Upload
others
View
6
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski fakultet
Zoroslav Spevak
Lana Tomčić
DETINJSTVO NAŠIH BAKA I PONEKOG DEKE
(prilozi za istoriju detinjstva u srpskoj kulturi)
Novi Sad, 2019.
UNIVERZITET U NOVOM SADU
FILOZOFSKI FAKULTET
Dr Zorana Đinđića 2.
21000 Novi Sad
Tel: +38121485390
www.ff.uns.ac.rs
Za izdavača
Prof. dr Ivana Živančević Sekeruš, dekan
Prof. dr Zoroslav Spevak
Msr Lana Tomčić
Detinjstvo naših baka i ponekog deke (prilozi za istoriju detinjstva u
srpskoj kulturi)
Recenzenti:
Prof. dr Svetozar Dunđerski
Prof. dr Jovana Milutinović
Lektura
Lana Tomčić
Tehnička priprema
Igor Lekić
ISBN
978-86-6065-545-7
URL
http://digitalna.ff.uns.ac.rs/sadrzaj/2019/978-86-6065-545-7
Novi Sad, 2019.
Sadržaj
DEČJIM OČIMA, DAKLE OZBILJNO ........................................................................................ 7
ISTRAŽIVAČKI RADOVI STUDENATA – PRIČE O NEKOM DRUGOM
VREMENU ..................................................................................................................................... 11
Detinjstvo mog dede ............................................................................................................ 13
Detinjstvo mog dede B. P. .................................................................................................. 14
Detinjstvo moje babe M. S. ................................................................................................ 16
Detinjstvo moje bake M. Č. ................................................................................................ 19
Životna priča dede Ž. S. ....................................................................................................... 20
Detinjstvo moje bake R. T. ................................................................................................. 22
Moj deka Ž. R. .......................................................................................................................... 22
Detinjstvo moje bake D. ..................................................................................................... 23
Istorija detinjstva moje bake J. B. ................................................................................... 25
Detinjstvo moje babe D. M. ............................................................................................... 27
Detiinjstvo moje bake J. K. ................................................................................................. 29
Moja baka B. T. ....................................................................................................................... 31
Detinjstvo moje bake ........................................................................................................... 32
Detinjstvo mog dede M. P. ................................................................................................. 34
Priča o nekom drugom vremenu – slučaj bake B. B. .............................................. 36
DA LI JE RANIJE ZAISTA BILO BOLJE? LIČNI NARATIVI IZ ISTORIJE
DETINJSTVA: IZMEĐU STVARNOSTI I MITA O ZLATNOM DOBU ......................... 47
DEČJIM OČIMA, DAKLE OZBILJNO
Ideja za ovakvu vrstu publikacije dugo je u meni tinjala, ali zbog
stalnog pritiska „emovskih“ obaveza prečesto je predstavljala luksuz, koji
sebi nisam mogao da priuštim. Bolonjskom organizacijom funkcionisanja
univerziteta, koja je bez sumnje donela niz dobrih stvari, ujedno je iščilela
jedna od najlepših strana akademske profesije: mogućnost da se čovek -
intelektualac na duži period u relativnom miru ozbiljno posveti nekim
njemu bliskim, dakako naučno značajnim, ali sa stanovišta vremenske
oskudice manje stresnim, a iz ugla jednodimenzionalnog utilitarizma
možda manje „primenljivim“ temama.
Veliki podstrek i podrška ovoj ideji došla je od retko prosvećene,
a profesionalno izuzetno posvećene osobe, tada asistentkinje, a danas
poštovane docentkinje dr Biljane Lungulov. Zahvaljujući njoj ideja je
postala realno ostvariva. Zatim, kada je ona zakoračila u svet razgranatih
profesorskih obaveza, pojavila se msr Lana Tomčić koja je ideju prigrlila
kao svoju, i evo – zahvaljujući ovim dragim i vrednim koleginicama
8
imamo ovu malu, ali nadam se vrednu zbirku dokumenata konačno pred
čitaocima..
Druga, ili možda treća vrsta zahvalnosti pripada studentkinjama
(i ponekom studentu), i njihovoj motivaciji u okviru rada na predmetu
Istorija detinjstva. Taj predmet smo u statusu izbornog na Odseku za
pedagogiju uveli 2006/2007. akademske godine. Rad upravo na ovom
predmetu pružio mi je najveće zadovoljstvo tokom dugogodišnjeg
delovanja na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radio sam (konačno)
sa manjim grupama, makar delimično selektiranih i po pravilu visoko
motivisanih studentkinja i ponekog studenta, i zajedno smo podelili
mnoge sjajne trenutke. Da bih im približio predmet i omogućio da osete i
„opipaju“ istoriju detinjstva takoreći sopstvenim rukama, predložio sam
im da pokušaju da naprave intervjue sa svojim bakama i dekama na temu
njihovog detinjstva, gde je akcenat bio na dva elementa: da li su u
vremenu, kada su bili deca, postojale razlike u odnosu prema
devojčicama na jednoj i dečacima na drugoj strani, kao i da li su, odnosno
kako bili fizički kažnjavani, u porodici i u školi. Tada ideja o nekoj zbirci
ovih svedočenja nije postojala. Odaziv je međutim bio neočekivan. Ideju
su prigrlile kako koleginice studentkinje, tako i njihove bake i deke.
Materijal je počeo da pristiže, živ, autentičan, ponekad neverovatan.
Mahom bake rado su se prisećale svog detinjstva a studentkinje su
revnosno beležile njihova sećanja. Vremenom, u susretu sa ovim
i ovakvim materijalom, počeo sam da razmišljam o mogućnosti da ta
autentična svedočenja, koja su potvrđivala naša teorijska saznanja
o odnosu prema deci u narodnoj pedagogiji u prošlosti, dajući im snažnu
životnost i kolorit, objedinimo i približimo javnosti. Nažalost, jedan deo
vrednog materijala (i to iz vremenski najudaljenijeg perioda), usled moje
nepripremljenosti i ležernosti, nestao je u nepovrat. U ovoj zbirci ostalo je
9
ono, što se vremenski odnosi na detinjstvo iz perioda pre, uoči, ali i tokom
Drugog svetskog rata. Svako svedočenje vremenski je i prostorno
precizno locirano i sve zajedno predstavlja skroman prilog onome što
bismo mogli nazvati istorijom detinjstva u srpskoj kulturi. Puna imena
i prezimena respondenata, zbog poštovanja principa zaštite ličnih
podataka, nismo publikovali.
Radi se o nepretencioznoj publikaciji, nekoj vrsti intimne spomen-
knjige, kojom želim da izrazim makar deo zahvalnosti za mogućnost i
privilegiju, da sa stanovišta pojedinačnog ljudskog života dugi niz godina
uživam u mogućnosti da radim i razgovaram sa mladim ljudima, da sa
njima delim vredne trenutke zajedničkog saznavanja, autentične
pedagoške razmene, ponekad istinskog ljudskog nadahnuća,
otelotvorenog u žagoru, upadicama, smehu i sponatnim aplauzima.
I kasnijim veselim pogledima i pozdravima u polutami zgrade Fakuteta.
Kroz predmet Istorija detinjstva zaokružio sam sopstveni
celoživotni fokus na fenomen deteta i detinjstva: bavio sam se, i još uvek
se njime bavim sa stručnog i naučnog ugla, ali i putem opsežnog
književnog stvaralašta za decu, a ponajviše kroz manje ili više uspešno,
u svakom slučaju uzbudljivo i ničim nadoknadivo roditeljsko učešće
u odrastanju trojice sinova.
Upitanost nad univerzumom, sposobnost čuđenja, naklonost
prema raznovrsnosti života i pojava, kao i neizmerna radost, skoro
svakodnevno ushićenje što sam iz pozicije mikrokosmosa, takoreći kapi
rose, imao teško shvatljivu sreću da u toj raznovrsnosti učestvujem, da je
reflektujem, u njoj uživam, pa da je u izvesnoj meri čak i razumem, nisu
me napustili do danas. U tom smislu dozvoljavam sebi da i u ovim
godinama insistiram na sopstvenom statusu deteta.
10
Ova publikacija možda inspiriše nekog čitaoca-namernika da
svoju neizdiferenciranu naklonost ideji i kvalitetima detinjstva razvije u
pravcu ozbiljnijih istraživanja, prema horizontu naučne refleksije. To je
možda i glavna namena ove knjige. Njen implicitni opšti cilj: podrška deci
i detinjstvu kao takvom.
Zoroslav Spevak
ISTRAŽIVAČKI RADOVI STUDENATA – PRIČE O NEKOM DRUGOM VREMENU
13
Detinjstvo mog dede
Davne 1921. rodio se moj deda u jednom malom selu Krupa. Bio je
najstarije dete, prvo od četvoro dece. Još kao dete pomagao je roditeljima
u svim poslovima. Kako je bio najstariji, njegova obaveza je bila da se
brine o dvema sestrama i bratu. Njegove dnevne obaveze su uključivale i
čuvanje stoke, koju su držali njegovi roditelji. To je zahtevalo veoma rano
ustajanje. Ujutro bi odlazio i vraćao se tek kasno uveče. Bilo mu je nekada
teško, ali je bio disciplinovan. Tada je moralo naporno da se radi da bi se
obezbedila hrana i donekle normalni uslovi za život. Deda mi je pričao
kako je bilo situacija da su nekada u kući imali samo palentu, tada bi je
njegova majka skuvala i svi bi se skupili oko šerpe i zajedno jeli.
Kao muško dete, imao je privilegiju da se obrazuje. U to vreme
školovalo se po manastirima. U selu Krupa postoji manastir, koji se
takođe zove Krupa, tako da nije morao da ide u neko drugo mesto da bi se
školovao. Knjige nisu postojale, već je deda imao tablicu po kojoj se pisalo
i brisalo. Radovao se svakom danu koji je išao u školu jer je znao da mu je
to prilika za bolju budućnost, za bolji život od onog koji je tada imao. Tako
je završio osnovnu školu. Deda je pričao da pamti par drugova koje je
imao tokom tog školovanja. Uživao je igrajući se sa njima oko manastira.
Smišljali su razne igre, služili su se za igru svime što bi pronašli u prirodi,
a činilo bi im se zanimljivo.
Ovo je nešto što mi je deda pričao, čega se sećam iz magle. Čini mi
se da je sve nekako bilo prirodnije i slobodnije. Deci su tada pripadale
reke, šume, prostranstva, gnezda na najvišim vrhovima drveća. Nažalost,
moj deda je umro kada sam imala svega sedam godina. Žao mi je što ga
nisam još bolje upoznala.
(Zabeležila: Tanja Kalinić)
14
Detinjstvo mog dede B. P.
B. P. je rođen 1928. godine u selu Vojka pored Stare Pazove. Živeo
je u porodici sa 5 članova, roditelji i dve sestre. Bio je najstarije dete, od
jedne sestre je bio stariji 5, a od druge sestre 9 godina. Živeo je u
skromnoj, a pri tome veoma patrijarhalnoj porodici, gde su roditelji bili
veoma strogi, ali autoritet je prvenstveno pripadao ocu. Deca su morala
da poštuju svoje roditelje, ali i sve starije ljude. Starije su morali da ljube
u ruku i da pozdravljaju skidanjem kape sa glave. Kao najstarije dete u
porodici, morao je da vodi računa o svojim mlađim sestrama, da ih
poštuje, ali i da im popušta. Roditelji su bili strogi i kažnjavali su decu,
deca su se naročito plašila oca. Kada roditelji nisu bili kod kuće, oni su
morali da slušaju komšije, kada se roditelji vrate kući komšije im sve
ispričaju i ukoliko imaju neku primedbu na decu oni bi bili kažnjavani,
uglavnom batinama, te bi išli na spavanje bez večere.
