Dijagnostika i liječenje povraćanja i proljeva u pasa i mačaka

Dijagnostika i liječenje povraćanja i proljeva u pasa imačaka

Novosel, Mateja

Master's thesis / Diplomski rad

2019

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of Zagreb, Faculty of Veterinary Medicine / Sveučilište u Zagrebu, Veterinarski fakultet

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:178:024213

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-27

Repository / Repozitorij:

Repository of Faculty of Veterinary Medicine - Repository of PHD, master's thesis

https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:178:024213

http://rightsstatements.org/vocab/InC/1.0/

https://repozitorij.vef.unizg.hr

https://repozitorij.vef.unizg.hr

https://zir.nsk.hr/islandora/object/vef:416

https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/vef:416

https://dabar.srce.hr/islandora/object/vef:416

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

VETERINARSKI FAKULTET

MATEJA NOVOSEL

DIJAGNOSTIKA I LIJEČENJE

POVRAĆANJA I PROLJEVA U PASA I MAČAKA

DIPLOMSKI RAD

ZAGREB, 2019.

KLINIKA ZA UNUTARNJE BOLESTI

PREDSTOJNICA: Izv. prof. dr. sc. Ivana Kiš

MENTOR: Prof. dr. sc. Dalibor Potočnjak

Članovi povjerenstva za obranu diplomskog rada:

1. Prof. dr. sc. Ljiljana Bedrica

2. Prof. dr. sc. Ivica Harapin

3. Prof. dr. sc. Dalibor Potočnjak

4. Prof. dr. sc. Nada Kučer, zamjena

ZAHVALA

Posebnu zahvalu dugujem svom mentoru prof. dr. sc. Daliboru Potočnjaku za iznimnu

pomoć, strpljenje, korisne savjete i susretljivost pri izradi ovog diplomskog rada.

Najveću zahvalnost iskazujem svojoj obitelji, roditeljima, suprugu Vedranu, djeci Matildi i

Viktoru. Oni su uvijek bili uz mene i pružali mi potporu i razumijevanje tijekom studija.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................ 1

2. POVRAĆANJE................................................................................................................... 2

2.1. Patofiziologija povraćanja ............................................................................................ 5

2.2. Dijagnostički pristup pacijentu s povraćanjem ............................................................ 6

2.3. Klinička pretraga pacijenta........................................................................................... 9

2.4. Laboratorijske pretrage i testovi ................................................................................. 10

2.5. Terapija povraćanja .................................................................................................... 12

3. PROLJEV ......................................................................................................................... 19

3.1. Patofiziologija proljeva .............................................................................................. 19

3.2. Dijagnostički pristup pacijentu s proljevom............................................................... 22

3.3. Klinička pretraga pacijenta......................................................................................... 23

3.4. Laboratorijske pretrage i testovi ................................................................................. 24

3.5. Terapija akutnog proljeva........................................................................................... 27

3.6. Terapija kroničnog proljeva ....................................................................................... 28

4. SAŽETAK ........................................................................................................................ 34

5. SUMMARY ...................................................................................................................... 35

6. LITERATURA ................................................................................................................. 36

7. ŽIVOTOPIS ...................................................................................................................... 44

Popis priloga

Algoritam 1. Klinički pristup povraćanju u pasa i mačaka...................................................8

Tablica 1. Najčešći uzroci akutnog proljeva ........................................................................3

Tablica 2. Najčešći uzroci kroničnog proljeva .....................................................................4

Tablica 3. Najčešći uzroci akutnog i kroničnog proljeva u pasa i mačaka……………..…22

1

1. UVOD

Na pisanje ovog rada potaknula me je učestalost pojavnosti povraćanja i proljeva u

pasa i mačaka. Proljev i povraćanje su jedan od najučestalijih simptoma zbog kojih vlasnici

dolaze potražiti veterinarsku pomoć, te predstavljaju česti izazov u svakodnevnoj kliničkoj

praksi. Uspjeh liječenja temelji se na detaljno uzetoj anamnezi, pažljivom, temeljitom općem

kliničkom pregledu i dodatnim dijagnostičkim pretragama te pravilno usmjerenom

terapijskom protokolu.

Općim kliničkim pregledom dobivamo malo spoznaja o trenutnom stanju i funkciji

probavnog trakta, no postoje brojne dodatne dijagnostičke metode kojima dobivamo znatno

više informacija što nam olakšava terapijski pristup prema pojedinom pacijentu. Iz tog

razloga ih je nužno podvrgnuti daljnoj obradi s ciljem da se otkrije primarni uzrok bolesti.

Cilj ovog diplomskog rada je sustavan prikaz najznačajnih uzroka povraćanja i

proljeva u pasa i mačaka, daljnji postupci u obradi pacijenata, te uporaba najnovijih

dijagnostičkih metoda i principa liječenja.

2

2. POVRAĆANJE

Povraćanje ili emesis je refleks koji se razvio u svrhu zaštite od ingestije toksina, no

može se javiti i kao popratna pojava mnogih patoloških stanja. Neka od patoloških stanja kod

kojih dolazi do povraćanja mogu biti: sistemske (septikemija, mnogostruko zatajanje organa),

metaboličke (uremija) i endokrine (hipertireoidizam) etiologije, ali i posljedica brojnih

upalnih, infekcijskih, neoplatičnih, opstrukcijskih i toksičnih poremećaja gastrointestinalnog

sustava, pankreasa, jetre i žučovoda (Washabau i Holt, 2003.).

U slučaju da životinja povraća kontinuirano ili isprekidano tijekom 10 ili više dana

tada govorimo o kroničnom povraćanju (De Biasio, 2008.). Detaljniji prikaz etiologije

akutnog i kroničnog povraćanja prikazani su u tablici 1. i 2.

Povraćanja često prate i dodatne komplikacije kao što su: dehidracija, disbalans

elektrolita, poremećaj acido-bazne ravnoteže, aspiracijska pneumonija, te malnutricija

(Richter, 2008.).

3

Tablica 1. – Uzroci akutnog povraćanja (Richter, 2008.)

Uzroci akutnog povraćanja

Gastrointestinalni uzroci:

Upalni:

• Upalna bolest crijeva

• Infekcija

• Hemoragični

gastroenteritis

• Nespecifični

• Ulceracije

Lijekovi i toksini

Mehanički:

• Strano tijelo

• Dilatacija – zapletaj želuca

• Zapletaj crijeva

• Intususcepcija

• Neoplazija

• Pilorična stenoza

Funkcionalne:

• Primarni motorički

poremećaj

• Sekundarni motorički

poremećaji

Izvan-gastrointestinalni uzroci:

Hepatobilijarni poremećaji

Bubrežni poremećaji

Endokrini poremećaji:

• Hipoadrenokorticizam

• Mačji hipertireoidizam

• Dijabetička ketoacidoza

Egzokrini poremečaji gušteraće:

• Akutni pankreatitis

Reprodukcijski poremećaji:

• Piometra

• Prostatitis

• Torzija testisa

• Orhitis

Ostali poremećaji:

• Poremećaji SŽS-a

• Droge

• Toksini

4

Tablica 2. Uzroci kroničnog povraćanja (De Biasio, 2008.)

Uzroci kroničnog povraćanja

Lijekovi:

• Nesteroidni prtuupalni

lijekovi

• Antibiotici

Gastrointestinalna

obstrukcija:

Želučana opstrukci

• Benigna pilorična

stenoza

• Strano tijelo

• Sekundarna želučana

mukozna hipertrofija

• Neoplazija

• Kronična malpozicija

želuca

Intestinalna obstrukcija

• Strano tijelo

• Neoplazija

• Ožiljci

• Intususcepcija

• Adenomatozni polipi

(mačke)

Gastrointestinalna upala:

• Upalna bolest crijeva

• Bujanje bakterijske

flore u tankom

crijevu

• Helicobacter spp.

• Preosjetljivost na

hranu

• Netolerancija na

hranu

• Kronični gastritis,

ulceracije

• Sindrom povraćanja

žući

• Paraziti

• Virusi (FIV, FeLV,

FIP virus)

• Kronični kolitis

Abdominalana upala:

• Kronični pankreatitis

• Kronični peritonitis

• Upala žučnog

mjehura

Endokrini poremečaji:

• Hipoadrenokorticizam

• Hipertireoidizam

• Dijabetes melitus

Metabolički

poremečaji

• Zatajenje

bubrega

• Bolesti jetre i

žući

• Hiperkalcemija

Toksini:

• Olovo

• Cink

• Biljni toksini

• Suho i svježe

grožđe

Neurološki:

• Limbična

epilepsija

• Neoplazije

• Meningitis/

encefalitis

• Povećani unutar

kranijalni tlak

• Hidrocefalus

• Psihogeni uzroci

• Vestibularni

sindrom

Razni:

• Abdominalni steatitis

• Dirofilarioza kod

mačaka

• Hijetalna hernija

• Idiopatsko usporeno

pražnjenje želuca

• Idiopatska

hipomotilnost

• Tumor mastocitnih

stanica

• Opstipacija

• Prejedanje

• Upala slinske žlijezde

5

2.1. Patofiziologija povraćanja

Prema autorima Borisonu i Wangu postoje dva odvojena mehanizma koji izazivaju

refleks povraćanja, neuralni i humoralni (Wang i Borison, 1952, Borison i Wang, 1953.).

Harding sugerira paralelnu aktivaciju oba mehanizma pri aktu povraćanja, tj. da jedan

put aktivacije mehanizma povraćanja nužno ne isključuje drugi (Harding, 1990.). Spomenuti

autor također dovodi u pitanje postojanje jedinstvenog centra za regulaciju povraćanja, te

sugerira da postoji njih više (Harding, 1990.).

Neovisno o spomenutim istraživanjima, danas je uvelike prihvaćena prvobitna teorija

o postojanju dva već spomenuta mehanizma povraćanja (Washabau, 2013.).

Neuralni mehanizam povraćanja poćinje aktivacijom receptora na aferentnim

živčanim ograncima lociranim u gastrointestinalnom sustavu, pankreasu, srcu, jetri,

spolnomokraćnom sustavu, peritoneumu i jednjaku (Ganong, 2005.). Aferentni signali

putuju vagusom i simpatikusom do centra za povraćanje u produženoj moždini (Richter,

2008.). Eferentnim vlaknima signal se šalje nazad u gastrointestinalni trakt gdje se aktiviraju

motorički neuroni povezani s refleksom povraćanja što rezultira s retrogradnim duodenalnim

i gastričnim kontrakcijama, relaksacijom gastroezofagusnog sfinktera, gastroezofagusni

refluksom, otvaranjem proksimalnog ezofagalnog sfinktera, te na kraju evakuacijom

gastrointestinalnog sadržaja (Lang i sur., 1986., Ueno i Chen, 2004.).

Neki od uzroka povraćanja koji rezultiraju aktivacijom neuralnog mehanizma su:

gastroenteritis, pankreatitis, peritonitis, kinetoza (mačke), te određeni psihogeni podražaji

(Richter 2008.,Washabau, 2013.).

Humoralni mehanizam povraćanja započinje stimulacijom kemoreceptorske triger

zone (CRTZ-chemoreceptor trigger zone) locirane unutar područja postrema, izvan krvno-

moždane barijere. CRTZ-u stimuliraju mnoge tvari endogene ili egzogene prirode prisutne u

krvi, kao što su: kemoterapeutici, digitalis, apomorfin i urea (Borison i Wang, 1953.,

Washabau i Holt, 2003.).

6

2.2. Dijagnostički pristup pacijentu s povraćanjem

Dijagnostički pristup životinji sa simptomom povraćanja, bilo akutnog ili kroničnog,

započinjemo kompletnom i detaljnom anamnezom. Veliku ulogu pri tome igraju podaci

bazirani na zapažanju samog vlasnika, koji nas mogu usmjeriti da prihvatimo ili odbacimo

mogućnost određenih bolesnih stanja (npr. nagli nastup povraćanja i proljeva kod

nevakciniranog šteneta upućuje na izvjesnu pojavu parvovirusne infekcije) (Washabau,

2013., Richter, 2008.). Detaljan pristup pacijentu s povraćanjem prikazan je u algoritam 1.

Daljnju anamnezu upotpunjavamo pitanjima o cijepnom statusu životinje,

dehelmintizaciji, nedavnim putovanjima, prehrambenim navikama, režimu prehrane i

promjenama prehrane (npr. uvođenje nove hrane), dijetarne indiskrecije (npr. konzumiranje

hrane „sa stola“), postojanju prethodno poznatih zdravstvenih problema i njihovog liječenja.

