dina muric b-5 - montenegrina.netmontenegrina.net/wp-content/uploads/2011/10/Dina-Murić-Slike-koje... · Zar Anđeli sanjaju kao i mi ... Mrtve biljke u mojoj glavi imaju čvstu

Dina MuricSLIKE KOJE SU UBILE MIT

Dina Muric

SLIKE KOJESU UBILE MIT

Izdavač:

Za izdavača:

Recenzent:

Fotografi je:

Kompjuterska obrada:

Štampa:

Tiraž:

Centar za kulturu – Bijelo Polje

Tufi k Bojadžić

Marinko Vorgić

Edo Murić i Dina Murić

IVPE – Cetinje

IVPE – Cetinje

200 primjeraka

Bijelo Polje 2010.

SLIKE KOJE SU UBILE MIT

Ja nijesam poetesa,nijesam mlada i

nijesam žena.


7Dina Muric

Početak (kasno je)

Dvadeseti rođendan, tišina, potom vidjela sam Anđela u parku.Bliži se kraj, pomislih, umrijeću ako ga ponovo ne vidim.Skoro sam dotakla njegovo lice kroz paučinudok zurio je u vrhove svojih cipela kao u neku neodređenu tačku u daljini.Oni ne postoje! Kako je to moguće?Kada sam ih ranije zamišljala, uvijek su imali neku plavičastu kosupoput Mocartove perike, plišano odijelo plave ili zelene boje i crvene usne.Ali ovaj, bio je drugaciji.Pognut naprijed kao ranjivo dijetete besmrtne ruke koje dosežu nebo i modrilo oko providnih očiju.

Druga večer,podiže kragnu svog kaputa, vidim hladno mu je, pitam ga za vrijeme.Rekao je da želi sjesti na polu-vlažnu klupu i gledati u nebo.Oboje smo znali da nije padala kiša toga dana.Rekao je kako je tu samo zbog vazduha i nema mi reći nista posebno.Rekao je kako želi otići, napustiti ovaj grad zauvijek,nazvao ga je gradom koji krade ljudske snove.Zar Anđeli sanjaju kao i mi smrtnici? Nijesam ništa izgovorila, ovi bolovi nikada nece otići.Čula sam prašinu dok dotiče tlo,čudan skeletni izgled lica i azurni ambis koji ne vodi nigdje određeno.

„Radosna si“?„Toliko ima vrsta osmjeha, kada bi smo otkrili sve ono što stoji iza njihovaj grad bi bio predivno mjesto za naša svitanja”.

Die Angst

poznajem jednu uzanu ulicu čija se svijetla gasekada je dotaknu stopala skitnice

na toj ulici, usamljena vila slušala je priču o ljepoti arhitektureoči su joj se pretvarale u dvije plamteće zvijezde

nebo je pjevalo novom jutrukoje će uskoro ogoliti zabludu večeri


13Dina Muric

A sada o Vuku

To je osjećaj koji se tiče njega, njegovo je pravo na mrak..Ah nekada sam pisala o njemu, kako bi trebao da izgledakako bi trebala da pada sjena hrasta ne njegovo izrezbareno liceali priznajemto je bila dječija fantazija.

Pravi Vuk ima samo-izazvani ožiljak na svom čelukoji je nastao u momentu kada je bježao iz kavezau koji ga je zatočila njegova umorna svijest,u koji ga je zatočio taj čovjek koji je odrubljivao glave onima koji su stajali u koloni.No, Vuk nije kriv, bio je samo dječak.

Pravi Vuk je usamljen i odsutan,stidi se svog ubogog potomstva jer je nastaloonda kada je poricao ljubav.Pravi Vuk je ratnik u strahudivljak u gradu,zvijer!Jednog dana bićemo ja i Anđeo protiv Vuka a on će plakati u uglu sobe.


14 Dina Muric


15Dina Muric

Opelo za pticu

Moja ptica je preminula prije četiri sata.Sada je vjerovatno njeno tijelo ukočeno, izloženo na sredini kavezapočelo je gubiti prirodnu svježinu.

Neko na ulici Zieglergasse zapomaže “upomoć”,sa očajničkom vibracijom glasa koja nagovještava plač.Takav krik moze doći samo iz grla koje je prepunjeno suzamakoje ne nalaze više svoj put niz obraze i vrat, do odjećeveć idu na usne, da ih ovlaže i na neki čudan način omalovaže.

Znam da bi kroz glavu trebale da mi prođu slike iz djetinjstva u kojima je ptica zastupljena ili makar ima sporednu ulogu,ali sve je odsutno.

“Ti činis da spoznam svoje mane”, čujem Anđela u uglu sobe.Shvatam da sam nesvjesno počela da se prisjećam tih danakoje iz neobijašnjivih razloga proglašavamo nevinim.

Na kraju nijesam učinila ništa posebno.Napisala sam pjesmu za svoju preminulu pticuslušajuci i dalje te neutješne krike sa ulice, dječije krike,koje ti nikada nećeš imati šansu da čuješ.

Ona se osjećala samom najednom

Zvuci velikog zidnog satazvuci kiše koja udara o crepovezvuci automobila na starom betonukoji se rastvara pod naletima mraka.

Ona je samo lice, bez ruku, bez očijusa usnama odveć žednim, sa tijelom koje morasa kišnim buđenjima u kojima nema drugu alternativu već da upada u moje tragove.


16 Dina Muric


17Dina Muric

Prije Anđela

Primijetila sam da je biljka koja je stajala na mom prozoru postala osušena i mrtva.Već nekoliko nedjelja se nosim sa mišlju da je mrtva,mada pokušavam da od sebe otjeram tu činjenicu nasipajuci u njeno dno čašu ustajale vode u prolazu.

Sigurna sam da ne posjedujem osjećaj koji liči na grižu savjesti.Mrtve biljke u mojoj glavi imaju čvstu povezanost sa idejom o prolaznosti.Postojalo je vrijeme kada sam prezirala,pa čak i izbjegavala sva književna djela koja imaju tu riječ u naslovu.

Nakon toga se vrijeme pretvorilo u mog saveznika i nestalo je odgovora na pitanje:„život je možda“?

Palmu sam kupila na Westbanhofu u prodavnici cvijeća narandžaste boje, prije tri godine.Sjećam se da me je njeno prisustvo u skromno uređenoj studentskoj sobi toga dana učinilo srećnom.Sada znam, “sreća je…“

Preferiram vjerovati da je otišla sa osmjehom na licu, molim se da jeste.Mora da je čudno i neshvatljivo imati tako neobično iskrena osjećanja prema jednoj palmi osrednje veličine koja je nepravilno izrasla nakrivljena u lijevo,jer je lijevo izvor svjetlosti.Mora da je teško ne gledati na ove riječi kao na metaforu za nešto veličanstveno i uzvišeno.Samo je dan počeo da liči na onaj jučerašnji i vjeruj one to zaista nisu.

San o Panu

Željela sam da čujem kada dolazi onaj koji zna,dječak koji nije siguran u nebeske znake.

Obukla sam očeve stare cipele i istrčala na ulicu.Svi su čekali sa zaleđjenim licima na autobuskoj stanici.Ruke su postajale plave od svih vatrometa koje su lansirali u nebou čast onog koji dolazi, i ako možda niko ne dolaziosim praznog žutog autobusa sa isprljanim staklima.

Plakala sam, jer niko me nije probudioa htjela sam da budem prva koja će ga vidjeti,probuditi se i zauvijek odletjeti u imaginarno djetinjstvo i još imaginarniju mladost,potom vratiti se u svoj uzani krevet od metalagledajući kako njegova sjenka zauvijek napušta moj zid.


18 Dina Muric


19Dina Muric

Krvave suze u distriktu Neubau(nova gradnja)

Ležim u mokroj odjeći,sklupčana na travi zauvijek poput nekog nepomičnog kamena.Možda ona samo liči na mene, dok ja sanjam u parku na klupi ne bojim se svih proždrljivih mačijih pogleda.

Ta misao da moramo ispružiti ruku i uzeti ono što želimome umara do besvijesti.U ime toga, posežem za jednim zdravim listom na savijenoj, polomljenoj granii on mi se smije, sa svojim širokim iskrenim licem.

Možda je sve privid, ali zar postoji razlika?Već danima, možda i mjesecima živim u ovom stanju.Lice mi je mokro od kiše koja i kada ne pada sa neba ostaje nad mojim tijelom da bi me podsjetila da živim.Zahvalna sam joj, jer zbog nje moje slike dobijaju svoj samostalni život,odvode me tamo gdje je uvijek svježe i vjetrovito.Moja kosa je duga i ofarbana u crno,čovjek koji stoji na uličnom uglu danas je rekao kako moje oči postaju providne.Bojim se onog što to treba da znači.I tih crvenih suza na licu statue ispred narodnog teatrabojim se...

Dan je bio…

Ne znam kakvo je ovo vrijeme, kada se nebo jedva vidi od oblaka.Hodala sam ulicama: Kaiserstrasse, Westbahnstrasse, Universitätstrasse.Pomislila sam da je ovaj grad lijep i da ima mnogo da ponudi,ali ne na isti onaj način kao nekada.Nije lijep zbog sjećanja, šta više nepodnošljiva su.Lijep je zbog estetike i simetrije, koja kada se suoči sa intelektombiva pobjednik borbe.Zbog predvidivih ulica koje se ljubomorno čekaju na svakom uglujer su se otele prirodi i skolopile interne romanse,kombinacije koje su preteške da bi bile nošene jednim srcem.

Toga dana shvatila sam da ja nikada ne mogupružiti takvu utjehu kao ove ulice.Možda zbog toga hodam tako često upražnjavajući sve kombinacijejer je to jedini način da potisnem sjećanja koja me vode do tebe.


20 Dina Muric

Upustvo za upotrebu

Ja, stvorenje poput tamne sjenke,po proporcijama se da naslutiti da sam sjenka žene.Moja fi gura je okrenuta leđima prema čitaocuali je glava u polu-okretu, a lice u tri dimenzijegleda u pravcu tebe.

Kada pogledaš u smjeru tijela moje fi gureprimijetićeš izvor svjetlosti koji počinje u jednoj maloj tački lijevokoju zovu srce i nastavlja svoje širenje prema tvom tijelu.

Moja leđa pravac prema tebi u mraku sui moj položaj polu-okreta naslućuje strah od košmara koji dolazi.

Iscijepaj ovaj list knjige, pazi da se dio sa stihom ne ošteti prelomom,stavi ga u džep i nesvjesno se okreni oko sebe.Pokušaj da niko ne primijeti tvoj čin,sačuvaj osjećaj pažnje prema društvenim normama “normalnog” ponašanja.

Pri izlasku iz ovih stranica primijetićešda svijet izgleda jednako mlado, jednako kišovito ili nasmijano.Da žena na uglu ulice i dalje ne sumnja, da će i dalje nastaviti da ćuti.Ne gledaj, prođi, ne zastaji.

Poplava u duši mladog Ulriha

bila su to prosperitetna vremena za Ulrihadrhtećim rukama skupljao je sve prospekte koji govore o gradu

vratio se u Beč nakon dugog lutanja ulicama Parizai miris jabukove štrudle ga je ponovo bacao u topla sjećanja

zapravo osjećao je da je ponovo voljeniako je ona imala mrak u očima


25Dina Muric

Provodili smo dane na ulici

Ispitujući izbezumljene prolaznike o tome koju vrstu šampona koriste.Ruhi, koja je upravo završila školu za klovnove u Kvebeku.Ulrih, student ekonomije i slikarski modelLayla, strani student književnosti,i on, onaj koji je ćutao o svijetu.

Kada bi se umorili, provodili smo vrijeme na klupama metroa ili u West-kafeu na uglu.Došla je zima, oduvijek sam voljela hladne mjesecejer smo tada živjeli u nečijem stanu u prvom,čiji su plafoni bili beskonačno visoki.Nakon jela pričali smo i gledali u zvijezde.Sljedećeg dana je svako bezuspješno pokušavao da pronađe put vani.Ulrih nije prestajao da pije kafu sa rumomdok je gledao kako se sunce prelama na Laylinoj kosi.Ponašala sam se kao da me on (onaj koji je ćutao) nije držao u zagrljaju u mraku prethodne noći,skoro da sam pomislila da ga volimiako je to nemoguće objasniti sada.Imala sam na umu da se ponovo otisnem iz života radi pisanja,muškarce ću izbjegavati na neko vrijeme.


26 Dina Muric


27Dina Muric

Ruhi i majka

Svakog petka uveče posjećivala sam majku u porodičnoj kući blizu Dunava.Spavala je kada sam ušla uskim stepeništem i sve do hodnika osjećao se miris votke.I dalje pokušava otkloniti nesanicu uz pomoć alkohola.Tu naviku je dobila još iz vremena kada se ja rastala od prvog muškarca nakon nestanka mog oca, ili tačnije kada je i on nestao.Jadna majka, muškarci su uvijek dolazili i nestajali iz njenog života bez riječi.Njen čitav romantični život je poput nekog nijemog fi lma.Te noći me je poslala u šetnju, tutnuvši mi svežanj novčanica u džep,vidjela sam kako njene ruke otvaraju vrata ormara od ružinog drvetai od tog dana, prostorija je dobila atmosferu džez bara, sa uobičajenim mirisom alkohola i zvucima muzike.Ona je provela mjesece u sobi, sve dok nijesam otišla na fakultet,kada je morala naučiti napuštati kuću zbog nabavke namirnica.Crvena svjetlost uličnog osvjetljenja je sada padala na njeno visoko čeloizlažući nemilosrdno realnosti koščato lice.Umjesto nje vidjela sam sebe kako ležim tu, umotana u raznobojna platnakao ranjena životinja u svom posljednjem utočištu pred smrt.Htjela sam da je poljubim, da spustim usne na njen obrazkako bih shvatila njenu samoću i možda joj na taj način ispričala o svojoj koju sam tako vješto skrivala od svih.Ne znam zašto, ali moj dolazak iz Kvebeka kao da je značio oproštaj.Činilo mi se da je neću vidjeti dugo, možda godinu, dvije, možda nikada više.Da li je mislila da je više ne volim ili da samo ne podnosim ovu kuću u kojoj sam odrasla?Ti nisi kriva majko!

Napustila sam je pred zoru, njene oči su bile polu-otvoreneali nijesam bila sigurna da je čula nešto od mog dugog monologa.Ostala je onako mala, izgubljena u velikim jastucima kao dijete u roditeljskoj postelji.


28 Dina Muric


29Dina Muric

Ulrihova patnja

U pismu koje je stajalo otvoreno na mom stolu pisalo je da se pod hitno moram javiti u stanicu policije, povodom smrti Layle K. koja je preminula u tragičnom požaru na Heldenplatzu.Isto tako da mogu doći da pokupim ostatak njenih stvari, jer nema porodicu u Beču a ja sam bio naveden kao jedini kontakt koji je pronađen u njenim stvarima.

Smeđa kosa, crne oči koje se rijetko smiju je bila Layla. Prije toga bila je strankinja koju sam sreo na predavanju rimskog prava i bio joj je potreban partner za učenje jezika.Nakon dvije godine druženja, nestala je.Ne zaista, jer i dalje sam je viđao kako žurnim korakom ide iz metroa na fakultet,kako dijeli letke na ulici,ali kada bi me vidjela njena ramena bi zadrhtala i sve što bi izustila bio bi tihi pozdrav.Iza pozdrava kao da sam osjećao plavu neman koja je odvodi u beskonačnost,najzad se pretvarajući u crnilo koje oduzima vazduh iz ljudkih pluća.

