin Hooks pridržao mu je vratašca uogradi i Ole je polako, vukući noge, prošao kraj njega, desnom rukom držeći štap, a s lijevom na križima. Krajnjega je prošao napola postrance, poput kakva ozlijeđena raka, primičući se mjestu na kojem je, s Biblijom uispruženoj ruci, stajao Ed Soames. Kada je Ole stigao do njega, nespretnim je pokretima stao iz ruke u rukupremještati štap, a onda ga konačno objesio o ručni zglob. Ruke su mu drhtale zbog moždanog udara koji jedoživio u lipnju. Bio je vani, među svojim beračima, razvrstavao plodove, kada je nakon opće vrtoglavice imučnine koja gaje mučila čitavo prijepodne odjednom počeo osjećati da mu se tlo izmiče pod nogama. Ole setada pridignuo na noge, posljednjim očajničkim pokušajem nastojeći ne obazirati se na to što se događa, nočinilo se da mu se nebo spušta na glavu, da se zemlja naginje i tako se strovalio u veliki sanduk s jagodama. Unjemu je u ležećem položaju ostao žmirkati prema oblacima dok ga dva berača, kanadski Indijanci, nisu izvuklidržeći ga za pazuha. Na traktorskoj platformi prevezli su ga do kuće i položili na trijem kao da je riječ o lesu.Liesel ga je tresla sve dok joj nije nešto progunđao i stao sliniti, a ona ga je na to stala histerično ispitivati onaravi simptoma. Kada je postalo očito da ne kani odgovarati, prestala je govoriti i poljubila ga u čelo. Potom jebrzo ušla u kuću i nazvala dr. Whaleyja.Otada je ubrzano propadao. Noge su mu bile dvije motke, oči stalno vlažne, brada mu je u čupercima završavala

kod trećeg puceta prsluka, dok mu je koža izgledala ružičasto i oguljeno. Oprezno je sjeo na mjesto za svjedoke,objema rukama sada obavijajući gornji dio štapa. Bio je to drhtav i kosturu sličan starac.- Gospodine Jurgensen - otpočne Alvin Hooks. - Godinama ste bili susjed obitelji Heine u dolini Center? Je li totočno, gospodine?- Jest - reče Ole Jurgensen.- Koliko godina'?- Uv'jek - reče Ole. - Pa sjećam se prije če...četrdeset godina kada Je ^an.„ stari Carl... raščišćavao zemlju uzmoje imanje.- Četrdeset godina - ponovi Alvin Hooks. - Četrdeset godina uzgajate jagode i slične plodove?- Tako je, gospodine. Više od Četrdeset.LZUuavia LrUterson- Koliko ste jutara imali, gospodine Jurgensen?Činilo se da Ole razmišlja o tom pitanju. Ovlažio je usne i žmirkajući podignuo pogled prema stropu sudnice;ruke su mu nemirno putovale gore-dolje dužinom štapa. - Trideset pet, u početku - reče. - Onda sam kupio joštrideset od Ette, znate, kak' je Etta već rekla, dok sam bio tam' gore. Tako sam i...imao šezdeset pet jutara; velikafarma...- Da - reče Alvin Hooks. - Znači kupili ste trideset jutara od Ette Heine?- Tako je, gospodine. Točno.,„;:>, - A kada je to bilo, gospodine Jurgensen?,. - Kak' je ona rekla. Tisuću devetsto četrdeset četvrte.- Tada je na vas prenijela dokumente o vlasništvu?- Točno, gospodine.- Po vašem mišljenju, gospodine Jurgensen, je li to vlasništvo bilo neopterećeno i čisto? Odnosno, je li priprijenosu bilo kakvih hipoteka ili uvjeta? Služnosti? Prava zapljene? Nečega sličnog?- Nije - reče Ole Jurgensen. - Ničega sličnog. Ugovor je bio valjan. Sve je izgledalo dobro.- Tako... - reče Alvin Hooks. - Znači, tada niste znali ni za kakva potraživanja koja je obitelj Mivamotoeventualno imala prema sedam od vaših upravo kupljenih trideset jutara?- Nisam znao, ne - reče Ole. - Za to sam pitao Ettu, znate, jer obitelj Mivamoto i...ima kuću na tom imanju, znamdaje sedam jutara prodano njima. Ali Etta mi kaže da ih nisu otplatili pa će ona... ponovno preuzeti vlasništvonad tim dijelom. Nema izbora nakon Carlove smrti, kaže mi. S ugovorom sve izgleda dobro, kaže ona.Mivamotovi su u logoru, kaže, možda se i neće vra...vratiti. Vratit će im novac, kaže. Nemaju nikakvih prava,ne, nikakvih potraživanja, gospodine.- Znači, niste čuli ni za kakva potraživanja Mivamotovih prema sedam jutara zemlje koju ste upravo kupili?- Ne. Nisam čuo ništ' sve dok taj čovjek - tada nosom pokaže prema optuženiku - nije došao i rekao mi.- Mislite li na ovdje optuženog... Kabua Mivamota? :-f'>- Na njega - reče Ole. - Da, tako je.- Kvarna je došao kada, gospodine Jurgensen?- Da vidimo... - reče Ole. - Došao je u ljeto '45., da. Po...pojavi se kod mene i kaže da gaje gospođa

Heineopljačkala, da gospodin Heine nikada ne bi dopustio da se nešto tako dogodi, kaže mi.- Samo trenutak... - reče Alvin Hooks. - Optuženi je u ljeto 1945. došao na vašu farmu i optužio Ettu Heine dagaje opljačkala?CJtšDKOVI PODIZ1- Tako je, gospodine. Tako se sjećam. -1 što ste vi rekli?- Ja mu kažem nije tako, ona je meni prodala zemlju i na ugovoru nigdje ne vidim njegovo ime.-Da?- Zanima ga hoću li mu prodati taj dio zemlje.- Prodati? - ponovi Alvin Hooks. - Onih trideset jutara?- Ne želi svih trideset - odgovori Ole. - Želi samo sedam na sjeverozapadu, gdje je nekada živjela njegovaobitelj. Prije rata.-1 jeste li razgovarali o tome? Jeste li razmišljali o prodaji?- Nije imao novac - reče Ole. - Osim toga, tada nisam razmišljao o pro...prodaji. Bilo je to prije... nego što samdoživio udar. Imao sarr dobru farmu, šezdeset pet jutara. Nisam želio nikome prodati nijedardio.- Gospodine Jurgensen - reče Alvin Hooks. - Kada ste kupili trideset jutara od Ette Heine, jeste li time stekli injezinu kuću?- Nisam. Nju je prodala odvojeno. Samo kuću, Bjornu Andrea sonu. On i sada živi u njoj.- A kuća u kojoj je živjela optuženikova obitelj, gospođini Jurgensen?- Nju sam - reče Ole - kupio.- Tako, znači... - reče Alvin Hooks. -1 što ste s njom učinili?- Koriste je moji berači, znate - reče Ole. - Moja farma sada j< b...bila tako velika, morao sam uzeti nadglednikakoji će čitave godine bi ti sa mnom. Tako on živi u njoj, a ima mjesta i za berače kada dođe vrije me berbe.- Gospodine Jurgensen - reče Alvin Hooks. - Je li vam optuženil rekao još štogod kada vas je posjetio u ljeto1945.? Bilo što čega se sje ćate?Lijeva ruka Olea Jurgensena sada se odvojila od štapa. Pronašavš put do džepa na kaputu, ondje je nešto počelatražiti. - Jest, rekao je joi jednu stvar- reče Ole. - Rekao je da će jednoga dana povratiti svoju zem Iju.- Da će je povratiti?- Tako je, gospodine. I bio je bijesan.- A što ste vi rekli?- Pitao sam ga zašto se tol'ko ljuti na mene. Ja ne znam ništ' o to zemlji, osim da je ne želim nikome prodavati. -Ole podigne rupčić i nji me obriše usta. - Ja mu kažem nek' ide razgovarati s Ettom Heine, on;122David (Jutersonse preselila u Amity Harbor. Kažem mu gdje je može pronaći, s njom treba razgovarati.• -1 je li tada otišao od vas?- Jest. >: -1 jeste li se ponovno vidjeli snjim?- Vidio sam ga, da. Ovo je mali otok. Kad živite ovdje, vidite se sa svima.- U redu - reče Alvin Hooks. - Doživjeli ste moždani udar, gospodine Jurgensen, kao što ste rekli. To je bilo u

lipnju ove godine?- Tako je, gospodine. 28. lipnja.- Tako... - reče Alvin Hooks. - I to vas je onesposobilo? Tako da vam se činilo da više ne možete voditi svojufarmu?Ole Jurgensen nije odmah odgovorio. Desna ruka, u kojoj je držao rupčić, sada se vratila na štap. Grickao jeunutarnju stranu obraza; glava mu je podrhtavala. Ole se mučio u pokušaju da nešto kaže.- Ja...ja... da - reče na koncu. - Jednostavno više nisam mogao, znate...- Niste mogli voditi farmu?- Nn...nisam. ':"''':'."'- I što ste onda učinili?- Ja ss...sam... Dao sam je na prodaju. - reče Ole Jurgensen. - Sedmoga rujna. Odmah nakon Dana rada.- Ove godine?- Tako je, gospodine.- Jeste li prodaju imanja objavili kod prodavača nekretnina, gospor dine Jurgensen?. ;- Jesam, gospodine. '- Kod Klausa Hartmanna?- Tako je, gospodine. '- Jeste li još kako reklamirali prodaju?- Imali smo natpis na staji - reče Ole. - To je bilo sve.- I što se potom događalo? - upita Alvin Hooks. - Je li tko došao pogledati imanje?- Došao je Carl Heine - reče Ole. - C... Carl Heine, Ettin sin.- Kada se to dogodilo? - upita Alvin Hooks.- Bilo je to 7. rujna - reče Ole. - Dođe Carl Heine i hoće kupit' moju farmu.- Ispričajte nam što se sve zbilo - reče Alvin Hooks obzirnim tonom. - Carl Heine bio je... uspješan ribar. Imaoje lijepo imanje uz Mili Run Road. Stoje htio s vašom farmom?

123Ole Jurgensen zatrepće pet-šest puta. Potom rupčićem obriše oči. Taj mladić, prisjećao se, Carl mlađi, tdg seprijepodneva dovezao u njegovo dvorište u nebeskoplavome Bel-Airu, pred sobom rastjerujući ko-Icoši. Ole je,gledajući sa svog mjesta na trijemu, odmah znao o kome je riječ; pretpostavljao je i što želi. Taj mladi muškaracdolazio je k njemu u vrijeme svake berbe; sa sobom bi dovodio i suprugu i djecu. Potom bi s kutijama otišli upolja i zajedno brali plodove. Ole je uvijek odbijao Carlov novac, no Carl je bio ustrajan. Kada bi Ole odmahnuoglavom, Carl bi stavio novčanice na stol za mjerenje, uz vagu, pod kamen. - Nije važno što je to nekoć bilazemlja moga oca - rekao bi. - Sada je vaša. Platit ćemo.I sada se tako našao pred njim, velik, poput oca, očeva stasa i majčina lica, odjeven poput ribara, u gumenimčizmama - i bio je ribar, prisjetio se Ole, nazvao je brod po supruzi: Sušan Marie.Liesel je mladome čovjeku dala čašu ledenoga čaja. Sjeo je tako da su se pred njima prostirala polja jagoda.Negdje u daljini jedva su razabirali širok pokrajnji zid kuće Bjorna Andreasona - u kojoj je nekoć živio Carl

mladi.Neobavezno čavrljanje, objasnio je Ole sada sudu. Carl se raspitivao o tome kakve su ove godine jagode, Ole seraspitivao o lososu. Liesel je pitala za Ettino zdravlje, a potom je pitala Carla kako mu odgovara ribarski život. -Nikako - odgovorio joj je Carl.Bilo je to neobično, pomislio je Ole, da jedan mlad čovjek naglas izreče takvo što. Takva izjava zacijelo mu jepovrijedila ponos. Time je nešto priznao, uvidio je Ole, priznao nešto zbog određenoga razloga. Time je neštoželio reći.Mladić je odložio čašu, tek nekoliko centimetara pred gumene čizme, i nagnuo se prema njima, laktovima senaslanjajući na koljena, kao da im se u vezi s nečim želi povjeriti. Na trenutak se bio zagledao u podne daske. -Želio bih kupiti vašu farmu - rekao je tada.Liesel mu je objasnila kako je Bjorn Andreason sada vlasnik nekadašnje kuće Heineovih - i kako se tu ništa nemože. Liesel je objasnila i kako ona i Ole nikako ne žele napustiti farmu - ali kako se ni tu ništa ne rn°že. Amladi je muškarac samo kimao i češao čekinje koje su mu rasle zduž vilice. - Žao mi je zbog toga - rekao je tiho.- Peče me savjest ^°B, toga što koristim vaše zdravstveno stanje, gospodine Jurgensen. 1 ako već morateprodavati, onda valjda... no, da, zanima me kupnja Vaše farme.124David UutersonOle je tada rekao: - Zbog toga sam sretan. Živio si ovdje, dobro poznaješ ovo mjesto. Takav je dogovorpravedan. Sretan sam. - I tada mu je pružio ruku.Carl ju je prihvatio uz dostojanstven izraz lica. - Tako i ja mislim -rekao je.U kuhinji su razgovarali o pojedinostima prodaje. Carl je imao novac uložen u Sušan Marie i kuću uz Mili RunRoad. Dok ne dođe do tog novca, ima tisuću dolara za polog - Carl ih je stavio na stol. Deset novčanica odstotinu dolara. Do studenoga će prodati brod, a potom kuću, rekao im je Carl. - Žena će ti biti sretna - rekla jeLiesel uz osmijeh. - Ribara noću nikada nema.r

IZ!Ole Jurgensen naslonio se na štap i prisjetio još nekoga tko ga je posjetio kasnije tog istoga dana. U njegovukuću došao je Kabuo Mivamoto.- Optuženik? - upita Alvin Hooks. - Sedmoga rujna ove godine?- Tako je, gospodine - reče Ole.- Istoga dana kada vas je posjetio Carl Heine kako bi se raspitao o prodaji vaše zemlje?- Tako je, gospodine.- Poslije podne istoga dana?- Negdje u vrijeme objeda - reče Ole. - Upravo smo se spremali objedovati, tako je. Miyamoto je zakucao naulazna vrata.- I, gospodine Jurgensen, je li vam rekao što želi?

y - Isto što i Ettin sin - reče Ole. - Želio je kupiti moju zemlju.- Ispričajte nam čega se sjećate - reče Alvin Hooks. - Što vam je točno rekao'?Zajedno su sjeli na terasu, objasnio je Ole. Optuženik je vidio natpis na staji i želio je kupiti Oleovu farmu. Olese tada prisjetio Japančeva obećanja: kako je stajao u poljima i zarekao se da će jednoga dana povratiti obiteljskuzemlju. Tog Japanca bio je posve smetnuo s uma. Od onog susreta proteklo je devet godina.Sjetio se i daje taj Japanac još davno radio za njega, u skupini koja mu je 1939. posadila maline. Ole se sjećaokako je u zemlju zabijao ce-drove stupove za potporu malinama, stojeći u stražnjem dijelu kamioneta, gol dopojasa, i zamahivao batom. Tada mu je moglo biti šesnaest--sedamnaest godina.Sjećao se i da gaje viđao rano ujutro, kako u poljima zamahuje drve nom sabljom. Dječakov otac, prisjetio se,bio je Zeneechee, ili tako neka ko. Nikada nije mogao točno izgovoriti to ime.Na trijemu je upitao Kabua za oca, no taj je čovjek već odavno biumro.Japanac se potom raspitao za imanje i izrazio želju da kupi sedar jutara zemlje koju je nekoć imala njegovaobitelj.- Na žalost, bojim se da nije na prodaju - rekla je Liesel. - Zna: već smo je prodali. Prije podne smo već imaliposjetitelja. Žao mi je, Kabuo.- Da - dometnuo je Ole. - Žao nam je.Japanac se istoga trena sav ukočio. S njegova lica u hipu je nestal ljubaznosti, tako da ga Ole više nije mogaočitati. - Prodana je? - reka je. - Već? v v- Da - rekla je Liesel. - Upravo tako. Žao nam je što smo te razcčarali.- Sva zemlja? - upita Japanac.- Da - odgovori mu Liesel. - Jako nam je žao. Nismo imali vremt na čak ni ukloniti natpis.Ukočen izraz Kabuova lica nije se ni na trenutak promijenio. - Tk ju je kupio? - upitao je. - Želim razgovarati snjim.- Sin Ette Heine, Carl - rekla je Liesel. - Navratio je danas oko dt set.- Carl Heine - ponovi Japanac uz tračak bijesa u glasu.Ole je Kabuu Mivamotu tada predložio da ode do Carla Heinea i njim razgovara o tih sedam jutara. Možda senešto još može srediti.Liesel je odmahivala glavom i kršila ruke u pregači. - Prodali sm zemlju - ponovila je kao da se ispričava. - Ole iCarl su se rukovali, zna Primili smo kaparu. Moramo održati zadanu riječ. Zemlja je prodan znaš. Žao nam je.Japanac je tada ustao. - Trebao sam doći ranije - rekao je.Sutradan je ponovno došao Carl - Liesel gaje telefonom bila obaviji stila o Kabuu Mivamotu - kako bi sa stajeskinuo natpis o prodaji. O je, oslanjajući se na štap, stajao uza staju i pričao mu o susretu s Japai cem. Carla su,sjećao se, zanimale pojedinosti u vezi s tim razgovoror Kimao je glavom i pomno slušao. Ole Jurgensen ispričaomu je sve - k; ko je kod Japanca nestalo svakog traga ljubaznosti, kako je bilo nem< guće pročitati

izraz njegovalica kada je čuo daje zemlja koju je toliko ž< •io već prodana. Carl Heine samo je kimao, a onda se spustio sljestav u mci držeći natpis. - Hvala što ste mi rekli - rekao je.11Nakon stoje za taj dan određena podnevna stanka, Kabuo Miya-moto je objedovao u svojoj ćeliji, kao stoje toučinio već sedamdeset sedam puta. Ćelija je bila jedna od dviju u podrumu upravne zgrade okruga i nije imala nirešetke ni prozore. Bila je dovoljno velika za niski ležaj pribavljen iz vojnih viškova, nužnik, umivaonik iormarić uz krevet. U jednome kutu betonskoga poda nalazio se odvod, a na vratima rešetka visoka i široka teknekoliko desetaka centimetara. Osim toga nije bilo nikakvih drugih otvora i proreza kroz koje bi unutra moglodopirati svjetlo. Sa stropa je visjela obična gola žarulja, a Kabuo ju je mogao uključivati i isključivati vrtnjom ugrlu. Ipak, prije isteka prvoga tjedna u sebi je otkrio sklonost tami. Oči su mu se na nju prilagodile. Kada je togolo svjetlo bilo isključeno, manje gaje mučio tijesan prostor ćelije, manje je bio svjestan činjenice daje zatočen.Kabuo je sjedio na rubu ležaja, a objed mu je stajao na ormariću pred njim. Sendvič s maslacem od kikirikija iželeom, dvije mrkve, hrpica želatine od limete, limena šalica s mlijekom, sve to na pladnju iz kanti-ne. Svjetlomu je tada bilo uključeno. Uključio ga je kako bi vidio što jede, ali i kako bi pogledao odraz svog lica u zrcalu zabrijanje koje je držao u ruci. Supruga mu je rekla da izgleda kao jedan od Tojovih vojnika. Želio se uvjeriti je liuistinu tako.Sjedio je s pladnjem na nekoliko centimetara od koljena, suočavajući se s tim odrazom u malenome zrcalu. Jasnoje vidio kako mu je lice nekoć bilo dječačko i kako je na to lice došlo lice njegovih ratnih godina - lice koje gaviše nije čudilo, premda je u početku pri pogledu na njega osjećao silnu zapanjenost. Vratio se kući iz rata i uvlastitim očima ugledao uznemirene praznine koje je viđao i u očima drugih vojnika koje je poznavao. Nije setoliko činilo da gledaju kroz predmete, koliko da gledaju pokraj sadašnjeg stanja svijeta i promatraju svijet kojije za njih za-128

uvijek u daljini, a istodobno bliži od sadašnjega. Kabuo se na taj način sjećao puno toga. Pod površinom njegovasvakodnevnog života tekao je život koji je proživljavao kao daje pod površinom vode. Kabuo se sjećao kako sepod vojničkom kacigom na nekom šumovitome obronku, pod neprestanim zujanjem pčela, pokazalo lice vrlomladog dječaka kojeg je bio pogodio točno u prepone. Kada mu se Kabuo s jedne strane približio, dječak gaješirom rastvorenih očiju pogledao ispružen na tlu i kroz stisnute zube progovorio na njemačkome. Potom ga jeobuzela panika, pa je posegnuo za puškom i Kabuo gaje tada još jednom pogodio, u srce, iz

neposredne blizine.Ipak, dječak je i dalje bio živ i ležao na leđima između dvaju stabala, dok je Kabuo stajao kojih metar i pol dalje,posve paraliziran, nepomično držeći pušku uz rame. Dječak se objema rukama držao za prsa, sve snage ulažući uto kako bi pridignuo glavu s tla, istodobno pokušavajući udahnuti, potom uvlačeći užareni poslijepodnevni zrak.Zatim se ponovno oglasio, kroza stisnute zube, i Kabuu je tada postalo jasno da moli, da preklinje, da odAmerikanca koji ga je ubio traži da ga spasi - nije imao izbora, to gaje morao zamoliti, u blizini nije bilo nikogdrugog. Sve to bilo je previše i kada je dječak prestao govoriti, prsa su mu se još pet-šest puta trznula, a krvpotekla na usta i niz obraze. Kabuo je tada zakoračio naprijed, s puškom, i čučnuo uz njemačkog dječaka, njemuzdesna, i dječak je položio dlan na Kabuovu čizmu, sklopio oči i izdahnuo. Na ustima mu se još nekolikotrenutaka zadržao grč i Kabuo gaje promatrao sve dok se nije posve izgubio. Iz Nijemčevih crijeva ubrzo seuzdigao miris doručka.Kabuo je sada sjedio u zatvorskoj ćeliji i pomno proučavao odraz svoga lica. Nad njim nije imao nikakvanadzora. Lice su mu oblikovala vojnička iskustva i svijetu je izgledao obuzeto upravo stoga što se tako i osjećao.I nakon svih godina koje su protekle mogao je razmišljati o tom njemačkome dječaku kako umire na obronku iosjetiti vlastito srce kako snažno udara, kao kada je čučao oslonjen na drvo, pio iz čuturice, dok mu je u ušimasve odzvanjalo, a noge mu drhtale. Što bi uopće mogao reći ljudima na San Piedru kako bi objasnio hladnoćukojom zrači? Svijet je bio nestvaran, dosadna smetnja koja mu onemogućava da se usredotoči na sjećanje na togdječaka, na oblak kukaca nad tim zaprepaštenim licem, na lokvicu krvi koja mu se, onako prodorna mirisa,probijala kroz košulju i upijala u šumsko tlo, na zvuk topovske vatre koji je dopirao s obronka na istoku - otišaoje s tog mjesta, a onda, opet, i nije otišao. Ipak, to nije bilo jedino ubojstvo, počinio je još tri, manje teška odprvoga, no ipak ubojstva. Kako onda takvo lice objasniti ljudima?

129Nakon nekog vremena, u ćeliji i posve bez pokreta, počeo je na objektivan način promatrati to lice i tada jeugledao ono stoje vidjela i Hatsue. Porotnicima je namjeravao prenijeti svoju nedužnost, želio je da vide kakomu je duh progonjen, sjedio je uspravno u nadi da će takva očajnička smirenost odražavati stanje njegova duha.Tome gaje naučio otac: stoje veća pribranost, to se čovjek više otkriva, istina o čovjekovu unutarnjem životupostaje očitija - kakvo zgodno proturječje. Kabuu se dotada činilo da je njegova odvojenost od svijeta nekakoposve jasna, da se sama objašnjava, da će sudac, porotnici i ljudi u gledalištu prepoznati lice ratnoga

veteranakoji je zauvijek žrtvovao unutarnji mir kako bi njima ostao njihov mir. Sada, dok se promatrao, pomnoproučavajući svaku pojedinost lica, uvidio je da umjesto svega toga izgleda prkosno. Odbio je bilo kako reagiratina sve što se događa, porotnicima nije omogućio da na njegovu licu razaberu kucaje njegova srca.Ipak, dok je slušao svjedočenje Ette Heine, Kabuo je osjetio kako se u njemu pokreće ogorčeni bijes. Osjetio jekako se njegov pomno građeni vanjski izgled raspada dok je ona sudu tako uvjerljivo govorila o njegovu ocu.Tada gaje obuzela želja da porekne ono stoje rekla, da prekine njezin iskaz istinom o svome ocu, snažnom ineumornome čovjeku, besprijekorno poštenome, usto i dobrome i skromnome. No sve to ipak je potisnuo.Sada, u zatvorskoj ćeliji, nepomično je u zrcalu promatrao masku koju je nosio, a koju je pripremio tako daodražava njegov rat i snagu koju je prikupio kako bi se suočio s njegovim posljedicama, a koja je, međutim,pokazivala bahatost, tajnovitu nadmoć ne samo prema sudu, nego i prema mogućnosti smrti s kojom se na sudusuočavao. Lice koje je vidio u malenome zrcalu bilo je isto ono koje je imao otkako gaje rat natjerao da sezagleda unutra, i premda se trudio da ga promijeni - jer takvo je lice opterećenje - ostajalo je njegovo, konačno inepromjenjivo. U sebi je znao daje počinio ubojstvo, daje u ratu ubio vojnike, i upravo ta krivnja - za to nijeznao druge riječi - u njemu je živjela stalno, a on se tako trudio daje ne pokazuje. Ipak, sam taj trud prenosio jeporuku o krivnji, i on nije vidio način na koji bi to mogao spriječiti. Nije mogao mijenjati izraz koji je njegovolice poprimalo dok bi sjedio s dlanovima položenima na optuženikov stol, leđima okrenut svojim otočanima. Nanjegovu licu, znao je, odražava mu se sudbina, kako je to Nels Gudmundsson naglasio na početku čitave priče: -Postoje činjenice - rekao mu je tada - i porotnici ih slušaju, no još više, oni te promatraju. Gledaju ne bi li vidjelišto se događa s tvojim licem, kako se mijenja kada svjedoci govo-130

re. Za njih, u konačnici, odgovor leži u tome kakav dojam ostavljaš u sudnici, kako izgledaš, kako se držiš.Sviđao mu se taj čovjek, taj Nels Gudmundsson. Postao mu je simpatičan još onog rujanskoga poslijepodnevakada se prvi put pojavio na vratima njegove ćelije, s preklopljenom šahovskom pločom pod rukom i kutijom zahavanske cigare punom figura. Kabuu je ponudio cigaru iz džepa na košulji, potom je pripalio svoju cigaru i izkutije izvadio dvije čokoladice, te ih dobacio na ležaj pokraj Kabua, ničim ne pokazujući da ih mu je dao. Bio jeto njegov način iskazivanja obzirnosti.- Ja sam Nels Gudmundsson, tvoj odvjetnik - rekao je. - Sud mi je dodijelio dužnost da te zastupam. Ja ću...- Nisam kriv - rekao je odmah Kabuo. - Nisam ništa učinio.

- Čuj me - rekao je Nels. - Evo kako ćemo... S time glavu možemo razbijati kasnije, može? Već pedeset godina, iviše, pokušavam pronaći nekoga tko ima slobodnog vremena za šah. Nekako mi se čini da bi upravo ti mogaobiti taj...- Jesam - reče Kabuo. - Ali...- Bio si u vojsci - reče Nels. - Rekao bih stoga da si opasan u šahu. Šah, dama, remi, bridž, ajnc, domino, jamb.A pasijans? - nastavi Nels. - Pasijans bi ovdje za tebe mogao biti prava stvar.- Nikada nisam volio pasijans - odgovori Kabuo. - Usto, tko u zatvoru počne igrati pasijans upravo želi da gaobuzme depresija.- To mi nikada nije palo na pamet - reče Nels. - Morat ćemo te izvući odavde, upravo tako. - Potom senasmiješio.Kabuo kimne. - Možete to?- Trenutačno ne popuštaju ni u čemu, Kabuo. Mislim da ovdje ostajesdo suđenja.- Ne bi ni trebalo biti nikakvog suđenja - reče Kabuo.- Alvin Hooks ne bi se složio s tobom - reče Nels. - On sada prikuplja materijal za suđenje. Vrlo ozbiljnorazmišlja o optužnici za ubojstvo s predumišljajem i ozbiljno kani tražiti smrtnu kaznu. I mi bismo se trebalipovesti za njim... uozbiljiti se. Nas dvojicu čeka puno posla. No, prije toga, što kažeš na partiju šaha?Smrtna kazna, ponovi Kabuo u sebi. Bio je budist i vjerovao je u zakonitosti karme, tako da mu je bilo logičnoda će možda morati platiti za ubojstva počinjena u ratu: čovjeku se sve vraća, ništa nije slučajno. Strah od smrtisada se u njemu pojačao. Pomislio je na Hatsue i djecu i učinilo mu se da mora biti prognan od njih - jer ih tolikovoli - kako bi otpla-

131_ Sjednite na ležaj - reče Nelsu, nastojeći se primiriti. - Ploču ćemo postaviti na ormarić._ Fino - rekao je Nels. - Odlično.Starac je nesigurnim pokretima ruku stao namještati figure. Nadla-nice su mu bile pune tamnih mrlja, a koža,gotovo providna, išarana istaknutim venama.- Crne ili bijele? - upita ga Nels.-1 jedne i druge imaju prednosti - odvrati Kabuo. - Vi birajte, gospodine Gudmundsson.- Većina igrača više voli imati početni potez - reče Nels. - Zašto jetako?- Bit će da vide neku prednost u tom prvome potezu - reče Kabuo.- Valjda vjeruju u napadačku taktiku.- A ti ne? - upita Nels.Kabuo u svaku ruku uzme po jednog pješaka i stavi ih iza leđa.- Najbolji način za rješavanje tog problema - reče. - Na taj način treba samo pogađati. - Tada pred Nelsa ispružizatvorene šake.- Lijeva - reče starac. - Ako to već prepuštamo slučaju, lijeva je ravnopravna desnoj. Na taj su način obje iste.

- Vi niste skloni određenoj boji? - upita Kabuo. - Više volite bijele? Ili crne?- Otvori dlanove - odvrati Nels i ugura cigaru među zube visoko s desne strane - umjetno zubalo, sine Kabuu.Prvi potez pripao je Nelsu. Pokazalo se i da starac uopće ne rošira. Uopće ga nisu zanimale završnice. Strategijamu se sastojala od prepuštanja prednosti u igri radi pozicije, žrtvovanju figura u početku u zamjenu zanepobjediv raspored na ploči. Pobijedio je, premda je Kabuo jasno vidio što čini. Nije bilo nikakva nepotrebnogkompliciranja. Partija je, posve iznenada, završila.Kabuo sada odloži zrcalo na pladanj s hranom i pojede pola žela-ine od limete. Potom je pojeo mrkve i ostataksendviča i izlio limenu ša-lcu s mlijekom, nakon toga je dvaput puneći vodom. Zatim je oprao ru-e, skinuo cipelei ispružio se na zatvorskome krevetu. Nakon nekog vremena ponovno je ustao i okrenuo žarulju. Potom, u tami,optuženik je Ponovno legao, zatvorio oči i stao sanjati.Sanjao je budan - sanjarije i prizore kakvi su mu se često javljali u Ce'iji. Na taj način oslobađao se zidova islobodno tumarao šumskim Putovima San Piedra, rubovima jesenskih pašnjaka pokrivenih slojem lnJa; umislima je pratio određene dijelove puta koji su odjednom vodili132

do grmova kupine ili neočekivanih polja škotske žutilovke. U mislima je vidio tragove nekadašnjih pravacakojima su se izvlačili trupci i zaboravljenih prilaza farmama koji su vodili do dolina sa zimskom paprati i lažnomkalom. Ti putovi katkada bi se gubili u blatnjavim strminama nad morem; drugi bi put krivudali do obale, gdje sudebeli cedrovi, mlade johe i javori, oboreni zimskim plimama, ležali s vršcima osušenih grana zakopanima upijesku i šljunku. Valovi su donosili morsku travu i njome prekrivali srušena stabla debelim vlažnimpovjesmima. Misli bi mu potom pošle dalje i Kabuo bi se ponovno našao na moru, mreže uronjene pod površinu,s jatima lososa, i stajao na prednjoj palubi klandera4, s povjetarcem na licu i sjajnim fosforom u vodi predsobom, bijelim krije-stama valova, srebrnima na mjesečini. Na svome ležaju u zatvoru okruga Island ponovno jeosjećao more i zibanje broda koji siječe površinu; zatvorenih očiju mirisao je sol i vonj lososa pod palubom,osluškivao rad mrežnoga vitla i duboko brujanje motora. Jata morskih ptica polije-tala su s površine mora,uzdižući se prema prvom magličastome svjetlu dok se Islander vraćao kući za svježega jutra, s petstotinjakkraljevskih lososa pod palubom, i vjetrom koji mu je zavijao među konopcima. U tvornici konzervi svaku je ribunajprije zadržao u ruci i tek je tada bacao uvis i preko ograde - plamene, velike losose, gipke i sjajne, dugačkepoput njegove podlaktice i teške četvrtinu njegove težine, otvorenih sjajnih, staklastih očiju. Ponovno ih jeosjećao u rukama dok su nad njim letjeli galebovi, često i naglo mijenjajući smjer. Kada bi polako krenuo prema

pristaništu, galebovi su ga slijedili u visinama, prsa izloženih vjetru. A onda, dok bi prao Islanderovu palubu,našao bi se usred jata galebova. Čuo bi njihovo kreštanje i promatrao ih kako kruže nisko nad brodom, tražećiostatke riba, dok bi ih Marlin Teneskold ili William Gjovaag gađali dvocijevkom, tako da bi se galebovi spustilina površinu mora. Prasak puške odzvanjao bi brežuljcima oko Amity Harbora i Kabuo se tada prisjetio što je ovegodine propustio: zlatne i crvene boje na brezama i johama, hrđastu jesensku boju javorova, crvenkastosmeđeboje ranog listopada, prešu za jabukovo vino, bundeve i košare s kašom od mladih tikvica. Miris otpaloga lišća unepomičnome sivilu jutra, dok se dovlači na trijem nakon cjelonoćnog ribolova, i guste, fine krošnje cedrova.Prhko šuštanje lišća pod nogama; lišće koje se nakon kiše pretvara u kašu. Nedostajale su mu jesenske kiše, vodakoja mu klizi kralješcima i miješa1 "Otočanin".

133s kapljicama mora u njegovoj kosi - stvari za koje nije ni slutio da bi mu ikada mogle nedostajati.U kolovozu je odveo obitelj na otok Lanheedron. Brod su privezali Za učvršćenu platformu i on ih je malenimčamcem na vesla potom prebacio do plaže Sugar Sand. Kćeri su mu stajale u valovima, štapovima dirale meduzei skupljale ježeve; potom su, držeći se potočića, prošli kroz šumovitu udolinu. Kabuo je u desnoj ruci nosiodjetešce, sve dok nisu došli do slapa, kaskade koja se prelijevala preko zida mahovine. Ondje su objedovali usjeni cuga i ubirali ružičaste maline. Hatsue je pod brezama pronašla pet-šest pupavki i pokazala ih kćerima.Posve su bijele i lijepe, objasnila je, ali smrtonosne za onoga tko ih pojede. Pokazala im je i gospin vlasak ublizini; crne stabljike, rekla je, zadržavaju sjaj u pletivu košare od borovih iglica.Tog joj se dana neizrecivo divio. Skupljala je stabljike divljeg đum-bira za začin riži i lišće stolisnika za čaj. Naobali je zašiljenim štapom vadila školjke, prekopavajući polukrug pred sobom. Pronašla je morsko staklo ifosiliziranu rakovu nogu utisnutu u konkrementu. Močila je djetešce morskom vodom. Djevojčice su pomogleKabuu da s obale skupi drvo kojim su uvečer naložili vatru. Uz posljednje tračke svjetla ponovno su se otisnuličamcem. Najstarija kći udicom je uhvatila bakalar na području pojasova velikih morskih algi oko Lanheedrona.On gaje u čamcu izrezao na trake, a Hatsue je za to vrijeme, s povrazom u ruci, uhvatila još jedan bakalar.Večerali su na moru - bakalar, školjke, rižu s đum-birom, čaj od stolisnika. Srednja kći i najmlađe dijete spavalisu na njegovu ležaju, najstarija je kći bila za kormilom. Kabuo i Hatsue pošli su na prednju palubu. Stajao jegrudima oslonjen na njezina leda, rukama držeći užad sve dok se na jugu nisu pojavila svjetla Amity Harbora.

Tada se vratio u kabinu i promijenio smjer plovidbe kako bi u kanal ušli izravno pramcem. Postoje od njepreuzeo kormilo, kći se naslonila na njega, iako su u luku ušli u ponoć, a djevojčina glava još je bila naslonjenana njegovu ruku.A onda se prisjetio polja jagoda prije Manzanara i ponovno je bio "nJima, kao i uvijek, u moru jagoda, međunepreglednim redovima, u la-inntu izdanaka, zamršenih poput mreža arterija, koji rastu na površini esetak farmipoznatih mu iz djetinjstva. Bio je među tim povišenim re-ovinia, pognut, i ubirao plodove osjećajući sunce navratu, spušten nisko nad zemlju u moru zelene i crvene boje, u mirisu zemlje i njezinih Plodova koji se uzdizaopoput fine maglice, trudom ruku puneći dvanaest pletenih borovih košarica u svojoj kutiji. Vidio je svojusuprugu prije134

nego što je pošla za njega, vidio ju je u berbi na farmi Ichikawinih. Vidio je kako je noseći svoju kutiju pošaoprema njoj, kao nehotice, kao pukim slučajem, kako ona nije primijetila njegovo približavanje, zaokupljenaposlom, pognuta, no u posljednjem je trenutku ipak podignula pogled, okretna kao i uvijek, i dalje ubirućiplodove -jagode su joj spokojno, poput crvenih dragulja, ležale među prstima - i dok gaje gledala u oči, stavljalaih u jednu od borovih košarica, od kojih su tri već bile prepune zrelih plodova. Čučnuo je malo podalje od nje i,ubirući jagode, promatrao njezinu pojavu - kako čuči s bradom uz koljena, kose čvrsto povezane u dugačku,debelu pletenicu, sa znojem na čelu i tankim pramenovima kose koji su se oteli željenome rasporedu - padali sujoj preko obraza i nosa. Bilo joj je šesnaest godina. Tako pognuta, presavijena, s grudima naslonjenima na bedra,nosila je pletene sandale i crvenu ljetnu haljinu od muslina s uskim naramenicama. Ponovno je uočio snagunjezinih nogu, smeđu boju gležnjeva i listova, gipkost kralježnice, tanki sloj znoja na vratu. A onda je stiglavečer i on je skrenuo sa šumskoga puta za South Beach kako bi pogledao njezinu kuću od izlizanih cedrovihdaščica i, na suprotnoj strani polja, mjesto na kojem je živjela: polja obrubljena visokim cedrovima i obasjanaprovidnom mjesečinom. Petrolejska svjetiljka narančastim je sjajem obasjavala prozor Hatsuina doma, vrata subila otvorena, dvadesetak centimetara, i snop svjetla prelazio je preko trijema. Cvrčci i žabe, bučan pas u trku,rublje koje se napuhuje na noćnome povjetarcu obješeno na konopcu. I tada je ponovno udisao zelenilo mladicajagoda, kišu u otpalim cedrovim iglicama, i miris slane vode. Polako je išla prema njemu, noseći kantu skuhinjskim otpadom, uz škripu sandala, prema hrpi komposta, na povratku prolazeći uz grm malina. Promatraoju je kako jednom rukom pridržava kosu na zatiljku, a drugom među stabljikama traži najslađu

malinu. Pete sujoj se pritom podizale s potplata sandala. Brzo je stavila plodove u usta, i dalje držeći kosu, dok su se stabljikenakon stoje otrgnula maline tiho povijale unatrag. Stajao je i promatrao je, zamišljajući kako bi u ustima osjetiohladan okus malina kada bi je te večeri poljubio.Vidio ju je onakvu kakvu ju je vidio i na satu povijesti, s vrškom olovke u ustima, s jednom rukom položenomna vrat, nevidljiv pod bujnom kosom. Prolazila je hodnicima s knjigama pritisnutima na grudi, u plisiranojsuknji, višebojnome puloveru geometrijskih uzoraka, bijelim čarapama uredno presavijenima nad ulaštenimoniksovim kopčama na cipelama. Pogledala gaje i potom jednako brzo odvratila pogled, u prolazu ne govorećiništa.

135Sjećao se Manzanara, prašine u barakama, u šupama od ljepenke i kantini: čak je i kruh imao zrnat okus. Brinulisu se za patlidžane i zelenu salatu u logorskome povrtnjaku. Za to su dobivali malu naknadu, a radili su dugo;rečeno im je da im je dužnost puno raditi. On i Hatsue isprva su razgovarali o malo čemu, potom o poljima naSan Piedru koja su ostavili i o mirisu jagoda u dozrijevanju. Počeo ju je voljeti, voljeti više od njezine pukeljepote i dražesti, i kada je uvidio da u srcima imaju jednak san, osjetio je veliko pouzdanje i sigurnost u vezi snjom. Poljubili su se u stražnjem dijelu kamiona kojim su se jedne večeri vraćali u logor, i taj njezin topli i vlažniokus, koliko god kratko trajao, spustio mu ju je iz svijeta anđela, i donio u ljudski svijet. Na taj se način njegovaljubav produbila. Dok bi radili u povrtnjaku, prošao bi kraj nje i na trenutak joj stavio ruku oko struka. Ona bimu prstima, koji su u Manzanaru postali žuljevitiji i tvrdi, stisnula dlan, a on bi uzvratio stisak i potom bi sevratili plijevljenju. Vjetar im je na lica nanosio pustinjski pijesak, sušio im kožu, a kosu pretvarao u snop žica.Sjećao se izraza Hatsuina lica kada joj je rekao da se prijavio u vojsku. Nije samo to što ga neće biti, rekla mu je- premda je već i to užasno - nego više mogućnost da se možda nikada ne vrati, ili da se vrati kao posve drugaosoba. Kabuo joj nije ništa obećao - nije joj mogao reći hoće li se vratiti, ni hoće li na povratku biti isti onajKabuo. To je pitanje časti, objasnio joj je, i nema izbora: mora prihvatiti dužnost koju mu nameće rat. Isprva jeodbijala uopće shvatiti takvo što i ustrajno mu je ponavljala da su obveze manje važne od ljubavi, u nadi daKabuo osjeća isto to. No on se nikako nije mogao složiti s takvim postavljanjem stvari; ljubav je duboka i značisam život, no časti ne može okrenuti leđa. Ne ode li u rat, više nije to što jest, više nije Kabuo, i u tom slučajunije je dostojan.

Otišla je od njega i nastojala ga se kloniti; tri dana nisu razgovarali. A onda je on konačno došao k njoj, u suton,u povrtnjaku, i rekao joj da je voli više od svega na svijetu i kako se samo nada da će shvatiti zašto mora otići.Od nje nije tražio ništa više, samo to priznanje njegove prirode, karaktera njegove duše. Hatsue je, stojeći smotikom na dugačkome dršku, rekla kako je od gospođe Shigemura naučila daje karakter ujedno i sudbina.Morat će učiniti ono što mora, a ona će morati postupiti jednako tako.Kimnuo joj je i uložio silan trud kako ne bi ništa pokazao. Potom se okrenuo i pošao dalje između redovapatlidžana. Već se bio udaljio dvadesetak metara kada ga je zazvala imenom i upitala ga hoće li je, prije136

nego što ode, uzeti za ženu. - Zašto se želiš udati za mene? - upitao ju je, a ona je odgovorila: - Da zadržim diotebe. Ispustila je motiku iz ruku i prešla onih dvadesetak metara kako bi ga uzela u zagrljaj. - / to je stvar mojeprirode - prošaptala je. - Sada mije sudbina voljeti te.Bio je to, sada mu je bilo jasno, ratni brak, požuren jer nije bilo izbora i jer su oboje osjećali da postupajuispravno. Poznavali su se tek nekoliko mjeseci, premda su se oduvijek s naklonošću gledali iz daljine, a njemuse, kada bi o tome razmišljao, činilo kako im je jednostavno bilo suđeno da se vjenčaju. Njegovi su roditeljiodobrili brak, kao i njezini, i on je bio sretan što u rat odlazi sa spoznajom da ga ona čeka i da će po njegovupovratku biti uz njega. A onda se vratio, kao ubojica, i onaj njezin strah od toga da to više neće biti Kabuo takose ostvario.Sjećao se i očeva lica i sablje koju je u vrijeme prije Pearl Harbora čuvao u drvenome ormaru. Ta kalana koju jeizradio majstor Masa-mune, bila je u vlasništvu obitelji Mivamoto, govorilo se, već šest stoljeća. Otac ju je držaou koricama i omotanu tkaninom. Bilo je to neukra-šeno i vrlo korisno oružje. Ljepota mu je bila u jednostavnosti,čistoći zaobljene linije; čak i drvene korice bile su jednostavne i bez obilježja. Otac ju je, zajedno s drugimstvarima - drvenim sabljama za vježbanje kenda, sageom, obijem, hlačama hakama, bokkenom - uzeo ijednenoći zakopao u polju jagoda, položio ih pomno omotane u rupu zajedno s dinamitom kojim je vadio panjeve,škrinjom punom knjiga i svitaka ispisanima japanskim znakovima, te s fotografijom na kojoj je Kabuo, u Društvenomedomu japanske zajednice San Piedra, bio odjeven u feudalnu odjeću bugeisha i zamahivao štapom zakendo.Kabuo je počeo učiti kendo kao sedmogodišnji dječak. Otac ga je jedne subote poveo u dvoranu Društvenogadoma, gdje je u jednome kutu bio postavljen dojo. Kleknuli su pred nišom u stražnjem dijelu prostorije ikoncentrirali se pred policom na kojoj su uredno posložene stajale zdjelice s nekuhanom rižom.

Kabuo je naučionakloniti se u sjedećem položaju. Dok je sjedio na petama, prekriženih nogu, otac mu je prigušenim glasomobjasnio značenje zenshina, koji je dječak shvatio kao stalnu svijest o potencijalnoj opasnosti. Otac je završiodvaput ponovivši tu riječ - zenshin! zenshin! ~ potom je sa zida skinuo drvenu motku i, prije nego što se Kabuouspio snaći, njome ga opalio posred trbuha.- Zenshin! - rekao je Zenhichi, dok je dječak hvatao dah. - Nisi li rekao da si shvatio'?Otac mu je rekao da će se, želi li naučiti kendo, od njega tražiti više nego od prosječnoga čovjeka. Želi li i unatočtome učiti? Izbor ovisi o njemu. O tome treba u miru razmisliti.

137Kada je Kabuu bilo osam godina, otac mu je u ruku prvi put stavio oružje - bokken. Stajali su u poljima jagoda,rano jednog srpanjskoga jutra, neposredno po svršetku berbe. Bokken, zavinuti komad trešnjina drva dugačakoko metar, nekoć je pripadao Kabuovu pradjedu, čovjeku koji je prije nastupanja razdoblja Meiji bio samuraj, akasnije - postoje nošenje sablje zabranjeno zakonom - deset dana uzgajivač riže na državnim poljima. Nakontoga pridružio se skupini od dvije stotine pobunjenih samuraja u Kumamotu. Oni su stvorili Društvo božanskeoluje i vitlajući sabljama napali carsko vojno uporište, u napad krenuvši nakon trodnevnoga posta. Branitelji,koji su u rukama imali puške, u početnom su naletu pobili sve osim dvadeset devetorice samuraja; preživjeli supočinili samoubojstvo na bojnome polju. Među njima je bio i Kabuov pradjed.- Potekao si iz obitelji samuraja - rekao mu je otac na japanskome. - Tvoj je pradjed umro jer nije mogao prestatibiti samurajem. Imao je tu nesreću da živi u doba kada samuraji više nisu bili potrebni. Tome se nije mogaoprilagoditi i tako ga je nadvladao bijes koji je osjećao prema svijetu. Sjećam se, Kabuo, koliko je to bio bijesančovjek. Živio je za osvetu protiv dinastije Meiji. Kada su mu rekli da u javnosti više ne smije nositi sablju,priključio se zavjeri čiji je cilj bio pobiti ljude koje gotovo uopće nije poznavao - vladine službenike, ljude sobiteljima koji su živjeli u našoj blizini, koji su prema nama bili ljubazni, s čijom smo se djecom igrali. Počeo seponašati iracionalno i govorio je o tome kako će se pročistiti tako da ga carske puške više neće moći raniti. Noćuga nikada nije bilo. Nismo znali kamo odlazi. Moja je baka grizla nokte. Svađala bi se s njim kad bi se ujutrovratio kući, no on nikako nije mijenjao navike, niti bilo što objašnjavao. Oči su mu bile krvave, lice nepomično.Sjedio je i bez riječi jeo iz svoje zdjelice, noseći sablju po kući. Govorilo se da se pridružio drugim samurajimakoje su svrgnuli Meiji. Prerušeni su harali cestama, sa sabljama u rukama, i ubijali vladine službenike. Bili subanditi, lopovi i odmetnici. Moj djed - toga se dobro sjećam - s radošću je dočekao novosti o

atentatu na OkubaToshimichija, čovjeka odgovornog za zapljenu dvorca i potpuni raspad vojske njegova gospodara. Nasmiješiose, pokazao zube i u to ime pio.- Moj je djed bio vrhunski majstor u rukovanju sabljom - objasnio mu je Zenhichi - no na koncu gaje nadvladaotaj bijes. To je ironično jer mi je, dok sam bio tvojih godina, i dok je još bio zadovoljan i miroljubiv čovjek,nebrojeno puta govorio o tome kakvom sabljom čovjek treba mahati. "Sablja koja daje život, a ne sablja koja gaoduzima, cilj je svakog138

samuraja", govorio je tada moj djed. Svrha je sablje davati, a ne oduzimati život.- S bokkenom možeš biti vrlo dobar, samo ako se usredotočiš -rekao je Kabuov otac. - Ti to imaš u sebi. Trebašsamo odlučiti učiti... sada, kada ti je osam godina.- Želim - odgovorio je Kabuo.- Znam da želiš - rekao je njegov otac. - Ali pogledaj, ruke... • Kabuo popravi položaj ruku.:- Stopala - rekao mu je otac. - Prednje više prema unutra. Previšf težine na stražnjem.Počeli su raditi na okomitome udarcu, krećući se među jagodama; dječak je napadao, muškarac uzmicao; bili suzajedno, usklađeni. - Bokken udara - rekao je Kabuov otac. - Kukovi i trbuh režu. S udarcem moraš zategnutitrbušne mišiće. Ne, koljena su ti ukočena... ona moraju popustiti kada udariš. I lakat mora biti mekan, inače seudarac prekida, bokken više ne dobiva snagu tijela. Kukovi se spuštaju, koljena i laktovi popuštaju, trbuh jezategnut, reži, okreni, ponovno, udari...Otac je Kabuu pokazao kako treba držati drveni štap tako da ručni zglobovi ostanu savitljivi i slobodni. Prošlo jesat vremena i došlo vrijeme za rad u polju, tako da su odložili bokken. Nakon toga, svakoga jutra, Kabuo jeuvježbavao udarce kenda - okomiti udarac koji bi po sredini nekome raskolio glavu i sa svake strane ostavio pojedno oko, a lubanja bi ostala raspolovljena; četiri dijagonalna poteza - slijeva i zdesna, prema gore i prema dolje- koji bi čovjeka presjekli ispod kakvog rebra ili mu u jednom potezu odrezali ruku; vodoravni udarac, u zamahuslijeva, koji bi čovjeka mogao presjeći u struku i, konačno, najčešći udarac kenda, vodoravni prodor kojim bidešnjak velikom silinom mogao prodrijeti kroz lijevu stranu protivnikove glave.Uvježbavao ih je sve dok mu nisu postali prirodnim pokretima, dijelom njegove ličnosti, dok mu bokken nijepostao produžetkom ruku. U vrijeme kada mu je bilo šesnaest, u društvenome domu više nije bilo nikoga tko biga mogao poraziti, čak ni petorica-šestorica odraslih otočana kojima je kendo bio ozbiljan hobi, čak ni otac, kojije bez imalo stida priznao sinovu nadmoć. Mnogi u Kendo-klubu govorili su da je Zenhichi, unatoč dobi, ostaovrhunski borac, čišćih pokreta u odnosu na sina, no i to da dječak, Kabuo, ima snažniji borbeni duh i više

spremnosti da se posluži tamnijom stranom svoje ličnosti kako bi ostvario konačnu pobjedu.

139Tek postoje ubio četvoricu Nijemaca Kabuo je uvidio koliko su bili u pravu, koliko su se, vidovitošćusvojstvenom starijima, uspjeli zagledati duboko u njegovo srce. Bio je ratnik, a ta mračna surovost na njega seprenijela preko krvi obitelji Mivamoto. Sudbina je njemu dodijelila zadaću daje prenese na sljedeću generaciju.Priča o pradjedu, o poludjelome samuraju, bila je i njegova priča, to je sada jasno uviđao. Katkada, kada biosjetio kako mu se bijes pojačava zbog toga što je izgubio obiteljsku ! zemlju zasađenu jagodama, taj bi bijesskupio duboko u utrobi i potom i bi stajao u dvorištu sa svojim štapom za kendo i ponavljao mračnu koreografijusvoga umijeća. Nakon rata vidio je samo mrak, kako u svijetu, tako i u vlastitoj duši, posvuda osim u mirisujagoda, u dobrome mirisu svoje supruge i svoje troje djece, dječaka i dviju djevojčica, ta tri dara. Činilo mu se dani na trenutak ne zavrjeđuje sreću koju mu donosi obitelj, tako daje kasno noću, kada ne bi mogao spavati,zamišljao kako će im napisati poruku u kojoj će posve objasniti svoj grijeh. Potom će ih napustiti i otići patitisam, a nesreća će u njemu preplaviti bijes. Ta će nasilnost iz njega tada možda konačno nestati i osloboditi gakako bi se mogao duboko zamisliti nad svojom sudbinom i svojim sljedećim životom u Velikome kolu.Sada, dok je tako sjedio, optužen za ubojstvo Carla Heinea, činilo mu se da je pronašao to mjesto za patnju okojem je maštao i koje je priželjkivao. Jer Kabuo Mivamoto u svojoj je ćeliji patio zbog straha od neizbježnepresude. Možda mu je sudbina sada odredila da plati za one živote koje je oduzeo obuzet razjarenošću. Takva jenarav uzroka i posljedica, takva je nestalnost svega na svijetu. Kakva je samo zagonetka taj život! Sve jepovezano sa zagonetnošću i sudbinom. U svojoj zamračenoj ćeliji meditirao je o tome i sve mu je iz trenutka utrenutak postajalo čišće i jasnije. Prolaznost, uzrok i posljedica, patnja, žudnja, dragocjena narav života. Svakoosjećajno biće upinje se i napreže ljušturu identiteta i osobitosti. Ima i dovoljno vremena i dovoljno jasnihspoznaja o patnji kako bi pošao uzlaznim putem oslobađanja za koji će mu trebati mnogo života. Morat će prijećišto je moguće veći dio puta i prihvatiti činjenicu daje planina njegovih nasilnih grijeha previsoka da bi se na njuuspeo za ovoga života. Na nju će se penjati i u sljedećem životu i u onom nakon njega, a patnja će se neizbježnosamo pojačavati.12Vani je vjetar ustrajno puhao sa sjevera, nanoseći snijeg na upravnu zgradu okruga. Do podneva grad je većprekrilo više od sedam centimetara snijega, toliko prozračnoga da se jedva i moglo reći da gaje nešto prekrilo;

kovitlao se poput kakve ledene magle, poput daha duhova, gore-dolje ulicama Amity Harbora - vrtlozibrašnastoga praha, ledeni zapuši bjelokosnih oblaka, spiralni pramenovi bijeloga dima. Miris mora u podne jeveć bio gotovo posve nestao, pogled na njegovu površinu također zamagljen; vidokrug je bio sužen i skraćen, zamućeni pokriven snijegom, nejasan i neproziran, a oštar miris ledene hladnoće pekao je u nosnicama one koji bise odvažili na izlazak. Snijeg je letio s njihovih gumenih čizama dok bi se, pognutih glava, probijali doPetersenove prodavaonice mješovite robe. Kada bi pogledali u bjelinu svijeta oko sebe, vjetar bi im u sužene očinabacao igličaste pahulje i skratio im pogled na sve oko njih.Ishmael Chambers bio je vani i besciljno lutao snijegom, diveći mu se i prisjećajući se. Suđenje KabuuMivamotu u misli mu je vratilo svijet prošlosti.U svojem šupljem cedrovu stablu, gotovo pune četiri godine on i Hatsue držali su se sa sanjivim zadovoljstvommladih zaljubljenika. Na kaputima prostrtima po jastuku od mahovine, koliko bi duže mogli, ostajali su ondjenakon sutona i subotom i nedjeljom poslije podne. Stablo je lučilo cedrov miris koji im je natapao kožu i odjeću.Ušli bi u deblo, duboko udahnuli, a potom se ispružili i dodirivali - vrelina tih dodira i miris cedrovine, prisnost ikiša u šumi, skliska mekoća njihovih usana i jezika, u njima su budili prolaznu iluziju o tome kako je sav ostalisvijet iščeznuo; nije postojao nitko i ništa osim njih dvoje. Dok su se tako držali, Ishmael je pritiskao tijelo oHatsue, a Hatsue je uzvraćala pritisak, bokova uzdignutih nad mahovinom, nogu raširenih pod suknjom.142

On joj je dirao grudi i lagano doticao rubove njezina donjeg rublja, dok mu je ona milovala trbuh i prsa i leđa.Katkada, dok bi se šumom vraćao , kući, Ishmael bi zastao na nekom samotnome mjestu i, kako u tome nije iimao nikakva izbora, uzeo se u ruku. Mislio bi na Hatsue i dodirivao se. ' Sklopio bi oči i naslonio glavu nakakvo stablo; nakon toga osjećao bi se i bolje i lošije.Noću bi katkada čvrsto stisnuo oči i zamišljao kako bi to bilo njome se oženiti. Nije mu izgledalo tolikonemoguće da se njih dvoje presele nekamo drugdje u svijetu, nekamo gdje bi to bilo moguće. Volio je razmišljatio tome kako je s Hatsue negdje drugdje, u Švicarskoj ili Italiji ili Francuskoj. Čitavu svoju dušu prepustio jeljubavi; dopustio je samome sebi da povjeruje kako su njegovi osjećaji prema Hatsue bili nekako unaprijedodređeni. Bilo mu je suđeno da je kao dijete sretne na obali i da potom život provede s njom. Nije moglo bitinikako drugačije.U svom cedrovu stablu razgovarali su o svemu na onaj intenzivan i prenapregnut mladenački način i on je takootkrio da su njezina raspoloženja brojna i različita. U pojedinim trenucima postala bi hladna i

šutljiva, a on je tuudaljenost među njima osjećao toliko snažno da mu se činilo nemogućim dotaknuti je. Čak i kada ju je držao,činilo mu se da u njezinu srcu postoji mjesto do kojeg ne može doprijeti. Katkada bi se pripremao za razgovor otome, malo joj pomalo otkrivajući koliko ga boli kada osjeti da mu uskraćuje određeni dio ljubavi. Hatsue je toporicala, objašnjavajući mu kako je ta emocionalna rezerviranost nešto na što nikako ne može utjecati. Odgoj juje pomno pripremao, rekla mu je, kako bi izbjegavala obilne iskaze osjećaja, no to ne znači da joj je srce plitko.Ta bi mu šutnja, rekla je, nešto govorila, samo kada bi je naučio slušati. Ipak, pretpostavka o tome da voli dubljenego ona ostala je, unatoč tome, u njemu, i zbog nje se bez prestanka brinuo.Dio Hatsuine ličnosti, utvrdio je, obilježen je vjerom, stoje u mlađim danima tek naslućivao. Poticao jerazgovore o tome, a ona mu je rekla kako nastoji na umu držati određene temelje svoje vjere. Čitav je životprolazan, na primjer - a to je nešto o čemu ona razmišlja svakodnevno. Važno je da čovjek postupa oprezno, jersvaki čin, objasnila je Hatsue, čovjekovoj duši donosi određene posljedice. Priznala mu je da moralno pati zbogzbog toga što se s njim nalazi tako, u tajnosti, i što vara majku i oca. Držala je kako je posve izvjesno da će jezbog toga snaći određene posljedice, da nitko ne može tako dugo nekoga varati, a da za to nečim ne plati.Ishmael se tome suprotstavljao nadugo i naširoko, tvrdeći kako Bog na njihovu ljubav nikako ne može gledatikao na nešto po-

143grešno ili zlo. Bog je, uzvratila je Hatsue, osobne naravi; samo ona može znati što Bog želi od nje. Motiv je,nadodala je, vrlo važan: koji su njezini motivi za skrivanje od roditelja trenutaka provedenih s Ishmaelom? Biloje to pitanje koje ju je najviše zabrinjavalo: kako samoj sebi odrediti vlastiti motiv.Ishmael je u školi u njezinoj nazočnosti hinio nezainteresiranost, ne obraćajući pozornost na nju na onaj nehajannačin kojem ga je ona s vremenom naučila. Hatsue je bila pravi majstor umijeća lažne zaokupljenosti; prošla bikraj njega na hodniku, u plisiranoj bluzi s besprijekornim naborima, širokim rukavima i nabranim ovratnikom, svrpcom u kosi, naborima na suknji i knjigama pridignutima na grudi, i otišla dalje s naoko posve prirodnomnezainteresiranošću koja gaje u početku bolno zaprepaštavala. Kako može hiniti takvu hladnoću a da jeistodobno i ne osjeća? Malo-pomalo počeo je uživati u takvim susretima, premda se njegova nezainteresiranostredovito doimala promišljenijom od njezine i premda je uvijek silno želio, to jedva uopće prikrivajući, susresti ses njezinim pogledom. S vremena na vrijeme čak bije i pozdravio, stoje također trebao biti jedan od elemenata

njegove predstave. - Težak test - rekao bi na svršetku sata. - Kako si ga napisala?- Ne znam. Nisam dovoljno učila.- Jesi li napisala sastavak za Sparlinga?- Pokušala sam. Imam oko jedne stranice. -1 ja. Nekoliko redaka više.Potom bi otišao dalje, pokupio knjige i iz učionice izišao sa Sheri-danom Knowlesom ili Donom Hovtom iliDennvjem Horbachom.Na Festivalu jagoda 1941. promatrao je kako gradonačelnik Amity Harbora proglašava Hatsue Princezomjagoda. Na glavu joj je postavio tijaru, a preko lijevog ramena prebacio lentu. Hatsue i još četiri djevojkeprošetale su se kroz okupljenu masu i djeci dobacivale slatkiše s okusom jagoda. Ishmaelov otac - vlasnik,izdavač, urednik, glavni izvjestitelj, fotograf i tiskar &z« Pedro Reviewa - osobito se zanimao za taj događaj. Izgodine u godinu ova je priredba nudila materijal za glavnu vijest, s portretom okrunjene i dražesne djevojke,nenamještenim fotografijama obitelji na pikniku ("Maltonovi iz Protection Pointa uživaju u subotnjem Festivalujagoda"), i prigodu za blagotvoran uvodnik ili unaprijed pripremljenu kolumnu koja hvali napore organizatora("...Ed Bailev, Lois Dunkirk i Carl Heine, st, bez kojih to ne bi bilo moguće..."). Arthur je lutao prostorom zapiknik u leptir-kravati i naramenicama, s plitkim okruglim pustenim šeširom spuštenim nisko na čelo i silnoteškim fotdapa-144

ratom na debelom kožnome remenu obješenom oko vrata. Ishmael je stajao iza njega dok je fotografirao Hatsue- namignuo joj je kada je otac prislonio oko uz aparat, a ona se jedva primjetno nasmiješila.- Djevojka iz susjedstva - rekao je tada njegov otac. - South Beach bi se trebao ponositi.Tog je poslijepodneva pratio oca i njih dvojica sudjelovali su u potezanju konopa i utrci tronogih parova.Platforme i kola s jagodama, ukrašene rogatom paprati, cinijama i potočnicama - i s kraljevskim dvoromFestivala jagoda teatralno natkrivenim trešnjinim i omorikinim grančicama omotanima oko žica - prolazili supoput brodova praćeni silno ozbiljnim pogledima članova Društva Festivala jagoda, u kojem su bili igradonačelnik, predsjednik gospodarske komore, zapovjednik vatrogasne jedinice i Arthur Chambers. Ishmael jeponovno stajao uz oca dok je Hatsue, na svojoj platformi, prolazila kraj njih, domahujući svima dostojanstvenimpokretima, u ruci držeći žezlo od kreppapira. Ishmael joj je odmahnuo kroza smijeh.Stigao je rujan; bili su u završnome razredu srednje škole. Nekakav sivozeleni mir obavio je sve i ljudi iz gradapo okončanome su se ljetovanju vratili kući: blaga naoblaka, noćne magle, niske izmaglice u udubinama međubrjegovima, blato na cestama, puste obale, prazne školjke razbacane među stijenjem, utihnule i opustjeleprodavaonice. Već početkom listopada San Piedro je svukao slavljeničku ljetnu masku i otkrio obamrlog,

uspavanog sanjača čija je zimska postelja bila vlažna zelena mahovina. Automobili su se polako probijaliblatnjavim i pošljunčanim cestama, vozeći četrdesetak kilometara na sat, poput tromih kukaca pod granamadrveća. Ljudi iz Seattlea prešli su u sjećanja i zimske štedne knjižice; peći su se ložile, vatre zapretavale, knjigeskidale s polica, pokrivači krpali. Odvodi uz pločnike ispunili su se crvenkastosmeđim borovim iglicama iprodornim isparavanjem nakupina johina lišća, dok su oluci bili prepuni zimske kiše.Hatsue mu je, jednog zimskog poslijepodneva, pričala što je sve učila kod gospođe Shigemura i kako je kaotrinaestogodišnja djevojčica primila upute o tome kako se treba udati za mladića svoga roda, japanskoga mladićaiz dobre obitelji. Ponovila je koliko je nesretna zbog toga što vara svijet. Njezin tajni život, koji je sa sobomnosila u svakom trenutku, i u nazočnosti roditelja i sestara, u njoj je budio osjećaj da ih je prevarila na način kojije upravo zao - za to nije bilo druge riječi, rekla je Ishmaelu. Vani je kiša s pokrova od cedrovih grana kapala naprizemni bršljan. Hatsue je sjela, naslonivši obraz na koljena i zagledala se kroz

145otvor u deblu, kose u jednostrukoj pletenici spuštenoj niz leđa. - To nije zlo - ponavljao je Ishmael. - Kako bimoglo biti zlo? Ne bi imalo nikakva smisla da to bude zlo. Svijet je zao, Hatsue - primetnuo je. - Ne os-vrći se nato.- To nije tako lako - rekla je Hatsue. - Svakodnevno lažem svojoj obitelji, Ishmael. Katkada mi se čini da će meto izludjeti. Katkada mislim da se to više ne može nastaviti.Kasnije su ležali na mahovini, jedno uz drugo i gledali gore, u zatam-njenu cedrovu šumu, s dlanovimasklopljenima pod glavom. - Ovo više ne može ovako - prošaptala je Hatsue. - Tebe to ne brine?- Znam - rekao je Ishmael. - Imaš pravo.- Što ćemo učiniti? Gdje je rješenje?- Ne znam - reče Ishmael. - Izgleda da ga nema.- Čula sam nekakve priče - odvrati Hatsue. - Neki ribar tvrdi da je vidio njemačku podmornicu tek nešto ispredAmity Harbora. Periskop... pratio gaje gotovo kilometar. Misliš li da to može biti istina?- Ne - reče Ishmael. - To nije istina. Ljudi će danas povjerovati u bilo što... valjda su u strahu. Mislim daje tosamo strah, ništa više. Boje se.- I ja se bojim - reče Hatsue. - Trenutačno se svi boje.- Mobilizirat će me - reče Ishmael. - To je jednostavno nešto sa čime se moram pomiriti.Sjedili su u svome cedru i razmišljali o tome, no rat se i dalje doimao dalekim. Rat ih ondje nije uznemiravao,tako da su se i dalje smatrali iznimno sretnima s obzirom na okolnosti svog tajnoga postojanja. Njihovameđusobna zaokupljenost, toplina njihovih tijela, njihovi pomiješani mirisi i pokreti udova - sve to štitilo ih je ododređenih istina. Ipak, Ishmael Chambers noću je katkada ležao budan jer je negdje u svijetu bjesnio rat. U

takvim trenucima skrenuo bi misli na Hatsue i o njoj mislio sve dok mu se na samome rubu sna u misli ponovnone bi vratio rat koji bi mu se svejedno u čitavom svome užasu prelio snovima.13Hatsue Imada stajala je u predvorju budističke crkve u Amity Harboru i po završetku službe zakopčavala kaput,kada je majka Georgie Yamashite okupljenima prenijela novosti o napadu na Pearl Harbor. - Vrlo loše novosti -rekla je. - Teško bombardiranje. Japansko zrakoplovstvo uništilo je sve. To je za nas jako loše, užasno loše. Naradiju nisu rekli ništa drugo. Govore samo o Pearl Harboru.Hatsue je još bolje stisnula suvratke i pogledala roditelje. Njezin otac - upravo je majci pomagao da navučekaput - samo je ostao stajati i treptati prema gospođi Yamashita. - To ne može biti istina - rekao je.- Istina je - rekla je ona. - Poslušajte radio. Jutros. Bombardirali su Havaje.Stajali su u čajnoj kuhinji u prijamnome prostoru i s Yamashi-tinima, Ichiharinima, Sasakinima i Havashidinimaslušali Bendix postavljen na kuhinjsku radnu plohu. Nitko nije ništa govorio - svi su samo stajali. Tako sunepomično slušali deset minuta, pognutih glava, ušiju usmjerenih prema aparatu. Na koncu je Hatsuin otacpočeo koračati amo-tamo, češati glavu i potom trljati bradu, dugim potezima. - Bit će najbolje da pođemo kući -rekao je zatim.Odvezli su se kući i ponovno slušali radio, pet Imadinih djevojaka i roditelji. Radio je ostao uključen i čitavoposlijepodne i do kasno u noć. S vremena na vrijeme oglasio bi se telefon i Hatsuin bi otac, na japansko-me, osituaciji raspravljao s gospodinom Oshirom ili gospodinom Nishijem. I sam je sedam-osam puta posegnuo zatelefonom i nazivao druge. Potom bi spustio slušalicu, počešao glavu i vratio se na isto mjesto uz radio.Gospodin Oshiro nazvao je ponovno i rekao Hatsuinu ocu kako je u Amity Harboru neki ribar po imenu OttoWillets postavio ljestve pred kino Shigerua Ichivame i izvadio žarulje iz reklamnog panoa. Dok je on148

to činio, dvojica su mu pridržavali ljestve i glasno psovali Ichivame, kojih ondje nije bilo. Čim su to otkrili, OttoWillets i prijatelji, odvezli su se do Lundgren Roada i u kamionetu ostali sjediti pred kućom Ichivaminih, glasnotrubeći sve dok Shig nije izišao na trijem kako bi vidio što žele. Willets je Shiga nazvao prljavim Japancem irekao da mu je trebao porazbijati sva svjetla na kinu - zar ne zna za zamračenje? Shig je rekao da ne zna. da muje drago što su mu to rekli i da im zahvaljuje što su umjesto njega izvadili žarulje. Nije se obazirao na Willetsoveuvrede.U deset sati ponovno je nazvao gospodin Oshiro; naoružani muškarci rasporedili su se oko Amity Harbora ustrahu od napada Japanaca. Sjeverno i južno od grada, nalaze se ljudi sa sačmaricama iza polegnutih balvana.Organizira se obrana San Piedra; u tom trenutku održavao se sastanak na Masonovu imanju.

Otsubini su onudaprošli automobilom oko osam sati i vidjeli najmanje četrdeset vozila parkiranih uz cestu u blizini kućeMasonovih. Nadalje, govorilo se, tri ili četiri ribarska broda krenula su iz luke u obilazak voda oko San Piedra.Gospodin Oshiro vidio je jedan od njih kako pluta nošen strujom, isključena motora i svjetala, ispod strme obaleu blizini njegove kuće u zaljevu Crescent, tek obris broda u noći. Hatsuin otac - govorio je japanski - upitao jegospodina Oshiru jesu li se uistinu pojavile podmornice i ima li čega u glasinama o napadu na Oregon iKaliforniju. - Sve je moguće - odgovorio mu je Oshiro. - Treba se pripremati na sve, Hisao.Hatsuin otac iz ormara je izvadio sačmaricu i postavio je, nenabije-nu, u kut dnevne sobe. Izvadio je i kutiju sastreljivom za vjeverice i tri patrone stavio u džep na košulji. Potom je pogasio sva svjetla osim jednog i pokriosve prozore. Svakih nekoliko minuta odlazio bi sa svog mjesta uz radio kako bi pridignuo kut plahte s jednogprozora i provirio na polja jagoda. Potom bi izišao na trijem, slušao i promatrao nebo ne bi li ugledaozrakoplove. Nije ih bilo, no, s druge strane, nebo je uglavnom bilo zastrto oblacima i ne bi bilo lako uočiti avion.Pošli su na počinak; nitko nije spavao. Ujutro, u školskome autobusu, Hatsue je pogledala izravno IshmaelaChambersa dok je prolazila kraj njega na putu do svog sjedala. Ishmael joj je uzvratio pogled i ki-mnuo, jednom.Vozač autobusa, Ron Lamberson, pod sjedalom je imao novine iz Anacortesa; na svakoj postaji dramatično biširom otvarao vrata, a potom čitao dio kakva članka dok bi djeca tiho ulazila. - Evo kako stoje stvari - povikao jepreko ramena kada je autobus počeo vijugati Mili Run Roadom. - Japanci napadaju posvuda, ne samo PearlHarbor. Napadaju na području cijelog Tihog oceana. Roosevelt će danas objaviti

149rat no što ćemo mi poduzeti u vezi s tim napadima? Ondje je uništena čitava flota, eto kako stvari stoje. I hapsejapanske izdajnike na Havajima i drugim mjestima - FBI radi na tome. Sada ih, štoviše, hvataju u Seat-tleu.Uhićuju špijune i sve ostalo. Vlada je Japancima zamrznula i bankovne račune. Najvažnije je da je za večerasodređeno zamračenje na čitavoj obali. U Mornarici predviđaju da će doći do zračnog napada. Ne bih vas volioplašiti, klinci, ali napad bi se mogao dogoditi upravo ovdje - odašiljač na Agate Pointu? Mornarički odašiljač?Radio neće emitirati od sedam navečer do sutra ujutro kako Japanci ne bi uhvatili nikakve signale. Svi naprozore trebaju postaviti crnu tkaninu, ostati u kući i biti pribrani.U školi, čitavoga dana, samo se slušao radio. Poginulo je dvije tisuće ljudi. Glasovi spikera bili su sumorni i vrloozbiljni, ukazujući na jedva potisnut dojam hitnosti. Mladi ljudi sjedili su s neotvorenim knjigama i slušali

mornaričkog časnika kako potanko opisuje načine gašenja zapaljivih bombi, a potom izvještaje o daljnjimjapanskim napadima, Rooseveltovu govoru pred Kongresom, izjavi ministra pravosuđa Bi-ddlea o tome kako sejapanski petokolonaši uhićuju u Washingtonu, Oregonu i Kaliforniji. Gospodin Sparling postao je nemiran iogorčen, te je potištenim monotonim glasom počeo govoriti o svojih jedanaest mjeseci u Francuskoj, tijekomVelikoga rata. Rekao je kako se nada da će mladići iz njegova razreda ozbiljno shvatiti svoju dužnost i boriti se,te da će smatrati čašću izravno se suočiti s Japancima i uzvratiti im za sve ovo. - Rat je odvratan - pridodao jetada. - No oni su ga započeli. Bombardirali su Havaje u nedjelju ujutro. Od svih mogućih trenutaka, odabrali suupravo nedjeljno jutro. - Odmahnuo je glavom, pojačao radio i smrknuto se naslonio na školsku ploču, čvrstoprekriživši ruke na uskim prsima.U tri sata tog istog poslijepodneva Ishmaelov je otac već bio otisnuo i razdijelio prvo posebno ratno izdanje upovijesti svojih otočkih novina, izdanje na jednoj stranici i s velikim naslovom - OBRANA OTOKAPRIPRAVNA!Samo nekoliko sati po izbijanju neprijateljstava između Japana i Sjedinjenih Američkih Država, otok San Piedrokasno sinoć bio je - barem privremeno - pripravan za bombardiranja iz zraka i druge ozbiljne situacije.150

Richard A. Blackington, mjesni povjerenik za pitanja obrane, odmah je sazvao sastanak mjesnog odbora zaobranu, koji je jučer poslije podne održan na Masonovu imanju i na kojem su sudjelovali svi članovi. Ondje jeutvrđen sustav objavljivanja zamračenja zbog zračnih napada (pojedinosti o njemu također donosimo u ovomeizdanju). Sustav će se oslanjati na crkvena zvona, tvorničke i automobilske sirene.Složivši se kako je "sve moguće", članovi odbora za obranu, upozorili su otočane kako trebaju biti na oprezu ipripravni isključiti električnu rasvjetu u vrlo kratkome roku.Otočki promatrači Presretačkog zapovjedništva dužnost će obavljati dvadeset četiri sata na dan. Umeđuvremenu, članovi japanske zajednice na San Piedru izrazili su odanost Sjedinjenim Državama. Straže ćebiti utrostručene kod odašiljača američke ratne mornarice na Agate Pointu i uz željeznicu Crow Marine, kao ikod Brodogradilišta. Tvrtke Pacific Telephone and Telegraph i Puget Sound Povver and Light5 već su naznačilekorake kojima će zaštititi svoje objekte i instalacije na otoku.Za danas se organizira i vraćanje na otok ljetne vatrogasne opreme, koja je preko zime uskladištena uAnacortesu.; Zastavnik R.B. Clawson, u ime zapovjednikaL.N. Channinga s radioodašiljača Agate Point, obratio se skupu odbora za obranu. Vojne i mornaričkeobavještajne jedinice, rekao je, poprilično dobro vladaju situacijom i poduzimaju korake kako bi se

na lokalnojrazini sve zaštitilo od sabotera i špijuna. "Odašiljačka postaja prešla je na unaprijed utvrđene ratne uvjete radačim smo primili novosti o napadu na Pearl Harbor", dodao5 Elcktrodistribucijska mreža.

