DRAGAN VIĆANOVIĆ

TAJNE PIRAMIDA

SADRŽAJ

UMJESTO PRIJEDGOVORA UVOD MISTERIJE ZABORAVLJENE PROŠLOSTI VELIKA PIRAMIDA KOD GIZEHA MUMIJE I PIRIMIDE KAKO NAPRAVITI PIRAMIDU ZAKONI MATERIJE I PIRAMIDE PIRAMIDE I BILJKE ČOVJEK, ENERGIJA, PIRAMIDE PSIHOTRONSKE ENERGETSKE MAŠINE

UMJESTO PRIJEDGOVORA

Naučno popularna literatura ima dugu tradiciju, naročito u razvijenim zemljama, u kojima se potreba za njom, bilo kao prethodnicom, bilo pratiocem značajnih dostignuća, javila ranije nego u drugima.

Njena, namjena bila je prije edukativna nego zabavna i rekreativna. Ukoliko bi se postiglo oboje, utoliko bolje, ali ne

1

na uštrb prvog. Industrijsko društvo, naime, nikad nije bilo dokoličarsko, ma što tko o tome mislio. U proizvodnoj hijerarhiji bilo je uvijek parazita i neradnika, bez obzira na društvenii ekonomski sistem, ali može li itko da zamisli jednog Forda ili Morgana, na primjer, kao neradnike, bez obzira na njihove afinitete? Tko sumnja, neka se pobliže upozna sa njihovim biografijama. Prije će biti da su u popularnoj literaturi tražili,ukoliko su se uopće bavili njom, ideje za povećanje proizvodnje ili unosniji profit, nego puku zabavu.

Popularna književnost naučnog ili paranaućnog žanra nema za cilj da zaključuje naučne rasprave, presuđuje u naučnim sporovima ili otkriva naučne zablude. Njoj je bliže da na pristupačan način informira najširi auditorij a time, paralelno, i da provocira mogućnost drukčijih, nekanonskih razmišljanja. Stoga je, vjerojatno, sasvim zanemariv broj naučnika i istraživača koji na svoju životnu avanturu nisu bili potaknuti nekim od takvih popularnih spisa, kao prvom prirodnom stepenicom ka vrhovima egzaktnih saznanja.Vladimir Ličina, književnik (odlomci iz recenzije)

UVOD

1975. godine privatni istraživači Bill Schul i Ed Pettit objavili su bestseler "The Secret Power Of Pyramids". Knjiga je predstavljala konglomerat svega do tada napisanog o čudesnim pojavama vezanim za piramide i njihove male modele, uključujući i niz eksperimenata koje su autori sami izveli.

Pedesetih godina ovog stoljeća čehoslovački radio-inženjer Karel Drbal otkrio je da tupi žilet ostavljen u malom kartonskom modelu Keopsove piramide biva naoštren nekom do danas neidentificiranom energijom. Danas su u Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu takvi oštrači žileta sasvim normalna pojava i imaju dosta široku primjenu. Međutim, misterija kako dolazi do

2

pojave oštrenja tj. izmjene kristalne strukture metala u žiletu do danas nije razjašnjena. Postoje mnogobrojni pokušaji teorijskog objašnjenja ovog problema. Sa druge strane ima i onih koji tvrde da nikakav efekt djelovanja modela piramida ne postoji.

Potaknuta teorijama i inspirirana Shul i Pettit-ovom knjigom, u Beogradu se osamdesetih godina okupila mala grupa istraživača-amatera koja je pokušala da odgovori da li je sve to što se događalo oko piramida predstavljalo samo rađanje jedne nove mistike ili se tu zaista radilo o fenomenalnim efektima od prvorazrednog značaja. Odgovor na to pitanje, kao i rezultate našeg rada, pokušat ćemo da damo u ovoj knjizi.

Egipatske piramide su oduvijek privlačile pažnju prije svega zbog svojih ogromnih dimenzija i mase ali i zbog misterija vezanih za izgradnju i funkciju tih grandioznih objekata. Poznati "arheolog amater" Erih fon Deniken svojevremeno je iznosio tvrdnju da tako veliku građevinu ljudi drevnog Egipta nisu mogli napraviti. "Zapravo" pisao je Deniken njima su morali pomoći predstavnici neke svemirske civilizacije, tehnički mnogo naprednije".

I pored raznih spekulacija pitanje o gradnji piramida ostaje otvoreno. U ovaj knjizi se neće detaljnije zalaziti u spekulacije o misterijima vezanim za izgradnju piramida. Više će riječi biti o nekim efektima piramidalnih objekata koje svako može napraviti od najdostupnijih materijala i izvršiti eksperimente u svojoj kući.

Još tridesetih godina Francuz Andre Bovis napravio je, model piramide visok sedamdesetak centimetara i u sredinu njene unutrašnjosti stavio tijelo uginule mačke. Na njegovo iznenađenje tijelo nije istrulilo, već se polako pretvorilo u osušenu i odrvenjelu mumiju. Kada je u sljedećim pokušajima stavljao povrće i voće u modele Keopsove piramide,

3

ustanovio je da plodovi i tijela biljaka ne propadaju, već polako gube vodu ravnomjerno dehidrirajući i pri tome potpuno zadržavaju boju i aromu kroz dugi vremenski period.

Čudesna svojstva piramide pokazuju i pri djelovanju na zdravlje i svijest ljudi. Ima mnogo podataka koji govore o tome da su ljudi bili izliječeni, čak i od kroničnih bolesti, zahvaljujući tome što su dnevno provodili 15 minuta do pola sata u malo većem modelu piramide.

Neke supstance, u koliko su izvjesno vrijeme bile u modelu piramide, davale su izuzetno povoljne efekte u liječenju i pomlađivanju, a obična voda poslije nekolika dana tretiranja piramidom postaje izuzetan kozmetički preparat.

Većina ljudi koji su bili u Egiptu i posjetili Keopsovu piramidu kod Gizeha tvrdi da su se čudno osjećali. Neki opisuju kompletne izmjene svijesti i gotovo nerealna doživljavanja. Naravno, ima i onih koji tvrde da ništa čudno nisu doživjeli i da im je svejedno da li su u piramidi ili van nje. Isti rezultati se dobivaju i kad se radi sa modelima piramida.

1798. Napoleon Bonaparte je proveo nekoliko sati u centralnoj odaji Keopsove piramide. Opis njegovih doživljaja dao je Peter Tompkins u svojoj knjizi "Secrets Of The Great Pyramid": "Kada je izašao, general je bio vrlo blijed i impresioniran. Kada su ga pitali da li je doživio nešto misteriozno, on je rekao da ne želi da govori, i da ga nikada više ne pitaju o tome. I poslije mnogo godina Napoleon je odbijao svaki razgovor o svojim iskustvima koje je doživio unutar Velike piramide. Jednom prilikom je samo napomenuo da je tamo primio izvjesne utiske o svojoj sudbini. Na Svetoj Jeleni neposredno pred smrt rekao je Las Casesu: "Ne, ne vrijedi. Nikada mi ne biste povjerovali.

Nikita Hruščov se nije usudio da uđe u Keopsovu piramidu. Dan prije zakazane posjete piramidi iznenada je promijenio

4

plan i sa pratnjom vratio se u SSSR. Da li se plašio "prokletstva faraona"?

U Egiptu se i danas smatra da se u Velikoj piramidi pojavljuju bestjelesna bića, aveti prošlosti i duhovi podzemnog sveta. Vjekovima se prepričavaju priče o tajanstvenim silama koje se, naročito noću, kreću hodnicima piramide. Egipćani su čvrsto uvjereni da bi čovjek koji bi prijeko noći ostao u piramidi ili bio ubijen od misterioznih sila ili otjeran u ludilo.1930. godine dr. Paul Brunton je otišao u Egipat sa namjerom da utvrdi ima li istine u "sujevjerju" Egipćana. Sama za dobivanje dozvole da provede noć u piramidi bilo mu je potrebna nekoliko mjeseci, jer egipatske vlasti nisu htjele da preuzmu odgovornost za moguće posljedice. Prijatelji su ga ubijeđivali da odustane i pokušavali da mu dokažu da nitko od onih koji su uznemirili mir faraona nije prošao nekažnjeno. Nepokolebljivi Brunton je na kraju ipak dobio dozvolu da ostane u piramidi poslije zalaska sunca uz napomenu da će željezna vrata koja se uobičajeno zaključavaju svake večeri, biti zaključana i one naći kada on bude bio unutra. Svoje doživljaje u Keopsovoj piramidi dr. Paul Brunton je opisao u knjizi "A Search in Sacred Egypt" koju je izdao 1936. godine u Londonu.

Po ulasku u piramidu suočio se sa velikim brojem slijepih miševa koji su lepršali kroz hodnike i nalijetali na njega. Uspio je da dođe do centralne odaje piramide, takozvane Kraljevske Sobe a onda je sjeo pored velikog kamenog sarkofaga, i ugasio baterijsku lampu. Sve vrijeme imao je utisak da nije sam i da se oko njega zbivaju čudne stvari. Bio mu je potreban veliki napor da ostane budan. Iznenada u jednom trenutku "sjenke su počele da se pomjeraju, povremeno dobivajući mnoga jasniji oblik, i neprijatne crte lica su se iznenada približile. Grozne slike postale su jasne u mom mozgu. Onda se mračna prikaza povećala, prošla me je jeza od njenog pogleda pravo u mene, i podigla je svoje ruke kao da prijeti i kao da želi da ja pokažem strahopoštovanje".

5

"Najzad je nastao vrhunac. Monstruozne kreacije, užasi podzemnog svijeta formirali su groteskne ludosti a čudni odbojni aspekti su se skupljali oko mene. Nekoliko minuta sam doživljavao nešto što nikada neće isčeznuti iz mog sjećanja."

"Poslije ovog nastao je mir. Cijela kamena konstrukcija odisala je tišinom. Onda se osjetilo jedno novo prisustvo. Atmosfera se promijenila od prijeteće i loše do čiste i umirujuće. Oni koji su došli izgledali su više nego ljudi, sa svijetlim izrazom lica polubogova;

Poslije prve figure pojavila se još jedna, i poslije razgovara sa njom ja sam dobio osjećanje izuzetne slobode". Na kraju Bruntonu je rečeno i ovo: "Misterija Velike Piramide nalazi se u njoj. Tajne sobe i stari zapisi sve to sadrži njenu prirodu..."

Nemoguće je utvrditi da li je Bruntan imao priviđenje, halucinacije ili se sve "istinski" i objektivno dogodilo. Mnogo misterioznih događaja u vezi sa piramidama nije moguće provjeriti. Srećom, postoji mnoga toga što se može ne samo provjeriti već i bezbroj puta ponoviti.

Piramide su nesumnjiva pravljene i korištene kao ogromni akumulatori i generatori energije. Najnovija istraživanja, uključujući pionirske radove Bovisa i Drbala, ukazuju da za prikupljanje energije nije neophodno graditi ogromne piramide. Dovoljno je napraviti piramidu, ne veću od šake, i ona će besprijekorno obavljati svoju funkciju kao i originalna egipatska piramida iz doline Nila. Čak ni materijal ne igra veliku ulogu. Naravno, postoje bolji i lošiji materijali, ali se sa svakim mogu dobiti nekakvi rezultati. Jedina stvar koja se ne može prepustiti improvizaciji su proporcije - odnos dužine stranica i visine modela.

U posebnom poglavlju ove knjige biće date kompletna upute za pravljenje modela piramida i savjeti za što bolju realizaciju eksperimenata, tako da svatko može sam da isproba sve što je

6

spomenuto u knjizi. Značajno je i to da se piramide mogu upotrijebiti ne samo za eksperimentiranje već mogu naći realnu primjenu u svakodnevnom životu. Oštrenje žileta, pravljenje kozmetičkih preparata, pa čak i izrada lijekova i još mnogo toga - sve se može postići uz malo dobre volje neopterećene tradicionalnim shvaćanjima, i bez gotovo ikakvih materijalnih ulaganja.

MISTERIJE ZABORAVLJENE PROŠLOSTI

Ne znamo koliko je staro čovječanstvo. Jedino smo sigurni da mnoge stvari iz prošlosti ne razumijemo. Povijest ljudske civilizacije zadivljujuće je puna raznih čuda tako da nam se ponekad, potpuno opravdano, može učiniti da je nivo saznanja naših predaka od prije nekoliko tisuća godina bio, možda, isti ako ne i veći od našeg znanja.

"Tako su, na primjer, u mnogim zemljama pronađeni vrlo čudni predmeti čije se porijeklo ne može objasniti. Odakle potiče zlatna nit, duga dva i pol metra umetnuta u stijenu, koja je pronađena 22. juna 1844. godine kod Rutherford-Millsa u Engleskoj? Svi su ti predmeti izrađeni, ručno ili strojno bili u geološkom sloju koji potiče iz razdoblja četrdeset milijuna godina prije postojanja čovjeka za koga mi znamo...

Tko može riješiti tajnu kocke doktora Gurlitta? To je najčudnovatija tvorevina koja je ikada otkrivena u nekoj ugljenoj gromadi iz tercijara, u kojoj je bila zatvorena milijunima godina! Ta gotovo besprijekorna kocka pronađena je 1885. godine. Oko njene sredine protezao se dubok urez, a dvije paralelne površine bile su zaobljene. Sastojala se od tvrde legure ugljika i željeza a bila je teška 785 grama. Količina sumpora u njoj bila je premala da bi se kocka mogla smatrati prirodnim piritom, koji se ponekad pojavljuje u upadljivim geometrijskim oblicima.

7

Znanstvenici se nikada nisu mogli složiti oko porijekla te kocke. Do 1910. godine nalazila se u Salcburskom muzeju a onda je na čudan način nestala. Zagonetka nad zagonetkama!"

Postoji mnoga razloga u prilog pretpostavci da su stare kulture izvrsno poznavale ne samo nauku već i metafiziku, a to je znanje tijekom vremena ili palo u zaborav ili se sasvim izgubilo tako da je danas dosta teška govoriti o eventualnim visokim tehničkim dostignućima prošlih civilizacija. Pored čestih ratova i neminovnog, gubljenja materijalnih nosilaca kulture postoje još dva razloga koji su direktni uzroci nedostataka naučnog materijala. Prvi razlog je taj da je nauka vrlo često bila u rukama ljudi koji su svoj materijalni i društveni položaj postizali efektnim prikazivanjima svojih tehničkih umijeća, a samim tim nisu imali nikakve potrebe da ta svoja znanja prijenose drugima. Drugi razlog je što su tijekom povijesti, bezbroj puta ponavljane "naučne čistke" - uklanjanje nepoželjnih naučnika i spaljivanje njihovih djela, iz političkih razloga.

Biblioteke su gorjele na svim kontinentima. 213. godine prije nove ere kineski car Či Huang Ti je izdao naredbu o spaljivanju svih knjiga klasične literature izuzev knjiga o proročanstvima, agrikulturi i medicini. Nikada se neće saznati broj spaljenih knjiga i zbog skrivanja literature na smrt osuđenih znanstvenika. 0 procjeni štete ne može se ni govoriti.

Cijeli evropski srednji vijek liči na lomaču na kojoj su pored ljudi često gorile i knjige.

Aleksandrijska biblioteka je prije uništenja imala prijeko 700.000 svezaka i predstavljala središte kulture Starog sveta. Srećom nije sve uništeno i mi smo danas u mogućnostida, bar na osnovi fragmenata saznamo ponešto iz zadivljujuće naučno-tehničke riznice čovječanstva.

U prastarim epovima i legendama često se mogu naći opisi raznih "tehnoloških čuda". U "Mahabharati", drevnom indijskom

8

epu starom 3000 godina, spominje se neko oružje strahovite snage:"Tada Rama pusti strijelu neobranjive moći Užasnu, smrtonosnu...I ta dalekometna strijela Zapalila je moćnog Rakšasa. I kočije s konjskom zapregom, Potpuna zahvaćene plamenomRaspadoše se na pet prirodnih elemenata... Njegov skelet; meso i krv ne izdržaše. Spalilo ih je oružje...Ni pepeo ne ostade od njih".

Da li je sastavljač epa, ili više njih, prisustvovao nuklearnoj eksploziji ili je ljudska mašto lako preletjela tisuće godina i opisala tek neko buduće oružje? Gotovo da je nemoguće odgovoriti na ovo pitanje.

1867, godine Mark Twain poznati američki književnik putovao je po Bliskom istoku i opisao ostatke Babilonske kule: "Bilo je osam kula, od kojih dvije danas stoje - džinovske građevine od opeke presječene napola od potresa, opaljene i napola istopljene munjama razgnjevljenog boga..." Mark Twain je izgleda pisao o ostacima kule u Borsipu, nedaleko od Babilona, koja nam je, po nekim podacima istopljena ne samo izvana već i iznutra, ostavila zagonetku kako je u to vrijeme proizvedena temperatura dovoljno visoka da istopi opeke.

Biblija, točnije Stari zavjet, pun je opisa čudnih mašina koje su korištene za "komunikaciju s Bogom". Koja su bila stvarna znanja biblijskih ljudi? Mnogi opisi neodoljivo podsjećaju na različite električne mašine koje su danas poznate. Jesu li, možda, još u doba Avraama ljudi perfektno poznavali elektricitet čijim se otkrićem tako ponosi zapadna nauka? Sve govori u prilog tome da je u to vrijeme elektricitet vrlo stručno korišten ali i da se znanje nalazilo u posjedu malog broja

9

svećenika koji su od prikazivanja "svojih moći" posve ugodno živjeli.

Sedamdesetih godina je, na osnovi opisa iz knjige proroka Jezeilja (koja je u sastavu Starog zavjeta) Josef Blumrich, stručnjak za astronautiku zaposlen u NASA, sastavio letjelicu koja je pri ispitivanju pokazala nevjerojatno dobre aerodinamičke osobine. Navedeni primjer, nije jedini opis letjelica u starim tekstovima. U jednom starom sanskritskom tekstu, koji se čuva na univerzitetu u Mysoreu, govori se o čudnim letjelicama koje su izrađivane od "šesnaest lakih kovina, a pokretala ih je, između ostalog, živa. Nečujno su se kretale od jednog mjesta do drugog, od jedne zvijezde do druge, a imale su uređaje kojima bi se mogla vidjeti unutrašnjost neprijateljskih letjelica..."

Podaci iz drevnih tekstova se, ipak, ne mogu bukvalno shvatiti i tumačiti, pa se na osnovu njih ne može ni dati odgovor gdje su granice mašte, a gdje počinju stvarni događaji. Lako je dokazati ovu tvrdnju. Primitivna plemena koja su doživjela susret sa današnjom civilizacijom tek prije nekoliko godina i nisu mogla da nađu objašnjenja za tehničke predmete koji su im pokazani, nisu ni pokušavala da ih objasne onako kako smo to mi, na osnow iskustva, navikli da činimo, već su davali objašnjenja koja su bila na nivou njihovog znanja. Sličan bi efekt nastao kada bi, recimo, danas jednom nestručnjaku pokazali izvjesno naučno otkriće i zamolili ga da napiše izvještaj o njemu. Na osnovi tog izvještaja teško da bi i jedan stručnjak, a nestručnjake da i ne spominjemo, mogao da stekne ikakav pojam o izvedenom eksperimentu. U sličnoj situaciji nalaze se često i istraživači prošlosti na osnovu starih tekstova.

Često su tekstovi, iako su ih pisali ljudi dobro upućeni u materiju, bivali opterećeni terminološkim izrazima čije je značenje danas nepoznato ili su namjerno pisani visoko simboličnim jezikom čiji smisao može znati samo upućeni čitalac.

10

O tehnološkim dostignućima nije lako suditi ni po arheološkim nalazima. Navest ćemo jedan primjer. U Bagdadskom muzeju čuva se petnaestak centimetara visoka posuda od pečene ilovače. Potiče iz perioda od 227. do 126, godine prije naše ere a pronađena je u blizini Kujut Rabua u Iraku. Arheolozi tvrde da se takve posude nikada nisu koristile u domaćinstvima Mesopotamije. U posudi se nalazila bakrena cijev dužine 26 mm i sa obje strane je bila zatvorena smolom. U sredini cijevi nalazio se željezni štapić, na vrhu prekriven olovom. Ovo bi mogao biti klasičan opis baterije i trebalo je samo u posudu nasuti svjež elektrolit da bi baterija besprijekorno funkcionirala. Willard Crray, istraživač američke firme General electric, napravio je kopiju drevne babilonske baterije i napunio je rastvorom plavog kamena. Tako napravljena baterija davala je napon od jednog volta i u svakom slučaju ima velikih izgleda da bude proglašena za prvu bateriju koju je napravila ljudska ruka. Pa, i pored svega, ostaje otvoreno pitanje da li je to zaista bila baterija ili samo posuda korištena u, za nas nepoznatim, obredima. Na istom području na kome je nađena ova "posuda" pronađeni su i mnogi predmeti sa zlatnim i srebrnim prevlakama što je mnoge laike a i pojedine stručnjake navelo da povjeruju da su ti nalazi konačan dokaz o upotrebi struje za elektroplatiniranje i galvanizaciju prije skoro dvije tisuće godina.

Postoji još dosta arheoloških nalaza i zapisa koji ukazuju da je proizvodnja i upotreba struje bila moguća i prije nekoliko tisuća godina. U četvrtom vijeku naše ere Sveti Augustin je pisao "o čudesnoj lampi u drevnom egipatskom hramu boginje Izis, koju nisu mogli da ugase ni vjetar ni voda".

Spektroskopske analize jednog metalnog pojasa pronađene u grobnici jednog kineskog velikaša staroj više od 1500 godina pokazale su da pojas u svom sastavu najvećim dijelom sadrži aluminij! Zapadna nauka je prvi put izdvojila aluminij tek 1925. godine, i to kemijskim putem. Danas se aluminij izdvaja

11

električnim putem - elektrolizom. Da li je elektroliza bila moguća i prije 1500 godina?

Američki arheolog J. Mason je u peruanskim Andama otkrio ukrasne predmete izrađene od platine! Nejasno je kako su prastari metalurzi uspjeli da proizvedu temperaturu od 1800 C da bi obrađivali platinu.

Na osnovi testova nekih arheoloških nalaza Uprava za standarde USA je ustanovila da su drevni stanovnici Amerike bili u stanju da, prije sedam tisuća godina, proizvedu temperature više od 8000°C!!! Jedino neriješeno pitanje je: kako je to moguće?

Grčki putopisac Lukijan iz Samosate (120. -180.) u svojim spisima spominje da je u sirijskom gradu Hijeropolisu vidjelo blistavi dragulj na čelu boginje Here, koji je noću osvjetljavao cijeli hram." U hramu Jupitera u Balbeku Lukijan je zapazio "sijajuće kamenje."

1485. godine u neposrednoj blizini Rima pronađen je sarkofag sa tijelom mlade žene. Tijelo je bilo potpuno sačuvano od raspadanja. Čak su i obrazi bili rumeni a koža neoštećena. Tijelo je bilo jedno vrijeme izloženo u Rimu, ali detaljnijih podataka o tome nema. Ekipa koja je otkrila sarkofag tvrdila je da je u njemu nađena svjetiljka koja je u trenutku iskopavanja osvjetljavala unutrašnjost grobnice. Ako su navodi tih ljudi točni, onda je svjetiljka bila upaljena više od tisuću godina! Što se dogodilo sa zagonetnom svjetiljkom nije poznato, ali je sigurno da nije izmakla pažnji rimske katoličke crkve.

