Duhovna Kazivanja

    

Murteza Mutahari

  SADRZAJ

DUHOVNA SLOBODA 1 DUHOVNA SLOBODA 2 IBADET I DOVA 1 IBADET I DOVA 2 TEVBA 1 TEVBA 2 VELICINA I PLEMENITOST VJEROVANJE U NEVIDLJIVI SVIJET (GAJB) ŠTA JE MJERILO COVJECNOSTI? HIDZRA I DZIHAD 1 HIDZRA I DZIHAD 2 HIDZRA I DZIHAD 3 ŠKOLA HUMANOSTI

DUHOVNA SLOBODA 1Reci: O sljedbenici Knjige, dodjite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne

smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drzimo! Pa ako oni ne pristanu, vi recite: Budite svedoci da smo mi muslimani [1]

Tema naše rasprave je duhovna sloboda. Veceras na ovome casnom skupu, odabrao sam da govorim na temu slobode. Najpre, šta oznacava sloboda, a potom koliko vrsta slobode postoji? Spomenucemo naravno, dvije vrste: duhovnu slobodu i društvenu slobodu, i u trecoj etapi, medjusobnu zavisnost izmedju ovih dvaju vrsta slobode; odnosno, to da li je, na primjer, duhovna sloboda ostvarljiva bez društvene slobode, ili ne. I obrnuto, da li je društvena sloboda ostvarljiva bez duhovne slobode? Nešto više cemo raspravljati o drugom dijelu, tj. o zavisnosti društvene od duhovne slobode.

1

U uvodnom dijelu mog govora cu reci da sam za temu današnje rasprave, povodom rodjendana mevla mutakijana (ucitelja-vodica cestitih) Alija a.s., odabrao pomenutu temu.

Medju izrazima kojima se cesto koristimo, vezanim za njegovo casno postojanje, nalaze se i pomenuti izrazi "mevla", "mevla mutakijan" (ucitelj-vodic cestitih).

Nas poslanik s.a.v. je ovu rijec po prvi put upotrebio u vezi Alija a.s. u poznatoj recenici: Onom kome sam ja mevla (ucitelj, vodic), Ali je njegov mevla,[2] a o kojoj postoji saglasnost izmedu sunita i šhi'ta. Suvišno je raspravljati o tome da je i u Kur'anu korišcena ova rijec. Postoji komentar o tome da je rijec o Aliju a.s. U Kur'anu se kaze:

... Allah je zaštitnik njegov, i Dzibril, i cestiti vjernici .[3]

Medjutim, prva navedena recenica predstavlja eksplicitne reci Poslanika s.a.

Sta oznacava termin mevla? Ne bih puno raspravljao o ovom izrazu. Samo cu ukratko spomenuti da je glavno znacenje ove reci kurb (priblizavanje). Odnosi se na dijve stvari koje stoje jedna uz drugu. U upotrebi su reci vala, vali, ili mevla, koje se cesto koriste u dva sasvim suprotna znacenja. Na primjer, ova rec mevla, koristi se za Boga u odnosu na robove, i suprotno, koristi se i za gospodara, i za roba. Jedno od znacenja ovog izraza na koje ja licno mislim je termin "mutek". Rec mevla se koristi i za oslobodioca i za oslobodjenog.

Sta predstavljaju Poslanikove s.a. reci: "Onom kome sam ja mevla, Ali je njegov mevla"?

Namjera nam je da se utvrdi koje je od znacenja mevla upotrebljeno. Ne bih isticao koje je znacenje tacno po mom mišljenju, ali Mevlana je isti hadis spomenuo u Mesneviji i pokazao eleganciju konsteci izraz mevla u znacenju mutek (oslobodilac). Cini mi se da se to nalazi u šestom poglavlju Mesnevije. To je poznata prica. Prica o sudiji izdajniku i zeni, gde sudija hoce da se sakrije u sanduk, pa tako sa njim i ucine, i stave ga na ledja nosaca. Nakon toga, sudija zamoli nosaca da ode kod njegovog pomocnika da bi došao da otkupi sanduk, a on ce mu dati sve što pozeli. Pozvaše njegovog pomocnika. On dolazi, otkupljuje sanduk i oslobadja ga. Poslije Mevlana metaforicki govori: "Svi smo mi zarobljenici zudnje u sanduku naših tijela, ali nismo toga svjesni. Nama je potreban oslobodilac da nas izbavi iz ovog sanduka zudnje duha i tijela. Poslanici i pejgamberi su spasioci i oslobodioci." Dalje istice:"Zbog toga je uzvišeni Poslanik sebe i Alija nazvao mevlama. Rekao je: Onome kome sam ja mevla i prijatelj, moj sinovac Ali je mevla. Mevla je onaj koji te oslobadja, skida ti lanac ropstva s nogu."

Zbilja, ovo je zaista jedna istinita cinjenica, bez obzira da li je to pravo znacenje ove recenice ili ne.

Dakle, Poslanik s.a.v. je sebe i Alija a.s. nazvao mevlama, bilo u smislu oslobodenja ili ne. Istina je da je svaki pravi poslanik došao radi oslobodenja ljudi, i karakteristike svakog pravog imama su bile istovetne.

2

A sada, pokušacemo utvrditi šta je znacenje slobode. Šta predstavljaju sloboda i oslobodjenje? Sloboda je medju neophodnim uslovima za zivot i evoluciju, znaci jedna od potreba svakog zivog bica, bez razlike da li se radi o biljnoj, zivotinjskoj ili ljudskoj vrsti. Bilo kako, kod svih zivih vrsta postoji potreba za slobodom. covjeku je sloboda potrebna više nego biljci ili zivotinji. Karakteristike svakog zivog bica su te da se razvija i evoluira, da ne stagnira i ne stoji na jednom mestu. Bezivotni objekti nemaju evoluciju i razvoj, stoga im nije ni potrebna sloboda. Sloboda nema znacaja za bezivotne stvari. Ali, biljka mora da bude slobodna. Zivim bicima su za razvoj i evoluciju potrebne tri stvari: vaspitanje, bezbjednost i sloboda. Na primjer, jednoj biljci su za razvoj i rast potrebni voda i zemlja, svjetlost i toplota. Jednoj zivotinji je potrebna hrana. I covjeku su potrebni svi uslovi kao i za biljku i zivotinju, plus jedna serija ljudskih potreba koje su objedinjene pod pojmom prosvecivanja. Ovi elementi su kao hrana koja mora da stigne do jednog zivog bica da bi se razvijalo. Nemojte vjerovati da jedno zivo bice moze da se razvija bez hrane. osjecaj gladi je jedno od neophodnih uslova opstanka zivog bica. Druga stvar koja je potrebna zivom bicu je bezbjednost. Šta znaci bezbjednost? Znaci da zivo bice poseduje neku stvar, da ima zivot. Takodje, da ima stvari i sredstva neophodna za zivot. Mora da ima bezbjednost da od strane neprijatelja i spoljašnjih sila ne bi bio lišen onoga što poseduje. Ako imamo covjeka na umu, covjeku je potrebno obrazovanje, kao i bezbjednost, znaci da ima zivot, da ga ne lišavaju zivota, da ima bogatstvo, da mu ne oduzimaju bogatstvo, da ima zdravlje, da mu zdravlje ne oduzimaju. Dakle, da ga ne lišavaju onoga što on posjeduje.

Treca stvar koja je potrebna zivom bicu je sloboda. Sta znaci sloboda? Znaci da mu ne stoje na putu, da se ne stvaraju prepreke ispred njega. Moguce je da jedno zivo bice ima elemenata za razvoj, ali da mu se istovremeno razvoj sprecava. Pretpostavite da hocete da gajite jednu biljku. Pored svih drugih uslova, uslovi u smislu nepostojanja prepreka moraju da budu pogodni, da ne postoje prepreke koje bi sprecile njen razvoj. Na primjer, ako jedno drvo zeli da raste, njegova okolina mora da bude slobodna. Ako zasadite neku sadnicu i iznad nje bude veliki korov, cak i ako je ova sadnica cetinar, ne postoji mogucnost za njen razvoj. Svakom zivom bicu koje zeli da podje putem razvoja i evolucije, jedna od osnovnih potreba je sloboda.

Pa onda, šta bi znacila sloboda? Znacila bi nepostojanje prepreka. Slobodni ljudi su ljudi koji se bore sa preprekama koje stoje na njihovom putu. To su ljudi koji ne poznaju prepreke.

Ovo je bio jedan kratak opis slobode. Ali, ovde cemo raspravljati o vrstama slobode.

Covjek je jedno specificno bice i njegov zivot je zivot društva, i pored toga, u svom individualnom zivotu ie evolutivno bice, i veoma se razlikuje od biljaka i zivotinja. I pored slobode koja je potrebna biljkama i zivotinjama, njemu su neophodna druga neophodna sredstva, koja dijelimo na dvije vrste. Jedna vrsta je društvena sloboda. Sta oznacava društvena sloboda? Znaci da covjeku u društvu mora od strane drugih osoba biti obezbedjena sloboda, da drugi ne budu prepreka na njegovom putu ka razvoju i evoluciji (savršenstvu). Ne smiju ga okovati i stvoriti stanje jedne tamnice, sprecavati njegove aktivnosti, ne smiju ga eksploatisati, iskonšcavati i pretvarati ga u roba. Dakle, ne smiju da koriste svu njegovu misaonu i fizicku energiju u pravcu sopstvenih interesa. Ovo stanje bismo mogli nazvati društvenom slobodom. Sama društvena sloboda mora da bude podijeljena na nekoliko vrsta, o kojima sada

3

necemo raspravljati. Jedna vrsta slobode je društvena sloboda, jer covjek mora biti slobodan u odnosu na druge.

Jedna od teškoca ljudskog zivota tokom istorije se sastojala u tome da neke jake i mocne osobe iskorišcavaju svoju moc i uzimaju druge osobe u svoju sluzbu. Uzimaju ih kao robove i ubiru plodove njihovog rada u svoju korist.

Znate li šta je eksploatacija? To je ubiranje tudjih plodova. Postojanje svake osobe je kao kod jednog drveta sa plodovima. Plod postojanja svake osobe predstavlja proizvod njenih misli, rada i aktivnosti, i vrijednost njenog proizvoda mora njoj da pripadne. Kada neke osobe ucine nešto kako bi mogle uzimati plod sa drveta drugih, i kada tako beru voce njihovog postojanja, onda se kaze da ove osobe eksploatišu druge ljude. Jedna od teškoca ljudskog roda u toku istorije je bila u cinjenici da je jedna osoba eksploatisala drugu osobu, ili da je jedan narod eksploatisao drugi narod, pretvarajuci ljude u svoje robove, ili, u najmanju ruku, radi stvaranja prostora sebi, oduzimao je prostor drugima. U tom slucaju, nije eksploatisao, ali mu je ipak oduzeo teritoriju. Na primjer, pretpostavite da je postojalo zemljište koje je pripadalo dvijema osobama, i da su obe koristile tu zemlju. Jaci je, radi povecanja svoje teritorije, prisvojio zemlju drugoga i oterao ga sa nje, ili ga je uzimao u svoju sluzbu koja se nazivala zarobljeništvo ili ropstvo.

Prema Kur'anu, jedan od ciljeva koji su imali poslanici bio je taj da covecanstvu pruze slobodu, odnosno, da izbave ljude iz ropstva jednih nad drugima. Ku'ran je cudesna knjiga. Postoje neka znacenja i smisao koji buktaju, ozivljavaju i dostizu vrhunac u jednom periodu, ali ako gledate druge periode, vidjecete da nisu imali toliko uspona. U pojedinim periodima vidimo da neke rijeci sa pravom dostizu vrhunac. Kada se obracamo Kur'anu, vidimo da ova rijec u Ku'ranu ima uzvišeno mjesto, i to je zacudjujuce. Jedan od Kur'anskih ajeta za temu ima društvenu slobodu. Mišljenja sam da vi ne mozete da nadete zivlju, niti uzburkaniju misao nego ovu koja postoji u Kur'anu. Ovu recenicu ne mozete da nadjete ni u jednom vremenu, ni u osamnaestom, ni u devetnaestom, ni u dvadesetom vijeku. Znaci, ni u jednoj od ovih epoha u kojima je parola filozofa bila oslobadjanje covjeka, i u kojima je sloboda u najvecoj mjeri bila ljudima širom poznata. Pronadjite zivotniju i izrazitiju recenicu od ove koja postoji u Kur'anu:

Reci: "O sljedbenici Knjige, dodjite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu

ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drzimo! Pa ako oni ne pristanu, vi recite: Budite svedoci da smo mi muslimani!"

Kur'an 3:64

Pejgambere, reci onima koji su sledbenici nebeske knjige, Jevrejima, Hrišcanima, Zoroastrijancima i cak Sabejcima, cije se ime spominje u Kur'anu, i svima onima koji slijede staru nebesku knjigu: Dodjite da se okupimo oko jedne rijeci, jednog barjaka. Šta je taj barjak? Nema više od dvije recenice. Jedna recenica je:

"da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo."Kur'an 3:64

Druga recenica je:

4

Da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drzimo!"Kur'anu 3:64

Dakle, da ne bude sistema vladara i klanjanja, ni Isusu, ni ne-Isusu, ni djavolu niti kom drugom. Sem Boga Jedinoga da ne obozavamo drugo bice i podanika. Da ne bude sistema eksploatatora i onoga koji je eksploatisan. Da ne bude nejednakosti. Da niko nema pravo eksploatisanja i potcinjavanja drugoga. Medjutim, ovo nije jedini ajet u Kur'anu. Na ovu temu postoje brojni ajeti. Radi toga što svoje izlaganje zelim da iznesem ukratko, navodim samo neke od njih:

Ku'ran kroz usta Muse a.s. govori da kada je on govorio sa faraonom, i kada mu je faraon rekao:

"Zar te medju nama nismo gajili dok si dijete bio i zar medju nama tolike godine zivota svoga nisi proveo? I uradio si nedjelo koje si uradio i još si

nezahvalnik?"Kur'an 26:18-19

Tada je Musa a.s. rekao faraonu:

"A dobrocinstvo koje ml prebacuješ - da nije to što si sinove Israilove robljem ucinio? Ja sam došao da spasim ove robove."

Kur'an 26:22

Rahmetli ajatolah Naini u knjizi Tanzih ul Ummah [4] kaze: "Svi znaju Musin a.s. narod. Potomci Jakuba nikada nisu obozavali faraona kao Kopti, ali istovremeno, zbog toga što ih je faraon drzao kao svoje robove, Kur'an ovo citira kao Musine a.s. reci, sa izrazom ta'bid (onaj koji je u ropstvu)."

Jedan od poslanickih ciljeva je taj da obezbijede društvenu slobodu i da se bore protiv društvenog ropstva i poricanja slobode u društvu. Savremeno društvo, takode, smatra društvenu slobodu jednom od svojih svetinja. Ako ste procitali uvod Svjetske deklaracije o ljudskim pravima, tada cete ovo razumjeti. Tamo je receno da je korijen uzrocnosti svih ratova, krvoprolica i nesreca, koji postoje u svijetu, to što ljudi ne poštuju tudje slobode.

Da li se logika dosadašnjih poslanika slaze sa savremenom logikom? Da li je sloboda svetinja? Sloboda jeste svetinja, i to velika svetinja. Uzvišeni Poslanik s.a.v. se uvek plašio Umajada i bio je uznemiren njihovom vladavinom nad ummetom. Rekao je:"Ako potomci Abi Asa dostignu trideset osoba, uracunace Bozije robove u svoju imovinu i vršice promene u Bozijoj vjeri koliko god budu mogli." [5]

Zato je tacno da je društvena sloboda svetinja. Ali, duhovna sloboda je druga vrsta slobode. Razlika koja postoji medju školama poslanika i škola obicnih ljudi je u tome što su poslanici došli da, sem društvene, donesu covecanstvu i duhovnu slobodu, a duhovna sloboda vrijedi više od svih drugih stvari. Nije samo društvena sloboda svetinja, vec je svetinja i duhovna sloboda; i društvena sloboda nije moguca bez duhovne slobode, i prakticno, to je boljka savremenog ljudskog društva, koje nastoji da obezbjedi društvenu slobodu, ali ne trazi i duhovnu slobodu. Dakle, ne moze i nema moc, iz tog razloga se duhovna sloboda ne moze obezbijediti sem kroz poslanstvo, pejgambera, vjeru, vjerovanje i nebeske knjige.

5

U nastavku cemo razmotriti šta predstavlja duhovna sloboda?

Covjek je jedno slozeno bice i ima razlicita cula i instinkte. U covjekovoj biti postoje na hiljade jakih poriva. Covjek oseca zudnju, bes, pohlepu, ambiciju i zelju za vecim. Nasuprot tome, covjek ima intelekt, suštinu i eticku suštinu, covjek u smislu znacenja i u smislu suštine i svoga duha moze da bude slobodan covjek, a moze da bude podanik i zarobljen covjek. Znaci, moguce je da covjek postane rob svoje pohlepe, svoje zudnje, svog bijesa i zelje za vecim i moguce je da bude oslobodjen od ovih stvari. Kao što pjesnik kaze:"Javno kazem i srecan sam zbog svojih rijeci - rob sam ljubavi i oslobodjen sam od dva svijeta."

Moguce je da postoji covjek koji je u društvenom smislu slobodan i koji nije pod teretom ponizenja i ropstva, koji odrzava svoju slobodu u društvu i koji, takodje, u smislu etike i morala zadrzava svoju slobodu. To znaci da je sacuvao svoju svest i nezavistan um. Ovakav slobodarski duh u religiji se naziva cestitost, ili cišcenje duha. [6]

Da li je moguce da covjek ima društvenu, ali nema duhovnu slobodu? Znaci, da covjek bude rob svoje zudnje, bijesa i pohlepe, ali da istovremeno poštuje tudje slobode? Danas prakticno kazu da covjek zeli da bude rob svoje pohlepe, zudnje, bijesa i strasti, i istovremeno, da ovakav covjek, koji je sebe zarobio, poštuje društvenu slobodu. To jedan od primjera paradoksa. To je jedna od protivurecnosti sadašnjeg ljudskog društva. Ovde cemo raspravljati o tome, vezano za reci dijalekticara.

Covjek u prethodnim epohama nije poštovao slobodu i gazio ju je. Zaista, iz kog razloga je gazio slobodu? Da li zato što je bio neupucen i negirao tudje slobode i da li je dovoljno da postane pametan da bi poštovao tudja prava? Na primjer, u bolesti je tako. Drevni covjek je bio neuk i neupucen. Kada bi ga snašle bolesti od posebnih lijekova nije dobijao ocekivane rezultate. Ali, danas je postao svjesniji i dovoljno je da izbaci takve metode i umjesto toga uvede novi nacin lijecenja. Mi zelimo saznati da li je drevni covjek, koji je kršio tudje slobode tako postupao stoga što nije znao. Je li slobodu negirao iz neznanja? Ne, neznanje i nauka nisu na njega vršile uticaj, tako je postupao iz svog interesa. Da li je drevni covjek, koji nije poštovao slobodu i pravo drugih, tako postupao zbog toga što nije bio svjestan kakvi su bili zakoni? I kada primjenimo zakon, hoce li sve biti riješeno? Kao u slucaju obavezujucih zakona koje covjek donese? Na primjer, ako u Amenci kazu da je zakon o ropstvu ukinut, da li to znaci da je ropstvo zbilja uništeno? Ili su samo promenjeni oblik i forma, a suština je ostala ista.

Da li je razlog što drevni covjek nije poštovao prava i slobodu u tome što je nacin njegovog filozofskog razmišljanja bio takav? Ni jedan od njih. Postojala je samo jedna stvar, a to je korist. Drevni covjek je u svojoj individualnoj prirodi bio profiter i u tom pravcu je koristio sva sredstva. Jedno od tih sredstava su bili ljudi. Kao što je htjeo da koristi drvo, kamen, metal, ovcu, kravu, konja i mazgu za svoje ciljeve, tako je htjeo i covjeka. Kada je sadio i sjekao jedno drvo, ono o cemu nije razmišljao bilo je to drvo. Mislio je samo na sebe. Ako je gajio ovcu, a zatim je klao, šta je imao na umu? Sem na svoju korist, nije mislio ni na šta drugo. Takodje, ako je za sebe uzimao robove, i lišavao ih njihovog prava, to je bilo zbog svojih koristi. Zato je uzrok

6

koji je covjeka u prošlosti primoravao da krši tudja društvena prava i gazi društvene slobode, bio njegov osjecaj za korist i ništa drugo.

Dakle, kakva bi bila profiterska osecanja savremenog covjeka? Postoje li, ili ne? Da, postoje! To se nije promijenilo. Usta covjeka danas, ako radi gutanja nisu više otvorena od usta jucerašnjeg covjeka, nisu otvorena ni manje.

Ni nauka, ni menjanje zakona nisu mogli da sprijece pohlepu. Jedina stvar koji su donosili je mijenjanje oblika pohlepe. Sadrzaj je isti, samo je ljepše upakovan. Drevni covjek je bio jedno iskreno bice koje još nije dostiglo do granica licemerja. Faraon je porobio ljude i to je javno izrazio rekavši Musi a.s.: "Šta ti pricaš? To su naši robovi." Nije krio svoju eksploataciju i porobljavanje. Ali, sadašnji covjek, u ime slobodnog svijeta i odbrane mira i slobode, krši sve slobode i prava i cini porobljavanje. Zašto? Zato što nema duhovnu slobodu. Zato što nije slobodan u domenu svoga duha, zato što nema morala. Ali a.s. ima izreku koja je vrijedna kao i sve njegove druge misli. Ona je u vezi sa vrlinom, koja je, po mišljenju drugih, zastarela. On kaze:"Bogobojaznost je kljuc svakog ispravnog puta. Bez vrline covjek ne ide ispravnim putem i svoj put krivi. Bez vrline, covjek nema rezervu za ahiret (zagrobni zivot)." [7]

Covjek bez vrline nema slobodu. Bogobojaznost oslobadja covjeka od svakog podjarmljivanja. Covjek mora u domenu svoga duha biti oslobodjen, da bi drugima dao slobodu. Zato, ko je stvarni slobodnjak sveta? Ali ibn Abu Talib a.s., ili ljudi koji su na nivou Ali ibn Abu Taliba a.s., ili oni koji su vaspitani u njegovoj školi. Takvi ljudi su, na prvom mjestu, spašeni iz zarobljeništva sopstvenih strasti.

Moze osoba da bude oslobodjena i da bude oslobodilac, kao Ali, ili da u najmanju ruku bude njegov sljedbenik, ona osoba koja sudi svojoj strasti i svom duhu. Samo u mihrabu ibadeta Njemu da se obrati i da kaze: "O svijete! O zuti i bijeli svijete, o zlato i srebro ovog svijeta, idi i prevari one koji nisu sljedbenici Alija a.s., ja sam tebi dao neopozivi razvod. [8]

Ova osoba stvarno, a ne iz licemerja, poštuje pravo i slobodu naroda koji je u njenom srcu. Suština svjesti postaje nebeski glas i njega poziva. Sada vidite da takva osoba, koja ima vrlinu, ima morala, bogobojazljiva je kada vlada ljudima, i kada je narod pod njegovim vodjstvom, ništa se ne osjeti. Ljudi na osnovu svojih subjektivnih presedana zele da nadu utocište kod njega, a on im govon: Nemojte traziti utocišta. Budite sa mnom. [9]

Kada je odlazio u bitku kod Sifina, ili se vracao iz nje, stigao je do grada Anbara, koji je sada jedan od Irackih gradova, a prije je bio Iranski drevni grad. Iranci su bili tamo, nekolicina vidjenijih i kmetova došli su halifi na docek. Po njihovom mišljenju, Ali a.s. je bio nasljednik kraljeva Sasanida. Kada su stigli do njega i poceli da trce ispred imamovog konja, Ali a.s. ih je pozvao i upitao: Zašto to radite? Rekli su: Gospodine, to je poštovanje koje odajemo našim velikanima i kraljevima. Imam Ali a.s. je odgovorio: "Ne, to nemojte ciniti! Ovi postupci vas cine ponizenim i slabim. Zašto se vi ispred mene koji sam halifa, ponizavate? Ja sam jedan od vas, i vi mi vašim postupkom ne cinite dobro. Moguce je da se usljed ovog cina, ne daj Boze, pojavi lazni ponos i da pocnem sebe smatrati boljirn od vas."

7

Ovakvog covjeka nazivaju slobodoumnim. Takvog covjeka koji ima duhovnu slobodu, osobu koja je prihvatila glas Kur'ana, tj. da sem Boga ne obozavamo nikoga, ni jednu silu, ni jednu moc, ni jednog covjeka, ni jedan kamen, ni nebo, ni zemlju, ni strast, ni bijes, ni zudnju, ni pohlepu, ni ambicije. Samo da obozavamo Boga. Tada on moze podariti duhovnu slobodu.

Imam Ali a.s. je odrzao govor koji cu iznijeti na ovom mjestu. Vidjecete kakav je duh covjeka koji ima duhovnu slobodu. Dali u svijetu mozete da nadjete ovakav duh? Ako ga nadjete, slobodno mi ga pokazite!

Govor je veoma opširan i u vezi je prava vladara nad podanicima i prava naroda u odnosu na vladara. Tu ima pitanja o kojima raspravlja hazreti Ali a.s.. U našem svijetu je uobicajeno da se samo kaze:"Nemojte biti ovako uz vašeg vladara, budite slobodni." Ali a.s. istice:"Ali meni ne iskazujte pohvale lijepe za obaveze koje ispunjavam prema Bogu i prema vama jer strah me je onih obaveza koje nisam izvršio i duznosti koje su morale biti ispunjene. I ne oslovljavajte me onako kako se silnici oslovljavaju, ne izbjegavajte me onako kako su izbjegavani ljudi na polozajima, ne susrecite me ulagujuci se i nemojte misliti da cu uzeti zlim ako mi je istina recena." "Ne odustajte, zato, od kazivanja istine ili savjetovanja u vezi s pravdom, jer ne drzim sebe iznad mogucnosti griješenja, niti sam siguran od toga u djelima svojim, osim ako Allah pomogne duši mojoj nadmocnošcu Svojom. Ja i vi smo uistinu samo robovi u vlasti Gospodara, mimo kojeg nema gospodara drugog."

Posle je izneo jedno opšte pravilo:"Jer osoba koja se osjeca ogorcenom kada joj se kaze istina ili se pravedna stvar pred njom izlozi, teško da ce moci raditi u skladu s istinom i pravdom." [10]

Kristijansen piše: Anuširvan je okupio nekolicinu ljudi na dogovor i sa njima raspravljao o jednom pitanju. Iznio je svoje mišljenje. Svi su rekli: Sve što Vi kazete, tacno je. Jedan od sekretara se prevario, misleci da je to stvarno jedan konsultativni sastanak, i da on ima pravo da iznese svoje mišljenje, i ukazao je na nedostatke u mišljenju Anuširvana. Anuširvan je rekao: O, nevaspitani, drski covjece! - i odmah je naredio da ga kazne. Udarali su ga drzaljama za pera po glavi sve dok nije izdahnuo. Onome kome je istina gorka, a teško mu je kada od njega traze da se pravedno ponaša, pravda i istina su mu još tezi. I na kraju se Ali a.s. tako moli: O ljudi moji prijatelji, o moji ashabi, ja vas molim, nikada se nemojte uzdrzati od pravednih rijeci i kritike prema meni i iznesite vaše savjete. [11] Ovo je savršen primjer covjeka koji ima slobodu duha i tako sa pozicija vlasti daje slobodu drugima.

DUHOVNA SLOBODA 2

Rasprava o duhovnoj slobodi obuhvata tri dijela:

1. Sta je sloboda?2. Postojanje dvije vrste slobode: duhovne i društvene slobode.3. Povezanost ove dvije vrste slobode.

Raspravu ovdje ogranicavamo samo na duhovnu slobodu, i to uglavnom na pitanje odredjivanja duhovne slobode: šta znaci duhovna sloboda, da li je neophodno da

8

covjek posjeduje duhovnu slobodu, ili ne? Ovom pitanju posvecujem više paznje iz razloga što je danas malo duhovne slobode i to je jedan od uzroka sadašnjih nedaca. Mnogi misle da ovo pitanje više nije aktuelno. Naprotiv, u savremenom svijetu potreba covecanstva za slobodom ako vec nije veca, nije ni manja nego u prošlim epohama.

Šta znaci duhovna sloboda? Sloboda uvijek zahtijeva dve strane, tako da jedan bude oslobodjen obaveza prema drugome. Od cega moze da bude oslobodjen covjek u pogledu duhovne slobode? Odgovor je u tome što je duhovna sloboda, nasuprot društvenoj slobodi, oslobodjenje covjeka od samog sebe. Društvena sloboda je oslobodjenje covjeka od ropstva i robovanja drugim ljudima. Ali, duhovna sloboda je jedna vrsta specificne slobode, i u stvari predstavlja oslobodjenje covjeka od sopstvenog ropstva i robovanja. Spontano se postavlja pitanje: "Zar covjek moze da bude rob samom sebi? Zar jedno bice moze da bude rob i osvajac, da bude zarobljeno i da porobljava? Da li je tako nešto uopšte moguce?" Odgovor glasi: Da! Ako u drugim slucajevima takva mogucnost ne postoji, na primjer, ako kod zivotinja duhovno ropstvo, i nasuprot tome, duhovna sloboda, nemaju znacaja i nisu moguci, kod covjeka, ovog cudesnog bica, postati svoj rob, ili biti oslobodjen od sebe, ima znacaja. Na koji nacin je to moguce? Razlog je u tome što je covjek, u odnosu na druga bica jedna slozena licnost. To je tacno! Vjera i filozofija su potvrdili da je covjek nesumnjivo jedno slozeno bice i licnost, cak su to potvrdili i naucnici i psiholozi.

Najpre cu razmotnti ovo pitanje na osnovu kur'anskih komentara i onih koji su vezani za hadise. U Kur'anu vidite da se u vezi sa stvaranjem covjeka (iskljucivo covjeka) ovako kaze:

"I kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite."Kur'an 15:29

Kaze se da je covjek bice stvoreno od zemlje "Ja cu ga stvoriti od zemlje.", tj. ono je prirodno i materijalno bice. Ali, ovo bice stvoreno od vode i zemlje posjeduje tijelo kao i druge zivotinje, "Ja cu udahnuti svoj duh u njega." Ovdje nije neophodno da mi razumijemo Bozanski duh, i šta je Bog nazvao svojim duhom. Ukratko, znamo da u ovorn bicu od zemlje postoji nešto drugo što nije zemlja. Postoji poznati hadis po kome je uzvišeni Pejgamber s.a.v. rekao: "Bog je stvono andjele i njihovu suštinu obdario samo razumom, stvorio je zivotinje i usadio u njih nagone, i stvorio je covjeka, a u njegovo bice ugradio razum i zudnju". A Mevlana je u vezi ovog ispjevao jedan stih:"Rekao je Poslanik da je Uzviseni Stvontelj stvorio tri vrste bica svijeta."Poslije je dodao:"Jednu grupu andjela, jednu grupu zivotinja i jednu grupu ljudi."

