Djian Philippe - Betty Blue Trideset sedam sa dva ujutro To me navelo da se zamislim, ali ne zadugo jer sam smjesta krenuo dalje prema Babilonu. Richard Brautignan 1. Bili su najavili olujne pljuskove za kraj dana, ali je nebo i dalje bilo plavo i vjetar se stišao. Otišao sam u kuhinju da bacim oko na klopu i provjerim da se nije zalijepila za dno posude u kojoj se grijala, ali se sve odlično odvijalo. Izašao sam na verandu oboružan hladnim pivom i ostao sam ondje nekoliko trenutaka dok mi je sunce obasjavalo glavu. Bilo je ugodno, već sam se tjedan dana svako jutro sunčao žmirkajući očima od blaženstva, a tjedan dana prije toga bio sam upoznao Betty. Još sam jednom zahvalio nebesima na tome i ispružio ruku prema ležaljci s izrazom zadovoljstva na licu. Udobno sam se smjestio kao čovjek koji ima vremena pred sobom i pivo u ruci. Tokom cijeloga tjedna mora da sam spavao sve u svemu dvadesetak sati, Betty još i manje, možda uopće i nije spavala, ne znam, uvijek je ona mene ujutro drmusala, uvijek je bilo nečega pametnijeg od spavanja. E, nećeš me ostaviti samu, govorila je, pa što ti pada na pamet, probudi se. Otvorio bih oči i nasmiješio se. Popušili bismo cigaretu, poševili se ili razgovarali, nastojao sam zadržati pravi ritam. Srećom, tokom se dana nisam previše zamarao. Kada je sve išlo kako treba, završio bih s poslom oko podneva pa sam do kraja dana bio miran. Morao sam jednostavno ostati u blizini do sedam sati uvečer i pojaviti se tamo gdje bi me netko zatrebao. Uglavnom su me, kad bi bilo lijepo vrijeme, mogli naći u ležaljci, mogao sam sate i sate ostati prilijepljen za nju, mislio sam da sam našao pravu ravnotežu između života i smrti, mislio sam da sam našao jedinu

pametnu stvar koju čovjek može raditi ako samo pet minuta razmisli i uvidi da mu život ne može pružiti ništa senzacionalno osim nekoliko stvarčica koje i nisu na prodaju. Otvorio sam pivo razmišljajući o Betty. - Pa gdje ste zaboga...? Svugdje vas tražim...! Otvorio sam oči. Bila je to žena s broja tri, plavuša od četrdeset kila i piskutava glasića. Lažne su joj trepavice treptale punom parom zbog jake svjetlosti. - S vama nešto nije u redu...? - zapitao sam. -Ne sa mnom, zaboga, nego s onim što curi u kupaonici! To se mora hitno srediti, ah, ne razumijem kako se tako nešto uopće može dogoditi...! Brzo sam se uspravio, cijela me priča uopće nije privlačila. Bilo je dovoljno tri sekunde gledati ovu curu pa da čovjek shvati kako je trknuta. Znao sam da će me zajebavati, a kućna joj je haljina visjela na osušenim ramenima i to me unaprijed poražavalo. - Baš sam mislio nešto pojesti - rekao sam. - Može li to biti za pet minuta ako nemate ništa protiv... - Šalite se...!! To je prava katastrofa, vode ima na sve strane. Brzo dođite sa mnom... - Prvo mi recite što se točno pokvarilo. Gdje curi...? Ona se zacerekala držeći ruke duboko u džepovima. - Pa... - počela je. - Znate... curi iz onoga bijelog. Zaboga, papirići su na sve strane... Otpio sam gutljaj piva i odmahnuo glavom. - Čujte - rekao sam - shvaćate li vi da sam baš namjeravao nešto pojesti? Ne biste li mogli malo zatvoriti oči na nekih četvrt sata, je li to baš tako nemoguće...? - Vi ste ludi? Bez šale, bolje vam je da smjesta dođete... - Dobro, idem, ne uzbuđujte se - rekao sam. Ustao sam i ušao u kućicu, pa ugasio vatru pod grahom. Bio je gotovo kako treba. Zatim sam zgrabio sandučić s alatom i pojurio za luđakinjom.

Vratio sam se sat vremena kasnije, mokar od glave do pete i napola mrtav od gladi. Kresnuo sam šibicom ispod posude na štednjaku prije no što ću se baciti pod tuš, a onda više nisam ni mislio o onoj ženi, samo sam osjećao kako mi voda teče po glavi i miris graha kako mi se uvlači u nosnice. Sunčeva je svjetlost preplavljivala kućicu i bilo je ugodno. Znao sam da je za danas gotovo s gnjavažom, još nikada nisam vidio da se u jedno poslijepodne začepe dva zahoda, većinom se ništa nije događalo, bilo je uglavnom mirno, a polovica je bungalova bila prazna. Sjeo sam za stol s osmijehom na licu jer mi je raspored bio unaprijed zacrtan - jesti, a onda krenuti prema verandi i čekati do večeri, čekati sve dok ona ne stigne njišući bokovima i sjedne mi na koljena. Podizao sam poklopac s posude kad su se vrata širom otvorila. Bila je to Betty. S osmijehom sam odložio vilicu i ustao. - Betty! - izustio sam. - Kvragu, mislim da te još nikad nisam vidio po danu... Ona je zauzela nekakvu pozu provlačeći rukom kroz kosu, a bokovi su joj se njihali na sve strane. - Ooohh... pa kako ti se čini? - zapitala je. Ponovno sam sjeo na stolicu i gledao sam je nastojeći da se držim nezainteresirano, jednom se rukom oslonivši o naslon. - Pa, bokovi i nisu tako loši, a bogami ni noge, da, daj da vidim, okreni se... Ona mi je okrenula leđa, a ja sam ustao i pripio se uz nju. Pomilovao sam je po grudima i poljubio u vrat. - Što se ovoga tiče, sve je savršeno - promrmljao sam. Zatim sam se zapitao što ona radi ovdje u ovo doba. Odmaknuo sam se od nje i otkrio dva platnena kovčega na pragu, ali nisam ništa rekao. - Ovdje nešto krasno miriše - kazala je ona. Nagnula se nad stol da pogleda u posudu i uzviknula: - Oh, pobogu... Nije valjda!!

- O čemu...? - Časna riječ, pa to je grah s čilijem! Nemoj mi reći da si namjeravao sve to sam smazati... Izvadio sam dva piva iz hladnjaka dok je ona umakala prst u posudu i mislio na sve sate koji su još pred nama, bilo je to kao da sam progutao kuglicu opijuma. - Oh, Gospode, zaista je izvanredan... A ti si ga skuhao, obožavam ga, zaista je nevjerojatno. No, po ovakvoj vrućini, ti nisi normalan... - Grah s čilijem mogu jesti po bilo kakvom vremenu, pa čak i da mi se znoj cijedi u tanjur, grah s čilijem i ja, mi smo ti kao prst i nokat. - Zapravo mislim da je isto i sa mnom. Osim toga, tako sam gladna...! Od trenutka kada je ona prošla kroz vrata, kućica se bila promijenila, više ništa nisam mogao naći, vrtio sam se u krug da za nju pronađem pribor za jelo i smješkao sam se otvarajući ormare. Ona mi se objesila oko vrata, obožavao sam to, mogao sam osjetiti njezinu kosu. - Hej, je li ti drago što sam ovdje? - kazala je. - Pusti me da malo razmislim. - Sve su to gadovi. Objasnit ću ti kasnije. - Betty, zar nešto nije u redu...? - Ništa jako ozbiljno - kazala je. - Ništa zbog čega bi grah s čilijem trebalo pustiti da se ohladi. Poljubi me... Nakon dvije-tri žlice dobro začinjena graha bio sam zaboravio onaj oblačak. Bettyna me prisutnost činila euforičnim, a i ona se cijelo vrijeme smijala, hvalila me zbog graha, izricala pohvale pivu, pružala ruku preko stola da me pogladi po obrazu, a ja još nisam znao da ona može iz jednoga raspoloženja u drugo prijeći brzinom svjetlosti. Upravo smo završavali s jelom, a bili smo prilično vremena proveli u nastojanju da do kraja počistimo tu divotu, u uzajamnom namigivanju i šali, upravo sam je gledao, činilo mi se da je nevjerojatna i najednom sam vidio kako se meni na očigled

preobražava, posve je problijedjela i pogled joj je dobio nevjerojatnu tvrdoću, tako da mi se dah presjekao. - Kao što sam ti rekla - počela je - sve su to gadovi. Naravno, svakoj se curi prije ili kasnije dogodi da mora ponovno spakirati kofere, tako ti to ide...? - O čemu ti to pričaš? - rekao sam. - Kako, o čemu pričam...? Slušaš li ti mene uopće, upravo ti objašnjavam nešto, pa zašto me ne slušaš...?! Nisam ništa odgovorio, nego sam joj htio dotaknuti mišicu. Ustuknula je. - Da se razumijemo - rekla je. - Od muškarca ne očekujem samo ševu... - Vidim - odgovorio sam. Uzdišući, prošla je rukom kroz kosu, a onda je pogledala kroz prozor. Vani se ništa nije micalo, jednostavno, nekoliko kućica natopljenih svjetlošću i cesta koja je prolazila ravno kroz polja, koja se u daljini gubila među brežuljcima. - Kad samo pomislim da sam godinu dana ostala u toj rupi - promrmljala je. Gledala je u prazno, obje je ruke držala stisnute između nogu, a ramena su joj bila pogrbljena kao da se najednom osjetila umornom. Još je nikada nisam vidio takvu, poznavao sam samo njezin smijeh i mislio sam da je u njoj nepokolebljiva energija pa sam se pitao što sada slijedi. - Godinu dana - nastavila je - i svaki je božji dan taj gad zirkao u mene, a njegova nam je ženica od jutra do mraka time probijala uši. Šljakala sam godinu dana, poslužila bezbroj gostiju, glancala sam stolove i mela gostionicu, i evo što sam dobila. Gazda ti na kraju zavuče ruku među noge i sve treba započeti od nule. Ja sa svoja dva kofera... a novaca imam taman toliko da neko vrijeme preživim ili da kupim kartu za vlak. Dugo je tresla glavom, a onda je podigla oči prema meni i sada se smiješila, sada sam je prepoznavao.

- A i ne znaš najbolji štos - kazala je - naime, da nemam više gdje spavati. Pokupila sam svoje stvari punom brzinom tako da su me ostale cure gledale razrogačenih očiju. 'Ni sekunde više ovdje ne ostajem!' rekla sam im. 'Ne bih bila u stanju podnijeti da tu gadnu njušku još jednom vidim!!' Otvorio sam pivo o rub stola. - Pa, dopusti mi da ti kažem da si bila u pravu - kazao sam. - Dajem ti za pravo sto posto. Zelene su joj se oči zakrijesile, osjećao sam da se vraća u život, da joj se kičma uspravlja, a duga joj se kosa njihala nad stolom. - Da, mora da je taj frajer sebi uvrtio u glavu da ima nekakva prava na mene, vidiš kakav je to tip... - Da, da, naravno da vidim. Imaj povjerenja u mene. - Hej... vjerujem da nakon određene dobi svi pošašave. - Misliš...? - Naravno da mislim. Raspremili smo stol, a onda sam dohvatio oba kovčega i unio ih unutra. Ona se već prihvatila suđa, vidio sam kako voda prska ispred nje i podsjetila me na čudesan cvijet s prozirnim ticalima i srcem od skaja sljezove boje, a nisam poznavao mnogo djevojaka koje bi tako bezbrižno mogle na sebe staviti takvu minisuknju. Bacio sam kovčege na krevet. - Čuj - kazao sam - u nekom je smislu ipak dobro to što nam se događa... - Da, misliš da... - Da, uglavnom se užasavam ljudi, ali mi je drago što ćeš stanovati sa mnom. Sutradan je ujutro ona ustala prije mene. Već odavno nisam s nekim zajedno doručkovao. Bio sam zaboravio, nisam se više sjećao kako to izgleda. Ustao sam i bez riječi se odjenuo, poljubio je u vrat prolazeći joj iza leđa i sjeo za stol sa šalicom ispred sebe. Ona je maslacem mazala kriške kruha velike kao skije za skijanje na vodi i

pri tome tako prevrtala očima da nisam mogao da se ne nasmiješim, dan je zbilja dobro počinjao. - Dobro, pokušat ću na brzinu obaviti posao - rekao sam. - Samo ću skoknuti do grada i natrag, ideš li sa mnom? Ona je pogledom zaokružila po baraci i zatresla glavom: - Ne, ne, mislim da ovdje treba napraviti malo reda. Ha, bilo bi bolje... Ostavio sam je i otišao da izvezem kamionet iz garaže. Zatim sam stao pred recepcijom. Georges je napola spavao na stolici, s novinama raširenim na trbuhu. Prošao sam iza njega i dohvatio jednu od vreća s rubljem. - Oh, to si ti? - kazao je. Dohvatio je drugu vreću i zijevajući pošao za mnom. Bacili smo vreće u kamionet i vratili se po ostale. - Jučer sam opet vidio onu curu - rekao je. Nisam ništa odgovorio, vukao sam vreću. - Mislim da je tebe tražila. Ha, je li tebe...? Išao je za mnom vukući nogu. Sunce je počinjalo žestoko pržiti. - Cura u ljubičastoj suknjici i s dugom crnom kosom - dodao je. U tom je trenu Betty izašla iz kućice i potrčala prema nama. Promatrali smo je dok nam je prilazila. - Govoriš o curi koja ovako izgleda? - zapitao sam. - Zaboga! - kazao je. - Upravo tako. I doista je mene tražila. Zatim sam ih predstavio jedno drugom pa sam se, dok je stari izvodio svoju zavodničku točku, popeo da uzmem popis kupovina koje je trebalo obaviti, pričvršćen na ploču pored prozorčića. Savio sam papir i stavio ga u džep pa sam se vratio do kola paleći prvu cigaretu. Betty se bila smjestila na suvozačko mjesto i o nečemu kroz prozor razgovarala s Georgesom. Obišao sam kola i skliznuo za upravljač. - Kad sam bolje razmislila - rekla je ona - odlučila sam se za vožnju...

Obgrlio sam je rukom oko ramena i polagano krenuo, samo da bi užitak što dulje potrajao. Ona mi je pružila gumu za žvakanje s okusom metvice, a papirić je bacila na pod. Cijelim se putem stiskala uz mene. Nisam morao otvarati Ji Džing da shvatim kako je sve ovo prekrasno. Najprije smo se riješili rublja, a zatim sam popis kupovina odnio u dućan preko puta. Frajer je upravo na sve strane lijepio naljepnice. Gurnuo sam mu papir u džep. - Ne daj se smetati - rekao sam. - Doći ću po to malo kasnije. Nemoj zaboraviti moju bocu... Uspravio se malo prebrzo i glavom udario o policu. Frajer je bio gadan i u normalnom stanju, a sada je još i krivio lice. - Rekli smo jednu bocu svaka dva tjedna, a ne jednom tjedno - kazao je. - Točno, ali morao sam uzeti suradnika. Sada moram o tome voditi računa. - Kakva je to priča...?! - Nije to nikakva priča, ali se među nama ništa neće promijeniti. I dalje ću kupovati kod tebe ako se budeš znao iole pametno ponašati. - Bože dragi, jedna tjedno, to je već malo nezgodno...! - Misliš da je život ružičast? U tom je času opazio Betty u sićušnoj bijeloj majici bez rukava i šarenim naušnicama koje su svjetlucale na svjetlu, kako me čeka u kamionetu. Odmahujući glavom, dvije je ili tri sekunde opipavao čvorugu koju je maločas zaradio. - Ne, ne bih rekao - kazao je. - Ali mislim da ima fakina kojima ide bolje nego ostalima. Nisam se osjećao kadrim da o tome raspravljam. Ostavio sam ga među njegovim kutijama i vratio se do kola. - Imamo nešto vremena na raspolaganju - rekao sam. - jesi li za sladoled...? - Oh, Isuse i Marijo, još kako...!

Dobro sam poznavao staricu koja je prodavala sladoled. Bio sam jedna od njezinih najboljih mušterija po pitanju sladoleda s alkoholom pa je često ostavljala bocu na šanku, a ja bih s njom tu i tamo porazgovarao. Domahnuo sam joj s vrata. Smjestio sam Betty za stol i otišao naručiti. - Mislim da ću se odlučiti za dva sladoleda s breskvama - rekao sam. Zašao sam iza šanka da joj pomognem, izvadio sam dvije čaše za sladoled u koje je mogla stati gotovo litra tekućine dok je ona zavlačila ruke u hladnjak sa sladoledom iz kojega se pušilo. Otvarao sam ormariće tražeći staklenku s breskvama. - Eh, čujte - kazala je starica - jutros ste mi nešto uzbuđeni. Uspravio sam se i pogledao Betty koja je sjedila u sali prekriženih nogu i s cigaretom u ustima. - Kako vam se čini? - zapitao sam. - Nekako obično... Pograbio sam bocu s maraskinom i počeo zalijevati sladoled u čašama. - Jasna stvar - rekao sam - ona je anđeo koji je sišao ravno s neba, samo vi to ne vidite... Na povratku smo se zaustavili da pokupimo rublje, a zatim sam otišao u dućan preko puta, mora da je bilo otprilike oko podneva i sada je bilo zaista vruće, pa se činilo pametnim da se što prije vratimo kući. Odmah sam primijetio bocu, bio ju je postavio ispred vreća, tako da se ističe i nije me dočekao s osmijehom, jedva da je i obratio pažnju na mene. Podigao sam mreže s namirnicama i svoju bocu alkoholnog pića. - Nešto se duriš? - zapitao sam. Nije me ni pogledao. - Pokvarit ćeš mi dan - rekao sam. Strpao sam sav cirkus u stražnji dio kamioneta i krenuli smo prema motelu. Baš kad smo izlazili iz grada, bijesno je zapuhao vruć vjetar i sve je oko nas počelo nalikovati na pustinju s onih nekoliko

zakržljalih biljčica i rijetkim sjenovitim zakucima, ali se meni to sviđalo, sviđala mi se boja tla i osjećao sam sklonost prema velikim slobodnim prostorima. Podigli smo stakla na prozorima. Bio sam stisnuo gas do daske, ali se auto vukao jedva devedeset na sat, vjetar je puhao prema nama, pa je tu nevolju trebalo strpljivo prihvatiti. Nakon nekog vremena, Betty se okrenula prema natrag, a mora da joj je pod onom njezinom kosom bilo vruće jer ju je neprestano podizala. - Čuj - kazala je - možeš li zamisliti dokle bismo nas dvoje mogli stići s dobrim autom i svom ovom klopom otraga... Prije dvadeset godina bio bih se zapalio za takvu zamisao, a sada sam se morao potruditi da spriječim zijevanje. - Bila bi to krasna vožnja - rekao sam. - Da... i mogli bismo zauvijek prekrižiti ovaj bijesni kutak! Zapalio sam cigaretu i prekrižio ruke na upravljaču. - Zgodno - rekao sam - ali nekako ne mislim da je ovaj pogled baš tako ružan... Ona se počela smijati zabacivši glavu: - Oh, dovraga, i ti ovo zoveš pogledom...? Čuli smo kako zrnca prašine udaraju po karoseriji, kola su se zanosila pod naletima vjetra, vani mora da je bilo vraški pripeklo.Počeo sam se smijati zajedno s njom. Uvečer je vjetar najednom prestao i zrak je postao veoma težak. Iznijeli smo bocu na verandu očekujući da će tokom noći postati malo svježije, ali smo dočekali izlazak zvijezda bez i najmanje promjene, bez i najsitnijeg daška vjetra i moram reći da mi to i nije tako teško padalo. Jedini je odgovor na to bila potpuna nepomičnost, a ja sam se u tome već bio prilično izvještio. U pet sam godina imao dovoljno vremena da uvježbam neke sitnice kako bih mogao podnositi velike vrućine, no s djevojkom pokraj sebe, to je bilo nešto sasvim drugo, u takvim trenucima čovjek ne može izigravati mrtvaca.

Nakon nekoliko čašica pokušali smo se oboje smjestiti u ležaljci. Znojili smo se u tami, ali smo se ponašali kao da je sve u najboljem redu, u početku se ljudi uvijek tako ponašaju, spremni su da sve podnesu. Dugo smo vremena tako ostali ne mičući se i gotovo ne dišući. Zatim se ona malo promeškoljila pa sam joj natočio čašicu da je umirim. Ispustila je dugačak uzdah kadar da drvo iščupa iz korijena: - Pitam se hoću li uspjeti da ustanem - kazala je. - Ostavi se toga, ne govori gluposti. Ništa nije tako važno... - Piški mi se - presjekla me. Kliznu sam joj rukom u gaćice i pomilovao je po stražnjici. Bila je predivna, mali se potočić znoja s križa spuštao na nju, a koža je na njoj bila mekana kao lice djetešceta na Cadumovim proizvodima. Nisam ni na što htio misliti, stisnuo sam je uza se. - Gospode! - kazala je. - Pritišćeš mi mjehur! Unatoč svemu, prebacila je jednu nogu preko mojih i nekako me čudno zgrabila za majicu. - Htjela bih ti reći da mi je drago što sam s tobom. Htjela bih da ostanemo zajedno ako to bude moguće... Rekla je to posve običnim glasom, kao da govori o boji cipela ili o boji koja se ljušti sa stropa. Prihvatio sam njezin ležerni ton. - Pa... čini mi se da je to moguće, čak bi moglo i dobro ispasti. Da vidimo, nisam oženjen, nemam djece, ne vodim kompliciran život, imam kućicu i poslić koji nije pretjerano zahtjevan. Mislim da sam na kraju krajeva dobra partija. Još se malo jače privinula uza me i ubrzo smo ponovno bili mokri od glave do pete. Unatoč vrućini, nije bilo neugodno. Gunđajući, ugrizla me za uho: - Imam povjerenja u nas - promrmljala je. - Još smo mladi ti i ja, uspjet ćemo u tome. Nisam razumio što hoće reći. Dugo smo se grlili. Kad bi trebalo shvatiti sve što se zbiva u glavi neke djevojke, tome nikad ne bi bilo

kraja. A osim toga i nije mi baš nužno trebalo objašnjenje, samo sam je htio i dalje grliti u mraku i milovati je po stražnjici sve dok njezin mjehur to bude mogao izdržati. 2. Nekoliko smo dana lebdjeli u nekakvu obojenu snu. U stopu smo pratili jedno drugo i život se činio čudesno jednostavnim. Imao sam nekoliko problema s jednim slivnikom, jednim pokvarenim vodokotlićem i jednim štednjakom na plin i struju, no ništa od toga nije bilo ozbiljno, a Betty mi je pomogla u skupljanju suhoga granja i papirića te u pražnjenju košara za smeće koje su bile postavljene uz staze u perivoju. Poslijepodneva smo provodili ljenčareći na verandi, vrteći dugmad na radiju ili raspravljajući o nevažnim stvarima, ako se već nismo ševili ili pripremali neko komplicirano jelo što smo ga večer prije toga bili otkrili u kuharici. Ja sam odvlačio ležaljku u sjenu, a ona je svoju pletenu prostirku radije stavljala na sunce. Kada bih vidio koga da dolazi, dobacio bih joj ručnik, a kada bi gnjavator otišao, opet bih dohvatio ručnik i vratio se u ležaljku da je gledam. Bio sam primijetio da je dovoljno da mi se pogled zadrži na njoj malo više od deset sekundi pa da više ni na što ne mislim. A to mi je bilo potpuno po volji. Jednoga je jutra ona skočila s vage uzviknuvši: - Oh, dovraga...! Nije valjda...!? - Betty, što se događa...? - Gospode Bože! Opet sam dobila kilo. Znala sam to...! - Ne razbijaj glavu zbog toga. Kunem ti se da se to uopće ne vidi. Nije ništa odgovorila i meni je taj događaj ispario iz glave. No, u podne sam na svom tanjuru našao rajčicu prerezanu na dvoje. Rajčicu bez ičega drugog. Nisam ništa rekao i navalio sam na rajčicu kao da je sve u savršenom redu. Kada sam ustao od stola, bio sam u formi, nisam osjećao da me gomila kalorija vuče prema tlu, pa smo se nas dvoje malo povaljali po plahtama i priuštili si

jednu od najboljih ševa dok je sunce vani podrhtavalo i njegov žar padao po šturcima. Kasnije sam ustao i otišao ravno do hladnjaka. Život vam kadšto može pružiti trenutke apsolutnoga savršenstva i obaviti vas zvjezdanom prašinom. Imao sam dojam da mi u ušima šumi kao da sam dosegao stupanj više svijesti. Nasmiješio sam se jajima. Dograbio sam tri i žrtvovao ih u zdjelici. - Što to radiš...? - zapitala je Betty. Dao sam se u potragu za brašnom. - Nikad ti to nisam pričao, ali jedina stvar u životu koja mi je zbilja donijela novaca, bila je prodaja palačinki. Imao sam štandić na morskoj obali i ljudi su na žarkom suncu stajali u redu s novcima u ruci. Da, da, svi koliko god ih je bilo. Pekao sam najbolje palačinske što su se mogle naći u krugu od sto pedeset kilometara i oni su to znali. Zaboga, vidjet ćeš da ne govorim samo tako... - Molim te, ne usuđujem se ni okusiti tako nešto... - Hej, šališ se...? Nećeš me valjda pustiti da sam jedem, ne možeš mi to napraviti... - Ne, molim te, palačinke me ne privlače... Neću ih jesti. Odmah sam shvatio da ne vrijedi raspravljati, vidio sam da ću samo glavom udariti o zid. Gledao sam kako jedno po jedno jaje klizi iz zdjelice i polagano se približava rešetki slivnika, a želudac mi je krulio. No, pribrao sam se i oprao zdjelicu bez daljnjih rasprava o tome. Ona je pušila cigaretu i promatrala strop. Ostatak sam poslijepodneva proveo na verandi popravljajući motor stroja za pranje rublja, a u sumrak, kada sam vidio da se ništa ne događa i da ona leži zabivši nos u knjigu, ustao sam i otišao staviti vodu da se zagrije. Bacio sam u lonac šaku krupne soli, otvorio paket špageta i vratio se na verandu. Kleknuo sam pored nje. - Betty, što nije u redu...? - Ma ne - kazala je. -Sve je u redu.

Ustao sam, prekrižio ruke na potiljku i prešao pogledom preko obzorja. Nebo je bilo crveno i vedro, što je značilo da će sutra biti vjetra. Pitao sam se kakva li se to svinjarija mogla zaglaviti u stroju. Vratio sam se do nje, sagnuo se napola čučnuvši. Zabrinuto sam joj prstom prešao preko obraza. - Vidim ti čudan izraz na licu... Pogledala me s onim krutim izrazom kakav me bio potresao prije nekoliko dana. Uspravila se oslonivši se na lakat. - Poznaješ li mnogo cura koje ostanu bez posla, bez prebijene pare, u nekom mjestu gdje su okružene duševno zaostalim osobama, poznaješ li puno takvih koje bi se tome veselile...? - Dovraga, što bi se za nas dvoje promijenilo kad bi ti imala posao ili nešto love u banci...? Zašto se uzrujavaš zbog takvih stvari...? - I ne samo to, nego se još i debljam, što je najgore od svega! Posve ću propasti u ovoj rupi! - Ma što pričaš? Što je ovdje tako strašno...? Ne vidiš da je zapravo svugdje isto, ne znaš da se mijenja samo okolina...? - Pa što onda...? I to je bolje nego ništa! Bacio sam pogled na ružičasto nebo kimnuvši glavom. Polagano sam se uspravio. - Čuj - rekao sam - što kažeš na to da odemo u grad nešto prigristi, a poslije da se uvalimo u neko kino...? Smiješak joj se proširio licem poput nuklearne bombe, jasno sam mu osjetio toplinu kako dopire do mene. -Predivno! Ništa te ne može tako raspoložiti kao šetnjica. Samo da navučem nekakvu suknju! Odjurila je u kućicu. - Samo suknju? - zapitao sam. - Ponekad se pitam misliš ti ikada na bilo što drugo. Ušao sam u kuću i ugasio plin ispod lonca. Betty je pred ogledalom češljala kosu. Namignula mi je. Imao sam osjećaj da ću ovaj put jeftino proći.

Odvezli smo se Bettynim autom, crvenom bubom koja je uglavnom trošila ulje, i parkirali se u središtu grada s jednim kotačem na pločniku. Nismo ni pet minuta sjedili u pizzeriji kadli je u gostionicu ušla neka djevojka i Betty je pored mene poskočila na klupi. - Hej...! Pa to je Sonia! HEJ, SONIA... HEJ, DOĐI OVAMO!! Djevojka se uputila prema našem stolu, a za njom je išao neki tip koji je pokušavao ravno hodati. Cure su poljubile jedna drugu, a tip se spustio na stolicu nasuprot meni. Izgledalo je da se njih dvije silno raduju ovom susretu, stalno su se držale za ruke. Zatim je počelo predstavljanje, tip je nešto nerazumljivo progunđao, a ja sam se zadubio u jelovnik. - Zaboga, daj da te pogledam... Vidi se da si u punoj formi! - izjavila je Betty. - I ti, dušo... Ne možeš ni zamisliti kako mi je drago! - Pizza za sve? - upitao sam. Kada se poslužiteljica pojavila, tip kao da se probudio. Zgrabio ju je za nadlakticu i gurnuo joj novčanicu u ruku. - Koliko vam vremena treba da se na ovom stolu pojavi pjenušac? - zapitao je. Poslužiteljica je pogledala novčanicu, a da nije ni trepnula. - Malo manje od pet sekundi - kazala je. - U redu. Sonia se bacila na njega i strastveno ga poljubila u usta. - Oh, srce moje, zbilja si divan! - kazala je. Nakon nekoliko boca i sâm sam se u potpunosti složio s njom. Tip mi je baš pričao o tome kako se obogatio špekulirajući s kavom u trenutku kada su cijene vrtoglavo rasle. - Telefon mi je svake minute zvonio i lova je curila sa svih strana. Shvaćaš, trebalo je oprezno postupati, trebalo je ići do krajnje granice i sve prodati dok rekneš keks. U sekundi si mogao udvostručiti lovu koju imaš ili strmoglavo pasti...

Pažljivo sam ga slušao, takve su me priče fascinirale. Već je sam razgovor o novcu kod tog tipa uklanjao svaki učinak alkohola. Samo bi se od vremena do vremena bučno podrignuo. Cuclao sam vražju cigaru koju mi je dao i nalijevao čaše. Djevojkama su se oči krijesile. - Nešto ću ti reći - dodao je on. - Vidio si filmove u kojima dečki moraju iskočiti što je kasnije moguće dok im auto juri prema ponoru...? Možeš li zamisliti kako je tim frajerima...? - Teško - rekao sam. - E pa sa mnom ti je bilo isto tako, samo još sto puta gore! - Iskočio si u pravom trenutku? - zapitao sam. - Da, mislim da sam iskočio u pravom trenutku. Nakon toga sam se srušio i tri dana spavao bez prekida. Sonia mu je prošla rukom kroz kosu stišćući se uz njega. - A za dva dana idemo avionom na Antile - zagugutala je. - To je zaručnički poklon! Oh, srce moje, možda će ti se to činiti glupim, ali sam ja luda od radosti i na samu pomisao na to...! Sonia mi je nalikovala na raščupanu pticu senzualnih usta i zapravo se cijelo vrijeme smijala. To je stvaralo dobro raspoloženje. Boce su samo dolazile i odlazile pa me u jednom trenutku Betty uhvatila za mišicu i glava joj se oslonila na moje rame dok sam ja pušio svoju davidovku. Prema kraju večeri nisam više nikoga slušao, čuo sam samo neki daleki žamor, sve mi se činilo dalekim, svijet je bio apsurdno jednostavan i ja sam se smiješio. Ništa nisam očekivao. Počeo sam se smijati sam sebi, toliko sam se bio nacugao. Nekako oko jedan sat ujutro tip se bez ikakva upozorenja srušio licem na stol i jedan se tanjur razbio od udarca. Bilo je vrijeme za povratak. Sonia je platila račun uzevši nešto love iz džepova njegova kaputića pa smo ga zatim izvukli van. Malo smo se namučili zbog stanja u kojem se nalazio, no kad se najednom našao vani, malo je došao k sebi i počeo nam pomagati. Ipak se trebalo zaustaviti pod svakom uličnom svjetiljkom da malo predahnemo.

Bilo nam je vruće. Sonia bi stala pred njega svaki put kad bismo stali da uhvatimo daha, a on se njihao na nogama. Oh, jadno moje srce, govorila je, jadno moje srčeko... Pitao sam se nisu li auto ostavili na drugom kraju grada. Zatim je ona otvorila vrata sportskog automobila, novog kao ispod čekića i s poklopcem motora dugačkim pet metara, pa smo unutra smjestili njezino srčeko. Sonia nas je na brzinu poljubila, žurilo joj se kući da mu stavi obloge na glavu. Mašući za njima, gledali smo spravu kako kreće, a onda je nestala u noći poput čudovišta iz Loch Nessa. Nakon nekog smo vremena stigli do naše bube. Ja sam namjeravao voziti. Da bih se dobro osjećao, trebalo mi je nešto živahno, s nekoliko dugačkih svjetala, nešto što bih kao ništa mogao natjerati na 200 na sat, VOZILO mi se. - Siguran si da možeš voziti? - pitala je Betty. - Ma ti se šališ. Nema problema. Prošao sam kroz grad bez i najmanje nevolje. Nije bilo mnogo ljudi, bila je to prava igrarija, samo što mi se na trenutke činilo da se motor propinje i da buba poskakuje prema naprijed. Bila je mrkla noć. Svjetla su osvjetljavala samo cestu ispred nas i ništa se drugo nije vidjelo, tek poskakivanje blijedog svjetlašca na upravljačkoj ploči. Morao sam se nagnuti do vjetrobranskog stakla da bih nešto vidio. - Pogledaj samo ovu maglu...! - rekao sam. - Ništa ne vidim. O čemu ti to...? - Podsjeti me da podesim farove. Ovo ništa ne valja. Pratio sam bijelu crtu, prednjim sam lijevim kotačem čvrsto zagazio na nju. Nakon nekog me vremena nešto zabrinulo. Dobro sam poznavao cestu, ondje nije bilo ni najmanjeg zavoja, ni najmanje krivine, a ta je gadura od bijele crte posve blago, gotovo neprimjetno počinjala skretati nadesno, počinjala je nekako nerazumljivo zavijati. Sve sam više zurio u nju.

U trenutku kada sam vratio bubu u traku, Betty je kriknula. Auto se nosom zabio u onaj prokleti jarak i to nas je dobro prodrmalo. Htio sam ugasiti auto, ali sam umjesto toga uključio brisače. Betty je bez ijedne riječi bijesno otvorila vrata. Pitao sam se što li sam to izveo, a posebno što nam se zapravo dogodilo. Izašao sam za njom iz auta. S ulubljenim je odbojnicima buba izgledala kao neka velika glupa životinja u predsmrtnoj borbi. - Napali su nas Marsijanci - našalio sam se. Nisam se ni okrenuo, a ona je već bila krenula cestom, nabadajući visokim potpeticama. Pojurio sam za njom. - Gospode Bože! Ne brini zbog auta - kazao sam. Koračala je brzo, kao da je navijena, gledajući ravno preda se, pa sam se vraški namučio da je pratim. - Živo mi se fućka za tu hrpu gvožđurije! - rekla je. - I ne mislim na to... - Nije tako strašno... nećemo pješačiti više od kilometra. Godit će nam... - Ne, mislim na Soniu - nastavila je. - Znaš o kome govorim, Sonia je...? - Da, tvoja frendica? - Ma da, o njoj!... Ne čini ti se da ta moja frendica ima sreće, ne čini ti se da se ona ima čemu VESELITI...??!! - Kvragu, Betty, nemojmo opet o tome... - Vidiš - nastavila je - Sonia i ja smo bile konobarice u istom kafiću prije nego što sam ja došla ovamo, radile smo isti posao, glancale, posluživale, mele, a uvečer bismo se našle u mojoj ili njezinoj sobi i raspravljale o tome kakav će nam biti život kada jednom sve to ostane iza nas. Maločas sam vidjela sav put što ga je ona otada prešla i mislim da je našla dobro mjesto pod suncem... U daljini su se mogla vidjeti motelska svjetla. To još nije bio kraj naših muka i uspon je postajao klizav. - Ne slažeš se sa mnom? - navaljivala je.

Rekao sam sebi: samo hodaj, ne obaziri se na to što ona govori, sve to ničemu ne vodi, za sekundu će i sama sve zaboraviti. - Objasni mi zašto se ja nikad ne mičem mjesta, reci mi u čemu sam pogriješila da se ne mogu bar malo uspeti na društvenoj ljestvici... Zastao sam da bih zapalio cigaretu i ona me sačekala. Probadala me pogledom. Pravio sam se da mi je maca popapala jezik. - Ostanemo li ovdje, nikada nećemo dobiti nikakvu priliku - kazala je ona. Pogledao sam je preko ramena. Ubrzano je disala. - Ne znam - rekao sam. - Što znači to 'ne znam'...?! Što time hoćeš reći...??!! - Dovraga, to znači da ne znam! Da bih zaključio tu priču, sišao sam s ceste, otišao dva-tri koraka u stranu i počeo pišati. Okrenuo sam joj leđa. Vjerovao sam da sam joj začepio usta. Ispustio sam u noć oblačić plavičastoga dima razmišljajući o tome kako život s nekom ženom nužno ima i svoje loše strane, ali da na kraju krajeva vaga uvijek pretegne na ženinu stranu. Mogla mi je dobaciti u lice sve što god je htjela, to mi ne bi posebno smetalo. Smatrao sam da to nije previsoka cijena za sve što mi je na drugoj strani pružala. Osjećao sam je iza sebe, osjećao sam kako u njoj ključa, nisam se više sjećao otkada nisam nikoga osjetio pokraj sebe, mora da je to bilo poodavno. Raspoloženo sam zakopčao hlače. To ti je kad imaš vatrenu djevojku, pomislio sam u sebi, ne možeš izbjeći sitne napade groznice, tome ne možeš izmaknuti. Alkohol mi je grijao žile, zavrtio sam se oko sebe na jednoj nozi i okrenuo se prema njoj. - Ne da mi se više o tome raspravljati - rekao sam. - Ne osjećam se sposobnim za to, molim te... Ona je pogledala u tamno nebo i uzdahnula: - Zaboga, pomisli samo na cijeli život koji nam prolazi ispred nosa, zar tebe to nikada ne razbjesni...?

- Slušaj... Otkada sam s tobom, uopće mi se ne čini da mi život prolazi ispred nosa. Čak mi se čini, ako baš hoćeš znati, da sam dobio više nego što mi pripada... - Oh, dovraga!!! Ne govorim o tome...! Želim da se oboje pokušamo izvući iz ovoga. Sreća nas negdje čeka, samo moramo otići na taj sastanak. - To je debela greška. - Gospode Bože, čovjek bi pomislio da si u ovoj kukavnoj pustinji našao raj na zemlji. Ti si napola ćaknut...! Odlučio sam da ne odgovaram. Krenuo sam prema njoj, ali sam na nesreću nogom zapeo o neki korijen, ispružio se koliko sam dug i širok na nabijenu zemlju i ogrebao se po obrazu. Nju ta sitnica očevidno nije uznemirila. I dalje je trabunjala o žudnji za životom prema modelu osamdesetih dok sam se ja valjao po prašini. - Pogledaj Soniu, kako se ona izvukla iz govana. Sada će zaista moći uživati u životu... Možeš li zamisliti što nas čeka ako se oboje bacimo na to...? - Gospode Bože, Betty...! - Ne razumijem kako ti uspijeva da se ovdje ne zagušiš. Od ovakvog se mjesta ništa ne može očekivati!! - Dovraga, dođi ovamo...! Radije mi pomozi! No, vidio sam da me ne sluša. Ni za korak se nije pomaknula. Sada je već bila do grla zaglibila u tu svoju priču, dah joj je bio isprekidan, a pogled joj je blistao. - Možeš li zamisliti da jednog lijepog jutra kreneš na Antile... - dodala je. - Možeš li zamisliti da se jednog dana iskrcaš u raju...?! - Idemo spavati - rekao sam. Ona me prodorno pogledala: - Sve što treba napraviti jest da se malo potrudimo Samo treba htjeti. - Ma čemu se ti zapravo nadaš...? U što vjeruješ...!? - Gospode Bože, možeš li zamisliti život na Antilima...?

Ta ju je slika potpuno raspametila. Kratko se i uzrujano nasmijala, a potom je otišla ne čekajući na mene, premećući u glavi te sladunjave pričine. Uspio sam se uspraviti na koljena. - DOVRAGA...! - dreknuo sam. - PRESTANI ME ZAJEBAVATI S TIM TVOJIM ANTILIMA...!!! 3. Tokom narednih dana nismo to više spominjali. Imali smo posla preko glave, nikada nisam vidio toliko posla najednom. Onaj nas jebeni vihor nije promašio pa se iščupani dijelovi, okna razbijena u tisuću komadića i sve smeće rasuto po perivojima nisu mogli ni prebrojiti. Pred veličinom štete, Georges i ja smo se zgledali i on se počešao po glavi kriveći lice. Betty je to bilo zabavno. Dakle, provodio sam dane u jurcanju od jednoga do drugog bungalova sa sandučićem za alat u ruci i olovkom zataknutom iza uha. Betty je odlazila u grad po paketiće s čavlima, kutije s kitom, daske i kremu za sunčanje jer sam najveći dio vremena provodio vani, na vrhu ljestava ili viseći na krovu. Od jutra je do večeri nebo neprekidno bilo blistavo plavo, jednom zauvijek očišćeno od oblaka i ja sam satima stajao na žarkom suncu držeći paketić čavala u zubima i popravljajući rasklimane kućerke. Od Georgesa nije u tim stvarima bilo nikakve koristi, čak je moglo biti opasno raditi s njim, čekić mu je stalno ispadao iz ruku ili ste mogli ostati bez prsta dok ste mu pri piljenju pridržavali dasku. Jedno sam jutro radio s njime, a onda sam ga zamolio da se brine jedino za staze u perivoju i da se više ne približava ljestvama ili ću mu u glavu baciti sandučić s alatom. Malo-pomalo mjesto je počelo ljudski izgledati i ja sam svake večeri bio kao prebijen. Najviše su mi muke zadavale televizijske antene, teško mi je bilo da ih sam učvršćujem, da rastežem žice, ali nisam htio da se Betty penje po krovovima, nisam htio da joj se štogod dogodi. Od vremena bih je do vremena ugledao kako se pojavljuje na vrhu ljestava s hladnim pivom u ruci i bio sam potpuno

ošamućen od vrućine, vidio sam sjaj u njezinoj kosi i naginjao se da joj dam pusu i istrgnem bocu iz ruke. To mi je pomagalo da izdržim do kraja dana. Zatim bih pokupio alat i odlazio nešto pojesti, sunce me na zalasku milovalo dok sam polagano koračao do kućice gdje sam nalazio Betty ispruženu na verandi s mojom lepezom u ruci. Kad bih stigao, uvijek mi je postavljala isto pitanje: - Kako si? - pitala je. - Jesi li jako umoran...? - Tako-tako... Ustala bi i pošla za mnom u kućicu. Bacio bih se pod tuš dok se ona bavila kuhinjom. Zbilja sam bio iscrpljen, ali sam u pokazivanju te iscrpljenosti i pretjerivao, htio sam da se ona brine samo za mene. Zbog umor su mi se u glavi rađale najnevjerojatnije zamisli, bio bih najviše volio da me zamota u pelene i stražnjicu mi pospe posipom kao novorođenčetu ili nešto u tom stilu, da joj legnem na trbuh i sisam joj grudi, to mi se činilo veoma uzbudljivim. Zatvarao sam oči kada bi ona stala iza mene da mi izmasira potiljak i ramena, dragi moj vihorčiću, mislio sam, oh, moj dragi vihorčiću... Pojeli bismo, a onda, dok rekneš keks, raspremili stol. Sve je išlo kao po žnorici. Ja bih zapalio cigaretu i izašao na verandu, dok je ona nešto prala. Mirno bih svoje kretanje usmjerio prema ležaljci i strovalio se u nju. Čuo sam je kao zviždi ili pjevucka dok pere suđe i u više sam se navrata osjetio sretnim, proživljavao sam trenutke tako dubokog mira da bih svaki puta zaspao s potpuno blesavim osmijehom u kutu usana. Cigareta bi mi pala na prsa pa bih se s urlikom probudio. -Kvragu, opet si zaspao! - govorila je ona. - HA...?! Ona bi se pojavila kraj mene i odvela me u krevet, obgrlivši me rukom oko struka. Spustila bi me na madrac i počela me svlačiti. Na žalost, već bih nakon deset sekundi shvatio da sam previše krepan za ševu, čak ni oči nisam uspijevao držati otvorene i strmoglavo bih utonuo u san.

Morali smo smisliti novu formulu. Ševili smo se ujutro. Jedina je gnjavaža pri tome bila što sam prije toga morao ustati da bih se popišao, a isto tako i ona, pa je to malčice razbijalo čar trenutka, ali smo s time izlazili na kraj uz pomalo blesave šale i brzo prelazili pravo na star. Betty je ujutro bila u izvanrednoj formi, pitao sam se ne izvodi li štoseve o kojime je cijelu noć razmišljala, htjela je iskušati pomalo čudnovate položaje, ulagala je u to nekakav grozničavi žar tako da bih od divljenja katkada naprosto pao na dupe. Vraćao sam se na posao vjerujući u nebo i pakao, penjao sam se da sredim neku antenicu na jednom od krovova osjećajući slabost u nogama. Jednog sam se jutra probudio prije Betty. Sunce je već prodiralu u sobu sa svih strana pa sam se pridigao na lakat. Na stolici, baš nasuprot krevetu, sjedio je neki frajer, a taj je frajer bio vlasnik motela i pažljivo nas je promatrao. Ili točnije, promatrao je Betty. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim što se događa , a onda sam vidio da smo plahtu bili zbacili sa sebe i da su Bettyne noge raširene. Frajer je bio mastan, ljigav, maramicom je brisao znoj s čela, a ruke su mu bile prekrivene prstenjem, rano ujutro takva vrsta ljudi može u čovjeku samo izazvati mučninu. Navukao sam plahtu preko Betty i brzo ustao. Odjenuo sam se ne uspijevajući izustiti ni riječi i pitao sam se što on zapravo hoće. Promatrao me s osmijehom, bez ijedne riječi, poput mačke koja vreba na miša. U tom se trenutku Betty probudila i naglo se uspravila, razgolićenih grudi, jednom je rukom uklonila kosu s očiju. -E pa, dovraga...! Tko je ovaj...? - kazala je. On joj je kratko kimnuo glavom i ustao. - Dakle, ovo...!! Kao da je kod svoje kuće! - dodala je. Odvukao sam vlasnika iz sobe prije no što se cijela priča počne strahovito komplicirati. Zatvorio sam vrata za nama. Napravio sam nekoliko koraka prema svjetlu i pročistio grlo. On je bio prebacio kaputić preko ruke i veliki su mu se krugovi znoja

širili po košulji ispod pazuha. Nisam bio u stanju bistro misliti, nisam se dobro osjećao. Pod normalnim bih se okolnostima u to doba na miru ševio s Betty. Frajer je zavukao rupčić pod ovratnik košulje i pogledao me iskesivši se. -Čujte - kazao je - je li ta mlada žena uzrok da ste vi u deset sati ujutro još u krevetu...? Zabio sam ruke u džepove i poniknuo pogledom, zbog toga sam izgledao kao netko koga gnjave, a nisam mu morao gledati njušku. - Ne, ne - kazao sam. - Ona s tim nema veze. - Ne bi trebalo, vidite, prije svega, ne bi trebalo da zbog nje zaboravite zašto ste ovdje, zbog čega vam dajem stan i plaću, razumijete...? - Da, svakako, ali... - Znate -prekinuo me - bilo bi dovoljno da dam oglas i sutra ujutro bi se pred ulazom guralo stotinu ljudi u želji da dođu na vaše mjesto. Htio bih biti fer prema vama jer ste ovdje već dugo i nikada nije bilo ozbiljnih zamjerki na vaš posao, ali mi se ovo ne sviđa. Mislim da ne možete stanovati s takvom djevojkom i obavljati svoj posao kako valja, shvaćate što hoću reći...? - Razgovarali ste s Georgesom? - zapitao sam. Kimnuo je glavom. Bio je odvratan i to je znao. Služio se time kao oružjem. - Dobro - nastavio sam - onda mora da vam je rekao i koliko nam je ona pomogla. Kunem vam se da bez nje ne bismo sve ovo uspjeli napraviti. Da ste vidjeli štetu koju je prouzročio taj jebeni vihor, nijedna stvar više nije stajala uspravno pa se ona brinula za kupovine, dok smo Georges i ja pokušavali na brzinu ovdje napraviti reda. Kitala je prozore, skupljala suho granje, trčala je posvuda... ni sekunde nije besposleno sjedila... - Ne kažem... - I da vam još nešto kažem, gospodine, nikada nije tražila da joj se za to plati. Georges vam može reći koliko smo vremena uštedjeli zahvaljujući njoj...

- Sve u svemu, htjeli biste da zatvorim oči, je li tako...? - Slušajte... jutros sam malo kasnije ustao, ali u zadnje vrijeme radim deset do dvanaest sati dnevno. Imali smo strahovito puno posla, samo malo pogledajte unaokolo. Inače sam na nogama čim svane, ne znam što se danas dogodilo. To se više neće ponoviti. Na suncu se s njega cijedio znoj, razmišljao je o nečemu keseći se na sve strane. Pogledom je zaokružio naokolo. - Trebalo bi malo pofarbati sve ove kućice - rekao je. - Više na ništa ne sliče... - Da, ne bi im loše došlo malo boje. Osim toga, bolje bi se vidjele s ceste. Georges i ja smo već o tome razmišljali... - Dobro, onda se možda možemo nagoditi... Vi i vaša prijateljica biste to mogli obaviti. To je bio tako ogroman posao da sam problijedio. - Šalite se... - rekao sam. - To je posao barem za cijelo jedno poduzeće, shvaćate li... Tome nikad ne bi bilo kraja...! - Vas ste dvoje zajedno već cijelo maleno poduzeće -nacerio se on. Ugrizao sam se za usnicu. Taj nas je tip zbilja držao u šaci i to je bilo teško progutati. zašto se takve stvari događaju? Kako se čovjek uopće može naći u takvoj situaciji? Već sam se osjećao umornim prije no što mi je dan i započeo. - Dobro, ali me zanima kolika će biti njezina plaća - uzdahnuo sam. Osmijeh mu je postao još širi. Spustio mi je na rame kratke prste nalik na kobasice. - Pobogu, baš ste smiješni - rekao je. Prije pet ste me minuta molili da zaboravim na tu djevojku, je li tako...? Kako hoćete da to napravim ako joj moram nešto platiti, čujte, pa to nema smisla! Bio je to jedan od onih krasnih gadova kakvi se svugdje susreću i od kojih vam u ustima ostaje čudan okus. Gledao sam u svoje noge, imao sam dojam da su prikovane uz tlo, a vilice su me boljele. Polako sam prešao rukom preko usta zatvrajući oči. To je značilo da sam kapitulirao. On mora da je bio navikao na to, shvatio je poruku.

- E pa, savršeno! Ostavit ću vas da radite na miru. Navratit ću kasnije da vidim kako vam ide. S Georgesom ću se dogovoriti oko narudžbe za boju... Udaljio se gužvajući rupčić u ruci. Na trenutak sam ostao stajati poskakujući s noge na nogu prije no što ću se odlučiti da se vratim u kuću. Betty je bila pod tušem, vidio sam je kroz zastor. Zapravo sam bio opkoljen sa svih strana. Sjeo sam za stol i popio mlačnu kavu. Odvratno. Ona je izašla umotana u ručnik, prišla mi i sjela mi ravno na koljena. - Čuj, reci mi tko je to bio...? Tko mu je dopustio da uđe...? - Ne treba to njemu - kazao sam. - On je vlasnik... - Pa što onda...? Ne može zato samo tako upadati ljudima u kuću, ponašao se kao da... - Imaš pravo. To sam mu i ja rekao. - Što je zapravo htio? Pogladio sam je po sisi bez ikakve posebne primisli. Osjećao sam se nekako praznim, a što se tiče posla koji nas je čekao, majčice, noge su mi drhtale, bio sam bolestan od pomisli na to. - Onda, što je htio? - navaljivala je. - Ništa... Bezvezarije... Hoće da mu ofarbamo dvije-tri sitnice. - Odlično... Obožavam farbanje! - To se može nazvati pravom srećom - rekao sam. Sutradan se ujutro pojavio neki tip s kamionetom u kojem je bilo dvjesto-tristo kilograma boje i valjci za ličenje. - Dobro - kazao je - ovo vam je dosta za početak. Kad sve potrošite, zvrcnite mi i ja dolazim u roku keks, dobro? Iskrcali smo kante i stavili ih u spremište. Bila je to lijepa hrpica, trbuh me bolio od toga, osjećao sam se kao da u utrobi imam vatrenu kuglu, a u meni su se miješali bijes i nemoć. Više se nisam sjećao da to tako boli, već dugo to nisam osjetio. Čudnovato, bilo je doista mnogo stvari koje sam bio zaboravio. Dostavljač je klisnuo, zviždučući nešto. Bilo je lijepo vrijeme, na neki nekako nepopravljiv način. Pomalo sam tužno pogledao

kućice, dohvatio kantu od dvadeset pet kila i nosio je cijelim putem, tek toliko da mi se malo zareže u prste. Georges je vrebao na mene ispred recepcije. Nisam stao. Prešao je dvorište i prišao mi, smiješeći se luckastim staračkim smiješkom. - Čuj... kao da ti je teško! - Ne zajebavaj - progunđao sam. - Pusti me na miru! - Pobogu... Što sam ti ja napravio...?? Bez usporavanja sam prebacio kantu iz ruke u ruku, udario se njome po nogama pa su mi svjetlaci zaplesali pred očima. On me nije ostavljao na miru: - Zaboga, nikad te nisam takvog vidio...! - Može biti - rekao sam. - Ma jesi li baš morao okolo pričati da Betty ovdje STANUJE...?! - Gospode Bože, pa znaš kakav je... Taj je gad to vješto izvukao od mene! Još sam napola spavao kad je stigao. - Ti se nikada do kraja i ne budiš. Ti si utjelovljena glupost! - kazao sam. - Nego, čuj, hoćete li vas dvoje zbilja sve ovo ofarbati? Sve to...?? Zastao sam. Spustio sam kantu na zemlju i zagledao se Georgesu u oči. - Slušaj - rekao sam - još ne znam što ću napraviti, ali ne želim da o tome razgovaraš s Betty. Je li to kristalno jasno...? - Da, ne zamaraj se time, prijane, možeš mirno spavati... Ali kako će ti uspjeti da joj ne kažeš...? - Ne znam. Nisam još razmišljao o tome. Kad smo se Betty i ja našli ispred prvoga bungalova, strahovito mi se prisralo i morao sam nakratko otići. Pri pomisli na veličinu zadatka crijeva su mi se jednostavno svezala u čvor, a nisam imao hrabrosti da o tome govorim s Betty. Znao sam da bi ona sve poslala do đavola, nikada ne bi dopustila da je netko tako jebe u glavu, potpalila bi cijeli taj cirkus od motela. Samo što mi se gnjavaža koja bi potom uslijedila činila daleko strašnijom pa sam

na kraju krajeva odabrao da sve progutam. Proljev nije značio kraj svijeta, bio je to samo prolazni trenutak. Kad sam se vratio, Betty je razgovarala sa stanarima. Bio sam malo bljeđi u licu nego inače. - Ah... tu si. Baš sam objašnjavala ljudima da ćemo malo pofarbati neke stvari... Ti su me odavno umirovljeni senilci raznježeno pogledali. Bili su ovdje već šest mjeseci i po svim su kutovima bili povješali lonce s cvijećem. Nešto sam nerazumljivo promrmljao i odvukao Betty iza kućice. Grlo mi je bilo suho. Betty je sva blistala, kao da je bila nabijena električnom strujom, smiješila se. Pročistio sam grlo dva-tri puta držeći pred ustima stisnutu šaku. - E pa, što čekamo, što zapravo treba napraviti...? - pitala je. - Ovako, ti ćeš farbati prozorske kapke, a ja ostalo - rekao sam. Pričvrstila je kosu navrh glave bezbrižno se smijući i od te su vam slike koljena morala klecnuti. - Spremna sam! - kazala je. - Tko prvi završi, pomoći će drugome...! Uputio sam joj strahovito žalostan osmijeh dok mi je okretala leđa. Starci su od vremena do vremena dolazili da pogledaju dokle smo stigli. Prekriženih bi ruku stali podno mojih ljestava i krivili usta od zadovoljstva. Oko jedanaest sati ženica nam je donijela kolačića. Betty se šalila s njom, oboje su joj se činili vrlo dragima. Meni su više išli na živce, nije mi baš bilo do razgovora ni do šale kad se tko sjeti. Kad sam oličio cijeli gornji dio pročelja, otišao sam do Betty da odigram sljedeću kartu. Ona je baš bila stigla do ugla. - Zaboga, strašna si - rekao sam. - Ne može se bolje... Međutim, tu je jedna sitna greškica, ja sam kriv, nisam se sjetio da ti to kažem... - Što nije u redu:::? - Pa, na uglovima... na uglu si prešla preko ruba. - Pa da, jasno da jesam! Što da radim...? Vidiš kako su debeli ovi kistovi...? - Znam, nisi ti kriva... Ali sada si započela farbati i DRUGU STRANU...!!

- Pa što onda? - kazala je. Pravio sam se kao da sam se zagrcnuo: - Kako to...! - jedva sam izustio. - Pa nisi im valjda mislio pofarbati samo JEDNU stranu kućice, na što bi to sličilo...? Otro sam podlakticom čelo držeći se poput majstora kojemu se najednom sve objasnilo. - Naposljetku, radili mi ovo ili nešto drugo... - rekao sam. - Barem će njih to obradovati... Zahvaljujući tebi, stanovat će u posve novoj kućici. Do kraja se dana nismo odvajali od te usrane kućice. Ta nam je šala zapravo oduzela cijeli tjedan. Živa je u termometru naglo skočila i u prvim je poslijepodnevnim satima bilo nemoguće raditi vani. Morali smo ostati skriveni u kućici, do kraja navukavši platnene zastore, a hladnjak je brundao poput stroja za pranje rublja, no ipak nije uspijevao proizvesti onoliko leda koliko je nama trebalo. Vukli smo se po sobi gotovo bez ikakve odjeće na sebi i često nam se događalo da se u prolazu očešemo jedno o drugo. Jednim sam prstom pratio potočiće znoja na njezinoj koži pa bismo stali udarati pušući kao lokomotive, slijepljene kose i zažarena pogleda. Činilo mi se da nam ševa to bolje prija što se više njome bavimo, no nije mi to predstavljalo problem. Brinulo me to što se Bettyno oduševljenje za ličilačke radove iz dana u dan splašnjavalo, nije više radila s istim poletom, a kolačići su joj sve manje prijali. Još nismo bili završili ni prvi bungalov, a njoj je već svega bilo dosta. Nisam vidio kako bih joj mogao objasniti da nas ih čeka još dvadeset i sedam. Uvečer sam imao muke da zaspim, pušio sam u krevetu dok je ona spavala, a duh mi je lutao u tišini i tami. Pitao sam se što će se dogoditi. U svakom sam slučaju znao da ću biti u prvom redu. Bilo mi je kao da sam se našao usred arene dok mi sunce bliješti u oči. Mogao sam naslutiti opasnosti, ali nisam znao s koje će strane doći. A to me nije nimalo veselilo.

4. S bungalovom smo ono dvoje staraca završili jedne večeri oko sedam sati, baš kada je sunce zalazilo. Kućica se činila gotovo nestvarnom s onim ružičastim kapcima na bijeloj podlozi i dvoje se staraca u zanosu privijalo jedno uz drugo. Betty i ja smo bili mrtvi od umora. Sjeli smo svatko na jednu kantu boje, kucnuli se i iskapili po pivo. Poslijepodne se bio dignuo lagani vjetrić i sada je bilo ugodno. U završetku svakog posla uvijek ima uvijek nečeg ugodnog i nas smo dvoje to znali cijeniti. Umor i bol su nam se razlijevali po svim udovima i smijali smo se bilo čemu. Upravo smo jedno drugome namigivali i uzajamno se prskali pivom kada se pojavio vlasnik. Za kolima mu se vukao oblak prašine i on se zaustavio ravno ispred nas. Teško smo disali, pogotovo ja. U ušima mi je počelo šumjeti. Izašao je iz auta i zajedno sa svojim vlažnim rupčićem krenuo prema nama. Prenaglašeno uzdišući, pogledao je Betty. Posljednje su sunčeve zrake davale koži toga tipa lagano ljubičastu boju. Katkada je prilično lako prepoznati izaslanike pakla. - Pa - rekao je - čini mi se da se ovdje sve odvija savršeno. A i posao napreduje... - Baš kao što kažete! - odgovorila je Betty. - Dobro, dobro... vidjet ćemo kako će dalje ići... Oblio me hladan znoj. Skočio sam s kante. Zgrabio sam tipa za mišicu i promijenio temu: - Pa dođite, pogledajte izbliza što smo napravili... Suši se u pet minuta, to je izvrsna boja...! - Ma čekaj malo - kazala je Betty. - Ne razumijem što govori... - Sve je u redu - kazao sam. - Svi su zadovoljni. Hajdemo do stanara... - Što znači to VIDJET ĆEMO KAKO ĆE DALJE IĆI...??!! - To se samo tako kaže - rekao sam. - Hajdemo do staraca na čašicu...

Unatoč svim mojim naporima, vlasnik se okrenuo prema Betty. Iskrivio sam lice i protiv volje. - Ništa ne brinite, gospođice. Nisam tako zao kao što izgledam. Neću tražiti od vas da sve završite u jedan dan... - Sve...? Što znači SVE...? Izgledalo je da se frajer čudi, ali samo na tisućinku sekunde, a onda se počeo smješkati. - Pa... govorim o ostalim bungalovima, dakako... Možda nešto niste dobro shvatili...? Nisam se mogao pomaknuti, znojio sam se krvavim znojem. Betty je još uvijek sjedila na svojoj kanti, odozdo je gledala u vlasnika i pomislio sam da će mu skočiti za vrat ili početi rigati vatru. - Zar vi mislite da ću se ja zabavljati farbanjem svih tih kućica? - prosiktala je. - Da li se vi to šalite...? -Tako vam izgledam? - zapitao je. - Pa ne znam... Čekaj da se uštinem i vidim da li sanjam, za sekundu ću ti reći. Najednom je ustala. Pograbila je kutiju s ružičastom bojom. Poklopac nam je preletio preko glava poput zlatnog koluta. Sve se zbilo tako brzo da nitko nije imao vremena ni da se makne. Predviđao sam da će se dogoditi ono najgore. - Oh, ne, Betty... - zaklinjao sam. No, to je nije zaustavilo. Jurnula je ravno na vlasnikova kola i izlila mu po krovu boju iz kutije, litre i litre prljavo ružičaste boje. Frajer se zagrcnuo. Betty mu se namiješila pokazujući sve zube. - Ne - kazala je - farbanje tvojih kola i nije tako teško, ide prilično brzo... Ali što se tiče ostaloga, moram odbiti. bojim se da nemam snage za to. S tim se riječima povukla i trebalo nam je nekoliko sekundi da se snađemo, a boja se već cijedila do polovice vrata. - Nije to ništa...! Nije strašno... Nestat će kad auto dobro zalijemo vodom. Samo grozno izgleda - kazao sam.

Dakle, oprao sam mu auto. Potrošio sam na to više od sata i pošteno sam se namučio da ga smirim. Rekao sam mu da će sve biti u redu, da Betty ima one stvari, da je umorna, da je vrućina uzrujava i da će prva požaliti svoj postupak. Pobogu, zaboravite to, navaljivao sam, a ja ću vam kasnije kao dodatak obojiti i sve košare za smeće i rasvjetne stupove. Stisnutih se zuba uspeo u kola, a ja sam mu, prije nego što će krenuti, posljednji put prešao krpom preko vjetrobranskog stakla. Zatim sam ostao sam na stazi, bila je skoro pala noć i ja sam bio potpuno iscrpljen, bio sam na kraju snaga. Znao sam, međutim, da mi najgore tek predstoji.S trideset i pet godina više se s time nisam šalio, gledao sam stvarima u oči. Najteže je bilo suočiti se s Betty. Odobrio sam sebi pet minuta predaha prije no što ću krenuti, vidio sam svjetlo kako blista u kućici, tih sam pet minuta nepomično stajao, njušeći zrak, pokušavajući nanjušiti vjetar katastrofe. Vjerujem da su se od tog časa nadalje stvari počele odvijati čudnim tokom. Betty je bila iznijela bocu na stol. Sjedila je na stolici, raširenih nogu i spuštene glave, sva joj je kosa padala preko lica. Kada sam ušao, pričekala je nekoliko sekundi prije no što će podići oči prema meni. Nikada mi se nije činila tako lijepom. Tankoćutan sam frajer, pa sam odmah vidio da nije samo bijesna, bila je tužna i takav pogled ne bih bio u stanju podnijeti ni za sto i sedam godina. - Gospode Bože...! O čemu se tu radi? - kazala je muklim glasom. - Što ste to smislili ti i onaj pizdun...?! Prišao sam stolu i natočio sebi čašu. Nešto mi je ogoromno i nevidljivo pritiskalo ramena, morao sam malo brže disati. - Nije htio dopustiti da ostaneš ovdje. Osim ako ne obavimo ovaj posao. To je sve. Ona se uzrujano nasmijala, a oči su joj blistale kao ahati. - Znači, ako sam dobro razumjela, ja bih se morala zezati sa svim tim jebenim kućicama da bih ovdje smjela i dalje trunuti...? Gospode Bože, to je da se upišaš od smijeha, što misliš...?

- Na neki način. Ponovno je sebi natočila čašu, a i ja sam isto učinio. Lagano sam se znojio. -Čovjek teško može izbjeći da ne naleti na gadove - nastavila je. - Ima ih posvuda. No, kada se to desi, treba ih ubiti, ne treba ni pokušati s njima razgovarati. A ono što mene izluđuje jest što vidim da si ti dopustio da te taj tip jebe u glavu, kako si mogao prihvatiti tako nešto... - Pokušao sam odvagnuti za i protiv - rekao sam. - Nisi to morao učiniti, trebao si mu jednostavno reći da odjebe, to je pitanje ponosa, zaboga! Pa što taj frajer misli, da smo nas dvoje dva slaboumnika koji ne znaju ništa bolje nego da njemu ližu pete...?! Baš sam koza, trebala sam mu oči iskopati! - Slušaj, ako moram farbati kućice da bismo nas dvoje mogli ostati zajedno, farbat ću kućice, a učinit ću i više od toga. Taj mi se trud čini naprosto smiješnim u usporedbi s onim što time dobivam... - Zaboga...! Kad ćeš već jednom otvoriti oči? Časna riječ, nisi normalan!! Pogledaj u kakvoj rupi živimo i taj te gad bijedno plaća da bi se ti ovdje zakopao, pogledaj malo dokle si dospio, a proživio si već pola svoga vijeka, hoćeš li mi reći što si zapravo time dobio, možeš li mi pokazati te divote zbog kojih se dopuštaš jebati u glavu...?!! - Čekaj... Svi smo na istome. Nema tu neke velike razlike. - Molim te... Ne govori takve blezgarije! Što ti misliš zašto sam s tobom, na što to sliči ako ti se ne mogu diviti, ako ne mogu biti ponosna na tebe... Ovdje gubimo vrijeme, ovo je savršeno mjesto da se čovjek vježba u umiranju! - Dobro, u redu, možda... No, možeš li zamisliti kako bi to izgledalo da odemo odavde s rukama u džepovima i da sve to sranje započnemo negdje drugdje...? Misliš da novci leže na cesti, misliš da se zbilja isplati...? Opet smo popili po čašicu, trebalo nam je da prikupimo snage da nastavimo sa svađom.

- Gospode Bože - kazala je - kako čovjek može tako živjeti, bez nade, bez ičega, bez želje za nečim drugačijim... Jebi ga, ne shvaćam, pa još si mlad, u punoj si snazi, a ponašaš se kao da su ti odrezali jaja! - E pa, ja malo drugačije gledam na to - rekao sam. - Svijet je smiješno sajmište, a mi smo u njemu našli miran kutak, prilično daleko od raznih gnjavatora, s verandom i mjestom gdje ćemo se ševiti. Mislim da si zapravo ti ćaknuta. Pogledala me i zatresla glavom, a onda iskapila čašu. - Zaboga - kazala je. - Opet sam naletjela na budalu. Mogla sam to i misliti, u frajerima uvijek ima nešto blesavo. Otišao sam do hladnjaka po led. Ta me rasprava polako počinjala umarati, za mnom je bio naporan dan. Zatim sam se ispružio na krevet stavivši čašu na trbuh, a jednu ruku ispod glave Ona se okrenula prema meni naslonivši bradu na naslon stolice. - Što nije u redu s tobom...? Što ne funkcionira? - zapitala je. Podigao sam čašu da joj nazdravim usput izuvajući cipele. Možda to nije bio najbolji način. Činilo mi se da sam dao znak za juriš. Najednom je skočila, čvrsto se osovila na noge i podbočila se rukama: - Ne osjećaš li se ovdje nekako skučeno... kao da ti fali zraka? E pa, meni - DA! Fali mi zraka...! Dok je to govorila, oči su joj stale kružiti prostorijom kao u luđakinje, osjećao sam da će se na nešto baciti, možda na mene, ali joj se pogled zaustavio na kartonskim kutijama. U jednom ih je kutu sobe bila cijela gomila, neuredno nabacanih jedne na druge. Istina je da zbog toga nisam imao baš previše mjesta, ali me to nije naročito smetalo, pa bih od vremena do vremena neku kutiju napunio stvarima i ne bih je više dirao. Bijesno je uzviknula i dograbila prvu kutiju koja joj je dopala ruku. Podigla ju je iznad glave. U njoj nije bilo ničega zbilja značajnog, pa se nisam miješao. Kutija je izletjela kroz prozor. Čuo se zvuk razbijenog stakla. Zapravo, više i nisam točno znao što je bilo u njoj.

Dvije su sljedeće kutije pošle istim putem. Dovršio sam čašu. Uz takav ritam brzo će se umoriti. - O da... - govorila je - treba mi zraka! Nedostaje mi ZRAKA!!! U jednom se trenutku ščepala kutiju u koju sam bio složio svoje bilježnice. Ustao sam. - Ne, čekaj - rekao sam. - Ostavi tu kutiju na miru. Ostale možeš pobacati ako te to veseli. Odmakla je pramen koji joj je padao na oči. Djelovala je radoznalo, još je bila zadihana od maloprijašnjeg pospremanja. - Što je unutra...? - Ništa naročito. Samo neki papiri. - Čini mi se da se najednom malo previše uzbuđuješ... Kakvi su to papiri? Nisam ništa odgovorio, prošao sam pored nje i otišao natočiti čašicu. U glavi mi je već počinjalo bivati pomalo mutno. - Baš bih rado bacila pogled unutra - kazala je ona. Tako rekavši, istresla je kutiju na krevet i moje su se bilježnice raspršile na sve strane kao na tezgi pred dućanom u kojem se odvija rasprodaja. Nije mi to bilo drago, osjetio sam se nelagodno. Otpio sam dugačak gutljaj, dok je Betty nasumce dohvatila dvije-tri bilježnice i na brzinu ih prelistavala. -Zaboga...! Što je ovo? - kazala je. - Tko je ovo napisao, jesi li ti...? - Slušaj, to su stare i nevažne stvari. Bolje da se pozabavimo nečim drugim. Pospremit ću ih... - TO si TI napisao? - Da, TO sam JA napisao. Prije dosta vremena. Kao da ju je sve ovo zabavljalo. Barem sam tu bio na dobitku, ali bih bio više volio da smo razgovarali o nečem drugom. - Nećeš mi valjda reći da si ti ispisao sve ove stranice u svim tim bilježnicama, ne mogu to povjerovati...!! - Betty, hajde da za večeras zaboravimo sve ove priče i lijepo pođemo na spavanje... Osjećam se potpuno praznim i... - Zaboga! -prekinula me. - Ali što je to točno? Ne razumijem.

- Ma, nije to ništa... Samo neke sitnice koje sam zapisao kada sam imao malo slobodnog vremena. Gledala me širom otvorenih očiju, velikih kao tanjurići za kavu, izraz joj lica bio u isti mah bolan i zadivljen. - I o čemu se tu radi? - Ne znam, o meni... O svemu što mi je prolazilo kroz glavu... - Pa dobro, zašto mi to nisi nikada spomenuo? - Već sam i zaboravio na to. - Ma daj, nemoj me ni pokušavati natjerati da progutam tu priču. Tako se nešto ne može zaboraviti. Polaganim je pokretima skupila bilježnice prelazeći prstom po rubovima njihovih stranica poput sljepice i u prostoriji je vladala mrtva tišina, pitao sam se možemo li sada poći na spavanje. Zatim je ona sve odnijela na stol i smjestila se na stolici. - Brojevi na koricama označavaju redoslijed...? - zapitala je. - Da, ali što radiš...? Nećeš valjda sada to čitati... - Zašto...? Imaš li neki zanimljiviji prijedlog...? Htio sam nešto primijetiti, ali sam se toga okanio. Bilo mi je svega dosta. Šutke sam se svukao i ispružio na krevet, dok je ona uzimala bilježnicu broj jedan. Nikada te stvari nisam nikome pokazao niti sam o tome nekome govorio. Betty je bila prva osoba čije će oči to vidjeti, a ona nije bila bilo tko. Zbog toga sam se čudno osjećao. Popušio sam cigaretu prije nego što ću zaspati, uprijevši oči u strop, i ponovno mi se vratio mir. S trideset i pet godina čovjek već ima prilično iskustva u životu pa zna cijeniti ovakve predahe. Sutradan ujutro okrenuo sam se u krevetu na drugu stranu i vidio da nje nema pored mene. Sjedila je za stolom držeći glavu u rukama, a nos je bila zabila u jednu od bilježnica. Bio je već dan, ali je svjetiljka još bila upaljena. Prostorija je bila puna dima. Dovraga, pomislio sam, dovraga, pa ona je tako probdjela cijelu noć. Na brzinu sam se obukao neprestano je promatrajući, osjećao sam se isušeno. Pitao sam se trebam li izustiti neku pametnu rečenicu da s njom otpočnem dan ili je bolje da začepim. Ona uopće nije obraćala

pažnju na mene, od vremena bi do vremena okrenula stranicu i opet spustila glavu na ruke. To me činilo nemirnim. Malo sam se motao okolo i odlučio da skuham kavu. Sunce je počinjalo puzati po zidovima. Gurnuo sam glavu pod vodu, a onda stavio na stol kavu i dvije šalice. Pružio sam joj jednu. Gurnuo je pred nju. Dohvatila ju je i ne pogledavši me, ne rekavši mi ni hvala, oči su joj bile natečene od nespavanja, a kosa stršala na sve strane. Progutala je kavu prije no što sam stigao staviti šećera u nju, okrećući glavu u stranu da bi nastavila s čitanjem. Pričekao sam trenutak da vidim hoće li se štogod dogoditi, hoće li ona malčice obratiti pažnju na mene ili se na kraju snaga srušiti sa stolice. Zatim sam ustao pljesnuvši se rukama po bedrima. - Dobro.. e pa, idem ja - rekao sam. - A-ha... Bio sam siguran da nije čak ni razumjela što sam rekao. - Onda... kako ti se sviđa? - pitao sam. Nije me čula. Pipala je po stolu za cigaretama. Barem će joj, pomislio sam, ovo odvratiti misli od ostaloga i možda će se stvari uspjeti malo sleći. Nisam tražio ništa više od toga. Samo sam je htio zadržati uza se. Izlazeći, ugasio sam svjetlo pa sam, unatoč tome što mi ona nije uputila ni jedan jedini pogled, zakoračio u posve novo jutro. Sve je oko mene bilo osvijetljeno krasnim žutim svjetlom, a neki su zakuci još bili u sjenci, mora da je bilo rano, vani nije bilo nikoga, bio sam sâm i mučio me lagani mamurluk. Otišao sam u ostavu po kantu boje. Dohvatio sam jednu iz najgornjeg reda, ali mi se ta stvar izmakla iz ruku i morao sam odskočiti unatrag pa mi se bubin retrovizor zabio u križa. Vidio sam sve zvijezde. Frajer iz garaže bio joj je ponudio jedva toliko da za to može kupiti kremicu za lice pa još nismo bili zaključili prodaju. Sada sam žalio zbog toga jer smo se našli s tom podrtinom na vratu i nisam znao što da s njome učinimo. Psujući sam

izmasirao bedro, bio je to još jedan problem koji je trebalo srediti, popis je postajao podugačak. Zatvorio sam vrata za sobom i otišao s kantom keseći se na suncu kao zadnji slaboumnik. Bacio sam se na bungalov broj dva misleći na Betty sagnutu nad stolom u društvu mojih bilježnica. To me ohrabrilo pa sam prvi potez valjkom povukao malo lakša srca Prošlo je jedva pet minuta kadli su se kapci otvorili i na prozoru se pomolila njuška nekog frajera. Bio je to stanar bungalova, neobrijan tip u potkošulji koji se netom bio izvukao iz kreveta, jedan od onih isključivih zastupnika za nešto za cijelo područje, u njegovu su slučaju to bile naočale. - Ah? To si ti...? - kazao je. - Kog to vraga radiš...? - Ne vidiš? Kimnuo je glavom izrugujući se: - Čuj, zgodno te je vidjeti kako za promjenu malo šljakaš... A poslije ćeš prijeći i na farbanje IZNUTRA...?? - O da, možete početi micati namještaj. Poštenski je zijevnuo, a onda me ponudio kavom. Malo smo porazgovarali o vremenu pa sam se opet prihvatio posla. Kod svakog bi se poteza valjkom čuo glasan šum usisavanja, bilo bi mi draže da sam radio s nečim tišim. Vrijeme je posve polagano prolazilo i ništa se naročito nije dešavalo, osim što sam se ja pentrao na ljestve i silazio s njih i što je temperatura rasla. Nisam se žurio, čak sam se osjećao malo obamrlim, bjelina me napola zasljepljivala. Jedino što nije valjalo bio je potočić boje koja mi je curila niz ruku, to je bilo prilično neugodno, a mogao sam pokušavati na sve načine, nisam to mogao izbjeći i to me škakljalo, grizlo, gadilo mi se. Zapravo, ličenje i nije bilo moja omiljena razbibriga, čovjek se posvuda zaprlja i brzo se zamori od toga. No, upravo je to bila vrsta posla kakav mi je tog jutra bio potreban, nešto da pustim mozak na pašu. Htio sam se malo osamiti. Čak sam usporio disanje i napola sklopio oči. To mi je tako dobro išlo da

uopće nisam čuo zvuk motora. Jednostavno sam vidio kamionet u prolazu i Betty za upravljačem. Osjetio sam ubod bodeža u trbuh. Otišla je, pomislio sam, gotovo je, otišla je, napušta me...! Paklenski me zaboljelo, osjetio sam da sam na rubu panike, ali sam još dvije-tri sekunde povlačio valjkom sve dok valjak nije prestao ostavljati ikakav trag. Onda sam sve bacio i pojurio prema kućici moleći se da nije za ozbiljno zbrisala, posebno ne s kolima motela. Jurnuo sam u kućicu poput divlje zvijeri, bez daha, i trebalo mi je vremena da shvatim kako su sve njezine stvari još ovdje. Morao sam dohvatiti stolicu, noge me više nisu držale. Mora da sam bio potpuno ćaknut kad sam ovako reagirao. Ponovno sam ustao da bih još jednom dotaknuo njezinu odjeću, suknjice, majice, bio bih najradije sam sebe išamarao. Vidio sam i da je i moje bilježnice brižljivo složila u jednu kutiju. Popio sam veliku čašu vode i vratio se na posao. Kasnije sam opet otišao kući da nešto pojedem, ali se ona još uvijek nije bila vratila. Uvijek je to tako kad žene odu u kupovinu, pomislio sam, uvijek potraje neko vrijeme. Ispekao sam sebi jaja, ali nisam bio gladan, činilo mi se da kućica nekako čudno izgleda bez nje, nisam se ondje dobro osjećao. Nije mi uspijevalo ni pet minuta izdržati na jednom mjestu. Malo sam prao suđe, a onda iskoristio priliku da unesem u kuću kutije koje je ona jučer bila izbacila i napravim nešto što je sličilo na nekakav red. Ipak sam osjećao da se nešto promijenilo, stvari su mi se činile daleko manje bliskima, a zrak je u prostoriji imao čudan miris, osjećao sam se gotovo kao u nečijem tuđem stanu. Bio je to neugodan osjećaj. Unatoč vrućini, odlučio sam da ću se radije vratiti kistovima pa sam natraške izašao iz kuće. Uzalud sam sâm sebi ponavljao da je ona jednostavno otišla u grad po dvije-tri stvarčice, nisam se uspijevao osloboditi stanovite tjeskobe, osjećao sam se čak pomalo uzrujanim. Radio sam živahnim pokretima i sitne su se kapljice boje rasprskivale na sve strane. Činilo mi se da sam navukao neku kožnu bolest. Od

vremena bi do vremena neki auto prošao cestom pa bih ja zastao i slijedio ga pogledom s vrha ljestava. Preko krovova sam mogao vidjeti cestu kilometrima daleko, osim što mi je pri tome smetalo nekoliko grančica. Mora da sam nalikovao na stražara na jarbolu neke nevoljne brodice koja se valja po Sargaskom moru. Oči su mi ispadale od silnoga gledanja prema cesti. I prvi mi se put to mjesto ukazalo kao prava pustoš, kao paklenska rupa, sada sam shvaćao što je onomad htjela reći. Gledano iz tog ugla, sve ovo nije bilo baš nešto jako privlačno. Moje je raj nalikovao na komadić neizgrađena zemljišta što ga prži sunce, nešto što nitko ne bi htio. Dakako, vidio sam to na taj način zato što nje nije bilo kraj mene, no svejedno čovjeka može prilično razdražiti činjenica da se zbog neke cure cijeli vaš svijet može izvrnuti naglavce. Kada sam napokon ugledao kamionet kako se vraća, objesio sam valjak o jednu prečku na ljestvama i zapalio cigaretu. Krajolik se ponovno smirio, a lišće je lagano podrhtavalo na granama dok sam se ja opuštao. Malo-pomalo sve su stvari ponovno počinjale ići svojim tokom. Na trenutak sam se borio sa željom da pođem do nje pa kada sam osjetio da ću popustiti, snažno sam šakom udario u zid kućice, svu sam kožu s ruke ostavio na prozorskom kapku, ali mi je uspjelo, nisam sišao s ljestava. Trgovac je naočalima izašao da vidi što se događa, u ruci je držao neki seksi časopis, vidio sam nečije sise. - Hej... to ti stvaraš takvu galamu? - Da... baš sam ubio jednog komarca! - Zezaš me? U ovo doba još nema komaraca! - Popnite se ovamo pa sami pogledajte! Još se vidi kako mu se nožice batrgaju u lokvi krvi. Mahnuo je umorno rukom po zraku. Zatim je savio časopis i pogledao me kroz njega kao kroz dogled. - Kako ti je...? Je li ti dobro tamo gore...? - Maločas sam imao malu krizu, ali se sada punom brzinom vraćam u formu.

- Kvragu - kazao je - pitam se kako netko može toliko ostati na suncu. Baš je to neka pizdarija od posla...! On se vratio u kuću s golišavim curama pod miškom, a ja sam se opet dao na posao obuzet novom energijom. Počeo sam ličiti kao mahnit, s osmijehom na usnama i stisnutih vilica. Prestao sam s radom malo ranije nego obično, ali sam sebi bio dokazao ono što sam htio, nije bilo potrebno da u tome pretjerujem. Čekanje me bilo dovelo u stanje krajnjeg uzbuđenja i samo mi je s najvećom mukom uspijevalo običnim korakom doći do kućice, osjećao sam kako mi kroz ruke i noge sijevaju munje, bio sam gotov da poletim. Jedva sam i otvorio vrata kad mi se Betty bacila u naručaj. To me potreslo. Privinuo sam je k sebi i preko njezina ramena ugledao postavljen stol, a nasred stola golemu kitu cvijeća. Dobro je mirisalo. - Što se zbiva? - zapitao sam. - Nekom je rođendan? - Ne - kazala je. - To je večerica za zaljubljene. Poljubio sam je u vrat ne trudeći se da išta shvatim, nisam joj htio postavljati pitanja, sve mi se činilo i odveć lijepim. - Dođi - rekla je. - Sjedni, donijet ću ti čašu hladnog vina. Dopustio sam joj da nježno upravlja mnome, još sam bio pod učinkom iznenađenja. Osmjehivao sam se gledajući oko sebe, a vince je bilo prava divota, kao stvoreno da se pijucka pod zrakama sunca na zalasku. Žene imaju dara za to da nas iz pakla prenesu u nebo, mislio sam, zbilja točno znaju kako se to radi. Dok je ona otišla da virne u pećnicu, natočio sam sebi još jednu čašu. Pričala mi je o tome kako je bila u gradu, okrenuvši mi leđa i čučnuvši pred štednjakom, a žuta joj se haljinica bila zadigla do polovice bedara i do krajnosti napela. Zapravo je i nisam slušao. Promatrao sam ptičicu koja se netom bila spustila na prozorski podboj. -Bit će gotovo za deset minuta! - kazala je. Sjela mi je u krilo i kucnuli smo se. Zavukao sam joj ruku između nogu. Život je bio lijep. Nadao sam se da se sjetila toga da kupi

cigare. Ubrzo sam počeo petljati oko njezinih gaćica, ali me ona zaustavila. Malo se odmakla od mene, a oči su joj plamtjele. - Zaboga - kazala je - daj da te pogledam... Bio sam u sedmom nebu. I ne trepnuvši, pustio sam da mi rukama prelazi preko lica. Izgledalo je da joj se to sviđa. Pio sam vino u velikim gutljajima. - Oh, sada shvaćam zašto si se ovdje zakopao - promrmljala je. - Morao si OVO napisati...!! Nisam ništa odgovorio, zadovoljio sam se time da se nasmiješim. Zapravo, nije bilo tako kao što je ona mislila, nisam se bio nastanio u ovom mjestu radi pisanja, to mi nije čak ni izdaleka padalo na pamet. Ne, tražio sam miran kutak, pun sunca i daleko od ljudi jer su mi ljudi smetali i tu nisam ništa mogao. Pisanje je došlo mnogo kasnije, možda godinu dana poslije toga i bez posebnog razloga, kao da vas nešto takvo nužno mora zaskočiti nakon nekoliko mjeseci samoće, tek toliko da čovjek zadrži osjećaj za probdjevene noći i da osjeti da živi. - Znaš... ne znam kako da ti to kažem - dodala je. - Nemaš pojma kako je to djelovalo na mene. Gospode Bože, nikada nisam ništa slično pročitala! Tako sam sretna što si baš ti to napisao, oh, molim te, poljubi me...! Činilo mi se da malko pretjeruje, ali se nisam dao moliti. Temperatura je te večeri bila ugodna. Kliznuo sam u tu večer kao u vruću kupku s mirisom cimeta, potpuno sam se opustio. Sve do vrha nožnih prstiju. Betty je blistala, bila je duhovita, poželjna, imao sam osjećaj da su me bili otpremili u svemir i da sada lebdim u praznini, čekao sam da prijeđemo na spajanje sa svemirskim brodom i da prizemljimo na krevetu. No, nju su zanimale moje bilježnice, MOJA KNJIGA, pa zašto, pa kako, te ovo, te ono, shvaćao sam da mi je uspjelo da je potresem, oborio sam je na leđa samo snagom svojega mozga i ta me pomisao radovala. Možda bih je, da sam bio genij, bio mogao povaliti samo time što bih bih je pogledao...

Pokušavao sam malo stišati njezino oduševljenje, no tu se nije dalo ništa učiniti, motrila me raznježeno i milovala moje književničke ruke. Oči su joj sjale kao u djevojčice koja je razbila kamenčić i u njemu pronašla dijamant. Uživao sam kraljevski položaj. Jedina je sjenka na toj slici bio moj dojam da me pobrkala s nekim drugim. No, govorio sam sebi da to treba iskoristiti, poslužiti se svojim velikim knjževničkim tvrtkom i čudesnom dubinom svoje duše. Život je nalik na restoran sa samoposluživanjem, treba zgrabiti jelo prije no što vam promakne ispred nosa. Oko jedanaest sati, pisac je počeo posustajati. Nakon dvije boce vina jedva se još držao na stolici. Zadovoljavao se time da sa smiješkom smiješeći zirka u djevojku, nije više shvaćao što mu ona govori, a nije imao snage da od nje zatraži da mu išta ponavlja. Opio se od vina, ali se opio i od slatkoće, opio se od ugode, a nadasve od te djevojke duge crne kose čije su mu se grudi njihale pred očima. Još malo i mogla ga je nagovoriti da opet pročita sve svoje bilježnice, bila im je dala novu vrijednost. U krevetu se on pozabavi time da joj zubima skine gaćice. Ona ga je grlila i privijala k sebi. Još ga nikada nije bila tako zagrlila, to mu je bilo neobično. Hvatala se za nj kao da su zajedno prošli kroz oluju, obuhvativši ga nogama. On polako prodre u nju gledajući je u oči, pograbi je za stražnjicu i stade joj gnječiti grudi dok je noć odmicala. Popušiše cigaretu. Bili su mokri od znoja. Nakon nekog se vremena djevojka uspravi oslonivši se na lakat. - Kad samo pomislim da ovdje moraš farbati one kućice...! - kazala je. Pisac je lako pronalazio odgovore, bio je to dio njegova posla: - Kakve to ima veze! - rekao je. - Ali tebi nije mjesto ovdje... - Da...? A gdje bih onda trebao biti...? - U prvom redu - rekla je ona. - To je lijepo od tebe - odgovorio je. - Ali mislim da svijet nije skrojen baš posebno po mojoj mjeri.

Ona je zajašila piscu na prsa i uzela mu glavu u ruke. - E pa, to ćemo još vidjeti...! - kazala je. On ne posveti pažnju njezinim riječima. Bio je pisac, a ne vrač pogađač. 5. Sutradan se vlasnik pojavio baš dok smo se odmarali poslije ručka. Dočekao sam ga na vratima. Činio mi se loše volje, vrućina ga za vrijeme vožnje nije poštedjela, bio je olovno blijed. Kako je Betty još bila u krevetu, nisam ga uveo unutra, čak sam ga izgurao van, onako usput, pa ga je možda upravo to razbjesnilo, možda bi rado bio bacio oko na nju. - Čujte, vi mene zezate...! - zaškrgutao je. - Ujutro ste u krevetu do deset sati, a poslijepodne do četiri...! Očito se ovdje osjećate kao kod kuće! - Znate što - kazao sam -sinoć sam radio sve dok se nije smrklo. Uvjeravam vas da je i tu bilo nekoliko sati posla... - Da, kako vidim, na sve imate odgovor, je li? - Varate se - rekao sam. Jedva sam i dovršio rečenicu kad se pojavila Betty. Bila je navukla jednu moju bijelu majicu i povlačila ju je prema dolje da pokrije stražnjicu. Dobacila je vlasniku pogled pun mržnje. - Kojim pravom razgovarate s njim takvim tonom? - zapitala je. - Betty, molim te... - kazao sam. - Ne, pusti me - nastavila je. - Što vi mislite...? Frajer je zinuo. Gledao je Betty dok je nadolje povlačila majicu u kojoj su joj se sise jasno isticale i koja joj je otkrivala duge gole noge. Oči su mu htjele iskočiti. Obrisao je lice snažnim zamahom rupčića. - Slušajte, ne razgovaram s vama - kazao je. - Srećom, ne... No, znate li vi barem s kime razgovarate...? - Svakako, razgovaram sa svojim radnikom. Prasnula je u smijeh.

