Općenito o dragom kamenju - što je dragi kamen?Dragi kamen poput bisera, koralja, slonove kosti su organskog porijekla, ali većina ih je mineralnog. Minerali su prirodni ne organski materijali specifičnog kemijskog sastava s karakterističnom strukturom.

Tvari poput kosti, sjemena, kose se koriste u proizvodnji nakita, ali ne spadaju u kategoriju dragog kamenja. Da bi tvar spadala u kategoriju dragog kamena treba posjedovati tri osobine:

- ljepotu, - rijetkost, - izdržljivost.

Svaka osobina ima raspon, pa se radi kategorizacija po razinama.

Ljepotu je teško kategorizirati radi toga što je ona u očima svake osobe drugačija. Ljepota neće uzrokovati da sve osobe jednako reagiraju, ali će izazvati vizualni podražaj kod svih koji gledaju određeni predmet. Kod dragog kamenja vizualni podražaj će rezultirati kombinacijom čimbenika:

- boja, - simetrija, - površinski izgled.

Za obojano je kamenje najbitniji čimbenik boja, koja se prva primjećuje. Od duboke zelene kod smaragda, pa do promjenjive boje opala.

Simetrija, drugi faktor, predstavlja sklad i harmoniju cut -a. Određeni dijelovi cut -a povećavaju ljepotu dragog kamenja zato što je kamen najželjeniji kad su mu oblik i proporcije uravnotežene.

Rijetkost je isto tako dio ljestvice. Neki kameni su rjeđi od drugih. Nekolicina je toliko rijetka da se smatraju kolekcionarskim predmetima. Većina dragog kamenja se nalazi na sredini ljestvice po rijetkosti. Rijetkost nekog kamena nije mjerilo da bi dragi kamen bio vrijedan. Npr. ružičasti spinel je lijep, izdržljiv i rijedak. Unatoč svojim vrlinama kupci ga ne traže, jer nisu upoznati s njime. Zahtjevi su nepredvidljivi. Amber je bio izuzetno cijenjen u prethodnim stoljećima, dok danas jedino izuzetni primjerci mogu postići više cijene.

Marketing također može utjecati na kupce. Predstavljanje nekog kamena pomoću intenzivne promidžbene kampanje omogućava lakši ulazak na tržište. Bez obzira na energičnost reklame dragi kamen mora biti lijep i izdržljiv, a isto tako i rijedak da bi ostao u ljudskoj svijesti i postigao željeni uspjeh.

Izdržljivost čini kombinacija tri faktora:

- tvrdoća, - otpornost,

- stabilnost.

Tvrdoća se mjeri po Mohs-ovoj skali od 1 do 10, a određuje se grebanjem po mineralu.

Otpornost je sposobnost da kamen izdrži lomljenje i cijepanje. Tvrdoća i otpornost nisu istoznačnice. Npr. topaz je relativno tvrd kamen, ali nije otporan.

Stabilnost se mjeri otporom kamena prema svjetlu, toplini i kemikalijama. Niska izdržljivost je razlog zašto se predivni minerali poput kalcita i fluorita ne koriste u draguljarstvu. Mogu se polirati i većina ljudi se slaže da su lijepi, ali imaju nisku tvrdoću i lošu otpornost, pa su radi toga rijetko korišteni u izradi nakita.

fluorit kalcit

Dijamanti

Veličanstvenoj ljepoti dijamanata ljudi se dive već stoljećima, iako su znanstvena objašnjenja o njima nastala tek u dvadesetom stoljeću. Provedena su mnoga istraživanja, koja su otkrila istinu o kemijskim, fizičkim, mineraloškim i geološkim svojstvima dijamanata. Poznavanje procesa nastanka je osnova za razumijevanje rijetkosti i vrijednosti dijamanata. Ovdje možete saznati:

- kako nastaju dijamanti, - traganje za dijamantima, - iskopavanje dijamanata, - kristal dijamanta, - čistoća, - dijamanti i boja,

- oblikovanje dijamanta, - težina (karat) i vrijednost, - fluorescencija i fosforescencija, - simulanti dijamanata, - sintetički dijamanti, - tretmani dijamanata, - zanimljivosti.

Kategorizacija i oznake korištene u ovom tekstu su u skladu sa GIA "Gemological Institute of America" standardom.

Kako nastaju dijamanti

Dijamant se sastoji od atoma ugljika (C), kao i grafit. Razlika u tvrdoći nastaje zbog načina na koji se atomi međusobno spajaju. Atomi grafita su raspoređeni u čvrsto povezane slojeve, ali su slojevi slabo vezani, dok su kod dijamanata atomi međusobno povezani kovalentnim vezama u tetraedar. Radi toga je grafit mekan, a dijamant je najtvrđa tvar na svijetu.