Osjećajući to crnilo svakog puta kada je vidim, odlučio sam da je izbjegavam,kao što sam sada izbjegavao da zamislim njeno mlado tijelo u nepomičnom stanju.Posljednje što mi je kazala kada smo se vidjeli na ulazu fakulteta bilo je da me ne nalazi dragim.Prije toga niko mi nije rekao da me ne voli,možda moja dadilja od dva dana i sada ta djevojka sa djetinjastim crnim očima koje su sijale pod mjesečinom kao varnice one noći.

Mogu li napraviti sliku vašeg psa?Nijesam mogao izbaciti Layline oči iz misli.Pojavljivale su se u odrazu stakla narandžastih vozova metroau plavoj svesci na kojoj je drhtavo napisala svoje ime L A Y L Aostavljajući prostor čitavih svjetova između slova.

Ispričaću vam da je živjela u studentskom domu u sedmom distriktu i da je voljela da piše poeziju.Da, i voljela je ići u kino,čak je i subotom dijelila letke na ulici da bi zaradila za ekstra kartu.Nikada nije govorila o drugim ljudima,jednom prilikom je izjavila da ih ne voli punoi da bi mogla provesti ostatak života na pustom ostrvu sa samo jednom knjigom u ruci.Voljela je da fantazira o tome da su knjige isto što i ljudisamo mnogo intersantnije jer imaju priču u sebi,ljudi se samo sastoje od mišića koji rastu i smanjuju se sa smjenom godišnjih doba.Išla je gradom, ponekada posjećujući mjesta kao crkve, groblja,napuštene pločnike ispod mostova na dunavskom kanalu.Gledala bi u zlatne kupole i statue na krovovima muzeja satima,valjda je voljela ovaj grad i pitala bi ljude „mogu li napraviti sliku vašeg psa“?Od prolaznika je slijedila uvijek ista reakcija.Prvo izneneđenje a onda ponos koji bi učinio da skoro svako stane u svoju najbolju pozu iako ona nikada nije insistirala da im uputi instrukcije kako da poziraju.

Umrla je tako što je polila benzinom svoje tijelo i zapalila ga pred masom turista koji su upravo izlazili iz autobusa parkiranog preko puta bulevara.Većina je mislila da se radi o performansu priređenom u njihovu čast.


30 Dina Muric


31Dina Muric

Njen bijeg iz zemlje koja gori (samo ružan san)

„Ćuti i niko neće znati“, ponavljala je žena koja je grčevito stezala svoju putnu torbu.Njeno lice je napregnuto, kao da je zarobljeno u nekom beskonačnom osjećaju boliusne modre, kao u brodolomnika.Prozor autobusa bio je polomljen, svuda su se nalazili razbacani komadi stakla.Zapravo cijelo njeno lice bilo je napravljeno od stakla,toliko ranjivo da se činilo kao da će ga svaki dodir polomiti.

U prljavom vazduhu osjećao se miris baruta, djeca su plakala.“Ćuti i možda će svijet početi da govori”, šaputala je u uho svom pratiocu.“Okreni se ka meni i možda ako se dovoljno udubim u osobine tvog lica,crne okrugle oči pod dugim trepavicama i bore koje ti daju mudrost,možda će sve nestati naglo i nečujno kao što je i došlo,a mi ćemo moći da nastavimo sa svojim mirnim životom kao i ranije”.Oni su došli, u gradu su!Već su zauzeli trg golubova i izbušili staru nasukanu jahtu bajonetimaovaj grad nikada više neće izgledati isto.Mi ćemo biti previše stari da počnemo iznovaa ona će biti previše mlada da se ikada vrati kući, rekao je.

Ulrihov život bez nje

Sjećam se tek nakon nedjelju dana mi je uputila osmjeh i shvatio sam da nije bilo tačno ono što govore o ljubavi.Ona ne čini da samo izgubiš noge, ja sam izgubio čitav osjećaj sebe i umjesto toga postao plutajuća glava koja je vidjela samo nju.Ovo je prvi dan od kada je nema, ostatak večeri sam hodao po sobi neumorno noseći njene sitnice kao trofeje vremena koje se nikada neće ponoviti.Upadljive ukosnice, kolekciju šalova i šminke, nekoliko knjiga o putu oko svijeta, sveske prepune stihova ispisanih nervoznim sitnim rukopisom i zbirka kolekcionarskih slika životnja utisnutih na masnom papiru.Na prvoj stranici njenog crvenog dnevnika stajao je datum dvadeset drugi februar,napisan rimskim brojevima.I već pred spavanje, kada sam najmanje slutio Laylin ambis je pronasao način da posjeti moju sobu.Otvorio je prozor, zapravo vjerujem da je prozor već bio odškrinut tako da nije bilo teško ući.Nije mu smetala ni velika kanta prepuna odpadaka koja je sobi davala neugodan miris.On nema nijedno čulo, osim možda vida i potrebu da koristi vazduh iz tuđih pluća.U ponoć bio sam izložen teškom iskustvu, shvatio sam da je nikada više neću vidjeti.


32 Dina Muric


33Dina Muric

Njene misli nakon odlaska

Kada sam se probudila iz čudnog košmara, kao da su svi ljudi nestali sa ulica Beča.Muzejski park, usamljena fi gura ispred Narodnog teatra kojoj je neko sprejom nacrtao krvave suze na licu.Ljudi u metrou su se histerično smijali nečemu što je izašlo u jutarnjim novinama dok su ih ostali posmatrali u neugodnom ćutanju.Neki kolumnista je otkrio političke intrige u veoma značajnim austrijskim novinama.Neki ljudi su učestvovali u testovima za mjerenje stresa, tražeći velike odgovore pod napetim očima prolaznika.Na drvenom nosaču, umotano u bijele marame ležalo je moje tijelo, skoro nevidljivo u ogromnoj sobi koja je bila ispražnjena.Ah, znam da je patetično pisati o svom tijelu u takvoj situaciji, ali obećavam da neću biti dramatična. Mračni mladić je pokušavao da zadrži suze dok je Ruhi skupljenih ramena govorila nešto u sebi, pomerajući svoje pune usne, kao u tihoj molitvi.Čudna djevojka u uglu sobe koja nikada nije prestajala da piše, i ovog puta je pisala nešto na komadu isfl ekane novine.Ulrih je pokušao da odstrani svoje oči misleći da su one, iako ubogaljene odgovorne za sve te slike.I sada uplakan odlazi od mog tijela, koliko puta ću vidjeti pravu liniju njegovih leđa koja nestaju iza zidova?Hoće li se ikada okrenuti i reći nešto što će učiniti sve ono što dolazi podnošljivim ili će kao i uvijek odlaziti u samo-izazvani mrak?

Layla: Kada sam ga srela

Dobila sam poziv od njega, pomoći će mi sa učenjem.Vrata petog sprata stogodišnje zgrade otvorio je tamnokosi mladićkoji je imao mrak u očima, najčudnijim koje sam do tada vidjela.Bile su tako mračne da je sve oko njega slutilo kraju. Nasmijao se, kao da je želio osmjeh zauzvrat.Dok smo stajali u tišini koju je jedino prekidala buka saobraćajaprimijetila sam da je imao ožiljak na licu,tačnije na mjestu gdje ono počinje da se naglo previja na izraženoj jagodici.

Kada se ponovo vratio u prostoriju, onako bljjedoliksa izgubljenim pogledom koji je rušio sve oko sebeplašila sam se gledati u te mračne oči koje nisu ništa govorile.

Hladni vazduh koji je došao s vana kada je otvorio prozor učinio je da uzdahnem.Unaprijed sam zatvorila oči pred silinom opijajuće svježine bojeći se da mogu zaboraviti kako se diše i zauvijek izgubiti život poput ribe na suvom.

Kada sam se uputila ka domu, crvena ulična osvjetljenja su treperila duž ulicepokrivene izmaglicom poput tihe paučine.Zajedno samnom čitav grad je padao u san.Dugi, blještavi, neugodni san iz kog se teško izlazi.


34 Dina Muric


35Dina Muric

Kraj priče

Odavno je prošla faza mog pisanja.Sreli smo se ponovo u istom stanu u prvom,jeli dobro pripremljenu hranu i gledali u zvijezde.Ruhi je ponovo počela da živi u kući svoje majke.Ulrih je ćutao zamišljeno gledajući u Laylinu praznu stolicu,prihvatajući sa osmjehom čaj koji mu je pružala.Bio je to prvi put da primijeti kako je zapravo Ruhi lijepa na popodnevnom svijetlu.

Voljela bih da zaboravim, kao da se ništa od ovoga nije desilo.Glad, nesvjestica i grčevi u mojim rukama postali su nepodnošljivi.Ponekada pomislim, kada bih mogla dotaći sunce i ugrijati seali sunce kao da se udaljava svakog dana.Pisanje, zašto to činim sebi, ono nije više dovoljno.

Po buđenju vidjela sam voštano lice nadvijeno nad mojim tijelom.On je držao moju ruku u polu-zamračenoj prostoriji, dok mi je Ruhi kvasila čelo i lice.Bilo je teško ne primijetiti koliko su lijepi pod tom svjetlošćusa očima koje gledaju u tlo,sa vječnim iščekivanjem osmjeha.Toliko su izgledali surealno, da im ni poljubac ne bi stajaojer bi ih oteo od jednine kojoj su pripadali.

Kada smo ostali sami zapalio je cigaretu.„To su samo snovi“, govorio je kroz oblak dima.“Layla nikada nije postojala”!

Na dnevnoj svijetlosti njegovo lice je bilo blijedo kao maskaa oči kao u mačke, hladne i nepronicljive.Pomislih kako bih mogla provesti vječnost u njihovoj staklastoj tišini.

Anđeo sa Trga

sanjala sam odjednom glas anđela na trotoaru

smijao se, hodao je hrabropala sam dodirujući tlo

vidjela sam ruke, pa očite oči na koje je pala sva tuga svijeta

ruke u vatrismrt kojoj će odoljeti

snove o kraju koje će donijeti


41Dina Muric

Nakon susreta sa Anđelom

Moj život se zauvijek promijenio.Noćima sam gledala u nebo u besanom iščekivanju,smišljala male šale koje bih mu ispričala,vježbala različite izraze lica pred ogledalom kada mu budem prilazila.U mašti sam izgradila ne samo nas dvoje dok držimo ruke pod crvenim uličnim svjetiljkamaveć i sve slučajne detalje koji bi nas okruživali,pa su izlozi bili ukrašeni novogodišnjom dekoracijom iako je bio mjesec jun,sve ulične svjetiljke su treperile, a reklame bile odstranjene po mojoj naredbi.

Ono što me je najviše uznemiravalo bila je pomisao da me je zaboravio.Potreba da ponovo ugledam njegovo lice me je toliko opsela da sam danima posjećivala to mjesto u parku u djetinjastoj nadi.Uzalud, vrijeme nije ni za minutu izbrisalo njegov lik iz mojih misli,šta više postajao je sve jasniji u mojoj mašti.

Nakon susreta sa Anđelom, moje tijelo je počelo mršaviti,oči su izgubile sjaj i počele dobijati isto ono skeletno modrilo koje je na Anđelu izgledalo tako magično.

Noći sam provodila smišljajući planove kako da ga pronađem.

Zapisivala sam ih u malenoj crvenoj svesci koju sam nosila sa sobom. Tamo su stajali zapisi u vidu stihova kao „došlo je vrijeme za kraj“.I o kraju ulica, drveća i snova, samo o tome ću od sada pjevati.


42 Dina Muric


43Dina Muric

Anđeo sa trga

Gledam u jednog od zelenokosih anđela, kako se približava galeriji u pustoj ulicina čijem izlogu je platno koje predstavlja ženu sa nedozrelim grudima i mladim licem.Kada bi mogla govoriti, rekla bi sigurno da je usamljena.

Prati ga djevojka sa bujnom plavom kosom u tirkiznoj haljini,osluškujem njene korake u vrtlogu saobraćaja.Razmijenjuje poljubac sa mladićem u somotnom sakou, čežnja u njegovim očima.Ljubi je tako što obijema rukama obuhvata njeno liceprislanjajući njenu glavu uz stub. Statua Marije Terezije se smije sa trga u svojoj veličanstvenosti.Nakon nekoliko minuta prepoznajem crte njegovog lica i smeđu nemirnu kosu na vjetru, kroz koju sam bezbroj puta provukla svoje prste.Želim prići i pitati je zašto, ali odustajem,kako iko ima prava prekinuti nečiju žednu ljubavnu igru?

Tumaram po parku sve dok ne pronađem najudobnije mjesto.Okrećem leđa ljubavnicima i gledam u gusti predvečerni saobraćaj na univerzitetskom bulevaru.

Nakon nekog vremena osjećam nečiju ruku na svom ramenu.Njena duga kosa dotiče moja leđa.Okrećem se i vidim bisere u uglovima njenih očiju.

Zar to može biti smisao nečijeg postojanja?Pronalaziti beznadežne budale kao što je on i odvoditi ih u ludilo iz kojeg se neće vratiti živi?

“Mi samo pokušavamo oponašati zvijezde,treperimo za one koji žele pogledati u nebo“, govori.Na trenutak ćutimo, napeto slušajući tišinu.„Ah Anđele, pomislila sam da ćeš se zaplakati, ali ovo nije vrijeme za to”.

Ošamarila sam je, njen obraz je iznenađujuce mek, kao paperje pred mojim dlanom.Privila me na grudi dok sam plakala, jer sam se najednom sjetila da će svemu doći kraj.Ratu iz kog smo pobjegli, njenoj ljepoti, njegovoj mladosti i mojoj ljubavi.Umirivala me je sa sporim šššš,koje je strujalo kao potok kroz rupu njenih prednjih zuba.

U zagrljaju anđela izgubila sam se, osjećajući ponovo miris proljeća i zvuk pčela koje je moja majka tako očajno željela da pusti u moj život.Kasnije izašli smo iz parka i krenuli trotoarom bulevara oprezno zaobilazeći turiste.Vidjela sam ga kako ostaje ispod drveta, usamljen kao izgubljeno dijete.


44 Dina Muric


45Dina Muric

Bolničko cvijeće

Novine posute ostacima ustajale kafe.Nudiš mi bježanje odavde u svijet vila i šumskih patuljaka.Govoriš, vrijeme je.Prolaziš pored istrošenih tepiha, stalaža i ogledala.Ne osvrćeš se u susret pulsirajućem vjetru, onome što zovu ljubavusljed nedostataka druge riječi.Izmišljas novu istinu nad zaraženim prašnjavim listovima,tvoj lik na hodniku Elizabetine bolnice, oduvijek nejasan,među nama zid obložen lozom.

Čekala sam te od juče brojeći sate,kao što prosijak broji novčiće u džepuokrećući svaki na dlanu kao zadnju nadu.Neko pokušava zaliti cvjetove, vratiti im suncebojiš se...

Odlazak lažnog Anđela

Njene oči sam gledala kako umiru pred mojim licem. Znam taj trenutak spoznaje da je svaki dan skuplji od onog prethodnog.Ona se promijenila u svakom pogledu, preko noći. Na mjestu gdje je nekada držala svoje spise i novinski materijal,sada su zatvoreni paketi i prazne sveske.