Moguce je da pokusamo ovo razumjeti jednostavnijim jezikom.

Bez obzira na teme i pitanja koja postoje u Kur'anu i u hadisima i koja su gnosticari izrazili a psiholozi potvrdili, u ovoj sferi bismo zeljeli da pitanje duhovne slobode prevedemo na jednostavniji jezik. Zapocecemo sa jednom temom koja ce biti razumljiva svakoj osobi.

Nesumljivo da mi u svom zivotu imamo potrebu za sve boljom i boljom hranom, potrebu za sve savršenijom i kreativnijom odjecom, nama je potreban što luksuzniji i

9

bolji stambeni prostor. Takodje, nama su potrebne zene i djeca. Nama je potrebno puno luksuza u zivotu, i zainteresovani smo za novac i robu. Ali, na jednom trenutku se nademo na prekretnici. Osjecamo da tada moramo ocuvati svoju cast i dostojanstvo. Da se pomirimo sa siromaštvom, da jedemo suvi hleb, da se oblacimo u staru odjecu, da imamo malu kucu, da budemo bez novcanih sredstava, da budemo u oskudici ili da se odreknemo svoje casti i dostojanstva, da se ponizimo, da budemo sluge i tada ce nam biti obezbedjeno svo blagostanje. Vidimo da mnogi ljudi nisu spremni da se ponize cak ni radi uvecanja njihovih matenjalnih dobara. Naravno, pojedini ljudi prihvataju ovakva ponizenja, ali istovremeno, duboko u svojoj podsvjesti osjecaju sramotu.

Sadi u "Djulistanu" kaze: "Zivjela su dva brata, od kojih je jedan bio bogat, a drugi je bio derviš. Bogati covjek je bio zaposljen na dvoru, a derviš je bio radnik i jeo je hljeb zaradjen sopstvenim rukama. Jednoga dana je bogati brat rekao svom bratu dervišu: "Zašto i ti ne sluziš da bi izbjegao tezak zivot? Dodji i ti da sluziš na dvoru da bi se oslobodio ovakvog radnickog zivota, sjece drveta i drugih teških radova." Brat koji je bio derviš je odgovorio: Zašto ti ne radiš da bi bio oslobodjen ponizenja sluzenja? Ti meni kazeš zašto ne sluzim da bih se oslobodio bola i teškoca, a ja tebe pitam zašto ti ne radiš i ne trpiš napor i teškoce da bi bio oslobodjen od ponizenja sluzenja? Ovakvo sluzenje, ma kakvo bogatstvo donosilo, zato što je ropstvo i gubitak slobode, smatram ponizenjem." Zatim je rekao: "Mudraci su rekli da je bolje jesti svoj hleb, nego nositi zlatni kaiš a sluziti drugoga."

Moguce je da vi sami znate dosta stvari vezanih za ovu oblast. Zelim da o ovaj aspekat analizirate psihološki. Kakav je to osjecaj u covjeku da više voli patnju, napor, teškoce i rad kao što je sjeca drveca, i siromaštvo, nego da stane skrštenih ruku ispred osobe kao što je on sam. I to naziva ropstvom. Kaze: "Ja nisam spreman da budem tudji rob." Mada, ovo nije materijalno ropstvo. Znaci da njegova energija nije angazovana, vec se angazuje samo njegov duh, a ne i tijelo. Ovo je jedna vrsta ropstva, ali ropstvo koje nije zarobilo covjekovo tijelo, vec je covjekov duh stvarno postao robljem. U poznatom zborniku u vezi sa Alijem a.s. se kaze:"Ako hoceš slobodno da ziviš, radi, trudi se, pati kao robovi i nemoj imati oci za imovinu Adamove djece, bilo ko da su, pa cak ako se radi i o Hateme Taji. Znaci, ne kazem da ne smiješ da imaš oci za imovinu siromašnih ljudi, ne, cak ne smiješ da imaš oci za imovinu bogataša kao što je bio Hateme Taji."

Na primjer, kada se kaze: "Budi radnik i sa lopatom kopaj zemlju.", odgovaraju: "To je nizak posao." Svaki posao, ma koliko ga ti smatrao niskim, bolji je nego da imaš ispruzenu ruku i gajiš pohlepu u odnosu na druge.""Ništa nije nize do toga da sa nemarom uzmeš nešto od ljudi i, ideš kod njih.""Za koliko ti od drugih ništa ne treba, za toliko si bolji od drugih."

Cini mi se da sam primijetio u govorima Dzaheza, koji je bio knjizevnik, (Dzahez je veoma rjecit covjek, i ruku na srce, retoricar je koji izuzetno poštuje Alijeve a.s. reci, i ponekad govori cudne stvari) ili nekog drugog od sunitskih alima da kaze kako medju Alijevim a.s. govorima postoji devet njih koji su bez prijemca u svijetu. Od tih devet govora, tri govora su u vezi sa našom raspravom. Zapovjednik vjernih (Amir el-muminin) kaze:"Budi zavistan od koga zeliš, ali znaj da, ako budeš zavistan od nekog, postaješ njegov rob. Nemoj biti zavistan ni od koga, jer onda si kao on. Cini dobro dijelo za koga hoceš, i budi njegov Zapovjednik." [12]

10

Znaci da je zavisnost od drugih ljudi neka vrsta robovanja, ali na koji nacin? Da li je to ropstvo tijela? Ne, to je robovanje duha, odnosno duhovno ropstvo. Koliko je samo lijepih rijeci izreceno u ovoj oblasti, ali na zalost, danas se vodi sve manje ovakvih rasprava. Naravno, u nekom smislu i zbog toga što su aktuelne druge stvari i covjek zeli i o njima raspravljati. Dolazi do manjeg broja etickih rasprava, mada se o ovim stvarima mora dosta reci. Ali a.s. kaze:"Pohlepa je stalno ropstvo." [13] To znaci da je pohlepa gora od ropstva.

Na taj nacin se moze shvatiti da osim ropstva tijela postoji i druga vrsta ropstva, u kome je istovremeno, covjekovo tijelo slobodno.

Na primjeru koji je Sa'di naveo o dvojici brace, bogatom i dervišu, taj bogati brat je imao mnogo više materijalnih mogucnosti od brata derviša. Njegovo je tijelo bilo mnogo slobodnije od bratovljevog. Tijelo ovog jadnika je uvijek pod teretom teškog rada, ali njegov duh je bio slobodniji od tijela. Iz ovoga mozete shvatiti da postoji druga vrsta ropstva, koje nije robovanje tijela. Dakle, postoji i druga vrsta slobode koja nije sloboda tijela.

Idite još jedan stepenik dalje. Postoji još jedna vrsta slobode i ropstva koja je u vezi sa imovinom i bogatstvom. Sve uleme etike su upozoravale covecanstvo da izbjegava da bude rob stvarima i bogatstvu. Po Alijevim a.s. rijecima: "Svijet je za covjeka privremeno, a ne stalno boravište." [14]On, takodje, kaze: "Ljudi se na ovom svijetu dijele na dvije grupe."I takodje: "Ljudi koji dolaze u ovo privremeno boravište podijeljeni su na ovom svjetskom vašaru na dvije grupe, jedna dolazi, prodaje i porobljava sebe i ide. Dolazi druga, otkupljuje i oslobadja sebe i odlazi."

Covjek ponovo osjeca da se u odnosu na svetovno bogatstvo moze ponašati na dva nacina, moze postati rob i zarobljenik bogatstva, i moze biti slobodan. Pjesnik kaze:"Pokidaj lanac, budi slobodan! O decko, koliko dugo ceš biti u okovima od zlata i srebra?"

Covjek kaze: "Kao što ne smijem da budem rob ljudima koji su poput mene, ni moje tijelo ni duh ne smiju biti robovi drugih, tako ni moj duh ne smije biti zarobljen imovinom ovog svijeta." Covjek dostize do uzvišene tacke i kaze: "Šta uopšte znaci robovanje ovosvetskom bogatstvu, zar materijalni dio svijeta ima moci da covjeka pretvori u svog roba?"

Svjetska imovina predstavlja bogatstvo. Sta uopšte oznacava bogatstvo? To su zlato, srebro, kuce, zemljišta i slicno. Zar oni imaju moc da porobe? Ja sam ziv covjek, a to su nezivi i mrtvi objekti, zar nezivi i mrtvi imaju moc da porobe jedno zivo bice i pretvore ga u svog roba? Ne! Onda, šta predstavlja istinu? Istina je da ni tada kada covjek misli da je rob ovozemaljskog svijeta i bogatstva, on nije rob ni imovine ni bogatstva. On je rob svojih duhovnih karakteristika, rob svojih zivotinjskih karakteristika, rob svoje pohlepe i zna da je sam sebe zarobio. Inace, novac ne moze zarobiti covjeka. Zemlja nema moc da covjeka zarobi. Kola nemaju moc, neziva su. Uopšte, nezivo ne moze da savlada covjekovu suštinu. Kada covjek dobro analizira predmet, vidjece da je on sam sebe zarobio. Videce da u sebi nosi silu pod nazivom "pohlepa", silu pod nazivom "zudnja", silu pod nazivom "bijes". I vidjece da je ova

11

zudnja njega zarobila, da ga je porobio ovaj bijes, da ga je savladala ova pohlepa, da ga je porobila strast. U Kur'anu se kaze:

"Reci ti meni ko ce uputiti onoga koji je svoju strast za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajuci ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapecatio, a pred oci njegove koprenu stavio? Ko ce mu, ako nece Allah, na

pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?"Kur'an 88:23

Ovdje covjek otkriva istinitost stvari. On je taj koji sebe porobljava. On kaze da ce onda osloboditi sebe od okova zlih strasti i uvidjet ce da ni sva imovina svijeta nije u njegovoj sluzbi, niti je on u njenoj. Tada ce on razumjeti svoj suštinski polozaj, i razumjet ce znacenja ovih rijeci koje su u Kur'anu:

"On je za vas sve što postoji na zemlji stvorio..."Kur'an 2:29

Tada cete vidjeti da su imovina i bogatstvo vaši robovi, i da oni stoje u vašoj, a ne vi u njihovoj sluzbi. Sta bi onda oznacavala ljubomora? Sta bi znacilo vaše traganje da bi se više posjedovalo? Da, covjek sam postaje svoj zarobljenik, svoj rob. U covjeku postoje dva nivoa, dva stepena, intelektualni i zivotinjski, kao i humani i uzvišeni stepen. Poslanici su došli kako bi ocuvali duhovnu slobodu. Šta bi to znacilo?

Znacilo bi da ne dozvole da cast, humanost, um i svest covjeka budu zarobljenici strasti, bijesa i materijalnih interesa samog covjeka. To je znacenje duhovne slobode. Kada primjetite da ste savladali svoj bijes, a ne da bes vama vlada, vi ste slobodni. Kada vidite da ste savladali strasti, kada vidite da mozete da ostvarite jednu nezakonitu dobit, i vaša strast zudi za tim i kaze vam da je uzmete, a vaše vjerovanje, um i svjest smatraju da je to nezakonito i da ne treba da je uzmete, onda ste vi savladali svoju zelju i znajte da ste vi stvarno, u smislu duhovnosti, slobodan covjek.

Ako vidite jednu nepoznatu zenu kako hoda, a vaša cula vas podsticu da piljite u nju i da je pratite, a vaša svjest vlada vašom suštinom i sprecava vas u tome, i naredjuje, i vi postupate po tom naredjenju, budite svjesni da ste slobodan covjek. Ali, ako cim nešto ugledate i potrcite za tim, cim cujete nešto vi to sljedite, cim zena nešto zatrazi, vi hrlite k njoj, cim stomak nešto trazi vi mu udovoljavate, vi ste zarobljeni i porobljeni. Covjek je jedno slozeno bice. Ne smije se zaboraviti istina da u covjeku postoje dva "ja", jedno ljudsko "ja", i drugo zivotinjsko "ja". Istinsko ljudsko "ja" je to humano "ja". I koliko je lijepo opjevan ovaj unutrašnji ljudski paradoks u prici o Medznunu i kamili. Covjek je stvarno manifestacija kontradiktornosti. Ni u jednom bicu ne vlada ovoliki unutrašnji paradoks. Prica se da je Medznun radi odlaska u Lejlinu kucu jahao na kamili koja je imala mladunce. Da bi kamila brzo prelazila put, Madznun je njenog mladunca zatvorio u kucu i na put krenuo samo sa njom. Medznun je bio ispunjen ljubavlju prema Lejli i sem na nju nije mislio ni na šta drugo. Sa druge strane, kamila je svim svojim culima bila uz svoje mladunce, i sem na svoje mladunce, nije mislila ni na šta drugo. Mladunce je bilo u jednoj kuci, a Lejla u drugoj, ono je bilo na jednom kraju, a ona na drugom. Dok je Medznun bio priseban, lijepo je jahao kamilu. Kada je poceo da razmišlja o svojoj ljubavi, popustio je uzde. Kamila je primjetila da je ular popustio, pa je polako okrenula prema kuci. Odjednom, Medznun je došavši k sebi primjetio da je ponovo na putu ka svojoj kuci. Ponovo je okrenuo kamilu i krenuo na

12

put. Neko vrijeme je napredovao, a kada bi ponovo utonuo u misli, zivotinja bi se vracala. Ovo se ponavljalo nekoliko puta."U borbi sa kamilom na trenutke bi Medznun bio jaci, a na trenutke bi kamila pobjedjivala. Medznun je zudeo za Lejlom, a kamila za mladunicetom."Medznun je u jednom trenutku sebe bacio na zemlju i rekao:"O, kamilo, zbog toga što smo oboje zaljubljeni, ali na suprotnim stranama, mnogo smo nedostojni saputnici."

Onda se Mevlana metaforicno izrazio i kazao:"Duh je otvorio krila prema gore, tijelo je kandzama grebalo po zemlji."

U covjeku postoje dijve sklonosti. Jedna je naklonjenost covjekovog duha, a druga je sklonost covjekovog tijela."Zelja covjekovog duha su napredak i dostojanstvo, zelje tijela su sticanje stvari i jelo."

Ako zeliš da tvoj duh bude slobodan, onda ne mozeš da budeš prozdrljivac. Ne mozeš biti ljubavnik, a da imaš slobodan duh. Ne mozeš da budeš materijalista, lascivan i bijesan, a da tvoj duh bude slobodan. Onda, ako zeliš da stvarno budeš slobodan, moraš osloboditi duh. Koliko imamo cudnih primjera u ovoj sferi! Vidjeo sam jedan hadis u komemaru "Staze rjecitosti" Ibn Abi el-Hadida o tome da je Poslanik s.a.v. jednog dana otišao medu ashabe Suffe. [15] Jedan od njih je rekao: "O, Poslanice! Ja u svojoj biti osjecam da mi je cio svijet bezvrijedan. Sada su, po mom nacinu vidjenja, zlato i kamen isti. Znaci, ni jedno ne moze da me privuce." Pod ovim ne podrazumijeva da su korišcenje zlata i kamena za njega istovjetni, vec da je moc zlata i kamena da ga privuku ista. Casni Poslanik saw ga je pogledao i rekao:"Ja mogu da ti kazem da si slobodan covjek."

Stvarno, duhovna sloboda je jedna istina.

Sada cemo navesti nekoliko drugih, ponovo moralnih dokaza da je licnost covjeka slozena i da covjek u smislu duhovnosti moze stvarno da bude slobodan i moze da bude rob.

Allah dz.š. je dao covjeku ovu moc da moze sam sebi biti sudija. U društvu, sem optuzenog i tuzioca, postoji i sudija. Jedna osoba postaje tuzilac, druga tuzeni, a obije idu kod sudije i sudija mora da pravedno presudi izmedju njih. Naravno, tuzilac je jedna osoba, optuzeni druga, a sudija treca. Da li ste uopšte razmišljali o tome kako covjek moze sam da bude svoj tuzilac, optuzeni i sudija, znaci da sam sebi presudi? Sta znaci pravicnost? Za nekoga kazu da je pravedna osoba? Sta to znaci? Uopšte, praveda osoba oznacava osobu koja moze objektivno da sudi u vezi sa svojim pitanjima, i tamo gde je kriva presudi protiv sebe. Na koji nacin? Ovo nije ništa drugo do stvarne licnosti slozenog covjeka. Koliko poznajete slucajeva pravicnosti u svijetu gdje jedna osoba sebi presudjuje, više voli drugoga i priznaje da druga osoba ima pravo? Rahmetli sejjid Hussein Kuhkamari je bio jedan od velikana svoga doba, alim i merdza. Roden je u Azerbejdzanu. On je amidza rahmetli ajatollaha hudzeta Kuhkamana, koji je u vrijeme mojih studija bio moj profesor. Kod njega sam ja ucio. Bio je veoma cestiti covjek. Prica se o veoma cudnom dogadjaju u zivotu ovog velikog covjeka, i to da je on predavao jedan predmet u Teološkom centru u Komu, u vreme sahiba Dzavaheria, i posle njega. Sejh Ensari A'la-Allah Makame tada nije bio narocito poznat. Kratko je boravio u Nedzefu, a nakon toga je otišao u Iran, gdje je

13

posjetio izvesne gradove. Tu je sreo istaknutog alima i neko vrijeme se koristio njegovim znanjem. Izvesno vrijeme je proveo u Mešhedu, malo više u Isfahanu, a neko vrijeme u Kašanu, i to kada je tamo bio rahmetli Naraki. U Kašanu je proveo tri godine. Kasnije se vratio u Nedzef. On je zaista bio istaknut covjek. Kazu da je rahmetli šejh Ensari bio sitan covjek i da su njegove oci bile bolesne. On je imao trahom kao i mnogi ljudi iz Huzestana. Zivjeo je pustinjacki, nosio je iznošenu i pocjepanu odjecu, stari turban i slicno. Nije imao više od dva, tri studenta. Predavao je u nekoj dzamiji u kojoj je, slucajno, predavao i gospodin sejjid Hussein. Ali, njihova predavanja su bila tako odredjena da je prvo predavao šeih, a kada bi on završio, dolazio je gospodin sejjid da predaje. Jednoga dana je gospodin sejjid ušao u dzamiju. Vracao se iz jedne posjete i vidjeo je da nema više vremena da se vrati kuci. Imao je još jedan sahat do pocetka svog predavanja, pa je u sebi rekao da ce sjedeti u dzamiji dok se ne pojave studenti. Ušao je i vidio jednog šejha u pocjepanoj odjeci, koji je sjedeo u uglu i drzao predavanje za dvije, tri osobe. On je sjeo, slušao je i zakljucio da veoma zrelo predaje. Sada je gospodin sejjid Hussein, jedan ucen i poznati alim, uskoro merdza, slušao ovog nepoznatog covjeka, za koga do sada nije uopšte ni cuo. Sutradan je rekao da ce opet otici malo ranije kako bi se uvjerio da li je stvarno tako kako mu se ucinilo. I otišao je jedan sahat ranije, sjeo po strani i zakljucio da je juce dobro zapazio. Zaista, ovaj covjek je bio jedan ucen mula i cak uceniji od njega. Rekavši u sebi da ce probati još jedanput, i sljedeceg dana je ucinio isto. Tada mu je postalo vec sasvim jasno da je taj nepoznati covjek veci alim od njega i da moze njemu samom koristiti. Poslije je otišao na svoje mjesto, a kada su došli njegovi studenti, taj covjek je još uvjek drzao predavanje. Rekao je: "O, studenti! Imam za vas jednu vijest. Sejh koga vidite da sjedi u onom uglu je uceniji od mene. Alim je. Provjerio sam i stoga cu sam koristiti njegova predavanja. Ako hocete istinu, i vi i ja moramo zajedno da idemo kod njega na predavanja. Uz Boziju pomoc, ja idem." Ustao je i svi studenti su otišli na predavanje kod tog šejha.

Kakva je ovo pravicnost koja postoji u covjeku? To je apsolutno ustajanje protiv sopstvenih interesa. Od toga casa, gospodin sejjid Hussein je postao ucenik šejha Ensarija. Znaci, jedan merdza je (ako covjek gleda na merdzu u smislu svjetovnog zivota covjeka, to je veoma visok polozaj) na ovakav nacin sebe lišio tog polozaja i prakticno ga predao drugome. Zar ovaj covjek nije osjecao šta predstavlja visok polozaj? Sta znaci bit predavac? Sigurno je da se i njemu, kao i nama, svidjelo poštovanje. I njemu se svidjeo visok polozaj, vodjstvo i da bude merdza. Ne moze se reci da mu se sve to nije svidjelo. Ali, ovaj covjek je imao jedan uzvišeni slobodouman duh koji je mogao da sudi o sebi samom i izrice presudu. Znaci, covjek je jedna slozena licnost. Covjek cini greh, a nakon toga sebe optuzuje. Sta bi oznacavala ova griza savjesti? Šta bi predstavljala ova patnja savjesti o kojoj ste svi culi? Kolonizatorske drzave tako vaspitavaju pojedine osobe da ubijaju u njima svaku svjest. Istovremeno, kada nastupi cas, svjest za koju se smatralo da je mrtva, ponovo biva upaljena kao mala svetiljka u covjeku. Pilot koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu vaspitavan je za takav zlocin. Medjutim, kada je nakon bacanja bombe gledao grad koji gori i kako se u njemu muce starci, starice, mala deca, ljudi koji uopšte nisu ucestvovali u ratu, odmah mu je bilo zlo. U Americi su ga na povratku toplo docekali i hvalili, ali nisu mogli da sprijece patnju njegove savjesti. On je usled grize savjesti poludio i završio u ludnici. I Kur'an kaze:

"I kunem se dušom koja sebe kori"Kur'an 75:2

14

Covjek sam postaje svoj sudija. Zapovjednik vjernih kaze:,"Na osobu u koju Bog nije ugradio pripovjedaca, tudje pouke nece uticati."

Sta to znaci? Znaci, da griješite ako mislite da cete slušati tudje pouke i da cete ih koristiti. Vi najpre morate stvoriti svoje stavove, probuditi svoju svjest, a zatim koristiti pouke drugog pripovjedaca.

Covjek sam sebi pripovjeda, sam i sebe kritikuje i protiv sebe presudjuje. Covjek sebe procjenjuje. Promišljanje o duši je medju posebnim odredbama naše vjere. Kaze se: "Procjenjuj sebe!" Nazalost ovakve rijeci se zaboravljaju. Procjenjujte sebe, covjek moze i mora sebe da procjeni.

"Sebe mjerite i procjenite, prije nego što vas i vaša dijela izmjere na Sudnjem danu." [16]

Covjek sebe mjeri i procjenjuje. covjek sam sebe kaznjava. Sve je to potvrda da covjek ima slozenu licnost. Ova slozena licnost sadrzi u sebi uzvišeno bice koje je njegov humani dio, ali isto tako posjeduje i nisko bice koje je njegov animalni dio. Duhovna sloboda se odnosi na humani dio covjeka, koji mora da bude oslobodjen od njegovog zivotinjskog i strastvenog dijela.

Rekli smo da covjek sam sebe kaznjava. Sjetio sam se komentara Zapovjednika vjernih, Alija a.s. Jedan covjek je dolazio kod Amir el-muminina i kajao se. On je, kao mnogi drugi, mislio da je kajanje sadrzano samo u rijecima: "Trazim oproštaj od Allaha." Amir al-muminin mu je veoma oštro rekao: "Ne bio u matere svoje! Znaš li ti šta je trazenje oprosta Bozijeg? Trazenje oprosta Bozijeg je stupanj za polozaje visoke!" Onda je hazreti Ali a.s. rekao: "To je izreka koja obuhvaca šest znacenja". [17]

Prvo, kajanje je kad covjek stvarno zazali i pokaje se zbog svoje tamne prošlosti.Drugo, odluka cvrsta da se na to više nikad ne ponovi.Trece, da stvorovima svim nadoknadi i pruzi pravo njihovo.Cetvrto, da ispuni svaku obavezu koju je zanemario.Peto, da se okrene protiv tijela koje je naraslo kao posledica djelovanja nezakonitog, da se ono rastopi jadima sve dok se koza ne priljubi uz kosti i meso novo ne naraste izmedju njih.Sesto, da se ucini da tijelo kuša bol poslušnosti kao što je kušalo slast neposlušnosti.

Dakle, da li su postojali takvi ljudi koji su se na ovakav nacin pokajali? Jesu! Danas je pokajanje ukinuto i mi smo zaboravili da se moramo pokajati.

Rahmetli Ahund Mula Husein Kuli Hamedani je bio jedan od velikih alima etike i ponašanja iz skorašnjih vijekova i student rahmetli Mirze Širazija Ala-Alaha Makameija šejh Ensarija, i cak ga je sam cuveni Mirza veoma poštovao. Jedan od velikih alima, koji je bio njegov student, napisao je da je jedan covjek došao kod rahmetli Ahunda i pokajao se. Poslije nekoliko dana se pojavio isti covjek i bilo ga je nemoguce prepoznati. Ovaj covjek je tako brzo izgubio na tezini. Zeleo bih da objasnim ovaj aspekt psihološki. Pitao sam se šta je ovo u covjeku? Ahund Mula Husein Kuli Hamedani nije imao ni bic, ni bajonet, ni top, ni arogantni nastup. Imao je

15

samo moc upucivanja, jednu duhovnu silu kojom je uticao na njegovu svjest i srce. Kod tog covjeka je ozivjela potisnuta svijest tako da se pobunio protiv sebe i tjelesnih strasti i naslaga koje su se nagomilale od grijeha. Poslije nekoliko dana, kada su ga ugledali, rekli su da ga nisu prepoznali. Toliko je oslabio!

Najveci program Poslanika s.a.v. je duhovna sloboda. Uopšte, ocišcenje duha oznacava duhovnu slobodu:

"Uspjece samo onaj ko je ocisti, a bice izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi."

Kur'an 91:9-10

Problem našeg doba je u tome što stalno govore o slobodi, ali izuzev društvene slobode ne govore ni o cemu drugom. Naime, više ne govore o duhovnoj slobodi i zbog toga ne postizu društvenu slobodu. U našem vijeku, jedan veliki zlocin, koji je razmatran u okviru filozofije i filozofskih sistema, je taj da se u principu ne raspravlja o covjeku, covjekovoj licnosti i duhovnoj casti covjeka. Duša je zaboravljena.

Kazu da tako nešto uopšte ne postoji. Covjek nije neko bice sa dva nivoa da bi imao uzvišeni i prizemni nivo. Uopšte, nema razlike izmedju covjeka i zivotinje. On je zivotinja. Zivot je borba za opstanak i ništa drugo osim toga ne predstavlja. Dakle, zivot nije ništa drugo sem borbe individue za sebe i za svoje interese. Da li ste svjesni koliko je ova recenica nanela štetu covjecanstvu? Kazu da zivot nije ništa drugo sem rata i ratnog megdana. Koriste jednu izreku za koju misle da je veoma tacna: "Pravo se mora uzeti, a ne davati." Medjutim, pravo je i uzimati i davati, te uopšte ova izreka da moramo da uzmemo samo pravo i da ga niko nece tebi dati, istovremeno znaci, gospodine, da ti moraš da uzmeš svoje pravo, ali ne i da ga daš drugome. Onaj koji ima pravo mora da dodje ako moze, i da silom od tebe oduzme pravo, a ukoliko nije u stanju, tada ga ne moze posjedovati. Ali, poslanici nisu došli kako bi to rekli. Poslanici su rekli da se pravo mora uzeti i davati. Dakle, preporucili su ugnjetenom da ide uzeti svoja prava, a sa druge strane su primorali ugnjetaca da se buni protiv sebe i da daje pravo drugima i u toj svojoj misiji oni su uspjeli.

IBADET I DOVA 1O vjernci, cesto Allaha spominjite i hvalite, i ujutro i navece ga velicajte.

Kur'an 33:41-42

Ponekad se u našim islamskim komentarima suocavamo sa cinjenicom da se neke stvari vezane za ibadet pojedinim ljudim javljaju kao dilema. Na primjer, u vezi sa namazom (klanjanjem) nam kazu da su uzvišeni Poslanik s.a.v.s. i cestiti Imami a.s. (zato što to postoji i u govorima uzvišenog Poslanika s.a.v.s. i Imama a.s.), rekli da je namaz stub vjere [18].

Dakle, ako posmatramo vjeru kao jedan šator koji se sastoji od platna, kanapa, karika, eksera i stuba koji taj šator pridrzava, namaz bi se mogao predstaviti kao stub tog šatora. Narocito se ova tema navodi na nacin koji sam izneo u hadisu koji potice od uzvišenog Poslanika s.a.v.s.

U vezi sa namazom je receno da je uslov prihvatanja nekog cina covjeka prihvatljivost namaza. [19] To znaci da ako covjek cini dobra dijela, a ne obavlja namaz, ili klanja namaz, ali pogrešno i neprihvatljivo, tada ni druge njegove radnje

16

nece biti prihvacene. Uslov prihvatanja drugih covjekovih dobrih radnji je prihvatljivost njegovog namaza. U drugom hadisu stoji: Namaz je i priblizavanje svakog poboznog covjeka. [20] Ponovo, u drugom hadisu, stoji da šejtan uvjek bezi od vjernika dokle god pazi na i pridrzava se svog namaza. O tome postoje mnogi hadisi i informacije, cak iz samog Kur'ana mozemo da shvatimo znacenje namaza. Pitanja koja se ponekad postavljaju su vezana za neke ljude koji tvrde da od svih hadisa koji postoje u vezi sa znacenjem namaza, u najmanju ruku, bar neki moraju biti proizvoljni i netacni, neautenticni, i ne predstavljaju govor Poslanika s.a.v.s. i Imama a.s.. Mozda su te stvari recene u periodu masovnog pojavljivanja asketa i obozavaoca Boga, odnosno, kada je postojala masovna potraznja za asketima i obavljanjem ibadeta. A narocito su se u drugom i trecem vijeku nakon hidzre, pojavile neke osobe iz reda asketa koje su bile veoma ekstremne u ibadetu, i njihovo delanje je licilo manje više na monaški zivot. Od kada se u islamskom svijetu pojavio misticizam, zapaza se pojava nekih ljudi koji su svu svoju energiju utrošili na ibadet i namaz, zaboravljajuci pri tom na sve druge islamske duznosti. Na primjer, medu ashabima Zapovjednika vernih (Amira el-mu-minina a.s.), postojao je covjek pod imenom Rabi ibn Hasim, za ciji grob se pretpostavlja da se nalazi u Mešhedu. Da li je to zaista njegov grob ili ne, nisam siguran, s obzirom da moje informacije o tome nisu sasvim dovoljne, ali stoji cinjenica da ga smatraju jednim od osam najpoznatijih asketa islamskog svijeta. Rabi ibn Hasim je pretjerivao u asketizmu i ibadetu do te mjere da je u vrijeme pred kraj svog zivota, kopao sebi grob i ponekad tamo odlazio i lezao, sam sebe savjetujuci i govoreci: "Nemoj zaboraviti da moraš ovamo stici." Jedine recenice, sem zikra i molitve koje su od njega culi, bile su kada je saznao da su ljudi mucki ubili Huseina ibn Alija a.s., dragog Poslanikovog unuka. Tada je izgovorio par recenica, izrazavajuci zalost zbog ovog dogadaja: "Teško ovom narodu koji je ubio Poslanikovo dijete." Poslije se pokajao što je izgovorio nekoliko recenica koje nisu bile zikr i molitve.