Uvjeti pod kojima nastaju dijamanti su visoka temperatura od 900 do 1300 ˚C i visok tlak od 45 do 60 kilobara, dok normalan tlak na Zemlji na morskoj razini iznosi otprilike 1 bar.

Osnovna tri sloja zemlje su kora, plašt i jezgra. Područja za nastanak dijamanata zbog specifičnih uvjeta nalaze se na ograničenim područjima gornjeg plašta Zemlje na dubini od

140 do 190 km . Najbolji uvjeti za stvaranje dijamanata postoje ispod geološki stabilnih dijelova kore koji se nazivaju kratogeni, a oni su najstariji dijelovi kopnene mase.

 

Da bi se stvorio dijamant, osim odgovarajuće temperature i tlaka treba postojati i okolina bogata ugljikom. Eruptivne stijene koje se nalaze na

odgovarajućoj dubini i osiguravaju opskrbu ugljikom su peridotit i eklogit. Većina dijamanata nastaje iz peridotita koji se topi u unutrašnjosti Zemlje i oslobađa ugljik. Eklogit je u odnosu na peridotit mlađa stijena, koja se pojavljuje u plićim slojevima. U ovoj stijeni ugljik nastaje jednim dijelom uslijed raspadanja organske tvari. Oslobađanje ugljika događa se uslijed subdukcije, tj. podvlačenja jedne Zemljine kore ispod druge uslijed sudara.

I peridotit i eklogit prilikom taljenja, pod povoljnim uvjetima, oslobađaju atome ugljika i uvjetuju spajanje atoma u kristale dijamanata.

Nakon procesa stvaranja i pod uvjetom da temperatura i tlak ostanu isti, dijamanti mogu ostati milijunima godina u unutrašnjosti Zemlje prije izbijanja na površinu.

Ležišta dijamanata nalaze se u dvije vrste eruptivnih stijena: kimberlitu i lamporitu. Vrlo su slične po mineralnom i kemijskom sastavu, a razlikuju se uglavnom po tome što se kimberlit pojavljuje uglavnom u sredini kratogena, dok se lamporit pojavljuje uglavnom na samim rubovima. Kimberlit i lamporit nisu stijene u kojima se stvaraju dijamanti, već one prethodno stvorene dijamante nose na površinu Zemlje.

Rastopljeni kameni materijal, magma, povećava svoj volumen prilikom zagrijavanja.

Zagrijana magma se podiže prema površini i ukoliko prođe kroz ležište dijamanata pokupit će sa sobom postojeće.

Uslijed visoke temperature i sniženog tlaka, može doći do pretvaranja dijamanta u grafit, ako proces izlaska magme ne bude završen u određenom vremenskom roku.

Traganje za dijamantimaDijamanti su proizvod prirode s ograničenim zalihama. Nekoć isplativi rudnici su danas zatvoreni. Radi toga se javlja potreba za traženjem novih nalazišta. Tržište dijamantima se širi, a na to je utjecala dostupnost jeftine radne snage kao i nove tehnologije koje omogućuju brušenje sitnijih, manje kvalitetnih dijamanata.

Traganje za dijamantima je dug, težak i skup proces. Prvo treba locirati izvorište i utvrditi da li je količina dijamanata u njima odgovarajuće kakvoće da bi opravdala izgradnju rudnika. Osim toga je vrlo bitna geografija i klima pojedine regije, udaljenost ležišta od naseljenog mjesta, politički uvjeti i zakoni o zaštiti okoliša.

Nakon izbijanja na površinu dijamanti se ponovo smjeste u ležišta, nazvana cijevi. Aluvijalna ležišta nastaju kad cijevi erodiraju, a dijamanti koji se u njima nalaze budu odplavljeni u bujice ili rijeke. Drago kamenje pronađeno u stijeni koja ga je donijela na površinu se nalazi u primarnom ležištu. Sekundarno je ležište kad se drago kamenje

pronađe dalje od svog primarnog ležišta. Oceansko ležište je sekundarno ležište dijamanata odneseno rijekama i bujicama na dno oceana ili pojasa obale.

Posljednjih 2000 god. jedini dijamanti za koje se je znalo su bili aluvijalni. Aluvijalna i oceanska ležišta su u pravilu bogatija dijamantima od primarnih.

 

Rudarske tvrtke procjenjuju potencijal rudnika na temelju tri faktora:

- veličina ležišta, - količina sirovih dijamanata u cijevi, tzv. količina rudače, - veličina i kakvoća sirovih dijamanata.