- Tvojim radnikom...? Ti jadna stara budalo! Ovo je najveći pisac svoje generacije, kužiš...? - Betty, govoriš koješta... - To mene ne zanima - kazao je vlasnik. Vidio sam kako je Betty problijedjela. Ponesena srdžbom, ispustila je rub majice i on se podigao za dvadeset centimetara. Pojavio se žbun njezinih kovrča. Frajer nije mogao odvojiti oči. Betty je trebalo nekoliko sekundi da shvati što se događa. - Ma čuj... što ti to gledaš...??!! - progunđala je. Frajer je bio kao hipnotiziran, grizao je usnice. Betty ga je gurnula udarivši ga pod rebra i on se stepenicama natraške spustio s verande. - Hej, nikad u životu nisi vidio žensku...? Neće te valjda udariti kap...? Išla je za njim onako gologuza i još ga jednom pošteno gurnula, tip je zateturao, gotovo se ispružio po podu, u zadnji se čas uspravio. Sada mu je već krv bila navrla u glavu. - Ako nešto ne mogu podijeti, to su seksualni manijaci! - dodala je ona. Ovaj se prizor činio tako nevjerojatnim, a Betty je bila toliko uzbudljiva da sam kao ukopan ostao stajati na verandi poluotvorenih usta. Vlasnik je bio zelen od bijesa, ali je uzmicao, a iza njegovih je leđa blistalo plavo nebo. Nisam se mogao suzdržati da se ne nasmiješim, pogotovo u trenutku kada se ispružio koliko je dug i širok. Brzo je ustao i bacio na mene posljednji pogled: - Savjetujem vam da se otarasite te ženske! - dreknuo je. No, kako je Betty prijetila da će ponovno krenuti u napad, dao je petama vjetra. Iza njega su ostali oblačići bijele prašine koja mu je stvarala mrlje na odijelu. Betty je prošla pored mene, još uvijek dršćući od bijesa, i bez riječi ušla u kućicu. Bilo joj se bolje ne približavati, to se vidjelo na kilometre, bilo je bolje pričekati da se oluja polako udalji. U tom se

trenutku čak ni pisac ne bi bio mogao s njm nositi. Kulise su se još jednom srušile i opet smo se našli u istom kužnom zakutku. Čuo sam kako nogom udara po zidovima. Bilo je vrijeme da se vratim na posao. Cijelo sam poslijepodne ostao na vrhu ljestava i vrebao na nju. Samo sam se morao propeti na prste i pogledati preko krova broja dva pa bih mogao proviriti kroz prozor svoje kućice, pravio sam budalu od sebe, bio sam od nje barem pedeset metara daleko, osjećao sam se na sigurnom. Pitao sam se koliko takvoj curi treba vremena da se ohladi. Vidio sam kako neke od mojih kutija opet istim putem izlijeću kroz prozor, ali među njima nije bila i ona u kojoj su bile složene moje bilježnice. Ha ha, pomislio sam, HA HA! Dakako, posao nije naročito napredovao, nisam mogao misliti na to. Radio sam mlitavo. Dan je odmicao, a ona je sada sjedila za stolom spustivši čelo na ruke i više se nije micala. Nisam znao je li to dobro ili ne. Pamtio sam da je onaj glupan dobio što je zaslužio. A ja, jesam li i ja dobio što sam zaslužio? Vlasnikova mi se prijetnja motala po glavi, ali sam već smislio da ću tog govnara tužiti pomirbenom sudu, to mi je vratilo dobro raspoloženje. Osjećao sam se samo malo umornim, kao da sam uhvatio nekakvu prehladu. A preda mnom su još bili i kilometri koje je trebalo oličiti. Baš sam bio potrošio svu boju u kanti kada je Betty izašla na verandu. Pripio sam se uz krov. Kada sam se opet odvažio da pogledam, ona je bila krenula stazom i zakretala je za ugao. Pitao sam se kamo ide, počeo sam razmišljati o tome mažući po dijelu zida na kojem sam radio, smišljao sam sve moguće kombinacije. No, nisam imao vremena da se zbilja zabrinem jer se ona časak kasnije vratila. Nisam je čak ni vidio da se vraća. Gledao sam je kako se kreće po kućici, idući ovamo-onamo ispred prozora. Nisam točno vidio što radi, izgledalo je kao da nešto sipa po podu.

Čuj, rekao sam sâm sebi, to je nekakvo sredstvo za čišćenje. Možda će izribati kućicu da bi smirila živce. Predviđao sam da će blistati kao sunce. Još sam malo radio, s mirom u duši. Sunce je zalazilo dok sam ja savjesno ispirao četke. Bilo je manje vruće. Prije povratka kući popio sam pivo sa zastupnikom za prodaju naočala. Sunce je bilo čudesne crvene boje. Zapalio sam cigaretu i polako se vratio prema kućici promatrajući vlastite noge kako koračaju naprijed. Desetak metara prije kuće podigao sam pogled. Vidio sam Betty kako stoji ispred verande. Zastao sam. Njezina su oba kovčega bila pored nje i promatrala me s nevjerojatnom žestinom. Pitao sam se što će joj moja plinska svjetiljka i zašto ju je zapalila. Kosa joj je blistala u sutonu i odisala je nekom divljom ljepotom. Posvuda se osjećao miris benzina. Znao sam da će baciti svjetiljku u kućicu. Desetinku sam sekunde u tome uživao, a zatim sam vidio kako joj je ruka na nebu opisala polukrug i svjetiljka je poletjela zrakom poput zvijezde padalice. Kućica je napravila VVLLUUUUUUFF!!! Bilo je to predvorje pakla. Zatim je dohvatila kovčege dok su plamenovi dopirali kroz prozore. - Ideš li...? - pitala je. - Odlazimo odavde. 6. Probudio sam se kriveći lice zbog drndanja po cesti, a bilo mi je i veoma vruće, zrak se vrtložio u stražnjem dijelu kamioneta i mora da je bilo šest sati ujutro, tek je počinjalo svitati. Betty je čvrsto spavala. Nesreća je htjela da naletimo na frajera koji je prevozio vreće s gnojivom i meni se u rano jutro želudac dizao od toga vonja, osjećao sam se prljavim. Klupica je pored vozača bila zatrpana velikim omotima, to je bio razlog zbog kojega smo se vozili u stražnjem dijelu kamioneta. Izvadio sam iz kovčega pulover i navukao ga. Prebacio sam nešto i preko Bettynih ramena. Upravo smo se prolazili kroz šumu i bilo je pomalo hladno. Vrhovi su drveća bili tako visoki da mi se od toga vrtjelo u glavi. Vozač je

lupnuo po stražnjem staklu. Bio je to neki mladi frajer koji nas je bio pokupio na benzinskoj crpki, častio sam ga pivom. Vraćao se s nekakva poljoprivrednog sajma, ako sam dobro razumio. Ponudio mi je kavu, najradije bih ga biopoljubio. Pograbio sam termosicu i popio kavu u malim gutljajima. Zatim sam popušio prvu cigaretu i sjedeći na vrećama, gledao kako cesta prolazi pored nas. Nakon nekog se vremena nisam mogao suzdržati od smijeha. Kao da mi u ovim godinama po licu ponovno počinju izbijati pubertetske bubuljice. Dobro, nije bilo baš tako strašno, zapravo, nisam ništa ostavio iza sebe budući da je ona u jedan od svojih kovčega uspjela strpati nekoliko mojih košulja zajedno s bilježnicama, jednostavno mi se to činilo pomalo smiješnim, samo mi je još trebala kapa Henrija Fonde. Kao predostrožna cura, spasila je iz požara i moju ušteđevinu, zbog čega sam se osjećao prilično bogatim, mjesec smo ili dva imali od čega živjeti pa sam joj čak bio rekao: čuj, dovraga, ne moramo izigravati budale po cesti, možemo platiti kartu, nemam volje da me netko zajebava. No, ništa se tu nije dalo učiniti, smatrala je da ne možemo sebi dopustiti da potrošimo previše novaca. Sigurno da ne možemo, stopirat ćemo, najavila je. No, istina je, vjerujem, istina je bila u tome što je ona to zapravo voljela. Naprosto je htjela za sobom ostaviti hrpicu pepela pa krenuti cestom kao u dobra stara vremena i htjela je to naglasiti na taj način. Nisam prigovarao jer mi se bila objesila o ruku i to mi je jedino bilo važno. Dohvatio sam kovčeg i cerekajući se podigao palac. Već smo dva dana bili na cesti i oboje smo bili prašnjavi. Počinjao sam žaliti za tušem. Strahovito sam zijevnuo i Betty se probudila. Sekundu kasnije bacila mi se u naručje i uvalila mi pusu. Da sam ne znam koliko razbijao glavu, ne bih mogao naći ništa što bih još tražio od nebesa. Bilo ju je dovoljno na sekundu pogledati pa da čovjek vidi kako je sretna. Čak ako mi i nije uspijevalo da se oduševim mišlju o osvajanju svijeta, kako je to ona nazivala,

prilično sam dobro sve to prihvaćao. Cesta može proći kada je čovjeku zgodna cura pri ruci. Frajer je stao da uzme benzin pa smo to iskoristili da kupimo sendviče i pivo. Opet je počinjalo bivati vruće. Od vremena bi do vremena kamionet nakratko pojurio brzinom od 100 na sat, ali smo unatoč tome osjećali sunce koje nam je pržilo kožu. Betty se to sve činilo fantastičnim, vjetar, sunce, cesta. Kimao sam glavom skidajući čepove s pivskih boca. Nisam mogao a da ne pomišljam na to da bismo već bili na cilju da mi je bila dopustila da kupim karte, a sada smo morali nevjerojatno zaobilaziti, i to jednostavno zato što je ovaj tip prije povratka u grad morao skočiti do brata i i što se nismo usuđivali ispustiti iz ruku ovaj čudesni kamiončić. Jedino se on bio zaustavio da nas primi i sada kad smo ga se dočepali, nismo ga htjeli pustiti iz ruku dok nas ne prebaci do grada. Istina je i da nam se nije žurilo. Nismo baš bili na putu prema Eldoradu. Zaustavili smo se u nekom zabitom mjestašcu i dok je momak pošao do brata, nas smo dvoje sjeli u neki kutak pod suncobran i naručili nešto za osvježenje. Dok je Betty bila na zahodu, ja sam napola zadrijemao na stolici. Nisam nalazio ni najmanjeg razloga za brigu i svijet mi se još uvijek činio jednako apsurdnim. Mjesto je bilo tiho i praktično pusto. Nakon nekoga smo vremena krenuli dalje i trebalo se strpjeti do zalaska sunca da bismo napokon opazili grad i njegova svjetla. Betty je odlučno ustala i drhtala od nestrpljenja. - Razumiješ - govorila je - već barem tri godine nisam vidjela grad. Tako se čudno osjećam. Tu još uvijek živi moja mlađa sestra, shvaćaš... Frajer nas je ostavio na nekom raskršću pa je, dok smo se Betty i ja iskrcavali i vadili kovčege iz kamioneta, iza nas nastao red vozila koja su trubila, a njihovi se vozači naginjali kroz prozor. Bio sam to pomalo zaboravio, bio sam zaboravio tu atmosferu, vonj ispušnih

plinova, svjetla, blistave pločnike i šum vozila koji vas nikada ne napušta. Nisam se osjećao posebno uzbuđenim. Prilično smo dugo hodali vukući kovčege. Nisu bili odviše teški, ali bi se uvijek netko zaletio u njih, zapravo su bili najviše glomazni. Jedino je u svemu bilo dobro to što smo mogli sjesti na njih dok smo čekali zeleno svjetlo na pješačkim prijelazima. Betty nije prestajala pričati. Kao riba koja se ponovno našla u moru, pa joj nisam htio kvariti zadovoljstvo. Nije to bilo baš nešto nemoguće, premda je čekanje na semaforima nekako više nalikovalo na kaznu. Bio je to sat kada su ljudi bili na ulicama, posao je bio gotov i vraćali su se kući. Svi su oni vražji natpisi u tom trenutku počinjali treperiti i trebalo je prolaziti kroz slapove svjetlosti žmirkajući očima i skupljenih ramena. Od svega sam srca sve to mrzio, ali je Bettyna prisutnost sve činila čudesno podnošljivim, sve mi te pizdarije nisu čak ni išle na živce. Svejedno je većina ljudi imala njuške kao da su upravo izašli iz pakla, vidio sam da se stvari nisu puno promijenile. Lisa, Bettyna sestra, stanovala je u mirnijem dijelu grada. Bijela jednokatnica s terasom od šest četvornih metara koja je gledala na neko neizgrađeno zemljište. Kada je otvorila vrata, držala je u ruci pileće krilce. Ogladnio sam već od pogleda na to. Zatim su se njih dvije počele neobuzdano grliti i Betty nas je predstavila jedno drugome. Zirkao sam na komadić rumeno pečene kožice koji je visio s krilca. Zdravo, Lisa, rekao sam. Iz kuće je izašao doberman oštro mašući repom kroz noć. Ovo je Bongo, rekla je gladeći životinju po glavi. Bongo je pogledao mene, a zatim svoju gospodaricu pa je na kraju on dobio pileće krilce. Oduvijek sam znao da se ovaj svijet samo okrutno šali sa mnom. Lisa je živjela sama s Bongom u najvećem mogućem neredu, ali joj je gajba ipak bila ugodna, puna boja, a svakakve su stvarčice visjele sa svih strana kao da ih je netko tu zaboravio. Nosila je prilično kratak kimono pa sam mogao vidjeti da ima dobre noge, ali je u pogledu svega ostaloga Betty bila daleko ispred nje, unatoč tome

što je bila pet-šest godina starija. Spustio sam se na trosjed dok su djevojke ćaskale, donosile čaše i nešto da prigrizemo. Mora da sam bio umoran jer mi je prva čaša porta prešla ravno u krv. Gotovo sam nagazio na psa kada sam ustao da odem na zahod, u glavi mi se vrtjelo. Otišao sam u kupaonicu i oplahnuo lice vodom. Imao sam bradu staru tri dana, a oko očiju mi se bila nakupila prašina, osjećao sam da me noge ne drže, kao neki anđeo s ceste koji se napio od dva prsta porta. Kada sam se vratio, Bongo je dovršavao pile, a Betty priču o našem putovanju. Lisa je pljesnula rukama. - Može se reći da dolazite u pravi čas! - kazala je. - Stan na katu slobodan je već tjedan dana...! Betty kao da se okamenila. Polako je spustila čašu. - Što... hoćeš reći da gore nema nikoga i da ćeš nam iznajmiti stan...???!! - Svakako! Draže mi je da se u njega uselite vas dvoje nego netko drugi... - Oh, Gospode, mora da sanjam! - kazala je Betty. - pa to je divno...! Zatim je skočila i pala na koljena ispred mog naslonjača. Zapitao sam se ima li to ona u sebi nekakve opruge. - Vidiš li što sam ti rekla - kazala je - vidiš li sada što nam se događa...? Što je to ako ne ono što se zove imati vrašku sreću...? - Što se točno događa? - zapitao sam. Betty je grudi pritisnula o moja koljena. - Događa se to, dragi moj, da smo u grad stigli prije sat vremena, a već smo našli strašan stančić koji nam je ravno s neba pao u ruke! - Pitaj ima li ondje kakav veliki krevet - kazao sam. Uštinula me za bedro i podigli smo čaše. Nisam ništa rekao, ali sam se složio da se to sve baš dobro složilo. napokon, možda je ona i bila u pravu. Možda će se pred nama otvoriti lak život. Počinjao sam se zbilja dobro osjećati.

Boca nije dugo potrajala. Rekao sam im: ne brinite, i izašao. Otišao sam do ugla ulice uzdignute glave i s rukama u džepovima. Malo niže bio sam uočio neke trgovine. Ušao sam u dućan mješovitom robom i rekao: dobra večer svima. Frajer je bio sam za blagajnom, neki starčić s naramenicama. Kupio sam bocu pjenušca, suhe kolačiće i kutiju hrane za psa. Stari mi je napisao račun i ne gledajući me, izgledalo je kao da spava. - Znate - kazao sam - sigurno ćemo se još viđati. Baš sam se uselio u jedan stan ovdje u blizini... Ta dobra vijest nije baš naročito djelovala na njega. Pružio mi je račun i zijevnuo. Platio sam. - Baš ste sretnik - našalio sam se. - Svakog ću mjeseca ostaviti kod vas dosta novaca... Na silu mi se nasmiješio, ali je očito jedva čekao da se maknem. Na licu mu je bio bolan izraz, kao i u većine ljudi koje smo sretali na ulici, meni je to izgledalo kao nekakva zaraza. Nakon sekunde oklijevanja, pošao sam po još jednu bocu, pljunuo novac za nju i izašao. Cure su me dočekale s radosnim povicima. Dok se točio pjenušac, pozabavio sam se onom kutijom hrane za psa. Kilo žarko ružičastih komadića mesa u hladetini. Bongo me gledao nagnuvši glavu u stranu. Znao sam da je bolje da vam ovakva životinja jede iz ruke i shvatio sam da sam upravo osvojio bod. Zatim smo pošli da razgledamo stan. Uspeli smo se stepenicama koje su vodile na kat i Lisi je trebalo nešto vremena prije no što je uspjela okrenuti ključ u bravi, svi smo se tome smijali. - Inače se - kazala je - ova vrata uvijek zaključavaju, ali ćemo ih sada moći ostaviti nezaključana... Oh, zbilja mi je drago, znate, ponekad sam se osjećala pomalo usamljenom... Stan se sastojao od spavaće sobe, jedne prostorije u čijem je jednom kutu bila uređena kuhinja i malene terase, pravi raj, sa sobičkom pretvorenim u prostor za tuširanje. Dok su djevojke prostirale plahte, izašao sam na terasu i naslonio se na balkonsku ogradu.

Bongo je učinio isto. Kad se uspravio na stražnje noge, bio je visok gotovo kao ja. Balkon je gledao na napušteno zemljište, okruženo drvenom ogradom. S druge se strane vidjelo nekoliko kućica, a iza njih brda u daljini, tamnija od noći i čuo sam kako se cure u sobi smiju i prodorno vrište.Popušio sam cigaretu upijajući sve to u sebe. Povremeno bih namignuo Bongu. Kasnije, kada smo se zavukli među plahte, Betty se privila uz mene i gotovo smjesta zaspala. Motrio sam strop. Nakon nekog vremena uopće više nisam znao gdje sam, ali nisam time razbijao glavu. Počeo sam disati iz trbuha. Kako sam tonuo u san, činilo mi se da se zapravo posve polagano budim. 7. Nismo odmah počeli tražiti posao, ni zbog čega nam se nije žurilo. Najveći smo dio vremena provodili na terasi razgovarajući s Lisom i Bongom, kartali, čitali knjige i poslijepodneva su se nizala jedno za drugim s blagošću koja je zbunjivala, nisam se mogao sjetiti da sam ikada upoznao nešto bolje od toga. Betty je bila svojski preplanula, Lisa nešto manje zato što je radila tokom tjedna, bila je blagajnica u robnoj kući. Od vremena bih se do vremena odlazi s igrati s Bongom na neizgrađeno zemljište, pa su ptice odlijetale zbog nas. Betty na se promatrala s balkona, domahivali smo jedno drugome, a onda bi ona nestala i mogao sam čuti još samo lupkanje po pisaćem stroju i zvonce kada bi ona stigla do kraja retka. Taj me njezin posao pomalo ljutio. Bila je sebi zabila u glavu da na stroju prepiše cijeli moj rukopis te da ga zatim pošalje izdavačima, bila je upela rukama i nogama da pribavi pisaći stroj. No, ja sam to bio napisao iz čistoga užitka, a ne zato da budem bačen u kavez s divljim zvijerima, barem sam u to vjerovao, a Betty mi je upravo pripremala ulazak u arenu. Bacao sam Bongu komad drveta dok sam o tome razmišljao, ali se nisam zamarao, trebalo je misliti na jelovnik za večeru, to sam ja bio uzeo u svoje ruke. A kada domišljat frajer ima pred sobom cijeli dan za razmišljanje o

večernjem obroku, u stanju vam je ni od čega stvoriti čudo. Čak sam pripremao neko posebno jelo za Bonga, bili smo postali pravi prijatelji. Dok je jelo uvečer krčkalo, zajedno sam s njime odlazio pred Lisu, a Betty je pri posljednjoj svjetlosti prije smiraja i dalje tipkala s tri-četiri prsta.To nam je ostavljalo nešto vremena, radila je gomile grešaka pa se zbog svih tih ispravaka posao udvostručavao, no ja zbog toga nisam razbijalo glavu. Bongo je kaskao preda mnom i ljudi se nam se na ulici uklanjali s puta, bio je to kraljevski osjećaj, na autobusnoj bih stanici uvijek našao slobodno mjesto na klupi. Već dugo nismo imali ovako blagu jesen. Zatim bismo se Lisa i ja polagano vraćali prema kućici, ja bih ponio njezine stvari, dok je Bongo mokraćom zalijevao automobile, a ona mi je pričala o svojem životu, na što joj ja nisam imao bogzna što reći. Doznao sam da se bila udala vrlo mlada i da joj je frajer odapeo dvije godine nakon toga, nije ga se više baš jasno sjećala, ostali su joj tek Bongo i kućica, a stan je na katu iznajmljivala da bi na kraju mjeseca sastavila kraj s krajem. U tom sam se pogledu, uostalom, dogovorio s njome. Posvuda je bilo ponečega što je trebalo popraviti, što na vodovodnim što na električnim instalacijama. Procijenili smo sve to na tri mjeseca stanarine i odlučili da se tako dogovorimo. Svi smo bili zadovoljni. Uvečer bismo nastojali na TV-u uhvatiti neki film i odgledali bismo program do kraja, sve do posljednje reklame, a onda se pitali tko će ustati i ugasiti televizor. Trebalo je paziti da se čovjek ne spotakne o kakvu bocu od piva. Kada je na programu bilo nekakvo sranje, odustali bismo od gledanja. Izvukli bismo karte ili bismo se vukli naokolo po stanu, cure su čavrljale, a ja sam prčkao po dugmadi na radiju u potrazi za nečim što bi se moglo slušati. Od vremena do vremena poželio bih prošetati. Bez riječi bih skinuo vjetrovku s vješalice pa bih se uputio ulicama, a Bongo mi se motao pod nogama. Djevojkama se to ludo sviđalo. Nasmijavalo ih je kad bih im rekao da se osjećam kao štakor u zamci, uopće mi nisu vjerovale.

Nas smo dvojica nas dvojica skretali nadesno, pa nadesno i opet nadesno ili pak nalijevo, ali se okolina nije nimalo mijenjala pa smo se krepani vraćali kući. Za probavu je to bilo izvrsno, uglavnom bismo jedva za sobom zatvorili vrata, a već bismo počeli vaditi stvari iz hladnjaka i stavljati ih na stol. Kada be se Lisa osjetila umornom, popeli bismo se u svoj stan, ali nikada nismo odlazili na spavanje prije tri-četiri sata ujutro. Nije lako rano leći kada se čovjek budi negdje oko podneva. Kada se nismo bavili ničim od svega toga , a Betty je bila u formi, vraćala se pisaćem stroju. Ja bih se smjestio na terasi, a Bongo bi mi položio gubicu na koljena, pa bih je gledao kako dešifrira moje bilježnice mršteći obrve. Pitao sam se kako mi je uspjelo da pronađem ovakvu curu, ali sam s druge strane znao da bih je, čak i da sam se bio zakopao negdje na Sjevernom polu, bio sreo kako pluta okolo na santi, a vjetar od kojega čovjek može pomodriti, ovija joj se oko vrata. Volio sam je promatrati. Zbog toga sam zaboravljao gotovo sva sranja što smo ih bili ostavili za sobom. Kad god bih na to pomislio, zamišljao sam da nam je za petama cijela vojska policajaca, onaj je zapaljeni bungalov bio mač što nam je visio nad glavom. Srećom, nisam nikome rekao kamo idemo, ponovno sam vidio Henrija i ostale stanare kako krive lice u svjetlosti požara, još sam čuo kako viču za nama dok smo trkom odlazili s kovčezima u rukama kao da brišemo nakon nekakve neuspjele pljačke. Kada bih izdaleka začuo policijske sirene, popio bih nešto i nakon pet minuta više nisam na to mislio, ponovno bih počeo promatrati ženu koja je sjedila tek na nekoliko metara od mene i koja mi je bila nešto najvažnije u životu. U tom me tretnuku nije nimalo zabrinjavalo što mi je najvažnija stvar u životu jedna žena, naprotiv, bio sam time očaran, opće je raspoloženje bilo obilježeno bezbrižnošću i jednostavnošću. Ponekad bih ustao i malo je šlatao, a usput bih pogledao i dokle je stigla. -Kako ti ide...? Još uvijek ti se sviđa...? - pitao sam. - Ne brini zbog toga.

- Ako je tako, to nikada neće biti objavljeno... - Ha ha, šališ se...? - Svejedno, i to bi se moglo dogoditi. - E pa, baš bih htjela da mi objasniš kako bi se to moglo dogoditi. - Betty, svijet je nepredvidljiv. - Ma kakvi, samo se treba znati s njim ophoditi na pravi način. To bi mi dalo materijala za razmišljanje. Vratio bih se na terasu, a stroj bi se smjesta opet pokrenuo, Bongo bi mi se opet naslonio na koljena i iznad glave su mi se blebećući palile zvijezde. Jednog sam jutra, probudivši se, odlučio da se ozbiljno bacim na vodovodne instalacije. Poljubio sam Betty u čelo, posudio Lisina kola i otišao do središta grada da obavim neke kupovine. Na povratku mi je nekoliko cijevi virilo iz auta. Počeo sam ih istovarivati kada je neka ženica krenula prema meni. Oko vrata je nosila zlatni križić. - Oprostite, gospodine... vi ste vodoinstalater...? - Ovisi - rekao sam. - Zašto? - Pokvarila mi se pipa, gospodine, pipa u kuhinji. Već mjesec dana pokušavam naći vodoinstalatera, ali se nikome ne da gnjaviti s popravkom pipe... Kad biste znali kako je to strašno... - Da, mogu misliti kako vam je. Pogladila je križić koji je nosila oko vrata i poniknula pogledom: - A vi, gospodine... eh, ne biste li možda, znate, u pitanju je možda samo minuta, u biti... Dvije sam sekunde razmišljao, a onda sam bacio pogled na sat ponašajući se kao da imam posla preko glave. - Dovraga, jedva da ću stići... Stanujete daleko...? - Ne, ne, tu preko puta. - Dobro, požurimo. Prešao sam ulicu idući za šezdesetgodišnjakinjom u haljini koja joj je dopirala do polovice listova. Stan joj je mirisao na umirovljenicu koja ne trpi oskudicu, podne su se pločice iskrile i sve je bilo tiho. Povela me u kuhinju i prstom mi pokazala slavinu. Tanki je mlaz

bistre vode polagano kapajući curio po caklini. Približio sam se slavini i dva-tri puta je otvorio i zatvorio. Zatim sam se s uzdahom uspravio. - Nema problema - rekao sam. - Vreteno se u ventilu zaglavilo i zbog toga se oštetilo kućište. To se često događa. - Ooh. Recite, je li to ozbiljan kvar...? - Ne može biti gori - rekao sam. - Sve treba promijeniti. - Oh, Bože moj! Koliko će me to koštatit? U mislima sam nešto izračunao pa sam rezultat pomnožio sa dva. - Isuse slatki! - kazala je. - A još vam neću računati dolazak - dodao sam. - A kada biste to mogli napraviti...? - Sada ili nikada. Čekove ne primam. Vratio sam se hitro u naš stan i skupio sav alat što sam ga mogao naći. Objasnio sam Betty što se događa. Slegnula je ramenima i opet utonula u moje bilježnice. Dvije sekunde kasnije bio sam u autu. Zaustavio sam se na cesti u dvostrukom redu, kupio slavinu i opet se pojavio kod stare. - Ne smijete me smetati - rekao sam. Navikao sam raditi u tišini. Pozvat ću vas ako mi nešto zatreba... Zatvorio sam se u kuhinju i dao se na posao. Sat vremena kasnije pospremio sam alat, pobrisao i posljednju kapljicu vode i otišao to naplatiti. Sestra Marija Magdalena od Nevinog Djetešceta bila je u sedmom nebu. Kuhinja joj je upravo savršeno blistala. - Mladiću - kazala je - nećete otići prije no što mi ostavite broj telefona. Pokucat ću u drvo, ali može se desiti da mi opet zatrebaju vaše usluge... Zatim me otpratila do vrata i mahala mi sve dok nisam ušao u našu kuću. Nisam bio nezadovoljan današnjim danom. Te sam iste večeri baš pazio na nešto što se kuhalo na štednjaku kadli je zazvonio telefon. Betty je upravo postavljala stol. Lisa je dignula slušalicu. Slušala je trenutak, odgovorila s dvije-tri riječi, a onda smijući se rukom pokrila slušalicu:

- Hej, ja ovo ništa ne razumijem, na telefonu je prodavač iz dućana na uglu. Kaže da pošto-poto mora razgovarati s vodoinstalaterom...! Betty me mrko pogledala. - Mislim da to tebe traže - kazala je. - Sigurno opet treba nešto odčepiti...! Činjenica je da su se glasine proširile po četvrti kao šumski požar. Mora da su ljudi međusobno govorili o meni i punom parom jedni drugima davali moj broj telefona. Pitao sam se što rade pravi vodoinstalateri rade kraj svih tih stanova u kojima curi voda i svih tih cijevim koje se začepljuju. Trebalo je da o tome porazgovaram s jednim profesionalcem, jednog jutra kada sam stajao u redu da bih kupio dva metra bakrene cijevi i jedno koljeno od devedeset stupnjeva, da bih doznao kako njih mali kvarovi, sve te male pizdarije, uopće ne zanimaju. Nešto ću ti reći, nastavio je frajer spustivši glas, kada mi netko telefonira zato što mu je nešto procurilo, uvijek se kod njega raspitam ima li kakva izgleda da mu postavim i instalacije za kupaonicu. Inače neću ni koraka napraviti. Odmah sam vidio da je to rupa koju bi trebalo popuniti: poslići od pet sekundi i plaćeni u gotovini. U nekoliko sam dana sebi u okolini stvorio stanoviti ugled. Smatrali su me skupim, ali brzim i djelotvornim frajerom. Brzo sam shvatio u čemu leži moja snaga, shvatio sam da se netko tko dobije gripu može pokušati boriti protiv toga, ali da se onaj kome se žačepi zahod, osjeća kao da mu je voda doslovce došla do grla. Donosio sam kući sav novac koji sam mogao. Svom sam snagom šljakao na sve strane. Prvih je petnaestak dana vladala vraška gužva, a onda se to malko smirilo jer ja više nisam jurio za poslom. Sve sam poslove zakazivao za prijepodne. Betty se nije sviđalo što me vidi kako odlazim s radnom kapom nabijenom na glavu i sandučićem za alat pod miškom, to ju je uzrujavalo. Čak smo se zbog toga i posvadili jedne večeri kada sam se vratio kući potpuno izmožden. Baš sam bio obavio neki superzajebani popravak kod nekog vojnog lica u uniformi, bijele kose i plavih očiju. Toga mi je dana to bio već

peti popravak, bio sam kao prebijen. Frajer me uveo u kuću kroz neki dugačak i mračan hodnik, čizme su mu udarale po parketu, a ja sam pogrbljenih ramena išao za njim. Kada sam ušao u kuhinju, želudac mi se okrenuo od jakog mirisa pržena ulja i spaljene plastike, bio je to paklenski miris, suzdržao sam se da se ne okrenem i odem. No, u svakom slučaju, to mi se dešavalo svaki put kad bih došao u kuću neke mušterije, uvijek se javljao trenutak u kojem bih poželio odjuriti svom brzinom. Dakle, nisam otišao. Frajer je u ruci držao nekakv bič. Bez riječi mi je pokazao na sudoper. No, na kraju dana mene nije smetalo da ljudi ne govore sa mnom, to mi je odgovaralo. Približio sam se sudoperu nastojeći da što manje dišem. U kadici su se nalazile tri celuloidne lutke, bile su se napola bile rastopile i to je začepilo odvod, a sve je plivalo u dva-tri centimetra ulja. Otvorio sam ormarić ispod sudopera i kada sam izvukao kantu za smeće, vidio sam da odvodna cijev potpuno usukana i da se mjestimično čak i slijepila. Ustao sam. - Ovo je od vrelog ulja...? - Slušajte, ne moram ja vama polagati račune - zaskvičao je. - Obavite ono što treba pa da brzo završimo s tim! - Hej... nemojte se uzbuđivati. Uopće me ne smeta zalijevate li vi svoje lutkice uljem za prženje ili ne. Svakoga dana viđam i gorih stvari. Samo, moram znati je li kroz ovu cijev prošlo još nešto osim masnoće i otopljene plastike. To mi morate reći. Niječno mi je odgovorio brzo odmahnuvši glavom, a onda izašao. Najprije sam mirno popušio cigaretu. Na prvi mi se pogled sve to i nije činilo jako kompliciranim, trebalo je samo promijeniti cijev, ali stvari, dakako nikada nisu onako lagane kao što čovjek vjeruje, Ponovno sam se zavukao pod sudoper i zapazio da spomenuta cijev prije svog ulaska u zid prolazi još kroz dva ormarića. Vidio sam da ću se zabavljati pronalaženjem načina da cijeli taj cirkus utrpam unutra. Vratio sam se do auta da uzmem komad cijevi. Imao sam sve veličine koje su se najčešće upotrebljavale. Bile su pričvršćene na

krovu, a naprijed i straga zakačene za odbojnik. Svaki put kada bi to vidjela, Betty bi podigla oči prema nebu. Bio sam ih pokupio cijelu gomilu na nekom gradilištu prilikom jednog noćnog pohoda i odonda su mi se prihodi naglo povećali. Dohvatio sam pivo ispod prednjeg sjedišta i popio ga naiskap prije no što ću se vratiti na posao. Trebao mi je jedan sat da skinem staru cijev, još jedan sat da stavim novu, to me napola izludjelo. Četveronoške sam plazio po ormarićima i svaki bih se čas u nešto udario, povremeno sam morao zastati i na minutu zatvoriti oči. No, ipak sam to uspio obaviti. Odahnuo sam još se uvijek grčevito držeći za sudoper, nasmiješio sam se rasporenim lutkicama. Hajde, stari moj, još malo, rekao sam sâm sebi, dan je gotov, cure će te sigurno ponuditi pićencem. Dohvatio sam cijev, odrezao od nje dobar metar i pričvrstio je za sifon. Baš sam pospremao stvari kad se opet pojavio frajer u žućkastosmeđoj uniformi. Nije mi uputio ni najmanji pogled, jurnuo je ravno u ormariće da provjeri instalaciju. Takvi su me tipovi zabavljali. Prebacio sam remen sandučića s alatom preko ramena, uzeo ostatak cijevi i pričekao da se on izvuče ispod sudopera. Podigao se strahovito uzbuđen. - Pa što je to...? - kazao je. - ŠTO TO SAD ZNAČI...??? Zapitao sam se nije li mu pukla neka žilica u mozgu kada se sagnuo ispod sudopera. Ostao sam miran. - Nešto vas muči? - zapitao sam. Pokušao mi je pogledom prosvrdlati čelo. Mora da je vjerovao kako još uvijek živi u kolonijama, spremao se da kazni mladog urođenika koji služi u njegovoj kući. - Pa vi mene zajebavate!!! Cijevi vam nisu po propisima...! - Molim? - Da... Komad cijevi koji ste stavili, TU, to je komad telefonske cijevi...!!! To gore i PIŠE!!

Prvi glas. Nikada nisam na to obraćao pažnju, ali se nisam dao zbuniti. - Baš ste me uplašili! - rekao sam. - Nemojte se zbog toga zabrinjavati, te su cijevi iste kao i one druge... Praktično su svi sudoperi u gradu spojeni na takvu cijev, već deset godina to gledam. To je dobra roba. - Ne-ne-ne, ne može to tako! Nije PO PROPISIMA! - Nemojte se zbog toga brinuti... - Ne pokušavajte me prijeći. Hoću da se sve što se radi, radi po propisima!! Takve vam se stvari uvijek događaju na kraju dana, kada ste potpuno premoreni i kada nitko ne želi baciti ručnik u ring. Prošao sam rukom kroz kosu. - Slušajte - kazao sam - svatko ima svoj posao. Ja vas neću pitati koju vrstu municije koristite da biste očistili neki brežuljak. Ako upotrebljavam telefonske cijevi, znam što radim. - Hoću instalaciju koja će biti napravljena po propisima, čujete li vi mene...?!! - Da, a možda su i sve one svinjarije koje radite u sudoperu isto tako po propisima...? Hajde, platite mi i ne razbijajte sebi glavu, ta se stvarčica neće pomaknuti ni za dvadeset godina. - Ma nemojte, još i to! Ni pare nećete dobiti dok to ne promijenite! Pogledao sam trknutoga starca ravno u oči, vidio sam da samo gubim vrijeme s njim, a baš mi se nije dalo baktati s prekovremenim satima, htio sam sjesti u svoja kolica, spustiti prozore, zapaliti cigaretu i polako se vratiti kući, ništa drugo nisam htio. Približio sam se sudoperu, prignuo se i svom snagom zadao sifonu udarac nogom. Uspio sam ga polovicu otrgnuti. Okrenuo sam se prema frajeru. - Evo, to je obavljeno. Mislim da vam je na sudoperu nešto potrgano. Morat ćete pozvati vodoinstalatera. Stari me bičem udario posred lica. Osjetio sam prugu koja me žarila od usta do uha. On me promatrao blistava oka. Tresnuo sam ga

komadom krute cijevi posred čela. Uzmaknuo je do zida i oslonio se o njega držeći se rukom za srce. Nisam mu htio tražiti kutijicu s pilulama, zbrisao sam. Cijelim sam putem osjećao kako me obraz peče. U retrovizoru sam vidio dugačku rumenu prugu koja je prelazila u ljubičasto, a jedan mi je kut usta bio natečen, pa sam zbog toga izgledao još krepaniji nego što sam zapravo bio. Kao da je sve ovo u meni pokrenulo nekakav proces zbog kojega mi se na licu čitao sav umor koji se u meni bio nakupljao već nekoliko dana. Nisam baš krasno izgledao. Prilikom zaustavljanja na semaforima mogao sam prepoznati svoju braću po bijedi, svi smo međusobno nalikovali, rane su nam bile iste, ili gotovo iste. Preko svih je tih njuški prohujao tjedan nezanimljiva rada, umor, odricanje, bijes i dosada. Svaki put kad bi se upalilo zeleno svjetlo, pomakli bismo se tri metra naprijed ne pisnuvši ni riječi. Kada sam se vratio kući, Betty je smjesta opazila ožiljak. Obraz mi je bio vruć i natečen. Nisam imao volje da izmišljam neku priču, ispričao sam joj točno što se dogodilo. Zatim sam se obilno poslužio pićem, a ona me smjesta napala. - Eto što se događa kad cijeli dan okolo izigravaš budalu. To se moralo dogoditi! - Dovraga, Betty... što to govoriš...? - Cijele dane provodiš na koljenima ispod tih jebenih sudopera i družiš se s kanatama za smeće, odštopavaš sva ta govna ili postavljaš bidee... Misliš da je to ne znam što...?! - Baš me briga. To nije važno. Primakla mi se. Glas joj je postao sladak kao med. - Čuj... znaš li ti uopće što ja radim cijelo ovo vrijeme...? Ne... ne znaš...? E pa, prepisujem tvoju knjigu, već danima i danima, a bogami i noćima radim na tome, zbog toga ne spavam, ako baš hoćeš znati... Glas joj je postao gorak. Natočio sam sebi još jednu čašu i dohvatio šaku kikirikija. Nije skidala oka s mene.

- Uvjerena sam da si ti velik pisac. Shvaćaš li ti...? - Slušaj, nemoj opet s time počinjati, umoran sam. Veliki nas pisac neće prehraniti. Zbilja mislim da previše radiš na tome, to ti je malo udarilo u glavu. - Zaboga! Zar ti ne razumiješ da se čovjek poput tebe ne bi smio ponižavati, ne razumiješ li da nemaš prava da tako postupaš...? - Hej, Betty... Ti kao da si pala na glavu...? Zgrabila me za suvratak vjetrovke, gotovo sam prolio viski. - Ne ja, nego ti! Uopće ne razumiješ...! Bolesna sam kad vidim na što trošiš vrijeme. Pa što je tebi, zašto ne želiš otvoriti oči...? Nisam mogao da ne uzdahnem. Ovaj gadni dan nikako da završi. - Betty... bojim se da si me pobrkala s nekim drugim... - Ne, budalo! Znam ja tko si ti...! Ali nisam znala da si toliko ograničen! Voljela bih te vidjeti kako šećeš okolo, pa makar i zjake prodavao, to bi mi bilo posve normalno. A ti umjesto toga sam sebe zatupljuješ popravljanjem umivaonika i misliš da si jako pametan... - Baš radim na istraživanju koje je usmjereno na proučavanje međuljudskih odnosa - rekao sam. - Nastojim prikupiti što više podataka... - Ma daj, prestani s pizdarijama! Već sam ti rekla hoću biti ponosna na tebe, da hoću da ti se mogu diviti, ali izgleda da to tebi ide na živce, časna riječ, reklo bi se da sve ovo radiš namjerno samo da meni napakostiš...! - Ne, ne bih nikada učinio ništa zato da tebi napakostim. - E pa, majke mi, ne bi se reklo.Zaboga, pa potrudi se da me shvatiš. Čovjek u životu nema vremena da igra sto i jednu ulogu i nemoj misliti da ćeš se moći izvući s dva-tri usrana trika. Bolje bi ti bilo da to zapamtiš jednom zauvijek. Ti si pisac, a ne vodoinstalter. - U čemu je razlika? - upitao sam. Pogledali smo se preko stola. Dobacila mi je takav pogled da sam povjerovao da će mi skočiti za vrat. - Ti ćeš meni još zadati muke - kazala je. - Da, vjerujem da ima jakih izgleda za to. Ali sada ni ti ni ja tu ništa ne možemo. Upozoravam

te da se neću predati, a za početak ti kažem da mi ide na živce živjeti s frajerom koji se kući vraća u sedam sati navečer i s uzdahom odlaže na stol sandučić s alatom, TO ME UBIJA U POJAM...! Možeš li ti zamisliti kako je meni kad se poslijepodne potpuno zadubim u tvoju knjigu, a onda zazvoni telefon i netko me pita gdje si ti jer se u zahodu nekog glupsona nešto otkačilo, je li tebi jasno da ja tada gotovo osjećam smrad govna...? Možeš li ti zamisliti o čemu ja mislim kada spustim slušalicu i kakvog junaka ti tu izigravaš...?!! - Slušaj, ne misliš li da malo pretjeruješ...? Sreća je što vodoinstalateri postoje. Osim toga, reći ću ti da se radije time bavim nego da radim u nekakvom uredu. - Gospode! Ti baš ništa ne razumiješ! Zar ne vidiš da mi jednom rukom izvlačiš glavu iz vode, a drugom mi je guraš pod vodu? Umalo sam joj rekao da je to pravi prikaz života, ali sam se suzdržao. Samo sam kimnuo glavom i otišao natočiti čašu vode, a onda se zagledao kroz prozor. Bila je skoro noć. Pisac se baš nije pokazao sjajnim, a vodoinstalater je bio mrtav. Upravo sam nakon te svađe počeo usporavati ritam,. barem sam pazio da ne radim poslijepodne i na rezultate nije trebalo dugo čekati. Između mene je i Betty zavladalo stabilno lijepo vrijeme, opet smo otkrili okus mirnih dana, jedno smo drugome namigivali. Vodoinstalater je s teškom mukom ustajao u cik zore kada bi pisac legao u tri sata ujutro. Nadasve je morao paziti da ne probudi Betty i da skuha kavu, a da pri tome ne padne na nos od umora. Zijevao je kao krokodil, a počinjao se buditi tek kad bi jednom nogom zakoračio na ulicu. Remen na sandučiću za alat urezivao mu se u rame. Ponekad je Betty još uvijek spavala kada bi se vratio kući. Brzo bi se otuširao, a onda sjedio kraj nje pušeći cigaretu i čekajući da se ona probudi. Gledao je hrpu papira nagomilanih pokraj pisaćeg stroja, osluškivao tišinu ili se igrao s hulahupkama i gaćicama smotanim podno kreveta.

Kada bi se Betty probudila, pisac bi se bavio unutrašnjim preispitivanjem i na usnama bi mu lebdio sanjarski osmijeh. Uglavnom bi se poševili, a onda bi on ponovno doručkovao s njom. Pisac je živio krasnim životom, osjećao se samo malo umornim pa bi, kada bi nebo bilo bez oblaka, nakon ručka rado malo otpočinuo na terasi i slušao zvukove koji su dopirali s ulice. Pisac je bio O. K. Nikada se nije bavio problemima u vezi s lovom. Mozak mu je bio nekako prazan. Od vremena bi se do vremena pitao kako mu je uopće uspjelo napisati knjigu, to mu se činilo nekako dalekim, a zaista ništa nije znao o tome hoće li jednoga dana napisati još jednu. Nije volio na to misliti. Kada mu je Betty postavila to pitanje, dao joj je na znanje da bi se to možda i moglo desiti, ali se do kraja dana nije dobro osjećao. Sutradan je ujutro, kada je ustao, vodoinstalater patio od ozbiljnog mamurluka. Sačekao je da žena koja ga je bila pozvala izađe iz kupaonice, a onda povratio kavu u tuš kadu i od toga se sav naježio. Povremeno je mrzio toga vražjeg pisca. 8. Onako usput, večeri su počele bivati svježije, a prvo je lišće palo s drveća i napunilo odvodne jarke. Betty je započela s prepisivanjem posljednje bilježnice, dok sam ja i dalje svaštario lijevo i desno da bih nam osigurao životni minimum. Sve se odvijalo dobro, samo što sam se ja sada noću budio i ležao u mraku otvorenih očiju, dok mi je u mozgu kuhalo i vrtio sam se na sve strane kao da sam zmiju progutao. Bio sam stavio novu bilježnicu i olovku pored kreveta i trebao sam samo ispružiti ruku da ih dohvatim, no taj je cirkus već danima trajao i uzalud sam razbijao glavu u potrazi ma za i najmanjom zamisli, iz nje ništa, ama baš ništa nije izlazilo pa je veliki pisac svake noći poražen završavao na podu. Toj budali nije uspijevalo da ponovno zasvira istu glazbu, nije mu uspijevalo da to zaista poželi. A bilo je nemoguće shvatiti zašto.

Pokušavao sam sâm sebe uvjeriti u to da se radi o prolaznom začepljenju pa sam se, da se malo rastresem, tokom poslijepodneva bavio strujom, mijenjao sam žice, postavljao razvodne kutije i prekidače s mjenjačem jakosti svjetla za stvaranje atmosfere, svjetla pozornice u toku večeri i za kraj tek majušno svjetlašce uz koje ćemo se poševiti. No, čak i dok sam to radio, duša bi mi smalaksala pa bih redovito morao sjesti da maknem pivo, a sve do početka večeri ne bih se dobro osjećao, ne bi mi uspjelo da se vratim u normalno stanje. Ponekad bih se čak i razvedrio, a u tome mi je pomagao alkohol. Približio bih se Betty i preko pisaćeg se stroja nagnuo prema njoj: - Hej, Betty... nema više potrebe da time razbijaš glavu, nemam više muda za pisanje...! To me nasmijavalo pa bih šakom udario po stroju. - Daj, sjedni - govorila je ona - i prestani s glupostima, pričaš koješta. S osmijehom bih se spustio u naslonjač i promatrao muhe kako lete. Kad je bilo toplo, ostavljali smo otvorena vrata terase i ja bih kroz njih bacao prazne boce od piva. Unutrašnja je poruka bila uvijek ista: »Gdje? Kada? Kako...?«, ali nitko nije hitao da pomogne prokletoj duši. A trebalo mi je tako malo, tek dvije-tri stranice da započnem, a poslije bih sam nastavio. Bio sam siguran da bi mi bilo dovoljno samo da započnem. Radije sam se s time zezao jer je sve bilo zbilja isuviše blesavo. Smješkajući se, Betty je odmahivala glavom. Zatim bih se počeo baviti večerom i sve su brige nestajale, odlazio sam s Bongom da nešto kupim, svježi me zrak razbuđivao. Pa ako bi mi se i desilo da budem još malo bunovan dok sam razbijao jaja ili pekao papriku nad plamenom štednjaka, nisam se zbog toga stvarno brinuo, čekao sam trenutak kada ću u društvu dviju djevojaka sjesti za stol i nastojao sam biti jednako živahan kao i one. Promatrao sam ih kako razgovaraju i kako od toga cijela soba blista. Uglavnom sam se trudio oko umaka, smatrale su da imam dara za umake i uvijek bi do kraja počistile tanjure. Drugi su ljudi smtrali

da imam dara i za vodoinstaltera. A jesam li imao i dovoljno snage i za sitno podjebavanje...? Nakon svih tih godina provedenih u miru, imao sam pravo da se zapitam što mi se to događa. Kao da netko traži od mene da ponovno pokrenem staru lokomotivu po kojoj je već počeo rasti korov, bilo je to prilično zastrašujuće . Onoga dana kada je Betty završila s prepisivanjem moje knjige, crijeva su mi se svezala u čvor. Noge su mi popustile. Kada mi je to objavila, stajao sam na stolici i baš prčkao po nekoj svjetiljci pa mi se učinilo da me zdrmala struja. Polako sam sišao sa stolice grčevito se držeći za naslon. Pravio sam se da nisam pretjerano oduševljen: - Zaboga, bilo je i vrijeme... Čuj, moram izaći, moram ići po domino-kontakte...! Nisam slušao što mi govori, nisam više ništa čuo, što sam mirnije mogao, krenuo sam prema vjetrovci, bilo je to kao u nekom prizoru u kojem glumac uporno ostaje na nogama premda je maločas dobio metak u trbuh, navukao sam je na sebe i spustio se stepenicama, odahnuo sam tek kad sam stigao do vrata. Našao sam se na ulici, stao sam hodati. Lagani se dašak vjetra bio podigao kad se spustila noć, ali sam ja nakon nekog vremena bio sav u znoju i usporio sam korak. Primijetio sam da me Bongo slijedi. Kaskao je za mnom, ali bi me od vremena do vremena pretekao, a onda bi zastao i pričekao me, ne znam zašto se tako ponašao, u tom je trenutku u zraku lebdio nekakav osjećaj slijepoga povjerenja i to mi je išlo na živce, a isto tkao i osjećaj praznine. Ušao sam u neki bar i naručio tekilu zato što ona brzo djeluje, a meni je bilo potrebno da me nešto zgromi. Uvijek sam mislio da je svršetak lijepih dana nešto što je teško progutati, naručio sam još jednu tekilu, pa sam se počeo bolje osjećati. Pored mene je stajao neki frajer, bio je potpuno cuguš i piljio je u mene, s obje ruke držeći čašu. Kada sam vidio da pokušava ostvoriti usta, ohrabrio sam ga: - Hajde, samo daj... kakvu ću pizdariju od tebe čuti...? - zapitao sam.

Kad sam se izvukao iz bara, osjetio sam se znatno bolje. Svi su mi se ljudi činili podjednako ludima, a život spletom apsurdnih okolnosti. Srećom, postojali su i lijepi trenuci, svi znate o čemu govorim pa je već samo zahvaljujući tome život bio vrijedan truda, a ostalo nije imalo nikakve važnosti. U biti, ma što se dogodilo, pri tome se nikada ništa naročito ne mijenja, bio sam uvjeren u prolaznost svih stvari, osjećao sam u sebi pola boce tekile, vidio sam palme po ulicama i vjetar me propuhivao. Na povratku u gajbu čekalo me iznenađenje. Neki plavušan, napola ćelav, oko četrdeset i pete, s trbuščićem. Sjedio je na mojem omiljenom mjestu, a Lisa je sjedila njemu u krilu. Dakako, Lisa je bila normalna cura, s mucicom i sisama pa bi se time povremeno i poslužila. Katkada se cijele noći ne bi vratila kući, pojavila bi se tek u ranu zoru da se presvuče i popije još jednu kavu prije odlaska na posao. Znao sam se sresti s njome u kuhinji, cura koja je provela noć u ševi prepoznaje se na prvi pogled pa mi je bilo drago zbog nje, nadao sam se da je iz svega izvukla što je više mogla za sebe, uživao sam u trenucima prešutnog suučesništva. To mi je uveseljavalo dan. Znao sam da sam sretan frajer. Prašina što mi ju je život bacao u oči, kadšto je bila čisto zlato. Poslije toga, mogao sam sve podnijeti, nas smo troje tvorili sjajan trio, mogao sam čistiti i gradsku kanalizaciju, pod uvjetom da budem slobodan iza pet sati poslijepodne pa da mi ostane vremena da se otuširam prije no što se pridružim njima dvjema, od kojih će mi jedna pružiti čašu, a druga zdjelicu s maslinama. Općenito gledano, Lisa nije puno govorila o frajerima s kojima se družila, kao ni o onima s kojima se ševila, govorila je da to ionako nije važno i sa smijehom počinjala govoriti o nečem drugom. Dakako, nikada nikoga nije dovela ni u kuću. Vjeruj mi, govorila je, onaj tko prekorači ovaj prag, morat će biti nešto drugo nego ostali. Stoga sam, vrativši se kući, pao na guzicu kad me frajer pozdravio dižući čašu, a kravata mu je bila olabavljena i bio je samo u košulji. Predosjetio sam da je preda mnom rijetka ptica.

Sjajnih očiju, Lisa nas je međusobno predstavila i frajer je jurnuo da me pograbi za ruku, obrazi su mu bili crveni, podsjećao me na djetešce plavih očiju kojemu još nije izrasla prva kosica. - Zapravo - zapitala je Betty - jesi li našao ono što ti je trebalo...? - Da, samo sam morao obići nekoliko dućana. Lisa mi je strpala čašu u ruku. Frajer me pogledao i osmjehnuo se.. I ja sam se osmjehnuo. Čas posla, držao sam situaciju u rukama, on se zvao Edouard, ali je više volio da ga zovu Eddie, nedavno je otvorio pizzeriju u središtu grada, svakih je šest mjeseci mijenjao auto i bučno se smijao. Lagano se znojio, izgledao je zadovoljan što je ovdje. Nakon sat vremena, ponašao se kao da se već dvadeset godina poznajemo. Položio mi je ruku na nadlakticu dok su cure nešto razgovarale u kuhinji. - A ti, stari, ti pišeš...? - kazao je. - Povremeno - rekao sam. Njegovo je namigivanje bilo kao izrađeno od kovana željeza. - I time zarađuješ gomile novaca...? - Ovisi, ne baš redovito. - Čuj - kazao je - plan ti je sigurno dobar. Mirno pišeš pričicu, ne umaraš se puno, a zatim to naplatiš... - Točno tako. - Za što si se opredijelio? - zapitao je. - Za povijesni roman - rekao sam. Cijele sam se večeri pitao na koji način funkcionira djevojački mozak, jasno sam osjećao da tu postoji nešto što ne razumijem. Pitao sam se što ona nalazi na tom frajeru Eddiju, osim što je pio kao smuk, pričao pričice i cijelo se vrijeme cerekao. Ne mogu više ni nabrojiti sve razloge za čuđenje na koje sam naišao u životu, ali uvijek volim držati otvorenim jedno oko, često se događa da se čovjeku pruži prilika da nauči dvije-tri stvarčice. Pogotovo se u pogledu Eddija pokazalo da je moj prvi dojam o njemu bio pogrešan, da je Eddie zapravo anđeo.

Kad smo došli do babe s rumom1, već me bio opio riječima. No, sve u svemu, i nije bilo tako neugodno. Bučna i pomalo blesava atmosfera, uz pokoji dim iz dobre cigare, nije bila najgora stvar na svijetu. Eddie je bio donio pjenušac, izbio je čep gledajući u mene i stao mi ga obilno nalijevati u čašu. - Hej, zbilja sam sretan što se svi četvero ovako dobro razumijemo, ne, majke mi, zaboga, cure, dodajte mi čaše...! Sutradan je ujutro bila nedjelja, on se pojavio s velikim kovčegom upravo dok smo nas troje doručkovali. Namignuo mi je: - Donio sam par stvarčica. Volim se osjećati kao kod kuće... Izvadio je iz kovčega dva-tri prilično kratka kimona, papuče i nešto donjeg rublja. Zatim je otišao u kupaonicu trideset sekundi nakon toga, izašao odande u kimonu. Cure su zapljeskale. Bongo je podigao glavu da vidi što se događa. Eddijeve su kratke bijele nožice bile nevjerojatno dlakave, raširio je ruke da bismo mu se mogli diviti. - Morat ćete se priviknuti na to - zacerekao se. - Ovo je jedina odjeća koju podnosim na sebi kad sam kod kuće...! Zatim je sjeo kraj nas i započinjući novu pričicu, ulio sebi kave u šalicu. Osjetio sam nejasnu želju da se vratim u krevet. Početak sam poslijepodneva proveo zajedno s Betty stavljajući primjerke svog rukopisa u omotnice i tražeći adrese raznih izdavača u telefonskom imeniku. No, sada sam već bio sebi stvorio neku predodžbu o tome pa sam sve prihvaćao sa stanovitom ravnodušnošću te mi se čak činilo da osjećam sitno iskrenje na vrhu prstiju dok sam ispisivao ime jednoga poznatog izdavača. Ispružio sam se na krevet s cigaretom u ustima. Kada mi se Betty pridružila, osjećao sam se posve dobro. Čak sam se osjećao nekako laganim. I na neki način usporenim. Počeo sam željnim okom pogledavati Betty poigravajući se s njezinom kosom kadli se na stepenicama začula buka, a sekundu nakon toga, Eddie je plesao preda mnom gurajući mi pod nos bocu i čaše..

- Eh, vas dvoje, prestanite s tom svojom tihom misom. Još vam nisam ispričao posljednje što mi se dogodilo... Pobogu, Lisa... što je to tebe uhvatilo? pomislio sam. Malo kasnije uspjelo mu je da nas sve utrpa u svoj auto pa smo pojurili prema konjičkom trkalištu. Na nebu je bilo nekoliko oblačaka. Cure su bile prilično uzbuđene, a radio je drečao izbacujući na kilometre reklama dok se Eddie cerekao. Stigli smo na početak treće trke. Eddie je otrčao da kupi listiće, a ja sam odvukao djevojke prema šanku. Sve mi je to išlo na živce, a i stalno se ponavljala ista predstava. Ljudi su kaskali prema blagajnama, konji su trčali, ljudi su se vraćali prema konjskim pregracima, stizali su drugi konji i ljudi bi opet otkaskali prema blagajnama. Sve je to moglo čovjeka razrajcati otprilike isto toliko koliko i nogometna utakmica. Uglavnom bi pri završetku svake trke Eddie počeo šakama mahati po zraku i uši bi mu se zacrvenjele, ali bi sekundu nakon toga počeo čupati kosu. Zgužvao bi listiće i skvičeći ih bacio na zemlju. - Ništa nisi dobio? - zapitao bih ja. Kada smo odlazili, nebo je bilo gotovo ružičasto pa se, prije no što smo stigli do kola, Eddie vratio u formu. Čak je uspio na trenutak nestati i vratiti se ruku punih vrećica s vrućim prženim krumpirićima. U početku mi je pomalo išao na živce. No, trebalo je samo ne obraćati previše pažnje na njegovo blebetanje pa se uz njega nekako dalo preživjeti. Šetuckao je po stanu neprestano na sav glas nešto meljući, ne obraćajući se posebno nikome od nas, a ja bih mu od vremena do vremena uputio nekakav osmijeh... Ujutro se nije jako žurio, a navečer bi se pojavljivao oko ponoći ili u jedan sat, nakon zatvaranja pizzerije. Uvijek je sa sobom donosio nešto za jelo ili piće, pa smo večerali s njim. U pogledu love, za nas je taj obrok koji je padao s neba, bio pravo malo čudo. Eddie je ipak shvatio dvije-tri stvarčice. Ponekad bi izdaleka napominjao: - Čuj, više se ne sjećam... Kakve ti ono knjige pišeš...?

- Znanstvenu fantastiku. - Ma da... I to se prodaje... To ti donosi lovu...? - Da, ali dugo traje dok se ne pokažu prvi pokazatelji prodaje. A katkada mi i zaborave poslati ček, ali ne žalim se... - Ne, pitam te zato što u međuvremenu, ako ti zatreba novaca... - Hvala ti, ne treba mi novaca. Baš razmišljam o nečem novom, to ne iziskuje prevelike troškove. Ili bismo pak nekoga drugog dana pošli u šetnju, cure su šetale po plaži koju je šibao vjetar, a ja sam ih promatrao, Eddie i ja bismo ostali u autu s klima uređajem. - Možda bi morao promijeniti fah - kazao je. - Sigurno ima stvarčica koje se bolje prodaju. - Ne, vjerujem da je to jednostavno pitanje vremena. - Kvragu, čekaj, više se ne sjećam... - Kriminalistički roman. - Ah, da... Pa, to sigurno može donijeti milijune...? - O da, na stotine milijuna. - Možda čak i milijarde...? - Da, moguće. No, trenutno se bavim jednom novom stvarčicom, nemam vremena za razmišljanje o tome... Uistinu sam svaki dan mislio tome.Sva lova koju sam imao, bilo je ono što sam imao u džepovima, tek nekoliko novčanica i dva-tri dogovorena posla, nije se smjelo ni pomišljati na to da bi nam se nešto moglo desiti ili da nas uhvati želja da nekamo odemo preko vikenda, ipak je to bilo zajebano. Bilo je prošlo već više od tjedan dana otkako je Betty završila s tipkanjem mojega rukopisa i sad se besciljno motala po kući, uređivala je nokte dva-tri puta dnevno. Na pamet smo znali cijelu četvrt, ali smo poslijepodne ipak izlazili da prekratimo dan pa smo zajedno sa starim dobrim Bongom lutali kroz labirint poznatih uličica. Nismo puno govorili, činilo se da ona stalno o nečemu razmišlja. Koračala je ruku zabijenih u džepove i nas smo dvoje išli pod slabim, stidljivim suncem, uzdignuta ovratnika, već je nekoliko

dana bilo prilično ružno vrijeme, ali to nismo ni primjećivali, raspravljali smo o koječemu. Ponekad bismo se vraćali kući kad bi već pala noć, propješačivši kilometre i kilometre, Bongu je i meni jezik visio do poda, ali mi je bilo dovoljno otvoriti oči i izmijeniti s njome samo jedan pogled pa da shvatim kako bi ona mogla ponovno proći cijeli taj put bez ikakva problema, i to trkom. Mene je život uspavljivao. s njom je bilo upravo suprotno. Spoj vode i vatre, idealna kombinacija da sve netragom ispari. Jedne mi se večeri, dok smo se uspinjali stepeništem, učinila tako prekrasnom da sam je zaustavio na vrhu stepenica. Zavukao sam joj dva prsta pod suknju i spremao se da se spustim u pakao kadli me ona iznebuha zapitala: - Što misliš o Eddijevom prijedlogu...? - Hmmmmm...? - kazao sam. - Reci mi što ZBILJA o tome misliš...! Malo prije toga bili smo dolje ispraznili nekoliko boca chiantija i čim smo se počeli penjati uz stepenice, pogledao sam u njezine noge i one su mi stale odašiljati poruke koje su mi dopirale ravno do mozga. Prošli smo kroz vrata, zatvorio sam ih za nama i pritisnuo Betty o zid. Namjera mi je bila da je potpuno izbezumim, da joj rastrgam gaćice dok nas ledena mjesečeva zraka bude obasjavala. Grunuo sam joj jezik u uho. - Hoću da mi kažeš svoje mišljenje - kazala je. - Moramo se dogovoriti. Gurnuo sam joj koljeno među noge i milovao je po bokovima sišući joj bradavice. - Ne, čekaj sekundu... moram znati... - kazala je. - Da-da, što si rekla? - Rekla sam da na kraju krajeva Eddijev prijedlog nije tako loša zamisao, što ti o tome misliš...? Pitao sam se o čemu ona to priča, baš sam joj bio zadigao suknju iznad bokova i ustanovio da uopće ne nosi gaćice, nego samo hulahupke. Teško sam mogao misliti na bilo što drugo.

- Nemoj više ni na što misliti - rekao sam. Začepio sam joj usta divljim poljupcem, ali je ona nakon toga smjesta opet započela: - Mogli bismo to raditi dok čekamo odgovor u vezi s tvojom knjigom, ne bi to bilo zauvijek... - Da, dobro... - rekao sam. - Čekaj, dođi, sjest ćemo na krevet... Pali smo na krevet. Bio sam ošamućen. Klizio sam rukama po najlonskim hulakupkama, bedra su joj bila topla i kliska kao V1. - A to će nam omogućiti i da stavimo nešto novaca na stranu... Imat ćemo vremena da se pripremimo i moći ćemo kupiti neke stvarčice. Nemamo više ništa za obući. Izvijao sam se na krevetu da se izvučem iz hlača, osjećao sam da mi njezina duša izmiče. - Misliš...? - rekao sam. - Misliš...?? - Sigurna sam - kazala je. - A to je tako lako raditi, pogotovo s pizzama. Pograbila me za kosu u času kada sam se spuštao na nju, a kroz žile mi je strujalo 220 volti. - Nadam se da imaš povjerenja u mene - rekla je. - Svakako - rekao sam je. Zagnjurila mi je glavu među svoje noge pa sam se napokon smio strmoglaviti preko ruba. 9. Podigao sam vratašca na otvoru za izdavanje jela i gurnuo glavu kroz otvor. Po tisućiti sam put zaronio u odvratni smrad klope koji je unutra vladao. S druge je strane ondje bilo tiše nego u gostionici, a kako je bio petak uvečer, svi su se bili raspištoljili. Morali smo čak postaviti dodatne stolove u svakom kutu. Pogledao sam Marija koji se saginjao nad štednjak, sjajna lica i napola sklopljenih očiju. - Još jednu sa šampinjonima i jednu običnu - doviknuo sam mu. Nikada nije ništa odgovarao, ali ste mogli biti sigurni da je sve zapamtio, takve su mu se stvari urezivale u pamćenje. Nagnuo sam

se još malo da bih dohvatio jednu od onih sićušnih bočica sa San Pellegrinom pa sam je sprašio u jednom gutljaju. Otprije nekog vremena to mi se počelo sviđati, samo što sam se, kada smo zatvarali, osjećao malo napuhnuto jer bih ih u prosjeku maznuo tridesetak-četrdesetak u toku večeri. Eddie je zatvarao oči nad tim. Eddie je držao blagajnu, a Betty i ja smo se brinuli za goste. Po mom je mišljenju za taj posao, kad je bila navala, trebalo barem četvero ljudi, ali smo ga morali obavljati nas dvoje i provodili smo vrijeme kaskajući okolo s tanjurima visoko iznad glave. Oko jedanaest sati bio sam već na kraju snaga. No, San Pe je bio badava i bili smo relativno dobro plaćeni, pa sam šutio. Zgrabio sam dvije pizze što su se još pušile i jurnuo prema dvije sitne plavuše koje su ih bile naručile. Nisu bile loše, ali meni nije bilo do šale, nisam se baš zabavljao. Dozivali su me sa svih strana. Još prije kratkog vremena morao sam ćuliti uši da bih nešto čuo kroz noćnu tišinu, mogao sam izaći na verandu i osjećati svemir oko sebe. To mi se činilo posve prirodnim. Sada sam se morao čvrsto držati i ploviti kroz zveckanje tanjura, posred prodornih glasova. Betty se držala mnogo bolje od mene, znala je kako se toga treba prihvatiti. Ponekad bi mi namignula dok bismo se mimoilazili i to mi je vraćalo snagu, nastojao sam da ne gledam njezine uvojke slijepljene od znoja, nisam ih želio vidjeti. Od vremena bih do vremena zapalio cigaretu za nju i ostavio je da gori u pepeljari pokraj otvora za izdavanje jela pa sam se nadao da će imati vremena da povuče dva-tri dima i da će pri tome misliti na mene. Bojim se da se to baš i nije uvijek dešavalo. Radili smo ondje otprilike već tri tjedna, ali vjerujem da nikada nije bilo toliko ljudi kao te večeri. Nismo više znali gdje nam je glava, a ja sam već neko vrijeme bio kao prebijen, više ništa nisam osjećao, držao sam otvorenim tek jedno oko, i to u trenutku kada je trebalo primiti napojnicu. Unaprijed sam bio bolestan od pogleda na ljude koji su stojeći čekali na ulazu, bližila se ponoć, a to je značilo da se

posao zapravo ne primiče kraju i postajalo mi je već pomalo mučno od mirisa inćuna. Upravo sam zabadao kekse u sladoledni kup Melba kad mi je prišla Betty. Unatoč graji i svom tom cirkusu koji je vladao oko nas, uspjela mi je na uho prišapnuti nekoliko riječi: - Dovraga - kazala je. - Pobrini se za broj pet ili ću tu ženu baciti kroz prozor! - Što ti je ona...? - Mislim da ima nešto protiv mene - odgovorila je. Otišao sam pogledati o čemu se radi. Za spomenutim ih je stolom bilo dvoje, neki prilično star frajer povijenih ramena i žena četrdesetih godina, ali prilično istrošena, ženska koja je maloprije bila kod frizera, savršeni tip gadure kojoj je pička suha kao prepečenac s lijepkom. - Ah, tu ste...! - kazala je. - Ona mi je glupača...! Naručila sam pizzu s inćunima, a ona mi je donijela pizzu sa šunkom! Smjesta to maknite...! - Ne volite šunku? - zapitao sam. Nije ništa odgovorila, mrko me pogledala paleći cigaretu i naglo ispustila dim kroz nos. S osmijehom sam dohvatio pizzu i krenuo prema kuhinji. U prolazu sam susreo Betty, poželio da je nježno privinem uza se i zaboravim onu pizdaču, ali sam to odgodio za kasnije. - Jesi li vidio kakva je? - upitala me. - O, jesam. - A prije toga je tražila da joj donesem drugi pribor za jelo zbog toga što je na vilici bila kap vode...! - Napravila je to zbog toga što si ljepša od nje - rekao sam. Izmamio sam joj smiješak i zaobilaznim putem stigao do kuhinje. Mario se kesio podbočivši se rukama, jela su cvrčala na štednjaku i masna je para lebdjela po prostoriji. Kao da je svaka, i najmanja stvarca bila obavijena svjetlosnim oblačkom. - Došao si malo na svježi zrak? - zapitao me. - Samo bih htio nešto ispraviti - rekao sam.

Otišao sam u kut gdje su stajale kante za smeće, tri goleme kanturine s ručkama i pomičnim poklopcem. Stao sam kraj njih, dohvatio vilicu s hrpe prljava suđa i sastrugao pizzu do daske, izbacio sam svu šunku. Zatim sam pokupio dvije-tri rajčice koje su se povlačile po smeću i dao se na obnavljanje pizze. Nije mi bilo teško pronaći komadiće rajčice, to ljudi najčešće ostavljaju na tanjuru, ali sam se namučio dok nisam našao četiri inčuna, a da ne govorimo o sjajnoj čipki ribanoga sira koji sam pod slavinom morao oprati od pepela cigarete. Mario me gledao razrogačenih očiju, cijelo je vrijeme sklanjao masni pramen koji mu neprestano padao preko čela. - Ne razumijem što ti to petljaš... - kazao je. Pritisnuo sam sve sastojke jedne uz druge i pružio mu tu divotu. - Stavi to na minutu u peć - rekao sam. - Dovraga...! - kazao je kimajući glavom. Otvorio je vrata peći i nas smo dvojica žmirkajući zastali pred plamenom. - Ima ljudi koji zaslužuju samo takvu klopu - rekao sam. - U pravu si. Čuj, večeras kao da sam nešto iscrpljen... - Izdrži još samo sat vremena, stari moj. Pokupio sam pizzu i odnio je onoj ženi. Nježno sam je spustio na stol. Svatko bi se zakleo da je nova, bila je vruća i hrskava. Žena me uopće nije zapažala. Čekao sam da vidim kako joj prvi zalogaj prelazi preko usana da bih se osjetio osvećenim. Izdržali smo taj paklenski tempo još sat vremena, čak nam je i Eddie morao malo pomoći, a onda se gostionica polako ispraznila i mi smo malo odahnuli. Mogli smo zapaliti PRVU cigaretu te večeri. - Kvragu... kako prija! - kazala je Betty. Bila se leđima naslonila na zid, zatvorenih očiju, glave lagano pognute prema naprijed i zadržavala je dim što je dulje mogla. Stajali smo u malom udubljenju i iz gostionice nas nitko nije mogao vidjeti. Najednom se činila zbilja premorenom, a umor katkada čini život bolnim i tužnim, nemoguće je to izbjeći. Blijedo sam se

osmjehnuo prema stropu. U stanovitom je smislu ipak bila lijepa pobjeda što smo na kraju ostali na nogama. Svaki je posao za mene bio prilika da provjerim tvrdnju kako je čovjek obdaren nadnaravnom izdržljivošću, životu je uvijek teško da ga obori na pod. Zgrabio sam ostatak cigarete što mi ga je pružala Betty. Nije bilo dobro, bilo je božanstveno. Ostalo nam je tek nekoliko deserta koje je trebalo poslužiti, dvije-tri sitnice kao što su flambirana banana i društvo. Zatim će sve biti završeno, moći ćemo se smjestiti na stražnjem sjedištu dok Eddie bude sjedao za volan. Već sam je vidio kako skida cipele i spušta mi glavu na koljena, a ja, naslonivši čelo na staklo, gledam kako mimo mene prolaze puste ulice i tražim prvu rečenicu svojega romana. Među gostima koji su odugovlačili s odlaskom bili su i ona žena i njezin starkelja. Frajer nije baš puno toga pojeo, ali mu je žena zato žderala za dvoje, a isto tako i cugala, oči su joj svjetlucale. Pila je već treću kavu. Za ono što se iza toga dogodilo u potpunosti sam ja kriv. Činilo se da je dan gotov i pažnja mi je bila popustila, ostavio sam Betty da se sama snalazi u gostionici i da pitanje zakašnjelih gostiju rješava potezom krpe za brisanje stola. Bio sam budala nad budalama. Osjetio sam kako mi ledeni znoj teče niz kralježnicu samo djelić sekunde prije no što je izbila oluja. A onda se začuo strahoviti tresak razbijenog suđa. Kada sam se osvrnuo, Betty i ona žena stajale su licem u lice, a između njih je ležao prevrnuti stol. Betty je bila mrtvački blijeda, a žena je bila crvena kao mak koji podrhtava na suncu. -U vražju mater! - kazala je crvena žena. - Hoću da odmah vidim gazdu, čujete...?!! Eddie se približio kriveći lice i ne znajući kamo bi s rukama, nitko se drugi u gostionici nije micao, a ono je nekoliko zaostalih gostiju bilo zadovoljno što mogu uživati u besplatnoj predstavi. Za gazdu je uvijek škakljiv trenutak kada se neki od njegovih radnika baš namjerava pošorati s gostima. Eddie se baš nije najlagodnije osjećao.

- Polako, polako... Što se događa...? - zastenjao je. Žena je drhtala od bijesa, napola se gušila od srdžbe. - Događa se to da je posluga tokom cijele večeri bila užasna, a sad još i ova mala glupača kaže da mi neće donijeti kaput! Kakvo je ovo mjesto...? Njezin je frajer tužno gledao na drugu stranu. Betty je bila kao skamenjena. Bacio sam ubrus na zemlju i prišao im. Obratio sam se Eddiju: - Sve je u redu - kazao sam. - Stavi njihov trošak na moj račun i neka se gube. Kasnije ću ti objasniti... - Zaboga! Što sve neću čuti...! - zaškrgutala je žena. - E baš bih htjela znati tko zapovijeda u ovoj prčvarnici! - Kakve vam je boje kaput? - zapitao sam. - Ne miješajte se u ovo! bolje vam je da brišete stolove...! - kazala je ona. - Samo malo... - rekao sam. - Dosta! Maknite mi se s očiju...!! Na te je riječi Betty ispustila zloslutan, gotovo životinjski hropac, nešto od čega se ledilo srce. Imao sam samo toliko vremena da vidim kako je zgrabila vilicu koja je bila zaostala na stolu, gostionica kao da je sva zasjala i ona se brzinom munje bacila na onu ženu. Divljački ju je ubola vilicom u nadlakticu. Žena je zaurlala. Betty je izvukla vilicu i opet je zabola malo više. Žena se spotaknula o stolicu i pala na leđa, a ruka joj je bila sva oblivena krvlju. Svi kao da su se ukočili ili se pak sve to odvijalo isuviše brzo pa je žena na sav glas zaurlala kad je vidjela da Betty s ispruženom vilicom i opet ide prema njoj, pa je pokušala otpuzati onako na leđima. Učinilo mi se da je u tom času postalo neizdržljivo vruće. To me potpuno razbudilo. Imao sam vremena da objema rukama čvrsto pograbim Betty prije no što napravi neku ozbiljniju pizdariju, povukao sam je svom snagom unatrag i nas smo se dvoje otkotrljali pod stol. Mišići su joj bili tako napeti da mi se činilo da u naručju

držim brončani kip. Kad su nam se oči susrele, vidio sam da me ne prepoznaje i u istome mi se času vilica zabola u leđa. Zaboljelo me sve do vrha tjemena. No, uspio sam je zgrabiti za ruku i svinuti je da bih je natjerao da ispusti vilicu. Ta je svjetlucava stvarčica, umrljana krvlju, zazvonila na podnim pločicama poput nekoga predmeta što je pao s neba. Onda su se ljudi oko nas počeli micati, vidio sam im noge, ali mi duh nije više ništa primao, osjećao sam kako Betty ispod mene dršće, a to nisam mogao podnijeti. - Betty - kazao sam - gotovo je... Smiri se, gotovo je... Držao sam joj ruke pritisnute o tlo, a ona je tresla glavom i ječala. Ništa nisam razumio, samo sam shvaćao da je ne smijem pustiti i osjećao sam se nesretnim. Eddie sagnuo se pod stol, a mogao sam vidjeti i druge njuške kako se guraju iza njega. Potrudio sam se da nitko ne može gledati Betty i dobacio Eddiju izgubljen pogled. - Eddie, molim te... Izvedi ih odavde...! - Kvragu, što se dogodilo? - kazao je. - Treba joj mira... EDDIE, IZBACI SVE TE LJUDE VAN, MAJKU IM JEBEM...!! Uspravio se pa sam ga čuo kako razgovara s ljudima i gura ih prema izlazu, dobri Eddie, divni Eddie, znao sam da to što sam zatražio od njega, nije nimalo lako. Kad im hoćete oteti kost, ljudi se uvijek ponašaju kao pobješnjeli psi. Betty je tresla glavom kao metronom, dok sam ja mrmljao najgore bedastoće, kao 'je li sve u redu, dušo moja, ne osjećaš se dobro...?' Čuo sam kako se vrata zatvaraju, a onda se Eddie vratio da vidi što je s nama. Kleknuo je pored stola, izgledao je zbilja jadno. - Do sto đavola! Što je njoj? - zapitao je. - Ništa joj nije... smirit će se. Ostat ću s njom. - Trebalo bi je politi hladnom vodom. - Da... Da, napravit ću to. Pusti me. - Nećeš da ti pomognem...?

- Ne, moći ću sam... Moći ću sam. - Dobro. Čekam vas u kolima. - Nema potrebe. Ništa ne brini, ja ću zatvoriti. Vrati se kući. Jebem mu, Eddie, ostavi me nasamo s njom...! Sačekao je trenutak, a onda me dotakao po ramenu i uspravio se. - Izaći ću kroz kuhinju - kazao je. - Zatvorit ću za Marijem. Prije odlaska je pogasio sva svjetla u gostionici, osim male svjetiljke iznad šanka. Čuo sam njih dvojicu kako kratko razgovaraju u kuhinji, a onda su se zatvorila vrata koja su vodila na dvorište. Tišina je oblila restoran kao ljepilo. Ona više nije tresla glavom, ali sam osjećao da joj je tijelo tvrdo kao da je od kamena, to me gotovo zastrašivalo, činilo mi se da ležim na željezničkim tračnicama. Posve sam je polako ispustio pa sam, budući da je to dobro prošlo, kliznuo na pod pokraj nje, primijetio sam da nas je oboje probio znoj. Podne su pločice bile ledene, prljave, prekrivene opušcima, pravi san. Dotaknuo sam je po ramenu, onom njezinu divnom dragom ramenu, ali to nije izazvalo ono što sam očekivao. Zapravo, učinak je bio grozan. Na dodir se moje ruke nešto otkačilo u njezinu mozgu. Ječeći se okrenula od mene, a potom zajecala. Bilo mi je kao da me netko ispod toga stola probo bodežom. Prilijepio sam joj se uz leđa i nježno je milovao, ali se tu ništa nije moglo. Zgrčila se u klupko, a kosa joj se rasula oko nje, ležala je usred cijelog tog sranja pritisnuvši stisnute šake na usta. Plakala je, ječala. Trbuh joj je poskakivao kao da je u njemu zatvorena neka živa životinjica. Ostali smo tako neko vrijeme uz blijedo svijetlo s ulice koje se odražavalo na podu i sav se jad ovog svijeta bio skupio pod tim stolom. Bio sam slomljen, bilo mi je svega preko glave. Nije služilo ničemu govoriti s njom, sve sam bio pokušao, ali mi glas nije imao čarobnu moć. Bila je to gorka tvrdnja za jednog pisca. Čak i ne znam je li primjećivala da sam ondje. Kada sam osjetio da mi ponestaje snage, ustao sam i za početak prevrnuo stol. Teškom sam mukom podigao Betty u naručje, kao

da je težila tristo kila, pa sam se zaljuljao dok sam prolazio iza šanka i posijao paniku među boce, ali mi je to bila najmanja briga. Naslonio sam se stražnjicom na sudoper od nehrđajućeg čelika i pustio hladnu vodu da teče. Neka mi Bog oprosti, no smotao sam njezinu kosu u ruku, na neki sam način prema toj kosi osjećao strahopoštovanje, pa kada sam osjetio da je čvrsto držim, gurnuo sam joj glavu pod slavinu. Polagano sam brojio do deset dok se ona otimala. Voda je prskala na sve strane. Nije mi bilo drago što to radim, ali nisam znao drugog načina, uostalom, puno toga i nisam znao, još uvijek ništa nisam znao o ženama, baš ništa nisam znao ni o čemu... Pustio sam je da malo izgubi dah, a zatim popustio stisak. Dobrano se zakašljala, a onda se bacila na mene. - Gade jedan! - dreknula je . - Gade jedan!! Opalila mi je pljusku od koje mi se prilično zavrtjelo. Izbjegao sam sljedeću, istoga formata, kao i udarac nogom u potkoljenicu. Zabacila je kosu i pogledala me prije no što će kliznuti niz šank i zaplakati vrućim suzama. No, zbog toga se nisam zabrinuo, već sam bio vidio kako to izgleda kad se živci opuštaju i sada je samo trebalo malo pričekati. Iskoristio sam to vrijeme da podmetnem čašu pod one boce koje vise naopako, a na vrhu imaju pipac za natakanje, dvaput-triput sam pokrenuo tu stvarčicu, nul-tri pa nul-tri, i još, i još, i još. Progutao sam piće zabacivši glavu unazad i ujedno se naslonio na zid, zatvorenih očiju, bilo mi je dovoljno što čujem njezin plač, htio sam malo odahnuti. Na sekundu sam i odahnuo, sve do trenutka kada sam se naslonio na ranu pa sam poskočio. Okrenuo sam se ponovno prema bocama s pipcem i stisnuo zube. Napunivši do vrha dvije čaše, kliznuo sam pored nje. Obgrlio sam je rukom oko ramena i zagledao se u svjetlucanje svoje čaše na svjetlosti svjetiljke prije no što ću je istrusiti. On je sada prešla na šmrcanje, bilo joj je bolje. Sjedila je, nogu pritisnutih na prsa i spustivši čelo na koljena, a kosa joj je skrivala

lice. Razmaknuo sam joj kosu prstom da joj pružim čašu. Odmahnula je glavom. Našao sam se, dakle, s neželjenom čašom u rukama pa sam ispružio noge ne bih li se udobnije smjestio. Bio sam prevladao umor i činilo mi se da lagano lebdim, draže mi je bilo da se osjećam ovako nego onako kako sam se osjećao sat vremena prije toga, da se osjećam izmoždeno, ali praktično na kraju svojih muka. Nježno sam je poljubio u vrat. Maločas je bila ledena, sada je bila živa. Iskapio sam čašu da to proslavim, bilo je to najmanje što sam mogao učiniti. - Kad se stropoštaju na pod, ljudi to uglavnom čine s druge strane šanka - rekao sam. - Drago mi je što sam po nečemu drugačiji od ostalih. Te sam noći ševio Betty s nekom do tada nepoznatom žestinom. Nekim smo čudom na izlasku iz restorana bili naletjeli na taksi i cijelim sam je putem držao privinutu, čvrsto privinutu uza se. Malo smo prošetali da izbjegnemo susret s Lisom ili Eddijem, ali je kuća bila mračna i tiha pa smo mogli otići ravno u krevet. Nismo izmijenili više od dvije-tri riječi, pograbili smo jedno drugo na neki nov način, više sam joj puta prodro do samoga dna rodnice. Samo što je odmah potom ona zaspala, a ja sam se opet našao sam u polumraku, širom otvorenih očiju i uopće mi se nije spavalo, bio sam mrtav od umora, ali nisam mogao ni oka sklopiti. Dugo sam vremena proveo razmišljajući o onome što se dogodilo. Zaključio sam da je ona žena dobila što je tražila, a da je sve ostalo nevažno. Betty je jednostavno bila djevojka koju čovjek nije smio uzrujavati. Osim toga je petkom uvečer to bio pravi užas. Ustao sam da se popišam. Kada sam ugledao onu bijelu stvarčicu u zahodu, počeo sam povraćati. Gospode Bože, pomislio sam, eto, zbog čega nisam mogao zaspati. Isprao sam usta i vratio se u krevet. Za minutu sam bez ikakvih poteškoća utonuo u san. Sanjao sam da se nalazim u džungli. Bio sam izgubljen usred džungle. I padala je kiša kakvu nikada prije nisam vidio.

10. Sutradan sam se ujutro probudio relativno rano pa sam i nečujno ustao da je ne bih probudio. Sišao sam u prizemlje. Lisa je već bila otišla na posao, ali je Eddie doručkovao uz novine koje su širom otvorene ležale pred njim. Imao je na sebi crveni kimono s po jednom bijelom pticom sa svake strane, to je djelovalo nekako umirujuće. - Zaboga... - kazao je. - To si ti? Zdravo. - Zdravo - rekao sam. Smjestio sam se sučelice njemu i nalio sebi šalicu kave. Bongo je prišao i stavio mi glavu na koljena. - I onda...? - zapitao je. - Što sada radi, spava...? - Jasno da spava. A što si drugo mislio...? Dohvatio je novine koje su ležale pred njim, savio ih na četvero i bacio u kut. Malo se nagnuo nad stol. - A možeš li mi ti reći što ju je to jučer uhvatilo...? Jesi li ti to vidio...? - Dovraga, kao da se tebi nikada nije dogodilo da se razljutiš. Osim toga, čitaš novine, svijet pliva u krvi, a ti praviš od buhe slona zato što je ona gurnula neku trknutu žensku koju je već prije toga trebalo zadaviti...! Prešao je rukom preko lica, nastojao se i dalje smiješiti, ali sam jasno vidio da ga nešto muči. Mirno sam popio kavu. - E pa, mogu ti reći da me pošteno prepala - dodao je. - Gospode bože, bila je mrtva od umora, to bar nije teško shvatiti! - Čuj, gledao sam je u trenutku kada je prevrnula stol. Majke mi, da si je samo vidio, baš me uplašila... - Jasno, ona nije od onih djevojaka koje se daju gnjaviti. Znaš da je takva... - Ako hoćeš moje mišljenje, odvedi je nekamo da se odmori čim dobiješ nešto love od tih svojih knjiga... - O, ne...! Prestani me zajebavati. Nisam napisao NEKOLIKO knjiga, napisao sam JEDNU knjigu, napravio sam to samo jednom u životu pa čak i ne znam da li bih to bio u stanju ponoviti. U ovom času

možda neki tip u svom uredu okreće stranice moga rukopisa, ali to ne znači da će ga i objaviti. Vidiš, baš tako brzo i ne očekujem neke gomile novaca. - Kvragu, mislio sam... - E pa, nije tako, nije onako kako si ti mislio. Betty je jednog dana slučajno naletjela na to i zabila sebi u glavu da sam ja neotkriveni genij pa sada od toga ne odustaje. Eddie, pogledaj me, od tog vremena nisam bio u stanju napisati jedan jedini jebeni redak, ni jedan jedini, čuješ me, Eddie, tu smo i to ti je to. Sada čekamo odgovore i znam da ona od jutra do večeri razmišlja o tome. Uzrujava se zbog toga, razumiješ...? - Pa zašto ne pišeš poslijepodne. Imaš vremena... - Nemoj me nasmijavati, pa nije problem u vremenu. - Pa što je onda? Nemaš mira? - Ne, nije to u pitanju - rekao sam. - Pa što onda...? - Ah...! Ne znam. Možda moram čekati da se na mene spusti milost božanska, otkuda da ja to znam? Bilo je potrebno nekoliko dana da se potpuno izbriše i posljednji trag te priče. Svake sam večeri preuzimao na sebe što veći dio posla u pizzeriji, sređivao tri četvrtine gostiju i trčao na sve strane. Čim bih ugledao nekog zajebanta ili gnjavatoricu, pobrinuo bih se za njih i nisam dopuštao Betty da im se približi. U trenutku zatvaranja uglavnom sam bio olovno blijed pa bi mi Betty govorila: ti si blesav, što ti je... Nijednom nisi došao zapaliti, a ja sam stajala skrštenih ruku! - Htio bih se malo rastresti, to je sve. - Prije mi se čini da se bojiš da ću ja nekoga pojesti... - Betty, govoriš koješta... To nema veze. - U svakom slučaju, uopće se ne osjećam umornom. Da prošećemo do kuće...? - Svakako. Dobra zamisao!