151je zastavnik Clawson. "Ipak, civilno stanovništvo otoka mora učiniti sve što može, bez obzira na pomoćmornarice i vojske, kako bi domove i poslovne objekte zaštitilo od sabotaža i bombardiranja".Na jučerašnjem sastanku Odbora za obranu nazočni su bili ovi dužnosnici:Bili Ingraham, komunikacije; Ernest Tingsta-ad, prijevoz; supruga Thomasa Mckibbena, medicinska oprema;supruga Clarencea Wuksticha, zalihe i hrana; Jim Milleren, pomoćne policijske sna- ! ge; Einar Petersen,ceste i inženjerija; Larry Phillips, pomoćne vatrogasne jedinice; Arthur Cham-bers, odnosi s javnošću.Sastanku su prisustvovali i gradonačelnik O. W. Hotchkins, predsjednik zasebnog mjesnog Vijeća obrane; BartJohannson, gradonačelnikov pomoćnik; i S. Austin Coney, organizator otočkog Presretačkog zapovjedništva.VUdnu stranice, masnim slovima od šesnaest točaka, bila je otisnuta obavijest otočkog Odbora za obranu:NA ZNAK PRODULJENOG OGLAŠAVANJA CRKVENIH ZVONA, PRODULJENOG OGLAŠAVANJAAUTOMOBILSKIH SIRENA I PRODULJENOG OGLAŠAVANJA SIRENA ŽELJEZNICE CROW MARINEI BRODOGRADILIŠTA, ODMAH UGASITE SVU ELEKTRIČNU RASVJETU. TO ZNAČI I GAŠENJESVIH STALNO UKLJUČENIH NOĆNIH SVJETALA, NPR. IZLOGA U PRODAVAONICAMA, KOJI SUPOD VAŠIM NADZOROM. SVJETLA NEKA BUDU UGAŠENA DO ZNAKA ZA PRESTANAKOPASNOSTI, KOJI ĆE BITI OZNAČEN PONAVLJANJEM ZNAKA ZA ZRAČNU ',;' OPASNOST.Novine su prenijele i izjavu koju je izdao Richard Blackington, a u kojoj je stajalo da se crkvena zvona iautomobilske sirene trebaju koristi-152

ti samo u skladu s propisanim sustavom uzbunjivanja. Supruga Tho-masa McKibbena, zadužena za medicinskimaterijal, zamolila je sve otočane s karavan-vozilima koja bi se u nepredviđenim situacijama mogla upotrijebitikao kola hitne pomoći, da joj se jave na broj Amity Harbor 172-R; ona je usto upisivala i pomoćne bolničarke iosobe sa završenim tečajem prve pomoći. Na koncu, otočki šerif, Gerald Lundquist, zamolio je stanovnike dasumnjive aktivnosti ili znakove sabotaže dojavljuju u njegov ured i što je prije moguće.U Arthurovu posebnom ratnome izdanju našao se i članak naslovljen "Čelni ljudi mjesne japanske zajedniceizražavaju odanost Americi", u kojem su Masato Nagaishi, Masao Uyeda i Zenhichi Mivamoto, odreda

uzgajivači jagoda, dali izjave o tome kako su i oni i svi ostali Japanci na otoku pripravni braniti američki stijeg.Govorili su u ime Japanske gospodarske komore, Japansko-američke građanske lige i Japanskog društvenogcentra, a te njihove izjave, napominjao je Review, izrečene su "bez oklijevanja i nedvosmisleno", što se odnosi ina obećanje gospodina Uyede o tome kako će oni "na prvi znak sabotiranja ili špijunaže, biti prvi koji će toprijaviti vlastima". Arthur je objavio i svoj uvodnik pod uobičajenim naslovom "Otvoreno govoreći", na kojemje mučno radio do dva ujutro, sa svijećom postavljenom uz pisaći stroj:Ako se ikada moglo govoriti o zajednici suočenoj s lokalnom krizom proisteklom iz nečega na što ona nikakonije mogla utjecati, onda je to svakako bio slučaj sa San Piedrom ovoga ponedjeljka, 8. prosinca 1941., ujutro.Ovo je uistinu trenutak za nekoliko jasnih, otvorenih riječi o onome što nam je važno.Na qMome je otoku oko 800 pripadnika stotinu pedeset obitelji krvlju povezanih s nacijom koja je jučer počinilazločin protiv svega što se na ovome svijetu može smatrati doličnim. Taje nacija protiv nas započela rat i većizazvala našu brzu i odlučnu reakciju. Amerika će se ujediniti kako bi odvažno uzvratila prijetnji koja se sadanadvija nad nama na Tihome oceanu. A kada se prašina slegne, Amerika će iz ovog sukoba izići kao pobjednica.U međuvremenu, zadaća koja je pred nama ozbiljna je i potiče naše najsnažnije emocije. Ipak,

153među tim emocijama, Revieiv to mora naglasiti, nikako ne bi trebala biti slijepa, histerična mržnja prema svimačije je podrijetlo povezano s Japanom. To što su neke od tih osoba američki državljani, što su odani ovoj zemlji,ili što više nemaju veze sa zemljom u kojoj su se rodili, lako se zanemaruje usred masovne histerije.Stoga Revieiv ističe kako osobe japanskog podrijetla na ovome otoku nisu odgovorne za tragediju u PearlHarboru. Ne dopustite da vas nešto navede na drukčiji stav. Izrazili su odanost Sjedinjenim Državama i većdesetljećima časni su građani San Piedra. Ti su ljudi naši susjedi. Šestoricu svojih sinova uputili su u vojskuSjedinjenih Država. Jednom riječju, oni nam nisu neprijatelji, nisu nam nimalo veći suparnici od naših susjeda,otočana njemačkog ili talijanskoga podrijetla. Ne bismo trebali dopustiti da te činjenice, kojima se trebamorukovoditi u ophođenju sa svim našim susjedima, nekako padnu u zaborav.Stoga Revieiv od sviju otočana - bez obzira na podrijetlo - želi zatražiti da se u ovoj izvanrednoj situacijiponašaju koliko je moguće pribranije. Potrudimo se da u ovim teškim vremenima živimo tako da se, kada svemutome dođe kraj, svi mi na otoku međusobno možemo pogledati u oči, svjesni toga da smo se ponijeli časno ipošteno. Ne zaboravimo ono stoje u ludilu rata tako lako zaboraviti: da predrasude i mržnja nikada nisu ,opravdani i da ih pravedno društvo nikada ne smije prihvatiti.

Ishmael je sjedio u cedrovu stablu i čitao očeve riječi; čitao ih je ispočetka kada je Hatsue, u kaputu i marami,prignuvši se ušla i sjela kraj njega na mahovinu. - Moj otac čitave noći nije spavao - reče Ishmael. - Pripremao jeovo izdanje.- Moj otac ne može iz banke podignuti naš novac - odgovori nato Hatsue. - Imamo nekoliko dolara, a ostalo nemožemo dobiti. Moji roditelji nisu državljani.154

- Što ćete učiniti?- Ne znamo.- Imam dvadeset dolara od berbe - reče Ishmael. - Možeš sve to uzeti... jednostavno dobiti. Donijet ću ti ujutro uškolu.- Ne - reče Hatsue. - Nemoj ništa donositi. Moj će otac ubrzo već nešto smisliti. Nikako ne bih mogla prihvatititvoj novac.Ishmael se ispruži na bok, okrenut prema njoj, i osloni se na lakat.- Čovjek ne može vjerovati... - reče.- Sve je tako nestvarno - reče Hatsue. - Jednostavno nije u redu... nije pravedno. Kako su to mogli učiniti, samotako? Kako smo se upleli u sve to?- Nismo se upleli - reče Ishmael. - Japanci su nas na to prisilili. I to u nedjelju ujutro, kada to nitko nije očekivao.Nizak udarac, rekao bih. Oni su...- Pogledaj me - prekine ga Hatsue. - Pogledaj mi oči, Ishmael. To je lice ljudi koji su to učinili... zar ne shvaćaššto ti želim reći? Moje lice... tako izgledaju svi Japanci. Moji su roditelji na San Piedro došli iz Japana. Mojamajka i otac jedva natucaju engleski. Moja je obitelj sada u velikoj nevolji. Shvaćaš li to? Imat ćemo velikihproblema.- Čekaj malo - reče Ishmael. - Ti nisi Japanka. Ti si...- Čuo si vijesti. Uhićuju ljude. Mnoge su već proglasili špijunima. Sinoć su neki ljudi došli pred kućuIchivaminih i vrijeđali ih, Ishmael. Sjedili su pred njihovom kućom i trubili. Kako je to moguće? - upita.- Kako je došlo do toga'?- Tko je to učinio? - upita Ishmael. - O kome govoriš?- Bio je to gospodin Willets... Otto Willets. Stric Gine Willets i neki njegovi prijatelji. Bjesnjeli su zbog rasvjetenad ulazom u kino. Ichivamini su ostavili svjetla.- Pa to je ludo - reče Ishmael. - Sve je to posve ludo.- Odvrnuli su mu žarulje i potom mu došli pred kuću. Nazvali su ga prljavim žutim.Ishmael na to nije imao odgovora. Samo je odmahivao glavom.- Nakon škole otišla sam kući - reče Hatsue. - Moj je otac telefonirao. Svi su zabrinuti za mornarički odašiljač,onaj na Agate Pointu. Misle da će ga večeras bombardirati. Neki ljudi sa sačmaricama idu ga braniti. Smjestit ćese u šumama uz obalu. Shirasakijevi imaju farmu na Agate Pointu i neki vojnici s odašiljača došli su do njih.Oduzeli su im radio i fotoaparat i telefon i uhitili gospodina Shirasakija. A ostali članovi obitelji ne

smijunapustiti kuću.

155- Gospodin Timmons je išao onamo - odvrati Ishmael. - Vidio Sam ga kada je ulazio u auto. Rekao je da najprijeide kod Masonovih, gdje se sve organizira. Upućuju ljude u to koje obale treba nadzirati. A moja majkapremazuje zaslone za zamračenje. Čitav je dan imala uključen radio.- Svi imaju stalno uključen radio. Moja se majka ne može odvojiti od našeg aparata. Samo sjedi, sluša svakuriječ i razgovara telefonom.Ishmael uzdahne. - Rat - reče. - Ne mogu vjerovati da se sve to događa.- Bit će najbolje da pođemo - reče Hatsue. - Već pada mrak.Prešli su maleni potočić ispod njihova stabla i stazom krenuli prema podnožju obronka. Spuštala se noć i vjetar smora puhao im je u lice. Dok su stajali na stazi, zagrljeni, poljubili su se jednom, pa još jednom, drugi put s višežestine. - Nemoj dopustiti da sve to nekako utječe na nas -reče Ishmael. - Ne zanima me što se događa u svijetu.Nećemo dopustiti da to ostavi traga na nama.- Neće - reče Hatsue. - Vidjet ćeš.Ishmael je u utorak počeo raditi za oca. Javljao se na telefonske pozive u njegovu uredu u ulici Andreason i pisaobilješke u veliki žuti notes. Otac mu je rekao neka nazove određene ljude i dao mu popis pitanja koja trebapostaviti. - Hoćeš li mi pomoći? - upitao gaje otac. - Ne stižem na sve.Ishmael je nazvao bazu ratne mornarice. Pilot izviđačkog zrakoplova, rekao je zastavnik Clawson, nauobičajenom je letu uočio nešto što još nikada ranije nije primijetio: na japanskim farmama na San Piedru jagodesu bile zasađene u redovima usmjerenima točno prema radijsko-me odašiljaču na samome vršku rta Agate.Redovi nasada lako su mogli japanske Zeroe navesti točno na cilj. - Ali ta polja postoje već trideset godina,rekao je Ishmael. - Ne sva - odvratio je zastavnik Clawson.Nazvao je i okružni šerif. Deseci japanskih farmera, pretpostavljao je, u šupama i sušama drže dinamit koji semože upotrijebiti u sabotažama. Drugi, načuo je, imaju kratkovalne radiouređaje. Šerif je molio da, kao čin dobrevolje, takvi farmeri navedene opasne stvari predaju u njegov ured u Amity Harboru. Želi, rekao je, objaviti takvuporuku u Reviewu. Zahvaljivao se Ishmaelu na pomoći.Arthur je objavio šerifovu poruku. Objavio je i obavijest obrambene uprave o tome da japanski državljani SanPiedra od 14. prosinca više ne156

smiju putovati trajektima. Larry Phillips, napisao je u jednome izvještaju, imenovao je dvadeset četvoricumuškaraca u pomoćnu vatrogasnu jedinicu, medu njima i Georgea Tachibanu, Freda Yasuia i EdwardaWakayamu. - Da, jesam, izdvojio sam njih trojicu - objasnio je kada ga je Ishmael pitao zašto

navodi ta triimena. - Neke činjenice nisu tek činjenice - pridodao je. - Sve je to nekakva... ekvilibristička točka. Žonglira-nječunjevima, svakovrsnim čunjevima, to je bit novinarstva.- To nije novinarstvo - odgovorio mu je Ishmael. - Novinarstvo su čiste činjenice.O novinarstvu je učio u školi, iz udžbenika, i sada mu se činilo daje otac zaobišao neka temeljna načelanovinarstva.- Ali koje činjenice? - upitao gaje Arthur. - Koje činjenice objavljujemo, Ishmael?U sljedećem izdanju Arthur je vlasnike poslovnih prostora na otoku podsjetio na to da trebaju pogasiti reklame inatpise čim nastupi sumrak; bilo je božično vrijeme i svi su bili u iskušenju da ih ostave uključene. Objavio je daće se tradicionalni ples, na Staru godinu, održati pod geslom "Sjetite se Pearl Harbora - isto se može dogoditi iovdje!"; posjetitelji u vojnim odorama imat će besplatan ulaz; pozivaju se svi otočani. Arthur je čitateljeobavijestio i o tome daje supruga Larsa Heinemana u ime Fonda solidarnosti organizacije Crvenoga križa SanPiedra za ciljni iznos odredila 500 dolara i da je Japansko-američka građanska liga odmah uplatila 55 dolara -stoje dotada bila najveća donacija. U jednom drugome članku stajalo je kako je u dvorani Japanskog društvenogacentra održano primanje u čast Roberta Sakamure, koji je ušao u sastav američke vojske. Održani su govori iposluživala se jela; večer je završena pozdravom američkoj zastavi i glasnim pjevanjem američke himne.San Piedro Review objavio je podsjetnik čitateljima o tome kako je dužan prešućivati vojne vijesti koje bi mogleodgovarati ili pomoći neprijatelju. Nadalje, otočanima se savjetovalo da "nepromišljano ne govore o pokretimavojske ili mornarice koje eventualno primijete". Izgradnja prvog ribolovnog izletišta na otoku, na ProtectionPointu, odgođena je, pisao je Arthur, zbog rata. Nick Olafsen umro je dok je slagao drva; obitelj GeorgeaBodinea izbjegla je smrt kada im je eksplodirala kuhinjska peć, no gospođa Bodine pritom je slomila nogu iruku. Udruga nastavnika i roditelja otpočela je akciju prikupljanja papira, s posebnim zanimanjem za omote zabožične darove. Otočka udruga farmera, Grange, posvetila se poslovima obrane otoka i u pismu ministrupoljoprivrede obećala da će se "brinuti za proizvodnju onih vrsta voća i povrća koje se

157mogu uzgajati na našem otoku i koje bi mogle biti potrebne našim jedinicama na bojišnici". Vojska je odvlasnika mazgi i konja na San Piedru zatražila da svoje životinje upišu u uredu saveznog poljoprivrednog savjetnika,taj zahtjev na stranicama Reviewa označavajući "domoljubnom obvezom"; od otočana se tražilo i daprovjere stanje automobilskih guma, te da ih u vožnji čuvaju: gume nije bilo dovoljno ni za druge potrebe. Ratna

mornarica upozoravala je stanovnike otoka, u poruci otisnutoj u Reviewu, na potrebu "zaustavljanja glasina takošto ih neće prenositi dalje". Održao se još jedan dobrotvorni ples, a regrutirani vojnici iz postaje na Agate Pointupozvani su kao počasni gosti. Odbor Fonda za obranu obratio se školskome odboru s molbom da im se školskadvorana ustupi za još dva plesa; odbor je u zamjenu za odobrenje zatražio pismeno jamstvo o tome da napriredbama neće biti pušenja i uživanja alkohola. U Fiskovoj prodavaonici postavljen je stol za upis regruta; umeđuvremenu, neočekivani topli val pretvorio je ceste San Piedra u blato u koje su automobili tonuli do poda.Eve Thurmann, kojoj je bilo osamdeset šest godina, zaglibila je na Piersall Roadu u svome Buicku iz '36. ipotom došla do Petersenove prodavaonice s blatom skorenim na koljenima; prepješačila je tri kilometra dograda. Pravila za zračne uzbune, podsjećao je Review čitatelje, sada su izvješena na brojnim stupovimaelektrične mreže: budite smireni i pribrani; ostajte kod kuće; gasite svjetla; ležite; klonite se prozora; netelefonirajte. Ray Ichikawa postigao je petnaest koševa za momčad srednje škole Amity Harbora koja je pobijedilakošarkašku momčad iz Anacortesa. Šestero stanovnika West Port Jensena tvrdilo je daje vidjelo nekozagonetno stvorenje kako se sunča u pličinama; činilo se da ima labudov vrat, glavu polarnog medvjeda i velikausta iz kojih su izlazili oblaci pare. Kada su mu otočani prišli čamcima, stvorenje je iščezlo u valovima.- To ne ide u novine, zar ne? - upitao je Ishmael oca. - Morska neman u West Port Jensenu?- Možda imaš pravo - odvratio je Arthur. - No sjećaš li se priča o medvjedu koje sam objavio prošle godine? 0medvjedu koji je odjednom postao kriv za sve? Za uginule pse, razbijene prozore, nestale kokoši, izgre-beneautomobile? Zagonetno stvorenje... to je vijest, Ishmael. Činjenica da ljudi to vide... to je novost.U sljedećem broju Arthur je objavio nekomercijalni oglas u kojem se otočane pozivalo na kupnju ratnihobveznica. Objasnio je i da civilni Odbor za obranu upisuje plovila koja bi mogla biti na raspolaganju zaeventualnu evakuaciju. William Blair, izvijestio je nadalje čitatelje - sin158

159Zacharvja i Edith Blair iz Amity Harbora - diplomirao je na američkoj Pomorskoj akademiji u prvoj ratnoj klasi iodmah je upućen na europsku bojišnicu. Otok je jednog prijepodneva četiri sata bio bez struje kada se šest vojnihbalona otrgnulo s mjesta na kojem su bili vezani i prekinulo žice. Povjerenik za obranu, Richard Blackington,imenovao je devetoricu područnih nadglednika za zračne uzbune koji su bili zaduženi za učinkovitostzamračenja na otoku; usto je, u Anacortesu, pohađao tečaj osposobljavanja za slučaj primjene kemijskog oružja,

a nakon toga se posvetio distribuciji letaka o toj temi. U međuvremenu, djeca na otoku San Piedro pobrojena su ipopisana u učionicama, za slučaj odvajanja od roditelja. Arthur je objavio grafički prikaz kojim je Ministarstvorata javnost upoznavalo s oznakama za krila i rep zrakoplova. Otisnuo je i fotografiju Amerikanaca japanskogpodrijetla u Fresnu, u Kalif orniji, kako stoje u redu i čekaju potvrde o državljanstvu.Još četvorica otočana japanskoga podrijetla - bio je to članak na naslovnoj stranici - prijavili su se u američkuvojsku. Richard Enslow, koji je u srednjoj školi predavao obradu drva, dao je otkaz i prijavio se u ratnumornaricu. Gospođa Ida Cross iz South Beacha isplela je čarape za mornare, poslala ih i primila poruku zahvaleod nekog topnika protu-zračne obrane stacioniranog u blizini Baltimorea. Obalna straža zabranila je ribolov nazapadnoj strani otoka i usred noći odvraćala ribarice koje bi postavile mreže u blizini zabranjenog područja.Koncem siječnja otok je doživio kratkotrajnu nestašicu goriva, tako da je grijanje na ulje moralo biti smanjenopo nalogu civilnog Odbora za obranu. Odbor je od farmera zatražio deset tisuća vreća za pijesak - od jute, zastočnu hranu ili brašno. Stotinu pedeset stanovnika otoka pohađalo je tečajeve prve pomoći koje su držalirezervisti Crvenoga križa. Petersenova prodavaonica smanjila je isporuke, kao razlog navodeći nedostatak gorivai radne snage.- Čini se da simpatiziraš kosooke, Art - napisao je jednog dana anonimni čitatelj Reviewa. - Svakog su tjedna nanaslovnoj stranici i naširoko pišeš o njihovu domoljublju i odanosti, a ne govoriš ništa o njihovim izdajstvima.Možda je došlo vrijeme da izvučeš glavu iz pijeska i shvatiš da smo u ratu! Na čijoj si ti uopće strani?U siječnju je petnaestero otočana otkazalo pretplatu na novine, a među njima su bile i obitelji NValkeraColemana iz Skiff Pointa i Herberta Langliesa iz Amity Harbora. - Kosooki su neprijatelji - napisao je Her-bertLanglie. - Tvoje su novine prava uvreda svim bijelim Amerikancima\koji su se zarekli da će iz naše sredine istrijebiti tu pošast. Molim te, otkazi moju pretplatu od današnjeg dana iodmah mi isplati novčanu razliku.Arthur je tako i učinio; vratio je sav novac svima koji su otkazali pretplatu, te uz njega uputio srdačnim tonomnapisanu poruku. "Jednog će nam se dana vratiti", predviđao je. No potom je prodavaonica Price--Rite izAnacortesa otkazala tjedni oglas na četvrtini stranice; nakon njih i prodavaonica odjeće Lottie Opsvig iz MainStreeta, pa Larsenova prodavaonica drvene građe i Anacortes Cafe. - Nećemo se zbog toga zabrinjavati - rekao jeArthur sinu. - Uvijek možemo izdati četiri stranice umjesto osam, ako već nema drugog izlaza. - Objavio jepismo Walkera Colemana i još jedno slično koje je napisao Ingmar Sigurdson. Lillian Tavlor,

srednjoškolskaprofesorica engleskoga, uzvratila je ljutitim pismom u kojem je osudila "duh uskogrudnosti tako očit u pismimagospode Walkera Colemana i Ingmara Sigurdsona, dvojice uglednih otočana koji su, nema sumnje, izgubilinadzor nad osjećajima, obuzeti ratnom histerijom". Arthur je objavio i to pismo.14Dva tjedna kasnije, 4. veljače, crni Ford polako se probijao kroz polja obitelji Imada, približavajući se kući odcedrovih daščica. Hatsue je stajala uz drvarnicu i punila pregaču cedrovim trije-skama za potpalu, s hrpe koja jestajala pod voštanim platnom, kada je primijetila - to joj je bilo neobično - da su Fordovi farovi zamračeni; automobilje začula prije nego što ga je ugledala. Zaustavio se točno ispred njezine kuće; iz njega su izišla dvamuškarca u odijelima i kravatama. Oprezno su zatvorili vrata i pogledali se; jedan od njih malo je popravio kaput- bio je krupniji od onog drugog i rukavi kaputa bili su mu toliko kratki da nisu pokrivali ni polovicu orukavljakošulje. Hatsue je stajala bez riječi, s pregačom punom triješća, dok su se njih dvojica uspinjali na trijem i kucalina vrata, držeći šešire u rukama. Vrata je otvorio njezin otac, u puloveru i sandalama. U spuštenoj lijevoj rucidržao je uredno presavijene novine, a na nosu je imao naočale za čitanje; njezina majka stajala je tek korak izanjega.- Dopustite da se predstavim - reče niži muškarac i iz džepa sakoa izvadi iskaznicu sa značkom. - FBI - objavitada. - Jeste li vi Hi-se-o Imada?- Jesam - reče Hatsuin otac. - Nešto nije u redu?- Ne baš točno tako - reče agent. - Riječ je samo o tome da su od nas zatražili da pretražimo ovo mjesto.Razumijete, pretražit ćemo vam kuću. A sada, molim, uđite, pa ćemo svi sjesti.- Da, uđite - reče Hatsuin otac.Hatsue ispusti punu pregaču trijesaka nazad na hrpu cedrovine. Dvojica muškaraca osvrnu se i pogledaju je; većiod njih spusti se do pola stuba koje su vodile s trijema. Hatsue iziđe iz sjene drvarnice i stupi u sjaj svjetla strijema. -1 ti uđi - reče niži agent. ^l>,y-f, -^>« >:162

Natisnuli su se u dnevnu sobu. Dok su Hatsue i sestre sjedale na kauč, Hisao je iz kuhinje za agente FBI-a doniostolce - krupniji muškarac pratio gaje na svakom koraku. - Molim, sjednite - reče im Hisao.- Vrlo ste ljubazni - odvrati niži. Potom iz džepa sakoa izvuče omotnicu i pruži mu je. - Ovo je nalog okružnogtužitelja. Pretražit ćemo vam kuću i farmu... to je naređenje, vidite, nalog.Hisao je držao omotnicu, uopće je ne nastojeći otvoriti. - Odani smo - reče. To je bilo sve.- Znam. Znam - reče agent. - Ipak, moramo malo pogledati.Dok je to govorio, onaj je krupniji muškarac ustao i naglim pokretom spustio rukave, a potom smireno otvorioFujikinu vitrinu i iz nje izvukao hrpu nota za shakuhachi koje je držala na najnižoj polici. Potom je uzeo injezinu flautu od bambusa, dvaput je okrenuo u rukama - malenim rukama za tako krupnog, nezgrapnog

muškarca - a potom je položio na stol u blagovaonici. Uz peć na drva nalazio se stolić sa časopisima i on ih stanepregledavati. Uzeo je Hisaove novine.- Mjesno stanovništvo nekoliko nas je puta upozorilo na to da određeni nedržavljani na otoku San Piedro,povezani s neprijateljem, posjeduju stvari koje su proglašene protuzakonitom, krijumčarskom robom - reče nižiagent. - Naša je zadaća pretražiti vam dom i vidjeti imate li što od toga. Molimo vas za suradnju.- Da, svakako - reče Hisao.Viši muškarac tada ode u kuhinju. Kroz vrata su ga vidjeli kako zaviruje pod sudoper i otvara vrata pećnice. -Morat ćemo temeljito pretražiti vaše osobne stvari - objasni niži agent. Potom ustane i od Hisaa uzme omotnicu,te je vrati u džep sakoa. - Nadam se da vam to neće odviše smetati - pridoda.Najprije je otvorio tansu - komodu u jednome kutu dnevne sobe. Iz nje je izvukao Fujikin svileni kimono sazlatnom brokatiranom vrpcom oko struka. - Ovo je vrlo lijepo - rekao je, podižući ga prema svjetlu. - Iz starogakraja, čini se. Vrlo otmjeno.Viši muškarac tada uđe u dnevnu sobu iz ostave, u jednoj ruci držeći Hisaovu sačmaricu, a drugom pridržavajućičetiri kutije patrona oslonjene na prsa. - Tip je dobro naoružan - reče partneru. - Ondje ima i veliku staru sablju.- Stavi sve na stol - reče niži agent. - I sve označi, Wilson... jesi li ponio kartice za označavanje?- Imam ih u džepu - odvrati Wilson.I

163Najmlađa kći Imadinih stane tiho plakati, prekrivajući lice dlanovima. - Hej, djevojčice mala - reče agent FBI-a.- Znam da te ovo malo plaši... ali, znaš što? Nemaš razloga za plakanje, znaš? Još samo malo i bit ćemo gotovi iviše vam nećemo smetati.Krupniji muškarac, Wilson, tada se vratio sa Hisaovom sabljom. Potom je pozornost usmjerio na spavaće sobe.- Znate što - reče prvi agent Hisau. - Predlažem da samo mirno sjedimo dok Wilson ne dovrši posao. Potomćemo vi i ja poći u malu šetnju pred kuću. Označit ćemo ove stvari i staviti ih u auto. Potom mi možete pokazatiostale objekte. Moramo sve pogledati... tako to ide.- Razumijem - reče Hisao. On i Fujiko sada su se držali za ruke.- Nema razloga za nervozu - reče agent. - Još samo nekoliko minuta i ostavljamo vas na miru.Stajao je kod stola i karticama označavao predmete. Neko vrijeme čekao je bez riječi. Lupkao je nogom i prinioflautu ustima. - Wilson! -reče na koncu. - Miči šape s donjeg rublja! - Potom se tiho nasmijao i uzeo Hisaovusačmaricu.- Ovo moramo uzeti - reče kao da se ispričava. - Sve ovo, to razumijete. Neko će vrijeme to zadržati - tko znazašto? - a onda će vam sve poslati natrag. Poslat će vam čim s time budu gotovi. Komplicirano je, alijednostavno je tako. Još traje rat i jednostavno je tako.

- Flauta je dragocjena - reče Hisao. - Kimono, note... sve to morate uzeti?- Sve slično tome, da - reče agent. - Moramo uzeti sve stvari iz vaše nekadašnje domovine.Hisao je šutio, nabrana čela. Wilson se iz spavaćih soba vratio dostojanstvena izgleda; u ruci je imao Hatsuinspomenar. - Perverznjak - reče njegov partner. - Hajde, dođi.- Sranje - reče Wilson. - Pretraživao sam ladice. Sljedeći put to obavi ti, ako ti se ne sviđa.- Hi-se-o i ja idemo van - reče odlučno niži muškarac. - Ti možeš ovdje sjediti s damama i dovršiti označavanje.I budi pristojan - pridoda zatim.- Uvijek sam pristojan - reče Wilson.Hisao i manji muškarac tada iziđu; Wilson je postavljao oznake. Kada je završio, prelistao je Hatsuin spomenar,grickajući donju usnu. ~ Princeza jagoda - reče, podižući pogled. - To ti je sigurno laskalo, 'a?Hatsue mu ne odgovori. - Dobra slika - doda Wilson. - Na njoj najikuješ sebi. Zapravo, ista si kao u prirodi.164

Hatsue ponovno ne reče ništa. Željela je samo da Wilson makne ruke s njezina spomenara. Već ga jenamjeravala moliti, uljudno, da ga odloži, kada su se na vratima pojavili Hisao i drugi agent, koji je nosio nekukutiju. - Dinamit - reče. - Pogledaj ovo, Wilson. - Oprezno je položio kutiju na stol. Njih dvojica su stajali iprekopavali po dinamitu -dvadeset četiri šipke. Wilson je grickao unutarnju stranu obraza i nepomičnopromatrao eksploziv.- Morate mi vjerovati - ustrajavao je Hisao. - Ovo je za panjeve, za raščišćavanje zemlje.Niži agent FBI-a ozbiljno je odmahivao glavom. - Moguće - reče.- No to ipak nije dobro. Ove stvari - on rukom pokaže na kutiju - ovo je krijumčarena roba. To ste već trebalipredati vlastima.Uzeli su pušku, naboje, sablju i dinamit i sve to stavili u prtljažnik automobila. Wilson se vratio s platnenomtorbom i u nju strpao spomenar, kimono, note i na koncu flautu od bambusovine.Kada je sve već bilo u prtljažniku, agenti FBI-a ponovno su sjeli.- No, dobro - reče niži. - Gotovi smo. I znate što? - reče tada Hisau.Hisao mu nije odgovorio. Sjedio je u sandalama i puloveru, trepću-ći, držeći naočale u ruci. Čekao je da agentnastavi.- Moramo vas uhititi - reče Wilson. - Idete na mali izlet u Seattle. -Potom s remena otkopča lisice; bile su muučvršćene kraj pištolja.- To nam ne treba - reče niži agent. - Ovaj je tip fin čovjek, gentle-man. Nema potrebe za lisicama. - Tadapozornost usmjeri na Hisaa.- Samo će vam postaviti par pitanja, znate? Idemo u Seattle, nekoliko pitanja, par odgovora i sve je gotovo.Dvije su mlađe djevojčice plakale. Najmlađa je lice posve sakrila među dlanove i Hatsue je sada zagrli. Privuklaje sestrinu glavu i nježno je gladila po kosi. Hisao ustane.- Molim, ne voditi ga - reče Fujiko. - Nije učinio loše stvari. On...- To nitko ne zna - reče Wilson. - Nitko to ne može reći.- Vjerojatno ga neće biti tek nekoliko dana - reče drugi agent. - To ipak malo traje, znate. Moramo ga odvesti u

Seattle. Mora ući u raspored i sve zajedno. Možda par dana, možda tjedan.- Tjedan? - ponovi Fujiko. - Ali što mi učiniti? Što mislite...- Na to gledajte kao na ratnu žrtvu - prekine je agent FBI-a.- Shvatite da smo u ratu, znate, i da se svi na neki način žrtvuju. Možda to možete gledati tako.Hisao upita može li skinuti sandale i iz ostave uzeti kaput. Želio bi i spremiti malu torbu, dodao je, ako je toprihvatljivo. - Može - reče Wilson. - Samo idite. Više smo nego voljni izlaziti u susret.

165Dopustili su mu da poljubi i oprosti se i sa suprugom i sa svakom od kćeri. - Nazovite Roberta Nishija - rekao imje Hisao. - Recite mu da su me uhitili. - No kada gaje Fujiko nazvala, pokazalo se daje i Robert Nishi uhićen.Ronald Kobavashi, Richard Sumida, Saburo Oda, Taro Kato, Junkoh Kitano, Kenzi Yamamoto, John Masui,Robert Nishi - svi su sada već bili u zatvoru u Seattleu. Sve su ih uhitili iste večeri.Uhićenici su vlakom s daskama na prozorima - na zatvorenike se pucalo sa sporednih kolosijeka - iz Seattleapremješteni u neki radni logor u Montani. Hisao je svakodnevno pisao obitelji; hrana, rekao je, nije t,r osobitodobra, no prema njima nitko ne postupa istinski loše. Kopaju kanale za vodovod kako bi se udvostručila veličinalogora. Hisao je dobio posao u praonici, gdje glača i slaže odjeću. Robert Nishi radi u logorskoj kuhinji.Hatsuina je majka okupila svojih pet kćeri, u ruci držeći Hisaova pisma. Još jednom ispričala im je priču o svojojodiseji na putu iz Japana, putovanju brodom Korea Maru. Pričala im je o sobama u Seattleu koje je pospremala,o plahtama na koje su bijelci povraćali krv, o zahodima prepunima izmeta, o smradu njihova alkohola i znoja.Pričala im je o kuhinji uz obalu u kojoj je rezala luk i pržila krumpir za hakujin lučke radnike koji su gledali kroznju, kao da uopće ne postoji. Već tada dobro je poznavala muke, rekla je - život joj je već dugo bio težak. Znalaje kako je to živjeti a ne biti živ; znala je kako je to biti nevidljiv. Željela je da joj kćeri nauče kako se s timesuočiti tako da zadrže dostojanstvo. Dok je majka pričala, Hatsue je sjedila nepomično, nastojeći proniknuti uzna- , čenje onoga što im želi prenijeti. Sada joj je bilo osamnaest godina i majčina priča imala je veću težinunego u ranijim prilikama. Nagnula se na-Prijed i pomno je slušala. Majka je predviđala da će rat s Japanom prisilitisve njezine kćeri da odluče tko su i da se potom više priklone japan-skome načinu života. Nije li točno da ihhakujin zapravo uopće ne žele u svojoj zemlji? Govorkalo se da će svi Japanci na obali biti prisiljeni otići. Nijeimalo nikakva smisla bilo što skrivati ili se pokušavati držati kao da "•su Japanci - hakujin su im to vidjeli nalicima; to će morati prihvatiti.ne su japanske djevojke u Americi u razdoblju u kojem Amerika ratuje Protiv Japana - želi li neka od njih toporeći? Umijeće se sastoji u tome

a živite ovdje a da pritom ne mrzite same sebe jer je oko vas sama mržnja. Umijeće je ne dopustiti svojoj boli davas spriječi u časnome ži-°tU- U Japanu, rekla je, čovjek uči ne tužiti se i ne dopuštati patnji dau odvlači pozornost. Izdržati nedaće oduvijek je bio odraz stanja čovjekova unutarnjeg života, njegove filozofijei perspektive. Najbolje je bilo166

prihvatiti starost, smrt, nepravdu, teškoće - sve to dio je života. Samo posve praznoglava djevojka poricala bi daje tako, svijetu time otkrivajući svoju nezrelost i stupanj do kojeg živi u svijetu hakujina umjesto u svijetu svoganaroda. A njezin su narod, ustrajavala je Fujiko, Japanci -sve što se događalo proteklih mjeseci to je i potvrdilo;zašto su im inače uhitili oca? Ono što se dogodilo u posljednja dva mjeseca trebala bi im biti dobra pouka omraku u srcima hakujina i o još većoj tami koja je dio života. Poricati postojanje te tamne strane života bilo bijednako kao i pretvarati se da je zimska hladnoća tek prolazna iluzija, usputna postaja na putu do više"stvarnosti" dugih, toplih, ugodnih ljeta. No ljeto, pokaže se uvijek poslije, nije nimalo stvarnije od snijega kojise topi koncem zime. I tako, rekla je Fujiko, otac vam je sada negdje daleko, slaže oprano rublje u nekom logoruu Montani, a svi mi moramo nekako živjeti dalje, izdržati to. - Razumijete li? - upitala ih je na japanskome. - Utome nemamo mogućnosti izbora. Svi ćemo to nekako morati izdržati.- Ne mrze nas svi - odvrati joj Hatsue. - Pretjeruješ, majko... znaš da pretjeruješ. I, znaš, nisu toliko drukčiji odnas. Neki mrze, neki ne. Nije riječ o svima.- Znam što želiš reći - reče Fujiko. - Svi oni ne mrze... imaš pravo. Ali, ova druga stvar - i dalje je govorila najapanskome - ne misliš da su puno drukčiji? U nečemu vrlo krupnome, Hatsue? Da se razlikuju od nas?- Ne - reče Hatsue. - Ne mislim.- Ali jesu, drukčiji su - reče Fujiko - i objasnit ću ti kako. Bijelce, vidiš, u iskušenje dovodi njihov ego i nemajunačina na koji bi se mogli oduprijeti. Mi Japanci, s druge strane, znamo da naš ego nije ništa. Mi ga čitavovrijeme obuzdavamo i pokoravamo i upravo se po tome razlikujemo. To je temeljna razlika, Hatsue. Spuštamoglave, klanjamo se i šutimo, jer razumijemo da sami za sebe, bez drugih, nismo nitko i ništa, tek zrnca prašine najakome vjetru, dok hakujin drži da je njegova samoća sve, njegova odvojenost šamije temelj njegova postojanja.On traži i hvata, traži i pohlepno grabi tu svoju odvojenost, dok mi tražimo sjedinjenje s Višim životom... morašuvidjeti da su to posve različiti putovi kojima se krećemo, Hatsue, hakujin i mi Japanci.- Ti ljudi koji traže sjedinjenje s Višim životom - usprotivi se Hatsue - isti su oni koji su bombardirali PearlHarbor. Ako su toliko spremni pokoravati se i klanjati, zašto onda napadaju druge širom svijeta i zauzimaju

druge zemlje? Uopće ne osjećam da im pripadam - reče Hatsue. - Ja pripadam ovamo - pridoda tada. - Ja samodavde.

167- Da, ovdje si se rodila, to je točno - reče Fujiko. - Ali u krvi... i dalje si Japanka.- To ne želim! - reče Hatsue. - Ne želim imati nikakve veze s njima! Čuješ li me? Ne želim biti Japanka!Fujiko kimne najstarijoj kćeri. - Ovo su teška vremena - odgovori joj. - Sada nitko ne zna tko je i stoje. Sve jezamagljeno i nejasno. Ipak, trebaš naučiti ne govoriti ništa od onoga zbog čega bi kasnije mogla požaliti. Ne bitrebala govoriti ono što ti nije u srcu - ili što ti se samo načas pojavi u srcu. Ali ti to znaš - šutnja je bolja.Hatsue je istoga trena uvidjela kako joj je majka u pravu. Majka joj je, bilo je posve očito, smirena i nimalouzbuđena, a u njezinu glasu jasno se čula snaga istine. Hatsue je zašutjela, postidena. Tko je ona da govori štoosjeća? To što osjeća ostaje zagonetkom, istodobno osjeća tisuće različitih stvari, nit svojih osjećaja ne razumijedovoljno pouzdano da bi o njima mogla govoriti s bilo kakvom točnošću. Majka joj ima pravo, bolje je šutjeti.Bilo je to nešto - jedino - što joj je bilo posve jasno.- Mogla bih reći - nastavi njezina majka - da te život među hakujin pokvario, da ti duša više nije čista, Hatsue.Taj te nedostatak čistoće obavija... to primjećujem svakodnevno. To neprestano nosiš sa sobom. To je poputsvojevrsne maglice oko tvoje duše i ona ti proganja lice poput sjene u trenucima kada se dobro ne štitiš. Vidim tou tvojoj velikoj želji da odeš odavde i poslije podne šećeš šumom. Sve to ne mogu samo tako lako protumačiti,osim kao nečistoću koja dolazi od toga što svakodnevno živiš medu bijelcima. Ne tražim od tebe da ih se posvekloniš - to ne trebaš činiti. Moraš živjeti u ovome svijetu, dakako, a to je svijet hakujina - moraš naučiti živjeti unjemu, moraš ići u školu. Ali ne dopusti da život među hakujin postane život isprepleten s njima. Duša će tipropasti. Nešto toliko temeljno u tebi će istrunuti i pokvariti se. Osamnaest ti je godina, sada si odrasla - više nemogu ići s tobom onamo kamo ideš. Ubrzo ćeš ići posve sama, Hatsue. Nadam se da ćeš svoju čistoću uvijeknositi sa sobom i pamtiti istinu o tome tko si.Hatsue je znala da joj varka nije uspjela. Već je četiri godine odlazila u svoje "šetnje" i vraćala se kući smladicama fukija, potočarkama, potočnim rakovima, gljivama, borovnicama, ružičastim malinama, kupinama -čak i plodovima bazge za spravljanje pekmeza - sve samo da prikrije svoj pravi cilj. Odlazila je na plesove sdrugim djevojčicama i stajala u kutu odbijajući pozive, dok je Ishmael stajao među svojim prijateljima.Prijateljice su joj pokušavale dogovarati izlaske s mladićima; svi su je neprestano poticali da iskoristi tu svoju

ljepotu i da iziđe iz školjke168

te svoje, kako se činilo, stidljivosti. Proteklog se proljeća čak neko vrijeme govorkalo da ima tajnog mladića kojije nevjerojatno lijep, mladića kojeg posjećuje u Anacortesu, no i te su se priče malo-pomalo stišale. Kroza sve toHatsue se borila s iskušenjem da istinu otkrije sestrama i školskim prijateljicama, jer je istinu bilo teško nositi utišini i jer je, poput većine mladih djevojaka, osjećala potrebu da s vršnjakinjama razgovara o ljubavi. No to ipaknije učinila. Ustrajavala je u držanju koje je pokazivalo da je stidljivost u društvu mladića sprječava u tome da snjima i izlazi.Sada se činilo da njezina majka zna istinu, ili daje barem djelomično naslućuje. Crna majčina kosa bila je čvrstostegnuta u sjajnu punđu na zatiljku. Ruke su joj bile svečano sklopljene u krilu - suprugova pisma bila je odložilana stolić - i s velikom dostojanstvenošću sjedila je na rubu naslonjača, smireno trepćući u smjeru najstarije kćeri.- Znam tko sam - rekla je Hatsue. - Točno znam tko sam - ponovila je, no to su bile samo nove riječi koje sudonosile nesigurnost; bile su to samo nove riječi zbog kojih će možda požaliti. Bilo bi bolje daje ostala šutjeti.- Sretna si - reče Fujiko bezizražajnim glasom, na japanskome. - Govoriš s velikom sigurnošću, najstarija kćeri.Riječi ti upravo lete s usana.Kasnije tog poslijepodneva, Hatsue se zatekla kako šeće šumom. Primicao se kraj veljače, bilo je vrijeme kada jesvjetlo još uvijek bilo sumorno. U proljeće bi veliki stupovi svjetla rastvorili pokrov načinjen od krošnji i nazemlju bi se polako počeli spuštati razni komadići otpali s drveća - grančice, sjemenke, iglice, prašnjava kora,sve to lebdjelo bi gotovo nepomično u magličavu uzduhu - no sada, u veljači, šuma je izgledala crno, a drvećeraskvašeno i obavljeno prodornim mirisom truleži. Hatsue se uputila prema unutrašnjosti, dalje od obale, gdje sucedrove odmjenjivale jele pokrivene lišajima i mahovinom. Ovdje joj je sve bilo dobro poznato - odumrla stablai cedrovi na samrti, ispunjeni sasuše-nom srčikom, srušena, poklekla stabla visoka poput kakve kuće, izokrenutokorijenje isprepleteno javorovim mladicama, puhare, bršljan, gaul-terije, listovi vanilije, vlažne udubine prepunevražje aralije. Bila je to šuma kojom se vraćala od gospođe Shigemure s poduke, šuma u kojoj je u sebi stvorilaonaj mir koji je od nje tražila gospođa Shigemura. U njoj bi sjedila među dva metra visokom rebrastom papratiili na izbočini nad udolinom punom trolista i širom otvorenih očiju upijala sve oko sebe. Koliko god joj jesjećanje sezalo u prošlost, najveće zadovoljstvo uvijek

169•oj je pružala ta mirna šuma koja za nju nikada nije izgubila čudesnu za-gonetnost.

U njoj je bilo pravilnih redova drveća - kolonada - izraslih iz tla na-stalog od drveća koje se srušilo prije dvijestotine godina, utonulo i pretvoreno u zemlju. Šumsko tlo bilo je zemljovid srušenog drveća koje je prijeodumiranja živjelo tisućama godina - mala uzvisina ovdje, utonuće korak dalje, gdjegdje humak ili trošnaizbočina - u njemu su ležale kosti stabala toliko starih da ih nitko od živućih nije nikada vidio. Hatsue je brojilagodove polegnutog drveća starog više od šest stotina godina. Vidjela je bjelonoge miševe, voluharice, zelenkastorogovlje bjelorepih jelena kako trunu pod cedrom. Znala je gdje raste ženska paprat i samonikle orhideje idivovske bradavičaste puhare.Duboko među drvećem ispružila se na neko srušeno deblo, zagledana visoko gore, uza stabla bez grana.Kasnozimski vjetar ljuljao im je vrhove, u njoj na tren izazivajući vrtoglavicu. Divila se zamršenim oblicima nakori duglazije, pratila brazde sve do pokrova od grana, sedamdesetak metara iznad tla. Svijet je nepojmljivosložen, pa ipak, ova šuma u njezinu je srcu imala jednostavan smisao kakav nije osjećala nigdje drugdje.U tišini misli pobrojila je stvari koje joj sada zaokupljaju srce - otac nije s njima, FBI gaje uhitio zbog dinamitapronađenog u drvarnici; pričalo se da će ubrzo svi stanovnici San Piedra s japanskim crtama lica biti upućeninekamo i da će ondje ostati do svršetka rata; ima hakujin dečka s kojim se može viđati samo kriomice i koji će zanekoliko kratkih mjeseci svakako biti mobiliziran, upućen nekamo kako bi ubijao ljude njezine krvi. A sada, uzasve te nerješive probleme, majka joj je prije samo nekoliko sati doprla do najdubljeg zakutka duše i ondje otkrilanjezinu duboku nesigurnost. Činilo se da joj majka zna za jaz koji razdvaja način na koji živi i ono što uistinujest. Uostalom, što je ona uopće? Pripada ovamo i ne pripada ovamo, i premda možda želi biti Amerikankom,bilo je jasno, kako joj je to rekla majka, da ima lice američkih neprijatelja i da će zauvijek imati takvo lice.Nikada se neće osjećati kod kuće ovdje, među hakujin, a ipak, s druge strane, šume i polja svoga doma volitoliko da ih nitko ne bi mogao voljeti više od nje. Jednom je nogom u roditelj-skome domu, a odande tek nanekoliko koraka od Japana kojeg su oni napustili prije toliko godina. Jasno je osjećala kako je ta daleka prekooceanskazemlja povlači i kako živi u njoj unatoč željama koje traže suprotno; bilo je to nešto što nije moglaporeći. Istodobno, čvrsto je stajala na zemlji San Piedra, i željela samo vlastitu farmu jagoda, miris polja i170

cedrova, na tome mjestu živjeti jednostavno i zauvijek. A tu je još bio i Ishmael. Jednako velik dio njezina životakao i drveće. Usto je mirisao po drveću i plažama sa školjkama. Ipak, u njoj je ostavio tu veliku prazninu. Nijebio Japanac i upoznali su se tako mladi, a njihova ljubav rodila se iz nepromišljenosti i nagona,

zavoljela ga jejoš davno prije nego što je spoznala sebe, premda joj se sada učinilo da sebe možda nikada neće posve upoznati,da to, moguće, nikome nikada i ne uspijeva, da je takvo što možda i nemoguće. I činilo joj se da sada shvaća onošto je dugo nastojala razumjeti, da ljubav prema Ishmaelu Chambersu skriva ne zbog toga što je u srcu Japankanego zbog toga što zapravo ne može svijetu istinski objaviti da je ono što prema njemu osjeća uopće ljubav.Osjećala je kako je obuzima mučnina. Te njezine kasnoposlije-podnevne šetnje nisu prikrile sastajanje smladićem koje je njezina majka već odavno naslućivala. Hatsue je znala da nije nikoga prevarila, nije prevarilani sebe, kako se sada pokazalo, ni u jednom trenutku nije osjećala daje sve to posve pravo. Kako mogu reći, ona iIshmael, da se istinski vole? Jednostavno su zajedno odrasli, zajedno bili djeca, i ta blizina, ta bliskost u njima jestvorila privid ljubavi. Ipak - s druge strane - stoje ljubav ako ne instinkt koji je osjećala i koji ju je navodio na toda bude na mahovini, unutar cedrova stabla, s tim dječakom kojeg oduvijek zna? Bio je to ovdašnji dječak,dječak ovih šuma, ovih obala, dječak koji je mirisao poput ove šume. Ako je identitet zemljopisni, a nerodoslovni pojam - ako je uistinu važno mjesto življenja - tada je Ishmael dio nje, u njoj, jednako koliko i bilokoji dio japanskoga naslijeđa. To je, znala je, najjednostavnija vrsta ljubavi, njezin najčišći oblik, nedotaknutUmom, koji sve iskrivljuje, kako je to, kakve li ironije, propovijedala upravo gospoda Shigemura. Ne, reče onasada samoj sebi, samo se držala instinkta, a instinkt nije mogao prepoznavati sve one razlike koje je zahtijevalajapanska krv. Nije znala što bi drugo mogla biti ljubav.Sat vremena kasnije, u cedrovu stablu, tu je temu dotaknula u razgovoru s Ishmaelom. - Znamo se oduvijek -rekla je. - Gotovo se uopće ne sjećam doba kada te nisam znala. Teško je prisjetiti se dana bez tebe. Ne znam čakni jesu li postojali.-1 moja su sjećanja takva - reče Ishmael. - Sjećaš li se one kutije sa staklenim dnom koju sam imao? S kojomsmo išli u more?- Svakako - reče ona. - Sjećam se.- To je zacijelo bilo prije deset godina - reče Ishmael. - Držali smo se za tu kutiju. Plutali u moru... ja se togasjećam.

171- O tome i želim razgovarati - reče Hatsue. - Kutija u moru... kakav ;e to uopće početak? Što smo, zapravo, imalizajedničkoga? Nismo se čak ni poznavali.- Poznavali smo se. Oduvijek se znamo. Nikada nismo bili stranci onako kako je to većina ljudi kada se upozna ipočne izlaziti.

- To je drugo - reče Hatsue. - Mi ne izlazimo... to nije ni prava riječ... mi ne možemo izlaziti, Ishmael. Uhvaćenismo u stupicu, ne možemo iz ovog stabla.- Za tri ćemo mjeseca maturirati - odgovori Ishmael. - Mislim da bismo se nakon toga trebali preseliti u Seattle.Ondje će biti drukčije... vidjet ćeš.- I ondje uhićuju ljude poput mene, jednako kao i ovdje, Ishmael. Bijelac i Japanka - nije važno je li to Seattle -ne bismo mogli jednostavno zajedno hodati ulicom. Nikako, nakon Pearl Harbora. To dobro znaš. Usto, u lipnjuće te mobilizirati. Tako će to biti. Ni ti se nećeš seliti u Seattle. Budimo iskreni sami sa sobom.- Što ćemo onda? Ti reci meni. Stoje rješenje, Hatsue?- Nema ga - reče ona. - Ne znam, Ishmael. Ne možemo ništa.- Trebamo samo biti strpljivi - odgovori Ishmael. - Ovaj rat neće trajati dovijeka.Sjedili su u tišini, u deblu, Ishmael naslonjen na lakat, Hatsue s glavom polegnutom na njegova rebra i s nogamana sjajnome drvu. - Lijepo je ovdje, unutra - reče ona. - Ovdje je uvijek lijepo.- Volim te - reče joj Ishmael. - Uvijek ću te voljeti. Nije me briga što će se još dogoditi. Zauvijek ću te voljeti.- Znam da me voliš - reče Hatsue. - Ali samo pokušavam realistično sagledavati situaciju. Samo želim reći dasve nije tako jednostavno. Uza svu tu silu drugih stvari...- Ali one nisu istinski važne - reče Ishmael. - Ništa od svih tih drugih stvari zapravo nije važno. Ljubav je najjačana svijetu, to znaš. Ništa joj ne može nauditi. Ništa joj ne može doći čak ni blizu. Ako se volimo, posve smosigurni, nitko i ništa ne može doprijeti do nas. Ljubav je nešto najveće što uopće postoji.Govorio je s toliko samopouzdanja i dramatičnih tonova da mu je Hatsue dopustila da je uvjeri kako ništa nijeveće od ljubavi. Željela je vjerovati u to i stoga se prepustila, nastojeći posve utonuti u taj osjećaj. Počeli su seljubiti na mahovini, u stablu, no ono što je pri tome, pri tom dodiru, osjećala nekako joj se učinilo lažnim, poputpokušaja zatiranja istine svijeta i zavođenja samih sebe s pomoću usana. - Oprosti - reče172

ona, odmičući se od njega. - Sve je tako komplicirano. Ne mogu zaboraviti sve te stvari.Držao ju je u zagrljaju i milovao joj kosu. Više nisu razgovarali. Osjećala se sigurnom, kao daje usnula zimskisan u samome srcu šume u kojoj je vrijeme zaustavljeno a svijet posve nepomičan - privremena sigurnost mirneusputne postaje iz koje čovjek ujutro mora poći dalje. Zaspali su na jastuku od mahovine i probudili se kada jezeleno svjetlo u deblu već počelo poprimati sivu boju. Bilo je vrijeme za povratak kući.- Sve će biti u redu - rekao je Ishmael. - Vidjet ćeš... bit će u redu.- Ne vidim načina za to - odgovorila je Hatsue.Njihov se problem riješio 21. ožujka kada je Uprava za ratna preseljenja Sjedinjenih Američkih Država objavilada svi otočani japanskog podrijetla imaju osam dana kako bi se pripremili za odlazak.Kobavashijevi - koji su u dolini Center na pet jutara bili zasadili ra-barbare u vrijednosti od tisuću dolara -dogovorili su se s Torvalom Rasmunssenom da se pobrine za uzgoj i berbu. Masuijevi su plijevili polja jagoda i

kolčili grah po mjesečini; željeli su sve ostaviti u najboljem redu za Michaela Burnsa i onu ništariju od njegovabrata, Patricka, koji su pristali brinuti se za njihovu farmu. Sumidini su odlučili prodati imanje po sniženoj cijenii zatvoriti rasadnik; u četvrtak i petak organizirali su cjelodnevnu prodaju i promatrali kako im ljudi, tko god jehtio, kroz vrata iznose alat za plijevljenje, umjetno gnojivo, cedrove stolce, ka-dice za ptice, vrtne klupe, papirnelampione, ukrase za vodoskoke i drveće, košare, bonsai-drvca. U nedjelju su na vrata staklenika stavili lokote izamolili Piersa Petersena da pripazi na ono stoje ostalo. Piersu su dali jato nesilica, kao i par divljih pataka.Len Kato i Johnnv Kobashigavva vozili su se otočkim cestama u trotonskome kamionu za sijeno i prevozilinamještaj, kutije sa stvarima i električne uređaje u dvoranu Japanskog društvenog centra. Ispunjena do krovnihgreda krevetima, sofama, štednjacima, hladnjacima, komodama, pisaćim i kuhinjskim stolovima i stolcima,dvorana je zaključana i zatvorena daskama u šest sati u nedjelju poslije podne. Tri umirovljena ribara - GillonCrichton, Sam Goodall i Eric Hoffman stariji - prisegli su kao zamjenici šerifa otoka San Piedro zaduženi začuvanje stvari u dvorani.Uprava za ratna preseljenja uselila se u pljesnive urede na nekadašnjem pristaništu tvornice za preradu ribaW.W. Beason, na samome

173kraju Amity Harbora. U pristaništu su urede imali ne samo Vojno zapovjedništvo za prijevoz, nego i predstavniciUprave za osiguranje farmi i Savezni ured za zapošljavanje. Kaspars Hinkle, koji je bio trener školske baseballmomčadi,uletio je u ured Uprave za ratna preseljenja kasno u četvrtak poslije podne - svi su se upravo spremaliza odlazak - i svom snagom bacio svoj podmetač s popisom igrača na tajničin stol: prvi hva-tač, igrač na drugojbazi i dvojica u polju, rekao je - a da i ne spominje dvojicu najboljih bacača - u momčadi neće biti čitavu sezonu.Ne bi li se moglo o svemu tome još jednom promisliti? Nitko od tih klinaca nije špijun!U subotu uvečer, 28. ožujka, maturalni ples u srednjoj školi u Amity Harboru - ovogodišnja tema bila je "Sjajsunovrata" - održanje u školskoj dvorani. Swing-sastav iz Anacortesa, Fini dečki, svirao je isključivo živahneplesne stvari; tijekom stanke, kapetan baseball-momčadi stao je pred mikrofon na pozornici i veselo uručiopriznanja sedmorici članova koji su u ponedjeljak trebali otići. - Bez vas nemamo osobitih izgleda -rekao je. -Trenutačno nemamo čak ni dovoljno igrača za izlazak na teren. Ali svaka pobjeda koju izborimo bit ćeposvećena vama, dečki, koji odlazite.Evelvn Nearing, ljubiteljica životinja - udovica koja je živjela bez nužnika s tekućom vodom i struje u kolibi od

cedrovine na Yearsley Pointu - od šest je japanskih obitelji uzela koze, svinje, pse i mačke. Odi-ni su svojuprodavaonicu mješovite robe iznajmili Charlesu MacPher-sonu, prodavši mu i automobil i dva kamioneta.Arthur Chambers dogovorio je s Nelsonom Obadom da mu ovaj bude posebni izvjestitelj i da za njegove novinena San Piedro upućuje izvještaje. Arthur je u broju od 26. ožujka objavio četiri članka o skoroj evakuaciji:"Otočki Japanci prihvaćaju vojni nalog za preseljenje", "Japanke pohvaljene za trud u školskim aktivnostima i uposljednjim trenucima", "Naredba o evakuaciji oduzela devetoricu igrača školskoj baseball-momčadi", tekolumnu "Otvoreno govoreći" pod naslovom "Premalo vremena", u kojoj je oštro napao Upravu za preseljenjezbog "nepotrebne i bezobzirne brzine kojom su otočke Amerikance japanskog podrijetla otjerali u progonstvo".Sutradan ujutro, u pola osam, Arthur je primio anonimni telefonski poziv - "Oni koji vole kosooke ostaju bezjaja", objasnio mu je prodoran tenor. "Jaja im se bacaju u..." Arthur je već poklopio slušalicu i nastavio tipkatičlanak za sljedeći broj: "Na uskrsno jutro vjernici se okupljaju u slavu Kristovu".174

U nedjelju poslije podne, u četiri sata, Hatsue je rekla majci da ide u šetnju; posljednju šetnju prije odlaska,naglasila je. Želi sjediti u šumi, rekla je, i malo razmišljati o svemu. Pošla je u smjeru Protection Pointa, a onda ušumi skrenula na put za South Beach i stazom došla do cedrova stabla. Ishmael ju je, otkrila je, već čekao udeblu, glave naslonjene na jaknu. - Gotovo je - reče mu ona, na trenutak, pri ulasku, kleknuvši. - Sutra ujutroodlazimo.- Nešto sam smislio - odgovori joj Ishmael. - Kada dođete onamo kamo već idete, piši mi. A onda, kada iziđuškolske novine, ja ću ti ih poslati zajedno s pismom i kao adresu navesti školsku Novinarsku sekciju. Što kažešna taj plan? Misliš li da će to biti dovoljno sigurno?- Više bih voljela da nam ne treba nikakav plan - reče Hatsue. - Zašto to moramo činiti?- Piši mi kući - reče Ishmael - ali kao pošiljatelja navedi Kennvja Yamashitu... moji roditelji znaju da sam s njimdobar. Možeš mi pisati kući bez ikakvih problema.- Ali što će biti ako požele vidjeti Kennvjevo pismo? Što ako te upitaju kako mu je?Ishmael se na trenutak zamisli. - Pa što ako žele vidjeti Kennvjevo pismo? A što ako prikupiš možda i pet-šestpisama i sve ih uguraš u jednu omotnicu? Jedno od Kennvja, jedno od tebe, jedno od Helen, jedno od TomaObate... reci im daje to na traženje školskih novina. Večeras ću nazvati Kennvja i reći mu za to, tako da ne budesumnjivo kada im to spomeneš. Prikupi ih sve, svoje pismo stavi posljednje, sve ih pošalji meni, ja ću izvućitvoje pismo i ostala odnijeti u školu. To bi trebalo funkcionirati besprijekorno.- Ti si poput mene - reče Hatsue. - Oboje smo dobro uvježbali neiskrenost.- Ja ne mislim daje to neiskreno - reče Ishmael. - To je za nas jednostavno nužnost.

Hatsue otkopča pojas na kaputu, ogrtaču s uzorkom riblje kosti iz prodavaonice Penney's u Anacortesu. Ispodnjega imala je haljinu sa širokim izvezenim ovratnikom. Tog je dana kosu raspustila u čitavoj dužini, zabacivši jena leđa, bez ikakvih pletenica i vrpci. Ishmael pritisne nos uz njezinu kosu. - Miriše na cedrovinu - reče.- Kao i ti - reče Hatsue. - Užasno će mi nedostajati i taj tvoj miris. Ležali su na mahovini, u tišini, bez dodira.Hatsue je sada imalakosu prebačenu preko jednog ramena, Ishmael je držao ruke u krilu. Proljetni vjetar došao je do njihova stabla izaljuljao paprati oko njega, a

175dašci vjetra sada su se miješali sa žuborenjem vode u potočiću neposredno pod stablom. Deblo je prigušivalo istišavalo sve te zvukove i Hatsue se učini kako se sada nalazi u samome srcu svega. Ovo mjesto, ovo drvo,sigurni su.Počeli su se cjelivati i dodirivati, no praznina koju je osjećala prožimala je sve i ona sada uvidi da se ne možeosloboditi tih misli. Položivši kažiprst na Ishmaelove usne, sklopila je oči i pustila kosu da joj padne namahovinu. Miris drva bio je i njegov miris, i miris mjesta s kojeg sutra odlazi. Sada je počela uviđati koliko ćejoj nedostajati. Bol koju je zbog toga osjetila posve ju je ispunila; sažalila se nad njim, sažalila se nad sobom ipočela plakati tako tiho da se taj plač događao samo s druge strane njezinih kapaka, u stegnutome grlu i prsnomekošu. Hatsue se pritisnula uz njega, plačući tako, bez glasa, i udišući miris Ishmaelova grla. Nos je uguraladuboko pod njegovu Adamovu jabučicu.Ishmael se rukama spustio pod njezinu haljinu, a potom polako pošao uz bedra i preko gaćica do oblina njezinastruka. Već nekoliko trenutaka kasnije spustio se malo niže, do bokova, snažno je povlačeći prema sebi. Osjećalaje kako je pridiže, i osjećala je koliko je tvrd, jednakim se pritiskom priljubljujući uz tu njegovu tvrdoću.Čitavom dužinom nadimao mu je hlače, koje su pritiskale njezine gaćice, a njihova glatka, vlažna svila stvaralaje osjećaj ugode. Sada su se ljubili s više žestine i ona se počela pomicati kao da ga želi uvući. Osjećala je čitavutu tvrdu duljinu, i svilu svojih gaćica, i njegove pamučne hlače između njih. Potom su se njegove ruke maknule sbokova, slijedeći liniju njezina struka, i krenule prema gore, pod njezinom haljinom, dolazeći do kopčegrudnjaka. Pridignula se s mahovine kako bi stvorila prostor za njegove ruke i on joj je bez muke otkopčaogrudnjak, povukao joj naramenice preko ramena i nježno joj poljubio usne resice. Ruke su mu se ponovno počelespuštati njezinim tijelom, izlazeći ispod haljine, hvatajući je za vrat pod kosom, a potom za lopatice. Čitavom

težinom oslonila se na njegove ruke i uzdi-gnula grudi prema njemu. Ishmael je poljubio prednju stranu njezinehaljine i potom stao, na mjestu neposredno ispod izvezenog ovratnika, po redu otkopčavati jedanaest puceta. Zato mu je trebalo vremena. Disali su jedno u drugo i ona je, dok joj je i dalje pomno otkopčavao puceta, usnamapovukla njegovu gornju usnu. Nakon nekoliko trenutaka prednji se dio njezine haljine otvorio i on joj je povukaogrudnjak prema gore, na prsa, i stao joj jezikom prelaziti preko bradavica. - Vjenčajmo se - prošapće on. - Želiobih da se udaš za mene, Hatsue.176

Bila je tako prazna, odviše prazna da bi na to odgovorila; nije mogla izustiti ni riječi. Činilo joj se da joj je glaszakopan pod tim plačem i nije bilo načina da ga izvede na površinu. Stoga je vršcima prstiju stala prelazitisredinom njegovih leđa i bokovima, a potom je objema rukama osjetila tvrdoću kroz tkaninu njegovih gaća i tadaosjetila kako je, na trenutak, činilo joj se, posve prestao disati. Stisnula gaje objema rukama i poljubila ga.- Vjenčajmo se - ponovio je on, a ona je razumjela što joj želi reći. - Samo to... jednostavno želim da mi budešžena.Nije ga ni pokušala zaustaviti kada joj je rukom ušao u gaćice. Već trenutak kasnije povlačio joj ih je niz bedra, aona je i dalje plakala bez glasa. Cjelivao ju je i pritom spuštao gaće do koljena. Vršak njegove tvrdoće sada jebio na njezinoj koži, njegovi dlanovi oko njezina lica. - Samo reci da - prošapće on. - Samo reci da, reci mi da.Reci da. Reci da, o Bože, reci mi da.- Ishmael - prošapće ona i u tom trenutku on prodre u nju, dokraja, potpuno je ispunjavajući, a Hatsue tada posverazvidno shvati da ništa u svemu tome nije kako valja. To je za nju bio silan šok, ta spoznaja, a istodobno i neštostoje oduvijek znala, nešto stoje do tog trenutka bilo skriveno. Tada se odmakne od njega - odgurne ga. - Ne -reče mu. - Ne, Ishmael. Ne, Ishmael. Nikako.On se izvuče, odmakne. Bio je pristojan mladić, ljubazan dječak, to je znala. Podignuo je hlače, zakopčao ih ipomogao joj da navuče gaćice. Hatsue je ponovno namjestila grudnjak, zakopčala ga, potom i haljinu. Odjenulaje kaput i tada, u sjedećem položaju, stala pomno uklanjati mahovinu iz kose. - Žao mi je - reče mu. - Nije biloonako kako treba.- Meni je izgledalo posve u redu - odvrati Ishmael. - Izgledalo mi je kao da ćemo se vjenčati, kao da smo sevjenčali, kao da smo ti i ja u braku. Kao jedini oblik vjenčanja koji je za nas uopće moguć.- Oprosti - reče Hatsue, i dalje odvajajući mahovinu od kose. - Ne bih željela da budeš nesretan.- Nesretan sam. Osjećam se neizrecivo jadno. Odlaziš sutra ujutro. -1 ja sam nesretna - reče Hatsue. - Mučno mije od toga, nikada senisam osjećala ovako loše. Više mi ništa nije jasno.

Otpratio ju je kući, do početka njezinih polja, gdje su na trenutak zastali iza nekog cedra. Već se bio počeospuštati suton i ožujski je mir već obavio sve oko njih - drveće, trule ostatke otpalih grana, javor bez lišća,kamenje razasuto tlom. - Zbogom - reče Hatsue. - Pisat ću.- Ne idi - reče Ishmael. - Ostani ovdje.

177Kada je na kraju otišla, sumrak je već odavno bila odmijenila noć. Iz šume je izišla na otvorena polja, više nekaneći osvrtati se. No nakon deset koraka to je učinila i protiv volje - bilo je preteško ne okrenuti se. U sebi jeosjećala da se treba zauvijek oprostiti i reći mu kako se više nikada neće vidjeti, objasniti mu kako se na rastanakodlučila zbog toga Što se u njegovim rukama ne osjeća potpunom. No to ipak nije rekla, nije rekla da su odpočetka bili premladi, da im je pogled na sve bio zamućen, da su šumi i moru dopustili da ih posve obuzmu, dajesve to cijelo vrijeme bila zabluda, da to nije bila prava ona. Umjesto toga, bez treptaja, pogledala ga je, nemajućisnage za to da ga povrijedi onako kako je to trebala učiniti i na neki neodređeni način još uvijek voleći sve onošto čini njegovo biće, njegovu ljubaznost, njegovu ozbiljnost, dobrotu njegova srca. On, Ishmael, stajao je i sočajem je promatrao, a upravo takvog ona će ga i pamtiti. Dvanaest godina kasnije i dalje će ga vidjeti takvog,kako stoji na početku polja jagoda, pod pokrovom bešumnih cedrova, taj zgodni mladić s ispruženom rukomkoja je poziva da se vrati.15Vojni kamion prevezao je u ponedjeljak, u sedam ujutro, Fujiko i njezinih pet kćeri do pristaništa trajekta uAmity Harboru, gdje im je neki vojnik dao pločice za označavanje kovčega i kaputa. Čekali su među svojimtorbama, na hladnoći, dok su njihovi hakujin susjedi stajali i nepomično ih promatrali na mjestu na kojem su seokupili, u pristaništu među vojnicima. Fujiko je ondje vidjela i Ilse Severensen, koja se naslonila na ogradu, rukusklopljenih pred sobom; mahnula je Imadinima u prolasku. Ilse, pridošlica iz Seattlea, deset je godina od Fujikokupovala jagode i obraćala joj se kao da je ona seljakinja čija je životna uloga otočkome životu pridavatiegzotično ugodne tonove radi posjeta Ilsinih prijatelja iz grada. Njezina ljubaznost uvijek je bila puna prijezira, iza svoje je jagode uvijek plaćala pokoji cent više, držeći se kao da dijeli milostinju. I tako je Fujiko, tog jutra,nije mogla pogledati u oči niti bilo čime pokazati da je primjećuje, unatoč tome što joj je Ilsa Severensenmahnula i zazvala je prijateljskim tonom - Fujiko je, umjesto toga, netremice gledala tlo pod nogama; ni ujednom trenutku nije dizala pogled.U devet sati u koloni su ih poveli na Kehloken, dok su bijelci u njih zurili s uzvisine, a kći Gordona Tanake - bilo

joj je tada osam godina -pala je na molu i počela plakati. Ubrzo su plakali i drugi, a s uzvisine se začuo glasAntonija Dangarana, Filipinca koji se samo dva mjeseca ranije vjenčao s Eleanor Kitano. - Eleanor! - povikao je,a kada je ona podignula pogled, bacio je buket crvenih ruža koje su se u blagome luku, nošene vjetrom, spustileprema vodi i pale u valove pod stupovima mola.Iz Anacortesa su ih vlakom prebacili u tranzitni logor - konjske staje na sajmištu Puvallup. Živjeli su u konjskimpregradcima i spavali na platnenim vojnim poljskim krevetima; u devet navečer zatvorili su ih u pregrade, a udeset su morali isključiti svjetla; svaka obitelj imala je po180

jednu golu žarulju. Hladnoća u staji uvukla im se u kosti, a kada je te noći počelo kišiti, premjestili su ležajevezbog rupa u krovu. Sutradan u šest ujutro, kroz blato su se probijali do logorske blagovaonice, gdje su dobilikonzervirane smokve i bijeli kruh iz limova za pite, te kavu u limenim čašama. U svemu tome Fujiko je zadržaladostojanstvo, premda je osjećala kako počinje popuštati dok je obavljala nuždu pred drugim ženama. Izobličenjacrta lica dok je napinjala crijeva duboko su je ponizila. Po-gnula je glavu sjedeći na nužniku, stideći se zvukovasvoga tijela. Krov je prokišnjavao i u velikome nužniku.Tri dana kasnije ponovno su ih uveli u vlak kojim su otpočeli tromo puzanje prema Kaliforniji. Noću su vojnipolicajci koji su išli od vagona do vagona dolazili do njih i govorili im da navuku zavjese. Mračne sate provodilisu neprestano se okrećući na skučenim sjedalima i ulažući silan trud kako se ne bi tužili. Vlak se zaustavljao iponovno kretao, trzanjem ih dovodeći u budno stanje. Pred vratima nužnika ljudi su neprestano čekali u redu.Zbog prehrane u tranzitnome logoru Puvallup mnogi su posve izgubili nadzor nad radom crijeva, među njima iFujiko. Rek-tum ju je pekao dok je sjedila u vagonu, činilo joj se da joj mozak, posve lagan i ničim učvršćen,lebdi unutar lubanje, a hladan znoj u graškama joj je izbijao po cijelome čelu. Fujiko je davala sve od sebe kakone bi popustila i o svojim tegobama govorila kćerima. Nije željela da znaju kako u sebi pati i koliko joj jepotrebno da se ispruži na nekom udobnome mjestu i dugo spava. Jer, čak i kada je spavala, sluh joj je pratiomuhe zuja-re koje su je neprestano opsjedale i plač tri tjedna starog djeteta Taka-minih koje je imalo povišenutemperaturu. Zavijanje tog djeteta izjedalo ju je, tako da je putovala s prstima uguranima u uši, no to, činilo jojse, nije ništa mijenjalo. Suosjećanje koje je osjećala prema djetetu i cijeloj obitelji Takami počelo je nestajatikako više nije uspijevala usnuti, tako da je potajno počela prizivati djetetovu smrt, samo ako bi ona donijela itišinu. Istodobno se mrzila zbog takvih pomisli i borila protiv toga, dok je u njoj rastao gnjev zbog toga što se

dijete ne može jednostavno baciti kroz prozor, kako bi ostali imali malo mira. A potom, već dugo nakon što jesamoj sebi rekla da više ne može izdržati ni trenutka, dijete bi prestalo onako izmučeno vrištati. Fujiko bi seprimirila i zatvorila oči, s neizrecivim olakšanjem tonući prema snu, a dijete Takaminih tada bi ponovno staloneutješno plakati i vrištati.Vlak se zaustavio na postaji Mojave, usred beskonačne i posve nepomične pustinje. U pola devet ujutro ukrcalisu ih u autobuse, koji su ih četiri sata prašnjavim cestama vozili na sjever, do mjesta zvanog Manza-

181nar. Fujiko je, zatvorenih očiju, zamišljala kako je pješčana oluja koja za-sipava autobus zapravo kiša koja padakod kuće. Zadrijemala je i probudila se upravo kada su se našli pred bodljikavom žicom i redovima mračnihbaraka koje su se jedva vidjele od uskovitlanoga pijeska. Bilo je pola jedan, barem na njezinu satu; stigli suupravo na vrijeme za stajanje u redu za objed. Jeli su stojeći, iz vojničkih porcija, leđima okrenuti prema vjetru.Maslac od kikirikija, bijeli kruh, konzervirane smokve i mahune; u svemu tome osjećala je okus prašine.Tog prvog poslijepodneva cijepili su ih protiv tifusa; cjepivo su čekali u redu. Čekali su u prašini, svatko pokrajsvoje prtljage, i potom u redu čekali večeru. Uvečer su Imadini upućeni uli. blok, 4. baraku, u sobu dimenzija petputa sedam metara. U njoj su bili: gola žarulja, malena Colemanova grijalica na ulje, šest vladinih logorskihležajeva, šest madraca sa salmom i dvanaest vojnih pokrivača. Fujiko je sjela na rub jednog ležaja, uz grčeve odlogorske hrane i cjepivo protiv tifusa koje joj je od želuca načinilo čvor. Sjedila je odjevena u kaput, rukamaobavijajući trbuh, dok su njezine kćeri namještale slamu na ležajevima i uključivale grijalicu. Čak i uz nju, ona jedrhtala pod pokrivačima, i dalje posve odjevena. Negdje oko ponoći više nije mogla izdržati, te je s tri kćeri, kojesu također bile na mukama, posrćući izišla u tamu pustinje i pošla u smjeru zajedničkog nužnika za njihov blok.Na njihovo veliko čudo, ondje su čak i u ponoć zatekle dugačak red, pedesetak žena i djevojaka u debelimkaputima, leđima okrenutih vjetru. Neka žena naprijed u redu obilno je povraćala, a to što je povraćala imalo jemiris konzerviranih smokvi koje su svi jeli. Žena se u beskraj ispričavala na japanskome, a potom je stalapovraćati neka druga žena u redu i sve su ponovno zašutjele.U nužniku su zatekle tanku prevlaku izmeta na podu i posvuda uokolo mokri, umrljani toaletni papir. Svihdvanaest zahoda, šest parova školjki na kojima su žene sjedile jedna drugoj okrenute leđima, bilo je ispunjenogotovo do ruba. Žene su ih unatoč tome koristile, čučeći nad njima u polutami dok ih je cijeli red nepoznatihosoba promatrao, prstima stiskajući nosove. Kada je došao red na nju, Fujiko je pognula glavu i

ispraznilacrijeva rukama obavijajući trbuh. U nužniku je postojalo i korito za pranje ruku, ali ne i sapun.Te noći prašina i žuti pijesak ulazili su, nošeni vjetrom, kroz rupe od čvorova u zidovima i podu. Ujutro su većprekrivali deke. Fujikin jastuk bio je bijel na mjestu na kojem je držala glavu, no oko tog mjesta slegnuo se slojfinih žutih zrna. Osjećala je pijesak na licu, u kosi i u ustima. Noć je bila hladna, a u susjednoj sobi, iza šestmilimetara debele pregrade od borove daske glasno je plakalo neko malo dijete.182

Drugog dana u Manzanaru dobili su otirač na dršku za pranje poda, metlu i kantu. Nadglednik njihova bloka -muškarac iz Los Angelesa u prašnjavome kaputu, koji je tvrdio daje u bivšem životu bio odvjetnik, no koji jesada hodao neobrijan, s jednom odvezanom cipelom i naočalama žicanih okvira nakrivljenima na nosu - pokazaoim je gdje je vanjska slavina s tekućom vodom. Fujiko i kćeri počistile su prašinu i oprale rublje učetverolitarskome loncu za juhu. Dok su čistile i prale, nova prašina i pijesak uvukli su se kroz rupe i pali nasvježe oprane borove daske. Hatsue je izišla na pustinjski vjetar i vratila se s nekoliko komadića ljepen-ke koje jepronašla vjetrom nanesene na smotak bodljikave žice uz protupožarni prolaz. Ljepenku su nagurale okodovratnika i njome pokrile rupe, učvršćujući je čavlićima posuđenima od Fujitinih.Nije imalo nikakva smisla bilo kome govoriti o tome. Svi su bili u istome položaju. Svi su poput duhova tumaralipod stražarskim tornjevi-ma, stiješnjeni među visokim planinama s obje strane. Ledeni vjetar spuštao se svrhova, kroz bodljikavu žicu i u lice im nanosio pustinjski pijesak. Logor je bio tek napola dovršen; nije bilodovoljno baraka. Neki su ih po dolasku sami morali graditi kako bi imali gdje spavati. Na mase ljudi nailazilo sena svakom koraku, tisuće ljudi na dva i pol kvadratna kilometra pustinje koju su u prašinu pretvorili vojnibuldožeri. Čovjek ovdje nikako nije mogao pronaći zakutak s malo mira. Sve barake izgledale su jednako: drugenoći, u pola dva, neki je pijanac stajao na vratima sobe Imadinih i u beskraj se ispričavao, dok je vjetar unutradonosio prašinu; izgubio se, rekao im je. Njihova soba nije imala ni stropa, tako da su čuli ljude kako se prepiruu drugim sobama. Tri sobe dalje neki je čovjek proizvodio vino - upotrebljavao je rižu iz blagovaonice i sok odkonzerviranih marelica - treće noći boravka u logoru čuli su ga kako plače, kasno u noći, dok mu žena prijeti.Iste te noći uključeni su reflektori na stražarskim tornjevima koji su potom svakih nekoliko trenutaka prelazilipreko jedinog prozora njihove sobe. Ujutro se doznalo da je jedan od stražara bio uvjeren kako je u tijeku bijeg,te je uzbunio strijelce sa strojnicama na stražarskim tornjevima. Četvrte noći neki je mladić u 17. baraci ubiosuprugu, a potom i sebe dok su zajedno ležali u postelji - nekako je uspio kriomice unijeti pištolj. - Shikata ga nai

- govorili su ljudi. - Tu nema pomoći, tako mora biti.Uopće nije bilo mjesta za odlaganje odjeće. Živjeli su držeći stvari u kovčezima i kutijama. Pod im je podnogama bio hladan, a prašnjave cipele nosili su sve do odlaska na spavanje. Krajem prvog tjedna Fujiko višeuopće nije znala gdje su joj kćeri. Svi su postali slični, odjeveni u

183odjeću iz vojnih zaliha - tamnoplave dvoredne mornarske kapute, pletene kape, platnene gležnjake, vojničkeštitnike za uši i žutosmeđe vunene vojničke hlače. Samo dvije najmlađe kćeri jele su s njom; tri starijeneprestano su bile s hrpama mladih ljudi i jele za drugim stolovima. Zbog toga ih je korila, a one bije pristojnoposlušale, da bi odmah zatim ponovno izišle. Starije su djevojke odlazile rano i vraćale se kasno, odjeće i koseprepune prašine. Logor je bio divovsko šetalište za mlade koji su se komešali i šetali protupožarnim prolazima,natiskivali u zavjetrini baraka. Na putu do praonice Fujiko je jednog jutra nakon doručka vidjela svoju srednjukćer - bilo joj je tek četrnaest - kako stoji u skupini u kojoj su bila i četiri dječaka u elegantnimeisenhovuerkama. Bili su to, znala je, mladići iz Los Angelesa; većina zatočenih u logoru bila je iz LosAngelesa. Ljudi iz Los Angelesa nisu bili osobito srdačni i zbog nekog neobjašnjivog razloga gledali su jesvisoka; uz njih nije uspijevala progovoriti ni riječi. Fujiko je zašutjela o svemu, posve se zatvorila u sebe. Čekalaje dolazak Hisaova pisma, međutim, umjesto njega, stiglo je jedno drugo pismo.Kada je Hatsuina sestra Sumiko ugledala omotnicu s Ishmaelovom lažnom povratnom adresom - Novinarskasekcija, Srednja škola, San Piedro - nije se oduprla porivu daje odmah otvori. Sumiko je prije dolaska u logorbila učenica drugog razreda srednje škole, i premda je znala da omotnica pripada Hatsue, ova je pošiljka bilaupravo neodoljiva. Bile su to novosti od kuće.Sumiko je pismo Ishmaela Chambersa pročitala pred kućicom od ljepenke u kojoj se nalazila Kršćanskazajednica mladih; pročitala ga je još jednom, uživajući u nevjerojatnim riječima, stojeći uz logorske torove zasvinje.1 4. travnja 1942. ' v . ' 'Ljubavi moja,' I dalje svakog poslijepodneva odlazim u naš cedar. Zatvaram oči i čekam. Udišem tvoj miris, sanjam te itako bolno želim da se vratiš kući. Nema trenutka kada ne mislim na tebe i ne žudim za time da te držim iosjećam. Ubija me to koliko mi nedostaješ. Čini mi se kao daje dio mene negdje drugdje.184

Usamljen sam i jadan, stalno mislim na tebe i nadam se da ćeš mi odmah otpisati. Ne zaboravi na adresi pošiljateljanavesti ime Kennyja Yamashite, kako moji roditelji ne bi postali odviše znatiželjni.Ovdje je sve užasno i tužno i život nije vrijedan življenja. Mogu se samo nadati da ćeš u tom

vremenu u kojemmoramo biti odvojeni uspjeti pronaći neku radost - bilo kakvu vrstu radosti, Hatsue. Što se mene tiče, mogu sesamo osjećati jadno dok mi se ponovno ne nađeš u zagrljaju. Ne mogu živjeti bez tebe, to sada pouzdano znam.Nakon svih ovih naših zajedničkih godina, sada si dio mene. Bez tebe nemam ništa.Sva moja ljubav zauvijek je tvoja, IshmaelNakon što je pola sata hodala i razmišljala, te još četiri puta pročitala Ishmaelovo pismo, uz puno ga je kajanjaodnijela majci. - Izvoli -rekla joj je. - Osjećam se užasno ljigavo. Ali ovo ti moram pokazati.Majka je pismo Ishmaela Chambersa pročitala stojeći usred barake od ljepenke, držeći jednu ruku na čelu. Dokje čitala, usne su joj se brzo micale, a oči treptale jako i često. Dovršivši čitanje, sjela je na rub stolca, na trenutakostavila pismo da joj visi iz ruke, a potom uzdahnula i skinula naočale. - To nikako - rekla je na japanskome.Umorno je odložila naočale u krilo, preko njih položila pismo i oba dlana pritisnula na oči.- Dječak iz susjedstva - reče tada. - Onaj koji ju je učio plivati.- Ishmael Chambers - reče Sumiko. - Znaš ga.- Tvoja je sestra užasno pogriješila - reče Fujiko. - Nadam se da ti nikada nećeš počiniti takvu pogrešku.- Ni u snu - reče Sumiko. - Osim toga, takvu grešku i ne bih mogla počiniti na ovakvome mjestu, zar ne?Fujiko ponovno uzme naočale, sada ih samo držeći palcem i kažiprstom. - Sumi - reče. - Jesi li to kome rekla?Jesi li ikome pokazala ovo pismo?- Nisam - reče Sumi. - Samo tebi.- Moraš mi nešto obećati - reče Fujiko. - Moraš mi obećati da to nećeš nikome reći... nikome nemoj reći za ovo. Ibez takvih stvari ovdje je

185"irpreviše ogovaranja i glasina. Moraš mi obećati da ćeš šutjeti i da to više nikada nigdje nećeš spomenuti. Jesi lime razumjela?- Jesam. Obećajem - reče Sumiko.- Reći ću Hatsue da sam ja pronašla pismo. Ti se ne trebaš osjećati krivom.- U redu - reče Sumiko. - Dobro.- Idi sada van - reče joj majka. - Idi i ostavi me u miru.Djevojčica se uputi van bez cilja. Fujiko još jednom natakne naočale i stane iznova čitati pismo. Iz riječi koje suondje stajale jasno je razabirala da joj je kći dugo, godinama, održavala vrlo duboku vezu s tim mladićem. Biloje očito da joj je on dodirivao tijelo, daje njihov odnos u šupljem stablu kojim su se koristili kao šumskimsastajalištem bio spolno intiman. Hatsuine su šetnje bile varka, upravo onako kako je Fujiko i sumnjala. Njezinase kći vraćala s mladicama fukija u rukama i vlagom među bedrima. Lažljivica, pomisli Fujiko.Na nekoliko trenutaka zamislila se nad vlastitim ljubavnim životom, nad time kako se udala za muškarca kojegdotada nije nijednom vidjela i prvu noć života s njim provela u nekom pansionu u kojem su zidovi

umjestotapetama bili prekriveni stranicama hakujin časopisa. Te prve noći nije suprugu dopustila daje dotakne - Hisaonije bio čist, ruke su mu bile grube, nije imao novca, tek nekoliko kovanica. Tih prvih nekoliko sati proveo je uispričavanju, podrobno objašnjavajući Fujiko svoju očajnu financijsku situaciju, preklinjući je neka radi uz njegai naglašavajući svoje sposobnosti i vrline - ambiciozan je, marljiv, ne kocka i ne pije, nema loših navika i štedinovac, no vremena su tako teška, potreban mu je netko tko će biti s njim. Razumljivo mu je, rekao je, kako moratrudom zaslužiti njezinu ljubav i voljan je dokazati joj se s vremenom, samo ako pristane na strpljivost. - Nemojmi se uopće obraćati - odgovorila mu je.Te prve noći spavao je u stolcu, a Fujiko je ostala budna, razmišljajući o načinima na koje bi se mogla izvući izcijele situacije. Nije imala dovoljno novca za povratnu kartu, a usto, duboko u sebi, znala je i da se ne moževratiti svojoj obitelji u Japan - roditelji su je prodali i platili određeni postotak lažljivome baishakuninu koji ih jetoliko uvjeravao kako je Hisao za boravka u Americi stekao veliko bogatstvo. Ostala je budna, iz trenutka utrenutak zbog toga osjećajući sve veću srdžbu; pred jutro je već počela osjećati želju da ga ubije.Ujutro se Hisao zaustavio uz podnožje kreveta i upitao Fujiko kako je spavala. - Ne razgovaram s tobom -odvratila mu je. - Pisat ću kući da mi pošalju novac za kartu i stoje prije moguće vraćam se u Japan.186

- Štedjet ćemo zajedno - preklinjao je Hisao. - Vratit ćemo se zajedno, ako tako želiš. Zajedno ćemo...- A što je s tvojih dvanaest jutara gorske zemlje? - upita ga razjareno Fujiko. - Baishakunin me vodio urazgledavanje... breskve, draguni, žalosne vrbe, parkovi s kamenjem. Ništa od toga ne odgovara stvarnosti.- Imaš pravo, nemam ništa od toga - prizna Hisao. - Nemam novca... to je točno. Siromah sam i radim doiznemoglosti. Baishakunin ti je lagao i zbog toga mije žao, ali...- Ne govori mi ništa, molim te - rekla je Fujiko. - Ne želim biti u braku s tobom.Trebalo joj je tri mjeseca da se nauči spavati s njim. Tada je uvidjela da ga je s vremenom, iz navike, i zavoljela,ako se to moglo nazvati ljubavlju, i tada joj je sinulo, dok mu je spavala u naručju, da ljubav ni izdaleka nije onostoje zamišljala dok je odrastala u blizini Kurea. Bila je bitno manje dramatična i neusporedivo prozaičnija odslike koju je u nju usadilo djevojaštvo. Fujiko je vrisnula kada joj je puknuo himen, djelomično i zbog toga štožrtvovanje djevičanstva Hisaovoj potrebi nije bilo ono čemu se nadala. No sada je bila udana žena, a on postojantip muškarca, tako da su se, malo-pomalo, zbližili. Već su zajedno prošli kroz mnoge nedaće a on se nijednomnije potužio.Sada je ustala s tim pismom u ruci - pismom koje je jedan hakujin mladić uputio njezinoj kćeri

pišući o ljubavi ucedrovu stablu, o svojoj usamljenosti i jadu, o tome koliko mu užasno nedostaje i kako mu treba pisati, koristećise lažnim imenom pošiljatelja - "navedi ime Kennyja Yamashite", pisao joj je. Pitala se voli li njezina kći togmladića i ima li uopće pojma o ljubavi. Sada joj je bilo logično to što je Hatsue toliko šutljiva i zlovoljna -šutljivija i zlovoljnija od njezinih ostalih kćeri -otkako su otišle sa San Piedra. Svi su bili nesretni, a Hatsue je toiskoristila, ta opća tuga dobro joj je došla, no ipak je bila zlovoljnija od sviju ostalih; bila je bezvoljna, asvakodnevne je poslove obavljala sporošću svojstvenom nekome tko je u dubokoj žalosti. Nedostaje joj otac,odgovarala bi kada bi je netko nešto o tome pitao; nedostaje joj San Piedro. No nikome nije rekla da jojnedostaje hakujin dečko koji joj je bio potajni ljubavnik. Dubina kćerkine prijevare sada joj je postala tolikoočita da je zbog njezine težine osjetila majčinski bijes. Bijes se miješao s općom melankoličnošću koja se u njojustrajno pojačavala još od bombardiranja Pearl Harbora; bio je to jedan od onih trenutaka u Fujikinu životu kadase osjećala neutješnom, a kakvih je otkako je zakoračila u punoljetnost bilo malo.