Potrebno je odlučiti gdje će se tražiti, suziti područje traganja, ispitati minerale, locirati cijevi i ispitati cijevi u pogledu sadržaja dijamanta.

Sirovi dijamanti se klasificiraju kao cuttable ili kao industrijski dijamanti. Cutable dijamanti uključuju sve dijamante koji imaju povoljnu veličinu, oblik, stupanj čistoće i boju da bi bili polirani i koristili se u draguljarstvu. Industrijski dijamanti najvjerojatnije neće završiti u draguljarstvu, ali se zbog svoje izuzetne tvrdoće koriste u izradi brusnih i reznih alata.

Iskopavanje dijamanata

Na slici je prikazan južnoafrički rudnik "Finsch", koji je pretvoren u podzemni rudnik nakon što je otvorena jama dosegla dubinu od 430 m.

Većina operacija iskopavanja dijamanata se obavlja u masovnim razmjerima i vrlo je skupa. Sastoji se od gigantskih iskapanja opremljenih mehanizacijom i sofisticiranom automatiziranom robotikom.

Neki rudnici su smješteni izvan naseljenih područja, pa je potrebno za radnike izraditi

naselja sa svom pripadajućom infrastrukturom.

 

Poslovi iskopavanja u rudniku u pravilu počinju uklanjanjem slojeva koji prekrivaju cijev. Rudari uklanjaju slojeve i procesuiraju ih radi pronalaženja dijamanata.

Nakon toga u cijevi buše rupe u koje umeću eksplozive i oslobađaju rudaču. Koriste se sporo - gorući eksplozivi da ne bi došlo do razaranja dijamanata. Oslobođeni se materijal vadi hidrauličnim lopatama i prevozi velikim kamionima za rudače. Rudača se vadi u velikim komadima, pa treba smanjiti njenu veličinu različitim procesima drobljenja i struganja.

Razdvajanjem teških materijala odvaja se šljunak koji sadrži dijamante od laganijih materijala. Tim se procesom zdrobljena rudača miješa s tekućinom i stavlja u ciklon koji vrti mješavinu potiskujući tekućinu i šljunak koji sadrže dijamante na dno kontejnera.

Konačno odvajanje dijamanata od šljunka se vrši pomoću grease belta. To je masna vrpca i na nju prianjaju dijamanti, dok se preostali minerali ispiru vodom. Na kraju se procesa dijamanti vade iz masnoće.

Kristal dijamanta

nebrušeni dijamanti

 

Kristalni sustavi su: heksagonski, kubični ili izometrijski, monoklinski, ortorhombijski, tetragonski, trigonalni ili romboedralni i triklinski.

Dijamant tijekom procesa stvaranja također može inkorporirati i male kristale drugih minerala, pa i drugih dijamanata. Da bi ove inkluzije mogli vidjeti potrebno je povećalo, a ponekad se mogu uočiti i golim okom.

Kod kategorije dijamanata u kakvoći dragog kamenja, oblik kristala u sirovom dijamantu je najznačajniji faktor njegove potencijalne vrijednosti kao dragog kamena. Oblik utječe na težinu koju brusač može zadržati u određenom dijamantu.

 

 

Da bi se nebrušeni dijamant pripremio za brušenje, stručnjak mora pažljivo proučiti njegovu strukturu i označiti mjesta piljenja ili rascjepljivanja. Dodekaedralne, kubične i oktaedralne plohe su najvažniji pokazatelji smjerova brušenja. Tvrdoća smjerova je važna za brušenje dijamanata, jer ne postoji tvrđi materijal od dijamanta, pa se brusači moraju koristiti prednostima mekših smjerova dijamanata.

 

Planer je osoba koja donosi odluku gdje sirovinu dijamanta treba označiti, da bi se iz tog mjesta obradom dobio najprofitabilniji dijamant. Pritom treba uzeti u obzir pravce kalanja kristala i inkluzije. Planer također odlučuje treba li neku sirovinu piliti ili cijepati. Pojava kružne pile u 20. stoljeću je omogućila zadržavanje maksimalne težine sirovine. Novina s kraja 20. stoljeća je lasersko piljenje koje je puno brže i svestranije, a sirovinu može podijeliti u bilo kojem pravcu kalanja kristala.

Faktori kvalitete (vrijednost) kod dijamanata su bazirani na osnovi Four Cs:

- clarity, - color, - cut, - carat weight.