(Washabau, 2003.) Važno je i poznavati koje lijekove životinja trenutno uzima, te koliko

dugo. Mnogo lijekova može uzrokovat akutno povraćanje (npr. antibiotici, kemoterapeutici i

digoksin), no neki kao što su nesteroidni i steroidni protuupalni lijekovi mogu sudjelovati u

etiologiji kroničnog povraćanja (De Biasio, 2008.). Potrebno je ispitati mogućnost dolaska

životinje u kontakt s otrovima i njihovu ingestiju, te ingestiju stranih tijela (veće kolićine

dlake, biljke, razno smeče) (De Biasio, 2008., Washabau, 2013.).

Također trebamo biti sigurni da vlasnik opisuje povraćanje, a ne regurgitaciju ili

kašljanje.

Povraćanju prethode prodromalni znaci kao što su pojačana salivacija, nemir,

uzastopni pokušaji gutanja, oblizivanje usana, vokalizacija (mačke), te kontrakcije trbušne

stijenke ( Washabau i Elie, 1995.).

Za razliku od povraćanja regurgitacija je pasivan proces pri kojem izostaju prethodno

spomenuti prodromalni znakovi i kontrakcije, a vezana je uglavnom za bolesti ezofagusa

(Richter, 2008.). Pri regurgitaciji životinja može izbaci tubularno formiranu neprobavljenu

hranu koja često može zavarat kliničara ako je stajala duže u ezofagusu i poprima

karakteristike probavljene hrane, te pjenušavi bijeli sadržaj. Također regurgitiran sadržaj

nema žuč dok ga vomitus može sadržavati (De Biasio, 2008.).

Vlasnici također učestalo zamjenjuju kašalj uzrokovan upalnim stanjima gornjih

dišnih puteva s povraćanjem (Washabau, 2013.).

Nadalje anamnestički podaci trebaju sadržavati informacije o trajanju, učestalosti i

vremenu povraćanja, te povezanosti nastanka povraćanja s konzumiranjem hrane i vode.

Na temelju informacija o trajanju povraćanja trebamo razlučiti da li je povraćanje

7

kratkotrajno odnosno akutnog ili dugotrajno tj. kroničnog tijeka, koje je uvelike opasnije za

samu životinje te zahtjeva detaljniju kliničku pretragu (Washabau, 2013.).

Učestalo povraćanje može nas uputiti da posumnjamo na sistemske, metaboličke,

endokrine ili teška upalna stanja gastrointestinalnog trakta (Washabau, 2013.). Povraćanje do

1 puta tjedno kod mačaka je fiziološko, te se može zanemariti (De Biasio, 2008.).

Samo vrijeme povraćanja također nas može uputiti na određena stanja kao što su

gastroesofagusni refluks ako se ono javlja u ranim jutarnjim satima, prejedanje, uzbuđenost i

bolesti ezofagusa ako se javlja postprandijalno, te eventualno poremećaji motilnosti distalnih

partija želuca ako se javlja 8 sati postprandijalno uz primjese neprobavljene ili djelomice

probavljene hrane (Washabau i Day, 2013.).

Podaci o fizikalnim karakteristikama vomitusa također su od kliničke važnosti, a

uključuju slijedeće: količinu, boju, konzistenciju i miris vomitusa, te pogotovo prisustvo krvi,

žuči, dlaka i neprobavljene hrane (De Biasio, 2008., Wshabau, 2013.).

Žuč u povraćanom sadržaju nas može uputiti da posumnjamo u prisutnost gastritisa

uzrokovanog žučnim refluksom zbog činjenice da žučne boje povećavaju propusnost

sluznice želuca i time uzrokuju navedeno stanje (Washabau, 2013.).

Krv možemo uočiti kao žarko crvene krpice (neprobavljena) ili kao tamne nakupine

nalik zrnima kave (probavljena - zbog proteolize) što upućuje na promjene tj. prekid

kontinuiteta zaštitne barijere gastrointestinalne sluznice (npr. gastrointestinalne ulceracije )

(De Biasio, 2008., Washabau, 2013.).

Dlake nalazimo pri poremetnjama motiliteta ili prisustvu trihobezoara (De Biasio,

2008.).

8

Algoritam 1. – Pristup pacijentu s povraćanjem ( Washabau, 2013.)

Anamneza: akutno ili kronično povraćanje

Klinički pregled Lab. Podaci: KKS,

serumska biokemija, lipaza,

koprološka pretraga, analiza

urina

Rtg, ultrazvuk , CT,

MRI

Nespecifični

znaci,blaga

klinička

slika

Strano tijelo,

tvorba u

abdomenu,

intususcepcija,

dilatacija

želuca

Beznačajni

nalaz Strano tijelo,

pankreatitis,

tvorba u

abdomenu,

intususcepcija,

GI poremečaj

motilnosti,

dilatacija

želuca, septični

peritonitis,

hepatomegalija

Infekcija,

bubrežna

bolest, jetrena

bolest,

Addisonova

bolest,

dijabetes

melitus,

pankreatitis,

gastroenteritis,

parvoviroza

Beznačajni

nalaz

Simptomatska

i potporna

terapija

1. Endoskopija,

2. Operacija

Simptomatska

i potporna

terapija

Simptomatska

i potporna

terapija

Specifična

terapija

Simptomatsk

a terapija

Potporna

terapija Laparoskopija Endoskopija Operacija

1. Antibiotici

2.Antihelmintci

3.Kemoterapija

4.Inzulin

5.Operacijska

resekcija

1. IV tekućina

2. Laktuloza

3. Vitamin K1

4. Diuretici

5. Transfuzija

1.Glukokortikoidi

2.D-penicilamini

3.Ursodeoxycholate

4.Vitamin E

5.Misoprostol

1.Pretraživanje

2.Biopsija jetre

3.Analiza žući

4. Intestinalna

biopsija

5.Peritonealna

tekućina

1.Uklanjanje

stranog tijela

2.Biopsija tkiva

3.Stanična kultura

4. Balonska

dilatacija

5.Gastropeksija

1.Resekcija

2.Biopsija

3. Kultura

4.Repozicija

9

2.3. Klinička pretraga pacijenta

Kliničkom pretragom pokušavamo utvrditi težinu i ozbiljnost simptoma, koji su

trenutno prisutni kod životinje kako bi pravilno usmjerili daljni tijek terapije, utvrdili

potrebu za dodatnim laboratorijskim pretragama i ako se pokaže potreba krenuli sa što

ranijom kiruškom intervencijom. Zbog navedenog klinička pretraga mora bit detaljna, te

obuhvatiti razne organske sustave (Richter, 2008.).

Sam klinički pregled u pacijenta s povraćanjem možemo početi procjenom općeg

stanja životinje (umor, dehidracija, depresija, povišena temperatura, gubitak težine, gojno

stanje) (De Biasio, 2008., Washabau, 2013.).

Nadalje kao dobra polazna točka kod pacijenta s povraćanjem je pregled usta i

ždrijela. Kod pregleda usta tražimo prisutnost stranog tijela (također moramo pregledati

ispod jezika i korijen jezika), procjenjujemo boju i stanje sluznica usta na eventualnu

prisutnost ikterusa i uremičnih ulcera. Pri pregledu usta odmah možemo izvršiti i inspekciju

ždrijela na prisutnost upale. Također kod pregleda usta valja obratiti pozornost na zadah koji

može biti uremičan (De Biasio, 2008., Washabau, 2013.).

Palpacijom limfnih čvorova potvrđujemo ili odbacujemo moguće prisustvo

generaliziranog upalnog odgovora ili neoplazije (Washabau, 2013.).

Vrlo važan korak u daljnjem kliničkom pregledu životinje je i detaljna inspekcija i

palpacija abdomena. Navedenim pretragama možemo uočiti razne nepravilnosti kao što su

distenzija abdomena zbog nakupljanja plinova u crijevima i tekućine u abdomenu , prisustvo

raznih masa i tvorbi unutar i izvan abdomena, hepatomegaliju, piometre i opstrukcije

mokračnog mjehura , te bolnosti kod peritonitisa, nefritisa i pankreatitisa. Rektalnom

pretragom možemo uočiti prisustvo hematokezije, parazita te bolno povećanje prostate

(Washabau, 2013.).

Klinički pregled možemo nadopuniti auskultacijom srca kako bi utvrdili poremećaje

frekvencije i ritmičnosti kod pojedinih stanja kao što su adrenokortikalna insuficijencija i

septički šok (De Biasio, 2008., Washabau, 2013.).

Neurološki pregled možemo razmotriti u životinja kod kojih uzroci povraćanja nisu

jasno izraženi. Neke neurološke bolesti mogu uzrokovati kronično povrćanje, uz kliničke

znakove vestibularnog sindroma kao što su nagnutost glave, ataksija, nistagmus. Pojedine

životinje s bolestima intravertebralnih diskova mogu pokazivati znakove mučnine i povraćati

zbog bolova (De Biasio, 2008. Washabau, 2013.).

10

Cjelokupna saznanja prikupljena iz anamneze i kliničkog pregleda daju kliničaru uvid

u potpunu kliničku sliku koja dovodi do stvaranja liste mogućih diferencijalnih dijagnoza i

potrebnih daljnjih dijagnostičkih postupaka (De Biasio, 2008.).

2.4. Laboratorijske pretrage i testovi

U slučajevima kada su anamnestički podaci nedovoljni, a sam klinički nalaz

dubiozan, opravdano je posegnuti za raznim dodatnim testovima i pretragama kako bi došli

do što konkretnijih i točnijih zaključaka tj. konačne dijangoze. Na raspolaganju su nam

brojne pretrage kao što su kompletna krvna slika (KKS), analiza urina i fecesa, endokrini

testovi, ultrazvučna i rendgenska pretraga, endoskopija, te razni brzi imunoenzimski testovi

(Washabau, 2013.).

Uz anamnezu i kliničku pretragu minimalne dodatne pretrage u pacijenta sa

povraćanjem trebaju uključivati KKS, biokemisku analizu seruma i analizu urina, dok pri

kroničnom povraćanju treba obaviti još analizu fecesa, rendgensku pretragu abdomena i

napraviti FIV/FeLV test u mačaka (De Biasio, 2008., Richter, 2008).

Specifičnim pretragama krvi možemo ustanoviti razna stanja kao što su parazitoze,

adrenokortikalna insuficijencija i mastocitozu kod pojave periferne eozinofilije. Pri

leukopeniji i neutropeniji možemo posumnjati na virusni gastroenteritis u akutnoj fazi, dok

kod leukocitoze na bakterijsku upalu ili poremećaj poput akutnog pankreatitisa (Washabau,

2013.).

Biokemiskom analizom seruma često možemo utvrditi i dobiti uvid u sistemske,

metaboličke i endokrine uzroke povraćanja. Uremija i hiperfosfatemija ukazuju da je

povraćanje rezultat kroničnog zatajenja bubrega. Hiperglikemija, acidoza, glukozurija i

ketonurija znaci su dijabetičke ketoacidoze. Hiponatrijemija i hiperkalemija ukazuju na

adrenokortikalnu insuficijenciju dok lipazemija upućuje na akutnu nekrozu gušterače.

Povećana aktivnost alanin aminotransferaze (ALT), aspartat aminotransferaze (AST) i

alkalne fosfataze (AP) ukazuje na primarne ili sekundarne bolesti jetre. Hiperkalcemija na

probleme s paratireoidnom žlijezdom ili neke maligne bolesti (Washabau, 2013.). Opravdana

je i analiza koncentracije serumskog T4 u mačaka starijih od 5 godina (De Biasio, 2008.).

Analizom urina možemo razlikovati prerenalne i primarne renalne azotemije.Važno je

napomenuti da analizu urina treba obaviti prije uvođenja tekućinske terapije jer u suprotnom

11

možemo dobit lažne rezultate i krivo procijeniti stanje bubrega (De Biasio, 2008., Washabau,

2013.).

Koprološka pretraga naročito je korisna za dokazivanje prisutnosti crijevnih parazita

pogotovo u pacijenata koji istovremeno imaju i proljev. Nativni razmaz i standardna flotacija

vrlo su korisne metode za detekciju cisti i jajašaca crijevnih parazita, no nisu od velike koristi

pri detekciji želučanih parazita ( npr. Physaloptera spp. I Ollulanus tricuspis). Za njihovu

detekciju možemo koristiti Baermannovu metodu ili gastroskopiju ( Broussard 2003.).

Ponekad je potrebno učiniti i analizu fecesa na specifični antigen kao što je to kod

parvoviroze, gijardioze i kriptosporoze, te izradu fekalnih kultura ako sumnjamo na zarazne

bolesti kao što su salmonela , kampilobakter i yersinija (De Biasio, 2008., Washabau, 2013.).