Mahnuli bismo Eddiju i njegov bi divni udobni auto polagano krenuo u noć, činilo mi se da sam žrtva nekog privida, padao sam s nogu. Do kuće smo imali dobar komad puta. Hrabreći se, govorio sam sâm sebi da stići u nebo mora biti još teže. Zabio bih ruke u džepove, podigao ovratnik i nas bismo dvoje krenuli naprijed, a geniju je glava bila prazna i boljele su ga noge. Svejedno, uspijevao sam izdržati. Jedino što me mučilo bilo je pitanje kakvu razliku ona nalazi između poslužitelja u pizzeriji i vodoinstalatera, no to nije bilo pitanje zbog kojega ne bih mogao mirno spavati. Uz nju sam neprestano imao dojam da sve moram ponovno učiti, ali ionako nisam imao nikakva hitnijeg posla. Jednoga jutra, kada sam se probudio, nje nije bilo kraj mene. Podne je bilo prošlo i bio sam zaspao kao zaklan. Popio sam kavu stojeći pored prozora i gledajući na ulicu. Bilo je lijepo vrijeme, svjetlost je bila oštra i bijela, ali sam kroz staklo osjećao hladan zrak. Sišao sam u prizemlje, ali tamo nije bilo nikoga osim Bonga koji je ležao pred vratima. Zapitao sam ga kako je i popeo se natrag. Tišina me u kući zbunjivala. Otišao sam pod tuš. Tek kad sam izašao iz kupaonice primijetio sam omotnicu koja je ležala na stolu. Bila je otvorena. Na njoj je bilo otisnuto ime pošiljaoca, izdavačevo ime ukrašeno arabeskama. Bilo je tu i moje ime, napisano sitnijim slovima u dnu zdesna, naprosto otipkano strojem. A tu smo! pomislio sam. Ovo je prvi odgovor. Izvadio sam savijeni papir iz omotnice. Odgovor je bio 'ne'. Na žalost, ne. »Sviđaju mi se vaše zamisli, objašnjavao je frajer, ali vam je stil nemoguć. Sami sebe svjesno isključujete iz književnosti.« Na trenutak sam zastao pokušavajući shvatiti što je htio reći te o kakvim zamislima on to govori, ali ništa nisam uspijevao istjerati na čistac. Vratio sam papir uomotnicu i odlučio da se obrijem. Ne znam kako se to dogodilo, ali sam u trenutku kad sam sebe ugledao u ogledalu pomislio na Betty. Počeo sam se nelagodno osjećati. Očito je upravo ona otvorila pismo, mogao sam zamisliti

kako otvara omotnicu dok joj srce udara i koža joj se ježi od nade, a na kraju frajer izražava svoje žaljenje i sav se svijet oko nje ruši. - Oh! Kvragu! Nije valjda...! - rekao sam. Naslonio sam se na umivaonik i zatvorio oči. Pa gdje je ona sada, čuj, što joj je opet palo na pamet? Zamišljao sam je kako juri ulicama, ta mi se slika bila zabila u glavu poput noža za led, sudara se s ljudima i automobili naglo koče kad se ona iznenada pojavi nasred ceste, a onda odmagli svom brzinom, izobličena i strahovito iskrivljena lica. A uzrok sam svemu tome ja, ja i moja knjiga, ja i ta smijurija što je proizašla iz mojega mozga, sve su te neprospavane noći poslužile tome da skuju i nabruse oštricu koja mi se sada zabada u trbuh. Zašto je to tako...? Zašto smo uvijek sami izvor vlastitih nevolja? Počinjao sam se užasno brinuti, bio sam izvan sebe, nagnuvši se nad željeznu peć iz koje su lizali plamenovi i postaravši se za deset godina, kad se ona najednom vratila. Svježa, gizdava, poput kraljice kojoj se smrznuo vrh nosa. - Hu-hu... - kazala je. Zaboga, počinje se lediti...! Što je s tobom...? Kako to izgledaš! - Ne... Tek sam ustao. Nisam te čuo da se penješ. - To je od godina. Postaješ nagluh. - O da. A najtužnije je što će se to s vremenom samo pogoršavati...! Pokušavao sam biti duhovit, ali sam bio pomalo smeten. Bio sam toliko uvjeren u to da će ona jaukati ili urlati kad dozna za novost pa nikako nisam mogao progutati njezinu podrugljivost i opuštenost. I ne gledajući što radim, sjeo sam na stolicu i nagnuo se unazad da dohvatim pivo iz hladnjaka. Možda se radilo o čudu, možda, možda je ona, premda su izgledi za to bili jedan prema milijardu, sve to odlučila prihvatiti sa šaljive strane i ovaj smo put izvukli sretan broj...? Pivo je na mene djelovalo poput amfetamina. Osjećao sam kako mi se usta nekako čudno krive, napola u osmijehu, a napola u grču.

- A gdje si bila... - rekao sam. - Ispričaj mi, je li ti bilo ugodno u šetnji...? - Prekrasno. Dva-tri puta sam malo potrčala da se ugrijem. Hej, pogledaj mi uši, dotakni mi uši, smrzle su se! Bila je tu još jedna pretpostavka, naime, da me pokušava napraviti budalom. No, zaboga, rekao sam sam sebi, dovraga, DOVRAGA, pa pročitala je pismo, kakav je ovo cirkus...?! Što čeka? Zašto ne brizne u plač i ne počne bacati namještaj kroz prozor...? Više ništa nisam shvaćao. Dodirnuo sam joj uši, a da zapravo i nisam znao zašto to radim, mirisala je po svježem zraku, drugačijem zraku koji je dolazio izvana pa sam zadržao ruke na njezinim ušima. - Vidiš... Hladne su, je li? Maknuo sam ruke s njezinih ušiju. Umjesto toga sam je obuhvatio oko bokova, prislonio čelo na njezin trbuh. Sunčeva se zraka probila kroz prozor i pala mi na obraz. Ona me pomilovala po glavi. Kada sam joj htio poljubiti ruku, nešto sam primijetio, nokti su joj bili žarko crveni. To mi se učinilo toliko čudnim da sam se i nehotice odmaknuo od nje. - Što to znači...? - kazao sam. - Što ti je to, dušo...? Šmrcnula je zagledavši se u strop. - Ma, ništa... Boja, crvena boja. U mozgu mi je zatitralo nešto nalik na znak za uzbunu. Potpuni grč. Imao sam osjećaj da kola počinju bezglavo juriti, ali nisam ni pokušao zakočiti. - Kako to misliš, boja...? Nisi valjda u rano jutro nešto farbala...?? Neko joj je svjetlašce zasjalo u oku, ukipila se smješkajući se. - O da, malo - razgovijetno mi je dobacila. - Malo sam vježbala...! Napola sam se ugušio od halucinantnog blijeska. - Jebem mu Betty... Pa nisi valjda...? Hrabro se nasmiješila, ali se u svemu osjećala nekakva gorčina. - O da, jesam. Dakako da jesam!

Potresao sam glavom gledajući u zemlju, odraz svjetla zaplesao mi je u očima. - Ma nisi valjda... - rekao sam. - Nisi valjda...! - Pa što onda, kakve to ima veze...? Ne sviđa ti se crvena boja...? - Ali na što to sliči...? Čemu...? - Ne znam, tako. Sada se bolje osjećam. Ustao sam i stao obilaziti oko stola mašući rukama. - Znači, svaki put kada mi neki izdavač odbije knjigu, ti ćeš mu ofarbati kuću u crveno, tako si to zamislila...? - Da, moguće. Voljela bih da si bio ondje i vidio facu kakvu su napravili frajeri po uredima...! - Ma, ti si šašava, časne mi riječi...! Drhtao sam od divljenja i bijesa. Smijući se, ona je zatresla kosom. - U životu se treba malo i zabaviti. Ne možeš ni zamisliti koliko mi je ovo značilo...! Izvukla se iz vjetrovke i šala koji joj se kao višebojna zmija ovijao oko vrata. - Ja bih malo kave - dodala je. - Joj, moram oprati ruke, vidiš li ti ovo...? Približio sam se prozoru, jednim sam prstom podigao zastor. - Čuj, nitko nije pošao za tobom...? Sigurna si da te nitko nije slijedio...? - Ne, ostali su na mjestu prikovani. Nijedan nije bio u stanju izvući dupe iz naslonjača. - Sljedeći će nam put gajbu možda opkoliti cijeli bataljon pajkana. Mogu to unaprijed zamisliti. - Zaboga, ti uvijek misliš na najgore! - kazala je. - Da, svakako, mora da sam bolestan. ti se spremaš polovicu grada ofarbati u žarko crveno, ali se ja zbog toga ne moram zabrinjavati...! - Slušaj - uzdahnula je. - Na ovom svijetu mora biti bar malo pravde, ne misliš? Neću se baš cijeli život dati zajebavati, a da pri tom baš ništa ne učinim...!

Sutradan je cijela priča bila u novinama, na posljednjoj stranici. Svjedoci su govorili o tome da su vidjeli kako se odnekuda pojavila »neka oštrokondža naoružana s dva velika spreja s lakom«, a na kraju je članka frajer naveo kako za taj napad još nitko nije preuzeo odgovornost. Dok mi je prodavač novina bio okrenut leđima, istrgnuo sam stranicu i tutnuo je u novčanik, a onda vratio novine na hrpu, ostatak me nije zanimao. Kupio sam cigarete i gumu za žvakanje i izašao. Betty me čekala preko puta, sjedeći na kavanskoj terasi uz šalicu vruće čokolade. Bilo je lijepo i svježe, a ona bila zatvorila oči pred jednom sunčevom zrakom, ruke su joj bile u džepovima, a ovratnik vjetrovke podignut. Približavajući se, usporio sam korak, toliko ju je bilo lijepo gledati, bilo je to nešto od čega se nikada nisam mogao umoriti pa sam se zbog toga nasmiješio na jutarnjoj svjetlosti kao da sam nogom stao na snop novčanica. - Uživaj - rekao sam joj. - Krenut ćemo kad ti budeš htjela. Nagnula se prema meni da me poljubi u usta, a onda dohvatila ¸šalicu s čokoladom. Nije nam se žurilo, bilo smo odlučili da malo razgledamo izloge i kupimo nekoliko stvarčica koje će nam omogućiti da preživimo zimu bez cvokotanja zubima. Po ulicama su već kružili vukovi, divlje mačke i srebrne lisice i većini su ljudi obrazi bili crveni, pa je to bio znak da se temperatura spušta i da će trgovci krznom moći sebi i jaja pozlatiti. Šetali smo držeći se pod ruku, ne našavši ono što smo tražili, no i ne znajući što zapravo hoćemo, prodavačice su nas s uzdahom gledale kako izlazimo prije no što će se dati na posao i pospremiti brdo krpa koje su nam bile skinule s polica. Na kraju smo prošli kroz vrata robne kuće i učinilo mi se da sam upao u kutiju s rahatlokumom koju je netko ostavio na suncu. Stisnuo sam zube zbog miomirisne glazbe što je lebdjela u zraku, nisam imao nimalo volje da to udišem na usta, zbilja mi se to nije dalo. No, nisam ništa rekao, doskočio sam tome stavivši u usta

dvije gume za žvakanje s klorofilom i pošao za Betty u dio namijenjen ženama. Nije bilo previše ljudi i bio sam ondje jedini muškarac. Malo sam se motao oko odjela s donjim rubljem, razgledavajući neke stvarčice na svjetlu i upoznajući se s novim načinima kopčanja, bilo je to kao nekakvo putovanje kroz maglu, samo što je glavna prodavačica na tom odjelu više nalikovala na čuvaricu u paklu, pedesetih godina, zadrigla lica i čela spržena od trajne, tip žene koja se u cijelom svom jebenom životu poševila dva-tri puta i koja sve poduzima da bi na to zaboravila. Svaki put kad bih uronio rukom u kutiju punu ženskih gaćica ili ako bih kojom nesrećom malo rastegnuo elastičnu vrpcu na nekim gaćicama, pokušavala me prostrijeliti pogledom, ali sam ja nastojao zadržati besmrtnički osmijeh. Na kraju je, kada je krenula prema meni, bila crvena kao krv Kristova. - Čujte - kazala je - što vi zapravo tražite...? Možda vam mogu pomoći...? - Ovisi - rekao sam. - Htio bih kupiti gaćice za majku. ali takve da joj se kroz njih vidi muf... Nekako je smiješno zastenjala, ali nisam imao vremena da vidim nastavak jer me upravo u tom času Betty zgrabila za ruku. - Kuda se motaš? - zapitala je. - Dođi sa mnom, moram isporobati neke stvarčice. Nosila je gomilu odjeće u raznim bojama pa sam, dok smo išli prema kabinama, bacio pogled na jednu etiketu koja je visjela s hrpe. Vidjevši cijenu, gotovo sam se ispružio koliko sam dug i širok, poput drveta što ga je oborio grom. Zatim sam se zacerekao. - Jesi li vidjela ovo? - kazao sam. - Mora da su se zeznuli. Ovoliko iznosi nečija petnaestodnevna zarada...! - Ovisi čija zarada - odgovorila je. Čekao sam pred kabinom kao da me gologlava ostavila na jakom suncu, noge su mi otkazivale, nisam se dobro osjećao, mora da u džepovima nisam imao dovoljno novaca ni za polovicu cijele njezine hrpe, jadna moja draga toga nije bila toga svjesna, pitao sam

se kako ću je utješiti osim što ću joj se blijedo osmjehnuti. Jasno sam vidio da nam svijet još uvijek ne leži pod nogama. Čuo sam kako se Betty kreće i puše iza zastora. - Sve je u redu? - zapitao sam. - Nemoj sebi previše razbijati glavu... Djevojke kao što si ti u svemu dobro izgledaju... Naglim je potezom povukla zastor i kad sam je vidio, zagrcnuo sam se, opipao se po licu. Bila je na sebe navukla sve one krpe jedne preko drugih, čovjek bi rekao - cura od sto kila, upalih obraza i odlučna pogleda. - Oh, Boga mu ljubim... ne - kazao sam. Brzo sam opet zatvorio kabinu i ogledao se naokolo da vidim nije li nas tkogod primijetio. Sada sam disao na usta. Zastor gotovo odmah ponovno otvorio. - Ne budi blesav - rekla mi je. - Vani samo za trideset sekundi. - Molim te, Betty, ne sviđa mi se to. Siguran sam da će nas ćopiti...! - Ha-ha - kazala je. Šališ se...? Da nas dvoje netko uhvati...? Uputila mi je grozničav pogled i pograbila me za ruku. - Hajde, krećemo! - dodala je. - No ipak se pokušaj malo opuštenije držati. Krenuli smo. Činilo mi se kao da prelazim preko rižišta dok se svuda unaokolo po drveću kriju Vijetnamci, bio sam siguran da nas motre i došlo mi je da dreknem POKAŽITE SE, GOMILO PEDERA, PA DA SVRŠIMO S TIM!!!, s mukom sam stavljao nogu pred nogu i crijeva su mi se grčila od nečega nalik na močvarnu groznicu. Što smo se više primicali izlazu, napetost se povećavala. Bettyne su uši bile crvene, a meni je u ušima šumjelo. Gospode Bože na nebesima, pomislio sam, još samo dva-tri metra i izvući ćemo se...! Vanjsko se svjetlo činilo neprirodno jakim. Kada je Betty pružila ruku prema vratima, uhvatio me uzrujani smijeh. Sve u svemu, to je čovjeka nekako opijalo. Išao sam u stopu za njom, spreman da jurnem svom brzinom, ona je već jednom nogom bila na ulici, kada sam osjetio kako mi se neka ruka spušta na rame. Tu smo, gotov

sam, to je preglupo, pomislio sam, vidio sam kako mi krv brizga na sve strane i prska po čistini. - NE MIČI SE! STOJ!! - kazala je ruka. Betty je poput mlaznog aviona preskočila prag. - Ne zaustavljaj se! Sruši ga na zemlju! - savjetovala mi je. No, kao prava budala, ja sam se okrenuo, i ne znajući zašto. U svakome od nas drijema osjećaj poraza. Frajer je imao dvije ruke, dvije noge i značku, mora da je pomislio kako se spremam Bettyn plan provesti u djelo. Nije bio u pravu, ja sam nekako bio u stanju šoka, za mene je rat bio gotov i razmišljao sam o tome da ga počnem podsjećati na ženevske konvencije. Bez obzira na to, gad je iskoristio prednost i smjestio mi direkt u desno oko. Glava mi je eksplodirala, zamahao sam rukama i poletio natraške. Od udarca, vrata su se otvorila, meni su se splele noge i prizemljio sam na ulicu, i to na leđa. Na sekundu sam se zagledao u nebo, a zatim se iznad mene ocrtala frajerova glava nalik na atomski oblak. Vidio sam samo na jedno oko, a film mi se počeo odvijati povećanom brzinom. Frajer se nagnuo nad mene i zgrabio me za vjetrovku. - Hajde, ustaj! - kazao je. Na pločniku se zaustavilo nekoliko ljudi. Bila je to besplatna predstava. Objesio sam se frajeru o ruku dok me podizao, pripremao sam se da ga za oproštaj iznebuha još jednom pošteno tresnem nogom, ali to nije bilo potrebno. Neka se debela cura iznenada pojavila iza njegovih leđa i zviznula ga iz sve snage dok je još bio napola sagnut nada mnom. Pao sam nauznak dok je frajer poput pržene jabuke proletio kroz zatvorena vrata nekih kola koja su ondje stajala. Zaslijepila me sunčeva zraka. Debeljuca mi je pružila ruku. - Nisi moj tip - rekao sam. - To ćemo još vidjeti - odgovorila je. - Brišimo! Brzo! Ustao sam i počeo kaskati za njom. Dugačka joj je crna kosa lepršala na vjetru kao gusarska zastava.

- Hej, Betty... to si ti...? - zapitao sam. - To si ti, Betty...? Dohvatio sam pivo i sjeo na stolicu dok je ona pripremala obloge i oslobađala se svih onih stvarčica što ih je imala na sebi. Oko mi je nalikovalo na bolesnu morsku meduzu. Bio mi je pun kufer svih njezinih pizdarija. - Pun mi je kufer svih tih pizdarija - rekao sam. Približila mi se s oblogom. Sjela mi je na koljena i stavila mi ga na oko. - Znam zašto si se uzrujao - kazala je. - Zato što si se potukao... - Šališ se, nisam se potukao. Samo sam dobio šakom posred njuške, to da! - Pa nije to kraj svijeta. Ne vidi se jako, znaš... Samo je malo natečeno... - Ma čuj ti nju! Samo je malo natečeno, jedva da se i zacrvenjelo! Pogledao sam je onim jednim okom kojim sam mogao. Smiješila se, da, točno tako, smiješila se i ja ništa nisam mogao protiv toga, svijet je postajao beznačajnim, njoj nije bilo moguće uputiti ni najmanji prigovor. Mogao sam malo prigovarati, tek reda radi, ali mi je otrov već bio zahvatio mozak, što znači ovaj uveli i kržljavi svijet u usporedbi s njom, što je zapravo zbilja vrijedno truda, osim njezine kose, grudi, koljena i drhtaja cijelog tijela, zar bih bio kadar išta drugo učiniti, zar nisam napokon u rukama imao nešto silno značajno, živo...? Zahvaljujući njoj, na trenutke mi se činilo da nisam posve beskoristan pa sam nužno bio spreman za to platiti visoku cijenu. Nisam bio sveo svijet na Bettyne razmjere, jednostavno nisam s njime imao nikakva posla. Smiješila mi se i moj je bijes stao iščezavati poput vlažnoga traga stopala na vrelom suncu, od toga bih svaki put ostao na mjestu prikovan. Nisam vjerovao svojim ušima. Navukla je jednu od onih stvarčica koje je bila drmnula, vrtjela se malo oko mene zauzimajući razne poze. - Onda, što misliš o ovome...? Kako ti izgledam...? Najprije sam dovršio pivo. Zatim sam joj bacio liru.

- Htio bih da te mogu gledati s oba oka - promrmljao sam. 11. Kada sam od raznih izdavača primio i šesti negativan odgovor, shvatio sam da mi knjiga nikada neće biti objavljena. No, Betty to nije mogla razumjeti. I ovaj je put dva dana provela ne otvarajući usta, mračna pogleda, a sve što sam joj govorio, nije ničemu služilo, nije me slušala. Svaki bi put smjesta stavila moj rukopis u novu omotnicu i poslala ga na sljedeću adresu. Savršeno, mislio sam, to ti je kao da se pretplatiš na patnju, kao da otrov moraš ispiti do dna. Dakako, nisam joj to spominjao i moj se krasni roman i dalje izlagao svakakvim pogiblima. No, nisam se brinuo zbog njega, brinuo sam se zbog nje. Budući da je bila odustala od toga da sve te ljude oboji u crveno, pitao sam se neće li jednoga dana početi rigati dim. Eddie se u takvim trenucima trudio da nam malo popravi raspoloženje. Neprestano je mljeo koješta i punio kuću cvijećem dobacujući mi upitne poglede, ali ništa nije pomagalo. Mislim da bih, da sam ikada osjetio potrebu za pravim prijateljem, izabrao upravo njega, bio je savršen, ali čovjek ne može sve imati u životu, a ja nisam imao bogzna što da dadnem drugima. I Lisa je bila prekrasna, blaga i puna razumijevanja, svi smo se vraški trudili da je rastresemo. Sve to nije ničemu služilo. Svaki put kada bismo u sandučiću za pisma našli zaglavljen primjerak mojega rukopisa, podigli bismo oči k nebu i uzdahnuli. Opet je počinjalo. Povrh svega je vani bilo pasji hladno i po ulicama je puhao vjetar od kojeg bi čovjek pomodrio. Približavao se Božić. Jednoga smo se jutra probudili usred sniježne oluje. Uvečer smo gacali po blatu. Grad mi je ponekad teško padao. Moji su se najljepši snovi odvijali na mjestima koja se nalaze Bogu iza leđa, u tihim pustošima živih boja gdje sam pogledu mogao dopustiti da luta po obzorju i mirno razmišljati o novom romanu ili o večeri ili pak osluhnuti prve dozive neke noćne ptice što se kotrljaju u sumrak.

Savršeno sam dobro znao što nije u redu s Betty, taj ju je prokleti roman zadržavao na mjestu, osjećala se kao da su joj vezane ruke i noge. Ona je bila poput divljega konja koji ozlijedio potkoljenice preskačući oštru prepreku i sada se pokušava pridići. Ono što se njoj činilo osunčanom divljinom, zapravo je bio tužan i mračan ograđeni prostor, a ona nije poznavala nepokretnost, nije bila za to stvorena. No ipak se svim silama držala za rub, s bijesom u srcu, a svaki dan što bi prošao, potrudio bi se da joj nagazi na prste. Bilo mi je teško to gledati, ali tu nisam ništa mogao, ona se povlačila na neko nedostupno mjesto gdje više nitko i ništa nije moglo do nje doprijeti. U takvim sam trenucima mogao dohvatiti pivo i priuštiti sebi sve križaljke koje su izašle tokom tjedna , bio sam siguran da me ona neće ometati. Ipak sam ostajao kraj nje, za slučaj da ja njoj zatrebam. Čekanje, to je bilo nešto najgore što joj se moglo dogoditi. To što sam napisao onu knjigu, bila je zacijelo sam najveća pizdarija koju sam ikada napravio. Na stanoviti sam način mogao zamisliti što je osjećala svaki put kad bi nam se na glavu sručio neki od već spomenutih negativnih odgovora i sve što je on uključivao, pa kako sam je sada već ponešto poznavao, činilo mi se da to prilično dobro prima. Mora da nije lako dopustiti da vam iščupaju ruku ili nogu i samo bez riječi stisnuti zube. Meni je, dakako, sve bilo pravo i za takve mi je stvari bilo posve svejedno, nekako kao da primam novosti s planeta Marsa i to me nije sprečavalo da zaspim ni da se ujutro budim kraj nje, nisam vidio nikakvu vezu između onoga što sam ja bio napisao i te knjige koju su svi ti frajeri redovito bacali u koš za smeće. Osjećao sam se pomalo kao netko tko pokušava uvaliti kupaće kostime skupini zimljivih Eskima, a pri tome ne zna ni riječi njihova jezika. Zapravo mi je jedina nada bila da će se Betty naposljetku zamoriti od svega toga, da će poslati pisca u vražju mater i da ćemo početi sve ispočetka, jesti na suncu grah s čilijem i vedra srca izlaziti na verandu bacajući pogled na upečatljivost stvari oko nas. Možda se

nešto takvo i moglo dogoditi, možda bi naposljetku nada istrulila i jednoga lijepog jutra otpala poput suhe grane, ni to nije bilo nemoguće. No, moralo se desiti to da neki od tih frajera, neka jadna budala, potpali bure baruta pa kada se toga sjetim, pomislim da ta ništarija nije dobila ni desetinu onoga što je zasluživala. Upravo su mi, dakle, već šesti put odbili knjigu i na Bettyno se lice nakon dva dana utučenosti opet počeo vraćati smiješak. Kuća se malo-pomalo vraćala u život, padobran se bio otvorio i mirno smo se spuštali na zemlju. Zahvaljujući ovome početnom razvedravanju, naše su muke počinjale blijedjeti i baš sam nam kuhao tu doista nesretnu kavu kada se Betty pojavila s poštom. Bilo je stiglo samo jedno pismo. Već su mi neko vrijeme ta jebena pisma uništavala život. S nekakvim sam gađenjem pogledao ovo što ga je Betty otvoreno držala u ruci. - Kava je gotova - rekao sam. - Što ima nova, dušo...? - Ništa naročito - kazala je. Prišla mi je i ne gledajući me, a potom mi gurnula tu svinjariju u izrez na puloveru. Dva-tri puta je lupnula po tom mjestu prije no što će se okrenuti prema prozoru, naslonila je čelo na okno ne dodavši ni riječi. Kava je počela vreti. Ugasio sam je. Zatim sam uzeo pismo. Bio je to papir sa zaglavljem, s frajerovim imenom i adresom, i evo što je pisalo: Dragi gospodine, Već sam dobrih dvadesetak godina urednik u ovoj izdavačkoj kući. Vjerujte mi, kroz ruke mi je prošlo mnoštvo dobrih i nešto manje dobrih stvari. Međutim, ništa se ne može usporediti s ovim što ste nam vi, na našu veliku žalost, poslali. Često mi se događalo da pišem novim autorima kako bih im saopćio s kolikim sam divljenjem proučio njihov rad. Obrnuto mi se još nikada nije desilo. No, vi, gospodine, vi ste prešli sve granice. Vaše mi pisanje u svakom pogledu ukazuje na predznake gube, pa vam s dubokim gađenjem vraćam ovaj smrdljivi cvijet za koji se vama učinilo da bi mogao biti roman.

Iako se u prirodi kadšto javljaju razne čudovišnosti, složit ćete se sa mnom kako je dužnost časna čovjeka da takve anomalije ukloni. Budite sigurni da ću se pobrinuti za to da svi doznaju kakav ste pisac. Žalim, međutim, da se ta stvar ne može vratiti na ono mjesto odakle nikada nije smjela ni izaći: mislim pod time na močvarno područje Vašega mozga. Slijedio je nekakav živčani potpis koji je prelazio gotovo preko cijele stranice. Presavinuo sam list i ovlaš ga bacio pod sudoper kao da se radi o reklami za neku posebnu vrstu maslaca. Pozabavio sam se kavom zirkajući krajičkom oka na Betty. Nije se micala, naoko ju je zanimalo ono što se događa na ulici. - Znaš, to je dio igre - rekao sam. - Uvijek postoji opasnost da ćeš naletjeti na budalu. To je nemoguće izbjeći... Razdraženom je kretnjom nešto hvatala po zraku. - Dobro, ne govorimo više o tome - kazala je. - Zapravo, zaboravila sam ti reći... - Da...? - Dogovorila sam se za pregled kod ginekologa. - Nešto nije u redu...? - Moram otići da mi pogleda spiralu. Da provjeri nije li se možda pomakla... - Da-da. - Ideš sa mnom? Malo ćemo prošetati... - Svakako. čekat ću te. Osim toga, obožavam listati stare časopise. To me umiruje. Pomislio sam kako ćemo se ovaj put jeftino izvući.To me silno razveselilo. Onaj mi je kreten s tim svojim pismom utjerao strah u kosti. - Kada moramo krenuti? - zapitao sam. - Samo da stavim malo kreme na nos. Ne pretjerujem kada kažem da je bila predivna. Vani je sjalo hladno i zubato sunce, iskoristio sam priliku da duboko udahnem.

Malo kasnije, stajali smo pred ginekologovim vratima. Začudilo me što na vratima nema pločice, ali je Betty već prstom pritiskala zvonce, a meni mozak mora da je radio usporeno. Otvorio nam je neki frajer u kućnom ogrtaču, a dotični ogrtač kao da je izašao ravno iz neke priče iz Tisuću i jedne noći, tkanina se svjetlucala poput srebrna jezera. Kraljeviću na bijelom konju kosa je na sljepoočnicama bila sijeda, a među zubima je držao dugačku lulu od bjelokosti. Videći nas, podigao je jednu obrvu. Ako je taj frajer ginekolog, pomislio sam, mene vole svi književni časopisi. - Da...izvolite? - zapitao je. Betty je bez odgovora zurila u njega. - Moja žena ima zakazan dogovor s vama - rekao sam. - Molim...? U tom je trenu Betty iz džepa izvukla ono pismo. Gurnula ga je momku pod nos. - Jeste li ovo vi napisali? - zapitala je. Nisam joj prepoznao glas, pomislio sam na vulkan koji se budi otvarajući jedno oko. Čovjek je izvadio lulu iz usta i pritisnuo je sebi na srce. - Što to treba značiti...? - upitao je. Pomislio sam da ću se svaki čas probuditi, nisam se zabrinjavao. Čudilo me što mi se cijeli prizor čini tako stvarnim, tih i prostran hodnik, sag pod mojim nogama, frajer koji polako gricka usnicu i pismo koje u Bettynoj ruci poskakuje poput nekoga neranjivog kućnog duha. Ostao sam zaprepašten. - Postavila sam vam pitanje - nastavila je Betty drhtavim glasom. - Jeste li, dovraga, vi ovo napisali...?! Frajer se pretvarao da mora izbliza pogledati pismo, a zatim nas je brzo pogledao i pročistio grlo. - Pa... znate, svaki dan napišem toliko pisama da ne bi bilo čudno... Vidio sam što pokušava napraviti dok je tako govorio, i trogodišnji bi dječačić prozreo taj štos. Primjetno se povlačio u stan i pripremao

se da zalupi vrata. Pitao sam se hoće li u tome uspjeti, nije se doimao posebno spretnim. Kukavno je iskrivio lice prije no što će odigrati svoje sve ili ništa, a iskreno govoreći, nije to mogao gore izvesti, osim za potrebe usporenog snimanja. Betty je imala dovoljno vremena da ramenom mirno upre u vrata i prvak je spotičući se ustuknuo u predvorje. Držao se za ruku. - Ma što je vama...? Vi ste ludi...!! Na jednom je stupu stajala velika plava vaza. Betty je zamahnula torbicom i stvarčica je poletjela. Čuo sam prštanje finoga porculana. To me razbudilo. Od udarca se Bettyna torbica otvorila i sve stvari što se mogu naći u djevojačkoj torbici, rasule su se po podu, zajedno s komadićima razbijene vaze. - Čekaj, pomoći ću ti da to pokupiš - rekao sam. Bila je olovnoblijeda. Divlje me pogledala. - DOVRAGA, PUSTI SAD TO!! RECI MU ŠTO MISLIŠ O NJEGOVOM PISMU...!!! Frajer nas je izbezumljeno gledao. Sagnuo sam se da pokupim rumenilo za usnice koje mi je blistalo pod nogama. - Nemam mu ništa reći - kazao sam. I dalje sam skupljao njezine stvarčice osjećajući na ramenima teret od petsto kila. - Zezaš se? - zapitala je. - Ne, ali me ne zanima to što on misli. Imam ja prečih briga... Momak nije bio kadar uočiti priliku koja mu se pruža. Bogami, taj frajer ništa podbogom nije razumio. Umjesto da ostane miran, šuti i pusti nas da pokupimo stvari, ne znam koji ga je vrag uhvatio, mora da je shvatio da ja neću skočiti na njega pa je dopusti da ga opije taj nenadani prestanak opasnosti. Krenuo je prema nama. Siguran sam da ga je u tom času Betty već bila potpuno zaboravila. Sav je njezin bijes sada bio usmjeren na mene. Nas smo dvoje upravo pročešljavali sag u nastojanju da sastavimo slagalicu koja je bila iskočila iz njezine torbice, a uopće ne znam kako joj je to

uspijevalo jer nije skidala oka s mene, ubrzano je disala, dok je pogled koji mi je dobacivala bio ljutita i tužna varijacija na patničku temu. Frajer joj je, dakle, stao iza leđa i napravio bezumnu kretnju, dodirnuo ju je vrhom prsta po ramenu. - Čujte, nisam navikao na ovakvo vašarsko ponašanje - izjavio je. - A jedino oružje kojim se umijem služiti jest moj britki um... Ne okrećući se, Betty je sklopila oči. - Ne dotiči me! - kazala je. No, frajera je bila opila vlastita odvažnost, nestašni mu je pramen padao na čelo, a pogled mu je blistao. - Ne mogu prihvatiti takvo ponašanje - dodao je. - Očito je da se među nama ne može uspostaviti dijalog jer riječ, baš kao i pisanje zahtijevaju barem mrvicu otmjenosti, što vama, kako se čini, naročito nedostaje... Nakon toga je proteklo kratko razdoblje neke posebne tišine, nalik na onaj drhtavi trenutak između munje i udara groma. Betty je baš bila s poda pokupila češalj, držala ga je u ruci, jeftinu stvarčicu od prozirne plastike koja je vukla na crveno, sa širokim zupcima. U hipu se uspravila okrenuvši se prema njemu i ruka joj je u zraku ocrtala luk. Jednim mu je potezom češlja rasparala obraz. Frajer ju je najprije začuđeno pogledao, a onda uzmičući prinio ruku obrazu, krv mu je tekla i sve je izgledalo prilično teatralno, samo što je on bio zaboravio tekst, jedino su mu se usnice micale. To je već počelo bivati nesnosno. Betty je disala kao mijeh, krenula je prema njemu, ali se moja ruka ispružila prema naprijed i uhvatila je za zapešće. Povukao sam kao da namjeravam iščupati drvo iz korijena, vidio sam kako joj se stopala odljepljuju od tla. - Dosta je bilo, prestajemo sa zabavom - progunđao sam. Pokušala se istrgnuti, ali sam je ja svom silom držao, tako da je čak tiho uzviknula. Moram reći da se nisam pretvarao. Da sam umjesto njezine ruke bio pograbio tubu s majonezom, njezin bi sadržaj šišteći brizgao kilometrima naokolo. Stisnuvši zube, povukao sam je prema izlazu. Prije no što ćemo proći kroz vrata, bacio sam

posljednji pogled na frajera koji se, sav zabezeknut, bio srušio u naslonjač. Zamislio sam ga u trenutku kad je čitao moj roman. Sišli smo se preskačući dvije po dvije stepenice, sjurili smo se niz katove. Usporio sam na visini prvoga kata da bi se Betty malo smirila, a ona je stala urlati. - GOSPODE BOŽE, TI, GADE JEDAN, ZAŠTO UVIJEK SVIMA DOPUŠTAŠ DA TE ZAJEBAVAJU...??!! Naglo sam se zaustavio. pritisnuo sam je uz ogradu i pogledao je ravno u lice. - Taj mi frajer nije ništa učinio - rekao sam. - Ništa, razumiješ...? Bila je na rubu toga da se rasplače od bijesa, a meni se činilo da mi snaga slabi kao da me netko pogodio strelicom umočenom u kurare. - DOVRAGA I SVE!! KAO DA TI U ŽIVOTU NI DO ČEGA NIJE STALO...!! - Varaš se - rekao sam. - DO ČEGA JE TEBI STALO...? HAJDE, RECI...! Okrenuo sam glavu i pogledao u stranu. - Hoćemo li cijelu noć provesti ovdje...? - zapitao sam. 12. Pajkani su je pokupili dva dana kasnije. Nisam bio kod kuće kada se to dogodilo, bio sam s Eddijem. Bio je ponedjeljak poslijepodne i nas smo dvojica prolazili gradom uzduž i poprijeko u potrazi za malo maslina, svi su dućani bili zatvoreni, a večer smo prije toga primijetili da su nam zalihe iscrpljene. Izgleda da je Mario zaboravio na njih kada je naručivao namirnice. Da, što se tiče kuhinje, zaslužuje sve pivo koje popije, objasnio mi je Eddie, ali što se tiče ostaloga, ne treba od njega tražiti mjesec s neba. Toga je dana bilo vjetrovito i vani nije bilo više od tri-četiri stupnja, temperatura se bila naglo spustila. Nije nam se žurilo, Eddie je vozio polako, bila je to više ugodna vožnja pod sjajem ledene svjetlosti, a u kolima je bilo toplo. Nije zapravo za to bilo posebnog razloga, ali sam se zbilja opušteno

osjećao. Možda je i vožnja gradom u svim smjerovima u potrazi za šakom maslina bilo jedan od velikih trenutaka, pa makar i samo radi mira koji se spuštao na dušu poput snijega koji lagano pada po polju prekrivenom leševima. Naposljetku smo, da ne povjeruješ, ono što smo tražili, našli u kineskoj četvrti, a povrh toga smo se počastili s nekoliko čašica sakea, to nam je omogućilo da se vratimo do kola ne prehladivši se. Na povratku smo bili malo glasniji. Eddiju su uši bile crvene, bio je kao navijen. - Vidiš, dečko moj, pizza bez maslina, to ti je kao kikiriki u kojem nema nikoga! - Da, samo ipak gledaj pred sebe - govorio sam mu ja. Parkirali smo se nasuprot našoj gajbi. Jedva sam stupio nogom na pločnik kad sam ugledao Lisu kako trči prema nama. Vani je doslovce bilo da se čovjek smrzne, a ona je na sebi imala samo nekakav puloverić. Objesila se o mene. - Oh, majke mi, ne znam o čemu se radi, odveli su je...! - cmoljila je. - Što se događa, o čemu govoriš...? - zapitao sam. - Da... dvojica pajkana... Došli su i pokupili je...! Ugrizao sam se za usnicu. Eddie nas je promatrao preko krova svog auta, nije mu bilo do smijeha. Lisa je bila sva izvan sebe, cvokotala je zubima i počinjalo se mračiti. - Dobro - rekao sam. - Ispričat ćeš mi sve to u kući. Na smrt ćeš se razboljeti ako ostanemo ovdje. Sat vremena kasnije, nakon kraćeg razgovora i nekoliko telefonskih poziva, imao sam u rukama sve podatke u vezi s problemom. Popio sam grog i ponovno navukao vjetrovku. - Idem s tobom - kazao je Eddie. - Ne, hvala ti. - Dobro, onda barem uzmi auto... - Ne, mislim da će mi goditi ako malo prošećem. Sve je u redu, nemojte se zabrinjavati.

Izašao sam. Nije bilo jako kasno, ali je već padao mrak. Stao sam brzo koračati, zabivši ruke u džepove i uvukavši glavu među ramena. Ulice su bile osvijetljene tek nizom slabašnih svjetala, no ja sam poznavao put, bio sam popravljao vodokotlić u susjednoj zgradi i nikada mi nije bilo naročito drago prolaziti pored pajkana sa sandučićem za alat što mi je na remenu visio preko ramena, imao sam dojam da me promatraju. Nisam prešao ni polovicu puta kadli me sa strane nešto strahovito probolo.Od boli sam stisnuo oči i otvorio usta, učinilo mi se da ću se srušiti. Zastao sam da malo odahnem. Prekrasno, još i to, pomislio sam, kao da već i sve ovo sranje nije dovoljno. Ono što me posebno brinulo, bila je priča o tužbi, a pajkan na telefonu nije skrivao da je to prilično nezgodno. Dok sam prolazio posljednjim dijelom puta, u mozgu mi je kuhalo i bio sam se napola presavio na dvoje. Pitao sam se što za pajkana znači nezgodno. Ostali su prolaznici, baš kao i ja, ispuštali oblačiće bijele pare, bio je to znak da smo živi. Prije no što ću stići na cilj, srećom sam naišao na otvoreni dućančić, ušao sam. Činilo mi se malo blesavim da joj kupim naranče, ali nisam pojma imao o tome što bi trebalo kupiti djevojci koja se našla iza rešetaka, a nisam uspijevao o tome otčno razmisliti. S druge strane, naranče su pune vitamina. Odlučio sam se za dva soka u tetrapaku. Na etiketi je bila prikazana polugola cura kako pleše na pustoj plaži, s modrom vodom u pozadini, frajeri si nisu baš puno razbijali glavu oko toga. Odveli su me u ured gdje me čekao neki momak koji se igrao s ravnalom. Bio sam uzrujan. Dao mi je znak da sjednem pokazavši mi ravnalom na stolicu. Bio je to frajer u četrdesetim godinama, širokih ramena i s nekakvim polovičnim osmijehom na usnama. Osjećao sam se prokleto uzrujanim. - E pa... evo... - kazao sam.

- Ne zamarajte se - presjekao me. - Znam cijelu priču od A do Z. Ja sam primio tužbu, a porazgovarao sam malo i s vašom prijateljicom... - Aha, dobro...! - kazao sam. - Da - nastavio je. - Među nama budi rečeno, lijepa cura, samo malo nervozna... - Ovisi, nije uvijek takva. Znate, ne znam kako da vam to kažem... ali to se svaki mjesec ponavlja. Nama je teško shvatiti kako to djeluje na žene. Mora da nije jako zabavno. - No, dobro, ne treba pretjerivati. - Ne, dakako. Pažljivo me pogledao, a potom se stao smiješiti. I dalje sam bio nepovjerljv prema njemu, ali sam se počinjao bolje osjećati, frajer nije loše djelovao, možda mi se jednom desilo da izvučem sretan broj. - I tako, vi pišete romane? - kazao je. - Da. Da, da... Upravo pokušavam nešto objaviti... Nekoliko je sekundi kimao glavom. Odložio je ravnalo na pisaći stol, ustao i pošao pogledati ne prisluškuje li netko na vratima. Zatim je dohvatio stolicu i stavio je ispred mene. Zajašio je na nju i potapšao me po ramenu. - Slušajte - počeo je -znam kako je to. U tim su izdavačkim kućama sve sami nedotupavci... - Zbilja...? - Da. Pričekajte, ostanite ovdje, nešto ću vam pokazati... Iz jedne je ladice izvukao veliki paket ispisanih papira i bacio ga na stol. Rekao bih, onako odoka, kilo i pol, povezanih gumenom trakom. - Što je to po vašem mišljenju...? Maca vam je pojela jezik...? - Ne - rekao sam. - To je rukopis. Pomislio sam da će me poljubiti, ali se zadovoljio time da me potapše po bedru i blaženo mi se nasmiješi. - Odgovor je točan! Počinjete mi se sviđati, stari moj...

- Drago mi je što vam mogu ugoditi. Pomilovao je svoj paket papira gledajući me ravno u oči. - Drž'te se dobro - kazao je. - Ovu su mi knjigu odbili dvadeset i sedam puta! - Dvadeset i sedam? - Da. A mislim i da to nije sve, mora da su se dogovorili. Zbilja su nedotupavi! - Dovraga, dvadeset i sedam puta... Bože na nebesima! - A ja sam siguran da bi se to prodavalo kao halva. Ljudi vole takve stvari. Kad samo pomislim, stari moj, unutra je deset godina moga života, deset godina raznih istraga, a uvrstio sam samo najbolje, najljepše, to je pravi dinamit...! Možda se nisam pozabavio Al Caponeom ili Ludim Pierrotom, ali molim vas, pa kako bi to izgledalo, jako bi loše djelovalo, vjerujte mi...! - Slažem se. - E pa hoćete li mi onda reći zašto mi nisu objavili knjigu, kog vraga imaju u tikvi...? Znam da ima pajkana koji su svoje memoare prodali u milijunskim nakladama, pa što ih je sada uhvatilo? Više im se ne sviđaju kriminalističke priče...? - Da, teško je to razumjeti. Polagano je kimnuo glavom. Zatim je zaškiljio prema soku od naranče koji sam nosio. - Možemo li...? Biste li i vi nešto popili? - zapitao je. Nisam bio u položaju da mu bilo što odbijem. Pružio sam mu jedan tetrapak suzdržavajući se da ne iskrivim lice. Izvadio je iz džepa nož s oštricom dugačkom dvadeset centimetara da bi njome odrezao komadić ljepenke. Prava britva, ali nisam ni trepnuo. Zatim je stavio na stol dvije plastične čaše, a za njima se pojavila već poprilično načeta boca votke. Dok je punio čaše, pitao sam se kamo sam to zapao. - Pit ćemo za uspjeh! - kazao je. - Nećemo dopustiti da nas poraze. - Sigurno!

- Nego, shvaćate, ne mogu vašoj prijateljici dati za pravo, ali joj to što je učinila, ne mogu uzeti ni za zlo. Svi ti frajeri mirno sjede u svojim naslonjačima i za pet vam minuta sasijeku godinu dana rada. Pa nećete mi valjda reći da kriminalističke priče više nikoga ne zanimaju, ne možemo ipak govoriti koješta...!! Još je jednom napunio čaše. Počinjao sam se dobro osjećati, još sam u sebi imao one čašice sakea i grog, a u njegovu sam se uredu osjećao na sigurnom, sve se odvijalo baš kako treba. - Zaboga! Kad mi je taj mamlaz telefonirao i ispričao mi cijelu priču, bilo mi je toplo oko srca. To mu je sigurno uljepšalo njušku...! Priuštio sam si nekoliko čašica da to proslavim. Napokon, pomislio sam, ovaj je platio za ostale...! - Da, ali to je samo ogrebotina... Ne treba od toga praviti slona. - Da, ja bih ga bio pošteno odalamio.Pa što ti frajeri misle o sebi...? Hoćemo li još po kapljicu...? Votka mi je bubnjala u glavi poput oblaka vrelih sunaca. S osmijehom sam pružio čašu. Život je katkada bio lijep, iznenađivao je i bio isto toliko sladak koliko to kadšto žena može biti, upravo zbog toga treba uvijek budno paziti. Položio sam ruku na frajerov rukopis i pogledao ga u oči. Obojica smo bili ex aequo, bolje smo se osjećali kad smo sjedili. - Slušajte - kazao sam - u takvim se stvarima rijetko varam, a nešto ću vam reći: knjiga će vam uskoro biti objavljena. Osjećam to. Nadam se da ćete mi poslati primjerak s posvetom. - Zbilja, mislite...? - Ima znakova koji ne varaju. Ovaj je rukopis poput aviona koji se sprema da poleti. Pajkan je iskrivio lice kao maratonac koji prolazi kroz cilj. Prešao je rukom preko lica. - Oh, kvragu! - kazao je. - Ne mogu vjerovati...! - Tu smo i to vam je to - rekao sam. - Dobro, a što ćemo s Betty? Možda bi se nakon ovoga moglo sve i zaboraviti, ha...?

- Zaboga, možda ću se napokon uspjeti riješiti ovog blesavog ureda....! - Sigurno. E pa, mogu li poći po nju...? Trebalo je pričekati da on malo dođe k sebi od uzbuđenja. Bacio sam pogled kroz prozor, u mrklu noć, nadao sam se da će se sve to uskoro završiti. Jednom se rukom počešao po glavi, a drugom podijelio ono što je bilo preostalo u boci, pričekao je dok i posljednja kapljica nije iscurila. - Što se tiče vaše prijateljice, to je malo nezgodno - iskrivio je lice. - Tu je ta jebena tužba, shvaćate... Zbog toga mi ruke baš nisu slobodne. - Dovraga, pomislite samo - rekao sam. - Učinila je to zbog frajera kao što smo vi i ja, žrtvovala se zato da te budale ubuduće dobro promisle prije no što će pokopati neku knjigu, borila se za nas. Sada smo mi na redu da nešto učinimo za nju...! - Gospode Bože, znam. Da, dobro to znam. Ali ta tužba... Više me čak nije ni gledao u oči, bavio se struganjem neke nevidljive mrljice na hlačama. Od sve te votke koju smo bili maznuli malo sam se uzbudio, počeo sam dizati glas kao da sam zaboravio da smo u policijskoj stanici. - Uostalom - rekao sam - tko je ovdje zakon? Hoćemo li posljednju riječ prepustiti tom šupku, hoćemo li i dalje pisati samo zato da bismo pred takvima ležali u prašini...? - Ne shvaćate, ta tužba... Zbilja je izgledalo da mu je teško zbog toga, ali je i dalje bio mlitav kao krpa i bespomoćan. Počinjao sam se gušiti. - Slušajte - rekao sam - nemojte mi govoriti da se ništa ne može napraviti. Ipak je ovo policijska stanica, valjda se možemo nekako snaći, što mislite...? - Da, ali to nije baš tako lako... Za tužbom ostaje trag. - Dobro, to je dovoljno, shvatio sam... - Uvjeravam vas, stari moj, zaista mi je žao... Dakako, ima jedno rješenje...

Pogledali smo se ravno u oči. Zapitao sam se da li to njega zabavlja da netko iz njega čupa riječi jednu po jednu, nije li to možda profesionalna deformacija. Sačekao sam da dozrije. - Mislim da je vrijeme da položiš karte na stol - kazao sam. Pogledao je u svoje cipele i lupkajući nogom po podu. - Ne bi puno trebalo - uzdahnuo je. - Bilo bi dosta da frajer povuče tužbu... Za trenutak smo šutjeli. Zatim sam ustao pograbivši svoj tetrapak sa sto posto prirodnim sokom. - Mogu li je vidjeti? - zapitao sam. - Je li to moguće...? - Da, to se može srediti. - Držim vam fige za knjigu - rekao sam. S njom je bila još samo jedna žena, neka starica koja je ležala na klupi u dnu prostorije. Nije bilo ni mnogo svjetla, tek najnužnije. Bilo je grozno. Osim što se činilo da je u formi, čak mi se učinila i opuštenom. Čovjek bi se mogao upitati tko se od nas dvoje našao iza brave. S blijedim sam joj osmijehom pružio narančin sok i uhvatio se za rešetke. - Kako si? - zapitao sam - Dobro, a ti, pa što je...? Kako to izgledš? - Kvragu, za sve sam ja kriv... No, brzo ću te izvući odavde. Drži se, dušo... Rešetke su bile debele, nikako ih ne bih mogao razmaknuti nakon svega što sam popio, nisam više za to imao snage. Njezina mi je kosa pokušavala nešto reći, pružio sam ruku da je dotaknem. - Bolje bih se osjećao kad bih mogao ponijeti pramen tvoje kose sa sobom - promucao sam. U smijehu je potresla kosom i više nismo bili u ćeliji, bili smo u Ali Babinoj pećini, a ja mora da sam bio napola trknut, no meni se sviđa da budem trknut, da bez ikakva stida dršćem pred nekom pomalo blesavom slikom, da s nekakvim svetim strahom pružam ruku prema nekoj djevojci i da iz svega tog besmislenog govna što nas okružuje izađem s plamičkom koji mi gori u utrobi.

Ona je u tom trenutku tako djelovala na mene da sam posrnuo, u zadnji čas sam se uhvatio za nešto, još uvijek se smiješeći. Važno je da je ona živa, govorio sam sebi, ostalo ne postoji. - Čuj... - kazala je ona. - Časne mi riječi, pa ti se jedva držiš na nogama...! Dođi malo bliže... Nisam prišao bliže, čak sam se malo odmaknuo. - Ne možeš ni znati što sam sve pretrpio - rekao sam. - Ni sekunde nisam prestao misliti na tebe. - O da, no ne bi se reklo da si umro od boli. Nisi baš gubio vrijeme...! Činilo mi se da stojim na pokretnoj traci koja me odvlači prema izlazu. Krenuo sam unazad duž zida, neizostavno sam morao izaći odatle s onom slatkom slikom u glavi, s nečim što ću ponijeti sa sobom kao talisman. - Sve će se srediti - kazao sam. - Sada moram ići, ali, znaš, obećajem ti da nećeš ovdje dugo ostati, jer ću se ja za sve pobrinuti. Sredit ću sve probleme...! - O da, kako da ne, a jedva se držiš na nogama. Sigurna sam da ćeš obaviti dobar posao. Hej... pa nemoj samo tako pobjeći...! Međutim, upravo sam to učinio. Pošao sam unazad još jedan ili dva koraka i našao se ponovno u sjenci hodnika, nisam je više vidio. - Ne zaboravi da ću te ja izvući odavde -viknuo sam. - Ne boj se...! Začuo se potmuo zvuk, kao da je ona nogom udarila o rešetke. - HA HA! - kazala je. - A TI MISLIŠ DA MENE MOŽE UPLAŠITI OVAKO NEŠTO...!?? Polagano sam se vratio do kuće, prošao sam sa stražnje strane da bih izbjegao Eddija i Lisu pa otišao u krevet ne paleći svjetlost. Čuo sam kako njih dvoje dolje razgovaraju. Ispružio sam se i popušio cijelu cigaretu polako uvlačeći dim i zamišljajući pred sobom njezinu sliku onoliko puta i onoliko dugo koliko mi se to sviđalo. Nakon toga sam se bolje osjećao, oplahnuo sam lice vodom i sišao k njima. Jedva sam stigao do polovice stepeništa, a njih je dvoje već podiglo oči prema meni.

- Sve je u redu, ne brinite - rekao sam. - Praktično je sve sređeno. - Jesi li dugo ovdje? - zapitao je Eddie. - Ne bih te htio požurivati, ali ti napominjem da Mario više nema ni jedne jedine masline. Jesi li vidio koliko je sati? Skočili smo u kola i ja sam se cijele večeri trgao od posla, ali sam duhom bio odsutan. Što se tiče napojnica, bila je to čista nula. 13. Sutradan, kada sam se probudio, nisam imao potrebe za razmišljanjem. Ustao sam zbilja ni na što ne misleći pa sam se, dok se kuhala kava, bacio na pod i izveo dvadesetak sklekova, a da pri tome nisam ni trepnuo. To inače nikada ne radim, ali mi ovaj put ništa nije bilo čudno i kada sam se uspravio, prišao sam prozoru i pogledao ravno u sunčevu zraku, to mi je izmamilo osmijeh, pustio sam je da mi pomiluje stisnute šake, a kada sam htio ugasiti plin, potrgao sam prekidač na štednjaku. Osjećao sam se u formi, nesposoban da proizvedem i najmanju zamisao, ali nekako do kraja navijen i poslušan kao navođeni projektil. Nije mi bilo teško da to prihvatim. Od vremena je do vremena godi dojam da vam je mozak potpuno odvojen od svega. Promatrao sam sâm sebe kako se oblačim, malo pospremam po sobi i na brzinu perem ono malo suđa. Popušio sam cigaretu prije izlaska, posljednju osuđenikovu cigaretu. Samo što osuđenik nisam bio ja, pušio sam umjesto njega da bih dobio na vremenu. Kada me kroz vrata zapitao tko sam, odgovorio sam mu da sam od televizije, u vezi s emisijom o lijepoj književnosti. Kada mi je otvorio, odmah sam zapazio flaster koji je imao na obrazu, oči su mu se raširile kad sam ga desnicom tresnuo u želudac. Presavinuo se u struku. Ušao sam, zatvorio vrata za sobom i još ga jednom odalamio. Od toga se udarca srušio na koljena i kada sam ga vidio takva, iskolačenih očiju, a usta iskrivljenih od nijemoga krika, smučilo mi se od njega pa sam ga gurnuo nogom i otkotrljao ga u dnevni boravak.

Prizemljio je ispod jednoga okruglog stolića, pokušao je ustati, ali sam ja u dva koraka bio na njemu. Pograbio sam ga za suvratke kućnoga ogrtača i stisnuo mu ih oko vrata, napola ga zadavivši. Kašljao je, pljuvao, bio je sav crven, pa sam ga odvukao do naslonjača i sam sjeo u njega. Malo sam popustio stisak da mu dopustim da malo dođe do daha, ali sam ga istovremeno oštro koljenom opalio u nos da bih zadržao dobar psihološki pritisak. Brzo sam se izmaknuo da me svega ne poprska krvlju. - Misliš da ovo radim zato što si mi odbio knjigu? E pa, to ti nema nikakve veze! - izjavio sam. Polagano je hvatao dah i razmazivao krv po licu nastojeći da opipa nos. Čvrsto sam ga držao. - Varaš se ako tako misliš - natavio sam. - Debelo se varaš, čuješ li...? Zveknuo sam ga šakom po tjemenu, zastenjao je. - Nisam zbog toga na tebe ljut zato što, priznajem, ti nisi za to kriv. Nisam tu knjigu ni napisao za frajere kao što si ti, to je nekakav nesporazum, vidiš, pa to onda i nije tako strašno, ostat ćemo na tome, slažeš se...? Potvrdio je da se slaže. Zgrabio sam ga za kosu i povukao. Pogledi su nam se sreli. - Svejedno vidim da ne kopčaš baš najbolje - dodao sam. Zviznuo sam ga šakom po uhu i stavio telefonski aparat na koljena. - Objasnit ću ti u dvije riječi cijelu priču - rekao sam. Ta je cura jedina važna stvar u mom životu. Prema tome, uzet ćeš telefon i povući svoju kurčevu tužbu prije nego što zbilja napravim neku pizdariju, u redu...? Sve te prostote izgovorene u prostoriji namještenoj pokućstvom u stilu Ljudevita XVI, doimale su se kao konfeti bačeni na nečiju samrtničku postelju. Smjesta je kimnuo glavom, a s usnice mu je visio krvavi mjehurić. Od telefonske sam žice napravio petlju koju sam mu ovio okovrata i nisam ga više gnjavio, samo sam zgrabio slušalicu kad je on nazvao pajkane i rekao im sve što je trebalo. - Dobro je - rekao sam. - Hajde, reci im to još jednom...

- Ali... - Ponovi im to, kažem ti. Umornim je glasom ponovno izgovorio one čarobne riječi pa sam mu dao znak da je dosta, da može spustiti slušalicu. Ustao sam pitajući se hoću li prije odlaska razbiti još dvije-tri stvarčice, ali sam se pribrao, prvobitni je zanos polako nestajao. Samo sam malo stegnuo žicu i pritisnuo mu Adamovu jabučicu. - S tvoje bi strane bilo zbilja blesavo da na cijelu ovu priču ne staviš točku - rekao sam. - Samo o tebi ovisi hoćemo li se još vidjeti... Od nas dvojice, ja nemam što izgubiti. Pogledao me i kimnuo glavom, čvrsto se držeći za telefonsku žicu. Krv mu se ispod nosa počinjala sušiti, krv je nešto što ne zna za razlike. Još malo pa bih se zapitao što radim ovdje, no navikao sam na takve pomake, mogu kliznuti s jedne razine svijesti na drugu s istom lakoćom s kakvom list što ga nosi voda, padne s visine od dvadeset metara pa mirno nastavlja put. Ovaj mi frajer nije ništa značio, bio je samo beznačajan lik i daleko je zaostajao za stvarnošću. Izašao sam bez ijedne riječi i polako za sobom zatvorio vrata. Vani me ošinuo ledeni vjetar. Na Badnju smo večer u pizzeriji utržili svu silu novaca, postigli smo veliki uspjeh. Eddie nije vjerovao svojim očima. Treba reći da smo dali se od sebe, a večer sam prije toga, nikome ništa ne govoreći, naručio dvostruku količini sanduka s pjenušcem. Više nije bilo nijedne boce u ostavi i lova je curila sa svih strana. Kada je otišao i posljednji gost, bilo je skoro jutro, a mi smo bili mrtvi od umora. Lisa mi se objesila oko vrata, Lisa je radila s nama cijelu noć i bila se zbilja dobro snašla, uhvatio sam je oko struka i posjeo je na šank. - Reci mi što ćeš popiti? -upitao sam. - Najradije nešto oštro - odgovorila je. Betty se s uzdahom srušila na stolicu. - I ja - kazala je.

Približio sam joj se, podigao joj bradicu i uvalio joj pomalo teatralnu pusu. Čuo sam kako se ostali iza mene smiju, ali me to nije smetalo, nisam se žurio i učinilo mi se da to još bolje prija nakon ovakva dana, udijelio sam joj vruć poljubac. Zatim sam se pozabavio čašama. Mario je došao vidjeti što se događa, ali je bio previše krepan da bi ostao, jednostavno je poljubio djevojke i nestao. Bio sam računao piće za petero, pa se zbog toga svatko od nas četvero našao s čašom napunjenom do vrha u ruci, štos koji sam taj čas bio otkrio, štos s kojim se nije bilo lako nositi. Uostalom, Eddija je svladalo u trenutku, osim njega to smo svi primijetili. Počeo nas je masirati s nekakvom pričom o izlasku sunca nad sniježnim ravnicama, neizostavno je to htio vidjeti. - Ma što nas s time zajebavš? - upitao sam. - Znaš li za nešto ljepše od toga, stari...? Kakav je to Božić bez snijega... - To ti je kao kikiriki u kojem nema nikoga! - Hej... vodim vas u šetnju autom. Nemojte mi kvariti zadovoljstvo. Osjećao sam da su djevojke neodlučne, zamisao im baš i nije bila jako odbojna. - Dovraga, znate li vi kako je vani hladno...? Pa, čovječe, jesi li ti pao na glavu...? - Vidjet ću ti facu kad prva sunčeva zraka zasja iznad snježnih pahuljica, vidjet ću hoćeš li se onda praviti pametan...! - Ma ne radi se o tome, sve je to sigurno krasno, sunce, snijeg i sve ostalo, to je sigurno prava stvar, ali ne radi se o tome. Samo se pitam, Eddie, dokle nas ti misliš voziti u ovakvom stanju...?! - Dovraga - kazao je - dovraga, zapamti jedno. Nikad još nisam bio u takvom stanju da ne mogu voziti auto...! Oči su mu blistale poput letećih tanjura. To je od džina, pomislio sam, priznajem da sam malo obilnije točio, dao sam sebi maha. - Ubit ćeš nas! - rekao sam.

Svi su se zacerekali, dakako, osim mene. Pet minuta kasnije bili smo u kolima i čekali da Eddie pronađe ključeve. Tiho sam uzdahnuo. - E pa što je...? - kazao je. - Nije ti zabavno? Božić je, ne beri brigu... Sve će ići kao podmazano. Ah, evo ih... Mahnuo mi je ključevima pred nosom i od jednoga je od njih do mene dopro hladan plavičasti odsjaj. Jadni glupi ključiću, pomislio sam, jebi si mater. Zavalio sam se na svoje sjedalo. U ranu smo se zoru provezli kroz grad. Ulice su bile praktično puste i to je bilo prilično zgodno, malom smo brzinom vozili sredinom ceste i kroz rijetku jutarnju izmaglicu izdaleka opažali semafore. Pitao sam se kamo su nestali svi ti ljudi i, dok su se cure otraga smijale, pitao sam se nisu li ih pločnici noćas progutali. Izašli smo iz grada vozeći se prema obzoru koji je plamtio, trebalo je požuriti. Crte su nam na licima bile zategnute, bili smo strahovito umorni, no nova se energija polako uvlačila u auto, bili smo prošli mimo onoga neobičnog rta poznatijeg pod imenom Tjesnac izmoždenoga čovjeka i tog smo 24. prosinca jurili prema suncu, paleći pljuge i razgovarajući o beznačajnim sitnicama, a vani se pripremao nov dan koji je trebalo proživjeti. Neko smo se vrijeme tako vozili, a onda pronašli zemljište prekriveno snijegom na kraju kojega je bilo tek nekoliko velikih zgrada, da ne kažemo - tvornica. No, nismo imali vremena da dalje tražimo, u pitanju je bilo nekoliko minuta pa smo se zaustavili uz rub ceste. Na nebu nije bilo nijednog oblačka. Sve je odisalo strahovitom hladnoćom, bilo je deset stupnjeva ispod ništice i oko nas je strujao ledeni zrak. Ipak smo izašli iz auta. Jedni smo druge snažno udarali po ramenu. U tren oka iz nosa mi je počelo curiti, a oči su mi se ovlažile. U to su beskrvno jutro mjesta bila prilično skupa, od toga vam se dizala sva kosa na glavi. Nakon sve one šljake koju smo odvalili, u mirnoći je ovoga mjesta bilo nešto groteskno. Uopće ne pretjerujem. Eddie je

bio spustio šešir na oči, pušio je cigaretu sjedeći na poklopcu automobilskoga motora, lica okrenuta prema požaru. - Jebi ga - kazao sam. - Jebi ga, Eddie, pa ti spavaš...? - Ne pričaj koješta - kazao je. - Bolje bi ti bilo da gledaš... Mahnuo mi je da se okrenem i upravo je u tom trenu oštra sunčeva zraka obasjala polje prekriveno snijegom pa smo se našli usred svetkovine iskrica koje su zlatno i plavičasto blještale, no sve u svemu nije to bilo baš nešto naročito. Suzdržao sam se da ne zijevnem. Na ovom je svijetu sve tek pitanje prilagodljivosti, a ja sam toga jutra odabrao da drhturim i tapkam po tim milim pahuljičicama ne bih li se ugrijao, nije mi bilo do toga da bilo što duboko osjetim, samo sam htio pronaći neki topao kutak i smjestiti se ondje, gledajući kako vrijeme prolazi i žmirkajući očima najmanje što je moguće, ili pak nešto drugo što čovjeka odviše ne zamara. Betty je prije dva dana bila izašla iz zatvora, tri noći nisam spavao, za pravo mi je uzbuđenje trebalo puno više od jedne sunčeve zrake, na nogama sam se držao samo zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga. Jedna mi je noć prošla u razgovoru s Betty, druga u ukrašavanju gostionice, a za kraj je došao i ovaj nesretni Badnjak kada sam, iako me sve boljelo, morao juriti između stolova. Da se ne bih sada još počeo i smiješiti i dopustio ledenom vjetriću da mi nasrne u usta i razbije mi sve zube! Crkavao sam od hladnoće, no unatoč tome nismo odmah krenuli. Cure su htjele hraniti ptičice, tako su odlučile, pa zbog toga nismo bili ni blizu tome da se maknemo odatle. počinjao sam malaksati, sunce je izlazilo, ali uopće nije grijalo, osjećao sam da mi se smrt približava. Kao nekim čudom, njih su dvije u pretincu za rukavice pronašle stari omot s keksima, obrazi su im bili rumeni kao u Djeda Mraza, a i smiješile su se poput njega, pa je nastalo opće uzvikivanje OH i AH, mrvljenje keksa u tisuću mrvica i bacanje tih mrvica punim šakama prema nebu.

Sjeo sam u auto i ostavio otvorena vrata, noge sam izbacio iz kola i bezvoljno popušio cigaretu, a mnoštvo je vrapčića su za to vrijeme pristizalo i spuštalo se na snijeg. Eddie se bio prdružio djevojkama pa sam ih gledao kako se smiju i bacaju tim jadničcima na glavu tone hrane, zamišljao sam da svaka mrvica odgovara krvavo pečenom odresku s pečenim krumpirom kao prilogom te bi ih se time moglo i ubiti, bilo je tu ptičica koje bi mogle za redom smazati petnaest-dvadeset takvih obroka i još bi tražile repete. - Sretan Božić, dečki...!!! - drečao je Eddie. - Hajde, dječice, samo naprijed...!! Jedan se vrapčić pojavio poprilično nakon drugih, vidio sam ga kako se spušta s neba i naglo koči, istegnuvši noge prema naprijed. Sletio je malo podalje od ostalih, ne zanimajući se za to što mu rade prijatelji i stao gledati nekamo drugamo, dok su mu odresci i dalje pljuštali po leđima. Pomislio sam da se možda radi o nekakvoj mjesnoj budali i da će mu trebati malo vremena prije nego što shvati što se događa. Umjesto toga, uputio se prema meni sitno poskakujući objema nogama. Zastao je na dvadeset centimetara od mojih cipela. Promatrali smo se nekoliko sekundi. Učinilo mi se da se između mene i te ptice nešto događa, odlučio sam da uzmem stvar u svoje ruke. Zatražio sam od ostalih da mi dobace keks i u letu ga uhvatio. Izgledalo mi je da je manje hladno. Život je ispunjen beznačajnim sitnicama od kojih vam biva toplo oko srca , ne treba uvijek tražiti mjesec s neba. Smrvio sam keks među prstima i lagano se nagnuo naprijed. Prekapao je po svojem perju poput nekoga tko je izgubio lisnicu. Počeo sam mu bacati mrvice ravno pod nos, unaprijed sam se smješkao, shvaćao sam da upravo izvodim pravo pravcato čudo, upravo sam mu pred noge stavljao brdo klope. Promatrao me nagnuvši glavu u stranu. - Da - rekao sam mu. - Ne sanjaš...

Ne znam na što je taj blesan mislio u tom trenutku, ali je pred njim stajao cijeli vagon robe, a on podbogom ništa nije shvaćao, nisam mogao vjerovati, časna riječ, nisam mogao doći k sebi od čuda, zapitao sam se je li s keksima sve u redu. Hrpica je blistala na suncu poput hrama prekrivena zlatnim listićima, kako je moguće da čovjek ne primijeti tako nešto, osim ako to nije namjerno...? On je odrješito zanemarivao moju ponudu i gledao na drugu stranu, a potom je u nekoliko skokova otišao do mjesta gdje nije bilo nikoga, baš kao ni najmanje mrvice koju bi mogao staviti pod zub. Čovjek bi rekao - bogalj koji ide ravno prema ponoru. Izašao sam iz auta, zatražio da mi dobace još jedan keks i krenuo u stopu za njim. Snijeg mi je ušao u cipele. Kada je zastao, zastao sam i ja, a kada je odletio, preostalo mi je samo da se okrenem i vratim se do kola uz gomilu uzaludnih kretnji koje su trebale pokazati kako mi je teško. Na kraju sam taj keks ja pojeo, a nije bio ni tako loš, daleko od toga, volio bih da je bilo i malo pekmeza od trešanja, možeš misliti...! Zatim smo se vratili kući i ja sam naslonio noge na radijator, dok se Eddie prihvatio boca s pjenušcem, a djevojke skidale celofan s jakovskih kapica. - Mogu li što pomoći? - zapitao sam. Ne, nisu me trebali, ništa posebno nije trebalo napraviti. Smjestio sam se što sam bolje mogao i čvrsto zgrabivši čašu, sklopio oči. Ne bi bilo dobro da mi je tada neki glupan prišapnuo na uho kako se umire samo jednom. Loše bi se proveo. Malo kasnije sjeli smo za stol. Mora da je bilo negdje oko deset sati i ja od jučer nisam ništa jeo, ali nisam bio gladan. Više sam računao na pjenušac da me malko obodri, nisam ispuštao čašu pa mi je to dobro došlo, našao sam razloga da ustrajem, uspio sam dobiti svoju nagradu. Osjetio sam da se podižem sa stolice i ponovno se spuštam tresnuvši usred dobroga općeg raspoloženja, zaradivši u prolazu pokoji smijeh. - Kako to da ništa ne jedeš? - upitao je Eddie. - Jesi li bolestan...?

- Ne, ne brini, čuvam se za kolače... Bio je svezao ubrus oko vrta i škiljio očima od zadovoljstva. Bio mi je drag. Ne nailazi čovjek na svakom koraku na nekoga tko nešto vrijedi na ljudskom planu, to je gotovo nalik na neko malo čudo. Odlučio sam zapaliti cigaru. Svima je bio smiješak na usnama, a cigaru treba znati zapaliti u pravom trenutku jer će život, ako to umijete ispravno izvesti, nestati u oblačku plavičastoga dima. Mirno sam se zanjihao na stolici s ležernošću frajera kojemu nije ni do čega i koji isprobava pucketanje cigare kraj uha. Dnevno je svjetlo bilo slabo, no ja sam se još dobro držao, samo mi je potiljak bio malo ukočen, no to je bilo zanemarivo pa sam im rekao: ostanite na svojim mjestima zato što ću sada donijeti čokoladni panj i neću da mi se itko mota pod nogama, uzimam cijelu stvar u svoje ruke. Ustao sam, krenuo u smjeru hladnjaka i upravo sam iz njega vadio panj kadli je telefon zazvonio. Eddie se otišao javiti. Na kolaču je bilo nekoliko patuljčića i jedno božićno drvce, bila ih je cijela gomila, a onaj koji je išao naprijed, nosio je ručnu pilu i svi su se približavali jadnoj jelki, visokoj kao tri jabuke, s očitom namjerom da je srede. I što još? Zapitao sam se da li i frajer koji je sve ovo smislio, svakog jutra ručnom pilom obara po jedno stablo, a možda bi se to moglo napraviti i nožem za rezanje kruha...? Kvrcnuo sam momčiće jednog po jednog i skinuo ih s kolača, a posljednji je, padajući u prazno, ispustio strahovit urlik, kao da sam mu iščupao ruku. Njegov mi je vrisak probio uši. Podigao sam oči i vidio Eddija kako tetura pored telefona, još uvijek otvorenih usta i izobličena lica. Lisa je, ustajući od stola, prevrnula čašu. Ne znam zašto, ali prva mi je pomisao bila kako mora da ga je u nogu ugrizla zvečarka, uostalom telefonska se slušalica nekako čudnovato njihala na kraju žice, no ta me se slika samo ovlaš dotakla, pomalo nalik na prolazak lovačkog aviona u brišućem letu od čega poskočite i prevrnete se u zraku kao palačinka prije no što iz mreže za ležanje tresnete na pod. Sve je to

trajalo tek četvrtinu sekunde, a potom je Eddie s tupim izrazom na licu prošao rukom kroz kosu. - Zaboga, ruljo... - zastenjao je. - Oh, dovraga...! Lisa je skočila, ali ju je nešto zadržavalo na mjestu. - Što se događa, Eddie...? - kazala je. - Eddie...! Vidio sam da će se svaki čas srušiti na pod, a kosa mu je bila u neredu, dobacio nam je patetičan pogled. - To ne može biti - promucao je. - Mamica... Strašno... Mamice draga, nisi mi to smjela učiniti...???!! Strgnuo je ubrus s vrata i zgužvao ga u ruci. Nešto mu se u prsima podizalo poput gejzira. Čekali smo. Potresao je glavom slijeva nadesno kriveći usta. - NE GOVORIM BEZ VEZE, UMRLA JE!!! - jauknuo je. Netko je prošao pločnikom noseći tranzistor s kojega je urlala reklama za neki deterdžent za pranje rublja, jedna od onih koje vam ulijevaju volju za život. Kada je opet zavladala tišina, pobrinuli smo se za Eddija, prihvatili smo ga, posjeli na stolicu, noga ga više nisu držale. Umor, alkohol, a na kraju i majka koja je umrla u božićnoj noći, sve je to uvelike premašivalo njegovu ukupnu nosivost. Ukočeno je gledao preda se, prekriživši ruke na stolu. Nitko nije znao što bi rekao, nas smo dvoje jedno drugome dobacivali zbunjene poglede dok mu je Lisa sitnim poljupcima obasipala tjeme i usnicama mu skupljala suze iz očiju. Nije bogzna čemu služilo da Betty i ja ostanemo ondje, bez riječi se premještajući s noge na nogu, nisam mogao sebe zamisliti kako ga tapšem po ramenu i govorim mu 'stari moj', ne snalazim se u takvim stvarima, smrt mi je uvijek oduzimala dar govora. Baš sam htio namignuti Betty da bi ih bilo bolje ostaviti nasamo, no Eddie je u tom času najednom ustao, oslanjajući se objema šakama o stol i obarajući glavu. - Moram krenuti...! - kazao je. - Pogreb je sutra, moram krenuti...! - Da, svakako... - promrmljala je Lisa. - ali se prije toga moraš malo odmoriti, ne možeš ići ovakav...

Bilo ga je dovoljno samo na sekundu pogledati pa da čovjek vidi kako neće moći prijeći ni sto metara, Lisa je bila u pravu. Ono što mu je prije svega bilo potrebno, bilo je nekoliko sati sna, svima nam je to bilo potrebno, svaka bi majka to odmah shvatila. Samo što je on nastavio po svome. - Idem se presvući... Samo da se presvučem... Po mom je sudu to bilo obično buncanje, nije imao ni toliko snage da oguli bananu. Pokušao sam ga urazumiti. - Slušaj me, Eddie, budi pametan... Odspavaj nekoliko sati, a onda ću ti pozvati taksi... Vidjet ćeš, tako će biti puno bolje. Pogledao me praznim pogledom, a onda nespretno stao otkopčavati dugmad na košulji. - Što će mi taksi...? - Pa ne znam, nećeš valjda ići pješice... Je li to daleko? - Ako odmah krenem, vjerujem da ću stići prije mraka - kazao je. Ovo je mene oborilo na stolicu. Čvrsto sam prstima protrljao oči, a onda ga zgrabio za nadlakticu. - Čuj, ne zezaj me, Eddie, nije mi do šale...! Kako zamišljaš da ćeš moći voziti sedam-osam sati kad ni oči ne možeš držati otvorene...? Misliš da ćemo te samo tako pustiti, nisi valjda toliko lud...?! Jauknuo je kao dječačić i nagnuo se prema meni, a to je bilo najgore što mi se moglo dogoditi, znao sam svoje granice. On je ipak mislio da to treba naglasiti: - Ma kako ne razumiješ...? -iskrivio je lice. - Majka... stari moj, majka mi je umrla!! Pogledao sam u stranu, na zemlju, u bijelo svjetlo koje me očekivalo na prozoru i na tome se zaustavio. Postoji uvijek kratak trenutak hipnotičkoga straha kada čovjek shvaća da je poput štakora ulovljen u klopku. Bio je to prilično mučan osjećaj. 14. Zaustavio sam se na prvom otvorenom mjestu pored ceste. Ostavio sam auto kod benzinske crpke i bez riječi izašao iz kola.

U baru sam, jedan za drugim, popio tri espresa. Malo sam opekao usnice, ali to i nije bilo važno, bio sam sav izlomljen, da i ne spominjem oči koje su mi bile toliko natekle da su izgledale dvostruko veće, a i najmanja je žaruljica na njih djelovala kao supernova. Već devedeset sati nisam spavao, a spremao sam se prijeći sitnicu od sedam stotina kilometara. Nije li to bilo dobro izvedeno...? Nisam li bio pravi junak dvadesetoga stoljeća...? Da, osim što sam u životu radio kao konobar u pizzeriji i nisam prolazio svijetom poput paklenog anđela, samo sam išao na sprovod jedne starice. Smrt koja me čekala na kraju tog putovanja, nije se odnosila na mene, ne, vremena su se promijenila. Počeo sam se cerekati sam sebi, živčano, nisam mogao prestati. Frajer za šankom zabrinuto me pogledao. Da ga umirim, dohvatio sam soljenku i jedno tvrdo kuhano jaje pokazujući mu da je sve u redu. Dakako da je sve bilo u redu. Nisam mislio o tome što radim dok sam udarao jajetom o ploču šanka, udario sam prejako i potpuno sam zdrobio jaje u šaci. Frajer se trgnuo. Spustio sam ruku na koju su se bili zalijepili komadići smrskanog jajeta, a drugom sam obrisao suze koje su mi navirale na oči, nisam ih uspijevao obuzdati. Frajer je bez riječi obrisao šank. Kada mi se pridružila Betty i sjela na stolicu pored mene, baš sam se počinjao smirivati. - Hej, ti kao da si u punoj formi! - kazala je. - Da, mislim... Može proći. - Eddie je upravo zaspao. Jadnik više nije mogao izdržati... Opet sam se počeo cerekati. Pogledala me sa smiješkom. - Što je...? Zašto se smiješ...? - Ništa to nije... Samo sam krepan. Naručila je kavu. Ja sam naručio još tri. Zapalila je cigaretu. - Ovo mi se sviđa - nastavila je. - Sviđa mi se biti s tobom na ovakvim mjestima, kao da odlazimo nekamo daleko... Znao sam što osjeća, ali više nisam u sve to vjerovao. Ispio sam svoje tri kave namigujući joj. Nisam se bio u stanju suzdržati.

Vratili smo se do kola pripijeni jedno uz drugo, kao dvije sardelice što zaranjaju pod ledenu santu. Bongo je kaskajući dojurio prema nama i taj me blesavi pas umalo srušio u snijeg, mora da sam bio pomalo nesiguran na nogama, možda me mogao odnijeti i malo jači nalet vjetra. Ponovno sam sjeo za upravljač. Eddie je spavao na stražnjem sjedištu, napola ispružen u Lisinu krilu. Prije polaska sam potresao glavom pomislivši kako se taj bedak spremao da posve sam skoči u auto, možeš misliti, pa da se zaleti i stane voziti po bijeloj crti po sredini ceste, a onda - bye, bye, ljubavi moja. Najednom sam osjetio da me to ljuti. Neko vrijeme nisam otvarao usta. Bilo je prošlo nekoliko sati i sada su svi spavali. Nije bilo ni čudo. Bilo je prilično lijepo vrijeme pa je, što smo se više spuštali, uokolo bilo sve manje snijega i auto-cesta je bila prilično pusta, mogao sam sebi dopustiti da po miloj volji mijenjam voznu traku , tek toliko da razbijem monotoniju, pokušavao sam proći kroz razmake na isprekidanoj crti, a da ne dotaknem iscrtane dijelove pa je auto plesao po cesti, nisam znao da li da gledam na sat ili na brojač kilometara da vidim kada ćemo stići, nisam se mogao odlučiti. Ta se misao lako mogla pretvoriti u fiksnu ideju, a nije bio trenutak za to. Pojačao sam zvuk na radiju i neki mi je frajer počeo smireno pričati o Kristovu životu, naglašavajući činjenicu da nas on nije napustio. Nadao sam se da je u pravu, da se nije zeznuo u tom pogledu, jer je nebo i dalje bilo očajnički prazno, nije bilo ni najmanjega znaka, da i ne spominjemo činjenicu da bih savršeno dobro mogao razumjeti da nam je Bog jednom zauvijek okrenuo leđa, svatko bi na njegovu mjestu tako postupio. Nasmiješio sam se toj iskrici što je proizašla iz moje duše i pojeo nekoliko keksa, tek toliko da mi prođe vrijeme, s jednim okom na brojaču okretaja i pazeći da igla ostane na rubu crvenoga polja. Čudio sam se, zbilja sam se čudio, pitao sam se otkuda mi snage da ostanem budan. Dakako, općenito uzevši, tijelo mi je bilo prilično napeto, potiljak ukočen, vilice su me boljele, a kapci pekli, ali sam

ipak bio ovdje, širom otvorenih očiju, uspinjući se uz brežuljke i prelazeći ih, a vrijeme je prolazilo, zaustavljao sam se da popijem kavu i nastavljao dalje, a da ostali nisu ni oka otvorili, i ta je vožnja nalikovala na život u minijaturi, s usponima i padovima te s pogledom na okolinu koji se tek neznatno mijenjao i vjetrićem prožetim usamljenošću što je zviždao kroz poluotvoreni prozor. Bettty se okrenula u snu. Pogledao sam je. Barem se u vezi s njom nisam pitao kamo idem ni što radim, to mi čak nije ni padalo na pamet, a ja nisam bio od onih ljudi koji se pitaju o tome zašto sami sebi ne postavljaju neka pitanja. Volio sam je gledati. Sunce je zalazilo kada sam se zaustavio da uzmem gorivo. Ispraznio sam pepeljaru u papirnatu vrećicu koju sam bacio u kantu za otpatke dok mi je neki frajer prao vjetrobran i počeo sam se bez razloga smijati. Odupro sam se o sjedište da izvučem nešto sitniša iz džepova i pružio sam momku punu šaku kovanica napola plačući od smijeha. Odgovorio mi je iskesivši se. Tokom sljedećih dva-tri kilometra još sam brisao oči. Probudio sam ih sve malo prije dolaska na cilj, zapitao sam ih jesu li dobro spavali. Grad je bio malen i beznačajan, prilično ugodna izgleda, pa smo se polako provezli kroz njega, Eddie je sjedio na prednjem sjedištu, naginjući se prema naprijed i pokazujući mi put, a djevojke su se ogledavale svaka u svojem malom zrcalu. Bila je noć, ulice su bile široke i čiste, a većina kuća nije imala više od dva kata, to je čovjeku davalo dojam da može disati. Našli smo se pred prodavaonicom glasovira. Eddie me dotaknuo po ramenu. - Prodavala je glasovire - kazao je. Okrenuo sam se prema njemu. - Časna riječ! - dodao je. Popeli smo se ravno na kat. Išao sam posljednji, prokletim stepenicama nije bilo kraja, a od tapeta s cvjetnim uzorkom vrtjelo mi se u glavi. U prostoriji je bilo nekoliko ljudi, zbog slabog osvjetljenja nisam najbolje vidio, samo je u jednom kutu sjala neka malena svjetiljka. Vidjevši Eddija, ljudi su ustali, uhvatili ga za ruke,

tihim mu glasom nešto rekli pogledavajući preko ramena na nas, bili su to ljudi koje su očigledno imali velikog iskustva sa smrću. Eddie je obavio predstavljanje, ali ja nisam ni pokušao shvatiti tko je tko, a ni tko sam ja, zadovoljio sam se time da se nasmiješim. Od časa kada sam stupio nogom na pločnik osjetio sam koliko sam umoran i sada sam morao pokretati tijelo od sto i pedeset kila, oklijevao sam da podignem ruku, mislim da bih od toga zaplakao. Kada su se svi uputili prema sobi u kojoj je ležala pokojnica, nesvjesno sam pošao za njima vukući noge. Ništa nisam vidio jer je Eddie jurnuo prema krevetu na koji je bilo položeno tijelo i njegova su mi ramena zaklanjala sve osim davaju stopala stisnutih jedno uz drugo koja su, pokriven plahtom, stršale uvis poput stalagmita. On je opet stao tiho plakati, a ja sam i nehotice zijevnuo, u zadnji sam čas uspio staviti ruku na usta. Jedna se od žena okrenula, sklopio sam oči. Srećom sam stajao iza svih ostalih. Načinio sam nekoliko koraka natraške do dna sobe i naslonio se na zid, spustivši glavu i prekriživši ruke. Još malo i dobro bih se osjećao, više se nisam morao boriti da bih zadržao ravnotežu, bilo je dosta da se malo uprem nogama i sve je bilo kako treba. Čuo sam tek nečije disanje oko sebe, tišina se činila posve bliskom. Našao sam se usred noći na nekoj plaži, s obje noge u vodi. Baš sam žmirkao obasjan mjesečevom zrakom, kada je odnekuda iskrsnuo golem crni val, pružajući prema nebu svoj vrh ukrašen resom od bijele pjene, nalik na zmijsku vojsku koja se osovila na repove. Načas je zastao, a onda mi se s ledenim zviždukom sručio na glavu. Otvorio sam oči, bio sam se pao na pod i prevrnuo stolicu, bolio me lakat. Ostali su se namršteno okrenuli prema meni. Izgubljeno sam pogledao Eddija. - Žao mi je - rekao sam. - Nisam htio... Kimnuo mi je da shvaća. Ustao sam i izašao, tiho sam zatvorio vrata za sobom. Vratio sam se do auta po cigarete. Vani i nije bilo tako hladno, ni nalik na ono što smo ostavili iza sebe na udaljenosti

od sedam stotina kilometara. Zapalio sam jednu i malo prošetao s Bongom po ulici. Nije bilo ni žive duše, nikoga da me gleda kako sitnim koračićima tapkam po pustom pločniku, poput bakice koja se boji da ne slomi bedrenu kost. Otšetao sam sve do ugla ulice, bacio cigaretu na suprotni pločnik, preko praznog prostora, i vratio se. Ovaj put sam morao priznati da je Betty bila u pravu. Dobro mi je činilo što sam malo promijenilo sredinu. Samo što sam ja dobru stranu svega toga prije vidio u činjenici da smo iza sebe ostavili hrpicu gorčine, pa makar to bilo samo na dan ili dva... Najednom sam se začudio što mislim na to, zbilja me iznenadilo što, osvrćući se na život što smo ga nas dvoje vodili od časa kada je Betty bila zapalila bungalov, osjećam takvu gorčinu. Dakako, možda i nije svaki dan baš sve bilo savršeno, ali smo imali i lijepih trenutaka, a pametan se frajer teško može nadati nečemu većem od toga. Ne, zaista, upravo se zbog moje knjige u naš život uvlačio ovaj pomalo čudni osjećaj, a opća je boja lagano vukla na ljubičasto. A ako je bilo dovoljno da zatvorimo vrata za sobom i popnemo se u auto pa da sve počne od nule, zar život ne bi bio malo ljepši...? Zar to ne bi bilo malo lakše...? Upravo sam u tom trenutku gotovo poželio da to iskušam, zamišljao sam kako sam uhvatio Betty za ramena pa joj kažem: eto, dušo, bavit ćemo se nečim drugim, nećemo više o pizzama, ni o gradu, a zaboravit ćemo i moju knjigu, slažeš se...? Ugodno je bilo na to misliti dok sam se uspinjao širokom i mirnom ulicom i samo je radi ovih nekoliko slika vrijedilo proći cijeli ovaj put, tako sam se bio u to uživio da nisam ni mislio na povratak. Da jesam, to bi me oborilo na licu mjesta, ali je nada mnom bdio svetac koji štiti frajere što sanjare, mračne misli nisu doprle do mene. Naprotiv, Betty i ja ćemo se nastaniti ovdje i više nikada nitko neće ni spomenuti moj rukopis, nećemo svakoga jutra, kada ustanemo, zabrinuto pogledavati prema sandučiću za pisma. Proživljavat ćemo dobre i loše trenutke, no ništa više od toga, ništa što bi nam izmicalo, eto, to su bile stvari zbog kojih sam se smiješio poput

početnika, ponovno sam prešao prag kućice, a sve mi se to polagano topilo u ustima. Opet sam se uspeo stepeništem koje je vodilo na kat, učinilo mi se još strmijim nego prvi put pa sam se sa žudnjom pridržao za rukohvat. Prostorija je bila prazna, mora da su svi bili pored pokojnice, nagurani u onoj maloj sobici, nije mi ih se dalo smetati. Sjeo sam. Natočio sam sebi čašu vode iz vrča koji je stajao na stolu, samo sam ga nagnuo, nisam ga podignuo.Uz malo sreće oni će cijelu noć bdjeti kraj nje i nitko se neće zapitati spava li se meni ili ne, imao sam nejasan dojam da su me zaboravili. U dnu je prostorije bio zastor. Promatrao sam ga barem deset minuta kao da od njega želim doznati njegovu tajnu. Na koncu sam ustao. Iza zastora je bilo stepenište, vodilo je u dućan. Mora da te noći sa mnom nije bilo sve u redu, mora da sam osjećao morbidnu sklonost prema raznim kurčevim stepenicama, prema tome da se po njima penjem i niz njih silazim pušući kao morž. Ovaj sam put sišao. Našao sam se okružen glasovirima. Pod svjetlošću koja je dopirala s ulice, sjali su poput crnoga kamenja pod vodopadom, ali nije bilo nikakva zvuka, ovi su glasoviri bili šutljivi. Nasumce sam odabrao jedan i sjeo za nj, otvorio sam ga. Srećom se sa strane, tik uz tipke, nalazilo mjesto na koje se čovjek mogao nalaktiti, pa sam tako učinio i naslonio bradu na ruku, vidio sam tipke kako se nižu jedna za drugom, malčice sam zijevnuo. Nije mi bilo prvi put što sam se našao za glasovirom, znao sam kako se njime treba služiti te sam, premda nikada nisam dosegao savršenstvo, bio kadar da iz njega izvučem melodijicu koja se može odsvirati s tri prsta, u polaganom ritmu i uz prigušenu rasvjetu. Počeo sam udarivši do. Slušao sam ga s velikom pažnjom i slijedio ga očima kroz dućan ne gubeći ni mrvicu od njega. Kada je ponovno zavladala tišina, opet sam počeo. Po mojem je ukusu taj glasovir bio sav vražji, shvatio je kakav sam ja svirač, ali se unatoč tome potpuno predavao, davao je najbolje od sebe, bio je pravi užitak naletjeti na glasovir koji je našao Put.

Zasvirao sam nešto vrlo jednostavno ostajući u okviru svojih mogućnosti, a što mi je omogućavalo da zadržim relativno udoban položaj, izvaljen u stranu i glave naslonjene na ruku. Svirao sam polagano, trudio sam se najviše što sam mogao i malo-pomalo prestao sam na bilo što misliti, samo sam promatrao svoju ruku i tetive kako poigravaju ispod kože svaki put kad bih prstom pritisnuo tipku. Neko sam vrijeme tako ostao, uz tu svoju melodijicu koja se stalno ponavljala, kao da više ne mogu bez nje, kao da mi uspijeva da je svaki put malo bolje odsviram i kao da ta stvarčica ima moć da djeluje na moju dušu. No, bio sam tako umoran da bih i krijesnicu shvatio kao odsjaj božanske svjetlosti, krenuo sam putem koji vodi u halucinacije. Uostalom, počevši od toga časa, stvari su samo išle na gore. Počeo sam pjevušiti tu svoju prekrasnu melodijicu i u tome sam neumjereno, gotovo nestvarno uživao, do te mjere da mi se činilo da čujem i sve popratne akorde, i to sve jasnije i jasnije. Zaista sam uživao u tome što sam živ, to mi je davalo snagu. Bio sam pomalo ushićen, zaboravio sam gdje sam i pojačao sam zvuk, glasnije sam zapjevao, a ono za što bi običnom frajeru trebale s obje ruke, ja sam uspijevao postići s tri prsta. Bilo je jednostavno veličanstveno. Počinjalo mi je bivati vruće. Nikada, u cijelome svojem životu, nisam doživio nešto takvo s nekim glasovirom. Nikada nisam iz njih uspijevao izvući nešto što bi nalikovalo na ovo. A kada sam začuo kako se mojem glasu pridružuje još jedan, djevojački glas, pomislio sam: evo ga, anđeo je sišao s neba i pograbit će te za kosu. Uspravio sam se ne prestajući svirati i opazio Betty za glasovirom pored mojega. Jednu je ruku držala među koljenima, a drugom je hvatala akorde. Pjevala je dobro i sva je blistala. Nikada nisam zaboravio pogled što mi ga je dobacila u tom trenutku, ali tu nema nikakve moje posebne zasluge, takav sam, dobro pamtim boje. Nekoliko smo dugih minuta davali oduška srcu, tonući u blaženstvo i posve nesvjesni buke koju smo stvarali, no za ono što smo osjećali nije moglo biti nikakvih granica, bilo je to nemoguće.