Sanskritski tekst Agestja Samhita opisuje kako se proizvodi struja: "Stavi jednu dobro očišćenu bakarnu ploču u glinenu posudu. Sipaj u nju plavi kamen a zatim vlažnu strugotinu. Zatim na tu strugotinu stavi ploču od cinka, prekrivenu živom. Kontakt će proizvesti silu koja se naziva dvostrukim nazivom Mitra-Varuna. Voda će se tada razložiti na Pranavaju i

12

Udanavaju. Kažu da povezani lanac od stotinu takvih posuda daje veoma snažnu silu". Prevedeno na jezik današnje nauke Mitra i Varuna bi bili nazivi za katodu i anodu, a Pranavaja i Udanavaja su kisik i vodik.

Sovjetski časopis "Nauka i religija" daje opis biblijskog "zavjetnog kovčega" postavljajući hipotezu da je to, u stvari, bio električni kondenzator!

"I načini Veseleil kovčeg od drveta Sitimi obloži ga čistim zlatomiznutra i izvana.. " (2. knjiga Mojsijeva 3711,2)

Sovjetski stručnjaci su izračunali da je napon između obloga takvog kondenzatora (1,25m x 0,75m x 0,75m) mogao biti oko 10 tisuća volti po centimetru. Gledana u cjelini, kondenzator je mogao dati 50 kilovolta! Nesretni Uza koji je dodirnuo kovčeg nije poginuo od gnjevnog boga već od elektriciteta oslobođenog iz svjesno napravljenog uređaja.

Što se sve znalo i koliko li je znanja izgubljeno tijekom vremena? Navest ćemo još jednu dobro poznatu vještačku rukotvorinu davnih vrijemena.1927. godine američki arheolog F. A. Mitchell Hadges pronašao je u džunglama Britanskog Hondurasa lubanju od poliranog prozirnog kvarca tešku oko pet kilograma, izrađenu sa nevjerojatnom preciznošću. "Frank Dorland, umjetnički restaurator starina, koji je punih šest godina istraživao neobičnu kvarcnu lubanju, između ostalog mikroskopom i rendgenskim metodama, došao je do zaključka, da je ona najprije bila izrezana iz cijelog kristala kvarca, ali bez primjene metalnih oruđa, a zatim polirana - najvjerojatnije finim kvarcnim pijeskom, izrađenim u vidu paste. Taj juvelirski posao morao je trajati desetljećima. Donja čeljust lubanje veoma je pokretna, jer su joj ležišta još brižljivije ispolirana. Ako se lubanja konopcem pričvrsti za neku gredu da slobodno visi u zraku, onda će donja čeljust, čak i pri najmanjem dodiru početi

13

da se miče, stvarajući utisak da govori. Najznačajnija zasluga Dorlanda je u tome što je u "lubanji sudbine" pronašao dokaze o gotovo fantastičnim naučno-tehničkim sposobnostima drevnih Maja Indijanaca, ili nekog još starijeg naroda. To je značilo da su vjekovima prije pojave suvremene vlaknaste optike i fizike vodiča svjetlosti, drevni majstori znali da sastave slične optičke efekte pomoću složenih sistema prizmi, sočiva i šupljih kanala."

Jedan stručnjak Hawlett Packarda je u časopisu "Argosy" dao sljedeću izjavu: "Ta stvarčica ne bi uopće trebalo da postoji. Osoba koja je lubanju isjeckala iz kamena, nije imala pojma o kristalografiji i potpuno je ignorirala osi simetrije. Pa, ipak, lubanja se pri obradi nije razletjela na komadiće".

Koliko čuda kriju arheologija i povijest? Svjesni smo toga da je mnogo dragocjenih znanja zauvijek izgubljeno. Ali, kada bismo htjeli da samo nabrojimo pronađene vještačke tvorevine koje svjedoče o izuzetnom znanju i vještini drevnih civilizacija i ovaj "mali" preostali dio ispunio bi čitave tomove.

Danas se sve više spekulira o tome što drevne "nerazvijene" civilizacije mogu pružiti našoj civilizaciji. Što možemo naučiti od čovjeka stare ere, čije društvo i sveukupna tehnologija, ipak, nisu bili razvijeni poput današnje. Činjenica je da postoji niz začuđujućih dokaza o visokom naučnom znanju, ako ne cjelih kultura, a ono bar pojedinaca koji su svoje znanje ovjekovječili u nevjerojatnim spomenicima od kojih su se neki očuvali sve do danas. Da samo spomenemo južnoameričke piramide, megalite rasprostranjene širom Zapadne Evrope i biser megalitske kulture Stounhendž - drevni sunčev kalendar neolitskog čovjeka, itd. itd...

VELIKA PIRAMIDA KOD GIZEHA

"Pojava Egipta u svjetlosti povijesti predstavlja sasvim neočekivan prizor, simboliziran u iznenadnoj pojavi kamene

14

arhitekture najvećeg tehničkog savršenstva. dr. Breasted dramatizirao je to blistavo cvjetanje ovim riječima: "U kairskom muzeju mogli biste da se nadžete u prisustvu masivnog granitnog sarkofaga u kojem je nekad ležalo tijelo Kufu-Oneka, arhitekte koji je gradio Veliku piramidu u Gizehu... Neka nas mašta povede u stopu za tim sjajnim arhitektom u pustinjsku ravnicu iza sela Gizeha. Tada je to bila neplodna pusta površina, posuta jedino ruševinama nekoliko manjih grobnica daljnjih predaka. Najstariju kamenu građevinu u to vrijeme sagradio je Kufu-Onekov pradjeda. Njemu su prethodila samo tri pokoljenja arhitekata... Kada je Kufu-Onek prvi put pošao neplodnom ravnicom Gizeha i po planu obilježavao osnove Velike piramide, vjerojatno da tamo nije bilo mnogo zidara u kamenu ni mnogo ljudi koji su znali tehniku građenja u kamenu. Zamislimo samo neustrašivu odvažnost čovjeka koji je svojim suradnicima naredio da polože četverouglastu osnovu sa stranama od 226 metara... Znao je da će to zahtijevati blizo dva i pol milijuna blokova, svaki težak dvije i pol tone, da pokriju taj četverokut veći od pedeset tisuća kvadratnih metara površine, s brdom od kamena visine 146 metara... Velika piramida kod Gizeha je na taj način jedan dokument u povijesti čovjekove misli. Piramida jasno odražava čovjekovo uvjerenje o svojoj suverenoj moći nad materijalnim snagama. Sebi i svom suverenu faraonov inženjer pribavio je besmrtnost prostom vlašću nad materijalnim snagama"

Arheolozi se uglavnom slažu da je razvoj piramida dostigao vrhunac za vrijeme četvrte dinastije. Iz tog perioda danas stoje tri ogromne građevine, sve tri kod Gizeha. Najstarija i najveća od njih je čuvena Keopsova piramida podignuta oka 2570. godine prije n.e. Ostale dvije su Kefrenova i Mikerinova. Prva je sazidana oko 2530. godine prije n.e. a Mikerinova piramida je građena oko 1500.god. prije n.e. Ove tri piramide su vrlo slične po konstrukciji i međusobno se malo razlikuju. Oko ovih piramida nalazi se nekoliko manjih i veći broj mastaba za članove carske porodice i članove državne uprave. Uz svaku od tri piramide nalazi se pogrebni hram. Uz Kefrenovu piramidu

15

je "velika sfinga isklesana u stijeni, možda još upečatljivije utjelovljenje božanskog carstva nego i sama piramida. Carska glava, koja izrasta iz lavljeg tijela, dostiže visinu od 19,80 metara i po svoj prilici imala je Kefrenove crte (oštećenje koje je pretrpjela u islamskom periodu učinilo je crte lica nejasnim). Njena veličanstvenost koja ulijeva strahopoštovanje takva je da su je i tisuću godina kasnije smatrali likom boga Sunca.

Pothvat ovako divovskih razmjera označavaju vrhunski domet faraonske moći. Poslije četvrte dinastije nitko više nije pokušao da gradi takve piramide, mada su one mnogo manjih razmjera i dalje podizane. Svet se uvijek divio samim dimenzijama velikih piramida isto koliko i tehničkom ostvarenju koje predstavljaju. Ali, na njih se kasnije počelo gledati kao na simbole robovskog rada - tisuće ljudi prisiljavali su surovi nadzornici da služe veličanju vladara apsolutiste. Ovakva slika možda i nije sasvim točna: sačuvani su neki izvještaji iz kojih se naslućuje da je ovaj rad bio plaćen, tako da ćemo vjerojatno biti bliže istini ako na ove spomenike gledamo kao na velike javne radove koji su pružali ekonomsko osiguranje za veći dio stanovništva."

Opće je prihvaćeno mišljenje da su piramide služile kao grobnice, zapravo mjesta koja su pravljena da sačuvaju tijelo kraljeva kroz dugi vremenski period. U većini piramida nalaze se fragmenti raznih materijala - svakodnevnih predmeta, namještaja, nakita. Svi ti predmeti bili su sahranjivani zajedno sa umrlim jer je kamen temeljac egipatske religije vjera u život poslije smrti i mišljenje da se u grobnici pokojnika moraju naći svi potrebni predmeti za njegov zagrobni život. Nažalost, ni u jednoj piramidi nije sačuvan kompletan sadržaj, jer je većina bila opljačkana ubrzo po smrti faraona. Jedino za Keopsovu piramidu nije dokazno da je bila grobnica! Doduše, u centralnoj odaji piramide postoji ogroman kameni sarkofag, pronađen prazan ali još uvijek nije jasno da li kao posljedica pljačke ili je od samog početka bio prazan. Poznati naučnik John Taylor iznio je svoje uvjerenje da Velika piramida nije bila namijenjena za grobnicu faraona već je stvorena kao sredstvo za aktiviranje

16

viših nivoa energije i izmjene stanja svesti. U prilog toj teoriji ima mnogo dokaza, prije svega eksperimentalnih, koji potvrđuju činjenicu da je Velika piramida generator energije. 0 tome će kasnije biti više riječi.

Prva piramida bila je sazidana za vrijeme prvog faraona egipatske treće dinastije prije blizu pet tisuća godina. Faraon se zvao Zoser a prvi arhitekta koji je gradio piramide bio je Imhotep. Poslije Zoserove piramide sazidano je još mnogo piramida ali po veličini i osobinama nijedna nije ravna Keopsovoj. To je brdo kamenja koje se sastoji od oko dva i po milijuna kamenih blokova od kojih je svaki težak od dva da sedamdeset tona. To je podatak koji je sam po sebi nametnuo dosta jednostavno pitanje: kako je bilo moguće da se prije nekoliko tisuća godina radom ljudskih ruku bez modernih mašina sazida tako velika građevina? Arheolozi su jednodušni u tome da je taj posao obavljan dugi niz godina mukotrpnim radom ogromnog broja radnika koji su izrezivali iz stijene blokove i zatim vukli do mjesta gradnje udaljenog ponekad više desetina kilometara.

Za odvaljivanje stijene drevni graditelji koristili su, po tvrđenju većine arheologa, metalne klinove. U jednom kamenolomu blizu Asuana pronađene su tisuće udubina svih veličina koje su načinjene pomoću klinova. Stijena se rezala tako što su u udubine stavljani drveni klinovi natapani vodom koji bi bubrili i tako lomili stijenu po liniji. Ostaje, ipak, nejasno kako su pravljena udubljenja za klinove jer su oruđa tog perioda bila od bakra a poznato je da bakar teško reže granit.

Na osnovu nekoliko crteža smatra se da se transport blokova obavljao na masivnim sanjkama ili je blok prevožen Nilom u specijalno izgrađenim lađama.

Konačan odgovor o građenju piramida mogao bi se dobiti jednim vrlo zanimljivim eksperimentom. Trebalo bi pokušati prostim sredstvima napraviti bar nekoliko kamenih blokova i

17

transportirati ih do mjesta građenja upotrebljavajući ili sistem vučenja ili prijevoz vodenim putem. Naravno, takav projekt ne bi bio ni malo jeftin, ali bi sigurno pružio dovoljno dokaza nekim teorijama o načinu građenja piramida. Zapravo, bio bi to konačan odgovor na pitanje: da li je moguće jednostavnim alatima i prostom radnom snagom isklesati, prevesti i ugraditi kameni monolit težak nekolika tona? Pravo je čudo kako takav eksperiment već nije izveden. Prije nekoliko godina Japanci su u dolini Nila pokušali da naprave piramidu visoku devetnaest metara ali su pri tome koristili najsuvremeniju tehniku. Izgleda da je cijeli pothvat bio prije reklamna kampanja za neke firme nego ozbiljan pokušaj razjašnjavanja misterija prošlosti.

Vratimo se najvećoj i najzagonetnijoj građevini koju je čovjek ikada zamislio i stvorio: Keopsovoj piramidi. Ona je visoka 146 metara ali se svi istraživači ne slažu sa tim podatkom. Zapravo, kada je izgrađena, piramida je bila prekrivena pokrivačem od poliranog krečnjaka i sigurna je bila viša nego sada. U trinaestom stoljeću niz potresa razorilo je većinu gradova sjevernog Egipta. U tijeku nekoliko generacija skinuta je cjela krečnjačka prevlaka sa piramida da bi se obnovio Kairo i susjedni gradovi.

Velika piramida je stoljećima poslije izgradnje bila zapečaćena. Nitko nije znao gdje je ulaz. 820. godine arapski kalif Al-Mamun ponesen pričama o skrivenom blagu u Velikoj piramidi okupio je najpoznatije arhitekte, vajare i kamenoresce i naredio im da nađu ulaz u piramidu. Mjesecima su najveći stručnjaci pokušavali da otkriju tajna vrata koja vode u unutrašnjost piramide. Pošto u tome nisu uspeli odlučeno je da se kroz sredinu piramide probije tunel ne bi li se tako naišlo na neki od hodnika koji vode u skrivene odaje s blagom. Poslije nekoliko mjeseci mukotrpnog probijanja kada su već mislili da je posao uzaludan i bili spremni da ga napuste jedan radnik je čuo odjek u daljini. Bušenje tunela je nastavljeno u tom smjeru, i uskoro su naišli na prolaz širine jednog kvadratnog metra. Prolaz se spuštao naniže i oni su otkrili novi hodnik, neusporedivo širi, ali

18

ih je na kraju hodnika čekalo razočaranje. Hodnik se slijepo završavao. Uskoro su otkrili još nekoliko hodnika, ali ih ni jedan nije odveo do centralne odaje. Poslije mnogo napora došli su u hodnik sa niskom tavanicom tako da su u njoj morali ići na koljenima. Došli su do jedne prostorije koja se danas naziva Kraljičina soba a ima površinu od nekih šest metara. Kada su se radnici vratili uskim hodnikom u drugom smjeru došli su do Kraljevskih odaja koje su bile zapečaćene. O tome je odmah izvješten kalif Al-Mamun koji je zahtijevao da bude prisutan pri otvaranju grobnice. Pod njegovim nadzorom slomljen je veliki kraljevski pečat. Ugledali su veliku sobu od poliranog crvenog granita ali njihovom zaprepaštenju nije bilo kraja kada su shvatili da je soba PRAZNA! Al-Mamun je odustao od daljeg traganja. Nije jasno da li su graditelji piramide uspeli da zavaraju trag Al-Mamunovim radnicima ili su neki prethodni kradljivci bili mnogo vještiji. Ne može se odbaciti ni teza da piramida uopće i nije bila grobnica i da su svi pljačkaši u svojim pokušajima tražili pogrešno blago. Ono pravo, skriveno ali ipak dostupno, njihovi jednostrani umovi opterećeni mislima o blagu nisu mogli primijetiti.

Jedna ekipa engleskih stručnjaka koja je izvršila mjerenje piramide u devetnaestom stoljeću, došla je do zaključka da je piramida jedna velika "kamena knjiga mudrosti". Mnogi današnji znanstvenici vjeruju da su u piramidi skriveni bezbrojni podaci i znanja drevnih egipatskih mudraca. Britanski astronom P. Smith iznio je mišljenje da su u dimenzijama Keopsave piramide i podaci o udaljenosti Zemlje od Sunca. Po njegovim mjerenjima visina piramide je bila 147,65 metara a ako se taj broj pomnoži sa milijun dobije se srednji radijus Zemljine orbite oko Sunca!

Waiss i Kokword su ustanovi da je piramida mogla služit i kao sunčani sat. Oni su na osnovu mjerenja utvrdili da je podnožje sastavljeno od kamenih ploča širine 1,365 metara, a sjenka piramide se svakodnevno skraćuje za isti iznos dok potpuno ne

19

nestane na dan jesenje ravnodnevice. Jesenja ravnodnevica je, inače, kod Egipćana predstavljala posljednji dan u godini!

Naš veliki matematičar i astronom Milutin Milanković u knjizi "Tehnika u toku davnih vjekova" spominje izuzetna matematička znanja koja su Egipćanima omogućila da stvore piramide. "O opsegu matematičkih i geometrijskih znanja starih Egipćana obaviješteni smo tek nedavno. U Britanskom muzeju u Londonu čuva se jedan stari papirus koji Englezi nazivaju Rind Papers, po imenu njegovog pronalazača Rinda koji je do njega došao 1862. godine. Kada je taj spis dešifriran a 1875. godine preveden i objavljen, pokazalo se da ga je napisao kraljev pisar Ahmes i da je matematičkog sadržaja. Napisan je oko 1750. godine prije naše ere. Prvo što nam pri čitanju toga spisa pada u oči je starost egipatske naučne literature, jer se pisac poziva na još starije matematičke spise, pisane nekoliko stotina godina ranije. O starosti egipatske nauke svjedoče i neki drugi papirusi pronađeni 1885, i 1890. godine.

Iz sadržaja Ahmesovog spisa vidi se da je pisan za praktičnu primjenu a namijenjen je prvenstveno poljoprivredi. Ahmes računa samo sa imenovanim brojevima i primjenjuje ih na određene geometrijske probleme, na izračunavanje površina i zapremnina točno određenih geometrijskih oblika poljskih imanja i ambara za poljoprivredne proizvode. Neki od tih ambara imali su oblik kružnih cilindara. Pri izračunavanju broja pi zadivljeni smo točnošću (3,15) osobito kada uzmemo u obzir da su u ono doba Židovi i drugi stari narodi mislili da je opseg kruga triput veći od njegovog promjera."

Egipatske piramide i njihovi hramovi položeni su stranama svojih osnova točno prema nebeskim znacima. Znači da su Egipćani bili pažljivi promatrači nebeskih pojava. O tome svjedoči i to što su u Membsu, Heliopolisu i Denderi imali uređene zvjezdarnice, odatle su promatrali zvijezde i o tome pravili pribilješke, od kojih su očuvani samo beznačajni ostaci... Svojim točnim podacima o tom razdoblju nadmašila je

20

egipatska kronologija sve ostale podatke te vrste iz Staroga vijeka.

Egipatski kalendar imao je, za razliku od kalendara ostalih naroda, kao osnovnu jedinicu godinu, koja je imala stalnu dužinu od 365 dana. U doba kada je taj kalendar počeo da se primjenjuje, nastupile su poplave Nila; to je bilo vrijeme kada se zvijezda Sirijus pojavila prvi put u godini na istočnom nebu prije izlaska Sunca. Kako su poplave Nila bile najznačajnija prirodna pojava za cijelu egipatsku zemlju, jer su od njih zavisili njen život i napredak, Egipćani su odlučili da počnu brojati godine od jednog takvog izlaza Sirijusa. To je u početku išlo dosta dobro ali kako je godina prema njihovom kalendaru bila za jednu četvrtinu dana kraća od stvarne Sunčeve godine, to se dan izlaza Sirijusa pomicao u njihovom kalendaru svake četiri godine za pun dan da bi za četiri puta 365 godina, prošetavši se kroz kalendar, došao na svoje staro mjesto. To su Egipćani svojim promatranjima točno ustanovi, a taj interval od 1460 godina nazvali po Sirijusu, koji su zvali Sopt, Sotisovom periodom. To što su odredili dužinu te Sotisove periode Egipćani su, u stvari, točno izmjerili i dužinu godine po kojoj se upravlja tijek prirode."

Kada je Napoleon u svom osvajačkom pohodu došao u Egipat počelo je, pod njegovim pokroviteljstvom, prvo strogo naučno premjeravanje i proučavanje dimenzija i numerologije Velike piramide. Već tada u tim prvim premjeravanjima stručnjacima je bilo potpuno jasno da piramida krije mnoge tajne brojčane prirode. Naučno je dokazano da su u dimenzije piramide uzidani podaci i, možemo slobodno reći, cjelokupno astronomsko znanje drevnog Egipta. Do sada je, međutim tek mali broj tih podataka postao opće poznat dok se onaj najveći broj, za nas svakako vrijednih, informacija još uvijek skriva u dimenzijama i položaju ne samo Keopsove već sigurno i svih drugih piramida. "Treba poželjeti" - izjavio je prije nekoliko godina Zak Beržije, "da se jednog dana u što skorijoj budućnosti - najbolje bi bila da to bude pod okriljem UNESCO-a

21

- osnuju ekipe istraživača i znanstvenika koje bi, neopterećene predrasudama i pozitivizmom, tragale za činjenicama i naučnim dokazima o stvarnoj prapovijesti čovječanstva".

Prije desetak godina ostvaren je projekt kojim se pokušalo ustanoviti ima li u Velikoj piramidi odaja koje još nisu otkrivene. O tome je svojevremeno pisao londonski Times: "Znanstvenici koji su pokušali da osvijetle tajne piramide kozmičkim zrakama, zapanjeni su misterioznim okolnostima koje dovode do kaosa njihove brojače i elektronske uređaje. U nadi da će otkriti tajne komore u piramidi, oni su godinu dana na magnetske trake neprekidno bilježili kozmičke zrake pri njihovom prodiranju kroz unutrašnjost piramide. Pretpostavljali su da će kozmičke zrake ravnomjerno prodirati kroz piramidu ako je ona masivna, bez šupljina, i da će na detektoru kozmičkih zraka u podnožju piramide izazivati iste reakcije. Ako u piramidi postoje šupljine, onda će kroz njih na tim mjestima prodirati više kozmičkih zraka nego kroz masivne dijelove. To bi se moralo odraziti i na magnetskim trakama, pa bi mogle da se otkriju komore. Više od milijun dolara i tisuće radnih sati utrošeno je na taj projekt, računajući i rad novog kompjutera IBM 113 na Šams univerzitetu u blizini Kaira.

Dr. Amir Gohed, rukovodilac eksperimenta, izjavio je da zbivanja proturječe svim do sada poznatim prirodnim zakonima. Na magnetnim trakama se iz dana u dan stvaraju potpuno različiti odrazi kozmičkih zraka što je s naučnog gledišta - nemoguće! U piramidi postoji neka sila koja prkosi zakonima primijenjenih nauka."