Rendgenskom pretragom abdomena doznajemo korisne informacije o abdominalnim

strukturama, te također dobivamo uvid u moguče mehaničke poremećaje i uzroke povraćanja

( proširenje i torzija želuca, obstrukcije tankog crijeva, konstipacije ( naročito u mačaka),

strana tijela, tumorozne mase, peritonitis, tekućinu i plinove )( Kantrowitz, 1992., Leib i sur.,

2010., Washabau i Day, 2013.). Ako sumnjamo na moguću perforaciju i ulceracije u

gastrointestinalnom traktu, preporučena je uporaba kontrastnog sredstva (De Biasio, 2008.).

Endoskopska pretraga u slučaju akutnog povraćanja opravdana je jedino pri sumnji na

strano tijelo u želucu ili duodenumu, te eventualne ulceracije u navedenim partijama (De

Biasio, 2008.).

Ultrazvučna dijagnostička pretraga nam daje uvid u stanje organa izvan

gastrointestinalnog trakta kao što su jetra, gušterača, žuć, bubrezi i reprodukcijski organi, te

se često koristi kao dopunska pretraga ako inicijalna rengenska pretraga nije ukazala na

patološke promjene ili ako nas neke od drugih pretraga upućuju na daljnu pretragu određenih

organa. Neka od stanja koja možemo uočiti UZV-om abdomena su : intususcepcija,

opstrukcija tankog crijeva (neoplazija ili strano tijelo), peritonitis i pankreatitis (De Biasio,

2008., Richter, 2008.).

U 40 % mačaka s kroničnim hipertireodizmom javlja se kronično povraćanje.

Potrebno je izmjeriti FT4 da bi se potvrdila ili odbacila sumnja na hipertireoidozu (Feldman i

Nelson, 2004). Hepatobilijarne bolesti poput zatajenja jetre, zamaščenja jetre, također

uzrokuju kronično povraćanje , no njih prate i dodatni klinički znaci kod životinje. Zatajenje

bubrega može dovesti do kroničnog povraćanja te je potrebno utvrditi koncentraciju

kreatinina i uree. Također potencijalni uzrok povraćanja može biti hipoadrenokorticizam koji

12

se pojavljuje češće u pasa nego u mačaka. Dirofilarioza uzrokuje povraćanje u 34% mačaka a

u 10 % je glavni klinički znak (Atkins i sur., 2000.).

2.5. Terapija povraćanja

2.5.1. Osnovni Principi

Osnovni principi terapije trebali bi se temeljiti na otkrivanju i uklanjanju uzroka

povraćanja, održavanje volumena krvi i plazme, vraćanje krvnog tlaka u fiziološke granice,

ispravljanju acidobazne ravnoteže, nadomjestku elektrolita i tekućine, te predviđanju i

suzbijanju potencijalnih komplikacija. Ako životinja ne pokazuje znakove sistemskih bolesti

uz blage epizode nasumičnog povraćanja opravdano je empirijsko liječenje (lakoprobavljiva

hrana, antiemetici, gastroprotektivi) dok čekamo rezultate inicijalnih dijagnostičkih pretraga

(Washabau, 2013.).

2.5.2. Prehrana

Za smanjenje intenziteta i učestalosti povraćanja prikladno je uvesti kratke periode

posta. U mačaka post uvodimo samo kod teškog povraćanja i opasnosti od aspiracijske

pneumonije, te moramo biti vrlo oprezni jer mačke već i nakon kratkotrajnog posta razvijaju

mobilizaciju masnoća i lipidozu jetre. Kod kroničnog povraćanja može se koristiti

gastrostomska sonda u svrhu olakšanja prehrane anoreksičnog pacijenta (Washabau, 2013.).

2.5.3. Tekućinska terapija

Cilj tekućinske terapije kod dugotrajnog povraćanja je stabilizacija volumena i sastava

tjelesnih tekućina i elektrolita u normalu te održavanje hidratacijskog statusa. Unos se mora

podudarati s gubitkom tekućine (Washabau, 2013.). Od iznimne je važnosti reagirati

pravovremeno s odgovarajućom vrstom i količinom tekućine koju odabiremo na temelju

anamneze, kliničkog pregleda i laboratorijske dijagnostike. Volumen određujemo prema

kliničkim znakovima, a laboratorijskom dijagnostikom određujemo sastav tekućine (Guilford

i Strombeck, 1996.).

Ekstracelularna tekućina sadrži veću koncentraciju natrija i manju koncentraciju kalija

i klora od želučanog sadržaja, stoga povraćanje dovodi do hipokalemije i hipokloremije.

Također povraćanjem gubimo vodikove ione. Hipokalemija, hipokloremija i gubitak

vodikovih iona dovodi organizam u metaboličku alkalozu. Hipokalemija je stimulans za

pojačanu sekreciju vodikovih iona i resorpciju bikarbonatnog iona u bubrezima. Alkalozu

13

uzrokuje i povećana resorpcija natrija u bubrezima. Alkaloza češće nastaje kod povraćanja

uzrokovanog opstrukcijom gastrointestinalnog trakta nego uzrokovanim gastroenteritisom.

Povraćanje uzrokuje dehidraciju posljedično tome nastaje hipernatremija. U pacijenata s

anurijom i hipoadrenokorticizmom moguća je pojava hiperkalemije (Guilford i Strombeck,

1996., Nelson i Couto, 2003.).

Nakon laboratorijskih nalaza, određivanja elektrolita u serumu odabiremo

odgovarajuću terapiju. Također potrebno je odabrati tekućinu kojom korigiramo

hipovolemiju. Tekućina ra rehidraciju kod povraćanja je Ringer laktat s 5 do 10 mEq/1 KCl

ili 0.9% NaCl s 10 do 15 mEq/KCl. Tekućina za održavanje kod povraćanja je Ringer laktat s

10 do 20 mEq/1 KCl ili 0.9% NaCl s 15 do 20 mEq/KCl. Ukoliko je došlo do hipokalemije

izbor je tekućina Ringer laktat s 5 do 75 mEq/1 KCl ili 0.9% NaCl s 20 do 80 mEq/KCl.

Dnevna doza održavanja za pse i mačke iznosi 40 do 60 ml/kg pri čemu manje životinje

trebaju veću dozu održavanja (Guilford i Strombeck, 1996.). Ukupnu količinu tekućine

potrebnu za 24 sata dobivamo zbrojem deficita tekućine (postotak dehidracije pomnožen s

tjelesnom težinom i konstantom 10) s dnevnom dozom održavanja (ml/kg) i akutnim

gubicima (povraćanje, ml.), ako to podjelimo s 24 dobivamo ml/h (Dez Hughes, 1999.).

Njčešći put aplikacije u pacijenata s povraćanjem je parenteralni (Guilford i Strombeck,

1996., Nelson i Couto, 2003.).

14

2.5.4. Antiemetici

Antiemetici su lijekovi koji spriječavaju povraćanje, te bi pri njihovom izboru bilo

uputno poznavati patogenezu same bolesti i shodno posljedičnog mehanizma aktivacije

(neuralni ili humoralni) refleksa povraćanja. Antiemetike možemo klasificirati prema tipu

receptora s kojima vrše interakciju. Prema mjestu djelovanja razlikujemo periferne i centralne

antiemetike. Periferni antiemetici djeluju na živčane početke senzoričkih živaca u želučanoj

sluznici, djelovanje centralnih emetika očituje se u inhibiciji kemoreceptorske okidačke zone

u produženoj moždini preko koje utječu i na centar za povraćanje koji se nalazi u neposrednoj

blizini (Gjuriš i Sikirić, 2001., Nelson i Cuoto, 2003.).

Periferni antiemetici sprečavaju povraćanje inhibicijom vagusne stimulacije odnosno

relaksaciju mišičja i inhibiciju gastrointestinalne sekrecije. Oni su manje učinkoviti od

centralnih te se stoga koriste u pacijenata u kojih povraćanje nije dugotrajno i opsežno. Neki

od lijekova koji spadaju u ovu skupinu su :bizmut subsalicilate i antikolinergici (propantelin,

aminopentimid, atropin, metskopolamin, glikopirolat, izopropamid). Poneki preparati mogu

očitovati i centralno djelovanje, rijetko su učinkoviti u životinja koje opsežno povraćaju

(Nelson i Cuoto, 2003.).

Centralni antiemetici djeluju na centar za povraćanje u produženoj moždini. U

centralne antiemetike spadaju:

• antagonisti dopamina (fenotijazinski derivati i metoklopramid)

• antagonisti serotonina (ondasteron, dolasteron, granisteron, azesteron i

tropisteron)

• trimetobenzamid

• antihistaminici (difenhidramid)

Fentotijazinski derivati vrlo su učinkoviti i djeluju na kemoreceptorsku triger zonu, a

ukoliko ih primijenjujemo u većim dozama tada djeluju i na centar za povraćanje u

produženoj moždini. Izvrsni su u sprečavanju kinetoze u životinja. U fentotijazinske derivate

spadaju sljedeći lijekovi : klorpromazin, proklorpermazin, triflupromazin, perifenazin,

trifluorperazin i mepazin. Antiemetičko djelovanje se postiže u dozi koja ne uzrokuje

sedaciju (Nelson i Cuoto, 2003.).

15

Metoklopramid djeluje na dopaminske receptore u kemoreceptorskoj okidačkoj zoni,

a mehanizam se temelji na stimulaciji motiliteta gornjeg djela gastrointestinalnog trakta.

Također povećava tonus u mirovanju donjeg sfinktera jednjaka, relaksira antrum pilorusa te

istovremeno dovodi do opadanja tonusa piloričnog sfinktera. Neke od mogućih nuspojava,

koje se rijetko pojavljuju u mačaka, su halucinacija ili druge promijene ponašanja. Zbog

prokinetičkog djelovanja kontraindicirano ga je davati u pacijenata s obstrukcijom

gastrointestinalnog trakta. Najučinkovitija primjena metoklopramida je intravenozna no može

ga se primjenjivati i drugim parenteralnim putevima (Nelson i Cuoto, 2003.).

Ondasteron je najvažniji serotoninski receptor. Koristimo ga u životinja koje ne

reagiraju ili nesmiju koristiti terapiju metoklopramidom (enteritis uzrokovan parvovirozom) i

fentotijazinskim derivatima. Kontraindicirano ga je davati u pacijenata s obstrukcijom

gastrointestinalnog trakta (Nelson i Cuoto, 2003.).

Trimetobenzamid (neposredno utječe na okidačku zonu) i antihistaminici su u nekih

životinja učinkoviti, no u većini slučajeva su nepouzdani antiemetici u pasa i mačaka (Nelson

i Cuoto, 2003.).

16

2.5.5. Gastroprotektivi i antisekretorni lijekovi

Gastroprotektivi su skupina lijekova koju koristimo u slučaju kada su fiziološki

obrambeni mehanizmi želuca narušeni, a shodno tome submukozni slojevi izloženi štetnom

djelovanju želučane kiseline ili kada postoje drugi razlozi za smanjenje kiselosti kao što su

gastroezofagusni refluks (Mansfield i Hyndman, 2013.). Upravo su želučane ulceracije česta

posljedica narušavanja kontinuiteta želučane sluznice, te pretjeranog izlučivanja želučane

kiseline, a učestalije su u pasa nego mačaka ( Stanton i Bright, 1989., Wallace i Zawie,

1990., Liptak, 2002., Jergens, 2009.).

Kombinaciju anti-sekretornih sretstava i gastroprotektiva koristimo za suzbijanje

kiselosti i restituciju obrambenih mehanizama sluznice želuca što predstavlja osnovnu

terapiju bolesnih stanja želuca pri kojem postoje oštećenja tj. prekid kontinuiteta želučane

sluznice (Washabau, 2013.).

Lijekovi korišteni za zaštitu želuca klasificirani su po svom mehanizmu djelovanja u

slijedeće skupine:

• Oralni antacidi

• Blokatori kemijske difuzije

• Analozi prostaglandina

• Histamin H2 – receptor antagonisti

• H+,K+-ATPaze (protonska pumpa) inhibitori

Oralni antacidi reagiraju s želučanom kiselinom, te tako umanjuju kiselost u želucu.