Prigušeni tv aparat se javlja iz sobe, daje nadu na san.Bojim se za nju. Izgubila je pet kilograma za samo jednu nedjelju.Na njenom licu nema više čak ni onog osmjeha iz ljubaznosti. Plakala je u snu prije tri noći, jer imala je neku vrstu fatalne spoznaje u metrou nakon sto se susrela sa svojim odrazom u staklu.Nakon toga se bacila u neugodno ćutanje koje traje već danima.

Njene prozirne maslinaste oči uporno traže zemlju.Prethodne večeri se zaključala u kuhinji gdje su naše jedine rezerve pijaće vode i hrane.Provela sam pola večeri u dugoj šetnji po alejamai centru grada u djetinjem samo-sažaljenu.Po povratku rekla sam joj da su izloge predivno dekorisali ove godine pred praznikekao i da je više ne volim.Kada je svanulo, ušla je u moju sobu sa spremljenim kožnim putnim koferom,taj joj je majka poklonila za dvadeset-treći rođendan.

Bila sam srećna što odlazi, željela sam samoću. Možda njen odlazak prizove mog pravog anđela


46 Dina Muric


47Dina Muric

Nakon lica

Sve je ostalo nepromijenjeno,mjesec me poziva na noć razgovora do zore,svijetlo je ugašeno, u mraku sam sigurna.

Pored tog lica ostale su tople bojeu njih volim utonuti.Svaka asocira na drugu vrstu ljubavi.I voda je ostala,kojom se može nadjačati i najveći tok kiše.

Ostale su ravnice koje nijesmo prešliobale na kojima nijesmo sanjali.Toliko prostora oslobođenog tebe,imaću ruke pune posla u obilaženju.

Ali noću se bojim sjećanja, koje jedna slučajna riječ,neki nemarni gest stranca može pretvoriti u mučenje.Ah, kada bi moji neprijatelji samo saznali za moju ranjivostsvako bi drzao oči uperene u pod i usne stegnutena licu koje je blijedo i uspavano.Svako bi me proganjao osmjehom nevinog dječakakoji se na sekund može promijeni u zabrinutost.

Odavno znam da slobodni prostor ne postojiu kom se mogu sakriti od ljudskih očiju i glasova,sunca na nečijem licu.

Sve je već iskorišteno,tog okrutnog lica, ništa nije oslobođeno.


48 Dina Muric


49Dina Muric

Okrutnost anđela

Ponašam se kao što se ponašaju izgubljenipred izlozima čudnih stvariu kojima traže neke slične onima tamo.Pokušavam,ali kada površina crvenog zmaja dotakne tlo,sebe obmanjujem riječimakoje sam ukrala od izgubljenih pjesnika.

O Bože, zar to može biti?Zmaj koji se boji šarenog leptira.A ja moram prihvatiti da će sjenka pokriti njegovo čelodok govori kroz osmjeh,sa usnama od glinesa očima od zastrašujućeg mrakataj anđeo koji je nesvjestanonoga što je uradiovrijeme će ga samo učiniti mlađim.

Ne sa nadom

Ponoviću iste riječi nekoliko puta u toku jednog danajer sam svjesna irealnosti svojih zahtjeva.Ponoviću ih zbog estetike koja ih odvajaod svih ostalih riječi koje opsijedaju moj danod novinskih članaka, preko utopijskih esejao sedmovjekovnim vapajima za mladićimakoji su poginuli u nekoj banalnoj bitciiz još banalnijih razloga.

Ponoviću riječi jer su posljednje što sam čula od tebeiako nisu bile upućene meni već nekoj ženi koja prosi na ćosku.Vratiću se da je potražim, iako je danas nedjeljai ona vjerovatno ne stoji više na tom mjestu.Pokušaću da se sjetim njenog odgovora tebi,mada je on skroman i nebitan.

Ponoviću riječi za mrtvog umjetnikakoji je mislio da je dovoljno živjeti za poeziju.Zbog slika koje su imale zvuk protrulih listovakoji dodiruju površinu jezera u jesenili dječaka koji zove svoju majku u vjenčanici,slika koje su pjesnici proglasili realnošćuu vapaju za licima anđela koji odlete onda kada ih najviše trebamo.


50 Dina Muric


51Dina Muric

Ponoviću je u različitim vremenskim dobimana devetom mostu, kada gasim posljednja svijetla što nasilno umru u apokalipsi čitavog kvarta.

Sjutra je samo još jedan ponedjeljak koji će svečano otvoriti izgladnjele ptice.Počinje tako što mene spasi neko lice, potom probudi iz sna i usmrti.

Crvena Dolina

Tamo su valjda uočeni po prvi put,tamo ljudi najbolje znaju šta se događa sa onima koji ih sretnu.Naime, snovi su tu jadnu djevojku natjerali da sebi oduzme život. Ah, tužnog li svijeta u kome živimo. Sve što se čini je da visoko plaćeni analitičari sjede u udobnim foteljama,dok ostali frapirano čekaju ko će biti njihova sljedeća žrtva.Niko od nas to zasigurno ne želi, ali oni nemaju milosti.

Niko nije ni pokušao da ih pronađe tamo gdje odlaze ljudi koji imaju nadu.A ja sam mislila da upravo tamo treba da idemo.Tamo ćemo početi da ih tražimo,ima nas već dovoljno u CRVENOJ DOLINI, to je ime naše organizacije.“Crvena?“Otkopčaću se, možete zapaziti crvena lica na printu moje košulje.Najlakše ih je pronaći stazama turista, znate.Divni naivni turisti, uvijek sam ih voljela jer donose novac.Tolike godine sam ih vodila gradom, prosto su neumorni.Ali onda sam srela jednog od njih, podizao je kragnu svog kaputa, bilo mu je hladno. Imao je prozirni ambis u očima.Te noći primijetila sam kako su najednom ulice grada postale tihe. Vidjela sam skitnice koje spavaju u usamljenim uglovimasa posteljinom od novina i kartona i nevidljivim licima. Držala sam papir u ruci na kome je stajala adresa Hullegasse 34. Tamo ću pokušavati da pronađem svoj mir, sljedećih osam godinaunaprijed znajući da to nikada ne može i neće biti dovoljno.

Odisej na stogodišnjoj zgradi

ulice su prazne, nestaje mi dahaizlozi prepunjeni stvarima koje nemaju upotrebnu vrijednost

u jednom od njih vidim tebekako u kompoziciji prašnjave slike podižeš mrtve u život

pokušavam te ukrasti jezikomkrv!

nijesam pomišljala na staklo


57Dina Muric

Porijeklo

Ja poznajem one koji su zaboravili danmladiće iznevjerene ratnim pokličimadjevojke koje nude svoje grudi mjesečiniprljave postelje i košmare u kojima ljudi sanjajusnove užasa.Ja dolazim iz njihovih košmara.

Stranih ulica i uzanih getoa

erotskih prodavnica i prašnjavih azijskih izloga

uplašenih djevica pod naletom strast

svilenih jutara u kojima djeca šapuću iz zemlje

koju sam ostavila uobičajenim patriotskim zvijerima.

Ja dolazim iz pobijeđenih gradova

u one čiji su zidovi izdržali

gdje plavooki ludak pjeva o mržnji

gdje niko ne uzima sporedni put

iz fabrike, ruševine, šume u kojoj je žena molila

za život svog jedinog sina.

Ja dolazim odatle gdje ljubavnici lažu svojim poljubcem

gdje usamljene ponoćne šetnje postaju jedini momenat istine

istine, ne sreće

ona je odavno ismijana u crvenoj zori

kada nijesam pronašla utjehu.


58 Dina Muric


59Dina Muric

Odisej

Putovala sam obalama koje liče na puzeće hodočasnike,

bila sam stranac koji čeka da brod dosegne obalu.

On je stajao na doku, čekajući valjda na isti taj brod,

sunce je skrnavilo njegov ten.

Krenuli smo na dug put i odjednom stigli do grada

napravljenog rukama koje još uvijek poriču zločin.

Usamljeni na krovu stogodišnje zgrade gledali smo smrt tog istog grada.

On je došao iz prirode, vazduh ga je umarao.

Ja sam došla iz njegovog straha, pa je svaki pogled bio razlog za slavlje.

Kapi kiše su zastajale na njegovim očima i jagodicama.

Pitala sam ga zašto mi nije dozvolio da ostanem Penelopa?

Rekao je ponovo da nije tu zbog mene, bolio je taj osmjeh.

Popravio je svoju kosu zamršenu vjetrom,

pričao mi je o smrti svog oca i o tome da ne poznaje njegove oči.

Ubrzo se usudio zaspati na krovu.

Čuli smo miševe kako grade gnijezdo ispod nas,

a kasnije smo gledali u beskonačni prostor i magičnu blizinu asfalta.

Ljubav reloaded

Ta žena od četrdeset bila je ljepša od djevojke u svojim dvadesetim.

Radila je u galeriji, sjećam se njenog osmjeha.

Sjećaš li se i ti?

Zar nije i u tebi probudila život kao i u meni?

Kada nam je posudila bisere iz oka, te neodoljive poglede,

govorila je o sreći i svim prethodnim ljubavnicima koji su postali uzorni ljudi

sa poslušnim minijaturnim ženama koje se zovu supruge i živahnom djecom.

A mi smo sanjali da smo jedan od njih

ili da posjedujemo makar malo prava na njenu ljubav.

Odgovorio je da se sjeća

i da se sjećao Monike i Zigi, koje su se kupale u Dunavu u ponoć

dok su im vlažne kose dodirivale tlo kao u vila.

Šta se desilo sa njima?

Monika ima dvoje, a Zigi troje djece, kažu da već dobro napreduju u školi.

A šta je sa mnom?

Te godine smo provodili dane u kafeu obasjanom jutarnjim svijetlom,

ja sam pisala histeričnim zanosom gledajući kako latice cvjetajuće trešnje

dodiruju tvoje lice.

Držala sam tvoje srce kao nar u ruci.


60 Dina Muric


61Dina Muric

Na dodir bilo je hladno kao metal, ali nijesam ga ispuštala čitave sljedeće zime.

Čak ni kada smo gledali jesenju depresiju studentskog doma za strance u dvadesetom.

Nasmijao se, krhko dijete, prolazeći prstima kroz tamnu kosu

stežući kao nekada usne kroz smijeh. Sa anđelima sam posjetila neki drugi svijet

Pored njihovih lica koja su bila pravilna i bezizrazna,ništa oko mene više nije bilo vidljivo.Pošli smo uz isto ono stepenište kojim sam došlana čijem vrhu se nalazio žuti automobil.Zauzela sam mjesto na desnoj strani zadnjeg sjedišta,pored mene je sjeo muškarac bez očiju.Automobil je krenuo niz usku ulicuuključujući se ubrzo na autoput..U tom trenutku neki topli talas prošao je kroz moje tijeločineći da se osjećam sigunom.Da li je osjećaj dolazio iz apatije ili sreće,mraka ili svjetlosti,smisla koji sam shvatilaili bezsmisla pred kojim stojimbilo je potpuno irelevantno.Kraj i nije tako poranio a davno sam im oprostila za sve.


62 Dina Muric


63Dina Muric

Lice Denira

Nekada sam željela pisati uzvišenokao pjesnik koji se žrtvuje zbog emocija poput ljubavi.Željela sam u poeziji zaobići popularne referensei biti high na jezerskim lokvanjima na kojima prebivajuprozračna šumska bića što udovoljavaju gladnoj muškoj mašti.

Željela sam koristiti pernicu, pisati haiku iz stidaili prestati da pišem jer se istim zanimanjem bave vladike,generali i ostale balkanske zvijeri.Željela sam voljeti radi mita i prezreti status.Uzalud!Iako sam sanjala da stihom širim poruku nadeveć razmišljam o prelaženju na stranu neutralnostijer su ljudi umorni od čežnje za ovalnim tijelimasa tv ekrana, zašto im i dalje dosađivati.

Željela sam biti lijepa iznutra, ali od kada ne želim više u rajsve se završava na tjelesnim željamai na potrebi za izbjegavanjem političke fi lozofi je.

Jedino što nijesam željela je da slomim srce zbunjenom čovjeku sa licem Denirakoji je u neprospavanim noćima sanjao o tome kako se držimo za rukeu samo-izazvanoj životnoj komi.

Niko ne treba da me vidi

Dok sa trga kradem plastične ruže,ne želim nekog da opteretim prizorom sebe.Jer more je mrtvo,nebo je voljeno jedino od suncai nikada u proteklih dvanaest godina ovdje (u srcu) nije bilo snijegapa i kiša je rijetka.

Vratila sam se starim vrijednostima i mislim…mislim da sam srećna.Noćima gledam zvijezde (koje slave svoje potomstvo) opterećene dnevnim haosom.Ja nemam potrebu da im budem ni žena, ni kćer, ni majkaa trebala bih bitijer kažu, na kraju to je sve što ostaje iza žene.

Ja imam umorne oči, poput sjenke drvetaali onog pod kojim si plakao a ne svakog drveta.Ti, odjednom stojiš kao oprezni junak iz mašte što se kloni ženakoje noću preferiraju crnu boju.Ali boja tuge, zaboravljaš to je bijeladok ugodno spavaš na jastuku,izvezenom rukama svoje neumorne muze.


64 Dina Muric


65Dina Muric

Sama sam

Zvijezde mi liče na proždrljive sunčane pjege.Podižem svoje mrtvo tijelo sa tvrdog kreveta,oblačim se vrtoglavom brzinomprvo košulju, suknju, pa cipele kaluđerice.

Ostavljam za sobom prljave zidoveizgužvanu odjeću i slike razbacane po stolu.Sada se iste one zvijezde pokušavaju obrušiti na mene.

Upućujem ih na nekog ko je već odavno mrtav.Kao na primjer uboga žena koja prodaje cvijeće ispred Univerziteta,čovjek koji proriče svoju smrt na nacionalnoj televizijiili ex-yu radnik na skeli koji ni ne pomišlja da razumijem njegove vulgarne viceve.

Budim se, priznajem vremenu da je pobijedilo.Lažem sebe kako je urezana poruka na klupizapravo posvećena meni.Na brzinu izmišljam čitav scenario neshvaćene ljubavidobrih i loših u toj pričinaravno heroj ima oči od mraka.

Do sljedećeg pisanja vratiću se zidovima,izgužvanoj odjeći i proždrljivim pjegamai nikada više neću biti sama.

Dječak

Kada je mlad, provincijski dječak je opsednut daljinom.U noćima dok čeka zvijezdu padalicu, na krovu garaže svoga ocasanja kako je postao Ahil ili Aleksandar,jer je to jedini način da razumije okrutnost snova.

Sa petnaestom upoznaje pravu bol,jer je njen izbor pao na crnokosog sa razvijenim plećima.Ali godine će proći, on će vidjeti redove ljudi koji su živi napadnuti voćnim crvima kao napukle trešnje.Tražiće posao u zadimljenom bečkom jazz baruu kome će ga bujne grudi konobariceposjetiti na priču o ljubavnicima u gradskom parku.

Dječak, sada čovjek sa kosom koju češlja na goreprobudiće se iz sna.Samoća će mu razdvojiti grudi na dvojei ofarbati plavu površinu oko zjenice u crno.Noćima slaće pitanje ka istim onim zvijezdamačiju sadržinu naslućujemo.Ali uzalud,svakim danom, svaka riječ ga podsjeća na umrla prijateljstva,na djevojke koje su odveć majke i žene okrutnih biznismena sa glavama delfi na.