Što se mene tiče, bio sam se potpuno otkačio. Mislio sam da to nikada neće završiti. Međutim, neki se frajer pojavi na vrhu stepeništa, počeo je uzrujano mahati. Naposljetku smo prestali sa svirkom. - Hej...! Jeste li vi ludi? - kazao je. Pogledali smo ga ne znajući što da mu odgovorimo, ja sam još uvijek bio zadihan. - Što vi mislite gdje ste...? - dodao je. Eddie se pojavio iza njega. Dobacio nam je brz pogled, a zatim uhvatio frajera oko ramena dajući mu znak da se vrati. - Pusti ih - rekao je. - To ne smeta, pusti ih, ne rade ništa loše. Prijatelji su mi... Obojica su nestala iza zastora i meni je u ušima zašumjelo od tišine. Okrenuo sam se prema Betty onako kao što čovjek prelazi na drugu stranu ulice da bi praznih ruku uživao u suncu. - Kvragu, zašto si mi to skrivala...? - zapitao sam. Smijući se, zabacila je kosu, nosila je neke đavolske naušnice koje su bile deset centimetara dugačke i sjale su poput neonskoga natpisa. - Zezaš se, nemam ja pojma o sviranju - kazala je. Znam neka dva-tri štosa... - Neka dva-tri štosa, je li...? - Da, uvjeravam te... Nije bilo jako komplicirano. - Nemoj me nasmijavati. Čudna si ti djevojka... Spustio sam joj ruku na bedro, osjećao sam potrebu za time da je dodirnem. Da sam mogao, bio bih je pojeo. - Znaš - nastavio sam - uvijek sam kaskao za stvarima koje bi mom životu mogle dati neki smisao. Živjeti s tobom, možda je nešto najvažnije od svega što mi se ikada desilo. - Lijepo je to što kažeš, ali tako govoriš zato što si umoran, oči su ti potpuno upale... - Ne, to je čista istina. Sjela mi je u krilo. Obuhvatio sam je rukama, a ona se sagnula do mojeg uha:

- Da sam je napisala onu knjigu - promrmljala je - ne bih se pitala ima li moj život nekoga smisla. Ne bi mi bilo potrebno da razmišljam o tome što je od svega najvažnije. Ja nisam ništa, ali ti, ti to ne možeš reći za sebe, ti ne... Završila je rečenicu poljubivši me u vrat pa se nisam mogao ljutiti. - Gnjaviš me s tom knjigom - uzdahnuo sam. - A da i ne govorimo o tome koliko nam je to pizdarija navuklo na vrat. - Gospode Bože! Pa nije problem u tome...! - Da, upravo u tome! - Zašto si onda zapravo napisao tu knjigu...? Samo zato da mene zezaš...? - Nije baš tako. - Tebi ona baš ništa ne znači? - Da. Poptuno sam se predao pisanju dok je trajalo. Ali druge ljude ne mogu natjerati na to da im se ona svidi. Sve što sam mogao napraviti, bilo je da je napišem, što da radim ako tu sve prestaje? - A ja, mene smatraš za budalu? Misliš da ću ja pasti na koljena pred bilo kakvom knjigom, misliš da je to samo zato što si je ti napisao...? - Nadam se da se ne bi sa mnom tako našalila. - Ponekad se pitam ne radiš li to namjerno... - Što to..? - Reklo bi se da tebe zabavlja opovrgavati ono što je očito. Ti si jebeni književnik i što se tu može? - Možeš li mi onda reći zašto više ne uspijevam napisati ni retka...? - Svakako. Zato što si kralj glupana. Pritisnuo sam lice na njezine grudi. Ona se igrala s mojom kosom. Ne bi mi bilo drago da su me moje buduće obožavateljice vidjele u tom trenutku, nježnost je nešto što je nemoguće prikazati, to je uvijek opasno, kao i kada čovjek gurne ruku kroz rešetke kaveza. Bilo je tako uzbudljivo da sam nas umalo oboje strovalio na zemlju. Betty nije nosila grudnjak, a moja stolica nije imala naslona, pa sam se u posljednjem trenutku uspio uspraviti uplašeno uzviknuvši.

Sada sam osjećao da se kraj bliži, da i posljednji ostaci moje snage oslijeću poput trešnjevih cvjetova u japanskom vrtu, da hrabar čovjek mora, kao što je to rečeno u Umijeću ratovanja, poznavati svoje granice. Zijevnuo sam u njezin pulover. - Izgledaš umorno - kazala je. - Ne, sve je u redu. Moja joj se kosa sviđala, dobro se slagala s njezinom rukom. Ja sam pak uživao u tome što u krilu osjećam svu težinu njezina tijela, tako je sve ovo manje sličilo na san, doista mi se činilo da je ona ovdje, a ne negdje drugdje, da bih mogao ustati i nekamo je ponijeti. No, nisam htio pokušavati ništa nemoguće, bio bih radije umro nego da se moram pomaknuti, krivio sam lice dok mi je kroz kralježnicu teklo olovo. Duša mi je, naprotiv, postajala čudesno lagana, bezbrižna i poslušna poput perca što ga otpuhuje i najmanji vjetrić ili i najblaži dašak na svijetu. Ništa nisam shvaćao. - Osim toga, gore nema ničega gdje bismo se mogli smjestiti - rekla je ona. - Pitam se što ćemo... Takva bi me primjedba još prije nekoliko trenutaka bila porazila, ali sam sada bio manje zahtjevan. Bilo mi je bolno govoriti, bilo mi je bolno disati, razmišljanje je graničilo s čudom, pa ipak sam sve to izveo. - Ja idem u auto - rekao sam. Srećom, i ona je pošla sa mnom. Bio sam viši od nje pa sam je s lakoćom mogao obgrliti oko ramena. Vrata su prodavaonice bila zatvorena pa smo se morali popeti i sići onim nesretnim stepenicama. U hodniku me uhvatio smrtni strah, povjerovao sam da će me progutatit udav. Kada sam se srušio u stražnjem dijelu auta, gotovo sam cvokotao zubima. Bettty me zabrinuto pogledala. - Nije ti dobro...? Časna riječ, kao da imaš temeperaturu... Zamahnuo sam rukom na kojoj su mi se prsti već bili ukočili, kao bijelom zastavom: - Ne, ne, sve je u redu. U posljednjem blijesku svijesti prebacio sam pokrivač preko nogu.

- Betty, gdje si...? Ne ostavljaj me samog... - Pa tu sam...! Što ti je? Hoćeš li cigaretu? Oči su mi se same sklopile. - Sve je u redu - rekao sam. - Pogledaj koliko ima zvijezda, vidiš li ih...? - Hhmmm, jako je lijepo - zamrmljao sam. - Hej, pa ti spavaš...? - Ne, ne, sve je u redu. - Misliš ovdje provesti noć...? 15. Oko jedanaest sati svi smo se našli na pogrebu. Sjalo je krasno sunce i nebo je bilo posve plavo, već mjesecima i mjesecima nismo imali ovakvo vrijeme, zrak je mirisao. Dobro sam se naspavao, to je prednost luksuznih auta, noge se mogu gotovo potpuno ispružiti, a sjedišta su udobna, nije mi bilo hladno, bio sam ovdje, na svjetlosti, napola sklopljenih očiju, dok su frajeri puhali silazeći s kovčegom, razmišljao sam o toj malenoj toploj zraci na mojem licu, mislio kako je čovjek jedno sa svemirom, razmišljao sam o takvim stvarima, tek toliko da mi prođe vrijeme, pitao sam se hoćemo li sada nešto pojesti. No, o tome, čini se, nitko nije brinuo. Vratili smo se u kuću ne progovorivši ni riječi, ja sam išao iza ostalih. Malo smo se motali uokolo na katu iznad glasovirâ, dok se netko nije sjetio da otvori hladnjak. Samo što se radilo o starici koja je živjela sama, o sitnom stvorenju koje je samo čekalo da umre i jelo kao ptičica. Morali smo se zadovoljiti jednim kotletićem, s pola konzerve kukuruza, nekoliko prirodnih jogurta kojima je bio istekao rok upotrebe i nešto dvopeka. Eddie se bolje osjećao. Bio je vrlo blijed, a čelo mu je i dalje bilo nabrano, ali je opet bio smiren i nakon nekog je vremena od mene mirnim glasom zatražio sol te dodao: srećom lijepo je vrijeme.

Jedan je dio poslijepodneva proveo pred ladicom punom fotografija, prebirao je neke papire razgovarajući sam sa sobom. Promatrali smo ga zijevajući, a onda upalili televizor, ne znam koliko smo puta ustajali da promijenimo kanal, sve dok se nije počelo smrkavati. Pošao sam u kupovinu zajedno s Betty, sa sobom smo poveli smo i Bonga. Bilo je to nevjerojatno mjesto, s drvećem na pločnicima i s vrlo malo automobila po ulicama, činilo mi se da se već stoljećima nisam nadisao zraka, gotovo sam se osmjehivao u hodu. Kad smo se vratili, stavio sam u pećnicu golemu količinu tjestenine sa sirom. Eddie se bio obrijao, oprao, počešljao. Zatim smo smazali tri kile sira i kolač od jabuka velik kao stol. Pokupio sam tanjure i otišao u kuhinju da se pozabavim pranjem suđa, djevojke su htjele gledati neki vestern koji sam ja bio već stotinu puta gledao, a meni nije bilo teško, bio sam se vratio u formu. Sjeo sam i zapalio cigaretu dok sam čekao da Bongo pojede ostatke tjestenine. U pokrajnjoj sam prostoriji čuo hice, ali sam unatoč tome osluškivao tišinu koja je dolazila s ulice, osjećao sam se gotovo jedanko dobro kao i usred ljetne noći. Zatim sam zasukao rukave i napravio pjenu u sudoperu, cigaretu sam držao među zubima. Baš sam lickao neki tanjur s cvjetićima kad mi se Eddie pridružio. Namignuo sam mu. Ostao je stajati iza mene, s čašom u ruci i promatrajući svoje cipele. Stao sam ribati neku posudu koja se sva bila zalijepila. - Čuj... Htio bih vam nešto predložiti, vama oboma - počeo je. Zgrčio sam se držeći ruke u vodi. Ukočeno sam se zagledao u pločice pred sobom, počeo sam polijevati vodu po sebi. - Betty i ja ćemo ostati ovdje da se pobrinemo za dućan - izgovorio sam. - Kako si pogodio...? - Nemam pojma. - Dobro... Pitat ću Betty što ona o tome misli. Što se tebe tiče, odgovara ti...?

- Da, odgovara mi. Vratio se u sobu kimajući glavom, a ja sam nastavio s pranjem suđa. Dva-tri puta sam duboko izdahnuo da opet uzmem stvari u svoje ruke i dovršim suđe bez puno razbijanja, teško mi je bilo da se usredotočim na ono što radim. Nekako sam bio sklon tome da blesavo gledam vodu kako teče i da uronim u tu vedru sliku. Od vremena bih do vremena oprao poneki tanjur. Nisam htio da me Eddijev prijedlog odviše ushiti, nisam se htio upuštati u zamišljanje pretjerano određenih slika, nastojao sam ih izbaciti iz mozga. Radije sam ostajao u neizvjesnosti te, ni o čemu posebno ne razmišljajući, dopuštao da me preplavi osjećaj ugode. Šteta što je filmska glazba bila pravo sranje, zasluživao sam nešto bolje od toga. Kao što sam i očekivao, Betty je od sreće poskočila do stropa. Betty uvijek bila spremna na sve što je novo. Uvijek je zamišljala da negdje nešto čeka upravo na nas dvoje pa kada bih ja kojom nesrećom pokušao u to unijeti sitnu nijansu, kada bih joj rekao: ne, drugdje nas čeka samo nešto DRUGO, u brk bi mi se nasmijala, prostrijelila me pogledom: zašto tebe zabavlja da toliko cjepidlačiš, pitala je, pa gdje je tu razlika...? Nisam ni pokušavao naći odgovor na to, uglavnom bih se otišao ispružiti, čekao sam da je prođe. Jedan smo dio večeri proveli dogovarajući se oko nekih stvarčica, pokušali smo cijelu priču pojednostavniti što je više moguće. No, nije bilo teško shvatiti da je to zapravo Eddijev poklon, iako je on stvari drugačije prikazivao. - U svakom slučaju, imao sam samo nju, a u neposrednoj budućnosti Lisi i meni ne treba ništa posebno. Vrijeme nije povoljno za prodaju, a ne bih htio da se bilo tko useli u maminu kuću... No, gledao nas je oboje krajičkom oka kao da smo mu djeca. Otvarao sam za njega boce piva dok mi je objašnjavao kako se prodaju glasoviri. Sve u svemu, nije izgledalo tako teško. - Pazi, ja se ne zabrinjavam - izjavio je. - Ni ja.

- Ako nešto ne bude u redu, znaš gdje sam... - Snaći ćemo se, možeš imati povjerenja u to. - Da, osjećajte se kao kod svoje kuće. - Navrati kad god budeš htio, Eddie. Kimnuo je glavom, a zatim privinuo Betty k sebi. - Hajde, vas dvoje... - promrmljao je. - Moglo bi se reći da ste me oslobodili popriličnog trna koji mi se zabio u nogu. To je bolo u oči. Uslijedila je kratka tišina puna oduševljenja, poput sloja kreme između dva keksa. - Samo bih vas nešto htio zamoliti - nastavio je Eddie. - Svakako... - Hoće li vam biti teško da joj s vremena na vrijeme odnesete malo cvijeća...? Njih su dvoje otišli u noć. Dok sam ja pio posljednje pivo, Betty se motala po sobi škiljeći naokolo. To me tjeralo u smijeh. - Trosjed bi bilo bolje staviti u onaj kut - izjavila je. - Što ti misliš...? - Da, može... - Dobro, probat ćemo. Tek smo pet minuta bili sami u kući. Još sam uvijek čuo Eddija kako nam kaže 'sretno', a vrata su se na kolima bila tek maločas zalupila. Pitao sam se da li se šali. - Sada...? Ti bi da to odmah napravimo...?!!? Začuđeno me pogledala, zataknula dugačak pramen iza uha. - Pa što... nije kasno. - Ne, ali sam mislio da bi to možda moglo pričekati do sutra... - Ooohh, ne gnjavi. To je samo minutica posla... Ta je stvar potjecala još iz rata, a težila je barem tri tone. Morali smo smotati sag i onda smo gurali centimetar po centimetar jer su se kotači bili zaglavili, a bilo je kasno za takve stvarčice. No, ima nekih stvari koje čovjek može napraviti bez prevelikog mrgođenja kada živi s curom koja je toga vrijedna. Tako sam uvjeravao sam sebe dok sam prevlačio ormar za posuđe koji se sada najednom našao na krivom mjestu. Gunđao sam reda radi, ali sam se u biti dobro

zabavljao. Čak ako i jesam žudio još samo za tim da odem u krevet, mogao sam njoj za ljubav pomaknuti dva-tri komada namještaja, istina je da bih za nju i planine bio pomaknuo samo da sam znao kako da to učinim. Ponekad sam se pitao činim li dovoljno za nju, ponekad sam se bojao da ne činim, ali frajeru nije uvijek lako biti na visini zadatka, a treba priznati i da su žene pomalo čudne i znaju gnjaviti kao nitko samo kad se toga prihvate, no svejedno sam se često pitao trudim li se dovoljno oko nje, to me naročito hvatalo pri kraju večeri, kada bih prvi legao u krevet i gledao je kako po kupaonskoj polici traži razne kreme. U svakom slučaju, ako u ovom životu ima izgleda da budete na visini zadatka, to vam neće samo od sebe pasti u krilo, treba se potruditi. Oboje smo se dobrano oznojili. Iskreno, osjećao sam da me, sve u svemu, noge baš ne služe, možda još nisam bio povratio svu snagu. Sjeo sam na trosjed gledajući oko sebe s pretjerano zadovoljnim izrazom na licu. - Ovo je ipak nešto drugo - rekao sam. Sjela je pored mene, privukavši koljena ispod brade i grickajući usnicu. - Da, ne znam... Trebalo bi isprobati još neke stvari. - Ma što još ne bi? - zapitao sam. Uhvatila me za ruku i zijevnula: - Ne, i ja sam krepana. Rekla sam to tek tako... Malo kasnije stajali smo pred krevetom. Baš sam htio odgrnuti pokrivače kad me ona zaustavila. - Ne, ne mogu... - rekla je. - O čemu govoriš...? Ukočeno je zurila u krevet s čudnim izrazom na licu. Istina je da je ona povremeno izgledala kao da je potpuno otkačila, nisam je mogao prepoznati i njezino me ponašanje zabrinjavalo. No, nisam time sebi puno razbijao glavu. Cure su me, općenito uzevši, uvijek zabrinjavale te sam se naposljetku na to priviknuo. Prihvatio sam činjenicu da ih nikada neću moći potpuno razumjeti, pomirio sam

se s time i često sam ih usput promatrao, često se događalo da se nakon kraćega vremena prihvate nečega čudnovatog, nerazumljivog i izvanrednog. Osjećao sam se poput nekoga tko je zastao pred srušenim mostom pa u prazninu sanjarski baca kamenčiće prije no što će se vratiti putem kojim je i došao. Dakako, nije odgovorila. Bilo ju je dovoljno pogledati pa da se čovjek zapita kamo je odlutala. Navaljivao sam. - Što ne možeš? - upitao sam. - Spavati u tom krevetu... ne mogu spavati u tom krevetu...!! - Slušaj, znam da to nije naročito privlačno, ali u kući nema drugog kreveta. Ne budi smiješna... Razmisli malo. Ustuknula je prema vratima odmahujući glavom. - Ne, što ja tu mogu. Za ljubav Božju, ne navaljuj... Smijući se, sjeo sam na rub kreveta, a ona je podbrusila pete. Kroz prozor sam vidio dvije-tri zvjezdice, nebo mora da je bilo potpuno bez oblaka. Vratio sam se u susjednu sobu. Ona je na trosjedu drmala naslone za ruke. Zastala je na čas i nasmiješila mi se: - Rastvorit ćemo ovo, sigurna sam da će nam biti udobno. Nisam ništa rekao, dohvatio sam jedan od naslona i tresao ga kao šljivino stablo, sve dok mi nije ostao u rukama. Mora da taj trosjed već dvadeset godina nitko nije razvlačio. Kako nije izgledalo da će ona uspjeti u tome poslu, požurio sam da joj pomognem. - Pokušaj pronaći nekakve plahte - zamolio sam je. - Za ovo ću se ja pobrinuti. Pasji sam se namučio s tim naslonom za ruke, morao sam se poslužiti nogom od stolice kao polugom da ga podignem. Čuo sam kako škripe vrata ormara koji je Betty otvorila. Nisam imao pojma na koji bi način ta stvar trebala raditi. Legao sam na pod da pogledam odozdo. Dolje su bile velike opruge razapete na sve strane, nekakva oštra gvožđurija, sve u svemu, prilično opasna naprava, gadan mehanizam koji je čekao pogodan trenutak da vam otrgne ruku. Sa strane sam otkrio veliku papučicu. Ustao sam,

napravio mjesta oko trosjeda, pograbio naslon za leđa i nogom nagazio na papučicu. No, ništa se nije dogodilo, stvar se ni za milimetar nije pomakla. Uzalud sam ponavljao postupak, uzastopce udarao nogom po papučici ili skakao na nju svom težinom, taj se božji krevet nikako nije htio pojaviti, ni on ni bilo što drugo. Već me počeo probijati znoj kad se Betty pojavila s plahtama. - Što je, ne ide ti...? - kazala je. - A što si mislila...? Možda ta stvar nikad u životu nije ni radila. Trebalo bi mi vremena da se time pozabavim, a nemam ni komada alata... Slušaj, samo za ovu noć, nećemo od toga umrijeti, nije to isto kao da je umrla od nečega zaraznog, vjeruj mi, što kažeš...? Kao da me nije čula, bezazleno je bradicom pokazala prema kuhinji. - Mislim da sam ispod sudopera vidjela sandučić s alatom - rekla je. - Da, čini mi se... Pošao sam do stola i podbočivši se, dokrajčio bocu piva. Zatim sam uperio grlić boce prema Betty: - Je li tebi jasno što tražiš od mene... ? Znaš li ti koliko je sati... Misliš da ću se ja SADA baviti tom gadarijom...?! Prišla mi je s osmijehom, zagrlila me, držeći još uvijek plahte u rukama. - Znam da si umoran - promrmljala je. - Ti samo sjedi u kut i pusti mene da to obavim. Ja ću se pozabaviti time, u redu...? Nije mi ostavila vremena da joj objasnim kako bi bilo pametnije za ovu noć prekrižiti trosjed, ostao sam stajati nasred sobe s gomilom plahti na rukama dok je ona uvlačila ruku pod sudoper. Nakon nekoga sam se vremena ipak morao umiješati. S uzdahom sam ustao, pokupio crnu glavu čekića koja mi je fijučući prošla na tri centimetra od uha i uzeo držak iz Bettynih ruku. - Pusti to meni. Još ćeš se ozlijediti. - Nisam ja kriva što je ta stvar odletjela s drška, što ja tu mogu? - Ne, nisam to rekao... Ali baš mi se usred noći ne da tražiti bolnicu, i to u mjestu koje ne poznajem, bez auta, potpuno krepan i u panici

zato što bi jedno od nas moglo na smrt iskrvariti. Bolje da se malo makneš... Počeo sam s nekoliko udaraca dlijetom po mjestima koja su mi se činila strateškima, no zapravo nisam baš najbolje razumio sve lukavštine toga mehanizma, nisam shvaćao čemu služe pojedine opruge. Betty je predlagala da trosjed okrenemo naopako. - Ne! - zagunđao sam. Naprava je i dalje odolijevala, a meni je niz križa tekao potočić znoja. Želio sam samo jedno, razlupati cijelu tu napravu, rado bih cijelu noć lupao po njoj da je pretvorim u prah, no Betty me promatrala pa to nije dolazilo u obzir, nisam namjeravao dopustiti da me prijeđe jedan trosjed na razvlačenje. Ponovno sam ga razgledao odozdo, vršcima sam prstiju prešao duž sve one gvožđurije. U jednom sam trenutku napipao nešto čudno. Uspravio sam se iskrivivši lice, podigao sam jastučiće da vidim što je posrijedi. - Možda ćemo morati probuditi susjede - rekao sam. - Trebat će mi aparat za varenje...! - Zar je to toliko komplicirano...? - Ne, nije komplicirano. Samo što je netko tu stvar zavario na duljini od dvadeset centimetara... Na kraju smo na pod složili nekoliko jastučića. Napravili smo nekakav krevet koji me podsjećao na tanjur pun divovskih ravijola prelivenih prugastim umakom. Betty me pogledavala ispod oka da vidi što ja o tome mislim. Znao sam da ćemo se namučiti kao psi ako budemo tako spavali, ali ako je nju to veselilo, ako je ovaj put sve bilo u redu, za mene je to bilo O. K., već sam se počinjao osjećati pomalo kao kod kuće, čak je bilo zgodno pomišljati da ćemo prve noći koju povrovodimo ovdje, spavati na podu. Bilo je to potpuno blesavo, ali je u sebi nosilo i trunčicu jeftine poezije, onakve kakva se može naći u prodaji u supermarketima. Kampiranje me podsjećalo na doba kada mi je bilo šesnaest, kada sam se povlačio po tulumima i smatrao se sretnim ako sam imao i samo jedan jastuk

i polovicu djevojke. Mogao sam sagledati put koji sam bio prešao. Sada sam imao cijelu gomilu jastuka i Betty se svlačila preda mnom. Oko nas, grad je spavao. Popušio sam još jednu cigaretu stojeći pored prozora. Nekoliko je auta tiho prošlo. Nebo je bilo savršeno čisto. - Reklo bi se da svi imaju dobro podešene motore - rekao sam. - Tko to? - Sviđa mi se ovo mjesto. Kladim se da će sutra biti lijepo. Čuj, nećeš mi vjerovati, ali mrtav sam umoran. Sutradan sam se ujutro probudio prije nje. Tiho sam ustao i otišao po pecivo. Bilo je tako lijepo vrijeme da nisam mogao očima vjerovati. Kupio sam još neke stvari. Polagano sam se vratio s vrećicom u ruci, u prolazu pokupio poštu koja je bila gurnuta ispod dućanskih vrata, same reklame i ponude pa sam, dok sam se saginjao, zapazio sloj prašine u izlogu, zapamtio sam ga. Otišao sam ravno u kuhinju, izvadio na stol sve što sam donio i dao se na posao. Probudio ju je električni mlinac za kavu. Zijevajući se pojavila na vratima. - Mlijeko sam kupio kod nekog albina - rekao sam. - A, molim...? - Možeš li zamisliti albina u bijeloj kuti s bocom mlijeka u svakoj ruci? - Jao, krv mi se ledi od toga! - Baš tako! I meni se sledila. Dok se grijala voda za kavu, na brzinu sam se svukao pa smo se za početak naslonili na zid. Zatim smo skrenuli prema jastucima. Za to je vrijeme voda isparila i tako nam je izgorjela prva posuda za kuhanje. Ja sam jurnuo prema kuhinji, a ona prema kupaonici. Oko deset smo sati pospremili šalice i počistili mrvice sa stola. Kuća je bila okrenuta ravno prema jugu, imali smo dosta svjetlosti. Počešao sam se po glavi i pogledao Betty. - Dobro - kazao sam. - Od čega čemo početi...?

Krajem sam poslijepodneva napokon mogao sjesti na stolicu. Grozni je miris varikine lebdio svuda po kući, tako težak da sam se pitao ne bi li bilo opasno zapaliti cigaretu. Dan je posve polagano nestajao, vrijeme je bilo veličanstveno, no mi nismo ni nos pomolili izvan kuće, nastojali smo pokojničin miris istjerati i iz najmanjega kutka, iz ugrađenih ormara, iz zidova, ispod tanjura, obraćajući posebnu pažnju na dasku u WC-u, nikada ne bih mogao ni zamisliti da je moguće do te mjere pospremiti kuću, od starice nije više ništa ostalo, nijedna vlas kose, nijedna dlačica, nijedan pogled uprt u zastore, čak ni sjenka njezina disanja, sve smo očistili. Činilo mi se kao da smo je drugi put ubili. Čuo sam kako Betty nešto riba po spavaćoj sobi. Ni na sekundu nije zastajala, u jednoj je ruci držala sendvič, a drugom prala stakla na prozorima, izraz me njezina lica podsjećao na Jane Fondu u I konje ubijaju, zar ne?, u trenutku kada cijelo sranje traje već treći dan. No ona je, mislim, Betty, dobila upravo ono što je tražila, ne? Takvo je, napokon, bilo moje mišljenje. Nezgodno je bilo samo to što su joj, dok je prala, razne zamisli naprosto pljuštale na pamet. Ponekad bih je čuo kako govori sama sa sobom i neprimjetno bih se približio da osluhnem. Tu je čovjek imao pred čime zadrhtati. Dokrajčilo me iznošenje madraca na ulicu, posebno sam se s njime nagnjavio na stepeništu, trebalo mi je vremena da primijetim kako sam zapeo o stropnu svjetiljku, a u međuvremenu sam se svim silama trudio da ga pokrenem. Položio sam madrac na kante za smeće i vratio se gore da ulaštim još neke stvarčice i iscijedim dvije-tri krpe za pranje podova. Nakon toga, kada sam sjeo, nisam osjećao nikakav stid, da, iskreno rečeno, cijeli mi se taj dan bio popeo navrh glave, Samo što je Betty htjela to odmah doznati, to nije moglo čekati, pa zašto ne bi sada telefonirao, zapitala me, čemu čekati...? Okrenuo sam dakle telefon prema sebi, cijela je gajba blistala kao da je izašla ispod čekića, pa sam nazvao Eddija. - Zdravo! Mi smo... Već ste dugo tamo?

- Da. Kod vas je sve u redu...? -Usred smo velikog pospremanja. Čak smo premjestili dva-tri komada namještaja... - Dobro, izvrsno. Sutra ću vam vlakom poslati sve vaše stvari. - Računam na tebe. Čuj... Betty i ja smo se pitali da li bismo jednog dana smjeli malo pofarbati kuhinju... - Da, svakako... - Ah... e pa, to ćemo sigurno napraviti, da, brzo ćemo s time početi. Baš mi je drago da smo se dogovorili. - Mene to zbilja ne smeta. - Da, tako sam i mislio. Čuj, kad već govorimo o tome, htio sam te pitati za one tapete u hodniku, znaš one s cvjetićima... - Da, što je s tim...? - Ništa... Ali vidiš, možda bismo ih mogli promijeniti i umjesto toga staviti nešto veselije. Možeš li zamisliti nešto u plavom, kako ti se čini plavo...? - Ne znam... A ti, što ti misliš...? - Plavo je znatno mirnije. - Pah, napravi što hoćeš, nemam ništa protiv. - U redu, stari, neću te više s time gnjaviti... Ali shvaćaš, htio sam tvoj pristanak, razumiješ što hoću reći. - Ne uznemiruj se. - Da, da. - Dobro... - Eh, čekaj, nešto sam zaboravio... Htio sam te još pitati... - Hm? - Riječ je o Betty. Htjela bi srušiti jedan ili dva pregradna zida... - ... - Čuješ me...? Znaš kako je to kad žene sebi nešto zabiju u glavu, na kraju krajeva, to su posve tanki pregradni zidovi, nisu to pravi građevinski radovi kao što možda zamišljaš. To je sitan poslić. - Da, ma nije to baš sitan poslić... Za rušenje zidova treba ti dizalica, nemojte biti smiješni...

- Slušaj, Eddie, pa poznaješ me, ne bih te zezao s time da nije važno, ali znaš kako stvari stoje, Eddie, znaš da se svijet može srušiti zbog zrnca prašine... Zamisli da taj pregradni zid stoji između nas i suncem obasjanog proplanka, ne misliš li da bi zapravo uvrijedio sam život ako bi dopustio da te zaustavi takva smiješna prepreka...? Ne bi li se prepao da ćeš možda promašiti cilj zbog nekoliko bezvrijednih opeka...? Eddie, zar ne vidiš da je život prepun strahovitih simbola...? - Dobro, u redu. Samo nemojte pretjerivati... - Možeš biti miran, nisam lud. Kada sam spustio slušalicu, Betty me gledala smiješeći se poput Buddhe. Učinilo mi se da sam u njezinu oku otkrio iskricu koja je potjecala još iz pećinskoga doba, kada se frajer znojio i mučio da bi pripremio sklonište za svoju ženu koja mu se smješkala iz prikrajka. Na stanovit mi se način sviđala pomisao da se pokoravam potrebi koja potječe iz noći vremena. Činilo mi se da radim nešto ispravno te da i ja ulijevam kap vode u veliku rijeku čovječanstva. Da i ne govorimo o tome kako nitko nikada nije umro od malo rada po kući, na odjelu se s električnim bušilicama i pilama svaki čas može naći neka stvarčica na sniženju. To čovjeku omogućuje da ide uzdignute glave i da se snađe barem u pogledu polica. Tajna je u tome da treba paziti da ti ne pregore osigurači. - E pa, jesi li zadovoljna? - zapitao sam. - Jesam. - Nisi gladna? Jeli smo i usput gledali neki film strave i užasa, frajere koji izlaze iz groba i noću jure naokolo ispuštajući jezovite krikove. Pri kraju sam počeo zijevati pa bih čak pokatkad i zaspao na dvije-tri sekunde, a kada bih otvorio oči, ona je mora i dalje trajala, namjerili su se u pustoj ulici na neku staricu i baš su joj glodali nogu. Oči su im bile zlatne i promatrali su me kako gulim bananu. Pričekali smo dok sve te gadove netko nije pobio bacačem plamena, a onda otišli na spavanje.

Prenijeli smo jastučiće u spavaću sobu i zakleo sam se da će prva stvar koju ću sutradan učiniti biti da kupim madrac, na to sam se zakleo životom. Šutke smo prostrli ležaj, bili smo izmoždeni, ali se, dok su se plahte poput padobrana spuštale na pod i zrak se u sobi vrtložio, nigdje nije pokazalo ni najmanje se zrnce prašine. Mogli smo spavati snom pravednika bez opasnosti da nam se u usta zavuče neki mikrob. U cik zore začuo sam kako netko lupa na vrata. Pomislio sam da sanjam jer sam kroz prozor vidio tek blijedo svjetlo stidljivoga svitanja, a brojčanik je budilice još uvijek svjetlucao. Morao sam ustati, utroba me od toga zaboljela, ali sam se nabrzinu obukao i sišao pazeći da ne probudim Betty. Otvorio sam vrata. Naježio sam se od jutarnje hladnoće. Preda mnom je stajao neki frajer držeći u ruci kapu sa štitnikom, neki starkelja koji se već dva dana nije obrijao i koji me promatrao sa smiješkom. - Hej, nadam se da ne smetam - kazao je. - Je li vaš onaj madrac tamo na kantama za smeće...? Uočio sam iza njega kamion za smeće čiji je motor radio na mjestu i s narančastim okretnim svjetlom na krovu. Naposljetku sam povezao to dvoje. - Pa jest - odgovorio sam. - Nešto nije u redu...? - Takve stvari ne spadaju k nama. Nećemo ni čuti za njih... - A što da ja s time učinim...? Da ga izrežem na komadiće i svaki dan pojedem po krišku...? - Ne znam. Na kraju krajeva, madrac je vaš... Ulica je bila tiha i osim nas nije bilo nikoga. Dan kao da se protezao poput mačke koja tek što je skočila s naslonjača, a starkelja je, obasjan zlatnom svjetlošću, zapalio poluizgorjelu cigaretu. - Shvaćam vaš problem - dodao je. - Mogu zamisliti kako vam je. Nema gorega sranja nego se riješiti nekog madraca... Ali nakon onoga što se desilo Bobbyju, više ne nosimo takve stvari. Da i ne govorimo o tome da je i onaj bio točno isti ovakav, sa sivim

prugama, sjećam se kako je Bobby pokušavao ugurati taj madrac u kamion i pet minuta kasnije ostao je bez ruke. Kužite u čemu je štos...? Zaskočio me.Oči su mi još uvijek bile napola slijepljene od sna. A osim toga, tko je taj Bobby...? Upravo sam ga to htio upitati kad se frajer koji je sjedio za upravljačem kamiona, nagnuo kroz prozor i stao se derati s druge strane pločnika. - Što je...? Netko te zajebava...?! - To je Bobby - kazao je starkelja. Bobby se i dalje nešto uzrujavao u kamionu, glavu je bio provukao kroz prozor pa su se oko njega širili oblačići smrznutog daha. - Tko nas to zajebava s tim kurčevim madracem...? - zaurlao je. - Ne uzrujavaj se, Bobby - kazao je starkelja. Postalo mi je hladno. Primijetio sam da sam bos. Mjestimično čak vidjelo nekoliko krpa magle kojasu se vukla unaokolo u ranom jutarnjem svjetlu. Mozak mi je usporeno radio. Bobby je otvorio vrata i stenjući iskočio iz kamiona. Zadrhtao sam. Bio je zasukao rukave na debelom puloveru što ga je imao na sebi pa mu je s jedne ruke odsijevalo i završavala se velikom hvataljkom. Bila je to jedna od onih jeftinih proteza od kromiranoga metala kakvu plaća zdravstveno osiguranje i koja je oblikovana poput automobilskog odbojnika. Ostao sam zgromljen. Starkelja je promatrao ostatak svoje pljuge stavivši jednu nogu ispred druge. Bobby je krenuo prema nama prevrćući očima, usta iskrivljenih u kreveljenju. Na sekundu sam pomislio da sam opet pred televizorom zadubljen u prizor iz onoga filma strave i užasa, samo što sam se sada nalazio u trodimenzionalnom prostoru i što je Bobby izgledao potpuno trknut. Srećom, zaustavio se kod madraca. Savršeno sam ga jasno vidio, ulična mu se svjetiljka nalazila baš iznad glave, kao da je to bilo namjerno učinjeno. Suze su na njegovim obrazima nalikovale na tetovirane munje. Nisam najbolje čuo, ali mi se čini da je stao razgovarati s madracem usput sitno

skvičeći. Starkelja je povukao posljednji dim iz cigarete i polako je ispljunuo gledajući u zrak. - Neće dugo trajati - rekao mi je. Bobbyjev me vrisak pogodio u uho poput koplja. Vidio sam ga kako podiže madrac onom svojom zdravom rukom, kao da ga je pograbio za vrat, i kako ga gleda u oči, kao da pred sobom ima frajera koji mu je uništio život. Zatim je šakom udario po madracu i probio ga onom svojom hvataljkom, a nekoliko se komadića kapoka otkotrljalo na pločnik.2 Okretno mi se svjetlo činilo poput nekoga divovskog pauka koji oko nas plete mrežu. Starkelja je zgazio opušak, dok je Bobby uz jecaj izvlačio protezu iz madraca. Jadni je Bobby teturao, ali se dobro držao. Svitao je dan. Ponovno je kriknuo i ovaj je put naciljao malo niže, u visini trbuha pa mu je umjetna ruka prošla kroz madrac poput granate. Madrac se presavio u struku. Bez predaha, Bobby je oslobodio ruku i naciljao u glavu. Mora da je tkanina bila malo izlizana, parala se cičeći kao prase kad ga kolju. Dok je Bobby davao sebi oduška i trgao madrac u sitne komadiće, starkelja je gledao na drugu stranu. Pločnik je bio pust, s jednom nogom još uvijek u noći, a jednim prstom na dnevnoj svjetlosti. Imao sam osjećaj da nešto čekamo. - E sada bi to trebalo ići - kazao je starkelja. - Dajte, malo mi pomozite...? Bobby je bio potpuno iscrpljen, kosa mu se bila slijepila na čelu kao da je glavu bio uronio u lavor s vodom. Krotko je dopustio da ga odvedemo do kamiona pa smo ga ondje smjestili za upravljač. Zatražio je cigaretu i ja sam mu pružio kutiju. Bile su to neke lagane cigarete. Podrugljivo me pogledao s onim svojim mjesečarskim izrazom lica: - To su cigarete za pedere! - Baš tako. Jasno sam vidio da se više i ne sjeća što se dogodilo. Za svaki sam slučaj bacio pogled na madrac jer s takvim frajerima lako možete posumnjati i u samu stvarnost, a s time je ionako već dovoljno

teško i u uobičajeno vrijeme pa ne treba stvari još i pogoršavati. Noge su mi se sada već bile potpuno sledile. Starkelja je u kamion istresao jednu kantu, a ja sam se vratio u kuću da tiho nazujem cipele. Ona je još uvijek spavala. Čuo sam kako njih dvojica kreću i polagano se spuštaju niz ulicu, a ja sam se pitao iz kojeg li sam razloga nazuo cipele kada još nije bilo ni sedam sati ujutro, a ja nisam imao nikakva posebnog posla i još sam uvijek više-manje bio umoran. 16. Dobra smo dva tjedna radili po stanu i Betty me uvijek iznova iznenađivala. Bio sam silno sretan što mogu raditi zajedno s njom, pogotovo kada je uhvatila moj ritam. Puštala me na miru kada mi se nije razgovaralo i zaustavljali bismo se da popijemo po pivo, sve je bilo dobro, dodavala mi je čavle i stavljala mi ih u usta, nije radila gluposti i mogla je neko vrijeme držati kist u ruci, a da joj se boja ne slije sve do lakta. Po milijunima sam sitnica vidio da se svega prihvaća s razumijevanjem, posve je prirodno upotrebljavala baš one kretnje koje je trebalo. Ima takvih cura da se čovjek zapita koliko još zečeva mogu izvući iz šešira. U takvim je slučajevima raditi zajedno s nekom djevojkom najbolje od svega što vam se može desiti. Pogotovo ako ste bili dovoljno bistri da nabavite nov madrac, trideset i pet centimetara čistog lateksa, i ako znate što treba učiniti da ona već na sam vaš pogled siđe s ljestava. Kako smo sve kupovine obavljali pješice, a imali smo nešto novaca viška, počeo sam se ogledavati za polovnim autima i čitali smo oglase, i to tako da mi se Betty naginjala preko ramena. Veliki su se tutaći prodavali po niskim cijenama zato što su svi bili u panici zbog potrošnje goriva, veliki su tutaći bili posljednji žar jedne civilizacije i ovo je bio trenutak koji je trebalo iskoristiti. Pa što znači dvadeset pet-trideset litara na sto kilometara, tko bi se još brinuo i o tome...?

Tako smo kupili mercedes 280, petnaest godina star i obojen u limunsko žutu boju. Nisam baš bio lud za tom bojom, ali mi se činilo da auto dobro radi. Uvečer, prije no što ću leći, gledao sam ga kroz prozor, a često bi na njega pala i pokoja mjesečeva zraka, izdaleka je to bio najdivniji auto u cijeloj ulici. Prednji mu je blatobran bio malo oštećen, ali to nije bilo važno, mene je zabrinjavalo što nedostaje obruč oko prednjeg svjetla, ali sam izbjegavao pogled na to. Gledajući samo tri stražnje četvrtine, auto je bio kao nov, tu smo i to ti je to, u životu je ionako sve samo privid. Ujutro sam provjeravao je li auto još uvijek pred kućom, zatim me to preko noći prošlo, prošlo me od dana kada smo se Betty i ja posvađali, onoga dana kada smo se vraćali iz supermarketa. Ona je mirno projurila kroz crveno svjetlo i za dlaku je falilo pa da budemo zgnječeni kao palačinke. U vezi s time stavio sam primjedbu: - Ako se još malo potrudiš, vratit ćemo se kući pješice noseći volan u rukama... Toga smo dana bili rano ustali, pred nama je bio najteži dio posla. U sedam sam sati ujutro prvi put udario maljem po pregradnom zidu koji je spavaću sobu dijelio od dnevnoga boravka i s lakoćom ga probio. Betty je stajala s druge strane, pogledali smo se kroz rupu dok se oko nas slijegala prašina. - Vidi ti to! - kazao sam. - Da, znaš na što me podsjeća...? - Da, na Stallonea u Rockyju III. - Ne samo to. Na tebe i tvoju knjigu. Od vremena bi do vremena izletjela s takvim štosevima. Počinjao sam se na to navikavati. Znao sam da govori iskreno, ali isto tako i iz potrebe da me ubode iglom i vidi da li osjećam ubod. Nije mi se to sviđalo. Kad god bih na to pomislio, činilo mi se kao da imam u leđima imam neizvađeni metak koji se sam od sebe i bez upozorenja miče, a ja u sebi uzdišem od bola, pa bih pogledao u

stranu. No, to za mene i nije bilo najvažnije. Život katkada može nalikovati na šumu punu povijuša, čim uhvatite drugu, treba ispustiti prvu povijušu, inače ćete se naći na zemlji i polomiti obje noge. U biti je sve bilo strahovito jednostavno, to bi moglo shvatiti čak i četverogodišnje dijete. Više sam stvari otkrio živeći s njom nego sjedeći s listom papira ispred sebe i uzburkana uma. Sve što je na ovome svijetu zbilja vrijedno truda, uči se na licu mjesta. Jednim sam prstom odgurnuo komadić opeke koji je prijetio da će pasti. - Ne vidim baš u čemu je veza između rušenja zida i pisanja knjige - rekao sam. - Nema veze, ne čudi me da ne znaš - odgovorila je. Opet sam stao bez riječi lupati po zidu. Znao sam da je pozljeđuje kada joj govorim takve stvari, da joj kvarim užitak, ali nisam mogao drugačije, činilo mi se kao da razgovaram sam sa sobom. Jedan smo dio jutra proveli gomilajući na pločniku kutije pune razbijene žbuke i komada opeke, a da ona nije nijednom otvorila usta. Nisam se htio inatiti, čak sam tu i tamo nabacio nekoliko primjedaba i ne očekujući neki poseban odgovor, o tome kako je za siječanj vrijeme nevjerojatno blago, kako treba samo malo proći usisavačem i više se ništa neće vidjeti, kako bi mogla zastati barem toliko da popije pivo, kako kuća, majku mu, sada posve drugačije izgleda, kako će Eddie sigurno pasti na dupe kada sve ovo bude vidio. Da bih je razvedrio, bacio sam se na pripravljanje kajgane s krumpirima, ali nije išlo, krumpiri su se zalijepili za dno tave poput pijavica i ostalih sličnih gadarija. Ne znam ništa zbog čega se čovjek može više snužditi od toga da se drži grane koja je pod njim već jednom pukla. Nakon toga je bilo teško samo tako ponovno prionuti na posao, osjećao sam da je bolje malo se rastresti. Uzeli smo auto i krenuli u smjeru supermarketa, meni je trebalo boje, a znao sam da i ona mora kupiti dvije-tri stvarčice, rijetko se događa da curi ne

uzmanjka neka krema ili hidratantni losion, rijetko se događa da cura odbije poći u kupovinu. Ako sve dobro prođe, možda ću uspjeti rastjerati oblake uz pomoć rumenila za usnice, dva-tri para gaćica ili pločice punjene čokolade. Spustivši prozore na autu, polagano smo se provezli glavnom ulicom, a podnevno je sunce bilo poput maslaca od kikirikija namazana na komad blagoslovljenoga kruha. Zviždučući, zaustavio sam se na parkiralištu. Ona još uvijek ni riječi nije prozborila, ali se nisam zabrinjavao, za trideset ću je sekundi dovesti na odjel s kozmetikom i sve će biti obavljeno. Kako je ona držala ruke u džepovima okrenuvši glavu na drugu stranu, ja sam dohvatio kolica. Još samo dvadeset sekundi, pomislio sam. Nije bilo puno svijeta. Držao sam se malo iza nje, puštao sam je na miru, promatrao sam je dok mi je u kolica bacala kutiju za kutijom. Pitao sam se ne bih li na blagajni mogao tražiti da mi snize cijenu, pod izlikom da su im sve kutije nekako nagnječene. No, nisam ništa govorio, u rukavu sam imao još dvije-tri jake karte. Krenuli smo prema odjelu s kozmetikom. Nismo se tu zaustavili, prošli smo mimo njega. Ništa nisam shvaćao. Frajeri su preko zvučnika puštali neku laganu glazbu. Možda se odlučila duriti sve do večeri, u svakom je slučaju to išlo tim putem, trebalo je biti oprezan. Isti štos na odjelu s rubljem, čak nije ni usporila. Ništa zato, zastao sam ja. Zadržavši u utrci drugo mjesto, na brzinu sam odabrao dvoje svjetlucave gaćice i dostigao je malo dalje. - Pogledaj - kazao sam. - Uzeo sam ti broj 38. Dobro izgledaju, a? Nije se ni osvrnula. Izvrsno, pograbio sam gaćice i u prolazu ih ubacio u frižider sa smrznutim jelima. U najgorem slučaju, mislio sam, za nekoliko će sati noć i ona će biti oslobođena svoje zakletve. Počinjao sam se opredjeljivati za to da svoju nevolju strpljivo podnesem, usporio sam korak i s blaženim se smiješkom zaustavio pred kutijama s bojom. Dok sam čitao što piše na etiketama, začuo sam iza leđa nešto što je zvučalo kao lepršanje ptičjih krila za kojim

je uslijedio sitan udarac. Podigao sam glavu. U prolazu smo bili samo Betty i ja, ona je stajala malo podalje i razgledavala knjige. Sve je izgledalo mirno. Knjige su bile izložene na pet-šest stalaka na okretanje poredanih jedan za drugim, baš ispred štednjaka koji pamte i onih mikrovalnih stvarčica, pa premda se zgodna cura nalazila u neposrednoj blizini, ptice baš nisu navirale sa svih strana. Ipak, zakleo bih se... Jedva što sam spustio pogled na kantu akrilne boje koja se nanosi samo u jednom premazu, a ono je čudno lepetanje krilima ponovno započelo. Ovaj su put u pitanju bile dvije ptice koje su letjele jedna za drugom u nekakvu svom zračnom baletu, gotovo tajanstvenoj ljubavnoj predigri od koje sam uspio zapaziti samo sjenku prije no što sam ih začuo kako udaraju o stražnji zid. Okrenuo sam se prema Betty. Upravo je bila uzela u ruke neku debelu knjigu. Prelistala je tri stranice, a potom je bijesno bacila iza leđa. Ova je knjiga prešla najkraći put, pala mi je gotovo pred noge prije no što će se otklizati niz glavni prolaz. Unatoč svemu, odlučio sam da se ne osvrćem na to, nagnuo sam kantu boje prema sebi i stao mirno čitati upute za upotrebu dok su oko mene na sve strane letjele knjige. Kada mi je toga bilo dosta, ustao sam, podigao kantu i spustio je u kolica. Na sekundu, pogledi su nam se sreli. U trgovini je bilo vruće, bio sam raspoložen da poslije izlaska nešto popijem. Ona je tako zatresla glavom da joj se sva kosa rasula, zatim je pograbila prvi stlak na okretanje koji je stajao ravno ispred nje i gurnula ga svom snagom. Uz strahovitu buku stalak se prevrnuo. Ne zastajući, na isti je način postupila i s ostalima, a potom trkom zbrisala. Na trenutak sam ostao kao na mjestu prikovan. Kada sam došao k sebi, okrenuo sam kolica una drugu stranu i otišao u suprotnom smjeru. Trkom mi se približio neki frajer u bijeloj kuti. Tako je krivio lice da sam pomislio da mu je sam đavao za petama, a bio je crven kao mak kojeg je upravo udarila kap. Spustio mi je ruku na mišicu. - Čujte - kazao je. - Što se to tamo dešava...?!

Za početak sam skinuo njegovu ruku s moje nadlaktice. - Ne znam - rekao sam. - A da sami pogledate...? Nije znao da li da me pusti da mu zbrišem ili da odjuri na mjesto nezgode pa sam vidio da mu to predstavlja vraški problem. Oči su mu bile širom otvorene, grizao je usnicu nesposoban da donese odluku, ne bih se bio iznenadio da sam ga čuo kako jauče. U životu se događa toliko strašnih stvari da se čovjek od vremena do vremena mora okrenuti nebu i glasno kriknuti svu svoju nemoć i bijes. Bilo mi je žao tog frajera jer je ovdje možda bio i rođen, možda je u ovoj trgovini i odrastao i od nje mu se sastojao sav život, možda na svijetu ništa drugo nije ni poznavao. Ako sve bude išlo kako valja, možda će ovdje izdržati još daljnjih dvadeset godina. - Slušajte - rekao sam. - Smirite se, nije se desila nikakva katastrofa. Sve sam vidio, ništa se nije razbilo. Jedna je staričica srušila neke knjige, ali nema nikakve štete. Da, više ste se uplašili nego što je trebalo... Uspio mi se blijedo nasmiješiti: - Da...? Zbilja...? Namignuo sam mu. - Majke mi. Imaš vrašku sreću! Produžio sam do blagajne. Platio sam račun kod neke našminkane cure koja je grickala nokte. Nasmiješio sam joj se dok sam čekao da ma vrati ostatak novca. Njoj to nije ništa značilo Bio sam valjda pettisućiti frajer koji joj se tako smiješi od početka tjedna, bolje bi mi bilo da pokupim novac i zbrišem. Sunce je svejedno još uvijek sjalo kada sam izašao. Sva sreća, jer ako išta mrzim na ovome svijetu, onda je to činjenica da čovjeka svi napuštaju u isto vrijeme. Betty me čekala. Sjedila je na poklopcu motora kao što se to radilo pedesetih godina. Nisam se više sjećao u kakvu su stanju poklopci motora bili u tim godinama, ali to i nije ništa čudno, frajeri su svi imali neke blesave face, osobno nisam žalio za tim vremenima, samo nisam htio da mi se lim ulubi, ta su kola mogla trajati do 2000. godine ako se na njih malo pripazi, nisam imao nikakve želje da

počnem nositi hlače s pregibom i dovoljno mjesta da se u njih strpaju trojica ljudi, a od naramenica me boli dupe. - Nisi dugo čekala? - zapitao sam. - Ne, grijala sam stražnjicu. - Pripazi da ne ogrebeš farbu kad silaziš. U radionici su ga baš malo ispolirali... Rekla mi je će ona voziti. Pružio sam joj ključeve pa je skočila za upravljač dok sam ja slagao stvari u prtljažnik sanjareći na blagom zraku, na trenutak prožet nadnaravnom nepomičnošću okolnih stvari i njihovom upečatljivošću, pograbio sam paket špageta i čuo sam ih kako mi se u ruci lome kao da su od stakla, no nisam se uljuljkivao u lažne nade, nitko nikada nije čuo da se milost može spustiti na vas na parkiralištu supermarketa, pogotovo ne s curom koja uzrujano lupka prstima po upravljaču i još pedeset sedam kutija ovoga i onoga što treba izvaditi iz kolica, računajući tu i pivo. Osmjehujući se, smjestio sam se pored nje. Malo je zagrijavala motor prije no što će krenuti. Otvorio sam prozor sa svoje strane, zapalio cigaretu, stavio naočale, nagnuo sam se naprijed da upalim radio, spuštali smo se dugačkom ulicom, a sunce je tuklo u vjetrobran. S onim je svojim napola sklopljenim očima Betty izgledala poput zlatnoga kipa i frajeri su zastajali na pločniku da bi nas promatrali dok smo prolazili mimo njih brzinom od 40 na sat, no ti jadnici nisu ništa znali, nisu imali ni najblažeg pojma. Malo sam ispružio ruku i držao je na vjetru, zrak je bio gotovo mlačan, a na radiju su puštali neke probavljive stvari. Tako je nešto bilo toliko rijetko da sam to shvatio kao znak, povjerovao sam da je napokon došao pravi trenutak, da ćemo se pomiriti tu u autu i da ćemo vožnju završiti u zezanciji, baš kao što sam u početku, bez ikakve šale, bio povjerovao da mi ptice lepršaju iza leđa. Uzeo sam u ruku jedan od uvojaka što su joj padali po naslonu i stao se njime igrati. - Nećeš se valjda cijeli dan duriti na mene...

Taj sam prizor već bio vidio u Osvajačima, cura za upravljačem zapravo je bila stvor bez duše, potpuno neosjetljiva na to što joj ja pružam ruku pomirnicu i nijedan joj se mišić na licu nije pomakao. Volio bih da mi jednoga dana netko objasni zašto žene tako postupaju i što rade s vremenom koje se na taj način gubi. Pomalo je površno iskorištavati životnu nadu koja nas na licu mjesta ostavlja, bilo tko bi tako mogao postupiti. - Hej...? - navaljivao sam. - Ne misliš valjda...? Nema odgovora. Bio sam se dakle prevario, kao najgori sam početnik dopustio me jedna sunčeva zraka i lagani vjetrić uljuljaju u lažnu nadu, činilo mi se kao da mi posljednje riječi što sam ih izgovorio još uvijek padaju iz usta poput starih stvrdnutih bombona. Mora da je bilo otprilike četiri sata, ispred nas nije bilo drugih automobila. Sada sam se osjećao malko uzrujanim, što je bilo sasvim razumljivo. Zar je nakon predstave u supermarketu prijedlog da prekinemo s ovim durenjem zaista bio isto što i tražiti od nekoga da skine mjesec s neba? Sasvim se na kraju ulice nalazilo raskršće na kojem je gorjelo zeleno svjetlo. Svjetlo je bilo zeleno već neko vrijeme, cijelu vječnost, rekao bih. Kada smo prošli preko raskršća, bilo je upečatljivo i žarko crveno. Projurila je, dakle, kroz crveno, a da nije ni trepnula. I u tom sam joj trenutku rekao da ćemo se, ako se još malo potrudi, kući vratiti pješice, pa smo tako došli i do toga. Ovaj sam je put spremno čekao. No, ona je izašla iz auta i pogledala me pridržavajući vrata, kao da sam sve one pizdarije zapravo ja napravio. - Više nikada neću nogom kročiti u ovaj auto! - kazala je. - Ma nemoj! - rekao sam ja. Sjeo sam za upravljač, a ona se uspela na pločnik, ubacio sam u brzinu i odmaglio. Krenuo sam se prema vrhu ulice. Nakon nekoga sam vremena zaključio da mi se baš naročito i ne žuri. Malo sam skrenuo i zaustavio se pred auto-radionicom. Frajer je sjedio za pisaćim stolom, prekriživši noge i skrivajući se iza novina, poznavao sam ga, bio je to gazda glavom i upravo mi je on

bio prodao mercedes. Vani je bilo lijepo vrijeme, mirisalo je na proljeće. Na pisaćem je stolu stajao otvoren paketić gumenih bombona, baš vrsta koja mi se sviđa. - Dobar dan - rekao sam. - Kad budete imali minutu vremena, možete li mi pogledati ulje...? Baš sam pokušavao naopako pročitati krupno tiskane naslove kada su se novine najednom sklopile i na njihovu se mjestu pojavila velika glava, glava mu je bila mnogo veća nego kod običnih ljudi, jedan i pol puta veća, ako kužite u ćemu je štos. Pitao sam se gdje kupuje naočale. - Gospode Bože... ali ZAŠTO???!! - kazao je. - Pa, ne bi bilo dobro da ga pofali... - Dolazite ovamo već peti put u posljednjih nekoliko dana i svaki smo vam put gledali to vražje ulje i uvijek ga je bilo dovoljno, ne govorim na pamet, nikada ga ni kapljicu nije falilo... Što vi hoćete? Dolaziti svaki dan i gnjaviti me iako vam kažem da taj auto ne troši ni kapljice ulja...? - Dobro, ovo je posljednji put, ali želim to do kraja provjeriti - rekao sam. - Ne. Shvatite me, ne mogu ja sada zato što sam prodao jedan auto, i to po takvoj cijeni kao vama, spavati na lovorikama, moram se malo baviti i ozbiljnijim stvarima, je li vama to jasno...? Dobacio sam mu komadić šunke: - Na dvije tisuće petsto mislio sam promijeniti ulje kod vas - rekao sam. Blesan je uzdahnuo, no što ću mu ja, svijet je tako načinjen, nekoliko dana ne izgubiš ni kapljicu, a jednoga lijepog jutra dođe do izljeva ulja na pločnik. Pozvao je nekog frajera koji je onuda živahno prolazio s kanticom za ulje u ruci. - Čuj, ti... Pusti sad tu kanticu i pogledaj razinu ulja u mercedesu. - Da, u redu. - Ništa posebno, razina je u redu, ali mušterija to hoće provjeriti. Pažljivo izmjeri, pogledaj na jakom svjetlu, obriši šipku, opet

izmjeri i pokaži mušteriji da se trag ulja nalazi između dvije oznake. Neka mušterija dobro pogleda prije nego šipku vratiš na mjesto. - Istina je da ću se nakon ovoga bolje osjećati - rekao sam. - Mogu li se poslužiti bonbonom? Otišao sam s naučnikom do auta da mu otvorim poklopac motora. Pokazao sam mu gdje se nalazi šipka za mjerenje. - Sanjam o ovakvim kolima...! - kazao je. - Gazda to ne razumije. - U pravu si - rekao sam. - Nikada ne treba imati povjerenja u frajera koji je prešao četrdesetu. Malo dalje sam se zaustavio da nešto popijem. Kad sam izvadio lisnicu da platim, našao sam u njoj onaj članak u kojem se govorilo o Betty i onoj priči o laku u sprejevima. Zatražio sam od barmana da mi ponovno natoči. Malo dalje sam zakočio pred kioskom u kojem su se prodavale novine. Pregledao sam sve naslove jedan za drugim, na kraju sam se zasitio, izašao sam s nečim u čemu se govorilo o kuhanju i nečim drugim u čemu se o tome nije govorilo. Usput sam se zbilja bio jako udaljio od kuće, bio je to kraj koji nisam poznavao, polako sam vozio. Bio sam gotovo došao do kraja grada kada sam primijetio da sunce zalazi. Polagano sam se vratio kući. Kada sam zakočio pred prodavaonicom glasovira, noć je već jednom nogom bila zakoračila na zemlju. Padala je brzo i bila je to čudna noć, jedna od onih noći koje ću kasnije pamtiti. Sve je bilo jednostavno: kada sam stigao, ona je sjedila pred televizorom i jela svoj zboene pahuljice držeći cigaretu u ruci. Mirisalo je na duhan. Mirisalo je i na nešto drugo, mirisalo je na sumpor. Na televiziji su bile dežurne tri ženske ukrašene perjem i neki frajer koji je u mikrofon revao neku mlitavu i egzotičnu budalaštinu, činilo mi se da to uopće ne odgovara napetosti koja je vladala u sobi, nisam bio raspoložen za šetnju po nekoj pustoj plaži iz trećega svijeta s kilometrima sitnoga pijeska s obje strane hotelske terse i barmenom koji u sjeni miješa moj posebni koktel u kojem je osnovni sastojak plavkasti kiraso, ne, nalazio sam se na prvom katu

jedne kućice, s curom koja riga vatru i bila je noć. Stvari su od samoga početka krenule krivim tokom. Ja sam pošao u kuhinju i u prolazu sam smanjio jačinu zvuka na televizoru. Još nisam ni hladnjak otvorio, a televizor je opet počeo urlati. Zatim je uslijedio uobičajeni scenarij, no ništa naročito originalno, ja sam popio pivo i razbio bocu tresnuvši je o dno kante za smeće, tek toliko da svemu dadnem ton. No, tko može biti toliko lud da misli kako se može živjeti s nekom djevojkom i provući se kroz takve sitne neugodnosti...? A tko bi i pomislio na to da poriče njihovu nužnost...? Već smo bili dosegli divljenja vrijednu razinu, s nekoliko pogleda iz kojih su munje sijevale i kuhinjskim vratima koja je trebalo zalupiti svaki put kad bi se otvorila, a što se mene tiče, ja bih se bio na tome i zadržao, moji su odgovori bivali sve plašljiviji i temperatura se naizgled stabilizirala. Rado bih se bio zadovoljio neriješenom utakmicom ako se time moglo izbjeći igranje produžetaka. Nisam uvijek znao objasniti pojedine njezine postupke. Isto ih tako nisam baš uvijek ni razumio, pa ih zbog čega nisam baš uvijek mogao ni izbjeći. Stajao sam u kutu za vrijeme predaha čekajući da me spasi zvuk gonga, kada je ona podigla pogled prema meni stisnuvši šaku. Začudio sam se jer se još nikada nismo bili ozbiljno potukli, no kako sam barem dva-tri metra bio udaljen od nje, nisam se zabrinjavao, ponašao sam se kao divljak koji se pita čemu služi predmet što ga je bijeli čovjek upravo uperio u njega. Ona je šaku najprije podigla do usta kao da je hoće poljubiti, a sekundu je kasnije njome probila okno na kuhinjskom prozoru i na čas mi se učinilo da krik koji se čuo dolazi od okna. Krv je šiknula, a potom joj kliznula niz podlakticu kao da je zgnječila šaku jagoda u ruci. Teško mi je to reći, ali usrao sam se od straha. Ledeni mi je znoj stegao glavu poput željeznog obruča. Začuo sam nekakav šum u ušima prije no što se ona počela cerekati, tako je bila iskrivila lice da je u taj mah gotovo nisam prepoznao, izgledala je kao anđeo tmine.

Skočio sam prema njoj kao anđeo svjetlosti i dohvatio je za ranjenu ruku s istim gađenjem kao da držim zvečarku. Njezin mi je smijeh probijao uši, a ona me drugom šakom udarala po leđima, ali sam joj ipak mogao pogledati ozljede. - Budalo jedna blesava, imaš sreće...! - rekao sam. Odveo sam njezinu ruku do kupaonice i stavio je pod vodu. Sada mi je počelo bivati vruće, počinjao sam osjećati njezine udarce i više nisam znao da li plače ili se smije, ali je činjenica da mi se iza leđa žestoko otimala. Morao sam je svom snagom pograbiti da bih joj oprao ruku. U trenutku kada sam se okrenuo da uzmem zavoj, dohvatila me za kosu i povukla mi glavu unazad. Kriknuo sam. Nisam kao drugi, jako me boli kada me se povuče za kosu, pogotovo kada to netko učini ovako žestoko. Gotovo su mi pošle suze na oči. Zamahnuo sam laktom prema natrag, o nešto sam udario i ona me smjesta pustila. Kada sam se okrenuo, vidio sam da joj iz nosa curi krv. - Dovraga! Nije valjda...! - progunđao sam. S druge strane, to ju je smirilo. Mogao sam joj na miru previti ruku, osim što sam zbog njezina otimanja na kraju prevrnuo bocu Mercurochroma. Nisam imao vremena da maknem nogu. Dan ranije bio sam bjelilom premazao cipele pa je sada jedna od njih žestoko vukla na žarko crveno, a druga mi se činila blještavo bijelom, dojam je upravo očaravao. Ruka joj je još uvijek krvarila, ali joj je s nosom bilo bolje. Tiho je jaukala. Nisam je imao volje tješiti, više sam se morao suzdržavati da je pošteno ne prodrmam i prisilim je da me moli za oproštaj zbog onoga što je učinila svojoj ruci. Da je sve ostalo samo na tome, bio sam je spreman pustiti da danima i danima plače. Još sam joj jednom omotao zavoj oko ruke i prije no što ću je ostaviti samu, bez riječi sam joj pružio rupčić da ga stavi na nos. Zatim sam otišao u kuhinju da pokupim komadiće stakla. Da budem točan, zapalio sam cigaretu i stajao gledajući te komadiće kako svjetlucaju poput jata riba poletuša. Kroz prozor je prodirao

hladan vjetrić pa sam nakon nekog vremena zadrhtao. Upravo sam se pitao na koji ću se način riješiti toga smeća, isplati li se vaditi usisavač ili da se odlučim za metlicu i lopaticu za smeće kad sam najednom začuo kako su se u prizemlju zalupila vrata. Sve sam ostavio i sekundu je kasnije na ulicu izjurio frajer s pjenom na ustima i jednom crvenom cipelom na nozi. Bila je barem pedeset metara u prednosti, ali sam ja ispustio nekakav dugačak urlik koji me potjerao naprijed kao turbomotor i počeo je sustizati. Vidio sam kako joj se njiše stražnjica stegnuta u traperice, a kosa joj je lebdjela gotovo vodoravno. Prošli smo kroz našu četvrt poput dviju zvijezda padalica. Napredovao sam centimetar po centimetar, ona je bila u odličnoj formi, u bilo kojoj drugoj prilici bio bih joj skinuo šešir, puhali smo kao lokomotive, a ulice su bile gotovo puste, tu i tamo našlo bi se malo magle koja je mirisala po divljoj travi, no meni nije bilo do promatranja krajolika, bio sam se upustio u paklensku trku s bijesom u srcu i uz suludi stakato jurnjave što je dopirao sa zvučne vrpce. Zazvao sam je dva-tri puta, sada sam radije štedio dah, nekoliko se dokonih šetača okrenulo za nama, a sa suprotnoga su pločnika dvije cure izvikivale neke gluposti sokoleći Betty, čuo sam ih još i kada smo zaokrenuli za ugao, žalio sam prvoga nenaoružanog frajera koji im se nađe na putu. Kada sam se našao tek na tri-četiri metra iza nje, čuo sam kako mi u ušima pjeva vjetrić pobjede, rekao sam sâm sebi: drži se, stvar ti je skoro u džepu, cilj je na vidiku, stari moj. U tom sam trenutku osjetio toliku radost da mora da sam počeo širiti neke vibracije oko sebe i ona je to savršeno jasno osjetila, nije se morala ni osvrnuti, ne znam što je izvela, ali sam se najednom našao s kantom za smeće između nogu, preletio sam preko nje i tresnuo s druge strane preokrenuvši se preko glave kao na vratilu. Uspravio sam se što sam brže mogao. Opet mi je odmaknula za nekih trideset metara. Peklo me je kad bih udahnuo, ali sam svejedno nastavio trčati, ta radi toga sam i bio ovdje, na ovaj sam ili

onaj način moraodostići tu curu pa da je znala kolika je moja odlučnost, zaviknula bi 'pik za mene!', ni na časak ne bi pomislila da me može zaustaviti s nekakvom šugavom kanticom za smeće, suočila bi se sa stvarnošću. Boljelo me koljeno, to je bilo od pada, ali je ona bila usporila trk pa joj nisam dopuštao da mi odmakne. I ne primijetivši, bili smo već prešli dobar komad puta, nalazili smo se u dijelu grada gdje su bila sama stovarišta između kojih je prolazila željeznička pruga. No, nije to bilo jedno od onih prljavih mjesta prekrivenih hrđom i zaraslih u korov, oblivenih nadnaravnom svjetlošću mjesečine, u svom se trku nismo našli okruženi divljom ljepotom takva zapuštenog zemljišta. Ovo je bila čista suprotnost tome. Sve su zgrade bile nove, a tlo je posvuda bilo asfaltirano, ne znam tko je tu plaćao račun za struju, no vidjelo se kao usred dana. Betty se zakrenula za ugao plavo-ružičastog hangara, nježno ružičaste boje, više nije ozbiljno trčala. Meni je koljeno bilo nateklo kao omanja bundeva, vukao sam nogu i stiskao zube, bio sam ostao bez daha, a mozak mi je bio i previše opskrbljen kisikom. Bilo mi je lakše zato što sam vidio da je i ona na kraju snaga, na maloj udaljenosti od mene, a tom hangaru nije bilo kraja, od vremena do vremena ona bi se oslonila o zid ili se jednom rukom odgurnula od njega. Sada mi je počelo bivati hladno. Sve su stvari na meni bile mokre od znoja i najednom sam osjetio kako me ta zimska noć steže od glave do pete, spustio sam pogled na pulover koji sam imao na sebi, i ne trudeći se da se pomaknem. Kada sam opet podigao glavu, vidio sam da je ona zastala. Nisam iskoristio tu priliku da se bacim na nju, hodao sam normalnim, moglo bi se čak reći polaganim korakom, više sam voli stići do nje kada završi s povraćanjem. Nema ničega strašnijeg od povraćanja kada je čovjek zadihan, neprestano se guši. Što se mene pak tiče, moje su mi drage stare traperice oko koljena bile napuhnute kao kobasica. Situacija je postajala zaista teška, ovo je bio muzej strave i užasa, a nas smo se dvoje ponašali kao dvoje

hromih luđaka koje su upravo izbacili iz posljednjeg bara. Svjetlost je bila toliko jaka da sam pomislio kako se snima film ili dokumentarac o životu u dvoje. Pričekao sam da ona posljednji put štucne prije no što sam se odvažio da nešto kažem. - Čuj, umrijet ćemo od hladnoće! - rekao sam. Sva joj je kosa bila pala na lice, uopće je nisam vidio. A nisam to govorio samo tako, jedva sam se suzdržavao da ne počnem cvokotati zubima, osjećao sam se poput nekoga tko se zavlači pod led bacajući posljednji pogeld na sunce na zalasku. Prije no što sam potpuno poplavio od hladnoće, pograbio sam je za ruku, ali me ona smjesta odgurnula. No, ta je priča bila počela rano ujutro, a sada je već bila kasna noć, bila je zima i činilo mi se da sam za taj dan već bio platio dovoljno visoku cijenu, ni slučajno nisam htio za to dati više ni novčića, pa nisam puno razmišljao, već sam je zgrabio za ovratnik vjetrovke, prije no što joj se ruka stigla i spustiti. Pritisnuo sam je uza zid hangara šmrcajući da zaustavim kapljicu koja mi je curila iz nosa. Od te sam se noći počeo razbolijevati. - Imati stila znači prestati prije no što pretjeramo! - rekao sam. Ta me noć činila sumornim. Umjesto da me sasluša, počela se otimati, no ja sam je držao pritisnuvši je o valoviti lim, a nisam bio ni svjestan svoje snage. Čak i da sam to htio, ne bih je bio mogao pustiti. Mora da je nešto u njoj to shvatilo. Počela je urlati i udarati po limu. Hangar je odjekivao kao zvono na vratima pakla. Zbilja me dokrajčilo kada sam je vidio u takvu stanju, kako krivi usta i odmjerava me kao da sam za nju savršeni neznanac. Nisam uspio to dugo podnositi, ni njezin bijes, ni krikove, ni to što sam imao posla s curom koja je s jedne strane bila na vrhuncu živčane krize, a s druge je bila ispružila sve svoje kandže. Ošamario sam je da je vratim na zemlju, nije mi to bilo drago, ali sam je ošamario svom snagom, kao da mi je glavna zadaća istjerivanje bjesova iz nje, s nekakvim mističnim zanosom. U tom se trenutku pokraj mene pojavio policijski automobil, prišuljavši se poput letećega tanjura. Pustio sam Betty i ona je

kliznula niz zid, a za to su se vrijeme vrata na kolima otvorila. Od auta su odsijevali plavi odbljesci kao od dječje igračke. Vidio sam kako neki mladi pajkan iskače iz auta zgrčivši se u skoku i kako se dočekuje na obje noge držeći u ruci pištolj uperen u mojem smjeru. Stariji je normalno izašao kroz druga vrata. U rukama mu je bila dugačak gumena palica. - Što se to ovdje događa? - zapitao je. Pasji sam se namučio dok sam progutao pljuvačku. - Nije joj bilo dobro - rekao sam. - Nisam je htio tući, samo sam se bojao da će doživjeti živčani slom... Znam da je vama teško u to povjerovati... Stariji mi je policajac s osmijehom spustio palicu na rame: - Zašto bi nama bilo teško u to povjerovati...? - zapitao je. Šmrcnuo sam. Okrenuo sam glavu prema Bettty. - Čini se da joj je bolje - uzdahnuo sam. - Snaći ćemo se. Premjestio mi je palicu na drugo rame. Počinjao sam crkavati od hladnoće. - Malo neobično mjesto za slom živaca, je li...? - Znam. To se desilo zato što smo trčali... - Da, ali vas dvoje ste mladi. Trčanje je dobro za srce. Od težine njegove plaice podrhtavala mi je ključna kost. Znao sam što će se dogoditi, ali nisam u to htio vjerovati, bio sam u položaju čovjeka koji stoji pored parnoga kotla i gleda kako pritisak u njemu opasno raste nedajući se da će se ventili sami od sebe otvoriti. Bio sam sav ukočen, bio sam smrznut, bilo mi je mučno od svega što se zbivalo. Stariji se policajac nagnuo nad Betty ne skidajući palicu s mene, činilo mi se da služim kao uzemljenje za tu njegovu palicu, bila je kliznula s mojega ramena i prilijepila mi se na trbuh. - A kako se osjeća mlada gospođa...? - upitao je. Nije mu ništa odgovorila, ali je razmaknula kosu da pogleda pajkana pa sam vidio da joj je bolje, shvatio sam to kao barem neku sitnu utjehu kad mi već parni kotao mora eksplodirati u lice.

Prepustio sam se slatkoći očaja. Nakon takva dana, nisam bio u stanju ni da se pomaknem. - Dajte da završimo s tim - promrmljao sam. - Ne morate me puštati da čekam... Polako je ustao. U ušima mi je šumjelo, cijelo me tijelo već pomalo boljelo, sekunde su se razvlačile poput slobodnih figura na kaugumaškom natjecanju dok se stariji policajac uspravljao. Pogledao me. Zatim je pogledao mladog pajkana koji me još uvijek držao na nišanu, zažmirivši na jedno oko, ne mičući se ni za desetinku milimetra, nogu svijenih u koljenima. Mora da su tim frajerima bedra načinjena od kaljenog čelika. Stariji je policajac uzdahnuo: - Zaboga, Richard, već sam ti rekao da mi se ne sviđa kada tu stvarčicu uperiš u mene. Nisi to još shvatio...? Drugi je jedva micao usnice: - Ne brini, ne nišanim na tebe, nego na njega. - Nikad se ne zna. Htio bih da spustiš... Izgleda da mladog pajkana baš nije oduševljavala pomisao na to da skloni svoj arsenal. - Nikad nisam načisto s tim trknutim tipovima - kazao je. - Jesi li vidio koje su mu boje cipele...? Kako ti to izgleda...?! Stariji je policajac kimnuo glavom: - Da, ali sjeti se, Richard, neki dan smo na ulici sreli frajera s kosom ofarbanom u zeleno. Znaš, s time se treba pomiriti, svijet je danas takav... Ne možemo se više osvrtati na takve sitnice. - Tim više što je to bila samo glupa nezgoda - nadodao sam ja. - A-ha, vidiš... - kazao je stariji policajac. Drugi je pajkan nevoljko spustio oružje, prošao rukom kroz kosu. - Jednog će nam se dana dogoditi neko sranje ako ne budemo malo više pazili. Nije ni čudo. Jesi li se sjetio da ga pretražiš...? Ma naravno da nisi...! Tebi je samo na pameti da me natjeraš da spremim pištolj, je li tako...?! - Slušaj, Ricahrd, ne smiješ to tako shvaćati...

- Ne, nego kako... pa zar nije tako, dovraga!! Svaki put ista priča...!! Sagnuo se i bijesno pokupio svoju kapu, a zatim ušao u auto i zalupio vrata. Pretvarao se da gleda na drugu stranu grickajući nokat na palcu. Stariji kao da se ozlovoljio. - Zaboga! - kazao je. - Upozoravam te da imam četrdeset godina službe. Dopusti mi da ti kažem da znam kada treba biti oprezan, a kada ne...! - Dosta je bilo, snađi se sam s njima, ja s time nemam ništa...! Ponašaj se kao da me nema! - Pa pogledaj ih...! Cura se jedva dži na nogama, a frajeru mogu razbiti glavu prije nego uspije i ruku pomaknuti... - Pusti me s tim pričama, ostavi me na miru!! - Baš imaš neki jebeni karakter, znaš!? Mladi se pajkan nagnuo i svom brzinom podigao prozorsko staklo. Zatim je uključio sirenu i prekrižio ruke. Satriji je policajac problijedio. Bacio se prema autu, ali je drugi pajkan bio zaključao vrata. - OTVORI MI...!! ISKLJUČI TO SMJESTA!! - vikao je stariji policajac. Betty je rukama prekrila uši, jadnica je tek bila malo došla k sebi, mora da ništa od svega ovoga nije shvaćala. Bilo je to, međutim, jasno kao pekmez, u pitanju je bila obična policijska provjera. Stariji se policajac nagnuo preko poklopca motora i pogledao kroz vjetrobarn, žile su mu na vratu bile debele kao užad. - RICHARD, NE ŠALIM SE!! DAJEM TI DVIJE SEKUNDE DA TO ISKLJUČIŠ, JESI LI RAZUMIO...??!! Užas je potrajao još nekoliko sekundi, a zatim je Richard prekinuo zabavu. Stariji se policajac vratio do mene prelazeći rukom preko čela. Počešao se po nosu, pogleda uprta u prazno. Tišina je izgledala kao da je izašla ispod čekića. - Ffffff... - kazao je. - Sada nam šalju te sjajno uvježbane mlade dečke. Dobro je to, ali mi se čini da im te vježbe malo uništavaju živce... - Žao mi je, za sve sam ja kriv - rekao sam.

Iza mojih je leđa Betty obrisala nos. Stariji je policajac malo popravio hlače. Podigao sam oči prema ozvjezdanom nebu. - Vi niste odavde? - zapitao je on. - Brinemo se za dućan s glasovirima - rekao sam. - Dobro poznajem vlasnika... - Ohhh... mislite na Eddija...? - Da, poznate ga? Osmijeh mu je obasjao lice: - Poznajem sve i svakoga ovdje. Živim tu od kraja rata. Zadrhtao sam. - Hladno vam je? - zapitao je. - Ha...? Da, da, potpuno sam se smrznuo. - Dobro, najbolje da se vratite kući. Ako hoćete, odbacit ću vas. - Neće vam biti nezgodno? - Ne. Nezgodno mi je kad vidim ljude koji se motaju pored hangara. Nitko ovdje nema što raditi kad padne noć. Pet su nas minuta kasnije iskrcali pred našom kućom. Stariji je policjac provukao glavu kroz prozor dok smo nas dvoje izlazili na pločnik. - Nadam se da je za večeras gotovo s bračnim scenama... - Da - rekao sam. Gledao sam ih kako odlaze, dok je Betty otvorila vrata i popela se na kat, čekao sam da dođu do samoga kraja ulice i nestanu. Da mi nije bilo tako hladno, bio bih nesposoban otrgnuti noge s tog pločnika, u tom mi je trenutku svijest stvarno bila u praznom hodu, kao da otvaram oči nakon lobotomije. No, bila je zimska noć, nebo je bilo bez oblaka i ledeni je svemir držao ovu ulicu u drhtavim kliještima i mučio me. Iskoristio sam priliku što sam ostao potpuno sam da malo zastenjem, a zatim sam podbrusio pete i popeo se u kuću. Popeo sam se kako sam znao i umio s onim svojim ozlijeđenim koljenom i čvrsto uvjeren da sam se na smrt prehladio u cijeloj ovoj

priči, ali sam se ipak osmjehnuo ugodnoj toplini stana, imao sam dojam da se uvlačim u unutrašnjost savijače od jabuka. Betty se bila ispružila na krevetu. Bila je potpuno odjevena i bila mi je okrenuta leđima. Sjeo sam na stolicu ne savijajući koljeno i prebacioruku preko naslona. Sranje nad sranjima, rekao sam sam sebi gledajući je kako diše. Tišina je nalikovala na kišu šljokica koje padaju na komad kruha namazan ljepilom. Još uvijek ni riječ nismo izmijenili. Život se, međutim, nastavljao pa sam ustao i otišao u kupaonicu da vidim što mi je s nogom. Spustio sam hlače. Koljeno mi je bilo vruće i natečeno, a nije ga bilo lijepo vidjeti. Uspravljajući se, ugledao sam sebe u ogledalu. Ovakva se faca dobro slaže s ovakvom nogom, pomislio sam, jedna drugoj ruku mogu dati, jer dok te jedna tjera u plač, druga te tjera da krikneš. Šalio sam se, ali s druge strane nisam znao što bih mogao na njega staviti, mislim, na koljeno, u ormariću s lijekovima nije bilo ničega što bi nalikovalo na neku općenito ljekovitu mast. Na kraju sam progutao dva aspirina i vratio se u sobu ponijevši sa sobom ostatak Mercurochromea, zavoje i flaster. - Mislim da bi ti trebalo previti ruku - rekao sam. Ostao sam stajati pred njom kao konobar koji čeka narudžbu. No, ona se nije ni pomaknula. nalazila se točno u istome položaju kao i maločas, osim što je koljena bila lagano privukla prema prsima ili joj je pramen kose napokon kliznuo s ramena u mrtvoj tišini, ali se ne bih bio u to mogao zakleti. Držao sam se neko vrijeme za potiljak prije nego što sam prišao bliže da vidim što se događa, zbog toga je izgledalo kao da razmišljam, a zapravo nisam ni na što mislio. Spavala je. Sjeo sam pored nje. - Spavaš? - kazao sam. Sagnuo sam se da joj izujem cipelice koje je nosila, zapravo, tenisice, što je savršena obuća ako čovjek želi trkom projuriti kroz cijeli grad i takvi vas detalji mogu navesti na razmišljanje o dubokoj logici

stvari jer je još jučer nabadala uokolo na visokim potpeticama pa bih je, kao od šale, bio dostigao već podno stepenica. Bez ikakve sam srdžbe bacio te bijele stvarčice pored kreveta, otkopčao joj patentni zatvarač na vjetrovki. Još je uvijek spavala. Otišao sam po papirnatu maramicu da obrišem nos pa sam, dok sam brižljivo prao ruke, za svaki slučaj stavio u usta jednu-dvije pastile protv grlobolje. Sada je noć nalikovala na oluju koja se spustila na šumski požar. Mogao sam malo odahnuti pa sam, na nekoliko časaka zatvorivši oči, pustio toplu vodu da mi teče po rukama. Zatim sam se vratio do nje da joj previjem ruku. Prihvatio sam se toga tako nježno kao da stavljam udlagu na nogu nekoj ptičici. Milimetar sam po milimetar podizao gazu da je odlijepim, ali je nisam probudio. Ne, pažljivo sam joj rastvorio šaku, provjerio da su posjekotine čiste, poprskao sam ih Mercurochromeom i ponovno joj, uz puno truda, stavio zavoj, stegnuvši ga upravo koliko treba, očistio sam krv koja joj se bila prilijepila po noktima, uklonio sam sve što sam mogao, osjećao sam da ću se sigurno pomalo i zaljubiti u te sitne ožiljke. U kuhinji sam sebi priuštio veliku čašu ruma. Ubrzo sam se sav preznojio, no na ovaj sam se ili onaj način i sam morao početi liječiti. Nešto sam vremena utrošio na to da pokupim komadiće stakla ispod prozora pa sam se vratio k njoj. Popušio sam nekoliko cigareta. Pitao sam se nisam li izabrao najteži put, nije li život s nekom ženom najstrašnije iskustvo u koje se muškarac može upustiti, nije li to isto što i prodati dušu đavolu ili postići da ti se otvori treće oko. Lutao sam ponorima neodlučnsti sve dok se Betty pored mene nije pomakla, blago se promeškoljila u snu i dašak mi je čistoga zraka zapahnuo dušu oslobađajući je od takvih mračnih misli, baš kao što bombon s metvicom odstranjuje zadah iz usta. Moraš je staviti u krevet, pomislio sam, sigurno joj ovako nije udobno. Dohvatio sam s poda nekakav časopis, rastreseno sam ga prelistao. Horoskop mi je predviđao težak tjedan s kolegama u

uredu, ali je ovo bio pravi trenutak da zatražim povišicu. Već sam bio zapazio da svijet postaje sve manji, više se ničemu nisam čudio. Ustao sam i pojeo naranču koja je blistala poput munje, a osim toga je bila prepuna vitamina C, te sam se vratio k njoj kao loptica za Jokari.3 Da bih je svukao, služio sam se prstima poput čarobnjaka, upustio sam se u partiju divovskoga mikada u kojem je svaki potez ovisio o jednome dahu, malo me zezao njezin pulover, pogotovo kad joj ga je trebalo skinuti preko glave, u tom su joj se trenutku, uostalom, i trepavice pomaknule pa sam osjetio kako mi graške znoja izbijaju po čelu, bilo je to stvarno za dlaku. Nakon toga joj nisam čak ni pokušao skinuti majicu, a isto tako ni grudnjak, nisam se htio zamarati s naramenicama, jednostavno sam joj ga otkopčao na leđima. S hlačama nisam imao svih tih problema, a čarape su se skinule same od sebe. Smaknuti joj gaćice za mene je bila dječja igra. Prinio sam ih nosu prije no što ću ih ispustiti, o ti, sumorni cvijete, o ti, prugasta stvarčice čije se zgnječene latice sklapaju u muškarčevoj ruci, na trenutak sam te, oko jedan sat ujutro, pritisnuo uz obraz, bilo je ugodno. Nakon takvih osjetilnih doživljaja, nimalo mi se nije umiralo. Otišao sam po bocu ruma da počnem liječiti svoju bronhopneumoniju. Sjeo sam na pod, naslonivši se leđima na krevet. Otpio sam prvi gutljaj za nogu koja me boljela. Pa još jedan za njezinu ruku. Onda još jedan za ovu noć koja je završavala. I još jedan za cijeli svijet. Nastojao sam da nikoga ne zaboravim. Primijetio sam da mi, kada nagnem glavu unazad, tjeme dodiruje Bettyno bedro. Na trenutak sam ostao u tom položaju, širom otvorenih očiju, dok mi je tijelo plutalo u međugalaktičkoj pustoši poput lutke kojoj je glava odrezana. Kada sam se osjetio sposobnim za to, ustao sam i podigao je u naručje. Podigao sam je dovoljno visoko, tako da sam morao samo malo sagnuti glavu da bih prislonio lice na njezin trbuh i polako me

prožela toplina njezina tijela. Odlučio sam da izdržim na nogama što dulje mogu, ruke su mi bile krute kao francuski ključ, no u pogledu je mojega duševnog spokoja to bilo najbolje što sam mogao smisliti, pa sam izdržao, trljao sam se nosom o njezinu mekanu kožu, tiho sam gunđao, a rum mi je u vidu znoja izbijao po leđima dok sam se nastojao osloboditi otrova što je bio u meni. Nisam bio raspoložen za postavljanje pitanja. Nakon nekoga je vremena ona napola otvorila oči, mora da sam drhtao poput lista, ruke umalo što mi se nisu slomile. - Hej... hej... što ti to radiš...? - Nosim te u krevet - promrmljao sam. Smjesta je ponovno zaspala. Spustio sam je na krevet i povukao pokrivač preko nje. Počeo sam se motati okolo po stanu. Zažalio sam zbog one naranče što sam je pojeo, bio sam umoran, ali sam osjećao da neću uspjeti ni oka sklopiti. Otišao sam pod tuš. Za svaki sam slučaj polio koljeno ledenom vodom. To mi nije bilo baš pametno, srce mi je počelo potmulo udarati. Na kraju sam se povukao u kuhinju. Pojeo sam sendvič sa šunkom stojeći pored prozora, gledao sam svjetla što su dopirala od okolnih kuća i njihov odsjaj koji je se javljao iz sjene poput svjetlucanja pod morem, a nakon toga sam na dušak iskapio pivo. Mercedes je bio točno ispod prozora. Odškrinuo sam prozorsko krilo i bacio mu na glavu praznu bocu od piva. Tresak mi ništa nije značio. Opet sam zatvorio prozor. Na kraju krajeva, zbog tog je auta i među nama i došlo do eksplozije. Uostalom, nakon te priče nisam više u rano jutro izvirivao kroz prozor da vidim je li mi auto još uvijek tu. 17. Onoga dana kada sam uzeo stvar u svoje ruke, prodali smo prvi glasovir. Počelo je rano ujutro pomnjivim pranjem izloga, išao sam tako daleko da sam, nastojeći održati ravnotežu na niskim ljestvama, noktom ostrugao sitne mrljice. Betty mi se smijala s pločnika ispijajući kavu, njezina je šalica bila poput nekoga

srebrnog kraterčića iz kojega je izlazio dim. Vidjet ćeš, ništa ti ne razumiješ, rekao sam joj ja. Skoknuo sam do Boba, onoga albina kod kojega smo kupovali mlijeko, zapravo, pretjerujem, no bio je tako svijetao kako to još nisam nikada vidio. Dvije-tri su žene stajale pred policama, zadubljene u mozganje o ništavilu. Bob je slagao jaja iza blagajne. - Bob, imaš li minutu vremena? - zapitao sam. - Svakako. - Bob, možeš li mi posuditi malo on bijele farbe kojom si na svom izlogu napisao SVJEŽI SIR PO IZUZETNO NISKOJ CIJENI...? Vratio sam se u dućan s kanticom i kistom pa sam se uspeo na ljestve. Preko cijeloga sam izloga gore napisao GLASOVIRI PO DOBAVNOJ CIJENI!!! Malo sam se odmaknuo da vidim dojam. Bilo je lijepo jutro, prodavaonica je nalikovala na sunčev odsjaj u drhtavu potoku. Krajičkom sam oka mogao zamijetiti kako je nekoliko ljudi koji su prolazili pločnikom, zastalo i zagledalo se u natpis s vanjske strane. Pravilo broj JEDAN pri trgovanju: obznaniti da svoje postojanje. Pravilo broj DVA: izvikivati to na sav glas. Približio sam se izlogu i ispod napisao: NEVIĐENO!!! Činilo se da se Betty zabavlja. Sreća je što ženama od vremena do vremena ne treba mnogo pa je i ona svakako htjela malo dosoliti i napisala je BIG DISCOUNT preko cijelih vrata. - Smo se ti smij - rekao sam. Ostao sam cijelo jutro u dućanu pa sam se, uz pomoć laštila u spreju i krpe, dao na to da svaki glasovir ulaštim do punog sjaja, samo što ih sve skupa nisam okupao. Kada me Betty pozvala na ručak, bio sam završio s poslom. Ogledao sam se po dućanu, a svi su, koliko god ih je bilo, podrhtavali obasjani svjetlošću, osjećao sam da sam naletio na dobru škvadru. Krenuo sam stepeništem pa sam se na pola puta okrenuo i domahnuo im: - Računam na vas, dečki - rekao sam. - Nemojte toj curi dozvoliti da nas strpa u džep.