Najčešće upotrebljavani antacidi su aluminijev hidroksid (Al (OH)3), magnezijev hidroksid

(Mg(OH)2) i kalcijev karbonat (CaCO3). Vrlo slabo se apsorbiraju iz GI trakta pa su

sistemske nuspojave zanemarive (Mansfield i Hyndman, 2013.). Ovisno o preparatu nastup i

trajanje željenog efekta je relativno kratak (20min - 3h) (Bryant, 2007.), stoga je poželjno

davati ih uz hranu jer time produžujemo vrijme pražnjenja želuca, a indirektno i djelovanje

lijeka (Faingold, 2010.). Doze za navedene lijekove kod pasa i mačaka ( 5-10 ml PO svaka

4h) samo su procjene, te nisu znanstveno dokazane pa se preporuča eventualna uporaba kod

blažih i umjerenih bolesti (Mansfield i Hyndman, 2013.). Uočene su određene interakcije s

drugim lijekovima ( florokinoloni, tetraciklini, ketokonazol, propranolol ) što može

rezultirati njihovom smanjenom učinkovitosti i slabijom dostupnosti (Mansfield i Hyndman,

2013.).

17

Blokatori kemijske difuzije vrsta je lijekova koja stvara barijeru između želučane

kiseline i epitelnih stanica želuca. Najčešće korišteni lijekovi su bismuth i sukrelfat

(Mansfield i Hyndman, 2013.). (Mansfield i Hyndman 2013.)

Bizmut ima sposobnost obložiti dno ulcera, te tako pruža svojevrsnu „prevlaku“. Uz

to povečava sekreciju bikarbonata, sintezu prostaglandina i ima sposobnost adsorbirati

pepsin (Rang i sur., 2007.). Primjenjuje se u dozama od 1 do 3mL/kg svaka 24h kod pasa i

mačaka (Mansfield i Hyndman, 2013.). (Mansfield i Hynd man 2013.)

Sukralfat predstavlja kompleks sukroze oktasulfata i aluminij hidroksida koji u

kiselom mediju disocira na spomenute komponente. Sukroza oktasulfat ubrzo postaje

žučkasta, ljepljiva viskozna masa s jakim anionskim svojstvima koja se veže za katione

tkivnih proteina ulcera, te služi kao barijera retrogradnoj difuziji vodikovih iona. Sukralfat

dodatno potiče sekreciju sluzi i bikarbonata, sintezu zaštitnih prostaglandina i povečanje

epidermalnog faktora rasta. Primjenjuje se u dozama od 0.5 do 1 g za pse i 0.25 do 0.5 g za

mačke svakih 8-12 sati (Mansfield i Hyndman, 2013.). Kod primjene ovih lijekova uočene su

određene nepoželjne interakcije s drugim lijekovima (florokinoloni, tetraciklini, digoxin,

fenitoin ) što može rezultirati njihovom smanjenom učinkovitosti i slabijom dostupnosti

(Mansfield i Hyndman, 2013.).

Želučani prostaglandini povećavaju prokrvljenost sluznice, izlučivanje sluzi i

bikarbonata, te time igraju važnu ulogu u zaštiti želučane sluznice (Robert, 1976., Larsen i

sur., 1992.). Shodno tim saznanjima danas su nam dostupni njihovi analozi kao što je

Misoprostol koji djeluje kao analog prostaglandinu E1 (Murtaugh i sur., 1993., Johnston i

sur.,1995., Bowersox i sur., 1996., Davies i sur., 1998.). Djelotvorna doza je 3μg/kg svakih 8-

12 sati u pasa, a 2 do 5 μg/Kg svakih 12 sati u mačaka (Ward i sur., 2003.). Od nuspojava

mogu se javiti crijevni grčevi, proljev, abortus, (Mansfield i Hyndman, 2013.) a

kontraindicirana je i njihova primjena s lijekovima koji su nefrotoksični jer mogu potencirati

taj učinak ( Davies i sur., 1998.).

H2- histaminski antagonisti kompetitivno inhibiraju H2 histaminske receptore

parijetalnih stanica želuca, te smanjuju izlučivanje želučane kiseline i pepsina za 70 do 90 % .

Od lijekova iz ove skupine koriste se cimetidin, ranitidin, famotidin i nizatidin. S obziro na

prethodno navedene stupnjeve inhibicije znanstvene studije nisu dokazale superiornost

jednog lijeka nad drugima (Mansfield i Hyndman, 2013.).

18

Od spomenutih lijekova Cimetidin bio je najviše korišten, no novija istraživanja

ukazuju da je najmanje učinkovit u smanjenju pH, nema efekta na GI motilnost, inhibira

hepatičke mikrosomalne enzime, te smanjuje krvnu perfuziju jetre (Daigle i sur., 2001.).

Doza je 5 do 10 mg/kg iv. ili oralno svakih 6 do 8 sati u pasa i mačaka, no treba biti oprezan

ako se daje životinjama koje imaju smanjenu bubrežnu funkciju u kojem slučaju dozu

smanjujemo za 50% što vrijedi i za sve ostale lijekove iz ove grupe, te životinjama koje

koriste ljekove koji znatno opterećuju jetru (Mansfield i Hyndman, 2013.).

Ranitidin znatno manje inhibira hepatični mikrosomalni enzimatski sustav, ima

prokinetički učinak (Fioramonti, 1984.), te je jedan od lijekova izbora kod terapije

megakolona u mačaka. Koristi se u dozama od 1 do 2 mg/kg za pse i 2.5 do 3.5 mg/kg za

mačke oralno , subkutano ili intravenski svakih 12 sati (Hall i Washabau, 2000.).

Famotidin je efektivniji od ranitidina u smanjenju gastrične sekrecije (Rees, 1991.),

nema učinka na GI motilnost i lijek je izbora pri terapiji gastroezofagusnog refluksa

uzrokovanog H.pylori kod ljudi (Fujiwara, 2005.). U pasa i mačaka daje se u dozama od 0.1

do 0.2 mg/kg peroralno ili intravenski svakih 12 do 24 sata.

Nizatidin je najmanje proučen lijek iz ove grupe glede primjene na životinjama, no

zna se da ima utjecaj na GI motilitet (Hall i Washabau, 2000.). Primjenjuje se oralno ili

intravenozno svakih 12 do 24 sata u dozi od 2.5 do 5 mg/kg (Mansfield i Hyndman, 2013.).

Inhibitori protonske pumpe (H+,K+-ATPaze) vežu se kovalentnim vezama, te

ireverzibilno inhibiraju protonsku pumpu u parijetalnim stanicama želuca, no zbog

kontinuirane sinteze H+,K+-ATPaze efekt nije permanentan. Najčešće korišteni lijekovi iz

ove skupine su omeprazol i pantoprazol (Mansfield i Hyndman, 2013.). Lijekovi se trebaju

primijeniti na prazni želudac, a inhibicija sekrecije želučane kiseline može potrajati i do 24

sata nakon samo jedne primjene lijeka (Papich, 2009.). Doza je 0.7 do 1 mg/kg na dan za pse

i mačke (Mansfield i Hyndman, 2013.). Pošto su navedeni lijekovi sposobni u potpunosti

zaustaviti sekreciju želučane kiseline nije dokazano da akloridija ima dugoročno negativan

utjecaj na zdravlje pasa i mačaka. Također nije uočeno abnormalno bujanje bakterijskih

kultura u životinja koje su dugo na terapiji, niti hipersekrecija nakon prestanka terapije

(Larsson, 1988. ). Opčenito, nuspojave kod primjene inhibitora protonske pumpe smatraju se

rijetkim. (Mansfield i Hyndman, 2013.).

19

3. PROLJEV

Proljev predstavlja povećanje obujma i sadržaja odnosno učestalosti pražnjenja

crijeva. Karakteriziran je patofiziološkim mehanizmom, anatomskom lokacijom (tanko ili

debelo crijevo) i trajanjem (akutan ili kroničan). Proljev se smatra akutnim ukoliko traje

manje od 14 dana. Kroničnim proljevom se smatra kada traje više od 2 do 3 tjedna, a može

biti i isprekidan. Akutni proljev se vrlo često pojavljuje u pasa i mačaka te zahtjeva

minimalne dodatne dijagnostičke testove i terapiju budući da životinja pokazuje znakove

ozdravljenja prije provedenih dijagnostičkih ispitivanja. Ukoliko pacijent kod proljeva ne

odgovori na rutinsku terapiju unutar predviđenog vremenskog perioda (2-6 tjedana), proljev

se smatra kroničnim. Za razliku od akutnog, kronični proljev je izazov za kliničara i zahtjeva

dobro formuliran dijagnostički i terapijski plan ( Westermarck, 2008., Marks, 2013.).

3.1. Patofiziologija

Postoje četiri glavna mehanizma koji uzrokuju proljev te oni mogu djelovati

simultano. To su osmotski proljev, sekrecijski proljev, proljev uzrokovan povećanom

propusnošću sluznice i poremećajima motiliteta crijeva. Najučestaliji je osmotski proljev

(Richter, 2008.).

Osmotski proljev

Osmotski proljev uzrokovan je velikom količinom loše apsorbirane, osmotski aktivne

otopljene tvari u lumenu crijeva. On se pojavljuje kod malapsorptivnih poremećaja, gdje su

nutrijenti nedovoljno probavljeni ili absorbirani. Oni ostaju unutar crijevnog lumena i

osmotski navlače vodu (Marks, 2013.). Egzokrina insuficijencija gušterače primjer je za

osmotski proljev. Zaostajanje nutrijenata dovodi do promjena u crijevnoj mikroflori i

fermentaciji ugljikohidrata, što dalje dovodi do povećanja količine osmotski aktivnih čestica.

Apsorpcija elektrolita nije poremećena s tim osmotskim aktivnim česticama, a fekalna voda

sadrži vrlo malo neapsorbiranog natrija ili kalija (Eherer i Fordtran, 1992.). Ova činjenica

temelj je za izračunavanje fekalne osmotske razlike pri čemu se izračunava razlika izmedu

osmolalnosti lumena i osmolalnosti sadržaja u lumenu. Fekalna osmotska razlika veća od 50

mOsm/kg ukazuje na osmotski proljev. Osmotski proljev ima karakteristiku da nakon

uvođenja posta najčešće dolazi do normalizacije stolice (Eherer i Fordtran, 1992.).

20

Sekrecijski proljev

Sekrecijski proljev uzrokovan je poremećenim prijenosom iona u crijevnim epitelnim

stanicama. Najčešći uzrok sekrecijskog proljeva u pasa i mačaka povećana je količina

medijatorskih tvari koje uzrokuju promjene u unutarstaničnom cikličkom adenozin

monofosfatu (engl. cAMP - cyclic adenosine monophosphate), cikličkom gvanozin

monofosfatu, kalciju, i/ili protein kinazama, koji mogu uzrokovati smanjenu apsorpciju

neutralnog natrijevog klorida ili povećati sekreciju klorida (Popoff,1998.). Te medijatorske

tvari najčešće su endogeni crijevni hormoni ili neuropeptidi, produkti upalnih stanica,

bakterijski enterotoksini, laksativi, masne kiseline i žučne kiseline. Za sekrecijski proljev

karakteristične su dvije osobine. Prva osobina je da fekalna osmolarnost ovisi o natriju, kaliju

te njihovim pratećim anionima. Druga značajka je da proljev obično perzistira usprkos postu

jer je uzrokovan abnormalnostima u transportu iona koji nisu vezani uz hranu. Primjer

sekrecijskog proljeva je infekcija enteropatogenom E. coli i upalna bolest crijeva (UBC)

(Marks, 2013.).

Povećana propustnost sluznice

Povećana permeabilnost sluznice uzrokuje gubitak tekućine, elektrolita, proteina i

eritrocita u lumen crijeva. Erozivne ili ulcerativne enteropatije, upalni (upalna bolest crijeva)

ili neoplastični poremećaji (alimentarni limfom) česti su razlozi povećane i promjenjene

propustnosti sluznice crijeva (Marks, 2013.).

Poremećaji motiliteta crijeva

Eksperimentalna istraživanja u pasa pokazala su da abnormalni motilitet ileuma i

kolona mogu doprinijeti kliničkim simptomima koji ukazuju na upalu crijeva (Jouët i Sarna,

1995.). Dvije glavne motoričke abnormalnosti tijekom upale crijeva su supresija fazne

kontrakcije i stimulacija velikih migracijskih kontrakcija (engl. GMCs - giant migrating

contractions). Takve jake ultrapropulzivne kontrakcije najčešće neprekidno napreduju od

točke nastanka u tankom crijevu do kraja ileuma, a često i u kolon (Jouët i Sarna, 1996.).

Stimulacijom velikih migracijskih kontrakcija u postu ili nakon hranjenja nastaje izrazito brza

pasaža crijevnog sadržaja, ubrzana crijevna, pankreasna i bilijarna sekrecija i pasaža

neprobavljene hrane u kolon gdje se povećava osmotsko opterećenje koje rezultira proljevom.