Kada ga godine umore, dječak izgubi svoj glasi ostatak života provodi pokušavajući da ga pronađe.


66 Dina Muric


67Dina Muric

Ja mu držim ruku u noći dok drhti pod ledenim pokrivačem,dok pokušava uklopiti ključ u bravu sa svojim drhtavim nesigurnim prstima,dok ne izgubi i posljednju suzu u svom lijepom Ahilovom okuja mu pomažem.

Rathauspark

Rathauspark


68 Dina Muric


69Dina Muric

St. Ulrichs Kirche

St. Ulrichs Kirche

Oscar Werner Platz

Stiegengasse


70 Dina Muric


71Dina Muric

Haus des Meeres

St. Ulrichs Kirche

Museumsquartier

Museumstrasse


72 Dina Muric


73Dina Muric

Museumsquartier

Universität Wien

Schreyvogelgasse

Museumsquartier

Nikada nijesam trebala napustiti Lausanne

sjećam se tog proljeća bili smo djeca u mjestu koje oduzima snovekasnije smo se odselili u grad vina i muzike

ležali smo u tišini na krovu zgrade u kojoj je naslikana Adelakada je pala noć pjevali smo o izgubljenim tijelima

tijelima mladih koji nemaju sjećanja i nadu


78 Dina Muric


79Dina Muric

Govorio je o svojoj opsesiji sa letom insekta

I o tome kako voli ovaj gradnjemu prilično stran.Imala sam dvadeset četiri godinei zaklinjala sam se da nikada više neću pisatisve do te kišne noći kada sam otrčala u Burggasseda čujem još jednom jezik kojim govore moji roditelji.Ah, neobijašnjivo glup ponososjećala sam se hrabromosjećala sam kako mi najednom kapljice kišekao i dim cigarete daju ponovni život..

Najednom on, nesvestan, blijedu slabo osvijetljenoj prostoriji koja ga nije bila dostojna.Zaboravila sam taj osjećaj, ni sada ne umijem da ga opišemjer sam bila preokupirana smrću insekta pod neonskim svijetlom.

Nakon toga prolazila sam Rathaus-parkom.Vidjela sam indigo kosu i modro lice iza drvetasa latinskim nazivom quercus robur.Sada znate kada i zašto sam izmislila anđela zbog njega koji se nikada više neće vratitizbog odbjeglog pjesnika koji će zauvjek biti nesvjestan.

Postoji svijest o tome da

Sve će proći jednog dana, sklopiće se zauvijek svaka nepročitana knjigaugasiće se svijetlo na svakom spratu soliterai ove biljke na prozoru, bez moje pažnje osušiće se.

Staze kojima smo navikli hodati, preuzeće neko drugi,zavidno ćemo gledati njihove gipke korakemada, još sam mlada da to zamislimveć ljubomorno gledam tuđe navike, dodire.

Sve će se izrečene tajne neosjetno izgubiti u naslagama vjetra i kamenai ovaj dan završiće se, žudno dočekaćemo rađanje novogi njeno lice u toj noći i nijansa oka pod uličnom svjetiljkomi surova misao da nikada neće prestati da voli.


80 Dina Muric


81Dina Muric

Pisala sam strancu

Zamišljajući kako se njegove očipolako otvaraju pod jutarnjim suncem,njegove ruke dodiruju iskrivljena slovai vazduh riječi ga kupa životom.

Pisala sam muziku koju niko ne čuje, pa ni onali možda će čuti zvuk saobraćajau divljem gradu ovog jutrapri tom njegove misli odlutaćeu zemlju iz koje je pobjegao jednomkao uplašeni dječak sa ambisom u očima.

Pisala sam lažpružajući ruke da makar dodirnem isto jutro.Vidjela sam u blizini majke grde svoju djecu,pa ih ljubeočevi se povinuju njihovoj želji jer je već kasno.

Pisala sam dok nijesam osjetila strahsve dok nebom nisu zavladale vatrene maskekoje su progutale moje pismo.

U odsustvu znam da budim se

Da je novi dan pozvao ostale u zajedničko ludilo.Polako ustajem, pokušavajući kao slijepac da osjetim površinu svoje ruke,upamtim svaku neravninu kao zapis o postojanju.

Ovo je samo još jedan od onih dana kada ti skoro ritualno moram posvetiti jos jedan stih.Vjeruj mi, to je samo navika kojoj se vraćam, jer nemam vjere u promjenei možda...možda sam samo previše nadahnuta ovim šenbrunskim vazduhom.

Tiho je, koliko puta ću ponoviti te dvije rijeci?Tiho je u redu za koncertne karte i u prodavnici, u liftu ili na pretrpanoj ulici.Tiho je, mada ta činjenica je postala neka redovna utjeha u ljetnjim večerima,ne bih je mogla tako lako napustiti.

Ali znam, doći će dani kada to sve neće biti dovoljno,tijelo će boljeti od sna, uši biti umorne od tišine a ja neću biti sposobna boriti se sa svim tim odsustvom.

U tišini čekaš, vidim kako postaješ dio zamagljenog gradskog mozaikasa licem od kamena i zelenim imenom na isprljanoj paleti.Dok ja na istom onom mračnom uglu, gdje smo kazali zbogomčekam nekog drugog anđela.


82 Dina Muric


83Dina Muric

Govorila sam da čovjek plače dok ona spava

Govorila sam da je nekada biloali danas, danas ja i ptice ne govorimo više i sve je drugačije.Počinjemo koristiti govor istrulog drveća, to nas čini sigurnimmene i tebe koji smo nekada znali da posjedujemo ista nadanjane znajući jedno za drugo u malom primorskom gradu prepunom nesvjesnih zvijeri.

Zvona, riječi, kiša, riječi, nemir, riječi, insomnija, riječiopale latice, koje ne govore ništa.Kada bih znala razumjeti sve te signale izgladnjelog prostorarekla bih da želim stajati u tišini i gledati u oblake.Ali šta još da kažem pred tvojim urezanim imenom na površini table,pred fi gurama na dječijem igralištu, čiju farbu proždire neumorna kišapred smrću prijatelja, mojih i tvojihpred neonskim pogledima sićušnih žena koje te volepred zamišljenim dječijim likomšta još da kažemosim: “otprati me do kafea na uglu glavne ulice,hodajmo jedno kraj drugog u tami.”

Padala je sitna kiša

Slična kao ona,ne znam koja godina ali pamtim odraz svog lica u ogledalu taman i rumen jer smo se skoro vratili sa odmora.Svilena spavaćica koja je mirisala na neprovetrenost i njuvelika cvijetna putna torba u uglu sobe,mapa Evrope na zidu.Osjećam da ponovo žurim, čeka me Evropa sa rukama od jesenje trave.

Nakon mog odlaska soba je pretvorena u ostavu,sve stvari su ostale nedodirnute,osim što je veliko ogledalo sa okvirom u obliku anđeoskih krila bilo prebačeno u hodnik.

Čak je i brazda mog nesvjesno urezanog imena na radnom stoluu momentu nervozne izrade domaćeg zadatka i dalje bila vidljiva i očajno ružna.Pored nje je nekada stajala kutija vodenih boja i ukočenih, neupotrebljivih četkica za slikanje.Prizor sa prozora ostao je nepromijenjen,ista uzdignuta planina sa razbacanim rijetkim drvećem okružena siromašnim kućama kao nekom bolešću.Dok je gledam, želim da napišem još jedan stih o nostalgijiali znam da bih morala lagati i zato odustajem,već je kasno za takve bajke.


84 Dina Muric


85Dina Muric

Još jedno od onih jutara

Prepoznajem ga po smrti stihagladi koju osjećamgriži savjesti zbog minornih stvari.

Ponovo isti trik gdje pokušavam da sebe ubijedimkako je sve magično,ali činjenica je da je moja soba prestala da liči na životni prostor.Prošle večeri sam odstranila svaki izvor komunikacije iz nje u naletu...ne to nije mogao biti bijesjer ljudi u bijesu obično imaju potrebu da lome stvarija samo nijesam željela više da ih vidim.

Sve te kutije, papire, ogledala, razglednice, omote hrane i knjige koje nikada neću naći vremena da pročitam,koje neću moći da pročitam do drugog jutra,koje ću uzalud nazivati novim.

Objekti (djetinstvo u getu)

Gledala sam još jednom u tu sjevernu crnogorsku šumu u kojoj sam provodila bezbrižne dane djetinjstva i listove breze koji se ponašaju kao talasi u oluji. Sve ovo bi me trebalo podsjećati na nadu ali zapravo radi se o osjećaju potpuno drugačijem od toga. Svi ti objekti su ...riječ je vezana za strah i maglu, ne za more i sunce kao kod Remboa.Vječnost, moj raskošni prijatelju sa licem dječaka, je mjesto gdje se miješaju strah i magla.

Šta? Ne, nijesam mogla ostati jer u tom gradu nikada nijesam postojala.Postojale su rupe na uzanom, loše asfaltiranom putiću koji vodi do šumskog stadiona, vjetar koji reže kožu lica i kuća mog nastavnika matematike koja je napravljena od cigle boje krvi. Takvih objekata je puno, kao i riječi “ne”.Pitanja je previše: “Zašto je učitelj ignorisao činjenicu da su njene cipele toliko kvasne da propuštaju snijeg”?Bijeli snijeg na tabanima djevojčice sa Obrova, lice će joj zauvijek prognati nadu. Još je rano. Hodi na moje grudi, biće ti toplije djevojčice.

Pored puta je groblje, porušena žičana ograda ga čini još usamljenijim, iako djeluje kao jedino logično mjesto u gradu pod Hajlom - moje drugo djetinstvo.Možda je to i jedino mjesto sa svrhom, za razliku od staklenih zgrada koje su izronile iz blata i svih nemarnih deponija koje su ga zagadile.Ah ne opisuje mi se taj grad više, posebno ne kada je ljeto i kada svaki automobil podiže oblake prašine za sobom.Ali opisaću livadu breza. Sada je to mjesto pokriveno siromašnim, nedovršenim kućama ispred kojih se palahaju redovi veša i djeca u igri jedna drugima kamenom skrnave glave.Ali na toj livadi sam se nekada igrala sa svojom braćom i obično bi ležali na vlažnoj travi zamišljajući kako smo u nekom stripu.


86 Dina Muric


87Dina Muric

Mogla sam satima gledati u krošnju breze i plavo nebo iznad nje.I znam da zvuči sentimentalno ali vijugava kamenita Crnjo tebi bih trebala reći nešto, jer kupali smo se u dubljim virovima sa Sarom.Trebala bih ti reći, ali majka već čeka na ogradi sa zapaljenom cigaretom kao u nekom fi lmu Tarkovskog. Oči su joj uplašene i nestrpljive, htjela bi nam dati ono što nikada nije imala.

Sjećam se, prije deset godina ovom cestom ispod, išle su kolone ljudi, a ja sam pokušavala da na njihovim licima prepoznam očaj o kome su svi govorili.Pronašla sam ga.I kada se vratio mir, rumeni čovjek koji je mom ocu uvijek donosio dobre vijesti, tog jutra imao je široki osmjeh na licu. Kasniš sa osmjehom. Već sam odrasla. Zvuk kapi iz oluka postaje nepodnošljiv. Tu su krv, ljubav i prezir zajedno sa ostalim bolestima odrastanja.Djevojčica sa Obrova je možda ponovo pronašla nadu. Nikada je više neću vidjeti.“Više neće biti rata!”Ali ja sam ipak otišla. Iz ljutnje, straha, ljubavi?

Zvala se Izabela

Sanjala sam o nizu poljubaca koje ću spustiti na njene bokove.Ipak oči su mi bile priljubljene za bučni trg koji se vidi sa prozora,nebom su letjeli šareni zmajevi,a djeca iz gluposti ili greške donešena na svijetnisu marila za krike nervoznih starica koje su stajale na balkonukao izglednjele vrane.

Bend je prestao da svira,na drugom kraju grada Vuk je bio ubijeđen da mislim na njegasmješkajući se sa svojim nakaznim usnama od crne gume.Srednjoškolke sa nabreklim grudima trudile su se da plasiraju iste na jednu od prominentnih pozicija u prostoriji.

Latino-igrač je obavijao svoje gipko tijelo oko izmišljene ženske statuenakon što je proveo noć pored grofi ce (samo nadimak) iz Luxemburga kojoj se prilično dopao njegov nastup.Nikada nijesam trebala napustiti Lausanne, pomislila samjer su ljudi tamo izgledali kao da razumiju slike ljepoteili je to samo bio privid, nevažno.

Gledajući ih sa visine u vrtlogu mesa i muzikete ljubavnike, glupake, ljepotice, anđele i skitnice,uzdahnula sam pred njenim biserom boje nevinosti,njenim poznatim glatkim tijelom sa dugim rukama koje se klate uz neumorni ritam.


88 Dina Muric


89Dina Muric

Kasnije sanjala sam o nizu poljubaca na vlažnim, mekim grudima.Sanjala sam je ljepšu od vječnosti, na obali pod mjesecomi taj san samo u noći kao ovoj, kada mi je bila neophodna pažnjaimao je boju stvarnosti. Subota je

Sunce je otišlo bez upozorenjadok sam pokušavala da ga ucijenim svojim odsustvom.Prevarena sam, nikada mu neću oprostiti.

Ona je na prozoruČeka!Svakog dana je ljepša od onog prethodnog.

Haljina koju je dobila na poklon ima boju kajsije,ukrašena je bijelom čipkom i zlatnim nitima.U takvoj haljini, hod mora biti uspravanruke koje drže svjetlucavu tašnu u kojoj ne može stati knjigamoraju se pokretati usporeno.Svaki pokret mora izazvati strast kod posmatrača.U razgovoru, svaka izrečena glupost, mora biti podržana blagim osmjehom.Inače, ona nije mitsko stvorenje koje bi trebala biti.

Kosa mora biti duga, ništa nalik majčinoj u koju će se uskoro pretvoriti.Uskoro, ali ne sada, ne sada.Sada će ona biti djevojčica koja pobuđuje strast sa svojim svijetlim očimai magičnim osmjehom. Zar ne?

Trg Heroja

ustani, ne zahvaljuj se, to je poklonza sve neprospavane noći

za sva sljedeća jutraza svako buduće

„pitam se gdje je ona i hoće li se ikada vratiti na naš trg“?


94 Dina Muric


95Dina Muric

On koji čeka na Heldenplatzu

Možda bi mi mogla biti od pomoći u pauzama kada ne čekaš na odbjegle neznance u noći.Vidio sam te na Heldenplatzu sa njim, poznato mi je njegovo lice i indigo kosa.Mislio sam da nosi ime anđela, ali anđeo ne može imati ime.Nikada mi nije palo na pamet da ga na onoj mjesečini upitam za ime, pomislih.Vidjeo sam i bol kada je otišao, rasutu kao kiša po tvom licutoliko je bila jaka, da si skoro uživala u njoj.Poznajem je,čekao sam i ja izvjesnu osobu, koja se nije pojavila.Zar ne znas da je Heldenplatz mjesto gdje se sreću oni sa nadom?Kada sam bio dječak, zakopavao sam male kutije u travnjaku trga ignorišući zabranu.Nastavio sam sa tim do zrelih godina,za svako razočarenje po jedna kutija.Tako bih vješto nožem odvojio komad zemlje i ponovo vratio na isto mjestoda je ono nakon toga izgledalo nedirnuto.Možda zbog toga niko nije ni pokušao da ih pronađe i izvadi iz zemlje,niko ne želi da prihvati glas takvih kao što smo mi,onih koji ne postoje.

