34 KRČKI val [studeni 2018.]

kamen

Ivan Štefanić Udraški arhitekt bez di

Za pučko, tradicijsko, predajno graditeljstvo seponekad kaže da je to “arhitektura bez arhitekta”,ili da je “anonimna arhitektura”. Bez arhitekta sig-urno nije, ako iole vrijedi, nego samo bez arhitektas diplomom. A anonimna, to jest bezimena, jestsamo tako dugo dok ne uspijemo saznati tko je biotaj arhitekt. To obično nije lako, jer takve iznimnepojedince u pravilu progutaju magle prošlosti ijavnog nepriznavanja, a njihov osobni talent bivanaknadno utopljen u “narodni”, “pučki”, što će reći,i svačiji i ničiji ponaosob.

Pa izvucimo ovom prigodom iz anonimnostijednog takvog pučkog arhitekta iz Bašćanske doline,koji to svakako zaslužuje. Sigurno nije jedini, nekabude samo prvi od tolikih neznanih …

Ivan Štefanić Umolina (24. VIII. 1868. – 9. II.1949.) bio je pastir i težak iz sela Draga BašćanskaU njegovoj domovnici, izdanoj 27. srpnja 1921.godine u općini Baška, kotaru Krk, županiji Mod-ruško-Riječkoj, upisano je, između ostalog, “Značajili zanimanje: poljodjelac”.

Ma što značio izraz “običan pastir i težak”, IvanŠtefanić Umolina svakako jest bio pastir i težak,ali posve sigurno nije bio običan, nego u najpozi-tivnijem smislu neobičan, izniman.

A da je i bez stručnog školovanja i diplome bioarhitekt, i to dobar, o tome svjedoče njegova djela,razasuta po draškoj komunadi, prekrasnegrađevine, koje je domišljato i s ukusom projekti-rao, a barem djelomice i svojim rukama sagradio.I to u tehnici suhozida, ili, po domaću, od gromače.Kao i svaka dobra arhitektura, pobuđuju divljenjei – traju. Da, prema mišljenju stručnjakaarhitekata, onih s dušom i srcem, a ne samo sdiplomom, i arhitektura od gromače jest arhitek-tura. Postoji samo dobra i loša arhitektura, neo-visno o tome bio graditelj pastir, težak ili pak pro-

napisao > Berislav Horvatić foto > Berislav Horvatić, Denis

35KRČKI val[studeni 2018.]

Umolinaiplome

s Lešić

fesionalac s odgovarajućom diplomom. Ikatedralu i pastirski hramac može sagraditipravi meštar, ali i šeprtlja. Može se graditis mozgom, srcem i dušom, ali i bez svegatoga. U svakom je slučaju krajnji uradakpodložan provjeri vremena. “Test” jepošten, nemilosrdan i krajnje jednostavan:loša arhirektura propada i fizički (građev-ina ne potraje dugo) i kulturno (nitko višene želi tako graditi.) Arhitektura koja fiz-ički preživi stoljećima, a kulturno čaktisućljećima, jest nepobitno dobra arhitek-tura.

Dražani - iznimni graditelji

Ma što stanovnici okolnih mjesta inačemislili i pričali o Dražanima, njihovosuhozidno graditeljstvo poštuju i hvale.Dražani su na otoku na glasu kao vrsni imarljivi graditelji. Manje je vesela pričakako su došli do te zaslužene slave. Njihovisu preci, izgleda, ponešto “zakasnili” snaseljavanjem u dolinu Vele rike, stigavšionamo kada je veći dio obradivog zemljištau tom dijelu Kotline već bio u posjedu rani-jih doseljenika. To ih je prisililo da sepoljoprivredom, i to ne samo ovčarstvom,nego i ratarstvom, bave na krševitoj i suhojvisoravni, daleko od sela i tekuće vode.Nužda ih je, dakle, natjerala da se kame-nom bave više od ostalih. No kako “čovjekne živi samo o kruhu”, to je i gola nuždaporodila ne samo količinu, nego i kakvoćui ljepotu. Stoga, kad gledamo koliko toga ikako su draški dedi i prededi gradili i sa-gradili, bude nam istodobno i žao i drago.