Čistoća dijamantaUtvrđivanjem karakteristika clarity-a zadovoljavaju se tri cilja:

1. Utvrđuje se ocjena clarity-a pojedinog kamena. Ocjena se zasniva na veličini, broju, poziciji, prirodi nastanka, te boji ili nijansi.

2. Clarity je jedna od karakteristika za utvrđivanje vrijednosti kamena.

3. Služi za identifikaciju kamena. Budući da dva dijamanta ne mogu imati iste karakteristike clarity-a na istim mjestima.

 

Inkluzija je karakteristika clarity-a koja je u potpunosti sadržana u unutrašnjosti poliranog dijamanta, ili se u njegovu unutrašnjost proteže s površine.

Blemish je karakteristika clarity-a koja se nalazi na površini poliranog dijamanta.

 

Ljestvica ocjenjivanja clarity-a ima 11 kategorija:

 

Flawless (F) , Internally Flawlles (IF), Very Very Slightly Included

(VVS 1 i VVS 2 ), Very Slightly Included

(VS 1 i VS 2 ), Slightly Included

(SI 1 i SI 2 ), Included

(I 1 , I 2 i I 3 ).

 

 

 

Pet je faktora koji određuju učinak koji pojedina clarity karakteristika ima na izgled i ocjenu određenog kamena.

1. Veličina (što je veća inkluzija clarity karakteristika je vidljivija), 2. Broj (više clarity karakteristika znači nižu ocjenu), 3. Pozicija (inkluzije su najvidljivije ispod table-a, dok su one smještene na kruni teže

vidljive), 4. Priroda (da li se radi o inkluziji ili blemishu i da li ta karakteristika predstavlja

opasnost za oštećenje dijamanta), 5. Boja (što je boja inkluzije drugačija od boje dijamanta to je uočljivija).

Dijamanti i boja (color)Mnogi ljudi misle da su dijamanti bezbojni, ali većina dijamanata sadrži malu količinu boje, većinom žutu ili smeđu.

Žuta, plava i ružičasta spadaju među najspektakularnije boje dijamanata.

Tri elementa od kojih se boja sastoji su hue, ton i saturation .

- Hue je osnovni dojam kojeg boja ostavlja. - Ton je relativna količina tame ili svijetlosti boje.

- Saturation je snaga, čistoća ili intenzitet hue-a.

Kada vidljiva bijela svjetlost uđe u dijamant, dijamant apsorbira neke od valnih dužina, a ostatak vraća do oka promatrača, te određuje boju dijamanta.

 

GIA je 1950-tih izradila vlastitu ljestvicu za procjenu boje dijamanata. Idejni je začetnik bio Richard T. Liddicoat. Ljestvica počinje sa slovom D (označava bezbojne dijamante), a završava sa slovom Z (za lagano žute ili smeđe dijamante). Svako slovo predstavlja raspon boja na osnovi kombinacije ton-a i intenziteta.

GIA-ina ljestvica boja

bezbojnogotovo

bezbojno lagano

nijansiranožućkasto lagano žuto

D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z

Ranije su stručnjaci za dijamante koristili slova (A, B, C), dupla slova (AA), rimske (I, II, III) i arapske (1, 2, 3) brojeve. Sistemi su također sadržavali i opisna imena poput "plavobijele", te su bili neprecizni sa velikom mogućnošću pogreške i različite interpretacije.

Tvorci GIA-a sistema željeli su stvoriti nešto novo bez asocijacija na neadekvatne sisteme koji su se ranije pojavljivali. To je razlog zašto GIA-ina skala započinje sa slovom D. Ostali sistemi se i dalje koriste, ali nijedan nije jedinstveno usvojen kao GIA-in.

 

Dijamanti se mogu i bojati, a izrađuju se i reflektne podloge koje kamenju daju željenu boju. Profesionalni prodavači klijente obavještavaju o učinjenim tretmanima.

Fancy obojani dijamanti puno su rjeđi od onih koji se pojavljuju u normalnom rasponu boja.

Što je boja intenzivnija, dijamant je vredniji.

Oblikovanje dijamanata (cut)Svjetlosna zraka se reflektira od površine dijamanta, ili ulazi u njega. Reflektirajući se od površine stvara bljesak bijele svjetlosti, što je dio brilliance -a. Način obrade dijamanta je ključ za otkrivanje potencijala nebrušenog dijamanta. Odabir cut -a pretvara neobrađeni dijamant u predivani dragi kamen. Svjetlosna zraka treba ući pod određenim kutem da bi izazvala željeni izgled dijamanta. Ukoliko zraka uđe pod krivim kutem, ili je cut loše izrađen, neće se doživjeti puni sjaj dijamanta, pa se kaže da svjetlost curi.