Ovaj covjek je u vreme Amira el-muminina Alija a.s. bio clan njegove vojske. Jednog dana je došao kod Amira el-mumi-nina a.s. i rekao: "O Zapovjednice vjernih, mi sumnjamo u ovaj rat, plašimo se da ovaj rat nije po vjerskim pravilima." Kada kaze inne (mi) podrazumjeva se da je bio pripadnik neke grupe. Zašto? "Zato što se mi borimo protiv onih koji klanjaju prema Kibli, borimo se protiv onih ljudi koji kao i mi, izgovaraju šehadet, kao mi, klanjaju ..." Sa druge strane, bio je šhit Amir el-muminina i nije htjeo da se odvoji. Rekao je: "O Zapovednice vjernih, molim Vas, odredite mi duznost u koju necu sumnjati, pošaljite me negdje gdje nema nedoumice." [21] Zapovjednik vjernih je rekao: "Dobro, ako ti zaista sumnjaš, onda cu te poslati na drugo mjesto." Ne znam da li je on sam trazio, ili ga je hazreti Ali a.s. poslao u jedan od pogranicnih gradova i tamo je opet bio vojnik. On je htjeo da obavlja vojnicku djelatnost, ali da bude u pogranicnom gradu islamske zemlje, i ako slucajno pocne rat i krvoprolice, njegovi protivnici budu nevjernici, ili idolopoklonici, a ne muslimani.

Ovo je bio primjer asketizma i obozavaoca Boga koji su ziveli u to doba.

Koliko vrijednosti ima ovakav ibadet i asketizam? Tamo gdje bi trebao da bude u pratnji covjeka kakav je Ali a.s. ne vidi vrijednosti, na putu koji sam Ali as vodi, i tamo gdje on zapoveda dzihad, sumnja u njegovu ispravnost ili pogrešnost, i postaje obazriv. Kao da time kaze: "Zašto da postimo kada sumnjamo?" Naime, medju ljudima se veoma cesto spominje ova izreka: "Zašto mi postimo sa dozom sumnje? Kakav je to cin? Zašto da se borimo tamo gdje sumnjamo, idemo postimo da ne bi izazvali sumnju. Kakva je to vrijednost?" Za islam je potrebno imati oštroumnost, a

17

takodje delanje i uverenje. Ovaj covjek (Rabi) nije uvjeren u ono što cini. On zivi u vrijeme tiranina, Jezida koji je izvršio jedan od najvecih zlocina u istoriji islama, poništavajuci Poslanikov trud.

Gospodin je otišao u neki cošak i izabrao da klanja i nocu i danju, neprekidno, i da izuzev Bozijeg imena, drugu rijec ne spominje. I za jednu recenicu koju je izgovorio u zalosti zbog pogibije Husein ibn Alija a.s., kasnije je izjavio da je zazalio, i pitao se zašto je rekao: "Subhanallah.", ili: "Ja hajju, ja kajjum.", a nije rekao: "Allahu Akbar!" ili "La havle vela kuuvati ila bilah?" Takav stav nije u skladu sa islamskim ucenjem". Dzahil (neznalica) se krece prebrzo, ili usporeno. [22]

Neki ljudi kazu da ova tvrdnja po kojoj je namaz stub vjere, uopšte nije u skladu sa islamskim ucenjem. Islam je vjera koja više od bilo koje druge stvari, pridaje znacaj društvenim pitanjima.

Islam je vjera koja kaze:

"Allah zahtijeva da se svacije pravo poštuje, cini dobro..." Kur'an 16:90

"Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali."

Kur'an 57:25

Islam je vjera amri be maruf (naredjivanja dobra) i nahi az munker (odvracanja od lošeg).

"Vi ste najbolji narod od svih koji se ikada pojavio: trazite da se cine dobra dijela, a od nevaljalih odvracajte, i u Allaha vjerujte."

Kur'an 3:110

Islam je vjera aktivnosti, prakse i rada. Islam je velika vjera. Kako moze vjera koja pridaje toliko vaznosti pitanjima prakse, da molitvama pruzi toliki znacaj? Ne, onda u suštini, pitanje ibadeta u islamskom svetu nema vaznosti. Pratite islamska eticka ucenja, kao i islamska društvena ucenja. Pitanja ibadeta pripadaju besposlicanma. Oni koji nemaju preca posla, moraju da klanjaju i cine ibadet, ali za covjeka koji ima vazan posao, više nije neophodno da cini ibadet! Ovo je pogrešna misao, i to veoma, veoma opasna! Covjek mora da spozna islam onakav kakav jeste. Nazalost, od onih koji imaju islamski entuzijazam, vecina je (naravno, ne kazem svi) podijeljena u dvije grupe. Jedna grupa razmišlja kao Rabi ibn Hasim. Islam za njih znaci zikr, molitve, klanjanje nafila namaza, odlazak na hodocašce i citanje zijareta ,,Ašure". Islam je za njih knjiga Mafatih (Kljucevi) i knjiga Zadul-ma'ad (Hrana za Sudnji dan). Za njih je sav islam sazet u knjizi Mafatih i sem toga, u osnovi, ne postoji ništa drugo.Razmišljaju isto kao Rabi ibn Hasim. Uopšte ne obracaju paznju na ovozemaljski zivot, ne obracaju paznju na društvena pravila, principe islama i islamskog vaspitanja. Ne obracaju paznju ni na jednu stvar. Kao reakcija na ovakav njihov stav, pojavila se jedna ekstremna grupa koja pridaje vaznosti društvenim islamskim pitanjima i izrazava osetljivost. Ovakvi ljudi su u tom smislu veoma marljivi, ali su se neki od njih obogatili i ne odlaze u Mekku, s obzirom da u tome ne vide nikakav znacaj. Ovi ljudi, koji su istinski muslimani, posjeduju interesovanje za islam i njihovo srce kuca za islam, ali ipak ne odlaze u Mekku. Ne pridaju vaznost namazu. Ne pridaju vaznost pitanju neophodnosti taklida (sledjenju jednog mudztahida). S

18

obzirom na to da je taklid jedan racionalan cin potrebno je ili da sam neposredno shvatiš neka pitanja, kao što su namaz i post; dakle, moraš da budeš toliki strucnjak kako bi samostalno u skladu sa svojom strucnošcu shvatio; ili da budeš puno obazriv, a što ce otezati tvoj posao, ili pak izabereš jednog pravednog svestranog alima, i radis kao u slucaju bolesti, ideš kod jednog specijaliste i postupaš po njegovom mišljenju.Nemoguce je da covjek ne praktikuje taklid, jer ako ne slijedi nekog alima, zapašce u još vece teškoce. Ili, postoje ljudi koji ne pridaju znacaj postu. Ako, na primjer, polaze na put i ne poste, nakon toga nece da nadoknade te dane posta. I oni smatraju sebe besprijekornim muslimanima, kao što i prva grupa sebe smatra savršenim islamskim vjernicima, mada ni prva, ni druga grupa, nisu savršeni muslimani.

Islam nije vjera koja kaze:

"U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo..."Kur'an 4:150

Covjek u islamu ne moze da cini ibadet, ali da ne obraca paznju na njegovu etiku, društvena pitanja i principe odvracanja od nevaljalih dijela, a cinjenja dobrih dijela. Kada Kur'an kaze: "Klanjajte namaz!", nakon toga dodaje: "Dajte zekat!" (porez na cije davanje je obavezan svaki imucniji musliman svake godine). Ako kaze da morate obavljati namaz, a poslije toga nastavlja da morate davati zekat; tada bi obavljanje namaza bilo veza izmedu roba i Boga, a davanje zekata bi predstavljalo vezu izmedju roba i Bozijih robova. Jedan musliman je duzan da uspostavi neprekidne i nepromenjive veze izmedju sebe i svoga Stvoritelja, i mora da uspostavi trajne i stalne odnose izmedju sebe i zajednice kojoj pripada. Bez ibadeta, bez zikra (pominjanje Boga), bez molitve upucene Gospodaru, bez prisustva srca, namaza, posta, ne moze se stvoriti jedno islamsko društvo, pa cak ni sam covjek ne moze da ostane zdrav. I takodje, bez jednog dobrog društva, zdrave sredine, amri be marufa i nahi az munkar, bez milosrdja, paznje i solidarnosti medju mushmanima, ne moze se biti dobar abid (pobozan). Kada kroz jedan pogled posmatrate Ali ibn Abi Taliba a.s., mozete uociti da je on pravi abid i prvak medju abidima svijeta, tako da Alijev a.s. ibadet postaje primjer svima, jer to nije bio samo ibadet ustajanja i savijanja, vec ibadet blazenstva, entuzijazma, ljubavi, placa i suza.

Kada je Ali a.s. preselio na ahiret, covjek pod imenom Zarar se susreo sa Muavijom. Muavija je znao da je on jedan od Alijevih a.s. ashaba i trazio je da mu opiše Alija a.s., jer je bio sa njim u komaktu. Sam Muavija je znao Alija a.s. bolje od bilo koga drugog, i istovremeno, volio je tog covjeka. On je u dubini svoga srca poštovao Alija a.s., kao što je šejtan vjerovao Ademu a.s., ali istovremeno, nije se uzdrzavao da ucini protiv njega zlo. Zarar, jedan od svjedoka koji je video Alija a.s., ispricao je Muaviji da je jedne noci video Alija a.s. u mihrabu, u stanju ibadeta. Rekao je da je slicio covjeku koga je ujela zmija i koji se od straha pred Bogom savijao u mihrabu, placuci i roneci suze kao covjek u najvecem bolu, neprekidno govoreci: "Avaj, avaj, od paklene vatre." Muavija je zaplakao. Takodje, kada se jednom prilikom susreo sa Adijem ibn Hatamom, Muavija je htjeo da ga (nakon Alijeve a.s. smrti) izazove protiv Alija a.s.. Pitao je Adija: "Gde su Tarif, Turfa i Taref?" Adi je imao tri sina pod imenom Tarif, Turfa i Taref koji su postali šehidi u pratnji Ahja a.s., i Muavija je htjeo da ga nahuška i podsjeti na smrt njegovog podmlatka, kako bi rekao bar jednu rijec protiv Alija a.s.. Adi je rekao: "Svi su poginuli u bici kod Sifina, u pratnji Alija a.s.." Muavija je rekao: "Ali nije bio pravedan prema tebi. Sklonio je svoje sinove, Hasana i

19

Huseina, a tvoju djecu stavio napred da poginu." Adi je na to odgovorio: "Nisam bio pravedan prema Aliju a.s. jer da sam bio, sada ne bi Ali a.s. morao da bude pod zemljom, a ja da budem ziv". Muavija je uvidjeo da je njegova strijela promašila cilj. Rekao je: "O Adi! Hocu da mi ispricaš istinu o Aliju." Adi je opširno opisivao Alija a.s.. Kada je završio, vidjeo je kako su se suze slivale niz Muavijino lice. Poslije je obrisavši suze rukom, rekao: "Avaj! Vrijeme i svijet su jalovi da bi donijeli covjeka kao što je Ali".Da li uvidjate gdje lezi istina? To je bio Alijev a.s. ibadet. Ali, da li je Ali a.s. bio samo covjek mihraba, i van njega se nije pojavljivao?

Ponovo vidimo da je Ali a.s. u svakom pogledu bio najdruštveniji covjek, kao i najbolje obaviješten o jadnicima i siromasima i onima koji su se zalili. S obzirom da je bio halifa, svoj bic je stavljao na rame i odlazio medu ljude, starajuci se o njihovim poslovima. Kada bi se susreo sa trgovcima, uzviknuo bi: "Idite najpre da izucite trgovacki zanat i zakonske odredbe, a poslije dodite da trgujete! Nemojte ciniti haram poslove! Nemojte sticati nezakonitu dobit" [23] Kada bi neko kasnio u obavljanju poslova, Ali a.s. bi mu rekao da odmah ustane da ih obavi. [24]

Takav je bio covjek ovaj abid! Za ovaj hadis sam prvi put cuo od rahmetli ajatollaha Burudzerdija. Jednoga dana ga je sledio jedan prosjak i nešto od njega zatrazio. Zagledao se u njegovo lice i primetio da taj covjek moze da radi i da zaradi, ali da mu je prosjacenje postalo zanimanje. On ga je posavjetovao pomenuvši mu Alijevu a.s. izreku. Rekao mu je da je Amir el-Muminin (Zapovjednik vjernih) uzviknuo ljudima da rano ujutro idu po svoj ponos, da idu da rade, da idu po svoj hljeb. Covjek nam je drag kada ima svoj pnhod i sam zaraduje za svo] zivot. Rad i poslovanje su ponos, dostojanstvo. Kazu da je to primjer jednog pravog muslimana. U molitvi je prvi. Kada sudi, pravedan je sudija koji za dlaku ne skrece od pravednosti, kada ide u rat, prvi je vojnik, a kada je Zapovjednik, to je prvorazredni. On je sam rekao: "Još od rane mladosti sam ratovao i u tome imam iskustva". Kada bi stajao na mjestu govornika, bio je prvi propovednik, kada je sjedio na profesorskom mjestu, bio je prvi ucitelj i predavac. On je takav u svakoj svojoj vrlini. Ovo je savršeni primjer islama. Islam nikada ne prihvata stajalište: "U neke vjerujemo, a u neke ne verujemo", drugim rijecima, ne mozemo tvrditi da iz ovog ugla nesto iz islama prihvatamo, a iz ovog ugla to ne prihvatamo, i da na takav nacin neizbezno sve pokvarimo. Kao što je nacin naših mnogih asketa u prošlosti bio pogrešan, i metod ove osobe, koja sav islam vidi u knjizi Mafatih (Kljucevi) i dovama, je greška, kao što je pogrešan i nacin osobe koja uopšte ne obraca paznju na dove, nafilu i vjerske duznosti.

U Kur'anu se kaze:

"Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicma, a samilosni medju sobom."

Kur'an 48:29

Ovdje je ocrtano nalicje jednog islamskog društva i prvo pitanje koje je vezano za Poslanika s.a.v.s. i vjerovanje u njega. Drugo pitanje "strogi prema nevjernicima" je odlucno ustajanje protiv nevjernika. Ovi, po izgledu vjernici koji su kao cilimi u dzamiji, kojih hiljadu i jedan vojnik moze da stavi ispred sebe, i koji uopšte ne dizu glas, ne mogu biti muslimani. Jedna od vrlina muslimana, i prva vrlina koja se spominje u Kur'anu je cvrstina, snaga i strogost prema neprijatelju. Islam ne prihvata slabog muslimana.

20

"I ne gubite hrabrost, i ne zalostite se, vi cete pobijediti ako budete pravi vjernici".

Kur'an 3:139

U islamu ne postoji slabost. Vil Durant u knjizi Istorija civilizacije kaze: <"Nijedna vjera nije kao islam pozivala svoje sljedbenike na snagu i cvrstinu."

Ispruziti ruku, sebe poniziti, biti nasilnik, pretvarati se u siromaška, traziti pravdu bez razloga, udarati nogom o zemlju, staviti abu na glavu, sve je to protivno islamu.

"I o blagodati Gospodara svoga, kazuj!"Kur'an 93:11

Bog je tebi dao zdravlje, snagu i moc. Ti, koji mozeš da hodaš uspravno, zašto bezrazlozno ideš povijenih ledja? Zašto uzdišeš bez razloga? Uzdisati znaci da imaš neki bol, a Bog tebi nije dao bilo kakav bol, pa zašto uzdišeš? Ujedaš ruku koja te hrani. Da li je Ali a.s. hodao ovako kako ti i ja hodamo? Da li je Ali a.s. sakrivao glavu ispod abe i išao tamo ovamo? To nisu muslimani.

"..a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima.."Kur'an 48:29

Kako se ponašaju izmedju sebe, sa muslimanima "...a samilosni medju sobom...". Ljubazni, prijateljski i srdacni. Ponovo, kada se interesujemo za svoje ljude, koji sebe predstavljaju kao svece, ono što u njihovim suštinama ne mozemo uociti jeste srdacnost i ljubaznost prema drugima. Uvijek su namršteni, kruti, ne druze se ni sa jednom osobom, ne pokazuju osmjeh. Svi su im ljudi duzni. Oni nisu muslimani, a pretvaraju se da jesu. To je bila druga karakteristika. Dakle, da li je sve to dovoljno? Strogost prema nevjernicima i ljubaznost i srdacnost prema muslimanima. Da li je to dovoljno da bi neko bio musliman? Ne!

"...Vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle ... padaju zeleci Allahovu nagradu i zadovoljstvo ..."

Kur'an 48:29

Istovremeno, kada ovu osobu koja je stroga prema nevjernicima, a srdacna i ljubazna prema svojima i muslimanima, vidite u mihrabu u ibadetu, njena predanost Allahu je ruku' (deo rekata koji se sastoji u saginjaju polovine tijela, odupiruci se rukama o koljena, tako da se ledja izravnaju s glavom), i sedzda (padanje nicice licem na tle), zeleci Allahovu nagradu i zadovoljstvo, je njegova dova. Naravno, ovde necu povuci liniju izmedju dove i ibadeta. Dova je ibadet, i takode, ibadet je dova ali ponekad je jedna radnja iskljucivo dova, znaci da postoji ibadet koji je samo dova, ali drugi ibadet se sastoji samo od dova i molitvi, i on nije dova kao što je namaz, ili druga vrsta ibadeta koji u osnovi nije dova, kao post.

"...Na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle..."

Toliko cini ibadet da mu se znaci ibadet, vrlina i poboznost, ogledaju na licu i svako ko ga pogleda, u njemu vidi poboznost i prisjeca se Boga. U jednom hadisu, mozda je to hadis casnog Poslanika s.a.v.s., stoji da je jedan od apostola Ise ibn Merjem upitao: O Isuse, sa kim da se druzimo? On je odgovorio:

21

"Druzite se sa osobom koju kada vidite, sjetite se Boga. Kada na njenom licu primjetite strah od Boga i poboznost, a kada govori, vi se koristite njenim rjecima kako bi se vaše znanje povecalo. Kada gledate njene postupke, to vas podstice da cinite dobrocinstvo. Druzite se sa takvim ljudima. [25]

U nastavku ajeta se kaze:

"... Tako su opisani u Tevratu. A u Indzilu: Oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci, pa ga onda ucvrsti i on ojaca, i ispravi se na svojoj stabljici izrazavajuci

divijenje sijaca, da bi On s vjemicima najedio nevjernike ..."Kur'an 48:29

Tako su oni spomenuti u Tevratu i Indzilu, njima je receno da ce biti stvoren ovakav narod. Na taj nacin su oni objašnjeni. Njihov primjer bi se mogao predstaviti na primeru zemljoradnje, kada se jedno seme zita posadi u zemlju, a poslije iz zemlje izraste i ozivi. U pocetku daje tanak list, ali se nakon toga, ovaj list povecava i ucvršcuje, tako da postepeno nastaje debela stabljika. Ona dobija oblik na osnovu koga moze samostalno stajati, iako je prije toga bila samo nesamostalan list na zemlji. Raste tako da izaziva cudenje svih zemljoradnika i strucnjaka antropologa. Kakv je to pobozan narod! I koliko je to ponosit i napredan narod! Naravno, taj narod koji je strog prema nevjernicima i samilostan medju sobom, i licem na tle pada zeleci Allahovu nagradu i zadovoljstvo, sigurno mora biti takav. A sada kazite, zašto mi muslimani toliko propadamo? Zašto smo toliko nesrecni i ponizeni? Uopšte, koja od ovih karakteristika postoji u nama, i kakvo je ovo ocekivanje?

S obzirom da mi priznajemo da je islam jedna društvena vjera, i da to proizilazi iz njegovih pravila; ne smijemo dozvoliti da sve to uzrokuje da ne obavljamo dovu i ibadet kao i da gledamo sa nipodaštavanjem na vezu sa Bogom i da smatramo nevaznim obavljanje namaza. Jedan od grijehova predstavlja ako se namaz smatra nevaznim. Ne ciniti namaz je veliki grijeh, ali klanjati, a namaz smatrati nevaznim, jeste drugi grijeh. Posle preseljenja imama Sadika a.s., Abu Basir je došao kod Ummul Hamide da joj izrazi saucešce. Ummul Hamida je plakala. I Abu Basir koji je bio slijep, takodje je zaplakao. Umm-ul-Hamida je na to rekla Abu Basiru: "Abu Basire! Nisi bio da vidiš poslednje trenutke imama, nešto se cudno dogodilo. Imam je odjednom pao u nesvjest. Poslije je otvorio oci i rekao: "Pozovite sve moje bliske rodjake da dodju kod mene". Mi smo izvršili njegovu naredbu i sve smo pozvali. Kada su se svi okupili, imam je u tom stanju, u poslednjem trenutku svoga zivota, odjednom otvorio oci i obratio se skupu. Rekao je ovu recenicu: "Nikada naš šefaet (posredovanje) nece stici ljudima koji ne pridaju vaznost namazu". To je rekao i preselio".

Imam nije rekao da njihovo posredništvo nece stici do ljudi koji ne klanjaju. To je potpuno jasno. Vec je rekao da nece stici do onih koji ne pridaju vaznost namazu. Sta bi znacilo da ne pridaju vaznost namazu? Naime, ukoliko covjek ima priliku i vrijeme da obavlja dobro i mirno namaz, ali to ipak ne cini. Ne klanja podne i ikindiju namaz do kasno poslije podne, a zatim na brzinu uzima abdest, klanja u zurbi, i sijeda na stranu. Znaci, obavlja namaz bez uvoda, epiloga, mirnoce, i prisustva srca, smatrajuci: Pa dobro, to je jedan cin, koji moramo da oklanjamo. To znaci da ne pridaje vaznost namazu. Ovakvo klanjanje se veoma razlikuje od namaza kome covjek ide na docek. Tacno u podne, ide spokojno da obavi abdest, a nakon toga odlazi u svoju musalu (mjesto na kome muslimani klanjaju), uci ezan i ikamet i

22

spokojno klanja. Ne bezi cim je rekao "as-salamu alejkum." Poslije izvjesnog vremena, sa mirom u srcu cini zikr Allahu i dovu poslije namaza.

To je znak da se u ovom domu poštuje namaz. Kod onih ljudi koji svoj namaz smatraju nevaznim, jutarnji namaz je pred izlazak sunca, njihov podnevni namaz i ikindija su pred zalazak sunca, a akšam i jacija namaz su im cetiri sata posle dolaska mraka, i oni u zurbi klanjaju. Vi, ako stvarno zelite da klanjate, i da vaša djeca, takodje klanjaju, onda poštujte namaz! Ne kazem da klanjate, vec da više od klanjanja poštujete namaz. Prvo, u kuci odredite jedno mjesto za klanjanje (To je mustehab, ono što je po islamskim propisima pohvalno da se cini i zato što se ima sevap). Dakle, u kuci izaberite jedno mjesto za namaz. Napravite za sebe kao jedan mihrab, ako mozete, onako kao što je uzvišeni Poslanik s.a.v.s. imao jednu musalu, jedno mjesto za klanjanje. Ako nemate dovoljno soba, u vašoj sobi odredite jedno mjesto sebi za namaz. Morate imati jednu cistu sedzadu. Kada stajete na mjesto za namaz, stavite cistu sedzadu, operite zube, uzmite tesbih. Kada uzimate abdest, neka to ne bude u zurbi. Mi sebe smatramo Alijevim a.s. šiitima. Brate, ne mozemo da budemo samo po imenu šiiti. Onaj koji je objasnio Alijev a.s. abdest, rekao je: Ali ibn Abi Talib je došao da obavi abdest i cim je dodirnuo vodu, rekao je: U Tvoje ime, i za Tebe, o Allahu! Mene ubroj medju pokajnike i cestite ljude.

Prije dva dana sam govorio o pokajanju i rekao sam da kajanje znaci ocistiti sebe. Ali a.s. bi se, kada bi dodirnuo vodu, zato što je voda znak cistote, sjetio pokajanja. Kada bi oprao ruke, odmah bi se sjetio cišcenja svoga duha. Kazu nam: Kada ugledaš vodu, ovo sredstvo koje je Allah stvorio za cišcenje, i zeliš da opereš ruke, shvati da postoji i drugo cišcenje i postoji druga voda, i to cišcenje je cišcenje duha, a ta voda je voda pokajanja. Kaze se da je Ali a.s., kada je oprao ruke i sipao vodu na lice, rekao:"O Allahu, izbijeli moje lice tamo gdje su lica crna (na Sudnjem danu). O Allahu! Tamo gdje lica pobijele, nemoj pocrneti moje lice!"

Dakle, kada Ali a.s. opere i ocisti lice, on se sa tim ne zadovoljava, jer se islam ne zadovoljava s tim. Ovo je dobar cin i mora da postoji, ali uz ovu cistocu mora da postoji i druga vrsta cistoce."

Nakon toga bi sipavši vodu na desnu ruku rekao:"O Boze! Pruzi mi na Sudnjem danu potvrdu o mojim postupcima u desnu ruku." (zato što ce srecnim ljudima na Sudnjem danu pruziti potvrdu o njihovim dijelima u desnu ruku). "O Boze! Olakšaj mi presudu na Sudnjem danu!" (sjeti se presude na Sudnjem danu)

Poslije je sipavši vodu na lijevu ruku rekao:"O Boze! Nemoj da mi daješ svjedocanstvo mojih dijela u moju lijevu ruku, i sa ledja (svedocanstvo o dijelima neke osobe na Sudnjem danu ljudima daju s ledja, a ne ispred njih, i to ima svoju tajnu).O Boze! Nemoj mi staviti na vrat ovu moju ruku okovanu lancima! O Boze, od Tebe trazim zaštitu od paklene vatre". Dalje kaze, poslije sam video kako je Ali a.s. cinio mesh (potiranje glave i stopala prstima, kao dio abdesta) i rekao:"O Boze! Ucvrsti ove moje dvije noge na siratu (sirat-cuprija, opasni most, opasni put koji po islamskom vjerovanju vodi preko dzehennema i preko koga

23

se mora preci da bi se ušlo u dzennet), i nemoj dozvoliti da se tresu toga dana kada treba da koracaju."

"O Boze! Moje postupke i trud, nacin i pokret, uputi na stazu koja je Tvoja volja. [26]

Abdest za koji se zahtijeva tolika paznja, bice prihvacen na jedan nacin, a abdest kako ga mi cinimo, na drugi. Zato, namaz ne smijemo olako shvatiti. Covjek ne smije da se zadovoljava samo time da izvršava ono što je nuzno u namazu. Da kaze da ide da vidi šta kazu fetve, merdza i taklid (veliki islamski autoritet koji se slijedi). Da li u namazu moramo nešto da kazemo tri puta, ili je jedanput sasvim dovoljno?

Dakle, mudztehid mora da kaze svoju fetvu. Mudztehid kaze da je i jedanput dovoljno, a mustahab je da se, opreza radi, kaze tri puta. Na osnovu toga, ne smijemo da kazemo kada je vec jedanput sasvim dovoljno, onda ni mi necemo više izgovarati. Ovo bi predstavljalo bekstvo od namaza. Mi moramo tako da se ponašamo da, kada nam mudztehid kaze da je jedanput vadzib (nuzno), a druga dva puta mustehab (preporuceno), kazemo kako cemo iskoristiti tu priliku, i recimo, ispoštovati ta dva puta.

Isto tako, ne smijemo post da uzimamo olako i sa nepoštovanjem. Neki ljudi tako poste pa kazu (kroz šalu): "Kada bih ja bio na Bozijem mestu, neuzubillah (Trazim zaštitu od Allaha!), ne bih uopšte prihvatio njihov post." Poznajem neke ljude koji u mjesecu Ramazanu ne spavaju po cijelu noc sve do jutra, ali ne zato da bi cinili ibadet, vec da to vrijeme ne bi proveli u spavanju. Do jutra piju caj i puše. Kad svane, klanjaju i spavaju, zatim se probude da bi sa zurbom klanjali podnevni namaz i ikindiju, i posle sijedaju uz sofru za iftar. Kakav je to post da covjek u toku u noci sve do jutra ne spava, zato da bi u vrijeme posta zaspao, kako ne bi osjetio teškoce posta? Zar ovo nije omalovazavanje posta? Po mom mišljenju, to je kao da se post unizava pogrdnim rijecima. Kao reci: "O, poste! Toliko te mrzim da necu da vidim tvoje lice!"

Mi odlazimo na hadzdz, ali ga omalovazavamo. Postimo i omalovazavamo post, klanjamo, i to omalovazavamo. Ucimo ezan, omalovazavamo ga. Sada se postavlja pitanje, kako mi omalovazavamo ezan? Mustahab je da mujezin (dzamijski sluzbenik koji na minaretu uci ezan i time objavljuje da je vrijeme za molitvu i poziva na molitvu) ima dobar glas, kao što je ucenje Kur'ana po tedzvidu (foneticka pravila za ispravno ucenje Kur'ana), znaci lijepo ucenje rijeci, što ima veci uticaj na dušu, postalo tradicija. U ezanu, takodje je mustahab da mujezin ima dobar glas i da tako uci ezan da ljudi u tome uzivaju i da se prisjecaju Boga. Mnogi ljudi imaju lijep glas, ali ako im kazete da idu da uce ezan, oni ne prihvataju. Zašto? Zato što misle da im to ne prilici. Zar sam toliko nevazan da bih bio mujezin? Gospodine! Ti bi morao da budeš ponosan da si mujezin. Ali ibn Abi Talib a.s. je bio mujezin. Tada kada je bio halifa, bio je i mujezin. To je omalovazavanje ezana da se jedan covjek stidi što mora da uci ezan, ili smatra da biti mujezin zavisi od covjekovog ponosa i da za sebe pita, zašto ja, koji sam bogat, ih funkcioner, moram biti mujezm. Sve je to omalovazavanje.

Zato nikada ne smijemo da omalovazavamo ibadet i moramo biti savršeni muslimani. Vrijednost islama se ogleda u njegovoj sveobuhvatnosti. Ne smijemo dopustiti da samo cinimo ibadet, a sve ostalo, izuzev toga zapostavimo i da ne budemo kao oni

24

koji su se skoro pojavili, odajuci priznanje društvenim ucenjima islama, a s druge strane omalovazavaju ibadet.