Kako je priznati arhitekt priznao nepriznatog

Bunar Za Kijcen pokazao sam 26. svib-nja 2001. godine prof. dr. sc. Borutu Ju-vancu s Fakulteta za arhitekturu Sveučilištau Ljubljani, vjerojatno najvećem europ-skom stručnjaku za građevine od gromače.Toga smo dana zajedno obilazili draškebunare na sjeveroistočnoj visoravni, Gor-

injem vrhu, s namjerom da arhitektonskisnimimo nekoliko najboljih od njih šes-naest. Bilo je vruće, bili smo već umorni, iisprva se činilo da ćemo bunar Za Kijcensamo nakratko razgledati i fotografirati,ali ne i arhitektonski snimati. No arhitektu Borutu Juvancu nije odolio kvaliteti i lje-poti – sve ne hoteći, izvadio je pribor ilatio se mjerenja i crtanja. Rezultat se vidina priloženim slikama – arhitektonski pro-jekt deda Umoline, kako ga je vidio i inter-pretirao današnji profesionalac. I tako je,nakon toliko godina, priznati svjetski stru-čnjak priznao nepriznatog draškog stru-čnjaka.

U bunaru Za Kijcen je Umolina vrlodomišljato riješio tehnički problem od ko-jega pate svi bunari: ako je na prvojpoplavljenoj stepenici voda preplitka, ondaje teško zagrabiti vodu stojeći na zadnjojsuhoj. Na prvoj mokroj je sloj vode pre-tanak, a prva sljedeća, s dovoljno dubokomvodom, je nezgodno predaleko. Znači,nema druge nego zagaziti u plićak i smočiticipele? Ne, na plitko poplavljenu stepenicuse stavi oveći kamen, pa se jednom nogomstane na njega. No Umolina je to trajno ielegantno riješio dodatnim paralelnim ni-zom uskih “pomoćnih” stepenica, uz desnirub glavnih. Vidi sliku, pa zamisli situaciju:staneš desnom nogom na pomoćnu ste-penicu koja je iznad (plitke) vode, što tiomogućuje uporište da dosegneš duboku.Taj “detaljčić” ne bih ni bio primijetio, dame moj vodič Tone Gulešić nije na njegaupozorio. “Bil je jako domišljat”, kažeTone. Kasniji graditelji bunara nisupreuzeli taj korisni patent – ili im senaprosto nije dalo oko toga potruditi, ilinisu ni znali za njega. (Kako bi ovo drugouopće bilo moguće, unutar jednog sela?Pojedine skupine pastira napasaju ovce na

različitim dijelovima (“krpama”) iste ko-munade, pa si mogu priuštiti da ihnaprosto nije briga čega sve ima izvan nji-hovog uskog područja – pa makar i nasvoju štetu.) No vjerojatnije je da se ipakradi o onom prvom razlogu – smatrali suda je tu Umolina sa svojom bujnomkreativnošću malčice “pretjerao”…

Njegova mošuna Za Kijcen, u neposred-noj blizini bunara, je po mnogočemu do-jmljivo remek-djelo suhozidne arhitekture– od pedantne megalitike, preko domišl-jatih arhitektonskih detalja, pa sve do ure-đenja okoliša. Riječima njegove unukeDarinke Perković, predvorje je bilo pravopredvorje, vrt, za stol, tri stepenice, a goreje bil vrtić, gore su bile crvene ruže, žuteruže, pravi borić, višnja i trešnja, bosiljak– dezodoran za zrak i odbija komarce,muhe... Nažalost, od svega toga je do danaspreživio samo kamen, ali prekrasan. Menese naročito dojmio lavor za pranje ruku iumivanje, isklesan od monolita, pred ula-zom u predvorje mošune. I on ponešto go-vori o kulturi življenja tog običnog–ne -običnog poljodjelca...