Cut se dijeli u pet kategorija:

Excellent (Ex),

Very Good (VG),

Good (G),

Fair (F),

Poor (P).

 

Cilj proizvođača je da iz komada nebrušenog dijamanta izvuku što veću vrijednost, ali potražnja na tržištu također određuje način rezanja dijamanata, tj. hoće li se proizvesti jedan veći ili nekoliko manjih.

Način rezanja dijamanta zahtjeva njegvo pažljivo proučavanje prije početka brušenja.

Tehnološki napredak omogućuje izradu lijepih dijamanta iz gotovo svih oblika nebrušenog kamena.

 

 

 

Point cut je najstariji dijamantni rez. Bio je popularan do sredine 15. stoljeća. Pratio je oblik oktaedra. Poliranje je veličinu prirodnih kutova mijenjalo tek za nekoliko stupnjeva pa je teško razlikovati prirodne od oblikovanih oktaedara.

Table cut se pojavljuje od sredine 15. stoljeća, cijelo 16. i dio 17. stoljeća. Njime se uklanja gornji vrh oktaedralne dvostruke piramide. Ovim rezom se povećava količina svjetla koja se reflektira do očiju promatrača.

Rose cut se pojavio početkom 16. stoljeća i bio je popularan sve do 19. stoljeća. Ova vrsta reza nije bila dizajnirana za oktaedralne oblike sirovih dijamanata, već se koristila za izradu najvećeg mogućeg kamena iz sirovine plosnatog oblika. Rose cut ima ravno dno i trokutaste facete koje su ušiljene na vrhu.

Briljant cut je najpopularniji na tržištu dijamanata.

Princess cut izvanredno iskorištava potencijal sirovine dijamanta. Minimalizira gubitak težine i istovremeno pojačava sjaj završenog dragulja.

 

Fancy cut dolazi u različtim varijacijama i oblicima.

Težina dijamanta (carat) i vrijednost Težina dijamanta se izražava u metričkim mjerama, karat (ct). Karat odgovara masi od 200 miligrama (0,2 g).

 

 

 

U davna vremena nisu postojale digitalne vage, pa je jedinica za određivanje težine dijamanta, karat, potekla od težine sjemena rogača koje je približno jednako po masi i veličini. Nakon pronalaska novijih metoda težina karata nije postala konstantna i varirala je između 0.95 do 1.07 ct. Početkom 20-og stoljeća karat je standardiziran na 0.20 g i jedinstveno je prihvaćen u cijelom svijetu.

 

 

 

Cijena dijamanta ovisi o nekoliko varijabli, a težina je jedna od njih. Dijamant od 1.00 ct vrijedi otprilike 6000 $, dok dijamant od 2.00 ct slične kvalitete može vrijediti 15000 $. Veliki dijamanti su rjeđi od malih, a što je nešto rjeđe to je vrednije. 1.00 ct dijamant teži isto kao i četiri dijamanta od 0.25 ct, ali čak i ako su svi faktori kvalitete jednaki, veliki dijamant vrijedi mnogo više nego suma malih.

Razlike u boji i clarity-u mogu učiniti manje dijamante vrednijima od velikih. Razlika u veličini tih dijamanta je značajna. 0.51 ct D-boje, Flawless dijamant je mnogo vredniji nego 1.01 ct P-boje sa clarity-em I3.

Fluorescencija i fosforescencija dijamantaMnogi dijamanti emitiraju svjetlost ili se žare kada su izloženi ultraljubičastom (UV) zračenju. To se naziva fluorescencija, a uzrokuje je interakcija između UV radijacijske energije i atoma dijamanta.

Oko 35% dijamanata kakvoće dragog kamenja emitira neku fluorescenciju. Najuočljivija je ispod UV lampe, a također se pojavljuje pod sunčevim svjetlom, koje ima visoki postotak UV sadržaja.

Većina dijamanata fluorescira u nijansama plave boje, premda se može pojaviti i u bilo kojoj drugoj boji.

Draguljari su desetljećima vjerovali da fluorescencija utječe na boju dijamanata pa je to utjecalo i na cijenu. Utjecaj na cijenu je bio nekad pozitivan, a nekad negativan ovisno o jačini i boji njegove fluorescencije. Nedavna istraživanja su utvrdila da fluorescencija ne utječe na face-up boju.

               Većina dijamanata u ovom brošu fluorescira plavo pod UV zračenjem. Učinak je predivan, ali može biti i zabrinjavajući ako vlasnik ne zna za to.