Pismo zatočenog ljubavnika (nijesam te zaboravila)

Slomili su me, dragasada sanjam bez granice i slobodan sam kao ptica. Ona o kojoj si ti pisala kada smo se prvi put sreli na stanici kao u najvećem kiču sa ekrana.

Ležim na stepeništu na poluboku gledam u svoje tijelo sa odsutnošću koje se bojim.Moje tijelo, tuđe tijelo u blizinimoja kosa, dugapodsjeća na dodir tvoje kose.

Preko puta mene neki mršavi mladić sa krvavim obrazom,oko mu je podliveno u krvida se naslutiti da je bilo nježne zelene boje, kao tvojepodsjeća na sliku bogatstva iz Luvra.

Skoro da ne diše, po neki uzdah koji liči na jecaj.Akustika sobe ga pretvara u potmuli ritam.Različite čarape na nogamajedna je plava sa plavim linijamadruga sportska bijelo žuta sa crvenim zvijezdicama pri vrhu,crveni su i zidovi od krvi.

Usta su suva, žeđ je okrutnija od svakog udarca.Plaši ga nesvjestica, osjeća je u zglobovimazna da se ne može braniti iz nesvjesnog stanja.


96 Dina Muric


97Dina Muric

Gledam u plafoncrna leptirica pokušava ući u svijetlo oko lusterarazmišljam o otome kako bih se sa tobom pozdraviotupi udarac insekta o luster, njegove usne me podsjećaju na tvoje. Popularna novina na klupi u Štrausovom parku

Pokušavam praviti male korake, ne osjećam da nekuda žurim,niti da treba da negdje stignem. Kroz glavu mi prolaze riječi, ponovo te riječikoje simbolišu nepovratni odlazak nečega što sam voljela.

Nešto veliko, sa još većim afi nitetom ka ljubavi približava se.Stojim pored zapuštenog Štrausovog parka.Počinjem kašljati silinom nekoga ko zloupotrebljava nikotin.Ali ovo nije fi zičko stanje, već ono koje je izazvanonepodnošljivom bojom paukovog oka, kakvo imaš ti.No, ovo nije tvoja pjesma.

Razložena novina na klupi, miriše na pivo i ustajalost.Ovlažene fotografi je nasmijanih djevojaka u austrijskoj narodnoj nošnji (dirndl),sa poslužaonicima podignutim u visini ramena koji šalju svjetlost na pjegavo lice. Napunjene korpe mesnim odrescima, bijelim grožđem i crnim hljebom.Uprkos jačini svijetlih boja što zrači iz novina, vid je na kratko postao pomračen.Na strani deset istih novina, propagandistička slika stranog vojnika u pustinji i istočnog dječaka koji mu pruža fl ašu vode.

Sanjam, moram ponovo pobjeći. Na bijelom praznom prostoru u desnom uglu, stih napisan elegatnim rukopisom,blago nakrivljenim u lijevo, glasi:Ti činis da spoznam svoje mane, možda samo da mislim da ih znam.


98 Dina Muric


99Dina Muric

Onda umoriš moj um i moju kičmu, tako da se nikada ne probudim iz noći.Kada svane ćutim, a trebao sam reći, ne znam a trebao sam znati.Osjećam da sam na početku kraja i da ću traku vratiti na start u pokušajuda redifi nišem ludilo, morbidnost i zaostalost,da pogledam u oči danu uprkos slabosti, insomiji, lažii oprostim sebi, a ne njima.

Kako da znam

Možda je ova noć na putu da ostaneja je ne želimjer sam rođena jednog snježnog dana u decembrublizu planine koja podsjeća na opis raja.

Moja odjeća je bijela, kako da živim u tamnici? “Ti vidiš planine i mislis da su nepomičnea one promiču kao sto promiču oblaci”Rekao je on spuštajući lice prema zemlji.

Ponudio mi je vrijeme u zamjenu za zaboravi ogledalo u kome ću se uspjeti smijati.Moje lice biće zauvijek mlado i biću spremna za očikoje nikada neće biti dovoljne.


100 Dina Muric


101Dina Muric

Down day

Ponovo ti zidovi,mali prostor me čini koncentrisanom.Na polici se nalazi bezbroj kozmetičkih preparataza njegu kože lica, očiju i ruku.

Grubo masiram lice u predjelu jagodica,odjednom osjetim krv kako divljački struji iz tijela u glavu.Čujem otkucaje svog srca i stavljam palčeve na sljepočnicezatvarajući oči na trenutak.

Stavljam parfem na obije strane svog vrata,češljam se i poigravam sa svijetlim pramenom.

I ta tuga, bojim se da je jako precijenjenajer um već zna da ga čeka udarac, ogromni talas sivilakoji je zapravo već poplavio obalu, prešao plažusravnio siromašne kolibe i prve kućeali ljudi iz nekog neobijašnjivog razloga i dalje sjede u svojim dnevnim sobama ispred tv ekranaza rad starog sjajnog vremena koje ima zelenu boju.

Zelene niske kuće sa prizemljima koja su naseljena,sa zelenim platnenim roletnama iz socijalističkog vremena.Ljudi dovršavaju posljednje pivo ili prate ishod važne utakmice,gledaju smrt djece na drugom kraju svijeta u isto vrijeme proždirući velike sendviče sa sirom nakon umornog dana na poslu,ne očekujući da im se išta loše ikada može desitiiza sigurnog zida.

Posljednje pismo zatočenog ljubavnika

Sjetio se kada bi ga noć zatekla u beskonačnoj ravnici,izazova preživljavanja pješčanih nameta.Sjetio se kako je magično doživjeti otvaranje zemlje pred očimakao da je neke snažne ruke podižu, dok vjetar govori”zar vam nije dosta“? Možete li izdržati još, a da i dalje ostanete ljudi koji imaju milosti?Koliko je potrebno da osjetite okrutnost gladi, a ne postanete kanibali?

Usne, izgorjele od sunca i krvave.Zar ćes se usuditi da me zaboraviš?Oh, moja svjetlosti,umrla kao i nada za oazom u ovoj pustinji.Krenuću desno ili možda lijevo,neko je rekao da je uvijek bolje odabrati desno.

Tamo neko stoji, krenuću tamo ka tebijer u mojim mislima to si tiiako znam da je tijelo nekog nepoznatog čovjeka.

Postajem kao nesrećni leptir koji uporno pokušava umrijetinatjeravši svoje tijelo da osjeti bol jer je to jedina šansa da ikada osjeti.

Sa druge strane vrata bat čizama vrata se otvaraju, propuštajući vojničke čizmesivi talas ustajale prašine me pokriva.Govorim im kako ću te uvijek voljeti.Niko ne čuje.


102 Dina Muric

Analiza straha

Pitanje je previše usuđujuće, znam.Ali, dozvolite mi da počnem.Bojim se od smrti još od ranog djetinjstva,ali to nije nikakav poseban strah.Od ovog grada i od njegovog nastojanja da me učini samom.Od ljudi koji govore, od onih koji imaju omiljenu boju,od samo-prezira, čitave ove prostorije i onih mrava u radnoj sobi.

Ali anđeo je tvrdio te noći da mi nemamo razloga da se bojimo.Mi sa alternativnom karijerom duhovnih ogoljivača.Mi, koji nemamo stabilne porodične odnose i prijatelje čiji prsti često završe u zdjeli kavijaradok su ostatci predhodnog zalogaja jos uvijek vidljivi na njihovoj izrezbarenoj bradi. Mi koji podržavamo neodgovorno opijanje kreativnom nesrećom,tvrdio je tako samouvjereno da se nemamo čega bojati. Ali ja se ipak ponekada kradom isplačem u mraku.

Majka sam

sa svojim očima u obliku suzakoje su krenule na dug put niz bijelo porculansko lice

sa crvenim usnama koje stegnuto drži u momentima napetostiAdela!

niko ne napušta ovaj grada da ne kupi njeno lice na nekom kičastom predmetu

mora da je to jako posebna stvarbiti Adela


107Dina Muric

Popodnevni san

Izgubila sam djecu.Negdje su u kući ali ne znam gdje.

Naš zadnji susret bio je magičan.Nahranila sam ih bijelom tečnošću,čitala im bajke o dalekim zemljama i apsurdosti Pana.Kada su zaspali,stavila sam ih u mirišljavu lampu zelene boje.Nakon što su njihove malene glave počele odgorijevativazduh je počeo mirisati na bijele ruže.


108 Dina Muric


109Dina Muric

Volim tihe noći na balkonu

Volim šumu u jesen.Podliježem kiču i nesanici,idem sama u operuidem sama!

Ne osjećam se ženom.Ne volim da svoje lice previše izlažem svjetlosti.Živim noćima, dan je prost.

Moje lice je blijedo.Volim da gledam svoje očiu malom ogledalu satimajer u velikom prikazu svi detalji izgledaju lijepo, a posebno boje u zjenici.

Moja percepcija se završava na nebitnim detaljima.Zarad oblaka u obliku usana koji me upravo zovenapustiću ovaj stih zauvijek.

Sanjala sam da sam majka

To se događa često.Sinoć je ležalaispod jedne od onih crvenih uličnih svjetiljkiu bijeloj spavaćici poput nekog duhasa upalim, modrim obrazima.

Kada je otvorila očipomislila sam kako je počela ličiti na moju majkusamo bez one duge crne kose u prestrogoj punđi.Išla je ka meni“ti si majka” govoreći.Njen glas je eho iz podpalublja,cijeli Beč dio je nekog mračnog metalnog potpalublja.Kada se ona pojavi, taj zvuk nije više vjetarveć udar talasa o stranice broda i majka sam.

Moja djevojčica je prišla na prstima,zagrlila me je.Svilena sjajna kosa dodiruje moje rame.“Ne bojim se”, kazala jeveć ličeći na pravu djevojku.Njen struk vitak u odnosu na grudi,pogled miransa nekom dozom smjelosti i spremnosti.


110 Dina Muric


111Dina Muric

Ubrzo, okrenula se od mene polako se udaljavajućikao duh.Sve dok nije otišla u mrakrastvarajući se u odveć hladnom vazduhu. Kada sam vidjela te sićušne oči

Znala sam da neću biti više u stanju da se suočimsa sljedećim što je dolazilo.Zato sam ponavljala par tih presudnih okrutnih riječikoje izgovorene u jednoj rečenicidaju okrutan smisao ovom danu.„Život sada nema svoju svrhu“. Ne šali se sa tim stvarima.

Sigurno neću biti u stanju da se suočim sa….Ne, neću biti u stanju da se suočimu prodavnici, u redu, pred ogledalom u kupatilugovorila sam, intonirajući svaku riječ jednakom jačinom.Ti znaš da neću biti,obratila sam se velikoj porculanskoj lutki crvene kosena polici širokog hodnika mog starinskog stana.Na trenutak me zaprepastila bizarnost tog obraćanja.Pomislila sam stvar ipak ne može biti tako opasna po meneako sam u stanju da vodim polu-realne razgovorei tražim odgovor od neživih bića.Ali ti znaš da neću, nastavila sam.Stop! Mir! Ljudi nikada ne ostaju u tom stanju,bilo kom stanju, jer vrijeme mijenja čovjekato je suština, zar ne?Ali ja neću moći, shodno sadašnjem ludilu mojih pluća,koja će uskoro eksplodirati.Drugi se često žale na bol u srcu


112 Dina Muric


113Dina Muric

za mene su to oduvjek bila pluća.

Šta ako ja nijesam u stanjuda pustim vrijeme da odradi svoj posaoznači li to da ja nijesam majka?

Vidim kako će

U budućnosti ovi momentibiti nostalgična prošlostzbog koje će mi se oči svakog puta napuniti suzamaiako u njoj nema ničeg posebnog.

Neka mlada žena u bijelom ogrtaču,kakav je imala moja majkavodila je dječaka i djevojčicu za rukudugačkom stazom pored reda luksuznih hotelau prvom distriktu.

Djevojčica je plakalajer je željela da bude uzeta u naručjeali mlada žena je hodala umornosa pospanim očima i pognutim ramenima.U svom naručju imala je mjestasamo za jedno.

Razgovori na rubu stvarnosti

pitala sam se gdje sipitala sam na sav glas ponavljajući svoje pitanje

na svakom mjestu gdje je jedna ulica presijeca druguu ovom gradu koji oduzima obasjani dio ljudske duše

pod uslovom da tako nešto postojisjetila sam se kao u snu svih scena iz teatarskih komadakoje sam izmislila za tebe, moram ih izvesti jednog dana

no, i dalje sam se pitala i pitalazaboravljajući da nervoznim slučajnim prolaznicima u metrou

kažem da ne postojiš


119Dina Muric

Jedne noći

Koju drugi nazivaju romantičnom

sa odsutnošću sna

i izgubljenim očima

hodala sam obalom Dunava.

Osjećala sam kako me prati odraz mjeseca u vodi

i odraz močvarnog drveća,

svi uspavani labudovi i priče o vodenoj vili

koja odvlači zanešene mladiće u vodu..

U ponoć, ušla sam u tvoju baštu.

Mirisala je na svježu zemlju,

na hladnoću svega što okružuje ovaj grad

i na sve noći koje govore o žudnji i tišini.

Ti si pokušavao da shvatiš zašto listovi tvog limunovog drveta

odjednom imaju miris mraka,

taj miris svega što želim da zaboravim i znam.


120 Dina Muric


121Dina Muric

Gledali smo u dvorišta obavijena jutarnjom maglom

Kao da je boljela tjeskoba ovog dana.“Čovjek je njegova riječ”, rekao je neko u mraku.Nijesam mogla prepoznati glas,ali dah na ramenu dolazio je od stvorenja nalik vuku.Bio je hladan kao noć, kao onog dana kada suze nisu dolazile na očijer potiču iz nekog dubokog mjesta, gdje se susreću snovi sa realnošću.

Sve je nestalo kao u snu u momentu kada smo došli do te malene kućeosvijetljene raznobojnim svjetiljkama.

Hladna sjenka me je podsjetila na žuti ispucali prag,na snove koji su nas doveli u dane tišine i užasa.Kao nebo u zoru, njegova sjenka je blještala poput svjetiljkedržao je nečije ruke u svojimai kasnije te ruke više nisu pokušavale da postojepale su na zemlju kao pogođena ptica,umrle su nakon dodira Anđela.

Prišla sam prozoru

Oslonila sam čelo na hladno staklo.Kapi vode su prosule hladnoću na lice,moj dah je zamaglio staklo, pa sam ga poljubilada bih kroz mali prozor od usana postigla neku vidljivost ulice.

Sve je tiho i napušteno, polu-izblijedeli plakati, izlozi.Preko puta mog stana u starinskoj zgradi koja je sada bolnica počela su se paliti večernja svijetla.Na zadnjem spratu u lijevoj sobiljekar razgovara sa punačkom ženom u kolicimapokazuje mu ranu na svom bijelom koljenu koje se ustručava da dodirne.Odjednom ton koji je za mene nestao nakon fatalnog poziva sa ulice one noći.Počinje se vraćati u vidu tananog zujanja u ušnoj školjci.Sasvim glasno čujem onaj isti plač djeteta sa ulicekoji ponovo ima strašan prizvuk očaja.A ti….ti i dalje nećeš moći da ga čuješ.