187Podsjetila je samu sebe na to da se mora držati dostojanstveno, bez obzira na okolnosti. Na tu je lekciju u prvimdanima boravka u Americi bila zaboravila, no s vremenom ju je otkrila kao nešto vrijedno stoje naučila od majkeu Kureu. Giri, tako je to nazivala njezina baka - ta se riječ njje mogla točno prevesti - a značila je činiti ono štočovjek mora bez pogovora i posve stoički. Fujiko sada sjedne, nasloni se i u sebi stane intenzivno njegovati duhtihoga dostojanstva koji će biti nužan pri suočavanju s Hatsue. Duboko udahnuvši, zatvorila je oči.No, da, reče samoj sebi, morat će razgovarati s Hatsue kada se djevojka vrati iz besciljnog lutanja logorom. Timrazgovorom okončat će tu priču.Tri sata prije večere skupina mladića sa San Piedra zakucala je na vrata njezine sobe. Sa sobom su imali alat ikomade drva, a bili su pripravni, kako su rekli, Imadinima načiniti što god požele: police, komodu, stolce. Sveodreda prepoznala ih je kao sinove otočkih obitelji - Ta-nakinih, Kadovih, Matsuinih, Mivamotovih - iodgovorila im je potvrdno, da, dobro bi joj došlo sve to, tako da su mladići počeli raditi u zavjetrini barake,mjereći, režući i pileći, dok je vjetar i dalje puhao. Kabuo Mivamoto došao je u sobu i pribio nosače dok jeFujiko sjedila na ležaju prekriženih ruku i s pismom hakujin mladića iza leđa. - Kod kuhinje stoji nekolikokomada lima - reče joj Kabuo Mivamoto. - Možemo ih pribiti preko ovih rupa u podu... bit će bolje od ljepenke.- Ljepenka se odma' podere - odvrati Fujiko na engleskome, budući da joj se Kabuo obratio na tom jeziku. -1 ne

dobar protiv hladnoće.Kabuo kimne i vrati se poslu, vješto udarajući čekićem. - Kako je obitelj? - upita ga Fujiko. - Majka? Otac?Kako svi?- Otac je bolestan - reče Kabuo. - Logorska hrana nikako ne odgovara njegovu želucu. - Potom na trenutak zašutii iz džepa izvadi novi čavao. - A vi? - reče tada. - Kako su sve Imadine žene?- Prašnjavo - reče Fujiko. - Jedemo prašinu.U tom trenutku na vratima se pojavila Hatsue, lica zarumenjena od hladnoće, i povukla maramu s glave. KabuoMivamoto na trenutak je prestao raditi kako bi je promatrao dok je oslobađala kosu. - Zdravo -reče. - Drago miješto te vidim.Hatsue još jednom zabaci kosu, hitro je skupi dlanovima, te je za-gladi i spusti niz leđa. Potom ugura ruke udžepove kaputa i sjedne uz majku. - Zdravo - reče samo.Još nekoliko trenutaka bez riječi su promatrale kako Kabuo Mivamoto radi. Sjedio je podvinutih nogu, premanjima okrenut leđima, i188

oprezno udarao čekićem. Jedan drugi mladić ušao je u sobu s hrpom svježe ispiljenih borovih dasaka. KabuoMivamoto položio ih je na nosače i položaj svake potom provjerio razuljom. - Ravne su - reče. - Trebale bi bitidobre. Žao mi je što vam nismo mogli načiniti ništa bolje.- Vrlo su lijepe - reče Fujiko. - Ljubazni ste. Hvala.- Izradit ćemo vam šest stolaca - reče Kabuo, sada gledajući Hat-sue. - Načinit ćemo vam dvije komode i stol nakojem ćete moći jesti. Donijet ćemo ih za nekoliko dana. Čim ih uspijemo izraditi.- Hvala - reče Fujiko. - Vrlo ste ljubazni.- Drago nam je što vam to možemo učiniti - reče Kabuo Mivamoto. - To nam nije ni najmanji problem.I dalje držeći čekić, nasmiješio se Hatsue, a ona je spustila pogled u krilo. On je objesio čekić za platneni prstenna hlačama i potom uzeo ra-zulju i metar. - Doviđenja, gospođo Imada - rekao je. - Doviđenja, Hatsue. Drago mije što sam te vidio.- Još jednom hvala - reče Fujiko. - Jako cijenimo vašu pomoć.Kada su se vrata zatvorila, rukom je posegnula iza leđa i kćeri pružila pismo. - Izvoli - reče žestinom punomprijezira. - Tvoja pošta. Nije mi jasno kako si nas mogla tako varati. To mi nikada neće biti jasno, Hatsue.Nakana joj je bila to pitanje raspraviti odmah, na licu mjesta, no sada joj je odjednom bilo jasno da bi je snagagorčine koju osjeća mogla spriječiti u tome da kaže ono što zapravo namjerava. - Više nećeš pisati tom mladiću,ni primati njegova pisma - rekla je strogim tonom s vrata.Djevojka je sjedila s pismom u ruci, a u očima su joj se skupljale suze. - Žao mi je - reče Hatsue. - Oprosti mi,majko. Prevarila sam te, i toga sam oduvijek svjesna.- Taje prijevara - reče Fujiko na japanskome - samo polovica problema, kćeri. Prevarila si i sebe.Fujiko je potom izišla na vjetar. Otišla je u poštanski ured i službeniku rekla neka zadržava svu

poštu za obiteljImada. Odsada će ona osobno dolaziti po sve pošiljke. Predavati ih treba isključivo njoj.Tog poslijepodneva sjedila je u zajedničkoj blagovaonici i napisala pismo roditeljima Ishmaela Chambersa.Izvijestila ih je o šupljemu cedru u šumi i o tome kako su Ishmael i Hatsue nekoliko godina uspješno zavaravalisvijet. Otkrila im je sadržaj pisma koje je njihov sin napisao njezinoj kćeri. Njezina kći, rekla je, neće mu višepisati, ni sada, ni bilo kada u budućnosti. Što god daje među njima postojalo, sada je svršeno i ona se ispričavazbog uloge koju je u tome odigrala njezina kći; nada se

189ja će mladić svoju budućnost sagledati u novome svjetlu i da više neće misliti na Hatsue. Jasno joj je, pisala je,da su to još samo djeca; zna da su djeca često lakomislena. Ipak, ovo je dvoje mladih krivo i sada se morazagledati u sebe, ispitati dušu, cijelome problemu pristupiti kao pitanju savjesti. Nije nikakav zločin osjetitiprivlačnost prema nekome, pisala je dalje, ili vjerovati daje ono što osjećaš ljubav. Sramota je, međutim, uskrivanju prirode takve naklonosti pred obitelji. Nada se da će roditelji Ishmaela Chambersa shvatiti u kakvu jeona položaju. Ne želi da između njezine kćeri i njihova sina bude bilo kakve daljnje komunikacije. Svoje jestavove već vrlo jasno izrazila kćeri i od nje zatražila da ubuduće ne piše tome mladiću i ne prihvaća njegovapisma. Još je dodala da cijeni obitelj Chambers i da vrlo poštuje San Piedro Review. Želi im svako dobro, svimanjima.Pismo je pokazala Hatsue kada je već bilo presavijeno i pripravno za stavljanje u omotnicu. Djevojka gajepročitala dvaput, polako, lijevim obrazom oslonjena na lijevi dlan. Završivši, čvrsto ga je zadržala u krilu ibezizražajno pogledala majku. Začudo, na njezinu licu nisu se odražavale nikakve emocije; izgledala je kaoosoba iscrpljena iznutra, odveć umorna da bi bilo što osjećala. Fujiko je tada primijetila koliko je Hatsueostarjela u ta tri tjedna od odlaska sa San Piedra. Kći joj je odjednom bila odrasla, žena, izmorena iznutra. Kći jojje odjednom otvrdnula.- Ne moraš slati to pismo - reče sada. - Ionako mu više nisam namjeravala pisati. Sjedila sam u vlaku, dok smose vozili ovamo, i mislila samo na Ishmaela Chambersa i to trebam li mu pisati. Da li ga još volim.- Voliš... - ponovi prijezirno Fujiko. - Ti i ne znaš što je ljubav. Ti...- Osamnaest mije godina - odvrati Hatsue. - Dovoljno sam odrasla. Prestani o meni razmišljati kao o malojdjevojčici. Moraš shvatiti... odrasla sam.Fujiko polako skine naočale i, iz navike, protrlja oči. - To u vlaku... ~ reče - Što si odlučila?- Najprije ništa - reče Hatsue. - Nisam mogla valjano razmišljati. Bilo je previše toga o čemu je trebalo misliti,majko. Bila sam odviše deprimirana da bih razmišljala.

- A sada? - upita je Fujiko. - Kako je sada?- Završila sam s njim - reče Hatsue. - Bili smo djeca, igrali smo se na obali i onda je to preraslo u nešto veće. Alion nije muž za mene, majko. To znam od samoga početka. Kad god smo bili zajedno, činilo mi se da nešto nijekako treba. Uvijek sam znala, duboko u sebi, da to nije pra-190

vo, to sam osjećala negdje duboko - taj osjećaj kao da ga volim i istodobno da ga ne mogu voljeti - bila samzbunjena, iz dana u dan, od samog početka. On je dobar, majko, znaš mu obitelj, uistinu je jako dobar kao osoba.No ništa od toga nije važno, zar ne? Željela sam mu reći da je gotovo, majko, ali bila sam na odlasku... sve jebilo tako zbrkano, nisam mogla doći do riječi i, usto, nisam točno znala što osjećam. Bila sam zbunjena. Trebaloje misliti na previše toga. Morala sam sve to nekako srediti u glavi.- I je 1' sada sređeno, Hatsue? Je 1' sređeno?Djevojka je nekoliko trenutaka šutjela. Rukom prošavši kroz kosu, pustila ju je da padne. Potom je to ponoviladrugom rukom. - Sređeno je - reče. - Moram mu to reći. To moram okončati.Fujiko od kćeri uzme pismo i uredno ga podere po sredini. - Sama napiši pismo - reče joj na japanskome. - Recimu istinu o svemu. Sve to sada stavi u svoju prošlost. Reci mu istinu kako bi mogla poći dalje. Odbaci toghakujin mladića jednom za svagda.Fujiko je ujutro podsjetila Sumiko na važnost apsolutne šutnje o tom događaju. Djevojka je majci obećala da ćešutjeti. Fujiko je Hatsuino pismo odnijela na poštu i platila poštarinu. Osobno je zatvorila omotnicu i, to joj jesinulo iznenada - bio je to svojevrstan hir i ništa više - zalijepila marku naglavce prije nego što će pošiljkuubaciti u sandučić.Kada je Kabuo Mivamoto donio komode, Fujiko gaje zamolila neka ostane na čaju i tako je s njima odsjedio višeod dva sata, jednako kao i sutradan uvečer kada je donio stol, i dan nakon toga, kada je donio stolce. A onda sečetvrte večeri na njihovim vratima pojavio sa šeširom u ruci i upitao Hatsue hoće li s njim izići u šetnju podzvijezdama. Ona je tada odbila ponudu i tri tjedna s njim nije razgovarala. Ipak, uviđala je da je uljudan izgodan, taj sin uzgajivača jagoda, mladić bistra pogleda, a usto nije mogla do smrti žaliti za IshmaelomChambersom. Kada je za to došlo vrijeme, nekoliko mjeseci poslije, kada je Ishmael već bio uglavnom stalna bolzakopana pod površinom njezina svakodnevnog života, javila se Kabuu Mivamotu u zajedničkoj blagovaonici isjela uz njega kako bi objedovali. Sa zadovoljstvom je primijetila kako mu je držanje za stolom besprijekorno, aosmijeh skladan i ugodan. Govorio joj je tiho, pitao je o čemu sanja, a kada mu je rekla da želi farmu jagoda naotoku, rekao je kako on želi upravo isto to, te kako će sedam jutara zemlje koja pripada njegovoj obitelji ubrzo

biti prepisano na njegovo ime. Kada rat završi, namjerava uzgajati jagode kod kuće, na otoku San Piedru.

191Kad gaje prvi put poljubila, osjetila je stisak one svoje tuge, kako je obavija čvršće, i koliko su njegova ustadrukčija od Ishmaelovih. Mirisao je po zemlji, a tijelo mu je bilo neusporedivo snažnije od njezina. Uvidjela jeda se u njegovu zagrljaju uopće ne može micati, te se stala s mukom otimati, bez daha. - Morat ćeš biti nježniji -prošaptala mu je. - Nastojat ću - odgovorio joj je Kabuo.16Krajem ljeta 1942. godine Ishmael Chambers upućen je na obuku za strijelca, zajedno s još sedam stotinapedeset novaka, budućih marinaca, na otok Parris u Južnoj Karolini. U listopadu je dobio groznicu i dizenteriju,te je jedanaest dana proveo u bolnici. Za to vrijeme izgubio je podosta na težini, a vrijeme je provodio čitajućinovine iz Atlante i igrajući šah s drugim mladićima. Ispružen na krevetu, s uzdignutim koljenima i rukama podglavom, slušao je radijske izvještaje o ratu i proučavao novinske prikaze pokreta jedinica s lijenom, hladnokrvnomopčinjenošću. Šest dana puštao je brkove, a onda ih obrijao, potom ih ponovno pustio. Prespavao jegotovo sva poslijepodneva, budeći se na vrijeme kako bi osjetio spuštanje večeri i promatrao zamiranje svjetla naprozoru, tri kreveta dalje, njemu zdesna. Drugi su mladići dolazili i odlazili, no on je ostajao u bolnici. Ranjeniciiz rata dolazili su i u tu bolnicu, ali su se oporavljali na druga dva kata kojima nije imao pristup. Živio je u majicis kratkim rukavima i donjem rublju, a miris koji je dopirao kroz otvoren prozor bio je miris uvelog lišća, kiše ukalu i uzoranih polja. Tako mu se sada počelo činiti neobično prikladnim to što leži toliko tisuća kilometara oddoma i to stoje tako sam u svojoj bolesti. Bila je to, naposljetku, onakva vrsta patnje za kakvom je žudioposljednjih pet mjeseci, sve otkako je primio Hatsuino pismo. Bila je to lagana, snena vrsta apatične groznice idok se god nije pokušavao previše kretati ili nepotrebno zamarati, tako je mogao živjeti zauvijek. Posve seokružio tom svojom bolešću, usadio se u nju.U listopadu je ponovno započeo osposobljavanje, kao vezist, nakon čega je upućen u bazu za okupljanje jedinicana novozelandskom Sjevernome otoku, u sastavu Druge divizije marinaca. Dodijelili su ga satniji B u Drugojpukovniji marinaca, Trećoj bojni, gdje je ubrzo upoznao vojnike koji su bili na Guadalcanalu, a zamijenio jeradiotelegrafistakoji je poginuo u borbama na Salamunskome otočju. Jedne noći poručnik po imenu Jim Kentprisjećao se kako je taj prethodni vezist pokazao osobito zanimanje za nekog mrtvog japanskog mladića kojemsu hlače, spuštene do blatnjavih gležnjeva, stajale izokrenute, unutarnjim dijelom prema van. Vezist, vojnikGerald Willis, pridignuo je mladićev penis i podupro ga kamenom, a potom se oprezno ispružio u

blatu i stao gagađati karabinom sve dok mu nije posve skinuo glavić. Nakon toga silno se ponosio sobom i svojom se metomhvalio pola sata i više, svima opisujući kako je izgledao Japančev penis odrubljene glave i kako je izgledao samglavić dok je ležao na zemlji. Vojnik Willis poginuo je dva dana kasnije, tijekom ophodnje, od vatre iz američkihminobacača koje je pozvao u pomoć po nalogu samog poručnika Kenta, a koji je dao ispravne koordinate. Tomprilikom poginulo je sedam ljudi iz voda i Kent se povukao u streljački zaklon odakle je promatrao vojnikaWiesnera kako neuspješno baca bombu prema betonskome bunkeru dok ga istodobno rafal iz strojnice zahvaća upodručju struka, a utroba mu se rasprskava. Komadić nečega iz njegove utrobe pao je i na Kentovu podlakticu,nešto plavo, svježe i blistavo.Obuka je trajala stalno, a iskrcavanje su uvježbavali u zaljevu Haw-ke, uz jake valove i struje. Vojnici su tijekomtih vježbi i ginuli. Ishmael se trudio da te manevre shvati ozbiljno, no veterani u njegovoj desetini u njima susudjelovali mamurni ili su se dosađivali ili oboje istovremeno, a takav njihov stav utjecao je i na njega. Kada bibili slobodni pio je pivo, u drugim prilikama i džin s mladićima koji su poput njega tek došli u rat i s kojima je uWellingtonu igrao biljar. Čak i u takvim trenucima, dok bi bio pijan, u jedan u noći, dok bi se naslanjao na štap,u svjetlu koje se jedva probijalo kroz dim, i dok bi se neki drugi mladić pripremao za udarac, a nekakavwellingtonski sastav svirao njemu nepoznate plesne melodije, Ishmael je osjećao neobičnu odvojenost od sviju.Bio je otupio prema svemu oko sebe, nezainteresiran za piće i biljar i druge ljude, a što je više pio, to mu je umpostajao lucidnijim i to je prema svima postajao hladniji. Nije razumio smijeh svojih sunarodnjaka ni njihovuopuštenost ni bilo što drugo u vezi s njima. Što to rade ovdje, piju i viču u jedan izjutra, tako daleko od doma;zbog čega su toliko grozničavo sretni? Jednog jutra, po velikome pljusku, u pola pet dovukao se do svog hotela uWellingtonu i teško se spustio na krevet s pisaćim blokom, želeći napisati pismo roditeljima. Kada ga je dovršio,napisao je i pismo Hatsue, a potom uzeo oba pisma i poderao ih, te zaspao s nekoliko komadića paihjjlžej^irmtadok su ostali ležali razasuti po podu.

195Spavao je s cipelama na nogama, a u šest i petnaest probudio se kako bi povraćao u nužniku dalje u hodniku.Prvog dana studenoga Druga je divizija otišla iz Wellingtona, svi su pretpostavljali ponovno na vježbe u zaljevHawke, no umjesto toga završila je u Noumei, na francuskome otoku Novoj Kaledoniji. Već trinaestogstudenoga Ishmaelova je pukovnija bila na Heywoodu, transportno-me brodu koji je plovio s više

od pola Trećeflote - fregatama, razarači-ma, lakim i oklopljenim krstaricama, šest bojnih brodova - svi s nepoznatimodredištem. Drugoga dana njegova je satnija okupljena na gornjoj palubi. Rečeno im je da idu do atola Tarawe,gdje će se iskrcati na Betiu, odlično branjenome otoku. Neki major stajao je pred njima pušeći lulu i lijevimdlanom pridržavajući desni lakat. Osnovna je zamisao, objasnio je, prepustiti mornarici da to mjesto sravni sazemljom - bila je riječ o manje od pet kvadratnih kilometara koraljnoga pijeska - a potom se iskrcati na obalu idovršiti ono stoje ostalo. Japanski zapovjednik već se hvalio kako se Betio ne može uspješno napasti i osvojitičak ni s milijun vojnika, ni za tisuću godina. Major je potom izvadio lulu iz usta i japanskog zapovjednika u tomsmislu proglasio smiješnim. Predviđao je bitku koja će potrajati najviše dva dana, uz malo žrtava ili posve bezžrtava među marincima. Bila je to stvar koju će srediti mornaričko topništvo, ponovio je, idealno mjesto nakojem će topništvo s brodova obaviti prljavi posao.U noći devetnaestoga nad more se uzdignuo mjesec u prvoj četvrti, a flota se zaustavila na deset kilometara odTarawe. Ishmael je posljednji obrok u blagovaonici Heywooda pojeo s Ernestom Testaverdeom, mladićem kojimu je bio simpatičan, protutenkovskim strijelcem iz Dela-warea. Pojeli su odrezak s jajima, prženi krumpir ipopili kavu, a Testa-verde je potom odložio pladanj i iz džepa izvadio blok i olovku. Tada je počeo pisati pismokući.- Bilo bi ti bolje da i ti napišeš pismo - rekao je Ishmaelu. - Ovo je posljednja prilika, znaš.- Posljednja prilika? - ponovio je Ishmael. - Nemam nikoga kome bih u tom slučaju želio pisati. Ja sam...- To ne ovisi o tebi - rekao je Testaverde. - Zato jednostavno tako, za svaki slučaj... napiši pismo.Ishmael se spustio do svojih stvari i uzeo blok s papirom za pisma. Sjeo je na palubu, leđima naslonjen na stup istao pisati pismo Hatsue. S mjesta na kojem je sjedio vidio je još dvadesetoricu vojnika. Svi su odredakoncentrirano pisali. Bilo je toplo s obzirom na to da je bilo ka-196

sno i svi su izgledali opušteno, raskopčanih ovratnika i uzdignutih rukava na vojničkim košuljama. Ishmael joj jenapisao kako se upravo treba iskrcati na nekom otoku u središnjem dijelu Tihog oceana i kako mu je zadaćaubijati ljude koji izgledaju poput nje - koliko ih više može pobiti. Što ona misli o tome, pitao ju je u pismu. Kakose zbog toga osjeća? Napisao je kako je ta njegova otupjelost užasna stvar, kako ne osjeća ništa osim radostizbog toga što će pobiti što više Japanaca, bijesan je na njih i želi njihovu smrt - želi da svi poginu, zapisao je;osjeća mržnju. Objasnio joj je prirodu te mržnje i rekao da je i ona za nju odgovorna jednako kao i sve ostalo.Štoviše, sada mrzi i nju. Ne želi je mrziti, no kako je ovo posljednje pismo, osjeća se dužnim

navesti istinu štopotpunije može - mrzi je svim srcem, napisao je, i ugodno mu je to pisati upravo tim riječima. "Mrzim te svimsrcem", nastavljao je. "Mrzim te, Hatsue, uvijek ću te mrziti". Upravo nakon tih riječi istrgnuo je list iz bloka,zgužvao ga i bacio u more. Nekoliko sekundi promatrao gaje kako pluta na površini, a onda za njim bacio i blok.U tri i dvadeset ujutro, dok je budan ležao na svome ležaju, Ishmael je začuo naredbu upućenu vojnicima ubrodskoj spavaonici - Svi marin-ci na palubu, na položaj za iskrcavanje! - Sjeo je i pogledao Ernesta Testaverdeakako veže čizme i potom i sam počeo vezati čizme, jednom zastavši samo kako bi popio vodu iz čuturice. - Suhausta - rekao je Ernestu. - Želiš malo vode prije nego što umreš?- Veži - reče Ernest. - Na palubu.Otišli su gore, sa sobom vukući opremu i Ishmael se sada osjećao posve budno. Na palubi Heywooda već je biloviše od tristo vojnika koji su ondje čučali i klečali, u tami slažući opremu - konzervirane obroke, čuturice,sklopive lopate, plinske maske, streljivo, čelične kacige. Još nije bilo nikakvog otvaranja vatre i ništa još nijenalikovalo pravome ratu -još jedna noćna vježba u tropskim vodama. Ishmael je čuo cviljenje brodskihkoloturnika preko kojih su munjevito spuštali desantne čamce; potom su se vojnici stali preko ograde spuštati unjih, puzeći uz tovarne mreže s naprtnjačama na leđima i kacigama na glavama, dobro pazeći da u čamce uskačuu skladu s njihovim poskakivanjem na valovima.Ishmael je promatrao kako šestorica mornaričkih bolničara užurbano pripremaju torbice s medicinskomopremom i slažu sklopiva nosila. Bilo je to nešto što nije viđao na manevrima, a sada je to pokazao iTestaverdeu, koji je slegnuo ramenima i nastavio brojiti protutenkovske naboje. Ishmael je uključio svoj TBXuređaj,na trenutak poslušao pučke-

197rano staviti na leđa i s tim teretom stajati dok ne dođe na red za spuštanje niz mrežu. Dok je sjedio kraj svojeopreme i provirivao prema moru, pokušavao je razaznati Betio, no otok se nije vidio. Svi desantni čamci koji suu posljednjih pola sata otišli s Heywooda, međutim, izgledali su ]cao tamne točke na vodi - Ishmael ih je izbrojiotrideset šest.Prve tri desetine trećeg voda primile su na palubi upute od natpo-ručnika Pavelmana iz San Antonija, koji jepotanko objasnio ulogu satnije B u općem planu napada. Pred sobom je imao reljefni prikaz otoka načinjen od tričetvrtasta komada gume, te je štapom počeo pokazivati topografska obilježja, sve to čineći bez imalodramatičnog pretjerivanja. Amtraci'', rekao je, idu prvi, za njima valovi čamaca Higgins. Imat će i zračnu

potporu - bombardere za obrušavanje i Hellcatse koji će žestoko napadati u valovima, te letjelice B-24 s otočjaEllice - sve do samog napada. Satnija B na obalu će izići na mjestu nazvanom Crvena obala dva, rekao je, aodjeljenje minobacača stavit će se na raspolaganje vođi oružanog voda, potporučniku Prattu, radi uspostavljanjavatrene potpore. Drugi vod istovremeno će doći Prattu zdesna i prijeći potporni zid iza svojih lakih strojnica,potom se okupiti na uzvisini i krenuti prema unutrašnjosti otoka. Bunkeri i poluukopani betonski zakloni, rekaoje natpo-ručnik Pavelman, nalaze se točno južno od Crvene obale dva; obavještajne službe marinaca, nadalje,drže da je u tom području smješten možda i japanski zapovjedni bunker, moguće na istočnome kraju uzletiš-ta.Drugi ga vod treba potražiti i utvrditi položaj otvora za zrak, potrebnih ekipama za rušenje koje će doći odmahiza njih. Tri minute nakon što drugi vod iziđe na obalu, treći vod - Ishmaelov - također će izići na kopno ipribližiti se ili, prema procjeni poručnika Bellowsa, poslužiti kao potpora onome vodu, o kojem god bila riječ, zakoji će izgledati da je dobro napredovao. Treći vod može očekivati potporu satnije C, koja je trebala doći sazapovjednom skupinom, i voda teških strojnica neposredno iza trećeg. Oni će se iskrcati iz novih amtraca, kojiće moći doći do zida; prema planu, rekao je Pavelman, trebalo je napasti brzo i snažno uz punu potporu izaprvog vala strijelaca. - Drugim riječima, naivci idu prvi - doviknuo je ogorčenim glasom netko iz trećeg voda, nonitko se niJe nasmijao. Pavelman je mehanički nastavio izlaganje: pješački će vodovi, objasnio je, napredovatioprezno, ali ustrajno, za njima će ići pojačanja u drugome valu, zapovjedništvo i pojačanja u trećem valu,potom198

nove pješačke satnije, dodatna potpora i zapovjedništva, sve dok se dobro ne utvrdi obalni mostobran. Potom,držeći dlanove na remenu, nat-poručnik Pavelman pozvao je kapelana Thomasa da povede ponavljanje dvadesettrećeg psalma i pjevanje pjesme "U Isusa se uzdajem". Pošto su završili, svi su na palubi zašutjeli i kapelan jetada pozvao vojnike da se zamisle nad svojom vezom s Bogom i Isusom. - Sve je to u redu - rekao je jedanvojnik u tami. - Ali, čujte, ja sam ateist, gospodine, iznimka od pravila koje kaže da u zaklonima i bitkama nemaateista, i ostat ću prokleti ateist do samog prokletoga kraja, dovraga!- Neka bude tako - odgovori mu blagim glasom kapelan Thomas. -1 Bog te svejedno blagoslovio, prijatelju moj.Ishmael se počeo pitati kako će mu sve to pomoći kada jednom stupi nogom na obalu. Pratio je izlaganjenatporučnika Pavelmana koliko je pomnije mogao, no nije uspio otkriti vezu između njegovih riječi i konkretnogasmjera u kojem bi mu trebale krenuti noge kada se nađu na Betiju. Zašto ide onamo? Što točno

trebapostići? Kapelan je za sreću dijelio slatkiše, te smotke vojnog toaletnog papira, a Ishmael je od njega uzeo ijednoi drugo, ponajviše stoga što su to učinili i svi ostali: kapelan, s coltom .45 obješenim za pojasom, nukao ih je dauzmu još slatkiša.- Ovo vam je dobro - govorio je. - Hajde... - Bili su to peperminti i Ishmael stavi jedan u usta, potom prebaciradiouređaj na leđa i podigne se na noge. Ukupna težina opreme koju je nosio, procijenio je, tek je nešto manjaod četrdeset kilograma.Nije bilo lako s tolikim se teretom spuštati niz mrežu, no Ishmael je imao prilike vježbati na manevrima i utakvim se situacijama naučio opustiti. Spustivši se do pola mreže ispljunuo je pepermint i nagnuo se nad vodu.Tada je začuo zviždanje koje je iz trenutka u trenutak postajalo sve glasnije. Okrenuo se kako bi pogledao u tomsmjeru i upravo tada granata je pala u vodu kakvih dvadeset pet metara od krme. Kišica slane vode zapljusnula ječitav čamac, posve namočivši marince u njemu; zelenkasto, fluorescentno svjetlucanje uzdignulo se prema tamineba. Mladić koji je bio uz Ishmaela, vojnik Jim Harvev iz Carson Citvja, u Nevadi, dvaput je tiho opsovao, apotom se pripio uz mrežu. - Sranje! - reče.- Prokleta granata. Ne mogu vjerovati...- Ni ja - reče Ishmael.- Mislio sam da su ovo prokleto mjesto sravnili sa zemljom - potuži se Jim Harvev. - Mislio sam da će prijenašeg iskrcavanja već biti spremni svi topovi. Isuse, Kriste, jebemti... - pridoda.

199_ Najveći tek dolaze s Ellicea - reče Walter Bennet, koji je stajao niže na mreži. - Isprašit će kosookerasprskavajućim bombama prije nego Što uopće stupimo na pijesak.- To je obično sranje - reče neki drugi glas. - Neće doći nikakvi bombarderi. Ti si još u jebenim snovima, Walter.- Jebena japanska granata - reče Jim Harvev. - Jebemti prokletu... No tada je zazviždala nova granata i pala umore stotinu metara odnjih, na tome mjestu odmah stvarajući gejzir.- Jebeni idioti! - poviče vojnik Harvev. - Mislio sam da su sredili tu kopilad! Mislio sam da mi samo čistimo!- Već danima samo seru, stalno ih prebacuju - objasni smireno mladić po imenu Larry Jackson. - Sve te priče otome kak' će ih sredit' ne znače baš ništ'. Sve su zajebali i sada šalju nas, a tamo nas čeka sva moguća japanskavatra.- Isuse - reče Jim Harvev. - Ne mogu vjerovati... Koji se to kurac događa?Desantni čamac krenuo je prema obali prevozeći treći vod. Ishmael je sada u daljini čuo zviždanje granata.Pognuo se, tako da mu se glava nalazila ispod razme od šperploče koju je neka mornarička ekipa provizorno

postavila tijekom odmora u Noumei. Teret na leđima poprilično ga je pritiskao, a kaciga mu je bila prevučenapreko čela. Čuo je Jima Harvevja kako, pun nade, blebeće: - Jebeni ih idioti tuku već danima, ne? Nije ostalo niš'osim pijeska i sranja i bezbrojnih krvavih komadića kosookih. To smosv/ slušali. Madsen je to dobio prekoradija, a Bledsoe je bio s njim, unutra, u sobi, to nije nikakvo sranje, jebeno su ih dobro isprašili...Usuprot svim predviđanjima, more je bilo valovito i uzburkano. Ishmael nije dobro podnosio velike valove ipostao je ovisan o drama-minu7. Sada je popio dva, s vodom iz čuturice obješene o remen, te je provirio iznadrazme od šperploče, s kacigom, premda nezakopčanom, i dalje na glavi. Čamac se pod njim tresao. Primijetio jeda plove uz još tri desantna čamca neposredno lijevo od njih. Vidio je vojnike u susjedno-me čamcu; jedan odnjih pripalio je cigaretu čiji se vršak sada užareno sjajio, premda ga je zaklanjao dlanom. Ishmael se ponovnospusti, naslanjajući se na uprtnjaču, zatvori oči i ugura prste u uši. Nastojao je ne misliti ni na što od svega toga.1 Dramaminc - antiemetik, lijek protiv mučnine prouzročene kretanjem; nuspojava je lagana omamljenost.200

Tri sata stajali su pred obalom Betija. Kada je formacija bila spremna, točno u 07.30, krenuli su ravnomjernonaprijed, dok su ih valovi neprestano zapljuskivali preko razmi i do kože močili sve u čamcima. Otok se pojaviokao niska crna linija gotovo na obzoru. Ishmael je sada ustao kako bi protegnuo noge. Na čitavome Betiju vidjelisu se sjajni plamenovi, a muškarac pokraj njega, s vodonepropusnim satom, pokušavao je mjeriti razmakeizmeđu salvi koje su bojni brodovi ispaljivali na otok. Na drugoj strani dvojica su se muškaraca ogorčeno tužilina admirala Hilla koji je zapovijedao cijelom operacijom i koji je sve isplanirao tako da se iskrcavanje odvijadanju, a ne pod okriljem noći. Vidjelo se da mornarica žestoko granatira neprijatelja - crni dim u velikim seoblacima uzdizao s otoka - i to je počelo pozitivno djelovati na treći vod. - Od tih jebenih kosookih neće ostatiništa - ustvrdio je vojnik Harvev. - Ti će ih ^vanaestmilimetarski topovi dotući. Razjebat će im guzice.Petnaest minuta kasnije naišli su na snažnu struju na ulazu u lagunu Tarawa. Poskakujući, prošli su pokraj dvarazarača, Dashiella i Ring-golda, koji su u valovima ispaljivali granate na obalu; buka je bila zaglu-šujuća,glasnija od svega što je Ishmael ikada čuo. Zakopčavajući kacigu, sada je zaključio daje dovoljno gledao prekoruba čamca. Provirio je još jednom i ugledao tri amfibijska gusjeničara kako daleko naprijed izlaze na obalu. Nanjih je otvarana vatra iz mnoštva strojnica; jedno je vozilo upalo u krater od granate, drugo se zapalilo izaustavilo. Više nije bilo nikakvih bombardera, a letjelice B-24 nisu se ni pojavile. Najbolje je bilo glavu spustiti

što niže, učvrstiti kacigu i držati se što dalje od vatrene linije. Ishmael se nekako našao u onakvoj ratnoj situacijio kakvoj nerijetko maštaju mali dječaci. Jurišao je na obalu, bio vezist u marincima i osjećao se kao da će sesvakog trena posrati u gaće, doslovce. Jasno je osjećao kako mu se debelo crijevo nabire.- Jebemti boga - govorio je Jim Harvev. - Jebem im proklete majke, prokleti šupci, jebeni dupeglavci, dovraga,ovo nije u redu!Zapovjednik desetine, čovjek po imenu Rich Hinkle, iz Yreke, u Ka-liforniji, koji je Ishmaelu na NovomeZelandu bio odličan partner u šahu, poginuo je prvi među njima. Desantni se čamac iznenada nasukao na greben-još su uvijek bili više od petsto metara od obale - i vojnici su tako ostali sjediti i gledati se više od pola minute,dok se vatra iz strojnica odbijala od lijeve strane desantnoga čamca. - Stižu i krupnije stvari -povikao je Hinkle,nadglasavajući zaglušujuću buku. - Bit će najbolje da se nosimo odavde. Hajdemo! Idemo! Hajde! - Ti prvi -odvratio mu je netko.

201Hinkle se prebacio preko ruba na desnoj strani i spustio u vodu. Vojnici su pošli za njim, među njima i IshmaelChambers, koji je upravo preko ograde prebacivao svoj četrdeset kilograma teški teret kada je Hinkle, pogođen ulice, potonuo. Trenutak nakon toga pogođen je i vojnik koji se nalazio neposredno iza njega i koji je ostao bezgornjeg dijela glave. Ishmael je odbacio uprtnjaču u lagunu i pljusnuo za njom. Pod površinom vode ostao jekoliko je dulje mogao, provirio samo kako bijednom udahnuo - tada je ugledao bljeskove puščane vatre dužobale - a potom ponovno duboko zaronio. Kada je ponovno izronio vidio je kako svi - nosači streljiva,diverzanti, mitraljesci, svi - sve stvari bacaju u vodu i skrivaju se pod površinu, baš kao i on.Doplivao je iza desantnog čamca s još tridesetak marinaca. Mornar koji je upravljao čamcem i dalje se trudio,psujući i bjesomučno povlačeći ručicu gasa naprijed-natrag, ne bi li tako oslobodio čamac i udaljio ga odgrebena. Poručnik Bellovvs vrištao je na vojnike u čamcu koji su odbili ući u vodu. - Jebi se, Bellows - netko jeneprestano ponavljao. - Ti idi prvi! - vikao je netko drugi. Ishmael je prepoznao glas vojnika Harvevja, koji jesada histerično vrištao.Desantni čamac pogodili su novi meci, a vojnici koji su se bili nati-snuli iza njega počeli su se probijati premaobali. Ishmael se držao sredine skupine, plivao je držeći glavu stoje više mogao u vodi, šireći ruke ispred sebenastojeći izgledati poput mrtvoga marinca koji bezopasno pluta u laguni Betija, poput lesa nošena strujom. Sadasu došli do mjesta na kojem im je voda dopirala do prsa, neki od njih nosili su puške nad glavama i padali umore već ružičasto od krvi onih ispred njih. Ishmael je vidio vojnike kako padaju kao pokošeni,

vidio je vatru izstrojnica kako stvara pjenu na površini vode, te se još više pognuo. U plićaku pred njim vojnik Newland ustao jekako bi potrčao prema potpornome zidu na obali, a potom je i jedan drugi vojnik kojeg nije znao potrčao uistome smjeru i ostao pogođen ležati u valovima; nakon njega potrčao je i treći. Četvrti, Eric Bledsoe, pogođen jeu koljeno i sada je ponovno ležao u plićaku. Ishmael je zastao i stao promatrati kako peti i šesti vojnik privlačevatru, a onda se pribrao i izjurio iz vode dok su oni pred njim trčali prema obali. Sva trojica do zida su došlineozlijeđeni, te su čučnuli iza kokosovih balvana, promatrajući Erica Bledsoea; metak mu je bio raznio koljeno.Ishmael je vidio kako je Eric Bledsoe iskrvario. Ležao je pedeset metara dalje, u plićaku i tiho tražio pomoć. - O,sranje - rekao je. - Po-mozite mi, dečki, hajde, dečki, jebemu, pomozite mi, molim vas. - Eric je202

odrastao u Delavvareu s Ernestom Testaverdeom; u VVellingtonu su se često zajedno opijali. Robert Newlandželio je potrčati do njega i spasiti ga, no poručnik Bellows gaje zadržao; tu se ništa ne može, rekao mu jeBellows, za takvo što vatra je prejaka, najviše što bi se time postiglo bila bi dvojica poginulih, a s time su se sviprešutno složili. Ishmael se snažno pripio uza zid; neće ponovno trčati do plićaka i izvlačiti ranjenika na sigurno,premda je dio njega to želio pokušati. Što tu uopće može poduzeti? Oprema mu je bila potopljena u laguni. EricuBledsoeu nije mogao ponuditi čak ni zavoj, a kamoli spasiti život. Sjedio je i promatrao Erica kako se okreće uvalovima, tako da mu je lice sada gledalo prema suncu. Noge su mu samo djelomično bile u vodi i Ishmael jejasno vidio gdje je jedna od njih odsječena i kako se taj dio sada miče s lelujanjem valova. Mladić je iskrvario iumro, a noga mu je potom s valovima otplutala nekoliko desetaka centimetara dalje, dok je Ishmael čučao stisnutuza zid.U deset sati još je uvijek bio na istome mjestu, nenaoružan i bez zadaće, šćućuren poput stotina drugih vojnikakoji su došli na obalu i našli se pod vatrom. Na obali je sada bilo mnoštvo mrtvih marinaca, kao i mnoštvoranjenih, a vojnici koji su se zaklonili pod zidom nastojali su ne slušati njihovo stenjanje i zapomaganje. A ondase neki narednik iz satnije J, činilo se iz vedra neba, našao nad njima, na zidu, s cigaretom koja mu je visjela izkuta usta, nazivajući ih hrpom kukavica. Psovao ih je bez milosti, bujicom pogrda, opisujući ih kao kukavicekojima treba odgristi jaja, polako i bolno, kada ova prokleta bitka završi, kao vojnike koji su dopustili da drugiza njih obavljaju prljavi posao, kako bi spasili svoje jadno dupe, vojnike koji uopće nisu muškarci, negopederčine i ma-sturbatori s erekcijama od centimetra i to onih dana, jednom godišnje, kada uopće mogu natjerati

te jadne pimpeke da im stoje na pola koplja, i tako dalje unedogled, dok su ga vojnici pod zidom molili da sezakloni i spasi svoju kožu. Odbijao je njihove pozive i tako kroz kralježnicu dobio metak koji mu je razderaoprednji dio košulje, pa mu se dio utrobe prosuo na obalu. Narednik nije imao vremena za čuđenje i jednostavnoje pao, najprije na lice, u pijesak, točno na vlastita crijeva. Nitko nije rekao ni riječi.Jedan gusjeničar konačno je uspio načiniti rupu u potpornome zidu i nekolicina vojnika krenula je kroz otvor.Svi su istoga trena pali kao pokošeni. Ishmaelu je naređeno da pomogne otkopati polugusjeničar koji je na Betijuostavila tenkovska mauna i koji je odmah upao u pijesak. Kopao je na koljenima, vojničkom lopatom, dok jevojnik do njega povraćao n oijesak, a potom se ispružio, s kacigom na licu, i onesvijestio.

203Vezist iz satnije K smjestio se uza zid i glasno je psovao zbog smetnji; kad god bi topovi s bojnih brodovaispalili granate, nestalo bi čak i pucke-tanja na vezi, tužio se. Nije mogao dobiti nikoga.Rano poslije podne Ishmael je shvatio da je slatkasti miris koji do njega dopire s obale zapravo zadah mrtvihmarinaca. I on je povraćao, a potom popio posljednje ostatke vode iz čuturice. Koliko je znao, nitko iz njegovavoda više nije bio među živima. Već tri sata nije vidio nikoga od njih, no od intendanata koji su prolazili uza zidi opskrbljivali vojsku dobio je karabin, kutijicu streljiva i mačetu. Rastavio je karabin - bio je pun pijeska - iočistio ga koliko su mu to uvjeti doppuštali, sjedeći uza zid s otkopčanom čeličnom kacigom. Tako je sjedio smehanizmom za okidanje u ruci, brišući ga vrškom košulje, kada je do obale stigao novi val amtraca i počeoprivlačiti minobacačku vatru. Ishmael ih je neko vrijeme sa zanimanjem promatrao, vojnike kako istrčavaju ipadaju na pijesak -neki mrtvi, neki ranjeni, neki vičući u trku - a onda je pognuo glavu, ne želeći gledati, i vratiose čišćenju karabinke. I dalje je bio ondje, šćućuren na istome mjestu, s karabinom u ruci i s mačetom ukoricama obješenima o remen, kada se, četiri sata kasnije, spustio mrak.Neki pukovnik pojavio se na obali sa svojom pratnjom, tražeći od dočasnika i mlađih časnika da se pregrupiraju istvore provizorne vodove. Točno u 21.00, rekao je - za manje od dvadeset minuta - svi vojnici idu preko zida;svatko tko ostane ispod njega ide pred vojni sud; vrijeme je, dodao je, da se počnu ponašati kao marinci.Pukovnik je otišao dalje obalom, a poručnik Doerper iz satnije K upitao je Ishmaela gdje mu je vod i što,dovraga, misli da radi tako sam, ukopan pod zidom. Ishmael mu je objasnio kako je izgubio opremu pri izlaskuiz čamca i kako su svi oko njega poginuli ili ostali ranjeni; nije imao pojma ni o kome. Poručnik Doerpernestrpljivo gaje poslušao, a onda mu rekao neka odabere nekoga od vojnika ispod zida, zatim još jednog, pa još,

pa još, sve dok ne formira svoj vod, te neka se potom javi na zapovjedno mjesto koje je pukovnik Freemanpostavio uz zakopani polugusjeničar. Nema vremena, rekao je, za sranja.Prije nego što je skupio dovoljno ljudi za kakav-takav vod, Ishmael je objasnio situaciju dvadeset četvoricimladića. Jedan od njih rekao mu je neka se jebe; drugi je tvrdio da na nozi ima ranu zbog koje ne može ništa;treći je rekao da dolazi odmah, ali se nije ni pomaknuo. Odjednom je vatra počela dopirati i s morske strane iIshmael zaključi da je neki japanski snajperist zacijelo otplivao od obale te sada puca iz strojnice ostavljene naamtracu uništenome u laguni. Zid više nije bio siguran.204

Dok se tako kretao uza zid i kratko i brzo razgovarao s vojnicima, došao je i do Ernesta Testaverdea, koji jeuzvraćao vatru preko kokosovih balvana, visoko uzdignute puške i spuštene glave. - Hej - reče Ishmael. - Isuse...- Chambers - reče Ernest. - Isuse Kriste, jebemti...- Gdje su svi? - upita Ishmael. - Što je s Jacksonom i njegovim dečkima?- Vidio sam kada su pogodili Jacksona - reče mu Ernest. - Svi diverzanti i inženjerci pogođeni su kada su izlazilina obalu. I Walter - pri-doda tada. -1 Jim Harvev. I onaj tip, Hedges, vidio sam ga kako pada. I Murrav i Behringsu pogođeni. Svi su pali još u vodi.- I Hinkle - reče Ishmael. - I Eric Bledsoe... metak mu je otkinuo nogu. I Fitz... pogodili su ga na obali, vidio samga kako pada. Bellows je uspio pretrčati, ali ne znam gdje je. I Newland. Gdje su ti dečki?Ernest Testaverde nije mu odgovorio. Povukao je remenčić kacige i spustio karabinku. - Bledsoe? - upita. - Jesili siguran? Ishmael kimne. - Mrtav je.- Ostao je bez noge? - reče Ernest.Ishmael sjedne leđima naslonjen na zid. Nije želio razgovarati o Ericu Bledsoeu, niti se prisjećati načina na kojije umro. Bilo je teško odrediti koja bi bila svrha takvog razgovora. Ništa nema smisla, to je bilo posve očito. Nijemogao jasno razmišljati ni o čemu što se dogodilo otkako se desantni čamac nasukao na koraljni greben.Situacija u kojoj se sada nalazi izgleda umrtvljeno i magličasto, poput kakva sna u kojem se događaji ponavljaju.Bio je zakopan uza zid, i onda se ponovno zatekao ondje, i zatim je i dalje bio ukopan pod zidom. S vremena navrijeme neka bi raketa toliko osvijetlila nebo da je mogao vidjeti pojedinosti na vlastitim dlanovima. Bio jeumoran i žedan i nije se mogao valjano koncentrirati, a sav adrenalin u njemu bio je presušio. Želio je živjeti, toje sada pouzdano znao, no sve ostalo bilo je posve nejasno. Nije se mogao sjetiti razloga zbog kojeg je ondje -zašto se prijavio u marince, koja je tome bila svrha. - Da - reče. - Bledsoe je mrtav.- Dovraga - reče Ernest Testaverde. Potom dvaput nogom udari najbliže kokosovo deblo u zidu, zatim jošjednom, pa još jednom. Ishmael Chambers okrene se od njega.U 21.00 prešli su zid s još tri stotine vojnika. Dočekala ih je vatra iz minobacača i strojnica, vatra

koja je dolazilas mjesta točno ispred njih, između okljaštrenih palminih stabala. Ishmael nije vidio kako je pogođen ErnestTestaverde; kasnije, nakon što se raspitao, doznao je da su

205Ernesta pronašli s rupom u glavi velikom poput muške šake. Sam Ishmael pogođen je u lijevu ruku, točno posredbicepsa. Mišić je puknuo pri ulasku metka - jedan jedini metak iz strojnice nambu - a kost se rasprsnula nastotine komadića koji su se žarili u živce i vene i ostali u mesu njegove ruke.Devet sati kasnije, kada je svanulo, postao je svjestan dvojice bolničara koji su klečali uz vojnika ispruženog donjega. Čovjek je bio pogođen u glavu, činilo se, i mozak mu je curio ispod kacige. Ishmael se nekako dovukaoiza tog mrtvaca i iz torbice koju je imao za pojasom izvukao tablete sulfonamida i zavoj. Omotao je ruku,koristeći se težinom tijela kako bi spriječio otjecanje krvi. - U redu je - reče mu jedan od bolničara. - Dolaziekipa s nosilima i vod nosača. Obala je sada sigurna. Sve je u redu. Začas ćemo te prebaciti na brod.- Jebeni Japanci - rekao je Ishmael.Kasnije je ležao na palubi nekakvog broda, desetak kilometara ispred Betija, kao jedan od mladića usred redova iredova ranjenika, a vojnik na nosilima njemu slijeva umro je od šrapnela koji mu je probio jetru. S druge straneležao mu je mladić izbočenih prednjih zuba koji je zadobio izravan pogodak u bedra i prepone; krv mu je bilanatopila hlače. Nije mogao govoriti i ležao je uzdignutih leđa; svakih nekoliko sekundi, između izmučenih,kratkih uzdaha mehanički bi zastenjao. Ishmael gaje jednom upitao je li mu dobro, no mladić je samo nastaviostenjati. Umro je deset minuta prije nego što su nosači došli po njega kako bi ga spustili u operacijsku dvoranu.Ishmael je ostao bez ruke na brodskom operacijskom stolu, pod nožem ljekarničkog pomoćnika koji je u karijeridotada izveo samo četiri amputacije, sve četiri u posljednjih nekoliko sati. On je ručnom pilom izravnao ostatakkosti, a batrljak kauterizirao nejednako, tako daje rana zacjeljivala sporije nego stoje trebala, a ožiljak koji jeostao bio je debeo i hrapav. Ishmaela nisu dovoljno uspavali i kada se probudio ugledao je svoju ruku odbačenuu kut, na hrpi krvlju natopljenih zavoja. Deset godina kasnije još će uvijek sanjati taj prizor, pokret kojim su senjegovi vlastiti prsti savili uza zid, kako mu je ruka izgledala bijelo i daleko, premda ju je ondje ipak prepoznao,taj komad smeća na podu. Netko je primijetio kako je nepomično promatra te je nešto naredio, pa su rukuomotali ručnikom i bacili u platnenu vreću za smeće. Netko drugi ponovno mu je uštrcao morfij i Ishmael je tomnekome rekao da su "Japanci... ti jebeni kosooki su..." no nije točno znao kako dovršiti rečenicu, nije točno znaostoje kanio izustiti, "ta jebena, prokleta japanska kučka", bilo je sve što je još uspio smisliti i

izreći.17U dva poslije podne prvog dana suđenja snijeg je već bio pokrio sve ceste na otoku. Neki automobil bez šuma jeizveo piruetu, kližući se na gumama, iz okreta izlazeći poprečno, te se zaustavljajući tako da mu je jedno prednjesvjetlo ostalo u vratima Petersenove prodavaonice mješovite robe, koja je netko - kao kakvim čudom - otvorioupravo u pravome trenutku, tako da ni automobil ni prodavaonica nisu pretrpjeli nikakve štete. Iza Osnovneškole u Amity Harboru, neku sedmogodišnju djevojčicu koja se sagnula kako bi načinila snježnu grudu straga jeudario dječak koji se na komadu kartonske kutije spuštao niz obližnji brežuljak. Slomila je desnu ruku -napuknula joj je samo jedna kost podlaktice. Ravnatelj, Erik Karlsen, prebacio joj je deku preko ramena^ posjeoje pokraj parnog radijatora i potom izišao kako bi pokrenuo motor svog automobila. A onda ju je, oprezno, virećikroz polumjesece stakla koje je grijač uspio načiniti na ledom okovanome vjetrobranu, niz First Hill odvezao ugrad.Na Mili Run Roadu gospođa Larsen iz Skiff Pointa sletjela je suprugovim De Sotom u jarak. Arne Stolbaadprenatrpao je svoju peć na drva i izazvao požar u dimnjaku. Neki susjed pozvao je dobrovoljnu vatrogasnujedinicu, no vozač cisterne, Edgar Paulsen, nije mogao dalje od Indian Knob Hilla, te se morao zaustaviti kako bina gume stavio lance. U međuvremenu, vatra se u dimnjaku Arnea Stolbaada ugasila; kada su vatrogascikonačno došli do njegove kuće, on im je oduševljeno ispričao kako je spalio kreozot u dimnjaku i tako ga lijepoočistio.U tri sata pet školskih autobusa krenulo je iz Amity Harbora. Brisači su im snažno razmicali led s vjetrobrana, asvjetla prodirala kroz guste snježne pahulje. Srednjoškolci koji su se kući vraćali pješice gađali su ih grudama;autobus za South Beach otklizao se s ceste neposredno iza Island Centera. Školska djeca izišla su iz vozila ipošla kući pješice kroz208

snježnu oluju, dok ih je Johnnv Katavama, vozač autobusa, pratio. Kako je koje dijete skretalo prema kući,Johnnv bi mu davao po pola žvakaće gume s okusom zelene metvice.Neki dječak tog je poslijepodneva na sanjkama slomio gležanj uda-rivši nogom o donji dio cedra. Nije mu biloposve jasno kako sanjke navesti na skretanje, a stablo se pred njim pojavilo posve neočekivano. Stoga je ispružionogu ne bi li odvratio udarac.Umirovljeni zubar, stari doktor Cable, ozbiljno se udario poskli-znuvši se na putu do drvarnice. Nešto u trticiiskrenulo se kada je pao, tako da se doktor Cable trgnuo i u snijegu presavio u fetusni položaj. Nakon nekogvremena uspio se pridignuti, te je posrćući ušao u kuću i kroza stisnute zube rekao supruzi kako se

ozlijedio.Šarah gaje smjestila na kauč s termoforom, a on je popio dva aspirina i zaspao.Dvojica dječaka natjecala su se u bacanju gruda s mola u luci Port Jefferson. Cilj je u početku bio pogoditiplutaču, a potom stupove na su-sjednome molu. Jedan od dječaka, sin Dana Danielsa, Scott, zatrčao se tri koraka,bacio grudu preko mora i naglavce upao u slanu vodu. Vani je bio već za pet sekundi, a iz odjeće mu se u zrakdizala para. Dok je trčao kući, jureći kroza snijeg, kosa mu se pretvorila u ledene pramenove.Građani San Piedra sjatili su se u Petersenovu prodavaonicu i ispraznili police s konzerviranom hranom. U dućansu na čizmama unijeli toliko snijega da je jedan od mladih pomoćnika, Earl, cijelo poslijepodne za njima čistiosnijeg otiračem na dršku i krpom. Einar Petersen sa svoje je police uzeo kutiju soli i posipavao je pred vratima,no dvoje se kupaca i unatoč tome poskliznulo. Einar je odlučio mušterijama ponuditi besplatnu kavu, te jezamolio jednu od blagajnica, Jessicu Porter - kojoj su bile dvadeset dvije godine i koja je bila vedra izgleda - dastoji uza sklopivi stol i poslužuje topli napitak.U Fiskovoj prodavaonici stanovnici San Piedra kupovali su lopate za snijeg, svijeće, petrolej, šibice,podstavljene rukavice i uloške za bate-rijske svjetiljke. Braća Torgerson do tri su sata posve rasprodali zalihu lanacaza snijeg, veći dio strugala za led i sredstva protiv zamrzavanja vode. Tom je svojim svježe obojenimdvotoncem s dizalicom besplatno izvlačio automobile koji su sletjeli s ceste; Dave je prodavao benzin, akumulatorei motorno ulje, savjetujući mušterijama da odu kući i ondje ostanu. Deseci otočana navraćali su islušali, dok im je Dave ulijevao benzin ili stavljao lance i iznosio sumorna predviđanja o vremenu. - Tri danamećave - rekao bi. - Najbolje je dobro se spremiti.

209IU tri sata grane cedrova već su bile povijene od snijega. Kada se dignuo vjetar, stao je puhati točno kroz njih,otpuhujući nanose snijega na tlo. Polja jagoda na San Piedru pretvorila su se u polja bjeline, netaknuta ibesprijekorno ravna poput pustinje. Zvukovi živoga svijeta nisu bili toliko prigušeni koliko zaustavljeni - utihlisu čak i galebovi. Umjesto njih, čuli su se vjetar, zapljuskivanje valova i povlačenje vode s obala.Cijeli otok San Piedro obavila je neka mračna sumornost, popraćena napetim iščekivanjem. Tko zna što se možedogoditi sada kada je otpočela prosinačka oluja? Domovi ovih otočana ubrzo bi se mogli naći u nanosimasnijega, tako da će se vidjeti samo strmi krovovi brvnara uz obalu i gornji katovi većih kuća. Struje bi moglonestati zbog snažnoga vjetra pa će svi ostati u tami. Možda neće moći puštati vodu u nužnici-ma, crpke iz bunaramožda neće vući vodu, živjet će u blizini peći i plinskih svjetiljki. Ipak, s druge strane, snježna oluja možeznačiti predah, radostan zimski odmor. Zatvorit će se škole i ceste i nitko neće ići na posao. Obitelji

ćedoručkovati kasno i obilno, a potom se toplo odijevati i izlaziti na snijeg znajući da će se vratiti u tople, udobnekuće. Dim će se vijoriti iz dimnjaka; u sutonu će se paliti svjetla. Nakrenuti snjegovići stra-žarit će u dvorištima.Hrane će biti dovoljno, nema razloga za zabrinutost.Ipak, oni koji su već dugo živjeli na otoku znali su da ničim ne mogu utjecati na ishod oluje. Ova oluja lakomože biti poput onih prošlih koje su im donijele patnje, koje su čak usmrćivale - ili se možda stiša pod večernjimzvijezdama i djeci podari snježne radosti. Tko zna? Tko to može predvidjeti? Ako se sprema katastrofa, neka jojbude, govorili su sami sebi. Nemaju izbora, osim poduzimati ono što je izvedivo. Sve ostalo - poput slane vodeoko njih, koja bez imalo napora guta snijeg, neumoljivo ostajući ono stoje i bila - bilo je izvan njihove moći,iznad njih.Kada je tog dana završila poslijepodnevna stanka, Alvin Hooks ponovno je na mjesto za svjedoke pozvao ArtaMorana. Šerif je iz sudnice bio otišao na dva i pol sata kako bi stupio u vezu s dobrovoljnom vatro- / gasnomjedinicom i kako bi pozvao svoje pomoćnike-dobrovoljce, ljude . na koje je mogao računati u problematičnimsituacijama. Njihova je uloga u pravilu bila održavati red na Festivalu jagoda i na drugim javnimmanifestacijama; sada će podijeliti područje otoka prema mjestu stanovanja i rada te pomagati onima kojizaglave na zametenim cestama.210

Art se drugi put tog dana vrpoljio na mjestu za svjedoke. Trenutačno gaje mučila snježna oluja. Bilo mu je jasnokako je za Alvinovo izlaganje slučaja nužno da se on dva puta pojavi pred sudom, no, s druge strane, to mu nijebilo drago. Tijekom petnaestominutne stanke pojeo je sendvič, sjedio u Alvinovu uredu s komadom masnogpapira preko koljena i jabukom na rubu stola. Hooks ga je podsjetio na to da priču treba ispričati metodično,obraćati pozornost i na one sitne pojedinosti koje mu se mogu činiti nevažnima. Sada, na mjestu za svjedoke,dok je zatezao čvor na kravati i dodirivao kutove usta ne bi li uklonio eventualne krušne mrvice, Art jenestrpljivo čekao dok je Alvin od suca tražio da među dokaze uvede i četiri komada užeta. - Šerife Moran - rekaoje Hooks konačno. - U ruci držim četiri komada užeta kakvima se ribari koriste za vezanje brodova. Možete li ih,molim vas, pogledati?Art u ruku uzme komade užeta i svima pokaže koliko ih pomno proučava. - U redu - reče nekoliko trenutakakasnije.- Prepoznajete li ih?- Da, prepoznajem ih.- Jeste li u svome izvještaju naveli ove komade konopca za vezanje, šerife Moran? Jesu li to ista ona četiri

komada koja ste spomenuli u izvještaju?- Da, jesu. To su komadi o kojima sam pisao u izvještaju, gospodine Hooks. To su ti komadi.Sudac prihvati komade kao dokaze i Ed Soames na svaki od njih stavi oznake. Alvin Hooks potom ih vrati Artu izamoli ga da objasni gdje ih je pronašao.- Dakle, ovako - reče šerif. - Ovaj komad, označen slovom A, pronađen je na optuženikovu brodu. Pao je sdvokuke za vezivanje s lijeve strane, točnije s treće dvokuke od krme. Jednak je svim njegovim konopcima zavezanje, vidite? Jednak je svima osim onome na drugoj dvokuki od krme s lijeve strane. To je ovaj komad,označen slovom B... taj je bio nov, gospodine Hooks, no ostali su bili izlizani. To je bila užad s tri niti od konopljei petljom na jednome kraju, jednako tako poprilično izlizanom. Takvu je užad za vezanje imao gospodinMivamoto... s petljama i poprilično izlizanu, osim jednog užeta. Ono je bilo potpuno novo, ali je imalo petlju.- A druga dva? - upita Alvin Hooks. - Gdje ste pronašli ova druga dva komada, šerife?- Pronašao sam ih na brodu Carla Heinea, gospodine Hooks. Ovaj komad... označen slovom C - šerif tadapodigne uže kako bi ga vidjeli svi

211članovi porote - posve je jednak svim konopcima koje sam pronašao na brodu gospodina Heinea, preminuloga.Vidite? To je novo uže s tri niti od konoplje i s pomno opletenim prstenom najednom kraju... opletenim ručno,gospodine Hooks, po čemu je Carl Heine bio poznat. Svi njegovi konopci imali su opletene prstenove, nijedannije imao petlju.- Četvrti komad užeta koji imate - nastavi Alvin Hooks. - Gdje ste njega pronašli, šerife?-1 njega sam pronašao na brodu Carla Heinea, no on ne odgovara ostalima. Pronašao sam ga na desnoj strani, nadrugoj dvokuki od krme. Neobično je što je to uže jednako užadi koju sam pronašao na optuženikovu brodu.Poprilično je izlizan i ima petlju jednaku onom drugom kojeg sam vam već pokazao, potpuno jednaku svimnjegovim konopcima za vezanje. Toliko je sličan svima ostalima da je posve jasno kako su iz istog kompleta.Jednako istrošeni.- Ovo uže izgleda kao užad na optuženikovu brodu?- Upravo tako.- No pronašli ste ga na brodu poginuloga? • -Tako je.- Na desnoj strani, na drugoj dvokuki od krme? -Da.- A optuženikov je brod - jesam li dobro shvatio? - imao novo uže na lijevoj strani, šerife - ponovno na drugojdvokuki od krme?- Tako je, gospodine Hooks. Ondje je stajalo novo uže.- Šerife - reče Alvin Hooks. - Da se optuženi privezao uz brod Carla Heinea, bi li se te dvije dvokuke o kojimagovorimo našle jedna kraj druge?-1 te kako. A ako se on - ovaj Mivamoto - želio što prije udaljiti od broda poginulog, mogao je

ostaviti užeprivezano za tu drugu dvokuku.- Tako, znači - reče Alvin Hooks. - Vi, dakle, pretpostavljate da je za sobom ostavio uže i potom ga zamijenionovim - dokazom označenim slovom B, koji držite u ruci - kada se vratio u pristanište.- Tako je - reče Art Moran. - Upravo tako. Privezao se uz Carlov brod i potom na njemu ostavio svoje uže. Menito izgleda poprilično očito.- Ali, šerife - reče Alvin Hooks. - Što vas je uopće navelo na to da pregledate optuženikov brod? Zašto steodlučili pregledati njegov brod i tako uočili nešto poput novog užeta za vezanje?Art je tada istaknuo kako gaje istraga o uzrocima smrti Carla Heinea navela na to da, posve prirodno, postaviodređena pitanja Carlovoj212

rodbini. Otišao je do Ette Heine, rekao je, i objasnio joj daje čak i u slučaju nesreće doživljene u ribarenjupotrebno provesti službenu istragu. Je li Carl imao kakvih neprijatelja?Nakon Ette, rekao je, put ga je jasno vodio do Olea Jurgensena, a od Olea u odaje suca Lewa Fieldinga: Artu jebio potreban nalog za pretres. Kanio je pretražiti brod Kabua Mivamota, Islander, prije nego što te noći isplovi ulov na losose.18Kada je Art Moran u pet sati i pet minuta poslijepodne, šesnaestoga rujna, potražio Lewa Fieldinga, vrata na kojaje pokucao otvorio mu je sudski podvornik Ed Soames. Na sebi je imao kaput, a u ruci je držao kutiju za užinu;upravo je na odlasku, objasnio je; sudac još uvijek radi za svojim stolom.- U vezi s Carlom Heineom? - upitao je Ed.- Pretpostavljam da si čuo - reče šerif. - Ali, ne, nije riječ o njemu. I ako odeš dolje u restoran i kažeš da jest,znaš što? Pogriješit ćeš, Ed.- Nisam ja takav - reče mu podvornik. - Drugi možda i jesu, ali ja nisam.- Naravno da nisi - reče Art Moran.Podvornik je zakucao na vrata sučevih odaja, a potom ih otvorio i rekao daje došao šerif koji ga treba službeno is njim želi razgovarati nasamo. - U redu - odgovorio je sudac. - Uvedi ga.Podvornik je pridržao vrata i pomaknuo se u stranu dok je Art Moran ulazio u sobu. - Laku noć, suce - rekao je. -Vidimo se ujutro.- Laku noć, Ed - odgovorio je sudac. - Možeš li, molim te, zaključati kada izađeš? Šerif mije posljednjiposjetitelj.- Hoću - reče Ed Soames i zatvori vrata.Šerif sjedne i namjesti noge u ugodniji položaj. Potom odloži šešir na pod. Sudac je strpljivo čekao sve dok nijezačuo škljocanje brave. Tek tada prvi je put pogledao šerifa u oči. - Carl Heine - reče.- Carl Heine - ponovi šerif.Lew Fielding odloži nalivpero. - Čovjek s djecom, suprugom - reče.- Znam - odvrati Art. - Jutros sam otišao obavijestiti Sušan Mane. Kriste... - doda s gorčinom u glasu.214

Lew Fielding kimne. Sjedio je zlovoljna izraza lica, s laktovima na stolu, dlanovima pridržavajući bradu. Kao iobično, činilo se da će svakog trenutka zaspati; imao je oči poput jazavčara. Obrazi su mu bili puni tankih bora,čelo nabrano, a srebrne obrve rasle su u gustim čupercima. Art ga se sjećao kada je bio živahniji, sjećao ga sekako baca potkove na Festivalu jagoda. Sudac s naramenicama i podvrnutim rukavima, kako žmirka, napolapognut.- Kako je ona? - upita sudac. - Sušan Marie?- Ne osobito dobro - odvrati Art Moran.Lew Fielding ga pogleda, čekajući. Art podigne šešir, stavi ga u krilo i stane se poigravati obodom. - No, bilokako bilo, došao sam zatražiti potpis na nalog. Želio bih pregledati brod Kabua Miyamota, možda i njegovukuću... još ne znam točno.- Kabuo Mivamoto - reče sudac. - Što tražiš?- Pa... - reče šerif, naginjući se naprijed. - Neke me stvari muče, suce. Točnije, pet stvari. Kao prvo, ljudi mi kažuda je Mivamoto, prošle noći, kada se to dogodilo, lovio u istim vodama s Carlom. Drugo, Etta Heine kaže mi dasu Mivamoto i njezin sin godinama zavađeni... riječ je0 starome sporu oko zemlje. Treće, imam komad užeta koje je netko ostavio na Carlovu brodu, omotan okojedne dvokuke; izgleda moguće daje taj netko, možda, bio na njegovu brodu i zato bih želio pogledati Miyamotovuužad. Četvrto, Ole Jurgensen tvrdi da su i Carl i Mivamoto nedavno bili kod njega u vezi s kupnjomnjegova imanja, koje je Ole prodao Carlu. Prema njegovoj izjavi, Mivamoto je otišao bijesan k'o ris. Rekao je daće razgovarati s Carlom. I, tako... možda su razgovarali. Na moru.1 možda su stvari... izmakle nadzoru.- A koja je peta stvar? - upita Lew Filding.- Peta?- Rekao si da imaš pet kategorija mogućih razloga. Dosada sam čuo četiri. Koja je peta?- Oh... - reče Art Moran. - Horace je obavio... poprilično temeljitu obdukciju. Carl na jednoj strani glave imagadnu ranu. I Horace je rekao nešto zanimljivo o tome, a to se poklapa s onim što sam čuo od Olea. I od Ette,zapravo. Rekao je da je takve rane viđao u ratu. Rekao je da su ih Japanci zadavali dršcima pušaka. Rekao je daJapanci još kao djeca počinju učiti borbu štapovima. Uče kendo, tako je rekao Horace. I jedan takav kendoudarac, načinio bi, valjda, oblik rane kakav je ostao na Carlovoj glavi. Kada mi je to rekao, te riječi uopće nisamsmatro važnima. Na to nisam čak ni pomislio kada su neki dečki u pristaništu rekli da

215je Miyamoto sinoć bio na Ship Channel Banku - na istome mjestu kao i Carl. Tada mi to uopće nije palo napamet. No toga sam se sjetio danas poslije podne, dok mije Etta pričala o svim tim problemima koje je imala s

Miyamotom, a o tome sam počeo još više razmišljati nakon razgovora s Oleom Jurgensenom. I zaključio samkako će biti najbolje da valjano krenem za tim tragom i pretražim Miyamotov brod, suce. Tek tako, za svakislučaj. Da vidim ima li ondje uopće kakvih tragova.Sudac Lew Fielding prstima je stisnuo vršak nosa. - Ne znam, Art -reče. - Kao prvo, imaš Horaceovuimproviziranu izjavu o slučajnoj sličnosti rane na Carlovoj glavi i rana koje je on viđao nakon napada japanskihvojnika... može li nas to doista voditi prema Miyamotu? Imaš Ettu Heine, na koju neću trošiti riječi, nego ćusamo reći da u tu ženu nemam povjerenja. Puna je mržnje, Art; ne vjerujem joj. I imaš najmanje pedesetoricuribara u sinoćnjoj magli... svatko od njih jednako je svadljiv kada misli da netko lovi njegovu ribu... i onda jošimaš Olea Jurgensena. Priznajem da je Ole zanimljiv. Priznajem da imaš razloga razmišljati o Oleovim riječima.Ali...- Suce - prekine ga Art Moran - smijem li nešto reći? Budete li o tome razmišljali predugo, ostat ćemo bez svihizgleda. Brodovi će ubrzo početi isplovljavati.Sudac zadigne rukav i žmirkajući pogleda na ručni sat. - Pet i dvadeset - reče. - Imaš pravo.- Ovdje imam ovjerenu izjavu - nastavi šerif, vadeći je iz džepa košulje. - Napisao sam je na brzinu, ali sve jekako valja, suce. U njoj je sve navedeno jasno i jednostavno. Želim potražiti oružje kojim je eventualno izvedenoubojstvo, to je sve, ako za to postoji mogućnost.- No, dobro - reče Lew Fielding. - Od toga ne može biti nikakve štete, valjda, obaviš li sve kako valja, Art. -Potom se preko stola nagne prema šerifu. - A kako bi sve formalnosti bile zadovoljene, obavimo još i taj korak:prisežeš li da su činjenice u ovoj izjavi istinite, tako te Bog pomogao... prisežeš li?Šerif je prisegnuo.- U redu. Jesi li donio nalog?Šerif ga izvadi iz drugog džepa košulje; sudac ga rastvori pod stolnom svjetiljkom i uzme nalivpero. - Ovako ćunapisati - reče. - Dopustit ću ti pretraživanje broda, ali ne i Miyamotove kuće. Nema smeta-nja njegovoj supruzi idjeci, za takav korak ne vidim razloga za žurbu. I zapamti, riječ je o ograničenom pretraživanju. Oružje kojim jepočinjeno ubojstvo, Art, i ništa više. Ne želim da tom čovjeku grubo remetiš mir i privatnost.216

- Dogovoreno - reče Art Moran. - Oružje.- Ne pronađeš li ništa na brodu, ujutro dođi k meni. Tada ćemo razgovarati o njegovoj kući.- U redu - reče Art Moran. - Hvala.Potom ga je upitao može li se poslužiti telefonom. Nazvao je svoj ured i razgovarao s Eleanor Dokes. - Neka meAbel pričeka u pristaništu - rekao je. -1 reci mu neka ponese baterijsku svjetiljku.Godine 1954. ribari sa San Piedra bili su skloni obraćanju pozornosti na znakove i slutnje o kojima drugi nisuimali pojma. Za njih je mreža uzroka i posljedica bila nevidljiva i istodobno sveprisutna, zbog ;ega je čovjek

mogao jedne noći imati prepunu mrežu lososa, a već sljedeće uloviti samo goleme morske alge. Plime, struje ivjetrovi bili su jedio, sila sreće nešto drugo. Ribar na palubi broda za lov vojgom nikada lije izgovarao riječikonj, svinja ili krmača, jer bi to značilo na glavu si lavući loše vrijeme ili izazvati zapletanje mreže okobrodskoga vijka. Dbrnuti položaj poklopca na palubi donosio je nevrijeme s jugozapada, i donošenje crnogkovčega na brod značilo je zaglavljivanje zupčanika i skrenuto remenje. Oni koji bi naudili galebovima izlagalisu se opasno-;ti gnjeva brodskih duhova, budući da galebove nastanjuju duhovi ljudi poginulih u pomorskimnesrećama. I kišobrani su donosili nesreću, kao napuknuta zrcala i darovane škare. Na kakvome brodu s mrežompliva-icom samo bi se potpuna neznalica mogla upustiti u rezanje nokata dok )i brod bio nad jatom riba, ilikolegi s broda u ruku pružiti sapun, umje-;to da mu ga ubaci u umivaonik, ili, pak, otvoriti konzervu s voćem sionje strane. Loš ulov i loše vrijeme mogli su se pojaviti kao posljedica )ilo kojeg od ovih slučajeva.Kada je te večeri došao na južni mol, krećući se u smjeru svog bro-ia - noseći akumulator za Islander - KabuoMivamoto ugledao je jato ;alebova na svome vitlu za mrežu i stabilizatorima, te na brodskoj kabi-li. Kada jepošao prema palubi, poletjeli su uvis, trideset-četrdeset ptica, ;inilo se isprva, bučni klepet krila, više krila negostoje uopće mogao za-nisliti, pedesetak galebova koji se dižu s lslandera, kao u erupciji s njegove stražnjepalube. Načinili su pet-šest krugova njemu nad glavom, u ukovima koji su obuhvatili čitavu širinu pristaništa ipotom se spustili la valove, okrenuti prema pučini.Kabuo je osjećao kako mu srce snažno udara. Nije bio osobito »raznovjeran, no, s druge strane, još nikada nijevidio takvo što.