U kući su isti položaj imala i muška i ženska deca. Do 7. godine
deca nisu sedela za stolom prilikom večere, ali svi su u isto vreme dobijali
hranu i to svi podjednako, i roditelji i deca. Ono što se skuvalo moralo se
jesti bez pogovora, inače bi onaj ko nije hteo jesti ono što je spremno
ostao bez večere.
Deda je kao mali radio u svom domaćinstvu, morao je da pomaže
roditeljima, naročito ocu, jer je bio pored njega jedini muškarac u kući.
Morao je sa ocem da radi na njivi, da čuva stoku i tek kada bi završio svoje
obaveze kod kuće išao je u školu. Kuća je uvek bila na prvom mestu. Ako
neki posao ne završi, ili ne uradi dobro, otac bi ga kaznio. Majka nikada
nije prikrivala greške dece, već naprotiv, odmah ih je prijavljivala ocu, tj.
mužu. Sestre su takođe sve radile, ali su prvenstveno pomagale majci u
kući, oko kućnih poslova.
15
Završio je 4 razreda osnovne škole. I njegove sestre su išle u
školu. Učitelji su bili veoma strogi i fizički su ih kažnjavali. U jednom
razredu ih je bilo oko 50, ako je učitelj bila žena, a više ih je bilo, oko 60,
ako je učitelj bio muškarac. Ukoliko učenik neko gradivo nije dobro
naučio, ostajao bi ceo dan u školi da to dobro nauči, uz pomoć učitelja,
deca su to zvala zatvor. Učitelji su to dosta primenjivali, naročito kada je
školu trebalo da poseti školski nadzornik, koji je dolazio dva puta u toku
školske godine da poseti učenike. Prvi put je dolazio na početku školske
godine, da se upozna sa učenicima, a drugi put dva meseca pred kraj
školske godine, i onda je pratio i ocenjivao rad i učitelja i učenika, zato je
učiteljima bilo važno da učenici dobro znaju gradivo, jer neuspeh učenika
je bio i neuspeh učitelja. Učitelj je u to vreme od učenika tražio da u školu
dolaze uredni, okupani, u čistim košuljama. Kako su učenici morali da
budu uredni, učitelj je od njih tražio da i učionice budu uredne. Imao je 13
godina kada je počeo rat. Pamti da se dosta teško živelo. Kada je počeo
rat, škola je radila još samo jednu godinu, jer su u njoj boravili vojnici, a
posle je i spaljena.
(Zabeležila: Nataša Pavković)
16
Detinjstvo moje babe M. S.
Mesto: selo Strmac, Bosna i Hercegovina
Godina: rođena 1929. a opisujemo period otprilike 1934-1935
(nekih 5.-6. godina), a i kasnije godine njenog odrastanja
Baka: M. S.
Ovo je primer tradicionalne, patrijarhalne porodice u kojoj su
očevi i braća imali glavnu reč. S obzirom na to da je baka bila najstarija od
sve braće i sestara, radila je sve poslove, bez obzira na to što je imala
svega 5-6 godina. Ovo je priča o jednom detinjstvu, koje nikako ne liči na
neku našu percepciju detinjstva, kakvo je bilo, kakvo jeste, a kakvo bi ono
trebalo da bude.
Njena osnovna „zanimacija“ i obaveza (pored svakodnevnih
poslova u kući, na livadi, na njivi) bila je čuvanje ovaca, koza i slično. To
nije bio slučaj samo za nju, jer su sva deca (samo po imenu deca, ali koliko
primećujem, ništa ih drugo osim naziva nije odvajalo od odraslih) u selu
radila te poslove. Ona je sa jaranicama (drugaricama, kako su se one
zvale) svaki dan išla na livadu da radi. Na moje pitanje kako je ona to
znala da radi, sa toliko malo godina, odgovorila je da joj je Bog dao pamet.
Ona nije mogla da kaže „ne“ svojim roditeljima, nije smela, jer su se jako
poštovali i roditelji i braća u to vreme. Reč brata, oca ili majke je isto
važila za žensku decu, braća su bila u nekom, da kažemo „višem“ položaju.
Ali, da se vratimo na čuvanje ovaca. Ona je išla sa svojim
jaranicama svakog dana na određene livade sa samo parčetom hleba i
iglama (jer su već odmalena morale učiti da pletu). One su to vreme
koristile i za, da uslovno kažemo, „druženje“ i igru, jer kod kuće za to nisu
imale vremena. Igračke nisu imale, već su samostalno pravile lutkice od
nekih krpa.
17
Jedna od igara, koju su najčešće igrali, zvala se „KERAK“. Napravi
se jedna veća rupa, koju čuva nekoliko devojčica. U tu rupu bilo je
potrebno ubaciti kerak (drvce), a deca oko rupe su većim drvetom branila
da kerak ne upadne u rupu. U slučaju da kerak upadne u rupu, onaj ko je
bacao, treba da zauzme mesto od nekog, da kažemo „čuvara“, a taj čije je
mesto zauzeo, ispada iz igre. Moja baka je čak slomila preslicu (sredstvo
kojim se obrađivala vuna), braneći ulazak kerka u rupu. Primetila sam da
je sve čime su se igrali i zanimali bilo iz prirode, sami su pravili ili
smišljali, sve u nedostatku igračaka. Ova igra je, po mom mišljenju,
preteča klikera i ubacivanju klikera u rupicu.
Druga igrica se zvala „KLIS“. Takođe se odigravala uz pomoć
drveća. Neko baci manje drvce uvis, a ostala deca su imala u rukama
grane kojima su pokušavala da dotaknu drvo koje se baci. I ko ga dotakne,
pobedio je. Prosto i jednostavno.
U nekim kasnijim godinama, devetoj ili desetoj, igre skoro da nije
ni bilo, jer su morale da pletu stvari koje bi nosile: suknje, majice, čarape i
drugo. Jedna zanimljivost je ta da je moja baka nosila britvicu (mali nož)
za pojasom, kako bi izgledala „opasnije“, ili kako bi se u nekom slučaju
možda i odbranila. Što se tiče kažnjavanja – to je bilo samo prutom, tj.
kako baka kaže, prutom židovcem.
Što se tiče oblačenja, nosila je suknju, zvanu „klašnja“ (pravljenu
od vune), neku majicu (koja je pravljena od konoplja, današnjeg pamuka,
koji su oni sejali u njivi), i čarape. Ono što je zanimljivo jeste da su sve
devojčice morale da nose maramu odmalena, u znak poštovanja prema
roditeljima, starijima i prema braći.
Na moje pitanje, kako su znali kada treba da vode stado kući, ili da
idu na spavanje, dobila sam odgovor da tada nije bilo sata, i da su
18
postojala dva načina da se odredi kada treba da ustanu ili pak, da se vrate
kući, kada čuvaju stoku. Prvi način – ukoliko je Sunce na brdu, znak je da
treba ići kući i da je veče, a budio ih je zvuk pevaca. Drugi način – ložili su
vatru i bacali glavnju (drvo koje već gori) i ako šaji (kako moja baka kaže,
što u prevodu znači sija), onda je veče, ako ne sija, onda znači da treba još
čuvati stoku.
Još jedna zanimljivost tokom čuvanja stoke bila im je pesma.
Uhvate se njih pet pod ruke (otezalica je bio naziv za te pesme) i pevaju.
Jedna od pesama je glasila: „Dođi jaranice da čuvamo ovce, dođi dragi do
zelene jove i ponesi šećera ili bombone“ (ovo je neki period od trinaeste,
četrnaeste godine). Šećer i bombona su im bili prava čast.
U to vreme u njihovom selu nije bilo škole, ali s obzirom na to da
je Tito zahtevao da svi budu pismeni, postojao je jedan samouki čovek
koji je držao tzv. tečajeve ili večernju školu za odrasle (deca su od 14-15
godina smatrana odraslima!). Na tom tečaju učeni su kako da se potpišu,
učili su i azbuku. To su učili na jednoj maloj tabli i uz kredu. Na kraju su
dobijali svedočanstvo o završenom tečaju. Baka se pohvalila kako je bila
najbolja u grupi i prva dobila svedočanstvo!
Sa nekih 15 godina su išle na sjelo (igranku), ali obavezno sa
majkom, i tako sve devojčice-devojke u selu. Igralo se, pevalo i to sve uz
frulu. Muškarci su stajali sa jedne, a žene sa druge strane i natpevavali su
se.
I da završim, sa 17 godina, baka je „zapala za oko“ jednoj porodici
(porodici za koju je i otišla), tako da se na jednoj igranci pojavio momak
(moj deda), sa bratom i sestrom, i oni su tako „ugovorili“ brak, i odveli
baku sa igranke, kući mog deke. Ono što je posebno zanimljivo je to što su
nju odveli, a moj deka je ostao na igranci. Šta dalje da vam pričam?! I tu
19
mogu slobodno reći da se „završava“ bakino „detinjstvo“ (ako je ikada
postojalo u pravom smislu te reči).
(Zabeležila: Tamara Milošević)
Detinjstvo moje bake M. Č.
Ime i prezime : M. Č.
Godina rođenja i smrti: 1930. - 2011.
Mesto rođenja: Rgaje (mesto rođenja i detinjstva, nalazi se pored
Prokuplja, živela i u Dobrotiću i u Prokuplju).
Pravilo i hijerarhija tokom ručavanja
Glava porodice, otac, i muški članovi porodice (deca se ne
računaju), vrativši se sa njive prvi sedaju da ručaju. Obično uzimaju
najbolje komade mesa i ostalih namirnica, žene za to vreme prinose
sve što je potrebno, dok su deca mogla da ručaju pored ložišta
(takozvano kube) ili da sačekaju svoj red. Ženski članovi porodice
sedaju tek kada muškarci završe, i svakako ručaju to što je
ostalo. Dece je bilo puno, sedmoro braće i sestara, ali su se odrasli
bavili poljoprivredom i stočarstvom pa je uvek bilo dovoljno hrane
za sve.
20
Utvara Đerasim
Kada smo bile mlade, bile su organizovane igranke i
održavale su se najčešće u školi. Izađemo tamo, družimo se, i kad
počne da pada mrak svi idemo kući. Međutim, dešavalo se da nam
bude lepo pa ne vidimo da je pao mrak, a u selu je kružila priča da
postoji utvara zvana Đerasim koja juri mlade devojke koje se same
šetaju po tmini. Jedina bitna stvar bila je ta da kada te zove i viče
tvoje ime ne smeš da se okreneš i da ga pogledaš, ukoliko uradiš to
može da udje u tebe, samo trči i ne okreći se nikako. Postojali su u
selu i momci koji su često glumili nešto slično Đerasimu, ali su oni
uvek bili otkriveni. Đerasim se javljao i predstavljao svojim
imenom: ,,Ja sam Đerasim, stani, pogledaj me'', i ako bi se neko
drugačije predstavio znalo se da nije Đerasim.
(Zabeležio: Dušan Čolović)
Životna priča dede Ž. S.
Moj deda je Ž. S. i ovako glasi njegova životna priča.
