Upload
prodaja74
View
212
Download
0
Embed Size (px)
DESCRIPTION
kk
Citation preview
Jezična kultura 25. siječnja 2008.
DEBATA TEZA „Treba očekivati da će Zagreb, koji sve utjecaje najviše prima i koji je kulturni stožer, najviše kristalizirati promjene standarda, pa onda i naglašavanja.“
(I. Škarić) AFIRMACIJSKA EKIPA − govornici A1, A2, A3 − zastupaju tezu debate NEGACIJSKA EKIPA − govornici N1, N2, N3 − pobijaju tezu debate
Raspored odvijanja debate GOVORNIK ULOGA U DEBATI VRIJEME
A1 govor 3 minute
N3 unakrsno ispitivanje A1 2 minute
N1 govor 3 minute
A3 unakrsno ispitivanje N1 2 minute
A2 govor 3 minute
N1 unakrsno ispitivanje A2 2 minute
N2 govor 3 minute
A1 unakrsno ispitivanje N2 2 minute
A3 govor 3 minute
N3 govor 2 minute
Vrijeme za dogovaranje* 2 x 6 minuta Ukupno 37 minuta * Svaka ekipa može rasporediti svojih 6 minuta između govora i unakrsnih ispitivanja kako želi!
Jezična kultura 25. siječnja 2008.
Blaženka Martinović
Koncepcije prozodijske norme hrvatskoga jezika
Pokušavajući dati rješenja naglasnim nedoumicama, iskristalizirale su se koncepcije
prozodijske norme1 koje dovoljno govore o podijeljenosti jezikoslovne javnosti kada je posrijedi
hrvatsko standardno naglašavanje.
D. Brozović2 navodi sljedeće:
1. prihvaćanje klasične Daničić-Maretićevske norme (bez ozbiljnih pristaša)
2. neodbacivanje tradicije, ali zamjena istočnonovoštokavskih osobina
zapadnonovoštokavskima (tome je Brozović najskloniji)
3. prihvaćanje perifernoga hrvatskog dijalektnog zapadnonovoštokavskoga naglašavanja,
isključivo ikavskoga
4. prihvaćanje za normu gradskoga razgovornog naglašavanja.
U radovima M. Samardžije3 često se spominju tri koncepcije prozodijske norme
hrvatskoga jezika. Koje su, ima li ih i više ili se je njihov broj ipak mani, pitanja su kojima se
pokušava dati odgovora u ovome radu.
Jedno od otvorenih pitanja normativne akcentologije danas vezano je uz definiranje
odnosā jednoga organskoga idioma, i to zapadno(ikavsko) novoštokavskoga, i standardnoga
naglašavanja koje je istraživao ponajviše S. Vukušić. Zajedno s Ivanom Zoričićem i Marijom
Grasselli-Vukušić, u knjizi Naglasak u hrvatskome književnom jeziku koja je u tisku, zauzima stav
da «zapadno novoštokavsko naglašavanje» na standardnojezičnoj razini potječe od «organskoga
zapadnog novoštokavskog naglašavanja» koje je u standarndu pročišćeno od dijalektnoga i
obogaćeno izvanlokalnim značajkama. Stjepan Vukušić naziva ga «književnim zapadnim
novoštokavskim naglašavanjem» i smatra da bi ga valjalo kraće nazvati «hrvatskim književnim
naglašavanjem» jer je ono podsustav hrvatskoga standardnog naglašavanja. Jedni jezikoslovci,
naime, ne prihvaćaju zapadno, mlađe ikavsko, novoštokavsko naglašavanje kao poseban
prozodijski sustav (npr. D. Brozović4, u njegovoj je podjeli to 3. koncepcija), a drugi, ako ga i
1 M. Samardžija govori o tri koncepcije (Nekoć i nedavno, Rijeka, 2002.), a njima se može pribrojiti još jedna - iščitava se npr. u Hrvatskome enciklopedijskome rječniku Novoga Libera iz 2002. (dopušta se silazno naglašavanje nepočetnih slogova određenih riječi, primjeri su stilski definirani). 2 D. Brozović: Prvo lice jednine, Matica hrvatska, 2005., str. 124.; tj. Vijenac, br. 206, 24. siječnja 2002. 3 M. Samardžija: Nekoć i nedavno. Rijeka, 2002. 4 To se iščitava i u sljedećemu članku: O prilogu dr. Stjepana Vukušića za Ivšićev zbornik. Zbornik - Stjepan Ivšić i
hrvatski jezik, 1996., str. 175 – 176.