Faktor aktivacije trombocita (engl. PAF –platelet activating factor) može biti jedan od

upalnih medijatora koji stimuliraju velike migracijske kontrakcije. On se sintetizira i otpušta

21

iz nekoliko tipova upalnih stanica, uključujući polimorfonuklearne leukocite, monocite,

makrofage, mastocite i eozinofile (Marks, 2013.).

Diferencijalna dijagnoza

Lista diferencijalnih dijagnoza prikazana je u tablici 3. Mnogi uzroci kroničnog

proljeva u početku mogu započeti kao akutni proljev. Mnoge bolesti očitovane proljevom s

primarnim procesom na jednom dijelu crijeva (tanko ili debelo crijevo) mogu imati difuzni

učinak na cjelokupni probavni trakt. Inicijalna diferencijacija na tanko i debelo crijevo

pomaže da se razjasni medicinsko istraživanje uzroka proljeva (Marks, 2013.). Karakteristike

proljeva za tanko crijevo su: sluz je rijetko prisutna, odsutna je sviježa krv, volumen je

povećan, konzistencija fecesa je vodenasta, kašasta ili mekoformirana ponekad s elementima

neprobavljene hrane, veličina i oblik fecesa ovisi o količini tekućine u fecesu , steatorea je

prisutna pri maldigestiji odnosno malabsorpciji, melena može biti ponekad prisutna, a boja

fecesa je od vrlo svijetle do gotovo potpuno crne. Defekacija je uglavnom učestala 2-4 puta u

24 sata a sam tenezam je odsutan. Karakteristike proljeva za debelo crijevo su: proljev je

učestalo prisutan, često prisutni tračci sviježe krvi na površini stolice, normalan do smanjen

volumen, meko formiran do formiran bez elemenata neprobavljene hrane, konzistencija je

fiziološka ili umanjenog promijera, melena je najčešće smeđe boje, proljev se pojavljuje 3-10

puta u 24 sata uz prisutnost tenezma.

22

Tablica 3. Najčešći uzroci akutnog i kroničnog proljeva u pasa i mačaka

Dijeta Česte dijetne promjene

Prejedanje

Intolerancija

Upala Upalna bolest crijeva

Limfangiektazija

Hemoragični gastroenteritis

Infekcija Paraziti, helminti, protozoa

Bakterije (salmonella, campilobakter,

klostridije, E. coli)

Virus (parvovirus, koronavirus, FeLV, FIV )

Gljivice (histoplazmoza, kriptokokoza)

Rikecije

Izvan crijevni poremećaji Pankreatitis

Egzokrina insuficijencija gušterače

Bolesti jetre

Bolesti bubrega

Hipoadrenokorticizam

Hipertireoidizam

Funkcialni ileus/mehaničke obstrukcije Toksemija (piometra, peritonitis)

Septikemija (leptospiroza)

Neoplazija

Karcinom

Mastocitom

Limfom

Toksini Nestereoidni protuupalni lijekovi

Antibiotici

Digoksin

Kemoterapeutici

3.2. Dijagnostički pristup pacijentu s proljevom

Vrlo važna spoznaja je vrsna predilekcija za gastrointetinalne bolesti, koja će nam

olakšati i uputiti na diferencijalne dijagnoze za određenu životinju. Bitan dio pregleda

životinje je procjena da li životinja ima problem koji potencijalno ugrožava život.

Dijagnostičko terapijski plan treba se bazirati na uzimanjun detaljne anamneze i kliničkog

pregleda zatim potrebna je dijagnostika i terapija parazitarnih invazija. Diferencijacija

primarnih/sekundarnih uzroka kroničnog proljeva (laboratorijske pretrage krvi/urina).

Utvrđivanje lokalizacije procesa u probavnom traktu (tanko/debelo crijevo). Histopatološka

pretraga uzoraka biopsije (endoskopija, dijagnostička laparotomija), te na kraju odabrana

terapija (Marks, 2013.).

23

Anamneza

Anamneza i klinički pregled često nas upućuju na anatomsku lokalizaciju i intenzitet

karaktera bolesnog procesa i pomažu nam pri određivanju diferencijalne dijagnoze. Detaljna

anamneza treba također identificirati predisponirajuće faktore (izloženost parazitima,

infektivne bolesti, lijekovi i toksini) (Marks, 2013.). Najvažnija pitanja obuhvaćaju sadašnje

stanje životinje, trajanje i karakterizaciju kliničkih znakova. Podatci o svojstvima stolice

također nam mogu pomoći u lokalizaciji bolesnog procesa. Nadalje, anamneza mora

sadržavati i podatke o prehrani, dehelmintizaciji, te eventualnom prethodnom liječenju.

Ukoliko je životinja primala antimikrobne lijekove potrebno je isključiti eventualnu pojavu

proljeva kao sekundarnog poremećaja uzrokovanog poremećajem mikroflore probavnog

trakta (Marks, 2013.).

3.3. Klinička pretraga pacijenta

Detaljna klinička pretraga pomaže nam u određivanju ozbiljnost, težine i podrijetla

problema (Marks,2013.). Klinička pretraga započinje inspekcijom slobodno puštene životinje

na podu. Pregledavamo veličinu, težinu, držanje i ponašanje životinje. Zatim slijedi

abdominalna palpacija koja je vrlo važan dio kliničkog pregleda u pacijenta sa znakovima

oboljenja gastrointestinalnog trakta. Palpacijom abdomena moguće je otkriti razne tvorevine

tj. mase kao što su neoplazije, zadebljani zavoji crijeva, intususcepcije, UBC, gljivične

enteropatije, mezenterijske limfadenopatije, te bol koja se očituje kod stanja kao što su upala

crijeva, pankreatitis, peritonitis, ishemija crijeva i distenzija crijeva vezana uz flatulenciju

(Westermarck, 2008., Marks, 2013.).

Rektalnom pretragom uzimamo uzorak stolice i procijenjujemo konzistenciju, boju i

miris. Također, uzorak stolice može bit pregledan na prisutnost krvi, sluzi, stranog materijala

i melene (Westermarck, 2008.). Digitalna rektalna pretraga u mačaka se provodi u općoj

anesteziji (Marks, 2013.). Kao nadopuna kliničkog pregleda najčešće se obavlja

rendgenološka pretraga te ultrazvučna pretraga abdomena (Marks, 2013.).

Rendgenološka pretraga abdomena

Nativna ili kontrasna rendgenološka pretraga smatra se rijetko korisnim za

postavljanje dijagnoze u pacijenata s kroničnim proljevom. Rendgenološka pretraga je

korisna u otkrivanju masa i stranog tijela ako su prisutni (Westermarck, 2008.).

24

Ultrazvučna pretraga abdomena

Ultrazvuk se koristi za evaluaciju debljine gastrointestinalne stijenke. Uz kontrolu

ultrazvuka moguće su biopsije masa, organa ili povećanih limfnih čvorova u mezenteriju

(Westermarck, 2008.). Mačke koje su imale ultrazvučno vidljivo zadebljanje mišićnice

crijeva vjerojatnije imaju limfom u usporedbi s mačkama sa UBC-om i kontrolnom skupinom

zdravih mačaka. (Zwingenberger i sur., 2010.).

Endoskopija

Endoskopija gastrointestinalnog trakta pruža nam uvid u vizualno stanje sluznice

želuca, duodenuma, ileuma, kolona i rektuma. Omogućava nam uzimanje uzoraka za daljnje

analize. Može se koristiti u identifikaciji lezija poput ulkusa, erozija, upala i

limfangijektazije. (Westermarck, 2008.). Endoskopska pretraga i biopsija sluznice koriste se

za postizanje konačne dijagnoze i prognoze, a indicirane su u slučajevima kada smo

isključili sve druge dijetetske, parazitarne, sistemske, metaboličke i zarazne uzroke bolesti

(Marks, 2013.).

3.4. Laboratorijske pretrage i testovi

Laboratorijske pretrage i testovi dodatna su nam pomoć pri razlikovanju potencijalno

životno opasnih i kroničnih stanja od prolaznih simptoma vezanih za funkciju tankog crijeva i

kolona. Izbor dodatnih laboratorijskih pretraga i testova često se temelji na anamnezi,

detaljnom kliničkom pregledu, ali i iskustvu (Marks, 2013.).

Osnovna laboratorijska pretraga uključuje KKS (kompletnu krvnu sliku) i biokemiju.

Od biokemijskih odrednica najčešće utvrđujemo kreatinin, ureu, glukozu,

alaninaminotransferazu (ALT), alkalnu fosfatazu (ALP), ukupne proteine, albumine,

kolesterol, natrij i kalij. U dodatku na osnovnu laboratorijsku pretragu u identifikaciji mnogih

sekundarnih uzroka kroničnog proljeva moguće je korištenje specifičnih testova kao što su:

TLI , PLI , folat i kobalamin (Westermarck, 2008.).

U životinja koje djeluju zdravo nakon obavljenog kliničkog pregleda, a pokazuju

simptome blagog akutnog proljeva valjalo bi napravit barem slijedeće pretrage: centrifugalnu

flotaciju s otopinom cinkovog sulfata nadopunjenu s imunoenzimskim testom na giardiu,

kako bi isključili spomenutog parazita kao uzrok. Trebalo bi izmjeriti razinu hematokrita i

ukupnih proteina radi procjene hidratacijskog statusa (Marks, 2013.).

25

U životinja s kroničnim, životno opasnim proljevom kada se ne vidi jasan uzrok tj.

nema dijagnoze minimalni izbor pretraga trebao bi uključivati: KKS, biokemijski profil,

analizu urina, fekalnu flotaciju (cinkov sulfat nadopunjenu nativnim razmazom fecesa) i

imunoenzimskim testom za parvovirozu u štenaca. Krajnji cilj navedenih testova je utvrditi

da li je primarni uzrok proljeva unutar GI trakta ili je metaboličke naravi (Marks, 2013.).

Kompletna krvna slika

Može ukazivati na eozinofiliju koja je sekundarno uvjetovana endoparazitima,

eozinofilnim enteritisom, hipoadrenokorticizmom ili mastocitomom. Anemija može biti

rezultat gubitka krvi u crijevima ili zbog smanjene eritropoeze uzrokovane sistemskom

bolesti, kroničnom upalom ili malnutricijom. Periferna neutrofilija može biti zbog stresa,

upale ili infekcije. Veća količina toksičnih neutrofila i nezrelih neutrofila ukazuje nam na

danju potrebu specifičnih testova. Limfopenija je čest nalaz u pasa oboljelih od

limfangiektazije (Marks, 2013.).

Biokemijska pretraga krvi

Biokemijskom pretragam krvi dobivamo uvid u razne odrednice, a samim time i

funkcionalnu sposobnost tj. stanje organa vezanih uz njih. Neke od odrednica koje pratimo

su:

• Koncentracija uree i kreatinina koji mogu biti često povećani zbog dehidracije ili

bolesti bubrega.

• Promjenjene koncentracije proteina i kolesterola nalazimo u životinja s

enteropatijama kod kojih dolazi do gubitka proteina kao što su limfangiektazija i

druge infiltrativne bolesti GI trakta

• Razina elektrolita koja je često promjenjena kod proljeva, ali i drugih stanja kao što

su Addisonova bolest ( hiperkalemija i hiponatriemija).

• Aktivnost jetrenih enzima koji često mogu biti povećani zbog djelovanja bakterija i

endotoksina dospjelih u jetru putem portalnih krvnih žila.

• Razina T4 u mačaka starijih od 8 godina sa simptomom proljeva.

26

Serološka pretraga na FIV i FeLV

Nakon upoznavanja načina držanja i okoliša u kojem se mačke nalaze često se rade

serološke pretrage na FeLV i FIV. Neka istraživanja pokazala su da FeLV može direktno

zaraziti stanice epitela u crijevu kao i limfatično tkivo crijeva. (Squires, 2003.).

Bakteriološka pretraga fecesa

Bakteriološka pretraga fecesa je indicirana kada empirijskim liječenjem ne postižemo

zadovoljavajuće rezultate. Pri tome treba biti na oprezu jer i u zdravih pasa i mačaka možemo

utvrditi određeni broj potencijalno patogenih bakterija. Koriste se brojni dijagnostički testovi

za utvrđivanje kultura bakterija Salmonella, Campylobacter, te Clostridium difficile i

Clostridium perfringens. Posebna indikacija za bakteriološku pretragu fecesa su životinje

koje pokazuju sistemske znakove bolesti (letargija, povišena tjelesna temperatura,

leukocitoza sa skretanjem u lijevo, povišena koncetracija toksičnih neutrofila). Također je

bakteriološka pretraga indicirana u imunokompromitiranih pasa i mačaka kod sumnje na

infekciju s Campylobacter spp ili Salmonella spp (Marks, 2013.).