Rođen sam u Opatovcu 1935. godine. Osnovnu školu sam
završio u Opatovcu, ali nakon toga ne upisujem srednju školu, nego
učim zanat za stolara kod starog majstora Adama. Rano sam ostao
bez oca, sa dve godine. U porodici sam bio najmlađi, imao sam brata
i sestru, koja je bila najstarija. Kada sam navršio 5 godina počeo je
21
Drugi svetski rat. Ne sećam se svih detalja iz rata jer sam bio jako
mali, ali se sećam velikog dela pred kraj rata. Linija fronta je stajala
između obližnjeg sela Mohova i mog rodnog sela, Opatovca.
Postojala je mogućnost da Nemci potisnu taj front na oslobođenu
teritoriju. Pošto smo bili srpsko stanovništvo, 13.01. u veče srpske
Nove godine, došlo je naređenje da moramo napustiti mesto, i onda
smo krenuli prema Iloku i Novom Sadu. U Beočinu smo prešli
Dunav skelom i u Futogu smo se zadržali 2 meseca. Kada se završio
rat u aprilu mescu, vratili smo se u Opatovac. Kuće smo zatekli sve
prazne, te smo počeli život od nule. 1948. godine upisujem
zanatsku školu i kada sam završio zanat zaposlio sam se i počeo
raditi u Vukovaru, u jednoj manjoj stolarskoj radnji, „Dunav
stolarija“. Tokom života sam promenio nekoliko firmi, ali se čitav
život bavim stolarijom. I dan danas, iako više nisam u fizičkoj
mogućnosti da se bavim ovim poslom, pošto imam 75 godina,
ponekad sastavim neki stol ili ormar. Kao momak, bavio sam se
fudbalom i trenirao u seoskom klubu. To je bio više vid rekreacije i
nisam imao prevelike ambicije u tom sportu. Vojsku sam služio u
Dubrovniku, kao mornarički desant, i tada sam proputovao čitavu
Jadransku obalu, kroz vojne vežbe. Kroz stolarski posao prošao sam
područje čitave Srbije, Bosne i Hercegovine, Beograda, Zagreba...
Danas živim u Vukovaru i vodim penzionerski život, u slobodnom
vremenu bavim se pčelarstvom. Imam ćerku i dva unuka.
(Zabeležio: Nebojša Lukić)
22
Detinjstvo moje bake R. T.
Moja baka je R. T., rođena 1939. godine. Bila je treće dete od
šestoro. Ona ima dve starije sestre, mlađeg brata i dve mlađe sestre. Živeli
su tridesetak kilometara od grada. Rano je ostala bez oca, sa šest godina.
Ona nije išla u školu, kao ni starije sestre. Ali su mlađi brat i sestre završili
samo osnovnu školu. Imali su veliko imanje i zemlju, i morali su je sami
obrađivati. Takođe su radili i kod drugih ljudi da bi mogli da školuju brata
i mlađe sestre, jer drugih sredstava za život nisu imali. Brat je bio glava
porodice, i on je uvek dobijao najviše novaca.
Moja baka je podredila svoj život svojoj majci i uvek joj je
pomagala. Zapostavila je svoj život radeći za druge. Njene sestre su se
udale, brat se oženio. Međutim, ona se nije udala. Pred početak
Građanskog rata u Bosni, majka joj je umrla. Neposredno posle toga i
snaja je umrla, pa je ona prešla da živi sa bratom i njegovom decom.
Jedno vreme je živela i ona sa njima, a onda je upoznala sadašnjeg muža.
Ona kaže da je, bez obzira na sve, zadovoljna svojim životom. „Bilo je
teških trenutaka, ali čovek mora da ide dalje i da se bori“, kaže moja baka
sa osmehom na licu.
(Zabeležila: Veliborka Stanojević)
Moj deka Ž. R.
Moj deka, Ž. R., rođen 1939. godine, odrastao u Novom Pazaru, u
porodici sa devetoro braće i sestara. Tu je bio do svoje 22. godine, kada je
23
prvo otišao u Pančevo, pa onda u Novi Sad. Što se tiče igara, uglavnom su
to bile igre fudbala, imali su krpene lopte i tako su se igrali. Igrali su i šote
(kao masne fote), kozanje (kada sakrivaju preletene čarape po dvorištu).
Razlike u vaspitanju dečaka i devojčica su postojale. Devojčice su
uglavnom bile kod kuće, kuvale, spremale, ali su zajedno sa braćom
čuvale i životinje. Jeli su svi zajedno (iz čanaka), tu nisu postojale
značajne razlike. Išli su u školu do četvrtog razreda osnovne škole (i
dečaci i devojčice).
Što se tiče fizičkih kazni, bili su kažnjavani i u školi i kod kuće. U
školi tako što je uča "šibao" po rukama, što se kuće tiče, uglavnom su ih
roditelji tukli šibama, rukama.
Spavali su na slami, hranili su se koprivom i brašnom. Deka kaže
da nikada ne bi menjao svoje detinjstvo, smatra da su današnje generacije
u značajnom deficitu u odnosu na njegovu generaciju.
(Zabeležila: Tamara Dragojević)
Detinjstvo moje bake D.
Moja baka D. je rođena davne 1940. godine, u jednom selu u
Hrvatskoj, u oblasti Dalmacije. Rođena je u porodičnoj kući u kojoj je
boravilo još 19 članova, uže i šire porodice. U pitanju su njeni baba i deda
sa decom i njihovim porodicama.
Kuća u kojoj su boravili je bila prilično mala, ali uz nju su se
nalazile još tri prostorije. Kuća je sazidana od kamena, kako je bilo i
24
uobičajeno na ovim prostorima. Svi su spavali u jednoj prostoriji u kojoj
su se nalazili kreveti i slamarice, zvane KOMUŠE (od kukuruza), PRIMET,
što je služilo za odeću i ŠKRINJA, kutija sa drvenim poklopcem, gde su se
čuvale bitnije stvari, kao npr. šećer, jaja, jabuke...i to su zaključavali. Pod
je bio zemljan, od gnjile. U drugoj prostoriji se nalazilo ognjište, drvena
okrugla stolica sa tri noge i drveni stoci na kojima su sedeli. Jeli su iz
jedne velike drvene posude, a svako je imao svoju drvenu kašiku. Bitno je
reći da su u nedostatku jela deca uglavnom ostajala gladna, za razliku od
starijih, koji bi se snašli. U ovoj prostoriji se nalazila tzv. MAŠKARIOLA,
kutija od drveta, obložena sa jedne strane mrežicom, gde se držala hrana,
kako bi se sačuvala od muva. Treća prostorija se zvala KONOBA. Ovde su
čuvane drvene bačve za vino, maslinovo ulje, tu su se nalazile i drvene
police, posude, NAĆVE, posude u kojima se mesio hleb. Brašno se čuvalo u
tzv. KAŠUNU, drvenoj kutiji. Bavili su se stočarstvom i zemljoradnjom.
Baka je završila četiri razreda osnovne škole, što je bilo retko u to
vreme. Stariji se nisu školovali. Imala je jednu rođenu sestru, tri godine
mlađu. Otac joj je umro 1946. u ratu, a potom, 1950. godine ova
mnogobrojna porodica se deli i baka ostaje da živi sa svojom majkom i
sestrom u istoj kući.
Njena majka je u selu radila i pomagala ljudima kako bi prehranila
svoju decu. Pored ovog mukotrpnog rada, imala je nešto malo svog
vinograda. Kao male, baka i njena sestra su čuvale ovce, a već od 15.
godine rade na poljoprivrednom imanju. U selu je postojao jedan bunar sa
koga se svakodnevno donosila voda, odlazile su i u nabavku drva. Kao
deca, krale su badem, kajmak, voće i slično. Moglo bi se reći da je to bio
deo igre, ali i potrebe. U slobodno vreme su plele džempere i ALJKE,
kapute od vune. Od jela su bili uobičajeni: zelje, pula, VARA (pasulj,
25
kukuruz, grašak) i kukuruz sa pasuljem, bob... Imale su ovce, kokoške,
prase i magare, i brinule su o njima.
Detinjstvo nije bilo ni malo lako, puno je bilo rada, bola i napora.
Razmišljalo se o preživljavanju, nikako o zabavi i razonodi, nažalost.
(Zabeležila: Renata Skorić)
Istorija detinjstva moje bake J. B.
Moja baka J. rođena je 1942. godine u mestu Nadalj.
Kako je izgledalo vaše detinjstvo?
Detinjstvo moje generacije mnogo se razlikuje od detinjstva
današnje dece. Kao mali, imali smo obavezu da pomažemo mami i tati oko
njihovih poslova. Morali smo da čuvamo mlađu sestru ili brata ceo dan
dok su roditelji na njivi. Moralo se sve počistiti u kući i oko kuće, kao i u
dvorištu, u štali, svinjcu, kokošinjcu. Onako mala, sećam se, stajala sam na
drvenoj stolici i samo mesila testo sa krompirom da bi večera bila
spremna za sve nas. Stajali smo na ulici i gledali kada se roditelji vraćaju
sa njive da im otvorimo kapiju, da lonac vode bude na šporetu i da sve
bude spremno, da posle večere mogu na kupanje i spavanje. Kao deca
mnogo smo radili, išli smo na njivu, čupali mak kod kuće, čistili i novac od
prodatih čaura bio je naš. Sećam se kako sam želela sat na ruci, što je u to
vreme bila retkost, pa sam ga od papira napravila. Morali smo da
poštujemo sve meštane sela i pozdravljali ih sa rečima „ljubim ruke“,
26
umesto „kevo“ i „ćale“ morali smo svoje roditelje da oslovljavamo sa Vi.
Najgore je bilo kada se izgubi cucla mlađeg brata i sestre, a para za drugu
nije bilo. Moj brat i sestra su dobili novo odelo koje je mama oprala, a pas
toga dana nije dobio ni vode ni hrane, pokidao je odelo koje se sušilo i
tada smo dobili batine, koje se i danas pamte. Džeparac nikad nismo imali
jer su roditelji ceo dan po salašima krunili kukuruze za jedno kolo
šapurika i pet kilograma hleba. Ni u jednoj kući nije bilo vode, pa smo
vodu uzmali sa obližnjeg bunara.
Kako ste se igrali u vaše vreme (čega i čime)?
U svakoj kući živelo je dvoje, troje ili više dece, uvek su ulice bile
pune dece, gde smo se svi igrali. Imali smo loptu krpenjaču koja je bila
sačinjena od starih krpa. Igrali smo školicu, nacrtanu u prašini, umesto
krede bacali smo parče crepa. Igra kuč-kuč kobila, skakanje na leđa jedni
drugima, najomiljenija igra bilo je topanje, tada su se od blata pravili
topovi i udarali o zemlju, onaj čiji najjače pukne bio je pobednik. Najveće
uživanje bilo je kada smo nakon kiše gazili po jendecima punih vode.
Retko ko je imao lutku, pa smo je mi pravili od kukurzovine i raznih
krpica, a umesto kose, bila je svila. Nameštaj za lutku pravili smo od čička,
a kolica od krastavca. Samo jedan bicikl je bio u kući. Kada smo se kupali
na kanalu, koji je u to vreme bio čist kao suza, umesto gume i mišića, na
rukama smo imali mali snop od kukuruzovine oko struka. Nismo imali
kupaće kostime, pa smo se kupali u haljinama i pantalonama. Igrali smo
se po ceo dan na ulici, bili smo zdravi i rumeni, ali se znalo da smo u 20h
svi bili u krevetu.
27
Kako su vas kažnjavali roditelji?