Jezična kultura 25. siječnja 2008.
prihvaćaju, ne priznaju to naglašavanje kao standardnojezično, zalažući se za tzv. gradsku
akcentuaciju. Treći, pak, držeći se strogo načela autonomnosti, smatraju da je tradicionalan takav
stav koji zapadnu novoštokavštinu, iako S. Vukušić govori o prozodijski pročišćenoj i
nadograđenoj, drži istodobno i hrvatskim standardnojezičnim naglašavanjem, mada je ušlo, u
većoj mjeri, i u normativni priručnik. Autori Hrvatskoga jezičnoga savjetnika Instituta za hrvatski
jezik i jezikoslovlje podržavaju zapadnu novoštokavštinu kao jezgru standardnoga naglašavanja:
„priklonili smo se mišljenju onih hrvatskih akcentologa koji misle da treba očuvati
zapadnonovoštokavski naglasni sustav, unapređivati i pojednostavnjivati ga onim uporabnim
naglasnim tendencijama koje ne ugrožavaju bit tog sustava…” (14) Tomu se savjetniku zamjerila
(uska) opredijeljenost upravo ovoj koncepciji, no nakon analize dubletnih naglasnih likova5,
zaključuje se da je u dubleti prvenstvo dano uporabnome, u govornoj praksi češćemu liku.
Već spomenuta «gradska akcentuacija» pripada drugoj koncepciji prozodijske norme
hrvatskoga jezika. Predvode ju fonetičari Ivo Škarić, Gordana Varošanec-Škarić i Đurđa Škavić
zalažući se za afirmaciju naglasnih značajki gradskih idioma, napose zagrebačkoga. ”Što se tiče
našeg ekspliciranog standarda, pogotovu njegovog ortoepskog segmenta, on je tek približno
optimalan. Pomaci koji se u njemu naočigled događaju idu u smjeru govora najvećih ljudskih
aglomeracija i u smjeru govora slojeva u kojima su kulturni porivi najizrazitiji. Takvi se pomaci
obično označavaju kao urbanizacija standarda. Govornici ruralnih govora napuštaju neke
'klasične' norme s jednakim naporom i s istim porivom kakav je napor i razlog za približavanje
standardu u onih drugih koji su od njega početno udaljeni. Ti su pomaci u nas danas osobito
zamjetni u prozodiji...”6 U članku Kako se naglašavaju posuđenice7 također se postavlja gradsko
naglašavanje kao mjera, te se zahtijeva “da se naglasno normiranje, kako prije tako isto i danas,
mora temeljiti na govoru kompetentnih govornika. Danas su to neosporno obrazovani stanovnici
kulturnih središta, napose oni kojima je profesija javni govor, i to bez obzira na njihov polazišni
organski idiom - novoštokavski ili nenovoštokavski.”8 Tom su koncepcijom obuhvaćeni
sljedeći problemi: naglasni inventar, raspodjelna pravila, prenošenje naglaska na proklitiku, a s
tim je povezano i silazno naglašavanje nepočetnoga sloga. Njihovim je stopama krenuo i američki
slavist Keith Langston9 koji se poziva na Škarićeva istraživanja (o nepostojanju) tonske opreke
kratkih vokala i pojave silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima te na vlastite rezultate
anketiranja devetnaestero studenata Pedagoškoga fakulteta u Zagrebu.