122 Dina Muric


123Dina Muric

Iza tamo, stajala je ranjena zvijer

U odrazu njegovog okau veni nemira na umornom čeluah, priznajem, u ničemusamo je želio razgovarati sa nekim.

Ćutim o svemu, kao da sam ponovo dijete.Zašto bi neko uopšte sa ovakvom pretenzijom pričao o traženju sreće?Ali strah?Još uvijek mi je u glavi odzvanjalo, “uplašio sam se”,kao da je govorio kroz usne srednjo-vjekovnog sveštenika.

Jedini realni strah je onaj od predvidivosti.Zamisli isti dan, isti opšti način govora,rad, malo mašte, opsednutost sopstvenim tijelom.Noć provedena u nekom pabu za šankomkako neko može pisati poeziju u takvom okruženju?

Rekla sam mu da je poezija egoistična psihoanaliza u stihu.Složio se, mada je dugo govorio o potrazi srećeali sam ipak bila impresionirana onim stihom pod mostomiako ga nijesam razumjela.

Šta je to za čime tragašonda kada stojiš mamuran na Karlovom trgu u potrazi za primamljivim slikama građevinakoje će ukrasiti tvoju kolekciju slika?

Kada se izlažeš opasnosti pri obilaženju uskih ulica poslije ponoći.Zašto? Zašto to činiš? Radi ljepote?„Radi ljubavi, koja nikada nije dovoljna“, odgovorio je.


124 Dina Muric


125Dina Muric

Sestra

Bojim ga se, pauk je nečujan i tuđ.Sjećam se, bilo je to u porodičnoj kući u Đenoviljetnja noć je prizvala insekte u našu sobunemir…oči ispod pokrivača širom otvorene, svaki šum je mučenje.Dok sam spavala uzverao se uz moju nogu, preko tijela do grudi.

Đana je bila budnavidjevši paukazgrabila je svoj pokrivač i prešla u majčinu sobu u kojoj je provela ostatak noći.

Kada je svanuloispričala mi je o insektu koji je proveo noć na mom tjelu i licui o tome da je naša prva noć bila strašna,posebno jer sam ja bila nesvjesna, a on tih i okrutan.

Ljubav je slijepa! Ne boji se, reci to.„Nikada neću zaboraviti divno ljeto u Đenovi“.

Jutarnji Betoven

Nagli povjetarac u mojoj ustajaloj sobi. Nakon toga svaki novi trenutak prihvaćen je kao prvi nakon nule.

Uvijek sam zamišljala da stvari imaju svoj kraj i početaki da je putanja njihovog dolaska i odlaska vidljiva i opisiva, kao što je istorija prvih cipela, pantalona i svečane odjeće u djetinjstvu.Često ih pominjemo ili imamo kao slike u glavi kada pravimo nostalgične referense o prošlosti,ali to je i kraj njihove funkcije. Ponavljam se ovakvim stihom, znam.Tako sam znala da upropastim i naše najljepše šetnje.Ipak, nadam se oprostićeš.

Slika je prljava. Greška! Ta jadna djevojčica na slici je u prljavoj haljini.Nikada nije ni sanjala da će njen život jednoga dana dobiti tako ustaljen ritam.Prvo zvono budilnika, šest sati, buđenje.Komšija već uveliko izgovara svoju prvu molitvu u nadi da će biti obasjanljubavlju a ne srdžbom Svevišnjeg.Drugo zvono budilnika, osam sati, ustajanje.Poteškoća usljed prvog susreta sa ogledalom, razočaranost svime, osim možda očima.

Drugo lice me zamara!Moja nostalgija za nevinošću bojim se, koja je objektivna i metaforična.


126 Dina Muric


127Dina Muric

Čudno, ovaj odraz ne prepoznajem, kao da oči protestvuju protiv realnosti,pa bi htjele da budu bliže centru lica, ne bi li se zaštitile od banalnosti dana. Kroz tanke zidove iz stana iznad, neizostavno se čuje klavir riđokose studentkinje muzike, koja počinje dan sa Betovenovom Devetom.Nakon toga zagrijavanje glasnih žica uz neugodne tonove koji počinju nisko, a zatim se podižu visoko, a aa aaa aaaa aaaaa, u vrtoglavo brzom ritmu koji se ponavlja.

Iako me često raznježi, njena verzija Devete se u ustaljenosti pretvara u hipnozu,pa već znam kada mi može prijati, a kada će me odvesti tamo gdje se bojim otići.

Snovi

Oni se vraćaju nekoliko puta u toku noćidonoseći nepoznata lica koja sam izgradila u podsvijesti,porodice koje uživaju u pikniku na popodnevnom suncu.

Društveni zakoni koji su diskutabilni na javi, u snovima uživaju puni legitimitet.Ni jedna riječ, prohibicija, čak ni ono “dok nas smrt ne razdvoji”, nema više značaj.Sanjala sam grad mladosti, brzine i vedrog neba,čak je i imao ime, koje se je mijenjalo iz noći u noć.

Primjećujem kako je Beč mali u snovima,ulice su uže a getoi svjetliji.Često provodim vrijeme na nekoj od voznih stanica,svesna da je mnogo ljudi bilo proganjano snovima u ovom alpskom raju uključujući Kafku i Klimta.

U stanu preko puta, pred prozorom na dnevnoj svjetlosti stoji Adelaponovo ljubi moje čelo bacajući me u očaj iz kog ću izaći drugačija.Nagovještava kako nikada ne planira da me napustii polako se budim.


128 Dina Muric


129Dina Muric

Grad na obali Lima

Posvetila sam se kolekciji svoje noćne fotografi jezbog čega sam potrošila zadnji šiling u džepu na novu kameru, set fi ltera i fi lm.Provodila sam poslije-ponoćne sate na ulicamahodajući zapuštenim stranačkim četvrtima sa desne strane auto pojasa.Za svaku fotografi jučekala sam onaj momenat susreta sa crvenom svjetlošću koja čini da se linija neke zgrade, izloga i stepeništa stopi sa svim ostalim linijama u prostoru.

Tražila sam one poznate scene iz djetinjstva kada nam sve zgrade izgledaju visokim, iako najveća ne prelazi četrdeset metara.Možda sam samo ponovo tražila djetinjstvoneprocjenjivi univerzum mjesta u gradu bijelog cvijećaneupotrebljivih plastičnih stvari, lutaka kojima nedostaje noga, ruka ili okorupa u školskom igralištu u koje je dječak po imenu Viktor zakopavao svoje male sitniceda ih nikada više ne pronađe.

I evo sada, zarobljena betonskim pejzažomza nekog to je možda nostalgija, ali istina je da ja samotražim tu posebnu boju neba, kada sunce postaje toplijedok pravi dijamant od sivih očiju psa zadrijemalog na gomili pijeska.

U klupku prljave odjeće

Koja se danima gomilala u uglu, pronašla sam komad papira.Potisnula sam momenat kako je dospio tu,čije ruke su mi ga uručile, i da li su sunčevi zraci u tom momentu padali na lice ili ramenaosobe koja ga je spustila na dlan?Da li je sunce imalo značajnu ulogu u pravljenju slike kojoj si pripadaooblikujući štit od svjetlosti između dva pogledaili je bilo indiferentno na moju zbunjenost, tvoju nestrpljivostpritisak da donesem odluku ostanka ili odlaska?Događaj tvog okreta i momenat kada je komad papira sa tankim sivim linijama dotakao moj dlannapravili su još jednu sliku,nijesam znala kako da je nazovem.Obično dam naziv svojim fografi jama u trenutku kada nastanu.Ali ta slika njega koji nikada ne govori, dok prašina ostavlja zvuke na ispucaloj kožikako je nazvati,kraj?


130 Dina Muric


131Dina Muric

Zašto?

Vratile su se riječi koje je izgovorila na ulici, “zivjeću”!

Možda se cijela stvar odnosila na nešto drugo,

možda je to bio njen uobičajeni način govora,

možda je oštrina vjetra prigušila jasnoću njenih riječi

čineći me nesposobnom da razumijem njihovo pravo značenje.

Možda su to samo bili otkucaji neke polu-trule nade koja je opsijedala moje nezrelo srce.

Sjetila sam se da mi je neko ranije već jednom postavio pitanje „zašto“

i da nijesam znala šta da odgovorim.

Volim noć i crvenu ulicu, volim njene oči i kada kosa padne na njeno lice,

volim njegov hod i naprijed pognuta ramena.

Sjetila sam se onog predivnog zalaska sunca na kamenoj obali dunavskog kanala

kada sam srela anđele i htjela da kažem

“zbog ljepote”!

Indiferencija

Okrećem jedan od posljednjih listovakoji bi trebali reći makar dio onoga što moram.Izdaću sebe i priznati kako pjesnici vole da zloupotrebljavaju jesen,ja ću tvrditi da sam drugačijai nikada više neću pitati „zašto“?

Sjećas se sigurno, tog dana na ulici, valjda je bilo proljećežena je kazala:“Bitte geben sie mir etwas zum essen junger Man”?Tada si bio mlad i žurio sii oštri vjetar na licu te je kušao ništavilom.

Nijesam te dugo vidjela, tog dana si slučajno prolazio zauzet tuđim očima.Plakao si,govoreći da i dalje nemaš potrebu za tuđim osmjehomosim naravno za tim jednim, koji i onako nema milosti.

Plava stanica (mjesto za rastanak)

cijeli vazduh je ispunjen tužnim životom pticai premda slomljene u strahu od konstantne nepoželjnosti

one govore o tome šta su vidjele u dalekim zemljama koje nemaju ništa zajedničko sa ovim ovdje


137Dina Muric

Povratak

Nemam kuda, pa ću tamo gdje drugim pjesnicima ne lete ptice.Utonuću u hloroformni san i zaboraviti na otkucaje sata, srcaiako za devet dana treba da napustim Beč.

Nekada sam se nadala gracioznosti u tom događaju.Biće sunčan dan i jato crvenookih golubova nadleteće Štefanovom crkvomdok će sa neba padati plastične mocart-kuglena svo iznenađenje radosnih turista.

Ali ništa od ovoga nije se dogodilo.Vidjela sam kišu na prozorskim staklima,ljubav koja se pretvorila u dosadnu potrebu za zaboravomnestajanje dana i sunca.

Sinoć sam sanjala da je on zapravo stajao na gradskoj bini toga dana čitajuci svoj esej drhtavim glasom u Argentinierstraße 40apoput Don Kihota sa dječijim licem.Divio se ljepoti grada i insektima koji ga nadlijećunikada ne gledajući u vulgarnu masu koja mu želi oduzeti borbu sa vetrenjačom.Kao da je želio da obijasni sebe, ali sve što je uspio bilo je da ga nikada ne zaboravim.

Nemam kuda i zato idem tamo odakle sam pobjegla.Idem sebi, previše je reći nadi jer smo je već davno oskrnavili, ne razumijevši te otkucaje.Možda u susret vozovima, prošlosti, nepodnošljivim uličnim kricimakojima ću dodijeliti profetsko značenjeničemu ili njemu.


138 Dina Muric


139Dina Muric

Nakon razgovora sa skitnicom

Pokušala sam utopiti svoj strah u mračnom baru na Schwedenplatzu. Nikada nijesam ranije ulazila na takva mjesta i imala sam osjećaj da me svi čudno promatraju.

Zašto sam ikada srela jednog od kobnih Seraphima,zašto sam morala da mu vjerujem?U knjizi koju je ona napisala¸ pročitala sam stih: „Preživjeti onesposobljenost voljenja., pobijediti užas“. Kao da sam po prvi put shvatila šta je mislila i vidjela sam je kako izgovara te riječikako se smije, pri čemu se jame stvaraju u njenim obrazima. Sve je na jednom postalo jasno.Umotala sam svoje tijelo u vojničko ćebe, kuća je postala tako hladna.Na televiziji se vrtela udarna vijest o smrti i rađanju, “to je čudo”!Ime djevojke koja je doživjela prvo, bilo je Layla.

Već nekoliko dana

Pokušavam da napravim fotografi je ljudi,umor počinje da obuzima moje tijelo.Umjesto povjetarca osjećam težinu vazduha u kosičitam knjigu gdje jedan od stihova sadrži u sebi krajali kako ne vidjeti njihova lica još jednom,kako ih proglasiti sporednim?Ta usamljena lica sa borama i oskrnavljenim tenom.

Prije nego što je dopustila da napravim njenu fotografi ju, žena po imenu Kristina se je ogrnula zavjesom koju je prethodno strgla sa svog prozora.Njene opuštene grudi se naziru ispod prozirnog materijala.Zagrlila je svoju mačku i rekla da je očekivala nekog drugog.

Potom mi je postavljala pitanja u vezi stvorenja koje liči na vukakoje me je umalo usmrtilo pričama iz svoje mračne prošlosti jedne večeri.Naime, dok je bježao iz kaveza, zadobio je teške povrede na prednjim šapamakoje mu i danas pričinjavaju užasne bolove.

Rekla mi je kako je vuk otac njene djeceobavijajući svoje nakićene ruke oko mog vrata.Privila se uz mene, govoreći da joj je uvijek hladno bez obzira na godišnje doba.„Ako bi ste imali vremena da mi pravite društvo bila bih vam tako zahvalna“, dodala je.Napravila sam sliku te očajne obnažene žene u osmom distriktu,na mom zidu je i sada.Mogla je biti moja ljubavnica, majka ili sama jai na trenutak za mene je postala sve to.


140 Dina Muric


141Dina Muric

Kosmos Theater

Prije nego je otišao čovjek sa šeširommi je prinio ručni sat svoje ruke pred licetako blizu da sam mogla osjetiti njegov prejaki parfem.„Dobro je što vrijeme leti, ono će najbolje pokazati ko je imao pravo“,reče prije nego je ustao, izvijajući se kroz uske redove teatra.

Ja i dalje pravim svoje fotografi je,zumiram preneraženo lice djevojkezatim lica iz publike koja uznemireno govore da siđe sa bine sigurni u opravdanost svog bijesa.Završila sam sa desetom slikompolu-zamračenog stepeništa i teških izrezbarenih vrata.Podsjećaju na vrata muzeja u koji me je majka često vodila kao dijete.Čovjek mi je rekao da ću izgubiti život u jednoj od slika (ali neću o tome).

Hodam kaldrmom sedmog distrikta,činim ljubavnike ispred sebe nervoznim.Stojim pred prodavnicom zaostavština iz stanova preminulihružičasti set šolja za kafui sitne fi gurice mitskih stvorenja koja imaju čudne biserne oči.Pokušavam da ugledam anđela među njima, ali nema ganikada ga nije ni bilo.Sve te sitnice samo pomažu ljudima da učine svoju zabludupodnošljivom.Zvijer koja liči na vuka je imala pravo.

Novi prozori i gospodin Schottenfeld

Moj novi zadatak me je odveo u mračne napuštene sokake i ulicekoji za druge ljude ne znače ništa, a za Adelu su bile djelovi mozaika od kog je njen kreator sapleo čitav jedan svijet sastavljen od sasjeklih stabalaprašnjavih klupa, urednih napuštenih igrališta,osvijetljenih prizemnih prozora u sivim zgradama u kojima prebivaju ostarjeli samci.Ponekada bih stajala pred oknom niskih prozora i posmatrala strogo uređeni prostor koji je odisao smrću koju niko ne želi priznati onakvom kakava jeste.