Pokušao sam zadržati tajanstveni osmijeh na licu dok sam tamanio panirane lignje u ljutom umaku. Cure luduju za tim. - Slušaj, to bi bilo zbilja potpuno nevjerojatno - kazala je. - Zašto baš danas...? - Zašto? Pa zato što sam odlučio da se pobrinem za to, eto zašto...! Dotaknula mi je koljeno ispod stola: - Znaš, ne govorim to zato da bih te obeshrabrila, naprosto ne bih htjela da se previše razočaraš... - Ha-ha!! - dobacio sam. Kao pisac se još nisam bio proslavio. Kao prodavač glasovira, htio sam pokušati da izbjegnem neuspjeh. Računao sam na činjenicu da vam život ne može uništiti baš sav polet. - A i ne može se reći da nam je voda došla do grla - dodala je. - Imamo dovoljno novaca za cijelih mjesec dana... - Znam, ali to i nije pitanje novca. Htio bih provjeriti jednu teoriju. - Kvragu! Pogledaj kako je nebo plavo! Bolje bi bilo da se malo provozamo... - Ne - rekao sam. - Vidiš, već šest dana za redom samo se vozimo okolo, pomalo mi je dosta tog auta... Danas se dućan otvara, a ja se ne mičem od blagajne. - Kako god hoćeš. Ja ću možda malo prošetati, ne znam točno... - Svakako... Ne razbijaj glavu zbog mene, dušo. Sunce sja jedino radi tebe. Stavila mi je šećer u kavu i promiješala je smiješeći se, uprijevši oči u mene. Na tretnutke bi joj oči dobile neku nevjerojatnu dubinu. Na trenutke sam uz nju za manje od sekunde dostizao vrhunac sreće. Stizao sam na koljenima, napola zaslijepljen. - Ima li možda kolača sa slatkom od ružinih latica...? - upitao sam. Nasmijala se: - Što... Više te ne smijem ni gledati...? - Da, ali to u meni rađa želju za slatkim. Točno u dva sata sišao sam da otvorim dućan. Bacio sam pogled na jednu i drugu stranu ulice da procijenim temperaturu zraka. Bila je

u redu, ja bih izabrao upravo ovakav trenutak za kupnju glasovira kad bi mi glasovir bio potreban. Sjeo sam u mračan kutak u dnu dućana i upro oči u ta jebena vrata, nepomičan i šutljiv poput izgladnjelog pauka. Vrijeme je prolazilo. Načrčkao sam nekoliko stvarčica u bilježnicu s narudžbama, a onda slomio olovku. Izašao sam dva-tri puta na pločnik da vidim da li se išta vidi, ali je sve izgledalo tako da se čovjeku zgadi. Počinjalo je bivati smrtno dosadno. Pepeljara mi je bila puna. Koliko li čovjek samo cigareta može popušiti i koliko li se samo u životu može nazajebavati ni za što, pomislio sam, od toga bi se mogla sastaviti cirkuska točka. Nimalo mi se nije sviđao osjećaj kao da me netko usred bijeloga dana probo bodežom. Časne mi riječi, pa zar je to značilo gajiti nerazumne nade kada trgovac glasovirima poželi da poneki od svojih glasovira i proda? Zar sam htio previše, je li to značilo griješiti iz oholosti ako sam htio rasprodati tu svoju robu? Pa kakav je to trgovac glasovirima koji ne prodaje glasovire? Tjeskoba i apsurdnost grudi su na kojima se svijet hrani - ovo sam u šali rekao na glas. - Što si rekao? Okrenuo sam se- Bila je to Betty, nisam je čuo da dolazi. - Aha. Ideš u šetnju...? - zapitao sam. - Oh, samo ću malo protegnuti noge. Vani je još lijepo... Počeo si pričati sam sa sobom? - Ne, to je bez veze... Čuj, Možeš li pet minuta pričuvati dućan? Idem po cigarete, a usput ću udahnuti i malo zraka... - Svakako. Kako su stvari stajale, nisam se htio odreći viskija, i to duplog, s dva prsta kokakole dok je žena za šankom prekapala po ormaru u potrazi za paketom laganih cigareta. Uspravila se, krv joj je bila navrla u glavu, a pundža se nakrivila. Stavio sam novčanicu pred nju. - Pa kako ide s glasovirima? - zapitala je. Nije mi bilo do plitkih šala.

- Ne baš, prilično je teško - rekao sam. - Oh, znate, danas je svima prilično teško. - Da? - kazao sam. - Da, u ovom je trenutku svima gadno! - Uzet ću i komad pite. Zamotajte mi ga. Dok se ona bavila time, maznuo sam novčanicu koju sam ranije bio prilijepio za šank. Ona je omotala tanki papir oko komada pite i stavila to pred mene. - Još nešto? - zapitala je. - Ne, hvala vam. Trebalo je pokušati. Ponekad bi i uspjelo, bila je to neka vrsta besplatne lutrije koja je čovjeka mogla oraspoložiti. Žena je oklijevala stotinku sekunde. Nasmiješio sam joj se kao anđelak. - Nemojte mi vraćati previše kovanica - rekao sam. - Ženi više ne smijem ni spomenuti da mi se džep na hlačama prošupljio... Malo se uzrujano nasmijala, a potom otvorila ladicu blagajne i uzvratila mi sitniš. - Ponekad ne znam gdje mi je glava - kazala je. - Da, to nam se svima događa - umirio sam je. Bez žurbe sam se vratio u dućan pa je mali komadić pečene jabuke izvirio iz omota viseći na njemu poput suze. Zastao sam nasred pločnika i usisao ga, srk. Srećom, na ovom se svijetu raj dobiva potpuno zabadava, to čovjeku dopušta da stvari svede u prave razmjere. A što onda ostaje u čovjekovim razmjerima? Sigurno ne da se polomi zato da bi nekome uvalio dva-tri glasovira, pa to je prava smijurija, neće mi to valjda upropastiti život? Drugačije je bilo s ovim komadićem pite od jabuka slatkim poput proljetnoga jutra. Shvatio sam da sam cijelu tu priču bio previše uzeo k srcu, da su mi ti glasoviri udarili u glavu. No, teško je izbjeći da te ludilo ne ponese, trebalo bi stalno biti budan. Nastavio sam put razmišljajući o svemu tome. Zakleo sam se sam sebi da neću shvatiti tragično ako danas ništa ne prodam, da ću to prihvatiti na vrlo zenovski način. Svejedno bi bilo dobro da se to

desi, pomislio sam gurajući vrta. Betty je sa smiješkom sjedila za blagajnom i hladila se nekakvim papirom. - Donio sam ti pitu s jabukama! - rekao sam. Što se smiješka tiče, bogami se smiješila, lice joj je bilo kao očišćeno Mirorom.4 Čovjek bi povjerovao da sam je netom zaprosio. - Znaš - nastavio sam - ipak se ne treba previše zavaravati. Čuo sam da u ovom trenutku poslovi loše idu, to je opća pojava. Ne bi me začudilo da danas ništa ne prodam, to je posljedica svjetske ekonomije. - Hi-hi! - kazala je. - Što se mene tiče, ne bih se baš tome smijao, ali se treba suočiti sa stvarnošću. Bio mi je čudan način na koji se hladila onim papirom, pogotovo zato što je bila zima pa unatoč plavome nebu nije bilo baš pretjerano vruće. Činilo mi se da zrak oko mene šumi. Najednom sam se ukočio, problijedio sam kao da sam maločas nogom stao na čavao. - Nije moguće! - rekao sam. - O, da. - Dovraga, nije moguće, ostavio sam te samo na deset minuta...! - Oh, to mi je bilo više nego dovoljno... Hoćeš li vidjeti narudžbenicu...? Pružila mi je list papira od kojega nisam uspijevao odvojiti oči. Bio sam zgromljen. Udario sam nadlanicom po narudžbenici. - Gospode Bože, zašto ga ja nisam prodao...? Možeš li mi to objasniti Objesila mi se o ruku, naslonila mi glavu na rame: - Ma ti si ga prodao, prodali smo ga zahvaljujući tebi...! - Da, svakako. Ali ipak...Pogledao sam unaokolo da vidim ne skriva li se iza nekoga glasovira neki kućni duh i cereka se na moj račun. Još sam jednom ustanovio da život uspijeva čovjeka poljuljati na svaki mogući način, pa sam mu čestitao, zahvaljivao mu na njegovu trudu da mi nanosi niske udarce. Udahnuo sam miris Bettyne kose,

da, i ja sam umio varati u igri, nisam se htio dati samo tako sneveseliti. Za svaku sam sigurnost zagrizao u pitu od jabuka i čudo se dogodilo, nepogoda je sa svom svojom tutnjavom ostala daleko iza mene. Opet sam se našao na moru mirnom kao ulje. - Pa mislim da to treba proslaviti - rekao sam. - Ima li nešto što bi te posebno veselilo...? - Kineski restoran. - Onda idemo u kineski restoran. Nije mi bilo krivo što zatvaramo. Bilo je još malo rano, ali nisam više htio kušati sreću, već smo taj jedan glasovir trebali smatrati srećom. Krenuli smo pločnikom, po sunčanoj strani, išli smo uz ulicu, a onda mi je pričala kako ga je prodala. Pravio sam se da me to zanima. U biti me ljutilo, nisam pravo slušao što mi govori, radije sam mislio na valjuške od kosanih račića koje ću uskoro jesti. Cura koja se kretala pored mene podsjećala me na jato svjetlucavih ribica. Baš smo prolazili ispred Bobove kuće kada je on istrčao iz nje, pogleda uperena nekamo uvis. - Halo, Bob... - rekao sam. Adamova mu se jabučica isticala poput nekakva čudovišnog zgloba. Dobivali ste želju da mu je utisnete u vrat. - Gospode Bože! Archie se zaključao u kupaonicu! Sada više ne zna izaći...! Gospode Bože, taj je klinac upravo nemoguć! Pokušat ću se provući kroz prozor, ali ... Bože moj, tako je visoko. - Hoćeš reći da se Archie zaključao u kupaonicu? - kazao sam. - Da, Annie već deset minuta razgovara s njim kroz vrata, ali joj on ne odgovara, samo cmizdri. A voda curi iz svih pipa... Dovraga, baš sam na miru gledao televiziju, zašto čovjek uopće pravi te klince...? Otkaskao sam za njim u vrt koji se nalazio pored kuće, a Betty se za to vrijeme popela u stan. U travi su ležale dugačke ljestve, pomogao sam mu da ih podigne i prisloni uza zid. Nebo je bilo obasjano svjetlošću. Nakon kraćeg se oklijevanja Bob uhvatio za

ljestve, a potom se stao penjati, prešao prve dvije prečke, a onda stao. - Ne mogu, majku mu, ne mogu, pozlit će mi od toga... - zaskvičao je. - Što ti je? - Ne možeš to ni zamisliti... Imam jebenu vrtoglavicu, što ja tu mogu... Tako mi je kao da se penjem na stratište. Premda ni sam nisam bio baš neki akrobat, prvi mi se kat ovakve kućice nije činio odviše strašnim usponom. - Dobro, siđi - rekao sam. Obrisao je čelo, a ja sam se uzverao do prozora. Ugledao sam Archija i vidio da su slavine do kraja otvorene. Okrenuo sam se prema Bobu: - Nemam puno izbora - rekao sam. Obeshrabreno mi je mahnuo odozdo: - Da, svakako... Samo razbij taj kurčev prozor. Razbio sam laktom staklo, otvorio prozor i skočio unutra. Bio sam zadovoljan sobom, u posljednjem sam trenutku nadoknađivao ovaj dan. Namignuo sam Archiju dok sam zatvarao slavine, srebrnkasti su mu se šmrklji ljeskali oko usta. - Jeci ce epo igao? - upitao sam. Umivaonik se bio začepio i voda se iz njega prelijevala na sve strane. Sredio sam to, a potom otvorio vrata. Naletio sam na Annie s djetetom u naručju. Nije loša ta Annie, ali su joj usta nekako ovješena, a u pogledu joj je neki divlji plamen, vrsta koju valja izbjegavati. - Zdravo - rekao sam. - Pripazi na komadiće stakla. - Oh, za ljubav Božju, Archibalde, što si opet napravio!! Bob je stigao upravo u tom trenutku, sav zadihan. Pogledao je lokve vode na podu, a onda podigao oči prema meni: - Ne možeš ni zamisliti sve pizdarije koje može napraviti jedno trogodišnje derište. Jučer je malo falilo pa da se zatvori u frižider!

Djetešce je počelo plakati, a sitno mu se lišce iskrivilo u groznom grču. - Oh, zaboga, već mu je vrijeme... - uzdahnula je Annie. Okrenula se da pođe usput otkopčavajući gornju dugmad na haljini. - Dobro - kazao je Bob - i tko će sad pobrisati cijeli taj cirkus? Naravno, ja...! Sve svoje vrijeme provodim u tome da za ovim malim čudovištem sređujem njegove svinjarije... Archie je gledao u svoje noge, gacao je po vodi uz glasno pljus-pljas. Ono što mu je otac govorio, nije ga nimalo zanimalo. Betty ga je uzela za ruku: - Dođi, ti i ja ćemo malo čitati. Odvela je Archija u njegovu sobu. Bob me zamolio da odem po čaše, a on će biti gotov za pet minuta. Pošao sam u kuhinju i ondje našao Annie kako sjedi na stolici, a bradavica joj se jedne dojke krije u ustima broja dva. Nsmiješio sam joj se prije no što ću se pozabaviti čašama. Poredao sam ih po stolu. Čulo se kako se gore prazne kante s vodom. Kako nisam imao drugog posla, sjeo sam za stol. Dojka koja mi se bila pod nosom, zbilja se doimala svojom veličinom, nisam se mogao suzdržati da je ne gledam. - Čuj - našalio sam se - to je prava stvar...! Ugrizla se za usnicu prije no što će mi odgovoriti: - Oh, a da znaš kako su samo tvrde, majke mi... Znaš, gotovo da me bole... Ne skidajući oka s mene, rastvorila je haljinu pa izvadila i drugu. Morao sam priznati da strašno izgledaju. Kimnuo sam glavom. - Dodirni ih - kazala je. - Vidjet ćeš, dodirni ih... Sekundu sam razmišljao, a onda preko stola dohvatio jednu od njezinih stvarčica. Bila je topla i glatka s plavim žilicama koje su se nazirale na njoj, primjerak kakav čovjek s užitkom drži u ruci.Sklopila je oči. Pustio sam joj dojku, ustao i otišao do akvarija sa zlatnim ribicama. Cijela je kuća mirisala po usirenom mlijeku. Ne znam da li je to imalo kakve veze s mljekarstvom koje se nalazilo u prizemlju ili je

to trebalo staviti na novorođenčetov račun. Sve je to pomalo gadljivo djelovala na frajera koji, poput mene, ne podnosi dojenje. Dok ga je mati podizala da se podrigne, mališan me pogledao očima koje ništa nisu vidjele, a potom ispustio sitni iscjedak bijeloga mlijeka na benkicu. Mislio sam da ću umrijeti. Srećom, pojavio se Bob i izvukao bocu. - Primijetit ćeš da se te pizdarije uvijek događaju za vrijeme mog poslijepodnevnog odmora - naglasio je. - Edip nije samo pojebao vlastitu mater, nego je i ubio oca. - Bob, trebalo bi ga staviti u krevet - uzdahnula je Annie. - Bob, nemaš ništa za grickanje? - zapitao sam. - Kako da da ne... Spusti se u dućan i uzmi što hoćeš. Annie nije skidala oka s mene. Prije silaska uputio sam joj pogled hladan poput nadgrobnoga kamena, užasavam se toga da me me netko shvati kao površnog frajera. Često sam znao primijetiti da čovjek u životu bolje prolazi ako izbjegava površnost. Nikada mi nije teško padala pomisao da imam dušu i da se moram za nju brinuti, to je zapravo jedina stvar koja me ikada ozbiljno zanimala. U dućanu je bilo pomalo mračno. Trebalo mi je nešto vremena da u toj magli pronađem nešto za grickanje. Prženi su bademi moja slabost. Kako su se nalazili u donjem dijelu police, čučnuo sam i počeo skupljati zalihu koju ću ponijeti gore. Mora da sam bio malčice rastresen jer je nisam čuo kad je dolazila, jednostavno sam osjetio lagani dašak zraka na obrazu. Čas nakon toga, pograbila me za potiljak i gurnula mi glavu sebi među noge. Ispustio sam bademe, brzo se oslobodio i ustao. Annie kao da je bila u nekakvu bunilu, drhtala je od glave do pete i promatrala me plamenim pogledom. Prije no što sam uspio išta reći, izvadila je sise iz haljine i prilijepila se uz mene. - Požuri! - kazala je!. Gospode Bože, požuri...!! Gurnula je jednu nogu između mojih i protrljala svoju stvarčicu o moju bedrenu kost. Odmaknuo sam se.Ona je dahtala kao da je upravo završila trku na tisuću metara. U polumraku su joj se prsa

činila još krupnijima, bila su bestidno bijela i bradavice su im bile uperene u mene. Podigao sam ruku. - Annie... - započeo sam. No, ona me ščepala za zapešće i pritisnula mi ruku na svoje sise ponovno se pokušavajući protrljati o mene. Odgurnuo sam je prema policama. - Žao mi je - rekao sam. Osjetio sam kako val bijesa poput torpeda dolazi iz njezine utrobe i širi svoj plamen po dućanu. - Ma što je tebi? Što se s vama događa? - prosiktala je. Zapitao sam se zašto mi odjednom govori 'vi'. To je bilo toliko neobično da sam joj zaboravio odgovoriti. - Što nije u redu sa mnom...?!! - nastavila je. - Loše izgledam, ne izazivam u tebi želju...? - Događa mi se da koji put ne popustim svojim željama - rekao sam. - To mi daje osjećaj da sam barem malo slobodan. Ugrizla se za usnicu polagano prelazeći rukom preko trbuha. Tiho je zajaukala poput djeteta. - Dosta mi je svega - kazala je. Dok sam se zabavljao time da s poda pokupim kutijice s bademima, ona je sprijeda zadigla haljinu, naslonivši se leđima na policu s konzervama. Malene su joj se bijele gaćice zanjihale pred mojom glavom poput vatrenog blijeska, nije mnogo trebalo pa da ispružim ruku, zamalo sam sâm sebe uvjerio da to prelazi moje snage. No, rekao sam sebi: pravi si peder ako to učiniš, ako zbog jednoga privida vlastitu dušu baciš na koljena. Još sam jednom pogledao prizor pred sobom prije no što sam se odlučio. Čovjek nije ništa. No, upravo ga ta svijest o vlastitoj ništavosti pretvara u nešto. Takve su mi misli pomagale da se oporavim, bile su dio moje kutije s priborom za prvu pomoć. Oprezno sam je uhvatio za nadlakticu. - Zaboravi to - rekao sam. - Bolje da se popnemo i u miru popijemo čašicu s ostalima. U redu...? Spustila je haljinu. Sagnula je glavu zakopčavajući gornju dugmad.

- Nisam od tebe tražila ne znam što - promrmljala je. - Htjela sam doznati da li još postojim... - Prestani razbijati glavu - rekao sam. Svima se događa da osjete tu potrebu za vikanjem, na koji god način to činili. Usudio sam se da je s dva prsta pogladim po obrazu. No, nepretni su pokreti poput žeravice. Dobacila mi je očajnički pogled: - Već me više od mjesec dana Bob nije ni taknuo - zacmoljila je. - Otkada sam se vratila iz bolnice, Bože dragi, to me izluđuje, misliš da nije normalno što ja to želim, misliš da je normalno da samo čekam dok se on ne odluči...?!! - Ne znam. Sigurno će se sve srediti... S uzdahom je prošla rukom kroz kosu. - Da, svakako će se srediti. Pretpostavljam da će se jedne večeri, baš kada budem spavala, naposljetku odlučiti. To će biti sigurno jedne večeri kada budem posebno umorna, skoro mrtva od umora. Pa će onda odostraga gurnuti onu svoju stvar u mene, unaprijed to znam, ne vodeći brigu o tome jesam li ja budna ili nisam... Isprva čovjek ima dojam da je u pitanju tek sitna pukotina, no ako se malo više nagne, primijetit će da stoji pred pravim bezdanom. Kadšto ni ljudska samoća nema dna. Zbog toga je valjda i izmišljena mogućnost da se čovjeku naježi koža, tako da ne bi morao cvokotati zubima. Stavio sam joj paket čipsa u naručje pa smo se popeli na kat. Nije bilo nikoga u kuhinji. Dok ne stignu i ostali, natočili smo dvije čaše. Ja sam svoju ispio kucnuvši se s ribicama. Na kraju su nas Annie i Bob zadržali na večeri. Oni su navaljivali, nas smo se dvoje pogledali, rekao sam Betty: ti odluči, ti si htjela ići u kineski restoran, a Betty je odgovorila : dobro, slažem se. - Klinci su u krevetu pa ćemo imati mira! - dodao je Bob. Zajedno s Bobom ponovno sam sišao u dućan da se opskrbimo. Učinilo mi se da je u slučaju rata ovo zbilja praktičnije i sigurnije nego glasoviri. Bilo je čak i preprženih kockica kruha s okusom

češnjaka kojima je rok trajanja istjecao za pet godina. Prava stvar za riblju juhu iz vrećice. - Ja ću platiti vino - rekao sam. Otkucao mi je račun na blagajni, pokupio sam sitniš i popeli smo se na kat. Djevojkama smo prepustili da se zabavljaju kuhanjem, to ih je trebalo poučiti o životu. Odnijeli smo im nekoliko maslina. Dok se jelo kuhalo, Bob me odvukao u sobu da mi pokaže svoju zbirku krimića. Zauzimali su cijelu površinu zida. Zastao je pred njima podbočivši se rukama: - Kad bi čitao čak i jedan dnevno, trebalo bi ti barem pet godina! - kazao je. - Čitaš samo to? - upitao sam. - Imam još i nešto znanstvene fantastike dolje u prizemlju... - Znaš - rekao sam - zbilja su nas prešli kao budale. Dobacili su nam nekoliko mrvica tako da i ne pokušamo taknuti kolač. Ne govorim samo o knjigama, snašli su se i put im je sada slobodan... - Molim...? Čuj, ako hoćeš, mogu ti ih nekoliko posuditi, ali mi pripazi na njih, posebno na one u mekom uvezu. Bacio sam pogled na raspremljeni krevet. U biti je bilo dosta izgleda da ću samo gubiti vrijeme pokušavajući da se izvučem. Nelagodu je zasigurno uzrokovala činjenica da ništa nije potpuno izgubljeno. - Nešto dobro miriše u kuhinji - rekao sam. - Da malo pogledamo što se dešava... - Može, ali priznaj da sam te prilično iznenadio! Nakon večere dali smo se uvući u mirnu partiju pokera, pred svakim je bila čaša vina, a isto je tako i svatko imao svoju pepeljaru. S mjesta na kojem sam sjedio mogao sam kroz prozor vidjeti mjesec. Nije to bilo ništa posebno, no bio sam zadovoljan što me mjesec pronašao, a ako se čovjek već upušta u takav cirkus, treba to odrješito učiniti, svi su veliki ljudi morali kroz to proći. Partija mi nije bila pretjerano napeta. Kada se nisam brinuo o mjesecu, promatrao sam ostale pa je tajna i dalje bila jednako duboka,

korijenje se međusobno isprepletalo, a izgledi da ikada podignem barem krajičak koprene blijedili dok je majušni oblačak gotovo potpuno prekrivao mjesec. Malo-pomalo kliznuo sam u ugodnu tupost, kao što mi se to obično događa. Više-manje me probudila novorođenčetova dernjava. Bob je s psovkom tresnuo karte o stol. Annie je ustala. Više gotovo nisam imao žetona ispred sebe, ništa nisam shvaćao. Zatim se i Archie probudio i stao plakati. Pod plakanjem mislim na pravo pravcato revanje. Annie i Bob su nam se pridružili u kuhinji, svaki noseći po jednog drečavog stvora u naručju. Dao sam sebi tri sekunde da punom brzinom izađem odatle. - Ostavit ćemo vas na miru - rekao sam. - Spavajte dobro. Spretno sam izveo Betty gurajući je ispred sebe pa smo kidnuli. Baš smo bili stigli podno stepenica kad sam začuo Boba: - Baš nam je drago što ste došli! - Hvala za sve, Bob. Svježi zrak mi je godio. Predložio sam Betty da prije povratka kući malo protegnemo noge. Uhvatila me pod ruku kimnuvši glavom. Po drveću je već bilo izbilo nešto sitnoga lišća koje je šuštalo na vjetru i mogao se osjetiti miris mladica što je preplavljivao, sve jači i jači miris. Šutke smo krenuli uz ulicu. Ima trenutaka kada šutnja dviju osoba može imati čistoću dijamanta, a ovo je bio takav slučaj. to je sve što mogu reći. Tada, dakako, ulica više nije ulica, svjetla su krhka kao u snu, pločnici su blistavi, zrak vas štipa za lice i osjećate kako u vama raste bezimena radost te vas čudi kako možete ostati tako mirni i pripaliti joj cigaretu okrenuvši se leđima vjetru, a da vam pri tome ruke ni najmanje ne zadrhte. Bila je to jedna od onih šetnji koje vam mogu ispuniti život, koje bilo koju od vaših ambicija svode ni na što. Električna šetnja, rekao bih, kadra da čovjeka navede na priznanje o tome kako voli život. Meni, međutim, nije trebalo da me itko na to navodi. Koračao sam

podignute glave, bio sam u velikoj formi. Čak sam primijetio zvijezdu padalicu, ali nisam bio u stanju nešto zaželjeti, odnosno jesam, zaboga, jesam - Gospodine, učini da raj postoji i da nalikuje na ovo sada. Ugodno je bilo biti u formi i osjećati se tako prpošno raspoloženim, podsjećalo me to na doba kada mi je bilo šesnaest godina i kada sam radosno nogom nabacivao prazne konzerve dok sam išao na sudar. Sa šesnaest godina još nikada nisam bio pomislio na smrt. Bio sam mlad i šašav. Na uglu smo jedne ulice zastali pred kantom za smeće u kojoj se nalazio jedan gumijevac. Premda su ga bacili, još je uvijek bio veoma lijep i pun lišća, a jedina mu je mana bila što je bio žedan pa sam se osjetio ponesen naklonošću prema tom gumijevcu. Podsjećao me na kokosovu palmu koja jadno umire na arhipelagu prepunom smeća. - Je li tebi jasno zašto ljudi rade ovakve stvari? - zapitao sam. - Hej, vidi, baš mu izbija jedan list! - ... i zašto mi se srce kida zbog ovog gumijevca... - Mogli bismo ga staviti u prizemlje zajedno s glasovirima. Izvadio sam nesretnika i stavio ga pod mišku. Vratili smo se kući. Listovi su mu zveckali poput talismana. Svjetlucali poput tinjca. Plesali poput božićne večeri. Bio je to zahvalan gumijevac i ja sam mu upravo pružio još jednu priliku. Kada sam se srušio na krevet, s osmijehom sam se zagledao u strop. - Kakav prekrasan dan! - rekao sam. - Da. - Kako se tebi to čini? Prvi dan što smo otvorili dućan, a već smo prodali jedan glasovir. Nije li to dobar znak...? - Ne pretjeruj... - Ne pretjerujem... - Kažeš to kao da se bogzna što desilo... Osjetio sam da kolnik postaje klizav. Skrenuo sam na prilaz prema garaži: - Tebi se ne čini da je dobro što smo prodali taj glasovir...?

Tiho je uzdahnula povlačeći rukave na svojem puloveru: - Da, dobro je. 18. - Da, Eddie, znam da ne govorim dovoljno glasno, ali je ona tu negdje, baš se tušira... - Onda dobro, što trebam učiniti...? Da ti ga pošaljem...? Malo sam odmaknuo slušalicu da provjerim čuje li se još uvijek pljuskanje vode iz kupaonice. - Ne - prošaptao sam - neću ni čuti o tome. Ako ti to nije teško, Eddie, označio sam imena u telefonskom imeniku, samo ga pošalji na sljedeću adresu... - Kvragu, baš nemaš sreće... - Možda su odlučili pričekati dok ne navršim pedesetu. - Kako vam ide s glasovirima...? - Dosta dobro, jučer smo ujutro prodali treći po redu. Pozdravili smo se pa sam spustio slušalicu. Ipak je bilo nevjerojatno da mi još jednom odbiju knjigu, i to na dan kao što je ovaj. S mukom sam odagnao pomisao na tu mračnu podudarnost, morao sam protresti glavom. Srećom je stizalo proljeće i nebo je bilo bez oblačka. Srećom Betty nije ništa o tome znala. Pošao sam pogledati što radi, bilo je već dvadeset do deset. Razmazivala je neku bijelu kremu po stražnjici. Znao sam o čemu se radi, bilo je to nešto čemu su trebali sati da se upije, a sve je uvijek završavalo tako da sam morao oprati ruke kada bih je dodirnuo. No, nikada nisam upoznao curu koja je znala što znači žurba, čak i ne znam da li tako što postoji. - Slušaj - rekao sam - ti kako hoćeš, ali ja za minutu odlazim. Ubrzala je pokrete. - U redu. Zašto mi ne kažeš o čemu se radi...? Što te sad najednom uhvatilo...? Radije bih dao da mi prebiju obje noge nego da joj dopustim da i riječ izvuče iz mene. Ponovio sam istu priču kao i ranije.

- Slušaj - uzdahnuo sam - nas dvoje živimo zajedno, je li tako, i sve pokušavamo zajedno dijeliti. Onda bi ti trebalo biti dovoljno kad ti kažem da ti imam nešto pokazati i morala bi se spremiti nadzvučnom brzinom. - Dobro, dobro, požurit ću... - Hajde, čekam te u kolima. Dohvatio sam vjetrovku i sišao, Vjetrić, krasno modro nebo, mnogo sunca - plan mi se upravo savršeno odvijao, s točnošću atomskoga sata. Bio sam predvidio da će ona nužno malo odugovlačiti, ali sam i to bio uzeo u obzir, sve je bilo proračunato do u dlaku točno. Frajer mi se kleo da će se ona stvarčica neće otopiti barem dva sata nakon što je izvadim iz hladnjaka. Bacio sam pogled na sat. Pred nama je bilo još tri četvrt sata vožnje. Šakom sam pritisnuo trubu. Točno se u deset sati pojavila na pločniku pa smo krenuli. Majstorski sam vodio igru. Dan ranije bio sam otišao oprati auto i malo prošao usisavačem po sjedalima, ispraznio pepeljare. Htio sam se pobrinuti za svaki djelić ovoga dana, ništa nisam htio prepustiti slučaju. Da sam htio da u tom trenutku padne noć ili sebi priuštiti nebo ukrašeno prugama, to mi ne bi predstavljalo ni najmanji problem, sve mi je polazilo za rukom. Stavio sam naočale da pred njom sakrijem kako mi oči blistaju pa smo izašli iz grada. Okolno je područje bilo bezvodno i pomalo je podsjećalo na pustinju, ali se meni to sviđalo, zemlja je bila krasne boje, sve me to pomalo podsjećalo na mjesto na kojem smo se upoznali, na epizodu s bungalovom. Činilo mi se da je otada prošlo tisuću godina. Osjećao sam da ona ne može mirno sjediti. Ha-ha, jadnica. Zapalila je cigaretu, napola se smiješeći, a napola uzrujano. - Zaboga, kako je to daleko... Pa o čemu se radi...? - Strpi se još malo - rekao sam. - Samo sve prepusti meni... Trebalo joj je vremena, ali je na kraju dopustila da je monotonija krajolika uljulja u san, zabacivši glavu na naslon i okrenuvši je u

stranu. Stišao sam glazbu, na cesti nije bilo nikoga, vozio sam 90 ili 100 na sat. Na kraju smo krenuli cestom uz brežuljak obrastao drvećem koje je u tom kraju inače bilo rijetko pa se čovjek mogao zapitati otkuda baš ovdje sva ta stabla. No, nisam htio sebi trti glavu zbog toga, vidio sam samo da je to veličanstveno mjesto, ništa mi nije značilo što se doima kao da je niklo ni iz čega. Cesta je vijugala. Skrenuo sam nadesno na zemljani put. Betty se uspravila na sjedalu razrogačivši oči. - Ma što to spremaš...? - promrljala je. Šutke sam se nasmiješio. Posljednjih je sto metara auto malo poskakivao, a onda sam se zaustavio pod jednim drvetom. Svjetlo je bilo savršeno. Pričekao sam da opet zavlada tišina. - Dobro, a sada izađi - rekao sam. - Namjeravaš li me ovdje zadaviti i silovati? - I to bi se moglo dogoditi. Otvorila je vrata. - Ako je tebi svejedno, voljela bih da me najprije siluješ. - Morat ću o tome razmisliti. Stajali smo na početku krčevine što se lagano uspinjala, a tlo se naprosto prelijevalo u raznim bojama, od blijedo žute do tamno crvene, to je stvaralo predivan dojam, posljednji sam put ovdje sjedio neko vrijeme da ga se nagledam. Pokraj mene Betty je zviznula. - Hej... kako je ovdje lijepo...! Likovao sam. Naslonio sam se na mercedesov blatobran češkajući se po nosu. - Dođi malo ovamo - rekao sam. Obgrlio sam je rukom oko vrata: - Vidiš ono staro drvo, sasvim gore, s lijeve strane, s jednom slomljenom granom? - Da, vidim.

- A tamo, vidiš onu veliku stijenu s desne strane koja nalikuje na zgrčena čovjeka? Osjetio sam da se malčice uzbudila, kao da joj se u glavi upalio neki fitiljčić. - Da, jasno da ga vidim! Svakako! - A kolibica u sredini, jesi li i nju vidjela? Zar nije zgodna...? Poskakivala je poput šake kokica, odasvuda sam je bio okružio vatrom. Zabila mi je nokte u nadlakticu i zamahala glavom. - Ne razumijem što hoćeš sa svim tim... - Obožavam ovo mjesto. A kako se tebi čini...? Prošla je rukom kroz kosu i narukvice su joj zazveckale kao slap sitnih kovanica. Gledao sam kako joj je kosa opet prekrila ovratnik od žućkastoga janjećeg krzna. Osmjehnula se. - Da... Ovdje se čini da je svaka stvar na svome mjestu i da ništa ne manjka. Ne znam jesmo li zato došli ovamo, ali se slažem, mjesto je prekrasno. Bacio sam pogled na sat. Trenutak je stigao. - Dobro, onda je od sada ovo mjesto tvoje - rekao sam. Nije ništa odgovorila. Izvukao sam dokumente iz džepa i pružio joj ih. - Sve u svemu, tvoje se zemljište prostire od onoga starog drveta do stijene koja nalikuje na čovjeka koji leži na zemlji i spušta se sve do ovamo. Vrata kolibe možeš zaključati. Kada joj se u glavi stve povezalo, ispustila je nekakav radostan jauk, ako smijem tako reći. Htjela mi se baciti u naručaj, ali sam je jednim prstom zadržao. - Još samo minutu - rekao sam. Otišao sam do prtljačnika i otvorio ga. Ako mi onaj frajer nije lagao, bilo je pravo vrijeem. Izvadio sam vacherin s jagodama iz kutije i pritisnuo ga prstom.5 Čudesno, gad je bio baš kako treba. Odnio sam ga je do Betty, bila je posve crvena. - Sretan rođendan! - kazao sam. - Moramo ga odmah pojesti. U čast tvojih trideset godina.

Nisam očekivao da će zateturati. Spustio sam vacherin na poklopac motora i uhvatio je za mišicu. - A sada dođi pogledati čega sve ima u prtljažniku - rekao sam. Još jučer sam sve to bio pripremio, dobro sam se opskrbio u supermarketu, čak sam uspio zamijeniti nekoliko etiketa na nekim luksuznim proizvodima. - Ovo bi nam moralo biti dovoljno za tri dana - rekao sam. - Jasno, ako me hoćeš pozvati u svoju kuću. Naslonila se na auto i privukla me k sebi. to je potrajalo barem pet minuta, ali bi trajalo i dulje da se ja nisam odmaknuo od nje, da nisam ostao priseban: - Nećrmo valjda dopustiti da nam se otopi vacherin s jagodama... To bi bilo bedasto... U dva smo navrata morali prijeći cijeli put do kolibe da bismo sve prenijeli. Zemljište je zbilja bilo strmo, a sunce je već bilo dobrano zagrijalo. Betty je jurila na sve strane, podizala sa zemlje neki čudan kamičak ili bi zastala natkrivši rukom oči da pogleda prema obzorju. Dovraga, ne mogu vjerovati, ponavljala je. Što se mene tiče, znam da je udarac bio žestok. Pogodio sam pravo u cilj. Čak joj se i kućica sviđala, a to je bila tek bijedna kolibica, no ona je prelazila prstima po prozorskim okvirima grickajući se za usnicu i motala se uokolo, morao sam čak paziti i na to da mi pepeo slučajno ne padne na pod. Uskoro ćemo se, pomislio sam, početi igrati poziva u goste u kućici za lutke. Upravo smo tako i učinili, ništa nismo propustili, samo što sam ja u papirnate čaše točio pjenušac. - Kad samo pomislim - promrmljala je. - Kad samo pomislim da sam trideset godina morala čekati da mi netko pokloni ovako nešto...! Namignuo sam joj. Bio sam zadovoljan sam sa sobom. Frajer mi je povoljno prodao ovaj komadić pustoši, a ja sam za smiješnu svotu kupio djelić raja, cijelu sam stvar bio pokrenuo prije tjedan dana, tada sam počeo sve to smišljati. Bob mi je prvi spomenuo tu priliku,

jednog smo jutra autom skoknuli ovamo i odlučio sam se, rekao sam mu: vidiš, Bob, počeo sam s jednom zelenom sadnicom, ali primjećujem da je to za nju premalo, morao bih joj kupiti cijelu jednu stranu planine ili morski rukavac, čuj, jesi li možda čuo za nešto slično...? Stavio sam pjenušac u posudi za led da se ohladi pa smo malo pošli u obilazak. Kada smo se vratili, bio je savršen. Dok je ona prostirala vreće za spavanje, ja sam se vratio do kola da uzmem radio i hrpu časopisa koje sam bio strpao ispod sjedišta. Kad ga se civilizacija jednom dočepa, čovjek ne može baš potpuno pobjeći od nje. Napunio sam džepove kutijama cigareta i popeo se do kolibe. Usput sam sisao neku travku. Neko smo se vrijeme useljavali u kućicu dobro se zabavljajući, a onda smo popili aperitiv pred kućicom, na nekakvu kamenu. Bio je još posve topao. Napola sam sklopio oči pred suncem na zalasku i presjekao čisti zrak burbonom poprativši to dobranom zalihom crnih maslina koje su mi stajale na dohvat ruke. Takve sam najviše volio, s košticom koja se lako odvaja od mesa i obavijene nekom mirnoćom. Ispružio sam se oslonivši se na lakat i tom sam trenutku primijetio da po tlu ima nečega sitnog i svjetlucavog. Na svjetlosti sunca koje je već bilo gotovo nestalo zemljište je stalo blistati poput kneževskog ruha. Gospode Bože, nemoguće, to je ludo, pomislio sam zijevajući. Betty je bila zauzela nešto klasičniji položaj, nešto kao lotos, potpuno ispravivši leđa i svrnuvši pogled u svoju nutrinu. Puknut će joj traperice, pomislio sam, nisam se više sjećao jesam li joj ponio još jedne. Promatrali smo ptičicu kako prelijeće preko neba, a ja sam se utapao u burbonu. No, tko bi mi smio predbaciti što sam se malo naroljao na dan kad je ona navršila trideset godina...? - Zgodno je što čovjek može kupiti nešto ovakvo - kazala je ona. - Izgleda naprosto nemoguće. - Papiri su u redu. Ne brini zbog toga.

- Ne, mislim na to da možeš kupiti cijelo jedno mjesto, zajedno sa zemljom, mirisom, tihim zvukovima, svjetlošću, sa svime što mu pripada! Mirno sam dohvatio dimljeni pileći batak. - Da, ali to ti je tako - rekao sam. - Sve što je ovdje, pripada tebi. - Hoćš time reći da mi pripada i ovaj sunčev zalazak što je zastao među drvećem...? - Bez ikakve sumnje. - Hoćeš reći da su moji i ova tišina i ovaj dašak vjetra što se spušta s brežuljka...? - Da, po sistemu 'ključ u ruke' - rekao sam. - Mora da onaj tko ti je ovo prodao nije pri zdravoj pameti! Nisam ništa odgovorio. Povukao sam majonezom crtu po pilećem batku. Isto tako ima ljudi koji misle da samo netko tko nije pri zdravoj pameti može nešto ovakvo kupiti. Zagrizao sam u sredinu batka i svijet mi se učinio tragično presječenim na dvoje. Na kraju je večere ona odlučila da treba naložiti vatru. Htio sam joj pomoći, ali sam shvatio da se nisam kadar ni maknuti. Zamolio sam je da mi oprosti, rekao sam joj kako je bolje da se ne upuštam u nerazborite pothvate - ako se spotaknem u mraku, završit ću dolje dolje u dolini. Ustala je sa smiješkom. - Znaš, nisu frajeri jedini koji umiju naložiti vatru... -Ne, ali je uglavnom jedini umiju ugasiti... Gotovo je bila pala noć, jedva sam bilo što vidio. Ispružio sam se svom dužinom, naslonivši obraz na kamen. Čuo sam u pomrčini krckanje grančica, to me umirivalo. Čuo sam i komarce. Kada je zapalila vatru, ne znam zašto, ali to mi je povratilo snagu. Uspio sam ustati. Usta su mi bila suha. - Kamo ćeš? - zapitala me. - Po nešto u auto - rekao sam. Svjetlost vatre još mi je bila u očima. Nisam ništa vidio, ali sam se sjećao da je tlo prilično strmo. Sjetio sam se načina na koji korača ratnik i otputio se u mrak visoko dižući noge. Jedanput ili dvaput

sam zamalo pao, ali mi je u cjelini išlo dobro.Zastao sam na pola puta da bih uživao u radosti što sam se naroljao, ali sam još uvijek na nogama. Osjećao sam kako mi znoj teče niz leđa. Kada sam maločas bio odlučio da ustanem, sâm sam sebi rekao da sam lud, jedan se dio u meni pokušao prilijepiti uz tlo, ali sam ga se otarasio. Sada sam shvaćao koliko je bilo dobro to što sam učinio, koliko sam bio u pravu što sam se htio osoviti na noge. Čovjek nikad ne može požaliti što je pokušao sam sebe nadmašiti, to ga može samo osokoliti. Tiho sam šmrcnuo pa nastavio put, ruku ispruženih pred sebe i lagana srca. Po mom mišljenju, tresnuo sam zbog nekoga okruglog kamička, iskreno u to vjerujem, jer zašto bi mi inače noga odletjela naprijed poput strelice, zašto bi mi se sama od sebe nametnula slika rasporene vreće s klikerima? Doživio sam trenutak grozovite jasnoće svijesti prije no što ću dotaknuti tlo, zatim mi se cijelo tijelo zažarilo te sam stao kliziti niz brežuljak u nekom izuzetnom stanju, na rubu kome. Putovanje se završilo kod samog auta. Glava mi je udarila o jednu gumu. Ništa me nije boljelo, ali sam na trenutak ostao ležati na leđima pokušavajući razumjeti što mi se to dogodilo. U šezdesetoj godini takav pad ne bi samo tako prošao, s trideset i pet bila je to šala. Usprkos noći, vidio sam kako mi iznad glave blista ručica za otvaranje vrata. Uhvatio sam se za nju i ustao. Morao sam se strahovito napregnuti da se sjetim po što sam došao, kao da mi se na glavu bila izlila kanta s ljepilom. To je imalo nekakve veze s komarcima, ah, da, bio sam došao po sredstvo kojim ću pobiti te beštije, znao sam da sam bio ama baš sve predvidio. Uzeo sam sprej iz pretinca za rukavice. Pretvarao sam se da se nisam vidio u retrovizoru, samo sam rukom prošao kroz kosu. Na trenutak sam ostao sjediti na automobilskom sjedalu, ispruživši obje noge van iz auta i promatrajući vatru koja je sjala ondje gore i kolibicu koja je iza nje podrhtavala kao na krovu svijeta. Pokušao sam da ne mislim na ono što me čeka.

Barem se nisam mogao izgubiti. Morao sam samo ići prema svjetlosti, jedino što se meni činilo da stojim podno Himalaje. Sutradan smo se probudili oko podneva.Ustao sam da skuham kavu i dok se voda grijala, potražio sam aspirine u Bettynoj torbici. Naišao sam na neke bočice s lijekovima. - Čemu služe ove bočice? - zapitao sam. Podigla je glavu, a zatim je ponovno spustila. - Oh, ništa važno... uzmam ih kad ne mogu zaspati. - Kako to misliš, ne možeš zaspati...? - Ništa važno, kažem ti... Ne uzimam ih često. Osjećao sam se neraspoloženo zbog tih bočica, ali nisam htio o tome govoriti. Ona više nije bila mala curica i sve što bih joj mogao reći, znala je i sama. Opet sam ih, jednu po jednu, ubacio u torbicu i popio dva aspirina. Podražio sam na radiju malo glazbe, ne naprežući se odviše. Jedna mi je ruka bila sva izgrebena, a imao sam i čvorugu na tjemenu, pa mi je bilo bolje da mirujem. U toku je poslijepodneva Betty odlučila da se malo razgiba, pa se dala na to da očisti tlo pred kućom. Mislim da je namjeravala zasaditi neke stvarčice kada sljedeći put opet dođemo ovamo i plijevila je korov uz pomoć komada starog željeza što smo ga bili usput pokupili. Podizala je tone prašine. Videći to, smjestio sam se malo po strani i čituckao. Bilo je ugodno vrijeme, morao sam se boriti sam sa sobom da ne zaspim na kamenu na koji sam se bio naslonio, no danas su od svakih deset knjiga njih devet čisto sranje. Na sekundu sam se zastidio što sjedim ovdje i ništa ne radim dok svi ti frajeri i dalje pišu ovakve blezgarije. To me malo potreslo, iznenadilo me. Pošao sam po pivo. U prolazu sam obrisao Bettyno čelo. - Kako ti ide, ptičice...? - zapitao sam. - Hej, i meni jednu! Izvadio sam dva piva i zapazio da se zalihe opasno smanjuju. No, nisam to shvatio kao nešto strašno, već dugo sam znao da savršenstvu nema mjesta na ovome svijetu, pa se možemo samo

potruditi da izdržimo i smanjimo potrošnju. Čovjek to shvaća kad se pogleda u ogledalo. Rekao sam joj 'u zdravlje' i podigli smo boce. Prašina se bila slegla. Bilo smo zajedno već gotovo godinu dana pa sam na neki način vidio da sam uspio u pravom trenutku iskoristiti priliku. Ne bih volio da sam do trideset i pete dospio praznih ruku, da se moram pitati što uopće na ovom svijetu ima smisla. To mi se ne bi svidjelo, nego bi me sigurno deprimiralo. Cijele bih se noći vukao po ulicama. - Baš mi je palo na pamet kako se može riješiti pitanje odvoza smeća - rekao sam. Bacio sam praznu bocu niz kosinu pa smo je oboje pratili pogledom. Zaustavila se gotovo kraj auta. - Što misliš o tome? - zapitao sam. - Nije loše... Samo što će nakon nekog vremena možda postati malo tijesno. - Uzet ću to u obzir, zlato. Da se pokažem korisnim oprao sam suđe koje je ostalo od ručka, držeći plastičnu posudu među koljenima, a onda smo se, prije no što je sunce zašlo, popeli na vrh brežuljka da malo protegnemo noge. Gore je puhao nekakav vjetrić. - Noćas sam sanjala da su ti objavili knjigu - kazala je ona. - Nemoj opet počinjati. Bez riječi me uhvatila pod ruku pa smo nekoliko dugih minuta ostali ondje stajati, šutke pretražujući pogledom okolinu, neki se auto tamo dolje udaljavao cestom, svjetla su mu bila upaljena i ja sam ga promatrao. Nakon nekog su vremena automobilska svjetla najednom nestala. Pričekao sam još dvije-tri sekunde prije nego sam uspio otvoriti usta. - Da odemo nešto pojesti? - predložio sam. Na povratku smo naletjeli na jazavca koji je kopao po našim vrećama za smeće. Nikada nisam vidio tako velikog jazavca. Mora

da smo bili nekih tridesetak metara udaljeni od njega. Izvukao sam nož. - Ostani ovdje - rekao sam. - Budi oprezan. Podigao sam oštricu iznad glave i stao se spuštati ni kosinu ispustivši dugačak povik. Pokušavao sam se sjetiti koji način treba primijeniti kada čovjek nožem hoće ubiti medvjeda, no mnogo prije no što sam stigao dolje, jazavac je kidnuo u noć. U suprotnom bih se bio baš neugodno iznenadio, a u najgorem bih se slučaju zaustavio da na njega bacim kamen i vidim što će na to. Ta mi je epizoda pobudila tek, bio sam gladan kao vuk. Skuhao sam tijesto s vrhnjem. Zatim sam shvatio koliko me taj dan iscrpio. Nije bilo za to nekog točno određenog razloga. No, nema ništa čudno u tome što se netko bez razloga osjeća iscrpljenim kada pomislite na sve one ljude koji skaču kroz prozor i na sve one koji su to već na ovaj ili onaj način učinili. To je čak posve prirodno. Nisam se zbog toga zabrinuo. Nakon večere sam popušio cigaretu i zaspao dok je Betty tek počinjala provlačiti četku kroz kosu. Zbilja mi se činilo da padam unazad. Usred noći ponovno sam otvorio oči. Jazavac je bio ispod prozora. Pogledali smo se. Oči su mu bile poput crnih bisera, pa sam ja sklopio svoje. Kada smo se probudili, nebo je bilo oblačno, a tokom se poslijepodneva naoblaka još i pojačala. Vidjeli smo kako se debeli oblaci približavaju jedan za drugim i prekrivaju sve četiri strane neba. Oboje smo iskrivili lice, bio nam je to posljednji dan ovdje. Zemljište kao da se sa svih strana smanjilo i više se ništa nije čulo, kao da su ptice i sve one sitne životinjice koje su trčkarale po travi, nekamo nestale. Vjetar je ojačao. U daljini se začula grmljavina. Čim su pale prve kapi, sklonili smo se u kućicu. Betty je skuhala čaj. Gledao sam kako se zemlja vani puši i nebo koje je postajalo sve crnje. Bila je to jaka oluja čije središte mora da se nalazilo na manje

od kilometra udaljeno od nas. Na nebu su se vidjele prve dugačke munje i Betty se malko uplašila. - Hoćeš li se igrati slaganja riječi...? - predložio sam. - Ne, ne da mi se. Svaki put kad bi prasnuo udarac groma, na mjestu bi se ukočila i uvukla glavu među ramena. Mlazovi su vode padali po krovu. Morali smo glasnije govoriti. - U krajnjem slučaju, i nije tako strašno što pada kiša kad smo u zaklonu i čaj je još vruć - izjavio sam. - Gospode Bože! Ti ovo zoveš kišom! To je pravi potop...! Zapravo nije ni znala koliko je u pravu. Oluja se bila opasno približila. U tom sam času shvatio da upravo nas progoni. I išla je ravno prema nama. Sjeli smo u jedan kut na vreće za spavanje. Činilo mi se kao da neki stvor kućicu pokušava iščupati iz temelja i udara po njoj. Od vremena bismo do vremena kroz prozor vidjeli blijesak njegova oka. Betty je bila privukla koljena ispod brade i začepila uši. Baš krasno. Upravo sam je milovao po leđima kada mi je velika kaplja pala na ruku. Podigao sam oči i vidio da strop počinje propuštati poput spužve. Kad sam bolje pogledao, vidio sam da su i zidovi vlažni i da se ispod prozora stvaraju potočići, a blatna se kaljuža pokušavala uvući ispod vrata. Sada se kućica nalazila u samom središtu pakla, munje su je okružile, a grmljavina se razgoropadila. Nagonski sam spustio glavu, imao sam predosjećaj da je svaka kretnja uzaludna. Nije to bio baš pravi trenutak za razmišljanje o tome kako je čovjek ravan Bogu. Žalio sam zbog svega što sam do tada bio pomislio o tome. Kad joj je kapljica kiše pala na glavu, Betty je skočila. Bacila je užasnut pogled prema stropu kao da je netom ugledala vraga. Povukla je vreću za spavanje preko koljena. - Oh, ne - zacmizdrila je: - Oh, ne... molim te...! Oluja se bila premjestila nekoliko stotinjaka metara dalje, ali je pljuštalo još jače. Buka je bila paklenska. Ona je počela plakati.

Što se tiče krova, nije bilo više nikakve nade. Na brzinu sam procijenio da propušta na šezdesetak mjesta i jasno sam vidio kamo sve to vodi, pod je počeo blistati poput jezera. Pogledao sam Betty i ustao. Znao sam da će svaki pokušaj da je umirim biti čisti gubitak vremena, jedino što se moglo napraviti bilo je da je na brzinu izvedem odavde, pa smočila se ona pri tome ili ne. Strpao sam u jednu vreću najvažnije stvari, zakopčao vjetrovku do grla i pošao da se pobrinem za nju. Bez oklijevanja sam je podigao, čvrsto je povukavši na noge, uhvatio je ispod brade i podigao joj glavu. - Sigurno ćemo se malo smočiti - rekao sam - ali nas to neće ubiti. Uputio sam joj pogled koji bi i u betonu mogao načiniti pukotinu. - Je li tako...? - dodao sam. Prebacio sam joj vreću za spavanje preko glave i gurnuo je prema vratima. U posljednjem sam trenutku primijetio da sam gotovo zaboravio tranzistor. Gurnuo sam ga u plastičnu vrećicu iz supermarketa i probušio na njoj rupu da bih ga mogao uhvatiti za ručku. Betty se nije ni pomaknula. Otvorio sam vrata. Auto se kroz kišnu zavjesu jedva primjećivao podno brežuljka. Činilo se gotovo nemogućim bilo što izvesti, udarci su se groma sustizali poput valova, a nebo se više nije vidjelo. Buka je bila zaglušna. Nagnuo sam se prema njoj: - JURI DO AUTA!! - povikao sam. Nisam baš očekivao da će poletjeti kao raketa. Podigao sam je i iznio iz kolibe. Samo što sam se okrenuo da zaključam, a ona je već bila prevalila dobru četvrtinu puta. Činilo mi se da stojim pod tušem na kojem su obje slavine do kraja otvorene. Gurnuo sam ključeve u džep i duboko udahnuo prije nego što sam potrčao. Htio sam izbjeći opasnost da cijeli put još jednom prijeđem na leđima, a tlo je bilo doista klizavo i prekriveno s dva centimetra vode. Kako na meni više nijedna vlas nije bila suha, baš kao ni bilo koji drugi dio mojega tijela, dobro sam pazio da ne pobrkam brzinu i

žurbu, bacio sam se u kupku pazeći kamo gazim. Unatoč tome što su mi svi pakleni psi režali za petama. Betty je bila u priličnoj prednosti. Vidio sam njezinu srebrnu vreću za spavanje kako se poput aluminijskog listića miče amo-tamo krećući se prema automobilu. Za sekundu će biti na sigurnom, pomislio sam. Upravo sam se u tom trenutku okliznuo. No, zabacio sam lijevu ruku prema natrag i uhvatio se za nešto sa strane. Bio sam se gotovo izvukao iz nevolje. Zatim sam desnu ruku izbacio u stranu i tako uspio izbjeći pad, samo što je tranzistor opisao luk i razbio se na nekom kamenu. Po sredini je tranzistora nastala velika rupa i iz nje je izvirivalo nekoliko žičica u boji. Zavikao sam, izderao se, ali mi je grmljavina potpuno prigušila glas. Odbacio sam ga od sebe što sam dalje mogao kriveći lice od nemoćnoga bijesa. Svega mi je bilo dosta. Čak se više nisam ni žurio da prijeđem ostatak puta. Više mi ni do čega nije bilo stalo. Sjeo sam za upravljač. Uključio sam brisače. Betty je šmrcala, ali je izgledalo da se bolje osjeća, brisala je glavu ručnikom. - Nisam vidio mnogo ovakvih oluja - rekao sam. Bila je to istina, a ova me posebno skupo stajala. No, nisam gubio iz vida da smo se izvukli bez pretjerane štete i znao sam o čemu govorim. Umjesto da mi odgovori, ona je ukočeno gledala kroz prozor. Nagnuo sam se da pogledam kako je vani. Koliba se na vrhu nejasno nazirala, a blato je u potocima teklo niz nagib. Nema više prelijevanja boja ni zemlje koja svjetluca poput dijamantne prašine, sve je gotovo. Ovo ovdje je prije podsjećalo na kanalizacijski otvor s dugačkim tragovima govna. Nisam ništa rekao, krenuo sam. U grad smo stigli kada je padala noć. Kiša se smirivala. Kad smo stali zbog crvenog svjetla, Betty je kihnula. - Zašto nikad nemamo sreće...? - zapitala je. - Zato što smo pravi jad i bijeda - nacerio sam se.

19. Nekoliko dana kasnije odlučio sam cijelo jutro posvetiti tome da krov prekrijem smolastim papirom. Radio sam mirno, šutke, a onda polako istim putem pošao natrag noseći radio koji sam bio namjestio na neku lokalnu stanicu. Pomalo se čulo krčanje. Kada sam se vratio kući, Betty je premještala pokućstvo. - Znaš što je novo? - kazala je. - Archie je u bolnici. Bacio sam vjetrovku na stolicu. - Kvragu. Što se dogodilo? Pomogao sam joj da pomakne trosjed. - Prevrnuo je lonac s vrućim mlijekom ravno sebi u krilo...! Prenijeli smo stol na drugu stranu. - Bob je nazvao odmah poslije tvog odlaska, telefonirao je iz bolnice. Moli da poslijepodne mi otvorimo njegov dućan. Odnijeli smo sag u drugi kut. - On se baš ne da zbuniti - kazao sam. - Ne, nije u tome stvar. Boji se da se domaćice ne počnu okupljati na pločniku i da se to ne pretvori u opći metež. Izmakla se malo da baci pogled na cjelinu. - Kako ti se ovo čini, je li dobro...? - Da - rekao sam. - Malo će promjene dobro doći, a? Psolijepodne smo se malčice ševili, nakon čega je mene obuzela nekakva malaksalost pa sam ostao u krevetu uz knjigu i cigaretu, dok je Betty prala prozore. U prodaji je glasovira dobro to što nikada ništa ne gori. Između dvije prodaje imate dovoljno vremena da pročitate Uliksa, a pri tome čak i ne morate savijati uha na stranicama da biste ih označili. To nam je svejedno dostajalo za život, račune smo plaćali na vrijeme i mogli smo napuniti auto benzinom kad god smo htjeli. Eddie od nas nije tražio novaca, samo je htio da dućan i dalje radi i da mi obnavljamo zalihe svaki put kad bismo udomili jedan od glasovira. A tako smo i radili. Ja sam se

brinuo i oko isporuke, a taj je novac išao u moj džep, nije mi se dalo puno gnjaviti oko vođenja knjigovodstva. Najbolje je u svemu bilo to što smo čak uspjeli i ostaviti na stranu nešto love, dovoljno da se s time može izdržati gotovo mjesec dana. U tom sam se pogledu osjećao posve mirnim. Kako izgleda naći se bez posla s taman toliko novaca u džepovima da za njih mogu dva puta nešto pojesti, to sam, na žalost, bio iskusio. Imati novaca za mjesec dana unaprijed za mene je bilo isto kao da sam sebi priuštio atomsko sklonište. Teško sam se mogao nadati nečemu većem od toga. Još nisam bio počeo razmišljati o mirovini. Prema tome, nisam se puno uzrujavao. Gledao sam kako Betty pored prozora uređuje nokte i premazuje ih slojem zasljepljujuće crvenog laka, a sjena joj puže po zidu. Bilo je veličanstveno. Protegnuo sam se na krevetu. - Treba li tome dugo da se osuši? - upitao sam. - Ne, ne treba, ali bih ja na tvom mjestu malo pogledala na sat... Imao sam tek toliko vremena da uskočim u hlače i na brzinu je poljubim u vrat. - Siguran si da ćeš moći sam? - zapitala me. - Jesam - rekao sam. Na pločniku je već stajalo četiri-pet žena. Pokušavale su se naviriti u dućan da vide što se unutra događa i govorile su na sav glas. Pokupio sam ključeve u vrtu i punom se brzinom uspeo u stan. Primijetio sam lokvicu mlijeka na popločanom podu u kuhinji i u njoj plišanog medvjedića. Podigao sam ga i stavio na stol. Mlijeko je sada bilo hladno. Dolje je, izgleda, postajalo vruće. Sišao sam i upalio svjetla. One su odmahivale glavom, najružnija je ispružila ruku prema meni da mi pokaže sat. Otvorio sam vrata. - Samo polako - rekao sam. Morao sam se stisnuti u kut da bih ih propustio. Kada je u posljednja ušla u dućan, smjestio sam se za blagajnom i pomislio na

Archija i medvjedića koji se polako cijedi na kuhinjskom stolu i krvari. - Dajte mi komad paštete svinjske paštete! - Odmah - rekao sam. - A gdje je gazda...? - Vratit će se. - HEJ, NEĆETE VALJDA RUKAMA DIRATI TU PAŠTETU...?!!! - Zaboga! - rekao sam. - Oprostite. - Dobro, dajte mi umjesto toga radije dvije šnite šunke. Okrugle, neću četvrtastu. Ostatak sam dana proveo u rezanju svega i svačega na kriške i u trčanju s jednoga kraja dućana na drugi kao da imam deset ruku i deset nogu i grizući usne. Na stanovit sam način razumio Boba. Shvaćao sam da se ni ja, da sam morao raditi ovakav posao, ne bih uvečer bio kadar približiti nijednoj ženi, nego bih se okrenuo televizijskom programu. Pretjerivao sam, ali život kadšto pruža odvratan prizor i na što god da spustite pogled, sve je sama mahnitost i ludilo. Bilo je to dražesno, bilo je to upravo ono što treba proživjeti u očekivanju smrti, starosti i bolesti, a značilo je odlučno koračati prema oluji, svaki put napraviti još jedan korak u noć. Zatvorio sam dućan nakon posljednjeg kilograma rajčice i raspoloženje mi je bilo na nuli. Takva vas razmišljanja onako usput povuku za sobom pa počnete padati bez zaustavljanja i strava vam može lako obuzeti srce ako tu ne uvedete malo reda. Najednom sam promijenio mišljenje i smazao tri banane jednu za drugom. Nakon toga sam se osjetio ni tu ni tamo, pa sam se popeo na kat da maznem pivo. Kako mi se nije pretjerano žurilo, pobrisao sam mlijeko s poda i oprao plišanog medu. U kupaonici sam ga objesio za uši iznad kade. Nekako se nestvarno smiješio, posve u skladu s cijelim ovim danom. Ostao sam malo s njim, tek toliko da dovršim pivo. No, zbrisao sam prije no što su me zaboljele uši.

Kad sam se vratio kući, zatekao sam Betty ispruženu na trosjedu, a do njezinih nogu slonića visoka cijeli metar. Bio je crven s bijelim ušima i zamotan u prozirnu plastiku. Ona se oslonila na laktove. - Pomislila sam da bi mu bilo drago ako mu odemo u posjet. Vidi što sam kupila... Nakon svega što sam maločas proživio činilo mi se da u kući vlada prilično ugodna atmosfera, rado bih bio utonuo u nju. No, s ovim je crvenim slonićem što je stajao nasred salona, svaki takav pokušaj bio nemoguć, posvuda bi me slijedio pogledom. - Dobro, idemo - rekao sam. Namignula mi je da me utješi. - Hoćeš li nešto na brzinu pojesti prije toga... Nisi gladan? - Ne, uopće nisam gladan. Prepustio sam Betty da vozi, a životinju sam uzeo sebi u krilo. U ustima mi je bio neki bljutav okus. Pomislio sam kako se, kada čovjek prinese usnama kalež beznađa, ne treba čuditi ako od toga bude mamuran. Ulična su svjetla bila tako okrutna da se to ne može opisati. Zaustavili smo se na bolničkom parkiralištu, a onda se uputili prema ulazu. Uhvatilo me u trenutku kada smo prolazili kroz vrata, ne znam što se dogodilo. Nije mi bilo prvi put da ulazim u bolnicu, bili su mi poznati i miris i svi ti ljudi što se motaju okolo u pidžamama, pa čak i čudna prisutnost smrti, da, i to mi je bilo poznato, a nikada to nije tako djelovalo na mene, nikada. Kada sam čuo da mi u ušima šumi, prvi sam se tome začudio. Osjetio sam kako su mi se noge istodobno ukočile i postale kao od gume, preznojio sam se. Slonić je tresnuo na pod. Vidio sam kako Betty maše rukama i naginje se prema meni, kao i da joj se usta miču, no nisam čuo ništa do krvi koja mi je šumjela u žilama. Naslonio sam se na zid. Bilo mi je prilično loše. Ledena mi je prepreka prolazila s jedne strane glave na drugu, nisam mogao zadržati ravnotežu. Kliznuo sam niz zid.

Nakon nekoliko sekundi zvuk se polako vratio. Na kraju se i sve drugo vratilo. Betty mi je rupčićem prelazila preko lica. Duboko sam udahnuo. Ljudi su i dalje prolazili ne obazirući se na nas. - Oh, što je to bilo s tobom... Tako si me prestrašio...!! - Bit će nešto u vezi s probavom - rekao sam. - Sigurno su u pitanju banane. Dok je Betty otišla na prozorčić da se raspita, prišao sam automatu s osvježavajućim napicima i drmnuo jednu ledenu kolu. Baš ništa nisam shvaćao. Nisam znao jesu li u pitanju banane ili je riječ o nekom znaku odozgo. Popeli smo se do Archijeve sobe. Nije bilo mnogo svjetla. Archie je spavao. Bob i Annie sjedili su pored kreveta, svatko s jedne strane. I djetešce je spavalo. Stavio sam slona u kut, a Bob je ustao i objasnio mi da je Archie maločas zaspao i da se jadničak jako namučio. - A moglo je biti i gore - dodao je. Časak smo šutjeli gledajući Archija kako se lagano meškolji u snu, a kosa mu se bila prilijepila za sljepoočnice. Bilo mi ga je žao, ali sam osim toga osjećao i neku neodredivu tjeskobu koja nije imala nikakve veze s njim. Unatoč svim naporima, nisam se uspijevao osloboditi pomisli da sam maloprije bio primio poruku koju nisam u stanju odgonetnuti. To me uzrujavalo. Uvijek je neugodno kad se čovjek bez razloga osjeti loše. Grickao sam unutrašnju stranu obraza. Kad sam vidio da mi se stanje ne popravlja, kimnuo sam Betty i zapitao Boba možemo li još štogod učiniti za njih, neka se ne ustručava, ma ne, ne, zahvalio mi je i ja sam ustuknuo prema vratima kao da su sa stropa stale padati zmije. Žurno sam projurio hodnikom, Betty me jedva slijedila. - Što je tebe uhvatilo? Nemoj tako brzo...! Presjekli smo ravno preko predvorja. Umalo sam prevrnuo nekog starčića koji mi se pojavio odnekud zdesna pognuto sjedeći u svojim kolicima. Frajer se okrenuo oko sebe, no ja čak nisam ni čuo što mi je izgovorio jer sam hitro kao vjetar projurio kroz vrata.

Od svježega sam se noćnog zraka opustio, smjesta sam se osjetio bolje. Ovo me podsjećalo na posjet kući duhova. Betty se podbočila rukama i sa zabrinutim me smiješkom pogledala odozdo. - Što nije u redu? - zapitala je. - Što ti je učinila ta nesretna bolnica...?! - To je sigurno zato što mi je želudac prazan. Osjetio sam nekakvu slabost... - Maločas su za sve bile krive banane. - Ne znam. Čini mi se da bih trebao nešto pojesti... Sišli smo niz onih nekoliko prilaznih stepenica, a kad smo stigli dolje, ja sam se okrenuo, Betty me nije čekala. Pažljivo sam promotrio zgradu, no sve se činilo običnim, nisam vidio što to u njoj može zastrašivati. Bila čista i dobro osvijetljena, s palmama posađenim svuda unaokolo i svježe obrezanom živicom. Zbilja nisam shvaćao što mi je maločas bilo. Možda su, na kraju krajeva, banane koje sam pojeo, bile otrovane, neke začarane banane od kojih vam bez ikakva razloga u utrobi raste strah. Dodajte k tome i opečenog dječačića koji se meškolji na jastuku u polumračnoj sobi i dobit ćete odgovor na sva pitanja. U pitanju je bilo samo to. Lagao bih, međutim, kada bih pokušao sakriti da u meni usprkos svemu nije i dalje postojao neki lagani osjećaj nelagode. No, bio je na granici zamjetljivosti pa se nisam htio time opterećivati. Znao sam za jedno mjesto u sjevernom dijelu grada gdje je odrezak s prženim krumpirom na nešto sličio i gdje se moglo ostati dokle ste god htjeli. Vlasnik nas je poznavao, bio sam mu prodao glasovir za ženu. Izvadio je tri čaše dok smo nas dvoje sjedali za šank. - Onda, kako ide svirka? - upitao sam. - Pomalo, od tih ljestvica postajem neurasteničan - kazao je. U gostionici je bilo malo svijeta, nekoliko usamljenih frajera, nekoliko parova i nešto mlađahnih momaka između dvadesete i dvadeset pete, ošišanih na četku i bez ijedne bore na čelu. Betty je bila dobro raspoložena. Odresci su bili tako dobri da bi i vegetarijanac pred njima pokleknuo, a moji su prženi krumpirići

plivali u kečapu, pa mi je ona sitna nezgoda u bolnici potpuno izvjetrila iz glave. Osjećao sam da mi je srce lagano. Bio sam na dva koraka od toga da mi se cijeli svijet počne činiti čarobnim. Betty me s osmijehom promatrala, a ja sam se šalio ni oko čega. Zatim smo naručili divovski Super Stromboli s posebnim dodatkom. Samo je šlaga u tome bilo više od pola kile. Nakon toga sam progutao dvije velike čaše vode pa sam, dakako, morao poći u zahod. Na zidu su bili postavljeni pisoari prljavo ružičaste boje. Odabrao sam onaj u sredini. Svaki put kad bih se našao pred nekom od tih stvarca, sjetio bih se one visoke plavuše od metar i devedeset koju sam iznenadio jednoga dana kada je bila zajašila na pisoar i koja mi se nasmiješila rekavši: bez brige, za minutu ću vam ga ustupiti. Tu djevojku nikada neću zaboraviti, bilo je to doba kada se mnogo govorilo o oslobođenju žena, probijali su nam time uši, ali je na mena najveći dojam ostavila upravo ta cura. Treba priznati da se mnogo toga promijenilo. Razmišljao sam, dakle, o njoj dok sam jednom rukom otkopčavao dugmad, kadli se pojavio jedan od onih mlađahnih momaka s kosom ošišanom na četku. Stao je pokraj mene zapiljivši se u veliku srebrnkastu ručicu koja je služila za puštanje vode. Kod mene se ništa nije dešavalo, ali bogami ni kod njega. Među nama je vladala mrtva tišina. Od vremena bi do vremena bacio pogled prema meni da vidi što radim i pokušavao je pročistiti grlo. Nosio je veoma široke hlače i košulju u boji, a ja uske traperice i bijelu majicu. Njemu je bilo osamnaest, a meni trideset i pet. Stisnuo sam zube i zgrčio trbušne mišiće. Osjetio sam da i on to isto čini. Usredotočio sam se. Tišinu je prekinulo karakterističan šum mlaza koji je briznuo ispred mene. Nasmiješio sam se. - Hej-hej - kazao sam. - Meni se i tako nije dalo - promrsio je on kroz zube.

Kada sam bio u njegovoj dobi, Kerouac mi je rekao: budi zaljubljen u vlastiti život. Normalno da pišam brže od njega. No, nisam se htio naslađivati pobjedom koja je ujedno bila i njegov poraz: - Moram iskoristiti priliku - rekao sam. - Možda neće jako dugo trajati... Počešao se po glavi. Dok sam ja prao ruke, on se iskesio pred ogledalom. - Usput - kazao je - možda imam nešto što bi te moglo zanimati... Okrenuo sam mu leđa da obrišem ruke, potegnuo sam propisanih dvadeset centimetara. Bio sam dobro raspoložen. - Da?... - kazao sam. Približio se i pod nosom mi razmotao neki papirić. - Ima ga tu cijeli gram - promrmljao je. - Je li dobar? - Sigurno, ali nemoj mene pitati, nikad nisam probao. Radim to zato da bih mogao otići na ljetovanje. Htio bih ići na daskanje. Bože, kako ta omladina može čovjeka zbuniti, pomislio sam. A da i ne govorimo o tome da uopće nije oprao ruke. Bilo je poprilično bijelih kristalića, kušao sam, pitao sam koliko, rekao mi je. Već tako dugo nisam ni taknuo te stvari da su se cijene u međuvremenu udvostručile, pa sam ostao otvorenih usta. - Siguran si da se nisi zeznuo? - upitao sam. - Uzmi ili ostavi. Izvadio sam novčanicu iz džepa. - Koliko mi možeš dati za ovo? Mamlaz baš nije bio oduševljen, morao sam ga malo tjerati: - S ovim ćeš moći sebi kupiti bermude - rekao sam. Nacerio se. Zaključali smo se u muški zahod i tamo mi je pripremio stvarčicu na poklopcu vodokotlića. Savjesno sam obrisao nos prije no što ću ušmrknuti. Nakon toga sam bio spreman na to da započnem još jedan dan, a kako sam bio malo naelektriziran, dotaknuo sam ga po mišici prije nego što smo se rastali.

- Jedno nemoj zaboraviti - rekao sam. - Mjesto na kojem je sve samo pijesak i valovi, ne postoji. Odasvuda kaplje krv. Pogledao me kao da sam mu upravo saopćio rješenje za izračunavanje kvadrature kruga. - Zašto mi to govoriš? - kazao je. - Šalim se - rekao sam. - S trideset i pet godina čovjek ponekad želi provjeriti može li se još uvijek smijati... Istina je da se meni činilo kako svijet iz godine u godinu postaje sve tmurniji, ali mi taj zaključak nije donosio puno koristi. Bio sam odabrao da ostanem na nogama i da postupam tako da mi život ne nalikuje na kantu za otpatke. To je bilo najbolje što sam mogao smisliti, sve što sam mogao ponuditi. I nije bilo baš tako lako. Mislim da je jedino čime sam se ponosio u životu bila želja da ostanem čist. Ne treba od mene tražiti više od toga, za to nemam snage. Šmrcajući, vratio sam se k Betty. Stegnuo sam je u naručaj. Neki su nas frajeri promatrali. - Ne bih te htjela gnjaviti sa sitnicama - prišapnula mi je na uho. - ali nismo sami... - Neka se gone - odgovorio sam. Bio sam kadar dohvatiti barski stolac i svinuti ga na dvoje. Na povratku kući činilo mi se da sjedim na upravljačkom mjestu u nekom blindiranom vozilu koje ništa na svijetu ne može zaustaviti. Betty je pila vina, svi su te noći pili vina i samo sam ja ostao priseban i bio budan na straži, grčevito se uhvativši za volan, dok su mi svi oni slaboumnici svjetlima davali nekakve znakove. Betty mi je u usta stavila upaljenu cigaretu. - Možda ćeš bolje vidjeti ako i ti upališ svjetla...? Prije no što sam imao vremena i da se osvrnem, nagnula se nad upravljačku ploču i upalila oborena svjetla. Bilo je bolje, ali nije bilo ne znam što. - Ne moraš mi vjerovati - rekao sam - ali ja sam sve vidio kao usred bijela dana. - Da, ne sumnjam u to.

- Zašto bi se čovjek morao osjećati slijepim samo zato što je pala noć, razumiješ što mislim...? - Da, da, savršeno te razumijem. - Zbilja, dovraga...! Želio sam izvesti nešto izuzetno, no ubrzo smo se opet našli u gradu pa sam morao samo glupo skretati u razne ulice, izbjegavati pješake i zaustavljati se na crvenim semaforima kao posljednja budala, a meni je žilama tekao dinamit. Zaustavio sam se pred kućom. Noć je bila blaga, mirna, tiha, obasjana tek jednom laganom mjesečevom zrakom, ali je opći dojam bio dojam nečuvena nasilja, u plavim i biserno sivim tonovima. Prešao sam preko ulice njušeći svježi zrak i nimalo mi se nije spavalo. Betty je pri kraju vožnje bila počela zijevati, nisam u to mogao povjerovati. Kada smo se popeli i kada sam vidio kako se, ispruživši ruke preda se, baca na krevet, pokušao sam je prodrmati. - Hej... Pa što ti misliš? - dreknuo sam. - Sigurno si žedna, hoćeš li da ti nešto donesem...? Vrlo se kratko borila sa mnom. Smiješila se, ali su joj se oči istodobno sklapale, dok bih ja bio kadar cijelu noć razgovarati, dovraga, dovraga i DOVRAGA! Pomogao sam joj da se svuče objašnjavajući joj da su meni stvari savršeno jasne. Stavila je ruku pred usta da me ne bi povrijedila. Blago sam je pljesnuo po stražnjici dok se zavlačila pod pokrivače. Bradavice su joj bile mekane poput dvaju komadića duhana za žvakanje, a nije uopće imalo smisla da istražujem kakvo joj je stanje među nogama, spavala je. Pokupio sam radio i otišao se smjestiti u kuhinju uz pivo. Naletio sam na vijesti, no ništa se značajno nije događalo. Svi su više-manje već bili mrtvi. Ugasio sam prije početka sportskoga izvještaja za taj dan. Mjesec je bio gotovo pun, mjesečina je padala ravno na stol pa nije bilo potrebe paliti svjetlo. To me prilično umirivalo. Najednom sam pomislio da bih se mogao uvaliti u kadu. Glava mi je bila

bistra poput sunčana zimskog neba i očima sam mogao dodirnuti stvari. Mogao sam čuti kidanje slamčice na stotinu metara daleko od mene. Za kraj mi se pivo ulilo u grlo poput bijesne bujice. U redu, bio sam spreman priznati da je koka bila dobra, ali bih još uvijek zadrhtao kad bih se samo sjetio cijene za jedan gram. Nakon jednoga se sata još uvijek nisam bio maknuo sa stolice, ali sam se bio lagano nagnuo prema naprijed i gledao sam između nogu da vidim imam li još uvijek muda ili nemam. Bio sam raspoložen za to da sebi stavim nož pod grlo. Ustao sam veselo se smiješeći i teško dišući. Otišao sam po ono što mi je trebalo i vratio se za stol. Malo kasnije već sam bio zamrčio tri stranice. Stao sam. Jednostavno sam htio vidjeti jesam li još uvijek u stanju napisati barem jednu stranicu, nije to morao biti baš roman-rijeka. Popušio sam cigaretu promatrajući strop. Nisam se bio loše snašao, daleko od toga, što me i samoga začudilo. Polagano sam pročitao što sam napisao. Bogami, ovo je bilo iznenađenje za iznenađenjem, nisam se sjećao da sam ikada napisao nešto ovakvo, pa čak i onda kada sam bio u najboljoj formi. Na stanovit me način to umirivalo, bilo je to kao kada se čovjek nakon dvadeset godina opet popne na bicikl i ustanovi da baš nije tresnuo na zemlju nakon prvog okretaja pedale. Bio je to stanoviti poticaj. Ispružio sam ruke ispred sebe da vidim da li dršću. Reklo bi se da sam očekivao da će mi netko staviti lisičine. Kako gnjavaža i postavljanje pitanja nije bilo nešto za čime sam najviše težio na ovome svijetu, savjesno sam spalio ispisane stranice, no nisam zbog toga žalio. Nešto što sam jednom napisao, nikada ne zaboravljam. Po tome se i poznaju pisci koji imaju dobar sluh. Oko dva sata izjutra neka je mačka zamijaukala ispod prozora. Pustio sam je unutra i počastio konzervom sardina s rajčicama. Nas smo dvoje sigurno bili jedini budni u cijeloj ulici. Bilo je to mlado mače. Pogladio sam ga i ono je stalo presti. Zatim mi se smjestilo u krilo. Odlučio sam da ga malo pustim da probavi svoj obrok prije

nego ustanem, činilo mi se da noć stoji. S tisuću sam se mjera predostrožnosti nagnuo unatrag da vršcima prstiju dohvatim vrećicu s čipsom. Bila je gotovo puna. Istresao sam malo čipsa na stol pa mi je u tome prošlo nešto vremena. Kada sam dovršio vrećicu, zapitao sam se misli li mače u mojem krilu provesti cijelu noć. Zbacio sam ga. Ono mi se protrljalo o noge. Ulio sam mu mlijeka u zdjelicu. U najmanju se ruku može reći da je cijeli dan bio u znaku mlijeka, istodobno slatkog i vrućeg, tajanstvenog, nepredvidljivog i nedokučivo bijelog, s medvjedićima, slonovima i mačkama na sve strane. Za frajera koji se užasava mlijeka, bio sam dobro poslužen i nisam ostavio ni kapljicu. Treba računati s onom neodoljivom silom koja vas tjera da čašu iskapite do dna. Polagano sam mačetu ulio još mlijeka, nisam ni trepnuo. Nalikovalo je na posljednju kušnju toga dana, a takve stvari redovito predosjećam. Vratio sam mače na prozorski podboj i zatvorio prozor za njim dok se protezalo među geranijima. Upalio sam malo glazbe. Počastio sam se još jednim pivom prije no što ću poći u krevet. Želio sam nešto učiniti, ali me ništa nije zbilja privlačilo. Da se malo razmrdam, pokupio sam Bettyne stvari i pažljivo ih složio. Ispraznio sam pepeljare. Kaskao sam za komarcem. Pretražio sam televizijske programe, ali nisam našao ništa što bi se moglo izdržati dulje od jedne minute, a da pri tome čovjek dvadeset puta ne pogine. Oprao sam kosu. Sjedeći podno kreveta, pročitao sam novinski članak u kojem se govorilo o osnovnim mjerama opreza u slučaju nuklearnoga napada, posebno o tome da se treba odmaknuti od prozora. Oturpijao sam nokat koji se bio zakinuo, a onda sam redom navalio i na ostale.

Prema mojim je proračunima u kutiji koja je stajala na stolu bilo još stotinu osamdeset i sedam kocaka šećera. Nije mi se išlo u krevet. Mače je mijaukalo ispod prozora. Ustao sam da bacim pogled na termometar, bilo je osamnaest stupnjeva. Nije loše. Dohvatio sam Ji Džing i izvukao 'pomračenje svjetlosti'. Ni to nije loše. Betty se promeškoljila i zastenjala. Otkrio sam mjesto gdje je boja curila po zidu. Vrijeme je prolazilo, zaranjao sam do dna i izranjao užarena mozga i paleći cigaretu. Draž je naše generacije sačinjavalo veliko iskustvo samoće i duboka uzaludnost stvari. Srećom je život bio lijep. Ispružio sam na krevetu, a tišina je poprimila oblik olovne ljušture. Opustio sam se da bih umirio tu blesavu energiju koja je prolazila kroz mene poput električne struje. Okrenuo sam se prema mirnoći i ljepoti svježe obojena stropa. Betty me koljenom pogodila u bok. Nije bilo nemoguće da sutradan skuham grah s čilijem. Bio sam na životu otprilike već trinaest tisuća dana, nisam tome vidio ni početka ni kraja. Nadao sam se da će smolasti papir ipak neko vrijeme izdržati. Mala je svjetiljka imala samo dvadeset i pet vati, ali sam prebacio košulju preko nje. Uzeo sam neotvoreni paketić gume za žvakanje iz Bettyne torbice. Izvadio sam jednu pločicu i smotao je među prstima kao palačinku punjenu povrćem. Ma koliko da sam time razbijao glavu, nisam mogao shvatiti zašto su frajeri odlučili da u jedan paket stavljaju JEDANAEST pločica. Kao da je potrebno komplicirati stvari kako god se tko sjeti. Dohvatio sam jastuk i legao na trbuh. Okretao sam se i prevrtao. Naposljetku sam zaspao, a jedanaestu sam pločicu, taj izvor mojih patnji, gurnuo jezikom i progutao je. 20. Otprije nekoliko dana pajkani su se uskomešali. Od jutra su do večeri patrolirali po okolici, a auti su im po žarkome suncu prolazili cestama u svim pravcima. Pljačka glavne banke u malome gradu

uvijek dovodi do raznih sranja. Da bi se u krugu od deset kilometara izbjeglo kontroli, trebalo je iskopati tunel. Imao sam dogovor s domaćicom koja se pitala može li se kroz njezin prozor progurati polukoncertni glasovir pa sam polako vozio pustom cestom kad su me prestigla policijska kola i frajer mi dao znak da stanem. Bio je to onaj mladi policajac od prije neki dan, onaj s čvrstim bedrima. Žurilo mi se, ali sam se poslušno zaustavio uz rub ceste. Nekoliko je grmova žutilovke bilo procvjetalo na nasipu. Izašao je iz auta prije mene. Nisam mu u očima mogao pročitati da li me prepoznao. - Dobar dan, uvijek na oprezu...? - našalio sam se. - Pokažite mi prometnu dozvolu - kazao je. - Ne prepoznajete me? I dalje je ruku držao ispruženu, umorno gledajući oko sebe. Izvadio sam dozvolu. - Po mom mišljenju nije to učinio nitko odavde - dodao sam. - Ja, na primjer, ovoga časa idem za poslom. Iamo sam osjećaj da mu silno idem na živce. Lupkao je po poklopcu motora u ritmu bi-bopa. Korice pištolja blistale su mu na suncu poput crne pantere. - Otvorite prtljažnik - kazao je. Znao sam da nemam nikakve veze s tom kurčevom bankom. On je znao da ja to znam. Tom se frajeru nisam sviđao, to je čovjeka bolo u oči, ali zašto je tako, nisam imao ni blagog pojma. Izvukao sam ključeve iz brave i zanjihao ih sebi ispred lica. Naprosto mi ih je istrgnuo iz ruke. Predosjećao sam da ću zakasniti. Nekoliko je časaka prčkao po bravi, a onda počeo na sve strane potezati ručicu. Izašao sam iz auta i zalupio vratima. - Dobro - rekao sam. - Pričekajte, ja ću otvoriti. Možda vama to izgleda blesavo, ali je meni stalo do toga da ovaj auto bude u redu. To mi je sredstvo za rad.

Otvorio sam prtljažnik i stao u stranu da bi on mogao baciti pogled unutra. Na dnu je bila zaostala tek neka stara kutija od šibica. Pričekao sam koliko je trebalo, a onda zatvorio prtljažnik. - Barem sam ga malo prozračio - rekao sam. Ponovno sam sjeo u auto. Baš sam htio okrenuti ključ kadli se on, uhvativši se za vrata, nagnuo prema meni. - Hej... čekajte još malo! - kazao je. - A što čemo s ovim...?! Pomolio sam glavu kroz prozor. Rukom je prelazio po prednjoj gumi. - Izgleda kao kora od banane! - izjavio je. - Ja je ne bih upotrijebio ni zato da u nju posadim cvijeće pred kućom... Odmah sam se smekšao, predosjetio sam opasnost. - Da, znam - rekao sam. - Primijetio sam to jutros kad sam odlazio od kuće, ali sam to mislio obaviti malo kasnije. Uspravio se ne skidajući pogleda s mene. Pokušavao sam mu slati poruke pune ljubavi. - Ne mogu vas ovako pustiti da odete - kazao je. - Vi ste opasnost po okolinu. - Ne idem daleko. Polako ću voziti. Ovu ću gumu promijeniti odmah kad se budem vraćao, zbog toga ne morate brinuti... ne znam kako mi se to dogodilo. Umorna se izgleda odmaknuo od kola. - Dobro... ovaj put ću vam progledati kroz prste. U međuvremenu, umjesto ove stavite rezervnu gumu. Osjetio sam kako su mi se nakostriješile dlake na rukama i nogama. Moj rezervni kotač nije bio nešto što bi se smjelo pokazati ma kojem policajcu. Mora da je bila prošla sto pedeset tisuća kilometara. Ova koju je htio da skinem, činila mi se posve novom u usporedbi s onom drugom. Ponudio sam ga cigaretom. - Eee, eee... Pušite?... Eee, eee... Čujte, mora da imate prokleto puno posla zbog te priče s bankom... eee... Ne bih htio biti na mjestu tih gadova... eee, eee... - Da, no, idemo, izvadite taj kotač, imam ja i drugog posla.

Sada kad je sve propalo, izvadio sam cigaretu i zapalio je, kroz vjetrobaran promatrajući cestu koja se protezala preda mnom. On je stisnuo oči. - Možda čekate da vam ja pomognem...? - zapitao je. - Ne - uzdahnuo sam - nije potrebno. Samo gubimo vrijeme. Ni ta guma ne izgleda baš najljepše. I nju ću promijeniti... Objema se rukama uhvatio za vrata. Nestašni mu je pramen pao na čelo, ali se on nije na to osvrtao. - Zapravo bih vam morao vozilo isključiti iz prometa - kazao je. - a vas pustiti da dalje krenete pješice. Dakle, okrenut ćemo se natrag i vi ćete stati pred prvom radionicom da to promijenite. Vozit ću za vama. To je u najmanju ruku značilo sat zakašnjenja na dogovor, a polukoncertni se glasoviri baš i ne prodaju svaki dan. Umalo sam mu rekao kako je teško da će dobiti plaću na kraju mjeseca ako bude ljude sprečavao da rade. No, njemu kao da je sunce udarilo u glavu. - Slušajte - rekao sam - imam dogovor na dva koraka odavde. Ne vozikam se okolo, idem tamo radi prodaje glasovira, a znate da danas nijedan poduzetnik ne može sebi dopustiti da propusti i najmanji posao. U ovom trenutku svi hodamo po užetu... Dajem vam riječ da ću se na povratku pobrinuti za te gume. Majke mi. - Ne. To ćete odmah učiniti! - zaškrgutao je. Dohvatio sam upravljač i napregnuo se da ga čvrsto ne stegnem šakama, dok su mi mišići već bili otvrdnuli kao da su od drva. - Dobro - rekao sam - budući da mi baš hoćete prišiti kaznu, izvolite. Barem ću danas znati zašto radim. Kao da imam izbora... - Nisam spomenuo nikakvu kaznu. Rekao sam da morate promijeniti gumu, i to SMJESTA! - Da, to sam razumio. Ali ako zbog toga moram propustiti priliku za posao, radije ću platiti kaznu.