Ustvari, danas postoji ogromno mnogo stvari koje prkose suvremenoj nauci a u vezi su sa piramidama ili znanjima drevnih kultura. O tome se dosta piše i raspravlja a širom svijeta postoji veliki broj instituta i amaterskih organizacija koje se bave tom problematikom. Piramide su, vjerojatno, počele izazivati pažnju i želju za njihovim proučavanjem od samog trenutka izgradnje. Pošto su graditelji svoje tajne sačuvali od

22

javnosti njihovo znanje je moralo biti ponovo otkrivano korak po korak.

Piramide su, posebno dvadesetih godina ovog stoljeća, bile u "modi"; iznenadni porast interesa poklapa se sa Karterovim otkrićem Tutankamonove grobnice.

Četvrtog studenog 1922. gode počelo je to uzbudljivo istraživanje koje je svijetu donijelo dosta novih saznanja ali i nekoliko do danas neriješenih misterija. Tutankamonova grobnica je jedina koju pljačkaši grobova nisu pronašli i koja je otkrivena sa cjelokupnim i nedirnutim sadržajem. Takvo otkriće izazvalo je euforiju širom svijeta. Na naslovnim stranicama svih svjetskih novina spominjala su se dva imena Tutankamon i Hauard Carter. O otkriću je odmah obaviješten i financijer pothvata engleski lord Karnarvon koji je na lice mjesta stigao već sutradan. Međutim, u pozadini velikog događaja zbila se nevjerojatna drama. Te noći oko dva sata, poslije ponoći, cijeli Kairo je iz nepoznatih razloga ostao u potpunom mraku. Iz hotelske sobe u kojoj se nalazio lord Karnarvon začuo se neki čudan šum koji je čuo njegov sin u susjednoj sobi. Uzeo je bakterijsku lampu i požurio ka sobi svoga oca. Našao ga je u bunilu, oblivenog znojem. Između bujice nejasnih riječi koje je izgovarao na samom kraju, pred sinom i sestrom koji su bili pored njega rekao je: "Poslušao sam njegov zov, odlazim za njim..."

Od tada se počelo govoriti o "prokletstvu faraona". Nekoliko godina poslije toga neko je primijetio u knjizi koju je napisao Hauard Carter izvještaj o pronalasku čudne pločiceu predvorju Tutankamonove grobnice. Poslije dešifriranja ustanovljeno je da je na njoj pisalo: "Smrt će svojim krilima prekriti svakog tko naruši mir faraona". Na jednoj statui nađen je natpis: "Ja sam onaj koji plamenom pustinje protjerujem razbojnike prodrle u grobnicu. Ja sam onaj koji čuva Tutankamonov grob." Često su i u piramidama nalažena slična upozorenja.

23

Smrt lorda Karnarvona je, naravno, mogla biti i slučajna, bez neke veće veze sa grobnicom egipatskog faraona. Ali ubrzo poslije pronalaska posljednjeg Tutankamonovog boravišta, osim Cartera, nitko od ekipe koja je učestvovala u istraživanjima više nije bio među živima!!! Prvo je, neposredno poslije Karnarvona, stradao američki arheolog Artur Meis koji je sa Carterom pravio otvor u zidu glavne odaje grobnice. Njegova agonija je kratko trajala. Iznenada je počeo da se žali na premorenost, i odmah poslije toga umro. Niz misterioznih događaja je nastavljen. "Engleski industrijalac Joel Vulf, poslije posjete Tutankamonovoj grobnici, umro je na brodu kojim se vraćao u Englesku zbog "teške groznice". Godine 1929. umrla je udovica lorda Karnarvona, za čiju smrt su doktori okrivili - ujed insekta. Iste godine umro je Karterov sekretar Richard Betel.

Ožujka 1971. godine arheolog Valter Emeri bezuspješno je tražio grob prvog liječnika Imhotepa na tridesetak kilometara južno od Kaira. U tijeku iskopavanja njemu je pozlilo, pa je prenijet u bolnicu u Kairu. Liječnici su dijagnosticirali opću paralizu. Sutradan je umro.

Profesor Strazburškog univerziteta Dimihen, doputovao je u Egipat u jesen 1922. godine da bi kopirao tekstove iz grobnica faraona. Tjednima nije izlazio iz podzemlja. A onda su se na njemu počeli zapažati simptomi shizofrenije. satima je pričao izmišljene događaje, koje je tobože doživio dok je boravio pod zemljom. Umro je u nastupu živčane rastrojenosti.

Američki egiptolog James Bersted bio je pogođen paralizom u tijeku ekspedicije u dolini Nila. Mjesec i pol bio je prikovan za postelju. Svake večeri imao je groznicu i visoku temperaturu."Po nekim podacima, Titanik je na svom tragičnom putu prevozio mumiju neke egipatske vračare koja je bila, u znak poštovanja, smještena na samom komandnom mostu. Po podacima iz knjige "Prokletstvo faraona", koja je izdana i kod

24

nas, posada Titanika je tijekom cijelog puta do tragičnog brodoloma pokazivala "čudne znakove mentalne rastrojenosti". O tome su, navodno, dali izjave preživjeli članovi posade, koje sada više nije moguće provjeriti.

Kada su Japanci prije nekoliko godina pokušali da u blizini Gizeha naprave devetnaest metara visoku kopiju Velike pira-mide, u štampi su kružile priče o ponovnom javljanju prokletstva faraona, jer su neki članovi ekipe ozbiljno oboljeli.

Poznat je slučaj koji se desio jednoj američkoj filmskoj ekipi pedesetih godina u blizini Kaira. Ekipa je došla u Egipat da snimi biografski film o Ihnatonu, egipatskom faraonu rođenom oko 1409. godine prije naše ere. Ihnaton je u stvari bio Amenofis IV i još u početku njegove vladavine "bilo je uvedeno obožavanje najvišeg boga Atona. Aton nije bio nitko drugi do stari bog - Sunce, Ra, u novoj ulozi. Druge bogove su trpjeli neko vrijeme, ali sa rastućom ozloglašenošću svećenstva, naročito Amonovog (Amon je bio egipatski bog čiji je kult Amenofis IV pokušao da zabrani.), Amenofis IV je svome bogu izgradio novu prijestolnicu, Ahetaton, promijenio svoje ime u Ihnaton, zatvorio hramove drugih bogova, oduzeo imanje svećenicima, konficirao njihova zemljišta i prihode, i prionuo da izgradi novi režim, istovremeno i vjerski i politički. Sve se to odigralo za prvih šest godina njegove vladavine.

Kao što se lako može zamisliti, Ihnatonova vladavina bila je puna nemira. On je ne samo vodio ogorčenu borbu sa moćnim svećenstvom već je zatvaranjem hramova navukao na sebe mržnju i otpor i mnogobrojnih drugih klasa, kao što su trgovci, zanatlije, glumci, pisci, pa čak i pastiri i seljaci, klase koje su bile profesionalno zainteresirane za stari poredak"

Kada je oko 1369. godine prije naše ere Ihnaton umro, na prijestolje je došao Tutankamon, devetogodišnji dječak koji, naravno, nije mogao da vodi politiku zemlje i bio je igračka u rukama svemoćnog svećenstva. Ne treba posebno naglašavati

25

da je poslije smrti Ihnatona ponovo uveden stari vjerski sistem u kojem su dominirali bogovi poštovani prije Ihnatonovog dolaska na vlast.

Tutankamon se na vlasti zadržao samo devet godina. Medicinske analize njegove mumije ukazuju da je umro nasilnom smrću, vjerojatno, po naredbi Ija, Tutankamonovog dvoranina, koji se poslije smrti mladog kralja našao na prijestolju. Ni Ij se, nije dugo zadržao na vlasti. Smijenio ga je Harmheb koji je odmah po dolasku na vlast pokušao da izbriše sve tragove heretičkog doba. "Ihnatonov grob bio je razoren, a reljefi u njemu uništeni; grobovi njegovih plemića bili su oskrnavljeni na isti način. Sve je učinjeno da se uništi svaki trag vladavine takvog jednog čovjeka; kada je u pravnim postupcima bilo neophodno da se navedu dokaz ili odredbe iz vremena njegove vladavine, on je spominjan kao zločinac iz Ahetatona."

Brisanjem Ihnatonovog imena sa svih mjesta na kojima je bilo zapisano svećenici Egipta osudili su ga na vječno lutanje po beskraju i nemogućnost spokoja njegove duše. Oni su prokleli svakog tko u budućnosti bude prizivao njegovo ime.

Može li u tome biti nekakve logike? Na izgled, njihov postupak za nas ljude dvadesetog stoljeća je besmislen. Pa ipak, filmska ekipa koja je snimala film o Ihnatonu ima sasvim drugačije mišljenje. Prvog dana snimanja, u prvoj sceni, dok su dvije glavne protagonistice pred kamerama govorile: "Mi prizivamo Ihnatona, mi prizivamo Ihnatona... " podigla se iznenada takva pješčana oluja da je snimanje moralo da se prekine. Ali to nije bio kraj njihovim nevoljama. Te noći se i jednoj i drugoj glavnoj glumici u snu javio lik Ihnatona. Obje su sanjale kako se nalaze u Hramu ispred Ihnatonove biste i kako lik oživljava. Jedna je sanjala kako je kip rukom udara posred lica. Druga je dobila udarac u predjelu stomaka. Sutradan su obje prenijete u bolnicu, gdje su podvrgnute operaciji točno na onim dijelovima

26

tijela gdje su u snu zadobile udarce!!! Ekipa je u žurbi spakirala svoju filmsku opremu i glavom bez obzira pobjegla iz Egipta.

Danas je javno mnijenje podijeljeno u pogledu toga postoji li nekakvo "prokletstvo" ili je to samo uobrazilja, a možda, i vješto smišljena prijevara. Razni ljudi upitani o tome dat će: razne odgovore. Sigurno je samo da ako biste pitali one dvije nesretne glumice vjeruju li u "prokletstvo faraona" obje bi odgovorile potvrdno, sa jednim velikim DA! Vjerojatno bi i lord Karnarvon dao sličan odgovor kad bi ga samo mogli pitati o tome.

Gamal Muhtar, direktor Uprave za proučavanje starina u Kairu jednom prilikom je rekao novinaru koji ga je pitao vjeruje li u priče o eventualnom prokletstvu: "Ne. Mnogi ljudi pokušavali su da povežu zagonetno umiranje istraživača grobnica s poznatim pločama prokletstva, otkrivenim u sarkofazima faraona. Ali ja u to ne vjerujem. U tijeku gotovo cijelog svog života imao sam posla s grobnicama faraona i njihovim mumijama i, kao što vidite, predstavljam živu negaciju tih priča."

Dvadesetak dana poslije intervjua i poslije razgledanja blaga iz Tutankamonove grobnice Gamal Muhtar je iznenada umro od infarkta". Slučajnost!?!

MUMIJE I PIRIMIDE

U psihičkom životu današnjeg čovjeka smrt igra veliku ulogu. Svima je jasno da je to jedina pojava koja se u našem materijalnom svetu ne može izbjeći. Život je, zapravo, samo jedan veliki, manje-više uspješan, pokušaj odlaganja smrti. Drevni Egipćani, dakle isti oni koji su gradili piramide u ubijeđenju da to čine za vječnost, bili su svjesni svoje ništavnosti i prolaznosti na ovom svijetu. Taj "problem" oni su nastojali da riješe, bolje reći da ublaže, stvaranjem religije i magije koje su za osnovu imale "odnos prema smrti i vjerovanje

27

u zagrobni život", kao produžetak svjesnog postojanja. Takva shvaćanja nisu karakteristika i privilegija samo Egipćana i njihove psiho-teološke misli. Sve religije ovoga sveta imaju istu osnovu kao i egipatska.

Na pitanje kako je došlo do toga da čovjek svih rasa, kultura i vjera pridaje toliki značaj smrti i posmrtnim ritualima, nije lako dati odgovor. O tome su raspravljale armije filozofa, psihologa, teologa i liječnika. Darvinisti su, čak išli tako daleko da su uzroke tražili u životinjskom svijetu. Njihova proučavanja su nedvosmisleno pokazala (i dokazala) da sve životinje na višem stupnju emotivnog razvoja, prije svega viši sisavci imaju neki specifični psihoemocionalni odnos prema smrti i umiranju drugih živih bića. Navest ćemo kao primjer dio teksta iz knjige "Living free" koju je napisala Joy Adamson, širom svijeta poznata po tome što je godinama proučavala lavove u Africi. U svojoj knjizi ona opisuje slona "koji je očigledno bio visoko cijenjen kod svojih drugova. Kada je uginuo prirodnom smrću, tri slona mužjaka stajala su nekoliko dana pored njegovog tijela a tada su mu izvukli kljove i stavili ih na malu udaljenost od tijela. Drugi čudan događaj desio se kada je George (muž Joy Adamson; prim. autora) morao ubiti jednog slona koji je postao opasan. Ustrijelio ga je noću u jednom vrtu kod Isiola. Idućeg dana leš je bio uklonjen zbog smrada. Sljedećeg jutra primijećeno " je da je lopatica ubijene životinje bila vraćena natrag. Donijeli su je njegovi drugovi i postavili točno tamo gdje je slon ubijen.

Isto tako smo nekoliko puta primijetili da su slonovi ispoljili radoznalost za smrt ljudskih bića.

Na jednom od naših safarija ljudi iz tamošnjih plemena ispričali su nam da je jedan slon ubio čovjeka i da od tada svako poslijepodne dolazi i stoji sat ili dva na mjestu gdje se odigrala tragedija. Provjerili smo i ustanovili da je to istina.

28

Ako životinje imaju neku misaono etičku predstavu i odnos prijema smrti, onda takva predstava za čovjeka uopće nije čudna, već je tim prije razumljiva. I, zaista, paleontološkaistraživanja potvrđuju da su ljudi i prije više desetina tisuća .. godina u samo praskozorje stvaranja ljudske svesti već imali -izgrađen složen odnos vjerovanja i postupaka u vezi sa sahranjivanjem tj. čuvanjem posmrtnih ostataka svojih suplemenika. Prije nekoliko godina u jednoj pećini u Iraku američki arheolozi Dale Stewart i Ralf Salecki otkrili su skelete četiri neandertalska čovjeka - jednog muškarca, dvije žene i jednog djeteta. Sve okolnosti su "ukazivale na to da su tijela tih ljudi, koji su živjeli prije 60.000 godina, bila svjesno pokopana! Ali senzacija time nije bila okončana. Jedan sloj zemlje iz grobnice bio je poslan na analizu čuvenom francuskom geokemičaru A. L. Guranu. On je otkrio da je veći dio materije koju je analizirao bila sastavljena od cvjetnog praha! Prisustvo cvijeća u tako velikim količinama se nije moglo objasniti prirodnim uvjetima. Da li je to značilo da su možda suplemenici za vrijeme sahrane cvijećem zasipali svoje pokojnike?"

Odgovor stručnjaka na ovo pitanje je negativan, jer po njihovom mišljenju neandertalski čovjek nije nikako mogao dospjeti do tog stupnja u svom razvoju. Arheolog Solecki je dao "jedino" moguće rješenje ovog problema. Pošto mu je A. L. Guran poslao spisak biljaka čiji je prah otkrio u zemlji koja mu je dana na analizu, Solecki je počeo da traži te biljke po iračkim selima. Utvrdio je da se sedam vrsta biljaka, od osam sa spiska, još i danas smatra ljekovitim u Iraku. Cvijeće iz groba neandertalca je, možda, imalo praktičan značaj, a ne estetsku ili pak sentimentalnu namjenu. Stručnjaci koji su ispitivali ovaj nalaz pretpostavljaju da je to grob plemenskog vrača i njegove porodice i da su suplemenici "snabdjeli svog doktora svim lijekovima za obavljanje njegove profesije u zagrobnom životu".

Stručnjaci se, dakle, slažu da je još neandertalski čovjek vjerovao u zagrobni život. Na osnovi toga možemo zaključiti

29

da je egipatska religija od ranijih kultura preuzela samo vjerovanje u život poslije smrti. U najranijim periodima egipatske kulture bilo je nastojanja da se sačuvaju posmrtni ostaci pomoću kemikalija koje sprječavaju truljenje; i na najstarijim nalazima otkriveni su tragovi bitumena. Tehnike balzamiranja su se tijekom vremena toliko usavršile da su egipatski majstori balzamiranja već u srednjem carstvu bili u stanju da obrade mumiju tako dobro da se ona sačuvala do današnjih dana.

Mumificiranje ljudskih leševa nije obavljano samo u Egiptu. I mnoge druge velike kulture vršile su mumificiranje, obično, samo zaslužnih ličnosti ili bogatih velikaša. Danas, u zapadnim civilizacijama taj običaj ponovo oživljava. Tisuće Amerikanaca uplaćuju dosta velike sume novca da bi im tijelo poslije smrti bilo zamrznuto na krajnje niskim temperaturama i sačuvano, u nadi da će ih neka buduća nauka odmrznuti i oživjeti. Zar to nije samo drugi vid vjerovanja u život poslije smrti? Moramo se složiti da je kult besmrtnosti duše preživio čitave vjekove i da je danas življi nego ikad.

U kulturama gdje se vršilo balzamiranje (mumificiranje} taj postupak se primjenjivao isključivo na ljude. Jedino u Egiptu nisu balzamirani samo ljudi, jer je nađen i ogroman broj mumificiranih životinja. U najvećem broju su mumificirane mačke, a mačka je i inače u Egiptu važila za svetu životinju.1898. godine otkrivena je jedna nekropola u kojoj je pronađeno skoro 300.000 mumificiranih mačaka.

U velikom broju su mumificirani i krokodili. O tome je pisao francuski egiptolog Jean Jacques Barlay; on navodi da je "obožavanje krokodila išlo toliko daleko da je jedan grad dobio ime Krokodipolis a da je više hramova bilo posvećeno krokodilu" - bogu Sobeku.

Krokodili su balzamirani na više načina. Pošto im je najprije izvađena utroba, a lešina oprana u slanoj vodi i osušena na

30

suncu, posvećeni krokodili su potapani u bitumen, a zatim zaštićeni tankim palminim daščicama. Drugi su konzervirani u natriju (natrij oksid), a zatim uvijani u platno.

Mumificiranje nije mimoišlo ni ptice. Tu počast su naročito uživale dnevne grabljivice i ibisi. Sokolovi, mišari, orlovi i jastrebovi mumificirani su pojedinačno ili u paketima od dvadeset do četrdeset komada. Potopljene u bitumen, ove ptice su sačuvale čak i svoje perje...

U Dolini kraljeva nađeni su izvrsno sačuvani pavijani, uspravljeni, čudnog pogleda, a ponekad i ukrašeni, smješteni u posebne sarkofage.

Rovčice su posljednja i najmanje očekivana kategorija sisavaca u egipatskim grobnicama. To su najsitniji sisavci, bubojedi, i njihovo balzamiranje zahtijevalo je priličnu vještinu. Namočene u bitumen i uvijene u platnene krpice arheolozi su nalazili rovčice u društvu ptica (čak smještene u njihovim lubanjama). U Tebi su za ove bubojede izrađivali minijaturne sarkofage od smokvinog drveta. Nije objašnjeno čime je rovčica zaslužila ovo poštovanje, pogotovu što nije proglašena ni za kakvo božanstvo."

Da bismo shvatili suštinu motiva koji su doveli do ovako raširene prakse čuvanja posmrtnih ostataka, iznijet ćemo najvažnija vjerovanja o strukturi tijela i bestjelesnih komponenti živog bića. Ta shvaćanja su centralna dogma egipatske religije i magije.

"Čovjekovo fizičko tijelo zvalo se Hat, i po svom značenju obilježava nešto sa čime je povezano truljenje. Ono je sahranjivano u grob poslije balzamiranja i čuvanje tijela od raspadanja bio je cilj svih amuleta {amajlija), magijskih obreda, molitvi i formula. Čak je i bog Oziris imao takvo tijelo i njegovi različiti dijelovi čuvali su se u nekim svetilištima širom Egipta. Sa tijelom je na neki svojstven način bio povezan Ka, čovjekov

31

dvojnik. On se može označiti kao misaona individualnost ili dio ličnosti koja je imala sve psihičke karakteristike individue iako je posjedovala potpunu nezavisnost. Ka se, za razliku od fizičkog tijela, mogao kretati sa jednog mjesta na drugo potpuno po svojoj volji, a mogao je da ide čak i na nebo i razgovara sa bogovima. Pokloni koji su ostavljani u grobovima iz svih perioda namijenjeni su Kaovoj ishrani jer se smatralo da on jede, pije i osjeća mirise. U najranija vremena odvaja se dio groba da bi ga Ka mogao koristiti a religija tog razdoblja određivala je red svećenika koji su obavljali službu i čitali molitve za dobrobit Ka. Ove su svećenike zvali Kaovi svećenici. U doba kada su građene piramide vjerovalo se da pokojnik može da se očisti i sjedne i pri tome jede, i to zauvijek. Onaj Ka koji nije snabdjeven dovoljnom količinom hrane nalazio se u opasnosti da bude vječno gladan.

Duša je nosila naziv Ba, ali nije lako shvatiti ideje koje su Egipćani imali u vezi s njom. Ta riječ je izgleda označavala neku uzvišenost i plemenitost. Ba je boravila unutar Ka a imala je moć da po volji postaje tjelesna ili bestjelesna. Imala je određeno obličje i najčešće je prikazivana kao sokol sa ljudskom glavom. Mislilo se da je po svojoj prirodi eterična. Mogla je da izađe iz groba i ode u nebo gdje je uživala uvječnom životu u slavi. Ba je mogla i da posjećuje tijelo u grobnici, da ga oživi razgovara sa njim. Kao i srce, Ba je bila središte čovjekovog života."

Suvremeni ezoteričari smatraju da Ka zaista postaji i pre-dstavlja čovjekovog dvojnika, ali je to njegov bestjelesni dio.(To baš i nije lako shvatiti, pogotovo ne danas, u dvadesetom vijeku. Ima, međutim i ozbiljnih naučnika koji iznose dokaze u prilog ideji da ljudsko tjelesno ili materijalno tijelo nije jedino koje čovjek posjeduje.

1929. godine u Velikoj Britaniji je izašla knjiga Silvana Muldoona "The Projection of the Astral Bady" (Projekcija astralnog tijela). Autor u knjizi navodi kako je, u svojoj

32

dvanaestoj godini, sasvim slučajno doživio odvajanje svoje svesti (KA) od tijela. Muldoon tvrdi da se to odvajanje događa svakome od nas u tijeku sna, ali da taj proces teče nesvjesno i da ga se ne sjećamo poslije buđenja. Međutim, po Muldoonu, moguće je uz naročite vježbe, koje daje u svojoj knjizi, postići svjesno buđenje van tijela i, što je najvažnije, osposobiti se za pamćenje takvih "izleta". Većina mistika tvrdi da to svako može postići uz malo vježbe.

Opisat ćemo to stanje svesti, bolje reći položaja svesti, zbog toga što će kasnije biti riječi o nekim sličnim manifestacijama koje su se događale u eksperimentima, nekih istraživača.