Kazne su bile uglavnom zabrana odlaska na ulicu i igranje sa
decom, nekad je radio i prut, a mene lično moja mama je tukla sa dva
poklopca. Poklopac je držala u obe ruke i kao činelama, tukla me je po
glavi. Dovoljan je bio pogled i reči roditelja da znamo šta misle. Nisu nas
hteli pustiti u bioskop i na letnjem raspustu u goste. Navešću još jedan
svoj slučaj: Zabavljala sam se sa momkom kojeg moji roditelji nisu voleli,
mama me je uhvatila u četvrtak, istukla kišobranom, a ja sam se u subotu
udala za njega.
Razlika između dečaka i devojčica?
Uvek je postojala razlika između muškog i ženskog deteta.
Muškom detetu se sve tolerisalo, i ustajanje ujutru, poslovi u kući, kao i
odlazak u igru. Njihov džeparac je uvek bio veći, oni su dobijali sve
najlepše da pojedu, sećam se, prvi bicikl je kupljen mom bratu, iako je bio
najmlađi. Ni jednu ekskurziju nije propustio, utakmicu, rođendan, dok
smo mi, kao ženska deca, vrlo često bile lišene svega toga. Rođendan niko
nije slavio, a posebno osamnaesti rođendan, kao što se slavi sada.
(Zabeležila: Edit Debeljački)
Detinjstvo moje babe D. M.
Ovo je kratka istorija detinjstva moje babe D. Tačan datum
rođenja nije razjašnjen dan danas do kraja, ona sama kaže da je rođena
28
1943. godine, mada zvanično je zavedeno da je to 1941. godina. Moguć
razlog tom neslaganju je taj što je prilikom jedne od ofanziva spaljena
crkva i sve matične knjige rođenih su izgorele. Kada su se kasnije pisale
nove, greškom je upisana 1941. godina. Ona voli da kaže da je rođena
1943. da su joj dodali te dve godine, pa se držimo te priče. Takođe, još
jedna zanimljiva činjenica (koje nas podseća svakom prilikom) je ta da je
rođena na Uskrs, što po njoj znači da je veoma posebna. Moramo se složiti
da njeno detinstvo jeste bilo posebno, posebno teško. Rođena je u Crnoj
Gori, u malom planinskom selu Unač, za vreme Drugog svetskog rata.
Jedna od prvih epizoda koju nam je pričala je povlačenje u šume i više
planine usred neprijateljskog napada. Kako je bila beba, neutešno je
plakala pa su se uplašili da će odati položaj i da će ih neprijatelji pronaći.
Neko je predložio da je ubiju, jer ako to ne učine rizikuju da svi ostali
budu ubijeni. Očekivano, njena majka se pobunila i ostavila je u životu
(kako baba kaže na njenu sreću i sreću svih nas, pa i ostatka civilizacije).
Po završetku rata, otac joj se ubio usled psihičkih posledica, koje je za
sobom ostavio preležani tifus. Majka je ostala udovica i samohrana majka
petoro dece – tri sina i dve ćerke. Kolonizacijom se sele u Vojvodinu, u
Kulu, gde brat i sestra žive i dan danas. Kako je majka bila nezaposlena,
fizikalisala je na njivi i honorarno bila krojačica, a otac je preminuo, živeli
su veoma teško. U tom siromaštvu i nemaštini, majka je morala da pošalje
jednog sina da živi u Nikšiću, kod njenog brata. On ga je usvojio, a baba i
ostala braća i sestre su ga posećivali kada su mogli, što nije bilo često, dok
nisu malo odrasli. Vreme je bilo ispunjeno radom, muška deca su rano
ulazila u svet odraslih i počela da idu na njivu već tokom osnovne škole.
Baba i njena sestra su bile zaštićenije, jer su bile devojčice. Red se morao
poštovati, majka slušati i poštovati, međutim, fizičkih kazni nije bilo. Kako
su živeli bez oca, porodična dinamika je bila specifična, dečaci su veoma
29
rano postali muškarci, međusobno su se poštovali i uvažavali, a osim u
aspektu posla, majka nije pravila razliku između njih i ćerki. Svi su se
oblačili isto, nosili istu, nasleđenu garderobu. Suočeni sa glađu, mnogo su
radili pa su igre pale u drugi plan. Kako je njena majka šila, njoj i sestri je
pravila lutkice (krpice), i igračke od kukurozovine. Ono čega se baba seća
je da su se igrali fudbala krpenjačom (loptom), žmurke, trule kobile i
trčali i družili se po komšiluku, ako bi uhvatili vremena. Komšiluk je bio
multinacionalna sredina, živeli su Srbi, Crnogorci, Nemci, Mađari pa su
mnogo učili jedni od drugih. Baba je naučila da kuva kao mala od baka
Nemica i Mađarica, naučila je osnove nemačkog jezika i da se sporazume
na mađarskom. Što se tiče školovanja, sva deca su išla u školu. Baba je
završila osnovnu školu i srednju ekonomsku školu u Kuli kao dobar đak.
Nakon toga je završila Višu ekonomsku školu u Novom Sadu i živela je u
studentskom domu. Njena braća su završila srednje vojne škole, a sestra
samo osnovnu, ali je odmah po završetku počela da radi kao krojačica.
Nakon studija se udala u 22. godini, preselila u Vrbas i postala šef u banci
i uspela da se izvuče iz nemaštine. Danas živi sa nama i često priča svoje
ratne priče.
(Zabeležila: Ana Mašnić)
Detinjstvo moje bake J. K.
J. K. rođena je 1943. godine. Odrasla je u velikoj porodici punoj
dece. Imala je šestoro braće i sestara, sa kojima se divno slagala. Ogromna
30
porodica je svakako zahtevala međusoban mir, ljubav i saradnju. Ona je
bila peto rođeno dete, od njih sedam.
Rođena je u najvećem jeku rata i nažalost, tada je bio običaj da
žene koje u to vreme rode, dave svoju novorođenu decu, a čuvaju starije.
Međutim, njena majka se odlučila da je sačuva, iako je peta po redu
rođena, nije je bacila u reku nego je rodila. Rođena je na težak način, bez
trunke humanih uslova pod Turskom kulom. Odmah nakon porođaja
majka sa decom nastavlja da beži. Majka sa decom je izbegla iz Like
teretnim vozom, kojim se putovalo mesec dana u Vojvodinu, u selo
Zmajevo. Kao i samo rođenje, njeno detinjstvo je bilo teško. Igračke nisu
imali, kada su poželeli da se igraju pravili su lopte od krpe, a devojčice
lutke od šapurike. Roditelji je nikad nisu tukli, niti kažnjavali. Jedino što
pamti je da je dobila batine kada bi pevala pesmu kojoj ona tada nije znala
značenje, a u njoj se na simboličan način govori o tome kako mama i tata
dobijaju bebu. Osnovnu školu završava 1960. i nakon toga upisuje u Kuli
daktilografiju koja traje jednu godinu, ali se tada računala kao srednja
škola. Kao mlada, radila je na njivi razne teške poslove kako bi zaradila
sebi za sveske i knjige, da kupi sebi garderobu, suknje i krpice, i sve što joj
je trebalo. Radila je u zadruzi i zarađivala radeći ručno poslove na njivi,
jer tad nije bilo nikakve mehanizacije. Ali sve što deca zarade, najmanje
pola moraju da daju ocu. Imala je jako težak život i nesrećno detinjstvo,
ali to je nije sprečilo da bude dobar čovek, već vredna i čvrsta žena, i
najbolja baka na svetu.
(Zabeležila: Milica Kobilarov)
31
Moja baka B. T.
B. T. je moja baka i rođena je 1945. godine u selu Žabar, kod
Šapca, kao treće i najmlađe dete u porodici. Kao dete, puno
vremena je provodila napolju. Zaduženja su joj bila da čuva stoku i
da pomaže majci oko kućnih poslova. Imala je starijeg brata koji je
bio nestašan, ali i prvo muško dete pa mu je sva pažnja bila
posvećena. Bakina starija sestra je imala priliku da se školuje, dok
je baka završila samo 4 razreda osnovne škole i sa 16 godina su joj
našli dobru priliku, iako se i sad pita da li je bila dovoljno dobra
prilika (mog deku).
Kaže za sebe da je bila nestašno dete, volela je da pravi
dečije nestašluke, poput da se sakrije kad ode da čuva stoku pa da
je svi traže. Njeni roditelji su bili jako staromodni, pa su smatrali da
nema potrebe da nauči da pliva. Tako, kad je imala 5 godina, ona je
učila piliće da plivaju, te s obzirom na talenat pilića za plivanje,
završilo se tragično po piliće, a nije ni baka bolje prošla.
Pričala mi je o situaciji da joj je bilo jako dosadno jednom na
polju i padne joj na pamet da prebaci neki plašt na jednu od krava.
Krava se uplašila i počela da juri, a za njom su krenule i sve ostale.
Kako se uspaničila, nije smela da krene kući, pa je čekala kasno
uveče, a kad su došli po nju rekla je da je kravu ujeo obod i ona se
uplašila. Ispostavilo se da su sve došle same kući dok je ona još bila
na polju.
32
Standardne igre su bile žmurka, vija, pravila joj je majka
krpene lutke, ali joj je uvek bilo zanimljivije da se igra sa dečacima.
Sama za sebe kaže da je bila bezobrazna, jer se uvek gurala sa
dečacima u igru i u školi, a kad se desi nestašluk uvek je
učestvovala. Mada kaže da je učitelj do samog kraja četvrtog mislio
da je primerno dete i hvalio ju je kako je dobra.
(Zabeležila: Jovana Tanasić)
Detinjstvo moje bake
„Imali smo bicikl, prvi u selu.“
Zimske jabuke smo imali i jeli. Moja braća su krala voće
ponekad, negde po selu. Dođeš iz škole, ideš da čuvaš krave, kraj
kuće bio je sokak. Svako svoje krave je čuvao, na zajedničkim
livadama. Prelazili prugu. Pili vodu sa bunara. Dok smo čuvali krave
igali se žmurke, ali istovremeno pazili da se krave ne prejedu, da ne
odu u detelinu. Radili zemlju seoskog šustera, do pola, on nam
pravio cipele. Napravi cipele, gojzerice, par brojeva veće, da budu
za par godina...
U školi, dva razreda pre podne (prvi i drugi), dva popodne
(treći i četvrti). Muž i žena bili seoski učitelj i učiteljica.
33
Svi smo uglavnom išli bosi. Deca su morala ići raditi. Nije
bilo rasprave sa roditeljima, moralo je da se sluša. Naveče smo išli
da se igramo, ponekad. Uglavnom smo radili, umesto igranja. Kad
se vozi žito od jedne porodice, dođu uglavnom sve komšije,
rodbina, da pomognu. Vršilica za žito je išla od kuće do kuće, svaki
dan. Plevom od žita se zimi hranila stoka.
O čemu smo maštali? Nije bilo vremena za to... U jesen se
brao kukuruz. Uveče, na mobi se peruša kukuruz. Tu bude vina i
pesme, tu se momci i devojke upoznaju. Dolazili su i momci iz
drugog sela. To je bila neka vrsta zabave, priredbe. Zimi budu
svadbe.
Šta su bile najveće muke u životu? Neki su bili bogatiji, neki
siromašniji, al’ svi su se slagali, bilo je više šale, priče, viceva. Stric
je imao mlin. Tu su dolazili ljudi da melju žito i kukuruz. Uvek su tu
sedeli, pričali, pili. Deda je imao odelo od somota. Kome je u selo
trebalo odelo posuđivao je od njega, npr. kad se išlo u crkvu, u
Rajcima.