Ako Bog da, nastavicemo ovu raspravu. Izlagacu o vrijednostima ibadeta u vezi sa drugim islamskim duznostima. Pored toga što je ibadet osnov priblizavanja Bogu, on je i sledece:

<B<"...zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj - da bih ti uvjek na umu bio." (Ta Ha 14)

Jedini cilj namaza je da covjeka podsjeti na Boga i priblizi ga njegovom Gospodaru. Osim toga, ako omalovazavamo ibadet, bicemo u zaostatku u odnosu na svoje druge duznosti. Ibadet predstavlja izvršnu silu i garant za izvršavanje drugih odredbi islama.

IBADET I DOVA 2Molitva zaista odvraca od razvrata i od svega što je ruzno; obavljanje molitve je

najveca poslušnost! - a Allah zna šta radite."Kur'an 29:44

U islamu, pored toga što je obozavanje i robovanje Boga izvorno, ono se ubraja i u vaspitni program. Kada se kaze da robovanje Bogu poseduje izvornost, bez obzira o kom pravcu i zivotnim pitanjima covjecanstva se radi, to znaci da je sam ibadet jedan od ciljeva stvaranja.

"Dzinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju."Kur'an 51:56

Ibadet je sredstvo za priblizavanje Bogu i stvoren je za stvarnu evoluciju covjeka. Ono što je sam izraz evolucije covjecanstva i što je cilj sam po sebi, nema potrebe da bude uvod i sredstvo za nešto drugo. Ali, pored toga, što je robovanje Bogu autenticno, istovremeno je uvod u nešto drugo, znaci, kao što sam rekao, to je vaspitni program islama. To znaci da je islam, koji zeli da vaspita ljude u pogledu etike i društvenog morala, izabrao jedno od sredstava koje je efikasnije od svakog drugog sredstva, i ima više uticaja na duh i moral covjeka, a to sredstvo je ibadet.

Sada cu objasniti ovo pitanje.

Osnovna eticka pitanja su pozrtvovanje, samozrtvovanje i odricanje od sopstvenih interesa. Kao što u pogledu zdravlja tijela postoji jedan princip koji je pocetak i izvor svih dobara - a to je odricanje od prozdrljivosti - u etici postoji jedan princip koji je osnov za sva eticka pitanja, a to je samoodricanje i odricanje od sebicnosti.

U društvenim pitanjima, taj princip, koji je majka svih principa, jeste pravda. Pravda znaci poštovanje prava drugih ljudi. Problem koji covjek ima i u vezi sa etikom, i sa društvom, jeste izvršavanje tih principa. Znaci, ne postoji neko ko ne poznaje etiku, ili ne zna koliko je pravda nuzna. Problem je u etapi izvršavanja. Kada covjek hoce da poštuje jedan eticki princip tada shvata da su njegovi interesi sa jedne strane, a etika sa druge strane. Vidi da se istinoljublje nalazi sa jedne, a profit i interes sa druge strane. Ili mora da laze i izdaje da bi imao korist, ili mora da kaze istinu i cuva amanet, i da se odrekne koristi. Ovde vidimo da covjek, koji se pretvara da je moralan i pravedan, kada dodje vrijeme akcije postupa suprotno moralu. Ono što je

25

garancija morala i pravde, ukoliko se javi u covjeku, tako da on moze lahko da ide putem etike i pravde i da se odrice koristi, jeste vjerovanje. Kakvo vjerovanje? Vjerovanje u pravdu i vjerovanje u etiku. Kada covjek stice vjerovanje u etiku i pravdu, kao jednu svetu radnju? Tada kada vjeruje u Boga, kad Ga obozava. Zato je covjek, prakticno, onoliko privrzen etici koliko ima vjerovanja u Boga. Ovo je problem našeg doba. Ljudi su mislili da je nauka dovoljna. Ako upoznamo pravdu i etiku, i savladamo ih, to je dovoljno da budemo moralni i pravedni. Ali, praksa je pokazala da, ako se nauka odvoji od vjerovanja, to ne samo da nije korisno za etiku i pravdu, vec je štetno. Onda ce biti kao što kaze Sanai: "Ako lopov sa lampom udje u kucu, lakše ce odnositi stvari."

Ali, ako postoji vjerovanje, ucvrstice se i etika i pravda. Etika i pravda bez vjerskog ubjedjenja slicna je štampanju novca bez pokrica. Kada se pojave vjerska ubjedjenja, doci ce i etika i pravda. Tako vidimo da u islamu pitanje obozavanja Boga nije odvojeno od etike i ibadeta. Znaci, kada islam zapovjeda ibadet, za njegov zacin odredjuje etiku i pravdu, ili, kazemo, kada kroji pravdu i etiku za njihov zacin daje ibadet, zato što drugacije nije moguce.

Ovdje dajem jedan primjer. U kom ucenju na svijetu ste videli da osudjenik sam svojim nogama dolazi na egzekuciju? Kriminalac uvijek bjezi od kazne. Jedina sila koja kriminalca moze natjerati da na svojim nogama i voljno dode na egzekuciju je sila vjerovanja, i nijedna druga. Kada posmatramo ranu epohu islama, u vezi ovoga imamo mnoge primjere. Zapravo, kad kazemo na pocetku islama, to ne znaci da takvih primjera nije bilo u drugim vremenima, njih je bilo i u drugim epohama, srazmerno stupnju vjerovanja te epohe. Islam je za prestupnika odredio kaznu. Na primjer, odredio je kaznu za pijanicu, preljubnika i lopova. Sa druge strane, u islamu postoji jedan princip a to je: granica se moze pomjeriti u slucaju slabe sumnje. Islam nikada ne obavezuje jednog sudiju, ili vladara da istrazuje da bi našao prestupnika, vec u srce prestupnika usadjuje silu koja ga tjera da on sam dodje po svoju kaznu. U vrijeme uzvišenog Poslanika s.a.v.s., i u vrijeme Alija a.s., koliko puta se desilo da je osoba sama došla Poslanika s.a.v.s. ili imamima i rekla: "Poslanice" (ili Zapovjednice vjernih) pocinio sam tu krivicu, kazni me, ukaljan sam, ocisti me!"

Jedna osoba je došla i pred Poslanikom i rekla: "O Poslanice Boziji, ucinio sam preljubu, kazni me!"

Kako u ovakvim situacijama osoba mora ukupno cetiri puta da prizna svoju krivicu, jer jedanput nije dovoljno, Poslanik s.a.v.s. je rekao:

"Mozda si je samo poljubio, a kazeš da si ucinio preljubu." stavljajuci rijeci oslobadjanja u njegova usta.

Ako bi on rekao: "Da, poljubio sam je, sada sam hteo da pitam da li je ljubljenje kao preljuba?", problem bi bio riješen.

Medjutim on je rekao: "Ne, Poslanice. Pocinio sam preljubu!"

"Mozda si je uštinuo?" (da bi on mozda rekao: "Da, ali ništa više od toga.")

Odgovorio je: "Ne, Poslanice, pocinio sam preljubu!"

26

"Mozda si bio suviše blizu preljube, ali opet mozda nije bila prava preljuba?"

Rekao je: "Ne, Poslanice, ja sam okaljan. Došao sam da mi sudiš i da me kazniš na ovom svijetu, jer necu da kazna ostane za drugi svijet."

Hadis koji cu navesti je iz knjige "Usul kafi". [27]

Jedna zena je došla kod Zapovjednika vjernih a.s. i rekla;"O Zapovjednice vjernih! Ja sam udata zena i u odsustvu muza sam ucinila preljubu i ostala trudna. Okaljana sam, procisti me.

Imam je rekao:"Jedno piznanje nije dovoljno, to moraš da priznaš cetiri puta." (U islamu nije obicaj da sudija sam istrazuje, ili da lukavstvom iznudjuje priznanja, vec kada se jedna osoba dobrovoljno prijavljuje, on je sa nekim izgovorom odbija) i ako jedna udata zena ucini preljubu, mora da bude kamenovana. Ako te kamenujemo, šta ce onda biti sa djetetom koje nosiš u utrobi? Mi ne mozemo da kamenujemo dijete. Idi sada i dodji kada se porodiš, jer tebe ne mozemo da kamenujemo."

Poslije nekoliko mjeseci, vidjeli su kako dolazi noseci dijete u narucju. Rekla je:"O Zapovjednice vjernih!, ocisti me". To je bilo drugo priznanje.

Ali a.s. je rekao:Ako te kamenujemo, šta je dijete krivo? Njemu je potrebna majka. Djetetu treba mlijeko i njega. Idi sada, potrebna si mu".

Ona se uznemirena vratila. Posle godinu, dvije, došla je opet, sada sa djetetom."O Zapovjednice vjernih! Dijete više ne pije mleko, i poraslo je. Ocisti me!"

On je rekao:Ne, ovom djetetu je još uvek potrebna majka. Idi."

Ovoga puta, dok je lijuci suze uzimala dijete za ruke, ona rece:"O, Boze! Ovo je vec treci put da. dolazirn tvom imamu, muslimanskom halfi, da me ocisti, a on me svaki put odbija s nekim izgovorom. O Boze, ne zelim ovu necistocu. Došla sam da me kamenuje i da na takav nacin budem ocišcena."

Slucajno je Amr ibn Hurajs, licemer, vidjeo je tu zenu koja ovako govori i odlazi.Rece joj:"Šta je bilo? O cemu se radi"?

"Imam jedan problem". Odgovon ona.

Dodji! Ja cu to da riješim. Daj mi dijete, ja cu se starati o njemu", ne znajuci da Ali a.s. nezeli da od nje dobije cetvrto priznanje.

Odjednom su vidjeli da se ta zena vraca sa djetetom i Amr ibn Hurajsom.

"O Zapovjednice vjernih! Ucinila sam preljubu, a problem djeteta je riješen. Ovaj covjek se prihvatio starateljstva nad njim. Sada me ocisti!"

27

Zapovjednik vjernih, Ali a.s. je bio jako uznemiren što je do toga moralo da dodje.

Ovo su sile vjerovanja i vjere koje dopiru u covjekovu svijest i predaju ga pravdi i moralu. Ibadet je zato da bi se obnovio vjerski zivot covjeka, da bi dobio svezinu, silu i moc. Sto više covjek vjeruje, toliko se više sjeca Boga, i toliko ce manje ciniti grijeh. Griješenje, odnosno uzdrzavanje od grijeha ne pripada domenu znanja, vec domenu nemara i zaborava. Sto je covjek nemarniji prema Bogu, više ce ciniti grijeh, i što se više prisjeca Boga, to ce manje ciniti grijeh.

Culi ste da su poslanici i imami bezgriješni. Pitaju vas, šta to znaci da su imami i Poslanici bezgriješni? Kazu da oni nikada ne cine grijeh. Tacno je da to znaci to, ali poslije vas pitaju, zašto oni ne cine grijeh. Na ovo "zašto" moze se odgovoriti na dva nacina. Prvi nacin je, da su Poslanici i imami cisti i bezgriješni u tom smislu da ih Bog svojom moci namjerno sprecava da cine grijeh. Znaci, kada hoce da ucine grijeh, Bog ih sprecava. Ako je ovo znacenje bezgriješnosti, onda ne postoji savršenstvo i vrlina. Ako je tako, kada vi i ja hocemo da cinimo grijeh, a jedna spoljna sila nas u tome sprecava, i staje izmedju nas i grijeha, prirodno da necemo griješiti. Onda, koju vrlinu oni imaju više od nas? U tom slucaju, jedina razlika na njihovoj strani jeste da su oni robovi u vezi kojih je Bog napravio izuzetak. Kada oni hoce da cine grijeh, sprecava ih, ali, kada mi hocemo da griješimo, ne sprecava nas. Ne, misljenje na ovaj nacin je pogrešno! To što su oni bezgrešni ne znaci da oni hoce da cine grijeh, a da ih Bog sprecava. Onda, u cemu je stvar?

Ismet (bezgriješnost) predstavlja najviši stepen vjerovanja. Što je viši stupanj vjerovanja, to se covjek više prisjeca Boga. Na primjer, osoba koja u principu ne vjeruje, nece Ga se sjetiti jedan dan, sedmicu ili citav mjesec. Ovakva osoba je apsolutno nesvesna. Neki ljudi su takvi da se ponekad sjete Boga. Pomisle: "Mi imamo Boga, on je iznad nas, i On nas vidi". U tom trenutku se sjete Boga, poslije Ga ponovo zaborave, kao da Bog uopšte ne postoji. Ali, neki ljudi koji više vjeruju, ponekad su nemarni, a ponekad prisebni. Kada su nemarni, cine grijeh, ali kada su prisebni, prirodno, ne cine grijeh. Kada imaju Boga na umu, nemoguce je da cine grijeh [28] Kada u duhu covjeka stvarno postoji i prisutno je vjerovanje, onda covjek ne cini grijeh. Tako, ako covjekovo vjerovanje stigne do savršenstva, tako da covjekov um stalno bude prisutan, znaci da Bog uvek bude u njegovom srcu, onda uopšte nece biti nemaran. U svakoj radnji koju cini, istovremeno ce se sjetiti Boga. Kur'an kaze:

"Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometa da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udeljuju..."

Kur'an 24:37

Ne kaze: "Ljudi koji ne trguju". Islam nije došao da bi ljudima rekao da ne trguju. Naprotiv, islam je podstakao ovakvo delanje, da se radi, da se trguje. Ovde se kaze - ljudi koji kupuju, prodaju, trguju i rade, ali istovremeno, dok obavljaju te stvari ni jednog trenutka ne zaboravljaju Allaha. Dok stoje iza terazija u bakalnici, stalno pricaju i uspostavljaju kontakt, daju robu ili uzimaju pare, ali Bog je ono što nikada ne zaboravljaju. Na umu uvijek imaju Boga. Ako neko uvek bude pribran i stalno se sjeca Boga, prirodno je da nikada ne cini grijeh. Naravno, mi nemamo jednu stalno svesnu osobu, sem ma'suma - bezgriješnih a.s. Bezgrešnici su znaci, one osobe koje nikada ne zaboravljaju Boga.

28

Dacu jedan primjer: da li vam se ikada desilo da stavljate ruke u vatru i idete u nju? Sada, ako pazljivo posmatrate, postoje i druga pitanja. U toku citavog zivota ne dogodi se ni jedanput da vi i mi odlucimo da se bacimo u vatru, sem ukoliko zelimo da se ubijemo. Zašto? Zato što imamo saznanje o vatri i znamo da cemo, ako u nju udjemo, izgoreti. To je pouzdana cinjenica i cim vidimo vatru, mi se sjetimo te cinjenice i nismo nemarni ni jednog trenutka. Zato smo mi u tom smislu, da sebe ne bacimo u vatru, bezgriješnici. Znaci da nas to saznanje, ta izvjesnost i vjerovanje, koji se odnose na posljedice od opekotina, uvek sprecavaju da se bacimo u vatru. Isto kao što mi vjerujemo u dejstvo spaljivanja u vatri, sveti ljudi vjeruju u dejstvo opekotina od grijeha, i zato su bezgriješni. Sada kada je razjašnjeno šta je znacenje bezgriješnika, bice razjašnjen smisao recenice da je ibadet dio vaspitnog programa islama. Cilj ibadeta je da se covjek cesto sjeca Boga, i što Ga se covjek više sjeca, više ce biti privrzen moralu, pravdi i pravu, i ova recenica je veoma jasna. Sada obratite paznju na cinjenicu kako su u islamu povezani ovozemaljski i zagrobni zivot. Islam se razlikuje od hrišcanstva. U hrišcanstvu je polaganje racuna na ovom svijetu odvojeno od polaganja racuna na drugom svijetu. Hnšcanstvo kaze da ovozemaljski i zagrobni zivot pripadaju posebnim svjetovima, ili ovom, ili onom, dok u islamu nije tako.

Islam je drugi svijet stavio u kontekst ovozemaljskog zivota, i ovozemaljski zivot u kontekst drugog svijeta. Na primjer, cisto nebeski aspekt namaza je u tome da se covjek sjeti i plaši Boga. Za prisustvo srca i paznju prema Bogu nije potrebna tolika ceremonija, uzimanje abdesta, pranje, cišcenje. Zar pranje ima uticaja na priblizavanje Bogu? Na prvi pogled, umivanje i propuštanje da se to ucini nemaju uticaja na priblizavanje Bogu, ali Bog kaze:

"O vjernici, kada hocete da molitvu obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite - a dio glava svojih potarite - i noge svoje do iza clanaka. A ako ste

dzunubli, onda se okupajte."Kur'an 5:6

Ovde vidimo da je cistoca povezana sa ibadetom. Ako hoceš da klanjaš, mjesto klanjanja mora da bude mubah (ono što je po islamskoj vjeri dozvoljeno), da ne bude prisvojeno. Taj tepih na kome se klanja, ta odjeca u kojoj ciniš namaz, mora da bude halal i mubah. Ako tvoja odjeca ima jedan prisvojen konac, tvoj namaz nece biti prihvacen. Ovde je ibadet ponovo povezan sa pravom. Pored toga što kaze da moraš obozavati Boga, kaze da moraš da poštuješ pravo. Znaci islam kaze: "Ja u suštini ne priznajem obozavanje, ako se u njemu ne poštuju društvena prava". Zato onaj koji klanja, ako hoce da obavi namaz, prvo mora da razmisli: "Ovu kucu u kojoj se nalazim, jesam li na silu oteo ljudima, ili ne? Ako sam je uzeo na silu, onda ce moj namaz biti ništavan". Dalje, ako hoce da klanja, primoran je da ima takvu kucu koja je halal, znaci da ju je kupio od pravog vlasnika, ili da je drzi u dozvoljenom posjedu. Takodje, njegov tepih i odeca. I cak ako je od siromašnih stekao neko pravo, mora da plati hums i zekat. Ako ne plati, namaz mu je ponovo nevazeci. Nama takodje kazu: "Ako hocete da klanjate, morate se okrenuti prema Ka'bi." Gdje se nalazi Ka'ba? To je prvi hram koji je u svijetu izgradjen radi bogosluzenja Allahu:

"Prvi hram sagradjen za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima".Kur'an 3:96

29

Svi morate da se okrenete prema prvom hramu i mesdzidu koji je sagradjen rukama velikog Bozijeg Poslanika a.s. Ibrahima i njegovog sina Ismaila. Sada, zašto mi moramo da se okrenemo prema Ka'bi? Zar je Bog tu? Zar je Bog u Ka'bi (Sacuvaj Boze!)? Kur'an kaze da je Boziji lik gdje god da stojite:

"...Kuda god se okrenete, pa tamo je Allahova strana ..."Kur'an 2:115

Bilo da se okreneš na ovu ili drugu stranu, stojiš prema Bogu. Ako pogledaš dole, ili gore, gledao si prema Bogu. Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Ako vas spuste kanapom do sedmog sloja u utrobi zemlje, ponovo ste otišli prema Bogu. Idete li ka istoku, idete prema Bogu. Idete li ka zapadu, idete prema Bogu. Ovako kako sedite, vi ste sa Bogom". Bog nema pravca, onda zašto mi moramo da stojimo prema Kabi? Bog kaze: "Vi, koji cinite ibadet, istovremeno morate da naucite jedno društveno ponašanje i vaspitanje. Svi se okrenite prema jednoj tacki". Ako ne bude tako, i jedna osoba stoji sa ove strane, a druga sa druge strane, to je ispoljavanje nejedinstva i neslaganja. Ali, ako stojite prema jednoj tacki, onda se prepoznajete po pravcu, svi muslimani prate jedan pravac. Sada, koji pravac da izaberemo da u osnovi ne miriše na nevjerništvo? Kaze se: "Izaberi jedno mjesto prema kome ako se okreneš, poštuješ ibadet. Okreni se prema mjestu koje je prvi hram. Poštovanje hrama, poštovanje je ibadeta".

Ponovo se kaze da kada ciniš ibadet, treba da pratiš odredjeno vrijeme, i da se vodi racuna na svaki minut. Vrijeme sabah namaza je od javljanja zore do izlaska sunca, i ako namjerno namaz pocneš jedan minut prije zore, ili jedan minut poslije izlaska sunca, tvoj namaz ce biti neispravan. Namaz mora da bude izmedju ova dva vremena, i ne mozeš da kazeš: "Sada mi se spava, sinoc sam bio budan do kasno u noc, ima još jedan sat do izlaska sunca". Bog ne zna za budjenje i spavanje. Zar Bog izmedju zore i izlaska sunca oblaci zvanicno odijelo i sprema se za obavljanje namaza? Za Boga je svejedno, sati ili trenuci:

"Allah je - nema boga osim Njega - Zivi i Vjecni! Ne obuzima ga ni drijemez ni san!"

Kur'an 2:255

Ili da kazeš: "Skoro ce jutro a ja jos nisam zaspao, umoran sam spava mi se pa cu klanjat pola sata ranije." Moraš da se nauciš disciplini i poznavanju vremena. Moraš klanjati strogo u pravo vrijeme. Da li za Boga ima razlike da bude ovo, ili ono vrijeme? Ne, ali za tebe ima razlike, ti moraš da budeš vaspitan putem ovog namaza. Ako si nocu bio budan do dva sata, moraš da se probudiš i da klanjaš izmedju zore i izlaska sunca, jer prije i poslije toga vremena nije prihvatljivo. Takvi su akšam i jacija namaz. Reci cete: "Namaz je ibadet, robovanje Bogu." Kakve veze obozavanje ima sa ovim stvarima? Ne, u islamu, obozavanje je povezano sa ovim pitanjima. Islam ne odvaja ibadet, bogosluzenje i druga pitanja.

Moguce je da neko kaze: "Ja klanjam, ali u toku namaza mi ponekad dodje da placem. Nešto me muci i hocu da placem usred klanjanja, ili se sjetim necega, ili ponekad vidim nešto i smijem se. Mislim da to nije strašno". Ne, nije tako! Namaz je manifestacija obuzdavanja emocija. Kada u toku namaza stojiš prema jednoj tacki, moraš da budeš prema istoj tacki, a ne da se okreceš tamo, ovamo, ili da gledaš iza sebe. Nemaš pravo cak ni da svoju glavu okreneš lijevo ili desno. Sta ce biti sa

30

plakanjem ili smejanjem? Apsolutno, ne! Neko ce reci da se takve stvari ne suprotstavljaju ibadetu jer pored toga što se smijem, ja spominjem i Boga. Hocu da se smijem. Kada mi se place, hocu da placem, ili mozda da u toku namaza nešto pojedem." Nemoze tako. Ti moraš da vezbaš da u toku ovog kratkog vremena savladaš stomak, da obuzdaš smijeh ili plac, da savladaš svoju nedisciplinu. Ovo je jedna serija društvenih pitanja, ali je ipak ibadet, zato što je u islamu ibadet dio vaspitnog programa. Ibadet bez poštovanja ovih principa nece biti prihvacen.

Šta je sa mirovanjem u namazu? "Ovo je stvarno cudno. Za vrijeme namaza, kada ucim Fatihu i druge sure, pridrzavam se svih tih uslova, ali se pomjeram. Jednu nogu pomjerim, a sa drugom mirujem, i tako se pomalo krecem lijevo desno. Kazu da je ovaj moj namaz batal. Na ruku'u i sedzdi se mrdam, i pomjeram ruke ili noge". Takav namaz jeste batal. Namaz moraš obavljau smireno i spokojno. Znaci, kada staneš i hoceš da kazeš: "Allahu ekber!", to ne smiješ da kazeš sve dok se tvoje tijelo nije smirilo. Ako to ipak kazeš u pokretu, tvoj namaz je batal. Prvo moraš da se umiriš, a zatim da kazeš: "Allahu ekber". Poslije, ako hoceš da se pomjeriš, pomjeri se, ali ne govori i ne cini zikr. Cuti, mirno stoji, a onda reci: "Bismillahirahmani rahim, elhamdulillahi rabil 'alemin". Dalje, ako usred namaza pocnu da te bole noge, malo se smiri, cuti i namjesti se, i onda nastavi. Namaz mora da pocne u miru. I tvoj duh i tvoje tijelo moraju mirovati.

Sada cemo raspravljati o drugim dijelovima namaza. Namaz je poštovanje prema Bogu. Obracati paznju na drugo, sem na Boga, je nevjerništvo, ali istovremeno, nama se kaze da u namazu kazemo:"Pozdrav nama i pozdrav svim dobrim Bozijim robovima".

Ovdje proglašavaš mir i prijateljstvo svim dobrim robovima Bozijim. Kako danas kazu, proglašavaš miroljubivu koegzistenciju za sve dobre ljude. U toku namaza kazeš da nemaš ništa protiv dobrih ljudi, jer ako se boriš protiv nekog dobrog Bozijeg roba, onda si sam zao. Kada kazete; "Pozdrav nama i pozdrav svim dobrim robovima Boga", to nema veze sa duhom ibadeta, koji je prisustvo srca kod Boga. Ali, u islamu, duh i tijelo ibadeta su povezani sa vaspitnim pitanjima. To je neophodno da covjek u smislu duhovnih pitanja, zaboravi sebe i druge koliko god je to moguce, ali je u smislu društvenih pitanja nuzno da covjek druge ne zaboravlja.

U Suri al-Fatiha [29] koja je sastavni dio namaza, kazemo:"Tebi se klanjamo i od Tebe pomoc trazimo."Ne kazemo:"Tebi se klanjam i od Tebe pomoc trazim".Ne kazemo tako, vec:"Tebi se klanjamo i od Tebe pomoc trazimo".

Ovde ne kazemo samo "ja", nego "mi", znaci "O Boze! Nisam sam, nego sam sa svim drugim muslimanima". Pored toga, covjek za vrijeme ibadeta proglašava svoju povezanost sa islamskom zajednicom: "O Allahu. Nisam samo ja, ja sam dio cjeline i tijela, mi smo, a ne ja"</I"ja", postoji "mi". Mi Tebe obozavamo, samo od Tebe pomoc trazimo. Takodje, svi drugi dijelovi namaza, svaki je posebna lekcija, upozorenje i podsjecanje.

Na primjer, uzmite u obzir recenicu: "Allahu ekber". Zar neko, ko je covjek, moze da se ukljuci u takvo dešavanje, i da se ne plaši? Covjek ima strah. Covjeka, kada vidi

31

jednu veliku planinu, ili kada se nalazi na njenom vrhu i pogleda dole, hvata strah. Kada vidi more, plaši se. Kada vidi nekog mocnog ili uticajnog covjeka, i kada ide kod njega, moguce je da se izgubi i da muca. Zašto? Zato što se plaši njegove moci. Ovo je za covjeka prirodno. Ali onaj koji kaze: "Allahu ekber" nikada se nece plašiti nikoga i nicega. Zašto? Zato što "Allahu ekber" znaci vece od svakog, a vece od svakog izraza je Bozija suština. Znaci, ja poznajem Allaha prema Njegovoj velicini i uzvišenosti. Onda, kada ja poznajem Boga prema Njegovoj velicini, sve drugo mi se cini malim. Ova recenica "Allahu ekber" daje covjeku licnost, uvelicava covjekov duh.

Ali a.s. kaze [30] "Bog se u svojoj uzvišenosti manifestuje u duhu vjernika, i zato, sve što je mimo Boga, za njih je beznacajno."

Ovdje cu nešto da vam objasnim. Velicina i malenkost jedne stvari je relativna. Na primjer, vi koji se nalazite u ovoj prostoriji Huseinije, da ste prije toga bili u jednoj manjoj sali, velicine jedne trecine ove sale, ova bi vam izgledala velika. Ili, suprotno, da ste bili u jednoj sali koja je tri puta veca od ove, a zatim došli ovdje, ova sala bi vam izgledala manja. Uvijek kada covjek vidi neko stvorenje pored drugog stvorenja, a ono drugo je vece od prvog, prvo stvorenje vidi kao manje, a ako je ono drugo manje, prvo vidi kao vece. Ljudima koji su upoznati sa uzvišenošcu svoga Boga, i tako osjecaju, uopšte, sve drugo izgleda malo, i ne moze biti veliko. Sadi je u knjizi "Bustan" veoma lijepo rekao:"Za asketu, sem Boga, ne postoji drugo, put razuma je put kivina".

Kaze da asketi, sem Boga, ne priznaju objektivnost ni za šta drugo, i kazu da drugo uopšte i ne postoji. Jedno od znacenja "Jednoce" (Bozijeg Jedinstva) je u tome da kada asketa spozna Boziju velicinu, više ne moze da kaze da sem Njega postoji drugo bice. Kaze: "Ako je bitisanje On, onda je, sve što postoji sem Njega, - nepostojece". Sadi je u vezi bitisanja rekao ovo znacenje. On poslije kaze:Istinoljubivi imaju moc to da kazu,Ali sljedbenici silogizma cepidlace.

Istinoljubivi razumiju šta ja kazem, ali po njemu, oni koji su analiticari sitnicare u vezi toga šta znaci Bozije Jedinstvo.

"Pa šta su nebo i zemlja,i ko su ljudi, dzinovi i zivotinje?""Dostojno hvale si pitao, o pametni covjece,odgovor cu dati dostojan pametnim ljudima,da sunce, more, planina i nebeski svod,rajska ljepotica, covjek, dzin i kralj,sve što jeste, manje je od toga,da sa Njegovim postojanjem, postajanje spominju."

Kaze da on ne tvrdi da ne postoje nebo, zemlja, covjek i andjeo, kada kaze da Bog postoji i da sem Boga drugo ne postoji. Kaze da ne negira postojanje drugih stvari. Ne. Kada sam upoznat sa Njegovom uzvišenošcu, sve što vidim, sem Njega, manje je od toga da vidim da bih rekao da postoji.

"Gdje postoji more, šta sam ja? Kad On postoji, stvarno ja ne postojim."

32

Kada vi kazete: "Allahu ekber", ako to kazete iz dubine vašeg srca i duše, u vašim ocima se olicava uzvišenost Boga. Kada se u vašem srcu pojavi uzvišenost Boga, nemoguce je da vam neko izgleda veliki, nemoguce je da se nekoga plašite, i da se pred nekim ponizavate. Ropstvo Bogu je oslobadjajuce. Ako covjek shvati Boziju velicinu, postaje Njegov rob, a nuznost Bozijeg ropstva je oslobodjenje od svega, sem od Boga. Kazano je:"Neceš da postaneš rob, dok ne budeš slobodan!Ne moze se napuniti prepun sud.Ukoliko pitaš: "Šta je ropstvo?"Ropstvo nije ništa drugo do lomljivosti.

Biti Boziji rob jednako je biti oslobodjen svega sem Boga, zato što je shvatanje velicine Boga, uporedjno sa shvatanjem beznacajnosti svega, sem Boga. I kada covjek vidi da je sve što nije Bog beznacajno, nemoguce je da bude ponizen u tom smislu da robuje beznacajnom. Covjek pogrešno ponizenog vidi kao velikog i robuje mu.

Drugi zikr iz namaza, kao što su: subhanallah, elhamdulillalah, subhane rabbi alazim ve bihamdih, subhane rabbi-uala ve bihamdih i tašahud, svaki imaju svoju tajnu.