Egipćani su vjerovali da je Ka, čovjekova slobodna svest, povezana sa fizičkim tijelom. Muldoon i ostale pristalice mogućnosti odvajanja svijesti tvrde nešto slično. Samo se u suvremenim ezoterijskim školama izmijenio naziv, tako da je Ka, sada, Astralno tijelo ili astralni dvojnik. To tijelo je povezano sa fizičkim tijelom preko jedne specifične "nematerijalne" tvorevine koja se naziva "srebrno uže" i izlazi iz čela fizičkog tijela a ulazi u astralno tijelo u predjelu tjemena. Srebrno uže je dosta rastezljivo i omogućava astralnom tijelu da bude slobodno i da se kreće kud god zaželi.

Postaji velika vjerojatnost da su stari Egipćani pod pojmom Ka smatrali baš astralno tijelo. Samo za razliku od Egipćana ezoteričari smatraju da srebrno uže pri smrti puca i da se astralno tijelo više ne može vratiti u fizičko, dok se u Egiptu smatralo da Ka posjećuje mumiju svoga tijela sve dok ta mumija postoji. Iz toga je potpuno jasno zašto se balzamiranju posvećivala tako velika pažnja.

U arsenalu egipatskog svećenika koji je obavljao balzamiranje posmrtnih ostataka životinje ili čovjeka nalazile su se najrazličitije kemikalije, od bitumena, natrija pa do, po najnovijim nalazima, radioaktivnih materija prirodnog porekla. Međutim, tridesetih godina jedan francuski istraživač došao je

33

do nevjerojatnog otkrića: da se mumificiranje može izvesti i bez kemijskih materija. Zvao se Andre Bovis i spomenut je još u predgovoru knjige.

Bovis je boravio jedno vrijeme u Egiptu i često je radiistraživanja posjećivao Keopsovu piramidu. Jednom prilikom primijetio je da se u centralnoj odaji piramide nalazi tijelo mačke koja je, vjerojatno, zalutala hodajući prolazima i hodnicima i tu uginula od gladi. Bovis je dobro razgledao tijelo i ustanovio da nije ni počelo da se raspada već je bilo sasušeno kao izuzetno dobro urađena mumija. U tim trenucima sve je to izgledalo misteriozno i bez mogućnosti objašnjenja. Kao da nije bilo logičnog uzroka.

Čim se vratio u Francusku, Andre Bovis uzeo je da eksperimentira, u početku više po intuiciji nego po razumu.Odmah je u svom vrtu napravio umanjenu kopiju Keopsove piramide, i u nju stavio tijelo uginule mačke. Ono što se dogodilo nadilazilo je sva očekivanja. Tijelo se nije raspadalo ni poslije nekoliko dana, štoviše sušilo se polako i na kraju je postalo prava, "originalna" egipatska mumija. Tada je već bilo jasno da ovaj efekt nije izazvan nikakvim kemijskim materijama već je samo oblik piramide mogao djelovati na tijelo i napraviti od njega mumiju!

A. Bovis je sasvim slučajno otkrio ono što su piramide tisućama godina krile u sebi stojeći ljudima sve vrijeme na dohvat ruke. Moramo se još jednom zapitati koliko znanja su posjedovali talentirani pojedinci iz davne, čak vrlo davne prošlosti? A koliko još spektakularnih otkrića skrivaju umjetna kamena brda iz doline Nila?

Bovis je u svoje modele stavljao razne predmete i namirnice i dobivao rezultate koji se graniče sa fantastikom. Cvijeće, voće, povrće, meso - sve se u piramidama mumificiralo iostajalo bez ikakvog znaka truljenja ili plijesni. Bila je to najprirodnija metoda konzervacije koja je ikada pronađena!

34

Bovis je objavljivao svoje radove ali opća skeptičnost koja je pratila njegovo otkriće nije mu dala da se proslavi niti nastavi radove u okrilju nekog instituta.

1950. godine Karel Drbal, inženjer Radio-Praga je u Čehoslovačkoj pokušao da ponovi eksperimente o kojima je pisao Bovis. U tome je potpuno uspio a najveće javno priznanje doživio je 1959. god. kada mu je Čehoslovački patentni zavod odobrio, pod brojem 91304, patent koji se odnosio na upotrebu piramidalne energije za oštrenje žileta. Zapravo, bila je to mala kopija Keopsove piramide od stiropora u kojoj bi se tup žilet naoštrio "sam od sebe" bez ikakvih intervencija. Iako ljudima iz patentnog zavoda nije bilo jasno kako se to događa, patent je poslije mnogobrojnih provjera prihvaćen. Danas se u Čehoslovačkoj male piramide od stiropora uveliko koriste u mnogim domovima.

U jednom intervjuu Drbal je rekao: "Jedna od tajni piramida su njene stranice i one, kako izgleda, generiraju energiju! Iako trenutno nije jasno kako to čine, evidentno je da se to događa. Samo oni koji više vole da vjeruju da je to glupost, dakle oni koji neće da znaju, mogu biti uvjereni da efekta nema".

U knjizi "Psychic Discoveries Behind the Iron Curtain" (Psihička istraživanja iza gvozdene zavjese) dat je intervju sa Drbalom u kome, između ostalog, on kaže: "Postoji veza između oblika i prostora u piramidi i fizičkog, kemijskog i biološkog procesa koji se dešava unutar nje. Ako upotrijebimo odgovarajuće forme i oblike, bit ćemo u mogućnosti da ubrzamo ili odložimo pojedine procese."

Točno je da službena nauka još nije u dovoljnoj mjeri prihvatila ove stavove ali je isto tako očigledno da se u toj oblasti danas stvari uveliko mijenjaju. Situacija je posebno ohrabrujuća među nuklearnim fizičarima. Fizika subatomskih čestica je došla do takvog stupnja razvitka da i pored izuzetno velikog fonda

35

znanja, neke osnovne istine ne izgledaju više tako upečatljivo jasne. Sve veći broj fizičara, iako to nije pravilo, počinje da priznaje parapsihološke fenomene, što je doskora bilo nezamislivo. Najzanimljivije je što potvrdu o postojanju tih pojava, nerijetko, nalaze u svojim vlastitim laboratorijima.

U američkom časopisu "Science Digest", Elizabeth Rauscher, teorijska fizičarka laboratorije "Lawrence Berkeley" koja je u sastav Kalifornijskog univerziteta, povodom toga je izjavila: "Ako ste u stanju da vjerujete modernoj fizici kvantnoj mehanici, kvarkovima, općoj teoriji relativiteta i svim nobelovcima koji su za ta otkrića dobili svjetska priznanja, onda možete u to povjerovati". Ona je navela neke od fizičkih ideja koje i te kako prkose razumu a ipak su prihvaćene od širokog kruga fizičara i predstavljaju osnovu suvremene teorijske misli u modernoj fizici.

Eugene Wigner i Brian Josephson, vrhunski fizičari i dobitnici Nobelove nagrade, nedavno su iznijeli mišljenje da čudesne pojave iz sveta psihotronike "podliježu istim zakonima kao i subatomske čestice". "U nekim eksperimentima na akceleratorima" - izjavio je Josephson - "došlo je do toga da su eksperimentatori, svjesno ili nesvjesno, uticali na ponašanje elementarnih čestica!!!"

Gledajući sa tog aspekta uopće nije neshvatljiva i nemoguća, ideja da objekti piramidalnog oblika sabiraju i fokusiraju energiju prostora. Iako su nekima takve ideje, same po sebi, nerazumne i nemoguće jer narušavaju njihov utemeljeni sistem znanja i vjerovanja, nameće se pitanje - a zašto bi baš njima vjerovali i a priori odbacivali, kao sumanute, neke ideje bez prava na provjeru. Mnogo bi korektnije bilo da, čak i istaknuti znanstvenici koji ismijavaju izvještaje o djelovanju piramida i piramidologe, tako se zovu oni koji se bave piramidama i svime što je u vezi sa njima, izvrše nekoliko eksperimenata za koje nisu potrebna nikakva novčana sredstva a mogu ih uraditi u potpunoj tajnosti (da im se kolege ne smiju). Povijest nauke nas

36

uči da se pravi znanstvenici prepoznaju po tome što jedino oni ne strahuju za svoju reputaciju u trenucima kada iznose istinu.

Jedne ljetne večeri, prije skoro pet godina, mala grupa ljudi većinom studenata na beogradskom Prirodno-matematičkom fakultetu, bila je impresioniran televizijskom emisijom u kojoj su spomenute neke od brojnih mogućnosti primjene piramida. Poslije emisije uveo se razgovor o atraktivnoj temi i nekako spontano javila se želja da se sve to provjeri. "Zašto ne bismo napravili nekoliko eksperimenata? To, bar, neće ništa koštati." rekao je netko. Ubrzo poslije toga napravljen je od običnog kartona mali model Keopsove piramide. I u nju je stavljen komad jabuke. Od iste jabuke odsječen je komad iste veličine i stavljen pored piramide. Eksperiment je bio postavljen i sada je samo trebalo čekati. Poslije nekoliko dana otvorena je mala piramida da bi se vidjelo što se dogodilo sa komadom jabuke. Kada smo ga usporedili sa onim koji je bio van piramide ustanovili smo da je dva puta manji od njega. Bio je, zapravo, potpuno sasušen i na njemu nije bilo nikakvih tragova truljenja ni plesni, dok se na onom drugom komadu van piramide pojavila blijedo zelenkasta pruga plijesni.

U prvi tren, pomislili smo, bolje reći posumnjali da je takav rezultat posljedica čiste slučajnosti. Ali, kada je eksperiment ponovljen nekoliko puta, sve je bilo jasno. Dešavalo se nešto što, možda, i nije bilo mnogo vjerojatno, ni logično, po nekima apsolutno nemoguće, ali je usprkos svemu tome izvanredno funkcioniralo, i što je najvažnije, moglo se po želji ponoviti.

Neko je pročitao da biljke pod piramidom brže rastu. Bio je to zanimljiv podatak. Posadili smo nekoliko ukrasnih biljaka u dvije posude i jednu od njih smo noću držali u maloj kartonskoj piramidi. Biljke koje su se nalazile u toj posudi rasle su gotovo dvostruko brže od onih koje su stalno bile van piramide.

Nekoliko stotina eksperimenata koji su izvršeni za ovih pet godina učvrstili su nas u uvjerenju da piramide djeluju na ljude,

37

životinje, biljke i sve materijale. Neki eksperimenti nisu uvijek davali očekivane rezultate. Bilo je odstupanja. Ali, nedvosmisleno se može utvrditi da mala kartonska piramida djeluje kao generator energije. Priroda te energije nam je još uvijek nepoznata, ali to ni najmanje ne mijenja stvar. Piramida je u stanju da naoštri žilet, da mumificira tkivo ili da djeluje na zdravlje čovjeka.

KAKU NAPRAVITI PIRAMIDU

Svi eksperimenti koji su navedeni u ovoj knjizi mogu se lako provjeriti i to može učiniti svako tko je voljan da napravi jednu ili nekoliko malih piramida. Kompletna upute o tome bit će date u ovom poglavlju.

Najprije da kažemo nekoliko riječi o izboru materijala. U našim eksperimentima upotrebljavali smo sve moguće materijale do kojih smo mogli doći. Pravili smo piramide od kartona, plastike, gipsa, metalne folije, gline, stakla, ogledala, drveta itd. Sa svim ovim piramidama smo dobivali rezultate, jedino sa onima napravljenim od ogledala nismo mogli dobiti potvrdu nekog efekta.

U svakom slučaju, najjednostavnije je napraviti piramidu od kartona. To je najjeftinije a papir je i najlakše obrađivati. Iskustvo je pokazalo da je mnogo bolje upotrijebiti papir koji ima glatke ivice, recimo hamer ili njemu sličan, dok je najnepodesnije koristiti ljepenku, čije su ivice hrapave. Lijepljenje kartona ako se već mora, najbolje je izvesti ljepilom za papir. Ljepljive trake treba, kad god je to moguće, izbjegavati. Sintetička ljepila su prije neminovnost nego potreba.

Pošto se u trgovinama prodaju samo takva ljepila moramo ih upotrijebiti gdje god nismo u mogućnosti da izbjegnemo lijepljenje. Kod upotrebe drveta ne moramo ništa lijepiti, već je

38

mnogo bolje da stranice spojimo drvenim čavlima ako ih možemo nabaviti. Ivice plastične piramide se mogu spojiti zatopljavanjem ivica. Kod nekih vrsta plastičnih materijala to se može izvesti i pomoću plamena obične svijeće.

Kod nas danas postoji veliki broj piramida napravljenih od građevinskih materijala koje se koriste kao stambeni objekti. Uskoro neće biti čudno vidjeti kuću u obliku piramide. Kod pravljenja takvih piramidalnih objekata najbolje je, koliko je to moguće, birati prirodne materijale, ali tu i nismo u mogućnosti da odstupamo od važećih građevinarskih normi i zakona o gradnji. Ako gradimo piramidu na otvorenom prostoru i ne veću od dva do tri metra, onda je možemo napraviti svu od drveta ili kombinirati ciglu i drvo. Stanari takvih kuća, najčešće vikendica tvrde da se u njima osjećaju fantastično a svoje izvanredno zdravlje pripisuju obliku svojih kuća.

Male piramide za upotrebu u kućnim eksperimentima mogu se, napraviti od bilo kog materijala, izuzev ogledala, a zbog cijene i načina obrade preporučujemo vam da, bar za početak, izaberete karton ili tanku šperploču. Piramide u kojima mislite da provodite neko vrijeme, tj. piramide u koje se može ući nemojte praviti od plastike. Plastika je vrlo nepogodan materijal kada se radi o propustljivosti za negativne ione koji su od neprocjenjivog značaja za ljudsko zdravlje. Toliko o materijalu, a sada nešto o dimenzijama.

Keopsova piramida je po nekim mjerenjima visoka 146 metara. Dužina osnovice pri bazi je oko 230 metara. Kada pravimo malu kartonsku piramidu, moramo je napraviti u istoj razmjeri. Najjednostavnije je računati dimenziju proporcijom. Za to su nam potrebni precizni podaci o dimenzijama originalne egipatske piramide. Tu, obično, nastaju problemi jer se podaci o visini i dužini stranica piramide razlikuju od autora do autora. Nitko nije sasvim točno izmjerio visinu Velike piramide kod Gizeha. Mjerenje posebno otežava činjenica što piramida nije sačuvana u cijelosti jer je čitava vanjska oplata od krečnjaka

39

skinuta. Zbog toga je nemoguće saznati koje su bile prave prvobitne dimenzije ove ogromne građevine. Srećom jedan podatak je istraživačima dobro poznat. Ta je ugao između stranice i podloge i on iznosi oko 51°. Na osnovu tog podatka mogu se konstruirati piramide čiju ćemo visinu odrediti sasvim proizvoljno i prijema vlastitim potrebama. Ostale dimenzije su, naravno, u funkciji visine.

Dimenzije piramide je najlakše odrediti na sljedeći način: Proizvoljno odredimo visinu. Da bismo dobili dužinu osnovice, potrebno je da visinu pomnožimo brojem 1,5708. Taj broj je dobiven matematičkim putem i ne mora se uzeti tako strogo već se može zaokružiti na 1,6. Na taj način ćemo dobiti idealno dimenzioniranu piramidu. Strane piramide su jednakokraki trokutovi i ukoliko nam je potrebna dužina kraka, možemo je dobiti tako što visinu pomnožimo brojem 1,4946. Krak trokuta strane piramide je za 4,85% manji od osnove tog trokuta. Broj kojim množimo visinu da bismo dobili dužinu osnovice (1,5708) je polovina broja pi (3,I4). Broj 1,4946 koji pomnožen visinom daje stranicu trokuta strane je, u stvari polovina broja pi smanjena za 4,85%.

Onima koji posjeduju osnovno znanje iz matematike ovi podaci će biti sasvim dovoljni da naprave mali model piramide. Radi lakšeg snalaženja dat ćemo, ipak, nekoliko primjera kako treba izračunati dimenzije. Recimo, da smo odlučili da napravimo piramidu visine 25 cm. Dužinu osnove ćemo izračunati tako što visinu pomnožimo brojem 1,5708 (25 cm x 1,5708 = 39,27 cm). Dužinu kraka trokuta strane izračunavamo množenjem visine brojem 1,4946 (25 x 1,4946 = 37,36).

Za one kojima teško pada da računaju dajemo tabelu sa već izračunatim dimenzijama. Potpuno je svejedno da li su u pitanju centimetri ili metri.

VISINA (h) DUŽINA OSNOVICE (a)

KRAK TROKUTA (s)

40

2 3,1416 1,98923 4,71 4,484 6,28 5,985 7,85 7.45

10 15.70 14,9415 23,56 22,4120 31.41 29,8925 39,27 37,3630 47,12 44,8335 54,97 52,3140 62,83 59,7845 70,68 67,2550 78,54 74,7355 86,39 82,2060 94,24 89,6765 102,10 97,1470 109,95 104,6275 117,81 112,0980 125,66 119,5686 133,51 127,0490 141,37 134,5195 149,22 141,98

100 157,08 149,46(Tabela i podaci po Schulu i Pettitu)

Kad izračunate dimenzije, ili ih odredite pomoću date tablice, najjednostavnije ćete napraviti piramidu tako što ćete izrezati četiri trokuta i spojiti ih u piramidu. Nekima će biti jednostavnije da na kartonu nacrtaju mrežu piramide, izrežu je i sastave. Prednost ovoga metoda je u tome što se lijepljenje svodi na minimum jer su tri stranice spojene same po sebi i nije ih potrebno posebna spajati.

Primijetili smo, kao i većina drugih istraživača, da piramida daje mnogo bolje rezultate ako ima donju stranu u obliku kvadrata. Najjedostavnije je da na malo većem kartonu nacrtate kvadrat čija je strana jednaka dužini osnove piramide. To je osnova na

41

koju čete staviti piramidu. Pošto su u ovim eksperimentima strane sveta vrlo važan činilac, najbolje je da na podlozi (osnovi) nacrtate linije sjever-jug i istok-zapad. Važna je da se te linije sijeku točno u centru kvadrata. Ako ste slijedili ove jednostavne upute, vjerujemo da nećete imati nikakvih problema sa pravljenjem vaše prve piramide.

Vrijeme je i za prvi eksperiment. Recimo da ste odlučili da napravite piramidu koja će vam služiti za oštrenje žileta. Za tu primjenu nije potrebno praviti piramidu većih dimenzija. Idealna piramida je visine deset centimetara. Iz date tablice može se vidjeti da će dužina osnove (a) te piramide biti 15,7 centimetara dok će krak trokuta strane {s) imati vrijednost 14,9 centimetara.

Izaberite mjesto na koje ćete staviti piramidu. Ona ne smije stajati na metalu, niti u blizini električnog aparata. Udaljite je bar 1,5 metar od televizora. Uz pomoć kompasa odredite strane svijeta i vašu osnovicu, sa iscrtanim linijama sjever-jug i istok-zapad, uskladite sa time. U sam centar osnove, tamo gdje se sijeku linije koje određuju strane svijeta, stavite malu papirnu kutijicu koja će biti visoka kao jedna trećina visine piramide. Za tu svrhu se možemo poslužiti običnom kutijom šibica iz koje ćemo prije nego što počnemo rad izvaditi palidrvca. Na tu kutijicu stavite žilet, taka da se osa žileta poklapa sa linijom sjever-jug. Sječiva su okrenuta istoku i zapadu.

Treba naglasiti da se dobri rezultati postižu ako upotrijebite žilet od plavog čelika. Nekada su se mogli lako naći, dok je danas to nešto teže, bar kod nas. Ali to nije problem jer se solidni rezultati mogu postići i sa bilo kakvim drugim žiletom.

U piramidu treba staviti potpuno nov žilet i držati ga nekolika dana. Poslije toga se može koristiti za brijanje ali ga poslije svakog brijanja treba vratiti ispod piramide. Takvim žiletom se možemo brijati nekoliko stotina puta a ako imamo žilet od plavog čelika, možemo ga koristiti neograničeno dugo.

42

ZAKONI MATERIJE I PIRAMIDE

Eksperimenti rađeni širom svijeta, a koje su opisali mnogi autori, pokazuju da piramide snažno djeluju na sva materijalna tijela koja se u njima nalaze. Najnoviji nalazi upućuju na to da se polje djelovanja proteže i izvan piramide.

Žilet se do izvjesne mjere može naoštriti i ako je van piramide, pod uvjetom da je smješten na samom njenom vrhu. Oštrenje tupog žileta je pojava koja je najviše istraživana, a eksperimentiralo se sa raznim položajima žileta unutar piramide. Najbolje rezultate dobit ćemo ako je žilet ili bilo koji drugi objekt smješten na jednoj trećini visine piramide. Međutim, postoji još nekoliko "vrućih točaka", a neke od njih se nalaze izvan piramide.

Oštrenje žileta je efekt koji je priznala i službena nauka a tome je, svakako, najviše doprinijela činjenica što je to djelovanje piramidalnih objekata provjereno i priznato u patentnom zavodu ČSSR. Zbog toga je za taj predmet zainteresirao veliki broj teoretičara koji nastoje da nađu pravo objašnjenje zašto i kako dolazi do uočene pojave.

Treba imati u vidu da je žilet izrađen od metala i da prema tome ima strukturu čvrstog tijela. Ova tijela se od tekućih razlikuju u tome što su njihovi atomi, najmanje materijalne čestice, u nekom redu tj. nisu kao kod tekućina i plinova u neredu, pa zato kažemo da metali imaju kristalnu strukturu. Svaki atom kristala nalazi se točno na svom mjestu u odnosu na druge atome kristala, gradeći pri tome tzv. kristalnu rešetku.

U tekućinama i plinovima atomi se nalaze u stalnom pokretu i nemaju stalno mjesto. Zbog toga je i oblik tekućina nepravilan. Za razliku od njih metali su, poput svoje kristalne rešetke, pravilnog oblika koji ne zavisi od posude u kojoj se nalaze.

43

Dodavanjem energije, na primjer zagrijavanjem, atomi čvrstog tijela počinju najprije da osciliraju a ako produžimo zagrijevanje preko određene granice, dolazi do pucanja veza između atoma kristalne rešetke i njihovog kaotičnog kretanja kao kod tekućina. Tada kažemo da čvrsto tijelo mijenja agregatno stanje.

Ivica žileta ili brijača ima, dakle, kristalnu strukturu čvrstog tijela koja se korištenjem u većoj ili manjoj mjeri deformira. Teorijski gledano, atomi kristala su u stanju da se vrate na staro mjesto. U stvarnosti se to vraćanje odigrava, ali ne u tolikoj mjeri da bi se žilet sam od sebe naoštrio. Da bi se to desilo, potrebno je dodati energiju u nekom vidu koji je nama trenutno nepoznat ali je očigledno da postoji. Samo dodavanje energije, međutim, ne može u potpunosti da objasni fenomen. Postoje neki specijalni uvjeti gdje se i pored dodavanja energije žilet neće da naoštri već će se strašno istupiti. Opisat ćemo taj eksperiment zbog njegove zanimljivosti i aktualnosti iako nije u direktnoj vezi sa piramidama.