Specijalizirani testovi za gastrointestinalni sustav

Serumska imunoreaktivnost tripsina (TLI)

Ovim testom služimo se za dokazivanje egzokrine insuficijencije gušterače uslijed

acilarne atrofije koja se najčešće javlja kod pasa između prve i pete godine, dok je u mačaka

rijetka. Neki od simptoma vezanih za to stanje su steatorea i gubitak na težini uslijed

maldigestije (Marks, 2013.). U tu svrhu koriste se vrsno specifični testovi ( cTLI - eng.

Canine Trypsin Like Immunoreactivity; fTLI - eng. feline Trypsin Like Immunoreactivity )

(Westermarck, 2008.).

Folna kiselina i kobalamin (vitamin B6 i B12)

Utvrđivanje vrijednosti folne kiseline i kobalamina se koristi za procjenu absorpcijske

vrijednosti ileuma i jejunuma. Ove odrednice su smanjene kod UBC-a ili limfoma koji

zahvaćaju te segmente crijeva. Manjak kobalamina može negativno utjecati na replikaciju

DNK u kriptama crijeva, te može utjecati na cjelokupni odgovor životinje na terapiju

lijekovima i dijetnu hranu. Kobalamin se jednostavno nadoknađuje parenteralnim putem

27

(subkutano) jednom tjedno u dozi 250 μg ( mačke i male pasmine pasa) do 1 mg (velike

pasmine pasa) tijekom šest tjedana, zatim svaki drugi tjedan tijekom idućih šest tjedana i

jedna doza kobalamina mjesec dana poslije. Serumska koncentracija kobalamina se

provjerava mjesec dana nakon zadnje doze i trebala bi tada biti iznad gornjih fizioloških

vrijednosti (Marks, 2013.). Mjerenje serumskog kobalamina i folne kiseline često se koristi u

dijagnosticiranju prekomjernog rasta bakterija u tankom crijevu (SIBO small intestinal

bacterial overgrowth) u pasa (Marks, 2013.).

Inhibitor Alfa1 – proteinaze

Inhibitor Alfa1 – proteinaze koriste se kao potvrda dijagnoze kada sumnjamo na

enteropatije koje uzrokuju gubitak proteina (eng. PLE – protein loosing enteropathy). Alfa1 –

PI se izlučuje fecesom iz kojeg ujedno i mjerimo njegove koncentracije (Marks, 2013.). PLE

se odnosi na skupinu poremećaja koji dovode do znatnog gubitka serumskih proteina kroz

gastrointestinalni trakt. Brojna stanja kao što su upale gastrointestinalnog trakta, kongestije i

krvarenja mogu rezultirati s PLE- om (Westermarck, 2008.).

3.5. Terapija akutnog proljeva

Terapija akutnog proljeva temelji se na simptomatskoj terapiji. Osnova

simptomatske terapije treba uključivati nadomjestak i održavanje tekućine i elektrolita,

modifikacije prehrane, primjenu anthihelmintika širokog spektra, te odgovarajuća primjena

antibiotika.

Vlasnicima treba naglasiti da je kontrolirana prehrana isto toliko bitna kao i

medikamentozna terapija. Neprovođenje kontrolirane prehrane često dovodi do neuspijeha

programa liječenja. Prije svega moraju se osigurati nutritivne potrebe oboljelog psa ili mačke.

Kontrolirana prehrana ima neposredni terapijski učinak u smislu ubrzavanja obnavljanja

stanica sluznice, normaliziranja apsorpcije tekućine i elektrolita, reguliranja fiziološkog

motiliteta želuca i fiziološke sekrecije sluzi. Sama dijetna prehrana u životinja s akutnim

proljevom trebala bi se sastojati od visoko probavljive medicinske hrane s umjerenom

količinom masti. Uočeno je da mast usporava pražnjenje želuca stoga prehrana s malom

količinom masti djeluje blagotvorno na brojna bolesna stanja gastrointestinalnog trakta.

Neapsorbirane masne kiseline bivaju hidrolizirane od strane intestinalnih bakterija, te kao

takve stimuliraju sekreciju vode u kolonu što na kraju može dovesti do proljeva ( Hofmann i

28

Poley, 1972., Marks, 2013.). Također trebamo izbaciti dosadašnji, te uvesti novi izvor

proteina ( Marks, 2013.).

Empirijska primjena antibiotika pri terapiji akutnih proljeva neinfektivne prirode i

bez vidljivih komplikacija trebalo bi izbjegvati radi narušavanja prisutne mikroflore

(disbioze) i potencijalnog stvaranja rezistencije. Primjena specifičnih antibiotika opravdana

je ako su izolirani određeni enteropatogeni i bakterije (Campylobacter, Clostridium,

Giardia). Ako postoji teško oštećenje sluznice crijeva i rizik od prelaska bakterija i toksina

u krvotok trebali bi razmotriti primjenu antibiotika širokog spektra (Marks, 2013.).

Tekućinska terapija akutnog proljeva

Tip tekućine koje ćemo primjenit u pacijenta procjenjujemo po anamnezi, kliničkom

pregledu, labaratorijskim nalazima i ostalim pretragama. Crijevni sekret sadrži veću

koncentraciju natrija i bikarbonata od ekstracelularne tekućine zbog čega se tijekom proljeva

gubi velika količina bikarbonata, ali i kalija što dovodi do metaboličke acidoze. Acidoza je

izraženija kod hipovolemije i akumulacije laktata. Kod metaboličke acidoze prisutno je

smanjenje bikarbonatnog iona u plazmi i smanjenje pH (Guilford i Strombeck, 1996.).

Tekućina za rehidraciju kod proljeva je Ringer laktat s 5 do 10 mEq/1 KCl ili 0.9% NaCl s

10 do 15 mEq/KCl. Tekućina za održavanje kod proljeva je Ringer laktat s 10 do 20 mEq/1

KCl ili 0.9% NaCl s 15 do 20 mEq/KCl. Ukoliko je došlo do hipokalemije izbor je tekućina

Ringer laktat s 5 do 75 mEq/1 KCl ili 0.9% NaCl s 20 do 80 mEq/KCl. Terapija pacijenta s

metaboličkom acidozom i pH krvi koji je niži od 7.2 je 0.9% NaCl s 10 do15 mEq/1 KCl i

nadoknada natrijeva bikarbonata (Guilford i Strombeck, 1996.).

3.6. Terapija kroničnog proljeva

Terapija kroničnog proljeva podrazumijeva dijetalnu prehranu, primjenu antibiotika,

probiotika, prebiotika, poticanje motiliteta, primjenu imunomodulatora i kortikosteroida

(Marks, 2013.).

Prehrana

Korekcije u prehrani u pasa i mačaka s kroničnim proljevom trebaju se bazirati na

postavljenoj dijagnozi. Eliminacijske dijete temelje se na uvođenju novog odabranog izvora

proteina dok hipoalergijske dijete sadrže hidrolizirane proteine čija se primjena pokazala

29

vrlo dobra kod bolesti kao što su UBC i alergije na hranu pogotovo ako je pacijent

alergičan na više izvora (Marks, 2002.).

Suplementacija fermentirajućih vlakana kao što su psillium prah (dobiven od

sjemena indijskog trputca) i zobene mekinje također su se pokazale kao koristan dodatak u

pacijenata s UBC-om. Nadalje fermentirajuća vlakna tj. topiva vlakna generiraju butirat koji

predstavlja izvor energije za kolonocite, ali i za brojne kratkolančane masne kiseline koje

smanjuju pH u lumenu debelog crijeva što rezultira smanjenim brojem patogenih bakterija

(Brockett i Tannock,1982.). Primjena ribljeg ulja pokazala se učinkovitom kod Chronove

bolesti i ulceroznog kolitisa (Seidner, 2005.), no točan razlog poboljšanja i mehanizam

djelovanja zahtjeva daljnja istraživanja (Marks, 2013.).

Suplementacija vitamina topivih u vodi i vitamina topivih u mastima također je

indicirana radi njihovih gubitaka tijekom proljeva i steatoreje (Marks, 2013.).U pacijenata s

teškim UBC-om uočene su niske razine kobalamina u serumu, te se stoga preporuča primjena

cijanokobalamina parenteralno u dozama od 250 mikrograma u mačaka i malih pasmina

pasa pa sve do 1000 mikrograma u velikih pasmina pasa jednom tjedno kroz 6 tjedana, a

zatim svaki drugi tjedan tijekom idućih 6 tjedana i jednu dozu kobalamina mjesec dana

poslje (Marks, 2013.). Serumsku koncentraciju kobalamina provjeravamo mjesec dana nakon

posljednje doze.

Parenteralna primjena magnezij sulfata u dozama of 1mEq/kg/24h pokazala se

potrebnom u jorkširskih terijera s teškim oblikom UBC-om i limfangiektazijom, ali i u

drugih pasa s teškom hipomagnezijemijom ( Kimmel i sur., 2000., Marks, 2013. ). Magnezij

možemo primjenjivati i oralno u pasa u obliku magnezij hidroksida u dozama od 5-15 ml

svaka 24h (Marks, 2013.).

Restrikcija unosa masti jedan je od ključnih koraka kod intestinalne limfangiektazije.

Preporuča se komercijalno dostupna lako probavljiva medicinska hrana koja sadrži manje od

20% kalorija iz masti (Marks, 2013.). Kod pacijenata sa vrlo teškom linfangiektazijom gdje je

potrebna dodatna restrikcija masti preporuča se prelazak na domaće pripravljanu hranu uz

prethodno savjetovanje s nutricionistom (Marks, 2013.).

30

Antibiotska terapija

Neprimjerena upotreba antibiotika u pasa i mačaka može dovesti do eliminacije

fiziološke bakterijske flore i posljedičnog pretjeranog rasta patogenih sojeva bakterija.

Njihova upotreba je preporučljiva samo u specifičnim slučajevima. Kod terapije kroničnih

proljeva korisni su se pokazali tilozin i metronidazol (Marks, 2013.).

Tilozin je antibiotik iz skupine makrolida koji se pokazao kao sigurnim i efikasnim

lijekom kod terapije UBC-a u pasa, te proljeva uzrokovanih antibioticima ( ARD – antibiotic

responsive diarrhea ) ( Westermarck i sur., 2006.), a primjenjuje se u dozi od 20-30 mg/kg

svakih 12h (Marks, 2013.).

Metronidazol se može uspješno koristiti u liječenju blagog stupnja UBC-a, ali je vrlo

rijetko uspješan kao jedini lijek u liječenju umjerenog do teškog stupnja UBC-a, te se često

kombinira s kortikosteroidima ili sulfasalazinom. Što se tiče antimikrobnog djelovanja

zahvaća anaerobne bakterije i protozoe, a uz to posjeduje i imunosupresivna svojstva koja su

poželjna kod stanično posredovane preosjetljivosti. Koristi se u dozama od 10-15 mg/kg

svakih 12h. Od nuspojava mogu se javiti anoreksija, povraćanje, neutropenija i slinjenje zbog

neugodnog metalnog okusa. Dugotrajno liječenje visokim dozama metronidazola tijekom

graviditeta treba izbjegavati (Nelson i Cuoto, 2003.,Marks, 2013.).

Aminoglikozide (neomicin) opravdano je koristiti kada smo utvrdili spacifične

infekcije probavnog trakta kao što je kampilobakterioza, a neki podaci upućuju i na njegovu

učinkovitost protiv Giardie. Glavni nedostatak je to što ne djeluje na anerobnu mikrofloru

koja uglavnom i prevladava u crijevima (Nelson i Cuoto, 2003.).

Antibiotici širokog spektra kao što su npr. tetraciklini učinkoviti su protiv anaerobnih

bakterija no neprimjerena upotreba može dovesti do eliminacije fiziološke mikroflore, te

posljedično do povećanog rasta patogenih bakterija. Kako bi se utvrdila učinkovitost

antibiotika potrebno je terapirati pacijenta tijekom dva tjedna (Nelson i Cuoto, 2003.).

Cefalosporini prve generacije poput cefazolina upotrebljavaju se kod enteritisa

virusne etiologije, ukoliko smatramo da postoji mogućnost nastanka septikemije (Nelson i

Cuoto, 2003.).

Kombinaciju različitih antibiotika koristimo kod sumnje na septikemiju nastalu usred

stanja kao što su perforacija crijeva ili parvovirusni enteritis jer nam to dopušta da

31

postignemo dobru pokrivenost tj. zaštitu životinje glede aerobnih i anaerobnih bakterija.

Najučinkovitijom se pokazala kombinacija antibiotika kao što su ampicilin i klindamicin radi

njihovog djelovanja na aerobne gram-pozitivne i anaerobne bakterije s antibioticima koji

odlično djeluju protiv većine aerobnih bakterija kao što su enrofloksacin i amikacin (Nelson i

Cuoto, 2003.).