Od ostalih njegovih arhitektonskih djelaspomenimo još mošunu na Dunaći, dvavelika dolca na Trnovcu, dolac na Smelja-kovu, “škotsku” gromaču “kod drugog mo-sta”, njegovu obiteljsku kuću u Dragi Ba-šćanskoj,... Njegove gromače su savršene,prepoznaju se izdaleka. Ulazi u njegovedolce i particele su široki, da dva vola moguproći upregnuta u jaram. Njegova kuća jeuzor savršenstva i pedanterije. U nedosta-tku dostojne lokalne konkurencije, natje-cao se sa samim sobom...

Možda se neki profesionalni arhitektnađe zatečenim ovakvim pristupom, jermu se čini da građevina od gromačenaprosto ne spada u “pravu” arhitekturu,

36 KRČKI val [studeni 2018.]

kamen

Uvodna fotografija ­ draški bunar nalokalitetu Za Kijcen, s godinom 1931.

uklesanom u nadvratnik ulaza

Dvostruki niz stepenica u bunaru Za Kijcen

ili čak ne “zaslužuje” da se tako naziva.Takve, ali i sve ostale zainteresirane, pozi-vam da posjete internetsku stranicuhttp://www2.arnes.si/aa/, gdje će naći ma-terijale “Međunarodne konferencije opučkoj arhitekturi ALPE – JADRAN”, kojase jedanaest godina održavala svake jeseniu Gozd Martuljku u Sloveniji, u organi-zaciji Fakulteta za arhitekturu Sveučilištau Ljubljani. Ondje će, uz štošta drugo zan-imljivo, naći i draške bunare i mošune zizjalon na slonu, bašćanske, jurandvorske ibatomaljske mrgare, te južnokrčke(poglavito puntarske) komarde (hramce),sve od gromače…

A sada ponešto i o samom Umolini, naosnovi podataka dobivenih od njegoveunuke Darinke Perković rođ. BogdešićPerović Umolinka, koje mi je o svom dedupo majci ispričala u diktafon 3. kolovoza2002, pa neka od tih njezinih kazivanja ov-dje prenosim i doslovce, označena kurzi-vom.

Ivan Štefanić Umolina rodio se 24. ko-lovoza 1868. od istoimenog oca i majkeAnte. Otac je bio 40 godina “narodni su-dac” u Kotlini, zapravo predsjednik mi-rovnog vijeća, ali zvali su ga sudac - dakle,svakako čovjek od ugleda u široj lokalnojzajednici. Sin Ivan se oženio u dobi od 24godine, s tri godine mlađom Kate rođ. Šte-fanić Dumićevica (23. XI. 1871. – 15. II.1956.), i u razdoblju od 1893. do 1913. ro-dilo im se devetero djece, tri sina i šestkćeri. Osmo dijete, Fabijana (21. IX. 1910.– 22. I. 1992.), majka je njegove unuke Da-rinke.

Kao što piše u njegovoj domovnici, bioje poljodjelac. U to nema sumnje – veletr-govina vinom “Marko Frančić i sinovi” izSušaka mu 25. travnja 1934. izdaje potvrduda mu duguje 6.746 dinara za vino ku-pljeno od njega 6. svibnja 1933. (Slabo li-kvidna neka veletrgovina, koja se u svojemlogotipu diči da je 1928. odlikovana u Pa-rizu... No dobro, bilo je to u doba potkrajVelike gospodarske krize.) Glede stočar-stva, imao je oko 200 ovaca, a muzlo se ipravilo sir (najbolji, kaže Darinka) na mo-šuni Za Kijcen. Imao je kasnije i krave, dr-žao ih je u mošuni na Dunaći, a i u onojZa Kijcen – zato ta mošuna i jest tako vi-soka.

No poljoprivredne poslove su mu obav-ljali sumještani, svakoga dana ih je imaopo desetak koji su radili, a on je za to vri-jeme gradio kuće, uključivo i svoju. Delalje kuće na žornadu, bi pogodil od početkado kraja kuću. O tome možda svjedoči idojmljiva potrošnja piva u njegovom ku-ćanstvu – 31. svibnja 1913. mu “Fabbricadi Birra Cittadina” iz Rijeke ispostavlja ra-čun od 66 kruna za 250 litara naručenogpiva, 200 L “Märzenlicht” i 50 L “Doppel-Malz”. Za pretpostaviti je da sve to nijepopio sam Umolina, nego njegovi najam-nici, bilo poljoprivredni, bilo građevinski.Uostalom, 1913. je krenuo graditi obitelj-sku kuću, koju je u potpunosti sam pro-jektirao, do zadnjeg detalja, ali teških fizi-čkih poslova se rado klonio. Ipak je bioarhitekt, a ne “bauštelac”...