Potrebno je između dva prozorska krila staviti žilet. Kada taj žilet bude nekoliko sati obasjan svjetlošću PUNOG MJESECA, postat će tup kao da je upotrebljavan mnogo puta. Priroda tog procesa, kao ni zagonetnog oštrenja u piramidi, nisu razjašnjena. Možemo samo nagađati da su ti fenomeni u vezi sa valnom prirodom svjetlosti, kozmičkih zraka ili nečeg drugog.

Ako se između stakala prozora pri punom mjesecu, stavi komad mesa, on će poslije nekoliko sati početi da zaudara kao kad bi dva dana stajao na sobnoj temperaturi.

Kirurzi pri punom mjesecu izbjegavaju operacije jer je iz iskustva poznato da su tada vrlo česta krvarenja koja se teško zaustavljaju.

Sve ove pojave su u suprotnosti sa onima koje su posljedica djelovanja piramida. Piramide na neki čudan način "pozitivno"

44

djeluju. Pošto smo vidjeli kako piramide djeluju na žilet, zapitali smo se kakva je njihovo djelovanje na ostale metale. O tome smo u knjizi "The Secret Power of Piramids" pročitali sljedeće: "Izvršili smo eksperiment sa bakrom. Posve malu traku tanke bakarne folije stavili smo u centralnu točku piramide. Iznenada smo primijetili da se bakar odbija kad god sam stavio ruku blizu njega. Pretpostavljali smo da je tu neka elektrostatička sila bila uzrok fenomena. Jedno vrijeme sam se tako zabavljao misleći o tome kako i moje tijelo i bakar imaju isto naelektriziranje, i pitao sam se da li se na neki način može dogoditi da se promjeni polaritet bakra ili moj vlastiti. Dok sam to mislio, traka se približila i prilijepila za moj prst. Nastavio sam da se igram sa tim i moj prst je stalno privlačio taj mali komad bakra. Ali sljedećeg jutra bakar je ponovo počeo da se odbija od prsta".

Ovo je klasičan opis telekineze, sposobnosti da se predmeti pokreću vlastitom voljom i energijom organizma bez ikakvih pomagala. Piramida je u ovom slučaju bila aktivator procesa.

Telekineza (drugi naziv je psihokineza) nije nikakav cirkuski trik iako se imitacija te sposobnosti može vidjeti ponekad u cirkusima, već je to pojava koja je, iako rijetka, dosta izučavana u najozbiljnijim i najpriznatijim svjetskim institutima. Dobro je poznat slučaj Borisa Vladimiroviča Jermolajeva čije su psihokinetičke sposobnosti detaljno proučavali u svim institutima širom Sovjetskog Saveza. Evo što o tome piše V. N. Puškin u knjizi "Parapsihologija i eksperimentalna psihalogija" koju je štampao u srpskohrvatskom prijevodu Nolit 1980. godine u okviru "Psihološke biblioteke".

"Prvi naš susret s njim (Jermolajevim; prim. autora} uslijedio je kada je on imao 36 godina (rodio se 1936. godine). On se odlikuje izuzetnom nervozom i pojačanom emocionalnošću. Ukazujući na te svoje crte, on podvlači da je "varijanta norme".

Izvjesne vidovnjačke sposobnosti ispoljio je još u djetinjstvu, zapanjujući time odrasle. Psihokinezom je ovladao

45

razmjerno kasno kad mu je bilo oko trideset godina. Obučavajući se u psihokinezi uspio je da dosta dobro razvije i druge parapsihološke osobine. Lako stupa u telepatski kontakt; telepatska sposobnost, kao, uostalom, i druge sposobnosti te vrste, koleba se - čas se povećava, a čas se smanjuje. Ako je u "dobroj" parapsihološkoj formi, sposoban je za potpuni telepatski kontakt sa mnogim ljudima, pri čemu se telepatija može ostvariti prijemom i predajom praktički beskonačnog broja vizualnih slika.

Sam Jermolajev se ozbiljno odnosi prema svojim parapsihološkim mogućnostima, ali naglašava da smisao njegovog života nije u tome. On smatra da je za njega najvažniji rad u oblasti filma. Ponekad se razmeće svojim sposobnostima, govoreći da svjetsku slavu nije stekao zbog onog što smatra svojim osnovnim radom, svijet ne poštuje u njemu umjetnika, što on, u stvari, jeste, nego nekakvo fizičko tijelo koje je sposobno da emitira polja i da predmete održava u zraku.

Analizirajući ličnost B. M. Jermolajeva, može se reći da je njemu potpuno svojstvena ona neuravnoteženost, ona poremećenost ravnoteže psiholoških procesa, koja je ranije razmatrana kao uvjet za ispoljavanje parapsiholoških pojava. U njegova nesumnjivo psihološka svojstva spada začuđujuće snažna fantazija. On često podvlači kako različite predmete zamišlja halucinantno jasno. Ta čista umjetnička Jermolajevljeva crta svakako igra veliku ulogu u njegovim parapsihološkim osobinama, u koje spada psihokinetička sposobnost. Neophodan moment za održavanje predmeta u zraku jesu jasne i dosta žive predstave.

O tome kako je Jermolajev ovladao psihokinezom može se suditi jedino na osnovu njegovih kazivanja. Tu je presudan bio njegov susret s jednim Lenjingradaninom (zvat ćemo ga S). Jednom, u omanjem društvu, koje se zabavljalo prikazivanjem

46

trikova s kartama S je predložio da izvede svoj trik. Zavezao je maramicu u čvor, podržao je malo prstima obaju ruku i, kad je razmakao šake, maramica je lebdjela u zraku ispod prstiju. Pošto je bio uvjeren da je posrijedi trik, B. V. Jermolajev je pomislio da je S, imajući u rukavima kaputa magnete, zavezao u maramicu komad željeza, i da maramica lebdi uslijed međusobnog djelovanja željeza i magneta

Želeći da provjeri svoju hipotezu i da razotkrije taj, po njegovom mišljenju, primitivan trik Jermolajev je predložio S da digne u zrak loptasti cvjetić astre, koji je stajao u vazi. S je to prihvatio i ubrzo cvjetić je lebdio ispod njegovih ruku. Za Jermolajeva je to bilo neočekivano - jer cvijet nije bio provodnik električne struje, i na njega nisu mogla djelovati magnetna polja. No, najuzbudljivije je bilo to što su se sve latice astre uspravile i zauzele sasvim neprirodan položaj, kao da su se postavile po liniji sile. Jermolajevu je postalo jasno da lebdenje cvjetića u zraku nije trik i silno je želio da savlada vještinu levitacije predmeta.

Tom sposobnošću je ovladao pod rukovodstvom S tijekom dva tjedna. Ali nije mu odmah polazilo za rukom da levitira predmete. Satima je držao predmete u rukama, odvajajući povremeno prste. S mu je rekao da mora osjećati učinak prianjanja prstiju za predmet", ali tog čudesnog učinka nije bilo. Na kraju, jednom, kad se mnogo umorio i došao u nekakvo svojevrsno polusneno stanje, Jermolajev je osjetio da su mu prsti "prionuli" toliko da ih je bilo ' teško odvojiti od predmeta . S velikom mukom razmaknuo je prste, i predmet je, istina ne zadugo, lebdio ispod ruku.

U toj priči najbitnije je da se psihokineza može učiti. Takva mogućnost otkriva perspektive sistematskog istraživanja tog čudesnog čovjekovog psihofizičkog svojstva." U ovladavanju tim sposobnostima piramide nam, zaista mnogo mogu pomoći.

47

"Kad je riječ o održavanju u zraku predmeta u ogledima o kojima smo ovdje govorili, u mehanizmima tih pojava još mnoga što je teško objasniti. Jedno od mogućih tumačenja može biti taj da na objekte djeluju različiti znaci zračenja koja prolaze kroz kožu. Zahvaljujući tim zračenjima, Jermolajev zasićuje objekt česticama svoje biološke energije, koja posjeduje jedan od dva znaka.

Nakon što je predmet dovoljno zasićen nabojima jednog znaka, on počinje da privlači na sebe zračenje suprotnog znaka. Ishod je onaj efekt "prianjanja ruku" o kojem smo ranije govorili i koji je prethodio psihokinezi. U tom slučaju postaje shvatljivo zašto predmet lebdi u zraku ako subjekt uspije da od njega odvoji ruke. Predmet lebdi uslijed utjecaja naboja biološke energije suprotnog znaka. Naboji jednog znaka nalaze se na predmetu, a naboji drugog znaka - nastavljaju da se izračuju iz ruku.

Pojava psihokineze omogućava objektivno registriranje postojanja energije u prostoru oko kože."

Ideja za sljedeći eksperiment došla je sasvim "slučajno". Naime, jedno vrijeme sam izvodio pokuse sa poligrafom (detektorom laži) i biljkama. U to vrijeme takvi su eksperimentibili vrlo popularni. O tim radovima će posebno biti riječi u sljedećem poglavlju. U jednom trenutku, dok sam pokušavao da dobijem reakciju biljke na uređaju, aparatura je potpuno otkazala poslušnost. Bilo je jasno da je došlo da kvara. Pregledom uređaja ustanovljeno je da je otkazao čip u pojačivačkom stupnju koji služi da pojača slabe signale biljke i učini ih dovoljno jakim za detekciju. Kada je kvar otkriven, nije bilo ništa lakše od toga nego da se neispravan dio zamijenim novim što je odmah i učinjeno. Naravno, aparat je nastavio da normalno funkcionira kao i prije kvara.

Ispričao sam sutradan taj događaj jednoj prijateljici i pokazao joj čip koji se pokvario. Ona ga je pogledala i najozbiljnije me upitala mogu li ga popraviti. Rekao sam joj da to nitko nije u

48

stanju da učini jer se čip sastoji od komada silicija površine pola kvadratnog milimetra koji je još povrh svega zatopljen u plastičnom kućištu, pa se zbog toga pokvareni čipovi ne popravljaju, već se bacaju. "A zašto ne pokušaš nešto sa piramidom"? - bilo je njeno sljedeće pitanje. Bio je to nemoguć prijedlog. Rekao sam joj to. Ali sam, ipak, minijaturni čip stavio u malu kartonsku piramidu, iako je to bilo nerazumno. Prije stavljanja u piramidu provjerio sam ga još jednom i pouzdano utvrdio da je neispravan. Poslije petnaestak dana izvadio sam ga iz piramide i ponovo ugradio u uređaj. Bio je kao nov!!i Još uvijek iako je od tada prošlo skoro dvije godine, taj čip besprijekorno obavlja svoje funkcije.

Ne znam da li je to bila slučajnost. Po svim zakonima zdravac razuma integralna kola, popularno nazvana čipovi, se ne mogu sama od sebe popraviti. Na osnovu provjere ja sam potpuno siguran da je čip bio neispravan. Što se, zapravo, dogodilo?

Integralna kola ili čipovi su mali uređaji smanjeni do nevjerojatnih dimenzija. Jedan ogroman radio-aparat iz šezdesetih godina može se napraviti čip tehnologijom tako savršeno da ne bude veći od polovine kutije šibica. Prvi komercijalni računar bio je veliki kao kuća, zahtijevao je specijalnu zgradu u kojoj je bio smješten, stvarao toliko topline da su morali biti ugrađivani specijalni i vrlo moćni klima uređaji da bi se koliko toliko unutar te prostorije moglo izdržati. Osim toga takav je računar trošio ogromne količine struje, kao tramvaj. Njegova korisnička memorija operirala je tek sa nekoliko kilobajta. Današnji kućni računar izrađen u čip tehnologiji je malo veći od obične sveske, stvara zanemarivo malu količinu topline pri radu i troši struju manje od obične sijalice. Osim toga, njegova memorija je bar nekoliko desetina puta veća od računara prve generacije.

Korištenjem čipova neke firme su napravile majušni televizor koji je smješten u prstenu!

49

Što je čip? To je mala pločica, najčešće od silicija i obično ne veća od nekoliko milimetara na kojoj su specijalnom tehnikom cijeli sklopovi uređaja koji sadrže veliki broj tranzistora, dioda i otpornika napravljeni "integrirano" na istoj pločici poluprovodnog kristala.

U slučaju oštrenja žileta pretpostavili smo da neka energija fokusirana piramidom utječe na "regeneraciju" kristalne strukture žileta. Ako je to točno, zašto se ne bi moglo smatrati da piramida pomaže kristalu silicija, na kome je došlo do defekta, da ponovo kristalizira u svoj prvobitni oblik. To, svakako, nije nemoguća ideja.

Eksperimenti su pokazali da energetsko polje piramide utječe na kristalizaciju. Ako se naprave dva prezasićena rastvora natrij-ferocijanida pa se jedan rastvor stavi u piramidu, a drugi ostavi van nje, u rastvoru koji je bio unutar piramide stvorit će se dva puta veći monoklinički kristali divne žute boje.

Poznato je da magnetno polje također utiče na kristalizaciju. Pod djelovanjem magneta ne dobivaju se isti kristali kao u posudama u kojima se kristalizacija obavlja bez djelovanja snažnog umjetnog magnetnog polja.

Piramide djeluju na materiju. Zanimljiva je pitanje u kojoj mjeri su one u mogućnosti da mijenjaju materiju? Da li je moguće da piramida izvrši promjenu jednog elementa u drugi? Prema znanju kaje posjeduju današnja fizika i kemija to je "apsolutno" nemoguće. Transmutacija jednog elementa u drugi može se izvesti da citiramo bilo koji udžbenik fizike - samo uz učešće ogromnih količina energije kao pri eksploziji atomske bombe ili u nuklearnom reaktoru. Samo se po sebi razumije da mala kartonska piramida nije nuklearni reaktor a još manje bomba. Na osnovi svega toga reklo bi se da je i sama pomisao povezivanja transmutacije elemenata sa piramidama vrlo smjela i nelogična. Svakom kemičaru ili fizičaru su takve ideje smiješne. Po njima transmutacija je samo dio mašte, ako ne

50

računamo na upotrebu reaktora i samo jedan od mnogih neostvarenih snova srednjovjekovnih alkemičara, koji su pokušali da od neplemenitih metala stvore zlato.

Šezdesetih godina, međutim, u svijetu se počelo, ispočetka tiho i bojažljivo, govoriti o tome da postoje neki sistemi u kojima je transmutacija moguća.1962. godine u Parizu je izašla knjiga "Transmutations biologiques: metabolismes aberrants de l' azote, le potassium et le magnesium?" U knjizi Louis C. Kervran opisuje eksperimente rađene po strogim naučnim principima iz kojih se nedvosmisleno može vidjeti da biljke vrše pretvaranje jednog elementa u drugi. U tom pogledu biljke su posebno aktivne u toku klijanja. Eksperiment kojim se to dokazuje Kervran je izveo ovako: u plitku posudu je stavio nekoliko stotina zrna žitarica i pokvasio ih blagim rastvorom manganovih soli. Kemijskom analizom ustanovio je da sjeme žitarica koje je upotrebljavao u eksperimentu nije sadržavalo željezo čak ni u tragovima. Sjeme je klijalo u rastvoru manganovih soli. Kako je vrijeme odmicalo, iz rastvora je nestajao mangan a, protivno svim današnjim prirodnim zakonima, stvaralo se željezo!

Kervran je izvodio ovaj eksperiment nekoliko stotina puta, mijenjao asistente koji su obavljali analize i nisu znali o čemu se u eksperimentu radi. Nekoliko puta kemijske analize su obavljali specijalizirani instituti. U najvećem broju slučajeva transmutacija je dokazana. Ponekad je dolazilo do odstupanja ali je i to bilo po nekim točno određenim pravilima. Ustanovljeno je da transmutacija ovisi i od nekih kozmičkih faktora kao što je položaj Mjeseca ili godišnje doba u kojem se izvodi eksperiment.

Ustanovljeno je da i životinje posjeduju moć pretvaranja jednog kemijskog elementa u drugi. Kervran je sa suradnicima izvodio i takve eksperimente u kojima je uzgajao rakove u potpuno izoliranim kontejnerima. Stalno vršeći kvalitativnu i kvantitativnu kemijsku analizu, oni su ustanovili da neki elementi nestaju iz

51

sistema dok se drugi novi, kojih ispočetka nije bilo, stvaraju u dosta velikim količinama. Koga ovi eksperimenti posebno zanimaju može o tome opširno pročitati u knjizi "Biological Transmutations" koju je napisao L. Kervran ili iste podatke naći u knjizi: "L' Agriculture biologique" koja je izdana prvi put u Parizu još šezdesetih godina i do sada doživjela nekoliko izdanja, a napisao ju je Claude Aubert. Koliko je nama poznato, Aubertova knjiga je prije petnaestak godina prevedena na naš jezik. Pošto je knjiga davno rasprodana, može se naći jedino još u ponekoj biblioteci. Naslov našeg prijevoda je "Biološka agrikultura", a izdana je kao privatno izdanje prevodioca dr. Pavla Kriškovića u Zagrebu.

Kada smo radili eksperimente sa piramidama, imali smo veliku želju, inspiriranu spomenutim knjigama, da isprobamo mogu li i piramide utjecati ili, čak vršiti takvu promjenu materije koju bi mogli nazvati transmutacijom jednog kemijskog elementa u drugi. Našem žaljenju nije bilo kraja kada smo shvatili da je za takve eksperimente potrebna solidno opremljen laboratorij koji, naravno, nismo mogli imati na raspolaganju. Naš pokušaj da zainteresiramo neke pojedince iz nekoliko naučnih instituta nije uspio. Svi naši razgovori sa stručnjacima propraćeni su konstatacijom da je sve to vrlo zanimljivo uz ono gotovo obavezno "vidjet ćemo". Nadali smo se jedno vrijeme da će naučni duh pobijediti i da će se netko već prihvatiti eksperimenata koje smo bili zamislili do najsitnijih detalja. Nažalost, do danas, koliko mi je poznato, nitko nije počeo takvo sistematično naučno proučavanje.

Pretpostavili smo da piramide utječu na tijela sa kristalnom strukturom na taj način što djeluju na njihovu kristalizaciju, i u slučaju nekog poremećaja te strukture pomažu da opet dođe do starog položaja atoma unutar rešetke kristala.

Sljedeće pitanje, koje se samo po sebi nameće, je: kako piramide utječu na tijela koja nemaju kristalnu strukturu svoje materije? Takva tijela imaju naziv amorfna tijela. Prelistavajući

52

literaturu, primijetili smo nekoliko zanimljivih eksperimenata. Bill Schul i Ed Pettit su "odabrali dva zrela paradajza iste veličine i iste težine. Jedan paradajz je stavljen u nivou "Kraljevske sobe;". Piramida je bila visoka 1,80 m. Kontrolni paradajz je bio stavljen na komad stiropora izvan piramide. Paradajz u piramidi je dehidrirao zadržavajući svoju boju i nije pokazivao nikakve znake propadanja. Jedina vidljiva promjena bila je smežurana ljuska. Paradajz koji je bio izvan piramide morao je biti bačen dvanaestog dana od početka eksperimenta zbog truleži praćene vrlo neprijatnim mirisom. Onaj drugi paradajz izvađen je iz piramide poslije šezdeset dana!!! Kada je razrezan, unutra je bio čvrst kao i svaki svjež paradajz. Nisu primijećeni nikakvi znaci truljenja, a samo je izgubio skoro 60% težine.

Jedan veliki grozd "concord" grožđa podijeljen je na tri dijela. Jedna trećina je stavljena na nivo "Kraljevske sobe" u piramidi, jedna trećina u veliku kutiju od pleksiglasa dok je treća grupa bila smještena na polici u blizini. Mada je na kutiji od pleksiglasa napravljena ventilacija, ubrzo su se pojavile velike naslage truleži koje su, u roku od deset dana, potpuno prekrile grozd. Na grožđu koje je bilo na polici trulež se počela pojavljivati četrnaestog dana. Grožđe u piramidi se sve vrijeme ravnomjerno sušilo i kada je krajem petog tjedna izvađeno iz piramide i izmjereno, ustanovljeno je da je izgubilo više od 50% prvobitne težine. Bilo je suho, smežurano i ličilo na suho grožđe. Truljenja ni plijesni nije bilo.

U jednom eksperimentu koji smo izveli uzeli smo nekoliko malih ljutih papričica. Jedna papričica stavljena je u mali kartonski model Keopsove piramide, na nivo jedne trećine visine. Piramida je postavljena uz pomoć kompasa tako da su joj strane bile okrenute prema stranama svijeta. Svojom uzdužnom osi papričica je bila postavljena tako da prati magnetnu liniju sjever-jug.

Druga papričica stavljena je kao i prva ali nije bila usmjerena u pravcu sjever-jug već istok-zapad. Treća papričica je stavljena

53

također u piramidu, na jednu trećinu visine, ali je prirodno bila kriva i nije se cijelom dužinom mogla smjestiti duž magnetske linije sile. Jedna polovina je pratila os sjever-jug dok se druga polovina poklapala sa osi istok-zapad. Pored ove tri piramide napravili smo i jednu kocku od kartona čija je zapremnina bila kao i kod piramide. U nju je smještena četvrta papričica. Na početku eksperimenta sve su papričice bile zelene boje, jer ni jedna od njih nije bila zrela.

Poslije dvadesetak dana sve su papričice izvađene iz piramida i iz kocke. Prva papričica je bila zelena, naborana i potpuno suha. Druga, ona koja je bila postavljena u pravcuistok-zapad, je potpuno sazrela i zelenu boju promijenila u crvenu. Treća papričica dala je najčudniji rezultat. Onaj njen dio koji je pratio os sjever-jug ostao je zelene boje dok je druga polovina koja je bila u smjeru istok-zapad sada poslije eksperimenta bila potpuno crvena. Papričica koja je bila u kocki imala je crvenu boju zrele paprike.

U knjizi "Supernature" Lyall Watson opisuje svoje eksperimente u kojima je u piramide stavljao jaja, pečeno meso i uginule miševe. U svim eksperimentima ti su predmeti bili potpuno očuvani i dehidrirani za razliku od onih koje je držao izvan piramida. Na jednom mjestu u svojoj knjizi napisao je: "Prisiljen sam da zaključim da kartonska replika Keopsove piramide nije samo prazno aranžiranje komada kartona, već ima i nevjerojatne osobine."

Dr. Boris Vern, direktor jednog istraživačkog projekta u Vašingtonu, objavio je rad u kojem opisuje nekoliko eksperimenata sa plastičnim piramidama i kupama. On je objavio da su se sirova jaja koja su bila u piramidama potpuno osušila za nešto manje od mjesec dana. Plijesan koju je on stavljao na kuhana jaja unutar piramide nije se širila.

Kalifornijski istraživač V. Cameron je u nekoliko američkih časopisa objavio svoje oglede sa piramidama. U jednom članku

54

opisao je kako je malu plastičnu piramidu stavio u kupaonicu gdje je vlažnost zraka bila vrlo velika. U piramidu je stavio komad mesa. Poslije tri dana iz piramide je dopirao slab miris koji se poslije šest dana potpuno izgubio. Vremenom se meso polako mumificiralo. Cameron tvrdi da je taj komad mesa ostao u piramidi nekoliko mjeseci i da je bio u tako dobrom stanju da se, iako sasušen, mogao jesti.