 

Fosforescencija se rijetko pojavljuje kod dijamanata, samo neki dijamanti tipa II b fosforesciraju. Zanimljiv je fenomen, ali nema veliki utjecaj na boju.

Simulanti dijamantaDijamant je jedan od najpopularnijih dragih kamena na svijetu. Njegov blještav izgled i jedinstveni šarm potaknuli su pojavu velikog broja manje skupih materijala koji mu nalikuju. Neki od njih su prirodnog porijekla, a neki su proizvedeni u laboratoriju. Ovakve imitacije nazivaju se simulantima. Simulanti nisu sintetički dijamanti, a sintetički dijamanti nisu simulanti. Bitni su jer se mogu proizvesti u velikim količinama, pa ih je lakše nabaviti i jeftiniji su.

 

Staklo (SiO2) je postalo uspješna simulacija dijamanta oko 1700-tih god. Tada su europski izrađivači stakla otkrili da dodavanjem oksida olova u staklo ono jače raspršuje svjetlost. Posljedica ovog je uvjerljiv simulant dijamanta koji se i danas koristi u modnom nakitu.

 

 

 

Foilback je dragi kamen ili simulant s tankom metalnom folijom ili zrcalnim filmom stavljenim na paviljon.

 

 

 

 

Cirkon (ZrSiO4) je prirodni dragi kamen koji se pojavljuje u različitim bojama. U bezbojnom obliku bio je rijedak sve do početka 20. st

. , kada je

zahvaljujući toplinskim metodama postao uobičajeniji. Cirkoni se mogu lako ogrepsti i okrhnuti radi relativno niske tvrdoće (7 ½ po Mohs-ovoj ljestvici.

 

Sintetični kubični cirkon (ZrO2) je moderan simulant koji se na tržištu pojavio ranih 1970-tih. Od tada je najčešći simulant dijamanta. Obojani cirkon ima izgled fancy obojanih dijamanata, a cijena mu je tek mali dio cijene dijamanta. Češće je upotrebljavan u proizvodnji modnog nakita radi veće tvrdoće (8 ½ po Mohs-ovoj ljestvici).

Cirkon i sintetčki kubični cirkon imaju slična imena, pa ih često poistovjećuju iako se sastoje od različitih materijala.

 

 

Sintetički moissanite (SiC) je silicij karbid. Ime je dobio po dr. Moissanu koji je 1893. god. otkrio prirodni mineral moissanit, analizirajući stari meteorit iz Arizone. Prirodnog moissanita nije bilo u dovoljnim količinama, pa je 1990-tih proizveden sintetički. Sintetički moissanite je pretežno svijetložute ili svijetlozelene boje i uvjerljiva je simulacija dijamanta. Po Mohs-ovoj ljestvici tvrdoća mu je 9 ¼ .

 

Sintetički rutil (TiO2) je otkriven 1948. god., ali se kratko koristio kao simulant dijamanta. Razlozi tome su niska tvrdoća (po Mohs-u 6 ½) i njegove očite boje spektra koje umanjuju brilliance .

 

Strontium titanate (SrTiO3) prvi puta se pojavio kao simulant 1953. god. Jedno - refraktivan je kao i dijamant. Manje je disperzivan od sintetičkog rutila i gotovo je bezbojan, ali je i dalje disperzija više izražena nego kod dijamanta. Niske je tvrdoće (po Mohs-ovoj ljestvici 5-6), pa nije pretjerano izdržljiv.

 

 

 

YAG (Y3Al5O12) je itrij aluminij granat. Otkriven je kasnih 1960-ih, kada su znanstvenici razvili jedan broj laboratorijski uzgojenih kristala sa strukturom sličnoj granatnoj. On se počeo među prvima koristiti kao simulant dijamanta, a agresivna komercijalna kampanja je potakla njegov uspjeh. Dobre je tvrdoće (po Mohs-ovoj ljestvici 8 ¼), ali mu nedostaje jedinstveni fire dijamanta. Pojavom novih simulanata gubi na popularnosti.

 

 

GGG (Gd3Ga5O12) je gadolinijum galijum granat. Njegova disperzija je gotovo ista kao i kod dijamanta, tako da pokazuje sličan fire. Nedostatak mu je tvrdoća ( po Mohs-u 6 ½), a i teži je od dijamanta iste veličine.

Iako su oba umjetno proizvedena i imaju strukturu granata, YAG i GGG nisu sintetički granati, jer nemaju kemijski sastav ni jednog poznatog granata u prirodi.