5 B. Martinović: Naglasne dvostrukosti imenica, Zbornik radova RFD-a, 2004. 6 I.Škarić: Fonetika; u knjizi: S.Babić i dr.: Povijesni pregled, glasovi i oblici, HAZU, Globus, 1991., str. 75. 7 I. Škarić, Đ.Škavić, G.Varošanec-Škarić: Kako se naglašavaju posuđenice. Jezik, 43/4, 1996., 129 – 138. 8 o. c., str. 138. 9 K. Langston: The Classical Four-Accent System in Contemporary Standard Croatian: Dead or Alive?, Program of the 2002 Anual Meeting, AATSEEL, New York.
Jezična kultura 25. siječnja 2008.
Treća je koncepcija zastupljena u gramatici S. Težaka i S. Babića (TB) te gramatici E.
Barić i skupine autora Zavoda za hrvatski jezik. Zajednička im je težnja što manje mijenjati
«klasičnu» novoštokavsku normu10. Potrebno je naglasiti da su velike nepodudardnosti jezične
uporabe i preskriptivne (tzv. Karadžić-Daničić-Maretićeve) naglasne norme izbjegnute u
mnogim radovima već spomenutih autora u uvodnome dijelu. Stoga se ovdje ne misli toliko na
odmake od okoštale preskriptivne norme (koja je već skinuta s trona, no ne potpuno: cvPjet, dijète
(TB11, 1996.); kao jedini: dvájū, dvíjū, lèći, dóći (TB, 2000.); dvostruki naglasni likovi glagola u
Zavodovoj Gramatici plHsti i plèsti; czpsti i cŕpsti; vYći i vúći itd., iako ih rječnici ne dubliraju)
koliko na zanemarivanje mnogih pojavnosti u jezičnoj uporabi. Pojavama jezične uporaba
odolijevaju i druge gramatike. Navedena je koncepcija na tragu 2. Brozovićeve, a Brozovićeva 1.
koncepcija danas gotovo i nema sljedbenika.
Po Brozoviću12 tri sljedeća rješenja sigurno ne vode normiranju književnih naglasaka:
normu odabirati filološkom metodom kvantitativnog odabiranja po rječnicima i djelima
Karadžića, Daničića i Maretića; normirati nakon što se istraže na štokavskom terenu sve izoglose
te se za najbolje uzme ono što je najčešće, ili odrediti normom ono što se razvilo u govoru
obrazovanih slojeva po najvećim urbanističkim središtima. Time su izrečeni njegovi stavovi
prema danas postojećim koncepcijama.
Zajedničko je spomenutim trima koncepcijama to da priznaju odmake od kodificirane
naglasne norme te stav da potpuno normiranje hrvatske prozodije tek predstoji. Korak dalje otišlo
se je u Hrvatskome enciklopedijskome rječniku (HER) skupine autora u kojemu je zahtjevan
posao označivanja naglasaka pripao Ivi Pranjkoviću. Taj bi pomak i autor mogli biti svrstani u
četvrtu koncepciju prozodijske norme. Radi se o tzv. kontinentalnome naglašavanju (nasuprot tzv.
mediteranskome tipu kojemu je najbliža prva koncepcija) i realnome utoliko što dopušta silazno
naglašavanje nepočetnoga sloga u nekim tipovima posuđenih i domaćih riječi (tràpist i trapPst;
kubofutùrist i kubofuturPst, poljoprìvreda i poljoprPvreda) uz upozorenje da su takvi likovi
obilježje razgovornoga stila, iako običniji u nekim riječima (upravo je time i umjerenija druga
koncepcija).
U udžbeniku Hrvatski jezik 113 J. Silića proširen je korpus u kojemu se javlja silazno
naglašavanje nepočetnoga sloga (prespâvām, prenwsīm) i funkcionalno je definiran, tj.
klasifikacijski etiketiran – javlja se u razgovornome jeziku. Polifunkcionalnost
(omnifunkcionalnost) standardnoga jezika nalazi svoje mjesto, napokon, i u jezičnim
10 Osvrt je dala B. Tafra u članku Preispitivanje hrvatske jezične norme u Jeziku (50/2, 2003.). 11 S. Težak, S. Babić: Gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, 1996. i 2000. 12 D. Brozović: O normiranju književnih naglasaka, Jezik, 6/3, 1958., str. 65-73. 13 J. Silić: Hrvatski jezik I, Školska knjiga, 2004., str. 30.