Za sve ove eksperimente karakteristično je da se hrana u piramidi, ako je ona postavljena točno po danim uputama, ne kvari za razliku od namirnica koje su stavljene pored piramide ili unutar nekog drugog geometrijskog tijela.

U knjizi "The Pyramid and Its Relationship to Biocosmic Energy", dr. Patric Flanagan opisuje svoje eksperimente sa bananom koju je držao u piramidi. Ta se banana brže sušila od komada koji je bio zavijen u papir. Koristeći Flanaganow knjigu jedan novinar po imenu Marvin Grosswirth napravio je piramidu i ponovio Flanaganov eksperiment. Rezultat je objavio u časopisu "Science digest":

"Za moj prvi eksperiment poslužio sam se bananom; jednu krišku sam stavio u piramidu, drugu u aluminijsku foliju, a treću u frižider. Poslije deset dana banana u frižideru uvela je za 27,3 posto tj. od 55 na 40 grama, komad u foliji za 15,6 posto, dakle sa 45 na 38 grama, a komad koji se nalazio u piramidi za 16,7 posto odnosno sa 60 na 50 grama, ali je za razliku od druga dva komada zadržao oblik, čvrstinu i izvanredan ukus."

Rađeni su, također, eksperimenti u kojima je izvjesno vrijeme u piramidama držana kava. Zaključeno je da takva kava ima bolji okus od kave koja nije držana u piramidi. I eksperimenti sa drugim namirnicama su pokazali da piramide dosta poboljšavaju okus svih namirnica koje se u njima čuvaju.

Schul i Pettit su opisali eksperiment koji pokazuje kako piramide djeluju na mlijeko koje je vrlo kvarljiva namirnica i

55

mora se čuvati na nižim temperaturama. Uzeli su dvije posude sa mlijekom i jednu stavili u piramidu a drugu pored nje.Eksperiment se odvijao na sobnoj temperaturi. U svojoj knjizi napisali su o tome: "Šest dana kasnije mlijeko u piramidi se odvojilo i postalo čvrsto sa zgrušanim naslagama i masom koja izgleda kao kalcij u prahu. Mlijeko izvan piramide je oko vrha posude stvorilo debelu naslagu plijesni. Dan kasnije te su naslage bile još veće dok je mlijeko u piramidi obrazovalo nekoliko naslaga. Poslije nekoliko dana mlijeko koje je bilo izvan piramide bačeno je. Šest tjedana kasnije izvađeno je i mlijeko iz piramide: Staložilo se u gustu kao krema glatku supstancu koja je izgledala i imala okus jogurta. Naslage se više nisu primjećivale.

Ovaj eksperiment je ponovljen više puta sa neznatnim razlikama. Ponekad se mlijeko nije pretvaralo u jogurt nego bi svoje komponente jednostavno podijelilo u naslage. Ali sve dok je mlijeko u piramidi, neće doći do pojave plijesni."

Naročito zanimljive rezultate u piramidi daje obična voda. Držali smo jednu posudu sa vodom u maloj kartonskoj piramidi oko mjesec dana. Prva stvar koja se tada lako može ustanoviti je brže isparavanje te vode od obične koja nije stavljena u piramidu. Ta brzina je za oko 10 do 15% veća.

Ako se voda koja je držana u piramidi ušmrkava u nos, naše iskustvo pokazuje da će kihavica prestati već poslije dva do tri sata od početka ušmrkavanja. Umivanje tom vodom dovodi do upadljivog čišćenja tena a koža postaje meka i elastična kao da je njegovana dobrom kremom za lice!

Pili smo tu vodu i možemo reći da nam je vrlo prijala. Svi prijatelji kojima smo dali da je probaju rekli su da je izvrsna. Iako je to bila obična voda iz vodovoda, imala je osvježavajući efekt najbolje izvorske vode.

56

Naravno, dopustili smo mogućnost da su svi ovi efekti vrlo subjektivni pa smo zbog procjene napravili sljedeći eksperiment: dva ploda avokada stavili smo u dvije odvojene posude i u jednu smo sipali običnu vodu a drugi avokado zalijevali smo vodom iz piramide.

Avokado zalijevan vodom koja je stajala u piramidi pustio je korijen poslije četiri mjeseca i za petnaestak dana je izrastao u drvce visoko dvadesetak centimetara dok plod avokada koji je zalijevan "običnom" vodom ni poslije sedam mjeseci nije pustio korijen.

Također smo "običnom" vodom iz piramide zalijevali cvijeće. Voda koja je stajala u piramidi davala je uvijek bolje rezultate. Biljke su bile naprednije, manje obolijevale i davale više cvjetova. Ti su nas rezultati konačno uvjerili da piramide djeluju na vodu i da se to djelovanje može prenijeti i na naš organizam ili na biljke.

Voda tretirana piramidalnom energijom nije ista kao netretirana. U prvoj se nešto promijenilo, to je na osnovi njenog djelovanja, bilo jasno. Ali razmišljajući o tome nikako nismo uspijevali da otkrijemo što se to u vodi mijenja. Tek poslije pročitane jedne knjige o djelovanju magnetizirane vode i teorijskih razmatranja postalo nam je jasno da se u vodi i te kako može nešto promijeniti. Za one koje to zanima preporučujemo knjigu "Omagničivanie vodnjih sistem" čije je drugo izdanje izašlo u Moskvi 1982. godine. Knjiga se može nabaviti u knjižarama koje prodaju stranu literaturu.

U knjizi su opisani razni eksperimenti iz kojih se vidi kako djeluje voda koja je u svom proticanju sjekla linije magnetnog polja. Djelovanje i osobine takve vode nevjerojatnopodsjećaju na djelovanje i svojstva vode koja je bila izvjesno vrijeme u piramidi.

57

Voda je vrlo zanimljiva supstanca. Osamdeset posto našeg tijela sastoji se od te materije bez koje bi život, bar u zemaljskim uvjetima, bio potpuno nemoguć. Iz naših eksperimenata, kao i iz eksperimenata ruskih znanstvenika (iz spomenute knjige) može se vidjeti da nisu sve vode iste čak ni onda kada se njihov kemijski sastav uopće ne razlikuje.

Ali možete li zamisliti potpuno čistu, nezagađenu vodu koja je štetna i ne podržava život, nije vitalna, na prvi pogled to je "malo" nelogična ideja. Ali nije baš tako. Francuski istraživač M. Violet je u knjizi "L' energie cosmique au service de la sante et du progress" naveo sljedeći eksperiment; "Za vrijeme mojih ispitivanja napravio sam kemijski čistu vodu sagorijevanjem vodonilca u atmosferi kisika. Jednu litru tako dobivene vode ulio sam u posudu i u nju stavio živog punoglavca.

Životinjica je trenutno postala nepomična a odmah zatim je uginula. Da bi osigurao dovoljnu količinu kisika, dovodio sam u vodu zrak i u vodu stavio punoglavca. Rezultat je bio identičan prethodnom, punoglavac je momentalno uginuo.

Poslije toga zatvorio sam čistu vodu u stakleni balon, zapečatio zatvarač i objesio balon na osunčanu terasu. Radio sam taj eksperiment za vrijeme ljeta.

Mjesec dana kasnije uzeo sam balon, otvorio ga i u vodu stavio živog punoglavca. Ovoga puta punoglavac je ne samo bio živ već se u toj vodi dalje razvijao.

Ova kemijski čista ali mrtva voda postala je voda koja daje život tek kada je izložena utjecaju sunca.

Ovaj eksperiment je pokazao da voda koja je bila podvrgnuta radijaciji kojom se napaja zemlja, postaje vitalna, to jest voda koja podržava život. Ako se zagrije iznad 65°C ili dovede u produženi kontakt s metalom, ona gubi svoju radijaciju i postaje mrtva voda."

58

Piramide, poput sunčevih zraka, utiču poticajno na vodu čineći je vitalnijom tj. energetski vrednijom za živa bića. Jedino se pokazalo da piramide sprečavaju razvoj nekih bakterija. Bakterije truljenja, na primjer, ne mogu rasti u energetskom polju piramide. Kada se komad mesa koje je već počelo da truli stavi u vodu koja je prije toga držana u piramidi oko mjesec dana, truljenje će prestati i voda se neće zamutiti.

PIRAMIDE I BILJKE

Biljke su vrlo pogodne za istraživanja u amaterskim uvjetima. Svako može uzeti nešto sjemena graha, suncokreta, pšenice i sl. To nije skupo. S druge strane ti eksperimenti nas mogu višestruko nagraditi izvanrednim rezultatima.

U prvim eksperimentima, u kojima smo nastojali da ustanovimo postoji li utjecaj piramida na biljke, htjeli smo da vidimo da li će se manifestirati neka vidljiva razlika u rastu biljaka koje su držane u piramidama i onih koje su slobodno rasle izvan piramida. Uzeto je nekoliko biljaka, čije ime vrste nismo znali, i preko naći su neke od njih bile u malim kartonskim modelima Keopsove piramide. Prvi rezultati su bili zanimljivi. Sve biljke koje preko noći su držane u piramidi bile su dvostruko veće i naprednije od biljaka koje nisu stavljane u piramidu.

Sadili smo razne biljke i, u najvećem broju slučajeva, biljke koje su držane izvjesno vrijeme u piramidi brže su rasle i ranije sazrijevale. Isti rezultat dobio se ako su bile zalijevane vodom koja je četiri tjedna držana u modelu piramide.

Ponekad se dešavalo da rezultat izostane, da biljke držane u piramidi ne budu veće niti naprednije od kontrolnih biljaka. To se nije baš često ponavljalo ali su postojali neki periodi kada je vjerojatnost takvog ishoda bila veća. Ne znamo čime je to uvjetovano. Možda nekim kozmičkim faktorom? Pod kozmičkim faktorima podrazumijevamo mnogostruke utjecaje Sunca,

59

Mjeseca, zvijezda i planeta. Tu su još mnogobrojni elektromagnetni ritmovi koje proizvodi Sunce i naša planeta, a o čemu u svijetu postoji obimna naučna literatura.

Organizam biljke je, kao i životinjski, vrlo osjetljiv na čudesne i mala istražene elektromagnetne i gravitacione valove koji, u neku ruku, sačinjavaju našu životnu okolinu.

"Odavno je poznato da neki događaji na Zemlji stoje u vezi sa periodičnošću Sunčeve aktivnosti, te je još slavni astronom William Herschel smatrao da postoji neka veza između te aktivnosti i rasta žita, što je stvarno i ustanovljeno. Zatim, i rast drveća na zemljanoj površini je vezan sa Sunčevim ciklusom; zapaženo je da se drveće više razvija i raste u maksimumu aktivnosti".

U eksperimentima koje je vršio E. Kolisko dokazano je da Mjesec ima utjecaj na klijanje pšenice, zobi i ječma Sjeme je najbrže klijalo ako se posije dva do tri dana prije punog mjeseca. Eksperimenti sa ostalim biljkama potvrdili su ove rezultate.

Profesor univerziteta Yale u USA, dr. Harold Saxton Burr ustanovio je da kod biljaka postoji izvjesna potencijalna razlika koja je u proporciji sa mjesečevim fazama.

Ustanovljeno je da se pojava tzv. "gladnih godina", tijekom kojih se mijenja kvaliteta atmosfere i podbacuje rodnost biljaka, poklapa sa aktivnošću Sunca i pojavom specijalnih tvorevina na njegovoj površini koje se zovu "sunčeve pjege"

Ako biljke promatramo kao otvorene sisteme za mnoge vanjske utjecaje, pa i svemirske, bit će nam mnogo jasnije zašto poneki eksperiment iznevjeri očekivanja i mi dobijemo rezultat koji obično nismo dobivali u prethodnim eksperimentima. Ta neočekivanost je, u stvari, samo znak našeg slabog

60

poznavanja faktora koji utječu na sveukupnu živu i neživu prirodu.

Vjerojatno piramide pri svojem djelovanju vrše sakupljanje i transformaciju niza, nama nepoznatih faktora i energija. "Sjemenje i biljke koje se nalaze u piramidi ponašaju se različito od onih izvan piramide. Prije svega, biljke u piramidi mnogo više rastu nego kontrolne biljke izvan piramida. Pokušali smo da na usporenoj fotografiji vidimo kako polje energije koje stvara piramida utječe na biljke. Ustanovili smo da se biljke okreću u pravilnom ritmu. Na prvom filmu snimili smo suncokret, visok petnaestak centimetara, koji je bio dosta mlad sa tek dva formirana lista. Stavili smo biljku u staklenu piramidu na jednu trećinu visine. Biljka se kretala kružno istok-zapad. Savijala se skoro dodirujući osnovu, zatim se savila u polukrugu do juga i onda natrag na zapad da bi na kraju, prije početka novog ciklusa oscilacija, zauzela potpuno vertikalan položaj. Cijeli ciklus tih pokreta trajao je oko dva sata. Snimali smo pokrete kamerom dvije godine.

U toku te dvije godine frekvencija pokreta istok-zapad nije se mijenjala, putanja je uvijek imala isti oblik. Onda je, iznenada, u srpnju 1974. god. prestalo kretanje istok-zapad i biljka je počela da se kreće u luku sjever-jug. Bili smo ubjeđeni da su promijene nastale zbog pojave "sunčevih pjega". Međutim, poslije razgovora sa meteorolozima (koji prate i mjere ovakve fenomene) vidjeli smo da nismo našli pravo obrazloženje. Naravno, tu pojavu i dalje proučavamo.

Biljke izvan piramide se ne pokreću kao one u piramidi. Ustanovili smo da kretanje biljke žuti šeboj prestaje čim se stavi u piramidu.

Naši eksperimenti ukazuju da sa zapada "puše" neka vrsta "kozmičkog", vjetra. Kada je zapadno od biljke stavljena aluminijska zavjesa u prostoru piramide, biljka nije htjela da se kreće sve dok aluminijska zavjesa nije uklonjena. Ukoliko bi

61

biljka izrasla iznad zavjese, kretao se samo dio koji je bio iznad nje.

Očigledno je da polje energije skupljeno, povećano ili stvoreno piramidom uključuje neke dijelove elektromagnetskog spektra, pošto izgleda da aluminijska zavjesa blokira polje sile i sprečava kretanje biljke".

Ukoliko se u piramidu stavi magnet, biljke u većini slučajeva prestaju da se kreću. Zlatna folija u piramidi djeluje privlačno za biljke i one se, obično, naginju prema njoj da bi je na kraju potpuno obavile.

Neki uzgajivači biljaka objavili su da sjeme, skladišteno u piramidalnim objektima, duže zadržava vitalnost i da su biljke iznikle iz takvog sjemena otpornije i naprednije.

U jednom američkom časopisu opisan je zanimljiv eksperiment koji pokazuje da biljke "osjećaju" energetsko polje piramide. Uzete su biljke iz roda penjačica; eksperimentatori su bili iznenađeni na koji način te biljke "vide" svaku izbočinu na zidu i uvijek se nepogrešivo usmjeravaju prema njoj i pripijaju svojim stablima i metamorfoziranim listovima u vidu pipaka. U eksperimentu, biljke su postavljene na sredini komore a svjetlost je podešena tako da biljku osvjetljava podjednako sa svih strana. Takve su biljke rasle uspravno uvis koliko im je to dozvoljavala čvrstina stabla. Ukoliko bi se na zid komore zakucao čavao, biljka bi se poslije izvjesnog vremena okretala u tom pravcu, izrastala do čavla i obavijala se oko njega. Kao da je imala vid kojim je u stanju da prepozna čavao pogodan za pričvršćivanje. Poznato je, međutim, da biljke nemaju organ vida. Biljka je na neki drugi način osjetila prisustvo čavla. U eksperiment je tada uvedena jedna mala kartonska piramida. Na zapadnoj strani komore u kojoj je bila biljka zakucan je čelični čavao, a na istočnoj strani je postavljena piramida, visoka samo tri centimetra. Ovoga puta biljka se okrenula u pravcu piramide a poslije nekoliko sati se potpuno obavila oko

62

nje. Koliko god da je stavljeno čavala, biljka se uvijek nepogrešivo okretala prema piramidi i obavijala je. Biljke su, dakle, u stanju da registriraju neku energiju koju mi svojim čulima ne možemo osjetiti. Tko zna na koja sve energetska polja reagiraju čak i najneuglednije biljke koje rastu svuda oko nas.

Osjetljivost biljaka na vanjske podražaje proučavao je još u devetnaestom stoljeću slavni naučnik i tvorac teorije o evoluciji živog svijeta Charles Darwin. On je 1880. godine u Londonu izdao knjigu "The Power of Movement in Plant" (Moć pokretljivosti biljaka), u kojoj je na osnovu eksperimenata došao do zaključaka da biljke pokazuju takve reakcije koje su svojstvene organizmima koji posjeduju živčani sistem. Darwin se u svom radu oslanjao na promatranje i jednostavne oglede. On nije posjedovao nikakvu složeniju naučnu opremu.

Početkom ovog stoljeća je u Indiji, genijalni Jagadis Chandra Bose izveo niz eksperimenta kojima je pokazao da je Darwin bio u pravu kada je tvrdio da postoji sličnost između reakcije biljke i bilo koje životinje. Bose je konstruirao veliki broj uređaja kojima je mogao da izmjeri rast biljke u tijeku samo nekoliko minuta i da zapazi njene najmanje pokrete. Svi njegovi eksperimenti nagovještavaju postojanje nekakve strukture koja u biljnom organizmu obavlja sve funkcije živčanog sistema.

Iako je Bose o svojim eksperimentima govorio i pred uglednim Kraljevskim društvom u Londonu, njegova otkrića su brzo pala u zaborav. Tome je, svakako, doprinijela svjetska kriza i početak I svjetskog rata.

Boseovi radovi su ponovo otkriveni pojavom knjige "The Secret Life of Plants" koju su napisali Peter Tompkins i Cristopher Bird.

Osim Boseovih radova, u knjizi su opisani i rezultati mnogih drugih naučnika koji su se bavili ovom problematikom.

63

Posebnu pažnju svjetske javnosti izazvao je rad koji je u časopisu "International Journal of Parapsychology" 1968. godine objavio Cleve Backster pod naslovom "Evidence ot a Primary Perception in Plant Life". Backster je stručnjak čije je usluge često koristila CIA, a bavio se detektorima laži, aparatima pomoću kojih je, na osnovu mjerenja otpora kože (misli se na otpor u električnom smislu) moguće otkriti da li čovjek govori istinu ili ne.

Jedne večeri Baksteru je na pamet pala čudna ideja. Odlučio je da elektrode poligrafa (detektora laži) poveže sa biljkom koja je bila smještena pored prozora u njegovoj kancelariji. Kada je zalio biljku, na pisaču instrumenta pojavila se krivulja koja je bila vrlo slična krivulji koja nastaje kada čovjek doživi neko prijatno iskustvo. Takva reakcija nije mogla promaći iskusnom poznavaocu poligrafskih krivulja. Stavljao je elektrode na razne biljke i uvijek se pri zalijevanju moglo evidentirati "zadovoljstvo". Kada je jednom prilikom Bakster ispred biljke, koja je bila spojena sa poligrafom, razbio jaje, biljka je munjevito reagirala što bi se moglo opisati kao užasan strah. Želeći da provjeri da li biljke reagiraju na smrt drugih bića, Backster je konstruirao specijalan uređaj čiji je zadatak bio da u vremenski nepredvidljivim intervalima ubacuje male; morske račiće u vrelu vodu. Pored aparature nalazila se biljka povezana sa poligrafom koji je bilježio njene reakcije.

Poznati parapsiholog V. N. Puškin je u komentaru tog eksperimenta, između ostalog rekao: "U tim eksperimentima bilo je zabilježeno da list sobne biljke, ako je u blizini račića koji umire, reagira na njegovu smrt istim onim kožno-galvanskim refleksom čije postojanje karakterizira čovjekove psihoenergetske procese.

Sasvim je razumljivo ono zaprepašćujuće djelovanje koje su Backsterovi eksperimenti imali na cijeli svijet, a ne samo na naučne krugove. Jer, biljka predstavlja sistem živih ćelija lišenih

64

specijalizirane živčane regulacije. A račić, iako životinja ima primitivan, ali, ipak, živčani sistem. Ti živi sistemi, koji se nalaze na bitno različitim stupnjevima biološkog razvitka, pokazuju se sposobnim da u određenom smislu "razumiju" jedan drugi, da se sporazumijevaju na nekom zajedničkom jeziku.

Još veći utisak izazvala je druga činjenica koju je također zapazio Backster. To je - kontakt između biljke i čovjeka. Iz eksperimenata američkog kriminaliste, a Backster je bio kriminalista, specijalista za otkrivanje laži, proisticalo je da su procesi koji se zbivaju u čovjekovom mozgu i uzrokuju psihoenergetsku reakciju kože sposobni da izazovu istu reakciju i u biljci. Druaim riječima, procesi najrazvijenijeg mozga izazivaju kožno-galvansku reakciju u živim organizmima koji su lišeni ne samo mozga nego i pojedinačnih elemenata živčanog sistema."

Odmah po objavljivanju Backsterovih radova, u mnogim laboratorijima širom svijeta počeli su se izvoditi slični eksperimenti. Neki istraživači su izvijestili da su dobili potpunu potvrdu efekta primarne percepcije ali je bilo i dosta ustanova koje su izvještavale o negativnim rezultatima.

Sovjetski znanstvenici V. N. Puškin, G. I. Angušev i V. M. Fetisov su u samom početku istraživanja dodijali negativne rezultate, pa su nezadovoljni time počeli da traže uzroketakvog stanja. Shvatili su, da u koliko žele da uspostave bioinformacijski kontakt između čovjeka i biljke, subjekt mora doživljavati snažno emocionalno uzbuđenje. U laboratorijskim uvjetima u kojima su radili to nije uvijek bilo moguće.

Da bi ovladali psihičkom koncentracijom emocionalnog stanja subjekta, eksperimentatori su u pomoć pozvali profesionalnog hipnotizera. On je hipnotizirao djevojku koja je učestvovala u eksperimentu. Sugerirao joj je da je ona, zapravo, biljka na kojoj se vrši ispitivanje. Ispitanici je "sugerirano da je ona (tj. cvjetić) veoma lijepa, da joj se dive sva djeca koja se šetaju po

65

parku. Na Tatjaninom licu se pojavio radostan osmjeh. Cijelim bićem je izražavala da joj pažnja koju joj okolina ukazuje istinski pričinjava radost. Upravo za vrijeme takvog emocionalnog uzleta, izazvanog prijatnim doživljavanjima, bila je zabilježena prva reakcija biljke na emocionalno stanje čovjeka u uvjetima eksperimenta.