Nekada, kada se vraćaju iz škole, naiđu na gusana, koji počne
da sikće na njih, pa se deca plaše, ne smeju proći (danas se deca
plaše lokalnih ludaka kada se vraćaju iz škole).
Fric i Alfred su Švabe koje su par meseci živeli kod nas. Delili
smo proju, marmeladu, čaj i konzerve. Mi, deca, išli smo da sadimo
luk i kažemo Švabama da ostanu kod kuće, a oni razmeli da ih
pozivamo da idu i oni da sade luk, te odoše i pitaše svoje oficire da
li mogu i oni da sade luk sa nama. Ovi ih pustili, i onda smo svi
34
zajedno sadili. Ustaše su dolazile često i vodile ljude u Jasenovac.
Partizani su dolazili po noći, a Ustaše po danu. Srbi su uglavnom bili
u Partizanima. Postojala su dva partizanska aviona (Perica i Jovica),
sleteli su negde na Papuku. Ustaše su ih se plašile, često su
bombardovali nemačka utvrđenja. Jednom su slučajno pogodili
kuću od ujaka i pradede Ivana, gde je poginula njegova ćerka (hteli
su da gađaju Ustaški dom). Kasnije su u logor odveli ujaka i njegovu
ćerku. Nisu se vratili. Englezi i Amerikanci bombarodovali Vinkovce
i Novsku. Padale bombe i po Jazavici...Svetlelo kao Betlehem
(Vitlejem).
Baka je bila u partizanima. Odveli su je u Jasenovac.
Razmenom zarobljenika su je oslobodili.
(Zabeležila: Vanja Kirkov)
Detinjstvo mog dede M. P.
Svakome ko se rodi život tka priču. Život teče, vreme prolazi, a
priča postaje sve bogatija. Ovo je jedna od mnogih za koju me vezuje moje
poreklo, u toj priči nalazim korene svog postojanja, i zato mi je veoma
važna, jer to je životna priča moga dede, koja traje nepunih osam
decenija.
Po rođenju, otac mu dade neobično, staro srpsko ime, M. P. Pre
njega, u staroj, patrijarhalnoj porodici, u selu Bukoru, rođeno je troje
35
zdrave dece. On je bio četvrti, a posle njega mnogočlana zadruga postaje
bogatija za još dva deteta. Pet sinova i najmlađa ćerka, bilo je to pravo
bogatstvo, jer su svi rođeni zdravi i kasnije doživeli duboku starost. Rano
detinjstvo je bilo vezano za zabačeno selo na obroncima planine Vlašić, po
kojoj su se braća igrala, kao i sva seoska deca, igara za koje se i danas zna,
a koje su zahtevale snagu, spretnost i upornost. Roditelji vezani za zemlju
i brigu kako prehraniti i opstati, nisu imali mnogo vremena za bavljenje
decom. Ona su rasla oslonjena jedni na druge, mlađi na starije, a majka je
uvek bila tu negde da ih nahrani, prebroji, zaštiti i ponekad zagrli i
poljubi. Suviše brige i rada, premalo vremena za porodicu i uživanje.
Prvi susret sa gradom bio je onoga dana kada je deda odlučio da
napusti zadrugu i osamostali se. Selidba u Šabac bila je izazov za sve. Novi
ljudi, novo okruženje i stare navike koje je trebalo prilagoditi. Ipak, veza
sa selom nije prekinuta jer tamo ostaje najstariji brat, čija je porodica
kasnije svima bila spona sa detinjstvom i delom života provedenim u selu.
Deda priča da su se deca vrlo brzo prilagodila i prihvatila udobniji život
na periferiji grada, iako je delatnost porodice ostala ista, poljoprivreda.
Svi su morali da rade na imanju i da učestvuju u opstanku. Otac je bio
strog, ali pravičan, nije puno pričao, ali su svi znali šta pogledom hoće da
kaže. Nije postojao strah, već poštovanje starijeg. Majka je bila stub kuće,
otac glava porodice i hranitelj. Sa polaskom u školu sve je bilo lepše i
zanimljivije. Druženje i igre, učenje i škola, nisu ni malo ličili na ovo
danas. Radovali su se malim stvarima, bili srećni zbog sitnica, tako
razmišlja sada star čovek, krojač penzioner, koji je više od pola veka bio
za šivaćom mašinom, čije su spretne ruke stvarale na hiljade odela. Kaže
da je i danas srećan dok gleda nas, svoje potomke, koji ga okružuju i
poštuju. Iako bolestan, trudi se da nam pomogne i razume probleme nas
mladih, čuva naše tajne.
36
Svakome ko se rodi život pripremi mnoga iznenađenja, radosti,
mirne dane, ali i tugu. Za dedu, najtužniji dan bio je onaj kada je ostao bez
životnog druga, moje bake. Živi sa tim, ali više nikada neće biti onako
kako je bilo.
(Zabeležila: Kristina Krstić)
Priča o nekom drugom vremenu – slučaj bake B. B.
Nakon pisanja mnogobrojnih i raznolikih seminarskih
radova, došao je konačno, i red na jedan koji je pobudio mnogo
pažnje, interesovanja, emocija, mirise nekog drugog vremena...
kako u meni, tako i u osobama koje su prisustvovale ovom
višečasovnom intervjuu, ali naročito u njoj, mojoj sagovornici,
dragoj komšinici.
Već i sam prizor koji zatičem pri ulasku u njenu kuću je iz
neke druge priče. Na kuhinjskom stolu, razvučena kora za pitu
krompirušu, liči na beli stolnjak, nepravilnih ivica. Na stolici
pletivo, jer dok se gleda omiljena španska serija, ruke ne moraju
mirovati. Spretnim izrađenim rukama smotava pitu, stavlja je u
rernu, još koje drvce u „Smederevac“, i priča može da počne. Iz
vitrine vadi kutuju za cipele, u kojoj su hronološkim redosledom
složena pisma, dopisnice, razglednice, iz nekih sada mnogo daljih
decenija, fotografije. Listajući sadržaj kutije, negde na sredini,
37
odvaja jednu fotografiju, na koju će se kasnije vratiti. Na dnu kutije
tek par, izbledelih od mnogobrojnog uzimanja u ruke, dokaza
njenog detinjstva.
B. B., rođena je 1940. godine u selu Tramošnja. Da, pitate se,
gde li je to? E pa, Tramošnja je selo u blizini Sanskog Mosta, u
nekadašnjoj Bosni i Hercegovini, današnoj Republici Srpskoj. U selu
koje je nastalo tako što su ljudi prokrčili deo šume i od „divljine“
napravili „pitominu“, i na tom prostoru izgradili svoje brvnare.
Život je bio, kako kaže, na „zavidnom nivou“. Hm... život na
zavidnom nivou, znači blagostanje, raskoš, putovanja, izlaske,
„ludovanje“. Po mojoj sagovornici to znači: krov nad glavom, sitost,
zdravlje i mir. Neke druge vrednosti, norme i prioriteti su tada bili
na ceni.
Domaćinstvo baba B. B. brojalo je 25 članova. Činili su ga
pradeda, deda, baba, stričevi, strine, njeni roditelji i deca. Živeći u
tako velikoj porodici, deca se već u startu uče toleranciji,
nesebičnosti, spremnosti da se pomogne, kolektivizmu. U domu je
bilo, kako kaže, mnogo ljubavi. Članovi ove porodice su bili viđeni
domaćini, porodica je dala nekoliko „učenih članova, učitelja,
inženjera...“. Bavili su se obrađivanjem zemlje i stočarstvom.
Marljivi, radni, pošteni, uvek spremni da pomognu drugima, da
dočekaju gosta i putnika namernika.
Baba je oca upoznala tek u svojoj šestoj godini, kada se
vratio iz zarobljeništva. Kaže da je prohodala tek u četvrtoj godini, i
to zahvaljujući jednoj starici koja je preporučila da joj na nožice
38
stavljaju obloge od trine (sitni delići sena, koji se kupe oko
stogova).
Bili ili ne vernici, sva su deca bila krštena. Verskim
praznicima se u kući pridavao veliki značaj. Tada se nije radilo, jelo
se bolje, to su bili dani kada su roditelji imali vremena da više
posvete svojoj deci. Ali proslavljalo se poluilegalno, jer je
posleratno vreme iznedrilo neke nove ljude. Nasuprot verskim,
neki novi praznici su se slavili javno, baš onako „spontano“.
Detinjstvo, baba opisuje kao „lepo, ali radno“. Do sedme
godine se to moglo nazvati pravim detinjstvom (koje nama traje
mnogo duže), a od tada počinju obaveze koje traju i danas. Do
sedme godine je vreme provodila igrajući se sa decom iz kuće,
igračkama koje su sami pravili, od konoplje, slame, drveta, lopte su
pravili od konjske dlake, krpenjače su bile retkost. Gledajući iz
današnje perspektive, te igračke su podsticale maštu, kreativnost,
spretnost, trud i rad. Ali, koje bi se dete danas igralo loptom od
konjske dlake? Ja sigurno ne, alergična sam na životinjsku dlaku.
Sa osam godina polazi u školu, udaljenu pet kilometara od
kuće. Kaže da su na putu do škole prelazili preko potočića bez
mosta, preko koga je bilo brvno (to je verovatno preteča grede u
fiskulturnoj sali). Zimi su preko njega prelazili sedeći, povlačeći
„zadnji“ deo tela, i podupirući se rukama. Školu je pohađala samo
tri meseca, jer... hm, šta će ženskom detetu škola? Ona je tu da bi
prela, plela, heklala, čuvala stoku, radila poljske radove...
Pripremana je za funkcije koje su joj samim rođenjem
39
predodređene: funkciju domaćice, supruge, majke. Malo li je? Tako
su radile i njena mati, i njena baba i njena prababa (tu je, srećom,
lanac prekinut, ćerka i unuka više ne). A i za „odnose sa javnošću“
će svakako jednog dana biti zadužen muž, a ona će biti tu da ga
dočeka, isprati, postavlja mu, rađa decu, ćuti i ugađa. S obzirom na
kratko školovanje, nije uspela da savlada azbuku, pa ju je kasnije
stric kod kuće naučio da čita i piše. Često je i krišom uzmala knjige
od braće i stričeva, kako bi stekla osnovna znanja (Eh, kada bi meni
neko zabranio da učim?!).
Iako je osnovno školovanje bilo besplatno, malo ga je dece
pohađalo, još manje završavalo. Uglavnom su ih završavali dečaci iz
imućnijih porodica. Srednje škole su se upisivale još ređe, jer su bile
locirane u velikim gradovima, daleko od sela, to je iziskivalo
dodatne troškove, a i to bi bio odmah jedan par ruku manje za rad u
polju. Bogatstvo nije bilo vezano za obrazovanje. I nepismen čovek
je mogao da ga stekne (istorija se ponavalja). O slanju ženske dece
u grad na školovanje, da ne pričamo. Izvesno je u šta to vodi...!
Uređenje učionice je bilo gotovo identično današnjem (ah,
da li će i moji unuci, kao ja, moja mama, moja baba...gledati u tuđi
potiljak? Dokle bre?). Neznatna razlika je ta što je školski
poslužitelj ložio peć tu u učionici, i što su skamije bile neznatno
neudobnije od današnjih stolica, i što je zbog malobrojnosti dece,
više razreda bilo smešteno u istu učionicu.