217Ušao je u kabinu i podignuo poklopac prostora za akumulatore. Postavio je novi akumulator na mjesto i za njegaučvrstio kabele. Na koncu je pokrenuo brodski motor. Pustio ga je da radi, potom pritisnuo gumb za uključivanjecrpke broj jedan kako bi dobio vodu u crijevu na palubi. Stajao je na rubu pokrova tovarnog prostora i iz rupa zaotjeca-nje ispirao galeblji izmet. Galebovi su mu poremetili mir, u njega unijeli nelagodu. Drugi su brodovi većodlazili iz luke, vidio je, plovili kraj lučkih plutača na putu prema jatima lososa. On tada pogleda na ručni sat;već je bilo pet i četrdeset. Tada mu sine kako bi te večeri mogao okušati sreću u Ship Channelu; dobra mjestakod Elliot Heada već će biti zauzeta.Kada je podignuo pogled ugledao je usamljenog galeba kako samouvjereno stoji na lijevoj razmi, od njegaudaljen tri metra prema krmi. Bio je bisernosive boje i bijelih krila, mladi galeb klaukavac širokih, blistavih prsa.

Činilo se da i on promatra njega.Kabuo oprezno ispruži ruku iza sebe i posve otvori ventil. Mlaz vode snažnije nahrupi prema stražnjoj palubi iodbije se na krmu. Ponovno usmjerivši pozornost na galeba, nekoliko gaje trenutaka promatrao krajičkom oka, aonda brzo premjestio težište ulijevo i mlaz usmjerio izravno na njega. Voda je iznenađenu pticu zahvatilapobočno u predjelu prsa i dok je pokušavao izbjeći silinu mlaza, galeb je glavom udario o razmu Channel Stara,usidrenog pokraj lslandera.I dalje držeći crijevo u rukama, Kabuo je stajao uz lijevi rub broda i promatrao galeba na samrti kada su se ArtMoran i Abel Martinson pojavili uz njegov brod, obojica s baterijskim svjetiljkama.Šerif je, dvaput, rubom dlana prešao preko vrata kao da ga reže.- Ugasi motor - doviknuo je.- Zašto? - upita Kabuo Mivamoto.- Imam nalog - odgovori šerif i izvadi ga iz džepa košulje. - Večeras ćemo ti pregledati brod.Kabuo gaje promatrao trepćući, a izraz lica potom mu je otvrdnuo. Zatvorio je vodu i pogledao šerifa u oči. -Koliko će to trajati? - upita.- Nemam pojma - reče šerif. - Moglo bi potrajati.- No, dobro, a što tražite? - upita Kabuo Mivamoto.- Oružje kojim je počinjeno ubojstvo - odgovori mu Art Moran.- Držimo da bi ti mogao biti odgovoran za smrt Carla Heinea.Kabuo i drugi put zatrepće i ispusti crijevo na palubu. - Nisam ubio Carla Heinea - reče odlučno. - Jato nisamučinio, šerife.- U tom slučaju nećeš imati ništa protiv pregleda broda, zar ne? -reče Art Moran i stupi na brod.218

On i Abel Martinson zaobišli su kabinu i spustili se na stražnju palubu. - Ovo će te sigurno zanimati - reče šerif iKabuu pruži sudski nalog. - U međuvremenu, mi ćemo malo pogledati uokolo. Ne pronađemo li ništa, možešisploviti.- Znači da mogu isploviti - reče Kabuo. - Jer nemate što pronaći.- Odlično - reče Art. - A sada isključi motor.Njih trojica potom uđu u kabinu. Kabuo pritisne gumb za gašenje motora koji se nalazio uz kormilo. Sada kadaje motor prestao raditi, sve je bilo tiho. - Samo navalite - reče Kabuo.- Ti se samo lijepo opusti - reče mu Art. - Sjedni na ležaj. Kabuo sjedne. Pročitao je nalog o pretresu. Promatraoje šerifovapomoćnika, Abela Martinsona, kako pregledava alat u njegovoj kutiji. Abel je u ruku uzeo svaki ključ i pomnoga pregledao pod svjetlom bate-rijske svjetiljke. Snopom je osvijetlio i pod malene kabine, potom kleknuo splosnatim odvijačem u ruci i njime pridignuo poklopac prostora za akumulatore. Snopom svjetiljke prešao jepreko akumulatora i kutova prostora. - Oba D-6 - reče.Kako Kabuo na to nije rekao ništa, Abel je vratio poklopac na mjesto i spremio odvijač. Potom je isključiosvjetiljku.

- Motor je pod ležajem? - upita.- Tako je - odgovori Kabuo.- Ustani i povuci madrac - reče Abel. - Malo ću pogledati, ako nemaš ništa protiv.Kabuo ustane, odmakne pokrivač i madrac i otvori poklopac motora. - Izvoli - reče.Abel ponovno uključi svjetiljku i zavuče glavu u prostor u kojem se nalazio motor. - Čisto - reče nekolikotrenutaka kasnije. - Hajde, vrati madrac na mjesto.Potom su izišli na stražnju palubu, prvi Abel Martinson. Šerif je dodirivao razne predmete - opremu za kišu,gumene rukavice, plovke, konopce, gumeno crijevo, pojas za spašavanje, metlu, kante. Napredovao je polako,pomno promatrajući i razmišljajući o svakoj stvari. Oprezno je obilazio brod, provjeravajući užad za vezanje nasvakoj usputnoj dvokuki, spuštajući se na koljena kako bi ih bolje promotrio. Na trenutak je prišao i kleknuo uzasidro, bez riječi razmišljajući o nečemu. Potom se vratio na krmu i zataknuo baterijsku svjetiljku za pojas.- Vidim da si nedavno zamijenio jedno uže za vezanje - reče tada Kabuu Mivamotu. - Na drugoj dvokuki s lijevestrane. Posve novo uže, zar ne?

219- Imam ga već neko vrijeme - objasni Kabuo Mivamoto.Šerif ga je samo nepomično promatrao. - Da - reče. - Naravno. Pomogni mi s ovim poklopcem, Abel.Odgurnuli su poklopac na jednu stranu i zajedno zavirili u tovarni prostor. Zapahnuo ih je prodoran miris lososa.- Ništa - reče Abel. - Što sada?- Skoči unutra - reče mu šerif. - Malo pogledaj kakvo je dolje stanje.Njegov se pomoćnik spusti u tovarni prostor. Najprije kleknuvši, uključi baterijsku svjetiljku. Potom je počeopregledavati prostor. - No, da - reče. - Ne vidim ništa.- Nemaš što vidjeti - reče Kabuo Mivamoto. - Uzaludno trošite i svoje i moje vrijeme. Moram poći u lov.- Iziđi - reče Art Moran.Abel se okrene prema lijevoj strani broda, držeći ruke na rubu otvora. Kabuo ga je promatrao kako gleda podlijevi rub palube, gdje se na zidu nalazio harpun s dugačkim drškom. - Pogledaj ovo - reče Abel.Potom se izvuče iz otvora i uzme ga - čvrst, preko metra dugačak harpun s kukom od nazubljenog čelika najednome kraju. Zatim ga preda Artu Moranu.- Ovdje ima krvi - reče on i pokaže je.- Riblje krvi - reče Kabuo. - Njime lovim ribe.- Odakle riblja krv na dršku? - upita Art. - Krv bih možda očekivao na šiljku, ali na dršku? Gdje držiš ruku?Riblja krv?- Svakako - reče Kabuo. - Dođe vam i na ruke, šerife. To možete pitati bilo koga od ribara.Šerif iz stražnjeg džepa hlača izvadi rupčić i njime uhvati harpun. - Odnijet ću ovo na ispitivanje - reče i preda gaAbelu Martinsonu. - Nalog mi to dopušta. Kako bi bilo da večeras ne isploviš, ostaneš na kopnu dok ti se nejavim? Znam da želiš poći u lov, ali čini mi se da bi bilo bolje da večeras ostaneš ovdje. Idi kući.

Pričekaj, paćemo vidjeti. Čekaj kod kuće cjek ti se ne javim. U protivnom, morat ću te sada uhititi. Privesti te u vezi sa svimovime.- Nisam ga ubio - ponovi Kabuo Mivamoto. -1 ne mogu si dopustiti ne otići u lov. Ne mogu dopustiti da brod zaovakve noći ostane u luci i...- U tom si slučaju uhićen - prekine ga Art Moran. - Jer nema teorije da te pustim na pučinu. Za pola sata već bise mogao naći u Kanadi.1220

- Ne, ne bih - odvrati Kabuo. - Lovio bih ribu i potom bih se vratio kući. A do tada biste već znali da moj harpunna sebi ima riblju, a ne Heineovu krv. Mogao bih otići po svoju ribu i javiti vam se ujutro.Šerif odmahne glavom i spusti ruke do pojasa, te zatakne palce za kopču. - Ne - reče. - Uhićen si. - Žao mije, alimorat ćemo te zadržati u pritvoru.Istraga je, uvidi tada šerif, do tog trenutka trajala pet sati. Sherlock Holmes, prisjetio se. Horace Whaley ismijaoje njegovu mučninu u blizini mrtvog tijela, oguljene kože lica, krhotina kosti u Carlovu mozgu. Sušan Mariepreko ramena je imala prebačenu pelenu, a njezin kažiprst u rukavici pokazivao je crkvenu tortu, taj bijeli prstpozivao gaje da u usta stavi slatkiše s okusom metvice. Beživotno se spustila na stube kada su je noge izdale,odlažući djetetovu bočicu na pod. U redu, na koncu se igrao Sherlocka Holmesa, da: bila je to svojevrsna igra.Nije očekivao ništa osim činjenice da se Carl Heine uistinu utopio. Pao u more poput tolikih drugih prije njega iumro jer je to bilo prirodno. Art Moran vjerovao je u važnost okolnosti koje prate određene događaje. Njemu supovremene životne nedaće jednostavno bile dio općeg stanja stvari. Nesreće koje je vidio na svome poslu usjećanju su mu i dalje bile bolne i žive, a kako ih je gledao već godinama, znao je da ih pred njim ima još; tako toide. Život na otoku u tom je pogledu jednak životu bilo gdje na svijetu: ružne se stvari s vremena na vrijemejednostavno događaju.Sada je, prvi put, počeo vjerovati da pred sobom ima ubojstvo. Trebao je i očekivati da će ga tijek stvari prije iliposlije dovesti do toga. Bio je zadovoljan što se, u tim okolnostima, ponio profesionalno; istrazi se posvetio nanajbolji mogući način. Horace Whaley sada mu se neće rugati i govoriti mu da se igra Sherlocka Holmesa.Sinulo mu je i da je, unatoč svoj toj aroganciji, Horace Whaley imao pravo. Jer ovdje je bio upravo kosooki skrvavim drškom puške o kojem je Horace govorio. Pred njim je sada bio Japanac prema kojem ga je neumoljivonavodio svaki otočanin s kojim je razgovarao.Art Moran pogleda u Japančeve staložene oči, ne bi li u njima kako prepoznao istinu. No bile su to neprobojne

oči, na ponosnom, nepomičnom licu, i u njima se nije moglo pročitati apsolutno ništa, ni protiv njega ni njemu uprilog. Bile su to oči čovjeka prikrivenih emocija, oči čovjeka koji nešto skriva. - Uhićen si - ponovi Art Moran -u vezi sa smrću Carla Heinea.19Upola devet ujutro sedmog prosinca, dvorana suca Fieldinga već je bila puna građana koji su se sa zahvalnošćuuvukli u toplinu stvorenu u parnim kotlovima. Vlažne kapute ostavili su u garderobi, no sa sobom su ipakdonijeli miris snijega - u kosi, na hlačama, čizmama i puloverima. Ed Soames ponovno je pojačao grijanje; to jeučinio zbog toga što ih je predsjednik porote izvijestio kako su neki po-rotnici u hotelu Amity Harbor provelinoć u hladnoći. Stenjanje iz nesretnih radijatora, uz udaranje vjetra o prozore, nije im davalo dovoljno mira da biusnuli u mraku. Bili su izolirani na prvome katu, a prije odlaska na počinak nagađali su, rekao je njihov prvičovjek, o mogućnosti da se suđenje prekine zbog snježne mećave. Noć su proveli budni, većina njih, drhteći upostelji dok je oluja tresla hotel.Ed Soames ispričao se članovima porote zbog lošeg smještaja i pokazao im veliku posudu s kavom u predsoblju,kojom se mogu po volji posluživati - kava je vruća - u bilo kojem trenutku dok traju dnevne stanke. Pokazao imje, kao i dan ranije, ormarić u kojem je četrnaest šalica za kavu bilo obješeno o mjedene kukice. Pokazao im je iposudu sa šećerom i ispričao se zbog toga što nikako nije bilo moguće doći do slatkoga vrhnja: u Petersenovojgaje prodavaonici nestalo. Nadao se da će se nekako snaći i bez njega.Predsjednik porote rekao je da su porotnici pripravni i Ed Soames uveo ih je u dvoranu. Novinari su došli nasvoja mjesta, optuženik je uveden u dvoranu, Eleanor Dokes je zauzela mjesto za stenografom. Ed Soames sve ihje zamolio da ustanu. U tom trenutku iz svojih se odaja pojavio Lew Fielding koji je velikim koracima došao dosvog stola, držeći se kao da u dvorani nema nigdje nikoga. Kao i uvijek, izgledao je nezainteresirano. Težinuglave oslonio je na lijevu šaku i kimnuo Alvinu Hooksu. - Novi je dan - reče mu - no i dalje vaš dan pred sudom,gospodine tužitelju. Izvolite. Pozovite svjedoka.222

Alvin Hooks je ustao i zahvalio sucu Fieldingu. Izgledao je svježe i bio pomno obrijan, elegantan u odijelu odserža s podlošcima za ramena. - Država poziva dr. Sterlinga Whitmana - objavi tada, a iz gledališta ustane čovjekkojeg nitko dotada nije vidio. Muškarac potom prođe kroz vratašca na ogradi i priđe mjestu za svjedoke, gdje jeprisegnuo kod Eda Soamesa. Bio je visok, najmanje sto devedeset pet centimetara, i doimao se prekrupnim zaodijelo koje je nosio; vidio se velik dio oba bijela rukava; sako se nabirao u području pazuha.- Doktore Whitman - reče Alvin Hooks. - Hvala vam što ste jutros, unatoč ovakvome vremenu,

došli ovamokako biste svjedočili. Koliko znam, samo je nekolicina ljudi s kopna bila dovoljno odvažna da u 6.25 trajektompođe na San Piedro... je li to točno, gospodine?- Točno je - reče dr. VVhitman. - Na trajektu smo bili nas šestorica.- Uzbudljiva plovidba kroz zasljepljujuću mećavu - pridoda Alvin Hooks.- Točno - ponovi dr. Whitman.Cijela njegova pojava bila je prevelika za mjesto određeno za svjedoke, tako da je izgledao poput rode ili ždralasmještenog u kakvu kutiju.- Doktore Whitman - reče tužitelj. - Kao specijalist hematolog radite u općoj bolnici u Anacortesu... je li tako?Jesam li to točno rekao?- Točno je.-1 koliko dugo radite ondje?- Sedam godina.-1 u tom razdoblju, doktore, koja je točno bila narav i predmet vašeg rada?- Posljednjih šest i pol godina radim kao hematolog. Isključivo kao hematolog.- Hematolog - reče Alvin Hooks. - Što hematolog točno radi? Dr. Whitman se počeše po zatiljku, a potom iznad iispod lijevogdrška naočala. - Specijalnost su mi patologija i transfuzija krvi - reče. - Uglavnom ispitivanje i analiza krvi.Savjetujem se s pacijentovim liječnicima.- Tako... - reče Alvin Hooks. - Znači šest i pol godina profesionalno se bavite - dopustite da to pokušam reći štojednostavnije - pretra-gama krvi? I analiziranjem rezultata tih ispitivanja, doktore? Je li tako?- Ukratko, da - reče Sterling Whitman.- U redu - reče Alvin Hooks. - A sada, doktore VVhitman, možemo li vas s točnošću okarakterizirati kaostručnjaka na području ispitivanja

223krvi? S obzirom na vaših šest i pol godina iskustva? Biste li rekli da ste stekli određeni stupanj stručnosti u,recimo, određivanju tipa ljudske krvi?- Svakako - reče Sterling Whitman. - Krvna je grupa... standardna stvar. Uobičajeni postupak za svakoghematologa... određivanje krvne grupe.- U redu - reče Alvin Hooks. - Uvečer, kasno navečer, 16. rujna ove godine, šerif ovog okruga donio vam jeribarski harpun, je li tako, i od vas zatražio da ispitate krvavu mrlju koju je pronašao na njemu. Jeli tako, doktoreWhitman?- Tako je.Alvin Hooks okrene se i pogleda Eda Soamesa; Ed mu pruži harpun.- A sada, doktore Whitman - reče tužitelj. - Pokazujem vam nešto što je već ušlo u dokazni materijal podoznakom 4-B. Predat ću vam ovaj predmet i zamoliti vas da ga pogledate.- U redu - reče Sterling Whitman.Potom uzme harpun i pregleda ga - harpun s dugim drškom i na-zubljenom kukom na jednome kraju, s oznakom

oko drška.- U redu - reče on. - Pogledao sam ga.- Vrlo dobro - reče Alvin Hooks. - Prepoznajete li taj harpun, doktore Whitman?- Da. To je harpun koji mi je šerif Moran donio navečer 16. rujna. Bio je umrljan krvlju i on me zamolio daobavim nekoliko ispitivanja.Alvin Hooks uzme harpun i odloži ga na stol s dokazima, točno pred porotnicima. Potom iz hrpe svojih papiraizdvoji jedan fascikl i vrati se do svjedoka.- Doktore Whitman - reče. - Sada ću vam dati nešto što je tužiteljstvo predložilo kao dokaz 5-A. Hoćete li mi,molim vas, reći prepoznajete li ga i možete li ga identificirati pred sudom?- Mogu - reče Sterling Whitman. - To je moj izvještaj o obavljenom ispitivanju. Napisao sam ga kad mi je šerifMoran donio ribarski harpun.- Pogledajte ga načas - reče Alvin Hooks. - Je li u istome stanju kao i kada ste ga priredili?Sterling Whitman prelista stranice. - Jest - reče trenutak kasnije. - Čini se da jest. Da.- A prepoznajete li na njemu svoj potpis?- Prepoznajem.224

- Hvala, doktore - reče Alvin Hooks i ponovno uzme fascikl.- Država predlaže uvođenje u zapisnik dokaza 5-A, časni sude.Nels Gudmundsson se nakašlje. - Nemam primjedbi - reče. Lew Fielding prihvati materijal. Ed Soames ga,teatralnim pokretima, označi pečatom. Potom ga Alvin Hooks vrati Sterlingu Whitmanu.- U redu - reče. - A sada, doktore Whitman... vraćam vam nešto što je označeno kao dokazni materijal 5-A: vašizvještaj o ispitivanju ovog harpuna, između ostaloga. Hoćete li, molim vas, sudu ukratko iznijeti što ste otkrili?- Svakako - reče Sterling Whitman, s nelagodom povlačeći rukav košulje. - Kao prvo, krv na ribarskomeharpunu koji mi je dao šerif Mo-ran bila je ljudska krv, odmah je reagirala na ljudska antitijela. Drugo je bilo tošto je krv pripadala grupi koju možemo označiti kao B pozitivnu, gospodine Hooks. U tom smislu dobio samposve jasnu identifikaciju, bez ikakvih poteškoća, pod mikroskopom.- Je li još štogod bilo važno? - upita Alvin Hooks.- Jest - reče Sterling Whitman. - Šerif me zamolio da u bolničkoj arhivi provjerim koja je krvna grupa nekogribara po imenu Carl Heine, mlađi. To sam i učinio, a njegov je karton bio u arhivi. Gospodin Heine primljen jenakon rata u našu bolnicu radi niza pregleda, tako da smo imali sve njegove podatke. Pregledao sam ih i iznio usvome izvještaju. Krv gospodina Heinea pripadala je grupi B pozitivnoj.- B pozitivna - ponovi Alvin Hooks. - Želite li reći da je krv poginuloga odgovarala krvi pronađenoj na harpunu?- Da - reče Sterling Whitman. - Odgovarala je.- Ali, doktore Whitman - reče Alvin Hooks. - Zasigurno velik broj ljudi ima takvu krvnu grupu, B pozitivnu.Možete li s imalo pouzdanja ustvrditi da je to bila krv Carla Heinea?- Ne - reče dr. Whitman. - To ne mogu reći. No, dopustite da dodam kako je B pozitivna razmjerno rijetka krvna

grupa. Statistički gledano. Tu krvnu grupu ima najviše deset posto bijelih muškaraca.- Jedan od desetorice bijelaca? Ne više?- Tako je.- Tako, znači... - reče Alvin Hooks. - Jedan od desetorice.- Tako je - reče Sterling Whitman.Alvin Hooks prođe ispred porotnika i priđe optuženikovu stolu.- Doktore Whitman - reče. - Ovaj se optuženi zove Kabuo Mivamoto. Zanima me je li možda njegovo ime uvašem izvještaju.- Jest.

225- U kojem svojstvu? - upita Alvin Hooks.- Pa, šerif me zamolio da pogledam i njegov dosje. Kada već tražim Heineov, rekao je, mogu li uzeti iMivamotov? Na njegov zahtjev pregledao sam oba dosjea. Ponovno smo na raspolaganju imali i vojnički liječničkikarton. Na regrutaciji, Kabuo Mivamoto imao je grupu 0 negativnu: krv grupe 0 negativna.- 0 negativna? - upita Alvin Hooks. -Tako je. Da.- A krv na ribarskome harpunu koji vam je donio šerif Moran, koji je pronašao pri pretraživanju okrivljenikovabroda, onaj koji ste maločas držali u ruci, bila je B pozitivna grupa, doktore?- Da. B pozitivna.- Znači krv na harpunu nije bila okrivljenikova?- Nije.- To nije bila ni krv lososa?-Nije. ..• •'- To nije bila ni riblja ni životinjska krv nijedne vrste'? - - Nije.- Iste krvne grupe kao i krv preminuloga? Kao krv Carla Heinea, mlađeg?- Da. . .- Krvne grupe koju biste označili kao rijetku? -Da.- Hvala, doktore Whitman. To je sve.Nels Gudmundsson sada nesigurno ustane kako bi započeo unakrsno ispitivanje Sterlinga Whitmana. Ujutrodrugog dana suđenja već je postao omiljenom zabavom novinara, koji su se među sobom smiješili kad god bi senakašljao ili nespretno pokušao ustati ili sjesti. Bio je to starac s naramenicama, jednim beskorisnim okom kojese nekontrolirano okretalo u duplji, s loše obrijanim naborima kože na vratu - oguljeni, nadraženi ružičasti naboris pokojom srebrnom čekinjom koja proviruje između njih. Ipak, premda je Nels Gudmundsson katkada izgledaoponešto smiješno, novinari bi se naglo uozbiljili kada bi prošao ispred njih i omogućio im da iz neposredneblizine vide kako mu sljepoočice pulsiraju, dubinu svjetla u zdravome oku.- U redu - reče Nels. - Doktore Whitman, gospodine... Imate li što protiv da vam postavim nekoliko pitanja?Sterling Whitman reče kako nema apsolutno ništa protiv; zbog toga je i doputovao na San Piedro.226

- Dobro, u redu... - reče Nels. - Počet ćemo s ribarskim harpunom. Kažete da ste na njemu otkrili

krv?- Da - reče Sterling Whitman. - To sam rekao u svome iskazu. Da, pronašao sam krv.- Ta krv... - reče Nels. - Gdje ste je točno pronašli? On uzme harpun i donese ga svjedoku. - Na kojem dijelu,doktore Whitman? Na dršku? Na šiljku?- Na dršku - odgovori liječnik. - Na ovome kraju - tada pokaže dio harpuna - nasuprot šiljku.- Točno ovdje? - upita Nels i položi ruku na držak. - Krv ste pronašli na ovom drvenome dršku?-Da.- Nije se upila u drvo? - upita Nel Gudmundsson. - Ne bi li ovakvo drvo upilo krv, doktore?- Do djelomičnog je upijanja bilo došlo, da - reče Sterling Whitman. - No ipak sam bez poteškoća došao douzorka krvi.- Kako? - upita Nels, i dalje držeći harpun.- Struganjem. Takav je postupak sa sasušenom krvi. Morate je strugari.- Tako... - reče Nels. - Upotrijebili ste oštricu noža, doktore? -Da.- Ostrugali ste krv na mikroskopsko staklo'? Staklo ste stavili pod mikroskop?-Da.-1 što ste vidjeli? Krv i drvene strugotine?- Da.- Još štogod? . \ -Ne.- Ništa. Samo krv i drvene strugotine?- Tako je.- Doktore - reče Nels Gudmundsson. - Na tom ribarskom har-punu, nije bilo nikakvih komadića kosti, kose ilidjelića kože lubanje?Sterling Whitman odlučno odmahne glavom. - Apsolutno ne - reče. - Upravo onako kako sam rekao. Kako samposvjedočio. Kako sam napisao u izvještaju. Samo krv i drvene strugotine.- Doktore - reče Nels. - Čini li vam se to neobičnim? Ako je ovim ribarskim harpunom uistinu nanijeta ozljedaglave, ne biste li očekivali neke znakove o tome'? Recimo, komadiće kose? Kosti lubanje? Ili djeliće koželubanje? Stvari koje bismo obično povezivali s ozljedom glave, dok-

227tore Whitman? Kao dokaze o tome da je predmet o kojem govorimo upotrijebljen za nanošenje takve ozljede?- Šerif Moran od mene je zatražio da provedem dva ispitivanja krvi -reče svjedok. - To sam i učinio. Utvrdilismo da...- Da, da... - prekine ga Nels Gudmundsson. - Kao što ste već posvjedočili. Krv na harpunu pripadala je grupikoju nazivamo B pozitivnom: nitko ne osporava to, doktore. Zanima me ne biste li vi, kao čovjek koji šest i polgodina profesionalno promatra krv pod mikroskopom, očekivali da pod mikroskopom vidite i kosu i djeliće kostiili kože uz krv, ako je ovaj harpun upotrijebljen za nanošenje ozljede glave. To ne biste očekivali, doktore? Tone bi bilo logično?- Ne znam - reče Sterling Whitman.- Ne znate? - Nels Gudmundsson. Još uvijek je u ruci držao harpun, no sada ga je postavio na ogradu mjesta za

svjedoke, između sebe i hematologa.- Doktore - reče. - Mrtvozornik koji je pregledao preminulog o kojem je riječ u svome je izvještaju naveo, akome pamćenje ne vara, "sekundarnu i manju ranu na desnome dlanu, koja se širi sa stražnje strane između palca ikažiprsta, prema vanjskome dijelu ručnoga zgloba". Drugim riječima, porezotinu na dlanu. Običnu porezotinu nadesnome dlanu Carla Heinea. Je li bilo moguće, doktore Whitman, da je takva rana - ako je ta ruka obavijaladržak ovog harpuna - mogla ostaviti mrlju krvi B pozitivne grupe za koju ste rekli da se upila u drvo? Je li to bilomoguće, doktore? Moguće?- Moguće, da - reče Sterling Whitman. - Ali o tome ne znam ništa. Moj je posao bio samo ispitati krv, što je odmene zatražio šerif Moran. Na ovom ribarskome harpunu pronašao sam B pozitivnu krv. Kako je onamodospjela, nemam pojma.- U redu - reče Nels Gudmundsson. - Lijepo od vas što ste to tako rekli. Jer, kako ste rekli, jedan od desetoricebijelih muškaraca ima tu krvnu grupu, B pozitivnu, je li tako? A na ovakvome otoku to znači, vjerojatno,dvjestotinjak ljudi, je li tako, doktore? Je li to približno točno'?- Da. Vjerojatno. Deset posto bijelih muškaraca na otoku. To bi...- A nije li taj postotak čak i viši, doktore, kod muškaraca japanskog podrijetla? Veći udio B pozitivnih međuAmerikancima japanskoga podrijetla na ovome otoku?- Jest, tako je. Negdje oko dvadeset posto. Ali...- Dvadeset posto... hvala, doktore. To je, dakle, popriličan broj otočana s krvnom grupom B pozitivnom. No,pretpostavimo, čisto teoret-228

ski, da je krv na ribarskome harpunu uistinu pripadala Carlu Heineu, premda je mogla pripadati i stotinamadrugih muškaraca... pretpostavimo to samo na trenutak kao teoriju. Onamo je mogla dospjeti, čini mi se,najmanje na dva načina. Mogla je poteći iz glave preminuloga, ili iz obične posjekotine na njegovoj raci... sglave ili s ruke, doktore, mogućnost je jednaka. Ali s obzirom na činjenicu da se krv nalazi na dršku tog harpuna,kamo bi čovjek obično stavio ruku, i s obzirom na činjenicu da ste ondje otkrili samo krv, a ne kost, kožu ilikosu, doktore - dakle vjerojatne dokaze o ozljedi glave, rekao bih - što vam se čini vjerojatnijim? Da je krv naharpunu, ako je uopće krv Carla Heinea, onamo stigla s njegove glave ili s ruke?- Nemam pojma - reče Sterling Whitman. - Ja sam hematolog, a ne detektiv.- Od vas i ne tražim da budete detektiv - reče Nels. - Samo me zanima što je vjerojatnije.- Ruka, vjerojatno - prizna Sterling Whitman. - Ruka bi, rekao bih, bila vjerojatnija od glave.- Hvala - reče Nels Gudmundsson. - Hvala vam što ste unatoč užasnome vremenu došli ovamo i to nam rekli. -Potom se okrene od svjedoka, priđe Edu Soamesu i preda mu ribarski harpun. - Možete ga odložiti, gospodineSoames - reče. - Puno hvala. S time smo završili.

Trojica ribara - Dale Middleton, Vance Ćope i Leonard George -pred sudom su posvjedočili da su uvečer 15.rujna vidjeli brod Carla Heinea, Sušan Marie, s mrežom spuštenom u more na mjestu za lov u pličini ShipChannel Bank; nadalje, vidjeli su i brod Kabua Mivamota, Islander, u blizini tog mjesta i približno u istovrijeme. Ship Channel je, objasnio je Leonard George, poput mnogih drugih mjesta na kojima otočki ribari lovelosose: uska i ograničena topografija morskoga plićaka koja vas prisiljava da lovite u vidokrugu ostalih ribara ida se krećete oprezno, kako u noćnoj magli uobičajenoj za okrug Island početkom jeseni ne bi prešli preko nečijepostavljene mreže i uništili je svojim vijkom. Upravo je zbog toga, čak i u magli, Leonard prepoznao i SušanMarie i Islandera između osam sati i osam i trideset kod Ship Channel Banka: sjećao se daje u prolazu vidioIslanderov dolazak, a onda je, deset minuta kasnije, naišao na Sušan Marie i vidio Carla Heinea kako spušta mrežus vitla udaljavajući se od svjetla na kraju mreže. Lovili su, ukratko, u istim vodama, s time što je Carl bioponešto dalje prema sjeveru, niz

229struju: oko kilometar bliže brodskim koridorima po kojima je pličina Ship Channel i dobila ime.Nels Gudmundsson upitao je Leonarda Georgea je li među ribarima koji love vojgama uobičajeno da na moraprelaze na neki drugi brod. - Apsolutno ne - odgovorio je Leonard. - Nema baš puno razloga zbog kojeg bi ne'koto učinio. Ako ne možete dalje i ne'ko vam donosi rezervni dio, onda možda... ali to je sve, drugih razloga nema.Možda ako se ozlijedite ili se brod pokvari ili tak' nešto. U protivnom, ne vežete se za nikog'. Radite svoje,gledate svoja posla.- Svađaju li se ribari na moru? - upita Nels. - Čuo sam za takve stvari. Da se vojgari svađaju. Ima li sukoba namora, gospodine George'?-1 te kako - reče Leonard. - Ako vas netko zatvori.- Zatvori? - prekine ga Nels. - Možete li nam to ukratko objasniti?Leonard George objasnio je kako je vojga, mreža stajaćica, izrađena tako da ima gornji i donji dio; kako se donjikonopac zove olovnja -komadići olova učvršćeni su za mrežu kako bi je održavali pod površinom - a gornji jedio poznat pod nazivom plutnja: pluteni plovci omogućuju mu da ostaje na površini, tako da iz daljine takvamreža izgleda poput niza plutenih plovaka koji se protežu od brodske krme do signal-nog svjetla na njezinudrugome kraju. Kada bi vam netko svoj mrežni zid postavio uza struju u odnosu na vas, "zatvorio" bi vas, ukraovam ribu, budući da bije uhvatio prije nego što ona uspije doći do vas. To bi značilo nevolje, rekao je Leonard:značilo bi da morate povući mrežu, proći kraj njega i spustiti je negdje više uz struju. U tom slučaju, taj drugi

može odlučiti preskočiti vas i tako oboje uzaludno gubite vrijeme koje biste mogli provesti u lovu. Ipak, uza sveto, istaknuo je Leonard, nitko nikada ne prelazi na neki drugi brod. To se jednostavno ne čini; nikada nije čuo zatakvo što. Čovjek gleda svoja posla, osim u kakvoj nepredviđenoj hitnoj situaciji kada mu je potrebna nečijapomoć.Nakon prijepodnevne stanke, Alvin Hooks je kao svjedoka pozvao stožernog narednika Victora Maplesa.Narednik Maples na sebi je imao svečanu zelenu vojničku odoru i simbole Četvrte pješačke divizije. Imao je ioznake vrsnog strijelca i sudjelovanja u borbama. Mjedena puceta na sakou, oznake na ovratniku i odličja naprsima sjajila su se i isticala u škrtome svjetlu sudnice. Narednik Maples imao je kojih petnaestak kilogramaviška, no ipak je u toj svečanoj odori izgledao elegantno. Višak kilograma bio je dobro raspoređen; Maples je biosnažan muškarac. Imao je kratke, debele ruke, punašno, mladenačko lice i nije imao vrat. Pod-šišana na teknekoliko milimetara, kosa mu je stršala uvis.230

Stožerni narednik Maples objasnio je sudu kako je od 1946. stacioniran u Fort Sheridanu, u Illinoisu, gdje sespecijalizirao za obuku jedinica za borbu. Prije toga obučavao je vojsku u Camp Shelbvju, u Mi-ssissippiju, prijenego stoje 1944. i '45. sudjelovao u ratnim operacijama u Italiji. Narednik Maples ranjen je u borbama na rijeciArno - njemački metak pogodio ga je u križa, tek nekoliko milimetara prolazeći kraj kralježnice - zbog čega muje kasnije dodijeljeno Grimizno srce. Usto je bio, rekao je, i kod Livorna i Luciane i vidio 442. pukovniju - kojusu činili američki Japanci i u čijem je sastavu bio i i optuženik - u borbama uz Gotsku liniju.Narednik Maples u svojoj je karijeri obučio tisuće vojnika za borbu prsa o prsa. Ta vrsta borbe bila mu jespecijalnost, rekao je; radio je i na drugim područjima osnovne obuke, no najčešće se vraćao tome obliku.Narednik Maples pred sudom se prisjetio svog iznenađenja početkom 1943. kada je 442. pukovnija - u kojoj subili mladići japanskih roditelja, odrasli u Americi - došla na obuku u Camp Shelbv. Bili su to mladići izinternacijskih logora, dobrovoljci na putu za europska bojišta, a među njima, sjećao se narednik Maples, bio je ioptuženik, Kabuo Mivamoto.Kabua se među tisućama koji su pohađali njegovu nastavu sjećao zbog... jednog neobičnog događaja. Desetvodova vojnika na obuci okružilo je jednog poslijepodneva u veljači narednika Maplesa na vježbalištu u CampShelbvju - deset vodova japanskih mladića, tako da se našao usred stotinjak japanskih lica, pritom objašnjavajućiosobitosti bajunete. Narednik Maples obavijestio je vojnike o tome kako je politika vojske Sjedinjenih Državačuvati im živote dok ne dođu do bojišnice; zbog toga će tijekom vježbanja umjesto pravog oružja

imati drveneštapove. Nosit će i zaštitu za glavu.Narednik je počeo pokazivati pokrete i način postupanja s bajunetom, a onda je pozvao dobrovoljca. U tomtrenutku, rekao je sudu, našao se licem u lice s optuženikom. Neki mladić stupio je u kružni prostor oko kojeg suse okupili novaci i predstavio se naredniku, blago se naklonivši prije pozdrava i glasno uzviknuvši "Gospodine!"- Kao prvo - ukorio ga je narednik Maples - ne trebaš me pozdravljati niti me oslovljavati s "gospodine". Ja samdobrovoljno došao u vojsku, jednako kao i ti, narednik sam, a ne profesionalni dočasnik ili major. Kao drugo, uovoj vojsci nitko se nikome ne klanja. Puno je časnika koji će očekivati vojnički pozdrav, ali naklon? To nemaveze s vojskom. S američkom vojskom. To se ne radi.

231Narednik Maples dao je Mivamotu drveni štap i dobacio mu štitnik za glavu. U govoru tog mladića bilo je nečegagresivnoga i narednik Maples to je čuo. Ne posve određeno znao je za tog mladića koji je tijekom osnovneobuke došao na glas kao izrazito borben ratnik, pripravan na ubijanje i u svakom trenutku posve odan zadaći.Maples je među svojim vojnicima viđao puno takvih mladića i nikada se nije dao zastrašiti takvommladenačkom razmetljivošću; tek rijetko netko bi ga se istinski dojmio ili bi nekoga od njih bio pripravansmatrati ravnopravnim. - U borbi, protivnik vam neće stajati nepomično - govorio je, gledajući mladića u oči. -Jedno je vježbati na lutki ili vreći, a drugo protiv sebe imati uvježbano ljudsko biće koje točnije simulira pokreteu borbi. U tom slučaju - rekao je okupljenim novacima - naš će dobrovoljac nastojati izbjegavati drvenu bajunetukoja će ga danas napadati.- Razumijem, gospodine - rekao je Kabuo Mivamoto.- Da više nisam čuo riječ "gospodine" - odvratio je narednik Maples. - Ovo ti je bilo posljednji put.Sudu je sada objasnio kako je ostao zapanjen - upravo zaprepašten -kada je uvidio da uopće ne može udaritioptuženika. Kabuo Mivamoto gotovo se uopće nije micao, ipak uspijevajući izmaknuti svakom udarcu. Onihstotinu japanskih regruta promatralo ih je u tišini, ničim ne pokazujući da podržavaju jednog ili drugog.Narednik Maples nastavio se boriti svojom drvenom motkom sve dok mu je Kabuo Mivamoto nije izbio iz ruku.- Oprostite - rekao je Mivamoto. Kleknuo je, uzeo štap i pružio ga naredniku. Tada se ponovno naklonio.- Nema potrebe klanjati se - ponovio je narednik. -To sam ti već rekao.- To činim iz navike - rekao je Kabuo Mivamoto. - Naviknut sam na to kada s nekim ovako vježbam. - A onda jeiznenada podignuo svoj štap. Pogledao je narednika Maplesa u oči i nasmiješio se.Narednik Maples nevoljko je pristao na neizbježno te je tog poslijepodneva izišao na dvoboj s optuženikom.Borba je potrajala čitave tri sekunde. Pri prvom pokušaju naleta, narednik je izgubio tlo pod

nogama, a onda jeosjetio kako mu glavu uza zemlju pritiska vrh štapa. Štap se potom povukao, optuženik se naklonio i pridignuoga. - Ispričavam se, narednice - rekao je nakon toga. - Vaš štap, narednice. - Zatim mu gaje dodao.Nakon toga narednik Maples koristio je prigodu da uči kendo od istinskog majstora. Narednik nije bio glup - toje o sebi rekao pred\232

sudom bez i najmanjeg tračka ironije - i tako je od Mivamota naučio sve stoje mogao, medu ostalim i važnostnaklona. Narednik Maples s vremenom je postao pravi majstor, te je po završetku rata umijeću kenda poučavaokomandose u Fort Sheridanu. Sa svoga stajališta, stajališta stručnjaka za starodrevno japansko umijeće borbeštapovima, narednik Maples mogao je s pouzdanjem ustvrditi daje optuženik više nego sposoban ribarskimharpunom usmrtiti čovjeka puno većeg i snažnijeg od sebe. Štoviše, osobno je znao tek nekolicinu ljudi koji bi semogli uspješno braniti od takvog napada Kabua Mivamota - čovjek koji ne poznaje kendo ima vrlo male izgledeza obranu. To je, prema iskustvu narednika Maplesa, čovjek koji je i tehnički izrazito vješt u borbi štapom iistodobno voljan nasilno nasrnuti na drugoga. Bio je, stajalo je u njegovu dosjeu, odličan vojnik. Ne, narednikaVictora Maplesa nikako ne bi iznenadilo kada bi doznao da je Kabuo Mivamoto ribarskim harpunom nekogaubio. On je više nego sposoban za takav čin.20U vrijeme suđenja za ubojstvo Kabuu Mivamotu, Sušan Marie Heine bila je udovica već gotovo tri mjeseca, nojoš se uvijek nije bila osobito navikla na to i još je uvijek provodila sate i sate -naročito noću - tijekom kojih nijemogla misliti ni na što osim na Carla i činjenicu da je nestao iz njezina života. U gledalištu, sjedeći uza sestru sjedne i majku s druge strane, odjevena u crno od glave do pete i očiju zastrtih velom s baršunastim točkama,Sušan Marie bila je utjelovljenje ožalošćene privlačnosti: zračila je plavokosom, tužnom boli zbog koje su senovinari okretali prema njoj i razbijali glavu pitajući se koliko bi bilo dolično s njom prisno razgovarati podizlikom profesionalne nužnosti. Gusta kosa mlade udovice bila je spletena u pletenicu i učvršćena pod šeširom,tako da je vrat bijel poput alabastera, kojem se Art Moran toliko divio dok je Sušan Marie ulijevala kavu nacrkvenim susretima, bio izložen prepunoj sudnici. Taj vrat i pletenice, te bijele ruke čedno sklopljene u krilu takosu snažno odudarali od njezine crne odjeće, pridajući joj izgled nerazmetljive mlade njemačke barunice koja jemožda tek nedavno ostala bez supruga, no suočena s time nije zaboravila kako se treba dobro odijevati, čak ikada odjećom treba izraziti bol. A upravo je bol bilo ono stoje Sušan Marie izražavala iznad svega

ostaloga. Onikoji su je dugo poznavali uočavali su da joj se promijenilo čak i lice. Površniji među njima to su pripisivaličinjenici da od Carlove smrti uopće nije jela s tekom - pod jagodičnim kostima već su joj se vidjele sjene - nodrugi su u tome prepoznavali dublju promjenu, izmijenjeni duh. Pastor u luteranskoj crkvi First Hill četiri jenedjelje zaredom od vjernika tražio da mole ne samo za dušu Carla Heinea nego i za to da se Sušan Marie "svremenom oslobodi žalosti i boli". Radi tog potonjeg cilja, ženska crkvena udruga punih je mjesec dana, svakevečeri, za Sušan Marie i njezinu djecu pripremala tople složence, a Einar Petersen brinuo se za to da joj234

se namirnice isporučuju na kućni prag. Suosjećanje sa Sušan Marie u njezinu udovištvu otok je izražavaohranom.Alvin Hooks, tužitelj, dobro je znao kolika je vrijednost Sušan Marie Heine. Na mjesto za svjedoke dotada je većbio pozvao okružnog šerifa i okružnog mrtvozornika, majku ubijenog te pogurenog Šveđanina od kojeg jeubijeni kanio kupiti nekadašnju očevu farmu. Nastavio je s nizom sekundarnih svjedoka - SterlingomWhitmanom, Daleom Mi-ddletonom, Vanceom Copeom, Leonardom Georgeom, narednikom VictoromMaplesom - a stvar će sada dovršiti predstavljanjem supruge ubijenog, žene koja mu je već donijela neizmjernukorist samim time što je sjedila u gledalištu, gdje su je porotnici dobro vidjeli. Osobito muškarci neće željetiizdati takvu ženu oslobađanjem optuženog na koncu suđenja. Ona će ih uvjeriti ne baš onim što ima reći, negoukupnošću svega onoga što jest.U četvrtak 9. rujna poslije podne Kabuo Mivamoto našao se na njezinim ulaznim vratima, želeći razgovarati snjezinim suprugom. Bio je to dan posve bez oblaka, od onih kakvi se u rujnu na San Piedru rijetko viđaju - ovegodine, međutim, rano su doživjeli niz takvih dana - dan sveobuhvatne topline ali s povjetarcem s mora koji jeljuljao lišće u jo-hinim krošnjama, a neke čak i trgao i odnosio na zemlju. U jednom trenutku bilo bi mirno, a većtrenutak kasnije zapuh vjetra dignuo bi se s vode, mirišući po soli i morskoj travi, tako da bi huk lišća ukrošnjama bio jednako glasan kao i zvuk valova koji su zapljuskivali obalu. Jedan takav nalet zahvatio je košuljuKabua Miyamota dok je stajao na trijemu, tako da mu je njezin ovratnik načas dodirnuo vrat, a ramena senapuhala, ispunjena zrakom. Vjetar se odmah zatim stišao, a košulja smirila i ona gaje pozvala da uđe i sjedne udnevnu sobu; ona će, rekla je, otići po supruga.Tog poslijepodneva činilo se da Japanac ne zna točno bi li trebao ući ili ne. - Mogu pričekati na trijemu, gospođoHeine - predložio je. - Dan je ugodan. Pričekat ću vani.

- Gluposti - odvratila je ona i odmaknula se s prolaza. Potom mu je rukom pokazala prema dnevnoj sobi. - Uđitei udobno se smjestite. Maknite se sa sunca i sjednite, može? Unutra je lijepo svježe.Pogledao ju je, trepnuo, no ipak je načinio tek jedan korak. - Hvala -rekao joj je. - Imate lijepu kuću.- Carl ju je izgradio - odgovorila mu je Sušan Marie. - Molim vas, sada uđite. Sjednite.

235Japanac tada prođe kraj nje, skrene lijevo i spusti se na rub drvenog trosjeda. Leđa su mu bila uspravljena,držanje ukočeno. Ponašao se kao ja bi udobno se smjestiti za njega bila svojevrsna uvreda. Promišljenošću kojaje, po njezinu sudu, graničila s nečim stiliziranim, sklopio je ruke i stao čekati u posve uspravljenu položaju. -Idem po Carla - rekla je Sušan Marie. - Doći će odmah.- U redu - rekao je Japanac. - Hvala.Tako ga je ostavila u dnevnoj sobi. Carl i dječaci bili su vani i obre-zivali maline, a zatekla ih je među drvenimpotpornjima južno od kuće. Carl je rasterećivao starije stabljike, dječaci su punili tačke. Zastala je na kraju reda izazvala ga. - Carl! - rekla je. - Netko te treba. Kabuo Mivamoto. Čeka te.Svi su se okrenuli i pogledali je, dječaci bez košulja i maleni u odnosu na zidove malina, Carl pognut ukoljenima, s nožem u ruci, div crveno-smeđe brade. Zatvorio je nož i spremio ga u korice za pojasom. - Gdje? -upitao je. - Kabuo?- U dnevnoj sobi. Čeka te.- Reci mu da dolazim - rekao je Carl. Potom je obojicu dječaka stavio u tačke, na obrezane grane. - Pazite natrnje - rekao je. - Idemo...Vratila se u kuću i Japancu rekla kako joj suprug dolazi za nekoliko trenutaka; radi nešto među malinama. - Jesteli za kavu? - upitala gaje.- Ne, hvala - odgovorio je Kabuo Mivamoto.- Nije mi teško - nagovarala gaje ona. - Molim vas, popijte kavu.- Vrlo ste ljubazni - rekao je. - To je vrlo lijepo od vas.- Hoćete li, onda, popiti kavu? - upitala gaje Sušan Marie. - Carl i ja namjeravali smo piti kavu.- U tom slučaju, u redu - rekao je Kabuo. - Hvala. Popit ću šalicu kave. Hvala vam.I dalje je sjedio u istome položaju, na rubu izlizane sofe, točno onako kako je sjedio kada je prije nekolikominuta izišla. Sušan Marie ta je nepomičnost uznemiravala i upravo mu je namjeravala predložiti da se nasloni iopusti, da se osjeća kao kod kuće i udobno, kada se na ulaznim vratima pojavio Carl. Kabuo Mivamoto odmah jeustao.- Hej... - reče Carl. - Kabuo.- Carl - reče Japanac.Prišli su jedan drugome i čvrsto stisnuli ruke, njezin suprug kojih petnaestak centimetara viši od posjetitelja, sbradom i snažnih ramena i prsa, u znojem umrljanoj majici s kratkim rukavima. - Što kažeš da iziđemo - predložitada. - Da obiđemo imanje ili tak' nešto? Da iziđemo iz kuće, budemo vani?236

- Može - reče Kabuo Mivamoto. - Nadam se da ovo nije nezgodno vrijeme - doda potom.Carl se okrene i pogleda Sušan Marie. - Kabuo i ja idemo van - reče. - Nećemo dugo. Idemo u šetnju.- U redu - rekla je ona. - Pristavit ću vodu za kavu.Kada su izišli, otišla je na kat kako bi vidjela kako joj je dijete. Nagnula se nad kolijevku, udahnula miris toplogadaha malene djevojčice i nosom joj blago dodirnula obraz. S prozora je vidjela dječake u dvorištu, dva tjemena;sjedili su u travi uz preokrenute tačke. Vezali su snopove obrezanih grančica malina.Sušan Marie znala je da je Carl razgovarao s Oleom Jurgensenom i daje dao polog za Oleovu farmu; znala je išto Carl osjeća prema svom nekadašnjem domu u Island Centeru i s koliko bi se strasti želio posvetiti uzgajanjujagoda. Ipak, ona nije željela otići iz njihove kuće uz Mili Run Road, kuće s brončanim svjetlom, lakiranimborovim daskama, i golim krovnim gredama u sobi na katu, s pogledom na more preko nasada malina. Dok jetako, s prozora djetetove sobe, gledala preko polja, bilo joj je jasnije nego ikada da se ne želi seliti. Odrasla jekao kći farmera koji je prodavao sijeno i cijepao drva, čovjeka koji nije uspijevao sastaviti kraj s krajem; ona jesama iscijepala tisuće cjepanica, nadvijala se nad cedrov panj s dlijetom i drvenim batom, dok joj je plava kosapadala u oči. Bila je druga od triju kćeri i sjećala se kako joj je mlađa sestra jedne zime umrla od tuberkuloze;pokopali su je na Indian Knob Hillu, u luteran-skome dijelu groblja. Zemlja je bila smrznuta i muškarci su sedobro namučili dok su iskopali Ellenin grob. Kopanje je odnijelo veći dio jednog prosinačkog prijepodneva.Carla Heinea upoznala je zato što gaje željela upoznati. Žena njezina izgleda na San Piedru je to mogla učiniti,pod uvjetom da u tome postupi dolično nedužno. Bilo joj je tada dvadeset godina i radila je u Larsenovojljekarni, gdje je prodavala lijekove za hrastovim pultom. Jedne subote uvečer, u pola dvanaest, na uzvisini iznadplesnog paviljona u West Port Jensenu, stajala je pod granama nekog cedra dok joj je Carl rukama prolazio ispodbluze, svojim joj ribarskim prstima milujući dojke. Šuma je bila osvijetljena fenjerima, a daleko dolje u zaljevu,kroz razmake među drvećem, razabirala je svjetla usidrenih jahti. Nešto svjetla do-piralo je i do mjesta na kojemsu stajali njih dvoje, tako da mu je vidjela lice. Ovo im je bio treći zajednički ples. Sada je već pouzdano znalakoliko joj se sviđa njegovo lice, veliko, ogrubjelo od vjetra i sunca, izdržljivo. Obavila ga je dlanovima ipromatrala ga s udaljenosti od petnaestak

237centimetara. Bilo je to lice otočkog mladića, a istodobno tako zagonetno. Naposljetku, ipak je bio u ratu.Carl joj je počeo cjelivati vrat, tako daje Sušan Marie morala zabaciti glavu, kako bi mu stvorila

dovoljnoprostora - njemu i njegovoj crve-nosmeđoj bradi. Podignula je pogled prema cedrovim granama i stala udisatinjihov miris, a on joj je usnama prelazio ključnim kostima i potom se spustio u prostor između njezinih grudi.Dopustila mu je. Jasno se sjećala kako mu je to dopustila, kako to nije bila rezigniranost koju je osjetila s onadruga dva mladića-jednim potkraj završnog razreda srednje škole, drugim tijekom ljeta prije ovoga - nego neštointenzivno i duboko ono što je željela, tog bradatog ribara koji je bio u ratu i koji je s vremena na vrijeme, kadabi ga na to navela, o njemu pričao bez pretjerivanja. Prstima mu je milovala tjeme i osjećala neobičan dodirnjegove brade na grudima. - Carl - prošaptala je, no nakon toga više nije imala što reći, nije znala koje bi jošriječi željela izgovoriti. Nakon nekog je vremena prestao i naslonio dlanove na cedrovu koru iza nje tako da sumu krupne mišićave ruke prolazile svaka s jedne strane njezine glave. Pomno ju je pogledao, prisnošću iozbiljnošću zbog kojih mu, činilo se, nije neugodno - taj tako silno trezveni muškarac - a onda joj zataknuopramen plave kose za uho. Poljubio ju je i potom, i dalje je gledajući u oči, otkopčao dva dugmeta na njezinojbluzi i ponovno je poljubio tako da se našla gotovo zatočena između Carla i stabla. Uzvratila mu je pritisakzdjeličnim mišićima, što još nikada nije učinila ni s jednim muškarcem. Bilo je to priznanje njezine želje,otkrivanje te želje, a to ju je iznenadilo do najvećih dubina njezina bića.Ipak, na jedan drugi način nimalo je nije čudilo što se sada, s dvadeset godina, tako stišće uz Carla Heinea, podcedrom iznad plesnog paviljona u West Port Jensenu. Naposljetku, sama je to tražila, ostvarila silinom svoježelje. Sa sedamnaest je godina otkrila da ponašanje muškaraca može oblikovati svojim ponašanjem i da je tasposobnost utemeljena na njezinu izgledu. Više joj se nije događalo da se zapanji pri pogledu u zrcalo koje jojotkriva razvijene dojke i bokove privlačne, odrasle žene. Zapanjenost je ubrzo odmijenila radost. Bila jezaobljena i čvrsta, a ta zaobljenost bila je čista i snažna, dok je joj gusta plava kosa pridavala odsjaj ramenimakada bi bila u kupaćem kostimu. Dojke su joj bile tek neznatno usmjerene jedna od druge i pri hodu su joj laganododirivale unutarnju stranu nadlaktica. Bile su velike i kad je nadišla nelagodu koju je u početku zbog njihosjećala, počela je uživati u činjenici da se dječaci i mladići u njezinoj blizini posve zbunjuju i obeshrabruju.Ipak, Sušan238

Marie nikada nije očijukala. Nije pokazivala da zna koliko je privlačna. Prije nego što je upoznala Carla, izlazilaje s dvojicom mladića, od njih ustrajno zahtijevajući pristojnost i suzdržanost. Sušan Marie nije željela prije

svega biti par dojki, no, s druge strane, ipak se ponosila sobom. Taj ponos u njoj se zadržao i do sredinedvadesetih godina života, do trenutka kada je rodila drugo dijete i kada joj grudi više nisu bile toliko važne kaonajvidljiviji dio njezine spolnosti. Dva sina navlačila su ih desnima i usnama i dojke su joj se sada doimaledrugačijima. Nosila je grudnjak sa čvrstom žicom u donjem dijelu ne bi li ih tako pridigla.Sušan Marie već je tri mjeseca po udaji za Carla znala daje odlično odabrala muža. Na svoj smrtno ozbiljan,šutljiv način, svojstven ratno-me veteranu, bio je pouzdan i nježan. Noći je provodio u ribolovu. Kući bi sevraćao izjutra, jeo bi i otuširao se, a onda bi njih dvoje išli u postelju. Koristio se plovučcem kako bi mu dlanovibili glatki, tako da joj je, premda u ribarevim rukama, bilo ugodno kada bi joj milovao ramena. Njih dvojepremještali su se iz položaja u položaj, iskušavajući sve, uza sunčevo svjetlo zaklonjeno samo rebrenicama, tijelakoja se miču u jutarnjoj sjeni, no posve vidljiva. Otkrila je da se udala za pažljivog muškarca koji je kaoljubavnik nastojao zajamčiti joj zadovoljstvo. Sve njezine pokrete iščitavao je kao znakove, a kada bi sepribližila orgazmu, povukao bi se tek toliko da to njezino uzbuđenje poprimi obilježja još bez-nadnije potrebe.Tada bi ga morala položiti na leda i ljuljati se snažno, s kralježnicom izvijenom u velikome luku dok bi joj on,sada već napola sjedeći, čvrsto stisnutih trbušnih mišića, milovao dojke i cjelivao ih. Često bi svršavala u tompoložaju u kojem bi mogla nadzirati vlastite osjete, voditi ih Carlovim tijelom, dok je Carl dobro pazio da počnesvršavati kada i ona, tako je ponovno silno uzbuđujući, toliko da se kada bi svršila ne bi osjećala zadovoljeno, tebi jednostavno morala nastaviti kretati se i ritmički tražiti drugi orgazam koji pastor u luteranskoj crkvi First Hillnije mogao ni odobravati ni ne odobravati jer - bila je posve uvjerena -nije imao pojma da je takvo što uopćemoguće.Carl bi spavao do jedan, a zatim ponovno jeo i išao raditi na imanju. Bio je sretan kada mu je rekla daje trudna.Nije prestao s njom voditi ljubav sve dok ga početkom devetoga mjeseca nije zamolila da prestanu. Negdjenakon što im se rodio prvi sin, Carl je kupio brod. Kada gaje nazvao po njoj, bilo joj je drago. Došla je na brod itada su s djetetom isplovili u zaljev, pa na zapad, sve dok od otoka nije ostala tek niska crna crta na obzoru.Sjedila je na kratkome ležaju i dojila im sina dok je Carl stajao za kormilom. Tako je sjedila i gledala muzatiljak, kratku, ču-

239pavu kosu, široke mišiće leđa i ramena. Pojeli su konzervu sardina, dvije kruške i vrećicu lješnjaka. Dijete jespavalo na ležaju, a Sušan Marie stajala je na drvenome postolju i upravljala brodom, dok joj je

Carl, stojeći izanje, masirao ramena i križa, potom stražnjicu. Čvršće je stisnula kormilo kada joj je zadignuo suknju i spustiogaćice, a potom, naginjući se naprijed, na kormilo, i pružajući ruke iza leđa kako bi rukama mogla klizitisuprugovim bokovima, zatvorila oči i stala se ljuljati.To je bilo ono čega se Sušan Marie sjećala. Koliko je ona mogla procijeniti, spolni je život bio samo središtenjihova braka. Obilježavao je sve ostalo među njima, što ju je katkada zabrinjavalo. Pokvari li im se odnos upostelji, hoće li se pokvariti i sve ostalo među njima? Negdje kasnije, kada budu stariji i manje strastveni, kadaim međusobna želja ishlapi i usahne - gdje će biti tada? O tome nije željela čak ni razmišljati, kao ni mozgati otome kako jednoga dana možda neće imati ništa osim njegove šutnje i opsjednutosti onime što radi, što god tobilo - brod, njihova kuća, njegova polja.Vidjela je svog supruga i Kabua Mivamota kako prolaze rubnim dijelom njihova imanja. Potom su prešli nekuuzvisinu i izgubili se iza nje, a ona se nagnula kako bi pomilovala djetetovu kosu, tako finu pod rukom, te seponovno spustila u prizemlje.Dvadeset minuta kasnije Carl se vratio sam, odjenuo čistu majicu i čučnuo na trijemu, držeći glavu međudlanovima.Izišla je u svakoj ruci noseći po šalicu kave te sjela uz njega, s desne strane. - Stoje htio? - upita ga.- Ništa - odgovori Carl. - Trebali smo samo popričati o par stvari. Ništa važno. Ništa krupno.Sušan Marie pruži mu šalicu s kavom. - Vruća je - reče. - Pripazi.- Dobro - reče Carl. - Hvala.- Pripremila sam kavu i za njega - reče Sušan Marie. - Mislila sam da će ostati na kavi.- Ništa važno... - reče Carl. - To je duga priča.Sušan Marie ga zagrli. - U čemu je problem? - upita ga.- Ne znam - uzdahne Carl. - Želi sedam Oleovih jutara. Želi da dopustim Oleu da mu ih proda. Ili da mu ih samprodam. Znaš, da mu ne stvaram poteškoće pri kupnji.- Sedam jutara?- Onih sedam koje je imala njegova obitelj. Želi ih povratiti. To je ono o čemu stalno priča moja majka.- Ah, to... - reče Sušan Marie. - Kada se pojavio nekako sam i imala osjećaj daje u tome stvar. To... - pridodatada sumorno.240

Carl nije rekao ništa. U takvim je trenucima za njega bilo tipično da ne govori puno. Nije volio objašnjavati niopširno opisivati, a postojao je i dio njegove ličnosti do kojeg nije mogla doprijeti. To je pripisivala njegovimratnim iskustvima i uglavnom ga je tako ostavljala na miru, u toj njegovoj šutnji. No katkada ju je ta šutnja ismetala.- Što si mu rekao? - upita ga sada. - Je li otišao ljutit, Carl?Carl odloži šalicu. Potom nasloni laktove na koljena. - Dovraga! -reče. - A što sam mu mogao reći? Moram

misliti na majku, znaš kakva je, moram misliti na sve to. Ako mu dopustim da se vrati onamo... - Samo jeslegnuo ramenima i na trenutak se činilo daje duboko nesretan. Vidjela je bore koje mu je morski vjetar urezao ukutovima plavih očiju.- Rekao sam mu da ću morati razmisliti, razgovarati s tobom. Rekao sam mu koliko se moja majka ljuti nanjega... zbog tih ružnih pogleda i zločestih izraza lica. Više me nije htio ni pogledati. Nije se želio vratiti u kućuna kavu. Ne znam, valjda sam pogriješio. Bit će da smo se posvađali. S njime nisam mogao razgovarati, Sušan.Jednostavno... nisam... znao kako to izvesti. Nisam znao što mu reći...Glas mu se izgubio. Prepoznala je to kao jedan od onih njegovih trenutaka, promislila o tome, i ostala šutjeti.Nikada joj nije bilo posve jasno jesu li Carl i Kabuo prijatelji ili neprijatelji. Bilo je to prvi put da ih vidi zajednoi činilo joj se - takav je stekla dojam - daje među njima ostalo određene mjere srdačnosti, da su čitavo to vrijemeu sebi zadržali barem sjećanje na svoje prijateljstvo. No uistinu nije bilo načina da to točno odredi. Moguće je dasu njihova srdačnost i rukovanje bili tek ukočen službeni pozdrav, da su se pod površinom mrzili. Ako ništadrugo, znala je da Carlova majka za sve Mivamotove ima samo najružnije riječi; katkada ih je spominjala zanedjeljnim objedom, opsjednuto blebe-ćući u beskraj. Carl bi u takvim situacijama u pravilu ušutio ili bi se snjom složio tek usput, nakon toga prelazeći na kakvu drugu temu. Sušan Marie već se bila naviknula na takveprijelaze, kao i na Carlovu nespremnost da razgovara o toj temi. Na to se naučila, no to ju je i dalje boljelo i takoje željela da sve to mogu raščistiti ovoga trena, dok zajedno sjede na trijemu.Ponovno je naišao vjetar i povinuo vrhove joha i ona osjeti neobičnu jesensku toplinu. Carl joj je više puta rekao- to je ponovio i neki dan- kako još od rata ne može govoriti. To se odnosilo čak i na njegove prijatelje, tako daje Carl sada bio usamljenikkoji je zemlju i rad, brod i more, vlastite ruke, razumio bolje nego usta i srce. Zbog toga je prema njemu sadaosjetila sućut i nježno mu pogladila rame, strpljivo čekajući.

241- Dovraga - reče Carl nakon nekog vremena. - Osim toga, čini mi se, što se tebe tiče, mogao bih sve to prepustitinjemu i dopustiti mu da s time radi što god hoće. Pretpostavljam da se ionako ne želiš seliti onamo.- Ovdje je tako lijepo - odgovori Sušan Marie. - Samo na trenutak pogledaj oko sebe, Carl.- Pogledaj oko sebe ondje - reče on. - To je šezdeset pet jutara, Sušan.To joj je bilo razumljivo. Bio je to čovjek kojem je trebalo puno prostora, divovsko područje u kojem ćedjelovati. S time je bio odrastao, a more, unatoč prostranstvu, nije moglo zamijeniti zelena polja. Carlu je trebaoprostor, puno više prostora nego što mu je nudio brod, a usto, da bi zaboravio rat - potonuće Cantona, vojnike

koji se utapaju dok ih on gleda - trebao bi zauvijek otići s broda i uzgajati jagode poput oca. Znala je da je tojedini način da joj suprug stekne unutarnji mir i ravnotežu; zbog toga je, na kraju, pristala s njim otići u IslandCenter.- Pod pretpostavkom da mu prodaš tih sedam jutara - reče Sušan Marie - što je najgore što može učiniti tvojamajka?Carl odlučno odmahne glavom. - Stvar na koncu zapravo ipak nije u njoj - reče. - Stvar je u tome da je Kabuokosooki. A ja ne mrzim Japance, ali ih i ne volim. To je teško objasniti. Ali on je kosooki.- Nije kosooki - reče Sušan Marie. - Ti to zapravo ne misliš, Carl. Čula sam te kako o njemu govoriš lijepe stvari.Ti i on bili ste prijatelji.- Bili - reče Carl. - To je točno. Davno. Prije nego što je došao rat. Ali sada mi se više toliko ne sviđa. Ne sviđami se kako se ponio kada sam mu rekao da ću razmisliti, kao da je očekivao da mu samo tako predam tih sedamjutara, kao da mu ih dugujem ili...U tom trenutku iza kuće se začuo dječji krik, krik boli a ne povik u svađi ili razdraženoj prepirci, i Carl je krenuou tom smjeru i prije nego stoje Sušan Marie uopće uspjela ustati. Starijeg dječaka zatekli su ispruženog nakamenoj ploči, gdje je objema rukama snažno stiskao lijevo stopalo; razrezao ga je na oštrome rubu prečke natačkama koje su, okrenute naopako, ležale kraj njega. Sušan Marie kleknula je i poljubila ga u lice, a onda gaprivila k sebi, dok mu je stopalo krvarilo. Sjećala se kako se Carl zagledao u ranu, nježno, drukčiji. To više nijebio ratni veteran. Dječaka su odveli dr. Whaleyju, a Carl je potom otišao u ribolov. Njih dvoje više nisurazgovarali o Kabuu Mivamotu, a Sušan Marie ubrzo je spoznala da je ta tema nekako zabranjena. U braku joj jebilo zabranjeno otvarati suprugove rane i zagledati se u njih osim ako on to ne bi zatražio.242

Njihov brak, shvatila je sada kada Carla više nije bilo, velikim je dijelom počivao na seksu. Na seksu je počivaosve do samoga kraja, do dana kada je Carl otišao iz njezina života: tog jutra, dok su djeca još spavala, zatvorili suvrata kupaonice, zaključali ih zasunom i svukli odjeću. Carl se otuširao, a Sušan Marie pridružila mu se pošto jesa sebe isprao miris lososa. Oprala mu je veliki penis, osjećajući kako pod njezinim prstima postaje sve tvrđi.Rukama ga je obavila oko vrata, obujmila ga nogama oko struka. Carl ju je pridignuo svojim snažnim rukama,stišćući joj mišiće u nogama, te obraz naslonio na njezine grudi i stao ih lizati. Tako su se ritmički micali, stojećiu kadi pod snažnim mlazom vode, a plava kosa zalijepila se Sušan Marie za lice, dok je ruke čvrsto stiskala okosuprugove glave. Kasnije su jedno drugo oprali, polako i prijateljski, onako kako to čine neki bračni parovi, aCarl je potom otišao u postelju i spavao do jedan. U dva, nakon stoje objedovao pržena jaja i

čičoke, kompot odkrušaka i kruh namazan medom od djeteline, izišao je kako bi promijenio ulje u traktoru. Tog poslijepodneva skuhinjskog gaje prozora vidjela kako skuplja rane jabuke otpale zbog vjetra i stavlja ih u vreću od debelogaplatna. U petnaest do četiri vratio se u kuću, pozdravio s djecom, koja su sjedila na trijemu, pila jabučni sok, jelakekse od cjelovitog brašna i igrala se kamenčićima. Ušao je u kuhinju, čitavim tijelom obavio suprugu i rekao jojkako se. osim u slučaju da ulov bude neuobičajeno dobar, kući vraća sutra rano ujutro, kako će kod kuće biti,nada se, do četiri sata. Potom je otišao u pristanište u Amity Harboru i nakon toga više ga nije vidjela. -,.. <.-,:•:21Kada je došao na red za ispitivanje Sušan Marie Heine, Nels Gudmundsson zastao je na određenoj udaljenosti odmjesta za svjedoke: nikako nije želio ostaviti dojam razbludnosti pretjeranim približavanjem ženi takve tragične,senzualne ljepote. Osjećao je nelagodu zbog svoje dobi i činilo mu se da će ga porotnici smatrati odvratnim nedistancira li se od Sušan Marie Heine i ne ostavi li dojam da je općenito odvojen od života svoga tijela. Mjesecdana ranije, Nelsu je neki liječnik u Anacortesu rekao da mu se prostata umjereno uvećala. Trebat će je uklonitikirurškim zahvatom i žlijezda više neće stvarati sjemenu tekućinu. Liječnik je Nelsu postavio neugodna pitanjatako da mu je morao otkriti istinu koje se stidio: da više ne može postići erekciju. Mogao bi je dobiti nakratko,no usahla bi mu u ruci prije nego što bi iz nje uspio izvući užitak. Najgore nije bilo toliko to koliko činjenica dažena poput Sušan Marie u njemu budi dubok osjećaj frustriranosti. Osjećao se poraženim dok ju je promatrao namjestu za svjedoke. Nijednoj ženi - čak ni vršnjakinjama koje je poznavao u gradu - više nije mogao otkriti svojesposobnosti i vrijednost u ljubavničkoj ulozi, jer više nije imao takvih vrijednosti a to je morao priznati i sebi -kao ljubavnik, bio je gotov.Dok je promatrao Sušan Marie Heine, Nels se prisjećao najboljih godina svog spolnoga života, godina koje susada za njim bile više od pola stoljeća. Nije mogao vjerovati daje tome tako. Bilo mu je sedamdeset devet godinai bio je zatočen u tijelu koje propada. Imao je poteškoća sa spavanjem i mokrenjem. Tijelo gaje izdalo i većinastvari koju je prije uzimao zdravo za gotovo više nije bila čak ni moguća. Takve okolnosti u čovjeka lako unesugorčinu, no Nels se svjesno trudio ne odavati se nepotrebnoj borbi s nerješivim životnim dvojbama. Štoviše,stekao je i svojevrsnu mudrost - želi li čovjek to tako nazvati - premda je istodobno244

245

znao da većina starih ljudi uopće nije mudra nego samo na sebi ima tanki sjajni premaz jeftine mudrosti kaosvojevrstan štit okrenut prema svijetu. U svakom slučaju, onu vrstu mudrosti kakvu mladi ljudi traže od starijedobi u ovome se životu ne stječe bez obzira na životni vijek. Bio bi samo volio da im to može reći, a da pritomne izazove njihovo ruganje ili sažaljenje.Nelsova supruga umrla je od raka crijeva. Nisu se slagali osobito dobro, no ipak mu je nedostajala. Katkada bisjedio u svome stanu i plakao kako bi se oslobodio samosažaljenja i grižnje savjesti. Povremeno bi neuspješnopokušao masturbirati u nadi da će ponovno otkriti onaj izgubljeni dio sebe koji mu duboko, bolno nedostaje. Urijetkim je trenucima bio uvjeren da bi mogao uspjeti i daje njegova mladost još uvijek zakopana negdje unjemu. Inače je to prihvaćao kao netočno i nastavljao se tješiti na brojne načine koji ga nisu zadovoljavali. Volioje jesti. Uživao je u šahu. Posao mu nije smetao i znao je da je u njemu poprilično dobar. Rejlovitoje_čitao [ tujesvoju naviku prepoznavao kaoiičnu^ samome sebi govoreći kako bi mu uistinu biloboljega čita nešto ozbiljnije od novina i časopisa. Problem je bio u tome što se nije mogao usredotočiti na"književnost", koliko god je volio. Nije bila riječ o tome da su mu Rat i mir baš dosadni, nego više o tome da muse um na to ne može usredotočiti. Još jedan gubitak: oči su mu davale tek pola pogleda na svijet, a čitanje bi mupogoršavalo neurasteniju i izazivalo bolno pulsiranje u sljepoočicama. Polako ga je napuštao i um, činilo mu se -premda čovjek u takvo što teško može biti siguran. No dobro je znao da mu pamćenje nije onako dobro kako jebilo dok je bio mlađi.Nels Gudmundsson zatakne palce za naramenice i s promišljenom nezainteresiranošću pogleda svjedokinju. -Gospođo Heine - reče. - Okrivljeni kojeg ovdje vidite na vašim se ulaznim vratima pojavio u četvrtak, 9. rujna?Jesam li dobro čuo vaš iskaz?- Jest, gospodine Gudmundsson. Tako je.- Želio je razgovarati s vašim suprugom? ' ' -Tako je.- Izišli su iz kuće kako bi razgovarali? Nisu razgovarali u kući?- Točno - reče Sušan Marie. - Razgovarali su vani. Trideset-četrde-set minuta šetali su našim imanjem.- Tako... - reče Nels. - A vi ih niste pratili?- Ne - reče Sušan Marie. - Nisam.- Jeste li čuli ikoji dio njihova razgovora?- Nisam.IDrugimriječima, iz prve ruke ne znate ništa o njegovu sadržaju... je li tako, gospođo Heine?- Ono što znam ispričao mi je Carl - odgovori Sušan Marie. - Ne, nisam čula njihov razgovor.- Hvala - reče Nels. - Jer to me muči. Činjenica da ste dali iskaz o tom razgovoru, a da niste čuli nijedan njegovdio.