Da bi se provjerilo kako utiče znak emocionalnog stanja, tj. njegov pozitivni ili negativni karakter, ispitanici su odmah ' sugerirana jaka negativna osjećanja. Hipnotizer joj je sugerirao da se vrijeme naglo promijenilo, da je puhnuo studeni vjetar i počeo jak snijeg, da je postalo veoma hladno i siroti cvijetak u otkrivenoj stepi osjeća se sasvim neugodno. Tatjanina mimika se naglo izmijenila. Pojavio se žalostan izraz lica. Počela je da se trese kao čovjek koji se odjednom našao na mrazu u lakoj ljetnoj odjeći". U tim trenucima instrument je bilježio energičnu reakciju biljke! Reakcija je bila različita od one koja je nastala kada je učesnici pokusa sugeriran prijatan doživljaj. Kad god bi hipnotizer dao neku sugestiju čovjeku, na instrumentu se mogla očitati ekvivalentna reakcija biljke.

Izvedeni eksperimenti su urađeni krajnje savjesno uz poštovanje svih naučnih principa. Primarna percepcija biljaka, kako je pojavu nazvao Cleve Backster, je nedvosmisleno dokazana kao naučna realnost, iako, ima naučnika koji to još nisu priznali (kao što je bilo naučnika koji nisu htjeli da priznaju Darwinovu teoriju evolucije ili Einsteinovu teoriju relativiteta). Da bi dobili predstavu o tome sa koliko su pažnje ruski znanstvenici izučavali ovu pojavu, citirat ćemo dio saopćenja koje je o tome dao, rukovodioc i idejni tvorac projekta V. N. Puškin: "Radi kritičke ocjene takvih eksperimenata bili su specijalno pozvani visokokvalificirani skeptici pred koje je bio postavljen zadatak - dokazati da veza između čovjekovog psihičkog stanja i kožno-galvanske reakcije biljke, u stvari, realno ne postoji, da je reakcija biljke izazvana slučajnim djelovanjem bilo kakvih vanjskih faktora, koji nemaju ničeg zajedničkog sa bioinformacionom vezom čovjeka i biljke.

66

U pauzama između eksperimenata skeptici su u različito vrijeme uključivali encefalograf (uređaj kojim su vršena mjerenja, primjedba autora) spojen sa elektrodama koje su se nalazile biljci na listovima. Taj encefalograf je radio satima, ali nije pokazivao kožno-galvanske reakcije, koje su u pokusima s hipnotiziranim ispitanicima u velikom broju mogle biti zapisane tijekom svake minute.

Ipak, negdje u blizini mogao je djelovati faktor koji izaziva električne naboje u zraku i valovi na traci encefalografa mogli su biti rezultat čistog djelovanja pražnjenja. Da bi se isključili takvi artefakti, elektrode kanala encefalografa kojinisu bili uključeni u dati eksperiment visile su slobodno u zraku ili su pričvršćivane na različite predmete. Razumije se, provjeru eksperimentima skeptici su sami obavljali - sami su pričvršćivali eIektrode, bilježili i davali signale hipnotizeru koji je mijenjao psihičko stanje ispitanika.

Svi kontrolni eksperimenti pokazali su da u pauzama između pokusa, ili na paralelnim kanalima encefalografa, ne samo što nisu bile registrirane reakcije slične kožno-galvanskim refleksima nego ni pisaljke nisu na traci označile uopće nikakve reakcije. Skeptici su imali mogućnost da se uvjere u sljedeće: dok su elektrode pričvršćene na biljku stvarale valove kožno-galvanske reakcije u trenutku promjene psihičkog stanja ispitanice, kanali encefalografa povezani s kontrolnim elektrodama bilježili su samo ravnu liniju.

Ukupnost specijalnih provjera omogućila je izvođenje zaključaka da reakcije kožno-galvanskog tipa nipošto nisu slučajno povezane sa momentom pojave ispitanikovih emocionalnih stanja izazvanih naređenjem hipnotizera. Na taj način, već u prvoj etapi istraživanja učinjen je pokušaj da se isključi mogućnost bilo kakvih artefakta koji bi se mogli pojaviti uslijed vanjskih djelovanja na uređaj. Mi smo shvatili svu neobičnost naših psihološko-botaničkih eksperimenata i stoga

67

smo svoje rezultate provjeravali sa izuzetnom pažnjom jer to nije bio običan psihološki eksperiment.

Na kraju, kad u uvjetima jedne laboratorije - gdje je, smjenjujući se, radilo pet eksperimentatora, koji su dobivali postojan rezultat, - bila postignuta maksimalno moguća preciznost i pouzdanost eksperimenata, metodika je prenijeta u drugu laboratoriju, gdje: je još jedna grupa od pet eksperimentatora provjerila pouzdanost dobijelih podataka.

Tek pošto su predstavnici raznih grana nauke (fizičari, biolozi, psiholozi) obavili ponovnu kolektivnu kontrolu uvjeta eksperimenata, dobiveni materijal je razmatran kao materijal koji ima naučni značaj."

Kada smo mi vršili eksperimente sa biljkama, nismo imali ni izdaleka tako dobre uvjete za rad a da i ne govorimo o instrumentima. Ipak, trudili smo se da budemo objektivni koliko god je to bilo moguće. Kada smo prvi put prikačili elektrode svojeručno napravljenog poligrafa na biljku nismo dobili nikakvu reakciju. Da nismo čitali o eksperimentima ruskih znanstvenika, sigurno bismo neuspjeh pripisali neusavršenoj opremi i brzopleto zaključili da se na takav način tim stvarima ne treba ni baviti. Srećom, to se nije dogodilo. Pošto nismo imali hipnotizera, pokušali smo da dođemo do rezultata na drugi način. Kontakt sa biljkom smo uspostavljali strpljivo, zalijevajući je i nježno dodirujući kroz dug vremenski period. I reakcija se pojavila: ispočetka je to izgledalo kao slučajna reakcija ali kako se vremenom sve češće ponavljala, na kraju više nije bilo sumnje - kontakt sa biljkom bio je uspostavljen. Od tada pa nadalje mogli smo nesmetano da eksperimentiramo jer je biljka vrlo pouzdano pokazivala reakciju na svaki vanjski podražaj.

Jednom prilikom, bez nekog unaprijed smišljenog cilja, u posudu pored biljke stavili smo hrčka. U trenutku kada je životinjica počela da njuška biljku, sa instrumenta je nestala reakcija. Uzeli smo hrčka i odnijeli u drugu prostoriju ali se na

68

poligrafu prva reakcija pojavila tek poslije pet sati. Da li se biljka "uplašila" i zbog pretrpljenog šoka "pala u nesvijest"?

Sličnu reakciju biljke opisuje i Cleve Backster u jednom izvještaju. Kada je jedan botaničar došao da vidi njegoveeksperimente, biljke su potpuno otkazale. Ni jedna nije pokazivala nikakve reakcije iako su prije toga, kada je samo Backter bio sa njima izvjesno reagirale. A kada je upitao- svoga posjetioca botaničara da li u svome poslu nanosi neko zlo biljkama ovaj je odgovorio da ih svakodnevno spaljuje da bi analizirao kemijski sastav njihovog pepela. Izgleda da su biljke u Backsterovoj laboratoriji to osjetile i masovno "padale u nesvijest" u prisustvu čovjeka koji je profesionalno orijentiran na uništavanju biljnog svijeta. Poslije nekoliko sati, kada je posjetioc već bio u avionu na povratku kući, biljke su izašle iz šoka i reagirale kao da se ništa nije dogodilo.

Apsurdno je govoriti da biljka doživljava strah onako kako ga mi doživljavamo. Trenutno nismo u stanju da saznamo da li biljke uopće nešto osjećaju. Točno je jedino da možemo da evidentiramo neke veoma čudne pojave neuobičajene za naša znanja i očekivanja ali to je još samo jedan dokaz da mi o živom svijetu znamo veoma malo.

U knjizi "Man, Plant, Communication" Marcel Vogel je rekao "da bi se uspostavila veza između čovjeka i biljke, osoba koja vrši eksperiment mora usmjeriti tijek misaone energije prema biljci. Ovo energetsko ispunjenje biljke od strane eksperimentatora dovodi do izolacije biljke od sekundarnih utjecaja kao što su svjetlost, temperatura i neke električne pojave u samoj prostoriji. Osjetljivost biljke može se pobuditi u toj prostoriji, ali isto tako uspješno i u prostoriji udaljenoj tisućama kilometara.

Dok se biljka prožima energijom, eksperimentator mora biti smiren tjelesno i duhovno i raditi bez velikih emocionalnih uzbuđenja. Što je viši nivo emocionalne kontrole, dobit će se bolji eksperimentalni rezultat."

69

Senzibilnost biljke može se pobuditi i uz pomoć piramida. Primijetili smo da biljke koje izvjesno vrijeme provode u piramidama počinju brže da reagiraju u eksperimentima sa poligrafom. Poslije "stresnih" situacija te su se biljke daleko brže oporavljale. Uzrok toj pojavi je, najvjerovatnije, pojačana vitalnost prouzrokovana energetskim poljem piramide.

Veza između čovjeka i biljke se, osim poligrafom, može konstatirati i na drugi način. Stalno upućivanje pozitivnih tj. prijatnih emocija nekoj biljci dovest će do njenog bržeg rasta.

Robert Miller, američki inženjer tehnologije je izuzetno preciznim aparatima mjerio rast biljaka na koje su svojom psihičkom energijom djelovali poznati bioenergoterapeuti Ambrose i Olga Worrall. Ustanovio je da su biljke, kojima su se oni obraćali moleći ih da rastu, povećale brzinu rasta za skoro 840 posto. U nekim eksperimentima Worrallovi su uspješno djelovali na rast biljaka iako su od njih bili udaljeni nekoliko stotina kilometara. Udaljenost u eksperimentima ovakvog tipa nije igrala nikakvu ulogu.

Da se misaonom energijom biljka može spriječiti u razvoju, pokazao je u svojim radovima dr. Jean Barry. Eksperiment se sastojao u tome da čovjek koji djeluje na biljku zamišlja kako joj nanosi zlo i prijeti joj potpunim uništenjem. Te su biljke zakržljavale u razvoju, razbolijevale se i masovno uginule. Rezultati su bili očigledniji ukoliko je u eksperimentu učestvovala parapsihološki nadarena osoba.

Kolika je moć psihičkog usmjeravanja energije najbolje se može vidjeti na primjeru američkog uzgajivača Luthera Burbanka.On je uzgojio veliki broj novih vrsta voća i povrćai sa Ivanom Vladimirovičem Mičurinom spada u red najvećih svjetskih selekcionih genetičara. Njegove metode sudugo bile pokrivene velom tajne, ali je on u svojim zrelim godinama ipak odlučio da progovori o tome. Povjerio se

70

indijskom jogiju Paramahansi Yoganandi koji je, zadivljen onim što je čuo, posvetio svoju autobiografiju Lutheru Burbanku "američkom svecu". Ukratko, Burbankova metoda se sastojala u tome da klekne ispred biljke i da je moli da raste ili da se mijenja onako kako bi njemu odgovaralo. Nekoliko stotina novih vrsta biljaka koje je stvorio najbolje govori o tome koliko su njegove molitve uslišane.

Šesnaest godina mukotrpnog rada bilo je potrebno Burbanku da stvorili biljku koja se slobodno može nazvati svjetskim čudom. Priča o tome pomalo liči na bajku, iako je istinita.

Još u devetnaestom stoljeću za najveću napast među korovima proglašena je opuncija, kaktus koji se strahovito razmnožavao i posebno u Australiji nanio velike štete poljoprivredi. Burbank je shvatio da u vitalnosti ove biljke treba tražiti izlaz iz nestašice hrane u svijetu. Jedini problem predstavljale su mnogobrojne sitne bodlje koje su ovaj kaktus činile neupotrebljivim. Za šesnaest godina Burbank je svojim metodama uspio da stvori "brzorastuću opunciju bez bodlji, zadivljujuću biljku koja služi kao stočna hrana, a daje i vrlo ukusne plodove za ljudsku ishranu."

U knjizi "Autobiography of a Yogi" Paramahansa Yogananda opisuje Burbanka kako vadeći pincetom bodlje iz prstiju "ubjeđuje" kaktus da mu bodlje nisu potrebne "jer će ga on čuvati i njegovati. iako je tako mali i bespomoćan".

"Luther Burbank je maštao da ovo otkriće iskoristi za povećanje blagostanja svoje zemlje. Ali, saznavši za Burbankovu opunciju, trgovci stokom su se zabrinuli. Nagli pad cijena mesa bi im uskratio unosne zarade. Nove sorte dočepala se farma "Fana Dauda" i uništila ih. Bez obzira na mnogobrojne zahtjeve, rasadni materijal nije nikome isporučen. Usprkos svemu, primjerci su sačuvani u Burbankovom muzeju u Kaliforniji.

71

Burbank je pisao o svom kaktusu: "On će rasti na širokim prostranstvima u sadašnjim neplodnim dijelovima zemlje, uz minimalnu njegu i obradu zemlje. U suhim i polusuhim predjelima zemlje može da predstavlja izvanrednu stočnu hranu. Ova opuncija će napraviti i revoluciju u proizvodnji mesa i pretvoriti naše pustinje u plodna prostranstva."

Njegova opuncija sadrži šećer, najpotrebnije mineralne soli i, što je najglavnije - devedeset posto vode. Zbog toga stoku ne treba bojiti. Prinos je veliki i pri minimalnim uvjetima dobiva se 100 do 200 tona mase po hektaru. Osim tog Burbankova opuncija je i voće. Prinos ploda po hektaru je do dvadeset tona."

Burbankova ideja i životno djelo pokazuju kolikim moćima čovjek raspolaže iako je najčešće nesvjestan toga. Navest ćemo još jedan izuzetan primjer koji je posebno zanimljiv iako, na prvi pogled, nema neke velike veze sa idejom naše knjige.

U mjestu Findhorn na krajnjem sjeveru Škotske živi grupa ljudi koja smatra da se čovjek može stopiti i komunicirati sa biljnim svijetom. Rezultat njihovih stavova i njihovog rada su prekrasni vrtovi u kojima rastu čak i tropske biljke iako se cijela oblast, zapravo, nalazi blizu polarnog kruga i neprestano je šibana ledenim vjetrovima dok je broj sunčanih dana sveden na minimum. Analize Britanskog udruženja za ispitivanje tla pokazale su da je tlo Findhorna neplodno i u njihovom izvještaju stoji da ne mogu objasniti visoke prinose koje komuna postiže sa svim vrstama biljaka koje uzgaja. Na primjer, težina glavica kupusa iznosila je čak i 35 kilograma! Jednom prilikom neki svećenik im je poklonio sadnice ruža za koje je znao da su vrlo osjetljive na niske temperature i unaprijed se radovao njihovom neuspjehu. Kada je poslije izvjesnog vremena posjetio komunu, bio je silno iznenađen kada je vidio da su ruže prekrasno cvjetale i to daleko prije roka u idealnim okolnostima. Nije mu preostalo nešto drugo nego da prizna fantastične rezultate Findhorn komune.

72

Komunu je osnovao Peter Caddy, bivši komandant Britanskog kraljevskog zrakoplovne ekskadrile u mladosti član tajne škole majstora spiritualnih vještina čiji je cilj bio očuvanje ljepota i čuda ove planete. Peter Caddy tvrdi "da na Zemlji postoji neka divna energija koja zrači kroz sve vidove života i podstiče rast. Ona nam se obraća preko biljaka, duhova raslinja, duhova prirode i preko ljudskih bića sa kojima dijelimo život na ovoj planeti."

Marcel Vogel čvrsto vjeruje "da životna sila ili kozmička energija okružuje sve žive stvari i da se kreće između biljaka, životinja i čovjeka. Kroz takvo kretanje i razmjenu čovjek i biljka postaju povezani."

Ovo mišljenje se ne razlikuje mnogo od najmodernijih naučnih shvaćanja po kojima je Univerzum prožet gotovoneograničenim količinama energije. Dio čovjekovog evolutivnog napretka sastoji se i u tome da uči kako da ovlada tim neiscrpnim potencijalima moći.

Piramide, izgleda, predstavljaju jednostavne mašine pomoću kojih je, koliko-toliko, moguće koristiti energiju Prostora.

ČOVEK, ENERGIJA, PIRAMIDE

L. Turenne, francuski radio-inženjer je nekoliko godina proučavao piramide, stožce, lopte i druga geometrijska tijelai njihov utjecaj na razne tipove energije. Posebne zanimljivopitanje koje je u knjizi "Waves From Forms'' postavio jeste: "Kako ti oblici utiču na ljudska bića?"

Britanski pronalazač W. Siemens nije mogao vjerovati svojim očima kada je stojeći na samom vrhu Keopsove piramide njegov vodič ispružio ruke uvis i čitav se snop varnica i nekog nestvarnog svjetla uzdizao sa njih. Arapski vodiči česta pričaju da ponekad vide svjetla koja se uzdiže sa vrha Velike piramide.

73

Dr. Paul Brunton je u unutrašnjosti piramide doživio nevjerojatne psihičke doživljaje.

Sve je više ljudi koji izvještavaju o korištenju piramida u raznim oblastima primjene. Na zapadu u sadašnjem trenutku cvjeta piramidalna arhitektura i sve je veći broj građevinskih objekata koji imaju oblik a, ne rijetko. i idealne proporcije Velike piramide.

Prije nekoliko godina odlučeno je da se, kao obilježje ljudskog genija, ispred Luvra, najpoznatijeg svjetskog muzeja, izgradi ogromna piramida prema proporcijama Keopsove.

Na platnima modernih slikara piramide predstavljaju stalni motiv a neke rok grupe, kao što je, recimo, "Iron Maiden" na omote svojih ploča uvijek stavljaju i piramide.

Sve nas to navodi da se posvetimo razmišljanju zbog čega je oblik piramide toliko privlačan kako laicima tako i umjetnicima i znanstvenicima?

Većina ljudi kada se povede riječ, iako ne mogu da pruže konkretne odgovore, vjeruje da tu "ima nečega".

Većina ljudi ne mogu biti sretnici poput dr. Bruntona koji je dobio dozvolu da cijelu noć provede u unutrašnjosti Velike piramide. Istina rijetko tko bi imao hrabrosti za tako nešto. Kada smo jednom prilikom razgovarali o čudnim doživljajima dr. Paula Bruntona i izmjenama svijesti koje je doživio u piramidi poželjeli smo da i mi to doživimo. Ali na raspolaganju smo imali samo male modele. Od prave piramide smo bili veoma daleko.

Donijeta je odluka da se napravi malo veći model od lesonita, dovoljan da se unutar sjedi. Zanimali su nas subjektivni doživljaji onoga tko bude unutra boravio. Nismo očekivali čuda

74

(ona se nisu ni dogodila) ali je sve to bilo uzbudljivo i pomalo mistično.

Uostalom, ideja za ovaj eksperiment, ako sve to zaslužuje naziv eksperiment, nije bila originalna. Schul i Pettit (pisci knjige" The Secret Power of Pyramids") su polovinu svoje druge knjige ("The Psychic Power of Pyramids") posvetili upravo tome problemu. Naveli su veliki broj slučajeva gdje su ljudi proveli neko vrijeme u malo većim modelima piramida i opisali izvjesne duševne promjene i doživljaje.

Supruga Eda Pettita je meditirala u drvenoj piramidi. Jednom prilikom je došla, po vlastitoj izjavi, u čudno stanje svijesti i vidjela neki "drugi svijet". Vidjela je neobične ljude i neku naprednu civilizaciju koja je posjedovala bešumne letjelice. Energiju za kretanje obijale su od jedne ogromne piramide smještene u centru grada.

"Brodovi su lebdjeli iznad piramide, zapravo, iznad njenog vrha, i za kratko vrijeme bi nakupili dovoljno energije za let" napisala je Inez Pettit. "Kada sam vidjela da je nekoliko kozmičkih brodova napustilo moćne zone piramida i odletjelo u svemir, polako sam se probudila iz pokusna. Vizija je bila izuzetno jasna i sigurna sam da ću je dugo pamtiti. I, mada, sam se mnogo puta vraćala u piramidu da meditiram, nikada se nisam vratila u taj grad."

Kada smo ovo čitali, bili smo uvjereni da je po srijedi halucinacija ili plod razigrane mašte. Kada je naš prvi dobrovoljac proveo u piramidi od lesonita nešto više od jednog sata "meditirajući", po izlasku smo ga salijetali pitanjima kako se osjeća i što je doživio. Na naše veliko razočarenje rekao je da mu je od svih mističnih doživljaja najupečatljiviji taj da ga "zbog dugog sjedenja bole leđa". U piramidi je bilo dosta tijesno. Od neke promjene svijesti nije bilo ni traga.

75

U toku ljeta napravili smo znatno veću piramidu od platna sa drvenom konstrukcijom. U toj se piramidi moglo sasvim udobno sjediti ali ne na podu, već u udobnoj stolici. Ali stolica koliko god bila udobna za sjedenje, nije bila za spavanje, a svi koji su u piramidi proveli više od petnaestak minuta dobivali su silnu želju da "malo odspavaju". Toj snažnoj želji za spavanjem se gotovo nije moglo oduprijeti.

Nekoliko mjeseci prije toga suočili smo se sa istim problema na jednom drugom mjestu. Neki od nas prisustvovali su četverodnevnom tečaju "Mentalne dinamike". Osnovna postavka tehnike kojom smo pokušavali da ovladamo je da čovjek prije nego što padne u san, dolazi u stanje super kreativnosti. Zapravo, mozak počinje da proizvodi, što se može izmjeriti naročitim uređajima, valove čija je periodičnost ponavljanja oko osam puta u sekundi. U toku sna ta je periodičnost znatno manja.

Ovaj tečaj imao je za cilj da nas uputi kako da SVJESNO ostanemo u stanju koje prethodi snu (tzv. alfa stanje svijesti) a da ne zaspemo. To stanje je, navodno, izvor kreativnosti i stvaralaštva i čovjek ukoliko ovlada njime obogaćuje svoj intelektualni život.

Koristeći ta dragocjena iskustva, sjedili smo u piramidi i meditirali. Ponavljali smo to iz dana u dan očekujući neki čudan i neuobičajen psihički doživljaj poput onih koje opisuju Shul i Pettit.

Nitko od nas (te eksperimente je obavljalo petoro ljudi) nije doživio neko začuđujuće stanje duha. Jedina stvar u kojoj smo se svi složili je činjenica da je svatko od nas poslije meditacije izlazio iz piramide izuzetno odmoran ali nismo znali da li to stanje treba pripisati zagonetnom djelovanju piramide ili samo tehnikama meditacije.

76

Bili smo zainteresirani da provodimo po cijelu noć u piramidi, da bismo vidjeli ima li ona utjecaja na snove, ali materijalna sredstva nam nisu dozvolila izgradnju takve velike piramide.

Morali smo se zadovoljiti da o utjecaju na snove proučavamo samo ono što je opisano u literaturi.

U članku pod naslovom "Egypt - Reflections on a Tour" objavljenom u časopisu A. R. E. Journal, Mark Lehner opisuje svoje druženje sa arapskim vodičem koji mu je rekao da je mnogo puta "spavao u šupljoj glavi Sfinge i sanjao o starim ljudima. "Rekao je da je vidio kretanje, rad i zidanje a da Sfinga predstavlja najbolje moguće mjesto za spavanje.

Poznata glumica Gloria Swanson tvrdi da u snu osjeća "neko vibriranje" ako se ispod kreveta na kome spava nalazimala piramida.