Jezična kultura 25. siječnja 2008.
priručnicima. Raguževa Praktična hrvatska gramatika također slijedi takve ideje: donosi popis
«razgovornih naglasaka» koji odstupaju od norme, posebice se to odnosi na silazno naglašavanje
nepočetnih slogova u stranim, posuđenim i nekim domaćim riječima te na odstupanja u prijenosu
silaznih naglasaka na prijedložne proklitike. «To, naravno, jezična norma načelno ne dopušta, ali
su odstupanja česta, osobito u sjevernim dijelovima Hrvatske, u velikim gradovima te pri čitanju
tekstova.»14 I u Zavodovoj je gramatici jasno razgraničeno razvovorno od neutralnoga. Silazno
naglašavanje nepočetnoga sloga našlo je mjesta i u naglasnome priručniku koji tek treba ugledati
svjetlo dana. Pokušava se «pomiriti» uzus s jezičnom (naglasnom) normom, tj. staviti u
konvergentan odnos kodifikacijsku i uzusnu normu.
Sve navedene koncepcije javile su se upravo zbog toga jer su postojali i postoje odmaci od
propisnosti i jezične uporabe. Koliko se god predstavnici koje od koncepcija međusobno
neslagali, usporedbom gramatika, rječnika i priručnika (kojima su autori neki od njih) nameće se
zaključak da je između prve i četvrte koncepcije puno manje razlika no što se misli. Tzv.
kontinentalno i tzv. mediteransko naglašavanje pojmovi su koji su mogli oslikati naglasnu
realnost većega dijela dvadesetoga stoljeća, no suvremeno je stanje takvo da postoji naglasni
standard (koji u sebi sadrži i „kontinentalno” i „mediteransko”) u kojemu su dvostrukosti
posljedica fukcionalnosti standarda i ne treba ih se odricati. Naglasni lik u standardnome jeziku
može biti preporučljiv ili nepreporučljiv, funkcionalno definiran.
14 D. Raguž: Praktična hrvatska gramatika, Zagreb, 1997., str. 450.
Jezična kultura 25. siječnja 2008.
PROZODIJA - NAGLASNI SUSTAV
Prozodija (grč. prosodia = naglasak i kvantiteta) − dio znanosti o jeziku koji istražuje naglasne pojave u jednome jeziku. � riječi mogu biti naglašene i nenaglašene (klitike) � riječ ima naglašeni slog i nenaglašene slogove, dugi i kratki slog � nenaglašeni su slogovi dugi ̄ i kratki ̆ � samoglasnik u naglašenome slogu ima silinu, ton i trajanje silina (jačina, intenzitet) - naglašenost - nenaglašenost ton (kretanje tona, intonacija) - uzlaznost - silaznost trajanje (kvantiteta) - dužina - kračina � naglasak i nenaglašena dužina zovu se PROZODEMI � 2 su vrste naglašavanja: dinamičko (obilježava se samo silina): francuski, makedonski melodijsko (postoje opreke): hrvatski, srpski, bošnjački, švedski, litvanski � naglasni sustav hrv. knj. j. temelji se na novoštokavskoj akcentuaciji: 4 akcenta: dugosilazni ili silazni dȃr kratkosilazni ili brzi kȕća dugouzlazni ili uzlazni rúka kratkouzlazni ili spori žèna
NAGLASCI visoki/silazni niski/uzlazni
dugi ââââ BBBB
kratki DDDD à
Jezična kultura 25. siječnja 2008.
� raspodjela: 1. silazni naglasci u jednosložnim riječima i na prvome slogu (pȃs, bȁba, kȕćica, lȃđa)
2. uzlazni naglasci u svakome slogu riječi, osim zadnjemu (vòda, lúka, lìvada, počétak,
oslobođénje)
3. zadnji slog riječi nema naglaska (osim nekih tuđica: rokokȏ)
4. riječ ima jedan naglasak
5. dugi nenaglašeni slog može biti samo poslije naglašenoga (zanaglasna dužina: fakùltēt)
Vježba:
http://infoz.ffzg.hr/mikelic/testDED.swf