Potom prstima stisne nabore kože na vratu i zdravo oko usmjeri prema sucu Fieldingu. Sudac, koji je glavunaslanjao na ruku, zijevne i odsutno ga pogleda.- No dobro - reče Nels. - Da ukratko ponovimo, gospođo Heine... Vaš suprug i optuženik šetali su i razgovarali, avi ste ostali u kući. Je li tako'?- Da, tako je.-1 nakon trideset-četrdeset minuta vaš se suprug vratio. Je li i to točno, gospođo Heine?- Jest, točno je.- Pitali ste ga o čemu je razgovarao s optuženikom'? -Da.- A on je odgovorio da su njih dvojica raspravljali o zemlji o kojoj je u cijeloj ovoj priči riječ? Zemlji koju jevaša svekrva prodala Oleu Jurgensenu prije više od deset godina? Zemljištu na kojem je kuća u kojoj je odrastaooptuženik? Je li sve to točno, gospođo Heine?- Jest - reče Sušan Marie. - Točno je.- Vi i suprug nedavno ste uplatili polog za tu zemlju. Je li to točno, gospođo Heine?- Jest. Moj je suprug platio taj iznos.- Da vidimo - reče Nels Gudmundsson. - U ponedjeljak, 6. rujna, bio je Dan rada, u utorak, sedmoga, gospodinJurgensen objavio je da prodaje zemlju... je li onda vaš suprug u srijedu - osmoga rujna - potpisao ugovor okupnji zemlje gospodina Jurgensena?- Da, to je morala biti srijeda - reče Sušan Marie. - Srijeda, osmi, to mi se čini točnim.- A optuženik vas je posjetio dan kasnije? U četvrtak, devetoga rujna?-Da.- U redu - reče Nels Gudmundsson. - U svome ste iskazu rekli da je poslije podne devetog rujna optuženik došaona vaša vrata i da su on i vaš suprug šetali i razgovarali, no da vi niste prisustvovali njihovu razgovoru. Jesam lidobro shvatio, gospođo Heine?246

- Da, jeste.- Nadalje - reče Nels - pošto je optuženik tog poslijepodneva otišao, vi i suprug sjedili ste na trijemu irazgovarali?-Da.- Vaš je suprug iskazao nesklonost govorenju o sadržaju svog razgovora s optuženikom?-Točno.- Vi ste ga ipak nastavili ispitivati? <.<, i . -Jesam.- Rekao vam je da je optuženiku naznačio spremnost na to da razmisli o čitavoj situaciji? Da će razmisliti bi li iline bi mogao gospodinu Mivamotu prodati tih sedam jutara? Ili to dopustiti gospodinu Jurgensenu?-Da.- Izrazio vam je zabrinutost zbog mogućih majčinih reakcija u slučaju da zemlju proda optuženiku? Jesam lidobro čuo da ste to rekli, gospođo Heine?- Jeste.- No svejedno je razmišljao o takvoj prodaji? -Tako je.-1 to je manje-više objasnio i optuženiku? -Da.- Znači, drugim riječima, gospodin Mivamoto s vašeg je imanja devetoga rujna otišao kad je od vašeg supruga

čuo kako postoji barem mogućnost da mu vaš suprug proda tih sedam jutara.-Tako je.- Vaš vam je suprug rekao kako je potaknuo gospodina Mivamota na to da vjeruje u takvu mogućnost?- Potaknuo? - ponovi Sušan Marie. - Za to ne znam.- Recimo to ovako... - reče Nels. - Vaš suprug nije nedvosmisleno rekao ne? Optuženika nije naveo na to davjeruje kako nema nikakve nade da dođe do zemlje svoje obitelji?- Nije - odgovori Sušan Marie.- Drugim riječima, potaknuo je gospodina Mivamota na to da vjeruje kako postoji barem takva mogućnost.- Pretpostavljam... - reče Sušan Marie.- Pretpostavljam da i morate pretpostavljati - reče Nels - jer niste prisustvovali njihovu razgovoru. I budući dasudu, gospođo Heine, morate samo prenositi ono što je vama prenio vaš suprug. Riječi koje mo-

247Žda nisu sto posto točne, budući daje vaš suprug znao da niste oduševljeni mogućnošću selidbe, kao što ste namrekli, te je lako mogao promijeniti ton i bit svog razgovora s gospodinom Mivamotom...- Prigovor - prekine ga Alvin Hooks. - To su nagađanja.- Prihvaća se - reče sudac. - Prestanite blebetati, gospodine Gudmundsson. Vaš je posao ovdje svjedokinjipostavljati pitanja koja se izravno odnose na njezino svjedočenje. Morate se suzdržati od svega drugog... ali todobro znate. Nastavite.- Isprika - reče Nels. - U redu... Gospođo Heine, oprostite. Vaš suprug i optuženi... jesam li to dobro shvatio?...zajedno su odrasli kao dječaci?- Koliko znam, da.- Je li vam ga suprug kada spominjao kao susjeda, kao poznanika iz mladosti?-Jest.- Je li vam pričao kako su zajedno, kao desetogodišnji ili jedanaestogodišnji dječaci, odlazili u ribolov? Ili da suigrali u istim srednjoškolskim košarkaškim i/oorf>a//-momčadima? Da su godinama putovali istim školskimautobusom? Bilo što od toga, gospođo Heine?- Vjerojatno - reče Sušan Marie.- Hmmm - reče Nels. Potom ponovno povuče nabore kože i na trenutak se zagleda u strop. - Gospođo Heine -reče. - U svome ste iskazu spomenuli te "ružne poglede" koje je gospodin Mivamoto navodno upućivao vašojsvekrvi. Sjećate li se da ste to spomenuli?-Da.- Niste spomenuli da je optuženik na sličan način gledao i vas? Je li to točno? Služi li me pamćenje dobro?- Ne, nisam.- Ni vašeg supruga? Jesam li vas čuo da govorite kako je tako zlobno gledao i vašeg supruga? Ili je to tek nešto očemu je pričala vaša svekrva?- Ne mogu govoriti ni u njegovo ni u njezino ime - odgovori Sušan Marie. - Ne znam što su doživljavali.

- Dakako da ne znate - reče Nels. - Ja i ne bih volio da govorite u njihovo ime. Riječ je samo o tome da se ranije- kada vas je ispitivao gospodin Hooks - činilo da to rado činite, gospođo Heine. Zato sam pomislio kako bih se ija mogao okušati. - Tada se nasmiješi.- U redu - prekine ga sudac Fielding. - Sada bi bilo dosta, gospodine Gudmundsson. Nastavite s pitanjima iliodmah sjednite.248

- Suce - odvrati Nels. - Među dokaze je prihvaćeno puno glasina. To je važno istaknuti.- Da - reče sudac. - Puno glasina... glasina kojima se niste usprotivili, gospodine Gudmundsson. Zato što znateda gospođa Heine ima zakonsko pravo izvijestiti o prirodi i sadržaju razgovora koji je vodila s preminulimsuprugom. Nesretna je okolnost što on to ne može učiniti osobno. Gospođa Heine je pod prisegom i dužna jegovoriti istinu. Kao sud, nemamo druge mogućnosti nego vjerovati da je ono što govori točno. - On se polakookrene prema porotnicima. - LI nedostatku primjerenijeg naziva, pravni institut o kojem je ovdje riječ zove seMrtvačev statut - objasni tada. - U uobičajenim okolnostima tim se zakonom savezne države Washingtonzabranjuje da dokazi uđu u zapisnik - meni se omogućuje da ih proglasim neprihvatljivima kao glasine -jer jeosoba o kojoj je riječ preminula. Međutim, u krivičnome pravu, slučajevima suđenja za počinjene zločine,Mrtvačev statut ne zabranjuje iznošenje takvih dokaza, kao što to gospodin Gudmundsson vrlo dobro zna. Ipak,posve iskreno govoreći, Mrtvačev statut stvara... u pravnome smislu jedno vrlo nejasno područje. A to je ono,držim, što gospodin Gudmund-son želi istaknuti.- Da - reče gospodin Gudmundsson. - To je upravo ono što sam želio naglasiti. - Potom nakloni glavu premasucu, načas pogleda poro-tnike, a onda se okrene kako bi dobro pogledao Kabua Mivamota, koji je i daljeuspravno sjedio na svome mjestu za stolom, ruku skladno sklopljenih pred sobom. Upravo u tom trenutkurasvjeta u sudnici zatrepe-rila je zbog oluje, zadrhtala još jednom, a onda se ugasila. Neko drvo uz Piersall Roadsrušilo se i prekinulo električne vodove.22Odlično odabran trenutak - reče Nels Gudmundsson kada su se svjetla pogasila u upravnoj zgradi okruga Island.- Više nemam pitanja za gospođu Heine, časni sude. Što se nas tiče, može otići s mjesta za svjedoke.Ona četiri visoka prozora, pokrivena maglicom koju su stvarali parni radijatori, propuštali su sivo snježno svjetlou dvoranu. Ton svjetla koje se tako spuštalo u prostor zamijenio je ton električne rasvjete i građane u gledalištu,koji su sjedili pogledavajući čas jedni u druge a čas u strop, prekrio tankim pokrovom.- U redu - reče sudac Fielding. - Sada dalje idemo po redu, stvar po stvar. Samo strpljenja, molim. Nastavimometodično, bez obzira na rasvjetu. Gospodine Hooks, hoćete li ponovno ispitivati gospođu Heine?

Alvin Hooks ustane i sudu objavi da optužba više nema pitanja.- Štoviše - pridoda tada, namigujući prema Nelsu - trenutak nestanka struje još je prigodniji nego što moj kolegabranitelj misli. Gospođa Heine naš je posljednji svjedok. Optužba dovršava iznošenje svog slučaja u istometrenutku kada u ovome okrugu nestaje i električne energije.Porotnici - neki među njima - uzvrpoljili su se i nasmiješili.- Optužba dovršava slučaj - ponovi Lew Fielding. - U redu. Vrlo dobro, ionako sam namjeravao objavitipodnevnu stanku. Dobit ćemo izvještaj od elektrodistribucije i onda vidjeti što ćemo. Vidjet ćemo što će biti. Umeđuvremenu, zamolio bih gospodina Hooksa i gospodina Gudmund-ssona da me posjete u mojim odajama.Sudac podigne batić i njime ponovno beživotno udari po orahovoj ploči. - Idite na objed - savjetovao im je. -Ako danas uopće nastavimo suđenje, počet ćemo točno u jedan - u trinaest sati po mome satu, na kojem je sada -on ga pogleda - jedanaest pedeset i tri. Električni satovi u ovoj zgradi, inače, ne rade. Na njih se nemojteobazirati.250

Ed Soames pridržao mu je otvorena vrata i sudac Fielding izgubio se u svojim odajama. Gledatelji su jedan zadrugim počeli izlaziti iz dvorane; novinari su uzimali blokove. Soames je pošao za sucem, namjeravajućipripaliti dvije svijeće za koje je znao da leže u stražnjem dijelu jedne od ladica u pisaćem stolu. Sucu Fieldinguipak će biti potrebne. U njegovim je odajama mračno, mračnije nego kada je vani suton, jer kroz prozore dopiretek blijedo svjetlo. Ed je već bio pripalio svijeće kada su Nels Gudmundsson i Alvin Hooks ušli i smjestili senasuprot sucu Fieldingu koji je sjedio za svojim radnim stolom. Svijeće su se nalazile između njih, tako da suizgledali poput trojice muškaraca koji se pripremaju za kakvu seansu - sudac u svojoj svilenoj togi, Nels u svojojleptir-kravati s primjesama dramatičnosti, Alvin Hooks dotjeran i elegantan, prekriženih nogu, koljenapoloženog na drugo koljeno. Ed priđe vratima i ispriča se na smetnji; treba li sudac još štogod? Ako ne, sada ćese pobrinuti za porot-nike.- O, da - odgovori sudac Fielding. - Molim te, provjeri kakvo je stanje u kotlovnici. Utvrdi hoće li moći nastavitis grijanjem. I nazovi elektro-distribuciju, neka ti daju izvještaj. I, da vidimo, donesi sve svijeće koje uspiješpronaći. - Potom je usmjerio pozornost na odvjetnike koji su sjedili pred njim. - Što sam zaboravio? - doda tada.- Hotel - odvrati Alvin Hooks. - Bit će najbolje da se raspitate i o njihovoj kotlovnici, jer porotnici inače nećepreživjeti. Sinoć im nije bilo bogzna kako, sjetite se, a sada kada nema struje, bit će još gore.- Točno - reče Ed Soames. - Provjerit ću.- U redu, Ed - reče sudac. A onda: - Vrlo brižno od tebe, Alvine.- Brižan sam čovjek - odvrati Alvin Hooks.

Smrknuta izraza lica, Soames iziđe. U dvorani nije bilo nikoga osim Ishmaela Chambersa, koji je u gledalištusjedio poput čovjeka koji je pripravan čekati dovijeka. Eleanor Dokes pobrinula se za porotnike; okupili su se upredsoblju i navlačili kapute. - Sudac će razgovarati s odvjetnicima za vrijeme podnevne stanke - reče Edlshmaelu Chambersu. - Nema smisla čekati da bi razgovarao s njim. U jedan će dati izjavu.Novinar ustane i ugura blok u džep. - Ne čekam - reče tiho. - Samo sam razmišljao.- Morat ćeš razmišljati negdje drugdje - reče Ed. - Zaključat ću dvoranu.- U redu - reče Ishmael. - Ispričavam se.

251No izišao je polako, zamišljeno. Ed Soames nestrpljivo ga je promatrao. Čudna ptičica, reče samome sebi. Nipola od čovjeka kakav mu je bio otac. Možda to ima neke veze s izgubljenom rukom. Ed se prisjeti Ishmaelovaoca i odmahne glavom, smeten. On i Arthur bili su u prijateljskim odnosima, no s malim se ne može razgovarati.Pognutih ramena i pridignuta ovratnika, dok mu je kopčom učvršćeni rukav udarao na vjetru, Ishmael se krozsnijeg polako probijao do svog ureda. Vjetar je dolazio s mora, u smjeru sjeverozapada i nemilice šibao niz ulicuHill. Ishmael je morao držati glavu pognutu; kada bi je pridignuo, snježne iglice bole bi mu oči. Ipak, uočio je danigdje u Amity Harboru nema nikakva svjetla; struje je nestalo posvuda. Četiri automobila bila su ostavljena podneobičnim kutovima u odnosu na ulicu Hill, a jedno vozilo u blizini Hilla i Ericksena otklizalo se u parkiranikamionet, zbog čega mu se zgnječila stražnja desna strana.Ishmael otvori vrata svog ureda i zatvori ih ramenom. U zimskome kaputu i snijegom pokrivenome šeširupodignuo je slušalicu kako bi nazvao majku; živjela je sama osam kilometara od grada, a sada gaje zanimalokako se snalazi u takvoj oluji i je li na južnome kraju otoka jednako tako loša situacija kakva je trenutačno uAmity Harboru. Ako dobro loži - i ako je objesila zavjesu preko vrata od smočnice - kuhinjski bi je štednjaktrebao dovoljno grijati.Međutim, telefon u uredu nije radio i u slušalici se čula samo šuplja tišina; zapravo, ne radi mu ni tiskarski stroj,uvidi sada iznenađeno. Ured se, k tome, brzo hladio, gubeći toplinu nastalu električnim grijanjem, i on je takonekoliko trenutaka sjedio s rukom u džepu kaputa i promatrao snijeg kako se kovitla uz prozor. U batrljkuamputirane ruke osjećao je pulsiranje, odnosno, točnije, imao je osjećaj da ponovno ima čitavu ruku, no da mu jenapola obamrla, osjećao je fantomski ud. Mozak mu, činilo se, još uvijek posve ne shvaća - ili još uvijek nevjeruje -da ruke više nema. U prošlosti, neposredno nakon rata, u amputiranoj je ruci osjećao jake bolove. Nekiliječnik u Seattleu predložio mu je simpa-tičku denervaciju uda - uklanjanje sposobnosti osjeta - no Ishmael je

pred tim prijedlogom ustuknuo iz nedokučivih razloga. Što god je trebao osjećati u toj ruci, bol ili bilo što drugo,želio je osjećati, premda nije točno znao zašto. Sada je uvukao desnu ruku pod kaput, dlanom obuhvatio batrljaki stao razmišljati o svemu što mora učiniti u vezi s nestankom252

struje. Mora se pobrinuti za majku, prije svega ostaloga; mora amaterskim radiouređajem Toma Torgersonastupiti u vezu s Anacortesom i dogovoriti da se novine otisnu ondje. Želio je razgovarati s NelsomGudmundssonom i Alvinom Hooksom. Želio je doznati vozi li trajekt za Anacortes i može li elektrodistribucijaprocijeniti za koliko će vremena osposobiti mrežu. Bilo bi dobro doznati gdje su prekinute žice i otići onamo,gdje god to bilo, snimiti fotografije. Bilo bi dobro odvesti se i do postaje obalne straže i dobiti cjelokupanizvještaj o oluji, brzini vjetra, visini valova, količini snježnih padalina. Majci bi iz grada vjerojatno trebaoponijeti hranu i kanistar petroleja. U suši je imala petrolejsku grijalicu kojom bi mogla grijati spavaću sobu, nopeći je trebao novi stijenj. Morat će navratiti kod Fiska.Ishmael objesi fotoaparat oko vrata i, boreći se s vjetrom, iziđe na ulicu Hill kako bi načinio nekoliko fotografija.Čak i u uobičajenim okolnostima za njega, čovjeka s jednom rukom, nije bila laka zadaća držati aparat onakokako je htio. Bio je to velik četvrtasti aparat s mijehom, nezgrapan i težak poput kamena obješenog o vrat, i onga nikako nije volio. Kada je mogao birati, postavljao ga je na tronožac; u ostalim slučajevima podupirao ga jebatrljkom, okretao glavu kako bi mogao gledati preko lijevog ramena, te davao sve od sebe kako bi dobio štobolje snimke. Zbog toga mu je redovito bilo neugodno. Tako usukan i izokrenut, s fotoaparatom koji mubalansira uz uho, uvijek bi se osjećao poput kakve cirkuske nakaze.Ishmael je iz tri kuta snimio automobil koji se zabio u kamionet. Bilo je nemoguće štititi objektiv od snijega inakon nekog vremena odustao je od takvih pokušaja. Međutim, sada je bio uvjeren da mora nositi aparat, budućida ovakve mećave nisu česte - posljednju su doživjeli '36. - i zasigurno će izazvati štete koje će za otok bitivažna vijest. Ipak, iz Ishmaelova kuta gledanja, ovakvo nevrijeme nikako ne bi trebalo zasjeniti suđenje KabuuMivamotu, koje je bilo događaj posve druge vrste i razmjera. U srcima njegovih suotočana, međutim, ovakvovrijeme potiskuje apsolutno sve ostalo, tako da će građane San Piedra, čak i kada se nekome pred sudomodlučuje o životu i smrti, više zanimati štete u pristaništima i na plovilima, stabla koja su se srušila na kuće,cijevi koje su popucale, automobili koji su ostali u snijegu. Kao rođeni otočanin, Ishmael nije mogao shvatitikako takve prolazne i slučajne pojave mogu doći u prvi plan njihove perspektive. Izgledalo je da sve vrijemečekaju nešto tako veliko da im dođe u život i da i sami postanu sastavnim dijelom vijesti. S druge

strane, suđenjeKabuu Mivamotu bilo je prvo suđenje za

253ubojstvo u dvadeset osam godina - Ishmael je taj podatak potražio u starim brojevima Reviewa - i za razliku odmećave bilo je nešto posve ljudsko, čvrsto smješteno u okvire ljudske odgovornosti, nikakva slučajnost koju biizazvao vjetar ili more, već nešto što ljudi mogu pojmiti razumom. Njegov tijek, njegove posljedice, njegovishod - sve to bilo je u ljudskim rukama. Ishmael je kanio to objaviti na udarnome mjestu u novinama - suđenjeKabuu Mivamotu - ako ih nekako, unatoč nevremenu, u četvrtak uspije izdati.Polako se spustio do benzinske crpke Toma Torgersona, gdje je šest nagnječenih automobila stajalo poredano uzogradu, skupljajući snijeg na pokrovima i krovovima, dok je Tom na mjesto iza njih, vozeći unatrag, parkirao jošjedan automobil. - Ima ih posvuda- rekao je Ishmaelu kroz prozor vučnog vozila. - Vidio sam ih petnaest samona Island Cen-ter Roadu i još desetak na Mili Runu. Trebat će mi tri dana da ih pokupim.- Čuj - reče mu Ishmael. - Znam da si u gužvi. Ali trebaju mi lanci na DeSotu. Parkiran je gore u Hill Streetu i nemogu ti ga dovesti. Gore su ionako četiri ostavljena automobila koja ćeš morati maknuti. Što kažeš da u sljedećojrundi kreneš gore? Lanci su mi na podu ispred stražnjeg sjedala. Usto, trebao bih tvojim radijem dozvatiAnacortes, osim ako ne pronađem telefon koji radi. Nemam struje za tiskanje novina.- Cijeli je otok bez struje - odgovori mu Tom Torgerson. - Nitko nigdje nema ni struje ni telefona. Drveće je palona vodove na dvadeset mjesta. Ekipa je sada na Piersallu i pokušava vratiti struju gradu... možda do jutra, rekaobih. U svakom slučaju, u redu, netko će otići do De--Sota, ali osobno to jednostavno ne mogu. Za nas rade dvaklinca, srednjoškolci, poslat ću jednoga, dobro?- Dobro - reče Ishmael. - Ključevi su unutra. Ima li kakvih izgleda da upotrijebim tvoj radio?- Prošlog tjedna odnio sam ga kući - odgovori Tom. - Ako želiš otići do moje kuće, nemam ništa protiv. Uređajje ondje postavljen i spreman... Lois će ti pokazati.- Idem do postaje obalne straže. Možda će mi oni moći uspostaviti vezu ako tvoj radio nije pri ruci.- Kako god želiš - reče Tom. - Možeš slobodno pokušati, kao što sam ti rekao. Samo dođi do moje kuće.Ishmael se ulicom Main spustio do Fiskove prodavaonice, gdje je kupio kanistar sa četiri litre petroleja i stijenjza majčinu grijalicu. Fisk je prodao čitavu zalihu akumulatora tipa D, a ostala mu je još samo jedna254

lopata za snijeg. Tri četvrtine zaliha svijeća već je bilo prodano, kao i četiri petine zalihe petroleja. Fisk, KeltonFisk, imao je visokorazvijen smisao za građansku dužnost koji gaje naveo da, u deset tog prijepodneva, odbijaprodati više od četiri litre petroleja po jednom otočkome domaćinstvu. Stajao je široko razmaknutih nogu uz

trbušastu željeznu peć, brišući naočale rubom flanelske košulje i detaljno, a da ga Ishmael to uopće nije pitao,deklamirao popis robe koju je prodao od osam ujutro. Usto je podsjetio Ishmaela da stijenj koji je kupio trebaskratiti nakon šest korištenja.Ishmael je navratio i u restoran Amity Harbor i zamolio Elenu Bridges da mu u papirnatu vrećicu stavi dvasendviča od sira; nije imao vremena ostati i jesti. Restoran je, premda napola u mraku, bio prepun i ispunjenglasnim razgovorom - ljudi su sjedili za stolovima i za šankom, omotani kaputima i šalovima, s vrećicama snamirnicama pod nogama, svako malo kroz prozore pogledavajući snijeg. Bili su sretni što su pronašli mjesto nakojem se mogu skloniti od oluje. Kasnije, kada završe s jelom, bit će im teško izići. Dok je čekao, Ishmael jeslušao razgovor dvojice ribara pognutih nad šankom. Željno su srkali juhu od rajčica podgrijanu na plinskomeštednjaku i nagađali o tome kada bi mogla doći struja. Jedan od njih pitao se bi li visoki valovi, uz vjetar odpedeset pet čvorova, možda mogli poplaviti gradsku luku. Drugi je rekao da će sjeverozapadni vjetar srušiti punostabala koja su naviknuta na južne vjetrove, među njima i bijelu jelu koje se silno boji, a raste na strmini izanjegove brvnare. Tog je jutra isplovio i utrostručenom užadi privezao brod uza sidrišnu plutaču. Iz dnevne sobevidio gaje kako se ljulja oko plutače kada se naleti vjetra spuste u zaljev. Prvi je muškarac opsovao i rekao kakožali što i sam nije tako postupio s brodom koji će morati ostati izložen na milost i nemilost nevremenu, labavopovezan i s dvanaest odbojnika, po šest sa svake strane; po ovakvome vjetru bilo bi preopasno premještati ga.U četvrt do jedan Ishmael je navratio u ured sjedišta otočke elektro-distribucijske mreže na uglu Druge i Glavneulice. Sada je već bio pretrpan; u jednome džepu imao je vrećicu sa sendvičima, u drugome novi stijenj, okovrata visio mu je fotoaparat, a u ruci je nosio kanistar s petro-lejem. U izvještaju, postavljenome na vrata, kaoobavijest građanima San Piedra, navodili su se Piersall Road, Alder Vallev Road, South Beach Drive, NewSweden Road, Mili Run Road, Woodhouse Cove Road i još barem pet-šest drugih prometnica kao blokiranapodručja u kojima se srušeno drveće ispriječilo i pokidalo vodove. U izvještaju se

255predviđalo da će Amity Harbor struju dobiti do osam sutradan ujutro, a građani su zamoljeni da budu strpljivi.Ekipi koja je radila na popravku pomagala je dobrovoljna vatrogasna jedinica; prema planu, trebaju raditi cijelunoć, stajalo je ondje; sve što se moglo činiti činilo se najvećom mogućom brzinom.Ishmael se vratio na sud. Jedan od sendviča pojeo je u hodniku na prvome katu, sjedeći na klupi, s fotoaparatomkraj sebe i kanistrom s pe-trolejem na podu. Hodnik je, primijetio je, bio klizav od snijega koji se

topio sa čizamaprolaznika. Oni koji su njime prolazili koračali su oprezno, napredujući poput čovjeka koji je prvi put naklizaljkama - jedino svjetlo bilo je ono što se uspijevalo probiti kroz prozore ureda, pa potom krozsvjetlopropusna stakla na njihovim vratima. Isto je vrijedilo i za garderobu - vlažno, sklisko, mračno mjestoprepuno kaputa s kojih kapa voda, torbica, šešira i rukavica. Ishmael je ondje, na polici iznad svog kaputa,ostavio petrolej i fotoaparat. Znao je da nitko neće ukrasti aparat, a nadao se da nitko neće odnijeti ni petrolej.Kako nije bilo struje, ovo drugo sada je, pretpostavljao je, odjednom postalo realnom mogućnošću.Obavijest suca Fieldinga okupljenima u sudnici bila je jezgrovita. Suđenje se prekida do osam sutradan ujutro,kada bi, po predviđanju elektrodistribucije, već trebalo biti struje. More između San Piedra i kopna vrlo jevalovito, zbog čega ne vozi trajekt za Anacortes, tako da članove porote nije moguće smjestiti nigdje drugdjenego ondje gdje su bili i protekle noći - u hladne, mračne sobe hotela Amity Harbor, gdje će se morati snaći kakogod najbolje umiju, budući da okolnosti sada nadilaze moć suca Fieldinga, a nijedan drugi oblik smještaja nijedostupan. Nadao se da vremenske nepogode neće odvratiti pozornost porotnika od presudnih i teških pitanja kojasu pred njima. Obveza im je, rekao je sudac Fielding, izdržati oluju i nestanak struje kako najbolje mogu, kako biim misli ostale posve uz činjenice koje se odnose na suđenje i iskaze svjedoka. Sudac je pred sobom prekrižioruke i nagnuo se preko stola, tako da su članovi porote, kroza sjene, jasnije ugledali njegovo naborano, iscrpljenolice. - Pomisao na ponavljanje suđenja već me umara - uzdahne tada. - Mislim da to uz malo truda možemoizbjeći, nije li tako? Nadam se da ćete provesti razmjerno ugodnu noć u hotelu Amity Harbor, a ne bude li tako,budite odvažni i sutra se vratite ovamo s mislima posvećenima slučaju koji je pred nama. Ovdje ipak sudimo zaubojstvo - podsjeti ih sudac - pa, bez obzira na snijeg, to moramo iznad svega ostaloga nositi i u srcu i umislima.256

Tog poslijepodneva u dva i trideset pet Ishmael Chambers stavio je kanistar s petrolejem, stijenj za grijalicu idvije vrećice s namirnicama u prtljažnik svog DeSota. Srednjoškolac kojeg je angažirao Tom Torgerson postaviomu je lance na gume i Ishmael je sada, saginjući se, provjerio jesu li dobro učvršćeni. Sastrugao je led sautomobilskih prozora i uključio uređaj za odleđivanje stakla, a potom oprezno krenuo. Znao je da ne smijedirati papučicu kočnice i da brzina mora biti mala, ali ujednačena, da na vrhu uzvisina mora otpustiti papučicugasa i na strminama ravnomjerno ubrzavati. Na First Hillu začuo je lance, osjetio kako zahvaćaju snijeg, i stao seoprezno spuštati, u prvoj brzini, naginjući se prema upravljaču. Došavši do ulice Main nije se

zaustavio, nego jeodmah skrenuo lijevo, lagano se otklizavajući, u smjeru Center Vallev Roada. Sada se već manje brinuo. Snijegse stvrdnuo pod kotačima drugih automobila. Ceste su bile prohodne pod uvjetom daje čovjek strpljiv i pažljiv.Nije ga toliko brinuo snijeg, nego nepažljivi vozači. Bit će važno pratiti što se događa u retrovizoru, te sezaustaviti uz cestu, bude li to moguće, kada mu se netko stane približavati.Ishmael je iz Amity Harbora izišao Lundgren Roadom jer se ta prometnica ravnomjerno uzdizala, bez zavoja iserpentina, pod umjerenijim nagibom nego Mili Run ili Piersall, te zbog toga što na obavijesti elektrodistribucijenije bila navedena među onima koje je blokiralo srušeno drveće. Međutim, kod imanja GeorgeaFreemana ugledao je duglaziju srušenu tako da joj se korijenje uzdizalo četiri metra nad Georgeovim poštanskimsandučićem. Vrh stabla zgnječio je dio Georgeove ograde od raspolovljenih mladih cedrova. George je bio uzastablo, s ručnom pilom u ruci, vunenom kapom na tjemenu sve ćelavije glave, te ga rezao usred mećave.Ishmael se nastavio spuštati stražnjim dijelom Lundgrena, te je skrenuo na Scatter Springs Drive. Na prvomezavoju, neki se Hudson prednjim dijelom bio zario u jarak; na drugome se Packard Clipper prevrnuo na krov, teje ležao u kupinama uz cestu, podom okrenut nebu. Ishmael se zaustavio i fotografirao ga, postavljajući tronožacna rub ceste. Ravne linije joha i javora iza Packarda, oštre i jasne nad morem snijega, tvrd, sivkasti ton snježnogasvjetla, usamljen, napušten i bespomoćan automobil s preokrenutim kotačima na kojima se skupljaju mekibrežuljci bjeline, s putničkom kabinom natisnutom u zamrznuto nisko raslinje, tako da se vidio samo donji dioprozora - bio je to prizor snježne mećave bez premca i Ishmael gaje snimio dobro pazeći da obuhvati i njegovtužan i bespomoćan izgled, i to stoga što mu se činilo da utje-

257lovljuje istinsku narav ovakve oluje: svijet u kojem je Packard Clipper izgubio značenje i posve se udaljio odizvorne svrhe, koja god ona bila-sada u praktičnome smislu nije bio nimalo vredniji od broda na dnu mora.Ishmael je s olakšanjem utvrdio da je prozor na vozačevoj strani spušten i da u automobilu nema nikoga. Činilomu se da bi to mogao biti auto Charlieja Torvala - Charlie je živio uz New Sweden Road, a bavio se gradnjompriobalnih potpornih zidova, molova i postavljanjem plutača za sidrenje. Imao je puno ronilačke opreme,teglenicu s dizalicom i - ako Ishmaela sjećanje nije varalo - ovaj hrđavosmeđi Packard. Možda bi mu biloneugodno da se snimka njegova na krov okrenutoga automobila pojavi na stranicama Reviewa. Prije nego štoobjavi fotografiju, odluči Ishmael, razgovarat će s njim.Na trećem zavoju Scatter Springs Drivea - vrlo oštrome zavoju, na kojem se cesta spušta, izlazeći iz

cedrovešume, prema prosjecima nad dolinom Center - Ishmael je ugledao trojicu muškaraca kako se muče sPlymouthom zaglavljenim u snijegu, koji je ostao napola na cesti: jedan od njih skakao je gore-dolje po njegovuodbojniku, drugi je čučao i pratio rad kotača koji su se vrtjeli na mjestu, a treći je sjedio za upravljačem, sotvorenim vratima, i pritiskao papučicu gasa. Ishmael je oprezno prošao kraj njih, ne zaustavljajući se, i potomskrenuo, uz klizanje kotača -pomalo i s radošću, dok mu je utroba uzbuđeno poskakivala - na Center VallevRoad. Neobično oduševljenje za ovu vožnju i njezine opasnosti u njemu je raslo još otkako je krenuo s FirstHilla.DeSoto, znao je, nije osobito dobar auto za snijeg. Ishmael je za upravljač pričvrstio ručicu od trešnjina drvakako bi olakšao vožnju jednom rukom. Osim toga, međutim, nije promijenio ništa drugo, a to i nije kanio činiti.DeSoto, sada već više od desetljeća pravi otočki automobil, kupio je Ishmaelov otac petnaest godina ranije; biloje to vozilo sa četiri brzine i poluautomatskim prijenosom, hiperboloidnim zupčanikom na stražnjoj osovini iokomito postavljenom ručicom mjenjača. Arthur je 1939. u Bellinghamu za njega dao svoj Ford Model A i petstotina dolara gotovine. Bilo je to skromno vozilo, četvrtasto i nezgrapno, po uzoru na Dodge, prednjeg dijelatoliko dugačkog da se činilo daje izvan ravnoteže i s ukrasnom rešetkom hladnjaka spuštenom do odbojnika.Ishmael ga je zadržao djelomično iz čiste inercije, a djelomično stoga što ga je vožnja u tom automobilupodsjećala na oca. Dok je sjedio za upravljačem, u obliku sjedala pod sobom osjećao je očeve obrise.258

Polja jagoda u Center Vallevju ležala su pod više od dvadeset centimetara bijeloga praha i u mećavi su izgledalazamagljeno poput kakva krajobraza iz sna, bez ijednog oštroga ruba. Na Scatter Springs Roadu drveće senadvijalo nad cestu tako da je nebo bilo tek neznatno više od neprepoznatljive, bezbojne vrpce nad glavom, aliovdje dolje to se dramatično prostranstvo razabiralo, kaotično i nesmiljeno. Dok je gledao van, pokraj brisača,Ishmael je vidio milijarde snježnih pahulja kako se spuštaju u dugim linijama promjenjiva smjera, vjetromnošene prema jugu, dok je nebo nad njima bilo zastrto i bjesomučno. Vjetar je nanosio snijeg na zidove staja ikuća i Ishmael ga je čuo kako zviždi kroz gumeni okvir krilnoga prozora, koji je sada već godinama bio klimav:nije bio dobro učvršćen još ni dok mu je otac bio živ, jedna od malih osobitosti tog automobila, djelomično iuzrok njegove nespremnosti da se od njega rastane.Prošao je kraj kuće Olea Jurgensena, na kojoj se bijeli dim kovitlao iz dimnjaka i gubio u vjetru - Ole se, činilose, grijao. Snijeg je izbrisao granice među poljima, tako da se onih sedam jutara koje je Kabuo

Mivamoto takodugo priželjkivao sada stopilo s okolnom zemljom. Tako su nadvladana sva ljudska potraživanja premakrajobrazu, snijeg ih je poništio, oduzeo im smisao. Svijet je sada bio jedan svijet i pomisao na to da bi netkonekoga mogao ubiti zbog nekog komadića tog svijeta jednostavno nije imala smisla - premda je Ishmael znao dase takve stvari događaju. Naposljetku, bio je u ratu.Na raskrižju Center Vallev Roada i South Beach Drivea Ishmael je na zavoju pred sobom uočio automobil kojinije uspio prijeći kosinu uz skupinu cedrova ovješenih od snježnoga tereta. Ishmael je prepoznao karavan Willys,vlasništvo Fujiko i Hisaa Imade; štoviše, Hisao je lopatom razgrtao snijeg oko stražnjeg desnog kotača koji jebio upao u odvodni jarak uz rub ceste.Hisao Imada i inače je bio sitan, no sada je izgledao još manji, onako omotan u zimsku odjeću, s niskonavučenim šeširom i šalom prevučenim preko brade, tako da su mu se vidjeli samo usta, nos i oči. Ishmael jeznao da neće tražiti pomoć, djelomično zato što ljudi sa San Piedra nikada ne traže pomoć, a djelomično zbogsvog karaktera. Ishmael se odluči parkirati u podnožju uzvisine, uz poštanski sandučić Gordona Ostroma, ipješice prijeći onih pedeset metara do South Beach Drivea. Na taj način DeSoto će biti na sigurnome, podalje odceste, dok će on Hisaa Imadu uvjeravati u to kako mu treba dopustiti da ga poveze.

_____259Ishmael je Hisaa poznavao dugo. Kada mu je bilo osam godina vidio je tog Japanca kako se vuče za izmoždenimbijelim konjem upregnutim u plug: Japanac koji je za pojasom imao mačetu kako bi njome rezao mladicegrmolikih javora. Dok su raščišćavali tek kupljenu zemlju, obitelj mu je živjela u dva platnena šatora. Vodu suuzimali iz potoka, a grijali su se oko vatre od drvenog otpada koju su održavala njegova djeca - djevojčice ugumenim čizmama, među njima i Hatsue, koje su na nju dovlačile grane i donosile naramke raznih ostataka.Hisao je bio vitak i snažan, a radio je metodično, ni u jednom trenutku ne mijenjajući tempo. Radio je upotkošulji, a to je, zajedno s oštrim oružjem koje je imao za pojasom, Ishmaela podsjećalo na gusare izilustriranih knjiga koje mu je otac donosio iz gradske knjižnice u Amity Harboru. No od svega toga sada jeproteklo već više od dvadeset godina, tako daje, kada mu se približio na South Beach Driveu, Ishmael ugledaoHisaa Imadu u drukčijem svjetlu: nesretnog, tako malenog usred oluje, ukočenog od studeni, bespomoćnog slopatom u ruci, okruženog stablima koja se svakog trena mogu srušiti.Ishmael je uočio još nešto. Na suprotnoj strani automobila, također s lopatom u ruci, Hatsue je radila uopće nepodižući pogled. Raščišćavala je snijeg sve do cedrova humusa i pod gume bacala pune lopate

zemlje.Petnaest minuta kasnije njih su troje pošli nizbrdo, prema njegovu DeSotu. Stražnju desnu gumu Wilfysovakaravana probušila je otpala grana koja je još uvijek stajala zaglavljena pod objema osovinama. Bio je zgnječen istražnji dio ispušne cijevi. Taj auto ne ide nikamo - Ishmaelu je to odmah bilo jasno - no Hisau je trebalo poneštovremena da prihvati tu činjenicu. Prkosno se borio, s lopatom u ruci, kao da to oruđe doista može promijenitisudbinu vozila. Nakon deset minuta uljudnog pomaganja, Ishmael se naglas počeo pitati nije li rješenje zapravoDeSoto, te je nastavio još pet minuta govoriti o tome, da bi Hisao tek tada pristao na to kao na neizbježno zlo.Otvorio je vrata svog automobila, u njega odložio lopatu i izišao s vrećom s namirnicama i kanistrom petroleja.Hatsue je, pak, nastavila kopati, ne govoreći ništa i ne mičući se sa suprotne strane automobila, pod gume i daljebacajući crnu zemlju.Njezin otac na kraju je obišao Willys i samo joj nešto rekao na ja-panskome. Odmah je prestala raditi i izišla nacestu, a Ishmaelu se pružila prigoda daje dobro pogleda. S njom je razgovarao tek jučer ujutro, u hodnikuupravne zgrade okruga Island, na prvome katu, gdje je sjedila na klupi, ispred ureda poreznog procjenitelja,leđima okrenuta prema260

prozoru s lukom. Kosa joj je tada bila svezana, kao i sada, u crnu punđu na zatiljku. Tada mu je četiri puta reklaneka se udalji.- Zdravo, Hatsue - reče Ishmael. - Mogu vas odvesti kući, ako želite.- Otac kaže da je prihvatio ponudu - odvrati Hatsue. - Kaže da ti je zahvalan na pomoći.Pošla je nizbrdo za ocem i Ishmaelom, i dalje noseći lopatu, do De-Sota. Kada su već poprilično odmakli nizSouth Beach Drive, polako prolazeći ravnicama uz more, Hisao je na lošem engleskome objasnio da je kći kodnjega dok traje suđenje; Ishmael ih može ostaviti kod njegove kuće. Potom je opisao kako se grana stropoštala nacestu točno pred njim; ne bi lije izbjegao, pritisnuo je kočnicu. Willys se zanio nailazeći na otpalu granu i laganose spustio u odvodni jarak.Samo jednom, dok je vozio i slušao, uljudno kimajući i povremeno ubacujući riječi kojima je pokazivaozanimanje -a, tako... tako... da... svakako... to mije jasno... - Ishmael se izložio riziku i pogledao HatsueMivamoto u pravokutniku retrovizora: rizik koji je trajao čitave dvije sekunde. Tada je vidio da nepomično gledakroz pokrajnji prozor i to silno promišljeno, intenzivno usredotočena na svijet izvan njegova automobila - činilaje sve kako bi pokazala koliko je zaokuplja mećava - i da joj je crna kosa spljoštena od snježne vlage. Dvapramena izbjegla su besprijekornome rasporedu i ležala zalijepljena uz njezin promrzli obraz.- Znam da vam je donio nevolje - reče Ishmael. - Ali, nije li snijeg ipak prelijep? Nije li lijepo kako

pada?Grane jela povijale su se pod njegovim teretom, ograde i poštanski sandučići imali su bijele kapice, cesta prednjim bila gaje puna i nije bilo ni traga, nigdje, nekakvom ljudskome biću. Hisao Imada složio se da je sve to tako- ah, da, lijepo, rekao je tiho - i u tom istome trenutku njegova se kći hitro okrenula prema naprijed, tako da joj sepogled u retrovizoru susreo s Ishmaelovim očima. Bio je to onaj zagonetni pogled, uvidio je, koji mu je na trenuputila na katu zgrade okružne uprave kada je pokušao s njom razgovarati prije početka suđenja njezinu suprugu.Ishmael i dalje nije mogao odgonetnuti što te oči žele izraziti - kaznu, bol, možda duboko zakopani bijes, moždasve to istodobno. Možda neku vrstu razočaranja.Ni da je bila riječ o životu i smrti, nakon tolikih godina, nije mogao pročitati izraz njezina lica. Da Hisao nije snjima, rekao je samome sebi, posve bi je otvoreno upitao što mu želi reći time što ga gleda takvom odsutnomnepopustljivošću, ne govoreći apsolutno ništa. Što joj je on,

261naposljetku, učinio? Kojih uopće ima razloga za ljutnju? Ljutiti se, razmišljao je, treba samo on; ipak, sada suveć prošle godine i godine otkako je bijes prema njoj malo-pomalo prestao krvavo istjecati iz njega, te polakopresušio i nestao. No, na njegovu mjestu nije se pojavilo ništa drugo. Nije pronašao ništa što bi ga zamijenilo.Kada bi je vidio, što se s vremena na vrijeme događalo, u prolazima među robom u Peterse-novoj prodavaoniciili na ulici u Amity Harboru, odvraćao je pogled uz tek neznatno manje žurbe nego stoje ona okretala glavu odnjega; izbjegavali su se neumoljivom ustrajnošću. Jednoga dana, prije tri godine, sinulo mu je koliko je obuzetavlastitim životom. Tada je bila kleknula pred Fiskovom prodavaonicom kako bi kćeri učvrstila vezice na cipelama,odlažući torbicu na pločnik kraj sebe. Nije znala daje on promatra. Vidio ju je kako kleči i popravljakćerkine vezice i tada je spoznao što je zapravo njezin život. Bila je to udana žena s djecom. Svake noći spavalaje u zajedničkoj postelji s Kabuom Mivamotom. Samoga sebe bio je naučio zaboravljati što je moguće bolje.Jedino što mu je preostalo bio je neodređeni dojam čekanja - zapravo tek maštarija o tome - Hatsuina povratka.Kako bi se to, točno, trebalo dogoditi, nije mogao ni približno zamisliti, no nije se mogao oduprijeti osjećaju dačeka i da su sve te godine tek prijelaz između onih drugih godina koje je proveo i koje će ponovno provoditi sHatsue.Sada se javila, sa stražnjeg sjedala, ponovno se okrenuvši tako daje gledala kroz prozor. - Tvoje novine... - reče.I to je bilo sve.- Da - reče Ishmael. - Slušam...- To suđenje, Kabuu, nije pravedno - reče Hatsue. - O tome bi trebao pisati u svojim novinama.

- Što je nepravedno? - upita Ishmael. - Što je točno nepravedno? Rado ću pisati o tome, samo mi reci.I dalje je nepomično gledala kroz prozor, promatrajući snijeg, s pramenovima mokre kose slijepljenima za obraz.- Sve je nepravedno-reče mu s gorčinom u glasu. - Kabuo nije nikoga ubio. Ubijanje mu nije u srcu. Doveli suonog narednika kako bi rekao daje on ubojica... to su obične predrasude. Jesi li čuo što je taj sve govorio? Kakoje Kabuo u srcu ubojica? Kako je užasan, ubojica? Objavi to u svojim novinama, to o svjedočenju tog čovjeka,kako je sve to bilo nepravedno. Kako je čitavo suđenje obična nepravda.- Jasno mi je što želiš reći - odgovori joj Ishmael. - Ali, nisam stručnjak za pravo. Ne znam je li sudac trebaoponištiti iskaz narednika Maplesa. No nadam se da će porota donijeti ispravnu odluku. O tome262

bih, možda, mogao napisati komentar. Kako se svi nadamo da će pravosudni sustav ispuniti svoju zadaću. Kakose nadamo poštenome ishodu.- Suđenja nije ni trebalo biti - reče Hatsue. - Sve je to krivo, pogrešno.-1 mene brine kada nešto nije pravedno - reče joj Ishmael. - No katkada se pitam nije li nepravda jednostavno...sastavni dio života, ovoga svijeta. Pitam se trebamo li uopće očekivati pravičnost, trebamo li držati da na njuimamo nekakvo pravo. I trebamo li...- Ne govorim o čitavome svijetu - prekine ga Hatsue. - Govorim o ljudima... o šerifu, tužitelju, sucu, tebi.Osobama koje mogu nešto učiniti jer izdaju novine ili uhićuju ljude ili ih osuđuju ili odlučuju o njihovimživotima. Ljudi ne moraju biti nepravedni, nije li tako? To nije tek sastavni dio svijeta kada su ljudi premanekome nepravedni.- Ne, nije - odgovori hladno Ishmael. - Imaš pravo... ljudi ne moraju biti nepravedni.Kad ih je ostavio kod njihova poštanskog sandučića uz cestu, stekao je dojam da se odjednom nekako našao upovoljnijem položaju - da je stekao emocionalnu prednost. Razgovarao je s njom, a ona je odgovarala, neštotražila od njega. Samoinicijativno je izrazila određenu želju. Napetost među njima, to neprijateljstvo koje jeosjećao - bolje je nego ništa, zaključio je. To je svojevrsna emocija koja im je zajednička. Sjedio je u DeSotu ipromatrao Hatsue kako se polako probija kroz mećavu, noseći lopatu prebačenu preko ramena. Tada mu sine dasuprug iz njezina života sada odlazi kao i on nekoć davno. Određene okolnosti postojale su tada, određenepostoje i sada; stvari na koje nitko ne može utjecati. Ni on ni Hatsue nisu priželjkivali rat - nitko od njih niježelio takvu prepreku. No njezin je suprug optužen za ubojstvo i to je promijenilo njihov odnos.23Svjetionik obalne straže na stijenju PointWhitea bio je toranj podignut od armiranog betona koji se uzdizaotridesetak metara iznad mora. Tijekom trideset godina prije njegova podizanja, na tome se mjestu nasukalo

jedanaest brodova - dva poštanska parobroda, sedam škuna za prijevoz drva, norveški teretni brod i bark sa četirijarbola koji je prevozio ugljen iz Nevvcastlea i u oluji pokušavao doći do Seattlea. Od njih više nije bilo ni traga- raspuknuli su se, a valovi su tijekom godina njihove dijelove odvukli u more. Ondje se vidjela samo masaluparima pokrivenog morskoga stijenja i more koje se protezalo do obzora, neprekinuto, sivo i magličasto udaljini, na mjestu na kojem su se stapali ocean i nebo.U situacijama kada bi plima bila iznimno visoka, valovi bi dosezali opasno blizu svjetionika, zapljuskujući mutemelje solju pokrivenim algama, koje su se sada za njega držale poput morske mahovine. Pod bakrenomkupolom svjetionika nalazilo se šesnaest prizmi i četiri projekcijske leće koje su plutale na živi. Pripadniciobalne straže podmazivali su mehanizam i leće su se redovito okretale dva puta u minuti. Ipak, i dalje su sedogađale nesreće, unatoč svemu. Činilo se da nema načina na koji bi ih se spriječilo. U gustoj magli svjetlo senije vidjelo, tako da su se brodovi i dalje nasukavali. Obalna je straža na obale otoka postavila rezonantnebarijere, a na pravilnim razmacima u kanalu kojim su prolazili brodovi obrojčane plutače. Sve te mjereotočanima su se činile dovoljnima sve dok ne bi došlo do nove nesreće. Tegljač koji je vukao dizelski trajekt izSan Francisca razmrskao se na stijenju kilometar i pol sjeverno od svjetionika; potom tegljač koji je vukaoteglenicu prepunu obrađenih trupaca; nakon njega spasilački parobrod stacioniran u Victoriji. Novosti o takvimbrodolomima otočani su primali s mračnim determinizmom; mnogi su držali kako takve stvari određuje Bog, ilikako su, u sva-264

kom slučaju, neizbježne. Nakon brodoloma masovno bi se okupljali na obali i puni strahopoštovanja piljili unajnovije nesretno plovilo; neki među njima donosili bi dalekozore i fotoaparate. Stari ribari koji bi imalivremena napretek doplutalim bi drvljem ložili vatre i grijali se dok bi more stvaralo pukotine u trupovimabrodova koji su udarili u kopno. Svi su živo raspravljali i pokazivali rukama. Ne raspolažući ni jednom jedinompouzdanom činjenicom, otočani su izvlačili raznovrsne zaključke: pelja-reva pogreška, peljarevo neiskustvo,pogrešno čitanje karata, nepri-državanje znakova, magla, vjetar, valovi, nesposobnost. Kada bi se nakonnekoliko dana brod raspao, ili neki njegovi dijelovi potonuli, ili kada bi tvrtka za spašavanje u očaju dignularuke, istovarivši jednu dvadeset-petinu brodskoga tereta, otočani bi samo bezizražajno gledali, čvrsto stisnutihusta i jednom ili dvaput odmahnuli glavom. Kojih tjedan dana još . bi oprezno govorili o onome što su vidjeli, ata bi tema potom izblijedje- la iz svakodnevnih razgovora. O tome su dalje razmišljali samo u

osami. IshmaelChambers se, u posljednjem svjetlu dana, našao na stolcu u uredu glavnog mornaričkog dočasnika koji jezapovijedao svjetionikom, krupnog muškarca po imenu Evan Powell. Prostoriju su osvjetljavale petrolejskesvjetiljke, a zagrijavala peć na drva od lijevanog željeza. • Svjetionik se napajao generatorom, tako da je svakihtrideset sekundi njegovo svjetlo obasjavalo staklo uredskoga prozora. Narednik Povvell imao je besprijekornouredan radni stol - upijač s kalendarom, dvostruki uspravni držači za pera, gotovo puna pepeljara, telefon. Sjedioje naslonjen u uredskome naslonjaču s pripaljenom cigaretom u ruci, češao lice i kašljao. - Prehlađen sam -objasni Ishmaelu promuklim glasom. - Trenutačno mi ne rade svi cilindri. No pomoći ću vam, budem li mogao,gospodine Chambers. Trebate nešto za novine?- Da - reče Ishmael. - Radim na članku o ovoj oluji. Zanima me imate li kakvu arhivu, podatke o vremenu udaljoj prošlosti, možda, nešto što bih mogao pogledati. Pregledati stare dnevnike, tako nešto, pokušati neštousporediti. Ne sjećam se ovakve oluje, no to ne znači daje i nije bilo.- Čuvamo puno podataka - odgovori mu Povvell. - Svjetionik ovdje postoji duže nego obalna straža - ne znamkoliko unatrag sežu pouzdani podaci - u svakom slučaju, ako želite, možete ih pogledati. Imamo užasno velikuarhivu, mislim da je sve to nemoguće pregledati, a sve to i ne može vam biti korisno. Zanimalo bi me što ćeteotkriti.Narednik Powell nagne se naprijed i pomno ugasi cigaretu. Potom podigne slušalicu i, okrenuvši samo jedanbroj, iz džepa izvuče rupčić.

265- Tko je to? - upita grubim glasom. - Pogledaj je li tu negdje Levant. Pronađi Levanta i reci mu da dođe ovamo.Reci mu neka donese neko- -liko petrolejskih svjetiljki. Prenesi mu da ga trebam odmah sada.Potom rukom pokrije mikrofon, ispuše nos i pogleda Ishmaela.- Koliko imate vremena? - upita ga. - Za pomoć vam mogu dati Levanta, najviše na dva sata.- Nema potrebe - reče Ishmael. - Ne bih želio gnjaviti nikoga od vaših ljudi. Samo me uputite u ispravnomesmjeru.Evan Povvell ukloni dlan s mikrofona - Smoltz - reče. - Pronađi Levanta. Reci mu da ga smjesta trebam. Za ovopronađi Levanta.Spustio je slušalicu i još jednom ispuhao nos. - Nitko ne plovi po ovakvome vremenu - reče. - Prije sat vremenauspjeli smo dobiti Neah Bay. Predviđamo da snijeg neće popustiti do sutra poslije podne.U tom trenutku stigao je vezist po imenu Levant. Bio je dovoljno visok za košarkaša, kakvih dvjesto pet, dvjestoosam centimetara, s veli-kom Adamovom jabučicom i malim gustim kovrčama u crnoj kosi. Nosio je petrolejku ibaterijsku svjetiljku. - Ovo je Ishmael Chambers - objasni mu narednik Povvell. - On dolje u gradu

izdaje novinei želio bi pogledati našu meteorološku arhivu. Sve mu pripremi, sredi i pomogni mu. Daj mu sve što mu jepotrebno, postavi mu par svjetiljki.- Još nešto? - reče Levant.- Nemoj zakasniti na smjenu - reče Povvell. - Počinješ za dva sata,- Čujte - reče Ishmael. - Samo mi pokažite odakle da krenem. Ne želim nikome oduzimati vrijeme.Levant gaje poveo u arhivu koja se nalazila na prvome katu, u prostoriju od poda do stropa ispunjenu drvenimsanducima, ormarima za spise i platnenim torbama. Sve je mirisalo po krhkome papiru i tinti za strojnoumnožavanje, a bilo je očito da ondje nitko u skorije vrijeme nije brisao prašinu. - Sve je označeno datumima -reče Levant, pronalazeći >. mjesto za svjetiljku. - Tako sve radimo... po datumima, uglavnom. Ra-dio-veze,podaci o brodovima, vremenski izvještaji, održavanje... sve je tu spremljeno po datumima, valjda. Na svemu jeupisan datum.- Dežurate u smjenama? - upita Ishmael. - Vi ste vezist?- Sada jesam - reče Levant. - To mi je dužnost otprilike posljednja dva mjeseca... ljudi prije mene dobili supremještaj, pa sam ja promaknut.- Radi li se puno zapisa i u vezi s vašim poslom? Pridonosi li i vezist svemu ovome?266

- Jedan tip radi stenografe svih razgovora koji se vode pomoću radioveze - objasni mu Levant. - Piše ih, arhivirai na koncu završavaju ovdje u ormaru. I to je sve čemu služe, izgleda. Samo zauzimaju prostor, to je sve. Nitkoih i ne gleda.Ishmael uzme jedan fascikl i okrene ga prema svjetlu. - Čini se da ću se ipak malo zadržati ovdje - reče. - Možeteslobodno poći za svojim poslom. Budem li što trebao, potražit ću vas.- Donijet ću još jednu svjetiljku - odvrati Levant.Potom je ostao sam s parom iz usta u svjetlu petrolejke i među kutijama s pohranjenim podacima. Soba je imalamiris slane vode i snijega i prošlosti - bila je ispunjena mirisom iščezlih dana. Ishmael se nastojao usredotočiti naposao, no slika Hatsue kako sjedi na stražnjem sjedalu njegova automobila - susreta njihovih pogleda u zrcalu -vratila ga je u sjećanja.Kada ju je vidio prvi put nakon rata pokušala je, prisjećao se, biti ljubazna, no on to nije bio u stanju prihvatiti.Stajao je iza nje s mlijekom i keksima i čekao u redu u Petersenovoj prodavaonici. Stajao je i šutio, mrzeći je, aona se tada okrenula prema njemu, držeći malo dijete u naručju, te mu je dalekim i službenim tonom rekla kolikojoj je bilo žao kada je čula za njegovu ruku, kako ju je izgubio u ratu. Bila je, sjećao se, lijepa kao i uvijek,ponešto starija i otvrdnula oko očiju, a on je osjetio bol kada joj je pogledao lice i kosu, svezanu u pletenicu ispuštenu niz leđa. Ishmael je tako stajao, blijeda i bolesna izgleda - bio je prehlađen i imao blago povišenu

temperaturu - s presavijenim i kopčom učvršćenim rukavom debelog vunenog kaputa, rukom čvrsto stišćućimlijeko i kekse, te je dugo i intenzivno promatrao Hatsuino dijete dok se blagajnica, Eleanor Hill, pretvaralakako ne primjećuje daje Hatsue spomenula ono što drugi, pa među njima i Eleanor, nikako nisu pokazivali -kako znaju da Ishmael nema ruku. - To su mi učinili Japanci - rekao je Ishmael bezizražajnim tonom, i daljeprodorno promatrajući dijete. - Raznijeli su mi ruku. Kosooki.Hatsue gaje promatrala još nekoliko djelića sekunde, a onda se ponovno okrenula prema Eleanor Hill i otvorilanovčarku. - Oprosti - rekao je Ishmael odmah potom. - Nisam tako mislio. Nisam mislio to što sam rekao. - Noona ničim nije pokazivala da gaje čula, te je stoga odložio mlijeko i kekse i položio joj ruku na rame. - Žao mije -rekao je. Međutim ona se i dalje nije okretala prema njemu, samo se još odmaknula

267od njegove ruke. - Nije mi samo žao. Osjećam se užasno jadno. Razumiješ? Zapravo ne mislim ono što govorim.Više mi ne možeš vjerovati kada govorim. Samo tako govorim... Ja...Nešto užurbano radeći, Eleanor Hill se gradila da Ishmael, ratni veteran, ne stoji u njezinoj blizini i ne izgovarato što dopire do nje. Takav bi postao kad god bi govorio o sebi, kada bi pokušao reći stoje imao reći; nije bilotoga što bi nekome mogao lako objasniti, i nikoga tko bi ga bio voljan slušati. Bilo je i drugih mladića koji su biliu ratu i uvidio je da s njima katkada može razgovarati, no to nije značilo ništa. - Žao mi je Hatsue - rekao je jošjednom. - Žao mi je zbog svega. Svega.Izišao je ne kupivši ni mlijeko ni kekse. Otišao je kući i napisao pismo puno isprika, u kojem je nadugoobjašnjavao kako više nije pri sebi, kako katkada govori ono što zapravo ne misli, kako bi dao sve da pred njomnikada nije izgovorio riječ kosooki, kako se to više nikada neće ponoviti. Pismo je dva tjedna ležalo u ladicinjegova radnoga stola, a onda gaje bacio.I protiv volje znao je gdje ona živi i koji automobil vozi, a kada je vidio njezina supruga, Kabua Mivamota,osjetio je neko stezanje oko srca. Osjetio je kako se povlači u sebe, kako ga obavija teška napetost, i još dugonoću nije mogao spavati. Ležao bi budan do dva ujutro, a zatim uključivao svjetiljku i pokušavao čitati kakvuknjigu ili časopis. Malo-po-malo vani bi svanulo, a on ne bi sklopio oka. Izišao bi i u rano jutro besciljnotumarao otočkim stazama, posve polako. Jednom je u takvoj šetnji naišao na nju. Bila je na obali u Fletcher'sBayu i marljivo tražila teline. Dijete je spavalo na deki kraj nje, zaklonjeno suncobranom. Ishmael je hotimicedošao na obalu i čučnuo kraj Hatsue dok je ona vadila školjke i stavljala ih u kantu. - Hatsue - rekao jemolećivim glasom. - Možemo li razgovarati?

- Imam muža - rekla je ona, ne gledajući ga. - Nije u redu da nas dvoje budemo nasamo. To će izgledati ružno,Ishmael. Ljudi će pričati.- Ovdje nema nikoga - odgovori joj Ishmael. - Moram razgovarati s tobom, Hatsue. Toliko mi ipak duguješ, zarne? Ne misliš li da mi toliko duguješ?- Da - reče Hatsue. - Mislim da ti to dugujem.Okrenula se od njega i pogledala dijete. Sunce mu je u međuvremenu došlo na lice; Hatsue promijeni položajsuncobrana.- Ja sam poput čovjeka koji umire - reče joj Ishmael. - Ni u jednom jedinom trenutku nisam bio sretan, sveotkako si otišla u Manzanar. Imam osjećaj da u utrobi nosim uteg, kakvu olovnu kuglu ili takvo što.268

Znaš li kakav je to osjećaj, Hatsue? Katkada mi se čini da ću poludjeti, završiti u bolnici u Bellinghamu. Ludsam, ne spavam, budan sam po čitave noći. Nikada me ne ostavlja, taj osjećaj. Katkada mi se čini da to više nemogu podnijeti. Govorim samome sebi da se to ne može tako nastavljati, no ipak se nastavlja. Posve sambespomoćan.Hatsue lijevom nadlanicom odmakne kosu iz očiju. - Žalim te - reče tiho. - Ne želim da budeš nesretan. Nikadanisam željela da patiš. Ali ne znam što bih sada mogla učiniti za tebe. Ne znam kako ti mogu pomoći.- Pomislit ćeš da je to posve ludo - reče Ishmael. - Ali ja te želim samo držati. Želim te samo jednom zagrliti ipomirisati ti kosu, Hatsue. Mislim da će mi nakon toga biti bolje.Hatsue ga je tada pogledala, prodorno, dugo, rukom čvrsto stišćući grablje kojima je vadila školjke. - Čuj me... -reče mu. - Znaš da to ne mogu. Više te ne mogu dotaknuti, Ishmael. Između nas sve mora biti svršeno. Obojemoramo sve to ostaviti za sobom i nastaviti živjeti, svatko svoj život. Nema nikakve sredine, nemakompromisnog rješenja, koliko ja vidim. Ja imam muža. imam dijete, i ne mogu ti dopustiti da me držiš unaručju. Zato sada želim da odmah ustaneš, odeš odavde i zauvijek me zaboraviš. Moraš me se osloboditi,Ishmael.- Znam da imaš muža - rekao joj je Ishmael. - Želim te zaboraviti, doista. Mislim da te mogu početi zaboravljati,samo ako me zagrliš, Hatsue. Zagrli me samo jednom i otići ću, više nikada neću ti reći ni riječi.- Ne - rekla mu je ona. - To je nemoguće. Morat ćeš iznaći neki drugi način. Neću te zagrliti, nikada.- Ne govorim o ljubavi - rekao je on. - Ne tražim da me pokušaš voljeti. Ali samo kao dva ljudska bića, samozato što sam posve očajan i ne znam kamo krenuti, samo trebam tvoje naručje.Hatsue je uzdahnula i odvratila pogled od njegovih očiju. - Idi - rekla mu je. - Suosjećam s tobom, snažnoosjećam tvoju bol, doista, iskreno se osjećam užasno zbog tog tvog jada, ali neću te zagrliti, Ishmael. Morat ćešživjeti bez tog zagrljaja. A sada, molim te, ustani i ostavi me na miru.Otada su već prošle godine i godine, a suprug joj je sada bio na sudu, optužen za ubojstvo na moru.

Ishmaelu jesada, u sobi s arhivom obalne straže, sinulo da bi se nešto što se odnosi na Kabuov slučaj moglo pronaći upravoovdje, među tim spisima. 1 odjednom je odložio vremenske izvještaje i počeo pretraživati ormare, dok je unjemu raslo neobično uzbuđenje.

269Trebalo mu je čitavih petnaest minuta da bi utvrdio što ga zapravo zanima. To nešto nalazilo se u ormaru saspisima uz desna vrata, u prednjem dijelu treće ladice odozgo - podaci za 15. i 16. rujna 1954. Bez vjetra,umjereni valovi, gusta magla, ugodno toplo vrijeme. Jedan brod prošao je u 01.20, parobrod West Corona, grčkivlasnik, liberijska zastava; položaj je dojavio sa zapadne strane, krećući se u smjeru juga, prema Seattleu.Radioporuke bile su zapisane u stenogramima: Corona se javila s mjesta sjeverozapadno od rezonatora broj 56,radi orijentacije tražeći radiosignal sa svjetionika. Kroz tjesnac je prolazio prateći zvučne refleksije, no peljar senije želio pouzdati samo u to, pa je u 01.26 tog jutra, u gustoj magli, radiovezom od svjetionika zatražio pomoć.Bilo je smetnji i signal je bio slab, tako da je dežurni vezist Coroninu navigatoru preporučio da očita refleksiju srezonatora broj 56, koji se nalazio na sjevernoj obali otoka Lanheedron, te da prema njoj utvrdi položaj i smjer.Coronin navigator naložio je aktiviranje sirene i izmjerio vrijeme koje je odbijenome zvuku bilo potrebno da sevrati do broda. Obavio je proračun i vezistu prenio položaj broda. Corona je skrenula iz predviđenog brodskogaprolaza, obavijestio ga je, negdje je južno od plutače broj 56, te će morati naglo skrenuti prema sjeveroistoku itako presjeći Ship Channel Bank.Ship Channel Bank. Mjesto na kojem su Dale Middleton, Vance Ćope i Leonard George vidjeli Carla Heinea srazvučenom mrežom, one noći kada je završio u moru. Te noći divovski teretni brod prošao je posredribolovnoga područja, pred sobom stvarajući val dovoljno velik da s broda u more odbaci čak i snažnogmuškarca.U 01.42, po peljarevu nalogu, Corona je naglo skrenula, dok je navigator još dvaput provjerio položaj koristećise rezonatorom. Kasnije je navigator za svaki slučaj obavio još tri očitavanja - na rezonatorima 58, 59 i 60.Coroninu se vezistu činilo da su sada na sigurnome, da su se vratili na smjer određen za prolazak brodova. Ublizini zaljeva White Sound uhvatio je radiofar sa svjetionika i, uza sve veće samopouzdanje, izveo velikizaokret prema jugu. Corona se, čvrsto se držeći radiosignala sa svjetionika, usmjerila prema Seattleu.Sve je bilo napisano u tri primjerka - standardne vojne kopije načinjene na indigu. Potpisao ih je pomoćnik

vezista, desetnik Philip Milhol-land - on je zapisao radioporuke. Ishmael izvuče tri središnje straniceMilhollandovih bilješki i presavije ih na četiri dijela. Papiri su mu lijepo stali u džep kaputa, i on ih je ondjeostavio, osjećajući ih, nastojeći se pribrati. Potom je uzeo jednu od svjetiljki i izišao.270

Pri dnu stuba, u predvorju, zatekao je Levanta kako polako prelistava Saturday Evening Post, uz podnupetrolejsku grijalicu. - Završio sam -reče. - Zanima me samo još jedna stvar. Je li Philip Milholland negdje ublizini? Želio bih razgovarati s njim.Levant odmahne glavom i odloži časopis na pod. - Znate Milhol- ? landa? - upita.- Tako nekako - reče Ishmael. - Znanci smo.- Milholland je otišao. Premješten je na Cape Flattery, Milholland i Robert Miller. Tada smo mi došli na njihovamjesta.- Mi? - ponovi Ishmael. - Tko je to mi?- Ja i Smoltz, nas dvojica, mi smo zajedno počeli raditi ovdje. Smoltz.- Kada se to dogodilo? Kada je Milholland otišao?- To je bilo još u rujnu - reče Levant. - Ja i Smoltz počeli smo kao ekipa dežurati 16. rujna.- Dežurati uz radio? Mislite, i noću?- Noćna smjena, da - reče Levant. - Ja i Smoltz radimo noćnu smjenu.- Znači, Milholland je otišao- reče Ishmael. - Otišao je petnaestog rujna?- Nije mogao otići petnaestoga - reče Levant. - Jer je u noći petnaestoga još radio. Znači daje morao otićišesnaestoga... tako je. On i Miller otišli su na Flatterv šesnaestog rujna.Nitko ne zna, pomisli Ishmael. Vojnici koji su čuli Coronine radiopo-ruke sutradan su otišli na drugo mjesto.Odradili su svoju noćnu smjenu u noći petnaestoga, prespavali prijepodne šesnaestoga i potom otišli sa SanPiedra. Zapisi sa sadržajem poruka spremljeni su u fascikl, a on u ormar u sobi prepunoj dokumenata koji seodnose na rad obalne straže. A tko bi ih ondje pronašao? Praktički su zauvijek izgubljeni, činilo se Ishmaelu, initko ne zna pravu istinu: daje one noći kada se utopio Carl Heine, čiji se ručni sat zaustavio u 1.47, veliki teretnibrod u 1.42 - samo pet minuta ranije - prošao posred Ship Channel Banka, pred sobom nesumnjivo podižućivodeni zid dovoljno velik da snažno zaljulja mali ribarski brod i u more odbaci čak i krupnog muškarca.Odnosno, točnije, jedna osoba, on, zna istinu. I to je bila bit čitave priče.*..24Ishmaelova majka u kuhinji je ložila štednjak na drva - vidio je gusti dim kako se diže iz dimnjaka, sablasno bijelu odnosu na gusti snijeg - i stajala je za sudoperom, u zimskome kaputu i šalu, kada je Ishmael prošao isprednjezina prozora, noseći kanistar s petrolejem. Unutrašnja strana stakla bila je zamagljena, tako da mu je izgledalatek poput kakva obrisa, nejasna slika majke za sudoperom, izlomljena i u dijelovima, tek obojena mrlja. Dok jeprolazio, promatrajući je kroz prozorsku maglicu i snijeg, ugledao je njezinu ruku kako, odjednom i

posve jasno,briše prozor i otvara krug usred maglice, a onda ga je pogledala i mahnula mu. Ishmael je pridignuo kanistar spetrolejem, i dalje ustrajno koračajući prema kuhinjskim vratima. Njegova je majka bila raščistila stazicu dodrvarnice, no snijeg ju je sada već prekrivao. Lopata je stajala naslonjena na ogradu.Zastao je na kuhinjskim vratima, odložio petrolej i napipao mjesto na kaputu na kojem su, u džepu uz nogu,počivale presavijene bilješke Philipa Milhollanda. Izvukao je ruku i potom je stavio natrag u džep i ponovnododirnuo bilješke. Zatim je uzeo petrolej i ušao.Majka mu je bila u gumenim čizmama, nezakopčanima. Malim čavlićima za zid je bila učvrstila vunenipokrivač, njime tako zatvarajući ulaz u dnevnu sobu. Svjetlo u kuhinji dopiralo je kroz mokre prozore i bilo jemutno; u prostoriji je bilo toplo, a na stolu su, pomno posložene, 'ežale svijeće, petrolejska svjetiljka, dvijebaterijske svjetiljke i kutija drvenih šibica. Njegova je majka na štednjak bila postavila lonac za juhu punsnijega; u trenutku kada je Ishmael za sobom zatvorio vrata, iz njega je počelo dopirati pištanje i pucketanje. - Uautomobilu imam nešto hrane -reče on, uza zid odlažući kanistar s petrolejem - i novi stijenj za grijalicu. - Njegaje odložio na stol, pokraj svijeća. - Jesi li se sinoć smrznula? -upita je.272

- Ne, uopće - odgovori mu majka. - Uistinu mi je drago što te vidim, Ishmael. Pokušala sam te nazvati, notelefon ne radi. Vjerojatno su u prekidu sve linije.- Jesu - reče Ishmael. - Posvuda.Dovršila je lijevanje vode od otopljenoga snijega iz drugog lonca na posuđe u sudoperu, a potom obrisala ruke iokrenula se prema njemu.- Jesu li ljudi ostali zarobljeni u snijegu? - upita tada.- Na cestama od grada dovde vidio sam barem pedesetak automobila - reče Ishmael. - Vidio sam auto CharliejaTorvala na krovu, u kupinama uz Scatter Springs. Drveće leži posvuda; nigdje nema struje. Nastoje do jutravratiti struju u grad... najprije popravljaju za grad, kao i uvijek. Uspiju li popraviti vodove, trebala bi doći kmeni; ovdje ćemo zatvoriti kuću i preseliti se u grad, nema potrebe da ostaješ ovdje i nasmrt se smrzavaš. Ja ću...- Ne smrzavam se - reče mu majka, skidajući maramu s glave.- Štoviše, trenutačno mije maloprevruće. Upravo sam lopatom očistila snijeg i donijela drva. Savršeno mi jeugodno, osim što me brine što će se dogoditi kada se odmrznu cijevi. Još mi treba samo kakva popucana cijev.- Otvorit ćemo slavine - reče Ishmael. - S time ne bi trebalo biti problema. Na istočnome zidu u podrumu imamotlačni ventil... tata ga je ugradio, sjećaš se? - Potom sjedne za stol i dlanom obavije batrljak amputirane ruke, tega lagano protrlja i stisne. - Boli me kada je ovako hladno - reče.- Dvanaest je ispod nule - reče njegova majka. - Hoće li se te namirnice u autu smrznuti? Možda

bismo ih trebaliunijeti.- U redu - reče Ishmael. - Pođimo.- Kada ti ruka bude spremna - reče mu majka.U kuću su unijeli dvije vrećice s namirnicama i Ishmaelov fotoaparat. Cvjetni nasadi njegove majke bili su posvepokriveni snijegom, a snijeg se gomilao i na njezinoj božikovini i dudovima, ostavljajući slojeve leda navrhovima rododendrona. Zabrinuta je, rekla je, za svoje cvijeće, hoće li manje otporno bilje preživjetismrzavanje - bez cvijeća je ostajala i za blažega vremena, rekla je. Ishmael je jasno vidio gdje je radila i vozilatačke, dovozeći cjepanice iz drvarnice do kuhinjskih vrata; oko panja na kojem je pripremala drvo za potpalu jošje bilo iverja.Njegova je majka, pedesetšestogodišnja žena, pripadala onoj vrsti provincijskih udovica koje vrlo uspješno živesame; znao je da svakoga jutra ustaje u pet i petnaest, namješta krevet, hrani kokoši, tušira se, odije-

273va, priprema poširano jaje i prepečenac, jak čaj koji polako pije za stolom, a potom se odmah daje na pranjeposuđa od doručka i obavljanje svih ostalih kućanskih poslova. Negdje oko devet, pretpostavljao je, pred njomviše nije bilo ničega što bi osjećala kao obvezu, te bi čitala, brinula se za cvijeće ili automobilom odlazila doPetersenova dućana. Nije mu, međutim, bilo posve jasno kako točno provodi sve to vrijeme. Znao je daneprestano čita - Shakespearea, Henrvja Jamesa, Dickensa, Thomasa Hardvja - no sumnjao je da joj to možeispuniti dane. Srijedom uvečer, dvaput na mjesec, sastajala bi se sa svojim literarnim krugom, još pet žena kojesu uživale raspravljati o Benitu Cerenu, Cvjetovima zla, Važno je zvati se Ernest i Jane Eyre. Bila je dobraprijateljica s Lillian Tavlor, s kojom je imala zajedničku strast prema cvijeću i Čarobnoj gori i GospođiDalloway". Njih dvije sagibale bi se ili stajale u vrtu, ubirući sjemenke s pernatih vršaka astilbe, već nekolikotjedana posve dozrelih, a potom sjedile za vrtnim stolom, čistile sjemenke i spremale ih u malene omotnice. Pilebi vodu s limunom i u tri poslije podne jele sendviče obrezane kore. - Mi smo ubave stare dame - čuo je jednomLilian kako govori. - Još malo pa ćemo nositi slikarske kute i plave beretke i slikati akvarele. Što kažeš na to,Helen? Jesi li spremna za ulogu sitničave starice s bojama? Helen Chambers bila je jednostavna i dostojanstvenadama, po tome slična Eleanor Roosevelt. Ta njezina jednostavnost bila je svojevrstan oblik ljepote; pogled na njuostavljao je snažan dojam. Nos joj je bio širok, a čelo visoko i skladno. Za odlazak u kupovinu u grad odijevalabi kaput od devine dlake i tvrdi ravni slamnati šešir ukrašen vrpcom i prugastom čipkom. Suprugova smrt u njoj

je pojačala pozornost koju je poklanjala knjigama i cvijeću, te potrebu za ljudima. Ishmael bi stajao uz nju ucrkvi dok je prijatelje i poznanike pozdravljala srdačnošću i iskrenim osjećajima kakve on iz sebe nije mogaoizvući. Kasnije bi s njom često objedovao. Majci je, kada bi od njega tražila da za stolom izgovore molitvu,objašnjavao kako je, upravo poput oca, nepopravljivi agnostik i kako sumnja da bi Bog mogao biti običnaprijevara. - Zamisli da upravo sada moraš birati - rekla mu je jednom na to. - Recimo da ti netko uz glavuprisloni pištolj i prisili te na izbor, Ishmael. Postoji li Bog ili ne postoji?" Djela, redom, Hcrmana Melvillca, Charlcsa Baudclairca, Oscara Wildca i CharlottcBrontc." Thomas Mann, Virginia Wolf.274