TV aparat u centru sobe, dosadni video spotovi i vijesti sa slikama smrti iz aktuelnog rata na Balkanu.Kao da bih na kratko ušla u njihov mali usamljeni svijet bez najave, bez poziva.Ti starinski opremljeni stanovi su me upoznavali sa potpuno drugačijim konceptom vremena, onog koje nije relevantno.Vaza na stolu je vjerovatno svadbeni pokloniako je jedan bračni par već davno pronašao svoj mir na bečkom groblju.Slika na zidu je portret koji treba da ovjekoveči nešto što nikada nije ni postojalokao što nikada nije ni postojao koncept mira u ljudskoj duši.I kao da sam vodila razgovore sa stanovnicima zgrada kroz zidove, tačnije savijajući i poričući ih.U mom prvom pokušaju da napravim sliku, objekat pažnje, tačnije čovjek kog sam htjela uslikati, rekao mi je:„Previše tuge za jedan dan, zašto to priređuješ sebi, kada znaš da ipak na kraju moraš odrasti“?Nijesam mu ništa odgovorila, ali me je to što je rekao pratilo nekoliko danasve dok nijesam shvatila da ja to zaista nijesam željela, odrasti.


142 Dina Muric


143Dina Muric

Samo sam htjela da pronađem trenutak Anđela, Adele i sebe u svim licima koja me okružujui dok traje da mislim kako je iskren, mada se nikada više nakon toga ne ponovio.

Anđeo protiv Vuka

Stari rock’n’roller pjevao je “ljudi nisu dobri”,ah, kakva besmislica.Ja sam danima, mjesecima gledala u zvijer koju je svijet zaboraviokoja ne umije čitati, ni pisati, već samo zavijati u vapaju užasa.

U proljeće (kako simbolično), nakon mračne zimeu kojoj sam vidjela lisicu u centru Bečadok je užasni stari Vuk (koji se pretvarao da je mlad oponašajućičovjeka, što mu ni malo nije dolikovalo)pokušavao da svijet zauvijek preokupira svojim ništavilom.Dakle u proljeće anđeo...ne, već više njih pojavili su se u parkusa svojim uspavanim očima i Mocartovim odijelom i to je bilo dovoljno za život.

Borbe nije ni bilo, jer Vuk nikada nije pripadao među ljudima.Njegova sudbina je da bude prašina koju će u proljećesvako otresti sa svog kaputa (jako tragično).Ali to nije sve. Pravi užas dolazi iz činjenice da Vuk ne razumijezašto je prezren, dok se zauvijek nada da niko neće vidjeti.Oni “tuđi” ili “svoji”, čopor ili vrsta srna kojoj se naš Vuk oduvijek divio,to divljenje ga je često dovodilo do želje da je usmrti.

“I dalje si tu, u svojoj mračnoj jazbini, vrijeme je da ideš”, kaže Anđeo.“Niko ne vidi, niko ne vidi”, drhtavo izgovara naša zvijer sa licem okrenutim prema prljavoj zemlji,dok plače zarobljen svojim manama u zarđaloj žici,vječno gonjen istinom o svojoj beznačajnosti.


144 Dina Muric


145Dina Muric

Simurg

Sitna kiša je ponovo počela padatioslobađajući me od svih misli i dajući mi neki surealni spokoj.Kada bih trebala umrijeti, mislila sam da bi ovaj trenutak mogao biti taj.Isturila sam glavu kroz prozorkapljice kiše su mi kvasile čelo, kosu i oči.Još koji trenutak i zaspala bih u tom predivnom osjećaju u kom sam vidjela pticu nade.Ne znam odkuda se stvorila, ali uzletjela je sa blatnjavog tlapomalo sramežljivo u početku a onda praveći krupne, snažne zamahe krilima od zlata.

Poslala je dašak vjetra ka meni, koji me je vratio u život.Možda jer me je podsjećala na odbjeglog anđela,možda jer sam sa sedamnaest pisala o susretu sa lastomimala sam tu užasnu potrebu da vjerujem u njene pozitivne intencije.Ali ptica je bila tužna, uplašenajoš uvijek leteći u susret velikom svijetu koji se pretvara da je voli.

Najednom nostalgija (pozdrav Prustu)

Zidovi sa starinskim cvijetnim dizajnom tapeta,mogla sam zamisliti kako bi bilo sanjati u toj sobi sa uskim krevetomi crtežom Štefansdoma na zidu.Nahranila sam se još jednom kapima kiše što udaraju o oluk i pokličima djece sa ulice.Nebo je još jednom postalo zaraženo mrakom, počela sam sanjati.Ovaj san nije bio nimalo nalik realnosti.Vidjela sam baštu i malenu kuću sa crvenim krovom okruženu zaraslom travom.Svuda se osjećao miris svježeg cvijeća,bolna nada da sam došla tamo gdje sam oduvjek željela bitiupravo tu, na brdo opkoljeno latinskim grobovima. Nešto me je pozvalo ka dnu, snažna ruka koja ne poznaje milost.Na travi u polu-snu, sva vremena djetinjstva pomiješala su se sa nejasnim događanjima iz nekog drugog svijeta koji mi je bio nepoznat.Otac je otišao u ponoć, vodeći brata za ruku,cijela kuća iza njega je gorela i ja sam u požaru izgubila život.Prvo se je zapalila moja kosa,mogla sam osjetiti njen miris dok je nestajala.Oko lustera su i dalje obigravale uznemirene leptirice, veliki egzemplari sa sivim krilima.Nijesam nikada pretpostavljala da bi osjećaj smrti mogao biti ovako miranskoro spiritualan, iako ne vidim nikakav tunel.Možda jer gubim krv i moj mozak ne uspjeva da registruje bol.Možda sam sama na svijetu i to saznanje me čini spokojnom.Gledanje svog beživotnog tijela nije ugodan prizor.Moja koža je previše blijeda i sada je stajala izložena plamtećoj buktinjikoja će je zauvijek uništiti.


146 Dina Muric


147Dina Muric

To je valjda kraj?Sve fotografi je su izgorjele, manuskript moje prve poezijei ljubavna pisma mojih roditelja.Prije nego sam mogla pročitati „kada se vratiš, niko nas neće rastaviti“,ispisano crnim drhtavim mastilom.

Ponovo nećeš biti u stanju da izgovoriš

Preslatka je bol neizvjesnog čekanja.Time od mene praviš nešto posebnoa zapravo tako sam obična.Nepokretljivost, životna tačkabojim se da stanem kao Corto Malteze.Sve dok ne dođem do Cimetiere du Montparnassegdje žive svi naši heroji i postanem dio jesenje zemlje.

Ulice su se već odavno pretvorile u njihove saveznikei ti si tako tiho, od nevinog dječaka pretvoren u jednog od njih.Razmišljam kako ne poznaješ obalu Lima, klovna u praškom cirkusui popodnevnu dosadu uz zujanje koje dopire sa tv ekrana.To ti ne opraštam jer....jer sam i ja valjda jedna od njihi mi smo jedno,mi smo ta tačka nemoći od koje strepimo,koju ljubimo, jer ne znamo drugačijedok se udaljavamo glinenim koracimau zagrljaj vječnom čekanju. Ti prema obali, ja prema vatri.


148 Dina Muric


149Dina Muric

Hotel (kultura ćutanja)

Kao da odavno nemam daha i vazduh koji dolazi do mojih pluća ima miris trulog jesenjeg lišća.Studiram uznemirena lica koja stoje oko menenaslažući ih kao kolekcionarske markice u različite fi oke.Neka sa tužnom maskom, bezizrazna i sama, a neka gola,izložena očima koje posmatraju sve sa magične visine.

Moje lice gori, iako ne osjećam noge od hlanoće.Sjedim leđima okrenuta ka vratima hotela u kome iako je rano proljeće, vlada okrutna zima.

Vani se čuje neumorna kiša i grmljavina, dok mi dijelimo posljednje gutljaje čajakoji se odnekuda našao na stolu.Izgleda da će čaj i par ustajalih krekera biti čitava gozba za večeras.Iz ugla dolazi tiha muzika, ekscentrični zvuci koji podsjećaju na djetinjstvo.Niko ne pokušava da pogleda osobu preko puta sebe ili započne razgovor.Kao da su svi izgubljeni u nekoj samo-nametnutoj meditaciji.

Čudne plave fl eke na zidovima,modrice iz besanih noći nekih prošlih vremena nasilja i očaja.Odakle su došle? Zasto je nekoliko osoba stajalo satima ispred zida, gledajući u njih neumorno. „Pronašao sam devetu, ovdje u pukotini“, reče neko.Čekanje traje već dva dana i četiri sata,okružena sam drvenim prostim namještajem. Ljudi sjede u parovima, grupama od po četvoro.U uglu tv aparat sa šuštećim ekranom, niko ne mari da ga isključi.

Jer uskoro se treba pojaviti on na vratima sa novim vijestima.Iza njega ići će ostali anđeli sa svojim umornim, prozirnim očima, kao u blizanaca. Reći će nam šta se dešava i šta će se desiti sa nama.Do tada, ćutaćemo zarobljeni u odumirućoj atmosferi starog predgradskog hotela zauvijek odvojeni od svijeta nepremostivim rastinjem.


150 Dina Muric


151Dina Muric

Vazduh je počeo mirisati na zimu

U voz je ušao on.Stanica Beograd, umorni ljudi koji ne znaju za sebe.Razmišljam kako bi bilo lijepo kada bi žena na stanici zapravo mahala meni, a ne mladiću koji sjedi pored u ispranom džinsu i sivim vojničkim čizmama.

Odlazim daleko, ne vraćam se više.Ja sam dječak o kome je pjevala jednom, koji vjeruje da je postao Ahil ili Aleksandar.Ja sam onaj koji je bio slomljen, jer jer njen izbor pao na crnokosog sa širokim plećima.

Šta je sa mojim licem? Pitao sam je: “Ana, kakvo lice to ja posjedujem”? Kazala je: “Posjeduješ lijepo lice”.Tvoje jagodične kosti su centrirane visoko, tvoje oči su izgubljene u pokušaju da dosegnu mjestona kome se sureću nebo i more. Tvoja kosa je duga i sjajna. Tvoje ruke su, tvoje ruke su izrezbarene ožiljcima. Šta još više možeš da poželiš od toga? Tebe, pomislio sam. Zaista ništa, rekao sam.

Noć je ponovo tu, onakva kakve se ti bojiš.Puhali smo u ruke, bilo je hladno.Nije me poljubila, čak ni u obraz.Oduvijek je pružala ruku kada se sretala sa mnom, kao da se bojala moje blizine.Provincijski dječaci obično imaju dug život pred sobom, možda će na toj stanici uskoro stajati neko drugi sa jednako mračnim očima.Voz je krenuo niz plodnu dolinu, daleko, sve dalje od uspavane zemlje koju sam ostavila uobičajenim patriotskim zvijerima.

Ležim na crvenom patosu

Tepih kakav je imala moja majka.Adame, gdje si sada?Još uvijek sam u vozu, kreće se ka zapadu.Sve ovo boli, boli kao što rane bole pjesnika, daleko nakon što je rat prošao.Ana, zašto? Zašto si me donijela na ovaj svijet putujućih vozova? Ali, ali..ja nisam. Bojim se da jesi. I sada putujem ka ubogoj zvijeri koja živi u drvenom zamku, koji nadgleda prljavi grad. Sada si me rastužio.Papir postaje siv, kao i vazduh u tom gradu. Ne, ne idi. Izvini, samo mi se ne sviđa početak ove priče, mračan je. Moram. Ne idi, molim te. Usamljen sam, pričajmo o nečemu. O čemu bi želio da razgovaramo? O tebi. O meni? Nema se reći ništa, postojim već duže u ovom stanju. Umorna sam, ovo bolovi nikada neće otići. Vuk se i dalje smije iza žice sa svojim užasnim usnama od crne gume. Ne govorimo više o meni. Jesi li odlučio gdje ideš, koju stanicu čekaš?Ne, nisam još uvijek. Vjerovatno ću čekati da naiđe stanica sa koje maše ona. Tako je i bolje.A ti, šta će biti sa tobom?

Zima je, ponovo ću se vratiti stihovima.


152 Dina Muric


153Dina Muric

Epilog

Već danima, godinama, idem ovim ulicama,na trgovima pronalazim odbjegle anđele,pričamo i kasnije nadam se još jednom.

Sada je ovo moja vrsta i u strahu da je ne izgubim uzvikujem:“Hoćeš li me se sjećati,hoćeš li se sjećati ovog mjeseca”?

Ćutiš, tvoja koža je postala plava.Predajem ti fotografi jena kojima se ne nalazi ništaosim ulica u noći pod crvenim svjetlom i građevinadavno usnulih u poslije-ponoćnom času.Ništa, osim tih ulica koje su učinile da nestanemi nikada se više ne vratim.

Tješiš me kao dijete, riječima “sve će biti ok”.Približavamo se plavoj stanicigdje se pretvaram da počinje novi dani da ti uskoro, pred Belaria Kinompospanom i izgubljenomzauvijek neću reći zbogom.

ANÐELI SU PONOVO U MODI

Iako se današnji svijet pomirio sa nevidljivošću poezije, ona i dalje zadržava ekskluzivno pravo na ona najdelikatnija jezička i duhovna traganja. U dovijanju da se odbrani nešto što je ubrzanoj stvarnosti sve manje potrebno, pjesnici ponekad bizarnim a ponekad isuviše jeftinim načinima pokušavaju napraviti neki procep u zidu stvorenom između njih i života. Sve je manje onih koji su spremni da se upuste u pisanje poezije bez razmišljanja o njenoj komunikaciji sa instant očekivanjima današnjice. Pjesnikinja Dina Murić, ovogodišnji laureat Ratkovićeve nagrade za mlade pjesnike, pripada tom sve rjeđem soju odvažnih pjesnika čija poezija ne dopušta nizak nivo čitalačkog angažmana. Zbog toga se može reći da zbirka Slike koje su ubile mit traži onaj čitalački senzibilitet sposoban da pored emotivnog doživljaja dá i perceptivni doprinos u kreaciji pjesme, onako kako je Žerar Ženet tražio da se istovremeno pisanje čita i čitanje piše. Dina Murić je pjesnikinja čiji poetski koncept izdašno nudi takvu mogućnost, a u pjesmi Uputstvo za upotrebu poigrava se upravo sa uputstvom za čitanje svoje poezije. Ulaskom u pjesmu čitaoca čeka neka vrsta noir igra između pjesničkog subjekta, koji se prijavljuje odmah na vratima pjesme, i čitaoca koji je prozvan na kraju strofe. Ovi stihovi mogu se tretirati kao tipičan uzorak Dininog pjesničkog postupka, najčešće izvedenog stalnom promjenom odnosa