Jedan covjek je pitao hazreti Alija a.s.: "Zašto mi dva puta cinimo sedzdu?" Dobro, kao što jedanput cinimo ruku, jedanput cinimo i sedzdu. Naravno, znate, sedzda je jedan korak više u poniznosti od rukua. Zato što kod sedzde covjek najdrazi dio svog tijela stavlja na najnizu stvar, znaci na zemlju, kao izraz svog potcinjavanja (najdrazi dio tijela covjeka je njegova glava, tamo gde mu se nalazi mozak, a na glavi je najdrazi dio celo). Stavlja celo na zemlju i tako izrazava svoju poniznost pred Bogom. Pitao je zašto mi u svakom rekatu namaza dva puta cinimo sedzdu. Kakva je karakteristika zemlje? Amir al-muminin je proucio ovaj ajet:

"Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vracamo i iz nje cemo vas po drugi put izvesti."

Kur'an 20:55

Prvo, kada ideš na sedzdu i ustaješ to znaci da smo svi mi stvoreni od zemlje. Izvor sveg našeg tijela je zemlja. Sve što jesmo, od zemlje je nastalo. Kada po drugi put staviš glavu na zemlju, podsecaš se da ceš umrijeti i da ceš se zemlji vratiti. Kada ponovo podigneš glavu, sjeticeš se da ceš iz te iste zemlje još jedanput ustati.

Ovdje cu se osvrnuti na još jednu tacku. Mnogo bih volio da spoznamo vaznost namaza, koji je stub vjere. Da li znate da smo mi odgovorni za klanjanje naše porodice, znaci zene i djece? Svaka osoba je odgovorna za svoj namaz i za namaz svoje porodice, to znaci za zenu i djecu. Poslaniku s.a.v.s. je receno:

"Naredi celjadi svojoj da obavlja molitvu i istraj u tome."Kur'an 20:132

"O Poslanice! Naredi celjadi svojoj i istraj u tome!"

Ovaj ajet nije ekskluzivan samo za Poslanika s.a.v.s., svi smo u obavezi u odnosu na ovu naredbu.

33

Šta mora da se ucini sa djecom? Djecu moramo da vezbamo za namaz od detinjstva. Naredjeno je da decu od sedme godine morate da ucite da vezbaju probni namaz. Naravno, dijete ne moze da uci namaz korektno od sedme godine, ali moze da klanja u okviru vezbanja, bilo da je djecak ili djevojcica. Znaci, kada neko dijete podje u osnovnu školu, namazu moraju da ga uce u školi, i u porodici, ali moraju da obrate paznju na to da prisiljavanje nece imati rezultata. Vi morate da se trudite da podstaknete vašu djecu na klanjanje, da bi to zavoljeli. Morate vašem djetetu da date podstrek na bilo koji nacin da bi sa voljom i zadovoljstvom klanjalo namaz. Da ih ohrabrujete, nagradjujete, izrazavate svoju ljubav, da razumiju da cete, kada klanjaju, imati više ljubavi prema njima. Drugo, morate djecu da vodite u sredinu u kojoj se klanja. Iskustvo je pokazalo da ako dijete ne ide u dzamiju, ne bude u skupu i ne vidi dzuma namaz, ono nece biti sklono ovoj radnji, a prisustvo u dzematu je podsticaj za covjeka.

Odrastao covjek, kada sebe vidi u dzematu koji cini ibadet, dobija više duha za ibadet, a dijete još više. Nazalost, naši rijetki odlasci u dzamije, hramove i na vjerske skupove, i manje ucestvovanje djece na vjerskim skupovima, uzrokuje da se ona od pocetka ne privoljavaju ibadetu, ali ovo je duznost za vas. Kada islam kaze da se sopstvenom djetetu naredi da obavlja namaz, time ne misli da ga zastraši, da mu naredi i grdi ga. Ne, morate iskoristiti svako sredstvo koje mislite da je dobro za podsticaj cinjena ibadeta i namaza. Mi moramo da imamo program dolaska u dzamiju sa svojom djecom, da ona budu upoznata sa dzamijama i hramovima. Mi sami, koji smo od detinjstva bili upoznati sa dzamijama i hramovima, koliko puta idemo u dzamiju, kad naša djeca, koja su napunila sedam godina i pošla u školu, pa su poslije išla u gimnaziju, pa na fakultet, nisu krocila u dzamiju? Dobro, oni prirodno beze od dzamije. Sada cete reci da dzamije nisu u dobrom stanju, ili da na primjer jedan govornik dodje pa odrzi ovakav ili onakav govor. Mi imamo duznost i to da sredjujemo, duznost se ne završava na jednom mestu. Mi moramo da sredujemo stanja naših dzamija. Onda, nemojte da zaboravite da imamo duznost da klanjamo, i takodje, imamo duznost da ucinimo da naša porodica obavlja namaz, i da našoj djeci, koliko mozemo, objasnimo korist, funkciju i filozofiju klanjanja.

U kur'anskom ajetu navodi se da neki pitaju stanovnike pakla dok su u agoniji i mukama:"Sta vas je dovelo do ovog pakla?"Oni ce reci da nisu klanjali i nisu pomagali siromašnima."Sta vas je u Sekar dovelo?"

"Nismo - reci ce - bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlicarima upuštali."

Kur'an 74:42-45

Upuštali smo se u svaku besmislicu, svuda gdje je bila rijec protiv vjere, utišali smo se i slušali, ili smo sami govorili protiv vjere, a ovo je posledica.

Sada mozete da razumijete zašto je namaz toliko vazan u islamu, zašto Poslanik s.a.v.s. kaze da je namaz stub vjere. Zato što ce, ako se cini namaz, i tacno se obavi, sve biti u redu.

Ali a.s. svoje pouke, koje ste cesto culi, pocinje recima: "Allah, Allah!" To su pouke, koje kada je završio, nije prošlo ni nekoliko sekundi, a on je preselio na ahiret. On je

34

u vezi sa namazom rekao:"Allah - Allah je o namazu rekao da je namaz stub vaše vjere" [31].

TEVBA 1I Zun-Nunu se, kada srdit ode i pomisli da ga necerno kazniti, pa poslije u

tminama zavapi: "Nema boga, osim Tehe, hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi!" odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi

spasavamo vjernike."Kur'an 21:87-88

Naša rasprava je u vezi dove i ibadeta; rekao sam da ibadet i potcinjenost, ako se ispravno vrši, htio ne htio, povlaci za sobom stvarno priblizavanje covjeka Bogu. Covjek se, bez da u pitanju bude metafoncka sumnja, potcinjavanjem priblizava Bogu. Drugim rijecima, pokoravanje je "suluk", kretanje prema Bogu.

Reci cemo nešto o prvom stajalištu suluka (puta). Prva tacka od koje covjek mora da pocne ako hoce da podje na put prema svom Bogu i da Mu se priblizi, jeste ovo stajalište. Znaci, za nas koji nismo ucinili korak ka tome, rasprava o uzvišenim polozajima poboznjaka nema koristi. Ako smo ljudi od rijeci, mi moramo da vidimo koji je prvi stupanj priblizavanja i putovanja ka Bogu, koje je to mjesto i odakle mi moramo da pocnemo u svom ibadetu i pokoravanju.

Prvo stajaliste kretanja prema Bogu je tevba (pokajanje od grijeha).

Sta znaci tevba? Kakva je suština tevbe za covjeka u psihološkom smislu, i kakav efekat ima u duhovnom smislu? Po mišljenju mnogih od nas, tevba je radnja, i nikad ne razmišljamo o tome da tevbu (pokajanje) analiziramo u psihološkom smislu. U pnncipu, pokajanje je jedna od ljudskih karakteristika u odnosu na zivotinju. Znaci, covjek ima mnoge karakteristike, odlike, uzvišenosti i uzvišene talente koji ne postoje ni u jednoj zivotinji. Jedan od ovih uzvišenih talenata u covjeku je sposobnost kajanja zbog grijehova. Pokajanje se ne sastoji od pukog izgovaranja recenice: "estagfirullah rabbi va atubu ilejh" ("Trazim od Boga oproštaj i pokajanje od grijeha"). Pokajanje je jedno psihološko i duhovno stanje i duhovna revolucija u covjeku koji izgovara recenicu: "Trazim od Allaha oproštaj i pokajanje od greha". To je izraz ovog stanja, ne samo stanje, ne samo tevba, kao kod mnogih drugih stvari kod kojih samo njihovo izgovaranje nije ta istina, vec ono koje pokazuje tu istinu. To što mi nekoliko puta na dan kazemo: "Trazim od Allaha oproštaj i pokajanje od grijeha", ne smijemo misliti da smo nekoliko puta cinili pokajanje u toku dana. Ako se jednog dana stvarno pokajemo, mi cemo sigurno preci etape i polozaje blize ka Allahu.

Obratite paznju! Ovdje u uvodu hocu da izlozim da razlika koja postoji izmedju nezivih stvari i biljaka i zivotinja je ta da nezive stvari nemaju ovaj talenat kojim bi pokretale sebe na unutrašnju promenu i u pravcu svog toka ili kretanja. Kao kod kretanja koje zemlja cini oko sunca, ili kretanja kamena koji je bacen sa visine i ide ka zemlji. To je sigurno. Znaci, kamen koji bacite krece se u jednom odredjenom pravcu i nastavlja da vrši svoje kretanje u istom pravcu i nije moguca promena kretanja, ili pravca, koja potice iznutra od ovog kamena. Mora da se pojavi jedan faktor izvana da promijeni pravac kretanja ovog kamena ili nezive stvari, bilo da je ovaj faktor otjelovljen, ili da bude u obliku talasa. Na primjer, "Apolo" ili "Luna", koji su lansirani u svemir, nikada ne mogu da promijene svoje pravce iznutra, dok ih spolja ne navedu da promijene pravac. Ali, ziva bica, kao što su biljke i zivotinje, imaju tu

35

sposobnost da mijenjaju svoj pravac. Znaci, ako se suocavaju sa nekim uslovima koji nisu u skladu s njihovim zivotom, promijene pravac. Ali, u vezi sa zivotinjama stvar je mnogo jasnija. Na primjer, jedan ovan, ili golub, ili cak jedna muva, kada se krecu, cim se suoce sa preprekom, odmah mijenjaju svoj pravac, i cak je moguce da to bude za sto osamdeset stepeni, znaci, tacno nasuprot prvobitnom pravcu. Cak su i biljke takve, znaci, i biljke pod uslovima i u odredjenim granicama sebe iznutra vode i mijenjaju svoj pravac. Korijen jednog drveta koji se krece pod zemljom, ako naidje na kamen, sam mijenja pravac. Cim shvati da ne postoji put i mjesto, mijenja svoj pravac. Ocigledno je da je i covjek otprilike kao biljka i zivotinja, znaci mijenja pravac.

Pokajanje je za covjeka mijenjanje pravca, ali ne jednostavno mijenjanje, kao mijenjanje pravca koje cine biljka ili zivotinja, vec jedna vrsta mijenjanja pravca koje je specificno za samog covjeka, i u psihološkom i duhovnom smislu vrijedno je analize, paznje i proucavanja.

Pokajanje je jedna vrsta unutrašnje revolucije, neka vrsta pobune, neka vrsta revolucije od strane covjeka protiv samog sebe. Biljka mijenja svoj pravac, ali se ne buni protiv sebe, ne moze da se pobuni, nema sposobnost. Kao što postoji ova razlika izmedju biljaka i nezive prirode, da neziva priroda ne moze izunutra da mijenja pravac radi opstanka, kao što ova cudna sposobnost postoji u biljkama i zivotinjama, u covjeku postoji još cudnija sposobnost, i to je da se on iznutra buni protiv sebe. Stvarno se buni, dize se protiv sebe. Stvarno cini revoluciju. Pobuna i revolucija od strane dva razlicita i posebna bica nemaju prepreka. Naprimjer, u jednoj zemlji neki imaju vlast, posle dodu neki drugi ljudi i bune se protiv njih i dizu revoluciju. Dobro, ovo nema problema shvatiti, to su razliciti ljudi. Oni koji imaju vlast su cinili zulm i nepravdu prema njima i ovi su nezadovoljni i revoltirani. Odjednom, oni prave revoluciju, uzimaju vlast od suprotne strane i sami zauzimaju njihova mjesta. Ovome nema prigovora, ali šta je ono što unutar suštine jedne osobe biva pobuna i revolucija, i što cini da se covjek sam buni protiv sebe? Zar moze jedna osoba da se pobuni protiv sebe? Da, moze.

Razlog je taj da covjek, suprotno onome što sam misli, nije jedna osoba. On je jedan jedinstven covjek, ali slozen, ne jednostavan. Znaci, mi koji sjedimo ovdje, po komentaru koji postoji u hadisu, mi smo jedna neziva stvar koja ovdje sjedi. Jedna biljka je sjela ovdje, jedna zivotinja koja ima zudnju sjela je ovdje. Jedna zvjer je sjela ovdje. Jedan šejtan je ovdje sjeo i jedan je andjeo istovremeno sjeo ovdje. Znaci, da je covjek, po navodu pjesnika, rijetka mješavina, kod koga su sve karakteristike skupljene u njegovoj suštini. Ponekad je to pohotna zivotinja, cija je manifestacija svinja. Ova svinja, koja postoji u biti covjeka, uzima vlast i ne daje priliku toj zvjeri, šejtanu i andjelu. Odjednom, od strane jednog od njih izbija revolucija protiv nje, cijela situacija se mijenja, a jedan novi rezim vlada suštinom covjeka. Covjek griješnik je taj covjek cija zivotinjska bit vlada njegovom suštinom, ili cija šejtanska suština njim vlada, ili kod koga zvjer vlada njegovom suštinom, i tada su jedna uzvišena i andjeoska sila u njegovoj suštini zatvorene.

Pokajanje je ta unutrašnja pobuna, kada uzvišena licnost suštine covjeka, odjednom dize revoluciju protiv niskih licnosti njegove suštine, koje vladaju tom unutrašnjom zemljom, sve ih hvata i stavlja u zatvor, i sama, uz pomoc vojske, uzima vlast. Ovakav oblik i stanje ne postoji u zivotinji i biljci. Takodje, moze da se djesi obrnuto. Znaci, ponekad se niske licnosti suštine covjeka pobune protiv njegovih uzvišenih licnosti, hvataju ih, stavljaju u zatvor i uzimaju vlast u zemlji.

36

Ako ste iskusili, postoje osobe koje ne znaju tehniku vaspitanja, ne znaju da u vaspitanju sva sila koja postoji u suštini covjeka ima svoju filozofiju i celishodnost. Ako u nama postoji instinkt zudnje, to nije besmisleno i uzaludno. Moramo da u granicama prirodnih potreba zadovoljimo ove pohotne instinkte. Oni imaju jednu granicu, imaju pravo, imaju zudnju. Moramo da im u njihovim mjerama dajemo ta uzivanja. To je kao da vi imate jednog konja ili psa kod kuce, i ako hocete ovog konja za jahanje ili psa za cuvanje kuce, ovaj konj ili pas imaju potrebu za hranom, i vi morate da ih hranite. Sada, postoje neki ljudi bez ukusa, koji na sebe, ili na djecu koja su pod njihovim pokroviteljstvom i vaspitanjem, vrše pritisak. Djetetu je potrebna igra i sama ova potreba za igranjem je jedna od mudrosti Bozijih. U djetetu postoji izvesna energija koju ono moze da istroši samo kroz igru. Dijete ima instinkt za igranjem. Sada, covjek vidi neke osobe koje kazu: "Hocu da vaspitam svoje dijete". Dobro, kako bi on da ga vaspitava? Ne dopušta mu da dijete od pet, šest godina ide da se igra sa drugom djecom. Kada ide u goste vodi svoje dijete sa sobom da bi ga vaspitao. Sprecava ga da se smije, sprecava da jede. Ili, postoje ljudi, mi smo vidjeli, da zbog toga što su samo hodze, nabave neku abu, ili turban i sandale, stave turban na glavu djeteta od osam godina, stave mu abu na ramena, i vode ga sa sobom tamo-ovamo. Dijete raste, a pri tom nije zadovoljilo prirodne potrebe. Stalno su mu govorili: Bog, Sudnji dan, vrata od pakla. Dok u dvadeset i nekoj godini ove akumulirane sile, ove zudnje i nezasicene naklonosti, odjednom ne pokidaju lance. Ovo dijete, koje ste vidjeli da pod sugestijom svoga oca klanja svoj namaz dvadeset minuta, klanja nafila namaz, uci dove, odjednom vidite u dvadesetipetoj godini kako postaje preljubnik i nepristojan covjek, da se tome ne vidi kraj. Zašto? Zato što ste vi, pod izgovorom uzvišenih polozaja duha, ugušili njegove druge instinkte. Naravno, u prirodi djeteta su postojali Bog, Sudnji dan i ibadet, ali vi ste ove instinkte za Bogom, ibadetom i drugim stvarima ojacali u djetetu, i pri tome ste sprijecili druge instinkte, uhapsili ste njegove druge instinkte, uznemirili ih, naljutili, oduzeli njihovo pravo. Niste dopustili njihovo djelovanje. Jednom, kada dijete vidi neki film, ili se u nekoj posjeti upozna sa jednom mladom zenom, to ce biti dovoljno da ova akumulirana, prigušena sila, odjednom pokida lance i postupno poruši te zgrade koje je njegov otac godinama greškom ugradjivao u njegovu suštinu. Eksplodirace tacno kao kad eksplodira barut.

Kod pokajanja je upravo suprotno ovome. Kod covjeka koji cini greh, i duboko je u zudnjama i zvjerstvu, kada toliko izmaltretira svoga andjela, suštinu, i nije je zadovoljio, odjednom nastaje katastrofa. Pa zar ti i ja nismo ljudi i nemamo jedna usta? Griješiš kad misliš da imaš jedna usta i da ova usta moraju da te hrane. Imaš stotinu usta. "Ljubav ima pet stotina glava, i u svakoj glavi postoji ..." Ti imaš pet stotina usta, hrana do tebe mora da stigne preko njih. Jedna od ovih tvojih usta su usta ibadeta. Svoj duh moraš da zadovoljiš ibadetom. Znaci, moraš da im pruziš ova prava i uzivanja. Ti si jedno bice sa nebeskim karakteristikama. Moraš da ljetiš ka tom svijetu. Kada uhapsiš tog andjela, da li znaš da to ima loše posljedice? Odjednom, vi vidite da jedan bogati mladic, kome je sve bilo obezbjedjeno, izvrši samoubistvo zbog neceg beznacajnog. Svi kazu: "Neznamo zašto je izvršio samoubistvo. Ovaj problem je bio veoma mali. Zašto je izvršio samoubistvo?!" Oni ne znaju da su u njegovoj suštini bile zarobljene svijete sile. Te svijete sile su patile zbog ovakvog zivota, nisu ga podnosile, na kraju se desila pobuna u tom obliku. Ponekad vidite da jedna osoba ima sve, ali je uznemirena i pati. Kao što pjesnik kaze:"Jedan u cošku zatvora, veseo i opijen,drugi u vrtu, kiseo i bez nade".

37

Ti ga vidiš da zivi u vrtu, obezbjedjene su mu sve stvari za zivot, ali on je uznemiren, nije veseo i nije zadovoljan zivotom.

"Put uzivanja smatraj unutrašnjim, ne spoljašnjim,jurcanje po dvorovima i palatama smatraj budalaštinom!"

To je zato što postoje i neka uzivanja koja covjeku moraju da stignu iznutra, a ne spolja, i to su duhovna uzivanja covjeka.

Onda, pokajanje je reagovanje uzvišenog i svijetog stupnja duha covjeka protiv niskih i zivotinjskih stupnjeva covjeka. Pokajanje je pobuna i svijeta revolucija andjeoskih sila covjeka protiv šejtanskih i zivotinjskih karakteristika covjeka. Ovo je suština pokajanja. Sada, šta se dogodi pa da se ovaj povratak i zaljenje pojave u covjeku?

Prvo, morate da znate da, ako se u suštini dešava neka radnja zbog koje ti svijeti elementi suštine covjeka sasvim propadnu, ili ako ih vezu jaki lanci tako da više ne mogu da budu slobodni, covjek više ne moze da ima uspjeha. Ali, kao što se u jednoj zemlji tada desi revolucija, da neki ljudi, mada u malom broju, cisti ljudi ostanu medju ljudima te zemlje, tako i ako su u suštini covjeka ostali uzvišeni, cisti i svijeti elementi, onda ce covjek uspeti da se pokaje. Inace, nece nikada uspjeti da se pokaje. Sada, pod kojim uslovima se covjek vraca i zali, i ako poznaje Boga, kaje se Bogu, i ako Ga ne poznaje, javlja se drugo stanje, mozda ludilo?

Rekli smo da je pokajanje reakcija. Vi uzimate loptu i udarate po zemlji. Lopta se dize sa zemlje. Vaš udarac znaci pokret lopte prema zemlji, do koga dolazi silom vaše ruke. To je vaša radnja, a dizanje lopte od zemlje je reakcija koja se dješava usled sudara lopte sa zemljom. Onda, ono prvo je akcija, a ovo drugo je reakcija.

Kada vi udarite loptu, koliko ce se ona onda vratiti gore? Sa jedne strane, zavisi od velicine sile koja je korišcena pri toj radnji, znaci jacine vašeg udarca, a sa druge strane, zavisi od kakvoce površine zemlje. Koliko je ta površina zemlje tvrdja i ravnija, reakcija je snaznija. Onda, stepen reakcije, sa jedne strane, zavisi od jacine vaše radnje, a sa druge strane, od cvrstine i glatkoce površine po kojoj se udara loptom.

Reakcija covjekovog duha protiv grijehova, takodje, zavisi od dvije stvari: sa jedne strane, jacine radnje, znaci, jacine grijeha, i jacine udaraca koje izvrše niski autoriteti vašeg duha na uzvišene autoritete vaše duha. Što covjekov grijeh bude manji i manji, uzrokovace slabiju reakciju u duhu, a što grijeh bude veci, uzrokovace jacu reakciju. Stoga, kod ljudi koji imaju okrutna srca, i pored toga što imaju okrutno srce, ako njihov zlocin bude veliki, vidimo da i njihov duh pokazuje reakciju. Vi vidite da americki pilot ide i baca bombu na Hirošimu. Poslije, kada se vraca i osvrce na posljedice svoje radnje, vidi da je zapalio cio grad. Starci, mladi, zene i muškarci, mali i veliki, gore u paklu koji je on izazvao. Istog trenutka, budi se njegova savjest, cini pokret i grdi ga, mada ovakve osobe izaberu medju onima koji imaju okrutno srce. Vraca se u svoju zemlju, toplo ga docekuju, stavljaju lovorov vjenac oko njegovog vrata, dobija viši cin, daju mu povišicu, njegovu sliku stavljaju u novine, podsticu ga ... Ali, izdaja je bila toliko velika, grijeh je bio toliko veliki da probude njegovu savjest, savjest covjeka ovako tvrdoga srca. Znaci, udarac na duh je toliko jak da u ovakvoj mentalnoj sferi jedan covjek sa tvrdim srcem ipak reaguje. Ovaj covjek, i kada sjedi u gostima, smijeje se, prica: "Ovako sam radio, onako sam radio ...", ali, kada je sam sa sobom, kada lezi u krevetu, vidi odjednom taj prizor: "O,

38

Boze! To sam bio ja koji je ucinio ovakav zlocin! O, Boze! Kakav veliki zlocin sam izvršio"! Na kraju ovaj covjek poludi i završi u ludnici. Zašto? Zato što je zlocin bio veoma veliki.

Bašar ibn Artat, jedan od Muavijinih serdara, bio je veoma cudan i covjek tvrdoga srca. Jedan od poteza, koje je Muavija izabrao da bi onesposobio Alija a.s. bio je taj da pošalje jednog zlocinca, poput Bašara, ili Sufjan Kamedija, na celo neke vojske, unutar granica teritorije Ali ibn Abi Taliba a.s.. Muavija bi govorio: "Nemojte da gledate ko je nevin, a ko nije (slicno kako Izrael danas postupa sa islamskim zemljama). Da biste ih onesposobili, idite nocu, napadnite ih i zapalite i ubijte nevinog. Nemojte imati milosti prema malim i velikim, opljackajte ih!" I oni su cinili takve radnje. Jedanput je poslao Bašar ibn Artata. On je išao tamo-vamo i stigao do Jemena. Ucinio je mnoga zlodijela. Izmedju ostalog, uhvatio je djecu Ubejd ibn Abas Abdul Mutaliba, brata od strica Amir el-Muminina (Zapovjednika vjernih), koji je bio guverner Jemena. Našao je dva mala djeteta i zaklao ih. Zato što je zlocin bio veoma veliki, malo po malo se budila savjest ovog covjeka okrutnoga srca. Imao je grizu savjesti. Kada je sanjao, u snu bi vidjeo ovaj veliki zlocin. Kada se šetao, ova dva djeteta su bila ispred njegovih ociju. Zamišljao je ova dva djeteta i druge zrtve. Malo po malo i poludio je. Jahao bi na drvenom konju i drzao drveni mac. Trcao bi ulicama, trcao i zamahivao. Oko njega bi se skupila djeca i smijala mu se.

Rekli smo da je drugi faktor reakcije covjekovog duha vezan za to da površina koja dobija udarac bude ravna i ima cvrstinu, znaci da ta ljudska svjest, suština i vjerovanje tog covjeka budu jaki. U ovom slucaju, cak i ako udarac bude slab, reakcija ce biti relativno snazna. Stoga, vi vidite da su mali grijehovi, pa cak i radnje koje su mekruh i ne racunaju se u grijehove u suštini, od strane ljudi sa vjerovanjem, ljudi koji imaju cvrst duh, te duhovnog andjela, i to vjerovanja i ta duhovna svjest su im cvrsti, osudjeni, i izazivaju reakciju. Radnja koju vi i ja izvršimo stotinu puta i ništa ne osjetimo zbog toga, kod cestitih ljudi, kada ucine jednu mekruh radnju, uznemirava se njihova duša i cesto cine tevbu i pokajanje. Jedan veoma veliki covjek u smislu duhovnosti, cije sam ja ime spomenuo prošle godine, takodje, u mubarak mjesecu Ramazanu, bio je moj veliki profesor, rahmetli hadzi Mirza Ali Sirazi Isfahani. Jedan je od najvecih komentatora koje sam video u svom zivotu. Jedne noci, on je bio moj gost u Komu i po obicaju, bili smo pozvani od strane jednog alima iz Koma. Neki ljubitelji poezije i knjizevnosti su, takodje, bili tamo. Te noci sam shvatio koliko je ovaj covjek ljubitelj knjizevnosti i poezije i koliko poznaje arapsku i persijsku knjizevnost. Ostali su recitovali neke pjesme, naravno, neke veoma obicne pjesme, kao i pjesme od Sadija i Hafiza itd. I on je recitovao i tumacio da je neka pjesma bolja od drugih, ili da je neki kontekst bolje iskazan, i komentarisao je ono što je neko rekao. Recitovanje poezije, i to ovakve, nije grijeh, ali recitovanje pjesme po noci jeste mekruh (pokudjeno). Bog zna da kada smo izašli je ovaj covjek bio veoma uznemiren. Rekao je: "Stalno odlucujem da u toku noci ne citam pjesme, na kraju, ne mogu, nemam strpljenje i ne mogu sebe da sprijecim." Stalno se kajao, kao osoba koja je ucinila veliki grijeh.

O, Boze, trazim spasa od Tebe! Ako bi mi pili vino, da li bi bili toliko uznemireni? Ovaj covjek je zbog jedne mekruh radnje bio toliko uznemiren. Ovakvi ljudi, zbog toga što su miljenici Boga, imaju od strane Boga neku vrstu kazne, koje mi i vi nismo vrijedni. Ovaj covjek je svake noci do dva sata prije izlaska sunca bio budan, bdeo je, ja sam tada shvatio smisao bdenja "Noc Bozijih ljudi je dan koji osvjetljava svijet". Tada sam razumio. Tada sam razumio znacenje ibadeta i poboznosti. Tamo sam razumio

39

znacenje pokajanja, tamo razumio stanja i privrzenost Bogu. Kada se te noci ovaj covjek probudio, bio je jutarnji ezan. Bog ga je kaznio. Cim se probudio, probudio je i nas i rekao: "Murteza, to je bio uticaj sinocne pjesme!" Duh koji ima tako jako vjerovanje, kada dobije ovakav slab udarac, znaci, ovakav mali napad od strane niskih autoriteta na uzvišene autoritete, ti autoriteti pokazuju reakciju, uznemiravaju se, cak ukazuju na kaznu. Ne ostaju bez kazni, jer covjek koji u noci recituje pjesme i dva sahata vremena troši na recitovanje pjesama, nije vrijedan da cini dva sahata molitve Uzvišenom Bogu.

Da vam kazem drugi primjer. Ako jedno veoma glatko ogledalo poslije cišcenja ostavite na jedno cisto mjesto koje vam se dopada, ostavite ga na jednom stolu, primjeticete poslije izvjesnog vremena da se na njemu skuplja prašina. Prije, vi niste osjetili ovu prašinu, ne vidite prašinu ni na stolu, ni na zidu. Što se zid više prlja, manje ce pokazivati uticaj prljavštine i crnih mrlja. Dakle, ako bude crno i garavo, i ako dim fenjera stigne do njega, nece se javiti efekat. Uzvišeni Poslanik s.a.v. nije sjedeo ni na jednom skupu, a da se nije dvadeset puta pokajao. (Šta je ovo? Uopšte, šta mi kazemo i šta razumjemo?). Rekao je: "U srcu osjetim posljedice ljutnje i dnevno sedamdeset puta cinim pokajanje za odstranjivanje ove ljutnje". Sta su te ljutnje? Te ljutnje su za mene ogledalo. Za nas je sjaj, za njega ljutnja. On, kada sa nama govori, mada to kaze za Boga, i vidi Boga u ogledalu naše suštine, ipak je po njemu to ljutnja.

Umma Salame i drugi su prenijeli da jedan do dva mjeseca prije smrti hazreti Muhameda nigdje nije išao, i nije cinio neku radnju, samo je govorio:"Subhanallahi ve stagfirullahi rabbi ve atubu ilejh"."Slava Bogu! O Boze, trazim oproštaj od tebe. Kajem se Allahu".

Ovo je bio novi zikr. Umma Salame kaze: "Pitala sam: O, Boziji Poslanice! Zašto se toliko kajete?" Rekao je: "Ovako mi je naredjeno". Poslije smo razumijeli da mu je objavljena poslednja sura." Znaci, sura an-Nasr. Ova sura je objavljena i Uzvišeni Poslanik s.a.v. je osjetio da je to objava za preseljenje. Znaci, tvoje vrijeme je isteklo i moraš da ideš. Sura an Nasr glasi:

"Kada Allahova pomoc i pobjeda dodjui vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze,

ti velicaj Gospodara svoga hvaleci Gai moli Ga da ti oprosti, On je uvjek pokajanje primao".