- Nitko mi ne drži pištolj uz glavu - odgovorio joj je Ishmael. - Ne moram birati, nije li tako? U tome i jest stvar.Ne moram posve pouzdano znati je li ovako ili onako ako...- Nitko to ne zna, Ishmael. U što vjeruješ?- Ne vjerujem ni u što. To jednostavno nije u mojoj prirodi. Usto, ne znam što podrazumijevaš pod riječju Bog.Kažeš li mi što je on, mama, reći ću ti mislim li da postoji.- Svi znaju stoje Bog - rekla je njegova majka. - Osjećaš stoje Bog, zar ne?- Ne osjećam što je Bog - odgovorio je Ishmael. - Ne osjećam ništa, ni ovako ni onako. U meni se o tome nejavlja nikakav osjećaj... to nije stvar mog izbora. Ne bi li se takav osjećaj trebao pojaviti? Ne bi li jednostavnotrebao doći? Ne mogu silom navesti takav osjećaj da se pojavi, zar ne? Možda Bog jednostavno odabire pojedineljude, a mi ostali... mi Ga ne osjećamo.- Osjećao si Ga kao dijete - reče njegova majka. - Sjećam se, Ishmael. Osjećao si Ga.- To je bilo davno - odgovori Ishmael. - Ono što osjeća dijete... to je nešto drugo.Sada, u sumrak, sjedio je za kuhinjskim stolom u majčinoj kući, s bilješkama Philipa Milhollanda u džepu kaputai pokušavao osjetiti onaj nagovještaj Boga koji je osjećao u ranoj mladosti. Takvo što nikako nije mogao iznovastvoriti. Nakon rata pokušavao je osjetiti Boga, u Njemu pronaći utjehu. Nije mu uspjelo i odustao je od takvihpokušaja kada više nije mogao prijeći preko činjenice da mu oni izgledaju jadno i lažno.Prozor iza njega podrhtavao je od vjetra, a snijeg je vani padao brzo. Majka ima juhu, rekla je: pet vrsta graha,luk i celer, svinjska koljenica, dvije male repe. Je li gladan sada ili želi pričekati? Njoj je svejedno, može i jesti ine jesti, nije joj važno. Ishmael je u štednjak ugurao dvije jelove cjepanice. Pristavio je čajnik s vodom, a potomponovno sjeo za stol. - Ovdje je vrlo toplo - rekao je. - Ne trebaš se bojati da će ti biti hladno.- Ostani - reče mu majka. - Prenoći. Imam tri popluna koja mi ne trebaju. Soba će ti biti hladna, ali u krevetu bi titrebalo biti dobro. Ne vraćaj se u sav taj snijeg. Lijepo ostani i spavaj u toplome krevetu.Pristao je i ona je počela podgrijavati juhu. Ujutro će vidjeti što će biti s tiskanjem novina; zasada mu je ovdjeugodno toplo. Ishmael je sjedio s rukom u džepu kaputa i pitao se ne bi li trebao jednostavno

ispričati majci kakoima bilješke obalne straže koje je ukrao iz svjetionika, a

275potom se oprezno vratiti u grad i predati ih sucu Fieldingu. No nije poduzeo ništa. Samo je sjedio i promatraosuton kako blijedi iza kuhinjskih prozora.- To suđenje za ubojstvo... - reče njegova majka na koncu. - Pretpostavljam da si s njime imao puno posla.- Ne mislim ni na što drugo - reče Ishmael.- Prava sramota - reče njegova majka. - Ja to ne mogu smatrati ničim drugim nego običnom parodijom. Držim dasu ga uhitili jer je Japanac.Ishmael na to ne odgovori. Njegova majka pripali jednu od svijeća na stolu i pod nju podloži tanjurić. - Što timisliš? - upita ga. - Nisam bila ondje, nisam slušala, pa me zanima što imaš reći.- Pratio sam svaki trenutak suđenja - odgovori Ishmael. Tada osjeti kako mu postaje hladno, a dubina te hladnoćenije bila nimalo neobična, i on dlanom obavije Milhollandove bilješke.- Moram misliti da je kriv - slaže Ishmael. - Protiv njega postoje vrlo čvrsti dokazi... tužitelj je čitav slučaj izniovrlo uvjerljivo.Potom joj je objasnio sve u vezi s krvi na ribarskome harpunu, rani na lijevoj strani glave Carla Heinea,naredniku koji je posvjedočio da je Kabuo Mivamoto stručnjak kada je u pitanju ubijanje štapom. Prepričao jojje iskaz Olea Jurgensena i dugotrajan spor oko zemlje. Rekao joj je kako su trojica ribara potvrdili da su vidjelikako Kabuo Mivamoto one noći kada se dogodilo ubojstvo lovi u blizini Carla Heinea, a spomenuo joj je ikomad užeta za vezanje broda. Optuženik je na svome mjestu sjedio toliko ukočeno, tako nepomično i bešćutno.Činilo se da ne žali ni zbog čega. Nije okretao glavu ni pokretao oči, uopće nije mijenjao izraz lica. Ishmaelu jeizgledao ponosno i prkosno i činilo se da se ni najmanje ne obazire na mogućnost da dočeka smrt na vješalima.To ga je podsjećalo, rekao je majci, na predavanje koje je za vrijeme obuke slušao na Parris Islandu. Japanski bivojnik, objasnio im je neki pukovnik, u borbi prije poginuo nego se predao. Njegova odanost domovini i ponosna činjenicu daje Japanac ne dopuštaju mu da popusti. Nije mu strano poginuti u ratu kao Amerikancima. Nemaisti osjećaj o smrti na bojnome polju koji je u američkim vojnicima. Japanskome vojniku život nakon poraza nina trenutak nije vrijedan življenja; zna da se ne može vratiti svome narodu pošto pretrpi poniženje poraza. Nakontoga ne može se sastati ni sa svojim Stvoriteljem - vjera od njega zahtijeva da umre časno. Shvatite, dodao jetada pukovnik: Japanac više voli umrijeti neokaljane časti i američki mu pješak stoga takvu smrt treba iomogućiti. DrugimI276

277riječima, bez privođenja zarobljenika: najprije pucaj, tek potom pitaj. Neprijatelj, znate, nimalo ne cijeni život, nisvoj ni tuđi. Ne drži se pravila. Podignut će ruke, pretvarati se da se predaje, a čitavo to vrijeme, dok mu sepribližavate, na sebi nosi spremnu rasprskavajuću bombu koju ćete, ne znajući za nju, aktivirati. Za Japanca jekarakteristično da je prepreden i da vara. Licem neće pokazati što misli.- Sve to bila je propaganda - pridoda Ishmael. - Željeli su da budemo u stanju ubijati ih bez grižnje savjesti, da ihsmatramo vrstom nižom od ljudi. Ništa od toga nije ni pravedno ni točno, no ipak uviđam da razmišljam o tomekad god pogledam Mivamota kako ondje sjedi i nepomično zuri pred sebe. Lice su mu mogli upotrijebiti zakakav propagandni film... toliko je nedokučiv.- Znam tko je Kabuo - reče Ishmaelova majka. - Naočit muškarac, snažna izraza lica. Kao i ti, Ishmael, borio seu ratu. Jesi li to zaboravio... da se borio u ratu? Daje za domovinu život izložio opasnosti?- U redu - reče Ishmael - borio se u ratu. Ima li ta činjenica veze s ubojstvom Carla Heinea? Je li važna za tajsudski slučaj? Priznajem ti daje, kao što kažeš, "naočit", i da se borio u ratu... je li to važno? Nije mi jasno počemu je to važno za sadašnju situaciju?- Važno je u najmanju ruku toliko koliko i tvoje predavanje iz propagande - odgovori Ishmaelova majka. - Akobudeš pamtio takvo nešto i na neki način to povezivao s izrazom okrivljenikova lica... no, u tom slučaju bilo bibolje da se prisjetiš i drugih stvari, tek tako, da ostaneš pravedan. Inače ćeš biti subjektivan na način koji premaoptuženome nije nimalo pravedan. Samome sebi dopuštaš neuravnoteženost.- Izraz njegova lica uopće ne spada u tu priču - reče Ishmael. - Dojmovi s time nemaju veze; osjećaji s timenemaju veze. Važne su samo činjenice - reče Ishmael - a činjenice govore protiv njega.- I sam si rekao da suđenje još nije završeno - istakne Ishmaelova majka. - Obrana još nije iznijela svojeargumente, a ti si već pripravan na osudu. Raspolažeš tužiteljevim sklopom činjenica, a one možda ne nudečitavu priču... jedna strana nikada ne daje potpunu priču, Ishmael. Usto, činjenice su tako hladne, tako užasnohladne... možemo li se osloniti isključivo na činjenice?- A što nam osim njih preostaje? - odvrati Ishmael. - Sve je ostalo nejasno. Sve su ostalo emocije i slutnje.Činjenica se barem možeš držati; emocije samo plutaju.- Otplutaj i ti s njima - reče mu majka. - Ako se još sjećaš kako se to čini, Ishmael. Ako ih uspiješ ponovnopronaći. Ako nisi postao nepovratno hladan.k.Ustala je i prišla štednjaku. On je sjedio bez riječi, čela oslonjena na dlan, dišući kroz nos i odjednom posveprazan - velik, prazan prostor iznenada se stao širiti njegovom unutrašnjošću, mjehur etera koji se

napuhavao ipritiskao mu prsni koš - sada je bio prazan, još prazniji nego samo nekoliko trenutaka ranije, prije nego što mu jemajka to rekla. Što ona zna o nepreglednim prostranstvima praznine koja ga ne napušta ni u jednome trenutku?Što ona, uopće, zna o njemu? Jedno je to što ga je znala kao dijete; za nju je nešto posve drugo pomiriti se sprirodom njegovih rana koje je zadobio kao odrastao čovjek. Ne zna, na koncu ipak ne zna; ne može joj objasnitišto osjeća. Ne želi joj objašnjavati svoju hladnoću niti se na bilo koji drugi način razotkriti. Gledao ju je, naposljetku,kako oplakuje suprugovu smrt i za nju je to dijelom bilo otkriće činjenice da bol može postati trajna -nešto stoje Ishmael tada već znao. Bol bi se uhvatila za čovjeka i potom probila put do njegove unutrašnjosti,svila gnijezdo i ondje ostala. Izjedala bi sve toplo što bi se našlo u blizini, a hladnoća bi se potom ondje naselilatrajno. Čovjek s njom nauči živjeti.Njegova je majka po Arthurovoj smrti postala hladna; bol koju je osjećala zbog gubitka dobila je obilježjepostojanosti. No to je nije spriječilo da uživa u životu, sinulo je sada Ishmaelu. Sada je tako stajala uza štednjak,stavljajući juhu u tanjure smirenom lakoćom osobe koja osjeća da nedvojbeno postoji nešto što se zove Božjamilost. Uživala je u mirisu juhe, u toplini štednjaka, u vlastitoj sjeni koju je svjetlo svijeće sada stvaralo nakuhinjskome zidu. Soba je postala mračna i ispunjena mirom, jedino toplo mjesto na čitavome svijetu, a on se unjoj osjećao praznim.- Nesretan sam - reče. - Reci mi što da činim.Majka isprva ne reče ništa. Umjesto odgovora, prišla je stolu s tanjurom juhe i postavila ga pred njega. Potom jedonijela i svoj tanjur, a zatim kruh na dasci za rezanje, posudu s kupljenim maslacem i žlice. - Nesretan si - rečesjedajući. Potom položi laktove na stol i nasloni bradu na dlanove. - To da si nesretan, moram reći, nešto jenajočitije na svijetu.- Reci mi što da činim - ponovi Ishmael.- Da ti kažem što da činiš? - reče njegova majka. - Ne mogu ti reći što da činiš, Ishmael. Pokušala sam shvatitikako ti je bilo... kako si otišao u rat, izgubio ruku, kako se nisi oženio, kako nemaš djecu. Pokušala sam u svemutome pronaći neki smisao, vjeruj mi, uistinu jesam... pokušavala sam zamisliti kakav je to osjećaj biti ti. Ali,moram priznati da te, koliko se god trudila, ne mogu istinski razumjeti. Naposljetku, i drugi su mladići otišli u rati vratili se kući i nastavili živjeti. Pronašli su djevojke i278

oženili se i imali djecu i podizali obitelji unatoč svemu što je ostalo iza njih, o čemu god bila riječ. Ali ti... ti siposve otupio, Ishmael. I ostao si tako posve neosjetljiv sve ove godine. A ja ne znam što učiniti ili o tome reći, ni

kako bih ti na neki način mogla pomoći. Molila sam se i razgovarala s pastorom...- Neki su se dečki molili i na Tarawi - reče Ishmael. - Pa ipak su poginuli, majko. Jednako kao i oni koji se nisumolili. To nije imalo nikakve veze.- No ja sam se ipak molila za tebe. Željela sam da budeš sretan, Ishmael. Ali čitavo ovo vrijeme ne znam štoučiniti.Jeli su juhu i kruh bez riječi, dok je čajnik na štednjaku pištao. Svijeća sa stola lukom svjetla obasjavala jetanjure, a vani, kroz zamagljeni prozor, vidio se snijeg na tlu, obasjan mjesečinom iznad oblaka koju jeodražavao tako da je ta svjetlost prožimala čitav krajobraz. Ishmael je pokušavao uživati u malim radostima kojedonose toplina i svjetlo i kruh. Nije želio majci ispričati za Hatsue Mivamoto i kako je, još tako davno, bio posveuvjeren da će se njih dvoje vjenčati. Nije joj želio ispričati za šuplji cedar u kojem su se toliko puta našli. Nikadanikome nije spomenuo te dane; davao je sve od sebe kako bi ih zaboravio. A sada mu je suđenje sve to vratilo umisli.- Tvoj se otac borio u šumi Belleau - reče mu majka iznenada.- Trebale su mu godine i godine da bi se od toga oporavio. Imao je noćne more i patio baš kao i ti. Ali zbog toganije prestao živjeti.- Nije se oporavio - reče Ishmael. - Od toga se čovjek ne može oporaviti.- Ali zbog toga nije prestao živjeti - ponovi mu ustrajno majka.- Normalno je nastavio živjeti. Nije dopustio da ga nadvlada samosaža-ljenje... jednostavno je nastavio dalje.-1 ja sam nastavio - reče Ishmael. - Nastavio sam izdavati njegove novine, nisam li? Usto sam...- Ne mislim na to - reče mu majka. - Uopće ne ciljam na to. Znaš jednako dobro kao i ja što ti želim reći. Zašto,zaboga, s nekim ne iziđeš? Kako možeš podnositi takvu samoću? Privlačan si muškarac, postoji puno žena kojebi...- Nemojmo ponovno o svemu tome - reče Ishmael. odlažući žlicu.- Razgovarajmo o nečemu drugome.- A što drugo za tebe uopće postoji? - upita ga majka. - Kad smo već kod toga, da ti odgovorim na pitanje, evošto bi trebao učiniti kad si tako nesretan: trebao bi se oženiti i imati djecu.

279nje.- To se neće dogoditi - reče Ishmael. - To nije odgovor na moje pita-- O, da, jest - reče njegova majka. - To je pravi, jedini mogućiodgovor.Nakon večere pripalio je petrolejsku grijalicu i stavio je u njezinu spavaću sobu. Veliki zidni sat njegovihroditelja i dalje je, nakon svih tih godina, kucao manijakalnom ustrajnošću. Sada ga je podsjetio na su-botnjajutra, kada bi mu otac čitao ispod pokrivača, dok je sat grmio u pozadini. Zajedno su čitali Ivanhoea, naizmjence,a potom Davida Cop-perfielda. Sada je, vidio je u svjetlu baterijske svjetiljke, njegova majka

spavala podperinom koja je upravo počela žutjeti. Iznenadio se kada je uz njezin krevet ugledao starinski RCA-ev gramofonkoji je, sve donedavno, stajao u očevoj nekadašnjoj radnoj sobi. Slušala je Mozartovu simfoniju Jupiter koju je1947. izveo Bečki simfonijski orkestar i Ishmael ju je, ugledavši tu ploču na gramofonu, stao zamišljati u posteljiuz tu melankoličnu glazbu i šalicu čaja. Zamišljao ju je s Mozartovom glazbom u devet navečer.Otvorio je slavine u sudoperu i kadi i izišao kako bi vidio što je s njezinim kokošima. Bilo ih je dvanaest, sve supripadale pasmini Rhode Island Red, i sve su se šćućurile u hrpi na jednoj strani kokošinjca koji je još davnoizgradio njegov otac. Ishmael ih je na trenutak osvijetlio ba-terijskim svjetlom; potom je pružio ruku unutra iuzeo jaje koje je ležalo u blizini ulaza, ostavljeno na hladnoći. Bilo je tvrdo i znao je da se embrio unutra posvesmrznuo. Nekoliko ga je trenutaka grijao u dlanu, a onda ga oprezno zakotrljao u smjeru kokoši. One su se na topremjestile, načas obuzete panikom, blago zalepršavši krilima.Vratio se u kuću i, još uvijek u kaputu i šeširu, nastavio lutati sobama hladne kuće. Dah mu je izlazio u oblikumlazova pare i nestajao u tami. Ishmael položi ruku na prvi stup ograde u dnu stubišta, a onda je odmakne iusmjeri bateriju prema gore. Plitki polumjeseci izlizali su se na čelu stuba; ograda je, primijetio je, izgubila sjaj.Na katu, sobu u kojoj je spavao kao dječak majka je pretvorila u mjesto na kojem je šila, glačala i spremala svojuodjeću. Ishmael pođe gore. Dok je sjedio na svom nekadašnjem krevetu, pokušavao se sjetiti kako je sve tonekoć izgledalo. Sjećao se kako bi za lijepoga dana zimi, kada su javori bili goli, mogao pogledati kroz prozor ukrovu i iza drveća, na jugozapadu, vidjeti zeleno more.280

Nekoć je imao zbirku značaka i zastavica, tisuću kovanica od jednog centa u velikoj staklenci, akvarij i maketuFordova automobila fin Lizzie obješenu na komad žice u uglu. Kutiju sa staklenim dnom kojom je u djetinjstvupromatrao morsko dno držao je u jednome uglu ormara, rukavicu za baseball na njoj. Mjesečevo svjetlo noću bikatkada prodrlo kroz krovni prozor njegove sobe i sve u njoj preplavilo plavičastom bojom, stvarajući sjene zbogkojih nije mogao spavati. Sjedio bi u postelji i , slušao cvrčke i žabe, a katkada i radioprijamnik postavljen uzkrevet. Uglavnom je slušao prijenose baseball-susreta - momčadi Rainiersa iz Seattlea u Ligi pacifičke obale - ajoš se i danas sjećao glasa Lea Las- ,. sena, jedva čujnog od silnih smetnji: "White počinje prvi, pleše, pleše,sprema se udariti, a-pso-lut-no izluđuje Gittelsohna... Na četvrtoj bazi sada je Strange, do sada je uvježbavaoudarce... hej, čujete li ovu divnu publiku na stadionu Sick's kako bodri Strangea, uistinu je miljenik ove publike,zar ne? O, večeras ste trebali biti ovdje! Vrh Rainier diže se iznad ograde desnoga polja, uzdiže se

poputdivovskog korneta. Gittelsohn se sada priprema za bacanje i... evo Whitea, nema vremena za dobacivanje, Whiteje na sigurnome stoji na drugoj bazi heeeejjj, čovječe! White je na sigurnome! Osvojio je drugu bazu! Whiteje nadrugoj bazi!"I njegov je otac volio baseball. Ishmael je s njime sjedio uz Bend'a u dnevnoj sobi i obojica su bili gotovohipnotizirani žarom kojim je Leo Lassen pratio nadmetanje negdje daleko, u Seattleu, Portlandu ili Sacra-mentu.Glas s radija - spušten za oktavu, promijenjene intonacije, znatno usporen i produženih glasova - čas je bio glaskakva mušičava ujaka koji povjerava tajne svog umijeća u golfu; čas je kao čudom i s lakoćom izgovarao inajteže jezične vratolomije; čas je i u običnome izbacivanju iz igre dvojice igrača naslućivao značenje velikihdubina. Kada bi se susret razvijao povoljno, Arthur bi od zadovoljstva udarao po naslonu za ruke svoganaslonjača; rastužio bi se kada bi pogreške u procjeni ili neopreznost momčad dovele u težak položaj. Urazdobljima zatišja u igri -protezao bi noge, sklapao ruke u krilu i promatrao radio kako mu govori. Na koncu bizaspao s glavom nagnutom prema naprijed i ostao u tom položaju sve dok Leo Lassen ne bi ponovno staoekstatično kriještati o događajima na igralištu. Freddv Mueller može bez žurbe stići do druge baze.Ishmael se sjećao napola usnulog oca, polumjeseca toploga svjetla koje je dopiralo od stolne svjetiljke i u kojemse nalazio samo njegov lik, radio, i otvorene stranice časopisa u njegovu krilu - Harper's ili Znanost upoljoprivredi Potkraj utakmice preostali dio sobe - nekoliko zaostalih

281Komada zažarenog ugljena pod rešetkom u kaminu odavalo je narančasti sjaj - spavao je u blagim, nijemimsjenama. Kaputi su visjeli s ulaštenih mjedenih vješalica u predvorju, a očeve knjige, posložene po veličini,uredno su stajale na policama dvaju velikih orahovih ormara za knjige sa staklenim vratima. Kada bi se dogodilonešto značajno - neobranjiv udarac, osvojena baza, izbačena dva igrača, prekinut napad -njegov bi se otacpromeškoljio, dva-tri puta trepnuo, i iz navike položio ruku na naočale koje su mu ležale na časopisu u krilu.Kosa mu je bila polegnuta uz lubanju u sijedim kovrčama, dok mu je brada bila blago uzdignuta. Sijede dlakeprovirivale su mu iz ušiju i nosnica, a još više njih stršalo je iz obrva. Kada bi utakmica završila, isključio biradio i pomno stavio naočale, pazeći da ih dobro zatakne za uši. Bile su to starinske okrugle naočale s čeličnimokvirom, i kada bi ih stavio na oči na njemu bi svaki put došlo do tihe transformacije, odjednom bi izgledaopoput kakva profesora, zgodan onako kako su zgodni ljudi koji stalno borave na otvorenome, a istodobno nekako

učen. Uzeo bi časopis u ruke i počeo čitati kao da i nije bilo nikakve utakmice.Ishmaelov otac umro je u Seattleu, u bolnici Uprave za veterane. Imao je rak gušterače i, na koncu, jetre, a utrenutku kada je izdahnuo Ishmael nije bio uz njega. Stotinu sedamdeset otočana došlo je na pokop, održanjednog toplog, vedrog lipanjskoga dana na groblju San Pie-dro Memorial. Masato Nagaishi, prisjećao seIshmael, nakon pogreba izrazio im je sućut u ime Japansko-američke građanske lige i Japanskog društvenogcentra. - Želio bih reći - rekao je Masato Nagaishi - da je Japance na San Piedru smrt vašega oca silno rastužila.Oduvijek smo ga cijenili kao novinara i susjeda, čovjeka kojeg su krasili velika pravednost i suosjećanje sdrugima, našeg prijatelja i prijatelja sviju". - Masato Nagaishi potom je uhvatio Ishmaela za ruku i čvrsto jestisnuo. Bio je to krupan muškarac široka lica i posve ćelav. Učestalo je treptao, očiju zaklonjenih naočalama. -Znamo da ćete nastaviti očevim stopama -rekao je gospodin Nagaishi energično, snažno stišćući Ishmaelovuruku. - Uvjereni smo da ćete poštovati njegovo naslijeđe. Danas smo, kao i vi, svi tužni. Tugujemo s vama iiskazujemo počast vašem ocu. Mislimo na vas u vašoj boli.Ishmael otvori vrata ormara i pogleda ondje posložene kutije. Više od osam godina nije vidio stvari koje je u njihspremio. Više ga nije osobito zanimalo ono što je unutra - njegove knjige, vršci strelica, srednjoškolski sastavci,zbirka zastavica, staklenka s novčićima, značke, kutija sa staklenim dnom i kamenje s obale; bile su to stvari iznekog drugog282

vremena. Nakana mu je, međutim, bila izvući pismo koje mu je Hatsue uputila iz Manzanara i pročitati gaponovno, nakon svih tih godina, zbog udovoljavanja potrebi koja donosi ugodu. Sve otkako se zaustavio usredmećave kako bije povezao, nepromišljeno je popuštao takvim hirovima. Pod površinom svega ostaloga, o njoj jerazmišljao s užitkom.Pismo je bilo zakopano u jednoj kutiji, upravo ondje gdje gaje i ostavio, među stranicama knjige o brodovimakoju je dobio za trinaesti rođendan. Na omotnici je stajalo da ga šalje Kenny Yamashita, a poštanska je marka,začudo, bila okrenuta naglavce. Omotnica, sada već krhka od godina stajanja, pod prstima mu je bila suha ihladna. Ishmael stavi baterijsku svjetiljku pod pazuho i ponovno sjedne na rub kreveta, u ruci držeći omotnicu.Pismo koje se u njoj nalazilo bilo je napisano na finom rižinome papiru koji se nakon svih tih godina brzoraspadao i on ga sada uhvati s oprezom za koji mu se činilo da ga pismo zaslužuje, postavljajući ga podbaterijsko svjetlo, gdje je ugledao pomno ispisane riječi.Dragi Ishmael,Sve ovo vrlo je teško priopćiti - ne mogu se sjetiti ničega što bi mi bilo bolnije od pisanja ovog

pisma. Sada samgotovo tisuću kilometara od tebe i sve mi izgleda drukčije . nego kada sam posljednji put s tobom bila na SanPiedru. .. Čitavo vrijeme pokušavam dobro razmisliti o svemu i ovu udaljenost iskoristiti kao prednost. Evo štosam otkrila.Ne volim te, Ishmael. Ne mogu smisliti iskreniji način na koji bih ti to rekla. Od samog početka, dok smo još bili.>. djeca, činilo mi se da nešto nije kako treba. Kad god smo bili zajedno, znala sam daje tako. To samosjećala duboko '. u sebi. Voljela sam te i u tom istome trenutku nisam te voljela. Osjećala sam kako me tomuči i zbunjuje. Sada mije sve posve jasno i držim da ti moram reći istinu. Kada smo se posljednji put našli ucedru i kada sHm osjetila kako ti se tijelo miče uz mene, posve sam pouzdano shvatila daje sve to pogrešno.Znala sam da nas dvoje zajedno nikako ne bismo mogli biti "ono pravo " i da ću ti to uskoro morati reći. I sada,ovim pismom, govorim ti upravo to. Ovo je posljednji put da ti pišem. Više nisam tvoja.Želim ti uistinu sve najbolje, Ishmael. Imaš veliko srce i dobar si i ljubazan. Znam da ćeš u ovome svijetu postićivelike stvari, ali sada se moram oprostiti od tebe. Nastavit

283ću živjeti koliko bolje budem mogla, a nadam se da ćeš i ti postupiti jednako tako.< .- S poštovanjem,1 Hatsue ImadaPročitao gaje i drugi put, potom treći, a onda je isključio baterijsku svjetiljku. Pomislio je na to kako je do togtoliko važnog otkrića došla upravo u trenutku kada je ušao u nju, kako je ulazak njegova penisa sa sobom donioistinu koju nije mogla otkriti ni na jedan drugi način. Ishmael zatvori oči i na trenutak se u mislima vrati na onajtrenutak u šupljem cedru kada se, načas, micao u njoj i pomisli kako dotada nije mogao ni zamisliti koliki će muto donijeti užitak. Nikako nije mogao znati kako bi to bilo biti u njoj, dokraja unutra, gdje bi mogao osjetitinjezinu toplinu, tako da gaje iznenađenje koje mu je taj osjećaj donio posve preplavilo, a onda se ona odjednompovukla od njega. Nije svršio, unutra je bio ukupno manje od tri sekunde, a za to vrijeme - ako je ono stojestajalo u njezinu pismu bilo vjerodostojno - ona je uvidjela da ga više ne voli, dok je on u istom tom trenutku njuzavolio još više. Nije li to najneobičnije od svega? To što joj je ulaskom u nju pružio mogućnost da spoznaistinu? Želio je ponovno biti u njoj, i želio je da ga ona traži da ponovno bude ondje, a ona je sutradanotputovala.Tijekom godina provedenih u Seattleu spavao je s tri žene. U vezi s dvije od njih nakratko je osjetio određenunadu, pitajući se bi li se uistinu mogao zaljubiti u njih, no do toga nije došlo. Žene s kojima je spavao često su se

raspitivale o njegovoj ruci, a on im je pričao o svojim ratnim iskustvima. Ubrzo je zaključio da ih ne poštuje itako je prema njima počeo osjećati svojevrsno gađenje. Bio je ratni veteran bez ruke, a to je očaravalo određenitip žene tek nešto starije od dvadeset, koja sije zamišljala da je zapravo puno zrelija i vrlo ozbiljno shvaćala svojživot. Sa svakom od njih spavao je još nekoliko tjedana kad je zaključio da s njima ne želi imati nikakve veze - snjima je spavao bijesno i nesretno jer je bio usamljen i sebičan. U njima je svršavao žestoko i često, držeći ihbudnima veći dio noći, te kasno poslije podne, prije večere. Znao je da će se, kada im kaže neka nestanu iznjegova života, osjećati još usamljenije nego prije, i stoga je pričekao nekoliko tjedana, oba puta, tek tako da munoću netko bude u blizini, tek tako da u nekome svrši, samo da čuje nekoga kako diše pod njim dok onzatvorenih očiju pomiče bokove. A onda je u grad došao njegov otac, budući daje umirao, i Ishmael je zaboraviona284

žene. Otac mu je umro jednog poslijepodneva dok je Ishmael sjedio u redakciji Seattle Timesa i s pet prstiju brzotipkao na pisaćem stroju. Ishmael se vratio na San Piedro radi pogreba i kako bi sredio očeve nedovršeneposlove; ostao je kako bi nastavio voditi očeve novine. Stanovao je u nekom stanu u Amity Harboru i živiopovučeno, koliko je to bilo moguće za jednog novinara na malenome otoku. Približno jednom u dva tjednamasturbirao bi u rupčić i to je bio krajnji domet njegova spolnoga života.Da, zaključio je, napisat će članak kakav Hatsue želi ugledati na stranicama San Piedro Reviewa. To možda inije način na koji bi postupio njegov otac, ali neka ipak bude tako: on nije svoj otac. Njegov bi otac, dakako, jošprije više sati otišao izravno Lewu Fieldingu i pokazao mu zabilješke obalne straže o kretanju brodova 15. rujna.Ali ne i Ishmael, ne sada - ne. Te će bilješke ostati u njegovu džepu. Sutra će napisati članak u skladu s njezinimželjama, kako bi mu postala dužnicom, a potom, po svršetku suđenja, s njom će razgovarati kao netko tko je staona njezinu stranu, tako da ona neće imati izbora i morat će slušati što joj ima reći. To je jedini način, jediniispravan pristup. Dok je tako sjedio, sam usred hladnoće svoje nekadašnje sobe, s nelagodom držeći njezino pismo,počeo je zamišljati taj susret.25U osam ujutro trećeg dana suđenja - dvanaest velikih svijeća sada je osvjetljavalo sudnicu kao da je riječ okakvoj crkvi ili svetištu - Nels Gudmundsson pozvao je svog prvog svjedoka. Optuženikova supruga, HatsueMivamoto, došla je iz posljednjeg reda gledališta, kose čvrsto povezane na zatiljku i pokrivene neukrašenim šeširomkoji joj je bacao sjenu preko očiju. U trenutku kada se našla na okretnim vratašcima u ogradi,

pridržao ih jojje Nels Gudmundsson, zastala je i na trenutak pogledala supruga, koji je sjedio za stolom tek korak lijevo od nje,dlanova skladno sklopljenih pred sobom. Kimnula je ne promijenivši smiren izraz lica, a suprug joj je uzvratiotakođer kratkim pokretom glave, bez riječi. Razdvojio je dlanove, položio ih na stol i pomno joj se zagledao uoči. Samo na trenutak učinilo se da bi se optuženikova supruga mogla okrenuti i poći prema njemu, no ona jeipak bez žurbe nastavila prema Edu Soamesu, koji je stajao ispred mjesta za svjedoke, u ispruženoj ruci strpljivodržeći Stari zavjet.Postoje Hatsue Mivamoto sjela, Nels Gudmundsson tri je puta za-kašljao u šaku i pročistio grlo. Potom je prošaoispred prostora za porotu, s palčevima ponovno zataknutima za naramenice i sa zdravim okom koje je suzilo.Arterije na sljepoočicama počele su mu pulsirati, kao što je to obično bivalo kada noću nije mogao spavati. Kao iostali, i on je proveo tešku noć bez struje i grijanja. U pola tri, udova obamrlih od hladnoće, pripalio je šibicu iprinio je ručnome satu; u čarapama se odvukao u neosvijetljenu kupaonicu i ondje zatekao smrznutu vodu u nužniku.Nels je, snažno udarajući, gunđajući i izdišući oblake pare, razbio led drškom četke za čišćenje nužnika,naslonio se na zid - lumbago gaje bespoštedno mučio - i stao nesigurno ispuštati noćnu vodu. Potom se vratio upostelju, sklupčao se poput jesenskoga lista, pod svim pokrivačima kojih je bilo u kući, te tako bez sna ležao dosvitanja. Sada, u sudni-286

ci, porotnici su jasno vidjeli da se nije ni obrijao ni počešljao; izgledao je najmanje deset godina starije. Slijepalijeva zjenica jutros se doimala osobito hirovitom i posve izvan njegova nadzora. Kretala se vlastitom ekscentričnomputanjom.Gledalište je bilo jednako ispunjeno kao i tijekom čitavoga suđenja. Velik dio okupljenih građana nosio jekapute, kaljače i vunene šalove, odlučivši ne ostaviti sve to u garderobi: odmah ujutro svi su se sjurili u dvoranukako bi pronašli mjesto za sjedenje. U prostoriju su tako unijeli miris mokroga snijega - topio se na vuni njihovihkaputa - sretni što su na to-plome gdje se događa nešto zanimljivo. Naguravši rukavice i vunene kape u džepove,smjestili su se svjesni iznimne sreće zbog toga što su privremeno uspjeli umaći snježnoj oluji. Kao i uvijek,držanje im je bilo svečano i ispunjeno poštovanjem; prema zakonu odnosili su se ozbiljno i osjećali njegovuveličinu kako prema njima struji od stola za kojim je Lew Fielding sjedio napola zatvorenih očiju, nedokučiv izamišljen, i od porotnika koji su sjedili duboko razmišljajući u redovima na podiju. Novinari su, pak, svupozornost usmjerili na optuženikovu suprugu, koja je tog dana nosila suknju s oštrim pravilnim

naborima i bluzus dugačkim ukrašenim spojevima kojima je sužena u ramenima. Ruka koju je položila na Bibliju bila je skladna,a površina lica glatka. Jednog od novinara - neposredno nakon rata živio je u Japanu, gdje je tamošnje inženjereu automobilskoj industriji učio pisanju uputa za rukovanje - podsjetila je na mir gejše koja je u Nari izvodilačajni obred. Dok je tako, iz profila, promatrao Hatsuino lice u njemu se probudio miris borovih iglica posutih udvorištu pred čajanom.No Hatsue u sebi nije osjećala nimalo mira; bila je to tek uvježbana maska. Jer je suprug, znala je, i za njuzagonetka, a takav je sve otkako se prije devet godina vratio iz rata. Vratio se kući na San Piedro i njih su dvojeunajmili brvnaru uz Bender's Spring Road. Bila je to slijepa cesta nad koju su se nadvijale johe; s tog mjesta nijese vidjela nijedna druga kuća. Kabua su noću mučili neugodni snovi zbog kojih je u papučama i kućnomeogrtaču odlazio do kuhinjskoga stola, gdje je sjedio, pio čaj i nepomično gledao pred sebe. Hatsue je uvidjela daje u braku s ratnim veteranom i daje to ključna točka njihova odnosa; rat je u njemu pobudio stalni osjećajkrivnje koja mu je na duši ležala poput kakve sjene. Za nju je to značilo da ga mora voljeti na način koji nijeočekivala prije njegova odlaska u rat. U toj ljubavi nije bilo milosrđa i ona nije oprezno obilazila oko njegovasrca, niti ugađala njegovoj boli ili hirovima. Umjesto toga posve se približila njegovoj boli, ne da bi ga tješilanego da bi mu pru-

287Žila dovoljno vremena kako bi ponovno postao ono stoje bio. Bez imalo pijenja ispunjavala je obvezu koju jeprema njemu osjećala, pritom rado Zanemarujući sebe. Na taj je način njezin život poprimio oblik i značenje kojisu nadilazili njezin san o uzgoju jagoda na otočkoj zemlji, a to predavanje njegovim ranama istodobno ju jemučilo i donosilo joj zadovoljstvo. Sjedila bi mu nasuprot, za kuhinjskim stolom, u tri po ponoći, dok je on bezriječi gledao pred sebe ili pričao ili plakao, a kad god bi mogla, dio njegove boli uzimala bi i spremala u svojesrce.Njezina je trudnoća za Kabua značila dobrodošlu promjenu; zaposlio se u tvornici za preradu ribe, gdje je, rameuz rame s bratom Kenji-jem, konzervirao losose. Počeo je govoriti o kupnji farme i vozio je amo--tamo otokom,u razgledavanje imanja na prodaju. Međutim, nijedno mjesto nije bilo posve kako treba - drenaža, sunčevosvjetlo, ilovasto tlo. Kabuo je jednog kišnog poslijepodneva skrenuo na neko ugibalište uz cestu i ozbiljnim jojtonom objasnio kako kani ponovno kupiti roditeljsko imanje čim se za to ukaže prigoda. Ispričao joj je priču, još

jednom, o tome kako su trebali uplatiti još samo jednu ratu da bi postali vlasnicima punih sedam jutara zemlje.Kako im je Etta Heine njihovu zemlju uzela pred nosom i prodala je Oleu Jurgensenu. Kako je zemlja trebala bitiprepisana na njegovo ime, jer je on bio najstariji sin i prvi iz obitelji Mivamoto koji je dobio državljanstvo.Izgubili su sve zbog Manzanara. Otac mu je umro od raka želuca; majka mu se preselila u Fresno, gdje seKabuova sestra udala za nekog trgovca namještajem. Kabuo je tada šakom udario po upravljaču i opsovaoprokletstvo koje vlada svijetom.- Ukrali su nam je - rekao je bijesno - i nije im se dogodilo ništa.Jedne noći, šest mjeseci nakon što se vratio iz rata, probudila se i uvidjela da ga nema ni u krevetu ni u kući.Hatsue je sjedila u tami kuhinje, gdje je s nelagodom čekala sedamdeset pet minuta; padala je kiša, noć je bilavjetrovita, a automobil nije bio u garaži.Čekala je. Dlanovima je prelazila preko trbuha, zamišljajući djetetov oblik, nadajući se da će osjetiti kakavpokret. Jednostrešni je krov 'znad smočnice prokišnjavao i ona se ustala kako bi ispraznila posudu koju jepodmetnula pod rupu. Negdje nakon četiri ujutro Kabuo se vratio s dvije platnene vreće; bio je mokar do kože, ana koljenima je imao naslage blata. Uključio je svjetlo i ugledao je u kuhinji, kako nepomično sjedi za stolom ipromatra ga bez riječi. Kabuo je, gledajući je jednako nepomično, odložio jednu vreću na pod, drugu na stolac iskinuo kapu.- Nakon Pearl Harboura - rekao joj je - moj je otac sve ovo zakopao. -288

Potom je počeo vaditi stvari - drvene sablje, hlače hakama, bokken, nagi-natu, svitke ispisane japanskim pismom-jedno po jedno oprezno odlažući na stol. - Ovo su obiteljske stvari - rekao joj je, otirući kišu sa čela.- Moj ih je otac sakrio u poljima jagoda. Pogledaj ovo - pridodao je.Bila je to fotografija na kojoj je Kabuo bio odjeven kao bugeisha i objema rukama zamahivao štapom za kendo.U to vrijeme bilo mu je tek šesnaest godina, no već je izgledao gnjevno i neobuzdano. Hatsue je dugo i pomnopromatrala tu snimku, osobito Kabuove oči i usta, ne bi li u njima štogod otkrila. - Moj je pradjed - rekao jeKabuo, svlačeći kaput- bio samuraj i izniman vojnik. Ubio se na bojištu kod Kumamota - ubio se vlastitom sabljom, seppukku - Kabuojoj je tada brzim pokretom ruku pokazao kako je rasporio trbuh, zabijajući zamišljenu sablju duboko u lijevustranu slabina i potom je odlučno povlačeći udesno. - U bitku je ušao mašući samurajskom sabljom i jurišajućiprema puščanoj vatri iz carskoga uporišta. Pokušaj to zamisliti, Hatsue - rekao je Kabuo. - Jurišati sabljom napuške. Svjestan toga da ćeš poginuti.Potom je kleknuo kraj mokre vreće na podu i iz nje izvukao stabljiku jagode. Kiša je snažno udarala

po krovu ijednome od zidova njihove kuće. Kabuo je izvadio još jednu jagodu i obje ih donio na svjetlo iznad stola, gdje ihje ona po želji mogla pomnije promotriti. Prinio ih joj je i ona je tada uočila kako mu nabrekle vene i arterije napodlakticama prolaze neposredno pod kožom te koliko su mu zapešća i prsti snažni.- Moj je otac zasadio ove biljke - rekao joj je Kabuo bijesnim glasom. - Kao djeca živjeli smo od njihovihplodova. Razumiješ li što ti govorim?- Dođi u postelju - rekla mu je Hatsue. - Okupaj se, osuši i vrati u krevet-rekla mu je.Ustala je i otišla od kuhinjskoga stola. Znala je da, gledajući je sa strane, vidi njezin novi oblik koji je stvorilodijete. - Ubrzo ćeš biti otac -podsjetila gaje, zadržavajući se na vratima. - Nadam se da će te to usrećiti, Kabuo.Nadam se da će ti to pomoći da sve ovo zakopaš. Ne znam kako bih ti drukčije mogla pomoći.- Vratit ću farmu - odgovorio joj je Kabuo nadglasavajući zaglušuju-ću kišu. - Živjet ćemo ondje. Uzgajat ćemojagode. Sve će biti u redu. Ponovno ću doći do svoje farme.Bilo je to prije puno godina - devet, ili gotovo devet. Štedjeli su koliko god su mogli, na stranu stavljajući savnovac koji im nije bio nužan, sve dok nisu uštedjeli dovoljno za vlastitu kuću. Hatsue se željela iseliti izunajmljene trošne brvnare na kraju Bender's Spring Roada, no Kabuo

289ju je uvjerio da je bolje kupiti ribarski brod s vojgama. Za godinu-dvije, rekao joj je, udvostručit će ušteđevinu,imati brod i još će im ostati dovoljno za otplatu zemlje. Ole Jurgensen stari, rekao je. Neće proći puno vre-niena,a on će željeti prodati zemlju.Kabuo se ribarskome poslu posvetio koliko je bolje mogao, no zapravo nije bio rođeni ribar. Ribolov je donosionovac i on gaje želio, bio je ambiciozan, snažan i marljiv radnik, no more mu zapravo ipak nije ništa značilo.Nisu udvostručili ušteđevinu, čak se nisu ni približili tome cilju, i nisu posve otplatili Islander. Kabuo se samojoš više prisiljavao na rad i životni uspjeh mjerio količinama ulovljenih lososa. Svake noći kada ne bi ništaulovio osjećao bi kako mu se san gubi pred očima, a farma jagoda koju je tako silno želio sve više udaljava.Okrivljavao je sebe i obraćao joj se sve grublje, a to je samo produbilo rane u njihovu braku. Hatsue se činilo damu nimalo ne pomaže udovoljavanjem zahtjeva njegova samosažaljenja, a on joj je to zamjerao. Bilo joj je teškotakve trenutke razlučiti od dublje boli njegovih ratnih rana. Usto, sada je imala troje djece i morala je usmjeritipozornost na njih, dati im dio onoga stoje nekoć pružala suprugu. Djeca će ga, nadala se, smekšati. Nadala se daće mu se kroz njih primiriti opsjednutost snom o drukčijem životu. Znala je da se isto to dogodilo i u njezinusrcu.Da, bilo bi lijepo živjeti u ljepšoj kući, izići iz nje i u kakvo lipanjsko jutro osjetiti miris jagoda i

malina, stajatina vjetru i mirisati ih. No ova kuća i ovaj život ono su što ima i nema nikakva smisla neprestance tražiti neštodrugo. To mu je pokušala obzirno reći, no Kabuo je ustrajno ponavljao da je odmah iza ugla drukčiji i bolji život,da je to samo stvar većih količina ulovljenog lososa, čekanja da Ole Jurgensen uspori, štednje novca, čekanja.Hatsue je sada sjedila uspravno, s rukama u krilu, i spremala se za svjedočenje pred sudom. - Zamolit ću vas dase nečega prisjetite - reče Nels. - Riječ je o događajima od prije približno tri mjeseca, početkom rujna ovegodine. Bi li se moglo reći da se u to vrijeme vaš suprug počeo zanimati za kupnju zemlje ponuđene na prodaju uIsland Centeru? Sjećate li se, gospođo Mivamoto?- O, da - odgovorila je Hatsue. - Bio je jako zainteresiran za kupnju te zemlje. Ta ga je zemlja oduvijek zanimala.Nekoć je to bila zemlja njegove obitelji, polja jagoda, i silno ju je želio ponovno obrađivati. Njegova se obiteljjako namučila da bije kupila, a onda su, u ratu, ostali bez svega, zemlja im je oduzeta.290

- Gospođo Mivamoto... - reče Nels. - Sada se prisjetite jednog konkretnog dana, utorka, 7. rujna, molim vas.Neki gospodin Ole Jurgen-sen, vjerojatno se sjećate, nekadašnji uzgajivač jagoda iz Island Centera, posvjedočioje da gaje vaš suprug toga dana posjetio kako bi se raspitao0 kupnji sedam jutara njegove zemlje, polja jagoda koja ste spomenuli. Sjećate li se toga?- Da - reče Hatsue. - Znam za to.Nels kimne i stane prstima masirati čelo; potom sjedne na rub optuženikova stola. - Je li vam suprug spomenuoda je otišao onamo? Je li vam rekao za svoj razgovor s gospodinom Jurgensenom u vezi s kupnjom tih sedamjutara?- Jest - reče Hatsue. - Rekao mi je.- Je li rekao štogod o tom razgovoru? Nešto čega se sjećate?- Rekao je - reče Hatsue. - Da.Hatsue potom ispriča kako je poslije podne 7. rujna s djecom u automobilu prolazila pokraj stare farme u IslandCenteru i vidjela znak za prodaju na imanju Olea Jurgensena. Okrenula se i preko Mili Runa otišla u AmityHarbor, gdje je s javne govornice u blizini Petersenove prodavaonice nazvala supruga i rekla mu stoje vidjela.Potom je otišla kući1 čekala sat vremena, a onda se Kabuo vratio s novostima o tome kako je Carl Heine kupio Oleovu farmu.- Tako... - reče Nels. - Te nepovoljne novosti... to je bilo uvečer 7. rujna kada vam je suprug to ispričao?- Poslije podne - reče Hatsue. - O tome je pričao kasno poslije podne, sjećam se, prije nego stoje otišao u ribolov.- Kasno poslije podne - ponovi Nels. - Je li vam suprug izgledao razočarano, gospođo Miyamoto, zbog toga štonije uspio otkupiti svojih sedam jutara? Je li vam se činilo da je razočaran?- Nije - reče Hatsue. - Nije bio razočaran. Bio je pun nade, gospodine Gudmundsson, nikada nije

bio puniji nade.Za njega je bilo važno to što je Ole Jurgensen odlučio povući se iz uzgajanja jagoda i prodati čitavo imanje.Nešto se, rekao je, pokrenulo... dotada nije bilo nikakve prilike, a sada se pojavila. Godinama je čekao tajtrenutak... sada mu se ukazivala prilika. Bio je vrlo zagrijan, pun nade.- Prijeđimo sada na sljedeći dan - reče Nels, odvajajući dlan od čela. - Sutradan, 8. rujna, je li govorio o tome? Jeli i dalje bio, kako kažete, pun nade?- O, da - odgovori Hatsue. - Vrlo. O tome smo ponovno razgovarali sljedećeg dana. Odlučio je razgovarati sCarlom Heineom, vidjeti se s njim u vezi s kupnjom tih sedam jutara.

291- Ali nije otišao do njega. Sve do sljedećeg dana. Pričekao je još jedan dan, je li tako?- Čekao je - reče Hatsue. - Zbog toga je bio nervozan. Želio je dobro razmisliti o tome što će reći.- Sada je četvrtak, 9. rujna - reče joj Nels Gudmundsson. - Prošla su dva dana otkako je vaš suprug razgovarao sOleom Jurgensenom; prošla su dva duga dana. Što se, prema vašem sjećanju, dogodilo?- Što se dogodilo?- Otišao je razgovarati s Carlom Heineom - je li tako? - kao što je jučer posvjedočila Sušan Marie. Prema iskazuSušan Marie Heine, vaš ih je suprug posjetio kod kuće u četvrtak, 9. rujna, poslije podne i želio je razgovarati sCarlom. Prema riječima Sušan Marie Heine, razgovarali su trideset-četrdeset minuta za vrijeme šetnje imanjem.Ona ih nije pratila i nije čula o čemu su govorili, no posvjedočila je o sadržaju razgovora kojeg je vodila sasvojim suprugom pošto je vaš suprug tog dana otišao od njih. Rekla je da su njih dvojica razgovarali o onihsedam jutara i mogućnosti da ih vaš suprug eventualno otkupi. Sušan Marie Heine tijekom unakrsnog ispitivanjaizjavila je da Carl vašem suprugu nije dao nedvosmisleno negativan odgovor u vezi s kupnjom tih sedam jutara,Carl vašeg supruga nije naveo na zaključak o tome kako nema nikakve nade za ponovno stjecanje obiteljskeimovine. Koliko je ona shvatila, Carl je vašeg supruga naveo na zaključak kako za otkup postoji određenamogućnost. Čini li vam se sve to, dakle, točnim, gospođo Mivamoto? Poslije podne 9. rujna, nakon razgovora sCarlom Heineom, je li vam se i dalje činilo da vam je suprug pun nade?- U njemu je bilo više nade nego ikada - reče Hatsue. - Nakon razgovora s Carlom Heineom kući se vratio s višenade i energije nego ikada. Rekao mije da mu se čini kako povratak obiteljske imovine već dugo, dugo nije bioizgledniji. I ja sam tada osjetila nadu. Nadala sam se da će na koncu sve biti u redu.Nels se ponovno pridigne i stane, polako, koračati pred porotnici-ma, nekoliko trenutaka zamišljen, bez riječi. Utoj tišini čulo se kako vjetar navaljuje na prozore; para je u radijatorima pištala i kuhala. Kako u sudnici nije bilostropne rasvjete, dvorana koja je uvijek bila bljedunjava, sada se doimala sivljom i bezličnijom nego ikada. U

zraku se osjećao ^iris snijega.- Kažete, gospođo Mivamoto, da ste i vi osjećali nadu. Pa ipak, kao što dobro znate, majka preminuloga i vašsuprug, koji ondje sjedi, nisu bili u najboljim odnosima. Između njih je bilo, moglo bi se reći, rječka-292

293nja. Na temelju čega ste onda osjećali nadu, ako smijem pitati? Zbog čega ste bili toliko optimistični?Da, rekla je Hatsue, jasno joj je zastoje to pita. I sama je takvo pitanje postavila Kabuu: hoće li takvi ljudi pristatiprodati mu zemlju koju su nekoć tako spremno ukrali? - Etta i Carl dvije su različite osobe - odgovorio joj je tadaKabuo. Stvar, ovoga puta, ovisi o Carlu, a ne njegovoj majci. A Carl mu je nekoć davno bio prijatelj. On ćepostupiti pravično.- Gospođo Mivamoto - nastavi Nels. - Vaš je suprug razgovarao s Carlom Heineom u četvrtak, 9. rujna, poslijepodne. Sljedećeg četvrtka, 16. rujna, Carl Heine pronađen je utopljen u svojoj ribarskoj mreži, u zaljevu WhiteSand. Između tih dvaju događaja proteklo je tjedan dana... punih šest dana i sedam noći. Pun tjedan ili gotovočitav tjedan, svejedno. Mene zanima je li vam u tih tjedan dana suprug spominjao Carla Heinea ili tih sedamjutara zemlje. Je li vam rekao bilo što o tih sedam jutara ili o svojim nastojanjima da ponovno dođe do njih.Sjećate li se da je vaš suprug tijekom tjedan dana između devetog i šesnaestoga rujna govorio o tome ili učinionešto što bi imalo veze sa stjecanjem obiteljske zemlje?Dakle, ovako, objasnila je Hatsue, Kabuu se činilo da se tu nema što poduzeti, da sljedeći potez treba povućiCarl, daje Carl taj koji treba pristupiti njemu. Carl treba o svemu razmisliti i donijeti određeni zaključak. Sada jeu pitanju Carlovo srce, želi li ispraviti nepravdu koju je skrivila njegova majka. Osjeća li se Carl odgovornim zapostupke svoje obitelji? Razumije li svoje obveze? Usto, bilo bi nečasno, primetnuo je tada Kabuo, ponovno seobratiti Carlu s istim zamornim pitanjem; ne želi preklinjao', dovoditi se u položaj u kojem će biti prepuštenCarlovoj milosti. Ne želi ostavljati dojam daje u odnosu na Carla u lošijem položaju niti pokazivati prevelikunestrpljivost zbog koje bi se osjećao poniženim. Ne, u takvoj je situaciji najbolje biti strpljiv. Navaljivanjem ilipretjeranim otkrivanjem vlastitih želja ne može se postići ništa. Umjesto toga, čekat će. Pričekat će tjedan dana,objasnio je Hatsue, a potom odlučiti što će poduzeti.Šesnaestoga ujutro, dok je ona kuhala vodu za čaj, energično je ušao kroz ulazna vrata, u svojim gumenimčizmama i gumenim hlačama, i rekao joj kako se na moru vidio s Carlom, kako mu je u magli pomogao sispražnjenim akumulatorima i kako su njih dvojica stiskom ruke potvrdili dogovor. Sporazumjeli su

se oko onihsedam jutara. Osam tisuća četiristo dolara, osam stotina unaprijed. Zemlja Mivamotovih ponovno je bilaKabuova, nakon svih tih godina.No kasnije tog istoga dana, u jedan poslije podne, prodavačica u Petersenovoj trgovini - bila je to Jessica Porter -ispričala je Hatsue kako je Carla Heinea protekle noći u ribolovu snašla užasna nesreća. Pronašli su gazapletenog u mreži, mrtvog, gore u zaljevu White Sand.261A Ivin Hooks otpočeo je unakrsno ispitivanje tako stoje sjeo na rub tužiteljeva stola i prekrižio noge na kojima jenosio pomno ulaštene cipele, držeći se kao da nehajno stoji na kakvom uličnome uglu. S dlanovima sklopljenimau krilu, na trenutak je nagnuo glavu udesno i pomno promotrio Hatsue Mivamoto. - Znate - reče tada - bilo jezanimljivo slušati vas. Osobito kada ste pričali o šesnaestome ujutro. Mislim na priču koju smo upravo čuli, otome kako ste kuhali čaj kada je optuženik uletio kroz vrata, tako užasno uzbuđen, i rekao vam za taj razgovor namoru, kako su on i Carl Heine postigli određeni dogovor. Meni je sve to bilo vrlo zanimljivo.Zastao je i još je nekoliko trenutaka promatrao. Potom je počeo kimati. Počešao se po glavi i podignuo pogledprema stropu. - Gospođo Miyamoto - uzdahne tada. - Jesam li točno opisao u kakvom je stanju šesnaestogaujutro, kada je ubijen Carl Heine, bio vaš suprug? Rekao sam da je bio "užasno uzbuđen"? Jesam li kojimslučajem pogrešno protumačio vaš iskaz? Je li se tog jutra kući vratio "užasno uzbuđen"?- Upotrijebila bih te riječi, da - reče Hatsue. - Bio je užasno uzbuđen, svakako.- Nije izgledao uobičajeno? Bio je... uznemiren? Izgledao vam je nekako... drukčije?- Uzbuđeno - odgovori Hatsue. - Ne uznemireno. Bio je uzbuđen zbog toga što će ponovno dobiti obiteljskuzemlju.-- U redu, znači bio je "uzbuđen" - reče Alvin Hooks. - I ispričao vam je tu priču o tome kako je na morupomogao Carlu Heineu s... neispravnim akumulatorom ili tako nešto. Je li to točno, gospođo Mivamoto?-Točnoje. . - .- Rekao je da je pristao i privezao se uz brod Carla Heinea, prešao k njemu kako bi mu posudio akumulator?296

-Tako je.-1 kako su tijekom tog njegova milosrdnog čina on i Carl razgovarali o tih sedam jutara o kojima su se dotadasporili? Je li to točno? I kako je Carl nekako pristao prodati mu ih? Za osam tisuća četiristo dolara ili takonekako? Je li sve to točno? Jesam li dobro shvatio?- Jeste - reče Hatsue. - Tako je bilo.- Gospođo Miyamoto - reče Alvin Hooks. - Jeste li, kojim slučajem, tu priču kome ispričali? Jeste li, na primjer,nazvali kakvu prijateljicu ili rođaka kako biste prenijeli te dobre novosti? Jeste li prijatelje i obitelj obavijestili o

tome kako se vaš suprug usred noći na brodu spora-zumio s Carlom Heineom... kako ćete se uskoro seliti nasedam jutara polja jagoda, otpočeti nov život ili takvo što?- Ne - reče Hatsue. - Nisam.- A zašto? - upita Alvin Hooks. - Zašto to niste nikome rekli? Reklo bi se daje to poprilična novost. Čini mi se dabi čovjek takvo što ispričao majci, na primjer, ili sestrama, možda... nekome.Hatsue promijeni položaj na stolcu i nelagodnim pokretom ruke okrzne prednji dio bluze. - Pa... - reče. - Čulismo za to kako je Carl Heine... poginuo samo nekoliko sati nakon što se Kabuo vratio kući. Zbog Carlovenesreće... počeli smo drukčije razmišljati. To je sada značilo da nemamo što priopćiti. Sve je ponovno bilo uzraku.- Sve je bilo u zraku - reče Alvin Hooks i prekriži ruke na prsima. - Kada ste čuli daje Carl Heine poginuo,odlučili ste ne govoriti o tome pitanju? To ste mi rekli, jesam li dobro shvatio?- Pogrešno tumačite moje riječi - požali se Hatsue. - Samo smo...- Ništa ja ne tumačim, ni ispravno ni pogrešno - prekine je Alvin Hooks. - Želim samo utvrditi činjenice... svenas zanimaju samo činjenice, gospođo Mivamoto, to nam je ovdje zadaća. Prisegom ste se obvezali na iznošenječinjenica i stoga vas molim, gospođo, ako smijem ponoviti, jeste li odlučili ne govoriti o tome kako vam jesuprug proveo noćna moru, o njegovu susretu s Carlom Heineom? Jeste li odlučili ne pričati o tom pitanju?- Nisam imala o čemu pričati - reče Hatsue. - Kakve sam novosti mogla priopćiti obitelji? Situacija je bilaneizvjesna.- Neizvjesno je preblaga riječ - reče Alvin Hooks. - Uz to što se vašem suprugu dogovor o kupnji zemljeizjalovio, jedan je čovjek, možemo primijetiti, i umro. Čovjek je umro, da ne bude zabune, s ranom na jednojstrani lubanje. Je li vam palo na pamet, gospodo Miyamoto, da biste se mogli obratiti šerifu i priopćiti muinformacije kojima ste raspolagali?

297jeste li i u jednome trenutku pomislili da bi moglo biti primjereno iznijeti ono što znate, ispričati kako vam jesuprug proveo noć na moru, sve o tim akumulatorima i tako dalje i tako dalje, šerifu okruga Island?- Razmišljali smo o tome, da - reče Hatsue. - Tog smo dana o tome razgovarali čitavo poslijepodne... trebamo liotići šerifu i ispričati mu, razgovarati o tome. No na koncu smo odlučili to ne učiniti, znate... jer je to izgledalojako neugodno, izgledalo je kao ubojstvo, Kabuu i meni to je bilo jasno. Shvatili smo da bi na koncu mogaozavršiti ovdje, na suđenju, a upravo to se i dogodilo. Dogodilo se točno to, vidite. Moga ste supruga optužili zaubojstvo.- Pa, dakako - reče Alvin Hooks. - Razumijem vas. Jasno mi je zbog čega ste bili vrlo zabrinuti da bismo vam

supruga mogli optužiti za ubojstvo. Ali ako je, kao što ste dali naslutiti, istina bila na vašoj strani, što vas je,zaboga, moglo toliko zabrinjavati? Zašto, ako je istina doista bila uz vas - zašto, za Boga miloga, gospođoMivamoto - niste odmah otišli šerifu i ispričali mu sve što znate?- Bojali smo se - reče Hatsue. - Činilo nam se da je bolje šutjeti. Činilo nam se da bi ispričati što znamo bilapogreška.- No, da... - reče Alvin Hooks. - To je ironično. Jer je pogreška, koliko mi se čini, bila upravo u tome što se nistejavili šerifu. Pogreška je bila u tome što ste bili neiskreni. Što ste za trajanja šerifove istrage hotimice prikrivaliinformacije.- Možda - reče Hatsue. - Ne znam.- Ali to je svakako bila pogreška - reče Alvin Hooks, kažiprstom pokazujući prema njoj. - Vrlo ozbiljna pogreškau prosudbi, ne mislite li sada tako? S jedne strane imamo smrt u sumnjivim okolnostima, šerif je na terenu iprikuplja informacije, a vi mu ne dolazite u pomoć. U mogućnosti ste pomoći mu, a ne pomažete mu i nisteotvoreni. Iskreno govoreći, zbog toga postajete sumnjivi, gospođo Mivamoto, žao mi je što to moram reći, no toje istina. Ako čovjek ne može imati povjerenja u to da ćete u takvom trenutku otkriti ono što znate, ključneinformacije, kako vam možemo vjerovati sada... shvaćate? Kako vam, zaboga, možemo Vjerovati?- Ali - reče Hatsue, naginjući se naprijed - nije bilo vremena za javljanje šerifu i iznošenje informacija. Poslijepodne smo čuli za Carlovu nesreću. Samo nekoliko sati kasnije moj je suprug uhićen. Jednostavno nije biloosobito puno vremena.- Ali, gospođo Mivamoto... - odvrati Alvin Hooks. - Ako ste uistinu držali da je riječ o nesretnome slučaju, zaštose niste javili298

odmah? Zašto se niste javili istog tog poslijepodneva i dobrome šerifu ispričali što znate o toj nesreći? Zašto muniste pomogli pojedinostima u njegovoj istrazi? Zašto mu niste pružili pomoć? Zašto mu niste rekli da je vašsuprug došao na brod Carla Heinea kako bi mu pomogao s -što je ono bilo? - praznim akumulatorom, je li takobilo? Nadam se da razumijete kako moram reći da jednostavno ne razumijem sve to. Osupnut sam, zbunjen, tomi uopće nije jasno. Ne znam u što vjerovati, a u što ne. Posve sam izgubljen u svemu ovome, doista.Alvin Hooks tada pridigne hlače, ustane i okrene se oko ruba stola, a potom se smjesti na svoj stolac i stisnedlanove. - Više nemam pitanja, časni sude - reče tada odjednom. - S ovim smo svjedokom završili. Može ići.- Čekajte malo - reče Hatsue Mivamoto. - Ja sam...- To bi bilo dovoljno, ispitivanje je završeno - prekine je strogim glasom sudac Fielding. Odlučno i nepopustljivopromatrao je optu-ženikovu suprugu, a ona mu je uzvratila jednakim pogledom. - Odgovorili ste na

postavljenapitanja, gospođo Mivamoto. Jasno mi je da ste zasigurno uzrujani, no vaše mentalno stanje, emocionalnoraspoloženje, po pravilima prema kojima se odvija ovaj slučaj, nisu elementi o kojima s pravne strane moguvoditi računa. Činjenica da želite još nešto reći, da biste gospodinu Hooksu upravo sada željeli reći što mislite - ane osuđujem vas zbog tako intenzivnih osjećaja - to je jednostavno nedopustivo. Odgovorili ste na postavljenapitanja i sada, bojim se, morate napustiti mjesto za svjedoke. Na žalost, nemate izbora.Hatsue se okrene prema suprugu. On joj kimne, a ona mu uzvrati identičnim pokretom glave i već se u sljedećemtrenutku svjesnim naporom pribere. Ustala je više ne rekavši ni riječi i vratila se na mjesto u stražnjem dijelugledališta, gdje je, popravivši položaj šešira, sjela. Nekoliko građana iz gledališta - među njima i IshmaelChambers, refleksno su se okrenuli kako bi je pogledali, no ona ničim nije pokazala da ih primjećuje. Gledala jeravno pred sebe, ne izgovorivši ni riječi.Nels Gudmundsson pozvao je Josiaha Gillandersa, predsjednika Udruge ribara-vojgara San Piedra,četrdesetdevetogodišnjeg muškarca s morževim brkom i vodenastim, mutnim alkoholičarskim očima. Nizak,širok i snažan, Josiah je trideset godina lovio sam sa stražnje palube svoga broda, Cape Eliza. Otočani su ga znalikao ribara pijanca koji oponaša razmetljivi hod i držanje kakvog pomorskoga kapetana: gdje god bi se

299pojavljivao na San Piedru, nosio bi nakrenutu plavu kapetansku kapu s tvrdim zaslonom. Nosio je vuneno radnoodijelo i šetlandske pulovere i često bi se napio kao majčica zemlja - njegov izraz - s kapetanom JonomSoderlandom u gostionici San Piedro. Njih dvojica razmjenjivali bi priče alasovima koji bi sa svakom kriglompiva koju bi iskapili postajali sve bučniji. Kapetan Soderland gladio bi bradu; Josiah bi otirao pjenu s brkova ipljeskao kapetana po leđima.Sada, na mjestu za svjedoke, svoju je kapetansku kapu držao vršci-ma prstiju, prekriživši ruke na izbočenimprsima, bradu s rupicom pridi-gnuvši prema Nelsu Gudmundssonu koji je, trepćući, nesigurno stajao pred njim.- Gospodine Gillanders - reče Nels. - Koliko ste dugo predsjednik Udruge vojgara San Piedra?- Jedanaest godina - odvrati Josiah. - Ali ribolovom se bavim već trideset.- Lovite losose?- Da. Uglavnom.- S vojgara, gospodine Gillanders? Trideset godina na ovome otoku lovite brodom koji ima mrežu stajaćicu?*-Tako je. Trideset godina.- Vaš brod - reče Nels. - Cape Eliza. Je li vam itko ikada na njemu pomagao?Josh odmahne glavom. - Nikada - reče. - Radim sam. Oduvijek je tako i tako će i ostati. Lovim sam i tako mi se

dopada.- Gospodine Gillanders - reče Nels. - U svojih trideset godina ribarenja jeste li, gospodine, ikada imali prilikudoći na nečiji čamac? Jeste li ikada, na moru, vezali svoj brod za neki drugi i iz bilo kojeg razloga došli na todrugo plovilo?- Praktički nikada - reče Josiah Gillanders, pritom pomno gladeći brkove. - Možda najviše pet-šest puta u svihtrideset godina... nikako više od šest. Pet ili šest, i to je sve.- Pet ili šest puta - reče Nels. - Možete li se prisjetiti i ispričati nam, gospodine Gillanders, što je bio uzrok tihprelazaka na drugi brod na otvorenome moru? Sjećate li se koji vam je eventualno bio cilj, u svakoj od tihprigoda, kada ste se vezali uz plovilo nekog drugog ribara? Možete li se toga prisjetiti i ispričati sudu?Josiah se ponovno počne baviti brkovima; to je činio iz navike kad god bi razmišljao. - Da ne idemo previše upojedinosti, rek'o bih da se svaki put nekome nešt' pokvarilo. Netko bi imao problema s motorom ili300

ne bi mogao ploviti i trebala mu je pomoć. Ili... u redu... bio je jedan tip kojem je trebala pomoć jer je slomiokuk, čini mi se. Vezao sam se za njega i prešao na njegov brod. Pomogao mu, sredio stvari. Ali, ako ne ulazimou pojedinosti, na tuđi brod, dakle, idete u nepredviđenim situacijama. Na drugi brod ide se ako je nekomepotrebna pomoć.- Na drugi brod ide se ako je nekome potrebna pomoć - reče Nels. - U vaših trideset godina provedenih uribolovu vojgom, gospodine Gil-landers, jeste li ikada došli na tuđi brod, a da nije bila riječ o neuobičajenojsituaciji? Zbog nečega drugog, a ne, kao što ste rekli, zbog toga što je nekome potrebna pomoć?- Nikada - reče Josiah. - Ribolov je ribolov. Neka love i neka me ne diraju. Svi mi moramo obaviti svoj posao.- Da - reče Nels. -1 u vaših trideset godina ribarenja, gospodine, i kao predsjednik udruge... kao osoba koja,pretpostavljam, razmatra razne stvari koje se na moru događaju među vojgarima... jeste li ikada čuli za prelazakna drugi brod zbog razloga koji nisu bili hitne naravi? Sjećate li se ijednog takvog događaja?- To se ne događa - reče Josiah. - Nepisano pravilo na moru, gospodine Gudmundsson. Kodeks časti međuribarima. Ti gledaj svoja posla, ja ću gledati svoja. Na moru jedan drugome nemamo što reći. Imamo puno posla,nemamo vremena za blebetanje, ne možemo sjediti na palubi, piti rum i pričati dok netko drugi vadi ribu. Ne, nadrugi se brod ne ide bez valjana razloga... netko je u nevolji, u neuobičajenoj situaciji, motor mu ne radi, slomioje nogu. U tom slučaju, idi k njemu, pomogni mu.- U tom slučaju - upita Nels - ne držite da je ovdje optuženi, gospodin Mivamoto, 16. rujna mogao doći na brodCarla Heinea zbog nekog drugog razloga, a ne kako bi mu pomogao u nevolji? Je li vam to logično?- Nikada nisam čuo ni za kakav prelazak na drugi brod zbog nekog drugog razloga, ako me to

pitate, gospodineGudmundsson. Jedini slučajevi za koje znam ono su što sam rekao... čovjek ima problema s motorom, slomio jenogu.Nels oprezno sjedne na rub optuženikova stola. Kažiprstom je pokušao obuzdati hirovite pokrete slijepoga oka,no od toga nije bilo koristi; oko je nastavilo izmicati nadzoru. - Gospodine Gillanders... -reče. - Nije li teško iopasno povezivati se na moru? Čak i za mirna vremena, uz dovoljno svjetla?- Ponešto - reče Josiah. - Može biti.

301- Noćno pristajanje i povezivanje na otvorenome moru? Je li to moguće učiniti brzo, kao u kakvome napadu? Bili čovjek koji na tuđi brod želi prijeći bez privole njegova vlasnika to uopće mogao učiniti? Je li to izvedivo?- Za to nikada nisam čuo - odgovori Josiah, dižući ruke uvis. - Dva ribara koji to čine dogovorno, to pomaže,jako, da. Znate, za to je potrebno malo manevrirati. Privezati se uz nekoga protiv njegove volje... rekao bih dajeto nemoguće, gospodine Gudmundsson. Nikada nisam čuo za nešt' takvoga.- Nikada niste čuli da se neki ribar privezao uz drugoga i došao mu na brod protivno njegovoj volji, gospodine?Takvo što držite fizički nemogućim? Bi li to bio točan prikaz onoga što ste nam upravo ispričali? Jesam li sve toispravno shvatio?- Dobro shvaćate - reče Josiah Gillanders. - Neizvedivo. Onaj drugi lako bi vas odbio. Ne bi vam dopustio da sepovezete, udaljio bi se.- Samo u hitnim i neuobičajenim situacijama - reče Nels. - Ne bi bilo nijednog drugog logičnog razloga zaprelazak na drugi brod. Je li to točno, gospodine Gillanders?- Točno je. Samo u nevoljama i hitnim situacijama. Nikada nisam čuo za nešt' drugo.- Pretpostavimo da želite nekoga ubiti - reče Nels, pomno naglašavajući svaku riječ. - Mislite li da biste u tomslučaju pokušali protiv njegove volje prijeći na njegov brod i udariti ga ribarskim harpunom? Vi ste čovjek sdugogodišnjim iskustvom na moru, stoga vas molim da zamislite takvu situaciju. Bi li to bio pametan plan, dobarplan, po vašoj procjeni, gospodine? Biste li držali daje izvedivo privezati se uz njegov brod i prijeći na njegakako biste počinili ubojstvo? Ili biste pokušali nešto drugo, iskušali neki drugi pristup, nešto drugo, a ne prisilniprelazak u magli na otvorenome moru, usred noći, protivno volji tog drugog čovjeka... što mislite, gospodineGillanders?- Ne biste mogli prijeći na njegov brod ako vam on to ne bi dopustio - odgovori Josiah. - Jednostavno ne moguzamisliti nešto takvo. A osobito ne s Carlom Heineom. Bilo bi vrlo teško doći mu na brod ako on to ne bi želio...strašno jak čovjek, velik, snažan. Jednostavno nema načina, gospodine Gudmundsson, na koji bi Mivamoto

mogao nasilno doći na njegov brod. To jednostavno nije moguće. To nije učinio.- To nije moguće - reče Nels. - Po vašim procjenama, procjenama dugogodišnjeg vojgara, predsjednika Udrugena ovome otoku, nije moguće da je optuženik prešao na brod Carla Heinea radi toga da bi ga302

ubio? Problem nasilnog ukrcavanja to onemogućuje... zbog njega je to nemoguće?- Mivamoto nije prešao na brod Carla Heinea bez njegove privole -reče Josiah Gillanders. - Povezivanje jepreriskantno, a Čari nikako nije bio nespretni mlitavac. Ako je uopće došao na njegov brod, to je morala bitineka nepredviđena situacija, problem s motorom ili tako nešto. Akumulator, tako je rekla njegova gospođa. Carlje imao problema s akumulatorom.- U redu - reče Nels. - Problemi s akumulatorom. Recimo da imate problema s akumulatorom. Motor vam neradi. Nemate svjetla. Na pučini ste i ne možete se pomaknuti. Što poduzimate u takvom slučaju, gospodineGillanders? Biste li, recimo, priključili rezervni akumulator?- Nemate rezervni akumulator - odvrati Josiah. - To bi bilo kao da u automobilu vozite još jedan akumulator. Ato se baš ne događa često, zar ne?- Ali, gospodine Gillanders - reče Nels Gudmundsson. - Ako se sjećate iskaza koji je pred sudom dao okružnišerif, kao i njegova izvještaja, na brodu Carla Heinea, zatečen je rezervni akumulator kada je brod pronađenkako pluta u zaljevu White Sand. U prostoru za akumulatore imao je akumulatore D-8 i D-6, priključene, tejedan D-8 na podu u kabini... treći akumulator, premda prazan, kojeg bismo vjerojatno mogli smatrati rezervnim.- No, da - reče Josiah. - Sve je to jako čudno. Tri akumulatora... jako čudno. Prazan rezervni akumulator, i to jejako čudno. Svi koje znam rade s dva akumulatora, glavnim i onim drugim, pomoćnim. Ako se s jednim neštodogodi, možete nastaviti s drugim dok se ne vratite u pristanište. I još nešto je ovdje... D-8 i D-6 jedan pokrajdrugog u prostoru za akumulatore... ni za to još nikada nisam čuo, za svih ovih godina provedenih na moru.Nikada nisam čuo za takav raspored... obično se koristi samo jedan tip akumulatora... i ne bih rekao da bi CarlHeine radio tako, imao nešto tako neujednačeno, neuredno i sve to... Mislim daje gospođa Mivamoto reklaistinu... Carl je imao problema s akumulatorom, vjerojatno je izvadio D-8, praznog ga ostavio na podu kabine, iod Mivamota posudio D-6, a ovaj je ostatak noći radio s drugim akumulatorom... To je najvjerojatnijeobjašnjenje.- Tako, znači... - reče Nels. - Znači ovako, ne možete se pomaknuti na pučini i treba vam pomoć. Što biste prvopoduzeli?- Pozvao bih pomoć radiouređajem - reče Josiah. - Ili bih dozvao nekoga tko bi mi bio u vidokrugu. Ili, ako bi mimreža bila postavljena i

303ako bi sve ostalo išlo kako treba, čekao bih da netko naiđe i tada bih ga pozvao u pomoć.- Znači, najprije biste pokušali radiovezom? - upita Nels. - Pomoć biste pozvali radiouređajem? Ali, ako vam jeakumulator prazan, radi li vam uopće radio? Na što radi radio, gospodine Gillanders, na što radi radio ako vamne radi akumulator? Možete li uistinu uputiti poziv radiovezom?- Imate pravo - reče Josiah Gillanders. - Radio ne radi. Ne možete nikoga pozvati. Posve ste nemoćni.- Što onda činiti u tom slučaju? - upita Nels. - Zaustavite nekoga, ako magla nije odviše gusta. No ako je maglagusta, kao što je bila one noći kada se Carl Heine utopio - negdje pred jutro 16. rujna, vrlo maglovitog jutra,vjerojatno se sjećate - tada se valjda morate nadati - zar ne? - da će netko proći neposredno uz vas, te moratezaustaviti upravo taj brod, tko god bio u njemu, jer izgledi da ugledate neki drugi brod nisu osobiti, nije li tako?Morate prihvatiti svaku pomoć jer ćete se inače naći u velikoj nevolji.- Točno je sve što ste rekli - reče Josiah Gillanders. - U takvoj situaciji, najbolje je da dođete do neke pomoći,dok tako plutate u magli, neposredno uz brodske pravce kod Ship Channel Banka. Opasno mjesto za nepokretnostajanje na pučini. Čitavo vrijeme tim područjem prolaze veliki teretni brodovi. Najbolje je da, ako ikakomožete, dođete do nekakve pomoći. Tko god vam se, kako kažete, pojavi iz magle kada oglasite sirenu. U redu,o tome znam više od vas - pridoda tada Josiah. - Znate, Carl je gotovo sigurno imao sirenu na komprimirani zrak.Nije mu trebao akumulator da bi njome pozvao pomoć. Vjerojatno je uključivao sirenu. Za to mu nije trebaoakumulator.- No, dobro - reče Nels. - U redu. Pluta u magli u blizini brodskih pravaca, bez motora, bez svjetala, bez radija,bez rezervnog akumulatora... mislite li da bi rado primio pomoć daje netko naišao? Mislite li da bi bio zahvalankada bi do njega došao neki drugi ribar i ponudio da će se privezati uz njega i pomoći mu?- Svakako - reče Josiah. - Na tome bi nedvojbeno bio zahvalan. Na moru je i ne može se pomaknuti, ne možekrenuti, ne može čak ni izvući mrežu, izvaditi ribu. Bio bi i te kako zahvalan, to je sigurno. U protivnom, moraobi biti lud.- Gospodine Gillanders - Nels se nakašlje u šaku - sada bih želio da se vratimo na pitanje koje sam vam postavioprije nekoliko trenutaka. Želio bih, gospodine, da dobro razmislite o pitanju ubojstva... ubojstva304

s predumišljajem. O planiranju toga kako ćete nekoga ubiti, a potom provođenju ovakve strategije: prilazite žrtvidok je u lovu na pučini, ve-žete se uz njegov brod protiv njegove volje, preskačete na njegov brod i udarate ga uglavu drškom ribarskog harpuna. Sada vas pitam - ponavljam vam to pitanje - sa stajališta čovjeka koji ribari već

trideset godina, iz perspektive predsjednika Udruge vojgara - čovjeka koji, pretpostavljam, dočuje gotovo sve štose noću događa na moru - biste li, gospodine, to smatrali dobrim planom? Je li to plan kakvog bi ribar proveo kadabi želio nekoga ubiti?Josiah Gillanders odmahne glavom kao da gaje to uvrijedilo. - To bi, gospodine Gudmundsson - reče, pomnonaglašavajući riječi - bilo nešto najgluplje što se može zamisliti. Apsolutno najapsurdnije, znate. Ako bi netkonekoga želio ubiti, za to bi lako pronašao pametniji i bezopasniji način, mislim da je to jasno. Doći na nečiji brodprotiv njegove volje... to, već sam vam rekao, nije moguće. Skočiti na njega s harpu-nom? To je jednostavnosmiješno, gospodine. To je za gusare i slične priče. Pretpostavljam da, kada biste se mogli dovoljno približiti zaprive-zivanje - a to ne bi bilo moguće - bili biste i dovoljno blizu da ga ustrijelite, zar ne? Jednostavno gaustrijelite, znate, potom se bez problema vežete za njega, bacite ga u more i operete ruke. On tone ravno na dnomora i više ga nikada nitko neće vidjeti. Ja bih ga ustrijelio, da, i odustao bih od časti da budem prvi vojgar upovijesti zanata koji je uspio nasilno doći na tuđi brod. Ne, gospodine, ako itko na ovome sudu misli da je KabuoMivamoto protiv volje Carla Heinea došao na njegov brod, raspalio ga po glavi ribarskim harpunom i bacio umore... no, taj je onda jednostavno lud i gotovo. Čovjek bi morao biti prava budala da u to povjeruje.- U redu - reče Nels. Više nemam pitanja za vas, gospodine Gillanders. Hvala vam, međutim, što ste danas došliovamo. Vani i dalje traje mećava.- Da, snijeg jako pada - reče Josiah. - No ovdje je lijepo toplo, gospodine Gudmundsson. Gospodinu Hooksu jejako toplo. Zapravo...- Svjedok je vaš - prekine ga Nels Gudmundsson. Potom sjedne uz Kabua Mivamota i položi mu ruku na rame. -Završio sam, gospodine Hooks - reče.- No, dobro, bit će da sam ja na redu - odgovori smireno Alvin Hooks. - Imam samo nekoliko pitanja, gospodineGillanders. Samo nekoliko stvari na koje se trebamo vratiti u ovoj vrućini... nemate ništa protiv, gospodine?