Nekoliko je sekundi šutio, zureći u mene, a onda načinio korak prema natrag i polagano izvukao pištolj. Na kilometre uokolo nije bilo nikoga. - Ili ćete napraviti što sam vam rekao - zagunđao je - ili ću vam za početak sprašiti metak u tu jebenu gumu...! Ni na sekundu nisam posumnjao da je kadar napraviti nešto u tom smislu pa su u sljedećoj minuti naša dva automobila krenula prema gradu. Mogao sam prekrižiti to jutro. Na ulazu u grad nalazio se automobilski otpad. Dao sam žmigavac i ušao u dvorište. Na lancu je lajao pas, sav crn od kolomaza. Neki je frajer u hangaru razvrstavao vijke i promatrao nas dok smo prilazili. Bio je jedan od onih krasnih, gotovo vrućih proljetnih dana, bez daška vjetra. Svuda su naokolo bile nagomilane automobilske olupine. Izašao sam iz auta. Mladi je pajkan izašao iz auta. Vlasnik otpada nogom je udario psa i obrisao ruke. Osmjehnuo se mladom pajkanu: - Hej, Richard...! Što te nosi ovamo? - kazao je. - Posao, stari moj, uvijek samo posao... - Ja sam došao zbog guma - rekao sam. Frajer se počešao po glavi, a potom izjavio da se doduše u cijeloj ovoj gomili nalaze tri-četiri mercedesa, ali da ih je problem naći. - Ne brinite vi zbog toga, ja ionako nemam drugog posla - iscerio sam se. Njih su dvojica otišli u sjenu hangara da popiju pivo, a ja sam se za to vrijeme provlačio između olupina. Kasnio sam već gotovo pola sata. Lim mi je bio vruć pod rukom. Neprijatelj je svu moć držao u rukama. Morao sam se dva-tri puta uspeti na neki stari auto prije no što sam uspio otkriti jedan mercedes. Prednja je lijeva guma bila dobra, samo što sam bio zaboravio uzeti dizalicu. Morao sam se vratiti po nju. Zrak je vonjao po starom motornom ulju. Uzeo sam alat iz auta. Ona su dvojica sjedila na sanducima i razgovarala. Usput sam skinuo pulover. Domahnuo sam im prolazeći ispred njih.

Na krovu mercedesa koji je mene zanimao, slučajno se nalazio neki kamionet. Bez želje da sliku prikažem crnjom nego što jest, mogu reći da sam se poprilično namučio s dizalicom, pa kada sam uspio iščupati taj đavolski kotač, bio sam obliven znojem, a majica mi je bila promijenila boju. Sunce je bilo gotovo okomito iznad mene. Sada je trebalo ponovno obaviti istu tu stvar, samo malo dalje. Podsjećalo je to na kotrljanje stanovite stijene. U hangaru je vladalo izvrsno raspoloženje, drot je nešto pričao, a vlasnik se otpada bučno udarao po stegnima. Vršcima sam prstiju izvadio cigaretu prije no što sam se opet dao na posao. Vijci su bili malo zapečeni, podlakticom sam obrisao čelo. Ćulio sam uši, možda će i mene pozvati da štogod popijem, no meni je mjesto bilo na žeravici, a njih sam čuo kako se smiju dok sam ja na rukama dovlačio svoj kotač. Na završetku priče otišao sam do frajera da mu platim. Strpao je lovu u džep. Mladi me pajkan zadovoljno promatrao. Okrenuo sam se k njemu: - Ako vam jednog dana zatreba kakva usluga, slobodno mi se obratite. - Vrlo rado - odgovorio mi je. Bez riječi sam se uputio prema svojim kolima. Riječi nisu pogađale cilj. Krenuo sam autom malo naprijed, pa polukružno unatrag, a onda ponovno naprijed pa mi nije trebalo više od tri sekunde da se opet nađem na cesti. No, ubrzo sam shvatio da jedno sranje za sobom povlači drugo. Ruke su mi bile crne, da se i ne govori o majici i sloju kolomaza na čelu. Nagonski sam znao da se prodavač glasovira mora takvih sitnica čuvati kao od kuge. Kasnio sam sat vremena. Usprkos tome, morao sam skočiti do kuće, nije bilo drugog rješenja. To je izgledalo tako da sam morao voziti s dvije papirnate maramice u rukama. Još dok sam se uspinjao stepeništem, strgnuo sam sa sebe majicu i poput strijele uletio u kupaonicu. Betty je bila u gaćicama, postrance se promatrala u zrcalu. Trgnula se.

- Zaboga, kako si me uplašio...! - Aj-aj-aj, da samo znaš koliko kasnim! Dok sam skidao hlače, ukratko sam joj ispričao cijelu priču, a onda skočio pod tuš. Za početak sam ono najgore skinuo uz pomoć nekog sredstva za ribanje emajla, a prostorija se za to vrijeme punila parom. Betty se i dalje promatrala u zrcalu. - Čuj - kazala je - ne čini ti se da sam se malo udebljala? - Nemoj me nasmijavati, meni izgledaš savršeno. - Čini mi se da sam malo dobila trbuh... - Ma nisi, što sve nećeš izmisliti...? Pomolio sam glavu iza zastora. - Hej, možeš li mi nešto napraviti? Telefoniraj onoj ženi, reci joj da tek sada krećem, izmisli nešto... Prišla mi je i pripila se uz zastor, ustuknuo sam prema slavini. - Bez gluposti - rekao sam. - Sada nije trenutak. Na izlasku mi je isplazila jezik. Već sam dvadeseti put nasapunjao ruke, a ona je podigla telefonsku slušalicu. Pomislio sam da ću, ako ne sklopim ovaj posao, danas u svakom pogledu podbaciti. Spuštala je slušalicu u času kad sam joj prišao iza leđa, još uvijek mokre kose, ali potpuno čist i u posve bijeloj majici. Uhvatio sam je za grudi da je raspoložim, poljubio je u vrat. - Onda, što je rekla? - upitao sam. - Sve je u redu, čeka te. - Vraćam se najduljeza sat ili dva... Bit ću brz. Ispružila je ruke iza leđa da bi me dohvatila. - Baš dobro da si se vratio - promrmljala je - sada ti mogu nešto pokazati. Jutros si tako brzo otišao... - Slušaj, na raspolaganju imaš samo trideset sekundi. Otišla je u kupaonicu i vratila se sa staklenom cjevčicom u ruci. Držala se opušteno. - Nije mi se sviđala pomisao na to da ovo cijelog dana držim za sebe... Sada će biti bolje.

Stavila mi je cjevčicu pred nos kao da se u njemu nalazi lijek protiv smrti. Pomisilio sam na neku od onih idotarija koje čovjek nalazi u kutijama s praškom za rublje, to više što se ona smiješila. Osim očiju, smiješilo joj se i cijelo lice. - Pusti me da pogađam - rekao sam. - Prašina s Atlantide. - Ne. To je nešto uz pomoć čega mogu doznati da li sam trudna. Krvni mi je tlak naglo pao. - I što kaže? - dahnuo sam. - Kaže da jesam. - A što je s onom tvojom vražjom spiralom...? - Čini se da se to povremeno događa. Ne znam koliko sam vremena stajao pred njom premještajući se s jedne noge na drugu, barem dotle dok mi mozek nije opet počeo raditi. Činilo mi se da u prostoriji nema dovoljno zraka, počeo sam brže disati. Oči su joj bile uprte u moje i to mi je malo pomoglo. Postupno sam uspio otvoriti usta. Zatim sam se, budući da se ona stala smiješiti, i ja nasmiješio, premda zapravo nisam znao zašto jer mi je prvi dojam bio da smo napravili vrhunsku pizdariju. No, možda je ona bila u pravu, možda je to bilo jedino što je valjalo učiniti. To je starim demonima oduzimalo svu moć. Udarili smo u smijeh tako da me gotovo zaboljelo. No, kad god bih se smijao zajedno s njom, mogli ste me natjerati da ispijem i cijelu kantu otrova. Stavio sam joj ruke na ramena, gladio joj kožu prstima. - Slušaj - rekao sam. - Najprije ću riješiti ovaj dogovor, a onda se odmah vraćam k tebi, u redu...? - Da, u svakom slučaju imam gomilu rublja koje treba oprati. Neću se dosađivati. Uskočio sam, dakle, u auto i izašao iz grada. Na pločnicima sam nabrojao dvadeset pet žena s dječjim kolicima. Grlo mi je bilo suho i nisam točno shvaćao što se događa, bilo je to nešto na što nikada nisam ozbiljno pomišljao. Slike su mi brzinom svjetlosti prolazile kroz glavu.

Da bih se smirio, usredotočio sam se na upravljanje mercedesom. Cesta je bila prazna. Sa 160 na sat prošao sam pored policijskog auta, i ne primijetivši ga. Malo dalje, pajkan me prisilio da stanem. Bio je to ponovno Richard. Zubi su mu bili lijepi, zdravi i pravilni, izvukao je notes i olovku iz džepa. - Sada već svaki put kad vidim ovaj auto, znam da će biti posla za mene - zaškrgutao je. Nisam znao što hoće od mene, čak nisam znao ni što radim na cesti. Nasmiješio sam mu se u nedoumici. Možda stoji ovdje na žarkome suncu još od rane zore...? - Ako dobro razumijem - dodao je - mislite da možete juriti kao luđak samo zato što ste promijenili gumu... Palcem sam i kažiprstom pritisnuo krajeve očiju. Zatresao sam glavom. - Pobogu, bio sam potpuno u oblacima... - uzdahnuo sam. - Ne berite brigu. Ako vam u krvi nađem dva-tri promila alkohola, brzo ću vas vratiti na zemlju. - Da je samo to u pitanju - rekao sam. - Maločas sam doznao da ću postati tata...! Kao da je na časak oklijevao, a onda je zatvorio bilježnicu ostavljajući olovku u njoj i vratio je u džep na košulji. Nagnuo se prema meni. - Imate li možda cigaretu? - zapitao me. Dao sam mu cigaretu pa se mirno naslonio na vrata i pušeći, stao mi pripovijedati o svojem osmomjesečnom sinčiću koji četveronoške puže po salonu, o raznim vrstama mlijeka u prahu, o tisuću i jednoj radosti koju donosi očinstvo, o ovome i o onome. Vidio sam već da ću zaspati dok mi je držao predavanje o vrstama dudica. Kada mi je nakon nekog vremena namignuo i rekao da će ovaj put zatvoriti oči i da mogu otići, e pa, otišao sam. Dok sam prelazio posljednje kilometre, pokušavao sam se staviti na mjesto neke žene i zapitao se da li bih imao želju za djecom, da li bih osjećao duboku potrebu za time. No, nisam se uspio zamisliti

na mjestu ma koje žene. Kuća u koju sam išao, bila je krasan posjed. Zaustavio sam se ispred ulaza i izašao iz auta noseći u ruci crni kovčežić. U njemu nije bilo ničega, ali sam zapazio da to umiruje ljude, već mi je nekoliko poslova bilo promaklo zato što sam se pred kupcima pojavio s rukama u džepovima. Na prilaznim se stepenicama pojavila neka pomalo luckasta ženska. Domahnuo sam joj rukom na pozdrav. - Stojim vam na usluzi, draga gospođo... Pošao sam za njom unutra. S druge pak strane, ako je Betty to zbilja željela, nisam joj imao prava to odbiti, možda je to spadalo u utvrđeni poredak stvari, možda ni to nije bila najgora stvar na svijetu. A da i ne govorimo o tome da je ono što je bilo dobro za nju, imalo sve izglede da bude dobro i za mene. Usprkos svemu, preko svega je puhao neki vjetar strave. Takve situacije uvijek pomalo zastrašuju. Kad smo se jednom našli u salonu, bacio sam pogled na prozor i vidio da glasovir može bez problema kroz njega proći. Upustio sam se u uobičajene brbljarije. Samo što su mi se misli malo pomiješale u glavi pa sam nakon pet minuta izgubio nadzor nad situacijom: - Je li ženi potrebno da rodi dijete zato da bi sebe dokazala? - upitao sam. Žena je malo zatreptala. Smjesta sam prešao na uvjete prodaje i još sam zamaskirao stvar upuštajući se u pojedinosti o isporuci. Najradije bih da sam mogao sjediti na nekom pustom mjestu i mirno razmišljati o svemu tome. Nije to bila mala stvar. Kada sam gledao oko sebe, nisam vidio puno razloga za to da postupim tako da i to dijete može shvatiti. A to je bila samo jedna od brojnih nezgodnih strana ovoga problema. Žena se počela motati po salonu odabirući pravo mjesto. - Što mislite, da ga postavim ravno prema jugu? - zapitala je. - Ovisi o tome da li želite svirati bluz - izigravao sam svjetskog frajera.

Svejedno sam bio savršeni gad. Jasno sam to osjećao. No, je li čovjek zbilja gad samo zato što mu nedostaje hrabrosti? Slučajno sam otkrio bar. Bacio sam na nj tužan pogled u stilu kapetana Haddocka. Dovraga, pomislio sam, kad se samo sjetim da se ta jebena spirala pomaknula, a ja nisam ništa osjetio. Uhvatila me tjeskoba. Jesam li ja naprosto oruđe, je li na kraju krajeva u pitanju naprosto žensko dozrijevanje, a za mene ništa nije predviđeno...? U biti nisam znao ima li muškarac uopće ikakva izgleda da se iz toga izvuče. Kriza je nestala u trenutku kada je žena izvadila čaše. - Samo malo - rekao sam. - Obično ne pijem tokom poslijepodneva... Nisam se mogao suzdržati da tu čašu ne popijem na iskap, predugo sam je čekao. Ponovno sam vidio Betty kako u gaćicama stoji pred zrcalom u kupaonici. A ja sam ovdje sebi razbijao glavu, dok je sve što se tražilo od mene bilo da ostanem na visini zadatka. Isto sam tako znao i da se u svemu uvijek nađe i dobrih strana kada čovjek odluči da ide do kraja. Popio sam još prst maraskina. Na povratku sam se prisilio da više ni na što ne mislim. Vozio sam polako, strogo po desnoj strani, jedino mi se moglo dogoditi da mi prišiju kaznu zbog ometanja prometa. No, na toj cesti nije bilo nijednog auta, bio sam potpuno sam i praktično odvojen od svijeta, zrnce prašine koje klizi prema beskonačnoj sićušnosti. U gradu sam se zaustavio da kupim bocu pića i sladoled od marakuje te još dvije-tri kazete koje su se nedavno pojavile. Čovjek bi rekao da idem u posjet bolesniku, ali treba reći i to da i nisam bio baš tako odmoran. Kada sam stigao, ona je bila vrlo dobre volje. Televizor je bio upaljen. - Sada će biti jedan film sa Stanliom i Oliom - objasnila mi je. Upravo sam tako nešto i želio gledati, ništa bolje nisam mogao ni zamisliti. Smjestili smo se na trosjedu zajedno sa sladoledom i čašama pa nam je cijelo poslijepodne polako protekso, a da nitko od nas nije ništa spomenuo i smiješak nam je stalno bio na usnama. Ona mi se činila u punoj formi, posve opuštena, kao da je riječ o još

jednom danu nalik na sve druge, što ga provodimo uz nekoliko poslastica i dobar televizijski program. Još malo pa bih pomislio da sam od buhe napravio slona. Isprva sam joj bio zahvalan što šuti. Nadasve sam se bojao da ne počnemo zalaziti u pojedinosti, a meni je trebalo još vremena da se priviknem na samu pomisao. Zatim sam, što je večer više odmicala, počeo shvaćati da zapravo ja više ne mogu izdržati. Pri kraju večere, dok je ona rastreseno jela prirodni jogurt, istegnuo sam zglobove na prstima dok nisu popucali . U krevetu sam navalio da to raščistimo. Nježno sam je pomilovao po bedrima. - I onda kako ti se sviđa da budeš trudna...? - Oh... još ti to ne mogu reći. Da bih bila zbilja sigurna, moram obaviti pretrage... Raširila je noge privijajući se uz mene. - Dobro, ali kad bi bila sigurna, da li bi ti se sviđalo...? - navaljivao sam i dalje. Osjetio sam pod prstima njezine dlačice, ali nisam nastavljao. Koliko god se ona uvijala, htio sam točno određen odgovor. Naposljetku je to shvatila. - Pa, baš i ne volim previše o tome misliti - izjavila je. - Ali kao prvi dojam, čini mi se da i nije tako loše... To je bilo sve što sam htio znati. Stvari su bile jasne. Pošao sam naniže prema njezinu trbuhu s jasnim osjećajem vrtoglavice. Dok smo se ševili, njezina mi se spirala priviđala poput klimavih vrata koja lepeću na vjetru. Sutradan je ona otišla obaviti pretrage. Sutradan sam se ja, prvi put u životu, zaustavio pred specijaliziranom trgovinom i do u sitnice razgledao sve što se nalazilo u izlogu. Bilo je prilično strašno, ali sam mislio da ću prije ili kasnije morati kroz to proći. Da se počnem privikavati, ušao sam u dućan i kupio dva dječja odijelca. Crveno i crno. Prodavačica mi je jamčila da ću biti zadovoljan, da se pri pranju ni najmanje ne skupljaju.

Ostatak sam dana proveo promatrajući Betty. Lebdjela je deset centimetara iznad tla. Potajno sam se naroljao dok je ona pekla pitu s jabukama. Iznio sam smeće u atmosferi grčke tragedije. Kada sam izašao iz kuće, nebo je bilo omamljujuće crveno, a prašina je lebdjela u svjetlosti posljednjih sunčevih zraka. Činilo mi se kao da su mi ruke dva puta jače potamnjele od sunca, a dlačice na rukama gotovo svijetle. Bilo je to doba kada su se ljudi spremali da večeraju, na ulici nije bilo nikoga, nikoga da ovo vidi. Ipak, ja sam bio tu. Čučnuo sam ispred izloga našeg dućana i popušio cigaretu slatku kao šećer. U daljini se čula neka prigušena buka, ali je ulica bila tiha. Nježno sam otresao pepeo između nogu. Život nije bio apsurdno jednostavan, život je bio užasno složen. a kadšto i zamoran. Iskrivio sam lice prema suncu poput frajera koji je baš dobio dvadeset centimetara u dupe. Gledao sam ga dok mi se oči nisu napunile suzama, a onda je prošao neki auto pa sam ustao. U svakom se slučaju više nije imalo što vidjeti. Samo neki frajer kako ulazi u kuću pošto je potkraj dana iznio smeće. Nakon dva-tri dana već sam se bio privikao. Mozak mi je opet radio uobičajenom brzinom. Po mojem je mišljenju u kući vladao neki čudan mir, atmosfera koju nisam poznavao. Nije bilo loše. Moj je dojam bio da Betty pomalo teško diše kao da je baš toga čas završila dugačkuu trku i bez muke sam primjećivao da se ona stalna napetost koja je nju uvijek prožimala, počinje smanjivati. Posljednji se primjer zbio tek prije nekoliko sati. Baš sam se bavio nekom gnjavatoricom kakvu trgovac glasovirima sreće tek jedanput ili dvaput u životu. Cura neodređene dobi, smrdljiva daha i teška dobrih devedeset kilograma. Išla je od jednog do drugog glasovira, triput me zapitkivala za cijenu, gledala na drugu stranu, podizala poklopce, gazila po papučicama da bismo se nakon pola sata našli na početku, dućan vonjao po znoju, a ja razmišljao o tome da je zadavim. Budući da sam malo glasnije govorio, Betty je došla pogledati što se dešava.

- Nije mi baš sasvim jasna - rekla je cura - razlika između ovoga i onoga drugog glasovira... - Jedan ima okrugle noge, a drugi četvrtaste - uzdahnuo sam. - Zaboga, uskoro zatvaramo. - Zapravo, ne mogu se odlučiti između glasovira i saksofona - dodala je ona. - Ako pričekate nekoliko dana, dobit ćemo i pastirske frulice - zaškrgutao sam. No, ona me nije ni slušala, zavukla je glavu u jedan od glasovira da mu razgleda utrobu. Rukom sam Betty dao znak da mi je toga preko glave. - Kidam ja odavde - promrmljao sam. - Reci joj da zatvaramo. Ne osvrćući se, popeo sam se u stan. Popio sam veliku čašu hladne vode. Najednom me uhvatila grižnja savjesti. Ako nitko drugi, ja sam morao znati da će u narednih pet minuta Betty onu rugobu izbaciti kroz izlog. Umalo sam se vratio, ali sam se predomislio. Ništa se nije čulo, ni zvuk razbijena stakla, pa čak ni krik. Ostao sam zapanjen. No, ono što je od svega bilo najmanje zamislivo, desilo se kad se ona nakon tri četvrt sata vratila smiješeći se i spokojna lica. - Bio si vrlo neugodan prema onoj djevojci - kazala je. Morao bi stvari prihvaćati malo mirnije. Tokom večeri, dok smo se igrali slaganja riječi, pružila mi se prilika da složim riječ JAJNICI, na čemu sam mogao dobiti trostruki broj bodova, ali sam pomiješao slova i zamijenio ih. Kad god sam obavljao isporuke, uglavnom bih rano ustajao. Tako sam u toku poslijepodneva imao prilike doći k sebi. Bio sam sklopio dogovor s nekim frajerima koji su radili kao vozači i dostavljači u trgovini namještajem, dvije-tri ulice dalje. Ta mi je zamisao pala na pamet jednoga dana kada sam ih vidio da u kuću preko puta dostavljaju ormar za posuđe. Telefonirao bih im, dakle, dan ranije pa bismo se drugi dan u ranu zoru našli na uglu ulice, natovarili glasovir u kamionet koji bih ja unajmio, a oni bi svojim

kamionom pošli za mnom. Zatim bismo isporučili glasovir i ja bih ih isplatio po izlasku iz kuće. Njih su se dvojica u tom trenutku uvijek jednako smiješila. No, onog jutra kad je trebalo isporučiti polukoncertni glasovir , stvari se nisu odvijale baš tim tokom. Bili smo se dogovorili za sedam sati i ja sam ih u rano jutro čekao s prvom cigaretom u ustima, nestrpljivo hodajući amo-tamo po pločniku. Nebo je bilo sivo, u toku je dana sigurno prijetila kiša. Nisam bio probudio Betty, izvukao sam se iz kreveta poput lijene zmije. Deset sam ih minuta kasnije vidio kako polako dolaze iza ugla i skreću prema meni vozeći tik uz pločnik. Vozili su zbilja polako, pitao sam se kog jarca izvode. Kad su stigli do mene, nisu se uopće zaustavljali. Vozač je uspravno sjedio za upravljačem, davao mi je neke znakove i krivio lice, dok je drugi mahao velikim komadom ljepenke i držao ga prislonjena uz staklo. Na ljepenci je pisalo GAZDA NAS U STOPU PRATI!! Odmah sam shvatio u čemu je problem. Pretvarao sam se da popravljam vezice na cipelama. Pet je sekundi kasnije pored mene polako prošao auto tamne boje u kojem je za upravljačem sjedio sićušan frajer s naočalama na nosu. I stisnutih vilica. Svejedno mi to baš nije bilo zabavno. Imam samo jednu riječ kada se dogovorim za datum isporuke glasovira. Počeo sam razmišljati punom parom, a onda jurnuo prema Bobovu dućanu. Na katu je gorjelo svjetlo. Dohvatio sam nekoliko kamenčića i počeo ih bacati u prozor. Pojavio se Bob. - Kvragu - rekao sam - nisam te valjda probudio...? - Zapravo i nisi - kazao je - na nogama sam od pet sati ujutro. Morao sam ustati da uspavam onog mog klipana. - Bob, slušaj, u govnima sam. Ostao sam sam s glasovirom koji treba isporučiti, možeš li se osloboditi drugih obaveza...? - Što se tiče obaveza, ne znam. Ali što se tiče pomoći, tu nema nikakvih problema. - Odlično, Bob. Doći ću po tebe za sat vremena.

Znao sam da bi trojica ljudi mogla pronijeti glasovir kroz prozor. Vozač je i sam samcat mogao uznijeti ormar na šesti kat. No, da to učinimo Bob i ja sami, na to nije trebalo ni pomišljati. Vratio sam se do kamioneta i krenuo prema agenciji za iznajmljivanje vozila. Naletio sam na nekoga mladog frajera s prugastom kravatom i crtom na hlačama oštrom kao oštrica noža. - Evo - rekao sam - vraćam vam kamionet. Treba mi nešto veće s uređajem za istovar. Frajer je to shvatio kao šalu: - Baš dobro dolazite. Baš nam se vratio jedan dvadesetpettonac. S pomičnom dizalicom. - Upravo mi tako nešto i treba. - Problem je samo u tome da ga treba znati voziti - nacerio se on. - Nema problema. - rekao sam. - Mogu vam izvesti proklizavanje i s kamionom koji vuče poluprikolicu. Činjenica je da je s takvom stvarčicom bilo gadno upravljati i da je to bilo prvi put da mi je tako nešto došlo u ruke. No, prošao sam kroz grad bez ikakve štete, na kraju krajeva, nije to ne znam što, trebalo je poći od pravila da zapravo drugi vas moraju izbjegavati. Dan se sporo dizao, oblaci su se i dalje tiskali jedni uz druge. Otišao sam po Boba pa sam gore ponio i pecivo. Smjestili smo se oko kuhinjskoga stola pa sam s njima popio kavu. Vani je bilo tako mračno da su bili zapalili svjetlo. Svjetlost je okrutno bola oči. Annie i Bob izgledali su kao da već tjednima nisu spavali. Dok smo jeli pecivo, djetešce je počelo drečati. Archie se prevrnuo zdjelicu s pahuljicama i prolio je po stolu. Bob je ustao lagano teturajući. - Daj mi pet minuta, samo da se obučem i vani smo - kazao je. Archie je prao ruke pod slapićem koji je curio sa stola, a drugi je čovječuljak i dalje revao. Zašto sam morao biti svjedokom takvih grozota? Annie je iz neke zdjele dohvatila bočicu pa smo se malčice uspjeli i čuti. - Onda - zapitao sam - stvari se sređuju između tebe i Boba...?

- Oh... može se reći da se POMALO sređuju, ali to još nije to. Zašto, imaš nešto na umu...? - Ne - rekao sam. - U ovom trenutku sve svoje snage usredotočujem na to da ni na što ne mislim. Pogledao sam svojeg susjeda koji je, gnječeći pahuljice rukama, od njih pravio kolačiće. - Čudan si ti frajer - kazala je ona. - Na žalost, bojim se da nisam. Kada smo se našli izvan kuće, Bob je pogledao u nebo i iskrivio lice. - Znam - rekao sam. - Nemojmo gubiti vrijeme! Iznijeli smo glasovir na pločnik i učvrstili remenje oko njega. Zatim sam otišao do pretinca za rukavice po upute za upotrebu, a potom se približio pomičnoj dizalici. Pokretala se uz pomoć cijele hrpe ručica, a njima se i okretala nadesno, nalijevo, podizala, spuštala, skraćivala ili produžavala te se uz njihovu pomoć upravljalo vitlom. Samo je trebalo sve to uskladiti. Pokrenuo sam je. U prvom sam pokušaju umalo otkinuo glavu Bobu koje me promatrao s osmijehom stojeći s druge strane. Uređaji su za upravljanje bili vrlo osjetljivi pa sam desetak minuta morao vježbati prije no što sam manje-više ovladao tom napravom. Najteže je bilo izbjeći da se teret ne potresa. Ne zna točno kako mi je to uspjelo, ali natovario sam glasovir na kamion. Bio sam sav u znoju. Zavezali smo ga kao blesavi, a zatim smo krenuli. Bio sam uzrujan kao da prevozimo nitroglicerin. Oluja nam je visjela nad glavom, a već iz uvjerenja nisam mogao sebi dopustiti da ijedna kapljica kiše padne na jedan Bösendorfer, nisam to mogao učiniti. Na nesreću se kamion vukao brzinom od 70 na sat, a nebo je polako postajalo sve niže. - Bob, još malo i utopit ćemo se - rekao sam. - Ne razumijem zašto nismo stavili ceradu. - A otkuda nam? Vidio si nešto što nalikuje na ceradu...?! Gospode Bože, zapali mi cigaretu.

Nagnuo se prema naprijed da uključi upaljač za cigarete. Bacio je pogled na upravljačku ploču. - Čemu li služe svi ti gumbi...? - Nemam pojma, barem što se tiče polovice. Bio sam stisnuo gas do daske. Hladan mi je znoj curio niz leđa. Još samo četvrt sata, mislio sam, još samo malo i spašeni smo. Iščekivanje me izjedalo. Baš sam počeo grickati kut usana kad je prvi nalet kiše udario o vjetrobran. To me toliko zaboljelo da sam htio zaurlati od bijesa, ali mi nikakav zvuk nije izašao iz usta. - Hej, pronašao sam pumpicu za pranje prozora - kazao je Bob. Kad smo stigli, obišao sam kuću i vozeći slalom između gredica s cvijećem, zaustavio kamion ispod prozora. Naša je domaćica bila u sedmom nebu, vrtjela se oko kamiona gužvajući rupčić u ruci. - Morao sam se sam pobrinuti za ovo - objasnio sam. - Svi su me dečki ostavili na cjedilu. - Oh, znam kako je to - prenemagala se ona. - Danas čovjek više ne može računati na radnike... - Vidjet ćete - dodao sam. - Jednog će nas dana još sve poklati u krevetima! - Hi-hi-hi - kazala je. Iskočio sam iz kamiona. - Evo nas! - rekao sam. - Reći ću im da otvore prozor - izjavila je ona. Vjetar je povremeno puhao u svježim i vlažnim zapusima. Znao sam da je svaka sekunda dragocjena. Glasovir je blistao kao jezero. U sebi sam kopao nogom od nestrpljenja. Atmosfera je pomalo nalikovala na onaj trenutak kada se u nekom napetom filmu čuje još samo tik-takanje bombe. Podigao sam glasovir uvis. Teško se zanjihao, a nebo samo što se nije prolomilo, zadržavao sam ga u tome tek snagom svojega mozga. Čim su se prozori otvorili, pažljivo sam naciljao i usmjerio glasovir unutra. Čuo se zvuk razbijena stakla, a meni je na ruku pala prva kapljica kiše. Likujući, podigao sam lice prema nebu.

Sada kada se glasovir nalazio na suhom, nisam znao koja mi se od tih kapljica čini ljepšom pa sam laka srca isključio upravljački uređaj i pošao pogledati što sam to razbio. Zatražio sam od mušterije da mi pošalje račun za staklara i dao znak Bobu da je vrijeme da se pozabavimo sa skidanjem remenja. Bob je bio zavezao čvorove. Uzeo sam jedan od njih u ruku, pogledao ga i kriomice ga pokazao Bobu. - Vidiš, Bob - promrmljao sam -nema smisla ni pokušavati da odvežemo ovakav čvor, krvnički je zategnut. Nekako mi se čini da si i ostale jednako vezao... U očima sam mu vidio da jest. Izvukao sam iz džepa svoj S.522 kupljen kod Westerna pa s uzdahom prerezao remene jedan za drugim. - Sam te đavo poslao - rekao sam. No, glasovir je bio na svojem mjestu i iz svega se ovoga izvukao bez ijedne ogrebotine pa sam imao razloga da ne budem nezadovoljan. Vani je pljuštalo kao iz kabla. Osjećao sam gotovo životinjski užitak videći kako kiša potapa okolinu i puca od bijesa, a ja sam joj uspio umaknuti. Pričekao sam da žena napokon ode po novac prije no što sam posao proglasio završenim. U povratku sam Boba ostavio pred kućom, a ja sam odvezao kamion u agenciju. Vratio sam se autobusom. Kiša je bila prestala te se među oblacima mjestimično naziralo plavo nebo. Napetost me toga jutra bila iscrpla, ali sam se vraćao kući s hrpom love u džepu pa se jedno nadoknađivalo drugim. To više što sam našao mjesto za sjedenje iza vozača, i to kraj prozora, a nitko me nije gnjavio dok sam gledao kako ulice promiču pored mene. U kući nije bilo nikoga. Nisam se više sjećao da li mi je Betty bila rekla da nekamo ide, činilo mi se da je jučerašnji dan stoljećima iza mene. Otišao sam ravno do hladnjaka i izvadio na stol nekoliko stvarčica. Pivo i tvrdo kuhana jaja bili su ledeni, pa sam otišao da se otuširam dok se okolni svijet ne prilagodi ljudskoj temeperaturi.

Vrativši se u kuhinju, odgurnuo sam nogom neke zgužvane papire. Takve su mi se stvari češće događale, no to je bilo tako. Uvijek se nešto vuče po podu. Podigao sam papire, razmotao ih, sjeo i pročitao ih. Bili su to laboratorijski nalazi o izvršenim pretragama. Bili su negativni. Upravo to sam rekao: NEGATIVNI! Porezao sam prst dok sam otvarao pivo, ali to nisam odmah primijetio Na iskap sam ga popio. Negdje je sigurno bilo zapisano da sve moje nevolje moraju stići poštom. Bilo je to tako okrutno obično, tako okrutno otrcano, kao da mi pakao namiguje. Trebalo mi je malo vremena da reagiram na to i Bettyna odsutnost mi je bolno počela pritiskati pleća. Ako se ne pomaknem, zgnječit će me, pomislio sam. Grčevito sam se uhvatio za naslon i ustao, a krv mi je curila iz prsta. Odlučio sam da ga stavim pod vodu, možda me zbog njega sve boljelo. Krenuo sam prema sudoperu i u tom trenutku u kanti za smeće primijetio crvenu mrlju. Već sam znao o čemu se radi, ali sam to izvadio jednom rukom. Bila je tu još i jedna crna mrlja, bila su to dječja odijelca koja su se možda dobro ponašala pri pranju, to nikada neću saznati, ali je jedno bilo sigurno - teško su podnosila rezanje škarama. Ta me nevažna sitnica bacila u najcrnji bed. Stvarala mi je predodžbu o načinu na koji je Betty sve ovo prihvatila. Čovjek bi pomislio da mi krv kaplje samo iz vrha prsta, no istina je bila da sam se osjećao kao da su mi kožu odrali. Istina je bila da se Zemlja pomakla iz svoga ležišta. Obuzdao sam se, bilo mi je potrebno da razmislim. Stavio sam prst pod vodu, a onda ga zalijepio flasterom. Najgore je bilo što sam patio za dvoje, bio sam vrlo svjestan onoga što Betty mora osjećati, polovica mi je mozga od toga bila paralizirana, a crijeva su mi krčala. Znao sam da je moram potražiti, ali sam za trenutak pomislio da to prelazi moje snage, zamalo sam se zavukao u krevet i čekao da me divlji sjeverni vjetar umrtvi i odagna mi misli. Ostao sam stajati nasred sobe s džepovima punim love i ozlijeđenim prstom. Zatim sam zatvorio vrata za sobom i izašao na ulicu.

Uzaludno sam je tražio cijelo poslijepodne. Mora da sam se dva ili tri puta provezao svim gradskim ulicama pogleda prikovana za pločnike, trčao za svim djevojkama koje su izdaleka nalikovale na nju, usporavao prolazeći pored kavanskih terasa, pretražio posjećena mjesta, polako vozio pustim ulicama pa je neosjetno počela padati večer. Otišao sam uzeti gorivo. Kada sam plaćao, morao sam izvući cijeli snop novčanica. Frajer je nosio kapu s natpisom ESSO i tragovima masnoće na štitniku. Nepovjerljivo me pogledao. - Baš sam opljačkao kutiju za priloge u crkvi - odvratio sam. U ovo se doba ona već mogla nalaziti i petsto kilometara daleko odavde pa je sve što sam nakon te šetnje donio kući, bila strahovita glavobolja. Preostalo je još samo jedno mjesto gdje sam je mogao potražiti, naime, njezina kolibica, ali se nisam uspijevao na to odlučiti. Mislio sam da je, ako je tamo ne nađem, više nikada neću ni pronaći. Oklijevao sam i nisam htio upotrijebiti posljednji metak. Izgledi su bili jedan prema milijun da ona bude tamo, ali mi ništa drugo nije preostajalo. Još sam se malo motao naokolo pod neonskim svjetlima, a onda pošao kući po ručnu svjetiljku i vjetrovku. Na prvom je katu gorjelo svjetlo. No, isto sam tako mogao nešto zaboraviti na štednjaku ili slavine ostaviti do kraja otvorene, nije to bilo nešto što bi me začudilo. U stanju u kakvu sam bio, da sam i cijelu kuću zatekao u plamenu, shvatio bih to kao liliputansku strelicu. Popeo sam se na kat. Ona je sjedila za kuhinjskim stolom Bila je pretjerano našminakana i kosa joj je bila kojekako podrezana. Pogledali smo se. Na stanovit sam način bio odahnuo, ali sam se s druge strane gušio ili nešto slično tome. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ma što kažem. Stol je bio postavljen. Bez riječi je ustala i donijela mi jelo. U tanjuru su bili valjušci od mljevenog mesa s umakom od rajčice. Sjedili smo jedno nasuprot drugome, a ona je sebi bila unakazila lice, nisam to mogao dugo podnositi. Da sam otvorio usta u tom trenutku, počeo bih

jaukati. Čuperci koji su joj bili ostali na glavi bili su dugački tek tri-četiri centimetra, a maskara i rumenilo za usnice razlijevali su se na sve strane. Osjetio sam da će u meni nešto prepući. Nagnuo sam se prema naprijed pa sam, ne skidajući oka s nje, objema rukama zahvatio u tanjur s valjušcima. Bili su vrući. Izvukao sam iz tanjura cijelu gomilu valjušaka, a umak od rajčice tekao mi je između prstiju, pa sam sve to zajedno zgnječio na svojem licu, po očima, nosu, po kosi, peklo me, ali sam se sav time oblijepio, komadići su klizili i padali mi po nogama. Nadlanicom sam otro suzu s umakom od rajčice. Još uvijek nismo ni riječi progovorili. Neko smo vrijeme ostali tako sjediti. 21. - Jebem mu! - rekao sam. - Ako se ne smiriš, nikada to nećemo dovršiti...!! A da i ne govorimo o tome da smo se bili smjestili pored širom otvorena kuhinjskog prozora i da je meni sunce sjalo pravo u lice. Kosa joj tako blistala da sam je jedva uspijevao pronaći. - Nagni se malo naprijed... Cak-cak, izjednačio sam dva pramena za redom. Trebalo nam je tri dana da dođemo do toga, tri dana da mi dopusti da joj uredim kosu. Zapravo, u toku smo poslijepodneva očekivali Eddijev i Lisin dolazak, pa ju je valjda to natjeralo da se odluči. Tri dana da se oporavimo. Zapravo ne ja, nego ona. Kratka je kosa svejedno dobro pristajala mojoj crnki zelenih očiju i to je bila prava sreća. Hvatao sam prstima pramenove i sjekao ih kao snopove zreloga crnog žita. U licu, dakako, nije baš sjajno izgledala, ali sam bio siguran da se tome može doskočiti s malo šminke, a ionako sam ja trebao pripremiti punč. Rekao sam joj da se ne uzbuđuje. Ljudi koji dolaze iz grada, uvijek su blijedi poput mrtvaca. Bio sam u pravu, to više što je Eddie bio promijenio auto. Došli su kolima sa sklopivim krovom koja su bila ružičasta poput lososa, pa

su se bili poprilično nagutali prašine i izgledali su kao da im je šezdeset godina. Lisa je iskočila iz auta. - Oh, mila moja, odrezala si kosu...? Ovako prekrasno izgledaš! Razgovarajući, polagano smo krenuli prema punču. Ne da se hvalim, ali bio je pravi dinamit. Lisa se htjela otuširati pa su djevojke nestale u kupaonici ponijevši čaše. Eddie me potapšao po bedru: - Ej, zadovoljan sam što te vidim, gade jedan...! - kazao je. - Da - rekao sam ja. Pogledao je još jednom oko sebe kimajući glavom: - Bogami, kapa dolje... Pošao sam otvoriti konzervu hrane za Bonga. Eddijeva i Lisina prisutnost omogućavala mi je da malo usporim, a to mi je zbilja bilo potrebno. Tokom ova tri dana više sam se nego jedanput upitao hoćemo li se izvući, hoću li uspjeti da je izvučem na površinu, da je povedem prema svjetlosti. U to sam bio uložio sve snage, pod time mislim sve što sam imao u glavi i u utrobi. Borio sam se kao lud, vidio sam do koje je mjere bila pala u ponor, a to je nešto što se teško može zamisliti, ne znam zahvaljujući kojem smo se čudu uspjeli izvući ni koja nas je čarobna struja izbacila na žal. Krepavao sam od umora. Nakon takva mi se iskustva otvaranje konzerve hrane za psa činilo isto toliko zamornim kao i provala u sef. Dvije čaše punča kasnije, koračao sam u susret suncu na izlasku. Čuo sam cure kako se smiju u kupaonici i to mi se činilo gotovo odviše lijepim. Kada se plamen ponovnog susreta pretvorio u žeravicu, Eddie i ja smo se dali na posao. Djevojke su odabrale da tu prvu večer radije provedu kod kuće, pa je trebalo poći u kupovinu, a isto tako i skočiti do Boba da od njega posudimo madrac i paravan za koji se čak možda i moglo reći da je kineski. Punč smo bili počistili i kada smo izašli iz kuće, bilo se već počelo smrkavati. Vjetar je bio blag. Gotovo bih se potpuno dobro osjećao da sam iz glave mogao odagnati jednu pomalo glupavu pomisao. Znao sam da tu ništa ne

mogu, da je to dio sitnih razlika koje postoje između muškarca i žene, ali sam bez prestanka sebi ponavljao da je u cijeloj toj priči bol nejednako podijeljena. Za mene je sve to ostalo pomalo apstraktno. Činilo mi se da mi u grlu stoji zrak koji ne uspijevam progutati. Otišli smo, dakle, do Boba po madrac i paravan i vratili se postajkujući po pločniku, uz puhanje i psovke te uz zujanje opruga, a sva je poteškoća bila u tome što uopće nije dolazilo u obzir da tu svinjariju vučemo po pločniku, negu ju je praktično trebalo nositi na rukama. U usporedbi je s time paravan bio obično perce. Bez daha smo se uspeli na kat, a cure su nas još i zezale. Dok sam nastojao povratiti dah, osjećao sam kako se učinak alkohola u meni umnogostručuje i kako mi krv punom brzinom teče po žilama.Nije čak bilo ni tako neugodno, bilo je to prvi put nakon tri dana da sam opet svjestan svojega tijela. Djevojke su nam bile pripremile popis pa smo trkom ponovno sišli. Kad smo se jednom našli u gradu, u tili smo čas sve sredili. Prtljažnik je kabrioleta bio pun i baš smo izlazili iz slastičarnice, svaki s kutijom kolača u rukama, kada je neki frajer dotrčao do Eddija i stegnuo ga u naručaj. Bio mi je nejasno poznat, bio sam ga vidio na pogrebu. Stisnuo mi je ruku, bio je nizak, prilično star, stisak mu je još uvijek bio čvrst. Držao sam se malo po strani ostavivši ih da razgovaraju, popušio sam cigaretu promatrajući zvjezdano nebo. Slušao sam svaku drugu riječ. Prema onome što sam razumio, frajer nas nije namjeravao samo tako pustiti, Eddie je morao vidjeti njegovu novu dvoranu za treninge, na dva koraka odande, nije htio povjerovati da za njega ne možemo naći pet minuta. - Što ćemo? - upitao me Eddie. - Bez pitanja, za mnom! - nasmijao se frajer. Stavili smo kolače u prtljažnik. Ne mogu odbiti, objasnio mi je Eddie, poznajem ga već dvadeset godina, svojevremeno sam mu pomagao pri organiziranju svih boksačkih susreta u ovom kraju, lijepa su to bila vremena što smo ih zajedno proveli, tada mu kosa

još nije bila sijeda.Odgovorio sam da ga potpuno razumijem, a osim toga i nije jako kasno i mene to uopće ne smeta, zbilja me ne smeta. Zatvorili smo prtljažnik, krenuli s momkom i skrenuli za ugao. Bila je to mala dvorana koja je mirisala na kožne predmete i znoj. Dvojica su frajera vježbala na ringu. Čuo se zvuk rukavica koje su udarale po ljudskoj koži i voda kako teče iz tuševa. Stari nas je poveo iza nekakva šanka. Izvukao je tri limunade. Oči su mu se krijesile. - Onda, Eddie, što kažeš na ovo...? - zapitao je. Eddie ga je usporenim pokretom šake ovlaš dotaknuo po vilici: - Da, čini mi se da ti dobro ide... - Onaj u zelenim hlačicama, to je Joe Attila - nastavio je stari. - Moje posljednje otkriće. Uskoro ćeš još čuti o njemu... Taj se dečko zalaže, znaš, ima nešto tu unutra... Tobože je krošeom zamahnuo prema Eddijevu trbuhu. Posve sam neosjetno izgubio nit razgovora. Pio sam limunadu promatrajući Joea Attilu kako razrađuje svoju tehniku na partneru, nekom frajeru koji je bio stariji od njega i odjeven u crvenu trenirku. Joe Attila udarao je po njemu poput lokomotive, a stari se skrivao iza rukavica i gunđao: dobro je, Joe, da, nastavi, odlično, da, Joe, a Joe ga je mlatio koliko je htio. Ne znam zašto, no taj me prizor hipnotizirao, u mozgu mi je počelo kuhati. Prišao sam bliže užadi. Ništa nisam znao o boksu, možda sam u životu bio vidio jedan ili dva susreta, no baš me i nisu oduševili, pogotovo ne kada mi je mlaz krvi briznuo u krilo. Ipak sam kao opčinjen gledao kako udarci pljušte po starome, samo sam vidio bljeskanje i strelovito prolijetanje rukavica i ni na što više nisam mislio. Eddie i njegov prijatelj pridružili su mi se baš kad je Joe završavao vježbu. Bio sam sav u znoju. Pograbio sam Eddija za suvratak kaputića. - Eddie, pogledaj me dobro, o ovome sam sanjao cijeli život...! Da se nađem u ringu s rukavicama na rukama, samo na minutu, i da se okušam u prijateljskoj borbi s nekim profesionalcem...!

Svi su se nasmijali, Joe još glasnije od ostalih. Ustvrdoglavio sam se, rekao im da je to ionako među prijatlejima, radi zabave, da ne želim umrijeti, a da prije toga barem jednom ne vidim kako je to. Eddie se počešao po potiljku. - Ne misliš valjda...? Ne šališ se...? Ugrizao sam se za usnicu odmahujući glavom. Okrenuo se prema prijatelju: - Pa, ne znam, misliš da bi se to dalo srediti...? Ovaj se okrenuo prema Joeu: - A ti; Joe, što ti misliš o tome, momče? Misliš da možeš izdržati još minutu...? Joeov me smijeh podsjetio na trupac koji se valja niz padinu, ali sam bio toliko uzbuđen da nisam obratio puno pažnje na tu sliku. Sva su me ta svjetla pomalo zasljepljivala, ubrzano sam disao. Joe se objesio o užad i namignuo mi: - U redu, slažem se, može još jedna rundica za zabavu... Točno sam se u tom času zbilja jako uplašio, vjerujem da mi je cijelo tijelo zadrhtalo, no najčudnije je bilo to što sam se počeo svlačiti, naprijed me gurala ista ona sila koja čovjeka vuče u ponor. Mozak mi je pokušavao upotrijebiti posljednje karte, u svojem je uzbuđenju potpuno poblesavio, nastojao me slomiti iskrivljeno prikazujući stvari - nemoj to raditi, govorio mi je, to se događa jednom od milijun puta, ali se događa, možda te na ringu čeka smrt, možda će ti Joe otkinuti glavu...? Pod utjecajem sam alkohola osjetio da se gubim u morbidnome buncanju, da u strahovitu stanju tonem u tamno i ledeno jezero koje sam dobro poznavao, uvijek je to bilo isto jezero, a usput me razdiru sve moje zebnje, strah, noć, ludilo, smrt, ukratko, cijeli taj cirkus, u jednome od onih grozovitih trenutaka kakvi se od vremena do vremena doživljavaju. No, to mi nije bilo novo, a naposljetku sam bio pronašao i lijek za to. Strahovito sam se napregnuo da se nagnem sve do vezica na cipelama ponavljajući - ljubi svoju smrt, ljubi svoju smrt, LJUBI SVOJU SMRT!!!

Taj bi mi štos uvijek upalio. Izronio sam na površinu, drugi su o nečemu raspravljali ne obazirući se na moje probleme. Crvena mi je trenirka pomogla da se preodjenem, našao sam se u bijelim hlačicama i moj se mozak predao. Uspeo sam se na ring. Joe Attila ljubazno mi se nasmiješio: - Znaš nešto o ovome? - zapitao je. - Ne - rekao sam - ovo je prvi put da sam stavio rukavice. - Dobro, ne boj se, pripazit ću. Ovo je ionako samo radi zabave, ne...? Nisam ništa odgovorio, kroz mene su strujale vrućina i studen. Joe i ja bili smo iste visine, ali nam je samo to i bilo zajedničko. Moja je njuška bila zgodnija od njegove, ali je on imao šira ramena, a ruke su mu bile poput mojih bedara. Počeo je poskakivati oko mene. - Jesi li spreman? - zapitao je. Činilo mi se da ću poletjeti. Sav bijes i nemoć što su se u ovo posljednje vrijeme bili u meni nagomilali, skupili su se u mojoj desnoj šaci pa sam Joeu sa strane uputio najbolji udarac koji sam izveo u životu, usput tiho zastenjavši. Udario sam u njegove rukavice. Uzmaknuo je mršteći obrve. - Čuj, pripazit ćemo, ha? Mora da da sam imao vrućinu od trideset devet ili četrdeset stupnjeva. On je opet počeo s onom svojom igrom nogama, a meni kao da su na nogama bili privezani nakovnji. Tobože je zamahnuo ljevicom i desnicom mi u bradu uputio slabašan direkt s kojim ni muhu ne bi ubio. Čuo sam kako se ljudi iza mene smiju, a Joe je kružio oko mene kao leptir i samo me ovlaš doticao rukavicama. U jednom se trenutku okrenuo prema ostalima i namignuo im. Snažno sam ga tresnuo preko usta. Nisam se pretvarao. Posljedice nije trebalo dugo čekati. Dobio sam brz udarac u lice i pao sam na pod kliznuvši sve do užadi. Eddijeva se glava našla na tri centimetra od moje: -Ej, pa ti si lud...?! Što te uhvatilo...? - Ne brini o tome - rekao sam - reci mi da li krvarim...?

Više ništa nisam osjećao, bio sam napola ošamućen, činilo mi se da i njegov i moj glas pripadaju nekom snu. Bio sam bez daha. - Gospode Bože - promrmljao sam - ima li krvi po meni...? - Ne, ali ako ovako nastaviš, nećemo na to dugo čekati...! Hajde, skini rukavice... Uspravio sam se hvatajući se za užad. Sve je bilo u redi osim što mora da sam težio nekih dvjesto kila i lice mi je gorjelo. Joe me čekao nasred ringa. Uz onaj njegov rad nogama, čovjek bi rekao - neosvojiva planina. Više se nije smiješio. - Ja sam za zabavu, ali se ne treba previše zezati - kazao je. - Nemoj to više raditi. Bez upozorenja, svom sam ga snagom pokušao zviznuti. Bez muke se izmaknuo. - Prestani, mali - kazao je. Ponovno sam ga pokušao poslužiti na isti način, ali sam naišao samo na prazan prostor. Bio bih volio da se prestane micati. Teško mi je bilo podizati ruke da se obranim od udaraca, ali sam zato jurnuo na njega i posljenje snage uložio u direkt desnicom, bio sam uvjeren da bih time mogao i vola ubiti. Ne znam što se dogodilo, nisam ništa vidio, ali mi se glava razletjela kao da sam se trkom zaletio u staklena vrata. Na trenutak sam zastao u zraku prije no štoću se strovaliti na pod. Nisam se onesvijestio. Eddijevo je lice lebdjelo pokraj mene, malo blijedo, zabrinuto i umorno. - Eddie, stari moj... vidiš li krvi na meni...? - Kvragu - odgovorio je - kao da umjesto nosa imaš pipu...! Zatvorio sam oči, mogao sam odahnuti. ne samo što nisam umro, nego je nestao i onaj zrak što mi je smetao u grlu. Bilo je ugodno malčice ležati. Izgubio sam predodžbu o onome što se događalo oko mene, nisam više znao gdje sam, ni kada, ni zašto, htio sam povući plahtu na sebe, ali mi se ruka nije htjela pomaknuti. Zatim se onaj stariji

čovjek u trenirci pobrinuo za mene, oprao mi je lice vodom i stavio vatu u nosnicu. - Dobro je, nije slomljen - kazao je. - Joe nije bio grub, mogao je i mnogo jače udariti...! Eddie mi je pomogao da se odvučem pod tuš nazivajući me usput raznoraznim imenima. Mlačna mi je voda godila, ledena mi je malo razbistrila glavu. Obrisao sam se, odjenuo, pogledao u zrcalo, čovjek bi rekao - frajer liječen kortizonima. Pridružio sam se ostalima prišavši im gotovo normalnim korakom, bio sam se potpuno otrijeznio. Joe je bio u odijelu, sportsku je torbicu nosio prebačenu preko ramena, dočekao me sa smiješkom. - Onda - dobacio mi je - je li ti koristilo što si ostvario svoj stari san? - Da - rekao sam. - Osjećam se mirnim. Najbolje je od svega uslijedilo kada sam se opet našao u kabrioletu koji se spuštao glavnom ulicom, dok mi je povjetarac milovao lice, a slatkasta mi cigareta gorjela među prstima. Eddie mi je dobacivao kradomične poglede. - Dakako - rekao sam - curama o ovome ni riječi... Napola se zadavio, okrenuo je retrovizor prema meni. - Je li...? A što ćemo im reći... Da te piknuo komarac...? - Ne, da sam se glavom zaletio u staklena vrata. Jednoga je jutra budilica zazvonila u četiri sata. Skočio sam na nju, a potom bez buke ustao. Eddie je već bio u kuhinji, bio je pripremio naprtnjače i pio je kavu. - Hoćeš li malo? Još je topla... Zijevnuo sam. Itekako sam htio. Vani je još bila noć, Eddie je bio vodom navlažio kosu i počešljao se. Činilo se da je u punoj formi. Ustao je da opere svoju šalicu. - Nemoj puno odugovlačiti - kazao je. - Do tamo nam treba dobar sat... Pet minuta kasnije bili smo pred kućom. Nije uvijek lako ustati u tako rani sat, ali to čovjek nikada ne požali. Posljednji su noćni sati načudesniji i ništa nije ravno drhtaju prve jutarnje svjetlosti. Eddie

mi je prepustio upravljač, a kako je bilo ugodno, ostavili smo krov podignut, samo sam ja vjetrovku zakopčao do grla. Bio je to živahan autić. Eddie je okolno područje poznavao kao svoj džep, pokazivao mi je put, a cesta kao da je bila posuta njegovim uspomenama iz djetinjstva, dovoljno bi bilo da naiđemo na nekakav natpis ili prođemo kroz neko usnulo seoce, pa bi se pričice stale nadovezivati jedna na drugu i raspršavati se u noći. Završili smo vožnju prošavši neki zemljani put i zaustavili auto na njegovu kraju, smjestili smo ga ispod drveća. Noć je polako blijedila. Izvadili smo pribor iz prtljažnika, a zatim krenuli duž malena vodenog toka u kojem je tekla prilično jaka struja i u kojem je stalno nešto grgotalo i brbotalo. Eddie je išao naprijed razgovarajući sam sa sobom i spominjući doba kad mu je bilo osamnaest godina. Zaustavili smo se našavši miran kutak, mjesto na kojem je ona minijatura od rječice postajala šira, s nekoliko stijena što su izranjale iz vode i drvećem što je raslo unaokolo, travom, lišćem, pupoljcima, vilinskim konjicima i svim takvim sličnim stvarima. Smjestili smo se. Još uvijek nije bilo svanulo kada je Eddie nazuo čizme, a oči su mu zablistale. Bilo ga je zadovoljstvo vidjeti, osjećao sam se mirnim i opuštenim. Blizina vode na mene uvijek tako djeluje. On je provjerio pribor, a potom stao skakati s kamena na kamen, kao da hoda po vodi. - Vidjet ćeš - kazao je - nije to ne znam kako teško... Gledaj mene. Zapravo sam bio pošao s njim najviše zato da njemu učinim zadovoljstvo. Ribolov nije bio nešto što bi mene moglo ushititi, čak sam bio sa sobom ponio knjigu japanske poezije za slučaj da mi bude previše dosadno. - Ej, ako me ne budeš gledao, nećeš moći ništa shvatiti...! - Samo hajde, ne skidam oka s tebe. - E da, dragi moj, pogledaj, sva ti je mudrost u tome kako držiš ruku...!

Zamahao je udicom iznad glave prije nego što će je baciti, a zatim je ona poletjela zrakom dok se rola svom brzinom odmotavala. Čuo sam kako je nešto maleno palo u vodu. - Jesi li vidio? Skužio si? - Da - rekao sam - ali ne obaziri se na mene, još ću te malo promatrati. Nakon nekoga se vremena jedna sunčeva zraka probila kroz lišće. Bez žurbe sam odmotao senviče, tek toliko da budem od neke koristi. Htio sam izbjeći da baš odmah ne zaspim. Eddie mi je bio leđima okrenut, već je cijelih deset minuta šutio, kao da je potpuno utonuo u promatranje najlonske niti. Nije se okrenuo, ali je najednom počeo govoriti. - Pitam se što je s vas dvoje - izjavio je. - Pitam se što nije u redu... Sendviči su bili sa šunkom. Nema ničega žalosnijeg od sendviča sa šunkom iz kojih bijedno proviruje tanki masni rub. Ponovno sam ih zamotao, a da i ne govorimo o tome da su bili malo smežurani. Budući da mu nisam odgovarao, nastavio je tamo gdje je stao: - Gospode Bože, ne kažem to zato da te gnjavim, ali vidiš li ti kako Betty izgleda...? Izgubila je boju, a tri četvrtine vremena gricka usnice i zuri u prazno... Kvragu, ti nikada ni riječi ne kažeš, otkuda da znam mogu li štogod učiniti da vam pomognem... Gledao sam kako lagana struja povlači njegov povraz i on se na kraju napinje podižući u zrak nekoliko vodenih kapljica. - Mislila je da je trudna - rekao sam. - Ali zeznuli smo se. Na udicu se uhvatila riba. Bila je prva, ali nismo raspravljali o tome, njezina je smrt prošla nekako nezapaženo. Eddie je stisnuo štap pod miškom dok ju je skidao. - Ne budite smiješni, pa to ne uspijeva uvijek, bit će bolje sljedeći put... - Ne, neće biti sljedećeg puta - rekao sam. - Ona više neće ni čuti o tome, a ja nisam dovoljno veliki mrgud da bih se mogao izboriti s njezinom spiralom.

Okrenuo se prema meni, a sunce mu je bilo zastalo u razbarušenoj kosi. - Znaš, Eddie - nastavio sam - ona juri za nečim što ne postoji. Vidiš, nalik je na ranjenu životinjicu i uvijek padne još malo niže. Mislim da je svijet za nju premalen, Eddie, mislim da svi problem iz toga proizlaze... Bacio je udicu dalje nego ijednom do sada, usta su mu bila nekako iskrivljena. - Valjda se ipak može nešto učiniti... - zagunđao je. - Svakako. Ona bi morala razumjeti da sreća ne postoji, da raj ne postoji, da se ništa ne može ni dobiti ni izgubiti i da se u bitnome ništa ne može izmijeniti. A ako vjeruješ da ti nakon svega toga preostaje još samo očaj, još si se jednom zeznuo, jer je i očaj obmana. Sve što možeš učiniti jest da uvečer liježeš, a ujutro ustaješ, po mogućnosti s osmijehom na usnama, a možeš misliti što god hoćeš, to stvari ništa neće promijeniti, nego će ih samo zakomplicirati. Podigao je oči prema nebu i zatresao glavom: - Tako mi Boga, pitam ga postoji li način da je iz toga izvučemo, a sve što mi on ima reći, svodi se na to da bi njoj bilo najbolje da sebi ispali metak u glavu...!!! - Ne, nipošto, mislim reći da život nije nalik na onaj štand na sajmištu s gomilom različitih stvarčica koje možeš skinuti puškom, pa ako si dovoljno lud da počneš nišaniti, ubrzo ćeš primijetiti da se kotač nikada ne zaustavlja. I tada počinješ patiti. Odrediti sebi neke ciljeve u životu znači svijati se u lancima. I druga se riba pojavila iz vode. Eddie je uzdahnuo. - Kada sam bio klinac, ovdje je bilo više ribe nego vode - promrljao je. - Kada sam ja bio klinac, mislio sam da će mi put biti osvijetljen - rekao sam. Kao što smo se bili i dogovorili, pokupili smo se oko podneva. U cijeloj toj priči ja nisam čak ni pokušao pecati, to me baš nimalo nije privlačilo, pa smo se s one tri nesretne ribe pojavili kod Boba. Svi su

bili u vrtu, tri su cure slagale tople sendviče dok ih je Bob promatrao i sve je četvero uzajamno razgovaralo. Skočio sam preko ograde. - Imamo jedan problem - rekao sam. Osim ako se ne desi neko čudo, ne vidim kako ćemo s tri ribe nahraniti trideset ili četrdeset ljudi. - Gospode Bože, pa što vam se dogodilo? - Teško je reći. Možda je ovo loša godina... Ako u rijekama i nije više bilo ribe, srećom je na poljima bilo ostalo nešto krava, ili je to bilo negdje drugdje, ne znam, tek još smo uvijek mogli napraviti ražnjiće, bilo je još prerano da počenom dramatizirati. Bob i ja smo se o tome pobrinuli. Bilo je toliko sitnih pizdarija koje je trebalo srediti da na kraju krajeva nisam ni primijetio kako poslijepodne promiče. Teško mi je bilo pokazivati zanimanje za ono što se događa, u prosjeku mi je sve trebalo dva-tri puta ponoviti, a najdraže mi je bilo mazati štapiće maslacem jer mi je duh pri tome bio miran. Nakon razgovora što sam ga vodio s Eddijem, večer što je bila preda mnom, uopće me nije privlačila, a da istinu kažem, znao sam da ću se to bolje osjećati što budem vidio manje ljudi. No, teret zbivanja onemogućio mi je da se izvučem. Kada čovjek može birati između toga da djeluje i toga da podlegne, uvijek se treba odmah baciti na prvo rješenje, inače brzo postaje zamorno. Bilo je lijepo vrijeme na neki pomalo blesav način, sunce me čak nije ni zasljepljivalo. Jedine prigode u kojima sam osjetio malo topline, bilo je kada sam se približio Betty i prošao joj rukom kroz kratko ošišanu kosu. Sve sam ostalo vrijeme uzdisao u sebi i hranio Bonga komadićima sendviča. Već se spuštala noć kada su ljudi počeli dolaziti. Neke sam poznavao iz viđenja, a oni koje sam prvi put vidio, nalikovali su onima koje sam poznavao, sve su mi te kateegorije bile iste. Bilo je stiglo šezdesetak ljudi. Bob je jurio od jedne do druge skupine kao riba poletuša. Krenuo je prema meni trljajući ruke. - Bože, ovo izgleda kao dobar početak.

Prije no što će otići, uzeo je od mene čašu koju još nisam bio ni taknuo i iskapio je. Našao sam se malo po strani, s praznom čašom u ruci, no nisam se ni maknuo. Nisam bio žedan, ništa nisam htio. Izgledalo je da se Betty zabavlja, baš kao i Lisa, Eddie, Bob, Annie i svi ostali, napokon, što se tiče zabave, pod time mislim da sam ja jedini stajao u kutu, pokušavajući kutom usana izvesti prigodan osmijeh, čak sam od toga imao grčeve oko usta. Dobro, izvrsno, možda sam bio jedina beskrvna faca te večeri, no iza svih tih lica nisam vidio ništa do ludila, zabrinutosti, zebnje, ništa do patnje i straha, ništa do napuštenosti i dosade, ništa do osamljenosti, ništa do bijesa i nemoći, dovraga, jesam li vidio išta što bi me moglo malo ohrabriti...? Baš zabavno, ne? Vidio sam nekoliko zgodnih djevojaka, ali su mi se činile ružnima, a frajeri su mi se činili blesavima, zapravo, prikazujem to previše pojednostavljeno, ali mi se nije dalo ulaziti u pojedinosti, htio sam se povući u sjenku, htio sam tužan i leden svijet, svijet bez nade, bez dna, bez svjetlosti, upravo tako, htio sam uroniti u njega, nisam bio ni najmanje raspoložen, kadšto čovjek poželi da cijeli taj cirkus nekamo potone, a njemu da nebo padne na glavu. Bio sam u takvu duševnom stanju, a još uvijek nisam bio ništa popio. Kako mi s druge strane nije bilo stalo da se ističem, stao sam se muvati na sve strane kao da sam silno zaposlen. Nakon nekog me vremena Betty potapšala po ramenu. Trgnuo sam se. - Ma što ti radiš? - zapitala me. - Već te neko vrijeme promatram... - Htio sam vidjeti da li sam ti još uvijek zanimljiv - našalio sam se. - Djevojke me izbjegavaju zbog modrice na oku. Nasmiješila mi se, stajao sam pred vratima pakla, a ona mi se nasmiješila, Bože nebeski, Bože nebeski, Bože svemogući, Isuse...! - Pretjeruješ - kazala je. - više se skoro ništa ne vidi... - Uzmi me za ruku - rekao sm. - Povedi me nekamo gdje mogu napuniti čašu... Jedva sam se opskrbio pićem kadli je Bob iskrsnuoizmeđu nas, ispio moju čašu i dohvatio Betty za ruku.

- Bob, stvarno si prasac - rekao sam. - Ne samo... No, on je već bio daleko, a uši su mu svjetlucale kao mačje oči. Ponovno sam ostao sam. Zahvaljujući Betty, osjećao sam se malo manje utučenim, nabacio sam konvalescentski osmijeh i okrenuo se prema baru u nadi da ću uspjeti napuniti čašu, a da mi nitko ne stane na nogu. Nije bilo lako jer su, gledano u cjelini, svi govorili glasnije od mene, a čak sam vidio i ruke kako se pružaju iznad moje glave. Morao sam zaobići šank i sam se poslužiti. Atmosfera je postajala sve bolja. Netko je za dva-tri stupnja pojačao glazbu. Vukući sa sobom stolicu na rasklapanje, pošao sam se smjestiti pod jedno drvo kao neka bakica, samo što nisam ponio pletivo i što je preda mnom još bio dugačak put prije no što počnem gacati po kaši što je čine godine. Unatoč svemu, osjećao sam da mi je duša umorna, a osjećajna krivulja mora da mi je bila na najnižoj razini. Ljudi su se oko mene muvali i razgovarali, no ništa se naročito nije zbivalo, glavni se problem, izgleda, sastojao u tome na koji se način treba odijevati ili šišati kosu, pa ako nečega nije bilo u izlogu, nije vrijedilo ni ulaziti u trgovinu, o jadni moj naraštaju koji još ništa nisi donio na ovaj svijet, koji nisi upoznao ni trud ni pobunu i koji se iznutra izjedaš ne nalazeći nikakva izlaza. Odlučio sam piti u zdravlje svog pokoljenja. Svoju sma čašu bio ostavio u travi. U trenutku kada sam je htio dohvatiti, Bob ju je prevrnuo udarcem noge. - Što ti je? - zapitao je. - Već si sjeo...? - Čuj. Bob, nisi ništa osjetio dok si mi prilazio, nisi osjetio da ti je noga u nešto udarila... Zateturao je i ustuknuo jedna korak, a u mojim žilama nije bilo ni kapi alkohola, vidio sam cijeli put koji razdvaja nas dvojicu. Nije vrijedilo da gubimo vrijeme u bilo kakvu objašnjavanju. Gurnuo sam mu čašu u ruke i uhvatio ga za nadlakticu da bih ga okrenuo u pravom smjeru. Gurnuo sam ga. - Ne mrzim te! - rekao sam.6

Moj je naraštaj bio na putu da počini samoubojstvo pa sam morao čekati da se taj tupoglavac vrati s mojom čašom. Pomislio sam kako zbilja nećemo ničega biti pošteđeni. Srećom je noć bila blaga, a ja sam se bio dobro smjestio s obzirom na blizinu ražnjića. Osjetio sam se malko bolje. Dakako, Bob se nije vratio, no uspio sam se domoći čaše. Čvrsto sam je zgrabio. Približio sam se mjestu gdje se plesalo i uočio neku djevojku koja nije bila baš pretjerano zgodna, ali je imala veličanstveno tijelo i izvijala se uz svirku saksofona. Na sebi je imala pripijene hlače, a bilo je očito da je ispod njih potpuno gola, baš kao i gore, nosila je majicu iza koje su odmah dolazile grudi, čovjek ju je mogao dugo vremena promatrati, a da mu ne bude dosadno. Njezin je ples pomalo podsjećao na stalnu promjenu vjetra. Prižmirio sam ispijajući prvi gutljaj. No, i popio sam samo jedan jer se saksofon raspalio i cura je smjesta reagirala, razmahala se rukama i nogama na sve strane, a ja se, dakako, nisam nalazio baš na pedeset metara od nje, dakako da nisam, pa sam se našao baš na putu njezinoj ruci i dobio sam vlastitu čašu ravno u lice, osjetio sam kako mi je udarila o zube. - Kriste! - progunđao sam. Osjetio sam kako mi se tekućina cijedi niz prsa i kap po kap kaplje iz kose. Osjetio sam praznu čašu u jednoj ruci, a drugom sam prešao preko lica. Cura je stavila ruku na usta: - Oh, kvragu, jesam li ja za to kriva...? - Ne - rekao sam - sam sam sebi bacio čašu u lice da bih se naljutio. Cura je bila ljubazna, posjela me u kut i otrčala po ubruse da me obriše. Ova me posljednja okrutnost sudbine ponovno oborila s nogu. Čekao sam je oborene glave, ali ako ima granica muškarčevoj boli, više gotovo ništa nisam osjećao. Nitko nije obraćao pažnju na mene. Pojavila se s kolutom papira ukrašenim cvjetićima i ja sam joj se prepustio. Dok mi je brisala kosu, stajala je ravno preda mnom i njezine su mi hlače zapremale sav vidik. Ako nisam htio zatvoriti oči, teško da sam mogao vidjeti što drugo osim onoga što je imala

među nogama, sve one izbočine i nabore, a tkanina mora da nije bila deblja od milimetra, glupavo sam pomislio na voće koje se raspuklo na suncu ili u krajnjem slučaju na dvije kriške grejpfruta koje bih mogao razdvojiti prstom. Bio je to prizor koji je čovjeka mogao prilično izludjeti, no nisam izgubio glavu. Ugrizao sam se za usnice pa ipak sam gotovo mogao osjetiti njezinu stvarčicu. Samo što još nisam bio potpuno pošašavio, jedna mi je cura bila više nego dovoljna i pitam se gdje bih uopće i našao snage za to kad pomislim koliko cura spremnih za ševu ima na sve strane. Zadovolji se time da ih promatraš dok plešu, uzdahnuo sam ustajući. Ne zaustavljaj se pred izlozima pred kojima već svi stoje u redu. Ostavio sam curu i popeo se u kuću. Nadao sam se da ću uz malo sreće pronaći neki miran kutak, mjestašce gdje ću u miru moći popiti koju čašu. alkohol nije bio rješenje, uostalom, ništa više nego bilo što drugo, ali mi je dopuštao da malo predahnem, spašavao me od toga da mi ne pregore baš svi osigurači. A osim toga, čovjeka ludim čini život, a ne alkohol. Mamma mia, gore je bilo toliko ljudi da sam umalo svom brzinom ponovno sišao, no čemu...? Bilo ih je cijela gomila, sjedili su pred televizorom i upravo su se svađali oko toga hoće li gledati finale teniskog prvenstva ili dolazak na cilj pojedinačnih natjecatelja u prekoceanskoj utrci. Uočio sam bocu u trenutku kada su odlučili da prijeđu na glasanje. Približio sam joj se i pokupio je gledajući na drugu stranu. Ishod je bio po pet glasova za svaki prijedlog, neki su samo ostali otvorenih usta. U relativno kratkotrajnoj tišini natočio sam sebi čašu. Neki je frajer s pramenom kose koji mu je padao preko oka i bez ičega sa strane, ustao i prišao mi pretjerano se široko osmjehujući. Sakrio sam čašu iza leđa. Uhvatio me oko vrata kao da se već dugo poznajemo, a ja baš ne volim da me itko dodiruje, pa sam se ukrutio. - Stari - kazao je - kao što vidiš, imamo mali problemčić, a mislim da se svi slažu u tome da nam ti presudiš...

Sagnuo sam glavu da se izvučem ispod njegove ruke. Podigao je pramen s očiju. - Hajde, stari, slušamo te... - dodao je. Svi su čekali da progovorim kao da će riječi koje budem izrekao, spasiti čovječanstvo. Nisam ih imao srca pustiti da predugo čekaju. - Ja sam došao pogledati film s Jamesom Cagneyem - rekao sam. Zbrisao sam zajedno s čašom, ne čekajući njihove reakcije. Ne treba navaljivati kad čovjek osjeti da ga sa svih strana istodobno odbacuju, treba gledati ravno pred sebe i sam nastaviti vlastitim putem. Našao sam se u kuhinji. Tu je oko stola još bila gomila ljudi koji su svi međusobno razgovarali. Betty je bila među njima. Kada me ugledala, ispružila je ruku prema meni: - Evo ga! - kazala je. - Evo pravoga pravcatog pisca...! Danas ih možda ima još samo šačica...! Bio sam brz kao munja, lukav kao lisica i neuhvatljiv kao jegulja ili sapun s maslinovim uljem. - Ostanite tu, odmah se vraćam...! - rekao sam. Prije no što su ustali da mi zaplješču, ja sam već bio uletio u vrt. Nisam htio ostati pod svjetlima, udaljio sam se od prozora. Putem sam prolio devet desetina svoje čaše, jedva sam imao čime ovlažiti usta sada kada sam uspio spasiti svoje književničko dupe. Bilo je to pomalo lakoumno. Pomislio sam da je došao trenutak kada treba baciti ručnik u ring. Noć je već bila daleko odmakla i sam sam se sebi činio kao netko tko se našao na kolodvoru kada se više nigdje ne može kupiti karta. Kako me nitko nije gledao, neprimjetno sam uzmaknuo do prednjeg dijela brodića, zakoračio preko ograde i bešumno kliznuo do dna barke. Jednom sam rukom presjekao uže. I prije no što se novost proširila kućom poput šumskog požara, nestao sam u noći. Kada sam se našao sam kod kuće, od svega sam najviše cijenio tišinu. Sjeo sam u kuhinju i ostao tako u mraku. Samo je kroz prozor dopiralo neko plavičasto svjetlo. Udarcem sam noge otvorio hladnjak i četvrtasta mi je svjetlost pala u krilo. To me na trenutak

zabavljalo, a onda sam se poslužio pivom. No, ako ja to ne uradim, tko će opisati čudesnu ljepotu što je boca piva ima za frajera koji sebi upravo postavlja pitanje o tome što na ovome svijetu u biti ima smisla...? Nisam htio poći na spavanje prije no što sam bio kadar dati dva-tri odrješita odgovora na to. Zatvarajući hladnjak, kihnuo sam. 22. Malena je žičara ispuštala svoje škrip-škrip-škrip kao da je na kraju snaga i kabina se lagano njihala pod udarcima vjetra, mora da smo bili na dvije stotine metara iznad tla. S nama je bio samo još jedan stariji par, imali smo dovoljno mjesta, ali se Betty bila privinula uz mene. - Gospode Bože, o blagi Bože, kako se bojim...!! - kazala je. Ni ja nisam bio potpuno opušten, ali sam sam sebi govorio: ne budi smiješan, taj jebeni kabel neće valjda baš DANAS puknuti, pa milijuni su se ljudi već time vozili i sve je dobro prošlo, možda će popustiti tek za deset godina, ili čak za pet godina, pa čak da to bude i za tjedan dana, neće se desiti SADA, ODMAH!! Napokon je razum prevladao, namignuo sam Betty. - Ne brini - rekao sam. - Ovo je mnogo manje opasno od vožnje automobilom... Stari je čovjek kimnuo glavom i osmjehnuo nam se: - Istina je - kazao je. - Ovdje nije bilo nikakve nesreće još od kraja Drugog svjetskog rata... - Baš zato - odgovorila je Betty - mislim da je to malo predugo trajalo... - NEMOJ TO GOVORITI!! - zagunđao sam. - Zašto ne gledaš oko sebe kao i drugi...? Škrip-škrip-škrip-škriiip... Izvukao sam bočicu s tabletama vitamina C i dao joj jednu. Iskrivila je lice, ali je na kutiji pisalo 'osam tableta dnevno', što sam ja zaokružio na dvanaest, pa je to značilo jednu tabletu svakih sat

vremena, a nisu bile loše, imale su okus naranče, navalio sam da je uzme. - Dosta mi je toga - stala je zvrndati - već mi se dva dana taj okus mota po ustima! Nisam popustio, stavio sam joj žutu stvarčicu među usnice. Bio sam izračunao da ću joj još te iste večeri, u doba kada se budemo spremali u krevet, dati da proguta i posljednju tabletu iz bočice. Prema uputama za upotrebu to je bila uobičajena doza. Dodamo li tome nekoliko dana u planini i uravnoteženu prehranu, bio sam uvjeren da će joj se boja vratiti u lice, bio sam se na to zakleo Lisi na dan njihova odlaska, baš u trenutku kada smo se ljubili za oproštaj i kada mi je ona rekla: pripazi da se ne razboli, znaš, malo sam zabrinuta za nju. Škrrrrr-škriiiiiiiip... Po mom mišljenju frajeri tu stvarčicu namjerno nisu podmazivali. No, kada se čovjek stalno bavi time da je pokreće prema gore i prema dolje, pa onda opet prema gore i prema dolje, i opet i opet, dan za danom, godinu za godinom, žičara mu doista mora početi izlaziti na uši. Možda su frajeri iz servisa za održavanje tu i tamo iz štosa otpuštali pokoji vijak, četvrt kruga jednom mjesečno, a potpuni krug u dana kada se život činio odveć dosadnim...? Što se tiče prihvaćanja vlastite smrti, slažem se, no ipak ne treba pretjerivati. - Ti bi se frajeri svaka dva tjedna trebali smjenjivati - rekao sam. - A jedan bi stalno trebao biti u kabini. - O kome ti to govoriš...? - zapitala je. - O frajerima u čijim je rukama svijet. - Oh, pogledaj dolje... vidi sve one ovce...! - Gdje, dovraga...? - Pa... zar ne vidiš one sićušne bijele točkice? - AH, GOSPODE!! Gore nas je čekao neki frajer s kapom na glavi i presavijenim novinama u džepu. Otvorio je vrata. Unatoč dobroćudnom izrazu, meni se činilo da ima facu ubojice. Nekoliko je ljudi čekalo na

silazak, i to ne mladi ljudi sa svojom pomamnom čežnjom za životom, nego šezdesetgodišnjaci sa šeširićem na glavi i velikim novim autima što su ih dolje čekali. Zbog toga je mjesto pomalo podsjećalo na uveli cvijet. Koješta, nismo tu bili radi zabave. Bacio sam pogled na red vožnje. Onaj je mrtvački kovčeg trebao ponovno stići gore za sat vremena. Izvrsno, bilo je to baš toliko vremena koliko je trebalo da se čovjek pošteno nadiše svježeg zraka prije no što počne umirati od dosade. Okrenuo sam se oko sebe da bih uživao u panorami, bilo je zaista veoma lijepo, ništa se tu nije moglo prigovoriti, zviznuo sam kroz zube. Više se ne sjećam što je na tom mjestu bilo posebno, no najmanje što se o njemu može reći jest da ljudi nisu ovamo hrlili baš u gomilama. Osim sadista u uniformi koji je pazio na žičaru, bili smo tu još samo ono dvoje staraca i mi. Odložio sam naprtnjaču na nekakav betonski stol na kojem je bila nacrtana ruža vjetrova i povukao patentni zatvarač. Pozvao sam Betty da uzme svoj sok od rajčica. - A ti? - zapitala je. - Slušaj, Betty, to je smiješno... Pretvarala se da će ostaviti čašu, pa sam bio prisiljen natočiti i sebi. Za mene je to bila zbilja mučna kušnja, užasavao sam se toga, činilo mi se da ispijam pehar guste krvi. No, Betty je pristajala na sok od rajčice jedino pod tim uvjetom pa sam, premda je to bila obična sitna ucjena, prihvatio tu cijenu. Bio je to dio sitnoga svakodnevnog umiranja što ga treba podnositi. Srećom, plodovi su bili razmjerni mojem trudu. U lice joj se lagano vratila boja, a obrazi su se činili znatno manje upalima. Već je tri dana bilo veličanstveno vrijeme i nas smo dvoje uzduž i poprijeko propješačili cijeli kraj udišući čisti zrak i spavajući dvanaest sati u komadu. Počinjao se nazirati kraj tunela. Siguran sam da bi Lisa, da ju je u tom trenutku mogla vidjeti, lijepu kao san, kako na žarkom suncu ispija sok od rajčice, uzviknula da je to čudo. Što se mene tiče, morao sam se time zadovoljiti. Uvijek me hvatao neki prilično

neugodan osjećaj kad bih je malo pažljivije promotrio. Činilo mi se da sam izgubio nešto važno, a istodobno sam bio apsolutno siguran da to više nikada neću pronaći. No, nisam znao što. Pitao sam se nisam li počeo pričati blezgarije. - Oh, zaboga!... Hej, pogledaj, oh, brzo pogledaj ovo...!! Bila se sagnula nad nekakav dogled pričvršćen vijcima na postolje, jednu od onih naprava u koje kovanice treba ubacivati mitraljeskom brzinom. Sprava je bila uperena prema vrhu susjednog brda. Približio sam se. - Nevjerojatno! - rekla je. - Vidim orlove...! Gospode Bože, dva su i sjede na rubu gnijezda!! - Da, to su sigurno tata i mama. - Oh, kvragu, to je fenomenalno! - Zbilja...? Prepustila mi je mjesto. Upravo u trenutku kada sam se sagnuo, sprava se zamračila. Više se ništa kroz nju nije vidjelo. Užurbano smo pretraživali džepove, ali više nismo imali nijedne kovanice. Izvukao sam turpijicu za nokte i pročačkao po prorezu. Bez uspjeha. Bilo je toplo, a ja sam se počinjao uzrujavati. Naći se na domak neba pa da te zezne obična mehanička gadarija, nisam mogao u to povjerovati. Sitna me starica blago potapšala po ramenu. Cijelo joj je lice bilo propalo, ali su joj oči bile živahne, vidjelo se da je ono bitno u njoj ostalo netaknuto. Otvorila je šaku, na dlanu su bile tri kovanice. - Ovo je sve što sam našla - rekla je. - Uzmite... - Uzet ću samo jednu - odgovorio sam. - Ostale zadržite za sebe. Smijeh joj je bio poput potočića koji teče kroz mahovinastu čipku. - Ne, meni to ne bi ničemu služilo - dodala je. - Vid mi više nije tako dobar kao vaš... Sačekao sam časak, a onda uzeo kovanice. Pogledao sam orlove. Pričao sam joj što vidim, a onda spravu opet prepustio Betty. Mislio sam da će joj ona to bolje ispričati od mene. Nije bilo snijega, no u mojoj je glavi planina zapravo označavala lavinu pa sam sa sobom

uvijek nosio bočicu ruma. Vratio sam se do naprtnjače da popijem koji gutljaj. Stari je bio tamo, sjedio je na stolu, čistio potplate od blata i smješkao se obasjan svjetlošću. Kratke su mu bijele vlasi podrhtavale na vratu. Pružio sam mu bocu, ali je odbio. Bradom je pokazao na svoju ženu: - Kad smo se upoznali, zakleo sam joj se da više ni kapljice neću popiti ako ostanemo zajedno dulje od deset godina. - I kladim se da to nije zaboravila - kazao sam. Kimnuo je glavom. - Znate, možda će vam se to učiniti pomalo bedastim, ali ja s tom ženom živim već pedeset godina. Kad bih se opet našao pred istim izborom, s radošću bih ga prihvatio... - Ne, ne čini mi se blesavim. Pomalo sam staromodan. Htio bih da i sam mogu tako nešto proživjeti. - Da, rijetko se čovjek iz toga može sam izvući... - Čovjek se uopće rijetko iz toga može izvući - zaškrgutao sam. U mojoj je naprtnjači bilo dovoljno hrane da se time može nahraniti cijela obitelj, i to sve same fine stvari, suhi kolačići od badema, vlažni kolačići od šećernog tijesta, sušene marelice, energetski dvopek, neki hrskavi keksići s prženim sezamovim sjemenkama i snop ekološki uzgojenih banana. Izvadio sam sve to na stol i pozvao starčiće da nam se pridruže. Bilo je lijepo, a tišina upravo blistava. Pogledao sam staroga koji je upravo žvakao hrskavi keksić. Od toga sam postao optimističan, možda ću za pedeset godina i ja biti takav, pomislio sam. Pretjerujem, recimo - trideset i pet. To mi se učinilo manje dalekim no što sam mislio. Ugodno smo razgovarali čekajući da stigne žičara i ona je stigla stenjući. Kad sam se malo nagnuo, vidio sam kako se kabel vrtoglavo spušta. Požalio sam što sam to učinio. Pritisnuo sam prstom odgovarajuću točku na grlu da suzbijem strah. Iz kabine su izašle dvije žene, a za njima čopor djece. Jedna je bila kao mrtva od straha, zjenice su joj još uvijek bile raširene. Kada je prošla pored mene, pogledi su nam se sreli:

- Ako za sat vremena ne vidite da se ova divota vraća - rekao sam joj - znat ćete da je danas bio vaš sretan dan, ali da se to ne može reći za mene. Uspon smo u svakom pogledu jedva izdržali, ali je silazak bio živi užas. Kočnice su svake sekunde mogle popustiti, jasno sam ih čuo kako se naprežu. Bio sam siguran da nam se iznad glave puši. Od ovog će se trenja držači ubrzo zagrijati do usijanja, ako se to već nije dogodilo. Kabina je sigurno bila preteška. U jednom sam trenutku počeo razmišljati o tome da kroz prozora pobacam sve suvišne stvari, pa čak i da odvijem sjedišta ili počupam oplate. Po mojim je procjenama kabina morala težiti cijelu tonu. Kada kočnice jednom popuste, brzina može doseći i 1500 km/h. Odmah iza mjesta za iskrcavanje putnika nalazio se branik od armiranog betona. Ishod - bili bi potrebni dani i dani da se tijela ponovno sastave. Počeo sam zirkati prema sigurnosnoj kočnici kao prema zabranjenome voću. Smijući se, Betty me uštinula za ruku: - Ej! Što ti je...? Budi miran! - Nije nikakav grijeh biti spreman na sve - objasnio sam. Jedne sam se noći u hotelu trgnuo iz sna, a da za to nije bilo nikakva razloga, bio sam zbilja krepan, u toku smo dana bili pješice pošli na šetnjicu od nekih dvadeset kilometara, zaustavljajući se samo zato da popijemo sok od rajčice. Bila su tri sata ujutro. Krevet je pored mene bio prazan, no vidio sam kako svjetlo prodire ispod kupaoničkih vrata. Curama se često događa da u ranu zoru moraju ustati da bi se otišle popiškiti, bilo je to nešto što sam nerijetko imao prilike provjeriti, no u tri je sata ujutro to ipak bila relativno rijetka pojava. No, dobro, zijevnuo sam. Ostao sam ispružen u mraku čekajući da se ona vrati ili da me san ponovno uhvati, no ništa se nije dogodilo. Ništa nisam čuo. Nakon nekog sam vremena protrljao oči i ustao. Otvorio sam vrata kupaonice. Sjedila je na rubu kade, podigavši lice prema stropu, ruku prekriženih na potiljku i uzdignutih laktova. Na stropu nije bilo ničega zanimljivog, baš ničega, bio je

posve bijel. Nije me pogledala. Lagano se njihala naprijed-natrag. To mi se nije sviđalo. - Znaš, dušo, ako sutra namjeravamo otići čak do onog ledenjaka, bilo bi bolje da idemo spavati... Okrenula je oči prema meni, ali me nije odmah vidjela. Imao sam dovoljno vremena da zapazim kako je sav plod mojih napora iščeznuo, da je ona strahovito blijeda, a usne su joj posivjele, imao sam vremena da sam sebi pod nokte zabijem bambusovo iverje prije no što mi se ona objesila o vrat. - Oh, ne mogu više!! - kazala je. - ČUJEM NEKAKVE GLASOVE...!! Držao sam joj glavu naslonjenu sebi na rame pa sam, milujući je, naćulio uši. Doista, nešto se nejasno čulo. Odahnuo sam. - Znam što je to - rekao sam. - Radio. To su vijesti. U svakom se hotelu uvijek nađe neki manijak kojem je nužno potrebno da u tri sata ujutro dozna što se zbiva u svijetu... Zajecala je. Osjetio sam kako mi se ukočila u rukama. Za mene nije bilo ničega smrtonosnijeg, ničega što bi me toliko ubijalo. - Gospode Bože, ne, oni su tu, u mojoj glavi!!... U MOJOJ GLAVI!!!... U kupaonici je počelo bivati vraški hladno, nešto zbilja neuobičajeno. Prilično glupo, pročistio sam grlo. - Hajde, smiri se - promrmljao sam. - dođi da popričamo o tome... Podigao sam je i odnio na krevet. Zapalio sam pomoćno svjetlo. Okrenula se na suprotnu stranu, zgrčivši se, a jednu je šaku zabila u usta. Brzo sam odjurio po vlažnu rukavicu, bio sam nevjerojatno djelotvoran, pa je presavinuo i stavio joj je na čelo. Kleknuo sam kraj nje, poljubio je, izvadio joj ruku iz usta i posisao je. - I sada ih još uvijek čuješ...? Glavom je pokazala da ih ne čuje. - Ne boj se, proći će to... - rekao sam. No, što sam ja znao o tome, ja, jadna budala, zar sam ja išta o tome znao, zar sam joj bilo što mogao obećati...? Jesu li se ti prokleti glasovi čuli u mojoj glavi...? Krvnički sam se ugrizao za usnicu inače bih joj, u raspoloženju u kojem sam bio, sigurno stao pjevati

uspavanku ili bih joj predložio da popije čaj od makovih cvjetova. Ostao sam, dakle, kraj nje, zgrčen i šutljv, poprilici onoliko koristan koliko i hladnjak na dalekom Sjeveru pa sam, mnogo vremena nakon što je ona zaspala, ugasio svjetlo i širom razrogačenih očiju zurio u mrak očekujući da iz tmine najednom nasrne gomila pobješnjelih demona. Mislim da ne znam što bih u tom slučaju učinio. Vratili smo se dva dana kasnije i ja sam odmah otišao doktoru na pregled. Osjećao sam se umorno i jezik mi je bio prekriven plikovima. Posjeo me između svojih nogu. Bio je odjeven kao džudo borac, a na čelu mu je svjetlucala lampica. Na smrt prestrašen, otvorio sam usta. Sve je trajalo tri sekunde. - Hipervitaminoza! - kazao je. Dok je pisao po papirima, oprezno sam se nakašljao u šaku: - Ah, doktore, htio sam vas pitati... Ima još nešto što me muči... - Ha...? - Ponekad čujem glasove. - Nije to ništa - odgovorio je. - Sigurni ste...? Nagnuo se preko stola da mi pruži recept. Oči su mu se bile pretvorile u dva sićušna crna proreza i usta su mu se iskrivila u nekakav osmijeh. - Slušajte me, mladiću - zacerekao se. - Slušati glasove ili rintati tokom četrdeset godina svojega života, ili koračati za zastavom, čitati burzovne izvještaje ili se kvarcati... ima li tu tome za vas kakve razlike? Ne, vjerujte mi, nema razloga da budete zabrinuti, svatko ima svoje probleme... Nakon nekoliko su dana plikovi nestali. Vrijeme je bilo neobično. Još nije bilo ljeto, ali su dani već bili vrući i ulice su od jutra do večeri bile poprskane nekom bijelom svjetlošću. Isporuka glasovira po takvu vremenu bila je isto što i prolijevanje krvavih suza, ali su stvari bile krenule svojim tokom. Svejedno su me ti glasoviri

ponekad umarali, činilo mi se da imam posla s mrtvačkim sanducima. Naravno, izbjegavao sam da tako nešto kažem na glas ili bih pak pazio da Betty ne bude u blizini. Nije mi bilo stalo do toga da joj okrećem nož u rani, radije sam pokušavao i dalje plivati držeći joj glavu iznad vode. Preuzimao sam na sebe sve dosadne svakodnevne sitnice i ni riječi joj o tome nisam govorio. U pogledu mi se bila stvorila neka pomalo posebna iskra kad se radilo o ljudima koji su me malo previše zajebavali. Ljudi odmah shvate da li ih je frajer kojega gnjave, spreman ubiti. Toliko sam sve oko nje uspio raščistiti da su se, na kraju krajeva, stvari prilično dobro odvijale. Nije mi se, međutim, sviđalo kad bih je našao kako sjedi na stolici zureći u prazno i kad bih je morao dva-tri puta zazvati ili joj se približiti da je protresem. Tim više što je to stvaralo i neke probleme, kao zdjele koje bi zagorjele, kada preko čijeg bi se ruba prelila voda ili stroj za pranje rublja koji se okretao potpuno prazan. No, sve u svemu, nije bilo baš tako loše, bio sam naučio da nebo ne može uvijek biti bez oblaka i većinom sam se time zadovoljavao. Ne bih se bio ni s kim mijenjao. Usput sam primijetio da se nešto čudnovato zbiva u meni. Nisam postao pisac iz njezinih snova i nisam joj svijet položio pred noge kao što bih to mogao učiniti da sam bio gorostas, ničemu nije služilo vraćati se na to, ali sam joj ipak mogao dati sve što je bilo u meni i htio sam joj to dati. Problem je bio u tome što to nije bilo lako i svakoga bih dana koji je prolazio, ja ispuštao svoju sitnu kapljicu meda, ali nisam znao što bih s njome. Te su se kapljice gomilale, osjećao sam da mi u utrobi raste kao nekakav kamen, neka manja stijena. Bio sam kao netko tko se našao sam s golemim poklonom u rukama, kao da mi je izrastao neki beskoristan mišić ili kao da sam s gomilom zlatnih poluga sletio među Marsijance. Pa ma koliko da sam teglio glasovire dok mi sve žile ne popucaju, šljakao kod kuće i trčao na sve strane, uspijevao sam se samo umoriti i osjećati bol u rukama. No, tu kapljicu čiste energije što je bila u meni, ni za

mrvicu nisam uspijevao načeti, događalo se gotovo obrnuto, moje ju je tjelesni umor naizgled još i povećavao. Čak ako se Betty njome nije htjela poslužiti, je nisam mogao ni dirnuti u nešto što sam joj bio poklonio. Posve sam polako počinjao shvaćati kako se može osjećati general neke vojske kada se nađe s gomilom bombi u rukama, a rat nikako da počne. Morao sam i malo pripaziti na sebe, dobro se nadzirati. Čuvanje me tog blaga uzrujavalo. Tako sam se jednoga jutra umalo posvadio s Bobom. Otišao sam da mu pomognem oko inventure u dućanu, klečali smo usred svih onih kutija i razgovarali smo - ne bih znao reći kako smo došli na to, ali razgovarali smo o ženama. Zapravo, uglavnom je on o njima govorio jer to nije bio moj omiljeni predmet razgovora, a opći je dojam bio da on s njima nije baš jako zadovoljan. - Ne treba daleko tražiti - uzdahnuo je. - Pogledaj malo, moja ima crva u guzici, a tvoja je napola luda... Bez razmišljanja sam ga zgrabio za vrat i pritisnuo o zid između pirea u pahuljicama i majoneze u tubi. Gotovo sam ga napola zadavio. - Da više nikada nisi rekao da je Betty napola luda!! - progunđao sam. Kada sam ga pustio, još sam drhtao od bijesa, a on je kašljao. Bez riječi sam otišao. Stigavši kući, smirio sam se, bilo mi je žao zbog onoga što se dogodilo. iskoristio sam priliku dok je Betty nešto pripremala u kuhinji i dovukao telefon do kreveta. Sjeo sam. - Bob - rekao sam - ja sam... - Nešto si zaboravio? - zapitao je. - Zanima te jesam li još živ...? - Neću povući ono što sam rekao, Bob, ali ne znam što se dogodilo, nisam to htio učiniti... Molim te da to zaboraviš... - Osjećam se kao da mi je netko omotao gorući šal oko grla... - Znam. Žao mi je. - Dovraga, ne misliš da si malo pretjerao...? - Ovisi. Samo se u ljubavi i u mržnji može zbilja dati sve od sebe...