Sintetički dijamantiRana istraživanja koja su tražila materijale koji nalikuju na dijamante kasnije su se razvila u potragu za tehnikama koje će stvoriti dijamant. Tražena je prava kombinacija elemenata, temperature i tlaka. Znanstvenici su počeli stvarati sintetičke dijamante 1950-ih. Sintetički dijamanti se danas široko koriste u industriji, pretežno za proizvodnju alata za brušenje i brusnih materijala. Na tržištu dragog kamenja do sada se pojavio tek mali broj takvih dijamanata.

Sintetički dijamanti su većinom mali i žuto obojani. Ovi primjerci su proizvedeni u Rusiji, veličine od 0.14 do 0.88 ct.

Sintetički dijamant je umjetno proizveden dijamant koji u suštini ima ista kemijska, fizikalna i optička svojstva kao i prirodni dijamant.

 

 

 

 

Percy W. Bridgman je američki istraživač koji je 1941. god. sklopio ugovor "General Electric Corporation" (GE), te počeo s dizajniranjem laboratorija namijenjenog proizvodnji sintetičkih dijamanta. Drugi svjetski rat je prekinuo rad na ovom projektu , ali već su bili postignuti značajni pomaci u razvoju tehnologije visokog tlaka. 1951. god. GE je osnovala još jednu istraživačku grupu, te je 1953. ta grupa osmislila opremu sposobnu za dostizanje i održavanje visokih tlakova i temperatura. Nakon toga na aparatu je trebalo još napraviti mogućnost komprimiranja sirovih materijala. Dr. Tracy Hall je to i uspio, a 1954. god. stvorena je prva serija sintetičkih dijamanta.

 

Švedski znanstvenici su 1953. god. uspjeli proizvesti nekoliko sićušnih dijamanta, ali su zaključili da je njihova metoda prespora, preteška i preskupa, te da se ne isplati, pa svoje postignuće nisu objavili sve do proteka dvije godine od GE-ovog uspjeha. Radi toga nisu priznati kao stvoritelji sintetičkih dijamanata.

GE-in tim istraživača je 1970. objavio stvaranje prvih sintetičkih dijamanata kakvoće dragog kamenja, ali je uporaba sintetičkih dijamanta u nakitu ograničena visokim troškovima proizvodnje.

Tretmani dijamanataFirentinski kipar i zlatar Benvenuto Cellini iz 16. stoljeća je napisao neke od prvih opisa tretmana dragog kamena. Tretmani se rade na dijamantima da bi se dobila atraktivnija boja, ili prikrila neka od njegovih nesavršenosti.

 

Iradijacija je postupak izlaganja materijala radijaciji, a u dijamantu izaziva promjenu boje.

Svi zeleni dijamanti svoju boju dobivaju zbog izloženosti radijaciji, bilo da se radi o prirodnim ili laboratorijski stvorenim dijamantima. Tretman boje ovog 3.06 ct dijamanta je javno objavljen, međutim, budući da je laboratorijski proces iradijacije toliko sličan prirodnoj iradijaciji, bez objavljivanja te činjenice bilo bi nemoguće utvrditi porijeklo njegove boje.

 

 

Annealing je nadzirani postupak zagrijavanja i hlađenja, te je još jedan od načina mijenjanja boje dijamanata. Kada slijedi iradijaciju u postupku od dva koraka, annealing mijenja iradirane boje i stvara smeđe, narančaste i žute boje. Rijetko proizvodi nijanse ružičaste, crvene i ljubičaste.

Ovaj 0.55 ct sintetički dijamant prvobitno je bio smećkast, ali kombinacijom iradijacije i zagrijavanja je pretvoren u privlačan crveni dijamant.

 

 

 

 

 

Kombinacija visoke temperature i visokog tlaka također mijenja boju dijamanta, a kao rezultat ima dva postupka. Jedan je poboljšavanje boje smećkastih dijamanata tipa II a, koji dijamante pretvara u gotovo bezbojne. Drugi je postupak iz dijamanata tipa I a stvoriti zelene ili žuto-zelene dijamante.

          Prije procesuiranja su kategorije boja ovih dijamanta tipa II a varirale između N-boje i fancy svjetlo smeđe (vrh). Nakon procesuiranja je kategorija boja poboljšana od D do H (dno).

 

 

Lasersko bušenje je omogućilo bušenje sićušnih tunela kako bi se doprlo do tamnih inkluzija. U ovom se postupku koristi laser temeljen na ugljik dioksidu, kojim se mala površina na dijamantu zagrijava sve dok ne ispari, stvarajući na taj način malu cijev koju operater može usmjeriti prema inkluziji. Usprkos činjenici da prikriva postojeću inkluziju, lasersko bušenje često uopće ne poboljšava clarity osobinu, jer rupa od bušenja sama postaje clarity karakteristika.