Učitelji su bili sa strane, dolazili su na službovanje iz drugih
krajeva, bili su veoma cenjeni i poštovani u selima („među prvim
40
ljudima“). Izraz naklonosti prema drugovima učiteljima i
drugaricama učiteljicama, ogledao se kroz korpe sa „ponudama“
(jaja, voće, meso), koje su roditelji donosili (neki lepi običaji su
trebali da se sačuvaju). Često zastupljene pedagoške mere su bile
packe i klečenje na kukuruzu (da li su mere zavisile od veličine i
sadržaja korpe?). Kazne su uglavnom primenjivane na muškoj
populaciji (valjda zbog čeličenja), a retko na devojčicama (jer ih
gotovo nije ni bilo). Što se tiče pedagoških mera, izgleda da
Tramošnja nije čula za Komenskog, a Komenski za nju? Sveske nisu
imali, pisali su na tablicama, sistem „piši-briši“. Kako li su pisali
seminarske radove?
Njenu svakidašnjicu u Bosni je činilo čuvanje ovaca (kako
nije zaspala kada ih je brojala?), heklanju (ona kaže „’eklanju“),
tkanju, štrikanju, radovima u polju (a meni, duplo starijoj nego ona
tada, teško da usisam sobu). I sama potvrđuje da je položaj dečaka
bio mnogo bolji, imali su manje obaveza, mada su i oni radili, sekli
drva, orali, kopali... ali su išli i u školu. Mada, ne buni se, takva su
bila vremena. Na temu ravnopravnosti polova, setila sam se jedne
druge priče. Jedna druga baka je jednom pričala, da je prvi put u
životu pojela pileći batak kada je ostala udovica, u sedamdesetoj
godini. U detinjstvu su za taj deo pilećeg tela, bila predodređena
braća, posle muž, pa onda sin i muž (kakve bi lepote bila lišena da
je, ne daj Bože, umrla pre muža?).
Devojčice su i tokom druženja morale biti korisne, nosile su
sa sobom preslicu ili štrikeraj. Od šeste, sedme godine, već počinju
41
da rade na „devojačkoj spremi“. Devojka se „merila“ i po njoj. Ne
isključivo po količini „štafira“, nego i da li je „rukata“ (vična izradi
ručnih radova i dr.). Što se garderobe tiče, nosili su „nasleđeno“ od
starije dece (hvala Bogu, imalo se i od koga „naslediti“), ili su same
tkale, štrikale, šile (ručno) svoje odevne predmete. Njihov stajling
je bio samo njihov. Hodali su bosi, a kada to vremenske prilike nisu
dozvoljavale, u oputnjacima (opancima). Tata joj je jednom, kada se
„spustio“ u Sanski Most, kupio prve prave cipele (imala je deset
godina), a ona ih je poklonila drugarici, jer ju je bilo sramota da se
razlikuje od ostale dece (tada je dobila i batine). U toku dugih
zimskih večeri, devojčurci su se sa ženama okupljali na prela, gde bi
uz pesmu prele vunu i kudelju. Bilo je tu i momčića, tu su se rađale
prve ljubavi. Naklonost i simpatija su izražavane pogledom „ispod
oka“, osmehom, opaskom, nikako otvorenom pričom, delom.
Što se odnosa roditelj-dete tiče, baba ih opisuje kao „veoma
dobre“. Kriterijum za njenu procesu se verovatno zasniva na
poređenju sa odnosom njenih drugarica sa roditeljima. Nisu je
nikada „jako istukli“, par puta je, kada se probudila, ispod svog
jastuka (jastuci i jorgani su bili punjeni perušom, a to je ono finije
lišće neposredno pri klipu kukuruza), pronašla par bombona koje
joj je otac kupio u gradu, jednom joj je kupio i marmeladu. Roditelje
opisuje kao blage ljude. Ne mogu da ne primetim (ali ne
komentarišem glasno), otac joj je zabranio školovanje u Bosni, kada
su se 1956. godine doselili u Vojvodinu, insistirala je da pohađa
večernju školu, ali otac je bio kategoričan i dalje. Argumenti oca su
isti, bez obzira na promenu destinacije. Opasnost je možda u
42
međuvremenu postala i veća, jer je stasala u devojčurka. Kaže moja
komšinica: „I tako ostadoh glupa i pored zdrave pameti!“.
Po dolasku u Vojvodinu, branio joj je i odlaske na igranke, u
Zadružni dom. Uloga vaspitača u mnogočlanoj porodici u Bosni, nije
pripadala isključivo roditeljima. Svu decu u kući su vaspitavali svi
odrasli članovi, i prema njima se odnosili kao prema svojima.
Modeli vaspitanja su svima bili isti, pa što se tiče toga, nije moglo
biti problema. Interesantna mi je bila epizoda o ručavanju.. U jednoj
velikoj prostoriji (trpezarija), postojala je velika i mala sofra. Za
velikom su sedeli odrasli, a za malom deca. Jelo se iz iste posude,
jedna za odrasle, druga za decu, srećom, svako je imao svoju kašiku
(tu je motorika ruku verovatno imala bitnu ulogu). Deca nisu
učestvovala u razgovorima odraslih, ako bi neko došao u posetu,
deca su se povlačila u svoje odaje. Što se tiče njenog odnosa sa
majkom, koji ona smatra dobrim, pitam se zar nije strašno kada se
devojčica prestravi od nekih „događaja“ u pubertetu, jer ne sluti šta
se dešava, sluti da je to „neka teška bolest“ ili sl.? Sve što je saznala,
o sopstvenoj polnosti, promenama na telu i slično, saznala je od
neznatno starijih drugarica, sestara, koje su do saznanja došle istim
putem. Majka sa ćerkom o tome nije razgovarala. Skladna tome su
bila i njihova saznanja, oskudna, kriva, nepravovremene
informacije o životnim pitanjima („’eklanje“ je bilo bitnije).
Sa šesnaest godina, baka se sa roditeljima doseljava u
Vojvodinu. Drastična promena u svemu, i u njoj samoj, samo u
roditeljima koji su sada već sredovečni – formirani ljudi, ne.
43
Vojvodina, „obećana zemlja“, devojke koje nemaju pletenice, i koje
idu na igranku (moja sagovornica uveče iskače kroz prozor, sa tim
ciljem). U Bosni su roditelji imali prioritet pri odlučivanju u odabiru
bračnog partnera svom detetu. Baka se u Vojvodini osmelila da
odabere partnera druge veroispovesti. Avangardna je bila moja
sagovornica. Kako li bi ovakva odluka prošla u Bosni?
Vraća se baka na ranije odloženu fotografiju, reckastih ivica.
Pokazuje mi je. Na njoj, ona sada već mlada žena, sa sve “ladnom
trajnom”, žersejskom haljinom, suprug u šimi cipelama i perlonskoj
košulji, deca u plastičnim sandalama, belim dokolenicama,
šortsevima na tregerima i “bubi” frizurama, a svi onako
“neobavezno”, kao slučajno, blago oslonjeni na novog, novcijatog
“Fiću” (iza zadnjeg sedišta, figura kučeta nepoznate pasmine, koje
klima glavom potvrdno i odrično, u zavisnosti od brzine vožnje,
koje je tek prispelo iz Italije). I svi oni nasmejani, srećni, upravo
spremni za svoj prvi odlazak na more u životu, pa to još sopstvenim
vozilom, u sindikalno odmaralište muževljeve firme. Bila su to
srećna vremena, napetka, prosperiteta, seća se ona.
Nakon svega iznetog na ovih par strana, došao je red i na
moj pedagoški osvrt.
Iako baka svoje detinjstvo, i odnose sa roditeljima, opisuje
kao veoma dobre, ja, kao mladi pedagog, postavljam pitanje da li su
to zbilja bili dobri odnosi, kvalitetno detinjstvo? Da li je moguće da
su prošli vekovi i vekovi od Kvintilijana, Vitorina da Feltrea,
Montenja, Vivesa, Roterdamskog, Komenskog, Rusoa, Djuija... a od
44
njihovih učenja ostadoše tek mrvice? Lagala bih kada bih rekla da
nije bilo ničeg pozitivnog u vaspitanju moje drage komšinice, jer
kako bi ona izrasla u dobrog čoveka, u divnu osobu, da to
vaspitanje nije bilo iole dobro, ali kako roditelj, koji ne daje ni malo
slobode svojoj deci, može biti okarakterisan kao dobar roditelj?
Znam da bi mi mnogi ovu tezu opovrgli, pravdajući svoje stanovište
drugim vremenima, primitivnošću ljudi, tradicijom, i ko zna čime
još ne. Ono što ja vidim jeste da je srednjevekovno shvatanje deteta
ostavilo korene, još vekovima posle. Niko me ne može ubediti da
roditelj koji zahteva od deteta da već sa sedam godina radi poslove
neprimerene njegovoj dobi, ne smatra da je dete „čovek u malom“
(homunculus). Da li je dobra majka, majka koja nikada nije
razgovarala sa ćerkom o promenama na njenom telu, o polnim
odnosima, o braku (ah da, pričala je o tome kako žena treba da
bude marljiva, požrtvovana, brižna...)? Da li je dobar otac, onaj koji
brani detetu, isključivo zbog detetovog pola, da se školuje, stekne
znanje, socijalizuje se, a za uzvrat zahteva poslušnost i rad? Da li
nastavnik treba da „puni“ njihove glavice znanjem, uz pomoć pruta,
kukuruza, i drugih krajnje ponižavajućih metoda? Ah, da sve je to u
cilju realizacije njihove svetle budućnosti, jer i „batina je iz raja
izašla“. Pripremom za budućnost (ovakvu ili onakvu), oduzimaju im
sadašnjost!!! Da li je detinjstvo, kao takvo, kao najbitniji deo
razvoja, uopšte postojalo? Ja ga ne pronalazim, štaviše,
identifikujem ga sa odraslim dobom. Da, da, znam da je sredina
učinila svoje, ali dokle se „vaditi“ na sredinu, društvo, okolnosti,
tradiciju, primitivizam, i još štošta? Ne tada, no i sada živimo u
45
društvu u kome pojedinac ne zna, ili ne sme, da se suprotstavi
klišeima. Sigurno su i tada postojali „retki“, koji su davali malko
više slobode detetu, bili za nijansu tolerantniji, bez obzira na
osuđivanje od strane sredine u kojoj su živeli. Nema sumnje da su i
njihova deca izrasla u dobre ljude.
Ali i nakon ovih mojih, možda malo kritičnijih tvrdnji,
jednostavno moram da u izvesnoj meri nađem opravdanje za ovu
porodicu. Nije bilo lako nahraniti, obući, paziti svih 25 članova
domaćinstva, u bilo koje vreme, a naročito u vreme bezuslovnog
rada, koji je bio jedini način ostvarenja i minimalne egzistencije.
Jednostavno, nisu imali vremena da posvete vreme svojoj deci, da
im pruže dovoljno pažnje, ljubavi, razgovora.
I na kraju, bez obzira na vaspitne postupke, koji su po mom
mišljenju bili nedovoljno dobri, porodica je ipak od svog deteta
stvorila pravog čoveka, na koga bi u svakom slučaju bila ponosna.
Tokom razgovora, zaiskrila je i po neka suza, kojoj nije
dozvolila da se skotrlja, zablistao je i osmeh. Pri povratku kući
razmišljam, da li će, kroz pola veka, moja priča o barbikama,
„Čokolinu“, „Ciciban“ cipelama, ostaviti na nekoga ovakav utisak?