Probiotici

Pravilan izbor probitika pri bolestima kao što su UBC izrazito je važan jer različiti

probiotici imaju različit imunomodulatorni učinak izražen kroz sposobnost stimulacije raznih

antiinflamatornih citokina (Becker i sur., 2006., Fuss i sur.,2006.). Uz navedeno probiotici

imaju i protektivni učinak na prisutnu poželjnu mikrofloru (Rath, 2003.). Nedavne studije

upućuju i na to da bi određeni probiotici koji sadrže bakteriju Enterococcus faccium SF68

mogli imati i antiparazitski tj. antagonistički učinak na infekcije s Giardiom intestinalis.

(Marks, 2013.)

Modifikatori motiliteta

Ovu skupinu lijekova koristimo kada je proljev refraktoran, tj. kada proljev ne

prestaje, a isključili smo sve ostale uzroke, kao što su infekcije, neodgovarajući odgovor na

standardnu terapiju. Najefektivniji su se pokazali opijatni i opioidni analgetici kao što su

loperamid, peroralno u dozi od 0.1-0.2 mg/kg svakih 8-12 h u pasa i svakih 12h u mačaka

(Marks, 2013.).

Kortikosteroidi i ostali imunosupresivi

Kortikosteroidi su zbog svog protuupalnog i imunosupresivnog djelovanja i dalje

osnova terapije kod stanja kao što su UBC, a doze ovise o težini i trajanju kliničkih

znakova, te o samoj težini upalnog procesa. Najčešće se koriste prednizon ili prednizolon

oralno zbog njihovog brzog i kratkog djelovanja, tako da su pogodni za dugotrajno liječenje.

Početna doza prednizona kod terapije UBC-a u pasa iznosi 1-2mg/kg svakih 12h, te ne smije

preći ukupnu dozu od 50mg unutar 12h. U mačaka se obično koristi prednizolon u dozi od

5mg svakih 12 h, a doza se postupno smanjuje tijekom šest do deset tjedana nakon

postignuća remisije. Zbog otežane peroralne terapije u mačaka često se aplicira parenteralno

metilprednizolon acetat 20 mg svaka dva do tri tjedna (Marks, 2013.).

32

Budezonid je kortikosteroid strukturno vrlo sličan 16-hidroksiprednisolonu, a odlikuje

ga visok topikalni protuupalni učinak, te niska sistemska aktivnost no izaziva znatnu

supresiju na osovini hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda ( Tumulty i sur 2004.,

Marks, 2013.). Lijek primjenjujemo u dozi od 1 mg na dan u mačaka i malih pasmina pasa, te

2 mg svakih 12h u velikih pasmina pasa (Marks, 2013.).

Dugotrajna upotreba kortikosteroida ima štetne učinke na probavni trakt (stimulacija

sekrecije želučane kiseline i pepsina, smanjena sekrecija sluzi, blaga hipoplazija epitela).

Također može dovesti do poliurije i polidipsije odnosno kod dugotrajne upotrebe

kortikosteroida može se razviti steroidna hepatopatija i hiperadrenokorticizam (Marks,

2013.).

Azatioprin učinkovit je imunosupresiv koji se koristi kao dodatna ili jedina terapija

kod težih i refraktornih slučajevima UBC-a, te kada životinja ima znatne nuspojave od

kortikosteroida (Marks, 2013.). On spriječava biosintezu purina, a time u konačnici i staničnu

proliferaciju, te samnjuje citotoksičnost NK stanica (Brogan, 1985.). Nastup

imunosupresivnog efekta je spor i ponekad traje mjesecima (Marks, 2013.). U pasa se

primjenjuje u dozi od 1-2 mg/kg svaka 24 h kroz 2 tjedna, nakon koje slijedi primjena svaki

drugi dan. Od nuspojava najznačajnija je supresija koštane srži, vrlo rijetko oštećenje jetre ili

akutni pankreatitis. U slučaju jake neutropenije ili trombocitopenije potrebno je prekinuti

liječenje azatioprinom. Azatioprin se ne daje nikada mačkama zbog jake toksičnosti i

mijelosupresije. (Marks, 2013.).

Klorambucil je alkilirajući citostatik koji inhibira sintezu DNK, a koristimo ga kod

limfoma u gastrointestinalnom traktu, te teških i refraktornih slučejeva UBC-a u mačaka u

dozi od 1,5 mg/m2 svaki drugi dan. Tijekom liječenja potrebna je kontrola kompletne krvne

slike (Nelson i Cuoto, 2003., Marks, 2013.).

Ciklosporin, iako vrlo skup lijek, možemo koristiti kod slučajeva UBC-a refraktornih

na prednizon u dozi od 5mg/kg svakih 24h (Allenspach, 2006., Marks, 2013.).

Ciklofosfamid, iako vrlo rijetko korišten zbog neznatnih prednosti nad azatioprinom,

možemo primjeniti u pasa koji ne smiju primati kortikosteroide ili su refraktornih na iste

(Marks, 2013.).

Sulfasalazin tj. njegov metabolit mezalamin apsorbira se lokalno u kolonu, te inhibira

formiranje i degradiranje upalnih medijatora kao što su leukotrieni, prostaglandini,

33

tromboksan, PAF, histamin, te neke citokine (Stevens i sur., 1995.), a predstavlja lijek izbora

kod kroničnog limfocitno-plazmocitnog kolitisa u pasa (Marks, 2013.). Početna doza za pse

iznosi 20-40 mg/kg svakih 8 sati tokom 3 tjedna, nakon koje slijedi postepeno smanjivanje

učestalosti davanja lijeka. U mačaka primjenjujemo dozu od 10-20 mg/kg svakih 24 h, te ju

ne smijemo povećati zbog preosjetljivosti mačaka na salicilate. Od nuspojava mogu se javiti

anoreksija, povraćanje, žutica, alergiski dermatitis i suhi keratokonjuktivitis u 30% pasa

(Marks, 2013.).

Olsalazin je 5-aminosalicilat novije generacije, a pri dozi od 5-10 mg/kg svakih 8h

pokazao se vrlo korisnim u liječenju kolitisa pasa i mačaka uz smanjenje učestalosti suhog

keratokonjuktivitisa. Mehanizam djelovanja je nepoznat no vjeruje se da smanjuje upalu

kolona spriječavanjem stvaranja tvari uključenih u upalni proces. (Nelson i Cuoto, 2003.,

Marks, 2013.).

Bizmut subsalicilat preporuča se u pasa s dijagnozom akutnog enteritisa. Djeluje na

način da inhibira aktivnost prostanglandina, a pokazuje i baktericidno djelovanje prema

nekim bakterijama (Helicobacter). Od nuspojava uočena je promjena boje stolice u crno,

nefrotoksičnost i odbojan okus kod peroralne primjene (Nelson i Cuoto, 2003.).

34

4. SAŽETAK

Dijagnostika i liječenje povraćanja i proljeva u pasa i mačaka temelji se na

anamnestičkim podacima i kliničkoj slici prema kojima se planira detaljni dijagnostički

protokol.

Povraćanje se definira kao refleks koji se razvio u svrhu zaštite od ingestije toksina,

no može se pojaviti kao popratna pojava mnogih patoloških stanja. Ukoliko povraćanje traje

deset ili više dana tada govorimo o kroničnom obliku. Najvažniji uzroci povraćanja su

sistemske, metaboličke i endokrine etiologije, ali i posljedica brojnih upalnih, infekcijskih,

neoplatičnih, opstrukcijskih i toksičnih poremećaja gastrointestinalnog sustava, pankreasa,

jetre i žučovoda.

Proljev se definira kao povećanje obujma i sadržaja odnosno učestalosti pražnjenja

crijeva. Karakteriziran je patofiziološkim mehanizmom, anatomskom lokacijom (tanko ili

debelo crijevo) i trajanjem (akutan ili kroničan). Proljev se smatra akutnim ukoliko traje

manje od 14 dana. Najčešći uzroci proljeva su parazitarne invazije, upalna bolest crijeva,

neoplazije, kronične bakteriološke ili virusne infekcije i nepovoljne reakcije na hranu. Postoje

četiri glavna mehanizma koji uzrokuju proljev a to su osmotski proljev, sekrecijski proljev,

proljev uzrokovan povećanom propusnošću sluznice i poremećajima motiliteta crijeva.

Za postavljanje dijagnoze uzroka povraćanja i proljeva u pasa i mačaka neizostavne

dijagnostičke metode su kompletna krvna slika, biokemijska pretraga krvi, parazitološka

pretraga stolice, virusuloška i bakteriološka pretraga stolice, rendgenološka i ultrazvučna

pretraga abdomena te endoskopska pretraga s uzimanjem biopsata.

Terapija povraćanja i proljeva u pasa i mačaka provodi se ovisno o etiologiji uzroka

nastanka. Početak svakog liječenja i konstanta je dijetalna prehrana, te najčešće korišteni

lijekovi u terapiji povraćanja i proljeva su antiemetici, gastroprotektivi, antisekretorni

lijekovi, antibiotici, kortikosteroidi i imunomodulatorni lijekovi.

35

5. SUMMARY

Diagnostic and treatment of vomiting and diarrhea in dogs and cats

Diagnosis and treatment of vomiting and diarrhea in dogs and cats is based on

anamnestic data and a clinical picture according to which a detailed diagnostic protocol is

planned.

Vomiting is defined as a reflex, developed for the purpose of protecting the

macroorganism from ingested toxins, but it is also found as a simptom in many pathological

conditions. If vomiting lasts for 10 or more days then we are talking about chronic vomiting.

The main causes of vomiting are of the systemic, metabolic and endocrine nature, but

vomiting can also be the rezault of many infectious, neoplastic, mechanical and toxic

disorders in the gastroenteric tract, pancreas, liver and the bile duct.

Diarrhea is defined as an increase in the volume and substence of the intestinal

content and also in its discharge rate. It is further characterised by the nature of the

pathophisiological mechanism behind it, its anatomical location (small intestine or the colon),

and the duration ( acute and chronic). Diarrhea is considered acute if it lasts less than 14 days.

The main causes of diarrhea are parasitic invasions, IBD, neoplasia, food intolerance, viral

and chronic bacterial infections. There are four main mechanisms that cause diarrhea and

they are called osmotic diarrhea, secretory diarrhea, increased mucosal permeability,

deranged motility.

In the process of coming up with the final and most precise diagnosis for the cause

of vomiting and diarrhea in dongs and cats methods and procedures like the complete blood

count, biochemistry panel, parasitological and virological tests of stool, abdominal X-rays,

ultrasound and endoscopic procedures with tissue biopsies are essential.

The therapy of vomiting and diarrhea in dogs and cats is carried out based on their

etiology. The therapeutical protocol shold resolve around a light, dietary nutrition and the

use of drugs like aniemetics, gastroprotectants, antisecretionl drugs, antibiotics, corticosteoids

and imunnomodulatory drugs.

36

6. LITERATURA

1. Allenspach K. i sur. (2006.) :Pharmacokinetics and clinical efficacy of cyclosporine

treatment of dogs with steroid-refractory inflammatory bowal disease. J Vet Intern

Med 20, 239-244.

2. Atkins C.E. i sur (2000.): Heartworm in cats (1985-1997) : 50 cases ( 1985-1997). J

Am Vet Med Assoc, 217-358.

3. Becket C. i sur.(2006): Cutting edge :IL-23cross-regulates IL-12 production in T cell-

dependent experimental colitis. J Immunol 177, 2760-2764.

4. Borison H. L., S. C. Wang (1953): Physiology and pharmacology of vomiting.

Pharmacol Rev 5, 193-194.

5. Bowersox T.S. i sur. (1996.): The use of synthetic prostanglandin E1 analog as a

gastric protectant against aspirin- inducate hemorrhage in the dog. J Am Anim Hosp

Assoc 32, 401-407.

6. Brockett M., G.W. Tannock (1982.): Dietary influence on microbial activities in the

cecum of mice. Can J Microbiol 28, 493-499.

7. Brogan M. i sur. (1985.): The effect of 6-mercaptopurine on natural killer-cell

activities in Crohn's disease. J Clin Immunol 5, 204-211.

8. Broussard JD. (2003.): Optimal fecal assessment. Clin Tech Small Anim Pract; 18:

218-230.

9. Bryant B.K. (2007.): Drugs affecting the gastrointestinal tract, U: Pharmacology for

Health Professionals, (Bryant B.K.), St. Louis, Mosby Elsevier, 562-583.