154 Dina Muric


155Dina Muric

između konkretnog i apstraktnog. Od naziva pjesme, preko početnog „Ja“, do pozicioniranja posmatrača/čitaoca vrši se redukcija standardnih poetskih posredovanja, kako metonimijskih tako i simboličkih. Taj gotovo geometrijski okvir za pjesnikinju je prostor upisivanja njene upitanosti, mimikriranja sopstvene pojavnost, mistifi kovanja svog glasa. U pomenutoj pjesmi ispitivanje se odvija između tijela i teksta, čime se Dina Murić predstavlja kao neko ko u pjesničku avanturu ulazi veoma opskrbljena teorijskim i diskurzivnim zalihma. Kada mlada pjesnikinja započne svoje pjevanje iskazom „Ja nijesam poetesa, nijesam mlada i nijesam žena“ jasno je da ima namjeru koliko da remeti čitalački horizont očekivanja toliko, možda još više, da na tom horizontu nastupi sa strategijom koja će se bazirati na mistifi kaciji, travestiji i igri.Pored obrta i ralativizacija na relaciji pjesnički subjekat – predmet pjevanja, u ovoj poeziji se kao prisutniji motiv pojavljuje i revidiranje samog statusa predmeta pjevanja. U pjesmi Prije Anđela pjesnikinja će kroz svoj doživljaj koji je izazavalo uginuće drage joj biljke reaktuelizovati jednu od najčešćih pjesničkih dilema - šta sve poezija može biti. Naime, u pomenutoj pjesmi do kraja pratimo ravno, skoro dokumentarno, ispisivanje ovog doživljaja, a u završnici pjesnikinja kaže: „Mora da je teško ne gledati na ove riječi kao na metaforu za nešto veličanstveno i uzvišeno“ zatvarajući pjesmu veoma intrigantnim iskazom: „ . . . i vjeruj one to zasta nisu“. Davanjem poetskog legitimiteta skoro dokumentarnom registrovanju o stanju biljke, krajnje uobičajenom načinu na koji je ona došla u pesnikinjin dom („Palmu sam kupila u Westbanhofu u prodavnici cvijeća narandžaste boje, prije tri godine“), aktiviraju se veoma provokativna metapoetska pitanja. Dina Murić često poseže za jednostavnim, čak kolokvijalnim iskazom, za naracijom bez

intrige svejsno lišavajući svoj izraz emfatičnosti i patosa. Na taj način njena poezija veoma intimistički korespondira sa čitaocem, uvlačeći ga pre u atmosferu i neobične obrte no što pretenduje da isprobava čitaočeve interpretativne kapacitete. Pjesnikinja ne biježi ni od izraubovane semantike, ukazujući na nove značenjske mogućnosti „starog materijala“. Malo bi se ko danas usudio da u svojoj poeziji dopusti toliko prisustvo anđela. No, anđeli Dine Murić ne dolaze iz neke eterične transcedencije niti su posrnuli, oni ponajviše liče na neke zaboravljene saputnike koje više ne primjećuje ubrzani svijet. U potpuno nedramatičnoj atmosferi i jezikom lišenim svake visokoparnosti, anđeo u pjesmi indikativnog naslova Početak (kasno je), koji sjedi na vlažnoj klupi u parku i podiže krganu kaputa jer mu je hladno, najavljuje svoje odustajanje od svijeta: „rekao je kako je tu samo zbog vazduha i nema mi reći ništa posebno / Rekao je kako želi otići, napustiti ovaj grad zauvijek“. Još jednom je perspektiva izokrenuta, fokus nije na obezdušenom svijetu već na onome što duhovnost podupire, što mnogo efektnije ukazuje da smo se primakli tački u kojoj će ono spasonosno odustati od nas, registrujući još dramatičniju činjenicu da to mi više ni ne primećujemo. Na tom ukletom mjestu čekaju nas stihovi iz pjesme Nakon susreta sa Anđelom koji određuju poetesin zadatak: „tamo su stajali zapisis u vidu stihova kao „došlo je vrijeme za kraj“. / I o kraju ulica, drveća i snova, samo o tome ću od sada pjevati.“. I izistinski, Dina Murić često pjeva o kraju, ali o onom kraju koji možemo defi nisati tragajući za dubljim značenjem semantičkih odrednica u citiranim stihovima. Ulice i grad, gotovo uvijek Beč u kojem pesnikinja živi, veoma su prisutni u ovoj poeziji. Taj ambijent zaogrnut nekim tamnim sentimentom, reklo bi se domaći teren onome koga opseda tema kraja, idealno je mjesto za susret sa


156 Dina Muric


157Dina Muric

pjesnikinjinim opsesivnim temama – prolaznošću, ljubavlju, traganju za smislom. Kruzingom po bečkim ulicama pjesnikinja prebira po sopstvenim nemirima i dilemama, ne napuštajući postupak neprekidne promjene pozicije pjesničkog subjekta, stalno stvarajući nove odnose kojima želi isprobati što veći broj uglova i zakoračiti na što veći broj staza u svom pjesničkom traganju. Taj Dinin karakter na tragu je onih nimalo suzdržanih pjesničkih početaka nekih velikih pjesnika - ono stanje koje je Valeri kod sebe nazvao stanjem poludjele busole, ili onaj uzvik veoma mlade Cvetajeve: „ja želim sve puteve, odmah“. U pjesma Dan je bio . . . doživljaj grada određuje poziciju između slobodne volje pojedinca i zadatosti njegovog okruženja. Pjesnički subjekat u svojoj ambivalentnosti nalazi utjehu u estetici i simetriji koju grad nudi, njegovim predvidljivim ulicama, bježeći od svojih protivurečnosti, nesmiraja, to jest od smog sebe: „Tog dana shvatila sam da ja nikada ne mogu / pružiti takvu utjehu kao ove ulice.“. Ovakva slika grada u skladu je i sa pjenikinjinim doživljajem ljubavi. Ciklusom Poplava u duši mladog Urliha subjekatsko-objekatske transpozicije dobijaju jedan novi kvalitet, a čitalac biva uvučen u čudne obrte između subjekta i objekta žudnje koji se odvijaju u još čudnijem čas trouglu, čas četvorouglu ženskih likova i muškarca Urliha čija se pozicija takođe mijenja iz objekta u subjekat, kao u pjesmama Urlihova patnja i Urlihov život bez nje. U ovim pjesmama Dina Murić pomjera svoj fokus na jednu iskošeniju poziciju koja joj omogućava da aktivira i psihoanalitičku vizuru na temi ljubavi, žudnji i objekatsko-subjekatskim transpozicijama. Pomenuti ciklus pjesnikinja umnogome strukturira po dramaturškim uzusima – akteri se predstavljaju svojim ispovjestima koje se u završnim pjesmama funkcionalizuju u ispitivanje delikatnih odnosa na relaciji muško –

ženskog poimanja ljubavi. Evidentno je da pjesnikinja fokusira žensku stranu - u tri ženska lika pratimo razlistavanje jednog principa satkanog od sentimentalnog, tragičnog i uzvišenog. Izbor ovih karaktera suprotstavljen je ljubavi koja je izgubila intrigu, a nju Dina Murić najčešće situira u obezličenom svakodnevlju egzistencijalnog kompromisa, kao kada žena u pjesmi Ljubav reloaded govori o „prethodnim ljubavnicima koji su postali uzorni ljudi / sa poslušnim minijaturnim ženama koje se zovu supruge i živahnom djecom.“. Ili, kada dječaka, u pjesmi Dječak, koji je postao čovjek „svaka riječ podsjeća na umrla prijateljstva, / na djevojke koje su odveć majke i žene“. Ova ironijska distanca od priviknutosti na život koji može i ne mora da sadrži emocije, Dinu Murić predstavlja kao pjesnika maksimalističkog odnosa prema ljubavi. Zbog toga, gde god da se u njenim stihovima pomalja ljubav, traži se i izuzetnost: „Ja imam umorne oči, poput sjenke drveta / ali onog pod kojim si plakao a ne svakog drveta.“. Dinina poezija je, između ostalog, i apelativna, a ta vrsta angažmana najbolje se prelama opet kroz temu ljubavi, i to više u njenom odsustvu nego prisustvu. Atmosfera, ambijenti, odnosi, sve u ovoj poeziji svjedoči o zagubljenoj ljubavi. Svo kretanje od Anđela do Vuka, od Lozane do Beča, kretanje kroz brojne ženske i poneki muški lik, jeste jedna velika potraga pjesničkog subjekta za znacima ljubavi. Upravo tako – za znacima, jer Dina Murić ne gradi onu monumentalnu romantičarsku sliku ljubavi, njen pjesnički nerv prije radi po uzusima manje ushićenih a više promišljenih poetika. Zato je u ovoj poeziji mnogo mjesta koje zapljuskuje „ogromni talas sivila“, kao u pjesmi Down day, mjesta koja je ljubav napustila puštajući da se na tom upražnjenom mjestu razlije ravnodušnost i apatija. Pomenuta pjesma počinje i završava se zidovima, u njoj je upravo taj sivi život


158 Dina Muric


159Dina Muric

omeđen i predstavljen kao sigurno utočište sivih ljudi, onih koji jedu sendvič i gledaju pogibiju djece na ekranu „ne očekujući da im se išta loše ikada može desiti“. To je život nadojen bezmirisnim i bezukusnim iskustvom, ustajao u svojoj ravnodušnosti, život od koga se ne traže više nikakvi izazovi, jedino što se traži to je da vam se nikada ne desi ništa loše. Zato pjesnikinja ponekad poželi da ne odraste kao u pjesmi Novi prozor i gospodin Schottenfeld, gdje nas opet čeka sivilo među zidovima, a na zidu je slika „koja je portret koji treba da ovjekoveči nešto što nikada nije ni postojalo“. Taj sumorni svijet jeste izvrnuta slika onog svijeta ka kojem nam Dina Murić u velikoj zagonetnoj igri svoje poezije ostavlja zagubljene znakove ljubavi, pomoću kojih sivi talas iz pjesme Down day može biti obojen, a izbor boje ostavljen je svakom čitaocu ponaosob. Jer, da se vratimo na početak ovog teksta, tako rade pjesnici koji za svoju poeziju traže visok nivo čitalačkog angažmana.

Marinko Vorgić

BILJEŠKAO PISCU:

Dina Murić je rođena 1982. godine u Crnoj Gori. Magistrirala je na smjeru ekonomija preduzetništva, na Bečkom ekonomskom univerzitetu. Objavila je dvije knjige poezije: Suza na Kamenu /1999/ i Amarilis /2001/godine. Njena poezija je objavljivana u različitim izborima: književni časopis

Almanah, Ars – časopis za kulturu, književnost i društvena pitanja, kao i u više antlogija poezije. Za neobjavljenu knjigu poezije Slike koje su ubile mit, dobila je “Ratkovićevu Nagradu” /2010/ godine. Pored književnosti objavljuje i stručnu ekonomsku literaturu u Njemačkoj, gdje doktorira. Njena dalja interesovanja su fi lm, slikarstvo i fotografi ja.

Dina Muric


160 Dina Muric


161Dina Muric

SADRZAJ:

Početak (kasno je)........................................................................................................ 7DIE ANGST................................................................................................................ 9

A sada o Vuku.......................................................................................................... 13Opelo za pticu.......................................................................................................... 14Ona se osjećala samom najednom........................................................................ 15Prije Anđela............................................................................................................... 16San o Panu................................................................................................................. 17Krvave suze u distriktu Neubau (nova gradnja).................................................. 18Dan je bio… ........................................................................................................... 19Upustvo za upotrebu................................................................................................ 20

POPLAVA U DUŠI MLADOG ULRIHA.............................................................. 21Provodili smo dane na ulici..................................................................................... 25Ruhi i majka............................................................................................................... 26Ulrihova patnja.......................................................................................................... 28Mogu li napraviti sliku vašeg psa?.......................................................................... 29Njen bijeg iz zemlje koja gori (samo ružan san).................................................. 30Ulrihov život bez nje................................................................................................ 31Njene misli nakon odlaska....................................................................................... 32Layla: Kada sam ga srela.......................................................................................... 33Kraj priče................................................................................................................... 34

ANĐEO SA TRGA.................................................................................................... 37Nakon susreta sa Anđelom...................................................................................... 41Anđeo sa trga............................................................................................................. 42Bolničko cvijeće......................................................................................................... 44Odlazak lažnog Anđela............................................................................................ 45Nakon lica.................................................................................................................. 46Okrutnost anđela...................................................................................................... 48Ne sa nadom.............................................................................................................. 49Crvena Dolina........................................................................................................... 51

ODISEJ NA STOGODIŠNJOJ ZGRADI............................................................ 53Porijeklo...................................................................................................................... 57Odisej.......................................................................................................................... 58Ljubav reloaded......................................................................................................... 59Sa anđelima sam posjetila neki drugi svijet........................................................... 61Lice Denira................................................................................................................ 62


162 Dina Muric


163Dina Muric

Niko ne treba da me vidi......................................................................................... 63Sama sam.................................................................................................................... 64Dječak......................................................................................................................... 65

NIKADA NIJESAM TREBALA NAPUSTITI LAUSANNE............................ 75Govorio je o svojoj opsesiji sa letom insekta........................................................ 78Postoji svijest o tome da.......................................................................................... 79Pisala sam strancu..................................................................................................... 80U odsustvu znam da budim se............................................................................... 81Govorila sam da čovjek plače dok ona spava....................................................... 82Padala je sitna kiša .................................................................................................... 83Još jedno od onih jutara........................................................................................... 84Objekti (djetinstvo u getu)....................................................................................... 85Zvala se Izabela......................................................................................................... 87Subota je..................................................................................................................... 89

TRG HEROJA............................................................................................................. 91On koji čeka na Heldenplatzu................................................................................. 94Pismo zatočenog ljubavnika (nijesam te zaboravila)........................................... 95Popularna novina na klupi u Štrausovom parku.................................................. 97Kako da znam........................................................................................................... 99Down day................................................................................................................... 100Posljednje pismo zatočenog ljubavnika................................................................. 101Analiza straha............................................................................................................ 102

MAJKA SAM............................................................................................................... 103Popodnevni san......................................................................................................... 107Volim tihe noći na balkonu..................................................................................... 108Sanjala sam da sam majka....................................................................................... 109Kada sam vidjela te sićušne oči.............................................................................. 111Vidim kako će........................................................................................................... 113

RAZGOVORI NA RUBU STVARNOSTI............................................................ 115Jedne noći................................................................................................................... 119Gledali smo u dvorišta obavijena jutarnjom maglom......................................... 120Prišla sam prozoru.................................................................................................... 121Iza tamo, stajala je ranjena zvijer ........................................................................... 122Sestra........................................................................................................................... 124Jutarnji Betoven......................................................................................................... 125Snovi........................................................................................................................... 127Grad na obali Lima.................................................................................................. 128U klupku prljave odjeće .......................................................................................... 129Zašto?......................................................................................................................... 130Indiferencija............................................................................................................... 131

PLAVA STANICA (MJESTO ZA RASTANAK).................................................. 133Povratak..................................................................................................................... 137Nakon razgovora sa skitnicom............................................................................... 138Već nekoliko dana..................................................................................................... 139Kosmos Theater........................................................................................................ 140Novi prozori i gospodin Schottenfeld................................................................... 141Anđeo protiv Vuka................................................................................................... 143Simurg......................................................................................................................... 144Najednom nostalgija (pozdrav Prustu)................................................................. 145Ponovo nećeš biti u stanju da izgovoriš................................................................ 147Hotel (kultura ćutanja)............................................................................................. 148Vazduh je počeo mirisati na zimu.......................................................................... 150Ležim na crvenom patosu....................................................................................... 151Epilog......................................................................................................................... 152

ANĐELI SU PONOVO U MODI......................................................................... 153BILJEŠKA O PISCU.................................................................................................. 159

CIP - Каталогизација у публикацијиЦентрална народна библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-9940-574-00-0COBISS.CG-ID 17092112

Documents

dina muric b-5 - montenegrina.netmontenegrina.net/wp-content/uploads/2011/10/Dina-Murić-Slike-koje... · Zar Anđeli sanjaju kao i mi ... Mrtve biljke u mojoj glavi imaju čvstu