305Josiah slegne ramenima i sklopi ruke na trbuhu. - Samo naprijed, onda - reče. - Pretvorio sam se u uho, kapetane.Alvin Hooks ustane i nehajno se došeće do mjesta za svjedoke, držeći ruke duboko u džepovima hlača. - Uredu... - reče. - Gospodine Gillanders... Ribarenjem se bavite već trideset godina.- Tako je, gospodine. Trideset. Točno trideset.- To je dugo vremensko razdoblje - reče Alvin Hooks. - Nebrojene usamljene noći na moru, ne? Puno vremenaza razmišljanje.- Kakav žabar to bi valjda mogao smatrati usamljeničkim životom. Čovjek poput vas ondje bi

mog'o bitiusamljen... čovjek koji živi od govorenja. Ja...- O, da - reče Alvin Hooks. - Ja sam žabar, gospodine Gillanders. Ja sam tip čovjeka koji bi na moru bio vrlousamljen... sve je to točno, da. U redu, u redu, posve u redu... moj smo osobni život time, dakle, riješili.Razgovarajmo onda o slučaju i zasada preskočimo sva ostala pitanja... imate li štogod protiv, gospodine?- Vi ovdje određujete o čemu ćemo razgovarati - reče Josiah Gillanders. - Pitajte me što god želite, pa da budemogotovi s time.Alvin Hooks prođe ispred porotnika ruku pomno sklopljenih na kri-žima. - Gospodine Gillanders... - reče. - Akosam dobro shvatio, rekli ste da nijedan vojgar ne bi došao na tuđi brod osim u neuobičajenim situacijama. Je li totočno, gospodine? Jesam li vas dobro razumio?- Točno - reče Josiah Gillanders. - Dobro ste shvatili.- Riječ je, dakle, o svojevrsnome načelu među vojgarima da se međusobno potpomažu u nevolji? Odnosno,gospodine Gillanders, osjećali biste se dužnim pomoći kolegi ribaru u određenoj teškoj situaciji na moru? Je li tootprilike to?- Mi smo časni ljudi - reče Josiah Gillanders. - Lovimo sami, ali radimo zajedno. Na moru dolazi do situacijakada smo jedni drugima potrebni, shvaćate? Svaki čovjek koji nešto vrijedi priskočit će u pomoć susjedu. To jezakon koji vrijedi na moru - i te kako - ostaviti ono što radite, što god to bilo, i odazvati se na svaki poziv upomoć. Ne mogu se sjetiti ni jednog jedinog ribara na ovome otoku koji u kakvoj hitnoj situaciji na moru ne bipriskočio u pomoć drugome ribaru. To je svojevrstan zakon, znate... nigdje nije točno zapisan, no vrijedi kao dajest. Vojgari se međusobno potpomažu.- Ali, gospodine Gillanders... - reče Alvin Hooks. - Ovdje smo već iz prethodnih iskaza doznali da se vojgari bašuvijek i ne slažu osobito dobro. To su šutljivi ljudi koji love sami, koji se sukobljuju oko položaja306

broda na moru, oko toga tko kome krade ribu i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Nisu poznati po osobitojsrdačnosti i više vole loviti sami, držati se podalje od drugih. Dakle, gospodine, čak i uza sve to - uz tu atmosferuodvojenosti, nadmetanja, nezainteresiranosti za društvo - može li se ustvrditi da će vojgar uvijek pomoćidrugome u teškoj situaciji? Čak i ako mu taj drugi čovjek nije simpatičan, čak i ako su se ranije svađali, čak i akosu neprijatelji? Odbacuje li se tada sve to i odjednom postaje nevažno, kada je riječ o nevolji na moru? Ili ljudiostaju kivni i ne obaziru se jedan na drugog, čak i uživaju u nevoljama onoga tko ne može dalje... rasvijetlitenam to pitanje, gospodine.- Bah... - reče Josiah. - Mi smo dobrodušni ljudi od glave do pete. Nije važno kakvih je bilo

razilaženja,pomažemo jedan drugome bez obzira na to, tak' se to radi među nama... štoviše, pomoći ćemo čak i neprijatelju.Svi znamo da bi i nama jednoga dana mogla zatrebati pomoć; svi znamo da smo izloženi nedaćama, znate.Kol'ko god se s nekim zakačili, kol'ko god se na nekoga ljutili, jednostavno mu ne dopuštate da samo takootpluta... to bi bilo istinski pokvareno, zar ne? U nevolji jedan drugome pomažemo, nije važno što se inačedogađa.- U tom slučaju, u redu... reče Alvin Hooks. - Vjerovat ćemo vam na riječ, gospodine Gillanders, i prijeći nadruga pitanja. Vjerovat ćemo vam kada kažete da se čak i neprijatelji međusobno potpomažu u nevoljama namoru. A sada, recite mi, jeste li maločas rekli da je nasilan prelazak na drugi brod na moru nemoguć? Da uvjetionemogućavaju vojgara da prijeđe na drugi takav brod osim ako se dvojica ribara tako sporazume? Osim ako senjih dvojica dogovore i rade zajedno? Je li to, gospodine, također točno? Jesam li vas u tome dobro razumio?- Sve ste dobro razumjeli - reče Josiah Gillanders. - Rekao sam točno to... nema nasilnih ukrcavanja.- No, dobro - reče Alvin Hooks. - Gospodin Gudmundsson, moj cijenjeni kolega branitelj, tražio vas je dazamislite scenarij na moru u kojem jedan čovjek planira ubiti drugoga. Tražio vas je da zamislite nasilanprelazak, skok i udarac ribarskim harpunom. Vi ste, gospodine, rekli' da to nije moguće. Rekli ste da se takvoubojstvo ne bi moglo dogoditi.- To je bajka, ako je riječ o nasilnome ukrcavanju, i gotovo. Gusarska priča i to je sve.- U redu - reče Alvin Hooks. - Ja ću vas zamoliti da zamislite jedan drugi scenarij... pa mi recite izgleda li vamuvjerljivo. Je li se takvo što moglo dogoditi, gospodine, ili je i to još samo jedna bajka.

307Alvin Hooks tada ponovno stane koračati amo-tamo, pritom redom pogledavajući svakog porotnika. - Kaoprvo... - započne tada. , optuženik, ovdje nazočni gospodin Mivamoto, zaključuje da želi ubiti Carla Heinea. Je litaj dio moguć... zasada?- Svakako - odgovori Josiah. - Ako vi tako kažete.- Kao drugo... - reče Alvin Hooks. - Odlazi u ribolov 15. rujna. Još nema prave magle, tek nešto izmaglice, takoda nema nikakvih problema s dolaženjem u vidokrug svoje žrtve, Carla Heinea. Prati ga do Ship ChannelBanka... kako vam se to čini, zasada?- Valjda... - reče Josiah Gillanders.- Idemo onda na treću stvar... - nastavi Alvin Hooks. - Promatra Carla Heinea kako spušta mrežu. Potompostavlja svoju mrežu, ne predaleko od njega, hotimice uza struju, i lovi sve do kasne večeri. Sada se pojavljujegusta magla, velika magla, koja onemogućuje pogled na bilo što. Ne vidi ništa i nikoga, no zna gdje

je CarlHeine, dvjestotinjak metara dalje, niz struju, u magli. Sada je već kasno, dva iza ponoći. More je vrlo mirno.Slušao je radio dok su ostali ribari odlazili u lov kod Elliot Heada. Ne zna točno koliko ih je još ostalo u blizini,no zna da ih ne može biti puno. I tako gospodin Mivamoto konačno prelazi na djelo. Izvlači mrežu, isključujemotor, priprema svoj pouzdani harpun kako bi mu bio pri ruci i niz struju pluta prema Carlu Heineu, možda čak iuključuje sirenu za maglu. Na taj način doplutao je gotovo točno do Carla, u neposrednu blizinu, čini se, i tadamu laže, kaže da ne može pokrenuti motor. A sada mi recite - to ste nam već rekli - ne bi li Carl Heine osjećaoobvezu da mu pomogne?- Bajka - reče prijezirno Josiah Gillanders. - No vraški dobra. Nastavite.- Ne bi li Carl Heine osjećao obvezu da mu pomogne? Kao što ste već rekli... ribari pomažu i neprijateljima? Nebi li mu Carl Heine pomogao?- Da, pomogao bi mu. Nastavite.J - Ne bi li njih dvojica povezali brodove? Ne bi li obostrani sporazum bio nužan - u neuobičajenoj situaciji,čak i ako je hinjena - za uspješno povezivanje na moru? Ne bi li bilo tako, gospodine Gillanders? Josiah kimne. -Bilo bi - odgovori tada. - Da.- I u tom trenutku, gospodine, u takvome scenariju, ne bi li optuženik - iznimno umješan majstor kenda, nezaboravite, čovjek vješt u Ubijanju štapom, smrtonosan i iskusan u borbi štapovima - lako preskočio na drugibrod i ubio Carla Heinea snažnim udarcem u lubanju, do-308

voljno snažnim da je razmrska? Sve to za razliku od ubojstva vatrenim oružjem? Hicem koji bi se potencijalno -koji bi se možda - čuo u daljinu i došao do nekoga tko je također u lovu? Govorim li, gospodine, još uvijekuvjerljivo, je li sve to moguće? Izgleda li moj scenarij vjerojatan stručnjaku kakav ste vi? Je li sve to, gospodine,moguće?- To se moglo dogoditi - reče Josiah Gillanders. - Ali nisam osobito uvjeren daje tako i bilo.- Niste osobito uvjereni da je tako i bilo - reče Alvin Hooks. - Imate, čini se, drukčije mišljenje. No, na čemu gatemeljite, gospodine? Niste porekli daje moj scenarij moguć. Niste porekli da se ovo ubojstvo s predumišljajemmoglo dogoditi točno na način koji sam upravo opisao, nije li tako, gospodine Gillanders... nije li tako?- Ne, nisam to porekao - reče Josiah. - Ali...- Više nemam pitanja - reče Alvin Hooks. - Svjedok se može vratiti na mjesto. Svjedok može sjediti u ugodnojtoplini gledališta. Više nemam pitanja za njega.- Bah... - reče prijezirno Josiah Gillanders. No sudac je već podig-nuo ruku i Josiah, primijetivši taj pokret, skapom u ruci pođe s mjesta za svjedoke.27

Olujni vjetrovi udarali su o prozore sudnice koji su, zajedno s okvirima, podrhtavali toliko snažno da se činilokako bi staklo svakoga trena moglo puknuti. Tri dana i noći građani okupljeni u gledalištu slušali su kako imvjetar šiba kuće i silovito im odzvanja u ušima dok se protiv njega bore na putu do zgrade suda i natrag. Uopćenisu bili navikli na takav vjetar. Bili su priučeni na morske vjetrove koji su svakog proljeća zahvaćali otok, tadabi sve bilo u blatu, a kiša bi padala ustrajno, no vjetar ovolike snage, tako leden i stihijski, i dalje im je bio stran.Činilo im se nevjerojatnim da vjetar tako nepopustljivo puše danima i bez prestanka. Zbog njega su postajalirazdražljivi i nestrpljivi. Snijeg je bio jedno, tako kako je već padao, no fijukanje oluje, njezina snaga koja im ještipala lice - svi su podsvjesno željeli da joj dođe kraj i da im podari mir. Bili su umorni od slušanja tog zvuka.Kabuo Mivamoto, optuženik, u svojoj ćeliji uopće nije čuo vjetar, čak ni njegov šapat. Nije imao pojma o olujikoja vani bjesni, osim kada bi ga Abel Martinson poveo gore - s lisicama na rukama za put do sudnice sucaFieldinga - tako da bi, pojavljujući se u sumraku prizemlja upravne zgrade okruga, osjetio kako čitavo zdanjepodrhtava na vjetru. A kroz prozore stubišta vidio je gusti snijeg kako pada sa smrknutoga neba i bjesomučno sekovitla, nošen vjetrom. Nakon sedamdeset sedam dana Života bez prozora, sada je bio zahvalan za hladno,pamučasto svjetlo zimske oluje. Kabuo je proteklu noć proveo umotan u deke - njegova je betonska ćelija bilaosobito hladna - u beskraj hodajući amo-tamo i drhćući. Čuvar kojeg je dopala noćna smjena - nekakavumirovljeni pilar Po imenu VVilliam Stenesen - neposredno prije ponoći osvijetlio ga je baterijskom svjetiljkomi upitao ga je li mu dobro. Kabuo je zatražio još pokrivača i šalicu čaja, ako je moguće. - Vidjet ću - rekao mu jeWilliam Stenesen. - Ali, Isuse, čovječe, da se nisi uvalio u ovakve nevolje, ni ti ni ja sada ne bismo biliovdje.310

I tako se Kabuo zamislio nad nevoljama u koje se uistinu uvalio. Jer kada ga je Nels Gudmundsson zatražio damu, nakon partije šaha, prije dva i pol mjeseca, ispriča svoju verziju čitave priče, ostao se držati laži koju jeizrekao šerifu Moranu: ne zna ništa o tome, ustrajavao je, a to je samo produbilo nedaće u kojima se našao. Da,razgovarao je s Carlom o tih sedam jutara, da, posvađao se s Ettom Heine, da, posjetio je Olea. Ne, nije se vidios Carlom na Ship Channel Banku u noći 15. rujna. Nema pojma što je bilo s Carlom i nikome ne može ništaobjasniti, nema nikakvih informacija o Carlovu utapanju. On, Kabuo, lovio je čitave noći, potom se vratio kući iotišao u postelju, i to je bilo sve. Više nije imao ništa reći.Nels je Gudmundsson u početku time bio zadovoljan i činilo se da mu vjeruje na riječ. No potom je

ponovnodošao sutradan ujutro, pod rukom noseći žuti notes, s cigarom među zubima, i sjeo na Kabuov krevet. Pepeocigare padao mu je u krilo, na hlače, no činilo se da mu to i ne smeta i da to ne primjećuje, a Kabuo je zbog togaprema njemu osjetio sažaljenje. Leđa su mu bila pognuta, a ruke drhtale. - Šerifov izvještaj -reče uz uzdah. -Pročitao sam ga, Kabuo. Čitav izvještaj.- I što u njemu piše? - upita Kabuo.- U njemu je nekoliko činjenica koje me zabrinjavaju - reče Nels, vadeći olovku iz džepa kaputa. - Nadam se dati neće smetati da te, još jednom, zamolim da mi ispričaš svoju priču. Možeš li mi to učiniti, Kabuo? Sve miispričati još jednom? Svoju priču o tih sedam jutara i tako dalje? Sve što se dogodilo?Kabuo je prišao vratima ćelije i prislonio oči uz otvor. - Ne vjerujete u ono što sam vam ispričao - reče tiho. -Mislite da lažem, nije li tako?- Krv na tvom ribarskome harpunu - odgovori mu Nels Gudmundsson. - Ispitali su je u Anacortesu. Krvna jegrupa identična krvnoj grupi Carla Heinea.- Ne znam ništa o tome - reče Kabuo. - To sam rekao šerifu i to sada govorim vama. Ne znam ništa o tome.- Još nešto - nastavi bez kolebanja Nels, olovkom pokazujući prema Kabuu. - Pronašli su jedan od tvojihkonopaca za vezanje na Carlovu brodu. Omotan oko jedne dvokuke na Sušan Marie. Jedan od tvojih konopaca,nedvojbeno, kažu. Identičan svim ostalim konopcima na tvome brodu osim novoga. To također stoji u izvještaju.- Oh - reče Kabuo, no to je bilo sve.- Čuj me - reče Nels Gudmundsson. - Ne mogu ti nikako pomoći ne doznam li istinu. Ne mogu izgraditi obranuod odgovora poput "oh"

311pošto ti ukazem na tako jake dokaze kakav je tvoj konopac za vezanje koji je šerif okruga Island pronašao nabrodu ribara preminulog pod sumnjivim okolnostima. Kako ti mogu pomoći ako od tebe dobijem samo "oh"?Kako ću ti pomoći, Kabuo? Moraš sa mnom biti iskren, to je jednostavno tako. U protivnom, ne mogu ti pomoći.- Rekao sam vam istinu - reče Kabuo. Potom se okrene i pogleda svog odvjetnika, starca s jednim okom idrhtavim rukama, koji mu je dodijeljen zbog toga što je on, Kabuo, odbio prihvatiti tužiteljeve tvrdnjeangažiranjem vlastitog odvjetnika. - Razgovarali smo o zemlji moje obitelji, ja sam se još prije puno godinaposvadio s njegovom majkom, bio sam kod Olea, bio sam kod Carla i to je bilo sve. Rekao sam što imam reći.- Uže za vezanje - ponovi Nels Gudmundsson. - Uže i krv na harpunu. Ja sam...- To ne mogu objasniti - ustrajavao je Kabuo. - Ne znam ništa o tome.Nels kimne i zagleda se u njega, a Kabuo ne odvrati pogled. - Mogao bi završiti na vješalima, znaš - reče mu

Nels tada posve otvoreno.- Na svijetu nema tog odvjetnika koji bi ti u ovoj situaciji mogao pomoći ako ne ispričaš istinu.Sutradan ujutro Nels je ponovno došao u njegovu ćeliju, noseći fascikl. Pušio je cigaru i koračao ćelijom amotamo,noseći omotnicu pod rukom. - Donio sam ti šerifov izvještaj - reče - tako da možeš točno vidjeti što nasčeka. Problem je u tome što, kada ga jednom pročitaš, možeš eventualno odlučiti smisliti novu priču... možeš sepretvarati da želiš sa mnom biti posve iskren izmišljanjem uvjerljivije laži. Kada jednom pročitaš taj izvještaj,Kabuo, možeš smisliti nešto što je u skladu s njime, a ja ću onda raditi na temelju toga, uglavnom zbog toga štonemam izbora. To mi se ne sviđa. Radije bih da nije ispalo tako. Više bih volio znati da u tebe mogu imatipovjerenja. Stoga, prije nego što pročitaš Što je unutra, ispričaj mi priču koja će odgovarati pojedinostima izizvještaja i odriješi se krivnje u mojim očima. Ispričaj mi priču koju si odmah trebao ispričati šerifu, dok još nijebilo prekasno, kada si istinom još uvijek mogao doći do slobode. Kada ti je istina mogla dobro doći.Kabuo najprije nije rekao ništa. No Nels je tada odbacio omotnicu na ležaj, odbacio je i zastao točno nad njim. -To je zbog toga što si iz japanske obitelji - reče tada tiho; bilo je to više pitanje nego izjava.- Držiš kako ti, jer si Japanac, nitko ionako neće vjerovati.312

- Imam pravo tako misliti. Ili ste možda zaboravili daje prije nekoliko godina vlada zaključila da ne moževjerovati nikome od nas i uputila nas onamo.- To je istina - reče Nels. - Ali...- Prepredeni smo i podmukli - reče Kabuo. - Čovjek ne može vjerovati kosookome, zar ne? Otokom vladajusnažne emocije, gospodine Gudmundsson, ljudi koji često ne govore što misle, no u sebi ipak mrze. Oni nekupuju plodove s naših farmi, ne žele poslovati s nama. Sjećate li se kako je prošloga ljeta netko kamenjemporazbijao sva stakla na staklenicima obitelji Sumida? Eto, a sada je ribar koji je svima bio drag mrtav, utopljenu svojoj mreži. Mislit će kako je logično da ga je ubio neki Japanac. Željet će me vidjeti kako visim, bez obzirana istinu.- Postoje zakoni - reče Nels. - Jednako vrijede za sve. Imaš pravo na pravedno suđenje.- Postoje ljudi - reče Kabuo - koji me mrze. Mrze svakoga tko nalikuje vojnicima protiv kojih su se borili. Zbogtoga sam ovdje.- Reci istinu - reče Nels. - Odluči ispričati istinu prije nego što bude prekasno.Kabuo uz uzdah legne na krevet i sklopi ruke pod glavom. - Istina -reče. - S istinom je uvijek teško.- Svejedno... - reče Nels. - Razumijem kako ti je. Postoje, međutim, stvari koje su se dogodile i stvari koje senisu dogodile. Razgovaramo samo o tome.Kabuu je sve to izgledalo poput kakva sna raskošnih boja i oblika, sna obavijena maglom, mirna i bez glasa. Otome je često razmišljao u svojoj zamračenoj ćeliji, gdje je jasno uočavao svaku pojedinost i čuo svaku riječ.

Te noći provjerio je ulje u motoru Islandera i brzo podmazao vitlo za spuštanje i izvlačenje mreže, a onda, teknešto malo prije sutona, isplovio za Ship Channel Bank. U Ship Channelu, koliko je uspio doznati, lovilo seintenzivno i s puno sreće dvije noći zaredom. O tome je bio razgovarao s Larsom Hansenom i JanomSorensenom, pa je vodeći se njihovim informacijama odlučio loviti u Ship Channelu. Srebrnjaci plivaju udivovskim jatima, rekli su, uglavnom s plimom. Bilo je moguće uloviti ribe i uz oseku, premda ni približnotoliko. Samo na plimi bilo bi moguće uhvatiti dvjesto ili više riba, nadao se Kabuo, i možda još stotinjak naoseki, bude li sreće - a sreća je, znao je, ono što mu treba. Elliot Head

313mu je, noć ranije, jedva pokrio troškove. Odande je otišao s osamnaest riba, a potom postavio mrežu u tami, uzvelik, i labirintu sličan otok nastao od nakupina divovskih morskih algi. Struja gaje odnijela u alge, tako da jeizgubio četiri sata oslobađajući se i pazeći da ne pokida vojgu. Sada, večeras, morat će biti uspješniji. Trebat ćemu sreća.U plavičastome svjetlu sumraka skrenuo je iz luke i uputio se prema otvorenome moru. S mjesta na kojem jestajao, za Islanderovim kormilom, vidio je skladne cedrove otoka San Piedro, visoke brežuljke blago položenihobronaka, nisku maglicu koja je u dugim pramenovima lebdjela nad obalama zapljusnutima valovima s bijelimkrijestama. Mjesec je već bio izišao iza otoka i sada je stajao neposredno nad visokom strmom obalom na SkiffPointu - u prvoj četvrti, blijed i neodređen, eteričan i prozračan poput tračaka oblaka koji su putovali nebom,zastirući ga. Kabuo je, s uključenim radiouređajem, provjerio kakvo je stanje na barometru; i dalje se držaostabilno, unatoč pričama o pogoršanju vremena, izvještajima o hladnim naletima susnježice na sjeveru, kodtjesnaca Georgia. Kada je ponovno podignuo pogled, jato morskih ptica upravo se raspršivalo. Bili su to tek siviobrisi iznad valova stotinjak metara dalje, obrisi koji se dižu i potom promiču nad površinom poput lisastih patki,premda ih je bilo previše da bi bila riječ o njima - nije znao koje bi to mogle biti ptice, možda lume, nije znaotočno odrediti. Držeći se podalje od Harbor Rocksa, pri brzini od sedam čvorova usmjeren izravno premasnažnome vjetru s mora, plovio je na snažnoj plimnoj struji koja ga je gurala sa stražnje strane i tako se našao izaKasilofa, Antarcticu i Providencea, koji su također plovili prema Ship Channelu: pola flote uputilo se onamo.Pola flote bilo je pred njim i u sutonu jurilo prema lovnim područjima, za sobom ostavljajući široke srebrnetragove.Kabuo je pio zeleni čaj iz termos-boce i pretraživao radiokanale. Običavao je slušati, ali ne i

govoriti, na temeljunačina izražavanja doznati što bi više mogao o drugim ribarima i iz toga izvući stoje mogao o ribarenju.Nekako u vrijeme spuštanja pravoga mraka pojeo je tri rižine okruglice, komad bakalara i dvije jabuke s divljegastabla iza Bender's Springa. Noćna maglica već je lebdjela nad vodom, pa je stoga smanjio gas i reflektorom staoosvjetljavati valove. Kao i uvijek, brinula gaje mogućnost spuštanja guste magle u kojoj se ništa ne vidi. Ribar bise u takvoj magli mogao toliko izgubiti da bi, i ne znajući, vlastitu mrežu postavio u krug ili lovio posredbrodskoga pravca kojim su veliki teretnjaci prolazili na putu za Seattle. U takvim je uvjetima bilo bolje lovitina314

Elliot Headu, budući da se taj rt nalazio daleko od brodskoga pravca i podosta u zavjetrini, na dijelu otoka Elliotzaštićenome od jakih vjetrova s mora.No u pola devet već je, došavši do pličine, bio prebacio motor u prazan hod i stajao na stražnjoj palubi uz bubanjs namotanom mrežom, osluškujući, dok se oko njega spuštala magla. Sa svjetionika daleko na istoku čuo seprigušen, jednoličan signal za maglu oglašavan nauto-fonom. Bio je to zvuk koji ga je podsjećao na gluhe noćina moru - usamljen, dobro poznat, potisnut i toliko melankoličan da ga nikada nije mogao slušati a da u sebi neosjeti prazninu. Ova je večer, znao je, ono što stari ribari zovu vremenom duhova, magla nepokretna i gustapoput mlijeka za spravljanje maslaca. Čovjek je kroz takvu maglu mogao prodirati dlanovima, razdvajati je upramenove i trake koji bi se iznova polako stapali i stvarali cjelinu, gubeći se skladno, bez traga. Plutajući nošenstrujom, vojgar se kroz nju kretao kao kroz kakav zaseban svijet, na pola puta između zraka i mora. Za takvih jenoći bilo moguće gubiti se poput čovjeka bez baklje u kakvoj špilji. Kabuo je znao da su u blizini i drugi ribari,da plutaju poput njega i pilje u maglu, slijepo prelazeći pli-činu u nadi da će nekako uspjeti odrediti položaj.Granice brodskoga pravca bile su označene obrojčanim plutačama, a čovjek se nadao da će slučajno naići nakoju od njih i da će mu takva sreća omogućiti snalaženje.Odustajući, Kabuo je postavio plutaču između krmenih vodilica i drvenom kuhinjskom šibicom na njoj pripaliopetrolejsku svjetiljku. Pričekao je da stijenj počne gorjeti snažnim plamenom, napuhao nešto zra-ka, prilagodiodotok petroleja, i potom oprezno postavio svjetiljku u prsten na plutači te se nagnuo preko Islanderove ogradekako bi je položio na površinu vode. Kako mu se lice našlo toliko blizu morskoj površini, zamišljao je da osjećamiris lososa koji plivaju. Zatvorio je oči, uro-nio ruku u vodu i na svoj se način s molbom obratio bogovimamora da mu pomognu i upute ribu prema njemu. Zatražio je malo sreće, predah od magle; molio se

za to dabogovi raščiste maglu i da njegov brod tako ostane na sigurnome, podalje od teretnjaka na brodskome pravcu.Potom se ponovno uspravio na Islanderovoj krmi, svezao konopac plutače za kraj mreže i otpustio kočnicu vitla.Kabuo je položio mrežu u smjeru sjever-jug, udaljavajući se od nje istinski naslijepo, ploveći koliko je mogaosporije. Činilo mu se da je brodski pravac sjevernije od njega, premda u to nije mogao biti siguran. Struja koja gaje nosila prema istoku zatezat će mu mrežu, no samo ako je

315položi u odgovarajući položaj; s druge strane, okrene li se stražnjim bokom prema struji, čak i jedva primjetno,na koncu će je čitave noći morati vući, samo da bije održao raširenu i u uspravnome položaju. U gustoj maglijednostavno nije bilo načina na koji bi se moglo odrediti kako je mreža točno postavljena; nije mogao vidjeti nidvadeset plovaka koji je drže, tako da će je približno svakih sat vremena morati osvjetljavati reflektorom i tražitiplovke. S mjesta na kojem je stajao, za kormilom u kabini, Kabuo nije vidio površinu mora dalje od pet metaraispred pramca. fslander je zapravo rezao maglu, pramac ju je doslovce dijelio i rastvarao. Magla je bila tolikogusta da je ubrzo počeo razmišljati o odlasku do Elliot Heada; koliko mu se činilo, postavljao je mrežu nabrodskome pravcu za Seattle. Usto, morao se nadati da nitko nije postavio mrežu južno od njega, osobito ne pododređenim kutom u odnosu na njegovu. U takvoj magli zasigurno ne bi vidio tuđu stražnju plutaču i mogao biuplesti mrežu oko Islanderova propelera, zbog čega bi izgubio puno vremena i ulova. Nebrojene stvari mogle supoći neželjenim smjerom.Na krmi se mreža oslobađala s bubnja i preko vodilica bez zastoja odmatala u more, sve dok se konačno čitava,dugačka tri stotine hvata, nije odvojila od broda. Kabuo se vratio na krmu i iz otvora za otjecanje vode s palubeisprao smeće izvučeno mrežom. Završivši s time, isključio je motor i stao na pokrov tovarnog prostora, leđimaokrenut kabini, osluškujući eventualne zvukove sirene teretnih brodova u prolasku. Međutim, nije se čulo ništa -sada nije bilo drugih zvukova osim zapljus-kivanja vode i dalekog signala koji je dopirao od svjetionika. Strujaga je lagano nosila prema istoku, upravo onako kako je predvidio. Sada kada mu je mreža bila u moru, osjećao sebolje. Nije mogao biti siguran da nije na brodskome pravcu, no znao je da pluta jednakom brzinom kao i sviostali ribarski brodovi koji love u ovim maglom obavijenim vodama. Pretpostavljao je da je ondje još najmanjetridesetak vojgara, skrivenih i utihlih u gustoj magli na moru, kako se svi brodovi kreću jednakim ritmom kojiodređuje struja pod njim, tako da su svi uvijek na jednakoj udaljenosti jedni od drugih. Kabuo je

potom ušao ukabinu i uključio svjetlo na jarbolu: crveno iznad bijeloga, znak da je ribar u noćnome lovu, premda to u ovimuvjetima nije značilo ništa. To svjetlo nije imalo nikakvo značenje. No, s druge strane, učinio je sve stoje bilo unjegovoj moći. Mrežu je postavio koliko je bolje mogao. Sada više nije imao što činiti osim biti strpljiv.Odnio je termos-bocu na stražnju palubu, potom sjeo na lijevu ra-zmu i stao pijuckati zeleni čaj, s nelagodomosluškujući maglu. Dalje316

prema jugu čuo je nečiji motor u praznome hodu, zvuk mreže kako se odmotava s bubnja, brod kako polakoklizi. S vremena na vrijeme s radio-uređaja začulo bi se prigušeno pucketanje, no osim toga, ništa. U tišini jepolako pio čaj i čekao losose: kao i obično noću, zamišljao ih je kako plivaju, brzi u potrazi za vodama iz kojihsu došli, vodama u kojima je bila i njihova prošlost i njihova budućnost, i njihova i njihove djece i djece njihovedjece, i njihov svršetak. Kada bi izvukao mrežu i držao ih stisnute za škrge, u njihovoj je šutnji osjećao koliko jetaj njihov kratki boravak u moru zapravo bio očajnički čin. To bi ga dirnulo, onako kako se to događa samoribarima, tiho, bez riječi. Njihovi raskošni srebrni bokovi pothranjivali bi mu snove, a zbog toga je bio i zahvalani tužan. Bilo je nečeg tragičnoga u tome zidu od nevidljive mreže koju je razvlačio kako bi u njima ugušio životdok se kreću vođeni ritmom poriva koji ne mogu zatomiti. Zamišljao ih je kako udaraju o njegovu mrežu,zaprepašteni zbog te nevidljive stvari koja im je okončala život u posljednjim danima neodložnoga putovanja.Katkada, dok bi izvlačio mrežu, naišao bi na kakvu ribu koja bi se toliko bacakala da bi se u trenutku kada biudarila0 Islanderovu stražnju ogradu začuo snažan i mukao zvuk. Kao i sve ostale, završila bi u tovarnome prostoru,gdje bi za nekoliko sati uginula.Kabuo je zatvorio termosicu i odnio je u kabinu. Još jednom pretražio je radiokanale i ovoga puta uhvatio nekiglas - bio je to Dale Middleton - koji je blebetao usporenim i otegnutim otočkim naglaskom:- Upravo sam izvuk'o mrežu - rekao je, a onda je netko drugi upitao:- Zašto? - Dale je odgovorio kako mu je jednostavno dosta čekanja s mrežom postavljenom uz brodski pravac, umagli gustoj poput juhe, a sve zbog desetak srebrnjaka, nekoliko kostelja, par oslića i, uza sve to, još1 psovke i grdnje preko radija. - Jedva vidim vlastite ruke - rekao je.- Gotovo ne vidim nos na vlastitome licu. - Netko, neki treći ribar, složio se kako nema ništa od riba, kako sepličina nekako odjednom ispraznila, kako razmišlja o lovu kod Elliot Heada, kako ne zna točno, ali ondje jemožda bolje. - Barem nisi na putu brodovima - odgovori Dale. - Jedan dobar zaokret i ja s' gotov, ovdje će mi bit'

kraj. Hej, Leonard, je F ti mreža izlazi čista? Moja izgleda k'o nauljena krpa. Prokleta mreža crnja je odzagorjelog prepečenca.Ribari su još neko vrijeme radiovezom razgovarali o tome; Leonard je rekao da mu je mreža poprilično čista,Dale ga je pitao je li ju odskora podmazivao, Leonard ga je obavijestio o tome da je, s lijeve strane, uočioplutaču broj 57. Od nje je plovio oko pola sata, ali nije uspio doći ni do broja 58 ni do broja 56, tako da nikakone uspijeva točno odrediti polo-

317Žaj. Što se njega ticalo, izgubljen je u magli, a tako kani i ostati - barem dok ne izvadi mrežu. Nakon togarazmislit će o svemu. Dale ga je pitao je li već jednom vadio mrežu, a Leonard je izrazio razočaranje. Dale jeponovno opisao maglu i rekao kako pretpostavlja da i ne može biti gušća, a Leonard je, slažući se, rekao kako sesjeća magle jednom prošle godine, kod Elliot Heada, po nemirnijem moru - užasna situacija, dodao je. - Head bisada mogao biti dobar - odvratio je Dale. - Idemo kroz maglu do njega.Kabuo nije isključivao radio; želio je čuti eventualni dolazak teretnoga broda i njegovo javljanje svjetioniku.Vrata kabine ostavio je otvorena, te je tako stajao i slušao. S vremenom su se začuli zvuči zračnih sirena, iprigušeni i melankolični, brodova koji su odlazili s lovnoga područja, sirene za maglu vojgara koji naslijepoplove prema istoku, sve dalje i dalje, tako da su postajali sve tiši. Vrijeme je za vađenje mreže, zaključio je, apotom, bude li potrebno, i odlazak kroz maglu do lovišta ispred Elliot Heada - put koji će radije prijeći sam.Brodovi su se sada počeli kretati naslijepo, bez utvrđenih preciznih pravaca, a on nije nužno vjerovao ljudimakoji njima upravljaju. Pričekat će još sat vremena, potom izvaditi mrežu i, bude li u njoj premalo ribe, poći dalje.U pola jedanaest stajao je na stražnjoj krmi, s nogom na poluzi za pogon vitla i izvlačio mrežu, s vremena navrijeme zastajući kako bi u more bacio velike komade algi. S napete mreže na palubu se slijevala morska voda,zajedno s koljuškama i algama. S radošću je uočio da izvlači i losose, velike srebrnjake uglavnom teže od četiripetkilograma, kao i pet-šest pjegavih lososa od pet kilograma, čak i tri domaća crnous-ta lososa. Neki su,prelazeći ogradu, pali na palubu, drugi su se vješto oslobađali. Ovaj dio posla išao mu je dobro. Ruke su mu kroznabore mreže lako pronalazile put do dugačkih tijela uginulih lososa i riba na izdisaju. Kabuo ih je ubacio utovarni prostor zajedno s tri oslića i tri blijeda kostelja koja je namjeravao odnijeti kući, obitelji. Uhvatio jepedeset osam lososa, izbrojio ih je, i to jednim izvlačenjem mreže, i zbog toga je osjećao zahvalnost. Na trenutakkleknuvši pokraj otvora u palubi, zadovoljno ih je pogledao i izračunao koliko vrijede u tvornici

konzervi. Pomislioje na put koji su prešli do njega i kako će njihovim životima, možda, otkupiti svoju nekadašnju farmu.Kabuo ih je promatrao nekoliko dugih trenutaka - s vremena na vrijeme pokoja riba bljesnula bi škrgama ili setrznula - a onda je navukao poklopac i isprao morsku sluz iz odvodnih otvora. Bio je to dobar ulov za prvoizvlačenje, dovoljno bogat da nastavi loviti u pličini - nije318

bilo razloga za traženje drugog mjesta. Po svoj prilici, unatoč magli, nekako je uspio plutati u željenome smjeru,posve slučajno; osmjehnula mu se sreća za koju se bio molio. Dosada je sve išlo kako treba.Već je bilo blizu pola dvanaest, ako mu je ručni sat bio točan, posljednji plimni valovi nosili su ga prema istoku ion sada odluči ponovno poći u smjeru zapada, kako bi lovio u struji koja se javlja s promjenom plime. Kodokretanja struje lososi će se nagomilati, okupiti u pličini, na stotine njih, u jatima, a neki od lososa na istokuvratit će se s osekom, tako da će mu se mreža napuniti s obiju strana. Nadao se da će sljedećim postavljanjemdoći do još stotinjak riba; činilo mu se daje to realna mogućnost. Bilo mu je drago stoje razvukao mrežu u maglii nekako mu se činilo da je takvim ulovom opravdao trud i brigu. Uspješno je dovršio plutanje. Imao je ribe podpalubom, vjerojatno ga je čekalo još riba, a konkurencija se u međuvremenu smanjila. Pretpostavljao je daje višeod dvije trećine ribara s tog područja kroz maglu otišlo do Elliot Heada, kretanje označavajući sirenama.Kabuo je stajao za kormilom u kabini, sa šalicom zelenoga čaja na stoliću iza sebe, te još jednom staopretraživati radiokanale. Sada se više nije razgovaralo. Svi ribari koji nisu mogli šutjeti, sada su, činilo se, otišlidalje. Iz navike je pogledao mjerne instrumente motora i očitao smjer s kompasa. Potom je pojačao gas, skrenuoi pošao prema zapadu, ispravljajući smjer za manje od pet stupnjeva prema sjeveru, u nadi da će naići na kakvuobrojčanu plutaču.Islanderov pramac rasijecao je maglu već deset minuta ili čak i nešto duže. Jednim okom pogledavajući kućištekompasa, a drugim reflektorom osvijetljenu morsku površinu pred pramcem, Kabuo je polako nastavljao dalje uslijepoj vjeri. Znao je da je pred njim tek nekoliko brodova koji plutaju pličinom, nošeni strujom. Protokol kojegsu se vojgari u takvim situacijama držali nalagao je oglašavanje zvučnog signala svake minute i pomnoosluškivanje magle za slučaj da netko odgovori jednakim znakom. Kabuo je, premještajući se prema struji, svojpoložaj označio već šest puta kada mu je zračna sirena odgovorila s lijeve strane pramca. O kome god da je bilariječ, brod mu je bio blizu.Kabuo prebaci motor u prazan hod i stane plutati, osjećajući kako mu srce snažno udara. Onaj je drugi ribar bio

preblizu, sedamdeset pet metara, u najboljem slučaju stotinjak, u magli, s isključenim motorom. Kabuo ponovnouključi sirenu. U tišini koja je uslijedila pojavio se odgovor slijeva - ovoga puta muški glas, smiren i razuman,glas kojeg je prepoznao. - Ovdje sam - doviknuo je preko vode. - Ne radi mi motor, plutam.

319I tako je naišao na Carla Heinea, s praznim akumulatorima, kako pluta usred noći i treba pomoć. CarI je takostajao, osvijetljen Islan-derovim reflektorom, velik muškarac u gumenim hlačama s naramenica-nia, na pramcusvoga broda, s petrolejskom svjetiljkom u jednoj ruci i zračnom sirenom u drugoj. Podignuo je svjetiljku i takostajao nepomična, posve bezizražajna lica obrasla bradom. - Ne mogu se pomaknuti -ponovio je kada se Kabuozaustavio s desne strane njegova broda i dobacio mu uže za vezanje. - Akumulatori su mi se ispraznili. Oba.- U redu - reče Kabuo. - Povežimo se. Imam puno struje.- Hvala Bogu - odgovori Carl. - Prava je sreća što sam naišao na tebe.- Izbaci odbojnike - reče Kabuo. - Doći ću do tebe.Povezali su brodove u magli, osvijetljeni Islanđerovim reflektorom. Kabuo je isključio motor, a Carl je za tovrijeme prešao obje razme i došao na njegov brod. Zastao je na vratima, odmahujući glavom. - Ispraznio samoba akumulatora - ponovi tada. - Voltmetar je pao negdje oko devetke. Izgleda daje remenje alternatora bilolabavo. Sada sam ih bolje zategnuo, no više se ne mogu pokrenuti.- Nadam se samo da nismo na pruzi - reče Kabuo, pogledavajući prema jarbolu Sušan Marie. - Čini se da sistavio svjetiljku na jarbol.- Svezao sam je gore tek maloprije - reče Carl. - Čini mi se da je to sve što sam mogao učiniti. Kada su seispraznili akumulatori, ostao sam bez radija, nisam mogao nikoga pozvati. Nisam si nikako mogao pomoći,posljednjih sat vremena samo ovako plutam. Svjetiljka je u ovakvoj magli vjerojatno beskorisna, no svejednosam je stavio gore. To je trenutačno sve od rasvjete čime raspolažem, to i ova koju nosim. Vjerojatno nikome neznače ništa.- Imam dva akumulatora - reče Kabuo. - Uzet ćemo jedan od njih i pokrenuti te.- Zahvalan sam ti - reče Carl. - Ali, stvar je u tome, znaš, što ja imam D-8. Ti vjerojatno imaš šestice.- Da - reče Kabuo. - Ali radit će i šestica, samo ako imaš prostora. Ako ne, možemo prepraviti prostor zaakumulatore. Ili postaviti duže kabele? Trebalo bi biti dovoljno prostora.- Izmjerit ću - reče Carl. - Tada ćemo znati.Ponovno je prešao obje razme, i vratio se na svoj brod, a Kabuo se nadao da dio njega ispod te maske ipak želirazgovarati o onoj zemlji koja sada nijemo leži između njih. Carl će morati nešto reći, bilo to za njega povoljnoili nepovoljno, jednostavno jer su njih dvojica zajedno na mo-320

ru, povezani jedan za drugog, ali ni za što više, jer plutaju i bore se s istim problemom. Kabuo je Carla znaogodinama; znao je da Carl izbjegava situacije u kojima mora razgovarati. Kada je morao govoriti, bilo je touglavnom o svijetu alata i predmeta. Kabuo se sjećao kako je s Carlom pecao gorske pastrve - bilo im jedvanaest godina, bilo je to još davno prije rata - iz posuđenog, trošnoga čamca na vesla. Sunce je bilo upravozašlo i fosforni odbljesci u vodi koji su se komešali pod Carlovim veslima potaknuli su ga da nešto primijeti -dječaka je ljepota svijeta toliko dirnula da se nije mogao suzdržati a da ne kaže: "Pogledaj ove boje". Čak i kaodvanaestogodišnjaku, Kabuu je bilo jasno da je to za Carla vrlo neuobičajeno. Carl je osjećaje zadržavao u sebi,ne pokazujući ih nikome - kao i sam Kabuo, premda zbog drukčijih razloga. Duboko u sebi, njih su dvojica bilisličniji nego što je to Kabuo želio priznati.Kabuo je podignuo poklopac s prostora za akumulatore i oslobodio kabele s polova. Podignuo je i izvadio jedanod dvaju akumulatora -dvostruko veći i dvostruko teži od automobilskoga - i donio ga do mjesta na kojem ga jemogao nasloniti na razmu i predati ga Carlu Heineu. Stajali su svatko na svome brodu i tako prebaciliakumulator. - Ići će unutra - reče Carl. - Smeta mu jedan izbojak. Mekan je i mogu ga svinuti tako da ne smeta.Kabuo se sagne i uzme svoj harpun. - Ponijet ću harpun - reče. - Njime možemo udarati umjesto čekićem.Zajedno su ušli u Carlovu urednu kabinu. Kabuo je nosio svjetiljku i harpun, a Carl je išao ispred njega sakumulatorom. Omotana kobasica visjela je sa žice uz kućište kompasa; ležaj je bio pomno namješten. Kabuo jeu svemu prepoznavao Carlovu urednost, njegov način uspostavljanja strogoga reda, silu koja ga je, prije tolikogodina, natjerala da svoju kutiju s priborom za pecanje drži u najpedantnijem mogućem redu. Čak mu je i odjeća,koliko god izlizana, bila iznimno uredna i dobro održavana.- Daj mi taj harpun - reče Carl sada.Potom klekne uz prostor za akumulatore i stane udarati po metalnome izbojku. Stojeći kraj njega, Kabuo je biosvjestan snage i spretnosti kojom je pristupio tome problemu; svaki je udarac imao težinu i približavao ga cilju,svaki je put udarao iz ramena, i nije se žurio. U jednom mu se trenutku, međutim, desna ruka poskliznula, te se,strugnuvši po mekome metalu, od njega odvojila krvava, no Carl nije prestao udarati. Samo je čvršće stisnuoKabuov harpun i tek kasnije, kada je akumulator već bio postavljen, stavio ranu u usta i zadržao dlan u tompoložaju, bez riječi sišući krv. - Pokušajmo ga pokrenuti - reče tada.

321- Jesi li siguran - upita ga Kabuo - da si dobro zategnuo remenje? Inače nema smisla pokušavati ga pokrenuti,

znaš. Samo ćeš isprazniti i ovaj akumulator, pa ćemo se naći pred novim problemom.- Sada su napeti - reče Carl, baveći se dlanom. - Svojski sam ih zategnuo.Izvukao je polugu čoka i pritisnuo dugme pokretača. Motor Sušan Marie dvaput je fijuknuo pod palubom, potomzakašljao, zaštropotao i počeo raditi kada je Carl spustio ručicu čoka.- Znaš što... - reče Kabuo. - Zadrži taj akumulator do ujutro. Ne mogu čekati dok ti se napuni rezervni, pa ćujednostavno ići dalje s ovim jednim akumulatorom, a kasnije se vidimo u pristaništu.Carl u stranu odmakne prazni akumulator i ugura ga s desne strane, ispod kormila, a potom uključi rasvjetu ukabini i očita vrijednost na voltmetru, rupčićem pritiskajući dlan. - Imaš pravo - reče. - Sada se puni, no to ćepotrajati. Možda te pronađem kasnije.- Lovi ribu - reče Kabuo. - Ne brini se za to. Vidimo se u pristaništu.Poklopcem je zatvorio prostor za akumulatore. Potom je uzeo harpun i nekoliko trenutaka pričekao. - Idem - rečena koncu. - Vidimo se.- Čekaj malo - reče mu Carl, i dalje usmjeravajući pozornost na dlan - gledajući rupčić i krv, a ne Kabua. -Obojica znamo da o nečemu trebamo razgovarati.- U redu - odvrati Kabuo, držeći harpun u ruci. Potom je ostao stajati i čekati.- Sedam jutara - reče Carl Heine. - Pitam se koliko bi za njih platio, Kabuo. Samo sam znatiželjan, to je sve.- Za koliko ih prodaješ? - upita Kabuo. - Zašto ne počnemo s time koliko za njih tražiš? Mislim da bih radijepočeo od toga.- Jesam li rekao da prodajem? - upita Carl. - Nisam rekao ni da prodajem ni da ne prodajem, ne? Ali da ihprodajem, vjerojatno bih morao zaključiti da su moji i da ih poprilično želiš. Vjerojatno bih te za njih trebaotražiti pravo malo bogatstvo, no u tom slučaju ti bi možda tražio svoj akumulator i ostavio me ovdjebespomoćnog.- Akumulator je unutra - odgovori mu Kabuo, smiješeći se. - To nema veze s ostalim stvarima. K tome, ti bi istoto učinio za mene.- Možda bih isto to učinio za tebe - reče Carl. - Na to te moram upozoriti, šefe. Nisam više kakav sam bio nekoć.Više nije kao nekada.- U redu - reče Kabuo. - Ako ti tako kažeš...- Dovraga - reče Carl. - Ne govorim što mislim. Čuj me, dovraga,322

oprosti, može? Žao mi je zbog čitave te stvari. Da sam bio tu, ne bi se dogodilo to što se dogodilo. To je skuhalamoja majka, ja sam bio na moru, borio sam se protiv vas, prokletih kosookih kučkinih...- Ja sam Amerikanac - prekine ga Kabuo. - Jednako kao ti ili bilo tko drugi. Nazivam li ja tebe nacistom, ti velikifašistički kučkin sine? Ubijao sam vojnike koji su izgledali upravo kao ti... njemačku kopilad odraslu nasvinjetini. Njihova je krv na mojoj duši, Carl, i nije ju lako isprati. Stoga mi nemoj pričati o kosookima, ti velikinacistički kučkin sine.I dalje je čvrsto stiskao harpun u ruci i sada je toga postao svjestan. Carl položi nogu na lijevu

razmu SušanMarie i zvučno pljune u more. - Ja jesam kopile - reče na koncu, nepomično piljeći u maglu. - Ja sam velikišvapski nacistički kučkin sin, i znaš što još, Kabuo? Još uvijek imam onaj tvoj bambusov štap za pecanje.Zadržao sam ga sve ove godine. Sakrio sam ga u suši nakon što me majka pokušala natjerati da odem k tebi ivratim ti ga. Ti si otišao u logor, mene su povukli na brod. Taj je prokleti štap i dalje kod mene u ormaru.- Ostavi ga ondje - reče Kabuo Mivamoto. - Posve sam zaboravio na taj štap. Ostavi ga kod sebe. Dovraga snjim.- Dovraga s time - reče Carl. - Izluđuje me sve ove godine. Otvorim ormar i vidim ga, tvoj prokleti bambusovštap.- Vrati mi ga, ako želiš - reče Kabuo. - Ali, kažem ti da ga možeš zadržati, Carl. Zato sam ti ga i dao.- U redu - reče Carl. - To je onda riješeno. Tisuću dvjesto po jutru i to je posljednja ponuda. Znaš, toliko plaćamOleu. Po toliko se prodaje zemlja pod jagodama, idi i raspitaj se.- Znači, osam tisuća četiristo za imanje - odgovori Kabuo. - Koliko ćeš tražiti unaprijed?Carl Heine još jednom pljune u more, a potom se okrene i ispruži ruku. Kabuo odloži harpun i prihvati je. Nisuse toliko rukovali koliko su stisnuli dlanove kao ribari koji znaju da dalje više ne mogu riječima i da morajukomunicirati na drukčiji način. Tako su stajali na moru, u magli, plutajući, čvrsto stisnutih ruku. Stisak je biosnažan, a u njemu je bilo i krvi iz Carlova porezana dlana. Nisu željeli da taj stisak odviše toga iskaže otvoreno,a istodobno su željeli, no prije nego što su počeli osjećati neugodu. - Tisuću dolara pologa - reče Carl Heine. -Sutra možemo potpisati papire.- Osam stotina - reče Kabuo - i stvar je dogovorena.28Pošto je Kabuo na mjestu za svjedoke dovršio priču, Alvin Hooks je ustao i stao pred njega, ustrajno se bavećizanokticom. Proučavajući prste dok je govorio, osobitu je pozornost posvećivao kožici na noktima. - GospodineMivamoto... - započeo je. - Da me ubijete ne mogu shvatiti zašto ovu priču niste ispričali odmah. Naposljetku, nedržite li daje to možda bila vaša građanska dužnost, izići pred javnost sa svim tim informacijama? Ne mislite lida ste trebali otići šerifu i ispričati mu čitavu tu priču o akumulatorima za koju tvrdite da se dogodila daleko naotvorenome moru? Nekako mislim da jeste, gospodine Mivamoto. Mislim da ste trebali otići šerifu Moranu i svemu to ispričati čim ste čuli da je Carl Heine poginuo na tako užasan način.Optuženik sada pogleda porotnike, uopće se ne obazirući na Alvina Hooksa, te odgovori tiho i postojanimglasom, govoreći u njihovu smjeru, kao da u čitavoj dvorani nema nikoga drugoga. - Morate shvatiti - reče im -da uopće nisam znao za smrt Carla Heinea sve do jedan poslije podne 16. rujna i da me samo

nekoliko sati nakonšto sam za to čuo šerif Moran uhitio. Nije bilo vremena da svojevoljno dođem njemu i ispričam ono što samupravo ispričao. Samo sam...- Ali - umiješa se Alvin Hooks, zauzimajući položaj između Kabua i porotnika - kao što ste upravo i sami rekli,gospodine Mivamoto, imali ste zapravo - kako ste ono točno rekli? - nekoliko sati vremena u kojem ste moglipotražiti šerifa. Čuli ste za Carlovu smrt, prošlo je čitavo poslijepodne i onda ste otišli u pristanište u AmityHarboru s namjerom isplo-vljavanja. Kanili ste loviti ribu do jutra sedamnaestoga, do kada bi, da ste odlučiliiznijeti te informacije, prošlo najmanje šesnaest sati od trenutka kada ste čuli za smrt Carla Heinea. Dopustite,stoga, da vam ovako postavim pitanje... pitanje koje će malo više odgovarati stvarnosti... jeste li vi, gospodineMivamoto, imali namjeru nekome javno iznijeti ove infor-324

macije? Jeste li u vrijeme kada ste uhićeni kanili ispričati priču o akumulatoru?- Razmišljao sam o tome - reče Kabuo Mivamoto. - Pokušavao sam odlučiti stoje točno najbolje učiniti. Bio samu teškome položaju.- Oh... - reče Alvin Hooks. - Razmišljali ste o tome. Odvagivali ste trebate li se ili ne javiti šerifu Moranu isvojevoljno mu ispričati priču o akumulatoru?- Tako je - reče Kabuo Mivamoto. - Razmišljao sam o tome.- Ali tada je, kao što ste rekli, šerif Moran došao k vama. Pojavio se kod vašeg broda uvečer šesnaestoga, i to snalogom za pretres, je li tako?- Jest.- A vi ste, tada, i dalje razmišljali trebate li mu ispričati priču o akumulatoru ili ne?- Jesam.- Ali niste mu ispričali priču o akumulatoru.- Bit će da nisam. Ne, nisam.- Niste mu ispričali priču o akumulatoru - ponovi Alvin Hooks. - Čak ni suočeni s neizbježnim uhićenjem nisteponudili nikakvo objašnjenje. Pred vama je stajao šerif Moran s vašim ribarskim harpunom u ruci i govorio vamkako namjerava dati krv na ispitivanje, a vi mu niste rekli za to kako je Carl Heine porezao dlan... niste li takorekli sudu, daje Carl Heine porezao dlan dok je nešto radio s vašim ribarskim harpunom? I da to objašnjava krvna njemu?- Tako je bilo - reče Kabuo Mivamoto. - Porezao je dlan, da.- Ali to niste kao objašnjenje ponudili šerifu. Niste rekli ništa o tome da ste se vidjeli s Carlom Heineom. Zbogčega, pitam vas, gospodine Mivamoto? Zašto ste tvrdili da ne znate apsolutno ništa?- Morate shvatiti - reče Kabuo. - Šerif se pojavio sa sudskim nalogom u ruci. Shvatio sam da se na mene sumnjakao na ubojicu. Činilo mi se najboljim ne reći ništa. Čekati dok ne... dok ne budem imao odvjetnika.- I tako šerifu niste ispričali priču o akumulatoru - ponovi Alvin Hooks još jednom. - A to niste ispričali ni pošto

ste uhićeni, čak i kada ste imali odvjetnika. Umjesto toga tvrdili ste - imam li pravo? - tvrdili ste da ne znate ništao smrti Carla Heinea, tvrdili ste da ga niste vidjeli u noći petnaestoga na lovnome području kod Ship ChannelBanka. Te vaše tvrdnje, te tvrdnje o neznanju, zabilježene su u šerifovu izvještaju o istrazi, koji je na ovomesuđenju prihvaćen kao dokazni materijal. Vaša se priča, dakle, priča koju ste ispričali neposredno nakonuhićenja, razlikuje

325od one koju ste ispričali danas, gospodine Mivamoto. Stoga vas pitam... gdje leži istina?Kabuo zatrepće; usne mu se stisnu. - Istina je - reče tada - ono što sam vam upravo opisao. Istina je da sam Carluposudio akumulator, pomogao mu da pokrene brod, s njime se dogovorio oko onih sedam jutara obiteljskezemlje i potom otišao dalje i lovio ribe.- Tako... - reče Alvin Hooks. - Znači, želite poreći priču o tome kako ništa ne znate, a koju ste ispričali šerifuMoranu po uhićenju, te je zamijeniti ovom novom, koju ste nam upravo ispričali? Želite da povje-rujemo u tunovu priču?- Da. Zato stoje istinita.- Tako... - reče Alvin Hooks. - No, dobro. Ujutro 16. rujna vratili ste se iz cjelonoćnog ribarenja i supruguobavijestili o razgovoru koji ste s Carlom Heineom vodili na moru. Je li to točno, gospodine Mivamoto?- Jest.- A potom? - upita tužitelj. - Stoje bilo nakon toga?- Spavao sam - reče Kabuo. - Do pola dva. Supruga me probudila u pola dva, ili oko pola dva, s viješću oCarlovoj smrti.- Tako, znači... - reče Alvin Hooks. - 1 stoje bilo zatim?- Sjedili smo i razgovarali - reče Kabuo. - Objedovao sam i pobrinuo se za neke račune koje sam trebao platiti.Oko pet krenuo sam prema pristaništu.- Oko pet - reče Alvin Hooks. - Jeste li se usput gdje zaustavljali? Zbog kakvih sitnih poslova, možda? Jeste likoga posjetili ili nekamo išli? S nekim razgovarali, o bilo čemu?- Nisam - reče Kabuo. - Izišao sam oko pet i otišao izravno do broda. To je bilo sve.- Niste, na primjer, zastali u prodavaonici radi popune zaliha? Ništa slično, gospodine Mivamoto?-Ne.- U pristaništu... - reče Alvin Hooks. - Jeste li se s kime vidjeli? Jeste li zastali kod nekog drugog broda, zbogbilo kojeg razloga, razgovarali s bilo kime od ribara?- Išao sam ravno do svog broda - reče Kabuo Mivamoto. - Nisam se nigdje zaustavljao, ne.- Ravno do svog broda - ponovi Alvin Hooks. - I tako ste bili na njemu, pripremali se za ribolov, kada je do vasdošao šerif sa sudskim nalogom.- Tako je - reče Kabuo. - Pretražio mi je brod.326

Alvin Hooks priđe stolu s dokaznim materijalom i s njega odabere jedan fascikl. - Šerif vam je

doista pretražiobrod - složi se. - A pojedinosti o tome pretresu, gospodine Miyamoto, zabilježene su u ovome izvještaju o istrazikoji sada držim u ruci. Štoviše, tijekom unakrsnog ispitivanja šerifa, vaš odvjetnik - gospodin Gudmundsson -pozvao se na taj izvještaj, među ostalim i na jednu pojedinost na stranici dvadeset sedam, gdje stoji... - AlvinHooks stane prelistavati stranice, potom se zaustavi i kažiprstom udari po pronađenoj stranici, tri puta,naglašavajući svaki udarac. Tada se ponovno usmjeri prema porotnicima, prema njima okrećući i šerifovizvještaj, kao da im, unatoč udaljenosti do suprotne strane sudnice, želi predložiti da ga i oni čitaju zajedno snjim.- Ovo je sada izrazito problematično - reče Alvin Hooks. - Jer u šerifovu izvještaju stoji da su u vašem prostoruza akumulatore bila dva akumulatora tipa D-6. "Dva akumulatora D-6 u prostoru za akumulatore. Svaki sa pošest ćelija". Točno tako piše u izvještaju.- Moj brod radi na šesticama - odgovori Kabuo. - Puno je takvih brodova.- O, da - reče Alvin Hooks. - Za to znam. Ali što je sa činjenicom da su ondje bila dva akumulatora? Dvaakumulatora, gospodine Mivamoto. Ako je vaša priča istinita, ako ste jedan akumulator posudili Carlu Heineu,kao što ste rekli - ako ste jedan izvadili iz svog prostora za akumulatore kako biste ga posudili Carlu Heineu -nije li u trenutku kada je šerif obavljao pretres kod vas trebao biti samo jedan akumulator? Pitao sam vas kakoste proveli dan, kako ste proveli poslijepodne i ni u jednom trenutku niste nam rekli da ste se zaustavili uprodavaonici opreme kako biste kupili novi akumulator, niti u jednom trenutku niste rekli ništa što bi ukazivalona određeno vrijeme provedeno u kupnji ili pronalaženju novog akumulatora. Niste nam spomenuli nikakvovrijeme potrebno za nabavljanje i postavljanje novog akumulatora... zastoje onda, gospodine Mivamoto, zastojeonda šerif pronašao dva akumulatora na vašem brodu ako ste jedan posudili Carlu Heineu?Optuženik još jednom pogleda porotu i nekoliko trenutaka ostavi sudnicu obavijenu tišinom. Ni sada se nanjegovu licu nije moglo očitati ništa; bilo je nemoguće znati što misli. - Imao sam rezervni akumulator uspremištu - reče posve mirnim glasom. - Dovezao sam ga od kuće i postavio prije nego stoje šerif došao snalogom. Zbog toga je pri pretresu pronašao dva akumulatora. Jedan od njih bio je tek postavljen.Alvin Hooks vrati šerifov izvještaj na mjesto, na stol među ostale dokaze. Držeći ruke na leđima, kao darazmišlja o tom odgovoru, prišao

327;e povišenome mjestu za porotu, gdje se zaustavio i okrenuo prema optuženome, polako kimajući glavom.- Gospodine Mivamoto - reče, a u njegovu tonu bilo je upozorenja. _ Ovdje ste prisegnuli da ćete

govoriti istinu.Prisegnuli ste na iskrenost pred sudom, otvorenost u vezi s istinom i vašom ulogom u smrti Carla Heinea. A sadami se čini da još jednom želite promijeniti priču. Želite reći da ste od kuće dovezli akumulator i postavili ga nabrod tijekom onih sat vremena prije šerifova dolaska, prije nego što vam je pretražio brod, ili tako nešto... to sadadodajete onome što ste rekli ranije. No, dobro, u redu, sve je to lijepo i dobro, ali zašto nam to niste rekli ranije?Zašto mijenjate priču o akumulatoru svaki put kada vam se postavi novo pitanje?- To se dogodilo prije gotovo tri mjeseca - reče Kabuo. - Ne sjećam se svake pojedinosti.Alvin Hooks prstima uhvati vršak brade. - Teško vam je vjerovati, gospodine Mivamoto - uzdahne tada. - Sjeditepred nama bezizražajna lica, kao da igrate poker usred...- Prigovor! - prekine ga Nels Gudmundsson, no sudac Lew Fiel-ding već je sjedio uspravno i strogo promatraoAlvina. - Znate da se to ne čini, gospodine Hooks - reče mu. - Ili postavljajte pitanja koja nešto znače ili sjednitei završite ispitivanje. Stidite se - pridoda još.Alvin Hooks još jednom prijeđe na drugu sranu sudnice i sjedne za svoj stol. Potom uzme nalivpero i, okrećućiga među prstima, kroz prozor pogleda snijeg koji je, konačno se činilo, padao sporije. - Ne mogu se više ničegasjetiti - reče. - Svjedok može ići.Kabuo Mivamoto ustane s mjesta za svjedoke, tako da su ga građani u gledalištu sada vidjeli u cijelosti - Japanackoji ponosno stoji pred njima, široka i snažna torza. Primijetili su njegovo držanje i snagu u području prsnogakoša; vidjeli su mu tetive na vratu. Dok su ga promatrali, tamne oči usmjerio je prema snijegu i još nekolikodugih trenutaka ostao zagledan van. Građane u gledalištu podsjetio je na fotografije na kojima su viđali japanskevojnike. Muškarac pred njima imao je plemenit izgled, a sjene su se na površinama njegova lica igrale tako da surubovi postajali tvrđi; njegov je izgled zračio dostojanstvom. A u čitavoj njegovoj pojavi nije bilo ničega što bibarem podsjećalo na blagost, nijedan dio njega nije bio ranjiv. Uopće nije, zaključili su, poput njih, a zbog toguzvišenog i rezerviranog promatranja snijega to je bilo i tako opipljivo, tako očito.i29A Ivin Hooks u svojem je završnom obraćanju sudu optuženika okarakterizirao kao hladnokrvnog ubojicu koji jeodlučio ubiti drugog čovjeka i koji je dosljedno proveo plan. Rekao je sudu kako su Kabua Mivamota u tomevodili mržnja i hladni očaj; kako se nakon stoje toliko godina žudio za svojim izgubljenim poljima jagoda, početkomrujna, našao pred mogućnošću da zauvijek ostane bez njih. I stoga je otišao Oleu Jurgensenu i od Oleačuo daje zemlja prodana. Potom je otišao Carlu Heineu, a Carl gaje odbio. Dugo je razmišljao o toj krizi, tijekomsati provedenih na moru, i zaključio da će mu, ne poduzme li nešto, obiteljska zemlja - s njegova stajališta to je

doista i dalje bila zemlja njegove obitelji - zauvijek izmaći iz ruku. S obzirom na svoj karakter -snažnog ineustrašivog muškarca, koji je od rane dobi učio umijeće borbe štapom; čovjeka kojeg je narednik Victor Maplespred sudom opisao kao ne samo sposobnog za ubojstvo nego i voljnog za takav čin - taj snažni, hladni muškaracbez osjećaja odlučio je riješiti problem pred kojim se našao. Odlučio je okončati život drugog čovjeka, čovjekakoji se našao između njega i zemlje koju je toliko želio. Zaključio je da će, u slučaju smrti Carla Heinea, Ole tihsedam jutara prodati njemu.Tako je slijedio Carla do lovnog područja na Ship Channel Banku. Došao je za njim, u odnosu na njega postaviomrežu uza struju, te stajao i promatrao sve dok magla nije zakrila sve oko njega. Kabuo Mivamoto bio je strpljivčovjek i kako bi ostvario naum čekao je najmračniji dio noći. Znao je da Carl nije daleko, najviše stotinu pedesetmetara; kroz maglu je čuo njegov motor. Osluškivao je i onda konačno, negdje oko pola dva, stao snažnopritiskati sirenu za maglu. Na taj je način privukao žrtvu.Carl je, objasnio je Alvin Hooks, naišao iz magle za sobom vukući mrežu - već se bio spremao izvući je te iz njepovaditi losose - i zatekao330

optuženika, Kabua Mivamota, kako "pluta" i kako mu je "potrebna pomoć". Upravo je u tome, rekao je,optuženikova prijetvornost bila naj-užasnija -jer se oslonio na nepisani ribarski kodeks koji im nalaže da se unevoljama potpomažu, te na preostale tračke prijateljstva za koje je znao da su se održali iz njihove zajedničkiprovedene mladosti. Carl, zasigurno je rekao, žao mi je zbog onoga što se dogodilo između nas, no ovdje, namoru, sada kada se ne mogu pokrenuti usred ove magle, molim te za pomoć. Preklinjem te, povezi se uz mene ipomogni mi, Carl. Molim te, ne ostavljaj me u ovakvoj nevolji.Zamislite, usrdno je Alvin Hooks molio porotnike, naginjući se prema njima ruku ispruženih poput čovjeka kojinešto traži od Boga - zamislite tog dobrog čovjeka kako se usred noći i nasred mora zaustavlja kako bi pomogaoneprijatelju. Veže svoj brod za njegov, i dok učvršćuje konopce - primijetit ćete da nigdje nema nikakvihznakova borbe, tolika je bila prijetvornost ovog optuženika - njegov neprijatelj preskače na njegov brod i sribarskim ga harpunom udara u glavu. 1 tako taj dobri čovjek pada mrtav- odnosno, gotovo mrtav. U nesvijesti jei smrtno ranjen. Zamislimo i to, nastavio je Alvin Hooks, kako optuženik prebacuje Carla Heinea preko rubabroda, pljusak mračnoga mora. Površina vode zatvara se nad Carlom Heineom - ulazi mu u džepni sat, zaustavljaga na 1.47, i tako bilježi vrijeme smrti - a optuženik stoji i promatra mjesto na kojem se more zatvara, neostavljajući ni najmanjeg traga. No neposredno ispod površine struja već djeluje - snažnija nego

stoje optuženikpretpostavljao - i odnosi Carla u njegovu vlastitu mrežu, koja se i dalje vuče za njegovim brodom. Kopčanjegovih širokih gumenih hlača hvata se za mrežu i Carl ostaje tako visjeti, pod vodom, dokaz zločina koji jepočinio Kabuo Mivamoto ostaje čekati da ga netko otkrije. Riječ je o jednoj od triju stvari na koje optuženik nijeračunao - samo tijelo, krvavi harpun i konopac za vezanje koji je ostavio u žurbi, želeći što prije otići s mjestazločina.Sada u ovoj sudnici sjedi pred vama, rekao je Alvin Hooks porotni-cima. Ovdje je, pred sudom, uz predočenedokaze i nakon iskaza svjedoka, iznijetih svih činjenica i argumenata i sada kada je istina posve jasna. Više nemanikakvih dvojbi i porotnici moraju ispuniti svoju dužnost prema stanovnicima okruga Island. - Ovo nikako nijeradostan događaj -podsjeti ih Alvin Hooks. - Riječ je o osudi čovjeka za ubojstvo s predumišljajem. Riječ je opravdi, na koncu konca. Riječ je o tome da trebate odlučno pogledati optuženika i u njemu te u činjenicama koječine ovaj slučaj prepoznati očitu istinu. Dobro pogledajte, dame i gospodo, optu-

331ženika koji sjedi ovdje pred vama. Pogledajte ga u oči, promotrite mu lice, i upitajte se koja vam je dužnost kaograđana ovog otoka.Jednako kao što je to činio tijekom čitavog suđenja, Nels Gudmu-ndsson ustao je s gerijatrijskom nelagodomkoju je građanima u gledalištu bilo mučno gledati. Sada su već naučili u vezi s njim biti strpljivi, dok senakašljavao i hripao u rupčić. Naučili su predvidjeti kako će zataknuti palčeve za sićušne crne gumbenaramenica. Porotnici su primijetili kako mu lijevo oko besciljno luta i kako svjetlo treperi na njegovoj neprozirnojzacakljenoj površini dok ekscentrično kruži u svojoj duplji. Sada su ga promatrali kako se pridiže inakašljava kako bi počeo govoriti.Odmjerenim tonovima, koliko je trezvenije mogao, Nels je naveo činjenice onako kako ih je shvatio: KabuoMivamoto otišao je Oleu Jurgensenu kako bi se raspitao za njegovu zemlju. Gospodin Jurgensen uputio ga jeCarlu Heineu i Kabuo je tako potražio Carla. Razgovarali su i Kabuo je u tom razgovoru stekao dojam da Carlrazmišlja o tome pitanju. I tako je, u takvoj vjeri, čekao. Čekao je, a uvečer, 15. rujna, sudbina, slučajnost, dovelaga je kroz maglu do mjesta na Ship Channel Banku gdje je Carl stajao sa svojim brodom koji nije mogaopokrenuti. Kabuo je u tim okolnostima učinio sve što je mogao kako bi pomogao prijatelju kojeg je poznavao oddjetinjstva, dječaku s kojim je prije puno godina odlazio u ribolov. I na koncu, rekao je Nels, razgovarali su o zemljii riješili to pitanje. Kabuo Mivamoto potom je otišao svojim putem i nastavio loviti do zore. A sutradan se

našao u pritvoru.Sudu nije predočen nijedan dokaz, rekao je Nels Gudmundsson porotnicima, koji bi ukazivao na to da jeoptuženik planirao ubojstvo ili da je isplovio u potrazi za krvlju. Državno tužiteljstvo nije prikazalo ni djelićdokaza koji bi govorili o predumišljaju. Pred sud nije doveden nijedan svjedok koji bi posvjedočio ooptuženikovu raspoloženju u danima koji su prethodili Carlovoj smrti. Nitko nije sjedio uz Kabua u kakvoj gostionicii slušao ga kako psuje Carla Heinea ili objavljuje kako ga kani ubiti. Nije bilo nikakvih računa izprodavaonica u kojima bi tek nedavno bilo kupljeno oružje; nije bilo nikakvih bilješki u dnevniku ni telefonskihpoziva koje bi netko slučajno čuo, ni kasnonoćnih razgovora. Tužiteljstvo nije, izvan granica opravdane iutemeljene sumnje, dokazalo da se zločin za koji je ovaj čovjek optužen uistinu dogodio. Ovdje postoji i više odopravdane sumnje u to, pridodao je Nels, no i opravdana je sumnja posve dovoljna. Postoji utemeljena iopravdana sumnja, naglasio je, i stoga ga porota ne može okriviti.332

- Tužitelj je - nastavio je Nels Gudmundsson - svoj slučaj izgradio na pretpostavci da ćete vi, dame i gospodo,biti spremni prihvatiti argumente utemeljene na predrasudama. Od vas je zatražio da pomno pogledateoptuženikovo lice, pretpostavljajući da ćete u njemu, zbog toga što je japanskoga podrijetla, ugledati neprijatelja.Naposljetku, nije proteklo tako puno vremena otkako je naša zemlja ratovala s Carstvom izla-zećeg sunca injegovim strašnim, odlično uvježbanim vojnicima. Svi se sjećate filmskih novosti i ratnih filmova. Svi se sjećateužasa tih godina; gospodin Hooks računa na to. Računa na to da ćete se povesti za strastima koje je najboljeprepustiti ratu od prije deset godina. Računa na to da ćete se prisjetiti tog rata i u Kabuu Mivamotu vidjeti osobukoja je s njime povezana. A, dame i gospodo - ustrajavao je Nels Gudmundsson -prisjetimo se daje KabuoMivamoto uistinu povezan s tim ratom. Ovaj je čovjek odlikovani natporučnik vojske Sjedinjenih AmeričkihDržava, koji se borio za svoju domovinu - Sjedinjene Američke Države - na europskome bojištu. Ako nanjegovu licu primjećujete izostanak emocija, ako na njemu vidite nijemi ponos, znajte da su to ponos i prazninaratnoga veterana koji se vratio kući gdje gaje dočekalo ovo. Vratio se kući i našao se u ulozi žrtve predrasuda -ne dopustite da vas to zavede, na ovome suđenju uistinu je riječ o predrasudama - u zemlji za koju se borio i kojuje obranio.Dame i gospodo - nastavi Nels - moguće je da postoji nešto što se zove sudbina. Možda je, iz nedokučivihrazloga, Bog spustio pogled i omogućio optuženiku da dođe do ove prekretnice, u kojoj mu je život u vašimrukama. Neka nesreća zadesila je Carla Heinea u trenutku koji nije mogao biti nepovoljniji i nesretniji za

optuženoga. Pa ipak, to se dogodilo. To se dogodilo i Kabuo Mivamoto našao se na optuženičkoj klupi. Sadaovdje sjedi i očekuje vašu presudu u nadi da će, premda se sudbina okrenula protiv njega, ljudi biti razumni. Usvemiru ima stvari na koje ne možemo utjecati, a postoje i stvari na koje možemo ostvariti određeni utjecaj. Dokbudete zajedno razmatrali ovaj slučaj i donosili odluku, zadaća vam je ni pod koju se cijenu ne prepustiti svijetuu kojem stvari polaze krivim tokom iz čistog slučaja. Neka se sudbina, podudarnosti i slučaj udružuju i kujuzavjere; ljudska bića moraju se povoditi za razumom. I stoga oblik očiju Kabua Mivamota, zemlja u kojoj su serodili njegovi roditelji... sve to nikako ne smije utjecati na vašu odluku. Morate mu suditi jednostavno kaoAmerikancu, u očima našega pravosudnoga sustava posve ravnopravnome svim ostalim Amerikancima. Raditoga ste pozvani ovamo. To vam je dužnost.