Rose Stephens i Ron Oesterbo su živjeli nekoliko mjeseci u veoma prostranoj piramidi izrađenoj od drveta. Hranili su se voćem i sokovima i najveći dio vremena provodili u meditaciji. Poslije izvjesnog vremena izjavili su da su primili neke poruke (pri meditaciji) koje su se odnosile na liječenje i informacije proročanskog karaktera.

Ed Pettit je izjavio: "Prošle godine sam spavao dvije noći tjedno u jednoj od naših piramida. Ja iskreno vjerujem daje to doprinijelo mojem dobrom zdravlju i povećanju vitalnosti. Spavao sam u piramidi, prije svega, zbog spokojstva i tihe usamljenosti koje sam tamo sreo. Teško je biti napet u piramidi, a osjećanje lakoće se iz dana u dan povećava.

San je, naravno, jedno stanje svijesti, a ja sam primijetio dasu posljednjih mjeseci moji snovi znatno bistriji i izuzetno dinamični. Postoji tvrđenje da je kvaliteta realnosti u snovima isti kao i u budnom stanju.

77

U jednoj laboratoriji u New Yorku su vršili bilježenje moždanih valova ispitanika koji su spavali u drvenim piramidama. Pokazalo se da postoji značajna razlika između moždanih valova spavača koji je bio u piramidi od onog izvan nje.

U nekim privatnim laboratorijima u Kaliforniji izvršeni su izuzetno zanimljivi pokusi sa parapsihološki nadarenim pojedincima. Nekoliko osjetljivih osoba utvrdilo je da je, u prisustvu piramide lakše izvesti Astralnu projekciju, a još lakše ako bi se nalazili u piramidi.

Astralna projekcija je fenomen u koji nije lako povjerovati iako ima dosta pojedinaca koji tvrde da njime potpuno vladaju. Do danas je izvršeno samo nekoliko sistematskih laboratorijskih istraživanja ove pojave.

1965. godine Charles Tart, poznati istraživač parapsiholoških fenomena sreo je jednu djevojku koja je po vlastitoj volji mogla da u toku sna prijeđe u Astralno stanje svijesti. Ta vantjelesna iskustva su je pratila od najranijeg djetinjstva i obično su se manifestirala tako što se u tijeku sna "jednostavno" budila izvan tijela, lebdeći negdje ispod tavanice.

U prvom ciklusu eksperimenata, djevojka je četiri noći spavala u Tartovoj laboratoriji a za sve to vrijeme instrumentima joj je bilježen krvni tlak i pravljen elektroencefalogram - snimak etektričnih karakteristika rada mozga. Laboratorija je bila povezana sa susjednom prostorijom samo preko jednog prozorčića kroz koji su eksperimentatori pratili što se dešava s djevojkom.

Na tavanici sobe nalazio se specijalno konstruiran luster u koji je C. Tart stavio komad kartona na kome je bio ispisan petocifreni broj. Taj se broj nije nikako mogao pročitati niiz ležećeg ni iz stojećeg položaja, jer je bio tako postavljen da se mogao vidjeti samo iz položaja bliskog tavanici.

78

Već prve noći ispitanica je postigla Astralnu projekciju, ali nije mogla da pročita broj koji se nalazio u lusteru zbog toga što se pri toj prvoj projekciji u laboratoriji nije nalazila u toj sobi već je odlutala na drugu stranu. Tijekom projekcije njeno tijelo se nalazilo na laboratorijskom krevetu.

Ni poslije sljedeće dvije astralne projekcije ispitanica nije mogla da pogodi koji je broj napisan na papiru ali je nakon četvrte projekcije to lako učinila. Vjerovatnoća da se slučajno pogodi petocifren broj je gotovo nemoguća.

Tart je otkrio da vantjelesno iskustvo prati jedan specijalan ritam moždanih struja koji se neznatno razlikuje od alfa stanja. Vrlo interesantna istraživanja astralne projekcije obavio je r Karl Osis u Američkom Društvu za psihička istraživanja. Objekt Osisovih eksperimenata bio je nadareni parapsihološki medij Ingo Swan, koji je po svojoj volji mogao da dođe u stanje astralne projekcije ne samo u toku sna već i u potpuno budnom stanju.

Swannov zadatak se sastojao u tome da sjedeći u fotelji, koja je bila na sredini laboratorija, otkrije koji je petocifreni broj zapisan u kutiji neposredno ispod tavanice. Te zadatke Swan nije nikako mogao riješiti jer su ga po njegovoj izjavi "odbijali brojčani zadaci".

U drugoj fazi eksperimentiranja Swannov zadatak je bio da, iz susjedne sobe, opiše predmete koji su stavljeni u kutiju koja je i ovog puta bila smještena ispod same tavanice i njen se sadržaj nije mogao vidjeti sa tla. Ovog puta Swannu zadatak nije predstavljao nikakav problem. Nepogrešivo je opisivao predmete koji su se nalazili u susjednoj sobi.

U stanju dok je trajalo njegovo vantjelesno iskustvo Swann je bio u mogućnosti da djeluje na laboratorijske instrumente. Bez ikakvog tjelesnog kontakta mogao je da utiče na magnetno polje i da ga pojačava i smanjuje po želji i. U jednom pokusu

79

uspio je, na zahtjev eksperimentatora, da zaustavi proces radioaktivnog raspadanja za svega 45 sekundi!

Osis je sa Swanom radio i seriju eksperimenata u kojima mu je zadavao koordinate nekog mjesta sa topografske karte, a Swan je imao zadatak da što detaljnije opiše okolinu tog mjesta. On je to gotovo stopostotno uspijevao.

Jednom prilikom je na zadate koordinate opisao neko pusto mjesto obraslo kržljavim žbunjem. Na osnovu mape eksperimentatori su zaključili da to ne može biti točan opis jer su koordinate pripadale jednom velikom jezeru koje se nalazilo na samom sjeveru Sjedinjenih Američkih Država. Na Swannovo insistiranje otišli su na to mjesto i ono što su tamo našli ih je impresioniralo - zaista je postojalo veliko jezero, ali se iz sredine jezera izdizao maleni otočić koji je savršeno odgovaralo opisima!

Mišljenja smo da ove eksperimente, ma kako zanimljivi bili, treba promatrati sa uzdržanošću, a pomalo i sa skepsom. Takovom načinu razmišljanja je, vjerojatno, doprinijelo naš neuspjeh u eksperimentima kojima je uz pomoć piramide trebalo dostići neka druga stanja svijesti. Od toga smo mnogo očekivali jer smo o tome dosta čitali u literaturi, a ipak smo ostali bez rezultata.

U jednoj drugoj oblasti primjene piramide imali smo više uspjeha. U svim knjigama o modelima piramida bili su izvještaji o povoljnom utjecaju piramida na ljudsko zdravlje.

U prvim eksperimentima smo malu piramidu stavili u prostran kavez u kojem se nalazila ženka zlatnog sirijskog hrčka (Mesocricetus aureatus). Iznenadili smo se vidjevši da je ona prenijela svoje gnijezdo kod same piramide. Dopustili smo mogućnost da se to dogodilo sasvim slučajno. Zbog toga smo ponovili eksperiment. Stavili smo piramidu na suprotan kraj kaveza. Nije prošlo ni dvije minute a životinjica je počela

80

ponovo da premješta gnijezdo. Ponovili smo sve to nekoliko puta u tijeku sedam dana i uvijek se ponavljala ista scena.

Napravili smo i ovakav eksperiment: u potpuno nov, nekorišten kavez stavili smo jednu malu kartonsku piramidu i držali je tu desetak dana. Onda smo izvadili piramidu iz kaveza a unutra stavili hrčka. Bilo je, zaista, fantastično vidjeti kako ta životinjica, vođena nekim za nas nerazumljivim osjetilom, odabire za gnijezdo baš ono mjesto na kome je prije toga stajala piramida!

Nije lako odgovoriti na pitanje što je utjecalo na izbor mjesta za postavljanje gnijezda ni koje su sile tu djelovale. Piramida je ostavljala iza sebe trag koji je privlačio hrčka. Jednom smo imali priliku da vidimo na djelu i "nešto" što ga je odbijalo.

Hrčak je životinja Ikoja skuplja razne materijale i pravi gnijezdo u kome prespava po cijeli dan. Ispod materijala na kome spava obično ostavlja rezervne količine hrane. Stavili smo u gnijezdo jedan komadić krpe od nekog sintetičkog materijala. Hrčak je vrlo brzo poslije toga preselio gnijezdo zajedno sa svom količinom hrane. Na starom mjestu ostala je samo krpa koju smo stavili. Nekoliko dana hrčak nije htio da ide na mjesto na kome se nalazilo staro gnijezdo.

Kada smo o tome pričali jednom radiestezisti, rekao nam je da je sintetički materijal od kojeg je životinja bježala zaista imao negativno djelovanje. Uz pomoć viska on je mogao i da izmjeri to negativno djelovanje. Naročito snažan utisak ostavili su na nas eksperimenti u kojima je uz pomoć prstena koji je visio na običnom koncu i koji je predstavljao radiestezijski visak, određivao u kojoj kutiji je sakrivena famozna krpa.

Uzimali smo obično pet ili šest kutija potpuno istog izgleda i dimenzija i u jednu bi smjestili onu krpu, a u ostale po komadić vune. Onda bi kutije bile tako izmiješane da nitko nije znao u kojoj je krpa. Tada bi dolazio radiestezista, iznad svake kutije

81

stavljao visak i promatrajući njegovo kretanje nepogrešivo određivao što se u kojoj kutiji nalazilo.

Uz pomoć viska mogao je da odredi i mjesto u sobi na kojem je izvjesno vrijeme bila piramida. Mi smo, također, pokušavali da sa istim viskom postignemo slične rezultate, ali nam to nikako nije polazilo za rukom. Za to je trebalo biti prirodno predodređen.

Na osnovu svega ovoga mogli smo da zaključimo da piramide imaju pozitivan utjecaj na zdravlje životinja i ljudi.

Jedna Amerikanka je napisala da je imala problema sazubima i da je nekoliko zuba strašno boljelo. Poslije nekoliko minuta provedenih u piramidi bol je potpuno prestao.

Kada je jednog našeg prijatelja zabolio zub, sjetili smo setoga i predložili mu da uđe u našu piramidu. Pristao je jerništa nije imao da izgubi. Zubobolja je prestala poslije, otprilike pola sata. Ne znamo da li je to posljedica piramidalnogpolja ili nečeg drugog. To je bio jedini slučaj zubobolje kojismo "liječili" uz pomoć piramide.

Literatura o piramidama je prepuna raznih izvještaja ukojima je netko ozdravio od kronične bolesti zahvaljujućitome što je izvjesno vrijeme proveo u piramidi. Često se utakvim knjigama piramide proglašavaju univerzalnim lijekomza sve bolesti. Vjerujemo (jer još nismo stigli dotle da tosigurno znamo) da piramide svojim pozitivnim poljima, čijesmo prisustvo utvrdili, blagotvorno djeluju na organizam i,eventualna izlječenja. Naravno, skeptični smo pred svakomtvrdnjom da je piramida univerzalni lijek. Tako nešto najvjerovatnije ne postoji.

Jedna žena je napisala da je njen pedesetogodišnji muž"napravio piramidu poslije predavanja kome je prisustvovao,i u njoj držao vodu. Vodom je zalijevao biljke, ali je također

82

počeo i da je redovno pije". Poslije nekoliko tjedana takvogtretmana žena je izjavila Schulu i Pettitu: "Mislim da nećudozvoliti Hariju da više pije tu vodu, ili ću i ja početi da jepijem zajedno sa njim. Od kada je počeo da je pije, postaoje seksualno agresivan kao kada je imao dvadeset ili tridesetgodina. Posljednjih je godina, inače bio veoma smiren."

PSIHOTRONSKE ENERGETSKE MAŠINE

U knjizi "Pyramid Power" dr. Patric G.Flanagan iznio je zanimljivo zapažanje. Zainteresirani time što bi mogla da znači riječ piramida počeo je da traži po rječnicima i na svoje iznenađenje otkrio da je to zapravo spoj dvije riječi - "piros" i "amid". Doslovan prijevod ovih dvaju riječi je "vatra u središtu". To je još jedan dokaz da su stari graditelji bili potpuno svjesni da piramida u svom središtu vrši fokusiranje neke energije.

Priroda te energije nam, trenutno nije poznata. Glavna nevolja u izučavanju proizlazi iz činjenice da se energetsko polje piramide ne može evidentirati postojećim prijemnicima koji mjere elektromagnetne spektre zračenja. Tokom povijesti vršen je niz pokušaja da se naprave antene i prijemnici koji bi rasvijetlili tajne misterioznih energija čije karakteristike nismo još spoznali ali je očigledno da one postoje u prostoru oko nas.

Karl von Reichenbach je još u devetnaestom stoljeću tvrdio da je otkrio "univerzalnu kozmičku energiju" koju zrače sva ljudska bića, životinje i biljke a od neživih objekata kristali i magneti. Ovu energiju Reichenbach je nazvao "OD". Čudna zračenja Oda otkrio je radeći i mnogobrojne pokuse u kojima su ulogu prijemnika igrale specijalno osjetljive osobe. Po Reichenbachu Od je svuda oko nas i predstavlja "primarnu matricu materije".

Šezdesetih godina Galen Hieronymus, američki pronalazač potkrijepio je ideje Karla von Reichenbacha eksperimentima u kojima je naročitom kombinacijom metalnih ploča uspio da fokusira Od na biljke koje su zahvaljujući tome sasvim

83

normalno rasle iako su bile u potpunom mraku! Njegove eksperimente su Tompkins i Bud opisali u knjizi "Tajni život biljaka."

Hipoteza o postojanju Oda, nevidljivog fluida, je i danas veoma popularna, iako se taj fluid kod raznih autora naziva različitim imenima.

Po mišljenju dr. Baraduca "svaki dio našeg organizma, moždani, plućni, želudačni ili genitalni ima određenu radio-aktivnost, zonu raznoraznih vibracija kakve postoje u prirodi, a mogu snagom svog zračenja kao nekom vrstom bežične telegrafije da telepatski utiču na pasivnu radioaktivnost organa neke druge osobe..."

Da bi učinio vidljivim zračenja o kojima piše dr. Baraduc je konstruirao specijalni aparat koji je nazvao "biometar".

"Na dnu, ležeći na jednom postolju, nalazi se kondenzator u direktnoj vezi sa zemljom. To su ispresavijani listovi kalaja, odvojeni jedan od drugog nekom materijom koja služi kao izolator. Iznad toga je metalni pojačivač načinjen od dugačke žice čiji su navoji izolirani... Naizad, iznad jednog brojčanika sa podacima nalazi se magnetska, ali nemagnetizirana igla. Igla se kreće oko svog stožera čim joj se približi prst eksperimentatora.

Poslije dr. Baraduca i doktor Audolant je uveo veoma osjetljiv biometar-galvanometar, sa debelim navojem žice. Mnogo kasnije, 1904.godine, dr. Joire će opisati svoj još osjetljiviji "stenometar" slične namijene.

Svi aparati imali su samo jedan cilj - da mjere, sa sve većom i većom preciznošću energiju koja zrači iz ljudskog tijela.

Glavna kritika ovih uređaja potekla je od dr. Grasea:

84

nijedan od tih aparata nije, po njegovom mišljenju, otkrio nikakvu "novu" energiju koja se ne bi mogla svesti na već poznate fizičke sile: toplinu, elektricitet, itd. Međutim, neki od ovih aparata otkrivaju čak vrlo jasno električna svojstva te energije, kao na primjer vrlo složeni uređaj De Puyfotainea, prikazan na odjeljenjima dr. Charcota u pariškoj bolnici Salpetrier. Izgleda da je tijekom upotrebe ovog uređaja uspjelo samo da se otkrije da u svom funkcioniranju ljudski organizam ispušta električnu ili kaloričnu energiju dovoljnu da djeluje na jedan veoma osjetljiv galvanometar.

Tridesetih godina prošlog stoljeća čuveni Wilhelm Reich je tvrdio da je otkrio "Orgonsku energiju" koja predstavlja osnovu cjelokupnog materijalnog svijeta. Osnovne čestice orgona nazvao je 'bioni".

Reich je konstruirao uređaj pomoću kojeg je mogao da vrši akumulaciju orgonske energije (ORACCU). Orgonski akumulator je bio veličine osrednjeg ormara i u sredini je imao komoru u kojoj se mogao smjestiti čovjek. Zidovi akumulatora bili su višeslojni i sastojali su se od naizmjeničnihslojeva željeza i neke organske materije kao što su drvo ili vuna. Umjesto željeza mogao se upotrijebiti i neki drugi materijal izuzev aluminija jer je Reich smatrao da je on štetan po zdravlje. Jačina akumulatora je u direktnom razmjeru sa brojem naizmjeničnih slojeva organske i neorganske materije. Zadnja ploča akumulatora treba da bude, uz pomoć izolirane metalne cijevi, spojena sa posudom u kojoj se nalazi nekoliko litara svježe vode.

Izvjesno vrijeme provedeno u komori generatora dovodilo je, navodno, do izlječenja bolesnika od najraznovrsnijih bolesti. U reklami (Reich je uređaje prodavao preko novinskih oglasa) bilo je posebno naznačeno da je orgonski akumulator sredstvo koje se može vrlo uspješno koristiti za liječenje oboljelih od raka!

85

Zdravstveni radnici u Americi su Reicha proglasili šarlatanom a ubrzo zatim uslijedila je zabrana upotrebe orgonskog akumulatora. Kako je Reich nastavio sa nezakonitom prodajom ovog uređaja, bio je osuđen na kaznu zatvora gdje je poslije izvjesnog vremena i umro.

O vrijednosti akumulatora se još uvijek raspravlja. Reich nije imao neke jake dokaze u prilog tezi da akumulator djeluje na ljudsko zdravlje. Jedina mjerljiva komponenta bila je razlika u temperaturi između vanjskih i unutrašnjih zidova. Četrdesetih godina Reich je bio u posjetu Albertu Einsteinu u njegovoj kući. Na Einsteinovo insistiranje Reich mu je pokazao orgonski akumulator i tom prilikom je veliki matematičar priznao da ne može objasniti čudne pojave koje dovode do razlike u temperaturi.

Uz pomoć akumulatora Reich je prikazivao i ovaj pokus kao dokaz njegovog djelovanja uzimao bi bakarnu cijev i spajao je sa oblogom orgonskog akumulatora običnom žicom. Kada bi kroz cijev promatrao oblak on se nevjerojatnom brzinom raspadao.

Teško je odgovoriti da li je ovako nešto moguće ili je sve dio nečije bolesne mašte. Da bi se odgovorilo na to pitanje, najbolje je napraviti orgonski akumulator i isprobati njegovo djelovanje. Mi nismo stigli da to uradimo i zato se ograđujemo od svake ocjene njegovog korisnog djelovanja.

U vrijeme kada je Wilhelm Reich otkrivao orgon, jedan drugi istraživač je nezavisno od njega zastupao slične ideje. Zvao se Albert Abrams a tvrdio je da svaka materija bilo živa ili neživa zrači u prostor nevidljive vibracije. Vibracije zdravog organa drastično se razlikuju od vibracija oboljelog organa. Specijalnim uređajima, koje je konstruirao dr. Abrams bilo je moguće te vibracije vratiti na normalu i time vršiti liječenje. Od riječi radijacija (zračenje) nastao je termin radionika, koji danas

86

označava čitav spektar izučavanja na temeljima koje je postavio Abrams.

Današnji radioničari došli su do spektakularnih rezultata. Javno je prikazivan uređaj pomoću kojeg je moguće zaštititi poljoprivredna polja od najezda štetnih insekata i to bez upotrebe velikih količina insekticida. Dovoljno je na bakrenu ploču radioničkog uređaja staviti malo soka napadnutih biljaka i pomiješati je sa minimalnom količinom insekticida da bi na njivi, koja može biti udaljena i tisućama kilometara, insekti počeli da masovno izumiru ili bježe sa te njive!

Postoje, također, izvještaji da je umjesto soka biljaka moguće upotrijebiti fotografiju polja da bi se postigli isti rezultati! Na žalost, u literaturi nismo naišli na opis konstrukcije nekog radioničkog uređaja pa nismo ni mogli da isprobamo njihove fantastične osobine o kojima smo dosta čitali. Iskreno se nadamo da će neko od vas koji sada čitate ove redove biti u tome bolje sreće od nas i da ćemo uskoro dobiti i prvi domaći radionički uređaj.

1911.godine londonski ljekar dr. Thomas Kilner premazao je obično staklo dicijaninom, jednom organskom supstancom koja mu je omogućila da gledajući kroz staklo vidi aure, svjetlosne omotače oko živih i neživih predmeta. Diskutabilno je da li je po srijedi optička varka ili stvarno viđenje aura. Ono što se vidi kroz tzv. Kilnerove naočale umnogome zavisi i od individualnih karakteristika oka promatrača.

Ukoliko ste voljni da sami ispitujete "aure" pomoću Kilnerovih naočala možete se, za obavještenja o nabavci obratiti na adresu: Society of Metaphysicians Ltd., Archer's Court, Stonestile Lane , The Ridge Hasting, Sussex, England

Zanimljivo je reći da ova organizacija prodaje kompletne radove Nikole Tesle (podatak od prije nekoliko godina) dok se takvo

87

izdanje kod nas nikada nije moglo naći! Pored toga kataloge šalju besplatno!

Kilnerove naočale su dugo bile osporavani rekvizit sve dok 1939. godine S. Kirlijan nije pronašao specijalan način fotografiranja nevidljivih energetskih polja pomoću struja visoke frekvencije (neki ih nazivaju Teslinim strujama jer jeNikola Tesla napravio prve transformatore kojima je pobijao takve struje).

Ako su Abramsove ili Reichove ideje ponekad bile suviše smjele i teško povjerljive, Kirlijanova metoda je u potpunosti mogla da zadovolji sve naučne kriterije provjere.

Kirlijanovom fotografijom se nedvosmisleno dokazuje da su sva materijalna tijela okružena poljem energije čiji je oblik u mnogome zavisan od recimo, zdravstvenog stanja (kod živih objekata) ili od elektromagnetnih karakteristika. Iscrpni izvještaji o izučavanju fenomena mogu se naći u već spomenutoj knjizi V. N. Puškina "Parapsihologija i eksperimentalna psihologija''. To je izuzetno vrijedna knjiga jer su sva ispitivanja vršena u naučnim institutima pod strogo kontroliranim uvjetima.

Ta ispitivanja pokazuju da ima istine u postavkama koje su dali Reich i Abrams. Ali isto tako je očigledno da te ideje ne mogu biti pripisane samo njima. Nekoliko tisuća godina prije njih Kinezi su poznavali Tao, sveukupnu energiju Univerzuma i na toj filozofiji razvili akumpukturu, izuzetnu filozofsko-medicinsku disciplinu.

Hindusi su učili da postoji Prana sveprožimajuća nematerijalna struktura.

Egipćani su, izgleda pošli od sličnih pretpostavki i čak napravili piramide, koje predstavljaju generatore ili sabirne leće neiscrpne energije prostora.

88