Kakva je veza izmedju tog uvoda i ovog epiloga? Onda, zašto poslije pobjede i osvajanja i posle ulaska ljudi u skupinama u Allahovu vjeru, treba hvaliti Allaha? To znaci da je tvoja misija završena. Ovo je poslednja sura koja je objavljena Casnom Poslamku s.a.v.. Kasnije su cak objavljena ova dva ajeta koje je Amir el-Mumenin Ali a.s. zapisao:

"... Sada sam vam vjeru vašu usavršio ..."

"O Poslanice, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga ako ne ucniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu ..."

Kur'an 5:67

40

Ti si izvršio svoju duznost, onda, hvali Allaha. Poslanik s.a.v. je osjetio da mu je došao kraj. To znaci: poslije ovoga, misli na sebe. Tako je bilo, pa je on odmah hvalio Allaha i trazio oproštaj.

Ali, mi nesrecnici, naša srca su ista kao taj garavi zid. Stalno grijeh za grijehom i naš duh ne pokazuje nikakvu reakciju. Ne znam gdje su i koliko sputani ovi andjeli naseg duha, kakvim okovima su zavezane njihove ruke i noge, pa da uopšte ne mrdaju naša srca, da ih ne tresu. Prvo stajalište pokornosti je pokajanje. Ako ste primjetili pokret u vašem duhu, ako ste primjetili zaljenje, ako ste osjetili kajanje, ako ste svoju prošlost vidjeli crnom, ako ste osjetili da je put kojim ste do sada išli bio pogrešan, nizbrdo, i ako ste sebi rekli: "Moram da se vratim i da idem uzbrdo, prema Bogu," vi ste stigli u prvi dom pokornosti i ibadeta i ucinili ste prvi pokret i mozete odavde da pocnete. Inace, nema drugog izbora.

Jedna osoba je došla kod hazreti Alije a.s. i rekla: "O Zapovjednice vjernih, dajte mi savjet". Ali a.s. ga je puno savjetovao. Ovde cu reci dvije prve recenice koje ce nam za sada biti dovoljne. Rekao je: "Nemoj da budeš od onih koji vjeruju u Sudnji dan, ali hoce da stignu do njega bez dijela". Kao i svi mi. Mi kazemo, dovoljna je ljubav prema Ali ibn Abi Talibu a.s., mada naša ljubav nije stvarna ljubav. Ako bi bila prava ljubav bila bi pracena dijelima. Mi kazemo da je dovoljna ova površna veza. Mislimo da je Ali a.s. medju onima koji imaju potrebu, i ako neke osobe imaju laznu povezanost, onda je to veoma dobro. Aliju nisu potrebni lazni sljedbenici. Mislimo da je jedno neiskreno plakanje za imamom Huseinom a.s. dovoljno, ali Zapovjednik vjernih je rekao da je to lazno. Ako te ljubav prema Ali ibn Talibu a.s. podstice na djelovanje, znaj da je tvoja ljubav iskrena i istina. Ako te plac za Huseinom ibn Alijem a.s. podstice na djelovanje, znaj da ti jesi plakao za Husein ibn Alijem a.s. i da je tvoj plac istina. Ako nije tako, onda je to šejtanova obmana. Druga recenica: "O covjece. Nemoj da budeš od onih kojima je u bitisanju potrebno pokajanje, ali uvijek kazu: "Nije mi jos kasno. Ima vremena". O brate! Ako Ali a.s. dodje i primi mene i tebe, i mi ga upitamo da nas posavjetuje, ovako ce nam reci. Dokle cemo više da govorimo da nije kasno i da ima još vremena? Dok smo mladji kazemo: "O, brate! Za mladog covjeka nije vrijeme za pokajanje. Cudno je da neki stari ljudi, kada vide jednog mladog covjeka koji obraca paznju na ibadet i svoj grijeh i u stanju je kajanja, kazu: "O mladicu! Ti si još uvijek mlad. Nemoj još da upotrebljavaš rijeci kajanja". Baš tada, u mladosti, jeste najbolje vrijeme. Grana dok je mlada ima više mogucnosti da se ispravi, kako postaje veca, bice tvrdja, i imace manje mogucnosti. Pored toga, ko je ovom mladom covjeku obecao da ce ostariti, da ce biti covjek srednjih godina, a poslije star covjek? Dok smo mladji, kazemo da smo mladi, kada udjemo u srednje godine kazemo da tada jos imamo dosta vremena, starost je vreme za pokajanje. Kada ostarimo i ne funkcionišemo kako treba, i izgubimo svu moc, onda cinimo pokajanje, a ne znamo da smo pogriješili. Baš tada ga necemo ciniti. Onda više necemo imati snagu za pokajanje, toliko smo se savili ispod tereta grijehova da naše srce više nije spremno za pokajanje. Srce jedno mladog covjeka je spremnije za pokajanje od srca jednog starca.

Mevlana lijepo kaze:"Korijen od trna je jak, i u usponu,sejac trna je slab, i u propadanju."

On daje primjer. Kaze, jedna osoba je posejala trnje na put kojim prolaze ljudi. Ovo trnje je poraslo. Rekli su mu: "Gospodine, dodji da skloniš ovaj trn". Rekao je: "Jos je

41

rano. To je samo cešlja. Moze lako da se skine".Nakon nekog vremena ponovo su mu rekli, i ponovo je odgovorio da nece biti kasno: "Uskoro cemo skinuti, iduce godine cemo to uraditi!".Sledece godine trnje je poraslo, ali šta je sa sejacem trna? Stariji je. Rekli su mu: "Dodji da ih makneš". Rekao je: "Kasnije cu".Svake godine je njegovo trnje raslo više i više, stablo bivalo deblje, trnovi su bili oštnji, bilo je više opasnosti, a sejac trnja je bivao sve stariji i opadala je njegova snaga.

Pjesnik ovde hoce da kaze da ce ovi zli duhovi, pokvarenost u tvom bitisanju napredovati svakog dana kao taj trn, sve više i više ce se ukorjeniti. Njihovo stablo ce biti deblje, trnovi ce biti oštriji i bice opasniji, ali ceš ti iz dana u dan biti stariji, slabiceš i smanjivace se te svijete sile u tebi. Kada si mlad, ti si jedan mocan covjek koji moze da obori jedno stablo, i to vrlo brzo, i takodje, da iskopa njegov korijen i baci ga. Kada ostariš, ti si slab covjek, a hoceš svojim rukama da oboriš jedno drvo. Koliko god da pokušavaš, ne mozeš. Kunem se Bogom da je i jedan dan, jedan dan, da je jedan sat, jedan sat. Ako odlozimo jednu noc, griješimo. Nemojte reci: "Sutra uvece cu, ili cu kada je dvadeset i treci mjeseca ramazana, Lejletul Kadr (muslimanska mubarek noc) kada je najbolje za pokajanje".

Ne! Veceras je bolje nego sutra uvece. Ovaj cas je bolji nego jedan sahat kasnije, svaki sadašnji trenutak je bolji od buduceg trenutka kasnije. Ibadet bez pokajanja nije prihvacen. Covjek prvo mora da se pokaje. Pjesnik kaze:"Prvo se operi, pa onda u vrt raja".

Covjek prvo mora da se opere, poslije da udje na to cisto mjesto. Dok ne ucinimo pokajanje, zašto cinimo ibadet? Ne pokajemo se, a postimo. Ne kajemo se, a klanjamo! Ne kajemo se, a idemo na hadzdz i ucimo Kur'an, cinimo zikr i ucestvujemo na dzuma namazu. Kunem se Bogom, ako vi cinite tevbu da se ocistite, i poslije, jedan dan i noc u stanju pokajanja cinite namaz, taj dan vas unapredjuje za deset godina i priblizava Bogu. Mi smo skrenuli s puta.

Jedna osoba je otišla kod Zapovjednika vjernih, Alija a.s. i ucinila pokajanje. I taj je, kao i mi, mislio da je pokajanje to da izgovori ovu recenicu: "O Boze! Trazim od Tebe oproštaj i Tebi se pokoravam". A mislio je i ako tu recenicu malo više naglasi, to je još bolje. Ali a.s. je shvatio koliko je ovaj jadnik zalutao. Veoma rijetko se dešavalo da on bude strog i da govori oštro, ali je ovde strogo rekao: "Ne bio u majke! Znaš li ti šta je trazenje oprosta Bozijeg? Trazenje oprosta Bozijeg je stupanj za polozaje visoke!"

Trazenje oprosta je jedno svijeto i pokajnicko stanje. Ono se dešava u jednoj svijetoj atmosferi. Kada se vi stvarno pokajete, naci cete se okruzenim jednom casnom atmosferom, osjecacete da Bozija milost i naklonost obuzimaju vaš duh, da se oko vas skupila grupa andjela, bicete ocišceni, jer covjek u stanju pokajanja napušta nadmenost, kori sebe i obraca paznju na svoje grijehove.

U islamu je receno da, ako hoceš da se pokaješ, nije neophodno da ideš kod svještenika, ili hodze, i da njemu ispovijedaš svoj grijeh. Svoj grijeh ispovjedaj Bogu, zašto grijeh ispovjedati jednom ljudskom bicu? Kod Uzvišenog Allaha dz. š. ispovjedaj svoj grijeh.Ovo je Boziji glas:

42

"Reci: O robovi moji koji ste se prema sebo ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; on doista mnogo

prašta i On je milostiv".Kur'an 39:53

Kako lijepo ovaj hadis šerif opisuje pokajanje:"Plac griješnika Bogu je drazi od zikra poboznih".

Idite i u prisustvu svoga Boga jecajte, razmišljajte dok se ne sjetite svojih grijehova. Nikome nemojte reci, ali razmotrite vaše grijehove. (Vi sami znate, sami budite svoj sudija i sudite sebi). Poslije, ove vase gijrehove iznesite pred Boga i recite vaše propuste i grijehove, jecajte, placite, trazite oproštaj. Trazite da se ocistite od grijeha, Bog ce vam oprostiti, i ocistice vaš duh, ocistice vaše srce i Njegova milost ce obuhvatiti vaše bice. Osjeticete ukus ljepote ibadeta u vašim culima. Grijeh i uzivanje u grijehu ce biti omalovazeni u vašim ocima. Više necete imati zelju da gledate neki porno film, necete gledati tudje zene, necete imati volju da ogovarate, da lazete ili optuzujete ljude. Vidjecete da je sva vaša volja usmjerena ka dobrocinstvu.

Ali a.s. je poslije naveo šest uslova za trazenje oproštaja, od cega su dva uslova osnova pokajanja, dva uslova su uslovi za prihvatanje pokajanja, i dva ostala su uslovi njegovog savršenstva.

Vi vidite, uzivanje tih najcistijih cestitih ljudi je bilo u tome da razgovaraju sa svojim Bogom, da stalno govore o svojim propustima i grijehovima, a njihovi grijehovi, u poredjenju sa našim su napuštanje pravog grijeha. Postoji i jedan stepen više od napuštanja prvobitnog grijeha. Kada procitate molitvu Abu Hamze vidite kako je Ali ibn Husein razgovarao sa svojim Bogom. Kako je jecao! Ova Abu Hamzeova molitva je jecanje Ali ibn Huseina. Sada, da se malo upoznamo sa oplakivanjem ovog cestitog Bozijeg roba. Njihovo uzivanje je bilo takvo da, kada razgovaraju sa svojim Bogom, stalno govore o svom nepostojanju, siromaštvu, potrebama i propustima. Stalno su govorili: "O Boze! Sve što je od mene je propust, i sve što je od tebe, milost je i blagostanje".

Ova recenica je od Ali ibn Huseina:"O moj Boze! Moj mevla! Moj Gospodaru! Kada gledam svoje grijehove, hvataju me strah i jeza, ali kada bacim jedan pogled na Tebe, vidim Tvoju milost. U mom srcu se pojavi teznja i nada. Stalno sam izmedju nade i straha. Kada gledam sebe, uhvati me strah. Kada gledam Tebe, javlja mi se nada."

Da, oni su bili takvi ljudi.

TEVBA 2"Gospodaru naš rekoše oni, sami smo sebi krivi i ako nam Ti ne oprostis i ne

smilujes nam se, sigurno cemo biti izgubljeni".Kur'an 7:23

Naša rasprava se odnosi na pokajanje. Rekli smo da je tevba prvo stajalište za one koji hoce da ociste duh, kao i za ibadet i pokoravanje. Ako neko ima namjeru da se priblizi Bogu, i ako hoce sebe da pripremi, mora da se vraca svojoj crnoj prošlosti i da cini pokajanje.

43

Obecao sam da vam iznesem objašnjenja koje je Zapovjednik vjernih, Ali a.s., dao o pokajanju, u kojima je objasnio istinitost, uslove i stepene savršenstva tevbe. U uvodu, prije nego što izlozim objašnjenja hazreti Alija a.s., odgovoricu na jedno pitanje. To pitanje je: kada ce biti prihvaceno covjekovo pokajanje, kada je vrijeme za pokajanje? Znaci, dokle covjek ima rok za pokajanje?

Sve dok boravi na ovom svijetu, i ziv je, i dok se nije direktno suocio sa smrcu, covjek ima priliku za pokajanje. Samo kada je covjek u kandzama smrti i nema nade za izbavljenje, njegovo pokajanje nece biti prihvaceno. Ti poslednji casovi i trenuci su, po hadiskim komentarima, casovi kada se progleda, znaci trenutak kada covjek pogleda u smrt i drugi svijet, i vidi ih. Tada kada dok je još uvek ziv, vidi drugi svijet ispred sebe. Prije tog momenta, covjekovo pokajanje je prihvaceno, ali u tom trenutku, ono više nije prihvaceno, kao što i na drugom svijetu pokajanje više ne znaci ništa. Covjek tamo više nije u stanju da se pokaje, cak i ako to hoce. To sigurno nije stvarno pokajanje i samo je jedno površno djelovanje. Njegova pokajanja nece biti pnhvacena. Ali zašto je tako u ovom slucaju? Odgovor na ovo pitanje je dopuna prethodne rasprave i zbog toga zapocinjem ovu. Zašto pokajanje nije prihvaceno u trenutku kada covjek pogleda smti u lice?

Kur'an naglašava da:

"Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu dozivjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vijedio za sve robove Njegove koji su

bili i nestali i tada bi nevjemici stradali."Kur'an 40:85

Zašto? Zato što pokajanje nije samo zaljenje i povratak. Znaci, ako se covjek pod bilo kojim uslovima samo vraca s pogriješnog puta, to se ne ubraja u pokajanje. Pokajanje je to kada se u covjekovoj biti pojavi jedna unutrašnja revolucija.

Covjek ce, kada stigne do stepena na kome osjeca da je u kandzama smrti, i vidi Boziju kaznu, tada sigurno izraziti svoje vjerovanje, ali ovakvo izrazavanje vjere nije svijeta unutrašnja revolucija. Kur'an o faraonu kaze:

"I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneci ih ni krive ni duzne. A on, kad se poce daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi

Israilovi i ja se pokoravam".Kur'an 10:90

Faraon, sve dok je ziv i uziva u zivotu na ovom svijetu, ponaša se faraonski, nemoguce ga je ubijediti ni sa jednim razlogom i ne prihvata savjet ili pouku. Staje izmedu madjionicara i Muse a.s., a cak i sami madionicari povjeruju. On se još više pobuni, Namjerava da ubije Musu a.s. i njegov narod i goni ih. A kada se davi u moru i voda ga šcepa, uvidja da mu je kraj zivota, i biva siguran da mu više nema spasa, pa kaze: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga ...". Ovdje se pokajanje više ne prihvata. Zašto Bog ne prihvata? Zar kod Boga ima škrtosti? Ne, ako bude pokajanja, On prihvata. Ovo nije pokajanje. Pokajanje znaci unutrašnju revoluciju. Ovo nije svijeta unutrašnja revolucija. Kod covjeka koji, kada se nalazi na dnu mora, a oko njega je svuda voda, i sa kojegod strane da pogleda, vidi samo vodu, i u tom stanju izrazava pokornost, nije se probudila savjest. Njegova savjest nije ozivjela, nije se

44

pobunio sam protiv sebe. Vec sada, kada sebe vidi kao jadnika i bespomocnog, od straha se predaje. Zato njemu kazu: "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?" Zašto prije jedan sat, kada si bio slobodan, to nisi rekao? Ako bi prije jedan sat, dok si bio na slobodi, rekao ovu rijec, bilo bi ocigledno da se u tebi pojavila svijeta unutrašnja revolucija, ali sada, kada kazeš ovu recenicu, to nije svijeta revolucija, nego je bespomocnost i jadikovanje. Koji to zlocinac ne zali u trenutku kada biva uhvacen od strane pravde? Ali, to nije zaljenje. Nije znak popravljanja. Ako se zlocinac, prije hvatanja, sam iznutra mijenja, i ako se, u slucaju kada bi imao mogucnosti za zlocin, odrice zlocma, to je tevba i pravi povratak. Zato razlog što u poslednjem trenutku, u stanju kada se ugleda drugi svijet, covjekovo pokajanje nije više prihvaceno, je taj da to nije pokajanje. Ne radi se o tome da je pokajanje i da nije prihvaceno, vec da to uopšte nije pokajanje.

Ali, zašto covjekovo pokajanje nije prihvaceno na drugom svijetu? Odgovor na ovo pitanje smo dali. Zato što su u tom svijetu sve stvari pregledne i vidljive. Kada se tamo izrazi kajanje i kaze; "O, Boze, kajem se.", to kajanje nije svijeta unutrašnja revolucija, nije slobodna revolucija. Drugo, da li znate šta je covjek kada umre? On je kao voce koje je bilo na drvetu, i poslije sazrijevanja se, ili nezrelo ili poluzrelo (bilo u kom obliku) odvojilo od drveta i palo. Dok je na drvetu, voce zavisi od poretka drveta. Ako sazrijeva, zri putem drveta. Ako mu stigne voda, stize putem korijena. Ako stignu hranjive materije, stignu putem drveta. Ako koristi vazduh, to je preko drveta. Ako ima sladak ukus to je zbog akcije i reakcije koja se dešava u drvetu. Ako mijenja boju, opet je putem drveta. Cim voce padne sa drveta, gube se sve mogucnosti koje je imalo. Do prije jedan sahat, na primjer, jabuka koja je pala sa drveta, na drvetu je bila nezrela ili poluzrela, i postojala je ta mogucnost da za jedan stepen dodje naprijed, da promijeni boju, da se poveca njena tezina, da bude ukusnija, sladja i ljepše miriše, ali cim padne sa drveta, izgubi sve mogucnosti. Znaci, poslednje stanje je u trenutku pada sa drveta.

Covjek je plod drveta prirode, on je plod drveta svijeta. Sve mogucnosti koje postoje za ljude, postoje u prirodi i svijetu. Za naše popravljanje, u svijetu postoji mogucnost. Takodje, za nas u svijetu postoje stvari da budemo lošiji. Mi, koji zivimo na ovom svijetu, jesmo na drvetu ovog svijeta i prirode, mi smo plod ovog drveta.

"O dragi moji, ovaj svijet je kao drvo,Mi smo na njemu samo poluzreli plodovi".

Dok smo na drvetu prirode, imamo sve mogucnosti. Ako cinimo ibadet, sazrevamo kao voce koje zri. Ako cinimo grijeh, kao voce koje je dobilo napast, i mi dobijamo gamad, kao kada neke lisne vaši, ili crvi, napadnu plod putem drveta. Pokajanje je jedna od ovih mogucnosti. To je kao voda i hrana koje putem drveta prirode moraju da nam stignu. Stoga, kada umremo, nama više nece stici. Zašto? Rekao sam. Pokajanje je jedna svijeta revolucija, i sve promjene, revolucije i pokreti pripadaju ovom svijetu, penjanje i silazenje je na ovom svijetu. Cim stavimo nogu na drugi svijet, mi smo na nivou i stepenu i u pravcu u kome se nalazimo, i tu cemo biti zaustavljeni. Najveca granica objektivizma je dostignuta. Još jedan primjer. Dok je u materici dijete zavisi od postojanja svoje majke. Dobija hranu, vodu, zdravlje i bolest preko nje. Ali, cim se rodi, više ne zavisi od nje. Neka druga pravila dominiraju nad njim i ono više ni jedan trenutak ne moze da zivi u materici, gdje su bila prethodna pravila. Kada ode sa ovog svijeta, covjek trpi promenu u pravilima zivota, i ne postoji mogucnost da koristi ni najmanje odredbe od pravila koje su postojale u ovom

45

svijetu. Cin pokajanja, napredak i zaostajanje, penjanje i silazenje, promena puta i pravca, sve pripada ovom svijetu.

To su reci hazreti Alija a.s."O ljudi! Danas je dan za djelovanje nije dan za svodjenje racuna. Svijet nije mjesto kazne i svodjenja racuna".

Ne kaze da ne postoji ni jedna kazna na svijetu. Neke radnje na svijetu, su kazne, neke nesrece koje se dese na ovom svijetu, su posledica covjekovih radnji. Ali, nemojte misliti da Bog proracunava svako loše djelovanje u ovom svijetu, i nemojte misliti da je svako loše stanje, koje zadesi covjeka, posljedica jedne od njegovih radnji. Nije tako. Stoga, ako jedan covjek u ovom svijetu nikako nije dobio kaznu, da li to znaci da je njegov racun bio cist? Ne. Da li je, ako je neko u ovom svetu imao teškocu, to posljedica njegove loše radnje? Dali to znaci da ih je Bog kaznio na ovom svijetu? Ne, nije tako. Islamska ucenja nam kazu: "O, ljudi! Danas je dan za djelovanje i nije dan za racun. Suprotno, drugi svet nije dom djelovanja, iskljucivo je dom za svodjenje racuna."

Onda, to da je covjekovo pokajanje ograniceno na vrijeme prije nego što se ugleda smrt, i njene posljedice, i da nakon što je covjek ugledao smrt, kao faraon, pokajanje više nije prihvaceno, i takodje, da u drugom svijetu nema pokajanja, to su bile stvari koje sam vam naveo. Sta zakljucujemo na osnovu ovih stvari? Reci Alija a.s.: "O, ljudi ...". Mi moramo da iskoristimo priliku i da ne budemo od onih koji odlazu pokajanje racunajuci da imaju vremena. Bog kaze: "On im obecava i primamljuje ih laznim nadama, a ono što im šejtan obeca samo je obmana." Kur'an 4:120

Ovo obecanje nece zakasniti, još imamo zivot, još uvek jedan od stotinu cvijetova nije procvjetao, sve su to obmane kojim nas obmanjuje šejtan, obmane duha. Covjek ne smije da odlozi pokajanje.

Ovdje sam završio sa svojim uvodom, a sada cu da predjem na raspravu o Alijevim a.s. rijecima.

Kada se taj covjek u prisustvu Alija a.s. pokajao i trazio oproštaj, Ali a.s. je osjetio da on ne zna znacenje, istinu i uspon trazenja oproštaja i opravdano mu je rekao: "Ne bio u matere svoje! Znaš li ti šta je trazenje oprosta Bozijeg? Trazenje oprrosta Bozijeg je stupanj za polozaje visoke!" ('alijjin). 'Alijjin znaci ljude koji u tom nebeskom cinu imaju polozaj blazenih. Onda je izrekao rijeci trazenja oprosta. I tevba je jedna rijec na osnovu šest osnova. Ovih šest osnova, koje je Ali a.s. rekao, alimi su ovako shvatili: Dva su osnovi pokajanja, dva su uslov za pnhvatanje pokajanja (znaci, dva cine suštinu, a druga dva cine uslove prihvatanja pokajanja, koje ima suštinu), a poslednja dva su osnovi uslovi ispunjavanja pokajanja.

Sada, da vidimo šta su ovih šest osnova.

Prvi osnov tevbe je tuga i unutrašnje izgaranje zbog onoga što je bilo. Znaci, tevba je tada stvarno kajanje kada bacite pogled na crnu listu vaših dijela iz prošlosti i odjednom se u vama javi velika tuga. Vaše srce gori: "Zašto sam to ucinio?" Da li ste ponekad vidjeli da covjek ucini nešto misleci da ce to biti korisno za njega? Poslije, kada tako ucini, odjednom vidi da mu je takva radnja nanijela odredjenu štetu. Kada shvati da je pogriješio, kaze: "Avaj!" i krši prste: "Zašto sam to ucinio?". To se naziva

46

zaljenje, nelagodnost, tuga. I ponekad kazu: "O Gospode, nešto sam uradio i sada sam toliko zazalio da, ako bi zaljenje uzrokovalo da covjek propadne u zemlju, ja bih propao u zemlju." Prvi uslov tevbe je zaljenje, tuga. Da Bog ne da, da ste vaša usta zaprljali, na primjer, vinom, i da odjednom pomislite na Kur'an. Sta je navedeno o pijanstvu? Kur'an kaze: "O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što zelite." Kur'an 5:90) Tocenje vina ne ide uz blagostanje i srecu. Kockanje je u islamu haram, nedozvoljeno, i jedno je od velikih grijehova, u bilo kom obliku. Musliman se ne kocka. Kakvi smo mi muslimani ako cinimo najvece grijehove? Koliko je u Kur'anu osudjeno ogovaranje koje je postalo uobicajeno medju nama? Kunem se Bogom covjek se zacudi svim ovim optuzbama koje postoje medu ljudima. Da li znate šta znaci optuzivanje? Mi imamo dva prvorazredna grijeha, jedan od njih je laz, a drugi ogovaranje. Veliki grijeh znaci grijeh putem koga covjek zasluzuje da ide u pakao.

" ... I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga"

Kur'an 49:12

Koliko je odvratno meso leša, narocito ako covjek poznaje tijelo te osobe koja mu je bila prijatelj. Da li postoji više od ovog komentara?

Kleveta znaci laz plus ogovaranje. Znaci, dva grijeha zajedno se nazivaju klevetom, a koliko je kleveta uobicajena medju nama! Neki od nas zele da imitiraju svete ljude i na pocetku svojih govora dodaju rijec "Kazu". Na primjer, kada jedna osoba kleveta, i hoce odgovornost da prebaci na drugoga, misli da moze da prevari Boga. Kazemo: "Kazu ova osoba je takva i takva". Druga osoba cuje od nas i na drugom mjestu kaze: "Kazu ovako ..." Posle kaze sebi: "Dobro, nisam ja to rekao, ja kazem da su drugi rekli". Kur'an i to zabranjuje i smatra ga velikim grijehom. Kur'an kaze:

"One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine ceka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate."

Kur'an 24:19

Ako ste od jednog glupog, ili pristrasnog covjeka, ili jedne osobe kod koje je ocigledno gdje se nalaze korijeni njenih rijeci, o nekoj drugoj osobi culi neku rijec, nemate pravo da kazete: "Cuo sam", "Kazu" ove rijeci su takodje griješne radnje, kao i drugi grijehovi. Oni koji ne poštuju tudju cast, moraju da znaju da je Poslanika s.a.v. rekao: "Piljenje je preljuba oka". Takodje su to i ne klanjati, ili ne postiti.

Mi u cilju pokajanja treba da obratimo paznju na svoje grijehove. Uzvišeni Poslanik s.a.v. je rekao: "Za vrijeme miradza sam video neke zene koje su visile obješene o svoju kosu, a šibali su ih vatrenim šibama. Zacudjen, pitao sam Dzebraila: "Ko su ovaj narod?" Dzebrail je rekao: "Neke zene iz tvog umeta koje nisu pokrivale svoje kose pred nepoznatim muškarcima." Tada nije postojao hidzab, ali je Poslanik s.a.v. ove stvari video sa jasnijim okom. Ove stvari postoje od prije hiljadu i cetiri stotine godina u knjigama. Rekao je: "Video sam zene koje su visile obješene o svoje grudi, i šibali su im grudi...". Rekao je: "Rekli su mi da su ove zene iz tvog naroda koje su se obnazivale pred ljudima!" Pa zar ova cetiri dana zivota vrijede za covjeka da covjek do vjecnosti bude kaznjen od strane Allaha? Kunem se Bogom da je istina, u tome nema sumnje. Pa, dokle ide kleveta? Dokle pobuna protiv Boga? Dokle psovanje Poslanika s.a.v. islama? Sada, psovanje biva pismeno ili usmeno. Ali a.s. je rekao:

47

"Prvo je to da tvoj duh gori i bude u plamenu i da se udaviš u svom zaljenju. Otvori oci prema svojim grijehovima. Napravi jednu sudnicu za sebe i sebe osudi. Vidi koliko velikih grijehova uciniš dnevno."

Šejh Behai kaze:"Tvom pretku Ademu mjesto je bilo raj,

andjeli su mu cinili sedze, jednim grijehom rekoše mu:"Gotovo, o grešnice, ponizno idi napolje!

A ti ocekuješ da sa nekoliko grijehova ideš po raju, o ti crna lica!"

Sta je drugi uslov pokajanja? Rekao je: "To je jedna muška odluka, jedna ozbiljna odluka: ja više necu uciniti ovo ruzno dijelo."

Naravno, nadam se da vas nisam uznemino sa ovim stihovima koje sam vam naveo. Nemojte misliti: "Sada smo gotovi!" Ne.

"Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je

milostiv."Kur'an 39:53

Bilo od kog grijeha da dignete ruke i napustiie ga, Bog prihvata. Svi uslovi su navedeni, ali nisu navedene granice i mjere za grijeh. Nisu naveli da, ako je tvoj grijeh stigao do te granice, tvoje pokajanje ce biti pnhvaceno, i više od toga ne, vec su rekli: "Cini pokajanje i bice prihvaceno. Ali, ako se stvarno pokaješ". Ako se u tebi pojavi unutrašnja vatra, ako se pojavi svijeta unutrašnja revolucija u tvom duhu i odluciš da se ne vratiš grijehu, tvoje pokajanje ce biti prihvaceno, ali pod uslovom da ti stvarno odluciš. Ne da dolaziš ovdje i šapuceš i sebi da kazeš kako si u lošem stanju, i kad izadješ, sve da zaboraviš. To ne valja i još je gore. Imam Ali a.s. je rekao: "Oni koji se pokaju i ponavljaju grijeh, njihovo pokajanje je još gore nego da se nisu pokajali. Zato što je to šegacenje sa Bogom i kajanjem.

Ovo dvoje su osnovi pokajanja: Prvo, zaljenje, unutrašnja vatra, neprijatnost zbog prošlosti, drugo, ozbiljna i cvrsta odluka da se grijeh ne ponovi. Medjutim, pokajanje ima dva uslova:

Prvi uslov je da moraš vratiti pravo covjeku. Bog je pravedan, ne negira pravo Svojih robova. Sta to znaci? Ako si uzeo narodnu imovinu, moraš da je vratiš njenim vlasnicima, ili da im nadoknadiš. Ogovarao si ljude? Moraš da im udovoljiš, da ideš i da se poniziš, i da kazeš: "Gospodine, ja sam Vas ogovarao, molim Vas da mi oprostite".