- Da...? Onda mi objasni kako si uopće napisao onu svoju knjigu...? - Pa, volio sam je, Bob. Zbilja sam je VOLIO! Bob je bio jedna od nekoliko povlaštenih osoba koje su pročitale moj rukopis. Nakon dugog nagovaranja, naposljetku sam popustio. Otišao sam po jedini primjerak koji sam imao i koji se nalazio skriven na dnu jedne torbe pa sam u najvećoj tajnosti izašao iz kuće dok je Betty pjevušila pod tušem. Zbilja mi se sviđa tvoj način pisanja, zaključio je, ali zašto tu nema nikakve priče...? - Ne razumijem, Bob. Kako nema nikakve priče...? - Pa jasno ti je što hoću reći... - Ma reci mi iskreno, Bobby, ne nalaziš li svakoga dovoljno priča u novinama...?! Nije li ti pomalo dojadilo čitati samo krimiće, stripove ili znanstvenu fantastiku, nije li ti takvih stvari PREKO GLAVE, dečko moj, nemaš li želju da odahneš od toga,...? - Koješta, sve ostalo mi je dosadno. U svim tim romanima koji su štampani u posljednjih deset godina ne uspijevam pročitati više od dvadeset stranica... - Jasna stvar. Većina je frajera koji danas pišu, izgubila vjeru. U knjizi se mora moći osjetiti energija i vjera, napisati knjigu moralo bi biti kao da jednim trzajem podigneš uteg od dvjesto kila. Najbolje je kad vidiš kako su frajeru nabrekle žile. Taj se razgovor odvijao prije mjesec dana, a danas sam shvaćao da imam premalo čitatelja da bih mogao sebi dopustiti da ma ijednoga od njih zadavim. Pogotovo što mi je ovaj bio potreban da mi pomogne završiti krov. Bilo je nekih stvari koje nisam mogao sam obaviti. Zamisao je bila Bettyna, a za provedbu sam bio zadužen ja. Radilo se o tome da se skine otprilike šest četvornih metara crijepa i da se taj dio prekrije staklom. - Misliš da je to izvedivo...? - zapitala je. - Pa, lagao bih ti kad bih rekao da nije. - Oh... onda, zašto to ne napravimo...? - Slušaj, ako ti to zbilja želiš, pokušat ću to izvesti.

Stegnula me u naručje. Zatim sam se popeo na tavan da izbliza vidim što me čeka. Shvatio sam da ću se naraditi. Sišao sam i stegnuo je u naručje. - Mislim da imam pravo na još jednu turu - promrmljao sam. Sada sam bio gotovo završio posao. Preostalo nam je još samo da postavimo nepropusne spojeve i okna. Bob je poslijepodne trebao doći da mi pomogne podići stakla na krov, ali sam se nakon jutrošnje zgode bojao da je na to zaboravio. No, prevario sam se. Na krovu je vladala strahovita vrućina kada smo se nas dvojica onamo popeli. Betty nam je dodavala boce s pivom. Silno ju je uzbuđivala pomisao na prvu noć koju ćemo provesti pod svijezdama i povremeno se smijala. Ah, sam Bog zna da bih bio cijelu kuću pretvorio u ementaler da je ona to zatražila. Sa zadnjim smo zrakama sunca na zalasku pospremili alat. Betty nam se pridružila na tavanu noseći Carlsberg u limenkama pa smo neko vrijeme ondje ostali, brbljajući i žmirkajući zbog svjetlosti. Zapravo, stvari su bile savršeno jasne. Nakon Bobova odlaska, raščistili smo tavan i malo ga pomeli. Zatim smo gore donijeli madrac te nešto za grickanje, cigarete i najmanje što nam je trebalo da ne umremo od žeđi. Madrac smo smjestili točno ispod ostakljenoga dijela i ona se ispružila na leđa prekriživši ruke ispod glave. Noć je bila stigla i gore lijevo mogle su se vidjeti dvije zvijezde. Tjedan dana posla, no to je bila cijena neba. Zapitao sam se hoćemo li nešto pojesti ili ćemo se najprije poševiti. - Ej, misliš da ćemo vidjeti i mjesec? - Zapitala je. Počeo sam otkapčati hlače. - Ne znam... možda - rekao sam. Moj je ukus bio mnogo priprostiji. Nije mi bilo potrebno da na nebu tražim ono što mi je bilo na dohvat ruke. Njezine smo gaćice i ja bili tako stari poznanici da sam ih mogao dotaknuti bez straha da će me ugristi. Nisam se zabrinuo kad sam joj pogledao pod suknju i vidio da imam još samo tri prsta. - Časna riječ, vidim zvijezde padalice... - izjavila je.

- Znam koliko vrijedim - rekao sam. - Nemoj mi laskati. - Ma PRAVE zvijezde!!! Odmah sam shvatio da ću se morati boriti s nebesima, ali se nisam obeshrabrio, odlučio sam se tući kao bijesan pas. Za početak sam joj glavom uronio između nogu i zubima joj lagano grickao gaćice. Gdje su problemi, gdje je sve ono sranje koje se nagomilalo u posljednje vrijeme...? Gdje je raj, gdje pakao, kamo je nestao taj pakleni stroj koji nas mrvi...? Rastvorio sam njezin procijep i zaronio lice u njega. Na plaži si, tatice, govorio sam sam sebi, na pustoj plaži, ispružen na vlažnom pijesku i valovi ti nježno oplakuju usnice, ej, tatice, jasno mi je da ti se ne da ustati... Kada sam se uspravio, sjao sam poput nekog nebeskog tijela i jedno mi je oko bilo potpuno slijepljeno. - Malo je nezgodno, ne vidim više prirodne ljepote - rekao sam. Nasmiješila se. Privukla me k sebi i počela mi vrhom jezika čistiti sporno oko. Iskoristio sam to da joj ga gurnem. Neko vrijeme više nije bilo govora o nebu, samo sam nejasno osjećao kako mi zvijezde klize niz leđa. Te je večeri Betty bila posebno dobro raspoložena za ševu pa se nisam morao previše naprezati da bih osvojio prvu nagradu. Bilo mi je drago vidjeti da uživa, čak sam malo usporio pokrete da bi duže potrajalo pa je ona svršila mnogo prije mene. Kada sam osjetio da dolazi vrhunac, pomislio sam na teoriju o velikom prasku. Dobrih smo deset minuta ostali priljubljeni jedno uz drugo, a onda smo se prihvatili piletine. Bio sam ponio i bocu vina. Nakon večere jagodice su joj na obrazima bile lagano ružičaste, a oči su joj blistale. Sve ju se rjeđe moglo vidjeti tako mirnu i opuštenu i, kako bih rekao, gotovo sretnu, da, tako je gotovo sretnu. Zbog toga sam zaboravio staviti šećera u jogurt. - Zašto se češće ovako ne ponašaš...? - zapitao sam. Tako me pogledala da nisam imao volje ponoviti pitanje. Barem smo stotinu puta bili govorili o tome, pa zašto sam onda navaljivao, zašto sam se neprestano vraćao na to...? Jesam li još uvijek vjerovao

da riječi imaju čarobnu moć? Savršeno sam se dobro sjećao našega posljednjeg razgovora o tome, nije to bilo baš prije dva stoljeća i činilo mi se da sam ga bio naučio napamet. Zaboga, rekla mi je dršćući, pa zar ti ne razumiješ da je život protiv mene, da je dovoljno da nešto poželim pa da shvatim kako nemam pravo ni na što, da čak nisam uspjela imati ni dijete...??!! I tako mi Boga, dok to govorila, vidio sam bezbrojna vrata kako se zatvaraju oko nje bučno se zalupivši, a nisam mogao ništa učiniti da doprem do nje, ničemu nije služilo da joj izlažem svoje nesigurne zamisli da bih joj POKAZAO da je u krivu ili da će se stvari srediti. Uvijek se pojavi neki mamlaz da osobi koja je pretrpjela opekotine trećeg stupnja pomogne s čašom vode. Na primjer, ja. 23. Zgrada je bila malena i nova, smještena gotovo na izlazu iz grada, na prilično pustu mjestu, a na prvom sam katu, upravo iznad garaže, vidio neke frajere kako prolaze pored uredskih prozora. Počinjalo je ljeto i u hladu je bilo otprilike trideset stupnjeva. Oko dva sata prešao sam ulicu i stao pored vrata što su vodila u garažu, pretvarao sam se da me zaokupljaju vezice na cipelama. Nisam tu stajao ni cijelu minutu kad su se preda mnom zaustavile nogavice nečijih hlača. Polako sam podigao glavu. Čak ni kao muškarac nisam mogao podnijeti takvu vrstu pomalo sangviničnog klipana, mlohava trbuha i obdarena pohotnim pogledom kakav se već susreće na sve strane. - Ti vas zločesti žnirančići samo zafrkavaju, ha...? - promrmljao je. Brzo sam se uspravio, izvukao nož iz džepa i pažljivo mu ga otvoren gurnuo pod nos. - Mrdaj odavde, pederu jedan! - zagunđao sam. Govnar je problijedio i odskočio unatrag razrogačivši oči. Usne su mu bile poput latica istrula cvijeta. Ponašao sam se kao da ću

krenuti prema njemu pa je trkom pobjegao. Stigavši do ugla ulice, zastao je da me nazove gadurom, a potom nestao. Ponovno sam se vratio svojim vezicama. Bilo je prošlo dva sata, ali sam bio zapazio da njima deset minuta više ili manje ništa ne znači. Sve što sam mogao učiniti, bilo je da strpljivo podnosim svoju nevolju i da se molim da mi se neki od ovakvih manijaka ponovno ne nađe na putu. Unatoč tome, osjećao sam se mirnim, sve se činilo odveć nestvarnim da bih u to mogao posve vjerovati. Kada sam vidio da se podižu blindirana vrata, pripio sam se uz zid. Čuo sam kako netko unutra pali kamionet. Stisnuo sam torbicu na prsa i prestao disati. Sunce je stalo podrhtavati, nikoga nije bilo na vidiku, a ja sam se ugrizao za usnicu. U ustima mi je bio gadan, nekako kemijski okus. Kamionet je polako izašao. Jedina je opasnost bila u tome da me frajer primijeti u retrovizoru, mislio sam na to, ali sam se nadao da će, izlazeći iz garaže i uključujući se u promet na ulici, radije gledati ISPRED sebe. Ukratko, računao sam na to pa sam se, čim je kamionet izašao, bacio u unutrašnjost garaže. Sklonio sam se u sjenku dok su se vrata zatvarala. Progutao sam slinu jednako tako lako kao da je riječ o maslacu od kikirikija. Ostao sam nepomičan pet minuta, no ništa se nije dogodilo. Odahnuo sam. Pograbio sam sise koje su mi bile spuznule i vratio ih na mjesto. Mora da mi je obujam grudi bio sto i deset, a bradavice su mi se kako valja ocrtavale na majici. Bilo mi je vruće. Da ne bih previše upadao u oči na ulici, bio sam obukao vjetrovku, samo je nisam mogao zakopčati. Da prikrijem dlake na rukama, bio sam navukao bijele rukavice, a da pokrijem dlake na nogama, ostao sam u hlačama. Bio sam odabrao plavu periku s kratko ošišanom kosom koja je, po mom ukusu, bila malo previše moderna, ali sam mogao birati između toga i pundže visoke četrdeset centmetara, tokom sljedećih tjedan dana ništa novo nisu očekivali. Skinuo sam crne naočale i iz torbice izvadio ogledalce da provjerim je li mi šminka još uvijek na mjestu.

S te je strane sve bilo u redu, bio sam se za sve pobrinuo. Obrijao sam se tri puta za redom, pa namazao kremom i teškim tekućim puderom te na kraju usta namazao žarkocrvenim rumenilom. Sve u svemu, sam se sebi nisam činio lošim, vatreno tijelo i ledeno lice, baš onakva vrsta djevojke kakva bi mene mogla uzbuditi. Vratio sam naočale na nos, nisam smio zaboraviti da su mi oči bile nenašminkane. Još sam časak pričekao, a potom sam, kada sam se osjetio zbilja mirnim, krenuo dalje. Sa strane su se nalazila otvorena vrata kroz čiji je četvrtast otvor dopirala svjetlost i ta su vrata vodila na neki mali, posve blesavi hodnik Slijeva mi je bio izlaz, neka mješavina šipki i brava kakve je teško i zamisliti, a zdesna još blesaviji hodnik koji je vodio gore do ureda. Zapanjila me ta nevjerojatna jednostavnost pa sam u tome vidio nekakvo ohrabrenje što mi ga je upućivala sudbina. Iz torbice sam izvukao barracudu. Bila je to samo kopija, ali izvrsna kopija, čak sam ga se i ja bojao. Polagano sam se uspeo stepenicama poput izgladnjele pantere. Stigavši na prvi kat, uočio sam čovjeka kojeg sam tražio. Mladog frajera od nekih dvadeset pet godina s prištavim vratom pred kojim je stajao cijeli život, a koji je sjedio za stolom i bio okrenut leđima prema meni. Baš je pohlepno čitao neki od onih časopisa u kojima vam pripovijedaju o spolnom životu vaših omiljelih glumaca. Zabio sam mu barracudu cijeli centimetar duboko u desno uho. Lijevo mu je bilo pritisnuto o stol. Dreknuo je bacajući užasnut pogled na mene. Zabio sam mu cijev pištolja još malo dublje u uho stavivši prst na usta. Shvatio je, bio je manje bedast nego što je izgledao. Držeći mu uho na nišanu, savio sam mu ruke na leđa i dohvatio kolut samoljepive vrpce iz torbice. Bila je to posebno čvrsta vrsta, pet centimetara širine, otporna na sve, pa kada primite paket oblijepljen nečim takvim, to vas načisto izludi. Zubima sam odlijepio jedan kraj i jednom mu rukom omotao pet metara vrpce oko zapešća. To mi je oduzelo malo vremena, no imali smo pred

sobom cijelo poslijepodne. Zatim sam mu oduzeo oružje i zalijepio ga selotejpom za stolicu. - Dopustite da vam kažem da ništa neću pokušavati! - izjavio je. - Nemam nikakve želje da budem ranjen. Nemojte se uzrujavati... Sagnuo sam se da mu svežem noge. Iznenadio sam ga u trenutku kada je zaškiljio prema mojim grudima. Uspravio sam se. Osjećao sam se kao da me dotaknuo, suzdržao sam se da mu ne odvalim šamarčinu. A onda, dovraga, ipak sam mu je odvalio. Kriknuo je. Ponovno sam stavio prst na usta. Sada je trebalo pričekati. Malo razmisliti i pričekati. Bacio sam pogled na uređaj koji je upravljao otvaranjem vrata. Sve je bilo savršeno jasno. Prekriživši noge, sjeo sam na ugao stola i popušio cigaretu. Onaj me djevac promatrao baršunastim okom. - Oh, dovraga... dovraga!... Ne možete ni zamisliti koliko vam se divim - propentao je. - Za ovo zbilja treba imati petlje... U tome se varao. Hrabrost s time nije imala nikakve veze. Vidio sam kako Betty svakoga dana sve dublje tone pa mi se, u usporedbi s time, dignuti u zrak polovicu zemaljske kugle ili opljačkati banku činilo doista zanemarivim. Ovo zapravo i nije bila banka, nego poduzeće koje se bavilo nadzorom i prijevozom novca pa su dečki svakoga dana odlazili po utržak u robnim kućama i na jednom dijelu auto-ceste. Cijeli sam ih jedan dan slijedio pa sam brzo shvatio da bi bilo smiješno bilo što pokušati za vrijeme utovara. Frajeri su bili tako nemirni da bi ste se i zbog kihanja mogli naći pretvoreni u sito. To je bio razlog što sam se na kraju odlučio da ih sačekam u njihovoj kući i tako iskoristim malo opušteniju atmosferu. - Ako hoćete kave, termosica je u najdonjoj ladici - ponudio mi je moj obožavatelj. Bukvalno me proždirao očima. Ponašao sam se kao da ge ne primjećujem i natočio sebi kavu. - Kako se zovete? - zapitao je. - Htio bih da se mogu sjećati vašeg imena, kunem vam se da nikome neću reći...

Išao mi je na živce, no unatoč svemu, njegovo mi je ponašanje išlo na ruku. Kasnije će pripovijedati kakav sam ja dobar komad bio pa sam računao na to da zametem trag. Radi veće uvjerljivosti pogladio sam se po grudima, očekivao sam da će on promijeniti boju. - Gospode Bože, možemo li otvoriti prozore? - zapitao je. Od vremena bih do vremena ustao i odlazio da bacim koji pogled kroz prozor. Ulica je bila savršeno mirna, nisam ni zamišljao da bi ovo moglo tako dobro ispasti, čule su se ptice kako pjevaju na drveću. Nije još bilo nijednog telefonskog poziva i nitko nije pozvonio na vrata u prizemlju, to je već sličilo na šalu. Zijevnuo sam jedanput ili dvaput. Bilo je vruće. Od časa kada sam jezikom prešao preko usnica, mali nije prestao mahnitati. - Odvežite me - govorio je. - Mogao bih vam pomoći, mogao bih te gadove držati na nišanu. U svakom slučaju, užasavam se ovog posla, poći ću s vama, možemo opljačkati cijelu zemlju... Zašto nećete sa mnom ni riječ progovoriti, gospođo, zašto nemate povjerenja u mene...? Da ga dokrajčim, prošao sam mu rukom kroz kosu. Kosa mu je bila masna, sreća da sam imao rukavice. Ispružio je vrat prema meni tiho ječeći. - Oh, molim vas - zacmizdrio je - jako pazite na najdebljeg među njima, njega se morate čuvati, bez razmišljanja će pucati na vas, to se već nekoliko puta dogodilo, već je ranio i neke prolaznike, oh, taj Henri je pravi gad, dopustite mi da se ja za njega pobrinem, neću mu dati da dirne jednu vlas na vašoj glavi...!! Osim što mi je sve to bilo dosadno, osjećao sam se vrlo mirnim. Uostalom, već me neko vrijeme ništa nije diralo. Osim Betty, sav me ostali svijet nije zanimao. Bio sam gotovo zatovoljan zbog toga što preda mnom stoji neki određeni zadatak, to mi je u dušu unosilo malo spokoja. A da i ne govorimo o tome kako bi se, ako stvari baš i pođu po zlu, ovo moglo smatrati pljačkom iz strasti. Da me mladac pusti na miru, sjeo sam iza njega i poigrao se njegovim

oružjem. Ovo je bilo pravo, ne znam zašto, ali to se osjećalo već na dodir. Zamislio sam kako bi bilo da ispalim sebi metak u usta i nasmiješio se tome, zbilja to ne bih bio u stanju učiniti. Baš kao što ne bih bio u stanju reći zašto je život vrijedan življenja, recimo da sam i to osjećao već na dodir. Mladac je izvijao glavu na jednu pa na drugu stranu u silnom nastojanju da me vidi. - Zašto sjedite iza mene - govorio je plačljivim glasom - što sam vam učinio...? Dopustite mi bar da vas gledam...! WC se nalazio podno stepeništa. Otišao sam dolje da se popišam i iskoristio to vrijeme da skinem periku i malo se rashladim mašući njome kao lepezom. Nisam imao neki čvrsto utvrđen plan, nisam se povlačio okolo sa štopericom u džepu ili sprejem za onesposobljavanje. Radio sam po filingu, kako se kaže. Istina je da sam imao posla preko glave, imao sam i previše drugih briga da bih se još bavio i takvim sitnicama. Jasno mi je da se čovjek temeljito priprema za napad na banku kada je novac za njega izvor svih problema, no zar sam ja bio u takvu položaju, zar bi brdo love moglo za mene išta izmijeniti...? Napokon, kako su sada stvari stajale, bio sam spreman na bilo što. Pa čak i ako to nije ničemu služilo. Bio sam uz nju zato da učinim sve što mogu. Kada sam se vratio gore, malac je gotovo proplakao od radosti: - Oh, Gospode! - kazao je - bojao sam se da ste otišli! Bilo mi je tako teško. Poljubio sam vrške prstiju u rukavici i puhnuo u njegovu smjeru. Uzdahnuo je zatvorivši oči. Bacio sam pogled na sat što je visio na zidu. Sada više neće trebati dugo čekati da stignu i ostali. Dohvatio sam svog Romea za naslon od stolice, nagnuo stolicu unazad oslonivši je samo na dvije noge i odvukao ga u kut tako da ostane skriven iza vrata kad se otvore. U prolazu me pokušao poljubiti u ruku, no ja sam bio brži. Natočio sam sebi još kave i držeći se podalje od prozora, stao paziti na ulicu. Gotovo je četrdeset godina prošlo otkako je on bio krenuo cestom i stvari su se odonda poprilično izmijenile. Ta dobra stara cesta više i

nije bila bogzna kako uzbudljiva. Ovakav svijet kakav se danas ukazivao preda mnom, radije bih samo ovlaš dotaknuo nego da se u njega bacim. Osim toga, s trideset i pet godina čovjeku se više ne da podnositi da ga zajebavaju, a to pretpostavlja barem najmanju nužnu količinu love. Ovlaš dotaknuti svijet znači sumanute troškove, svi vas oni daleki krajevi stoje onoliko zlata koliko su teški. Htio sam joj predložiti da nekamo otputujemo ako nam je to moglo donijeti barem kratak predah. Na neki sam način već spremao kovčege. Trgnuo sam se od glasa onog tikvana: - Čujte... - kazao je. - A zašto me ne biste uzeli kao taoca. Mogao bih vam poslužiti kao živi štit...? Time me podsjetio na to da sam nešto bio zaboravio. Prišao sam mu i začepio mu usta samoljepivom vpcom, tri puta mu je omotavši oko glave. Nenadano se nagnuo naprijed i protrljao čelo o moja prsa. Odskočio sam unazad. - Oh, Isuse i Marijo! - govorile su njegove oči. Pet minuta kasnije stigla su ostala trojica. Pogledom sam pratio zatvoreno vozilo dok se spuštalo ulicom. Kada su stigli pred vrata garaže, pritisnuo sam na dugme OTV. GAR., potom sam izbrojao do deset i pritisnuo ZATV. GAR. Znao sam da sam po drugi put bacio kocku, no to me nije zabrinulo. Sklonio sam se iza vrata, a ovaj put mi u rukama više nije bila barracuda, nego pravi pištolj. Čuo sam kako su se zalupila vrata i kako frajeri dolje o nečemu razgovaraju. Glasovi su im vrlo razgovijetno dopirali do mene. - Slušaj me, stari - govorio je jedan od njih - kada ti žena istrči sa štosem da je boli glava baš one večeri kad je ti hoćeš pojebati, samo joj reci da ništa ne brine, da joj glavu nećeš ni dirati! - Kvragu, baš si zgodan, misliš da je to samo tako...? Pa znaš kakva je Marija...

- Ma daj... Nije Marija ništa posebno. Sve njih prije ili kasnije zaboli glava... A kada na kraju mjeseca doneseš lovu i staviš je na stol, onda im ne treba nikakav aspirin...? Čuo sam kako kreću uza stepenice. - No, Henri, slušaj, ti se ipak zajebavaš... - Kvragu, radi kako hoćeš. ako ti je baš stalo do toga da život provedeš razbijajući glavu ni oko čega, žene samo to čekaju. Sva su trojica ušla jedan za drugim. U rukama su nosili omanje jutene vreće. Odmah sam uočio najdebljega, gore spomenutoga Henrija, bio je bosonog sa sandalama na nogama. Za drugu sam se dvojicu pitao zašto još nisu otišli u mirovinu. Prije no što su imali vremena snaći, nogom sam zalupio vrata. Okrenuli su se prema meni. Na tisućinku sam se sekunde susreo s Henrijevim pogledom. Nisam njegovu mozgu ostavio vremena da reagira, pogledao sam mu u noge i ispalio mu metak u palac. Srušio se revući. Druga su dvojica ispustila vreće i podigla ruke. Osjetio sam da držim situaciju u rukama. Dok se Henri previjao na tlu, dobacio sam im kolut selotejpa i pokretom im pokazao da ga zavežu. Nisu odugovlačili s poslom. Unatoč njegovu opiranju, u tri su ga sekunde umotali stalno mu govoreći da ne radi gluposti. Zatim sam im, da bih dobio na vremenu, objasnio da sami sebi moraju svezati noge. Ta bi dvojica bili strašni pri pakiranju robe samo kad bi im netko uperio pucu među oči. Pogledao sam kržljavijega od njih dvojice i dao mu znak vrškom svoje bijele rukavice, što je značilo: zaveži ruke svom kompiću, stari pizdunu. Kada je završio, upro sam prstom u njega. Žalosno mi se nasmiješio: - Slušajte, gospođice, ne mogu ja to sam... Gurnuo sam mu cijev pištolja u nosnicu. - Ne, ne - kazao je - ne, ne, ne, čekajte, pokušat ću!! Snašao se kako je znao i umio, pomagao se čelom, zubima, koljenima, ali mu je uspjelo. Sada kada su sva trojica bili vezani,

oslobodio sam ih oružja. Uspravivši se, pogledao sam svog dragana čvrsto privezana za stolicu. Oči su mu se bile zamaglile od sreće. Henri je stenjao, gunđao i psovao, a između njega je i linoleuma visjela tanka nit sline. Da budem potpuno miran, dohvatio sam samoljepivi kolut i kleknuo kraj njega. Iz noge mu je još uvijek curila krv. Sandalu mu je bio raznio metak. Čestitao sam sâm sebi što sam bio odabrao pravu duljinu, ostalo mi je barem još deset metara vrpce. Bila je to savršena stvar za frajera koji se, kao ja, nije htio opterećivati užetom, a nije ni znao vezati čvorove. Kada je podigao oči prema meni, potpuno je pocrvenio u licu. - Ti, gadna kurvetino! - kazao je. - Jednog dana ću te pronaći, a onda ćeš mi najprije morati popušiti kurac!! Izbio sam mu prednje zube gurnuvši mu cijev pištolja u usta. Ponašao sam se kao gadna uvredljiva kurvetina. No, napravio sam to i radi svih onih cura koje boli glava, za Mariju i za sve ostale, sve moje nevoljne sestre, sve koje muškarci na to prisiljavaju, sve one koje frajeri zajebavaju u podzemnoj željeznici, sve one kojima se na putu našao nekakav Henri, majke mi, da mi je pri ruci bila moja kutija tampona, bio bih ga natjerao da ih sve proguta. Ponekad, kada vidim neke frajere, poželim dati svoj blagoslov svim ženama svijeta, ne znam što me zadržava. Ispljunuo je malo krvi. Od bijesa su mu u očima popucale žilice. Morao sam mu izvući pištolj iz usta da bih mu ih začepio. To mu je omogućilo da kaže svoju posljednju: - Ovim si sebi potpisala smrtnu presudu! - progunđao je. Nisam žalio uredski materijal samo da bude mir i tišina, čak sam mu dva tri puta prešao vrpcom preko očiju. Počinjao je nalikovati na Nevidljivog Čovjeka, samo je bio nešto izgužvaniji i svjetlucaviji. Druga su dvojica bila vrlo tiha pa sam im na gadna usta nalijepio tek simboličan komadić vrpce. Uspravio sam se pomislivši kako je najteže sada obavljeno. Na tu pomisao nisam mogao da se ne nasmiješim, no nisam htio sam sebi proturječiti, pravio sam se kao da ne znam da je najteže UVIJEK ispred nas.

Iako sam u sebi osjećao mir u kojem me ništa nije moglo pokolebati, nije mi bila namjera da odugovlačim. Pokupio sam vreće, poskidao s njih pečate i ispraznio ih na stol, šest vreća punih novčanica, a na dnu još i zamotuljci s kovanicama. Premjestio sam novčanice u torbu koju sam donio, a sitniš ostavio iz straha da mi ne bude pretežak. Spremao sam se krenuti kad je mladac počeo hroptati da bi mi privukao pažnju. Bradom mi je pokazivao na sef ugrađen u zid. Bilo je to ljubazno od njega, momak je suvislo razmišljao, no ja sam već bio pokupio popriličnu gomilu novčanca, nisam kanio postati rentijer. Šutke sam mu pokazao da mi je ovo što imam zbilja dovoljno. Osjećao sam da bi on mogao svaki čas zaplakati. Budući da me ostali nisu mogli vidjeti, iskoristio sam priliku i dohvatio kemijsku olovku sa stola te se uputio prema njemu i zašao mu iza leđa. Otvorio sam mu jednu šaku i na dlanu mu napisao JOSÉPHINE. Stisnuo je prste tako pažljivo kao da drži leptira kojemu je slomljena jedna noga. Baš prije no što ću skočiti kroz stražnji prozor, vidio sam kako mu niz obraz svom brzinom klizi velika blistava suza. Vrt je bio pust. Projurio sam kroz visoku travu i prebacio se preko ograde na drugom kraju. Grlo mi je bilo suho, bez sumnje zato što sam cijelo poslijepodne uspio izdržati da ni riječ ne prozborim. Skrenuo sam na desno čvrsto se držeći za grudi, trkom prošao pokraj dva ili tri vrta, no ne vidjevši nikoga, a potom sam presjekao preko velikoga neizgrađenog zemljišta koje se spuštalo ravno do željezničke pruge. Ne usporavajući, uspeo sam se uz nasip, prešao preko pruge i spustio se s druge strane. Pluća su mi gorjela, sreća da je parkiralište supermarketa bilo na dva koraka odande. To je bilo sve što sam mogao smisliti, jedino mjesto na kojem moj veliki LIMUNSKO ŽUTI auto neće upadati u oči. Nitko na mene nije obraćao pažnju kada sam se uvukao u kola. Nitko nikada ni na što ne obraća pažnju na parkiralištu supermarketa, već samo mjesto napola izbezumljuje ljude. Znoj se cijedio po meni. Stavio sam torbu kraj sebe i hvatajući dah, usput

promatrao što se događa oko mene. Nedaleko je neka debela žena pokušavala dasku za glačanje ugurati u fiću. Nekoliko smo se sekundi gledali. Pričekao sam koliko je bilo potrebno, a onda je ona krenula ostavivši jedna vrata otvorena. Sada sam bio miran. Otvorio sam pretinac za rukavice, dohvatio papirnate maramice i mlijeko za skidanje šminke, takozvano hipoalergijsko. Dvadeset je posto bilo besplatno po istoj cijeni, ali se ostatak nije dobivao na poklon. Razmotao sam papirnatu maramicu u krilu ne gubeći okolinu iz vida i zalio je mlijekom. Kako u blizini nije bilo nikoga, zaustavio sam dah i zaronio lice u to. Prvi sam se put od samoga početka poslijepodneva osjetio grozničavo. Zamrljane sam papiriće nemilice izbacivao kroz prozor. Plastična je bočica ispuštala ogavne zvukove i bijelo je mlijeko brizgalo iz nje, a ja sam se trljao kao da kožu hoću oderati s lica. Zatim sam strgnuo naočale, strgnuo periku i bijele rukavice, strgnuo lažne grudi i sve to potrpao u vreću. Bio sam bez daha kada sam okrenuo retrovizor prema sebi, no samo mi je još lagani trag pudera bio ostao na čelu pa sam ga brzo obrisao. Sve što je bilo ostalo od Joséphine, sada se nalazilo na komadićku papirnate maramice. Zgužvao sam je u kuglicu i kvrcnuvši je, bacio je pod prednje kotače u trenutku kada sam kretao. Polagano vozeći, vratio sam se kući. Stigao sam baš na vrijeme da ugasim vatru ispod posude na čijem su se dnu kvrčile i cvrčale neke sitne crne grudice. Otvorio sam prozore i popeo se na tavan. Pušila je cigaretu igrajući sama sa sobom mikado na madracu. U zlatnoj svjetlosti što se spuštala s krova, podrhtavale su čestice prašine. Prišao sam joj i bacio torbu na krevet. Poskočila je. - Oh, kvragu, sve mi se pomaknulo - stala je zvrndati. Spustio sam se pored nje. - Gospode Bože, dušo, potpuno sam iscrpljen - kazao sam. Prošao sam joj rukom kroz kosu. Nasmiješila se. - Sve je u redu s mušterijom? - zapitala je. - Ako si gladan, baš sam dolje stavila raviole da se podgriju.

- Ne, hvala, ništa mi ne treba, ne razbijaj glavu oko toga... Dokrajčio sam ishlapjelo pivo koje se onuda povlačilo. Zatim sam otvorio torbu. - Pogledaj što sam našao dok sam šetao okolo - rekao sam. Naslonila se na lakat. - Zaboga, kakav je to novac, oooh, pa ima ga cijela gomila...! - Da, tu je prilično love... - Pa što ćemo s njim...? - To ti odluči. Iznenađeno je uzviknula kad su joj pod ruku došle lažne grudi. Jedno za drugim, izvukla je iz torbe cijeli pribor uz pomoć kojega sam se bio prerušio. To ju je, čini se, daleko više zanimalo negoli moja zbirka novčanica, oči su joj blistale kao Badnja večer. - Oooooo, ooohh...! Ma što je to...??!! Bio sam odlučio da joj ne govorim puno o tome. Slegnuo sam ramenima. - Nemam pojma - rekao sam. Podigla je uvis grudnjak držeći ga za naramenicu. Sise su se stale polako okretati obasjane tom beskrajno nježnom svjetlošću koja nas je obavijala. Ta igra kao da ju je hipnotizirala. - Sveta Djevice, moraš to staviti na sebe!! Nevjerojatno...!! Ne, uopće me nije privlačilo da opet počnem praviti budalu od sebe. Onako usput, ta me priča prilično izmučila. - Ne budi smiješna - rekao sam. - Oh, dovraga, hajde... - stala je zanovijetati. Podigao sam majicu i namjestio sise. Betty je stajala četveronoške i odobravala mi. Zauzeo sam nekoliko poza napadno trepćući. Kako je trebalo i očekivati, ubrzo sam se ponovno našao s perikom na glavi i bijelim rukavicama na rukama premda nisam imao ni najmanje želje za tim. No, bilo je već svojevrsno čudo što se ona tako zabavlja. - Ej, znaš što ti još fali? - kazala je. - Znam, već sam naručio obrijanu micicu.

- Malo šminke. - Oh, ne...! - zacmizdrio sam. Skočila je na noge. Sva je bila uzbuđena. - Ostani ovdje. Idem po pribor! - Da... - uzdahnuo sam. - Ali ne moraš polomiti noge na sepenicama, ptičice... Oko jedan sat ujutro, kada sam vidio da će zaspati naslonjena na moju ruku, prišapnuo sam joj u uho: - Čuj, nikad se ne zna... Ako te jednog dana netko pita što smo danas radili, ne zaboravi da smo cijeli dan proveli zajedno... - Da... a ja sam se poševila s prekrasnom plavušom. - Ne, to nema potrebe pričati. Pogotovo to ne. Pričekao sam da do kraja zaspi pa da ustanem. Otišao sam se otuširati i skinuti šminku, a onda u kuhinju da nešto pojedem. Što god se dogodilo, mislio sam, ovaj je dan nečemu poslužio. Ipak sam pronašao način da u torbi donesem kući ono što je trebalo, što ju je malčice usrećilo i čemu se nasmiješila. Samo što to nisam postigao uz pomoć love, nju je takoreći zanemarila, no zar nisam dobio ono što sam htio...? Dakako da jesam, moj je trud bio stostruko naplaćen pa je malo trebalo da u toj kuhinji ne prolijem suze radosnice, ne baš bujicu suza, nego dva-tri gotovo nevidljiva vilinska konjica na koje bih mogao stati nogom i tako ih sakriti. Treba reći da sam je dva dana ranije bio našao potpuno klonulu u kutu sobe, golu i ukočenu poput komada drva, a nije se to prvi put desilo, još je uvijek čula one nevjerojatne glasove i po kući se iz svega prelijevala voda i na sve je strane gorjelo pa se i bez prevelikog objašnjavanja lako može zamisliti na što je to sličilo. Uspio sam pronaći krišku nemasne šunke. Smotao sam je kao palačinku i zagrizao u nju. Nije imala nikakva okusa. Bio sam još živ i to je bilo izvrsno. 24.

Dan kada su stvari počele bivati ozbiljne, bila je nedjelja i bilo je prokleto lijepo vrijeme. Nismo odviše kasno ustali jer je točno u devet sati neki frajer stao uporno lupati po vratima u prizemlju. Navukao sam kratke hlačice i sišao da vidim što je. Frajer u odijelu, brižljivo počešljan i s crnom, brižljivo uglačanom torbom za spise. I sa ŠIROKIM OSMIJEHOM. - Dobar dan, gospodine. Vjerujete li vi u Boga? - Ne - rekao sam. - Volio bih o tome s vama porazgovarati... - Čekajte - rekao sam - samo sam se šalio... Dakako da vjerujem! Širok osmijeh. VRLO ŠIROK OSMIJEH. - E pa, ovo je knjižica koju smo izdali... - Koliko? - Sav novac koji se prikupi prodajom uplaćuje se izravno u korist... - Svakako! - presjekao sam ga. - Koliko? - Gospodine, onoliko koliko biste platili za pet kutija cigareta... Izvukao sam novčanicu iz džepa, pružio mu je i zatvorio vrata. Bum-bum. Opet sam otvorio. - Niste uzeli knjižicu - kazao je. - Ne - rekao sam. - Nije mi potrebna. Pa zar nisam maločas od vas kupio komadić raja...? Dok sam zatvarao vrata, jedna me sunčeva zraka pogodila ravno u oko. Da mi se zavukla u usta, rekao bih: »Dok sam zatvarao vrata, kiselkasti mi se bombon našao u ustima.« Nametnula mi se slika mora i njegovih valova. Strelovitom sam se brzinom vratio gore, porazbacao plahte po sobi. - Gospode Bože, tako bih rado otišao na more - dobacio sam. - A ti? - Malo je daleko, ali neka bude kako ti hoćeš. - Za dva ćeš se sata pržiti na plaži. - Možeš smatrati da sam spremna za polazak - odgovorila je. Gledao sam je kako naga ustaje iz kreveta, kao da izranja iz neke prugaste školjke, no odgodio sam to za kasnije. Sunce nas neće čekati.

Ljetovalište je bilo vrlo otmjeno i jako u modi, no i tu je bilo isto onoliko blesana kao i svugdje drugdje, bilo ih je čak i tokom cijele godine, pa su restorani i trgovine bili otvoreni i izvan sezone. Da biste našli komadić plaže koji nije pretjerano prljav, trebalo je platiti. Platili smo. Nije bilo gotovo nikoga. Kupali smo se i kupali, pa opet kupali, a onda smo ogladnjeli. Da bi ste se otuširali, također je trebalo platiti. I zato da izvezete auto s parkirališta. I za ovo i za ono. Na kraju sam već držao hrpu kovanica u ruci, spreman da u trošenju love budem brži od vlastite sjenke. Mjesto je nalikovalo na divovski stroj na kovanice i još nisam vidio ništa što bi bilo besplatno. Jeli smo na terasi, pod sunocbranom od umjetne slame. Na suprotnom je pločiniku bilo dvadsetak mlađih žena i svaka je od njih sa sobom vodila trogodišnje ili četverogodišnje dijete, pripadnika one plavokose vrste kojemu je otac poslovan čovjek, a majka još mlada i lijepa pa provodi vrijeme dosađujući se kod kuće ili dosađujući se izvan nje. Konobar nam je objasnio da sa svojom dragom dječicom čekaju početak audicije. Mali bi nam slinavci jednoga dana trebali izmamiti suze na oči nastupajući u reklami za neko osiguravajuće društvo pod radnim naslovom IZGRADIMO NJIHOVU BUDUĆNOST. To mi se činilo prilično neobičnim, jer se čovjek, kada bi vidio tu dječurliju koja je pucala od zdravlja i love, nije morao baš puno zabrinjavati za njihovu budućnost, barem u stanovitom smislu. Već su cijeli sat bili ondje, čekajući na suncu, kada smo mi započeli sa sladolednim kupom Melba. Ženice su se već počinjale uzrujavati, a klinci su trčkarali na sve strane. Od vremena bi ih do vremena majke pozvale da im poprave pramen kose ili očiste s odjeće nevidljivu prašinu.Sunce se preobražavalo u kišu amfetamina, u mahniti tuš prikopčan na 220 volti. - Pobogu, mora da im je zbilja stalo do tog nesretnog honorara - kazala je Betty.

Preko naočala sam bacio pogled na tu ženskadiju, usput prinoseći ustima žličicu šlaga pomiješanog s raznobojnim komadićima. - Nije to samo honorar. One pokušavaju podići spomenik svojoj ljepoti. - Čovjek mora biti blesav pa pustiti te klince da ovako čekaju na žarkom suncu... Povremeno bi nakit što su ga te žene nosile, zasvjetlucao blještavim sjajem. Čulo ih se kako se žale i uzdišu premda su bile s druge strane ulice, a nas dvoje nismo baš posebno ćulili uši. Spustio sam oči i usredotočio se na sladoledni kup Melba jer je na ovom svijetu ludost praktično sveobuhvatna, ne prođe nijedan dan, a da vam se bijeda čovječanstva ne ukaže pred očima i to ne treba nužno biti nešto veliko, dovoljna je sitnica - ili da ti se u trgovini mješovitom robom pogled susretne s pogledom nekoga drugog frajera , da sjedneš u auto ili kupiš novine, ili pak da jednog poslijepodneva zatvoriš oči alušajući buku s ulice ili da naletiš na paketić gume za žvakanje u kojem ima JEDANAEST pločica, uistinu je dovoljna najobičnija sitnica pa da ti se svijet osmjehne iskrivljenim osmijehom. Izbacio sam te žene iz glave zato što sam sve ovo znao, nisu mi bili potrebni dodatni primjeri. Moja je namjera bila da se tu više puno ne zadržavamo, neka se i dalje raspaljuju na pločniku ako ih to privlači, no nas ćemo se dvoje vratiti na plažu, samo more i obzor, pod divovskim suncobranom i uz umirujuće zveckanje kockica leda o stijenke čaše. Povukao sam, dakle, crtu preko suprotnog pločnika pa sam, zaboravivši na svaki oprez, ustao i krenuo prema zahodu. Malo kasnije ću se uvjeriti da protivnika ne treba podcjenjivati. Da, no kako bi čovjek mogao na sve paziti? Prilično me dugo nije bilo jer je trebalo ubacivati kovanice u bravu, a ja nisam imao dovoljno sitniša, pa sam morao otići do blagajne i promijeniti novac. Povremeno bi se vodokotlić sam od sebe stao prazniti ili sam morao ubacivati nove kovanice, uglavnom sve u svemu, nije bilo baš lako i izgubio sam pri tome puno vremena. Kada sam se vratio do stola, Betty više nije bilo.U trenutku dok sam

sjedao, osjetio sam kako me obuzima lagana zabrinutost, zapitao sam se nije li najednom postalo toplije. Primijetio sam da nije bila dovršila desert i cijeli se komad sladoleda od vanilije polagano topio. Piljio sam u taj komadić kao hipnotiziran. Uspio sam podići pogled zbog ženske dreke preko puta. Najprije nisam ni obratio pažnju na njih, kao da su jato galebova koji tapkaju okolo na suncu i bezrazložno kriješte. Potom sam vidio da su ozbiljno uznemirene i da pogledavaju u mojem smjeru. Jedna se od njih činila posebno uzbuđenom. - Oh, Tommy, mali moj Tommy!! - drečala je. Pomislio sam kako mali Tommy mora da je dobio sunčanicu ili se rastopio poput grude snijega. Samo što mi to nije objašnjavalo gdje je Betty. Baš sam im htio doviknuti da ja nisam liječnik kad je desetak žena stalo prelaziti ulicu - da nisam liječnik i da tu ništa ne mogu, no zbog nečega sam se suzdržao. Preskočile su preko zidića koji je terasu odvajao od pločnika i opkolile me. Pokušao sam im se nasmiješiti. Tommyjeva je majka izgledala kao da je potpuno šiznula, zurila je u mene kao da sam ja neki Quasimodo, a ni one koje su je pratile, nisu bile ništa bolje, do mene su dopirale njihove loše vibracije.Nisam se imao vremena zapitati što se dešava. Žena se s urlikom bacila na mene tražeći da joj vratim dijete. Prevrnuo sam se zajedno sa stolicom. Ništa nisam shvaćao. Ustao sam ogrebena lakta. Misli su mi brzinom svjetlosti prolazile mozgom, no nisam se uspijevao zadržati ni na jednoj od njih. Žena je stala jecati i svojim je krikovima zapravo podizala lomaču za mene. Ostale su žene u polukrugu stajale oko mene, u cjelini i nisu tako loše izgledale, no mora da ja nisam bio njihov tip, barem ne u tom trenutku pa sam znao da će u sljedećoj četvrtini sekunde navaliti na mene. Isto sam tako znao da ću platiti za nepodnošljivu vrućinu, za njihovo čekanje i dosadu, za cijelu gomilu stvari za koje nisam bio odgovoran i to mi se gadilo, nisam uspijevao ni usta otvoriti. Jedna

je od njih imala nokte nebesko plave boje, u neko bi mi drugo vrijeme u svakom slučaju pozlilo od toga. - Djevojka koja je bila s vama... - prosiktala je. - Vidjela sam je kad je odlazila s djetetom...! - Koja djevojka? - zapitao sam. Moje im pitanje još nije bilo ni doprlo do ušiju, a ja sam već preskočio tri stola i poletio u unutrašnjost restorana. Cijela je ta gomila gadura ostala praktično na mjestu prikovana. U jednom sam trenutku čuo iza sebe njihovo zavijanje, no uspio sam na vrijeme zatvoriti zahodska vrata. Ključa nije bilo. Naslonio sam se na vrata nemirno se ogledavajući oko sebe. Konobar je baš završavao s pišanjem, kimnuo mi je glavom. Iz džepa sam izvukao pregršt novčanica pa je pristao da umjesto mene pridržava vrata. Čuli smo cure kako urlaju i lupaju po tankoj drvenoj ploči pojačanoj valovitom ljepenkom pa ako udariš nogom o to, pri duši ti je kao da prolaziš kroz prozračni rižin papir te sam, dakle, momku u džep strpao još dvije novčanice. Zatim sam zbrisao kroz prozor. Našao sam se u malenu dvorištu iz kojega se ulazilo u kuhinju. Kante su za smeće bile pretrpane i cijedile su se na suncu. Pojavio se neki kuhar brišući znoj koji mu je kapao za vrat. Sada sam već polako shvaćao kako treba postupati. Prije no što je frajer i otvorio usta, izvukao sam novčanicu i sa smiješkom mu je strpao u džep na košulji. I on se meni nasmiješio. Činilo mi se da šećem okolo s čarobnim štapićem u ruci, možda bih uz malo vježbe mogao i puštati golubice da polete u nebo. U međuvremenu sam se uputio prema vratima na drugoj strani i izašao na neku uličicu. Ne moram ni govoriti da sam stao trčati kao lud, prošao svim ulicama, skretao na raskršćima, kao i da sam radio sve ono što čovjek može kada mu je tek trideset i pet godina i još je u formi, kao što je, na primjer, preskakivanje preko auta parkiranoga na pješačkom prijelazu ili obaranje vlastitog rekoda na četiri stotine metara uz neprestano osvrtanje iza sebe. Nakon nekoga sam vremena pomislio da sam ih ostavio za sobom. Zastao sam da

dođem do daha. Kako se tu našla i neka stolica, sjeo sam na nju. Zatim sam osjetio kako mi netko počinje čistiti čizme. Spustio sam pogled na frajera i čuo kako je zviznuo. - Oh, vidi ovo!... - kazao je. - Pa to je marka Tony Lama...! - Da - rekao sam. - Japanke sam ostavio u kolima. - Nije vam vruće u tome po ovom vremenu? - Ne, kao da nosim baletne papučice. Frajeru je bilo nekih dvadeset godina i pogled mu je bio prilično bistar, nalikovao je na ljudsko biće. - Vidjet ćeš - rekao sam - nije uvijek lako biti isto toliko blesav kao i svi ostali. Čovjek ne može biti savršen. Previše je zamorno.. - Da, vidim... - Dobro. Samo pripazi da mi ne staviš previše paste na zvjezdice, hej, samo polako... One dvije-tri minute koliko je trajao postupak čišćenja iskoristio sam da pokušam jasno sagledati stvari i mirno razmisliti o svemu. No, bilo je dovoljno da pomislim na nju pa da bijesni zmaj u mojoj glavi počne rigati vatru i satre sve moje napore. Jedino što sam bio u stanju učiniti, bilo je da ustanem. Po mom je mišljenju sve ostalo trebalo uslijediti samo od sebe. Vratio sam se, dakle, prema plaži hodajući uz zidove i pošto sam dao novac onome momku. Bio se podigao topao vjetrić. Kad sam izlazio na veliku aveniju je vodila duž mora, činilo mi se da sisam hidrofilnu vatu. U daljini sam ugledao svoj auto i prva mi je pomisao bila da prođem gradom sjedeći za automobilskim upravljačem. Zatim sam sâm sebi rekao: pazi, šećeš s klincem koji je dva sata proveo na vrućem suncu zato što mu je mati obična koza i Tommy je isplazio jezik do poda, što ćeš učiniti...? Budući da nisi od onih cura što traže neki mračni kutak u kojem će klinca isjeckati na kolutiće, što ćeš učiniti...? Malo dalje je, u sjeni drveta, stajao ulični prodavač sladoleda. Prešao sam preko ceste ogledavajući se. Kada je vidio da idem prema njemu, frajer je podigao poklopac hladnjaka. - Jednu kuglicu? Dvije? Tri? - zapitao je.

- Ništa, zahvaljujem. Jeste li možda vidjeli jednu zgodnu crnku s trogodišnjim dečkićem...? Jesu li kupili sladoled kod vas? -Jesu, ali cura i nije bila baš naročito zgodna... Često sam susretao frajere potpuno neosjetljive na ljepotu i nikada nisam uspio shvatiti što s njima nije u redu. No, uvijek sam ih žalio. - Jadniče moj - rekao sam. - Jeste li vidjeli kamo su otišli...? - Jesam. Pričekao sam nekoliko sekundi, a onda izvukao iz džepa svežanj novčanica i zamahao njima kao lepezom. Ovdašnji su mi običaji već počinjali ići na živce, poželio sam mu cijelu gomilu strpati u usta. Iz hladnjaka se dizao oblačić pare. Pružio sam mu dvije novčanice pogledavši na drugu stranu. Osjetio sam kako mi je lova kliznula iz ruke. - Onda su ušli u onaj dućan s igračkama, tamo prijeko. Dečko je imao plave oči, mora da je visok oko jedan metar, htio je dvije kuglice sladoleda od jagoda i nosio je medaljicu oko vrata, to je bilo negdje oko tri sata. Što se tiče ženske... - Dosta - prekinuo sam ga. - Ako nastaviš, radit ćeš s gubitkom. Trgovina je imala tri razine. Malena je bljedunjava prodavačica krenula prema meni s onom iskricom u pogledu kakvu susrećete u očima najslabije plaćenih radnika. Bez po muke sam je se oslobodio. Nije bilo puno ljudi. Pročešljao sam prizemlje, a onda se popeo na prvi kat. Mjesto je bilo izuzetno tiho. Naćulio sam uši. Nisam zaboravio onu gomilu koja nam je bila za petama i znao sam da im neće trebati deset godina da obiđu grad. No, već sam počeo poznavati ovakvu atmosferu, već sam prije nekog vremena bio primijetio da Betty i ja tonemo na dno. Koješta, mislio sam, svi povremeno imamo loša razdoblja. U životu treba i malo strpljivosti. Obišao sam sve odjele, ali je nisam našao. Međutim, od hladnoga sam došao do mlačnog i osjećao sam da se približavam vrućem. Krenuo sam na posljednji kat kao da se uspinjem na Svetu goru. Za jednom sam tezgom našao frajera koji se smješkao držeći ruku na hrpi umotanih poklona. Imao je šefovski osmijeh i kaputić s

dvorednim kopčanjem i malo pretjerano naglašenim ukrasnim rupčićem, no više nije bio mlad i koža mu se ispod očiju bila opustila. Rupčić je nalikovao na omanji vatromet. Čim me vidio, jurnuo je prema meni kriveći lice ili se smješkajući, nisam uspio shvatiti, a potom se stao ponašati kao da upravo sapunja ruke. - Molim vas da mi oprostite, gospodine, ali ovaj kat nije otvoren... - Nije otvoren...? - zapitao sam. Prešao sam pogledom po okolnom prostoru. Sve se činilo pustim. Tu se prodavala viteška oprema, pa pištolji koji izbacuju strelice, lukovi, roboti, autići s pedalama, ukratko, sve što čovjek bez po muke može zamisliti. Odahnuo sam jer sam osjetio da je Betty ovdje. - Možda biste mogli navratiti podvečer...? - predložio mi je. - Slušajte, treba mi samo laserska puška za izbacivanje raketa i ne morate mi je zamotati. To je samo minuta... - Nemoguće. Cijeli smo kat iznajmili jednoj gospođi... - BETTY! - pozvao sam. Frajer me pokušao spriječiti da prođem, no ja sam prošao. Čuo sam kako trčkara i potiho psuje iza mene dok sam se provlačio između polica, a nije mi se mogao približiti jer je toplina mojega tijela zračila na sve strane. Stigao sam do kraja kata i nisam je našao. Naglo sam se zaustavio pa se on umalo zaletio u mene. - Gdje je ona? - upitao sam. Kako nije odgovarao, zgrabio sam ga za vrat. - Gospode Bože! To mi je žena...!! Smjesta mi recite gdje je!! Pokazao mi je na povišeno mjesto na kojem je bilo izgrađeno indijansko naselje. - Oboje su u šatoru velikog poglavice, ali je zabranila da je smetamo - zamucao je. - Koji je to šator? - Onaj na sniženju. Odlična prilika...

Pustio sam čovjeka u dvorednom kaputiću i stupio u indijanski logor, a onda jurnuo ravno prema poglavičinu šatoru. Podigao sam platno što je zakrivalo ulaz. Betty je pušila lulu mira. - Uđi - kazala je. - Sjedni kraj nas. Tommy je oko glave imao povez s perom zataknutim u njega i izgledao je potpuno opušteno. - Hej, Betty, tko je to? - zapitao je. - Čovjek moga života - našalila se ona. Čvrsto sam se pridržao za šator. - Ne gužva se! - rekla je ona budala iza mojih leđa. Pogledao sam Betty kimajući glavom. - Čuj... znaš li ti da ga majka posuda traži? Znaš li ti da bi nam bolje bilo da na brzinu nestanemo...? Uzdahnula je što je gnjavim. - Dobro, još samo pet minuta - kazala je. - Ne, nemoguće - odrezao sam. S tim sam se riječima sagnuo, dohvatio Tommyja i stavio ga pod mišku. Malo je nedostajalo da dobijem udarac tomahavkom po uhu, u zamahu sam ga zaustavio. - Nemoj još i ti zapetljavati stvari, dragi moj Tommy - iscerio sam se. Krenuo sam ravno prema poslovođi. Stajao je uspravno kao olovni vojnik. - Ostavit ćemo vam maloga - rekao sam. Njegova će majka doći po njega za pet minuta. Recite joj da je nismo mogli čekati. Čovjek bi povjerovao da sam mu najavio dolazak tržišne inspekcije. - Ali kako...? - kazao je. Utrpao sam mu Tommyja u naručje, a onda osjetio Bettynu ruku na svom ramenu: - Pričekaj sekundu - rekla je. - Treba platiti sve ovo što sam poklonila Tommyju. Trebalo je odabrati najbrži put, oprezno se provući između grebena i proračunati sve moguće opasnosti. Izvukao sam novčanice osjećajući kako me ozbiljno hvata vrućica pa nisam znao što je

posrijedi, da li sam već u bunilu ili jasno i glasno čujem kako odozdo dopiru nečiji povici. - Dobro, koliko? - zapitao sam. Stari je plejboj spustio dijete na zemlju da bi se mogao usredotočiti na računanje u glavi. Zatvorio je oči. U mori koja me progonila, stepenice su podrhtavale pod nogama pobješnjele gomile. Tommy je s police dograbio luk i strelice. Pogledao je Betty. - Kupi mi i ovo! - Šuti. Budi miran - zaškrgutao sam. Poslovođa je otvorio oči. Nasmiješio se kao da izranja iz ugodna sna. - Onda da uračunam luk ili ne...? - Ne, ni govora o tome - rekao sam. Tomi je stao revati. Uzeo sam mu luk iz ruke i bacio ga što sam dalje mogao. - Stvarno postaješ dosadan - rekao sam mu. Sada sam već osjećao kako mi podrhtava i tlo pod nogama. Baš sam se htio okrenuti prema trgovcu igračkama da ga malo prodrmam i od njega iščupam nekakvu brojku kadli se cijelim katom, poput vrućeg i pogibeljnog vjetra, stala razlijegati nekakva buka. One su žene iskrsnule na drugom kraju trećega kata i, dakako, nitko mi neće vjerovati ako kažem da su im iz očiju sijevale munje. Svejedno su pregršti iskrica frcale po tlu ili se rasprskavale među policama. Pomalo sam se tužno nacerio u Bettynu smjeru: - Bježi, baby, bježi - rekao sam. Nadao sam se da ću ih moći malo zadržati, barem dok Betty ne stigne do izlaza za nuždu, no, umjesto da pojuri, ona je samo uzdahnula stojeći kao na mjestu prikovana. - Ne, to ničemu ne služi. Umorna sam - promrmljala je. Derući se na sav glas, cure su već bile prešle polovicu puta, nalik na uspjenušani val koji nadire između polica. Bacio sam snop novčanica u zrak. Stari se krasotan bacio pod taj tuš pružajući ruke prema stropu. U tom sam trenutku dao gas pokrenuvši se

nečuvenom brzinom. Zavrtio sam se oko sebe, podigao Betty u naručje, jurnuo prema izlazu za nuždu i iskočio van, a za sve mi je to trebalo manje od četiri sekunde. Zalupio sam za sobom željezna vrata ne obazirući se ni na čije prste. Nalazili smo se iznad neke uličice, na željeznoj platformi, a stepenice koje su se s nje sputštale, završavale su dva metra iznad tla. Spustio sam Betty i opet se naslonio na vrata. Našao sam se pred istim problemom kao i nešto ranije, samo što mi se ovaj put nasmiješila sreća pa nisam morao nikoga potkupljivati da se izvučem iz neprilike. Na zid je sa strane bila naslonjena stara šipka što se bila otrgnula s ograde, uočio sam je u trenutku kada su se s druge strane na vrata sručili prvi udarci. Tu je nevjerojatnu šipku sigurno otrgnuo neki dobri anđeo i učinio da bude prave duljine, tako da sam se mogao njome poslužiti kao podupiračem i nakon nekoliko je dobrih udaraca nogom napokon podmetnuti pod kvaku. Sada mogu urlati koliko hoće. Obrisao sam čelo primjećujući zasljepljujuću svjetlost koja je uz lagano šištanje treptala posvuda oko nas. Betty se s osmijehom protegnula. Od toga sam skoro pošizio. Sjurio sam se na kat ispod nas napravivši usput paklensku buku, a potom se na prstima popeo natrag. Mogao sam se uvjeriti da vrata polako počinju popuštati. Betty samo što se nije počela smijati. Dao sam joj znak da zaveže. - Ne idemo dolje, popet ćemo se na krov! - promrmljao sam. Što se tiče krova, bila je to velika terasa koja je nalikovala na bazen pun sunca. Prekoračili smo ogradu, a vrata su još jednom odjeknula i onda je na katu ponovno zavladala tišina. Smjesta sam se uputio prema kraju na kojem je bilo malo sjene. Kad sam sjeo, samo su mi noge ostale uronjene u sunce. Pružio sam ruku prema Betty pozivajući je da se smjesti pored mene. Izgledala je začuđeno što se nalazi ovdje. Moj plan nije bio ništa naročito, čak se mogao pokazati i prokleto opasnim. To me činilo nemirnim. Ako samo jedna među njima bude dovoljno lukava, naći ćemo se u klopci i bacit će nas preko

zida. No, nisam imao drugog izbora, za to bi mi trebalo da uz mene bude djevojka kojoj je zbilja stalo do vlastite kože pa da svom brzinom pokušamo odjuriti prema autu. Ovo nije bio takav slučaj. Moja cura kao da je na nogma imala olovne cipele. Minutu sam pričekao, a onda ustao i s tisuću mjera predostrožnosti virnuo prema glavnoj ulici. Sva je ta rulja kaskala pločnikom, a one koje su joj bile na čelu, već su zakretale za ugao. Nebo je bilo posve plavo. More je bilo mirno i zeleno. Na obzoru nije bilo nikakva piva ni ičega drugog što bi me moglo zanimati. Prešao sam preko terase da pogledam što se događa na strani gdje su se nalazile stepenice. U prolazu sam stavio Betty ruku pod bradu i poljubio je da joj ukratko objasnim naš položaj. - Hoću kući - promrmljala je. - Da - rekao sam. - Još samo pet minuta. Sakrivši se iza ograde, promatrao sam cure kako dolaze. Po mom je mišljenju u njihovoj pomami bilo nešto nezdravo, kao da pokušavaju srediti neki rasni problem. Trebalo je paziti da nas ne primijete. Prilijepio sam se uz zidanu ogradu poput palačinke i suzdržao se da ne zapalim cigaretu. Čuo sam ih kako dolje vijećaju. Zatim se začuo topot nogu, a onda sam, usudivši se proviriti, vidio kako trkom prolaze ulicom držeći laktove priljubljene uz tijelo i možda se tim blesačama iz usta cijedila pjena, kao i mnogima koje su im slične. Vratio sam se i sjeo pored Betty pomislivši kako, na kraju krajeva, imamo dobrih izgleda da se iz ovoga izvučemo. Uzeo sam joj ruku u svoju i igrao se njome. Osjećao sam da je nezadovoljna. Međutim, sunce se smirivalo, histerični ga je napad bio prošao pa se više nije bjesomučno obaralo na sjene te im je sada dopuštalo da slobodno tumaraju, a svjetlost je od oštre postajala srednje jaka, dok se terasa pretvorila u četverokutni otok prekriven smolastim papirom, bilo je gotovo ugodno, a bez pretjerivanja, bio sam upoznao i gora mjesta od ovoga, nije trebalo gnjaviti. - Gledaj, vidi se more... - rekao sam.

- Hm-hm... - POGLEDAJ TAMO DOLJE, ONAJ FRAJER KOJI SKIJA NA VODI, STOJI SAMO NA JEDNOJ NOZI...!! Nije ni podigla oči. Pripalio sam cigaretu i stavio joj je u usta. Privukao sam k sebi jednu nogu zureći u neku točku na obzorju koja ni po čemu nije bila posebna, ali koja mi se sviđala. - Ne znam zašto si to napravila - rekao sam. - Ne želim to znati i ne želim o tome govoriti. Zaboravimo sve to. I ne gledajući me, polako je kimnula glavom, a ja sam se zadovoljio i takvim odgovorom. Dovoljno bi bilo i da je zatreptala kapcima ili mi lagano stisnula ruku. Nikada nisam do kraja shvaćao što su mi ljudi govorili, no što se nje tiče, mogao sam prolaziti njezinim šutnjama bez straha da ću se i na trenutak izgubiti, bilo je to kao da idem ulicom pozdravljajući bliska i nasmiješena lica u okolini koja mi je savršeno dobro poznata. Betty je bila nešto što sam na svijetu najbolje poznavao, možda cijelih osamdeset posto, napokon, čovjek nikada ne može biti siguran, ali se to vjerojatno kretalo negdje u tim okvirima. Tako da i nisam bio baš uvijek načistu s time da li ona otvara usta kad bih je čuo da razgovara sa mnom. Treba priznati da život povremeno poduzima sve što može da bi vas zadivio i da dobro zna s koje će vam strane pristupiti. Frajeri kao ja ne predstavljaju neku veliku poteškoću. Neko smo vrijeme sjedili ondje bez riječi i ja sam se, prilično čudno, opet počeo izvanredno osjećati, polako sam se stao smiješiti jer sam mogao očima svinuti svijet, a nisam to učinio, pustio sam ga da se kao bonbon otopi na suncu, a ruke mi od toga nisu postale ljepljive. Osjećao sam se ovdje, i to potpuno ovdje, a ne samo malo, pa da je trebalo, bez oklijevanja bih bilo što prihvatio, to mi je bila najmanja briga. Nikada se na nekoj terasi nisam osjećao tako dobro kao u tom trenutku, znao sam da mi je sva snaga netaknuta i uživao sam na ovom komadiću smolastoga papira poput hodočasnika kada prođe kroz jeruzalemska vrata. Još malo pa bih se bacio i na sastavljanje sladunjavih pjesmica, no ovo nije bio čas da se čovjek

bavi ozbiljnim stvarima, trebalo je najprije smisliti kako da se izvučemo odavde. - Dobro - rekao sam - misliš da bi sada mogla potrčati...? - Da - odgovorila je. - Ali trčati, mislim, ZBILJA trčati, znaš, mislim, letjeti kao strijela i ne osvrtati se. Ne kao maločas... - Da. Trčati. Da, znam što to znači. Nisam blesava. - Odlično. Vidim da ti je bolje. Pa ubrzo ćemo vidjeti možeš li ili ne. Ako ne, pričekat ćeš me ovdje. Odjurit ću po auto i vratiti se po tebe... Lagano mi se nacerila prije no što će skočiti na noge. - Tako ćemo nešto planirati onda kada mi bude osamdeset godina. - Sve mi se čini da onda ja više neću za to imati snage - promrmljao sam. Pogledom sam pažljivo pretražio ulicu prije no što smo prekoračili ogradu, no na vidiku nije bilo nikoga. Betty je ošla za mnom pa smo se hitro stali spuštati niz zid kuće, nismo odugovlačili. Objesili smo se rukama o posljednju stepenicu, skočili na pločnik, a onda paklenskom brzinom krenuli uz ulicu. Od svih cura koje sam poznavao Betty je daleko najbrže trčala. Trčati pored nje spadalo je u stvari koje sam naprosto obožavao, no draža su mi bila malo mirnija mjesta, a ovaj put nisam pogledavao u stranu prema njoj da vidim kako joj grudi poskakuju niti zirkao u ružičastu svježinu koja joj je oblijevala obraze, ne, ništa od svega toga, tek mahnita i nimalo dražesna jurnjava prema autu. Zalupili smo vrata za sobom. Okrenuo sam ključ i krenuo. U trenutku kada sam se izvlačio iz reda parkiranih vozila, zamalo sam prasnuo u grohotan smijeh, osjetio sam ga kako mi se penje iz utrobe. Umjesto toga, vidio sam jednu curu iz one rulje koja se bila dokotrljala odnekuda sa strane i u istom se času vjetrobransko staklo rasprsnulo i kao kiša nam se rasulo po nogama. Refleksno sam ispljunuo komadić stakla koji mi je bio ispao iz usta i naglo

sam pokrenuo mercedes nagazivši na papučicu gasa. Psujući, stao sam juriti avenijom u cik-caku. Frajeri su trubili za mnom. - Boga mu jebem! Sagni se! - zagunđao sam. - Pukla nam je guma? - Ne, ali mora da su unajmile vrsnog strijelca! Onda se ona sagnula i pokupila nešto do svojih nogu. - Možeš usporiti - kazala je. - Pogledaj, bacila je bocu piva na nas. - Punu? - zapitao sam. Pedesetak smo se kilometara vozili s vjetrom koji nam je šibao lice. Malo su nam suzile oči, ali je bilo ugodno, a sunce je zalazilo posve polako. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Frajer koji je izmislio prvi auto mora da je bio nekakvav osamljeni i nadahnuti genij. Betty je noge bila naslonila na pretinac za rukavice. Zaustavili smo se pred radionicom na kojoj je pisalo VJETROBRANE POSTAVLJAMO ODMAH i nismo uopće izlazili iz auta dok su frajeri obavljali svoj posao. Možda smo im malo i smetali, ne znam. Baš me briga. 25. Ubrzo nakon te priče ponovno sam počeo pisati. Nisam se morao ni na što prisiljavati, došlo je samo od sebe. No, posla sam se prihvatio potajno jer nisam htio da Betty išta o tome sazna, uglavnom sam radio noću pa kad bih osjetio da se Betty miče, sve bih skrivao pod madrac. Nisam htio u njoj buditi lažna očekivanja, pogotovo zato što nisam pisao onako kako se to radilo prije pedeset godina, a suprotno onome što bi se moglo pomisliti, to je zapravo samo otežavalo stvari. No, ja osobno nisam imao nikakve veze s time što se svijet promijenio i nisam pisao na ovakav način zato da bih gnjavio druge ljude, baš naprotiv, bio sam osjetljiv frajer pa su zapravo oni mene gnjavili. Što je ljeto više odmicalo, prodaja je glasovira opadala. Treba reći da zbog toga baš i nisam čupao kosu. Rano sam zatvarao dućan pa sam, kad je atmosfera bila pogodna za to, mogao razmišljati o

onome o čemu ću uvečer pisati ili smo odlazili u šetnju. Bila nam je ostala još cijela gomila love, no kako nju putovanja više nisu privlačila, kako joj do takvih stvari, kao i ni do čega drugog nije bilo stalo, e pa, to nam više i nije bogzna čemu služilo, osim za podmirivanje tekućih troškova tako da nam život ne mora ovisiti o prodaji glasovira. Ha-ha, život! Lova nikada ne drži obećanja što ih daje. Budući da se nisam ubijao od posla, mogao sam sebi priuštiti da negdje oko ponoći ili u jedan sat ujutro izvučem bilježnicu i pišem sve do zore, a da iz toga izvučem čitavu kožu. Odspavao bih malo ujutro, a katkada i nekoliko sati tokom poslijepodneva pa je pisanje polako napredovalo. Osjećao sam se kao prepunjena baterija. U ranu bih zoru uklonio posljednje tragove svojega bdijenja i pobacao boce od piva u kantu za smeće dok me dim cigarete štipao za oči. Uvijek bih pogledao Betty prije no što bih legao pa sam se pitao je li onih nekoliko stranica što sam ih bio zamrčio, na visini zadatka. Rado sam se to pitao. To me obavezivalo na to da kao pisac ciljam visoko, a isto me tako i učilo poniznosti. Tokom cijeloga tog razdoblja činilo mi se da mi mozak radi dvadeset četiri sata na dan. Znao sam da moram brzo, VRLO BRZO djelovati, no da bi čovjek napisao knjigu, treba gomila vremena pa kada bih na to pomislio, gušio sam se od sulude strepnje. Proklinjao sam sâm sebe što nisam ranije počeo, što sam toliko čekao prije no što sam se prihvatio ove malene marinsko plave bilježnice sa spiralnim uvezom. Sa spiralnim uvezom. Kvragu, volio bih tebe vidjeti, odgovarao sam sâm sebi, misliš da je to lako, misliš da je dovoljno samo sjesti za stol pa da to dođe smao od sebe, a ja sam se mjesecima i mjesecima prevrtao po krevetu širom otvorenih očiju i prolazio kroz tihu i sivu pustoš ne vidjevši ni najmanje iskrice, lutao sam velikom pustinjom jalova čovjeka, a ti misliš da me to veselilo...? Ne, istina, nisam mogao drugačije postupiti. No, bio sam dovoljno lud da vjerujem da jesam i predbacivao sam nebu što me ranije nije

nadahnulo. Imao sam mučan osjećaj da sve ovo prekasno dolazi i da je to samo još jedno breme koje treba ponijeti. Srećom se nisam predavao pa sam možda imao izgleda u omjeru jedan prema milijun, no svake sam noći slagao stranice jednu na drugu kao opeke, pokušavao sam nešto izgraditi što bi nju zaštitilo. Kao da sam pribijao kapke na prozorima dok se vihor podiže i počinje nestrpljivo kopkati nogom na obzorju. Čovjek se mogao zapitati hoće li piscu, nakon lošega početka, uspjeti da izađe na kraj sa svim tim sranjima, je li momak dovoljno veliki mrgud da situaciju okrene u svoju korist. Cijeloga je tjedna vladala strahovita vrućina, nisam se sjećao da sam ikada tako nešto doživio i kilometrima uokolo nije bilo nijedne zelene travke. Nekakvo se mrtvilo bilo spustilo na grad i najnemirniji su već počinjali bacati nemirne poglede prema nebu. Mora da je bilo oko sedam sati uvečer. Sunce je zalazilo, ali su ulice, pločnici, krovovi i zidovi kuća i dalje bili vrući i svi smo se znojili. Bio sam otišao u kupovinu. Htio sam Betty poštedjeti te gnjavaže i polako sam se vraćao s krcatim prtljažnikom i krugovima od znoja ispod pazuha. Malo prije no što ću stići pred kuću mimoišao sam se s kolima hitne pomoći koja je jurila ulicom u suprotnom smjeru, s upaljenom sirenom i blistajući kao da su sad izašla ispod čekića. Malo sam se uspravio na sjedalu i pretekao dvoja kola koja su se vukla po cesti. Stao sam brže disati. Kada sam se zaustavio pred kućom, drhtao sam kao da mi je netko namaknuo omču oko vrata. Nisam u stanju točno reći kada sam shvatio što se dogodilo, no to je ionako nevažna sitnica. Jurnuo sam stepenicama dok su mi se igle zabadale u utrobu. Stigavši gore, posrnuo sam preko Boba koji je ondje klečao na zemlji, pao, prevrnuo nekoliko stolica i ispružio se koliko sam dug i širok. Osjetio sam kako mi neka mlačna tekućina počinje istjecati iz glave. - BOB!! - dreknuo sam. Skočio je na mene. - Ostani tu! - kazao je.

Odgurnuo sam ga pa se otkotrljao pod stol. Nisam mogao ni riječ prozboriti. Oslonio sam se na lakat i opazio da smo prevrnuli kantu s vodom. Kosa mi je bila mokra od vode, od vode pomiješane s malo pjene. Teško sam i disao. Ustali smo u isto vrijeme. Potražio sam očima nju, ali je u sobi bio samo Bob, nisam znao što tu radi, ali je bio ovdje, prevrtao je očima gledajući prema meni. Strahovito sam iskrivio lice. - Gdje je ona? - upitao sam. - Sjedi - kazao je on. Skočio sam i odjurio u kuhinju. Ništa. Vratio sam se. Bob je stajao na vratima, ispruživši ruku prema meni. Udarcem sam ga ramena prilijepio za zid, poput ranjena bika koji jurišajući ulijeće u neku uličicu. U ušima mi je čudno šumjelo. Doslovce sam uletio u kuaponicu, jedva sam uspijevao prepoznati stan. Zgrabio sam vrata i širom ih otvorio. Malena je prostorija bila prazna. Maleno neonsko svjetlo, upaljeno. Maleni umivaonik, pun krvi. Da ne govorimo o krvi kojom je bilo poprskan pod. Kao da me netko kopljem pogodio posred leđa pa sam umalo pao na koljena. Dah mi se presjekao. U glavi mi je odjeknuo zvuk kao da se razbija staklo, i to kristal. Da bih zatvorio vrata, morao sam se svojski potruditi, s druge ih je strane prema sebi vukla cijela gomila ogavnih malih demona. Bob je stigao trljajući rame. Mora da je to bio Bob. Bio sam toliko zaokupljen disanjem da nisam mogao govoriti. - Gospode Bože - kazao je - htio sam sve počistiti... Došao si prerano. Malo sam razmaknuo noge da nađem čvršće uporište. Svega me bio oblio hladan znoj. Položio mi je ruku na mišicu, no nisam ništa osjetio, jednostavno sam vidio da to čini. - Izgleda spektakularno, ali nije tako strašno - dodao je. - Srećom sam navratio, htio sam vam donijeti električni mikser... Pogledao je prema svojim cipelama. - Baš sam htio obrisati krv u predvorju... U tom mi je trenutku ruka poletjela i bijesno sam ga pograbio.

- ŠTO SE DOGODILO???!! - zaurlao sam. - Iščupala je sebi oko - kazao je. - Da... vlastitom rukom. Kliznuo sam niz dovratak, pao na zemlju. Sada sam disao, no bio je to vruć zrak. Čučnuo je ispred mene. - Čuj, nije tako strašno - kazao je. - Jedno oko nije tako strašno, izvući će se. Hej, čuješ li me...? Dohvatio je bocu iz ormara. Otpio je dugačak gutljaj. Ja sam odbio. Radije sam ustao i naslonio se nosom na prozor. Ostao sam nepomično stajati, a on je pokupio kantu i nestao u kupaonici. Čuo sam da je pustio vodu. Ulica se nije ni za dlaku promijenila. Kada je izašao iz kupaonice, bolje sam se osjećao. Nisam bio u stanju suvislo misliti, ali sam napokon mogao disati. Otišao sam do kuhinje po pivo, noge me nisu naročito čvrsto držale. - Bob, odvezi me u bolnicu. Ja ne mogu voziti - rekao sam. - To nema smisla. Nećeš je moći odmah vidjeti. Pričekaj malo. Udario sam bocom od piva po stolu. Rasprsnula se. - BOB, ODVEZI ME U TU KURČEVU BOLNICU!! Uzdahnuo je. Pružio sam mu ključeve mercedesa pa smo sišli. Noć se već bila posve spustila. Za vrijeme vožnje do bolnice nisam otvarao usta. Bob mi je nešto govorio, ali nisam ništa razumio, sjedio sam prekriženih ruku, lagano nagnut prema naprijed. Živa je, ponavljao sam sâm sebi, nije to ništa, živa je, a onda sam osjetio kako se čeljusti koje su me stezale, polagano otvaraju i napokon sam uspio progutati pljuvačku. Mislim da sam se probudio, nekako kao da se auto tri puta okrenuo oko sebe. Prolazeći kroz bolnička vrata, shvatio sam zašto mi je bilo pozlilo onda kad smo išli u posjet Archiju, zašto sam se osjetio kao da me nešto pritišće i što je sve to značilo. I ovaj sam se put gotovo srušio, samo što nisam zbrisao kad sam osjetio čudovišni dah kako mi prelazi preko lica, malo je trebalo pa da oborim glavu i dopustim posljednjim ostacima snage da me napuste. Pribrao sam se u posljednjem trenutku, no u tome nema moje zasluge, ona mi je

pomogla, ona me mogla provesti i kroz zidove da je to bilo potrebno, samo sam morao ponavljati njezino ime kao neku mantru, a usput budi rečeno, kada to proživite, možete nebu zahvaljivati, možete se mirne duše dičiti da ste u nečemu uspjeli. Dakle, jednostavno sam zadrhtao i našao se u predvorju, bio sam na ukletom planetu. Bob mi je spustio ruku na rame. - Sjedni negdje - kazao je. - Ja ću se raspitati. Hajde, sjedni negdje... Nedaleko je odande bila prazna klupa. Poslušao sam. Da mi je rekao da legnem na pod, bio bih tako učinio. Čas me potreba za djelovanjem raspaljivala kao busen suhe trave, čas mi se kroz žile razlijevala ukočenost poput šake plavičastih komadića leda. Bez prijelaza bih se našao sad u jednom sad u drugom stanju. Kada sam sjeo, bio sam u hladnom razdoblju. Mozak mi je bio još samo mlitava i beživotna tvar. Naslonio sam glavu na zid i pričekao. Mora da kuhinja nije bila daleko, vonjalo je na juhu od poriluka. - Sve je u redu - izjavio je on. - Sada spava. - Hoću je vidjeti. - Svakako. Sve je sređeno. Samo moraš ispuniti dva-tri papira. Osjetio sam kako mi se tijelo zagrijava. Ustao sam, maknuo Boba u stranu i mozak mi je opet proradio. - To će malo pričekati! - rekao sam. - U kojoj je sobi? Vidio sam ženu u malenom ostakljenom uredu koja je gledala u mojem smjeru držeći snop papira u ruci. Činilo se da je kadra iskočiti iz ureda i jurnuti za bilo kime preko svih katova. - Slušaj - uzdahnuo je Bob - moraš to obaviti. Nemoj sada sve komplicirati, tim više što ona sada sigurno spava, možeš valjda pričekati pet minuta i srediti te papire. Sve je u redu, kažem ti, više nema razloga da se brineš... Bio je u pravu, no ona se vatra u meni nije smirivala. Žena mi je onim svojim papirima domahivala da priđem bliže. Najednom mi se učinilo da cijela bolnica vrvi bedastim i mišićavim bolničarima, jedan je takav baš bio prošao ispred mene, crvenokosi frajer s jako

dlakavim podlakticama i četvrtastom vilicom. Mogao sam ja biti živa baklja, svejedno sam morao prihvatiti njihovu igru. Prišao sam da vidim što hoće od mene. Kapitulirao sam pred paklenim strojem jer nisam htio da me on smrvi. Žena je htjela neke podatke. Sjeo sam njoj nasuprot, ali sam se cijelo vrijeme razgovora pitao nije li riječ o transvestitu. - Vi ste gospođin muž? - Ne - rekao sam. - Jeste li joj rod? - Ne, ja sam joj sve ostalo na svijetu. Podigla je obrve. Sigurno je sebe smatrala ugaonim kamenom cijele zgrade, nije bila od one vrste koja ispunjava obrasce lijevom nogom. Pogledala me kao da sam obično ništavilo. Prisilio sam se da pognem glavu u nadi da će mi to prištedjeti nekoliko sekundi. - Živim s njom - dodao sam. - Mogu vam dati sve podatke koje trebate... Zadovoljno je prešla ružičastim jezikom preko usnica namazanih rumenilom. - Dobro, onda da čujemo. Prezime? Rekao sam joj prezime. - Ime? - Betty. - Elisabeth? - Ne, Betty. - Betty nije nikakvo ime. Što sam neprimjetnije mogao, istegnuo sam prste na rukama tako da su zapucketali i nagnuo se prema njoj. - Pa što je to onda po vašem mišljenju...? Nova vrsta paste za zube...? Vidio sam kako joj je u oku bljesnula munja, nakon čega me mučila dobrih deset minuta natjeravši me da sjedim na onoj stolici, a da pri tome baš ništa nisam mogao učiniti. Prevrnuti pisaći stol na nju, značilo je odabrati najteži put da stignem do Betty. Nakon nekog sam joj vremena stao odgovarati zatvorenih očiju. Na kraju sam joj

morao obećati da ću drugi put donijeti sve potrebne papire, bio sam potpuno zakazao u vezi s brojevima ovoga ili onoga, a da ne govorimo o nekim pojedinostima za koje nisam ni znao da postoje, što je ona iskoristila da mi, okrećući olovku među usnicama, podmuklo dobaci: eh, pa čujte, čini mi se da vi baš i ne znate puno o toj ženi s kojom živite...! Zapravo, Betty, zar sam zbilja morao znati tvoju krvnu grupu, ime mjestašca u kojem si rođena, sve dječje bolesti koje si preboljela, djevojačko prezime tvoje majke i kako reagiraš na antibiotike...? Je li ona bila u pravu, zar sam zbilja tako malo znao o tebi...? Iz zafrkancije sam sebi postavio to pitanje. Nakon toga sam ustao i izašao natraške, od klanjanja se previjajući u struku i ispričavajući se zbog svih sitnih neugodnosti koje sam joj možda prouzročio. U trenutku kada sam zatvarao vrata, čak sam joj se uspio i nasmiješiti. - Koji je broj njezine sobe...? - Prvi kat. Soba broj sedam. Vratio sam se u predvorje do Boba. Zahvalio sam mu što me dopratio i poslao ga kući mercedesom, rekao sam mu da ću se snaći, da ne mora oko toga razbijati glavu. Pričekao sam dok nije prošao kroz vrata, a onda sam krenuo prema zahodu da vodom malo oplahnem lice. To mi je godilo. Počinjao sam se privikavati na pomisao da je ona sebi iščupala oko. Sjećao sam se da je imala dva oka. Bio sam kao livada koja nakon oluje liže svoju ranjenu travu pod marinsko plavim nebom. Kada sam stigao pred sobu broj sedam, odande je upravo izlazila neka bolničarka. Plavuša plosnate stražnjice i ljubazna osmijeh. Odmah je shvatila tko sam. - Sve je u redu. Treba je pustiti da se odmara - kazala je. - Htio bih je vidjeti. Maknula se u stranu da me propusti. Zabio sam ruke u džepove i ušao gledajući što se zbiva na tlu. Zaustavio sam se u dnu kreveta. U sobi je bilo upaljeno samo neko malo svjetlo, a Betty je preko oka imala veliki zavoj. Spavala je. Tri sam je sekunde promatrao, a onda

sam opet spustio oči. Bolničarka mi je stajala iza leđa. Kako nisam znao što bih, šmrcnuo sam. Zatim sam se zagledao u strop. - Htio bih ostati minutu nasamo s njom - zamolio sam. - Dobro, ali ne dulje... Ne osvrćući se, kimnuo sam glavom. Čuo sam zatvaranje vrata. Na noćnom je ormariću bilo nekoliko cvjetova, prišao sam i počeo ih premetati. Krajičkom sam oka zapazio da Betty diše, da, bez ikakve sumnje. Nisam bio siguran da to može puno koristiti, ali sam izvukao nož i cvijeću podrezao stabljike da dulje potraje. Sjeo sam na rub kreveta i naslonio glavu na ruke. To je pomoglo da mi malo popusti ukočenost u potiljku, nakon čega sam se osjetio dovoljno snažnim da joj ovlaš dodirnem nadlanicu. Kakva li je divota ta ruka, kakva divota, svim sam se srcem nadao da se za svoj odurni posao poslužila drugom rukom, još to nisam bio posve probavio. Ustao sam i otišao baciti pogled kroz prozor. Bila je noć, ali se činilo da vani sve ide kao podmazano.Treba priznati da, kako bilo da bilo, na ovom svijetu svatko dođe na red. Uzmite dan i noć, radost i bol, dobro promućkajte i svakog jutra popijte veliku čašu. I odrast ćete. Drago mi je što ste s nama, stari moj. Vidjet ćete da život nosi u sebi neku neusporedivu i tužnu ljepotu. Brisao sam kapljicu znoja što mi je kliznula niz obraz kada sam osjetio kako me po ramenu dotakao nečiji prst. - Dođite, pustite je da se odmara. Probudit će se tek sutra oko podneva, dali smo joj lijekove za umirenje. Okrenuo sam se prema bolničarki koja mi je to mrmljala iza leđa. Nisam se više sjećao što sam radio u toku dana, ali sam se sada osjećao krepanim. Kimnuo sam joj da se slažem. Općenito mi se činilo da mi tijelo lagano klizi po potoku lave. Zatvorila je vrata za nama i ja sam ostao stajati u hodniku ne znajući kako da sada postupim. Uhvatila me za mišicu i povela prema izlazu. - Sutra ćete opet doći - govorila mi je. - Pazite na stepenicu...! Pretpostavljam da me probudilo to što sam se ponovno našao na ulici. Pa ipak, zrak je bio vlažan i vruć, pravi primjer ekvatorijalne

noći. Mora da sam bio na dva kilometra od kuće. Prešao sam ulicu, na uglu kupio pizzu, nakon stajanja u redu u nekom dućančiću kupio dva velika pakovanja piva i opskrbio se cigaretama. Obavljanje mi je tako jednostavnih stvari gotovo godilo, pokušavao sam da više ni na što ne mislim. Zatim sam skočio u autobus i vratio se kući. Putem je pizza poprimila oblik mojih koljena. Kad sam se vratio, upalio sam televizor. Bacio sam pizzu na stol i maznuo pivo onako s nogu. Poželio sam se otuširati, ali sam odmah odustao od te zamisli, uopće nije dolazilo u obzir da zakoračim u tu prostoriju, u svakom slučaju, ne tako skoro. Pokušao sam pratiti što se događa na televiziji. Neki su polukrepani frajeri predstavljali svoje posljednje knjige. Smjestio sam se u naslonjač i dohvatio pizzu. Pogledao sam frajere ravno u oči. Prenemagali su se s narančinim sokom u ruci, a pogled im je blistao od zadovoljstva. Ti su dečki zbilja bili po današnjem ukusu. Istina je da svako doba ima pisce kakve zaslužuje pa je ovo što mi je bilo pred očima, bilo poučno. Pizza je bila jedva mlačna i jako masna. No, možda su te večeri izabrali baš one najgore da ne ostane nikakve sumnje. Možda je tema emisije bila: kako izdati knjigu u tristo tisuća primjeraka kada nemate što reći, kada nemate ni duše ni talenta i kada ne znate ni ljubiti ni patiti ni sastaviti dvije riječi, a da to ne podsjeća na zijevanje. Ni na drugim kanalima nije bilo ništa bolje. Stišao sam zvuk i ostao u društvu sa slikom. Nakon nekog sam vremena vidio da se vrtim u krug, samo nisam imao volje da odem u krevet, a pogotovo ne ovdje, u ovoj mahnitoj klopci. Otišao sam do Boba ponijevši bocu sa sobom. Kada sam stigao onamo, Annie je baš razbijala tanjure. Kada me ugledala, zastala je držeći iznad glave zdjelu za salatu, na podu je već bila poprilična količina krhotina. Bob je stajao u kutu. - Doći ću drugi put - rekao sam. - Ne, ne - rekli su oboje. - A Betty...? Gazeći po krhotinama, stavio sam bocu na stol.