Jedini va Kotlini je imel voli za delat –po četire vola. Dok god je bil moj nono živ,

magarca ni bilo va kući. Kad je umrl, ondasu tete imele tovara, da im bude laglje no-sit.

Kakav je bio kao čovjek? Strogoća, pe-dantnost, al’ dobrota. Ki god je ča došel pi-tat, on mu je objasnil, on bi bil celi danvami govorel kako morate – kako moratenapravit neč, razumete, i to, i onda kadabi već videl treći, četvrti [put], bi rekal “Mahote, hote, pustite to, to baš ne bite vi delal,hote vi ća.” Perfekcionist, kakav je bio, nijeimao baš puno razumijevanja za lijenost ipovršnost. Najviše ga je mučilo ki neće dauči, neće da zna, i ki je površan. Za pokazat,svakome... On ni nikad rekal za nekoga ru-žno, nego samo je rekal “A, pusti, on niš nezna, neka se re naučit.”

Bil je vredan i mudar, ali je bil, ono čareku, spor – pomalo, ali šesno... Kao štoveć rekosmo, “grube” poslove je prepuštaodrugima, ako mu je već moglo biti, a samse radije bavio onim “sofisticiranima”, pai kod zemljoradnje: u velikim dolcima naTrnovcu hći je orala zi voli, a ded kopalkantunići...

Bil je duhovit, volio je nasmijati ljude.Kao što je i za očekivati, njegov raskošni

talent, iznimna kreativnost, marljivost iperfekcionizam nisu baš najbolje “sjedali”nekim njegovim manje nadarenim suse-ljanima, pa se o njemu mogla od njih čutii poneka ironična... No što sam čuo, čuosam, njih više nema na ovom svijetu, kaoni njega, pa neka to ostane svakome navolju.

Zahvala

Zahvalnost za suradnju, pomoć i prijateljskupodršku dugujem mnogima, pa evo samo onihkoji su najviše doprinijeli upravo ovom prilogu:

Prof. dr. sc. Borut Juvanec s Fakulteta zaarhitekturu Sveučilišta u Ljubljani naučio meda to jest arhitektura i dodatno mi otvorio očiza nju. Tragom draških bunara me prvi uputiojurandvorski meštar Ivica Juranić Pivac (1941. -2000.), vrstan poznavalac terena, svjesno meupozorivši na iznimnost tih građevina. Taj metrag i doveo do bunara Za Kijcen, a onda s vre-menom i do mošune, te do njihovog autora,Ivana Štefanića Umoline. Dražan Anton GulešićLoparan (1934. – 2018.) me više puta proveodraškim terenima, otkrivajući mi ono najbolje, istrpljivo i kvalitetno me informirao. Od njegasam i saznao za Umolinu i njegova glavna djela.Umolinina unuka Darinka Perković rođ.Bogdešić Perović Umolinka (1937.) me sus-retljivo informirala o svom dedu, pokazala miobiteljsku kuću koju je sagradio, i ustupila mirazne dokumente. Oko pronalaženja ostalihgraditeljskih djela I. Š. Umoline, razasutih podraškoj komunadi, pomogli su mi DražaniDinko (Dominik) Dujmović Konalčić (1932. –2009.) i njegov sin Dinko (1964.), te IvanŠimanić (1930. – 2010.).

37KRČKI val[studeni 2018.]

Arhitektonski snimak bunara Za Kijcen; izmjerio i nacrtao prof. dr. sc. BorutJuvanec s Fakulteta za arhitekturu Sveučilišta u Ljubljani, 26. svibnja 2001. Osim

ovoga, arhitektonski je snimio i bunare Na Ohodu i Navrh Vala.