          Prije bušenja laserom tamni included kristali odudaraju visokim reljefom prema ostatku dijamanta (vrh). Nakon što je dijamant izbušen laserom, a kristali izbijeljeni kiselinom, included kristali postaju manje vidljivi (dno).

 

 

Fracture filling je kada se supstanca rastopljenog stakla ulijeva u pukotine dijamanta, te se time poboljšava izgled dijamanta, a nedostatak je mogućnost smanjenja boje dijamanta.

          Bijeli feathers-i (pukotine) na ovom 1.39 ct fancy ružičastom emerald cut dijamantu (vrh) narušavali su boju dijamanta. Nakon obavljanja postupka fracture filled (dno), većina njegovih feathers-a je postala prozirna.

Dijamant - zanimljivostiEUREKA dolazi od starogrčkog, a znači: "Našao sam". Težina ovog sirovog dijamanta je iznosila 21.25 ct, a brušenog 10.37 ct. Boja je žuta, a cut je ovalni briljant. Pronađen je u Južnoj Africi, provincija Cape.

Pronašao ga je farmerov sin 1866.god. Misleći da je pronašao lijepi kamen, dao ga je svojoj mlađoj sestri da se igra s njim. Susjed Niekerk je posumnjao da se radi o dijamantu koji je nakon toga prošao dugi put da bi se 1947. god pojavio na

aukciji kuće "Christie's". Kupio ga je "De Beers" i vratio natrag u Južnu Afriku gdje se nalazi izložen u "Open Mine Museum"

 

CULLINAN je iskopan 1905. god. u Južnoj Americi. Imao je masu od 3 106 ct. Brušenjem je podijeljen na 9 velikih i 96 manjih briljanata. Bez obzira na veličinu kristala, svaki korak u brušenju kristala određen je unutarnjom strukturom dijamanta u sirovom stanju.

Rana faza brušenja Cullinan-a I.

 

 

 

 

 

 

 

HOPE je u sirovom obliku imao masu 110.50 ct. Nakon brušenja je masa iznosila 45.52 ct, a clarity mu je VS1.

 

Povijest dijamanta poznatog kao Hope počinje sredinom 17-og st. Kada je J. B. Tavernier kupio safirno-plavi dijamant i nazvao ga Tavernier plavi. Prodao ga je 1669. god. Louis-u XIV. francuskom Kralju Sunca. Tada je postao poznat pod nazivom

Plavi Dijamant Krune i ostao je u kraljevskoj obitelji do 1792. god.

Dijamant se 1839. god. pojavio u Londonu gdje ga je kupio H. P. Hope, te mu dao ime svoje obitelji. Kamen je ostao kod Hope-ovih do 1901. god., a nakon toga odlazi vlasnicima u Tursku i Pariz.

U Parizu ga kupuje P. Cartier koji se koristi fikcijom i pretjeranim pričama da bi stvorio Hope-ovu slavnu kletvu o donošenju nesreće svakome tko ga je posjedovao.

Winston je 1958. god. donirao dijamant Institutu u Washington-u gdje je izložen i smatra se najpopularnijim izloškom muzeja.

 

 

ZVIJEZDA JUŽNE AFRIKE, (THE DUDLEY) je dijamant koji je otkriven 1869. god. Težina u sirovom stanju je bila 83.50 ct, a brušenog 47.69 ct. Clarity je flawless . Cut je pear oblika, a pronađen je u Južnoj Africi.

Legenda kaže da je otkriće ovog dijamanta potaklo tajnika kolonije da predvidi: "Gospodo, ovaj dijamant je kamen temeljac na kojem će se graditi napredak Južne Afrike". Ne postoji dokaz za ovu izjavu, ali nakon ovog otkrića počinje dijamantna groznica, a svijet počinje drugačije gledati na Južnu Afriku.

Grof Dudley je 1870. god. kupio ovaj dijamant, kojeg od tog vremena ponekad nazivaju i "Dudley".

 

 

 

DRESDREN GREEN je najveći prirodno obojani zeleni kamen za kojeg se zna, 41 ct. Oblik je pear, a boja je fancy zelena.

Dijamant je tako rijedak radi raspodjele zelene boje po cijelom dijamantu, a to je rezultat izlaganja radijaciji kroz dugi vremenski period.

Danas je "Dresden Green" izložen u Njemačkoj kao dio Umjetničke kolekcije Dresdena.

Draguljar iz Praga je 1768. god. osmislio ovaj ukras za držanje "Dresden Greena".