Ceo jedan život, stao je u kutiju od cipela broj 43.
(Zabeležila: Ljubica Ratković)
47
DA LI JE RANIJE ZAISTA BILO BOLJE? LIČNI NARATIVI IZ ISTORIJE DETINJSTVA: IZMEĐU STVARNOSTI I MITA O ZLATNOM DOBU
Detinjstvo svake osobe na svetu izaziva ili generiše jedinstvena
lična sećanja, kao i snažna osećanja. U pedagogiji i ostalim društvenim
naukama, ono se najčešće posmatra kao doba u kojem se formiraju
individuine osobine ličnosti, karakter, ponašanje i pogledi na svet.
Značajni događaji u svetskoj istoriji stalno su ukrštali puteve sa
doživljajem i poimanjem detinjstva, što je doprinelo njegovom
utemeljenju i posebno razumevanju čoveka, društva i sveta. Međutim,
najznačajnije pitanje ostaje da li je detinjstvo prepoznato kao zaseban,
konstitutivan ali i integralni deo društva? Odgovor podrazumeva
teorijsko izdizanje deteta i detinjstva van porodice i proučavanje dece
kao zasebne društvene grupe, koja ima svoje interese i na koju, na
specifičan način, utiču makro faktori: društveni, institucionalini,
ekonomski i istorijski (Mayall, 2013). U tom smislu, detinjstvo predstavlja
48
fenomen koji na neobično realističan način može da osvetli mnoge
činjenice iz celokupne istorije nekog društva, ali, još značajnije, ono
predstavlja našu ličnu, intimnu istoriju. Upravo zato, pred nama je
inspirativna zbirka nadahnutih svedočanstava o detinjstvu "naših baka i
deka", odnosno osoba rođenih tokom 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih godina u
različitim krajevima tadašnje Jugoslavije. I to kao svedočanstvo koje je
ispričano njihovim glasovima i rečima, koliko i živopisnim sećanjima.
Lični narativi i sećanja koji su prikupljeni u ovoj studiji
predstavljaju hrabru upotrebu biografskog metoda, odnosno kvalitativne
metodologije koja nastaje među istraživačima Univerziteta u Čikagu još
početkom 20. veka (Thomas & Znaniecki, 1918/1958), a koja je neretko (i
nepravedno) zapostavljena među domaćim istraživačima. Takođe, pred
nama je i specifična i originalna upotreba evropske fenomenološke
perspektive koja insistira na značaju subjektivne percepcije i jednog
otelovljenog, proživljenog iskustva sveta oko nas (Merleau-Ponty,
1945/2012). Ovakva metodološka i filozofska opredeljenja, ilustruju
koliko lična percepcija (detinjstva) determiniše naše razumevanje sveta,
kao i naše ponašanje u tom svetu. U skladu sa tim, ovakva perspektiva
ima značajne implikacije za pedagoške i društvene nauke u celini (Burch,
1990).
Beskrajna fascinacija ljudi sopstvenim detinjstvom, ali i istorijom
detinjstva, proizilazi iz činjenice da je u pitanju izvor zajedničke kulture za
mnoge individue (Cooper, Montgomery & Sheehy, 2018). Naime,
prisećanje ili pamćenje igara koje smo igrali (i igračaka sa kojima smo se
igrali), odnosno hrane i obroka, knjiga ili pesama itd. iz nečijeg detinjstva,
povezuje individue sa svojim savremenicima. Na ovaj način, formiraju se
snažni generacijski, kao i nacionalni ili regionalni identiteti. Drugim
rečima, i naši roditelji, i naše bake i deke, povezani su zajedničkom
49
generacijskom kulturom. Istovremeno, ova zajednička kultura povratno ili
rekurzivno determiniše i naše pamćenje ili sećanje.
U tom smislu, francuski antropolog Moris Albvaks govorio je o tzv.
društvenim okvirima pamćenja, odnosno o svojevrsnom kolektivnom
pamćenju određene zajednice (Albvaks, 2013). Za njega, pamćenje ili
sećanje nisu individualni (psihološki), već društveni (sociološki)
fenomeni, mahom zbog iskustva koje pojedinac stiče u svojim društvenim
odnosima. Grupno sećanje tada determiniše društvenu koheziju, pošto
sve društvene grupe zasnivaju svoje identitete upravo na ovom
kolektivnom pamćenju. A pamćenje ili sećanje na detinjstvo jedno je od
najformativnijih proživljenih iskustava koje posedujemo. Najzad, u
pitanju je doba kojeg se možemo prisetiti, ali ga ne možemo ponoviti.
S tim u vezi, činjenica je i da svaka generacija često smatra kako je
upravo njihovo detinjstvo ili doba u kojem su oni odrastali na određene
(ili čak mnoge) načine bilo "bolje" ili čak "zdravije" od onog današnjeg. U
poslednjih nekoliko decenija, ovakva verovanja obično se uokviruju u
popularne narative o današnjoj deci koja su "prezaštićena", nedovoljno
"slobodna", pod roditeljskim "kišobranom", pod "staklenim zvonom"
odnosno koja odrastaju u porodicama koje su "pedocentrične", a što ima
negativan uticaj na njihov fizički, mentalni i društveni razvoj.
Istovremeno (i paradoksalno), kritikuju se i isuviše "razmažena" i
"raspojasana" deca današnjice kojima navodno nedostaju struktura,
kontrola i disciplina iz nedavne i neretko izmaštane prošlosti. U tom
smislu, aludira se na potrebu za povratkom na "ranije" prakse vaspitanja i
odrastanja koje je odlikovala uvećana disciplina, a koje se sve posve
nekritički mitologizuju u javnosti.
50
U pitanju je fenomen koji se, s jedne strane, može objasniti
nostalgijom kao psihološkim i sociokulturnim fenomenom, ali i
socioistorijskim procesima tzv. "izmišljanja tradicije" (Hobsbawm &
Ranger, 2003), sa druge. Međutim, smatramo da neposredni, realistični i
lični narativi o detinjstvu koji su prikupljeni u ovoj studiji na najbolji
način – implicitno, kao i eksplicitno – razotkrivaju i u mnogome
raskrinkavaju popularni mit o nekadašnjem "zlatnom dobu" (detinjstva).
Proživljeno iskustvo i lične biografije aktera ove studije zapravo pričaju
jednu sasvim drugačiju "priču" od romantične nostalgije ili izmišljanja
"tradicije". I to posebno čine u kontekstu kanona i vrednosti ljudskih i
dečjih prava, rodne ravnopravnosti, javnog zdravlja, obrazovnih prilika
itd. u savremenom dobu nakon Drugog svetskog rata.
Naime, u ovoj studiji, svedoci i akteri "proživljenog iskustva"
odrastanja ili detinjstva od pre (samo?) malo više od pola stoleća
otvoreno govore i o mukotrpnom, iznurujućem i dugotrajnom
poljoprivrednom radu nasuprot igri i razonodi ("uglavnom smo radili,
umesto igranja"; "suočeni sa glađu, mnogo smo radili pa su igre pale u
drugi plan"), sveprisutnom fizičkom kažnjavanju (prutom, šibom,
rukama, "po glavi", "šibanjem po rukama" itd.) i lišavanju od obroka ("išli
bi na spavanje bez večere"). Zatim, o strogo pokoravajućem odnosu
prema starijima (oslovljavanju roditelja sa "Vi" i meštana sela sa "ljubim
ruke", tj. "starije su morali da ljube u ruke"), oskudnim obrazovnim
prilikama ("jer, šta će ženskom detetu škola?"), te pismenosti i
obrazovanju kao "privilegiji" (dok je "sa polaskom u školu sve je bilo
lepše i zanimljivije"), i jednom izuzetno patrijarhalnom odnosu prema
devojčicama i ženama ("muškom detetu se sve tolerisalo", "oni su dobijali
sve najlepše da pojedu", "sestre su takođe sve radile").
51
Sa ovom studijom, u posedu smo i nimalo romantičnih
svedočanstava o spavanju "u jednoj prostoriji" i "na slami", te o ishrani "iz
jedne velike drvene posude" ili "skupljanju oko jedne šerpe iz koje bi
zajedno jeli". Drugim rečima, ličnih istorija koje svedoče o apsolutnoj i o
relativnoj deprivaciji, nemaštini ("svi smo uglavnom išli bosi") i gladi
zbog kojeg "detinjstvo nije bilo nimalo lako" i sastojalo se od "puno rada,
bola i napora". Iako u biografskim istraživanjima ove vrste postoji rizik
od svojevrsnog preterivanja i nekritičke interpretacije "težine"
sopstvenog detinjstva (u poređenju sa današnjim), živi opisi koji su
prikupljeni nesumnjivo upućuju na stanje hronične oskudice i
nedvosmisleno proživljenih teškoća.
Uz to, lične istorije prenesenih detinjstava bile su dodatno
otežane mnogim ljudskim, porodičnim i materijalnim gubicima i
tragedijama usled Drugog svetskog rata (uključujući tu i prakse
infanticida koje se spominju u jednom svedočanstvu: "tada je bio običaj
da žene koje u to vreme rode, dave svoju novorođenu decu, a čuvaju
starije"), kao i obeležene iskustvom kolektivne migracije u novu sredinu,
odnosno u Vojvodinu kao svojevrsnu "obećanu zemlju" nakon rata. Pa
ipak, gotovo svi ovi narativi praćeni su i tvrdnjama ili stavovima da je
"tada sve nekako bilo prirodnije i slobodnije" i prema kojima "nikada ne
bi menjali svoje detinjstvo" koje je bilo "lepo, ali radno". U tom periodu,
"druženje i igre, učenje i škola, nisu nimalo ličili na ovo danas", "život je
bio na zavidnom nivou", a "deca se već u startu uče toleranciji,
nesebičnosti, spremnosti da se pomogne, kolektivizmu", jer – "bilo je
teških trenutaka, ali čovek mora da ide dalje i da se bori".
Bez obzira na to u šta verujemo, ili u šta snažno želimo da
verujemo, činjenica je da su deca u sasvim nedavnoj prošlosti bila u
ozbiljnom riziku od smrti, bolesti i diskriminacije, te da su bila
52
sistematski fizički kažnjavana, zlostavljana, nesrećna i ućutkivana
(Cooper, Montgomery & Sheehy, 2018). Prikupljeni narativi u ovoj studiji,
posebno u slučaju ženske dece, dodatno argumentuju i ilustruju ovu
činjenicu. Kao kontrast tome, u mnogim savremenim društvima Zapada,
preživljavanje dece danas jeste gotovo zagarantovano, uz prateću
zdravstvenu zaštitu i negu, obrazovanje, i druge materijalne i društvene
mogućnosti (Cooper, Montgomery & Sheehy, 2018: 241). Naravno, ovo je
slučaj samo za većinu dece u razvijenim društvima, jer i dalje postoje
dečje populacije koje su nesumnjivo marginalizovane, ugrožene i
socijalno isključene zbog njihove rase, etniciteta, porekla, klase, fizičkih i
mentalnih sposobnosti, zatim deca koja se koriste kao radna snaga, čija se
tela eksploatišu i kojima su ugrožena osnovna dečja i ljudska prava, itd.