37

10. Daigle J.C. i sur. (2001.): Effect of cimetidine on pharmacokinetics of orally

administered cyclosporine in healthy dogs. AM J Vet Res 62: 1046-1050.

11. Davies C. i sur. (1998.): Effects of a prostaglandin E1analogue, misoprostol, on renal

function in dogs receiving nephrotoxic doses of gentamicin. Am J Vet Res 59, 1048-

1054.

12. De Biasio V. J. (2008.): Clinical evolution of patients with cronic vomiting U: Small

animal gastroenterology, (Steiner J.M.), Hannover, 120-126.

13. Dez Hughes (1999.) : Fluid Therapy. U: King L., R. Hammond: BSAVA Manual of

Canine and Feline Emergency and Critical Care, British Small Animal Association 7-

23.

14. Eherer, A. J., J. S. Fordtran (1992.): Fecal osmotic gap and pH in experimental

diarrhea of various causes. Gastroenterology 103, 545-551.

15. Elwood C., P. Devauchelle, J. Elliott (2010): Emesis in dogs. J Small Anim Prac 51,

4–22.

16. Faingold C. (2010.): Drugs affecting the gastrointestinal system. U: Brody's Human

Pharmacology 5,( Wecker L.), St. Louis, Mosby 191-203.

17. Feldman E.C., R.W. Nelson (2004): Feline hyperthyroidism (thyreotoxicosis): U:

Canine and feline endocrinology and reproduction. (Feldman E.C., R.W. Nelson),

Elsevior Science, St. Louis, 152-218.

18. Fioramonti J. i sur. (1984.) : Effects of ranitidine and oxmetidine on gastrointestinal

motility in conscious dog. Agents Actions 15, 260-263.

38

19. Fujiwara Y. i sur. (2005.): Famotidine vs. omeprazole a prospective randomized

multicentretrial to determine efficacy in non-erosive gastro-esophageal reflux disease.

Aliment Pharmacol Ther 21, 10-18.

20. Fuss I.J. i sur.(2006.): Both IL-12p70 and IL23 are synthesized during active Crohn's

disease and are down-regulated by treatment with anti-IL-12p40nmonoclonal

antibody. Inflamm Bowel Dis 12, 9-15.

21. Ganong W.F. (2005.): Central regulation of visceral function. U: Reviw of Medical

Physiology. (Ganong W.F.), New York, Magraw- Hill Co., 232-255

22. Gjuriš V., P.Sikirić (2001.): Farmakologija probavnog sustava. U: Medicinska

farmakologija, (Bulat M., J.Geber, Z.Lacković), Medicinska naklada, Zagreb, 317-

328.

23. Guilford W.G., D.R. Strombeck (1996.): Fluid Therapy of Gastrointestinal Disease.

U: Strombecks Small Animal Gastroenterology. (Guilford W.G.,S.A.Center,

D.R.Strombeck, D.A. Wiliams, D.J. Meyer), Third edition, W.B.Saunders Company,

Philadelphia, 911-922.

24. Hall J.A., R. J. Washabau (2000.): Gastric prokinetic agents U: Jd B. Current

Veterinary Therapy, Philadelphia, Sounders, 614-617.

25. Harding RK (1990.): Concepts and conflicts in the mechanism of emesis. Can J

Physiol Pharmacol 68, 218.

26. Hofmann A.F., J.R. Poley (1972.): Role of bile acid malabsorption in pathogenesis of

diarrhea and steatorrhea in patients with ileal resection:1. Response to cholestyramine

or replacement of dietary long chain triglyceride by medium chain triglyceride.

Gastroenterology 62, 918-934.

39

27. Jergens A.E. i sur. (2009.) : Fluorescence in situ hybridization confirms clearance of

visible Helicobacter spp. Associated with gastritis in dogs and cats. J Vet Intern Med

23, 16-23.

28. Johnston S.A. i sur. (1995.): The effects of misoprostol on aspirin-induced

gastroduodenal lesions in dogs. J Vet Intern Med 9, 32-38.

29. Jouët P., S.K. Sarna, (1996.): Platelet-activating factor (PAF) stimulates grant

migrating contractions during ileal inflammation. J Pharmacol Exp Ther 279, 207-

213.

30. Jouët P., S.K. Sarna, (1995.): Immunocytes and abnormal gastrointestinal motor

activity during ileitis in dogs. Am J Phystol 269 : G 913-G 924.

31. Kantrowitz B, Billider D. (1992.): Using radiography to evaluate vomiting in dogs

and cats. Vet med; 87, 806-813.

32. Kimmel S.E. i sur. (2000.): Hypomagnesemia and hypocalcemia associated with

protein-losing enteropathy in Yorkshire terriers: five cases (1992-1998.) J Am Vet

Med Assoc 217, 703-706.

33. Lang I. M. , S. K. Sarna, R. E. Condon (1986): Gastrointestinal motor correlates of

vomiting the dog: quantification and identification as independent phenomenon.

Gastroenterology 90, 40-47.

34. Larsen K.R i sur. (1992.) : Antiulcer drugs and gastric mucosal integrity. Effects of

misoprostal, 16, 16-dimethyl PGE2, and cimetidine on hemodynamics and metabolic

rate in canine gastric mucosa. Dig Dis Sci 37, 1029-1038.

35. Larsson H. i sur.(1988.) : Gastric acid antisecretory effect of two different dosage

forms of omeprazole during prolonged oral tretment in the gastric fistula dog. Scand J

Gastroenterol 23: 1013-1019.

40

36. Leib M., M.M. Larson.,D.L. Panciera (2010.) : Diagnostic utility of abdominal

ultrasonography in dogs with chronic vomiting. J. Vet Intern Med 24: 803-808.

37. Liptak J.M. i sur. (2002.) :Gastroduodenal ulceration in cats : eight cases J. Feline

Med Surg 4, 27-42.

38. Mansfield S.C, T. Hyndman (2013.): Gastric cytoprotective agents. U: Canine and

feline gastroenterology (R. Washabau, M. Day, Ur.). Sounders, St. Louis, 500-504.

39. Marks S.L., A.J. Fascetti (2000.): Nutritional management of diarrheal disease. U:

Kirk's Current Veterinary Therapy 13, R.W. Kirk (Bonagura J.D.) : 653-658.

40. Marks S.L. i sur. (2002.): Dietary trial using a commercial hypoallergenic diet

containing hydrolyzed protein for dogs with inflammatory bowel disease. Vet Ther 23

: 109-118.

41. Marks, S. L. (2013.): Diarrhea. U: Canine and Feline Gastroenterology. (R.

Washabau, M. Day, Ur.). Sounders, St. Louis, 99-108.

42. Murtaugh R.J. i sur. (1993.): Use og synthetic prostanglandin E1 (misoprostal) for

prevention of aspirin-induced gastroduodenal ulceration in arthritic dogs. J Am Vet

Med Assoc 202., 251-256.

43. Nelson R.W., C.G. Cuoto (2003.): General Therapeutic Principles. U: Small Animal

Internal Medicine, (Nelson R.W., C.G. Cuoto), Third Edition, Mosby, St. Louis, 387-

404.

44. O'Brien TR, D.N. Biery, R.D. Park i sur. (1978.) : Radiographic diagnosis of

abdominal disorders in the dog and cat, (W.B. Saunders) Philadelphia, 302- 311.

41

45. Papich M.G. (2009.): Drugs affecting gastrointestinal function. U: Veterinary

Pharmacology and Therapeutics 9, Reviere JEP, Wiley-Blackwell, 1247-1272.

46. Popoff, M. R. (1998.): Interactions between bacterial toxins and intestinal cells.

Toxicon.36., 665–685.

47. Rang H. P.i sur. (2007.): The gastrointestinal tract. U: Rang and Dale's Pharmacology

ed 6. (Rang H.P. i sur.), Churchill Livingstone, 385-396.

48. Rath H.C. (2003.): The role of endogenous bacterial flora:bystander or the necessary

prerequisite? Eur J Gastroenterol Hepatol 15, 615-620.

49. Rees W. D. (1991.): Mechanisms of gastroduodenal protection by sucralfate. Am J

Med 91: 58S-63S.

50. Richter P.K. (2008): Clinical evolution of patients with acute signs of gastrointestinal

disease. U: Small animal gastroenterology, (Richter P.K. ) Hannover, 115-120.

51. Robert A.(1976.): Anti secretory anti-ulcer, cytoprotective and diarrheagenic

properties of prostaglandins. Adv Prostanglandin Thromboxane Leukot Res : 507-

521.

52. Seidner D.L. i sur. (2005.): An oral supplement enriched with fish oil, soluble fiber,

and antioxidants for corticosteroid sparing in ulcerative colitis: a randomized,

comtrolled trial. Clin Gastroenterol Hepatol 3: 358-369

53. Squires R. A. (2003.): An update on aspects of viral gastrointestinal diseases of dogs

and cats. N. Z. Vet. J. 51., 252–261.

54. Stanton M.E., R. M. Bright (1989.) : Gastroduodinal ulceration in dogs- retrospective

study of 43 cases J Vet Intern Med 3, 238-244.

42

55. Stevens C. i sur. (1995.): 5-aminosalicylic acid abrogates T-cell proliferation by

blocking interleukin-2 production in peripheral blood mononuclear cells. J Pharmacol

Exp Ther 272 : 399-406.

56. Tumulty J.W. i sur. (2004.): clinical effects of short-term oral budesonide on teh

hypothalamic-pituitary-adernal axis in dogs with inflammatory bowel disease.J Am

Anim Hosp Assoc 40: 120-123.

57. Wallace M.S. i sur. (1990.) : Gastric ulceration in the dogsecondary to the use of non-

steroidal anti- inflammatory drugs. J AM Anim Hosp Assoc 26., 467-472.

58. Wallack S.T. (2003.) : The handbook of veterinary contrast radiography. Solana

Beach, California, 62-67.

59. Wang S. C., H. L. Borison (1952.): A new concept of organization of the central

emetic mechanism: recent studies on the sites of action of apomorphine, copper

sulfate, and cardiac glycosides. Gastroenterology 22: 1-12.

60. Ward D.M. i sur. (2003.): The effect of dosing interval on the efficacy of misoprostol

in the prevention of aspirin-inducet gastric injury. J.Vet Interm Med 17., 282-290.

61. Washabau R. J., M. S. Elie (1995.): Antiemetic therapy. U: Current Veterinary

Therapy XII., J.D. Bonagura (W.B. Saunders) Philadelphia, 679 - 684.

62. Washabau R. J. (2003.): Gastrointestinal motility disorders and gastrointestinal

prokinetic therapy. Vet Clin Nort AM (Smal animal Pract), 1007-1028.

63. Washabau R. J., D. E. Holt (2003.): Pathophysiology of gastrointestinal disease. U:

Textbook of small animal surgery, (D. Slatter, Ur.), Philadelphia, 530 - 552.

64. Washabau R. J. (2013): Vomiting, U: Canine and feline gastroenterology ,(Saunders),

St. Louis, 167-172.

43

65. Westermarck E. (2008.) : Clinical Evaluation of Patients with Chronic Diarrhea U:

Small animal gastroenterology ( Steiner J.M.), Hannover, 127-133.

66. Westermarck E. i sur. (2005.): Tylosin-responsive chronic diarrhea in dogs. J Vet

Intern Med 19: 177-186.

67. Ueno T., J. D. Z. Chen (2004): Vomiting and gastric electrical dysrhythmia in dogs.

Scand J Gastroenterol 39: 344–352.

68. Zwingenberger, A. L., S. L. Marks, T. W. Baker, P. F. Moore (2010.):

Ultrasonographic evaluation of the muscularis propria in cats with diffuse small

intestinal lymphoma and inflammatory bowel disease. J. Vet. Intern. Med. 24., 289-

292.

44

7. ŽIVOTOPIS

Mateja Novosel, rođena 15.10. 1988. godine u Zaboku. Osnovnu školu pohađala u

Bedekovčini "O.Š. Bedekovčina". Godine 2003. upisala je gimnaziju „Antun Gustav Matoš“

u Zaboku, koju završava 2007. godine. Iste godine upisuje Veterinarski fakultet Sveučilišta u

Zagrebu. Tijekom studija dvije je godine provela kao demonstrator na Zavodu za anatomiju,

histologiju i embriologiju Veterinarskog fakulteta. Sudjelovala i predstavljala fakultet na

smotri Sveučilista u Zagrebu 2011. godine. Volontirala na Klinici za Unutarnje bolesti 2012.

godine. Četiri godine dobivala državnu stipendiju A kategorije za izvanredne studente. Majka

dvoje djece, kćeri Matilde i sina Viktora.

Documents

Dijagnostika i liječenje povraćanja i proljeva u pasa i mačaka