Meni se desio jedan slucaj. Ne znam da li je u redu da ga ovdje iznosim, ili ne. Bio sam talaba (ucenik vjerske škole), i u tim danima, naravno manje nego na drugim mjestima, dolazilo je do ogovaranja, ali, dešavalo se ponekad, kada se sastane neki skup, da neki ogovaraju ovog, a drugi onog covjeka. Covjek odjednom primjeti da se sam tako upleo. Neka Bog oprosti duši ajatolaha uzme Hudzeta. Jednom sam ja bio u prilici da budem okruzen ljudima koji su ga ogovarali. Ovaj covjek je bio profesor i ja sam kod njega ucio godinama, i cak sam na jednom javnom takmicenju iz

48

njegovog predmeta dobio nagradu. Odjednom sam osjetio da ovo nije u redu i pitao sam se zašto sam se našao u ovakvoj situaciji. On je jednog ljeta otišao u posjetu u mauzolej hazreti Abdul-Azima. Jednog dana, poslije podne, otišao sam, kucao na vrata njegove kuce i rekao: "Recite da je došao taj covjek". On je bio kod kuce i dozvolio je da udjem. Secam se, ušao sam unutra. Imao je kapu na glavi i bio naslonjen na jastuk. Tada je bio star i bolestan, a preminuo je poslije dvije, tri godine. Rekao sam: "Gospodine, došao sam nešto da Vam kazem". Pitao je šta. Rekao sam: "Ogovarao sam Vas, naravno, malo, ali sam slušao mnoga ogovaranja o Vama, i zalim što sam bio prisutan na skupu gde su Vas ogovarali i slušao to. Slucajno sam Vas i ja ogovarao, i zbog toga što Namjeravam da više nikada to ne ponovim, i da ne slušam ogovaranja o Vama, došao sam da Vam to kazem, da biste mi oprostili". Taj covjek mi je, sa velikodušnošcu koju je imao, rekao: "Dvije su vrste ogovaranja o nama. Jedanput su one u obliku nepoštovanja prema islamu, a drugi put o našoj licnosti". Ja sam razumjeo šta on misli: "Ne, ja ništa nisam rekao, i nisam se usudio da izrazim nepoštovanje prema islamu, sve što je bilo, bilo je u vezi sa Vama". Rekao je: "Oprostio sam ti".

Ako hoce da se pokaje covjek mora da ljudima prizna i plati pravo i dug. Onaj ko treba da daje zekat i nije dao, nosi na ramenu zekat na ljude i mora da plati. Onaj ko nije dao hums, mora da ga plati. Onaj ko je uzeo mito, mora da ga vrati vlasniku. Svaka osoba, koja je putem harama (nedozvoljene radnje) stekla imovinu, mora da je vrati. Ako je covjek ucinio zlocin prema nekom, mora ga zadovoljiti. Nije dovoljno reci samo: "Pokajao sam se!" Ali a.s. je rekao: "Uslov pokajanja je to da priznaš i daš pravo ljudima. Na primjer, ako si uzeo imovinu naroda i sada nemaš ništa da vratiš, ili se nalaziš u uslovima da ne mozeš da nadješ covjeka, jer je, na primjer, umro, pokaj se ovdje, i od njega trazi oproštaj. Inšalah, Bog ce njega zadovoljiti".

Drugi uslov prihvatanja pokajanja je taj da izvršiš Bozije zakone. Šta to znaci? Na primjer, post pripada Bogu. One dane koje nisi postio moraš da nadoknadiš. Namaze koje nisi obavio, moraš naklanjati naknadno. Bio si bogat, a nisi otišao na hadzdz. Moraš da ideš na hadz. Ove stvari nisu za šalu. O hadzdzu je napisano da, ako neko postane bogat i nema nikakvu vjersku prepreku, znaci da ima normalne mogucnosti, ni u smislu putovanja nema prepreku, a da ima bogatstvo, da bude zdrav i da nije bolestan, da ima sposobnost da ide, a istovremeno ne ode na hadzdz do svoje smrti, ovakva osoba nakon smrti nece da otici na drugi svijet kao musliman. Boziji meleki, kada dodju, reci ce mu:

"Ti, koji nisi izvršio ovu islamsku obavezu, sada mozeš da biraš, hoceš li da umreš kao jevrejin, ili hrišcanin, ti više ne mozeš umrijeti kao musliman."

Poslije je Ali a.s. izlozio dvije teme koje su uslov za potpuno pokajanje. Istakao je: "Pokajanje je da se okreneš protiv tijela koje je naraslo kao posljedica djelovanja nezakonitog pa da ga rastopiš jadima sve dok se koza ne priljubi uz kosti i meso novo ne naraste izmedju njih." Sta to znaci? Znaci, ovo salo koje si nagomilao u toku nocnih gostovanja, ovo tijelo koje si ugojio u haramu (a i tvoje kosti su od harama, tvoje meso je od harama, tvoja krv je od harama) i moraš da pokušaš da ih istopiš. Umjesto toga, pojavice se meso koje se razvijalo od halala. Ti moraš sebe da istopiš.

49

Moj otac je ispricao da je rahmetli hadzi Mirza Habib Razavi Horasani, ciju poeziju sada cesto slušate, i koji je bio jedan od velikih mudztehida Horasana, filozof, hakim i arif, bio veoma krupan i debeo covjek. On se na kraju zivota sprijateljio sa jednim covjekom koji je bio istnoljubiv i gnostik. Hadz Mirza Habib je, sa takvim naucnim i društvenim polozajem, kao prvorazredni mudztehid Horasana, otišao kod ovog poboznog i misticnog covjeka i kleknuo. On je rekao da je poslije izvjesnog vremena vidjeo hadzi Mirzu Habiba, kako je smršao. Vidjelo se da se tijelo hadzi Mirze Habiba na kraju njegovog zivota smanjilo i otopilo. Ovdje su evidentne rijeci Alija a.s., da se ovo meso, koje se nagomilalo u stanju zanemarenosti, topi. (Naravno, ovde se ne usudjujem da izrazim nepoštovanje u odnosu na njega, i ne kazem: putem harama).

Ovdje cu vam navesti i šesti uslov. Rekao je: "Da uciniš da tijelo kuša bol poslušnosti kao što si ucinio da kuša slast neposlušnosti." Covjek ne postaje Boziji rob ako bude razmazen. Razmazen covjek nije covjek. Postiš. Tako je! Upravo zbog toga što je teško, moraš da postiš. Hoceš da vec od jutra budeš budan i da se moliš, ali, teško ti je. Uradi to baš zbog toga što je teško. Izvjesno vrijeme pati, budi u teškocama, kazni sebe."

Kur'an ima dva komentara koji su navedeni poslije pokajanja. Jedan pokajanje izjednacuje sa cistocom. Na primjer, kaze:

"Allah zaista voli one koji se cesto kaju i voli one koji se mnogo ciste."Kur'an 2:222

Sta Kur'an hoce da kaze? Kaze, kaji se i operi vodom pokajanja, da bi imao oci koje vide. Cistoca nije samo za tijelo. Mi smo vrlo dobro razumjeli cistocu tijela. Naravno, ovo nije nedostatak, vec savršenstvo, i to moramo da razumijemo. Naš Poslanik s.a.v. je bio jedan od najcistijih ljudi uopšte. Svakog dana se tuširamo, mijenjamo košulju, uredjujemo svoje odijelo da bude bez fleka. Zašto? Jer hocemo da budemo cisti. Zar ti imaš samo ovo tijelo? Sebe ocisti, ocisti svoj duh, ocisti svoje srce. Ovo srce i tijelo cisti se vodom pokajanja.

Drugi komentar Kur'ana je taj da u drugim slucajevima pokajanje povezuje s recju ,"popravljati".

"A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se, Allah ce sigurno oprostiti. Allah doista prašta i samilostan je".

Kur'an 5:39

Rekao sam da je jedna od karakteristika covjeka ta da se ponekad jedna polovina njegove prirode pobuni i digne ustanak protiv druge polovine njegove prirode, i rekao sam da je ova pobuna i revolucija ponekad od strane niskih sila covjekovog bica. Zudnja se pobuni, bijes se pobuni, šejtanluk se pobuni... A ponekad je pobuna od strane uzvišenih sila covjekovog duha, razum se pobuni, suština se pobuni, svijest se pobuni, srce i dubina duše se pobune.

Ako pobuna bude od strane necistih sila suštine covjeka, i od strane zivotinjskih elemenata, posledica te pobune i revolucije je nered. Ranije sam dao primjer. Ljudi koji su pod imenom cistoce, asketizma i poboznosti bili lišeni zudnje, odjednom se pobune i uhvati ih neki cudan nered. To, sem eksplozije i nereda, nije ništa drugo. Ali, to je suprotno od pobune i revolucije koje se dešavaju od strane svijetih

50

elemenata prirode covjeka. Revolucija koju razum izvrši u prirodi covjeka je pobuna u kojoj se u covjeku ostvaruje suština teizma, to je jedna svijeta revolucija. To je svijeta revolucija isprepletena sa popravljanjem. Svijeta revolucija otklanja zloslutne posledice prošlosti. Svijeta revolucija kaznjava.

<B<"U odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!"Kur'an 2:179

Rekao sam da je Ali a.s. rekao: "Osvjeti se svom tijelu, kazni ga, otopi salo koje se nagomila od harama!" To je osveta i kazna za zudnje duha. Revolucija, kada bude svijeta, hoce da uništi zloslutne posledice prošlosti, i uništice ih. U Kur'anu se kaze:

"Onaj ko se kaje i popravi se ..."

U principu, tevba je jedna popravna pobuna, i sem toga nije ništa drugo.

Rekao sam da je pokajanje jedna covjekova karakteristika, i rekao sam da promjena kursa i pravca nije osobina samo covjeku, to postoji i u zivotinjama, i otprilike u biljkama, ali promjena pravca, koja se zove tevba, i znaci neku vrstu svijete unutrašnje revolucije, pripada iskljucivo covjeku. To moramo da imamo na umu.

Jedna od iskljucivosti i razlika poslanika u odnosu na druge ljudske vodje je ta da druge vodje cine revoluciju u društvu i uspijevaju da pobune najviše neku grupu, sloj ili jedan sloj protiv drugih slojeva, stvore dva fronta u društvu i izazovu jedno krilo protiv drugog. Takoreci, daju palicu i oruzje jednima i primoravaju ih da udaraju drugima po glavi. Naravno, to je dobar potez. Zašto? Negde, gde nastane jedan sloj tirana (zulumcara) i jedan sloj ugnjetenih, poziv mazluma (ugnjetenog) za ostvarivanje svog prava je jedan ljudski cin koji postoji u islamu. Poslanici su se, takodje, tim bavili, i u programu islama postoji narocito podsticanje i jacanje mazluma protiv zulumcara. Medju savjetima Alija a.s. svojoj cestitoj djeci, Hasanu a.s. i Huseinu a.s., postoji i onaj koji kaze: "Budite uvjek i neprijatelji tlacitelja i prijatelji mazluma, i osvjetnici protiv tlacitelja."

Ali, postoje druge mogucnosti, da drugi vodje svetskih revolucija nisu sposobni za to. Samo Poslanici su bili sposobni za to. Sem njih, niko drugi nije sposoban za to da pobuni covjeka protiv sebe, znaci, da ucini nešto da sam covjek osjeti grijeh, i da poslije protiv sebe izvrši svijetu revoluciju koja se zove kajanje. Sem Poslanika, ne mozete da nadjete nikoga ko ima moc da ljude pobuni protiv svojih nedijela. Poslanici Boziji, ne samo da su izazvali mazluma protiv zulumcara, vec su mogli i zulumcare da pobune protiv sebe. Ako procitate istoriju islama, vidjecete da se u islamu i mazlum, i siromašni, i tlaceni, i takoreci ponizeni, bunio protiv nasilnika, kao što je Abu Dzehel, i da su se osobe, koje su istovetne sa njima, bunile protiv sebe, i da su bile svstane u isti red sa tlacenima. To je samo u moci Bozijih poslanika. Izazivanje covjeka protiv svojih nedijela nije u moci onih koji nisu Boziji poslanici.

Imam Musa ibn Dzafer a.s. je prolazio pored Bagdadskog bazara. Mi znamo u kakvom stanju se nalazio imam. Nije volio galamu koju prave muzicari. Cuo je glasnu muziku iz jedne kuce. Kada je imam prošao pored te kuce, kucna pomocnica je izašla da baci smece. Imam ju je upitao: "Vlasnik ove kuce je rob ili slobodan?" Kucna pomocnica se zacudila ovom pitanju i rekla je: "Jasno je da je slobodan.

51

Vlasnik ove kuce je Bušr, koji je jedan od poznatih licnosti i funkcionera ovog grada. Kakvo je to pitanje koje Vi postavljate?". Sada, mozda su medju njima razmijenjeni još neka pitanja i odgovori, ali u istoriji i hadisima nisu zabelezeni, ali je razgovor trajao toliko da se povratak kucne pomocnice kuci malo oduzio. "Zašto si se zadrzala?" Rekla je da je jedan gospodin, sa takvim karakteristikama, prošao tuda i sa njom tako govorio, i postavio joj takvo pitanje, i da mu je ona tako odgovorila, kao i da joj je na kraju rekao da je ocigledno da on nije rob, nego da je slobodan, jer da je bio rob, ne bi napravio ovoliku galamu, ne bi bila ovakva muzika, ovakvo pijanstvo i raskalašenost. Cim je cuo o kakvom se covjeku radi, Bušr je shvatio da je to bio Musa Ibn Dzafer a.s.. (Sada, to primoravanje na pokajanje i izazivanje unutrašnje revolucije je u moci Bozijih poslanika, ili Bogu bliskih, i sem njih, niko drugi nema takvu moc.) Taj covjek nije stigao cak ni da obuje cipele, vec je bosih nogu otrcao do vrata. Pitao je na koju stranu je imam otišao. Rekao je: "Za njim." Trcao je do imama, bacio mu se pred noge i rekao: "Gospodine, Vi ste tacno rekli, ja sam rob, ali nisam osjecao da sam rob. O gospodine, od ovog trenutka hocu da budem stvarni rob, došao sam da se pokajem." Tako je ucinio tevbu, pokajao se i uništio sve te instrumente i stvari, i poslije tog dogadjaja, više nije obuvao cipele i šetao je bosih nogu po ulicama Bagdada. Zvali su ga "Bušr Hafi", što znaci bosonogi Bušr. Pitali su ga zašto hoda bosih nogu. Rekao je: "Zato što sam bio bosih nogu kada sam se pokajao kod imama i srce mi više ne da da obuvam cipele, hocu da sjecanje na to što mi se djesilo sacuvam zauvijek."

Pleme Beni Kurejze je izdalo islam i muslimane. Casni Poslanik s.a.v. je odlucio da ih uništi. Oni su rekli: "Pošalli Abu Lababea kod nas, on nam je saveznik, mi hocemo s njim da se konsultujemo." Ali on, zbog toga što je imao posebne odnose sa Jevrejima nije u konsultacijama poštovao interese muslimana. Izašao je van i osjetio da je ucinio izdaju. Tada niko i nije znao za to. Kada je koracao prema Medini, ovaj plamen se sve više rasplamsavao u njegovom srcu. Došao je kuci, ali nije otišao da vidi svoju zenu i djecu, vec je uzeo jedan kanap i otišao u Poslanikovu dzamiju i sebe jako privezao za jedan stub. Samo je njegova cerka za vrijeme namaza, ili obavljanja nuzde, dolazila da odveze kanap. Malo je jeo, stalno se kajao: "O, Boze, oprosti mi! Griješio sam ! Ucinio sam grijeh, o Boze! Izdao sam Islam i muslimane! O Boze! Izdao sam Tvog Poslanika, o Boze, dok ne prihvatiš moje pokajanje necu se odvezati od ovog stuba sve dok ne umrem." Ljudi su otišli kod Poslanika s.a.v. i rekli: "O, Poslanice Boziji! Abu Lababe je ovako ucinio." Rekao je poslanik: "Da je došao meni i razmotrio problem, ja bih od Boga zatrazio oprost za njega, ali on je otišao direktno kod Boga i Bog ce to sam uzeti u obzir." Ne znam da li je to trajalo dvije noci ili više. Uzvišeni Poslanik je bio kod Umm Salame, kada mu je objavljeno da je prihvaceno kajanje tog covjeka. Poslanik s.a.v. je rekao Umm Salami da je kajanje Abu Lababea prihvaceno. Umm Salame je pitala: "O, Boziji Poslanice, da li dozvoljavate da mu kazem ovu radosnu vijest?" Poslanik s.a.v. je rekao: "Nema prepreka." Sobe u kuci Poslanika s.a.v. su imale po jedan prozor prema mesdzidu i oko kuce hazreti Muhammeda s.a.v. su bili izgradili dzamiju. Umm Salame je nagnula glavu kroz prozor i rekla: "O, Abu Lababe da ti kazem radosnu vijest da je Allah primio tvoje pokajanje." Ova vijest, da je Bog prihvatio pokajanje Abu Lababea odjeknula je kao top u Medini. Muslimani su trcali da ga odvezu. On je rekao: "Ne, niko ne smije to da uradi. Hocu da to uradi Uzvišeni Poslanik svojim blagoslovljenim rukama." Rekli su: "O Boziji Poslanice, Abu Lababe moli da Vi idete i da ga odvezete Vašim mubarek rukama." Rekao je: "Abu Lababe, tvoje pokajanje je prihvaceno. Ocišcen si kao dijete koje se tek rodilo. Nema više ni jedne fleke u tvojoj duši." Oni koji su otišli u Medinu znaju da je na jednom od stubova Poslanikove dzamije

52

napisano: "Stub pokajanja, ili stub Abu Lababea". Ovo je isti stub, koji je, naravno, tada bio drveni, ali se njegovo mjesto nije promijenilo. Ovo je isti stub sa koga je Uzvišeni Poslanik s.a.v. svojim rukama odvezao Abu Lababea. Poslije je Abu Lababe rekao: "O Poslanice Boziji! U znak zahvalnosti, hocu da svo svoje bogatstvo dam kao sadaku na Bozijem putu." Rekao je poslanik: Nemoj to da uciniš." Rekao je: "O Boziji Poslanice! Dozvolite da dvije trecine svoga bogatstva dam u znak zahvalnosti na Bozijem putu. Poslanik s.a.v. je rekao: "Ne!" Rekao je: "Dozvolite da dam jednu trecinu na Allahovom putu, kao sadaku." Poslanik s.a.v. je rekao: "Nema prepreke." Ovo je islam i svi njegovi racuni su cisti. Zašto hoceš da svo svoje bogatstvo daješ kao sadaku, zašto hoceš polovinu svog bogatstva da daješ na Bozijem putu? Sta ce biti sa tvojom zenom i djecom? Nešto od svog bogatstva, ili jednu trecinu, daj na Bozijem putu, ostatak zadrzi za sebe." [32]

Neki covjek je preminuo i Poslanik s.a.v. je obavio namaz za njega. Poslije je pitao: "Dali je imao decu i dali je nešto ostavio za njih?" "O, Poslanice, nešto imovine je imao, ali je prije smrti sve ostavio na Bozijem putu." Rekao je. "Da ste mi ovo prije rekli, ne bih klanjao za ovakvog covjeka. On je ostavio gladnu djecu iza sebe?"

Kazu, ako hoceš da ostaviš testament da poslije tebe tvoje bogatstvo troše na Allahovom putu, ucini to jednom trecinom. Više od jedne trecine nema efekta. I cak postoji u fetvi (vjerskoj presudi) neke uleme da, ako bolestan covjek u toku bolesti, koja ce uzrokovati njegovu smrt, hoce da prije smrti više od jedne trecine svoje imovine pokloni na Bozijem putu, zbog toga što to cini u bolesti i pred smrt, a nije napravio oporuku, i svojim je rukama to dao, da to nije dozvoljeno. Zašto? Zato što je Poslanik s.a.v. rekao jednu trecinu od imanja.

Naravno, pokajanje ima cinove i stepene i mi ne smijemo da izgubimo nadu. Braco! U prvom redu za sebe trazite oproštaj i trudite se da se ocistite od prošlih grijehova. Vaša cistota je u tome da zalite i da isti grijeh ne ponovite, da odlucite da ljudima vratite njihovo pravo, vratite pravo Bogu. Bog mi je svedok, ako sebe ocistite, vidjecete da ce biti prihvacene sve vaše dove.

VELICINA I PLEMENITOSTVrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa udji medju

robove Moje i udji u dzennet Moj!"Kur'an 89:28-30

Ako neko stekne veliku dušu, htjeo ne htjeo, njegovo tijelo ce biti u patnji i mukama. Samo ta tijela, koja imaju mali i ponizeni duh, uzivaju u svom komforu i ponekad dugom zivotu, lijepom spavanju i veoma ukusnim jelima, i slicnim stvarima, ali, kod onih koji imaju veliki duh, taj njihov veliki duh uzrokuje da imaju patnju u tijelu, i ponekad, kratak zivot. On uzrokuje bolesti njihovim tijelima.

Reci cemo nešto o velicini i plemenitosti duha i objasniti razliku izmedju ove dvije stvari, jer velicina duha je jedna, a plemenitost duha je druga savršenija stvar. Znaci, svaka velicina duha nije plemenitost.

Svaka plemenitost je velicina, ali svaka velicina nije plemenitost.

53

Da sada predjemo na temu.Sigurno, velika ambicija je znak velikog duha, a mala ambicija je znak malog duha."Imaj veliku ambiciju, kao velikani koji su zbog velikih ambicija negdje stigli."

Drugi pjesnik kaze:"Slavuj je u vrtu, a sova u ruševinama naseljena,svako je po mjeri svoje ambicije napravio kucu."

I ovo je primenljivo u bilo kojoj da je covjek profesiji. Na primjer, ambicije u nauci se razlikuju. Neko je zadovoljan sa diplomom srednje škole i da ima zanimanje na tom nivou da samo bude pismen, ali druga osoba vidite da, opravdano, nije zadovoljna ni sa jednim naucnim nivoom, ima ambiciju da do poslednjeg trenutka svoga zivota ne propušta mogucnost sticanja naucnih saznanja i otkrivanja naucnih istina.

Sigurno ste culi za poznatu pricu o Abu Rejhan Biruniju. To je covjek za koga istrazivaci pnznaju da mu još uvjek nema ravnoga. On je bio naucnik, matematicar, sociolog i istoricar, i izuzetan covjek, a neki ga smatraju boljim od Ibn Sine. Naravno, ako uzmemo u obzir neke segmente i oblasti, sigurno da je Abu Rejhne bolji od Ibn Sine. Ova dvojica su bili savremenici. On je bio fasciniran naukom, istrazivanjem i novim otkricima. Kralj Mahmud ga je pozvao. On je otišao, ali je, kao svaki drugi ambiciozan covjek, iskoristio svoju priliku. Kralj Mahmud je osvojio Indiju, i on je sa njim otišao u Indiju. Shvatio je da je otkrio blago informacija i nauke, ali nije znao sanskrit. Taj jezik je savladao veoma dobro u starosti. Tamo se mnogo godina bavio proucavanjem. Napisao je jedno dijelo pod nazivom "Proucavanja o Indiji ..." Danas je ova knjiga jedan od veoma vrijednih izvora za indologe svijeta.

Kada je ovaj covjek bio na samrti, jedan fakih (pravnik) koji mu je bio komšija, saznao je o tome da je Abu Rejhan u takvom stanju. Otišao je da ga posjeti. Bio je još uvjek svjestan. Cim je video ovog fakiha, postavio mu je pitanje u vezi nasledjivanja ili neceg drugig. [33] Fakih se zacudio pa mu rece:"Zar si ti, koji sada umireš, našao vremena da mi postavljaš takva pitanja?"Abu Rejhan je odgovorio:"Tebi cu postaviti onda drugo pitanje.Da li je, ako umrem (a ne znam da li cu umrijeti uskoro) bolje da znam stvari koje sam te pitao, ili je bolje da umrem i da ne znam?"Pravnik je odgovorio:"Pa, naravno, bolje je da znaš pa i ako ceš umrijeti."Rekao mu je:"Zbog toga te i pitam."Fakih je rekao da samo što je izašao iz njegove kuce, nije potrajalo dugo, a zacuo je viku i plac. Abu Rejhan je umro i cuo se plac njegove djece. Ovo je, kazu, jedan veliki covjek koji je ima velike ambicije na putu nauke.

Drugi je, na primjer, velike ambicije u sticanju bogatstva. Zar su ambicije jednake i kod gomilanja bogatstva? Neki ljudi, naravno, nemaju nikakve ambicije za gomilanje bogatstva, i njihov je cilj samo da budu siti, da imaju nekakav hleb, cak i ako je to putem sluzenja, ponizenja i prosjacenja. Ali, neko hoce da ima bogastvo, hoce da skuplja novac. Sada, da li su oni koji imaju ambicije da zgrcu bogatstvo jednaki sa drugima? Uopšte ne.

54

Kod nekih ljudi, u osnovi, u njihovoj prirodi postoji zudnja za zgrtanjem bogatstva, i nisu zadovoljni s malim. Da kazem ovo. Ponekad neki ljudi, koji nemaju ambicija, zbog toga što nisu covjecni, kada vide nekoga ko gomila bogatstvo, ponizavaju ga i smiju mu se, kao da su oni pobozni. Hoce da se ucine prefinjenim. Ne, gospodine! Onaj ko se trudi da skupi bogatstvo s takvom pohlepom, i u stanju mamonizma, bolji je od tebe koji imaš slabu ambiciju i prosjacki karakter, i ima više covecnosti od tebe. Prosijak, u odnosu na tog covjeka koji ima vecu ambiciju, zasluzuje prijekor. Jedan stvarni zahid (asketa) moze da ga prekori tada kada bude ambiciozan covjek kao Ali a.s., koji je covjek rada i covjek koji traga za bogatstvom, ali nije pohlepan, ne zadrzava ga za sebe, ne vezuje se tim parama. Zaradjuje, ali za šta? Za trošenje i pomoc drugima. On ima pravo da prekori i da kaze: "Avaj, ti pohlepnice, koji imaš ambicije, odlucnosti, u cijoj prirodi postoji entuzijazam i sila, zašto trošiš svoju snagu na sakupljanje bogatstva? Zašto ti je bogatstvo postalo cilj? Bogatstvo mora da bude predmet a ne cilj za tebe."

Ali ja, koji sam bez ambicija, i bogatstvo uzimam prosjacenjem od drugih i ljubim im ruke i noge da mi daju jedan hiljaditi, jedan milioniti dio svoga bogatstva, nemam pravo da ga kritikujem.

Druga osoba ide putem ambicije, velicine i polozaja. Zar su svi ljudi u ovom pravcu jednaki? Ne. Bez sumnje, Aleksandar Veliki je bio ambiciozan covjek. Bio je to covjek koji je imao na umu da vlada svijetom. Aleksandar je bolji od jednog covjeka sa karakteristikama sluge, u kome, u suštini, ne postoji osjecaj sa gospodarenjem i necim boljim, i koji u sebi nema ambicije. Kralj Nader, i slicne osobe, isto. Ovi ljudi su imali veliku dušu, ali se ne moze reci da su imali plemenit duh. Aleksandar Veliki je bio veoma ambiciozan, bio je veliki duh, ali šta je veliki duh u njemu razvijao? Sta je grana koja se razvijala u ovom duhu? Kada analiziramo njegovu prirodu, vidimo da je ovaj duh narastao, ta grana koja se u njemu razvijala je ambicija, slava i uticaj. On je htjeo da bude jedna od najvecih sila svijeta, htjeo je da bude jedan od najpoznatijih osvajaca svijeta, htjeo je da bude najdominantniji covjek na svijetu. Tijelo u kome je ovakav duh, koji je veliki, ali u oblasti ambicija, nece imati mira. Zar je Aleksandrovo tijelo vidjelo lagodnost na ovome svijetu? Zar je Aleksandar mogao da postane Aleksandar i da zivi udobno? Zar je Nader, taj tlacitelj koji je napravio minaret od glava i vadio oci, isti Nader koji je bio ambiciozni ludjak, mogao da bude Nader, a da njegovo tijelo ne bude u mukama? Ponekad nije izuvao cipele s nogu desetine dana, nije uopšte imao vremena za to. Pricaju da je Nader jedne veceri prolazio pored jednog karavan-saraja. Bila je oštra zima. Domar karavan-saraja je rekao da je bila ponoc i da je odjednom cuo jako lupanje na vrata: "Cim sam otvorio vrata, video sam da je jedan jak i krupan covjek na jakom konju ušao unutra. Odmah je pitao: "Sta imaš za jelo?" Sem jaja, nisam imao ništa drugo. Rekao mi je da spremim puno jaja. Spremio sam jaja za njega. Rekao mi je: "Donesi hljeba, i za moga konja, jecam." Sve sam mu dao. Poslije je otimario konja. Ostao je dva sahata i malo je odrijemao. Kada je htjeo da ide, stavio je ruku u dzep i izvadio šaku ašrafija (stari iranski zlatni novac). Rekao mi je da se uhvatim za svoju suknju. Uhvatio sam se i on ih je sipao u moju suknju. Poslije je rekao: "Sada nece dugo trajati, a iza mene ce doci jedna vojska. Kada dodju, kazi im da je Nader otišao tamo, i da odmah dodju tamo za mnom." Domar je rekao: "Cim sam cuo ime Nader, ruke su mi zadrhtale i suknja mi je ispala iz ruku. Rekao je: "Idi na krov! Cim ih vidiš kazi im da se ne zaustavljaju i da dodju za mnom!" (on je sam, usred noci, krenuo dva sata ranije od svoje vojske). Kraljeva vojska je došla ovde. Sa krova sam vikao da je Nader naredio da vojska

55

mora da bude na tom mestu. Gundjali su ali se ni jedan nije usudio da tamo ne ode. Svi su otišli."

Dobro, ako covjek hoce da bude Nader, ne moze da spava u krevetu od labudovog perja, ne moze da jede najbolju hranu. Ako hoce da bude ambiciozan, borac za polozaj, cak ako bude jedan veliki tlacitelj, njegovo tijelo ne moze da ima komfor. Na kraju se i gine, i kod svake osobe koja trazi da u bilo kojoj oblasti ima veliku ambiciju i veliki duh, njeno tijelo nece imati udobnost. Ali, ni jedna osoba koju sam pomenuo nije bila plemenitog duha. Njihov duh je bio veliki, ali nisu bili velikodušni.

Kakva je razlika izmedju velicine i velikodušnosti? Pretpostavimo da je jedna osoba veliki alim (ucenjak) i da nema drugu vrlinu, sem velicinu naucnika, znaci da je osoba koja hoce samo da otkrije nešto novo, istrazuje. To je jedan veliki um, znaci, jedna velika volja i ambicija na putu nauke. Drugi covjek je grandoman koji uvek trci za bogatstvom i bogatstvo mu je cilj, njegov je veliki ljubitelj, jedan veliki pohlepnik. Drugi je veliki rival, treci je veliki osvetnik, cetvrti covjek velike ljubomore, peti ima drugu veliku ambiciju. Svi su ti ljudi veliki egoisti. Ni za jednog od njih se ne moze reci da je velikodušan. Velicina da, ali velikodušnost i plemenitost ne.