Narativi i lične istorije navedenih kvalitativnih podataka iz ove
studije dovode u pitanje popularni stav da je današnje detinjstvo u
navodnoj "krizi" i pozivaju na dodatno promišljanje fenomena
modernizacije i društvenog napretka u (našem) društvu. Naime, u
proteklih nekoliko decenija, pojavljuju se brojni istraživački pokušaji
pedagoga, psihologa, sociologa, ekonomista itd. da kvantifikuju
blagostanje dece u različitim društvima. U skladu sa tim, tokom proteklih
decenija, dečje blagostanje i zadovoljstvo dobijaju sve više pažnje na
globalnom nivou (Stearns, 2011). Mnogi od njih upućuju na uvećani stres,
nezadovoljstvo, emocionalnu deprivaciju, obrazovne neuspehe,
prekomernu telesnu težinu (ili, pak, anoreksiju), preteranu seksualizaciju
i tome slično, kao na opasne i rizične izazove savremenog detinjstva i
modernog društva (Morrow & Mayall; 2009; Kehily, 2010; Kehily, 2013;
UNICEF, 2013). Teme dečjeg blagostanja i sreće facilitiraju diskusiju o
promenama izumeđu savremenog perioda i prošlosti, uključujući tu i
razloge i uzroke promena; predlosti i ograničenja Zapadnog modela; i,
53
iznad svega razmatranje i dalju evaluaciju kompleksnih uticaja novih
ideja o deci i odraslima (Stearns, 2011).
Drugim rečima, postoje mnogi izveštaji o tome da su materijalno
blagostanje i subjektivna sreća, kao i zdravlje i bezbednost dece u
svojevrsnoj "krizi". U tom smislu, svedoči se i o navodnoj "eroziji" ili
"krizi" detinjstva u čemu "prednjače" zemlje poput Velike Britanije i
Sjedinjenih Država. Međutim, u otvoreno iskazanim okolnostima nedavne
objektivne i relativne deprivacije, institucionalizovanog seksizma, te
sveprisutnog fizičkog nasilja u detinjstvima "naših baka i deka" u ovoj
studiji i u našem društvu – nedvosmisleno progresistički napredak nakon
Drugog svetskog rata ipak jeste očigledan.
U pitanju je razvojni trend koji možda i ne treba da iznenađuje. U
svojoj kultnoj (koliko i kontroverznoj) studiji, kognitivni psiholog Stiven
Pinker argumentovano je izneo stav o sistematskom, strukturnom i
socioistorijskom smanjivanju nasilja u društvima Zapada, uključujući tu i
nasilja prema deci (Pinker, 2011). Doba nakon Drugog svetskog rata
zaista odlikuje narastajući sociokulturni revolt koji je bio i ostao usmeren
protiv dotadašnjeg nasilja nad rasnim i etničkim manjinama, ženama,
homoseksualcima, životinjama i svakako nad – decom. Prema Pinkeru,
percepcija dece kao "nedovršenih" ljudi bilo je uobičajeno tokom tzv.
biblijskog doba, klasične antike, srednjeg veka i najvećeg dela modernog
perioda, zbog čega su deca bila percipirana kao sasvim legitimni objekti
brutalnog i neobično kreativnog nasilja, mučenja i zlostavljanja.
Ideju da je detinjstvo u prošlosti bilo daleko od romantičnog i
idiličnog među prvima je verovatno izneo američki psihoanalitičar Lojd
DeMos (DeMause, 1974). Za njega, još od drevnih Vavilonaca do danas, u
pitanju je bila "noćna mora" iz koje smo tek nedavno počeli da se
54
"budimo", u smislu kritike sveprisutnog fizičkog i seksualnog nasilja
prema deci. Iako je ova studija doživela mnoge argumentovane kritike,
DeMos jeste bio ukazao na rutinske prakse maltretiranja i zlostavljanja
dece od strane roditelja i srodnika. S tim u vezi, moderno roditeljstvo i
detinjstvo, predstavljaju svojevrsni "trijumf" nad patnjama iz prošlosti,
zbog čega ih treba podržavati i proslavljati. Naprosto, roditelji nisu
oduvek bili pažljivi i puni ljubavi i pažnje prema svojoj deci, dok nasilje,
siromaštvo, beda i deprivacija (dece) imaju mnogo dužu i mnogo davniju
istoriju nego što to sebi možda želimo da priznamo. Studija o detinjstvu
"naših baka i deka" koja je pred nama zato predstavlja i izuzetno hrabro
svedočanstvo o toj kontraintuitivnoj i nepopularnoj činjenici.
Odnos prema istoriji detinjstva nužno je konfliktan, koliko i
kontroverzan, jer detinjstvo je fenomen koji postoji u svim društvima,
iako postoje ogromne razlike u tome kako je ono društveno konstruisano
u zavisnosti od mesta i vremena (Stearns, 2011). Mnogi istraživači, a
posebno laici, posmatraće detinjstva iz prošlosti kao doba svojevrsne
sreće, nevinosti, nesputanosti i slobode, uprkos tome što postoje snažni
dokazi o tome da je detinjstvo u istoriji zapravo bilo ispunjeno (i)
nasiljem, bolestima, nesigurnošću, napornim radom, siromaštvom i
patnjom. O svim ovim fenomenima nedvomisleno svedoče sagovornici
ove studije. Dok gotovo svaka istorija detinjstva (raz)otkriva podatke o
visokoj stopi smrtnosti dece, i kako je Engels (1845/1943) istakao,
neretko brutalnim uslovima života i rada čak i u društvima Zapada još
sredinom 19. veka.
Uzimajući u obzir brojne negativne percepcije o detinjstvu
današnjice, ne treba da iznenađuje da mnogi današnji roditelji radije
veruju u jedno romantično i mitološko "zlatno" doba u kojem je detinjstvo
bilo veoma drugačije od onog danas (Cooper, Montgomery & Sheehy,
55
2018). Jer, zaista, zar ne bismo želeli da današnja deca osete jednu
nesputanu sreću, blagostanje i zadovoljstvo u kojem su bili uživali njihovi
roditelji, kao i njihove bake i deke? Međutim, nijedna generacija ne može
iznova stvoriti detinjstvo koje su oni sami nekada imali i iskusili. Dok
široke i sveobuhvatne društvene promene koje su se desile otežavaju i
onemogućuju adekvatnu procenu naše društvene prošlosti. Ukoliko
prihvatimo da je detinjstvo društveni konstrukt modernosti (Arijes,
1989), ostaje činjenica da je ta ista modernost deci i mladima priznala
jednu intrinzičnu vrednost i pravo na život ili egzistenciju koja je
oslobođena od bola, patnje i nasilja.
Zamisao o tome da su deca samo ekonomska prilika i
(poljo)privredna prednost vremenom je izbledela iz našeg kolektivnog
sećanja ili pamćenja (Albvaks, 2013). Gradualne reforme u pogledu rada,
obrazovanja i (rodne) jednakosti prilika za sve implicirale su mogućnost
da se posleratna deca u našem društvu transformišu u jednu
"emocionalnu" dobit koja se vrednuje isključivo na osnovu brige, pažnje,
nežnosti i ljubavi kojom ova deca doprinose porodičnom i društvenom
životu. Naprosto, u našoj društvenoj i političkoj zajednici, deca su
odnedavno postala – vredna i važna.
Ova studija i njena gotovo neverovatna svedočanstva iz istorije
detinjstva od pre samo šest ili sedam decenija, implicitno svedoče i o
tome koliko su savremena deca, i to u relativno kratkom periodu,
nesumnjivo postala predmet jedne beskrajne pažnje i nove osećajnosti
svojih roditelja. A što često nije bio slučaj u prošlosti. Detinjstvo iz tog
razloga jeste jedno od fundamentalnih fenomena u ljudskim društvima, i
bolje unanje o njegovom istorijskom razvoju će unaprediti i povećati naše
razumevanje prošlosti, kao i faktora koji su doveli do sadašnjeg stanja i
izazova (Stearns, 2005). Iz tog razloga, lični narativi i proživljene istorije
56
koje su pred nama upadljivo pozivaju na novo promišljanje odnosa prema
deci i prema detinjstvu u celini. U pitanju je hrabro svedočanstvo o
izuzetnom nasleđu dalekosežnih, strukturnih, istorijskih i gigantskih
društvenih promena u pogledu dece, vaspitanja, obrazovanja i detinjstva
u našem društvu.
Literatura
Albvaks, M. (2013). Društveni okviri pamćenja. Novi Sad: Mediterran
Publishing.
Arijes, F. (1989). Vekovi detinjstva. Beograd: Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva.
Burch, R. (1990). Phenomenology, lived experience: Taking a measure of
the topic. Phenomenology + Pedagogy 8 (1): 130-160.
Cooper, V. L., H. Montgomery, K. Sheehy (2018). Parenting the First
Twelve Years: What the Evidence Tells Us. London: Penguin and
Random House.
DeMause, L. (1974). The History of Childhood. New York: Harper and Row
Engels, F. (1845/1943). The Condition of the Working-Class in England in
1844. London: George Allen and Unwin Ltd.
Hobsbawm, E. J. and T. Ranger (eds.) (1983/2003). The Invention of
Tradition. Cambridge: Cambridge University Press.
Mayall, B. (2013). A History of the Sociology of Childhood. London:
Institute of Education Press.
Merleau-Ponty, M. (1945/2012). Phenomenology of Perception. New
York: Routledge.
Morrow, V. and B. Mayall (2009). What is wrong with children's well-
being in the UK? Questions of meaning and measurement. Journal
of Social Welfare and Family Law 31 (3): 217-229.
57
Kehily, M. J. (2010). Childhood in crisis? Tracing the contours of "crisis"
and its impact upon contemporary parenting practices. Media,
Culture and Society 32 (2): 171-185.
Kehily, M. J. (2013). Childhood in crisis? An introduction to contemporary
Western childhood. In: M. J. Kehily (ed.), Understanding Childhood:
A Cross-disciplinary Approach. Bristol University: Policy Press.
Pinker, S. (2011). The Better Angels of our Nature: Why Violence has
Declined? New York: Viking Press.
Stearns, P. N. (2011). Childhood in world history. Abingdon: Routledge.
Stearns, P. N. (2005). Growing Up - The History of Childhood in a Global
Context. Waco: Baylor University Press.
Thomas, W. I. and F. Znaniecki (1918/1958). The Polish Peasant in
Europe and America, Vol. I-II. New York: Dover Publications.
UNICEF (2013). Child Well-Being in Rich Countries: A Comparative
Overview. Florence: UNICEF Innocenti Research Centre.
Doc. dr Biljana Lungulov
UNIVERZITET U NOVOM SADU
FILOZOFSKI FAKULTET NOVI SAD
21000 Novi Sad
Dr Zorana Đinđića 2
www.ff.uns.ac.rs
Elektronsko izdanje
http://digitalna.ff.uns.ac.rs/sadrzaj/2019/978-86-6065-545-7
CIP - Каталогизација у публикацији Библиотеке Матице српске, Нови Сад
159.922.7(091)(082)
DETINJSTVO naših baka i ponekog deke [Elektronski izvor] :
(prilozi za istoriju detinjstva u srpskoj kulturi) / Zoroslav Spevak, Lana Tomčić. - Novi Sad : Filozofski fakultet, 2019
Način pristupa (URL): http://digitalna.ff.uns.ac.rs/sadrzaj/2019/978-86-6065-545-7. - Nasl. sa naslovnog ekrana. - Opis zasnovan na stanju
na dan: 25.9.2019. - Bibliografija.
ISBN 978-86-6065-545-7
а) Детињство -- Историја -- Зборници
COBISS.SR-ID 330815239