- U redu je - rekao sam. - Nije strašno. Ne bih sada o tome. Ne mogu biti sam... Annie me uhvatila za mišicu i posjela na stolicu. Bila je u kućnoj haljini, a lice joj je bilo ružičasto od srdžbe. - Svakako - kazala je. - To je razumljivo. Bob je izvadio čaše. - Neću vam smetati? - zapitao sam. - Šališ se? - kazao je. Annie je sjela pored mene, jednom je rukom sklonila pramen koji joj je padao na lice. - Gdje su klinci? - upitao sam. - Kod majke ove mrcine - odgovorila je. - Slušajte - rekao sam - ne obazirite se na mene. Ponašajte se kao da me nema. Bob je napunio čaše. - Ma, malo smo se svađali, ništa važno... - Pa da, ništa važno. Ovaj me pasji sin vara, ali to nije važno!! - Gospode Bože, baš pričaš pizdarije... - kazao je Bob. Izmaknuo se u stranu da bi izbjegao zdjelu za salatu i ona se razmrskala o zid. Zatim smo podigli čaše. - U zdravlje! - rekao sam. Dok smo pili, na trenutak je zavladala tišina, a potom se svađa nastavila sve u šesnaest. Meni je ta atmosfera savršeno odgovarala. Ispružio sam noge ispod stola i prekrižio ruke na trbuhu. Da pravo kažem, nisam se previše zanimao za ono što se dešava, osjećao sam da je oko mene živahno, čuo sam ih kako viču i kako se nešto razbija na tlu, ali sam osjećao da mi se tuga smiruje i mrvi poput suhoga kolačića. Ovaj sam put blagoslivljao ono što sam inače mrzio najviše na svijetu, tu mješavinu svjetlosti, ljudske prisutnosti, topline i buke. Stisnuo sam se na stolici pošto sam se pobrinuo da napunim čašu. Svugdje su se na ovome svijetu muškarci i žene tukli, ljubili, svađali, a frajeri su poput mokraće izbacivali romane u kojima nije bilo ni ljubavi, ni ludosti, ni energije, a posebno nikakva

stila, gadovi su nas pokušavali uvaliti u govna. Bio sam dotle stigao u svojim književnim razmatranjima kada sam kroz prozor ugledao mjesec. Bio je pun, veličanstven i crvenkast pa sam pomislio na svoju ptičicu koja je ozlijedila oko grančicom mimoze, a jedva da sam i primijetio šarene šalice koje su jedna za drugom prolijetale oko mene. U tom sam trenutku osjetio nekakav unutrašnji mir i čvrsto sam se uhvatio za njega. Nije bila mala stvar da mogu sebi tako nešto priuštiti nakon svih onih mračnih sati, od toga mi se na usnama pojavio blaženi osmijeh. Između njih je dvoje postalo vruće. Bob je uglavnom dobro prolazio sve dok Annie nije svakom rukom dohvatila po jedan komad suđa. Zamahnula je kao da će na njega baciti vrčić sa senfom, ali ga je umjesto toga pogodila posudicom za šećer. Mogao sam to i misliti. Bob je postrance dobio udarac u glavu i srušio se. Pomogao sam mu da ustane. - Nećeš se ljutiti - kazao je - ali sad idem leći. - Ne zabrinjavaj se zbog mene - rekao sam. - Već se bolje osjećam. Odveo sam ga do sobe, a zatim se vratio u kuhinju. Pogledao sam Annie koja je metlom počinjala skupljati krhotine. - Dobro, dobro, znam što sada misliš - rekla je. - ali ako ja to ne napravim, tko će...? Na kraju sam i ja pokupio najveće komade pa smo šutke nekoliko puta otišli do kante za smeće prije no što smo zapalili cigaretu. Pridržao sam joj plamen pred licem. - Čuj, Annie, očito nisam izabrao najbolji trenutka, ali sam vas htio zamoliti da prespavam kod vas. Ne osjećam se dobro sam u kući. Otpuhnula je oblačić dima u zrak. - Dovraga, takve stvari ne moraš ni pitati - kazala je. - Osim toga, Bob i ja se ne volimo dovoljno da bismo se zbilja posvađali. Ovo što si vidio nije nešto ozbiljno... - Samo noćas - dodao sam. Pospremanje smo završili vodeći otrcane razgovore, od one vrste kao što su razgovori o vremenu, zapravo i jesmo razgovarali o

groznoj vrućini koja se bila izlila na grad poput zdjelice javorova soka. Od toga nas je kratkotrajnog posla umalo oblio znoj. Sjeo sam na stolicu, a ona se polovicom stražnjice oslonila o rub stola. - Možeš spavati u Archijevom krevetu - kazala je. - Hoćeš da ti donesem neku knjigu? Treba li ti nešto...? - Ne, hvala ti - rekao sam. Rastvorila je kućnu haljinu otkrivajući bedra. Ustanovio sam da ispod haljine nema ničega na sebi. Možda je očekivala da ću nešto primijetiti, no ja nisam ništa rekao. Mora da je stoga pomislila kako to nije dovoljno pa je potpuno izložila svoju stvarčicu, raširivši bedra i stavivši jednu nogu na stolicu. Procijep joj je bio prilično velik, a grudi lagano iznad prosjeka. U trenutku sam sve to procijenio, ali nisam zbog toga nespretno prevrnuo čašu, ispio sam je i otišao u susjednu sobu. Dohvatio sam neke časopise i zavalio se u naslonjač. Baš sam proučavao neki članak o razvoju sukoba između Sjevera i Juga kada se ona pojavila. Kućna joj je haljina bila ponovno svezana u struku. - Mislim da se blesavo ponašaš - počela je. - Što sad umišljaš...? Čini mi se da praviš od buhe slona. - Ne baš slona, no barem slonića. - Kvragu - kazala je. - Kvragu, kvragu, kvragu. Ustao sam da pogledam kroz prozor. Samo noć i grana drveta s lišćem što je mlitavo visjelo zbog vrućine. Udario sam se novinama po bedru. - Čuj - zapitao sam - što bismo dobili time da se poševimo? Nudiš li mi nešto zanimljivo, nešto što iskače iz uobičajenih okvira...? Bio sam joj okrenut leđima. Osjećao sam slabašno žarenje u potiljku. - Slušaj - dodao sam - nikada nisam ništa imao od toga što sam se ševio lijevo i desno, nikada ništa. Znam da svi tako rade, ali raditi ono što svi rade, nije pretjerano zabavno. Meni to zapravo ide na živce. a osim toga, lijepo je kad možeš živjeti u skladu s vlastitim zamislima, ne izdati sam sebe, ne pokleknuti u posljednjem

trenutku pod izgovorom da cura ima dobro dupe, zato što ti ponude basnoslovan honorar ili zato što ti je najlakši put na dohvat ruke. Lijepo je kad ne radiš ustupke, a to je i dobro za duševno raspoloženje. Okrenuo sam se prema njoj i izustio veliku tajnu: - Umjesto raspršenosti, odabirem usredotočenost - izjavio sam. - Imam samo jedan život i zanima me samo to da ga učinim blistavim. Sanjarski je prstom dotakla nos: - Vidim što je na stvari - uzdahnula je. - Ako ti zatreba aspirin prije spavanja, u kupaonici ima nekoliko kutija. Ako hoćeš, mogu ti donijeti pidžamu, ne znam da li spavaš gol ili ne... - Ne, nemoj se mučiti. U svakom slučaju uvijek spavam u gaćama, rukama pridržavam plahtu. - Bože moj, zašto nisam bila te sreće da upoznam Henrija Millera...?! - promrljala je. Tako rekavši, podbrusila je pete pa sam se opet našao sam. Čovjeku ne treba puno mjesta kada je sam i kada nikoga ne očekuje, Archijev mi je krevet savršeno odgovarao. Gumeni je prekrivač zaškripao poda mnom kada sam se ispružio na krevet. Upalio sam malenu svjetiljku u obliku bubamare i slušao kako se tišina širi kroz noć poput nevidljivog i umrtvljujućeg melema. Bogovi na nebesima...!! 26. Isprva su mi govorili da je sve u redu i da ih njezina ozljeda zbilja ni najmanje ne zabrinjava, a kada bih pokušao doznati zašto najveći dio vremena provodi spavajući, uvijek bi mi neki ili neka od njih spustili ruku na rame i rekli mi da oni znaju svoj posao. Treba reći da bih se, čim bih prekoračio prag te užasne bolnice, osjećao kao sasvim druga osoba. Uhvatila bi me neka potmula strepnja od koje bi mi se noge gotovo odsjekle pa sam se svim snagama morao boriti protiv nje. Ponekad bi me neka od bolničarki

uhvatila za mišicu i povela me hodnicima, bolničari nikada ne bi mrdnuli ni malim prstom, gotovo da čovjek povjeruje da su predosjetili kako će se odnosi između mene i njih burno završiti. Mozak mi je radio usporeno, činilo mi se da se nalazim na projekciji dijapozitiva, da samo gutam slike bez objašnjenja i da mi njihovo skriveno značenje izmiče. Bilo mi je lako, kad god bih se našao u takvu stanju, privući stolicu do njezina kreveta i ondje nepomično i tiho sjediti, ne primjećujući kako prolaze sati, bez pića, bez pušenja, bez jela, poput nekoga koga je more odnijelo na pučinu pa sada nema drugog izbora nego da pluta ležeći na leđima jer na vidiku ionako nema ničega. Riječi bolničarke s plosnatom stražnjicom pale su mi kao melem na ranu. - Kada spava, barem prikuplja snagu - izjavila je. Ponavljao sam to sâm sebi. Već sam bio gotovo sasvim poblesavio. U svakom slučaju, kad god bi otvorila ono svoje jedino oko, nije me hvatala želja da skočim u zrak, za to zbilja nije bilo razloga. Umjesto toga bih u utrobi osjetio neku čeličnu šipku i morao sam paziti da ne tresnem sa stolice. Pokušavao sam uroniti u pogled toga oka, ali sam se svaki put vraćao na površinu ne našavši u njemu ni najmanje iskrice. Od nas dvoje samo sam ja govorio, njoj je ruka padala mlitavo kao da je od želatine ili me pak gledala i nije me vidjela, a mene je u želucu stezalo tako da mi je bilo gotovo neugodno. Svaki put kad bih došao u vrijeme posjeta, nadao sam se da će i ona doći na naš sastanak, no nikoga nisam vidio da stiže, nisam imao sreće, oko mene je bila samo velika bijela pustoš. Bio sam kao neki šutljivi zombi koji se vrti u krug usred pustinje. »Znate, zabrinjava nas zapravo njezino duševno zdravlje!« naposljetku mi je rekao stari liječnik. Po mojem bi mu mišljenju bolje bilo da se pozabavio mojim duševnim zdravljem, tako bi uštedio jedno zubalo, kao što će se uskoro pokazati. Bio je to neki ćelav frajer, s nekoliko zaostalih čuperaka sa strane, frajer koji bi vas potapšao po ramenu upućujući vas prema izlazu, vas i vaše neznanje, noge koje vas jedva drže, vas i vaš izgled jadne budale.

Da, zapravo je trebalo proteći nekoliko dana pa da čep iskoči iz boce. Čim bih se našao na svježem zraku, osjećao sam se bolje. Nisam ozbiljno imao osjećaj da u bolnici ostavljam Betty, bilo je to nešto što nisam uspijevao sebi utuviti u glavu, više sam se osjećao kao da je ona jednoga jutra otputovala ne rekavši kamo ide. Nastojao sam održavati stan u redu. Pisci ssrećom nisu osobe koje puno prljaju oko sebe, morao sam samo malo usisavačem očistiti oko stola, isprazniti pepeljare i pobacati boce od piva. Vrućina je u gradu već bila ubila dvije ili tri osobe, najkrhkijim bićima bijaše ubrzala kraj. Više nisam odlazio u dućan. Ubrzo sam primijetio da sam jedine trenutke predaha nalazio onda kada bih se posvetio svojim bilježnicama pa sam u tome i provodio najveći dio vremena. U stanu je, međutim, bilo trideset i pet iznad nule, i pored zatvorenih kapaka na prozorima. No, to je bilo jedino mjesto gdje sam još osjećao da živim. Inače sam bio tako omamljen kao da bolujem od bolesti spavanja. Samo što, budući da sam se zapravo sam nalazio usred žeravice, nisam zamjećivao da vatra još uvijek tinja. I najmanji je dašak vjetra bio dovoljan da je rasplamsa pa da iz nje odmah buknu plamenovi. Bilo je to, ni manje ni više, samo pitanje vremena. Toga su jutra stvari od početka loše krenule. Baš sam bio naglavce izvrnuo kuhinju u potrazi za vrećicom kave, uzdišući da ti srce pukne, kada se pojavio Bob. - Čuj - kazao je - znaš da je tvoj auto parkiran točno pred mojom kućom? - Može biti - rekao sam. - E pa, iznutra zaudara kao da ti se u prtljažniku nalazi leš...! Sjetio sam se tada sve one klope koju sam bio kupio iste večeri kada sam se mimoišao s Betty dok su je vozili u bolnicu. Bilo je već prošlo neko vrijeme kako sam na to zaboravio, a na suncu temperatura u prtljažniku mora da nije bila ispod pedeset stupnjeva. Mislio sam da već imam dovoljno briga, no morao sam,

izgleda, proći još i tu kušnju, dosta da se čovjeku život ogadi. Upitao sam se da li da sjednem i više se ne dignem. Umjesto toga sam ulio u sebe veliku čašu vode i pošao za Bobom na ulicu. Zalupivši vratima, čuo sam telefon kako zvoni. Pustio sam ga da zvoni. Nisam se služio autom kada sam išao u posjet Betty. Svakoga bih dana pješačio do bolnice i to mi je razgibavanje godilo. Polako sam postajao svjestan činjenice da život nije stao. Djevojačke su haljine bile prava kiša cvjetnih latica pa sam se prisiljavao da ih gledam, izbjegavajući one koje su bile stare i ružne, premda me zapravo najviše odbija duševna ružnoća. Za vrijeme sam se svih tih šetnji vježbao u dubokom disanju. Bio sam miljama daleko od pomisli na auto. A kada zaboravite takve stvari, to vam se može obiti o glavu. Moram iskreno priznati da je smrad bio nepodnošljiv. Boba je zanimalo kako to unutra izgleda, ali sam mu objasnio da to nema smisla, nisam htio ništa znati. - Radije mi objasni kako ću najbrže doći do smetlišta - rekao sam. Otvorio sam sve prozore i provezao se gradom zajedno s tim paklenskim teretom. Asfalt se mjestimično bio gotovo otopio pa su po kolniku od toga ostale dugačke crne i blistave pukotine. Možda je to bio ulaz u svijet tmine, više se ničemu nisam čudio. Upalio sam radio da se ne bih strmoglavio u takve misli. OH BABY OH HUUUU, DIVLJI CVIJETE MOOOOOJ, BABY HUUU HUUUUU, BABY SVOJ SLATKI MI CJELOV DAJ...!!! Zaustavio sam se usred odlagališta smeća. Ono što se čulo, bile su muhe, ono što se moglo udisati, bilo je na razini atomske bombe. Nisam još pravo ni izašao iz auta kadli se pojavio tamošnji troglodit s drškom pijuka preko ramena. Trebala mi je sekunda da otkrijem gdje su mu usta. - Nešt' tražite...? - kazao je. - Ne - rekao sam. Bjeloočnice su mu djelovale nekako nadnaravno, bila je to bjelina iz reklama za deterdžente za pranje rublja.

- Švrljate okolo? - Ne, samo sam u prolazu. Moram iz auta izbaciti dvije-tri stvarčice. - Onda dobro - kazao je. - To me se ne tiče. Sagnuo sam se da dohvatim ključeve od auta. - Ako ne misliš ništa odnijeti - dodao je -ne tiče me se. Pogotovo bakar. Neki dan, samo što sam leđa okrenuo, a neki mi je tip drmnuo motor za vešmašinu...! - Ne bavim se takvim poslovima - rekao sam. Zatim sam otvorio prtljažnik. Učinilo mi se da se obujam sve te hrane udvostručio. Meso je bilo poprimilo sve moguće boje, čaše s jogurtom su se napuhnule, sir je tekao na sve strane, a što se tiče maslaca, od njega je ostao samo zlatni staniol. Općenito uzevši, sve je prokislo, rasprslo se ili se istopilo i cijeli je taj cirkus sada tvorio prilično čvrsto zbijen oblik koji je bio praktično prilijepljen za tapison na dnu prtljažnika. Iskrivio sam lice, a frajer je razrogačio oči. Uvijek ista priča. - I sve ćete to baciti? - zapitao je. - Da, ne mogu vam objašnjavati. Ne osjećam se kako treba i nesretan sam. Pljunuo je na zemlju češkajući se po glavi. - Svatko radi kako hoće - izjavio je. - Čuj, dečko, tebi ne bi bilo teško da to zajedno spustimo na zemlju? Pokušat ću malo prebrati te stvarčice... Uhvatili smo tapison svaki za jedan kraj i izvukli iz prtljažnika svu tu slijepljenu kašu. Odložili smo je malo podalje, podno zida od vreća za smeće. Poput željezne piljevine koja se lijepi za magnet, plavičaste su se i zlataste muhe prilijepile na nju. Frajer me sa smiješkom promatrao. Očito je očekivao da nestanem. Na njegovu bih mjestu i ja isto tako postupio. Bez riječi sam se vratio do kola. Prije no što ću krenuti, bacio sam pogled u retrovizor. Još je uvijek stajao ondje na suncu, pored one gomilice klope. Čovjek bi rekao da pozira za fotografiju s izleta. Na povratku sam se zaustavio u nekom baru i popio liker od metvice. Ulje, kavu,

šećer i veliku kutiju čokolade u prahu, barem je to mogao izvući iz svega onoga. I brijače s pomičnom glavom. I tablete protiv komaraca. I veliku kutiju Ariela. Kada sam zaustavio auto pred kućom, mora da je bilo negdje oko podneva. Sunce je frktalo kao mačka, ispruživši sve kandže. Telefon je zvonio. - Da, halo? - kazao sam. Na drugom je kraju nešto krčalo, nisam gotovo ništa čuo. - Slušajte, spustite slušalicu i ponovno nazovite - zagunđao sam. - Ništa ne čujem! Bacio sam cipele u kut. Samo što sam se otuširao i zapalio cigaretu, a sprava ponovno zazvoni. Frajer mi na drugom kraju žice dobaci neko ime i upita me da li se tako zovem. - Da - rekao sam. Zatim mi dobaci još jedno ime i reče da se on tako zove. - U redu - kazao sam. - Imam vaš rukopis pred sobom. Sutra vam poštom šaljem ugovor. Polovicom sam se stražnjice oslonio o stol. - Dobro, tražim dvanaest posto - rekao sam. - Deset posto. - Prihvaćam. - Strahovito mi se svidjela vaša knjiga. Uskoro će ići u tiskaru. - Da, neka to bude brzo - rekao sam. - Drago mi je što smo se čuli. Nadam se da ćemo se uskoro i vidjeti. - Da, samo se bojim da ću sljedećih dana biti prilično zauzet... - Ne zabrinjavajte se. Nikamo nam se ne žuri. Sve ćemo vam troškove nadoknaditi. Sada smo se sve dogovorili. - Odlično. - Dobro, do viđenja. Radite li sada na nečem novom...? - Da, ide pomalo. - Izvrsno. Samo naprijed.

Već je htio spustiti slušalicu, ali mi je u posljednji čas uspjelo da ga zaustavim: - Čujte, oprostite - rekao sam. - Kako ste ono rekli da se zovete...? Ponovio mi je. Sva sreća, jer mi je uz sve ostalo, ime bilo potpuno izvjetrilo iz glave. Izvukao sam iz hladnjaka paketić smrznutih kobasica. Stavio sam posudu s vodom na štednjak. Sjeo sam i otvorio pivo. Kao što se moglo i očekivati, stao sam se smijati kao nikada u životu. Bio je to luđački smijeh. Prerano sam došao u bonicu, još nije bilo vrijeme za posjete. Ne znam jesam li krenuo prerano ili sam trčao, no jedno je bilo sigurno - nisam više mogao čekati. Napokon sam joj mogao donijeti ono što je toliko priželjkivala, zar je to neće natjerati da skoči na noge, da mi namigne onim okom koje joj je još preostalo...? Jurnuo sam ravno prema zahodu kao da je riječ o nečem hitnom pa sam odatle stao promatrati frajera na recepciji. Izgledalo je kao da napola spava. Stepenište je bilo prazno, klisnuo sam onuda. Kada sam ušao u sobu, morao sam naglo zakoračiti naprijed i čvrsto se uhvatiti za ogradu kreveta. Nisam htio povjerovati u ono što vidim, odmahivao sam glavom nadajući se da će se ta mora raspršiti. No, ništa nije koristilo. Betty je ležala nepomično na krevetu i zurila u strop, a naravno da se nije ni za milimetar mogla pomaknuti kad su je bili zavezali za krevet, i to remenjem širokim barem pet centimetara i s aluminijskim kopčama. - Betty, što to znači...? - promrmljao sam. Uvijek sam sa sobom nosio svoj Western S. 522, nož koji je po veličini savršen za nošenje u džepu. Zastori su bili navučeni, soba je bila oblivena blagom svjetlošću i ništa se nije čulo. Nije mi puno trebalo da presiječem remenje, redovito sam ga oštrio. Taj smo nož i ja bili nerazdruživi. Uhvatio sam Betty za ramena. Malo sam je stresao. Ništa. Počeo me probijati znoj, no sada sam već bio navikao na to, praktično se nikada nisam ni sušio. Bio je to ipak neki zlokoban znoj, nije bilo

kao inače, bio je kao nekakva ledena i prozirna krv. Podigao sam joj uzglavlje i posjeo je u krevetu. Još uvijek mi se činila jednako lijepom. Samo što sam je ispustio, a već se nagnula na stranu. Ponovno sam je uspravio. Kad sam to vidio, jedan je dio mene urlajući pao podno kreveta. Drugi ju je dio uhvatio za ruku: - Slušaj - rekao sam - priznajem da je trebalo vremena. No, sada smo uspjeli, prebrodili smo sve teškoće! Blesane jedan blesavi, nije sada vrijeme za zagonetke, pomislio sam. Znamo da umireš od straha, no moraš izreći samo tu kratku rečenicu, čak ne moraš ni ponovno hvatati dah. - Betty, objavit će mi knjigu - kazao sam. Mogao sam isto tako dodati i VIDIŠ LI ONO BIJELO JEDRO NA OBZORU??!! Ne znam kako da to izrazim, no ona se isto tako mogla nalaziti i pod staklenim zvonom na kojem bi ostajali tek tragovi mojih prstiju. Nisam uspio razabrati ni najmanju promjenu na njezinu licu. Bio sam poput vjetrića što pokušava namreškati površinu ribnjaka okovana ledom. Običan slabašni vjetrić. - Ne pričam bez veze. A moram ti reći da pišem i drugu knjigu...! Izbacivao sam sve karte na stol. Nezgodno je bilo samo to što sam igrao sam. Ništa ne dobiti cijele noći i u ranu zoru ponovno doći na red da dijeliš kada su već svi otišli pa dobiti u ruke flash royal, tko bi to mogao podnijeti? Tko bi se mogao suzdržati da sve skupa ne baci kroz prozor i da kuhinjskim nožem ne izbode sav namještaj? Tako mi svega, nije me vidjela, nije me razumjela, nije me čula, nije više znala što znači govoriti, plakati ili se smiješiti, što znači gadno se razbjesnjeti ili se povaljati po plahtama jezikom prelazeći preko usana. Plahte se nisu micale, ništa se nije micalo, ona mi nije davala nikakva znaka, čak ni mikroskopski sitnog. To što će mi knjiga biti objavljena, djelovalo je na nju otprilike isto toliko kao i da sam se pojavio s vrećicom prženih krumpirića. Ta je prokleta kitica što sam joj je bio pružio, sada bila tek gomila uvela cvijeća, miris osušene trave. U djeliću sam sekunde nazreo beskrajni prostor koji nas dijeli pa odonda pričam svima koji to hoće čuti da sam prvi put umro s

trideset i pet godina, u bolničkoj sobi, jednoga ljetnog popslijepodneva, a to nije nikakvo prenemaganje, spadam među one koji su u zraku čuli bruj velike kose. To mi je sledilo srce. Na trenutak me obuzela panika, no upravo je u tom času u sobu ušla neka bolničarka. Nisam se mogao ni maknuti. Nosila je pladanj na kojemu je bila čaša vode i šaka lijekova u svim mogućim bojama. Nije to bila ona koju sam poznavao, nego neka druga, debela i žutokosa. Kada me ugledala, strogim je okom pogledala na sat. - Čujte - zahroptala je - čini mi se da ovo baš i nije vrijeme posjeta...! Zatim je svoju pažnju prenijela na Betty pa joj se staračka mlitava vilica otromboljila. - Presveta Djevice, tko ju je odvezao...??!! Iskrivila je lice i stala se povlačiti prema vratima. Samo što sam ja skočio poput tigra i jednom joj rukom zapriječio izlaz. Uzviknula je, upravo je bijedno zaskvičala. Pograbio sam tablete koje su skakutale po pladnju i gurnuo ih joj pod nos. - Kakvo je ovo sranje? - zapitao sam. Nisam prepoznao vlastiti glas, bio je za cijelu oktavu niži i potpuno promukao. Suzdržao sam se da tu ženetinu ne zgrabim za vrat. - Ja nisam liječnik! - zavapila je. - Pustite me van!! Svom sam snagom upro oči u njezine. Ugrizla se za usnicu. - Ne. Ti ćeš ostati s njom. Ja idem - zagunđao sam. Prije no što ću izaći, bacio sam pogled na Betty. Opet se bila nagnula na stranu. Poput rakete sam projurio hodnikom i bez kucanja ušao u njegovu sobu. Bio mi je okrenut leđima, baš je na dnevnom svjetlu promatrao nekakvu rendgensku snimku. Kada je čuo lupanje vrata, okrenuo se zajedno sa stolicom. Podigao je obrve, a ja sam se nakesio. Prišao sam do njegova radnog stola i bacio pred njega šaku lijekova. - Što je to? - upitao sam. - Što joj to dajete...?

Ne znam jesam li doista drhtao od glave do pete ili mi se to samo činilo. Liječnik je pokušao lukavu igru. Dohvatio je nož za otvaranje pisama sa stola i tobože se počeo s njime igrati. - Ah, mladiću - kazao je. - Baš sam htio s vama razgovarati. Sjednite. Gušio me nekakav luđački bijes. Taj je frajer za mene predstavljao izvor svih mojih nevolja, svih patnji na ovome svijetu, bio sam raskrinkao gada, stjerao sam ga u njegovu jazbinu, taj je frajer sve pokušavao da mi ogadi život, on nije bio liječnik, nego najgnusniji i najnedotupaviji stvor što ga je zemlja ikada nosila. Kad naletite na takva momka, naprosto se morate smijati i plakati u isto vrijeme. No, obuzdao sam se jer sam htio čuti što mi ima reći, a u svakom slučaju, nije imao nikakvih izgleda da mi umakne. Sjeo sam. Bilo mi teško saviti noge. Dovoljno mi je bilo da pogledam boju vlastitih ruku, pa da shvatim da sam mrtvački blijed. No, mora da me ipak nije bilo tako strašno gledati. Odmah mi je pokušao stati nogom za vrat. - Da najprije utvrdimo neke stvari - kazao je. - Vi joj niste muž niti pripadate njezinoj obitelji, pa vam stoga zapravo i nisam obavezan davati bilo kakva objašnjenja. Unatoč tome, ipak ću vam sve reći, ali samo zato što je to moja dobra volja. Je li to potpuno jasno...? Na milimetar si od cilja, nemoj posustati, zapovijedio sam sâm sebi, ovo je posljednji udarac bičem. Kimnuo sam glavom. - Dobro, odlično - kazao je. Otvorio je ladicu na radnom stolu, a potom sa smiješkom u nju ubacio nož za pisma. Bogami, ta je budala sebe držala posve neranjivom ili je pak Bog bio na mojoj strani. Prekrižio je ruke pred sobom i isprva dobrih desetak sekundi samo kimao glavom prije no što se odlučio. - Neću vam skrivati da nas njezin slučaj jako zabrinjava - počeo je. - Noćas smo je čak morali i vezati. Zaista... strašna kriza. Zamislio sam kako ta gomila klipana skače na nju, pritišće je o krevet, dok drugi zatežu remenje. Pravi visokobudžetski film strave i užasa, a ja sam bio jedini gledalac u dvorani. Malo sam

sagnuo glavu, zavukao ruke sa strane pod bedra. On je opet nešto počeo govoriti, ali je netko bio isključio zvuk. Ustanovio sam da još uvijek padam sve niže. - ... a ne bih išao tako daleko da kažem kako će ona jednoga dana opet biti potpuno pri zdravoj pameti, ne, u tom se pogledu ne treba previše nadati. Ovu sam rečenicu naprotiv veoma jasno čuo. Bila je posebne, rekao bih, zlatno smeđe boje. Izvijala se kao zvečarka. Naposljetku mi se zavukla pod kožu. - Mi ćemo se brinuti za nju - dodao je. - Znate, kemija je silno napredovala, a prilično se dobri rezultatit postižu i elektroškovima. Zaboravite raznorazne priče koje ste možda čuli o tome, to je apsolutno bezopasan postupak. Nagnuo sam se malo prema naprijed i svom se težinom oslonio o ruke, zurio sam u neku točku na tlu između svojih nogu. - Idem po nju - rekao sam. - Idem po nju i odvest ću je odavde! Čuo sam njegov smijeh. - Dajte, mladiću, ne budite smiješni! - kazao je. - Čini mi se da me niste dobro razumjeli. Stari moj, pa maločas sam vam objasnio da je ta cura luda. Luda za ludnicu. Kao odapeta opruga, skočio sam objema nogama na njegov radni stol. Prije no što je mogao učiniti ikakav pokret, nogom sam ga bijesno tresnuo posred lica. Tom sam prilikom vidio da nosi protezu jer mu je iskočila iz usta kao riba poletuša. Hvala ti, Bože, pomislio sam. Pao je zajedno sa stolicom na okretanje i ispljunuo malo krvi. Zvuk je slomljenoga stakla došao otuda što su mu obje noge prošle kroz ostakljena vrata ormara za knjige. Kada je počeo zapomagati, skočio sam na njega i kao lud ga povukao za kravatu. Uspravio sam ga. Sredio sam ga sutemijem ili nekim srodnim zahvatom, naime, nagnuo sam se unazad održavajući njegovih osamdeset kilograma u ravnoteži na svojoj nozi i ispustio ga u trenutku kad se odigao od zemlje. Zid se zatresao.

Baš sam bio skočio na noge kada su u sobu, jedan za drugim, ušla trojica bolničara. Prvoga sam laktom tresnuo pravo u facu, drugi me pograbio za noge, a treći sjeo na mene. Taj je bio najdeblji. Ostao sam bez daha, a on me zgrabio za kosu. Skvičao sam od bijesa. Vidio sam da liječnik ustaje pridržavajući se za zid. Prvi se bolnčar nagnuo prema meni i odalamio me šakom po uhu. Od toga mi se zavrtjelo. - Pozvat ću pajkane! - iskesio se. - Neka ga strpaju u zatvor...!! Liječnik je sjeo na stolicu držeći rupčić na ustima. Između ostaloga, nedostajala mu je i jedna cipela. - Ne - izjavio je - nećemo zvati policiju. To ostavlja loš dojam. Izbacite ga napolje i neka više i ne pokuša nogom stupiti u ovu bolnicu...! Podigli su me. Bolničar koji je htio gnjaviti pajkane, žestoko me ošamario. - Čuo si? - upitao je. Vrhom sam mu noge pronašao jaja. Naglo se odlijepio od tla i to ih je sve iznenadilo. Iskoristio sam taj trenutak pomutnje da im se istrgnem. Ponovno sam se bacio na liječnika, njega sam htio zadaviti, htio sam ga sravniti sa zemljom. Pao je sa stolice, a ja zajedno s njim. Frajeri su skočili na mene, čuo sam vrištanje bolničarki i prije no što sam mu uspio prste utisnuti u grkljan, osjetio sam kako me ruke čiji je broj bilo nemoguće utvrditi, podižu uvis, a onda su me izbacili iz sobe. Nastavili su me devetati u hodniku, no ništa od toga nije bilo zaista ozbiljno jer su se svi suzdržavali, a u biti me, mislim, zapravo i nisu htjeli ubiti. Veliko smo predvorje prešli trkom, jedan me od tih frajera čvrsto obujmio rukama, a drugi me istodobno zgrabio za kosu i za uho, što me i najviše boljelo. Zatim su otvorili vrata i bacili me niz stepenice. - Ako te još jednom vidimo ovdje, čuvaj se! - dobacio mi je jedan od njih.

Zbog tih su mi guzičara izbile suze na oči. Jedna je od njih pala na stepenice. Počela se pušiti kao kapljica solne kiseline. Dakle, doživio sam neuspjeh. Štoviše, zabranili su mi ulazak u bolnicu. Nekoliko sam dana proživljavao najgore trenutke u životu. Nisam je više mogao vidjeti, a slika kakvu sam o njoj zadržao, bila mi je nepodnošljiva. Uzalud sam sebi ponavljao sve one zen štoseve koje sam znao, obuzimao me očaj i patio sam kao nitko moj. Bez sumnje sam u to doba napisao svoje najljepše stranice pa, premda su me kasnije prozvali »mučenikom stila«, nije bila moja krivnja što dobro pišem i što to znam. Za to sam vrijeme ispisao polovicu bilježnice. Sigurno sam mogao napraviti i više, no u toku dana nisam mogao izdržati na jednom mjestu. Na tisuće sam se puta otuširao, popio stanovitu količinu piva i pojeo kilometre kobasica, na tisuće puta prošao sagom gore-dolje. Kada više nisam mogao izdržati, pošao bih da malo protegnem noge pa nije bilo rijetko da se zateknem u blizini bolnice. Znao sam da se ne smijem previše približavati, jednom su na mene bacili pivsku bocu kada sam bio prišao bliže od pedeset metara. Da, držali su otvorene oči. Stajao sam, dakle, na drugoj strani ulice i zadovoljavao se time da promatram njezin prozor. Kadšto bih vidio kako se zastor miče. Čim bi pala noć, odlazio sam do Boba da nešto popijem. Dan koji se primicao kraju i dugačko utonuće u sumrak bio je po toj vrućini najgori trenutak. Mislim za nekoga kome su oteli draganu i tko nije jako siguran da još uvijek umije plivati. Proveo bih s njima otprilike sat vremena. Bob se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, a Annie je uvijek nalazila načina da mi pokaže svoju micicu, pa bih tako utukao vrijeme. Kada bi se zbilja spustila noć, vraćao sam se kući i palio svjetlo. Pisao sam najviše noću i povremeno bih se gotovo sasvim dobro osjećao, činilo mi se kao da sam još uvijek s njom. Betty je bila nešto zahvaljujući čemu sam shvaćao da živim. A ista je stvar bila i s pisanjem.

Jednoga sam jutra sjeo u auto i cijeli se dan vozio naokolo bez određenoga cilja, naslonivši se jednom rukom na prozor i malo stišćući oči zbog vjetra. Uvečer sam se zaustavio na morskoj obali, uopće nisam znao gdje sam, a sve što sam vidio za vrijeme cijele te vožnje, bile su face radnika na benzinskoj crpki. Kupio sam dva sendviča u obližnjem baru i otišao na plažu da ih pojedem. Nije bilo nikoga. Sunce se bilo spustilo ispod obzorja. Bilo je tako lijepo da mi je od toga jedan kiseli krastavac ispao na pijesak. Šum je valova bio isti već milijunima godina, to me odmaralo, rekao bih, i ohrabrivalo, umirivalo, omamljivalo. Plavi moj planetu, o moj plavi planetiću, dovraga, Bog te blagoslovio! Ostao sam neko vrijeme tako sjediti, pokušavajući se ponovno upoznati sa samoćom i zadubivši se u razmišljanje o boli. Kada sam ustao, stao je izlaziti mjesec. Skinuo sam cipele i nasumce krenuo niz žal. Pijesak je još bio topao, temperatura savršena za pitu s jabukama. Usput sam naišao na veliku ribu što ju je more bilo izbacilo na pijesak. Bio je to još samo kostur, i to djelomično izjeden, ali ga je bilo ostalo dovoljno da čovjek može zamisliti kakva je to bila veličanstvena riba. Pravi pravcati srebrni blijesak sedefasta trbuha, nešto poput lutajućeg dijamanta. Samo što je sve to sada bila prošlost i Ljepota je pošteno dobila po zubima. Jedva nekoliko ljuskica koje još podrhtavaju na mjesečini, dvije-tri beznadne iskrice. Da se nađeš tako, trunući u nekom zakutku, a nekoć si bila gotovo ravna zvijezdama, nije li to najgora stvar što ti se mogla dogoditi, ne bi li radije odabrala da potoneš u mrak, do samoga dna, poslavši posljednju zvrčku suncu? Ja na tvom mjestu ne bih oklijevao? Iskoristio sam priliku što sam sâm i sahranio ribu. Rukama sam iskopao rupu za nju. Osjećao sam se pomalo smiješnim. No, da to nisam učinio, bio bih se osjetio kao prava ništarija. A zaista nije bio trenutak za to. Nije mi to došlo samo po sebi. Razmišljao sam, razmišljao i razmišljao. Cijelu sam se noć vrtio u krug pokušavajući da to sebi

izbijem iz glave, a u ranu sam zoru shvatio da drugačije ne mogu postupiti. Izvrsno, rekao sam sâm sebi. Bila je nedjelja. Nedjeljom ima previše ljudi pa sam sve odgodio za sutradan. Zbog toga sam se cijeli dan vukao okolo. Osim toga, spremala se oluja. Ni govora o pisanju, nije trebalo pretjerivati. Bilo je nemoguće bilo što raditi. Takvi su dani gori od najgoreg govna. Sutradan sam se probudio prilično kasno, možda oko podneva. Sve onako usput, ipak sam u stanu bio napravio prokleti nered. Počeo sam s time da ću malo srediti stvari pa sam se malo-pomalo upustio u pravo paklensko pospremanje, ne znam što me uhvatilo, čak sam i zastore isprašio. Zatim sam otišao pod tuš, obrijao se i jeo. Dok sm prao suđe, ugledao sam bijele munje i čuo grmljavinu. No, nebo je bilo suho poput mlijeka u prahu, a oblaci su se gomilali u vrućem zraku. Ostatak sam poslijepodneva proveo pred televizorom, ispruživši noge na trosjed i s vrčem vode u ruci. Opustio sam se. Gajba je bio toliko čista da ju je bilo užitak pogledati. Od vremena je do vremena ugodno kada se u životu možeš uvjeriti da se svaka stvar nalazi na svojem mjestu. Oko pet sam se sati počeo šminkati, sat vremena kasnije izašao sam na ulicu preodjeven u Joséphinu. Oluja koja se od jučer očekivala, još se uvijek nije bila spustila, nebo je zadržavalo dah. Kroz naočale mi se činilo još mračnijim, gotovo apokaliptičnim. Brzo sam koračao. Razboritost bi nalagala da krenem autom, ali sam se oglušio na to i ostavio ga da cmizdri za mnom. Bio sam uzeo Bettynu torbicu radi veće vjerodostojnosti i čvrsto sam je stisnuo uza se. To mi je sprečavalo sise da ne skliznu. Išao sam očiju prikovanih za pločnik ne obazirući se na drzovite primjedbe kojima se razbacuju slaboumni frajeri kada susretnu usamljenu ženu, inače nikamo ne bih stigao. Nastojao sam da ništa ne mislim, nastojao sam se staviti u kožu Abrahamovu. Kada sam se opet našao pred bolnicom, sakrio sam se iza drveta pa sam dvaput-triput duboko udahnuo i izdahnuo kao da vjetar urla

među granjem. Zatim sam krenuo prema ulazu držeći torbicu pod rukom, bez ikakva oklijevanja i visoko podignute glave, kao mačka koja je navikla na to da upravlja carstvom. Nisam baš ništa osjetio dok sam prolazio kroz vrata, ni sjenku neke nelagode. Ovaj put nisam osjetio strujni udar u ramenima, nisam doživio trovanje krvi, eksploziju plina praskavca ili opću uzetost. Došlo mi je da bacim pogled iza sebe i vidim što se događa. No, već sam se uspinjao stepenicama. Na prvom sam se katu mimoišao sa skupinom bolničara. Bio sam se brižljivo našminkao, no oni su zirkali u moje grudi. Znao sam da su prevelike pa me sada cijela ta rulja pratila pogledom. Da me puste na miru, ušao sam u prvu sobu pred kojom sam se našao. U krevetu je bio neki frajer s cjevčicom zabodenom u ruku i drugom koja mu je bila zabodena u nos. Izgledalo je da neće još dugo. Ipak je otvorio oči kada sam ušao. Dok sam čekao da se oni vani maknu, nas smo se dvojica pogledali. Dakako, jedan drugome nismo imali što reći, ali smo se pogledali. U djeliću sam sekunde poželio da ga otkopčam od tih njegovih cjevčica. Frajer je glavom počeo davati znak NE, NE premda ja nisam bio učinio nikakav pokret. Odustao sam. Zatim sam odškrinuo vrata i uvjerio se da mi je put slobodan. Betty. Soba broj sedam. Betty. Tiho sam kliznuo unutra i zatvorio vrata za sobom. Vani je bilo mračno, teško je bilo razaznati jesu li to oblaci ili već pada noć. Iznad kreveta je bila upaljena nekakva malena svjetiljka, a već se od toga koliko je njezino svjetlo bilo bolesno blijedo čovjek mogao smrznuti od glave do pete. Noćna svjetiljka, kada još nije potpuna noć, podsjeća na dijete kojemu bi netko odrezao obje ruke. Podmetnuo sam stolicu pod kvaku na vratima. Zbacio sam periku i skinuo naočale. Sjeo sam na rub kreveta. Nije spavala. - Hoćeš li kaugumu? - upitao sam.

Uzačud sam se pokušavao prisjetiti, nisam više pamtio kada sam posljednji put čuo njezin glas. Pa čak ni koje su bile posljednje riječi što smo ih razmijenili. Možda nešto kao: - Ej, nikako ne mogu naći taj prokleti šećer!! - Jesi li pogledao u najdonju ladicu...? Spremio sam voćne gume za žvakanje, ni meni više nije bilo do njih. Umjesto toga sam dohvatio vrč s vodom s noćnog ormarića i popio polovicu. - Hoćeš li vode? - upitao sam. Nisu je bili vezali, remenje je ležalo po podu poput karamela zaboravljenih na suncu. Ponašao sam se kao da nije otišla, kao da je još uvijek tu. Osjećo sam potrebu da govorim. - Najteže će mi biti da te obučem - rekao sam. - Pogotovo ako mi ne pomogneš... Svukao sam rukavicu i zavukao joj ruku pod spavaćicu da je pomilujem po grudima. Što je slonovsko pamćenje u usporedbi s mojim? Pamtio sam svaki četvorni milimetar njezine kože. Da mi je netko sve njezine djeliće dao bilo kako nabacane, bio bih je mogao ponovno složiti. Prešao sam joj rukom po trbuhu, rukama, nogama, a na kraju sam rukom stisnuo i busen njezinih dlačica, no ništa se nije promijenilo. U tom sam času doživio snažnu radost, vrlo jednostavan, gotovo životinjski užitak. Zatim sam ponovno navukao rukavicu. Dakako, sreća bi mi bila tisuću puta veća da se ona na bilo koji način odazvala. No gdje sam uopće vidio tako nešto, tako veliku sreću? U nekom reklamnom spotu? Na dnu vreće Djeda Mraza? Na posljednjem katu kule babilonske...? - Dobro, moramo požuriti. Hajdemo. Uhvatio sam je za bradicu i spustio usne na njezine. Nije otvorila usta, ali mi se ipak činilo da je ovo bolje od svega. Uspio sam joj ukrasti malo pljuvačke s gornje usnice. Polagano sam joj grickao usta. Stavio sam joj ruku pod potiljak i privukao je k sebi, zaronio joj nos u kosu. Ako to ovako nastavi, ja ću pošašaviti, pomislio sam.

Stropoštat ću se. Izvadio sam papirnatu maramicu i obrisao joj usta, bio sam je svu umazao rumenilom za usnice. - Moramo prijeći još dobar komad puta - rekao sam. Poslušna i šutljiva lutka. Do grla su je natrpali lijekovima, već su počeli na nju bacati prve lopate zemlje. Zapravo sam se trebao odostraga prišuljati svakome od njih i prerezati mu grkljan, svima koliko god ih je bilo, liječnicima, bolničarima, ljekarnicima i cijeloj bagri. Ne zaboravljajući ni sve one koji su je do ovoga doveli, one koji druge tjeraju da mučno rade za njih, one koji vas tjeraju da pognete glavu, one koji vas pozljeđuju, one koji vam lažu, one koji vas hoće iskoristiti, one kojima nikako ne ide u glavu da ste vi nešto jedinstveno, one koji blistaju vlastitom glupošću kao lampioni, oni koji su sama gadost, one koje čovjek vuče na nozi kao kažnjeničku kuglu. A ni to ne bi bio kraj mojih muka. Ubrzo bi svijet gacao kroz potoke krvi, a na kraju krajeva, ja se ne bih bio odmakao mnogo dalje od početka. Htio to ja ili ne, kako kažu, zlo je bilo učinjeno pa premda nisam frajer koji bi se samo tako predavao očaju, shvaćao sam da se svijet može čovjeku ukazati i kao strahovito sranje. Ovisi o tome kako ga gledate. I neka me objese ako mi bude žao to reći, no nikada nisam vidio nešto tako crno i tako odvratno kao ono što sam vidio iz te sobe, s tog komadića kreveta na koji sam bio sjeo polovicom stražnjice i za vrijeme te najduže minute u mojem životu. Tada se spustila oluja. Stresao sam se. - Molim te, potrudi se još samo malo - uzdahnuo sam. Prve su kapi udarile o okno puput mušica koje se rasprskavaju na vjetrobranskom staklu. Nježno sam se nagnuo preko nje i dohvatio jedan remen. Provukao sam jezičac kroz aluminijsku kopču i zategnuo je. Preko njezinih nogu. Nije se ni pomakla. - U redu je? Ne boli te? - upitao sam. Vani se kiša pretvarala u potop, čovjek bi pomislio da plovi u unutrašnjosti Nautilusa. dohvatio sam i drugi remen i stavio joj ga preko grudi, odmah ispod dojki. Uhvatio sam je za ruke i vezao ih. Ona je svojim jednim okom promatrala strop. Ništa je od onoga što

sam radio nije zanimalo. Došao je trenutak kada sam morao skupiti svu svoju snagu. - Moram ti nešto reći... - počeo sam. Dohvatio sam plavo isprugani jastuk iza njezinih leđa. Nisam zadrhtao. Za nju sam mogao sve učiniti, a da pri tome ne zadrhtim, već sam se u to uvjerio. Samo mi je postalo malko toplije, to je sve. - ... ti i ja smo nerazdvojni kao dva prsta na ruci - nastavio sam. - I to se nikada neće promijeniti. Mogao sam naći i nešto pametnije da kažem ili sam, još bolje, mogao šutjeti, no u tom mi se trenutku učinilo da baš i mogu pred njom izreći taj niz bezazlenih riječi pa nisam puno razbijao glavu. To joj se ne bi svidjelo. Više je nalikovalo na nešto što se ispisuje kremom za kolače negoli na jedan od onih natpisa uklesanih u granitu. Bilo je manje usiljeno. Izbrojao sam do sedamsto pedeset, a onda se uspravio. Podigao sam joj jastuk s lica. Kiša je vani bila podivljala. Ne znam kako se to desilo, no sa strane me stalo nešto probadati. Nisam je pogledao. Odvezao sam remenje. Vratio sam jastuk na mjesto. Okrenuo sam se prema zidu misleći da će se nešto sa mnom dogoditi, no ništa se nije zbilo. Kišilo je i kišilo, a svjetiljka nije prestala gorjeti, zidovi su još uvijek bili na istome mjestu, a ja sam stajao u onim svojim bijelim rukavicama i s lažnim dojkama i čekao da se smrt oglasi, no ništa se nije zbivalo. Hoću li se izvući samo s ovim probadanjem sa strane? Ponovno sam stavio periku. Prije izlaska sam bacio posljednji pogled na nju. Očekivao sam užasan prizor, no ona je na kraju krajeva izgledala nekako kao da spava. Po mojem je mišljenju to bio neki novi štos što ga je izmislila da mi ugodi. Bila je sposobna za to. Usta su joj bila napola otvorena. Na noćnom sam ormariću primijetio kutiju papirnatih maramica. Trebalo mi je malo vremena da shvatim, a onda su mi došle suze na oči. Da, ona je još uvijek bdjela nada mnom, nalazila je načina da mi pokaže kojim putem

trebam krenuti iako više nije pripadala ovome svijetu, slala mi je i taj posljednji znak, a mene je to preplavilo kao plamena rijeka. Brzo sam se vratio do kreveta i poljubio je u kosu. Zatim sam dohvatio kutiju papirnatih maramica i koliko god sam mogao, natrpao joj ih u usta, sve do kraja. Dok sam to radio, uhvatio me grč pa sam umalo povratio. Prošlo me. Hoću biti ponosna na tebe, govorila je. Kada sam izlazio, mora da su se svi bili zabili u kantinu. Nikoga nije bilo na hodniku, a vrlo je malo ljudi bilo u predvorju. Nitko me nije zapazio. Već se bila potpuno spustila noć i po cijeloj je jednoj strani pročelja curilo iz oluka. Nije lijepo mirisalo, mirisalo je na suhu travu kada se navlaži. Kiša je nalikovala na veliku svjetlucavu rešetku sklepanu od žice za struju. Podigao sam ovratnik, stavio torbicu na glavu i bacio se u kišu. Stao sam trčati. Činilo mi se da me netko slijedi s bacačem plamena. Morao sam skinuti naočale da bih mogao išta vidjeti, no nisam usporio trk. Kao što se moglo i očekivati, na pločnicima nije bilo nikoga pa se nisam brinuo zbog šminke, a baš je bilo dobro što nisam upotrijebio maskaru. Kada sam htio obrisati lice, sve mi se polijepilo po prstima, mora da sam se ozbiljno zamusao. Srećom, na tri se metra ništa nije vidjelo. Jurio sam kao da me vile nose zaplićući se u zastor od kuglica. Nisam usporavao na raskršćima. Tiki-tiki-tiki-tik, čula se kiša, pljas-pljas-pljas-pljas, čuo sam se ja, bada-bruuum, čula se grmljavina. Kiša je padala okomito, ali me ipak šibala po licu. Neke su mi kapljice ulijetale ravno u usta. Polovicu sam puta prešao paklenskom brzinom. Cijelo mi se tijelo pušilo, i to bez šale, a šum je mojega disanja ispunio cijelu ulicu i zaglušio sve ostalo. Kada bih prošao ispod ulične svjetiljke, sve bi uokolo postalo plavo. Na jednom sam raskršću naletio na svjetla nekoga automobila. Imao sam prednost, ali sam ga propustio. Iskoristio sam priliku i strgnuo periku s glave, a potom opet poletio naprijed. Sva ta kiša nije mogla ugasiti požar koji mi je gorio u plućima. Davao sam sve

od sebe, ali sam se i dalje prisiljavao da još brže trčim. Povremeno bih zajauknuo zbog pretjerivanja. Nisam trčao zato što sam bio ubio Betty, trčao sam zato što sam osjećao želju za trčanjem, trčao sam jer mi ništa drugo nije trebalo. S druge mi se strane pak čini da je to bio posve prirodan refleks. Čini mi se da sam ga i zaslužio, je li tako...? 27. Pajkane ta priča uopće nije zanimala, nijednoga nisam vidio ni blizu. S nekakvom luđakinjom koja je sama sebi iščupala oko i neko se vrijeme iza toga ubila progutavši cijelu kutiju papirnatih maramica, oni očito nisu imali nikakva posla. Dakako, kada sam bio maznuo onu lovu, oko toga su bili napravili cijelu priču, o tome je pisalo u novinama i zasjede su opet bile iznikle po cijelome okolnom području. No to što sam je ubio, ne, to sam mogao i opet učiniti pet stotina puta, a da oni ni nosa ne pomole iz stanice. Što se mene tiče, to mi je savršeno odgovaralo. Osim toga, je li itko čuo za pravu ljubavnu priču koja završava u policijskoj stanici? Prava ljubavna priča nikada ne završava. To ipak nije tako jednostavno kao ostale blesave priče. Treba očekivati da ćeš malo više uzletjeti, a da će ti mozak biti lagan poput perca... No, u svakom slučaju mene nitko ni zbog čega nije gnjavio. Nitko mi nije dosađivao. Mogao sam u miru patiti. Najteži sam dio riješio tako što sam pogrebnom poduzeću platio cijelo bogatstvo, svi su frajeri ondje imali lica od kojih bi se čovjek uplašio, no nisam se imao na što požaliti, sredili su sve sitnice s bolncom i ne znam što još sve ne, tako da ja nisam morao gotovo ništa raditi, a na kraju su je spalili. Još uvijek čuvam njezin pepeo i ne znam što bih s njime, no to je već druga priča. Čim sam uhvatio malo vremena, napisao sam Eddiju i Lisi dugačko pismo. Ispričao sam im sve što se dogodilo, ne spominjući odlučnu ulogu koju sam u svemu tome odigrao. Molio sam ih da mi oproste što ih nisam obavijestio i tražio da shvate kako sve to teško

podnosim. Poručio sam im: vidimo se uskoro, oboje vas volim. Srdačno. P. S.: Za sada ne odgovaram na telefon. Pusa. Kada sam izašao da bacim pismo u sandučić, primijetio sam da se lijepo vrijeme ustalilo. Ona je vlažna i zagušujuća sparina bila prošla. Bilo je lijepo i suho. Vratio sam se sa sladoledom u ruci. Jasno, samo s jednim. Možda se to može činiti blesavim, no kadšto mi se događalo da stavim peći dva odreska ili da ostavim za nju vodu u kadi, da se nađem s dva tanjura u rukama u trenutku kada sam se spremao da postavim stol ili pak da na sav glas nešto pitam, a osim toga sam odlazio spavati ostavljajući svjetlo upaljeno. Sve su te nevažne sitnice bile pakao, svi ti djelići što su se bili zakvačili o granje, poput magle, poput razderane čipkaste haljine. Kada bih primijetio nešto od toga, na mjestu bih se ukočio i trebalo mi je vremena da to progutam. Kada bih kojom nesrećom morao otvoriti ormar i ugledao u njemu njezine haljine, osjećao sam da se gušim. Svaki bih put pokušao procijeniti boli li me manje nego ranije. Teško mi je bilo to reći. Unatoč svemu, nisam umro. Jednoga sam jutra stao na vagu i vidio da sam izgubio tri kile. Prava smijurija. Ako se malo i zapusti povremeno grizući vlastitu šaku, teško da muškarac od toga može smršaviti. Čak nisam bio daleko od toga da dobro izgledam. Ima ljudi koji odu i odnesu gotovo sve sa sobom, Betty je bila čista suprotnost, ona je meni bila sve ostavila, SVE. I nije bilo jako čudno što mi se povremeno činilo da se nalazi pored mene. Kada danas neka cura napiše knjigu, većinom vam pripovijeda o tome što sve poduzima da bi nekoga frajera bacila na koljena. Srećom pa ja mogu spasiti stvar i na sve strane svijeta galamiti da nisu sve žene takve blesače, da je to samo prolazna moda. Ovdje svima jasno i glasno kažem da je postojala djevojka koja je meni sve dala i ne znam što bih bio učinio bez nje. I neće mi pasti kruna s glave što to kažem. Ne, pa ću to ponoviti još jednom: postojala je djevojka koja je meni sve dala... Podsjeća me to na sitni ptičji cvrkut, na prvi stih

dječje pjesmice i zbog toga ne crvenim od stida. Na žalost, prestar sam za to. Nekoliko dana nikoga nisam viđao. Nazvao sam Boba i Annie i zamolio ih da me ne smetaju. Bob je htio navratiti s bocom. Neću ti otvoriti, odgovorio sam mu. Bio sam odlučio da se što prije ponovno vratim u život. Radi toga mi je bilo potrebno da me svi ostave na miru. Isključio sam telefon i upalio televizor. Zatim sam jednoga jutra dobio prvi otisak knjige da u njega unesem ispravke, to me malo protreslo. Osim toga, i to je njoj pripadalo, malo sam zavlačio pa zam možda zahvaljujući tome konačno opet stao na noge, mislim u pogledu duševnog raspoloženja. Kada sam se vratio svojim bilježnicama i uspio jednu za drugom napisati dvije-tri suvisle rečenice, kada sam uspio osjetiti miris čudesne ljepote kojom su bile nadahnute, kada sam vidio da su poput djece koja se igraju na suncu, shvatio sam da sam loše počeo kao pisac, ali da ću se, što se tiče ostaloga, uspjeti izvući. Kao da sam to već i obavio. I doista, sutradan sam bio posve druga osoba. Počelo je s time što sam se protegnuo u krevetu, a kada sam ustao, odmah sam primijetio da sam u formi. Ogledao sam se po stanu raspoloženo se smiješeći. U kuhinji sam sjeo za stol da popijem kavu, nešto što već dugo vremena nisam napravio, uglavnom bih je popio stojeći u nekom kutku ili naslonivši se na rub sudopera. Otvorio sam prozore. Osjećao sam tako dobro da sam otrčao kupiti pecivo. Osim toga, bio je lijep dan. Da malo prošećem po svježem zraku, otišao sam u grad nešto pojesti. Ušao sam u pretrpano samoposluživanje. Poslužiteljicama su ispod pazuha već izbili veliki krugovi od znoja. Betty i ja smo već radili takav posao, znao sam kako je to. Smjestio sam se za omanji stol zajedno s oborokom piletine s pireom od krumpira i pitom od jabuka. Vrijeme mi je prošlo u promatranju drugih ljudi. Život je bio uskovitlana bujica. Bez želje da okrećem nož u rani, upravo je to bila slika koju sam zadržao o Betty, uskovitlana bujica, a dodao bih, i blistava. Da sam mogao birati, draže bi mi bilo da je

živa, dakako, to je bilo razumljivo samo po sebi, no moram priznati da zapravo i nije bila daleko od toga. Nije se, međutim, trebalo upuštati u takve stvari. Ustao sam misleći o tome da mjesta za sjedenje treba prepustiti onima koji zaista pate. Malo sam prošetao, a kada sam se vratio kući, našao sam neku zgodnu mačku kako se kroz staklo naviruje u dućan. Objema je rukama štitila oči od blijeska i plave su joj dlačice svjetlucale ispod pazuha. Gurnuo sam ključ u bravu. Ona se uspravila. - Oh, mislila sam da je zatvoreno - kazala je. - Ne - rekao sam - zašto bi bilo zatvoreno...? Samo što ja ne vodim dovoljno računa o vremenu. Pogledala me i nasmijala se. Osjetio sam se glupo zato što sam to zaboravio, zaboravio sam kako to izgleda. - Pa, mora da vam to stvara stanovite probleme - našalila se. - Da, ali doskočit ću tome, donio sam neke odluke u tom smislu. Htjeli ste nešto pogledati...? - Nemam više mnogo vremena... Doći ću drugi put. - Kako želite. Ja sam ovdje svaki dan. Razumljivo, više nikada u životu nisam vidio tu curu, no pokušavam objasniti kako mi se toga dana sve činilo dobrim. Toga sam dana ponovno uključio telefon. Toga sam dana zagnjurio nos u gomilu njeznih majica i smiješio se. Toga sam dana mogao pogledati kutiju papirnatih maramica ravno u oči, a da pri tome ne zadrhtim. Toga sam dana shvatio da pouka nikada ne završava i da stepenice nemaju kraja. A što si ti drugo mislio, zapitao sam se režući lubenicu na kriške, malo prije no što ću se utrpati u krevet. Činilo mi se da iza leđa čujem neki tihi smijeh. Dolazio je s mjesta gdje su ležale koštice od lubenice. Knjiga mi je izašla otprilike mjesec dana nakon Bettyne smrti. Najmanje što mogu reći o svom izdavaču jest da je bio brz. No, on je u to doba još bio mali izdavač, a ja mora da sam naišao na njega u trenutku kada nije imao nikakva drugog posla. Ukratko, jednoga sam se jutra našao s knjigom na koljenima pa sam je okretao i

prevrtao po rukama, otvorio je da ponjušim papir i udario se njome po bedru. - Oh, baby, pogledaj do čega smo napokon stigli - promrmljao sam. Bob je odlučio da to proslavimo pa smo, zajedno s Annie, pošli malo u obilazak po kafićima, a baka je pričuvala klince. Doveli su me kući u ranu zoru. Nije se znalo smiješ li se ili plačeš, rekli su mi poslije toga. A otkuda da ja to znam, odgovorio sam im. U životu nije baš uvijek lako znati prisustvuje li čovjek pogrebu ili rođenju. A što se tiče pisaca, oni su kao i drugi, ne treba misliti da im je mozak pretjerano razvijen. Pa i ja, usprkos svemu što se sa mnom dogodilo, sudjelujem u zajedničkom supatništvu i često mi se dešava da ni sam više ništa ne kužim. I nad piscima kojima je glava malo zabetonirana mora da bdije nekakav sv. Kristofor. No, sve to nije spriječilo nekog frajera da u jednom provincijskom listu piše o mojoj genijalnosti. Taj mi je članak poslao izdavač. Ne šaljem vam ostale prikaze, dodao je. Nepovoljni su. U nekom su mi zabitom mjestu pljeskali, drugdje su me izviždali, a za to je vrijeme ljeto polako odmicalo i ja sam bio ponovno uspostavio ispravan ritam, dobro sam se snalazio. Dućan je bio otvoren. na prvom sam katu bio postavio zvonce koje me upozoravalo kad bi netko otvorio vrata, no ljudi me nisu često smetali. Na kraju sam odustao od toga da se preselim iako sam više no jednom o tome razumišljao. Kasnije, možda, ne kažem da neću, možda kad dođe zima i ako do tada dovršim knjigu. Za sada sam radije ostajao ovdje. U toku je dana u stanu svjetlo bilo prekrasno, velike svijetle mrlje i sjenovita područja, svega što god hoćeš. Takva bi atmosfera svakoga potaknula na rad. Za pisca je takva atmosfera bila kao Rolls Royce u usporedbi s ostalim autima. Kada bi palo veče, odlazio sam u šetnju pa bih, ako bi mi to srce poželjelo, sjeo na neku terasu i dangubio zureći u prazno, tako bih uhvatio malo svježega zraka, slušao sam ljude kako međusobno razgovaraju i sitnim gutljajima pijuckao piće, pedeset sam puta

ispijao zadnju kapljicu prije no što ću se odlučiti na povratak kući. Nikamo mi se nije žurilo. Nisam imao nikakvih ozbiljnih obaveza. Otkako sam ponovno uključio telefon, Eddie me redovito nazivao: - Jebi ga, pretrpani smo poslom. Nemamo vremena da dođemo tamo... Svaki mi je put to ponavljao. Zatim bi Lisa uzela slušalicu i slala mi pusu. - Pusa - rekla bi. - Da, Lisa, i tebi isto... - I dalje se brini za nju - dodala bi. - nemoj je nikada zaboraviti...! - Neću, ne brini. Opet bi mi dala Eddija na telefon. - To sam ja. Znaš da ako se bilo što dogodi, mi odmah dolazimo... To znaš... Znaš da nisi sam, znaš, je l'da? - Ma ne, ma da, znam. - Možda ćemo za dva tjedna uspjeti skočiti do tebe... - Da, Eddie, bit će mi drago. - E pa... u međuvremenu, pozdravljam te. - Dobro, stari, i ja tebe. - Da, Lisa mi maše da te pozdravim. - Da pozdravi je umjesto mene. - Rekao bi mi, je li...? Siguran si da je sve u redu...? - Da, najgore je prošlo. - Često mislimo na tebe. U svakom slučaju, opet ću ti se javiti... - Računam na tebe, Eddie. Od takvih me telefonskih poziva hvatala melankolija, bilo je to kao da sam dobio razglednicu s drugoga kraja svijeta na kojoj je netko napisao VOLIM TE, kužite o čemu pričam? Ako je na programu bilo nešto što se moglo podnijeti, sjeo bih pred televizor s kutijom rahatlokuma u krilu. A kad bih pošao u krevet, bilo mi je malo teže nego inače. Nemoj je zaboraviti, govorila je ona. Siguran si da je sve u redu? pitao je on. Najteže je prošlo, odgovarao sam. Uz takve se riječi veliki krevet pretvarao u krevet za dvije osobe pa sam lijegao

na nj kao na užarenu žeravicu. Kasnije me mnogo ljudi pitalo kako sam se u to vrijeme snalazio kad bi me uhvatila želja za ševom, a ja sam im odgovarao: ne zabrinjavajte se zbog toga, ljubazni ste, zašto da vam pričam o svojim sitnim nevoljama, zar vas ništa drugo ne zanima? Ljudi silno žele znati kako se poznata rulja snalazi, inače ne mogu spavati. Čisto ludilo. No, sve vam ovo pričam zato da bih vam objasnio kako sam opet počeo živjeti uobičajenim životom, po standardnom obrascu sa svim usponima i padovima i jedan je dio u meni vjerovao u nebo, a drugi nije. Pisao sam, plaćao tekuće račune, presvlačio posteljinu jednom tjedno, motao se okolo, šetuckao, tu i tamo popio s Bobom pokoju, zirkao na Annienu stvarčicu, nastojao održati prodaju glasovira, redovito mijenjao ulje u autu, nisam odgovarao obožavateljima, kao ni ostalima, a pojedine sam trenutke koristio da u miru razmišljam o njoj i nerijetko se dešavalo da je osjetim u naručju. Najmanje što mogu reći jest da u takvim okolnostima ni najmanje nisam očekivao da će nešto iskrsnuti. Pogotovo ne ovako nešto. Međutim, ničemu se ne treba čuditi kad čovjek stigne do blagajne, nikada ne treba umišljati da si sve platio. Taj je dan bio poput svih drugih, osim što sam se bio potrudio da skuham poštenu količinu graha s čilijem. U toku sam poslijepodneva nekoliko puta ustajao sa stolice da ga kušam. Veselilo me što nisam izgubio osjećaj za kuhinju. Provjerio sam da se jelo ne lijepi za dno posude. Kada sam pisao i kada se sve u redu odvijalo, uvijek sam bio dobre volje. A pobogu, uz grah s čilijem na kraju, bio sam naprosto u sedmom nebu. Uz grah s čilijem, čuo sam nju kako mi se smije iza leđa. Kada sam vidio da se spušta noć, zaklopio sam bilježnicu. Ustao sam i natočio u čašu dva prsta džina dodavši onoliko leda koliko je trebalo. Potom sam postavio stol ne ostavljajući čašu. Na nebu je bilo još nekoliko crvenkastih odbljesaka, no mene je zanimala boja graha s čilijem, a ona je izgledala izvanredno.

Pošteno sam napunio tanjur. Bilo je još kipuće. Mirno sam se smjestio s čašom u ruci i pustio malo glazbe, i to ne bilo što, slušao sam This Must Be the Place, što silno volim, pa sam nekako sklopio oči i uživao. Pokušavao sam zveckati ledom u čaši kao zvončićima. Bio sam toliko zadubljen u to da ih nisam ni čuo kako dolaze. Bio sam tako opušten da se ne može biti opušteniji, a grah je s čilijem mirisao po cijelom stanu. Ruka mi se ukočila od udarca koji je pao na nju. Od boli sam pao sa stolice. Htio sam se uhvatiti za stol, no samo sam uspio napola prevrnuti tanjur pa sam ipak pao na pod prekriven pločicama. Pomislio sam da me udarila rudarska bušilica. Zajaukao sam. Od udarca nogom u trbuh ostao sam bez daha. Slineći, izvrnuo sam se na leđa i ugledao ih unatoč magli. Bila su dvojica, jedan debeo, a drugi nizak. Nisam ih odmah prepoznao zato što nisu nosili uniforme i što mi je cijela ta priča bila potpuno izvjetrila iz glave. - Ako se opet počneš derati, sasjeći ću te u komadiće! - kazao je debeli. Pokušavao sam ponovno doći do daha, osjećao sam se kao da me netko polio benzinom. Debeli je izvadio prednje zube i držao ih u ruci. - Figuran fam da me ovako prepofnajef - profrfljao je. Lagano sam se zgrčio na pločicama. Nisam to htio ni zamisliti, oh, ne, kakva li užasa! Debeli je bio Henri, onaj kojemu sam bio metkom raznio palac na nozi, a drugi je bio moj dragan, onaj kojega sam bio očarao i koji je htio pobjeći zajedno sa mnom. Na sekundu sam se ponovno vidio kako trčim preko polja s torbom punom novčanica pod rukom, samo što se to sada događalo u sumrak i što sam trčao preko velikoga zaleđenog jezera. Henri je malo zaskvičao dok je stavljao zube u usta, a potom je skočio prema meni i lice mu je posve pocrvenjelo pa me udario nogom u njušku. Prije dvadeset godina, kada su takvi frajeri nosili teške cipeletine, sigurno bih se bio našao u bonici. Danas su hodali okolo u tenisicama i hlačama s trapezastim nogavicama. Njegove su tenisice bile bijele, sa zelenom

prugom i plastičnim potplatima, vidio sam iste takve na sniženju u supermarketu, nisu stajale ni koliko kilo šećera. Razbio mi je sam kut usana. Izgledao je veoma uzbuđen. -Boga mu vražjega, ne smijem se uzrujavati - iskesio se. - Obavit ćemo to polako! Dohvatio je bocu vina sa stola i okrenuo se prema mlađahnom frajeru koji me uporno promatrao. - Dođi, nešto ćemo popiti. Što si se tu ukipio? Rekao sam ti da nije u pitanju žena. Dok su točili vino u čaše, malo sam se podigao. Gotovo sam potpuno došao do daha, no još se uvijek nisam mogao služiti rukom i krv mi je tekla po čistoj majici. Henri je iskapio čašu smješkajući mi se postrance. - Drago mi je da si došao k sebi - rekao mi je. - Moći ćemo porazgovarati. U tom sam trenutku zapazio stvarčicu koju je bio zataknuo za pojas i od toga časa nisam vidio ništa drugo. Zajedno s prigušivačem, bilo je to moćno oružje. Bio sam siguran da me upravo time bio udario po ruci. Gotovo sam se zagrcnuo. Bilo mi je kao da sam progutao ljepljivu žabu krastaču. Poželio sam da postanem nevidljiv. Mladac je izgledao kao da ga je grom pogodio, jedva je ovlažio usne vinom. Henri je sebi natočio još jednu čašu. Koža mu se sjajila kao nekome tko u noći zagušljivoj i nabijenoj elektricitetom smaže tri sendviča s ljutom kobasicom i pola tuceta boca piva. Ustobočio se prada mnom. - Onda, jesi li jako začuđen što me vidiš? - zapitao je. - zar to nije lijepo iznenađenje...? Radije sam poniknuo očima, no on me zgrabio za kosu. - Sjećaš se, rekao sam ti da si sam sebi potpisao smrtnu presudi. Mislio si da se šalim...? Ja uvijek ozbiljno govorim. Zamahnuo je i tresnuo mi glavu o zid. To me napola ošamutilo.

- Dakako - dodao je - sigurno misliš da mi je trebalo puno vremena da te nađem, no imao sam i drugog posla, tobom sam se bavio samo preko vikenda. Okrenuo se i natočio sebi još jednu čašu. U nastavku je umočio prst u grah s čilijem. - Hm...! Izvanredno - kazao je. Drugi se frajer još uvijek nije micao s mjesta. Samo je gledao u mene. Henri ga je prodrmao: - Kog jarca tu radiš? Idi i pretraži gajbu... što čekaš? Frajer se nije najugodnije osjećao. Odložio je napola punu čašu na stol i okrenuo se prema Henriju: - Gospode Bože... zbilja si siguran da je to on...? Henri je lagano skupio oči. - Slušaj, radi što ti kažem. Nemoj se sa mnom zajebavati...! Jasno, malecki? Malecki je kimnuo glavom i s uzdahom izašao iz kuhinje. Nije bio jedini kojemu se uzdisalo. Henri je privukao stolicu do mene i sjeo na nju. Mora da je osjećao posebnu naklonost prema tome da ljude hvata za kosu. Sa mnom se nije ustručavao, čovjek bi rekao da mi je hoće iščupati. Ne bih se bio iznenadio da mu je polovica moje kose ostala u ruci. Nagnuo se prema meni. Kuća više nije mirisala na grah s čilijem, nego na otrovni napitak. - Nisi vidio da malo šepam, jesi li primijetio...? Nemam više palca na jednoj nozi Maznuo me laktom po nosu. Stao sam krvariti iz nosa. To je bio samo dodatak ruci kojom se više nisam mogao služiti, razbijenoj usnici, velikoj kvrgi na stražnjoj strani glave u kojoj mi je nabijalo, a još nije bilo jako kasno i činilo se da on ne namjerava uskoro na spavanje. Obrisao sam krv koja mi je tekla niz bradu. On mi nije ostavljao vremena da dođem k sebi. Nije me pretjerano boljelo, ali sam istodobno posvuda osjećao bol. Kao da me netko uronio u kipuću kupku. Nisam uspijevao hladno analizirati svoj položaj. Misli su mi se pobrkale. Ništa mi nije polazilo za rukom.

- Čekaj, vidjet ćeš u čemu je štos - nastavio je. - Objasnit ću ti što sam napravio. Tvoja je nesreća bila što si naletio na mene, deset godina sam bio pajkan. Pustio mi je kosu i zapalio cigaretu. A nju će mi ugasiti u uhu, pomislio sam. Otpuhnuo je nekoliko krugova plavičastoga dima u mojem smjeru. Izgledao je poput nekoga tko je upravo dobio na lotu, gledao je malčice u zrak. - Najprije sam se pitao - kazao je - zašto si izašao na stražnju stranu kuće, a osim toga nisam čuo nikakav auto, da, to me mučilo. Razmišljao sam: gadura nije išla pješice, mora da je auto ostavila u vražju mater daleko, a za to sigurno postoji samo jedan razlog - da nekome ne upadne u oči. Kopčaš kako sam lukavo razmišljao...? Kimnuo sam glavom. Nisam mu se htio zamjeriti, htio sam da zaboravi na svoju cigaretu. Gorko sam žalio što sam mu napravio ono s nogom. Žalio sam što mi se sve to dešava jedne večeri kada sam namjeravao sjesti za tanjur graha s čilijem, jedne večeri kada mi se život činio gotovo ugodnim. A on nije bio od onih frajera koje bih mogao zamoliti za dopuštenje da dovršim svoj roman. - Onda sam malo prošvrljao iza kuće - nastavio je - razmišljao sam, a onda se popeo na željezničku prugu. I što sam odande vidio, dečko moj, što sam vidio...? PARKIRALIŠTE SUPERMARKETA! Da, baš tako, a nešto ću ti reći: priznajem da ti je to bila dobra ideja. Otišao sam do parkirališta i u mislima sam ti skidao kapu. Noga me svejedno boljela, ali to s parkiralištem, kapa dolje! Bacio je opušak kroz otvoreni prozor, a potom se sagnuo prema meni s groznim, nekako seksualnim izrazom na licu. Nisam bio zaslužio da mi smrt ima tako odvratan lik. Ta bio sam pisac koji je težio za ljepotom. Henri je polako potresao glavom: - Ne mogu ti reći kako sam se osjećao kad sam naišao na papirnate maramice koje si ostavio za sobom. Izgledale su kao svjetlucava gomilica, čovjek bi rekao da me zovu k sebi. Podigao sam ih sa zemlje, ali sam već bio sve shvatio. Pomislio sam da, s obzirom na to da si samo jedna pišulja, bogami imaš muda.

Volio bih da je govorio o nečem drugom, da se najednom ne sjeti mojih muda jer se nikada ne zna što sve može pasti na pamet takvu frajeru. Čuo sam kako onaj drugi prekapa okolo po ladicama. Potrošio sam dosta vremena na to da izgradim komadićak života, a sada su mi ova dvojica bila poslana zato da ne zaboravim koliko je sve nestalno. Zašto, zar je izgledalo kao da sam to zaboravio? Henri je obrisao čelo neprestano zureći u mene. Čelo mu je gotovo odmah potom opet postalo sjajno, polje prekriveno kvarcom i obasjano mjesečevom zrakom. - I znaš što sam onda napravio? E pa, još jednom nisi imao sreće jer je šef supermarketa rođak moje žene, a ja znam kako treba s tim momkom, ništa mi ne može odbiti. Od njega sam dobio adrese svih ljudi koji su tog poslijepodneva plaćali nešto čekom u supermarketu pa sam ih sve redom otišao posjetiti i pitao ih jesu li na parkiralištu primijetili bilo što čudno. Usranac jedan, tu sam ti možda mogao izgubiti trag. U tom smo trenutku imali jednake šanse... bio sam uzbuđen kao nitko moj...! Okrenuo se da dohvati bocu s vinom sa stola. Ne znam što bih bio dao za veliku čašu vode i šaku sredstava za spavanje. Nije me posebno zanimalo da doznam na koji me način pronašao, policijske me istrage nimalo ne privlače. No, što sam drugo mogao osim slušati? Disao sam na usta, nos mi je bio potpuno začepljen od krvi. Ispio je i posljednju kap vina, a potom ustao i jedna mu je ruka zaronila u moju kosu. - Dođi malo ovamo - kazao je. - Ne vidim te baš najbolje! Odvukao me do stola i posjeo na stolicu, baš ispod svjetiljke. Tri su mi kapi krvi pale u tanjur s grahom. Obišao je stol i sjeo mi sučelice, a onda izvukao oružje. Uperio mi ga je u glavu objema se rukama oslonivši o stol. Prsti su mu bili prekriženi na dršku pištolja. Samo su mu oba kažiprsta bila uglavljena s obje strane okidača. To im nije ostavljalo baš puno mjesta, a svašta se moglo dogoditi da je, ne daj Bože, netko kihnuo. Svaka sekunda koja bi protekla, bila je prava divota jer sam još uvijek bio živ. A on se smiješio.

- I da ti dovršim priču - opet se uključio - naletio sam na neku ženskicu koja je bila čekom platila dasku za peglanje i koja mi je rekla: 'Da, gospodine, vidjela sam neku plavušu koja je sjedila u autu žutom kao limun, bio je to mercedes i žut kao limun, imao je ovdašnju registraciju, a ona je nosila crne naočale!' Čuj, da ti nešto kažem, bila je nedjelja poslijepodne i nije bilo jako kasno pa sam sjeo na jednu terasu i razmišljao o tebi, gotovo sam ti zahvaljivao. Moram priznati da si mi olakšao posao. Auta kao što je tvoj nema ovdje baš na gomile, ne, samo je jedan takav! Trgnuo sam se, što je bilo smiješno i što bih svrstao u kategoriju pod nazivom 'udarac nogom u Kineski zid'. Pokušao sam se praviti da ga nisam razumio, stao sam odmahivati glavom. - Ništa ne razumijem od te vaše priče - izustio sam. - Taj su mi auto već dvadeset puta ukrali... Henrija je to zabavljalo. Zgrabio me za majicu i preko stola privukao k sebi. Osjetio sam vrh prigušivača na grlu. Radio je sa mnom što je htio. Možda bi se stvari drugačije odvijale da sam se pokušao braniti, nemam pojma. Bio je stariji od mene i već pomalo pijan, možda sam, da sam se jako razbjesnio, mogao okrenuti situaciju u svoju korist, ne kažem da nisam. No, osjećao sam da to ne ide. Nisam uspijevao pokrenuti motor. Nisam se uspijevao razljutiti, baš nikako nisam u tome uspijevao. Bio sam umoran kao nikada u životu. Najradije bih bio sjeo uz rub ceste. Što se svjetla tiče, dovoljno bi mi bilo i mlačno sunašce na zalasku. Što se tiče ostaloga, dva-tri busena trave i basta. Henri mi je htio nešto reći, ali se upravo u tom trenutku pojavio onaj drugi. Tako me silovito gurnuo na stolicu da sam se prevrnuo i ispružio se na podu. S ukočenom sam rukom bio zbilja nespretan, prilično sam gadno pao, kao da mi je to već petnaesti put. Odlučio sam da se i ne dižem. Nigdje nije pisalo da moram ustati i laka srca koračati prema prema patnji. Nisam se, dakle, ni pomakao, čak nisam povukao ni nogu koja je i dalje stršala u zrak. Peta mi se bila zakvačila za nogu prevrnute stolice.

Zapitao sam se nema li žarulja što je visjela sa stropa, na kraju krajeva, ipak 200 vata. Zapitao sam je li to razlog što žmirkam ili to činim zbog torbe što ju je mladac držao u ruci. Bio je nekako blijed, polagano ju je podigao premda nije bila teška baš tri tone, no malo je potrajalo prije no što se odlučio da je spusti na jedan kraj stola. Henri i ja smo se pitali što sad izvodi. - Pronašao sam ovo - promrmljao je. Na trenutak mi se sažalio, reklo bi se da više ni u što ne vjeruje. Bio je sav nesretan. Henri ga nije ni pokušao tješiti. Zgrabio je torbu s novce i rastvorio je. - Ah... majku mu! - kazao je. Gurnuo je ruku unutra. Čuo sam novčanice kako šuškaju. No, ono što je izvukao iz torbe, bile su lažne grudi i perika koje sam onda nosio. Okretao ih je na svjetlosti poput niske dijamanata. - Oh, Boga mu božjega! - zviznuo je. Nisam u stanju objasniti zašto sam bio zadržao te stvarčice ni zašto sam ih bio opet stavio u torbu. Nadam se da nisam jedina osoba koja radi neke stvari pa ih poslije ne razumije. A događa se i to da se stvari slože same od sebe i posluže se vama da bi došle do svojega cilja pa vam se od toga zavrti u glavi, a one vas povuku za ruku i bogzna što još sve ne. Da sam se mogao zavući pod pločice u kuhinji, bio bih to učinio. - Joséphine - uzdahnuo je nesretnik. - Jarca mu, sam si to rekao! - zagunđao je Henri. Najednom je kuhinja promijenila boju. Sve je postalo bijelo. U ušima mi je svom silom počelo šumjeti, no prije nego sam uspio povući nogu, Henri je naciljao moj nožni palac i opalio. Zaboljelo me sve do ramena i krv mi je potekla iz špagerice kao iz zatrovanoga vodoskoka. Čudno, u tom sam trenutku opet uspio pomaknuti ruku. Uhvatio sam se s obje ruke za stopalo udarivši čelom o podne pločice. Henri se bacio na mene i okrenuo me. Ubrzano je disao, kapi znoja padale su mu s trepavica i

rasprskavale mi se po licu. Oči su mu bile dva jastrebića razjapljena kljuna. Pograbio me za majicu. - Dođi ovamo, ljepotice, dođi, pišuljice...! Nisam još gotov s tobom! Podigao me i bacio na stolicu. Smješkao se i kesio u isto vrijeme, to mu je odlično pristajalo. Kratko je jezikom obliznuo usne i okrenuo se prema drugom momku: - Sad ćemo ga povesti malo u šetnju. Nađi nešto da ga vežemo... Mladac je zabio ruke u stražnje džepove na hlačama držeći se kao prebijeni pas. - Slušaj, Henri, ovo je zbilja dovoljno. Pozvat ćemo policiju i gotovo... Henri je ustima proizveo nekakav prostački zvuk. Ja sam promatrao provalu Vezuva na vrhu svojega stopala. - Jadni dečko - kazao je - baš si ti mali bedaček, uopće me ne poznaješ... - Ali, Henri... - Jarca mu, slušaj, htio si ići sa mnom pa sad radi što ti kažem. Neću ga predati pajkanima pa da nakon tri mjeseca izađe van, možeš biti siguran da neću...!! Gospode Bože, nakon svega što mi je napravio, Gospode, pa ti se šališ!! - Da, ali, Henri, nemamo pravo na tako nešto... Henrija je uhvatio ljuti bijes, pomislio sam da će skočiti na onoga drugog. Posvadili su se, no nisam najbolje shvatio što govore jer sam upravo bio primijetio potočić lave što je tekao po zapadnom boku moje cipele. Ruku sam morao od toga držati barem metar daleko, toliko me peklo. Kada sam podigao glavu, ne znam što ga je uhvatilo, no Henri mi je upravo pokušavao pričvrstiti lažne grudi. Malo je petljao oko zatvarača. Mladac je stajao preda mnom. Pogledali smo se u oči. Šutke sam mu poslao poruku. Učini nešto za mene, rekao sam mu, ja sam pisac i proklet sam. Henri mi je nabio periku na glavu. - Sada je prepoznaješ, ha...?! - zarevao je. - Pogledaj malo kurvicu...?! I zbog toga ti dršćeš, zbog toga...?!!

Mladac se ugrizao za usnicu. A ja sam i dalje nepomično sjedio i baš me ništa nije moglo razljutiti, pitao sam hoće li mi se ta sposobnost jednog dana vratiti. Za sada sam koračao prema valovima i spremao se da zaronim u ocean. Henri je nalikovao na zapaljeni naftni izvor. Od bijesa je postao crvenkasto žut. Moju je jedinu nadu zgrabio za ruku i gurnuo joj glavu meni među grudi. Stao nas je obojicu tresti. - Dovraga!! - urlao je. - TO hoćeš...?!! To ti je na pameti, pizdunu mali...??!!! Mladac se pokušavao osloboditi. Kosa mu je mirisala na neki jeftin miris. Čulo se kako prigušeno dreči i skviči. Bojao sam se da mi ne stane na ranjenu nogu. Zatim ga je Henri povukao unazad i odgurnuo ga tako da je udario o stol. Pri tome je umalo stradao tanjur s grahom. Mlađahni momak samo što nije zaplakao, crvene su mu mrlje bile izbile po licu. Henri se podbočio rukama, licem mu se širio strahovit osmijeh, a njegov je zadah ispunjavao sobu. - Onda, šupku jedan...! - kazao je. - Ideš po taj konopac ili ne...?? Henri je podigao ruku u visinu očiju. No, metak može proći kroz ruku kao ništa, a zatim probiti glavu pa ako iza toga nema ničega do otvorena prozora, zviždeći će odletjeti dalje preko krovova i nestati u noći, završiti na groblju gdje se pokapaju meci. Henri je kliznuo na pod. Drugi je odložio oružje na stol i pao na stolicu. Plavičastu tišinu nalik na onu koja nam je u tom trenutku pala u naručje nikada više nisam vidio ni izdaleka. Jednim se laktom bio oslonio o stol, poniknuo je pogledom. Skinuo sam periku i bacio je u kut. Zatim sam otkopčao kopču na grudnjaku. Sise su mi pale u krilo. Bio sam iscrpljen. Morao sam zastati da malo predahnem. Kuhinja se bila pretvorila u oblik načinjen od prozračne smole što je lebdjela u zraku i beskrajno se komešala. Nisam znao da toliko volim život, a ipak sam upravo to pomislio nježno gladeći vršcima prstiju razbijenu usnicu. Malo me boljelo. Zbilja ga treba voljeti da bi čovjek i dalje koračao kroz svu

tu patnju, da bi imao hrabrosti pružiti malaksalu ruku prema tabletama Arnice 5 CH. Bilo ih je u bočici na hladnjaku. Uvijek sam imao Arnicu uza se, što pokazuje da ipak ponešto poznajem život. Strpao sam tri bijele stvarčice pod jezik. - Uzmi - ponudio sam mu. Odmahnuo je glavom ne gledajući me. Znao sam na što misli. Nisam navaljivao. Duboko sam udahnuo i nagnuo se nad špagericu na svojoj nozi. Općenito mi se činilo da sam bio zaboravio nogu u nekoj logorskoj vatri, u ranojutarnjoj žeravici. Uhvatio sam špagericu za potplat i skinuo je tako oprezno kao da razodijevam usnuloga vilinskog konjica. Ustanovio sam da se zapravo desilo čudo, pod time mislim na metak koji čovjeku prođe između dva nožna prsta, nazivam to sastankom s nebesima, samo mi je komadić kože bio oderan. Ustao sam, prekoračio Henrijevo tijelo ništa ne osjećajući i otišao popiti veliku čašu vode. - Pomoći ću ti da ga odneseš dolje - rekao sam. - Odvest ćeš ga i negdje ostaviti, što dalje budeš mogao... Nije se pomaknuo. Prišao sam mu odostraga i pomogao mu da ustane. Nije bio pretjerano srčan. Grčevito se uhvatio za stol ne govoreći ni riječi. - Najbolje će biti da obojica zaboravimo cijelu ovu priču - predložio sam. Dohvatio sam nekoliko pregršti novčanica iz torbe i natrpao mu ih u košulju. Na prsima je, sve u svemu, imao neke dvije-tri dlačice. Nije ni trepnuo. - Moraš znati zgrabiti priliku - rekao sam. - Uhvati ga za noge. Morali smo ga vući. Bilo je to kao da vučemo krepanog kita po stepeništu. Vani nije bilo nikoga, slaba mjesečina, samo blagi vjetrić. Auto im je bio parkiran točno pred kućom. Strpali smo Henrija u prtljažnik. Vratio sam se gore što sam brže mogao, dohvatio pištolj sa stola umotavši ga u donji dio majice i šepajući se opet spustio dolje. On je već bio za upravljačem. Lupnuo sam o staklo.

- Spusti prozor - kazao sam. Brzo sam mu pružio oružje. - Poslije to negdje zakopaj, najbolje na Sjevernom polu - rekao sam. Kimnuo je glavom gledajući ravno preda se. - Pazi kako voziš - dodao sam. - Nemoj da nekome upadneš u oči. - Da - promrmljao je. Šmrcnuo sam oslonivši se objema rukama o krov automobila, pogledao sam ulicu koja se nekamo penjala. - Sjeti se onoga što je govorio Kerouac - uzdahnuo sam. - Dragulj, ono pravo središte, to je oko unutar oka. Lagano sam lupnuo po krovu baš u trenutku kad je kretao. Popeo sam se u kuću. Previo sam nogu, malo pospremio, obavio ono najhitnije. Zapravo, nisam bio daleko od toga da zamislim kako se ništa i nije dogodilo. Opet sam stavio grah s čilijem u posudu da se podgrije na laganoj vatri. Opet sam pustio glazbu. Kroz prozor je ušlo mače i noć je bila mirna. - Vidjelo sam svjetlo - kazalo je mače. - Pisao si...? - Ne - rekao sam. - Razmišljao sam. KRAJ 1 Vrsta kolača (nap. prev.). 2 Kapok - vlakno dobiveno od istoimenoga tropskog drveta koje služi za punjenje jastuka, madraca i pojasa za spasavanje (nap. prev.). 3 Igra u kojoj se loptica pričvršćena elastičnom vrpcom za kutiju koja stoji na zemlji, udara posebnim štapom (nap. prev.). 4 Sredstvo za čišćenje srebra (nap. prev.). 5 Kolač od bjelanaca sa šećerom koji se često poslužuje uleđen (nap. prev.). 6 Glasovite Himenine riječi upućene Don Rodrigu, P. Corneille: Cid, III, 6, Matica hrvatska, Zagreb, 1964. (nap. prev.).