333Ja sam star čovjek - nastavi Nels Gudmundsson. - Više ne mogu hodati kako valja, a jedno mi je oko slijepo.Muče me glavobolje i artritis u koljenima. Uza sve to, protekle sam se noći gotovo nasmrt smr-znuo, a danassam umoran, jer nisam sklopio oka. I stoga se, poput vas, nadam da ću večeras biti u toplome i da će ovoj mećavii patnjama doći kraj. Želio bih da mi se život ugodno nastavi još godinama. Ta posljednja želja, moram priznatisamome sebi, nije nešto na što mogu samo tako računati, jer ako ne izdahnem u sljedećih deset godina, svakakoću umrijeti u sljedećih dvadeset. Moj se život primakao kraju.Zašto vam to govorim? - upita tada Nels Gudmundsson, primičući se porotnicima i sada se već naginjući premanjima. - To vam govorim jer sam kao čovjek u godinama sklon promišljanju stvari u svjetlu smrti na način nakoji vi to obično ne činite. Ja sam vam poput putnika koji se spustio s Marsa i koji zapanjeno gleda dolje ipromatra što se ovdje događa. A vidim istu onu ljudsku slabost koja se prenosi s generacije na generaciju. Vidim,uvijek iznova, istu ljudsku krhkost. Međusobno se mrzimo; žrtve smo iracionalnoga straha. I u tijeku ljudskepovijesti nema ničega što bi ukazivalo na to da ćemo takvo stanje promijeniti. Ali... skrenuo sam s teme,priznajem. Želim samo reći da se u takvome svijetu možete osloniti samo na sebe same. Imate samo odluku kojumorate donijeti, svatko od vas sam za sebe. A hoćete li tom odlukom pripomoći ravnodušnim silama koje bezprestanka kuju urote protiv pravde? Ili ćete se suprotstaviti toj beskrajnoj plimi i unatoč njoj biti istinski ljudi? UBožje ime, u ime čovječnosti, ispunite svoju porotničku dužnost. Proglasite Kabua Mivamota nedužnim idopustite mu da se vrati kući, obitelji. Vratite ovog čovjeka ženi i djeci. Oslobodite ga, kao što vam to nalaže

dužnost. Sudac Lew Fielding pogledao je sa svog mjesta prema dolje, držeći vršak lijevog kažiprsta na nosu a bradom senaslanjajući na palac. Kao i uvijek, izgledao je umorno; činilo se da je budan protiv volje. U najboljem slučaju,izgledao je napola budno - kapci su se spuštali, usta bila otvorena. Sudac se osjećao nelagodno čitavogprijepodneva, mučio gaje osjećaj da nije dobro obavio dužnost, da je nevjesto vodio čitav postupak. Bio je točovjek koji se pridržava visokih profesionalnih načela, oprezan i promišljen, zahtjevan sudac koji strogo pazi naslovo zakona, koliko god to činio na uspavljujući način. Kako još nikada nije vodio suđenje za ubojstvo spredumišljajem, činilo mu se daje u vrlo osjetljivome334

položaju; odredi li porota daje optuženik kriv, odluka o tome hoće li biti obješen ovisit će samo o njemu.Sudac Lew Fielding sada se razbudio i, potežući togu, usporeni pogled usmjerio prema porotnicima. - Ovosuđenje - reče tada - sada se primaknulo svršetku i za samo nekoliko trenutaka vaša će dužnost biti povući se uprostoriju rezerviranu samo za vas i zajedno razmotriti sve činjenice kako biste donijeli presudu. U tom cilju,dame i gospodo, sud vam nalaže da u obzir uzmete i sljedeće...Kao prvo, da biste optuženog proglasili krivim, morate biti posve uvjereni u svaki element optužnice i to izvangranica svake, pa i najmanje, opravdane sumnje. Izvan područja opravdane sumnje, to vam mora biti jasno. Akou sebi opravdano sumnjate u nešto, ne možete okriviti optuženika. Ako u sebi osjećate opravdanu i realnunesigurnost u vezi s istinitošću navoda optužnice, optuženoga morate proglasiti nedužnim. Na to vas obvezujezakon. Koliko god u sebi osjećali potrebu da postupite drukčije, osuditi ga možete samo ako ste sigurni da je toispravan postupak izvan svake opravdane sumnje.Kao drugo - reče sudac - na umu morate imati konkretnu optužnicu i morate se posvetiti isključivo njoj. Pritomtrebate odrediti samo jedno: je li optuženik kriv ili nije za ubojstvo s predumišljajem, i ništa više. Utvrdite li daje kriv za nešto drugo - mržnju, napad, obično ubojstvo, ubojstvo u samoobrani, rezerviranost, strastvenost,ubojstvo iz nehaja - ništa od toga neće biti važno. Pitanje je je li ovaj čovjek, doveden pred vas, kriv za ubojstvos predumišljajem. A ubojstvo s predumišljajem, dame i gospodo, u sebi sadrži pitanje planirane nakane. Riječ jeo optužbi koja ukazuje na stanje svijesti u kojem okrivljenik hladnokrvno razmišlja i planira ubojstvo. 0 njemuunaprijed razmišlja i donosi svjesnu odluku. A upravo je to - reče sudac - glavna poteškoća porotnicima uovakvim slučajevima. Jer se razmišljanje i planiranje odvijaju u čovjekovu umu i ne mogu se izravno opaziti.Planiranje mora biti vidljivo iz dokaza - mora se vidjeti iz postupaka i riječi ljudi koji su pred vama

svjedočili, iznjihova držanja i govora i iz dokaza koji su vam predočeni. Kako biste optuženika proglasili krivim, morateutvrditi da je planirao i namjeravao počiniti ono za što ga tereti optužnica. Daje razmišljao i planirao ubojstvo, tovam mora biti jasno. Da je krenuo u potragu za žrtvom sa svjesnom nakanom provođenja isplaniranog ubojstva.Da se ono nije dogodilo u žaru trenutka ili kao slučajna posljedica sve nasilnijeg sukoba, nego kao čin kojeg jeisplanirao i proveo čovjek koji je zapravo i kanio izvesti ubojstvo. Stoga vas sud još jednom upućuje na to darazmatrate

335samo ubojstvo s predumišljajem i apsolutno ništa drugo. Morate izvan granica svake opravdane sumnje bitiuvjereni u jedno i isključivo jedno: da je optuženik u ovome slučaju kriv za ubojstvo prvoga stupnja, ubojstvo spredumišljajem.U ovome ste slučaju - nastavi sudac Lew Fielding - kao porotnici odabrani u vjeri da svatko od vas može, bezstraha, naklonosti, predrasuda i suosjećanja, trezvenim rasuđivanjem i čistom savješću, donijeti pravednupresudu na temelju dokaza predstavljenih u skladu s ovim uputama. Cilj našeg porotničkog sustava upravo i jestosigurati presudu s pomoću uspoređivanja stavova i rasprave među porotnicima - pod uvjetom da je taj postupakmoguće provesti razumno i sukladno savjesti i stavovima sviju njih. Svaki porotnik treba slušati, spreman narazmatranje mišljenja i argumenata ostalih porotnika. Zakon ne želi da porotnik u sobu za porotu uđe s čvrstimuvjerenjem o tome da će presuda odražavati njegovo trenutačno mišljenje o slučaju. Cilj ovog sustava nije ni toda porotnici zatvaraju uši pred raspravama i argumentima kolega porotnika, za koje se pretpostavlja da sujednako pravedni i inteligentni. Ukratko, morate se međusobno slušati. Ostanite objektivni, budite razumni.Sudac u tom trenutku načini stanku, svima omogućujući da te riječi posve dopru do njih. Potom je dopustiopogledu da se susretne s očima svakog od porotnika, na trenutak se zadržavajući na svakome. - Dame igospodo... - uzdahne potom. - Kako je riječ o krivičnome procesu, to vam mora biti jasno, vaša presuda - bilo dautvrdite da je optuženi kriv ili nedužan - mora se donijeti jednoglasno. Nema potrebe za žurbom i nema potrebeda bilo tko među vama ima osjećaj kako, za trajanja razmatranja dokaza, zadržava nas ostale. Sud vam unaprijedzahvaljuje što ste obavljali porotničku dužnost na ovome suđenju. Ostali smo bez struje i proveli ste teške noći uhotelu Amity Harbor. Nije bilo lako usredotočiti se na sve ovo dok ste se morali brinuti i pitati što vam je skućama, obiteljima i voljenima. Ova mećava - rekao je sudac - nadilazi naše moći, ali ishod ovog

suđenja ne.Njegov ishod sada ovisi o vama. Možete se povući i otpočeti s razmatranjem slučaja.30U tri poslije podne porotnici određeni za suđenje Kabuu Miya-motu izašli su jedan po jedan iz sudnice. Dvojicanovinara opasno su nagnuli stolce unatrag i ostali sjediti ruku sklopljenih iza glave, opušteno razgovarajući međusobom. Abel Martinson optuženiku je stavio lisice, a potom njegovoj supruzi dopustio da još jednom razgovarajuprije nego što će zatočenika povesti prema podrumu. - Bit ćeš slobodan - rekla je ona Kabuu. - Postupit ćeispravno... vidjet ćeš.- Ne znam - odvratio je njezin suprug. - No kako god bilo, volim te, Hatsue. Reci djeci da i njih volim.Nels Gudmundsson skupio je papire i spremio ih u aktovku. Ed Soames, u velikodušnome raspoloženju, ostavioje sudnicu otvorenu za javnost. Bilo mu je jasno da građani u gledalištu na raspolaganju nemaju nikakvo toplomjesto na koje bi mogli otići. Mnogi od njih sjedili su beživotno na klupama ili se tromo rasporedili hodnicima,raspravljajući o suđenju prigušeno i uz puno nagađanja. Ed je s rukama na leđima stajao kraj ulaza u odaje sucaFieldinga, u pokornome položaju kraljevskoga lakaja, nezainteresirano promatrajući sve oko sebe. S vremena navrijeme pogledao bi na sat.U gledalištu, Ishmael Chambers zamišljeno je prelistavao bilješke, svakih nekoliko trenutaka podižući pogledkako bi pogledao Hatsue Mivamoto. Dok ju je tog prijepodneva slušao kako svjedoči, bio je intenzivno svjestansvog prisnog poznavanja te žene: znao je što izražava svaki pokret, što znači svaka stanka. Ono što želi, uvidio jesada, jest upijati njezin miris i osjećati njezinu kosu u rukama. Osjećaj je bio još bolniji jer je nije imao i jer ju ježelio, poput želje za time da ponovno bude čitav i živi drukčiji život.Bilješke Philipa Milhollanda nalazile su se u prednjem lijevome džepu Ishmaelovih hlača i trebao je samo ustati,prići Edu Soamesu i338

zatražiti susret sa sucem Fieldingom. Potom izvaditi bilješke, rastvoriti ih i promatrati izraz Soamesova lica,potom ih ponovno uzeti od Soam-esa i kraj njega žurno ući u sučeve odaje. Lew Fielding tada bi stao žmirkatikroz svoje naočale, privlačeći svijećnjak na radnome stolu malo bliže - uz treperenje tanke svijeće - i na koncu bipreko naočala provirio prema njemu, u trenutku kada bi mu težina bilješki Philipa Milhollanda počela posvedopirati do svijesti. Teretni je brod izveo nagli zaokret u 1.42. Džepni sat Carla Heinea zaustavio se u 1.47.Činjenice su govorile same za sebe.Kako je ono rekao Nels Gudmundsson u svojoj završnoj riječi? Tužitelj je svoj slučaj izgradio na pretpostavci daćete vi, dame i gospodo, biti spremni prihvatiti argumente koji se temelje na predrasudama... Računa na to da

ćete se povesti za strastima koje je najbolje prepustiti ratu od prije deset godina. Ali deset godina zapravo uopćenije tako puno vremena i kako on može za sobom ostaviti strast kada je ona nastavila živjeti zasebnim,neovisnim životom, opipljiva poput fantomskoga uda koji tako dugo ne dopušta denervirati? Kako je bilo sudom, tako je bilo i s Hatsue. Hatsue mu je iz života oduzela povijest, jer je povijest hirovita i neosjetljiva naosobne žudnje. A tu je još bila i njegova majka s vjerom u Boga koji je nezainteresirano stajao po strani dok jeEric Bledsoe iskrvario u plićaku, a tu je još bio i onaj mladić na palubi broda-bolnice kojem je krv natapalaprepone.Ponovno je pogledao Hatsue. Stajala je usred malene skupine otočana japanskog podrijetla koji su se međusobnodošaptavali, pogledavali na satove i čekali. Pomno je promotrio njezinu plisiranu suknju, bluzu koju je nosila,bluzu s dugačkim šavovima koji su je nabirali na ramenima, kose čvrsto povezane na zatiljku, s jednostavnimšeširom u ruci. Sama ruka, opuštena i elegantna, i način na koji su joj gležnjevi pristajali u cipele, i uspravnostnjezinih leđa i njezino profinjeno, nepatvoreno držanje koji su ga se u početku, dok je još bio dijete, tolikodojmili. I okus soli na njezinim usnama onda kada ju je na trenutak dodirnuo svojim dječačkim usnama, dok sedržao za kutiju sa staklenim dnom. I potom svi oni trenuci kada joj je dodirivao tijelo i miris sve te cedrovine...Ustao je kako bi izišao, a u tom trenutku u dvorani se uključila rasvjeta. Prigušen usklik začuo se iz gledališta,stidljiv, oprezan otočki usklik; jedan od novinara uzdignuo je stisnute šake u zrak, Ed Soames kimnuo je inasmijao se. Sivu, sumornu boju koja se nadvijala nad čitav prostor, zamijenilo je svjetlo koje se u usporedbi sasvime dotada doimalo blistavim. - Struja - reče Nels Gudmundsson Ishmaelu. - Nikada nisam mislio da će mitoliko nedostajati.

339- Idite kući i malo odspavajte - reče mu Ishmael. - Uključite grijanje.Nels zatvori kopče na aktovci, uspravi je i položi na stol. - Uzgred -reče iznenada. - Jesam li ti ikada rekao,koliko mi je tvoj otac bio drag? Arthur je bio divan čovjek.- Da - reče Ishmael. - Jest.Nels povuče kožu na vratu i uzme aktovku. - No, da... - reče, zdravim okom promatrajući Ishmaela, dok mu jedrugo kružilo mahnito i bez cilja. - Pozdravi majku, to je čudesna žena. U međuvremenu, molimo se za pravednupresudu.- Da - reče Ishmael. - U redu.Ed Soames objavio je da će sudnica ostati otvorena do trenutka donošenja presude ili do šest poslije podne, štood toga dođe prvo. U šest će okupljene upoznati s trenutačnom situacijom.

U garderobi, Ishmael se zatekao kraj Hisaa Imade. Obojica su s mukom pokušavali navući zimske kapute. - Punohvala na pomoći - pozdravi ga Hisao. - Bilo nam puno bolje nego pješačiti. Puno se zahvalji-vamo.Izišli su na hodnik, gdje je Hatsue čekala naslonjena na zid, ruku duboko uvučenih u džepove kaputa. - Trebate liprijevoz? - upita Ishmael. - Ponovno idem u vašem smjeru. Do majke. Mogu vas povesti.- Ne - reče Hisao. - Puno hvala. Imamo prijevoz.Ishmael je tako stajao na hodniku i zakopčavao kaput. Zakopčao je tri gumba, započevši odozgo, a potom jestavio ruku u džep hlača i ostavio je da počiva na bilješkama Philipa Milhollanda.- Suđenje mojem suprugu nije pravedno - reče Hatsue. - To bi trebao objaviti u očevim novinama, Ishmael, i tona naslovnoj stranici. Njegove novine trebao bi upotrijebiti za to da kažeš istinu, znaš. Neka čitav otok vidi da tonije u redu. Svemu je uzrok samo to što smo Japanci.- To nisu očeve novine - odgovori joj Ishmael. - Moje su, Hatsue, ja ih izdajem. - Potom izvadi ruku i uz malopetljanja zakopča još jedan gumb. - Bit ću kod majke - reče joj zatim. - Ako želiš doći i sa mnom razgovarati otome, pronaći ćeš me ondje.Kada je izišao van primijetio je da je prestalo sniježiti - u zraku se još vidjela tek pokoja pahulja. Oporo zimskosunce prosijavalo je kroz oblake, a sjeverni vjetar bio je hladan i snažan. Sada se činilo da je hladnije negoujutro; zrak mu je žario nosnice. Vjetar i snijeg svemu su podarili čist izgled; Ishmael je čuo snijeg kako muškripi pod nogama; čuo se još i zvižduk vjetra i ništa više. Središte oluje, znao je, premjestilo se340

dalje; najgore je iza njih. Ipak, svijet je i dalje bio obuzet nekakvim slijepim kaosom - automobili prednjimkrajevima okrenuti prema pločnicima, ostavljeni ondje kamo su se nepredviđeno otklizali, u Harbor Stre-etubijela koloradska jela srušena u snijegu, otrgnutih grana, neke od njih zabodene u zemlju. Nastavio je hodati i nasuprotnoj strani ulice ugledao dva cedra. Iza njih, gradsko je pristanište bilo uglavnom preplavljeno, pod vodom.S vanjske strane stupovi su se bili istrgnuli, vjetar je šibao vanjske molove, a više od dvadeset brodova nabilo sena hrpu, jedni na druge, i na koncu na potopljene molove, gdje su ležali nagnuti i naslonjeni na vlastite konopceza vezanje.Korijenje bijele jele istrgnuto se iz zemlje i sada se uzdizalo poput zida visokog preko sedam metara, zida ponadkojeg se vidio čuperak snijegom pokrivene paprati i bršljana. Valovi s bijelim krijestama valjali su se međuprevrnutim brodicama, zbog čega su se one i molovi uzdizali i prevrtali. Krovovi kabina, vitla i brodske razmebili su pod debelim slojem snijega. S vremena na vrijeme morska bi se pjena prelila preko brodovlja i voda bi imtada zapljusnula udubljene prostore na stražnjoj palubi. Valovi i vjetar sada su nadirali snažno, a struja je utjecalakroz ulaz u luku; zelene grane srušenog drveća ležale su razasute čistim snijegom.

Ishmaelu se tada prvi put u životu učini da takav oblik razaranja može biti i lijep.Neumoljiva voda, pomahnitali vjetar, snijeg, srušeno drveće, brodovi odbačeni na potopljene molove - sve toizgledalo je okrutno i lijepo i kaotično. Na trenutak, ta gaje slika podsjetila na atol Tarawu i potporni zid na obalii polegnute palme koje su se povile pod detonacijama s brodskih topova. Bilo je to nešto čega se prisjećao iprečesto. Prema tome je sjećanju istodobno osjećao i odbojnost i privlačnost. Nije se želio sjećati i želio sesjećati. To nikako nije mogao objasniti.Tako je stajao i promatrao opustošenu luku, svjestan toga da posjeduje nešto nedodirljivo, nešto o čemu nitkodrugi nema pojma, ali i da istodobno nema ništa. Dvanaest je godina, znao je to, čekao. Čekao je uopće neznajući da čeka, a to čekanje preraslo je u nešto dublje. Čekao je dvanaest dugih godina.Istina je sada ležala u Ishmaelovu džepu, a on nije znao što bi s njom. Nije znao kako postupiti, a lakomislenostkoju je osjećao prema svemu bila mu je strana poput morske pjene koja je zapljuskivala snijegom pokrivenebrodove i stupove u pristaništu Amity Harbora, sada poplavljenome i pod vodom. Ni u čemu od toga nije bilonikakva odgovora - ni u brodovima polegnutima na bok, ni u bijeloj jeli koju je dotukao

341snijeg, ni u polomljenim granama cedrova. Osjećao je ledenu bezobzirnost koja mu je došla zaskočiti srce.Graditelj brodica koji je živio uz Woodhouse Cove Road - muškarac sijede brade po imenu Alexander Van Ness- bio je glavni krivac za odgađanje donošenja presude u suđenju Kabuu Mivamotu. Puna tri sata - do šest poslijepodne - ustrajavao je na istim nepopustljivim argumentima: upozorenja suca Fieldinga treba se pridržavati snajvećom mogućom ozbiljnošću i opravdana sumnja postoji. Dvanaestero porot-nika prepiralo se oko značenjariječi sumnja, potom oko značenja izraza opravdan, a zatim oko zajedničkog značenja te fraze. - No, dobro -zaključio je na koncu Alexander Van Ness - vjerojatno se sve svodi na osjećaj, zar ne? Ako osjećam nesigurnost,ako osjećam da sumnjam, to je jedino važno, ne?Ostalima se već činilo da se neće pomaknuti s mjesta, te su se, u pet četrdeset pet, već bili pripremili na još jednudugu noć u hotelu Amity Harbor i nužnost raspravljanja o tom pitanju s Alexanderom Van Nes-som i sutradan uosam ujutro.- Čuj me sada... - očajnički se trudio Harold Jensen. - Ni'ko nikada nije siguran u ništ'. Neopravdano je inerazumno biti tako magareći tvrdoglav. Ono što je razumno i opravdano dolazi od nas ostalih, ovdje okupljenih.Ti si taj koji je nerazuman, Alex.- Jasno mi je na što ciljaš - pridodao je Roger Porter. - Znam što želiš reći, Alex, i ja sam tako mislio o tome. Alipogledaj malo bolje i razmisli o čistim dokazima. O tome da je konopac za vezanje bio s njegova

broda. Da jekrv pronađena na njegovu harpunu. Uglavnom je lagao o zamjeni svog akumulatora i sličnim stvarima, bilo jesumnjivo. Jednostavno mi nije ništ' pokaz'o.- Ni meni - primetne Edith Twardzik. - Ni meni nije pokazao baš ništa. Sumnjivo je već i to kako je onako sjedioondje unutra i jednom prilikom šerifu rekao jedno, a onda kasnije promijenio pjesmu. Čovjek ne može samo tak'promijeniti pjesmu, a da se mi zbog toga ne zamislimo, gospodine Van Ness... ne držite li da taj čovjek laže?Alex Van Ness ljubazno se složio; optuženik je uistinu lagao. No zbog toga je samo lažac, a ne i ubojica. Nitkoga nije optužio za laganje.- Poslušaj me, evo, ovako... - reče tada Harold Jensen. - Što misliš, što čovjeka navodi na laž? Misliš da čovjekmora lagati kada nije učinio ništa što bi bilo vrijedno laži? Laž je svaki put maska, nešto što čo-342

vjek kaže kada ne želi da se dozna istina. Laži koje nam je ovaj čovjek ispričao o tome, govore nam da nešt'sigurno skriva, ne slažeš se s time?- U redu - reče im Alexander Van Ness. - U tom slučaju, pitanje je, što skriva? Skriva li nužno činjenicu dajeubojica? Je li to jedino što posve sigurno slijedi iz toga ili nešto drugo? Kažem vam da u određene stvarisumnjam, i to je sve što vam pokušavam objasniti. Ne da imate krivo, samo da u neke stvari nisam siguran isumnjam.- A sada poslušajte ovo - odvrati ljutito Edith Twardzik. - Pretpostavimo daje ne'ko prislonio pištolj uz glavuvašeg sina, i drugi pištolj uz glavu vaše žene. Kaže vam kako imate točno minutu da odlučite hoće li vam upucatisina ili ženu, koga treba ustrijeliti, a ako se ne odlučite, ubit će ih oboje. Naravno da će se kod vas javitiodređene sumnje, bez obzira na to kakvu odluku na koncu donijeli. Uvijek postoji nešto oko čega se čovjekmože gristi. No, u međuvremenu, dok se izjedate, čovjek se sprema povući oba otponca, i to je sve što je važno,ne? Nikada nećete razriješiti tu svoju sumnju i stoga se s njom treba suočiti bez okolišanja.- To je dobar primjer - odgovori Alex Van Ness. - Ali zapravo se ne nalazim u toj situaciji.- No, onda to pokušajte sagledati drukčije - reče Burke Lackham, pomoćni radnik na škuneru. - Nekakav velikistari komet ili komad Mjeseca mogao bi ovoga trena probiti krov i pasti ravno vama na glavu. Zato bi moždabilo bolje da se, za slučaj da se to dogodi, pomaknete. Možda bi bilo bolje da sumnjate je 1' vam siguran stolac.Ne možete sumnjati u sve, gospodine Van Ness. Ta vam sumnja nije ni razumna ni opravdana.- Bilo bi nerazumno da prijeđem u drugi stolac - reče Alex Van Ness. - Istome riziku bio bih izložen na svakomemjestu u ovoj sobi... istoj opasnosti u kakvoj si i ti, Burke. To ne zaslužuje nikakvu brigu.- Više ne razgovaramo o dokazima - reče im Harlan McQueen. - Svi ti zamišljeni primjeri ne vode nas nikamo.Kako ćemo ga uvjeriti u to što je opravdano ako ne razgovaramo o činjenicama koje je iznio

tužitelj, korak pokorak, o jednoj po jednoj? Čujte me, gospodine Van Ness, ne mislite da bi vam taj konopac za vezanje trebaonešto govoriti?- Mislim da i govori - reče Alex Van Ness. - Govori mi da je Kabuo Mivamoto vjerojatno bio na brodu CarlaHeinea. U vezi s time kod mene nema puno sumnji.- I to je već nešto - primijeti Edith Twardzik. - Barem nešto.- A onaj ribarski harpun... - reče Harlan McQueen. - Na njemu je bilo ljudske krvi, krvne grupe identične grupiCarla Heinea. Može li se to provući kraj vaših sumnji?

343- Osobito i ne sumnjam da je to bila Carlova krv - složi se Alex Van Ness. - Ali, lako je moguće da potječe iznjegove ruke. Mislim da postoji takva mogućnost.- Postoji mogućnost za sve. Ali vi dodajete jednu mogućnost odavde, drugu odande, previše stvari pretvara se umogućnosti, a sve ne mogu biti takve. Svijet se ne sastoji samo od podudarnosti. Ako nešto izgleda kao pas ihoda kao pas - naglasi Burke Latham - onda je najvjerojatnije daje to ipak pas, i to je sve o čemu se tu uopćemože govoriti.- Razgovaramo li sada o psima? - upita Alex Van Ness. - Kako smo došli do pasa?- No, dobro, a stoje s ovime? - upita Harlan McCjueen. - Optuženik je čuo za to da je pronađeno Carlovo tijelo ije li otišao šerifu i ispričao mu kako je protekle noći vidio Carla u ribolovu? Čak i pošto su ga pritvorili, upornoje ponavljao da uopće nema pojma o tome. A onda, kasnije, promijenio je priču i sve počeo objašnjavati timakumulatorom. Kasnije je promijenio čak i to, rekao je da je na svoj brod stavio rezervni akumulator, ali tek zavrijeme unakrsnog ispitivanja. Nakon toga ostaje samo pitanje kojoj priči povjerovati: njegovoj ili tužiteljevoj, ameni se nekako čini da mu teško mogu vjerovati.- Ni ja ne vjerujem nijednoj njegovoj riječi - reče Ruth Parkinson ljutito. - Završimo već jednom s time,gospodine Van Ness. Prestanite biti toliko nerazumni.Alex Van Ness protrlja bradu i uzdahne. - Nije stvar u tome da je mene nemoguće uvjeriti - reče im. - Nisamtoliko tvrdoglav da bi me bilo nemoguće navesti na to da progledam. Vas je jedanaest, a ja sam sam. Pretvoriosam se u uho i poslušat ću sve što imate reći. Ali neću se toliko žuriti i ući u sudnicu dok još uvijek osjećamnešto što smatram opravdanom sumnjom i optuženika osuditi na vješala ili pedeset godina zatvora. Trebate seudobno smjestiti i opustiti, gospođo Parkinson. Takvu odluku ne možemo požurivati.- Ovdje smo već gotovo tri sata - reče Burke Latham. - Želite reći da se može raditi i sporije?- Konopac za vezanje i harpun - ponovi Harlan McQueen. - Jeste li uz nas u tim stvarima, gospodine Van Ness?Možemo li krenuti dalje od toga?- Konopac je u redu, to vam mogu priznati. Harpun možda, ali pretpostavimo da ću se složiti s

vama. Kamo mevodite dalje?- Različite priče koje je ispričao. Tužitelj ga je istinski stjerao u kut s ona dva akumulatora pronađena na njegovubrodu. Da je jedan doista posudio Carlu Heineu, trebao je imati samo jedan.344

- Rekao je da gaje zamijenio. To je posve dobro objasnio. Time je...- To je dodao u posljednji čas - prekine ga McQueen. - To je izmislio tek kada se našao u kutu, ne? Imao jepoprilično lijepo smišljenu priču, no taj je detalj izostavio.- Istina - reče Alexander Van Ness. - Trebao je imati samo jedan akumulator. No pretpostavimo daje uistinuprešao na Carlov brod... možda je želio razgovarati o toj zemlji, možda ga je Carl napao, možda je to biloubojstvo počinjeno u samoobrani ili možda ubojstvo iz nehaja, prepirka koja se otela nadzoru... po čemu znamodaje to bilo ubojstvo s predumišljajem, unaprijed isplanirano? U redu, moguće je daje optuženik skrivio nešto, alimožda ne to za stoje optužen. Kako možemo znati da je na Carlov brod došao s nakanom da ga ubije?- Čuo si što su rekli svi oni ribari - odgovori mu Roger Porter. - Na otvorenome moru ni'ko nikada ne prelazi natuđi brod osim u neuobičajenim okolnostima i hitnim prilikama. Ne bi prešao na drugi brod samo radi razgovora,je 1' ti jasno? Ribari to tako ne rade.- Ako prelaze samo u hitnim slučajevima - reče Alex - onda mi je priča o akumulatoru vrlo logična. Prazanakumulator... to je neuobičajena i hitna situacija. To se nekako poklapa s njegovom pričom.- No, hajde, molim vas - reče Edith Twardzik. - Harlan ima pravo u vezi s pričom o akumulatoru. Mivamotosigurno nije posudio akumulator Carlu, jer bi inače na brodu imao samo jedan. Ta priča o akumulatorujednostavno ne drži vodu.- To je bila obična varka - objasni Burke Latham. - Upravo onak' kak' je to ispričao tužitelj. Mivamoto sepretvarao daje ostao na pučini, da ne može pokrenuti brod, doplutao je točno do Carla i zaskočio ga. To je jedinotočno objašnjenje.- To me od njega ne bi iznenadilo - reče Roger Porter. - Meni taj čovjek izgleda vraški podmuklo.- Ta varka... - reče Alex Van Ness. - Meni je to jednostavno malo prenategnuto. Doplutati tako iz magle i totočno na čovjeka kojeg namjeravate ubiti. Tako se nalazite na brodu, usred noći, magla je gusta poput krem-juhe,i gušća, a vi očekujete da ćete samo tako lijepo doplutati na pravo mjesto i pronaći brod koji tražite? Meni je toprenategnuto.U šest poslije podne Ed Soames službeno je objavio: porotnici su prekinuli vijećanje i nastavljaju ujutro. Zasadanisu donijeli presudu. Upravna zgrada okruga bit će zatvorena, dodao je. Svi neka pođu kući i dobro senaspavaju, uključe grijanje. Žele li doznati kakva je situacija, mogu se vratiti u devet ujutro.

345Porotnici su večerali u hotelu Amity Harbor i razgovarali o drugim temama. Alexander Van Ness jeo je polako ipromišljeno, često ubrusom brišući ruke i, posve bez riječi, ostalima upućujući osmijehe.31Na području South Beacha još nije bilo struje i dok se vozio kroza snijeg, Ishmael Chambers pogledavao jesvijećama osvijetljene prozore kuća koje je poznavao još iz djetinjstva. Englundovi, Gunnar Torval, VerdaCarmichael, Arnold Kruger, Hansenovi, Svvert-senovi, Bob Timmons, Crowovi, Dale Papineau, VirginiaGatewood i Etheringtonovi iz Seattlea, koji su se prije sedam godina trajno doselili na otok; pretpostavljao je daim je sada zbog toga žao. Tridesetak centimetara dugačke ledenice visjele su im s krova, a snijeg je u nanosimaležao na sjevernoj strani njihove kuće: trebali su ostati turisti. Supružnici Crowe preminuli su još prije višegodina, a njihov sin Nicholas nastavio je živjeti na imanju, i dalje ustrajno vodeći rat oko međe s Bobom Timmonsom,kojeg je sada mučila upala nožnih vena i koji je ukočenim korakom odlazio raščišćavati otpale granemeđu svojim cedrovima. Nije se promijenilo ništa i promijenilo se sve. Dale Papineau i dalje se previšezagledavao u čašicu i praktički bio bez novca. Verde Carmichael više nije bilo.Ishmael je majku i ovoga puta zatekao za kuhinjskim stolom, kako uz svjetiljku čita posljednje poglavljeRazuma i osjećaja i pije čaj sa šećerom i limunovim koncentratom. U kući je na sebi imala kaput i čizme, a licejoj je bez šminke izgledalo beživotno i staro, zbog čega mu se ispričala. - Tako starim... - priznala je. -Tujednostavno nema pomoći. - Potom mu je, jednako kao i prošli put, poslužila juhu, a on je njoj ispričao kakoporota nije donijela presudu i kako su se u gradu ponovno uključila svjetla i kako je olujni vjetar opustošiopristanište. Njegova je majka ljutito govorila o mogućnosti da se porotnici povedu za mržnjom i predrasudama;nadala se da bi Ishmael u tom slučaju napisao uvodnik. Na njegovim je novinama, rekla je, u takvim trenucimaodgovornost; njegov je otac to znao. Ishmael je kimnuo i složio se s njom; napisat će snažanuvodnik. Potom joj je predložio da prenoće u njegovu stanu, s električnim grijanjem i toplom vodom. Njegova jemajka samo odmahnula glavom, tvrdeći kako joj je dobro i kako će ostati u South Beachu; budu li željeli, ujutromogu otići u Amity Harbor. I tako je Ishmael kuhinjski štednjak napunio drvima i objesio kaput u ormar upredsoblju. Bilješke Philipa Milhollanda ostale su mu u džepu hlača.U osam sati došla je struja i odmah je uključio grijanje. Nakon toga, obilazio je kuću, gasio svjetla i otvaraopodne grijače. Cijevi će se, znao je, sada početi odmrzavati, i on odluči sjesti i osluškivati kuću dok se vraća uuobičajeno stanje. Spravio je čaj i odnio ga u nekadašnju očevu radnu sobu, sobu iz koje su se danju vidjeli morei rododendroni koje je otac obožavao. U tišini je sjedio za očevim radnim stolom, u očevu

naslonjaču, uza samojednu uključenu svjetiljku. Čekao je dok je peć malo--pomalo zagrijavala kuću, a onda začuo vodu kako sepokreće u cijevima i počinje kapati iz slavina koje je ostavio otvorenima. Pričekao je još malo, a onda ponovnoobišao kuću, kako bi se uvjerio daje pritisak posvuda dovoljno jak, i zatvorio slavine. Činilo se daje sve u redu.U devet uvečer majka gaje poljubila u obraz i rekla mu da odlazi u postelju. Ishmael se vratio čaju u radnoj sobi,gdje se zamislio nad očevim knjigama. Otac mu je, kao i majka, bio strastveni čitač, premda se njegovopoimanje dobre literature razlikovalo od njezina; uglavnom je bio znatno manje predan romanima, iako je i njihpročitao popriličan broj. Knjige su mu bile uredno posložene na staklom zatvorenim policama četiriju divovskihhrastovih ormara: sabrani Shakespeare, Jef-fersonovi eseji, Thoreau, Paine, Rousseau, Crevecoeur, Locke,Emerson, Hawthorne, Melville, Twain, Dickens, Tolstoj. Henri Bergson, NVilliam James, Danvin, Buffon,Lyell, Charles Lamb, sir Francis Bacon, lord Chesterton. Swift, Pope, Defoe, Stevenson, sv. Augustin, Aristotel,Vergilije, Plutarh. Platon, Sofoklo, Homer, Drvden, Coleridge, Shelley, Shaw. Povijest države Washington,Povijest Olimpijskoga poluotoka, Povijest okruga Island, Vrtovi i uređivanje parkova, Znanstveno poljodjelstvo,Briga i uzgoj voćaka i ukrasnoga grmlja.Njegov je otac obožavao svoje drveće. Samozatajno se brinuo za jabuke i rododendrone, perzijske ljiljane idudove, nasade povrća i cvijeća. Za jesenskih poslijepodneva moglo ga se zateći s grabljama u rukama, ilimožda batom za kalanje. Jedne je godine obojio strehe i uspravne krovne prozore, daske na pročelju i sjenovitiljetni trijem, radeći polako, uživajući u poslu. Nikada se nije žurio. Nije želio ostavljati dojam da želi neštodrugo. Uvečer je čitao i drijemao uz vatru ili polako radio za pisaćim stolom. U njegovoj radnoj sobi na podu su se nalazila dva velika ka-rastanska saga, istkana u nekomplaninskome selu u Turskoj, dar vojnika s kojim se rame uz rame, davno, borio u šumi Belleau. I jedan i drugiimali su pomno iščešljane rese sa čvorovima, stilizirane rubove s uzorkom irisa, bogate ukrase u oblikumedaljona i sićušne zupce usred motiva povezanih kola sa po osam žbica, sve to crvenosmeđe i vatrenonarančasteboje. I radni je stol bio ugodan - otac gaje izradio sam. Bila je to divovska ploha od trešnjevine,veličine stola u blagovaonici kakvog engleskog baruna; zatamnjeno staklo prekrivalo je veći dio površine.Ishmael se sjećao oca kako radi za tim stolom, s uredno posloženim fasciklima raspoređenima pred sobom, sažutim notesom položenim zdesna, mnoštvom gusto išaranih kartica, tankog sjajnog papira za pisanje na stroju, izlaćanog i bijelog, debelim rječnikom na stalku, još debljim rječnikom sinonima i teškim crnim pisaćim strojemmarke Underwood, sa stolnom svjetiljkom navučenom nisko nad tipke, sjećao se oca kako trepće

kroz bifokalnenaočale, polako i bezizražajno, sav utonuo u te svoje riječi, kako lebdi u tom oblaku mekoga svjetla. Lice mu jebilo blagonaklono, usamljeno, ustrajno i Ishmael se sada okrene kako bi ga bolje pogledao, jer Arthurov jeportret stajao na zidu lijevo od ormara s knjigama. Ondje je sjedio sa svojim visokim, krutim ovratnikom, nestariji od dvadeset-dvadeset jedne godine, taj mladi drvosječa koji je dobio slobodan dan i došao u grad. Ishmaelje znao da se njegov otac prihvatio posla drvosječe uz romantičnu predodžbu o veličanstvenosti takvog života, nataj posao isprva gledajući kao na nešto neizmjerno junačko, u skladu s duhom širenja na zapad. S vremenom jenadrastao taj stav i večeri stao provoditi u čitanju; san ga je hvatao poput mračne šape dok su se drugi mladićioblijevali alkoholom. Školovao se u slobodno vrijeme, štedio novac prostodušnošću dostojnom jednog HoratiaAlgera10, pokrenuo vlastite novine, otišao u rat, vratio se kući, ustrajno nastavio dalje. Sam je izgradio kuću,izvlačeći kamen iz rijeke, režući drvenu gradu, kao muškarac iznimne i čudesne snage još i na pragu pedesetih.Nije mu smetalo pisati o vrtlarskim temama, izvještaje sa sastanaka školskih odbora, obavijesti o izložbamakonja, objave zlatnih pirova - plijevio ih je jednako pomno kao stoje plijevio živice oko kuće, uobličujući ihkako bi se što više približili savršenstvu. U najboljem slučaju, bio je izmučeni uvodničar; nije bio u stanju posvese odati poslu kada je nešto trebalo osuditi.111 Tip siromašnog junaka (lik iz romana Horatija Algera) koji do uspjeha i bogatstva dolazi poštenjem imarljivošću.1350

Jer, jasno je prepoznao ograničenja i sivilo svijeta, a upravo je zbog toga i zavolio život na otoku, onako okruženmorem, život koji otočanima nameće određene dužnosti i uvjete strane stanovnicima kopna. Neprijatelj na otokuzauvijek ostaje neprijateljem, volio je podsjećati sina. Na otoku nema utapanja u anonimno sivilo, nemasrodnoga društva na koje se čovjek može prebaciti. Od otočana se zahtijeva, to od njih traži sama narav njihovakrajobraza, da iz trenutka u trenutak paze na svaki korak. Nitko neće samo tako pogaziti tuđe emocije ondje gdjemore posvuda oplakuje beskrajnu obalu. A to je istodobno i dobro i loše - dobro jer znači da većina ljudi pazi,loše jer to znači ograničenost duha, previše toga zadržanoga unutra, žaljenje i mračno mozganje u tišini, to značidaje riječ o svijetu čiji stanovnici koračaju bojažljivo, u strahu od otvaranja. Okruženi poštovanjem i brižni,službeni na svakom koraku, bili su zatvoreni i odvojeni od dubokih međudjelovanja svojih umova. Nisu moglislobodno govoriti, jer su bili stiješnjeni u kut: kamo god se okrenuli vidjeli su samo vodu i vodu i

vodu,beskrajnu površinu vode u kojoj se mogu utopiti. Suspregnuta daha, koračali su oprezno i zbog toga su iznutrabili takvi, skučeni i mali, dobri susjedi.Arthur je priznao kako mu se ne sviđaju ali i kako prema njima istodobno osjeća duboku ljubav. Je li takvo štouopće moguće? Od svojih se otočana nada najboljemu, tvrdio je, pun povjerenja u to da će im Bog voditi srca,premda je znao da su skloni mržnji.Ishmaelu je sada, dok je sjedio za očevim stolom, postalo jasno kako je došao do identičnog pogleda na stvari.On je, sinulo mu je, pravi očev sin koji, eto, upravo sada, mračno razmišlja sjedeći u istom stolcu vretenastihnogu i naslona u kojem je tako mračno mozgao i njegov otac.Ishmael se sjećao kako je jednog poslijepodneva s ocem obilazio prostor na kojem se održavao Festival jagoda.Bili su u potrazi za fotografijama i prikladnim izjavama. U tri poslije podne sunce se već spustilo nad zapadnigol srednjoškolskoga igrališta za football. Povlačenje konopca, skakanje u vrećama i utrke parova povezanihnogu bile su završene, tako daje sve već nekako bila obavila neizbježna tromost i gdjegdje se vidjelo kakoodrasli muškarci spavaju u travi s novinama navučenima preko lica. Mnogi od sudionika piknika bili su se prejelii sada su tako nepokretni i otupjeli sjedili na suncu koje je čitavome prizoru pridavalo jasan, čist sjaj, odsjaj togprodornog otočkog ljetnoga svjetla. Miris prženog lososova mesa ustajalo je lebdio u zraku, ponešto gorak ijedak od dima spaljenog johina lišća koje je dugo tinjalo, poput kakve nevidljive strehe, nepomično senadvijajući nad iscrpljenim slavljenicima.

351IIIshmael je koračao uz oca, prolazeći kraj unajmljenih štandova na kojima su se prodavali jednostavni kolači,kokice u vrećicama, jabuke s karamelom, prema izložbi jagoda. A onda je otac zastao kako bi prinio fotoaparatoku i snimio plodove zbog kojih je i organizirana čitava manifestacija, istodobno, vireći kroz objektiv, irazgovarajući: - Gospodine Fukida - zazvao je. - Rekordna godina za jagode. Kako se drže cijene?Gospodin Fukida, stari farmer otvrdnule kože lica, u radničkim hlačama s naramenicama i kapi sa zaslonom,odgovorio je na engleskom odviše odmjerenome, odviše besprijekornome. - Cijene su vrlo dobre -rekao je. -Štoviše, odlične, plodovi se prodaju vrlo dobro. Gospođa Chambers upravo je kupila šesnaest kutija.- Tako... - rekao je Arthur. - Šesnaest kutija. U tom slučaju nema sumnje da će me pozvati u pomoć. Smijem livas zamoliti, gospodine Fukida, da se pomaknete malo ulijevo? Ovo bi trebala biti odlična fotografija, vi i vašepredivno aranžirane jagode.

Gospodin Fukida, prisjećao se Ishmael, izgledao je kao da nema očiju. Kapci su mu bili gotovo posve spojeni; svremena na vrijeme između njih bi se pojavila tek pokoja sićušna suza. Probijajući se preko dubokih bora nanjegovu licu, na koncu bi zastala kao svjetlucava točka na jagodičnim kostima, jedinim izbočenjima na inačeispijenu licu. Oko njega se širio miris đumbira i tonika od lukova korijena, a kada bi se nasmiješio - zubi su mubili veliki poput starog kamenja na obali - i miris češnjaka u prahu.- Gospođa Chambers pripravit će odličan pekmez - rekao je tada Arthur, glasom ne izražavajući ponos. Potom jeodmahnuo glavom, iskrenom se gorljivošću diveći izloženim plodovima; kraljevskome obilju jagoda posloženihna preokrenutim cedrovim sandučićima, krupnim, teškim i mirisnim, zagasitogrimiznim i čvrsta oblika. - Moglibiste ih poslužiti i kraljici - rekao je Arthur. - Svaka vam čast.- Dobro tlo. Dovoljno kiše. Sunce. Šestero djece.- Zasigurno postoji i tajna koju ne spominjete. I sam sam pokušao uzgajati jagode, nekoliko puta, uglavnom ujednakim uvjetima.- Više djece - rekao je gospodin Fukida i nacerio se tako da su mu zlatne navlake zablistale na suncu. - Višedjece, da, u tome je tajna. To je važno, gospodine Chambers.- No, da, pokušavali smo - rekao je Arthur. - I te kako smo pokušavali, sam Svevišnji zna. No, moj Ishmael, mojdječak Ishmael... lako vrijedi i za dvojicu dječaka, za trojicu! U njega polažemo velike nade.352

- O, da - rekao je tada gospodin Fukida. - I mi mu želimo puno sreće. Vjerujemo da je i njegovo srce snažno, kaoočevo. Vaš je sin vrlo dobar mladić.Ishmael se izlizanim stubama uspeo do sobe u kojoj je spavao toliko godina i iz kutije u ormaru izvukao knjigu obrodovima. U njoj se nalazila omotnica s povratnom adresom Kennvja Yamashite, poštanska marka zalijepljenanaglavce, njezina ravnomjerna slova. U omotnici je bilo pismo ispisano na rižinu papiru, pismo koje je nakonsvih tih godina brzo blijedjelo, krhko poput otpaloga lišća zimi. Svojom jedinom rukom za samo nekolikosekundi mogao bi zgužvati Hatsuino pismo i pretvoriti ga u trunke prašine, zauvijek izbrisati poruku koju jenosilo. "Ne volim te, Ishmael... Kada smo se posljednji put našli u cedru i kada sam osjetila kako ti se tijelo mičeuz mene, posve sam pouzdano shvatila daje sve to pogrešno. Znala sam da nas dvoje zajedno nikako ne bismomogli biti 'ono pravo'..."Pročitao je pismo i drugi put, sada gravitirajući prema posljednjim riječima: "Želim ti uistinu sve najbolje,Ishmael. Imaš veliko srce i dobar si i ljubazan. Znam da ćeš u ovome svijetu učiniti velike stvari, ali sada se moramoprostiti od tebe. Nastavit ću živjeti koliko bolje budem mogla, a nadam se da ćeš i ti postupiti jednakotako".

Ali rat, ruka, tijek stvari - zbog svega toga srce mu je postalo neusporedivo manje. Uopće nije krenuo dalje. Nijeučinio ničega velikoga, već je, umjesto toga, izvještavao o asfaltiranjima cesta, sastancima kluba vrtlara,učenicima-sportašima. Sada je već godinama plutao niza struju, riječima ispunjavajući stranice svojih novina,neprestance se zakopavajući u nešto sigurno, što god to bilo, za tisak slažući trajektni red vožnje, rasporedizmjena plime i oseke, male oglase. Stoga su njezini pogledi sada možda značili upravo to, u onim rijetkimprilikama kada bi ga pogledala - u njezinim očima smanjio se tako potpuno, nije ostao dosljedan sebi. Pročitao jenjezino pismo još jednom i shvatio da mu se nekoć divila, da je u njemu postojalo nešto na čemu mu je bilazahvalna čak i unatoč tome što ga nije mogla voljeti. Bio je to dio njegove ličnosti koji se s godinama izgubio,bio je to dio bez kojeg je ostao.Odložio je pismo u kutiju i ponovno se spustio u prizemlje. Majka je, utvrdio je, spavala u svome krevetu i jedvačujno hrkala; bilo je to neskladno hripanje u njezinu grlu; obasjana svjetlom s hodnika izgledala je vrlo staro,obraza utonula u jastuk, kape za spavanje spuštene nisko na čelo. Lice joj je bilo prošarano borama i dok ih jepromatrao, još je dublje osjetio koliko će mu nedostajati kada se preseli na drugi svijet. Nije

353bilo važno slaže li se s njom o pitanju vjere. Naprotiv, bila je riječ samo o tome da mu je to, na koncu, majka i daga nije prestala voljeti. Njegovi dolasci u South Beach, spoznao je sada, podjednako služe i njegovu i njezinusrcu; godinama se zavaravao nastojeći misliti kako je drukčije. Držao se kao da njezina smrt jednoga dana -jerjednoga dana morat će se suočiti s činjenicom da njezinom smrću ostaje sam na svijetu - pred njega nećepostaviti nikakve poteškoće.Pod zvijezdama, u zimskome kaputu, izišao je na hladnoću. Noge su mu same krenule kroz cedrovu šumu. Podpokrovom od grana udisao je onaj stari miomiris mjesta iz mladosti i čisti miris novoga snijega. Ovdje, poddrvećem, bio je svjež i netaknut. Povijao je grane cedrova, a nebo iznad njih bilo je besprijekorno čisto,prosinačko, zvijezde zamrznute točke svjetla. Slijedio je noge do mjesta na kojem je staza dolazila do obale -gdje je ljeti cvjetao pravi zid kozje krvi, prošaran ružičastim malinama i divljim ružama - i kroz udolje snijegompokrivene paprati presjekao do šupljeg cedra svoje mladosti.Nekoliko minuta odsjedio je u deblu, čvrsto omotan kaputom. Osluškivao je svijet utišan snijegom; nije se čuloapsolutno ništa. Ne-čujnost svijeta ustrajno mu je odjekivala u ušima dok mu je do svijesti dopirala činjenica dane pripada onamo, da mu u tome deblu više nije mjesto. Neki puno mlađi od njega trebali bi otkriti to stablo,

čvrsto ga se držati kao svoje najsvetije tajne, poput njega i Hatsue. Njih bi to deblo moglo obraniti od onoga štosada jednostavno nije mogao ne vidjeti posve jasno: svijet je nijem i hladan i pust, a upravo u tome krije senjegova užasna ljepota.Ustao je i pošao dalje, izišao iz šume i našao se na poljima Imadinih. Put se jasno nazirao među redovimasnijegom pokrivenih jagoda i on je sada njime koračao uza svjetlo zvijezda koje se odbijalo od snijega, kupajućisve uokolo vodenastim sjajem. Na koncu se našao na trijemu Imadinih i potom u njihovoj dnevnoj sobi, sjedeći sHatsue i njezinim roditeljima ondje gdje još nikada nije bio. Hatsue je sjedila uz njega, odmah do njega, blizu, uspavaćici i starom očevu kućnome ogrtaču, kose okupane svjetlom i spuštene niz leđa, kose koja joj se ukaskadama spuštala do bokova. Uvukao je ruku u džep i iz njega izvadio bilješke koje je Philip Milhollandnapisao 16. rujna. Objasnio je što znače stenograf-ski znaci i zastoje došao u pola jedanaest uvečer kako bi snjom razgovarao nakon svih tih godina.32Nije bilo načina da nazovu Lewa Fieldinga i priopće mu novosti, jer telefoni nisu radili na čitavome područjuSouth Beacha. Stoga su njih četvero, u rukama držeći šalice sa zelenim čajem, uz valjkastu peć koja je šaputala ipucketala u kutu, tiho razgovarali o suđenju Kabuu Mivamotu, koje je, već danima, za njih bila jedina mogućatema. Sada je već bilo kasno, u sobi je bilo vrlo toplo, vanjski svijet zamrznut i okupan svjetlom zvijezda, aIshmael je Hatsue, Hisau i Fujiko ispričao kako je kao novinar koji je pratio suđenje u Seattleu gotovo posveuvjeren u ovakav razvoj događaja: bilješke Philipa Milhollanda pri-silit će suca Fieldinga da odredi ponavljanjesudskoga postupka. Sudac će poništiti ovo suđenje.Hatsue se prisjetila daje tijekom svog iskaza šerif rekao kako je pronašao šalicu s kavom - polegnutu, objasnio ješerif tada - na podu u kabini Carla Heinea. To znači, rekla je ona, da je teretni brod usred noći zaljuljao Carlovuribaricu - nešto je srušilo šalicu, a kako je Carl više nije podignuo, bilo je izvjesno daje isto to nešto oborilo injega. Tako jednostavno mora biti, ponovila je. Tužbu protiv njezina supruga treba jednostavno odbaciti.Prolivena kava zapravo ne dokazuje puno toga, Fujiko je nastojala navesti kćer da uvidi tu činjenicu. Hisao je,slažući se, odmahivao glavom. Mora se pronaći još nešto uz prolivenu kavu, rekao je. Pred Kabu-om je neštojako veliko. Kako bi se izvukao iz zatvora, trebat će mu više od srušene šalice kave.Fujiko je ponovno pomno napunila Ishmaelovu šalicu i upitala ga kako mu je majka. Rekla mu je kako jeoduvijek silno cijenila njegovu obitelj. Pohvalila je Ishmaela zbog kvalitete njegovih novina. Donijela je pladanjs keksima od maslaca i usrdno ga zamolila da ih kuša. A onda je na koncu Hatsuino dijete počelo plakati - jasno

su ga čuli iz jedne od stražnjih soba - i Fujiko se izgubila. ..... .356

Neposredno nakon ponoći Ishmael je ustao kako bi pošao kući. Rukujući se s Hisaom, zahvalio mu je na čajumoleći ga da u njegovo ime zahvali i Fujiko. Potom je izišao. Hatsue je za njim pošla na trijem, u gumenimčizmama i starom očevu kućnome ogrtaču, sada s rukama duboko u džepovima, dok joj se para iz usta uoblacima uzdizala preko nosa i obraza. - Ishmael - reče mu. - Zahvalna sam ti.- Čuj me... - odvrati on. - Kada budeš stara i prisjećala se prošlih vremena, nadam se da ćeš me se barem malosjetiti. Ja sam...- Da - reče Hatsue. - Hoću.Potom mu se primaknula i, s rukama i dalje duboko u džepovima, poljubila ga tako nježno da mu se činilo da jeto tek nekakav šapat na obrazu. - Pronađi nekoga i oženi se - reče mu ona tada. - Rađaj djecu, Ishmael. Živi.Majka ga je ujutro probudila u pola sedam, govoreći mu kako ga traži optuženikova supruga, čeka ga u kuhinji.Ishmael je ustao i umio lice hladnom vodom, odjenuo se i oprao zube. Kada je sišao u prizemlje, majka je stajalauz kuhinjski štednjak, a Hatsue je sjedila za stolom i polako pila kavu. Ugledavši je, još se jednom prisjetio kakoga je sinoć nježno poljubila. - Želite li da iziđem? - upitala je njegova majka i dalje stojeći uza štednjak. - Otićiću, dakako, tako da možete razgovarati.- Otići ćemo u radnu sobu - odgovori joj Ishmael. - Kako bi bilo da odemo u radnu sobu, gospođo Mivamoto?Možemo li otići onamo?- Ponesi kavu - predloži joj njegova majka. - Najprije ću ti ipak napuniti šalicu.Pošli su u radnu sobu, Ishmael prvi, Hatsue za njim. Prvo jutarnje svjetlo - zimska narančasta boja koja jeprošarala nebo - pojavljivala se visoko i daleko na pučini, nad slanom vodom, jedva primjetna kroz olovnaprozorska stakla. Svi rododendroni bili su povinuti od snijega; sa streha su visjele ledene sige. Činilo se dajenekakav bijeli mir posve obuzeo čitav krajolik.Hatsue je kosu bila isplela u dugačku pletenicu, blistavu, tamnu i debelu. Nosila je vuneni pulover s krupnoispletenim rebrima, mornaričke radne hlače i ribarske čizme i sada je stajala zagledana u Arthurov portret izdavnih vremena, kada je bio drvosječa. - Posve ste isti - reče sada Ishmaelu. - Uvijek mi se činilo da si isti otac...osobito u očima.- Nisi ovamo došla kroz mrak i snijeg samo da bi mi rekla koliko sam sličan ocu - reče joj Ishmael. - Što mi želišreći?

357- Čitavu sam noć razmišljala o tome - reče Hatsue. - Sjećaš li se je moj suprug svjedočio pred sudom? Rekao jedaje Carl imao istaknutu svjetiljku. Petrolejsku svjetiljku svezanu za jarbol. Da ju je gore postavio

zbog toga štomu nisu radila svjetla. Visoko na jarbol učvrstio je ručnu petrolejku.Hatsue načas protrlja ruke, a onda ih ponovno lagano razdvoji. - Stoga sam mislila... - reče potom Ishmaelu - akoje ta svjetiljka i dalje gore, sada, ne bi li to značilo da su mu akumulatori uistinu bili prazni? Recimo da pogledašCarlov jarbol i na njemu ugledaš povezanu petrolejsku svjetiljku, upravo onako kako je rekao Kabuo. Ne bi li tito nešto govorilo? Da mu svjetla nisu radila i da je na jarbol svezao petrolejsku svjetiljku, kao svojevrsnusigurnosnu mjeru? Ne misliš li da bi se time nešto dokazalo?Ishmael sjedne na rub očeva radnog stola, počeše bradu i stane razmišljati o njezinim riječima. U izvještaju ArtaMorana, koliko se sjećao, nije bilo ni riječi o nekakvoj petrolejskoj svjetiljci učvršćenoj visoko na Carlovujarbolu, no, s druge strane, moguće je da ju je Art previdio. Takvo što bilo je moguće. U svakom slučaju,vrijedilo je utvrditi kako stoje stvari.- U redu - reče Ishmael. - Pođimo u grad. Pođimo i pogledajmo.Krenuli su DeSotom, snijegom obavljenim cestama ukrašenima slomljenim i otpalim granama te zelenimgrančicama cedrova i cuga. Oluja je prošla i na zapadnoj strani Lundgren Roada petero djece stajalo je na vrškunekog brežuljka, sa sanjkama i automobilskim zračnicama, i promatralo stazu pod sobom, udolinu okruženuvitkim johama i gustišem niskog, ogoljelog, grmolikog javora. Ishmael je skrenuo prema zapadu, na Indian KnobHill Road i tada su prošli pokraj polja s jagodama obitelji Masui i staje s kravama muzarama obitelji Thorsen ikokošinjcima Patsy Larsen. Hatsue je sjedila s rukavicama u krilu i držala ruke pred automobilskim grijačem. -Najprije bismo trebali otići posjetiti mog supruga - reče ona. - Trebali bismo mu reći što se događa. Želim mupokazati bilješke obalne straže.- Porota se ponovno sastaje u osam - reče joj Ishmael. - Pogledamo li najprije Carlov brod, možemo sa svimepoći na sud. Možemo prekinuti čitav proces. Možemo okončati čitavu stvar - reče.358

Ona je još dugo ostala šutjeti i gledati ga. Promatrala ga je pomno i u jednome trenutku prebacila pletenicu prekoramena, tako da joj je padala preko prednjeg dijela pulovera. - Znao si za taj teretnjak - reče na koncu. - To nijebilo nešto novo, zar ne?- Jedan dan - odgovori joj Ishmael. - To sam znao čitav jedan dan. Nisam znao što bih trebao učiniti.Na to nije rekla ništa i on se okrene prema toj njezinoj šutnji ne bi li otkrio što bi mogla značiti. - Oprosti - reče. -Za to nema opravdanja.- Razumijem te - odvrati Hatsue.Kimula je i protrljala dlanove, a onda pogledala suncem obasjani snijeg. - Sve izgleda tako čisto - reče. - Danasje tako lijepo.- Da, lijepo je - složi se Ishmael.

U šerifovu uredu u Amity Harboru zatekli su Arta Morana, po-grbljenog za pisaćim stolom, kako sjedi uzelektričnu grijalicu. Vidjevši ih kako ulaze, Art je ispustio olovku na rub stolnog podmetača, ustao i rukamapokrio oči. - Čekajte malo, dopustite da pogodim - reče. - Vas dvoje došli ste u svojevrsnoj misiji.Hatsue tada izvadi bilješke obalne straže i, izravnavši papir dlanom, položi ih nasred njegova stola.- Ovo je otkrio gospodin Chambers - reče tada. - Donio mi ih je sinoć.-I?- Teretni brod... - reče Ishmael. - One noći kada je Carl poginuo, teretni brod prošao je kroz Ship Channel Bank,upravo...- Igraš se detektiva? - reče Art. - Pokušavaš glumiti Sherlocka Holmesa? Imamo onaj konopac i harpun nakojem je Carlova krv... i jedno i drugo govori za sebe, zar ne? Što je još uopće potrebno?- Čuj me, Art - reče mu Ishmael. - Predlažem da, ako možeš čitati stenogram, pogledaš ove bilješke. Mislim dabi zbog njih u najmanju ruku trebao razmisliti o tome da još jednom odeš pogledati Carlov brod, znaš? Da vidišje li što eventualno propušteno, Art. S obzirom na ovo što je na tvome stolu.Art kimne. Kimnuo je i Hatsue, na trenutak, a potom ponovno sjeo uz električnu grijalicu i u ruke uzeo bilješkeobalne straže. - Znam čitati stenograme - reče.Bio je usred čitanja, čitao je u sebi, a Ishmael i Hatsue su ga proma-rali, kada se na vratima pojavio AbelMartinson u visokim nepropusnim čizmama kakve nose drvosječe i vojnoj zimskoj jakni, s krznom obloženomkapuljačom čvrsto omotanom oko glave, zagasitocrvena nosa i

359brade. - Telefoni su proradili - objavi odmah šerifu. - Upravo su ih uključili, na otprilike pola otoka. Grad imavezu i sve južno odavde, do svjetionika.- Čuj... - odgovori mu šerif. - Čuj me, Abel. Idemo do pristaništa tvornice konzervi Beason, do Sommensenovaskladišta, shvaćaš? Ti, ja i Ishmael, a gospođa će čekati u kavani ili nečemu sličnome, i doručkova-ti. Možete lidoručkovati ili nešto tako? Jer ste malo preblizu svemu ovome. Već ste preblizu ovome. Ne sviđa mi se kako tomiriše, kužite?- Stvar je u meni - reče Ishmael. - Ne u njoj. Ja sam sve ovo pokrenuo posve sam.- Svejedno - reče Art Moran. - Idite pojedite kakva jaja, gospođo Mivamoto. Pročitajte novine ili takvo što.Prije nego što je otvorio Sommensenovo skladište - pljesnivu sušu izgrađenu, prije više od pedeset godina, odkreozotom premazane drvene građe, Abel je toplim dahom zapuhnuo lokot. Čak i za snježne mećave prostor jemirisao po soli i katranu i, nešto manje intenzivno, dizel-skome gorivu i trulome drvu. Vrata okrenuta premamoru otvarala su se na luku, tako da su brodovi mogli uploviti i po dovršenju popravaka isploviti. Limeni krovštitio je unutrašnjost od otočnih kiša; kako su se unutra nalazile dvije dizalice, skele i široki molovi, bilo je to

dobro mjesto za temeljito zimsko obnavljanje plovila. Tijekom posljednja dva mjeseca šeri-fov je ured od ArveaSommensena unajmio to skladište kako bi se Sušan Marie i Islander mogli čuvati bok uz bok, u potpunojizolaciji. Vrata je zaključao i prostor povremeno obilazio Abel Martinson, koji je ključ držao u džepu. Ništa se,tvrdio je odlučno, nije neovlašteno diralo. Oba broda u skladištu su stajala netaknuta još od sedamnaestoga rujna.Abel je širom otvorio vrata s morske strane i skladište je odjednom preplavilo sivo svjetlo. Ishmael je odmahpogledao jarbol Sušan Marie, a potom križ. Nigdje nije bilo nikakve svjetiljke.Ušli su u kabinu Carla Heinea. Ishmael je stajao na vratima i gledao kako šerif baterijskim svjetlom prelazi prekosvega - omotane kobasice uz kompas, kratkog ležaja, kormila, prostora za akumulator. - Čuj... -reče Ishmael -kada si svjedočio pred sudom, Art, spomenuo si da je ovdje na podu bila nekakva šalica za kavu, sjećaš se? Gdjeje točno bila ta šalica? Sjećaš li se točno gdje se nalazila?- Ja sam je podignuo - reče Abel Martinson. - Bila je točno ovdje, nasred poda.- Sve ostalo bilo je uredno i čisto? Samo šalica i ništa više?''i"1 (*360

- Kao što vidite - reče Abel. - Nismo ništa dirali... samo šalicu. Ja sam je podignuo; iz navike, valjda. Nešto je napodu, nepospremljeno, ja to podignem. Ne mogu se suzdržati.- Sljedeći se put suzdrži - reče Art Moran. - Kada radiš na istrazi, ne diraj apsolutno ništa.- U redu - reče Abel. - Neću.- Ta šalica... - reče Ishmael. - Šalica na podu. Ne pokazuje li ona da je brod nešto zaljuljalo? Ne misliš li...- Nema nikakvih drugih dokaza - prekine ga Art Moran. - Ako tipa nešto zaljulja tako jako da padne u more,čovjek bi očekivao možda i nešto više od šalice na podu. Sve je tako uredno i čisto.Izišli su i ostali stajati lijevo od vrata kabine dok je Ishmael baterij-skom svjetiljkom prelazio gore-dolje čitavomvisinom jarbola. - Sjećate se te priče o svjetiljci? - reče Ishmael. - Kako je Carl ondje gore učvrstio svjetiljku?Jeste li je vas dvojica skinuli?- Zaustavite svjetlo - reče mu Abel. - Odmah iznad križa. Eto, tu. Potom je i svoju svjetiljku usmjerio premagore, tako da su jarbolsada obasjavala dva traka svjetla. Na njemu su se vidjeli prerezani komadi konopca za krpanje mreže, prekinutikomadići koji vise, desetak pravilno prerezanih omči u obliku broja osam. - Ondje je imao obješenu svjetiljku -reče Ishmael. - Ondje je objesio svjetiljku, svezao je, jer nije imao nijedno drugo svjetlo. Carl je ondje objesiosvjetiljku.- Mi nismo skidali nikakvu svjetiljku - reče Art. - O čemu ti govoriš?Abel Martinson uspne se na kabinu, položi jednu nogu na limeno kućište i još jednom usmjeri baterijskusvjetiljku prema gore. - Gospodin Chambers ima pravo - reče.- Čuj me... - reče šerif. - Uspni se gore, Abel. Popni se na jarbol i malo bolje pogledaj stoje to. I

ništa ne diraj.- Morat ćete me pridignuti - reče šerifov zamjenik spremajući baterijsku svjetiljku u džep. - Dajte mi oslonac iidem.Pruživši mu sklopljene dlanove kao oslonac za nogu, šerif pridigne Abela Martinsona i on u svojoj debeloj jaknigotovo poleti prema križu jarbola. Jednu ruku prebacio je preko križa i tako ostao visjeti, uz ljuljanje broda, dokje drugom tražio baterijsku svjetiljku. - Čini mi se kao da je na konopcima nekakav trag hrđe - reče. - Možda oddrška svjetiljke. Možda na mjestu gdje je držak trljao konopce.- Još štogod? - upita šerif.

361- Vidi se gdje su prerezani - primijeti Abel. - Netko ih je prerezao nožem. I, hej... još nešto. To što je na jarbolu?Izgleda da bi mogla biti krv.- S njegova dlana - reče Ishmael. - Porezao je dlan. Tako je stajalo u mrtvozornikovu izvještaju.- Krvi ima na jarbolu i na križu - reče Abel. - Ne puno, ali ipak mislim da je krv.- Porezao se - ponovi Ishmael. - Porezao je dlan kada je proširivao prostor za Kabuov akumulator. A onda jeponovno imao struju. Uspeo se na jarbol kako bi skinuo svjetiljku jer mu više nije trebala.Šerifov se zamjenik spusti i uz mukao udarac doskoči na palubu. - Što je sada sve to?- Još nešto - reče Ishmael. - Sjećate se Horaceova iskaza? Rekao je daje Carl u jednome džepu imao smotakkonopca i prazne korice za nož učvršćene za remen. Sjećaš se daje Horace to rekao, šerife? Kako su korice bileprazne, otkopčane? Smotak konopca i prazne korice za nož. Ja sam...- Uspeo se kako bi skinuo svjetiljku - reče Abel. - Tada je naišao teretni brod i odbacio ga s jarbola. Nož isvjetiljka s njim su pali u more -nož i svjetiljka nikada nisu pronađeni, ne? - i...- Ohladi malo, Abel - reče Art Moran. - Ne čujem ni što mi je u glavi.- O nešto je udario glavom - reče Abel. - Val koji je podignuo teretnjak udario je o brod, brod se nagnuo, a on jepao i glavom udario o nešto i ispao s broda.Deset minuta kasnije, na lijevoj razmi, neposredno ispod jarbola, pronašli su malu napuklinu u drvu. U pukotinisu se nalazile tri male vlasi i Art Moran oprezno ih je izvadio džepnim nožićem i spremio uz vozačku dozvolukoju je držao u novčarki. Pogledali su vlasi pod svjetlom baterijske svjetiljke i zašutjeli. - Odnijet ćemo ihHoraceu - zaključio je Art. - Ako se utvrdi da su s Carlove glave, sudac će dalje morati poći od te činjenice.U deset sati sudac Fielding sastao se s Alvinom Hooksom i Nelsom Gudmundssonom. U deset četrdeset petporotnicima je rečeno kako se oslobađaju daljnje dužnosti; optužnica je povučena; pojavili su se novi dokazi.Sam optuženik odmah je oslobođen. Izišao je iz ćelije nogu nesputanih lancima i bez lisica na rukama; na samokorak pred vratima ćelije, dugo je zastao ljubeći suprugu. Ishmael Chambers fotografirao je362

taj prizor; njihov poljubac promatrao je kroz tražilo fotoaparata. Potom se vratio u ured, pojačao

grijanje iuvukao papir u pisaći stroj. Još neko vrijeme tako je sjedio nepomično zagledan u papir.Ishmael Chambers pokušao je zamisliti istinu o onome što se do-: godilo. Zatvorio je oči, nastojeći sve vidjeti štojasnije.Sušan Marie ostala je plutati nasred mora bez struje - matica na re-menici alternatora bila je popustila - u noći15. rujna. U gustoj magli, dok je nestrpljivo plutao - odviše ponosan da bi jednostavno nalegnuo na zračnu sirenukoju je imao za takve slučajeve - Carl Heine zacijelo je proklinjao nesreću koja ga je snašla. Potom je pripaliodvije željezničke svjetiljke, nagurao smotak konopca u stražnji džep, i uspeo se do križa na jarbolu, sasvjetiljkom privremeno prebačenom niz leđa, dok su mu se gumene radne hlače klizale. Pamučnim nitimakojima je inače krpao mrežu lako je svezao svjetiljku za jarbol, no ipak je postavio i dodatne konopce, brojosam, jedne preko drugih, dobro ih zategnuo i čvrsto svezao. Još je nekoliko trenutaka tako visio, pazuhomoslonjen na križ, svjestan toga da to njegovo svjetlo u magli ne znači ništa; ipak, prije nego što se spustio,pojačao je plamen. I potom je ostao stajati na stražnjoj palubi i, možda, osluškivati, dok ga je magla obavijalasve čvršće.1 možda je nakon nekog vremena uzeo drugu petrolejsku svjetiljku i iz kutije s alatom izvadio ključ broj šesnaestkako bi zategnuo remenje na alternatoru, ponovno jedva čujno psujući: kako mu je to moglo promaknuti, kako tonije rutinski provjerio, kako se mogao naći u ovakvoj situaciji (koju bi uobičajeni postupci iskusnog mornaravjerojatno spriječili) i to on, čovjek koji se u sebi ponosio dubinom i čistoćom pomorskoga umijeća? Zategnuo jeremenje, napetost provjerio palcem, a potom ponovno izišao i naslonio nogu na lijevu razmu. Carl Heineosluškivao je maglu i more, druge brodove koji su odlazili s područja pličine, neprestano oglašavajući sirene, tevalove koji su blago zapljuskivali trup njegova broda dok je nošen strujom plutao prema istoku. Stajao je s uzdignutomnogom, s petrolejskom svjetiljkom na dohvatu, rukom čvrsto stišćući zračnu sirenu. Nešto u njemu nijemu dopuštalo da je i upotrijebi, tako da se dugo, dugo, sat vremena ili više, dvoumio oko toga treba li se ipakoglasiti, pitajući se ima li u mreži riba. A tada je začuo neki brod, nedaleko od sebe, zvuk sirene za maglu koja seoglašavala u pravilnim razmacima, i stao osluškivati u tom smjeru. Sirena se začula šest puta, svaki put sve bliže.Pomoću sata izmjerio je razmake između svakog oglašavanja - točno jedna minuta. Kada mu se brod približio namanje od stotinu metara, samo je jednom oglasio svoju sirenu.

363Islander, s tovarnim prostorom prepunim ribe, i Sušan Marie, za-mračena i nepomična na pučini - s

petrolejskomsvjetiljkom na jarbolu, i vlasnikom koji stoji na pramcu, nepomična izraza lica - tako su se sastali u magli. Potomsu stegnuli Kabuove konopce, učinkovito izvedenim ribarskim štipovima kakve je Carl Heine mogao vezatiposve bez razmišljanja i bez imalo oklijevanja. Akumulator je prešao iz ruke u ruku, bio je ponešto prevelik,metalni nosač potisnut je unatrag. Carl je porezao dlan, krv je ostala na Kabuovu ribarskome harpunu. Na koncusu postigli dogovor. Izrekli su što je bilo potrebno i Kakio se otisnuo u noć.Možda se Kabuu Mivamotu, dok je ubrzo zatim plovio posve sam, činilo kako je to stoje u takvim okolnostimanaišao na Carla Heinea bila velika sreća. Možda mu se činilo da je to upravo onakva vrsta sreće kakvoj se većdugo nadao. Dugogodišnji mu je san, naposljetku, sada bio na dohvat ruke, toliko blizu da ga je, loveći ribe,zacijelo zamišljao: njegova polja jagoda, miris plodova, valovita polja, dozrijevanje početkom ljeta, svoju djecu,Hatsue, svoju sreću. Kao najstariji sin Mivamotovih, samurajev praunuk, i prvi iz svoje obitelji koji je i službenoi srcem postao Amerikancem, ipak je ostao dosljedan svojoj istinskoj prirodi; ni u jednom trenutku nije odustaood obiteljske zemlje ni od prava koje su na nju imali po svim mjerilima pravednosti, od ljudskoga prava jačegaod mržnje, od rata, od svake uskogrudnosti i neprijateljstva.Čitavo to vrijeme tako je razmišljao, slaveći tu iznenadnu životnu sreću, i zamišljao miris jagoda u dozrijevanju,plovio kroz tamu, u magli, uz prigušen otegnut, jedva čujan, zvuk sirene sa svjetionika i prodore parne sirene sCorone koji su iz trenutka u trenutak dolazili sve bliže. A kojih osam stotina metara jugozapadno od lslanderaCarl Heine stajao je na vratima svoje kabine i neodlučno slušao te iste zvukove sirene koji su sada probijalimaglu. U međuvremenu je bio skuhao crnu kavu i u jednoj je ruci držao šalicu; lončić je već bio pospremio namjesto. Mreža mu je bila postavljena i, koliko je znao, razvučena u pravilnoj liniji iza broda. Sva svjetla na brodusada su svijetlila uobičajenim intenzitetom. Voltmetar je pokazivao trinaest i pol volti i Sušan Marie plovila jesnažno i postojano, prednjeg reflektora zastrtog maglom. Bilo je dvadeset do dva u noći, još dovoljno vremenaza velik ulov - kava će mu pomoći da ostane budan kako bi brod napunio lososom.Carl je svakako slušao radio, vezista iz svjetionika koji je davao upute, navigatora s teretnog broda koji jeobjavljivao položaj, očitavajući ga s otoka Lanheedron, a onda se odjednom odlučio za naglo skretanje posredShip Channel Banka. Carl je pokušavao osluškivati što se doga-364

đa u magli, no brujanje njegovih motora prigušilo je sve ostale zvukove, tako da ih je morao isključiti i prepustitise struji. Ponovno se zaustavio, osluškivao i čekao. A onda je konačno začuo još jednu detonaciju parne sirene,

ovoga puta iz veće blizine, brod se posve sigurno približavao, i tada je uz tresak odložio šalicu na stol. Izišao je irazmislio o mogućnosti da ga teretni brod zaljulja, da se nađe točno na putu velikoga vala koji dolazi od broda.Učinilo mu se da ga može prihvatiti bez osobitih opasnosti, ništa na brodu ne može se tako opasno srušiti, sve jevaljano učvršćeno.Osim svjetiljke na jarbolu. Veliki val nastao prolaskom teretnog broda mogao bi je smrskati; Carl je zasigurnodržao da je to posve moguće.I stoga je platio zbog te svoje pedantne naravi, zbog neodoljive potrebe za time da sve bude besprijekorno. Platioje jer je, kroz odnos prema novcu, od majke naslijedio određenu škrtost. Dok je tako plutao na pučini, uz Coronukoja mu se približavala kroz maglu i mrak, zaključio je da mu je potrebno manje od trideset sekundi kako bi seuspeo na jarbol. I tako spasio svjetiljku. U čemu bi se mogla skrivati opasnost? Vjeruje li čovjek ikada u vlastituneizbježnu smrt ili mogućnost nesreće?I tako se, zbog takve svoje naravi - zbog toga što je bio majčin sin, uredan i sitničav po prirodi, čovjek koji jepreživio potapanje Cantona i stoga zaštićen od svakovrsnih nesreća na ribarskome brodu - samopouzdano uspeona jarbol. Uspeo se na jarbol i pritom otvorio ranu koju je zadobio dok je harpunom Kabua Mivamota udaraometalni izbojak u prostoru za akumulatore. Sada je, pazuha prebačena preko križa jarbola, tako visio, krvario iosluškivao što se događa u magli, vadeći nož iz korica. Ponovno se začuo prodoran zvuk sirene s teretnjaka,prigušeno brujanje njegovih motora s lijeve strane, toliko blizu da se od iznenađenja trgnuo, i potom oštricomsnažno zasjekao niti broj osam koje je svezao nekoliko sati ranije. Carl je oslobodio svjetiljku, uhvatio je zadržak i pokušao vratiti nož u korice.U užasnoj magli zacijelo i nije vidio vodeni zid kojim ga je zapljusnula Corona. More se uzdignulo iz magle inavalilo pod Sušan Marie tako daje šalica za kavu sa stolića u kabini pala na pod, a vrh jarbola nagnuo sedovoljno da s križa zbaci zapanjenog ribara koji se ondje držao ne uviđajući prirodu onoga što se događa, i daljene sluteći neizbježnu smrt. Krvava ruka izgubila je uporište na jarbolu, guma njegovih radnih hlača prestala jeprianjati, ruke su mu poletjele uvis, a prsti se rastvorili, tako da su svjetiljka i nož odletjeli u more, a Carl Heinestrmoglavio se

365na lijevu razmu Sušan Marie. Lubanja mu je puknula iznad lijevoga uha, a potom je uronio duboko pod valove,dok mu je voda prodirala u ručni sat, zaustavljajući ga na 1.47. Sušan Marie ljuljala se punih pet minuta i dok semalo-pomalo smirivala, tijelo njezina vlasnika također se zaustavilo, u njezinoj vojgi. Visio je u

mreži, okružensvjetlucanjem mora, privlačeći svjetlo i zibajući se na valovima, dok mu je brod plutao nošen strujom, jarkoosvijetljen i bešuman u magli.Veliki je val otišao dalje. Brzo je prešao još kojih osamsto metara i našao se pod Islanderom, tako da gaje osjetioi Kabuo. Nastavio je dalje bez ijedne zapreke i obalu otoka Lanheedron zapljusnuo neposredno prije dva ujutro.Zvuk brodske sirene i nautofon sa svjetionika ponovno su se oglasili kroz maglu. Kabuo Mivamoto, s mrežompostavljenom u moru, isključenim radioaparatom, okružen maglom gustom poput pamuka, zamijenio je konopackoji je ostao na Carlovu brodu rezervnim konopcem iz spremišta u podvozju. Možda je još nekoliko trenutakačučao, vežući petlju na konopcu i tada začuo sirenu teretnjaka u prolasku kako se potmulo širi nad površinommora. U tako gustoj magli to je zacijelo bio najžalosniji mogući zvuk koji bi čovjek uopće mogao zamisliti, akako se pojačavao - s primicanjem teretnoga broda - zacijelo je ostavljao dojam još većeg beznađa. Teretni jebrod prošao sjeverno od njega, i dalje se oglašavajući, a Kabuo ga je slušao. Možda se u tom trenutku sjetio kakoje njegov otac sve stoje bilo japansko zakopao pod zemlju na svojoj farmi. Ilije možda pomislio na Hatsue, svojudjecu i farmu jagoda koju će im jednoga dana ostaviti.Parna sirena s teretnog broda gubila se na istoku. Oglašavala se u pravilnim razmacima, uz sirenu za maglu sasvjetionika čiji je ton bio viši, još samotniji. Magla ga je zatvarala, prigušujući ga, a ton brodske sirene postao jetoliko dubok da se činilo kako dopire s nekog drugog svijeta, ne zvuk parne sirene, nego kakofonija tonova ubas-registru, tonova koji se uzdižu s morskoga dna. Na koncu se taj zvuk stopio sa signalom sa svjetionika, takoda su se oglašavali istodobno, sraz zvukova, neskladan. Ta disonanca, jedva čujna, oglašavala se preko vodesvake dvije minute, a nakon nekog vremena nestalo je čak i nje.Kabuo Mivamoto vratio se kući i zagrlio suprugu, govoreći joj kako im se život promijenio; noćna smjena nasvjetioniku primakla se kraju. Philip Milholland spremio je bilješke u fascikl i nekoliko trenutaka kasnije zaspao.On i vezist, Robert Miller, bez prekida su spavali do iza Podneva. Potom su se probudili i otišli sa San Piedraradi premještaja na neku drugu postaju. A Art Moran uhitio je osumnjičenog.366

No, da, pomislio je Ishmael, naginjući se nad pisaći stroj, držeći prste nekoliko milimetara nad tipkama: treptajisrca Kabua Miyamota na koncu su ipak nedokučivi. A ni Hatsuino srce nije moguće shvatiti, kao ni srce CarlaHeinea. Svako tuđe srce, zbog toga što raspolaže vlastitom voljom, zauvijek će ostati zagonetkom.Ishmael se dao na pisanje o svemu tome, a dok je pisao shvatio je i ovo: slučaj vlada svim zakutcima svemiraosim komorama ljudskoga srca.

18:22 17.04.2011