Postoji jedno pitanje koje je vrijedno paznje u filozofskom i psihickom smislu, a to je da covjek u svojoj svijesti i duhu, po komentaru Kur'ana, u svojoj prirodi, sem ovih velicina koje se temelje na egoizmu, ima jedno drugo veliko osjecanje u svojoj prirodi, koje se razlikuje od ovih vrsta. Ono se naziva velika humanost. I ja još uvjek ne mogu da shvatim kako ova gospoda materijalisti mogu to da objasne, kakav je to osjecaj u covjeku, ili bar u nekim ljudima, da ponekad osjecaju ponos (dostojanstvo) u svojoj duši, znaci, osjecaju velicinu kao ponos? (Naravno, ova osecanja postoje kod vecine ljudi, ali u nekim ljudima ta svjetlost je slaba, a kod drugih bliješti.) To je jedan veliki covjek, a ne veliki egoista, uzvišeniji je od egoiste. Zbog osjecanja ponosa i velikodušnosti gazi svoj egoizam. Kako? Ovaj covjek hoce da bude veliki, ali ne trci da bude veci od ovog, ili onog covjeka.

Neki covjek ima više bogatstva od mene, ja moram da imam više od njega. Taj i taj covjek neka samo meni budu poslušni, da ja naredjujem, a oni da izvrše i da se pokore. Moram ja da budem naredbodavac, a oni poslušni. U suocavanju sa zlim stvarima, osjeca velicinu u svojoj duši. U osnovi, duša jednog covjeka mu ne dozvoljava da laze, on laz uopšte smatra zlocinom i u svojoj duši osjeca uzvišenost. To je velicina, nasuprot uskogrudnosti i pomanjkanju. Ovo je velicina koju nazivamo velikodušnost, nasuprot niskosti i zlobi. covjek u svojoj duši osjeca velikodušnost, znaci osjeca u sebi ponos, i zbog toga izbjegava niskost. Taj ambiciozni covjek toliko vaznosti daje polozaju i kaze: "Zivot je samo jedan i bolje da covjek zivi kao lav, a ne kao ovan." Znaci, da raspori, a ne da bude rasporen. Musolini, poznati italijanski diktator, rekao je jednom od svojih prijatelja: "Više volim da godinu dana zivim kao lav, nego da sto godina zivim kao ovan. To, da budem jednu godinu lav i druge pojedem, bolje je nego da budem sto godina ovan i spreman za jelo ustima jednog lava." To je rekao i stalno je davao novac svom prijatelju da tu recenicu dok je on ziv nikom ne kaze. Zašto? Zbog toga što ja mogu da budem lav pod uslovom da ljudi budu ovce, ali ako drugi ljudi shvate ovu recenicu, i oni ce hteti da budu kao Musolini, da budu lavovi. Oni moraju da budu ovce da bih ja mogao biti lav. U ovome postoji velicina, ali nema velikodušnosti. Ali, kakva je velikodušnost? Velikodušan covjek hoce da svi ljudi budu lavovi, znaci, da ne budu ovce koje ce drugi pojesti. Uopšte, zele da u svijetu ne postoji prozdrljivost. To znaci osjecanje velikodušnosti i

56

humanosti. Po Kur'anu, osjecanje velicine i slave, je osjecanje velikodušnosti duha. U islamskim dijelima, rec karamat, koja znaci velikodušnost, puno je korišcena. Postoji jedna izreka Bozijeg Poslanika s.a.v.

Cesto sam govono da je pogriješno prevode kada kazu da je poslanik s.a.v. rekao:"Poslan sam da bih usavršio dobre osobine (naravi)."Ovo nije dobar prijevod, jer je Poslanik s.a.v. rekao više od toga. Ako bi Poslanik s.a.v. rekao: "Odabran sam za poslanika da bih usavršio dobar moral", to ne bi bilo nešto novo. Svaka osoba koja je uvela neku vrstu etike, smatra da je dobra etika ono što on kaze. Onaj drugi, kao Nice, koji kaze: "Covjek mora da se uzda u silu, ni jedan grijeh nije manji od slabosti. Nemojte da imate milosti prema slabima, i nemojte da im pruzate ruku pomoci.", misli da je dobra ta etika koju on propovjeda. Poslanik s.a.v. ne samo da je govorio o dobroj etici, vec je dobrotu objasnio u svom ucenju:"Ne kazem samo dobrota. Svi kazu dobrota, to nije ništa novo. Postao sam poslanik da usavršim moral u kome ce postojati duh velikodušnosti, znaci, etiku velikodušnosti, etiku gospodstva, ali ne gospodstva u znacenju da ja moram da dominiram drugim, vec da moj duh postane plemenit i da izbjegava niskosti, lazi, ogovaranja i sva nevaljala dijela, i da sebe smatra višim i boljim od ovih losih stvari."Na ovom polju, hvala Bogu, ima dosta informacija u islamskim dijelima.

Ali a.s. svom sinu, imamu Hasanu Mudztebi a.s., kaze;"Sinko moj! Odrzi svoj duh cistim i velikodušnim, iznad niskosti svake. Razmišljaj o svakoj niskosti da je tvoj duh iznad nje, da bi ga sa njom zagadivao." [34]Tacno kao kad jedan covjek, koji ima neku lijepu sliku, kada se na njoj pojavi neka fleka, ili prašina, sam po sebi uzima krpu i cisti je. Ako njemu kazeš: "Zašto to radiš?", reci ce: "Šteta je da tako divna slika ima ovakvu fleku." Osjeca da je ta slika toliko lijepa i divna da je šteta da na njoj bude crna fleka. Ali a.s. kaze:"Ti moraš u svom duhu da imaš takav osjecaj za ljepotu, velicinu i karakter, tako da bez obzira na sve, sebe smatraš višim od toga da bi se predavao niskostima."Desi se laz. Laz je niskost i nedjelo. Ti si velikodušan, ti si uzvišen, ti si lijep. Sebe smatraj boljim od toga da se ponizavaš lazima. Ne trazi ništa od ljudi. Trazenje od ljudi je niskost, ti si veliki, velikodušan, lijep. Ti si covjek. Polozaj covjecnosti je viši od toga da covjek moli drugoga za svoje potrebe. Ali a.s. je rekao:"Budi zadovoljan sa malim, ne pruzaj ruku da ti drugi daje."

Narocito u ovoj oblasti ima mnogo Alijevih a.s. savjeta. Ali a.s. ima cudesno lijepu izreku u kojoj se kaze:"Jedan castan covjek nikada ne cini preljubu, bez obzira na to da li je preljuba zabranjena (haram) po vjerskim zakonima, i bez obzira da li Allah na Sudnjem danu kaznjava ili ne onoga ko je cinio preljubu."Kaze da jedan castan covjek ne cini preljubu. Covjek koji u svom duhu osjeca uzvišenost i ponos, nikada ne cini preljubu. U "Stazi recitosti" postoji jedan ep, i kada ga jedan musliman cuje mora u svom duhu da se osjeca epski. Prica je poznata i mozda ste je culi. Ali a.s., u prvom sukobu sa Muavijinom vojskom, u bici kod Sifina, u pocetku nije hteo da ratuje, vec da prvo razmijene pismo i izaslanika, da bi ovaj problem bio riješen, i da muslimani ne dizu maceve jedni protiv drugih. Kada su Muavija i njegovi pratioci došli, mislili su da su pretekli i zauzeli su mjesto za zahvatanje vode kraj reke Eufrata, da kada vojska hazreti Alija a.s. stigne, nema pristupa vodi i da bude u oskudici, i da bude porazena na ovakav nacin. Kada je

57

došao, Ali a.s. je vidjeo šta su oni uradili. Napisao je pismo, poslao ga: "Nemojte to da radite! Još uvijek nemamo namjeru da ratujemo, mi smo spremni da razgovaramo, pošaljemo izaslanike, sretnemo se. Neka Bog po mogne da medju muslimanima ne dodje do rata." Muavija nije nikako htjeo da pregovara. Rekao je: "Necemo izgubiti ovu priliku." Hazreti Ali a.s. je nekoliko puta tako pokušao. Ma koliko da je Muavija govorio da popusti, i da oni ne mogu da trpe bez vode, i ako potroše vodu, za dan, dva, bice primorani da izvade maceve, a on hoce da ima priliku da pregovara, Muavija je odgovarao da to uopšte nije moguce. Ali a.s. je na kraju vidjeo da nema soluciju, sem ratovanja. Odrzao je kratak govor svojim ljudima. Ali a.s. je rekao: "Oni vam išcu zalogaje borbe. Zato, ili ostanite u sramoti i na polozaju najnizem, ili namocite krvlju sablje svoje i ugasite vodom zedj svoju. Smrt je zivjeti u potcinjenosti, dok je zivot umrijeti kao pobjednik."

Ali a.s. je na ovakav nacin udahnuo duh ponosa i velikodušnosti svojim pratiocima. Postoje još neke slicne izreke. Zapovjednik vjernih Ali a.s. uopšte, svu nisku etiku ubraja u niskosti duha. Znaci, korijene svake niske etike smatra ponizenjem. Na primjer, o ogovaranju kaze: "Ogovaraju nemocni, ljudi bez ambicije, jadni ljudi." Jedan hrabar covjek, covjek koji osjeca ponos i velikodušnost u svom duhu, ako u odnosu na nekoga ima kritiku, mora da mu je kaze u lice, ili da, u najmanju ruku, ispred njega cuti."

A sada, to što neki ljudi pripovedaju i ulaguju se, to je druga rasprava. Pocnu da ogovaraju iza ledja i da govore loše stvari. Ali a.s. kaze da su takve stvari krajnji napor nemocnih ljudi i da poticu od niskosti. Covjek koji osjeca ponos, nece ogovarati. Ali a.s. kaze:"Onaj koji prigrli pohlepu kao obicaj, oduzima sebi vrijednost. Onaj koji iznosi na vidjelo tegobu svoju, pristaje na ponizenje, onaj koji daje prevlast jeziku svome nad dušom svojom ponizava dušu." [35]Jedan castan covjek, covjek koji osjeca ponos i covjecnost, nije cak spreman da o svojoj patnji drugima govori. Trpi svoj bol i patnju, ali ne govori drugima o tome.

Neko je došao kod imama Sadika a.s. i poceo da govori o svom siromaštvu. Govorio je: "Koliko sam osiromašio, moja zarada nije dovoljna za zivotne troškove. Ovo radim, ono radim ..." Imam Sadik a.s. je nekome od svojih bliznjih rekao: "Idi, spremi toliko novca, donesi i daj ga njemu." Cim je on otišao, taj covjek je rekao: "Gospodine, nisam stvarno mislio da nešto trazim od Vas." Imam a.s. je rekao: "Ni ja nisam rekao da si ti mislio od mene nešto da traziš, ali cu te posavjetovati, imaj na umu ovaj moj savet, da svaku svoju brigu i teškocu ne iznosiš ljudima, zato što ceš biti ponizen."

Islam ne voli da vjernik bude ponizen u ocima drugoga. Znaci, ako je potrebno, svoj obraz zacrveni šamarom i sacuvaj svoj ponos. Ali a.s. kaze:"Onaj ko svoj bol i nedace kaze drugima, sebe ce poniziti."Svuda se cuje: "O gospodine, mi smo mnogo jadni, naša situacija je jako loša." Kako danas kazu, naša situacija je dramaticna, ovako je, onako je. Ne govorite tako. Tvoj obraz je drazi od bilo cega. Ponos vjernika je drazi od bilo cega drugog.

Onaj ko slijedi svoje zudnje, mora da zna da je prvo sebe ponizio. Pohotnost je neka vrsta niskosti. Uopšte, u Alijevoj a.s. logici, sva eticka nedijela se skupljaju u jednu rijec, i to je niskost duha, odsustvo velikodušnosti. Ali a.s. sve moralne vrline skuplja u jednu rijec, a to je velikodušnost duha. U svom duhu morate da osjecate

58

velikodušnost i necete lagati, reci cete istinu i bicete cvrsti. Kada u svom duhu osjecate velikodušnost, vidjecete da ste uzdrzani, necete raditi ni jednu nisku radnju. Na primjer, necete piti vino, zato što covjek od toga postaje pijan, i pijanstvo, ma koliko da bude kratko, oduzima razum covjeka, i na kraju ga lišava dostojanstva i harmonije. Ako covjek samo zakratko izgubi covjecnost, pretvara se u jednu bezumnu zivotinju.

Ali a.s. u drugoj recenici kaze:"Moja suština se ne zasniva na preterivanju."Postoje mnoge izvanredne tacke u ucenjima naših arifa i asketa, ali jedna od velikih šteta koju je islam pretrpjeo od ucenja arifa i asketa je poticala otud što su oni, pod uticajem hrišcanskih, budistickih i monistickih ucenja, u pitanju borbe protiv pohotnosti, izgubili orijentaciju. Ako bi obratili malo paznje na islamska ucenja, vidjeli bi da je islam za uništavanje jedne vrste "ega" i ozivljavanje druge vrste "ega". Islam kaze; "Sebe i zaboravi i ne zaboravi."

Islam preporucuje da zaboravite zivotinjske niskosti, ali zeli jedno drugo radjanje u vašem duhu. Islam hoce da u vašoj suštini ozivi drugu ambiciju.

Prije više godina, kada sam shvatio ovu tacku, i kasnije, kada sam procitao knjigu "Ikbalname" (Pismo Ikbala), od gospodina sejida Golamreze Saidija vidjeo sam da je Ikbal Lahori toga bio svjestan. On je razmatrao jednu temu pod nazivom "Osobena filozofija", i smatra da treba naci svoje "ja" i humano "ja". Uopšte, islam u jednu od Bozijih presuda uracunava to da Bog covjeka pretvara u oblik da sebe ne zaboravi. U Kur'anu kaze:

"I ne budite kao oni, koji su zaboravili Allaha, pa je on ucinio da sami sebe zaborave, to su pravi griješnici."

Kur'an 59:16

Kazna im je što su zaboravili sebe. Kaze "sebe", ali šta je ono "sebe" koje Kur'an navodi? Ne kaze da se zapamti zudnja, ambicija i obozavanje para, kaze da se te stvari zaborave i razmisli o sebi. Ti nisi taj. Ti si bolji od ovoga, ti si covjek, ti si jedna licnost, ti si urodjen, i kada u sebi nadješ tu suštinu, vidjeceš sebe u svjetlosti, vidjeceš sebe uzvišenog i mocnog, i sa ponosom. Nemoj to da zaboraviš. Inace, kada mozete da u svijetu nadjete nekoga ko je više od Alija a.s. pozivao ljude na poboznost? (covjek mora dobro da razmisli u tim stvarima.) Koja osoba je više od Alija a.s. pozivala ljude u borbi protiv strasti? Ko je više od Alija a.s. pozivao ljude na napuštanje ovozemaljskog zivota? Niko, ali taj isti Ali a.s. u svojim ucenjima poziva ljude na ponos i dostojanstvo.

U nastavku iste oporuke, koju sam vec izlagao, obracajuci se imam Hasanu a.s., kaze: "Sinak moj! Nemoj da budeš tudji rob. Bog je tebe stvorio slobodnim. Sacuvaj sebe!"

Ali a.s. koji poziva na skromnost, Ali a.s. koji je najskromniji covjek na svijetu, Ali a.s. koji uvek poziva ljude u borbu protiv strasti, kako da ovdje poziva na uobrazenost? Ne, ova uobrazenost je drugacija. Ova uobrazenost znaci cuvanje i mora da ostane sacuvana. Zbog toga kaze: "Nemoj nikada da budeš rob drugoga!" Biti tudji rob, izrazavanje poniznosti pred jednim od Bozijih robova, suprotno je sa Bozanskom cašcu i tvojim ljudskim dostojanstvom.

59

VJEROVANJE U NEVIDLJIVI SVIJET (GAJB)Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od

onoga što im Mi budemo darivali."Kur'an 2:3

U našoj kulturi je poznato da nekim ljudima kazemo da su mumini (vjernici). Kazemo, taj i taj covjek je vjernik. To znaci da je pobozan covjek, znaci da izvršava vjerske duznosti i cini mnoga mustahab (pohvalna dijela). Ide na hodocašce, klanja nafila namaz, puno cini zikr. Ali za covjeka koji ne posjeduje ovakve osobine, kazemo da taj i taj covjek nije vjernik, ili nije pobozan. Ovo je termin iz prakse, ali u Kur'anu postoji jedan drugi termin. Kur'an za neke ljude kaze da su vjernici, a za druge da su kafiri, ili nevjernici. Sta znaci mumin u terminološkom smislu u Kur'anu? Znaci onaj koji posjeduje vjerovanje. Nevjernik znaci osoba bez vjerovanja. Sta znaci vjerovanje? Mi cemo poceti od samog vjerovanja.

Vjerovanje je u vezi sa srcem, i to postoji u tekstu Kur'ana. Nekoliko arapskih nomada je došlo kod Casnog Poslanika s.a.v. i reklo: "Mi vjerujemo", i tada je objavljen ajet:

"Neki beduini govore: "Mi vjerujemo!" Reci: "Vi ne vjerujete, ali recite: "Mi se pokoravamo!" jer u srca vaša prava vjera nije još ušla. A ako Allaha i Njegova

Poslanika budete slušali, On vam nimalo nece umanjiti nagradu za djela vaša" - Allah uistinu prašta i samilostan je."

Kur'an 49:14

Iz ovog shvatamo da je iman stvarnost i istina koja je u vezi sa duhom covjeka, a ne tijelom, niti celom koje ima otiske od cinjenja sedzdi. I nije u vezi sa jezikom covjeka koji cini, ili ne cini zikr Bogu, vec je u vezi sa korijenom ove radnje, koja je jedno srecno, misaono i vjersko stanje. Pitacete, vjerovanje u šta? Da kazemo u Boga? Da kazemo vjerovanje u Bozije vrline? Da kazemo vjerovanje u poslanstvo Poslanika s.a.v. i Objavu koja mu je došla? Da kazemo vjerovanje u postojanje Sudnjeg dana? Da, sve te stvari su tacne, ali sam Kur'an je sve ovo sazeo u jednu rijec, koju zelim da objasnim. To je rec koja se nalazi u trecem ajetu sure Baqara (Krava):

"Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali."

Kur'an 2:3

U recenici "onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali", rijec "gajb" je jedna rijec umjesto nekoliko rijeci. To znaci vjerovanje u Boga, vjerovanje u vrline Boga, i vjerovanje u nevidljivu pomoc u odredjenim uslovima. Sada cu objasniti znacenje rijeci gajb, pa cu kasnije nastaviti svoje izlaganje.

Šta znaci gajb, koja je razlika izmedju vjernika i nevjernika? Rekao sam, gajb znaci sakriven, tajan. Ponovo predmet nije razjašnjen. Sakriven od cega? Sada, za nas koji se nalazimo u ovom prostoru, za nas je skriveno ono što je iza ovog zida. Onda, ako vjerujemo u to što se dešava iza ovog zida, da li je to vjerovanje u gajb? Ako nas sada pitaju, na primjer, šta je na dubini od 500 metara ispod ove zemlje na kojoj sjedimo? Skriveno je, i ne znamo. A ako znamo, da li je to vjerovanje u nevidljivi svet? Ne. Sutra je skriveno od nas. Da li je, ako vjerujemo u dogadjaje koji ce se sutra desiti, i od sada ih predvidimo, i vjerujemo u to što ce se dogoditi, to vjerovanje

60

u nevidljivi svijet? Ne, cak je prošlost od nas skrivena. Da li je vjerovanje u prošlost vjerovanje u gajb? Ne. Onda šta znaci vjerovanje u nevidljivi svijet? Sta je vjerovanje u sakriveno? Sta je skrivenost? Ovdje morate da obratite paznju.

U ovom svijetu postoje neke stvari koje naša cula sluha, vida, dodira, cula za miris i cula za ukus ne opazaju. Neki ljudi kazu da imamo veci broj cula, ali su iste vrste.

Sada, ono iza ovog zida je od nas skriveno, ali postoji mogucnost za nas da našim oci vidimo šta se dogadja iza ovog zida. Znaci, to ne moze da bude sakriveno od našeg oka, naše oci mogu to da vide. Naše uši imaju mogucnost da cuju neke stvari, ili naše culo ukusa moze da ih okusi, naša cula mirisa mogu da to omirišu. Ove stvari se nazivaju svjedocenja, znaci stvari koje covjek moze da shvati svojim osjetilima. Imamo jednoslojna cula koja su ugradjena na površini naših tela, a i zivotinje ih imaju u toj mjeri. Znaci, cula koja mi imamo, imaju i zivotinje, i mozda su neka od ovih cula u zivotinjama oštrija nego kod nas. Oci nekih zivotinja su oštrije od ociju covjeka. Uši mnogih zivotinja, na primjer, psa, su osetljivije nego uši covjeka; cula mirisa neke zivotinje, kao mrava, onog slabog mrava, su mnogo osjetljivija od covjekovih. Ako stavite jedan sud mesa na sto i ako vaše oci to ne vide kad udjete u sobu, ne mozete da znate da toliko meso u sobi postoji. Ali mrav, sa svojim culom mirisa, moze to mnogo preciznije da shvati. To se naziva culima. Kazu da se ono što covjek moze putem svojih cula da shvati ne ubraja u gajb, to su vidljive stvari. Sa ovakvim culom, ja shvatam dogadjaje. Znaci, mogu svojim ocima da vidim oblik koji ce imati sutra. Pjesmu koja ce se sutra pjevati mogu sutra da slušam svojim ušima. Hranu koja ce biti spremljena za sutra, mogu da okusim svojim culom ukusa. Zato to nisu nevidljive stvari. Po Kur'anu, to su svjedocenja. Onda, šta je nevidljivi svijet?

Nevidljivi svijet je da covjek prizna i ispovijeda da u svijetu postojanja postoji stvarnost koju on sa svojim culima ne moze da osjeti, cak i ako bi bio ovde prisutan. Moje oci, uši, culo ukusa i mirisa, te stvari ne shvataju. Znaci, ja o sebi sudim tako da su ova cula, koja posjedujem, veoma, veoma ogranicena, i data su mi radi ostvarivanja kontakta sa spoljnim svijetom. Uopšte, zašto ja imam oci ? Zato da bih, kada hocu, uspostavio kontakt sa ovim svijetom, preko boja i figura, i da bih našao svoj put. I to je sve. Zašto su mi date uši? Zato što postoje drugi talasi, nazvani zvucima, koje mogu da shvatim posredstvom ušiju. Stoga, kada u ovom svijetu hocu da izvršim svoje poslove, moram imati uši i druga cula. Da li su ova cula koje posjedujem, instrumenti pomocu kojih shvatam sve ono što postoji u svetu, i ako nešto ne osjetim svojim culima, ne moram ni da ga prihvatim? Ne, to je greška. Najveca greška koju covjek cini u svom zivotu, i daje joj naucni oblik je ta što misli da su cula koja ima sve na svijetu i u prirodi, da sve što postoji u ovom svijetu mora da otkrije pomocu njih. Zbog toga, ako nešto ne shvati svojim culima, on to mora da negira i kaze da ne postoji. Inace kada bi to postojalo, ja bih ga dodirnuo svojom rukom, video ocima, cuo ušima, ili ga osjetio culom ukusa.

Sve stvari u koje covjek mora da vjeruje, Kur'an je objasnio rijecju gajb, vjerovanje u to da postoje istine i stvarnost koje su van granica naših cula. Kako ja mogu da shvatim njihovo postojanje? Covjeku su pokazani drugi putevi, dati su razlozi putem kojih covjek moze da prihvati nevidljivi svijet. Naravno, i tu postaje jasno da znacenja onoga što Kur'an kaze "da su mumini oni koji vjeruju u nevidljivi svijet", nije to da za svaku stvar, za koju nam kazu da je u skrivenom obliku, mi kazemo da smo vjernici, pa je prihvatamo. Na primjer, gonic dzinova dolazi i kaze: "Imam vojsku dzinova, i oni su ovakvi i onakvi", a mi kazemo: "Nama je receno da vjerujemo u nevidljivi svijet,

61

onda prihvatamo reci gonica dzinova." Ono što je taj gajb, objašnjeno je na drugim mjestima u Kur'anu, i van njega.

Nisam rekao da covjek mora da vjeruje u svaku tvrdnju koja ima oblik gajba, vec da covjek ne sme da negira gajb. Ne smijemo da negiramo skrivene istine. Sada, ako pitate kojim putem covjek moze da povjeruje u gajb, ja tvrdim da to ima svoje stepene. Prvi stepen je taj da u svijetu postoji na hiljade znakova koji, u najmanju ruku, sprecavaju negiranje. Znaci, vode covjeka od stepena negiranja toga do stepena sumnje da to mozda ipak postoji. Danas je postalo jasno da u našem uocljivom i dodirljivom svijetu postoji na hiljade stvari koje ne osjecamo i ne dodirujemo našim culima. Ovde cu vam iznijeti jedan veoma jasan primjer.

U prošlosti, ljudi su od svih talasa koji su postojali u vazduhu poznavali samo zvucne talase. Medju naucnicima je od davnina postojala rasprava o zvuku. Covjek govori i drugi ga slušaju, sudaraju se dva kamena, jedan o drugi, covjek cuje zvuk njihovog sudaranja. Kako? Rekli su da je to vazduh koji vi ovde osjecate, i njegovo postojanje shvatate u toku pokreta, ili u neko drugo vrijeme. Kao što, kada bacite kamen u bazen, vidite da se voda talasa, i da se talasi šire, i da što se više šire, to i sve više slabe. Takodje, kada govorite, ili kada se sudaraju dva kamena, u vazduhu se javljaju talasi i ovi talasi ulaze u vaše uho. Tamo postoji aparat, bubna opna, kosti, nervi, koji trepere, i na kraju, vi cujete nešto, i to se naziva zvuk. Covjecanstvo nije moglo da više sazna o talasima. Danas je, putem nauke, znaci putem znakova koje je covjek stekao putem nauke, postalo jasno da sem zvucnih talasa postoje i drugi talasi, koji u osnovi nisu u vezi sa zvucnim talasima, i da cak ni naše uho, niti bilo koje drugo culo nije sposobno da shvati te talase, ali da oni postoje. Kao elektncni talasi, talasi koje emituju radio stanice, a prijemnici vašeg radija te talase pretvaraju u zvuk. Ti talasi koje emituju stanice nisu zvucni talasi. Ako bi bili u obliku zvucnog talasa i emitovali se, na primjer, iz Teherana, mozda bi trajalo jedan i po sahat, i više, da stignu do Horasana. Kazu da zvucni talas predje za dvadesetak minuta rastojanje izmedu Koma i Teherana koje iznosi 130 kilometara. Njegova brzina, u poredjenju sa brzinom elektricnog talasa je manja. Ako na primjer, ja govorim ovde, i postoji još neki zvucnik u rastojanju od 200 metara odavde, i ako vi cujete i moj glas i zvuk iz zvucnika, u tom slucaju cete cuti rijeci sa prekidima. Znaci, cujete jednu moju rijec, i malo kasnije je cujete iz zvucnika. Znaci da malo potraje dok cujete zvuk iz zvucnika. Ali, vi vidite da, kada se neki program emituje iz radio stanice, vi ga cujete odmah, ili kada govorite telefonom sa Horasanom, to je kao da ovde govorite. Zvuk takvom brzinom, u obliku elektricnog talasa, sa zicom, ili bez zice, ide do Horasana i istom brzinom se vraca.

Poznata je izreka koja kaze da ljudi u svijetu prije nego ljudi koji zive u blizini poznatog sahata Big Bena u Londonu, cuju njegov zvuk. Znaci, ako vi ovdje uhvatite radio program iz Engleske, zvuk tog sahata cete cuti prije nego ljudi koji zive u Engleskoj u blizini tog sahata. Zašto? Zato što je za ljude koji hoce da cuju zvuk ovog sahata preko vazduha i zvucnog talasa, moguce da to traje jednu, ili dvije sekunde, ali ljudi, koji cuju njegov zvuk preko elektronskog talasa, na primjer u Iranu, mozda ce taj zvuk cuti za jedan hiljaditi, ih jedan milioniti dio sekunde. Zbog toga cete vi cuti ovaj zvuk brze nego jedan Englez.

Ovakvi talasi postoje u vazduhu. Kojim culom mozemo da ih osjetimo? Ni sa jednim culom, vec samo putem naucnih cinjenica. Sigurno, naucnici mogu da utvrde duzinu ovih talasa, a da ih ne vide. Onda, ukratko, mi shvatamo da ovi talasi postoje. Zato je

62

bezumno da covjek ogranicava svoja vjerovanja i prihvatanja pa da i kaze: "Vjerujem samo u one stvari koje shvatam neposredno putem svojih cula."

Sta znaci: "onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali...?" Da li to samo znaci da moramo da vjerujemo da postoji nevidljivi svijet, postoji Bog, postoji objava, andjeli? Da li nebeske knjige imaju nevidljivi izvor? Da li postoji Sudnji dan? Ili da vjerujemo da postoji skriveni imam? Da li je to vjerovanje u nevidljivo, i tu se završava? Ne, to je uzvišenije od toga. Vjerovanje u nevidljivo je tada vjerovanje u nevidljivo kada covjek ima vjerovanje u vezu izmedju sebe i nevidljivog svijeta. Vjerujemo da nije tako da nevidljivi svijet postoji odvojeno i da smo mi odvojeni od njega. Moramo da vjerujemo u nevidljivu pomoc. U suri al-Fatiha ucite: "Tebi se klanjamo i od Tebe pomoc trazimo." To je trazenje pomoci. Na putu kojim idemo, koristimo ove sile koje si nam Ti podario, ali znamo da si Ti izvor svih sila, od Tebe trazimo snagu, pomoc i upucivanje.

U Kumejlovoj dovi citamo: "O, Boze, Boze, Boze! Ojacaj moje tijelo u sluzbi Svojoj i ucvrsti moje srce u namjeri mojoj. Nadari me iskrenošcu u strahovanju (od Tebe). Podari me iskrenošcu u strahovanju (od Tebe). Podaj mi upornost i cvrstinu u neprekidnom sluzenju (Tebi)." Uopšte, šta znaci molitva? Vrlo dobro, on vjeruje u nevidljivi svijet za sebe, i ja vjerujem za sebe? Kazu da je jedna od razlika, koje postoje izmedju Bozanstvene filozofije, religije i vjere, ta da Bozanska filozofija (naravno, Bozanske filozofije koje nisu trazile pomoc od vjere, kao što je islam) najviše vjeruje u Boga odvojenog od univerzuma, i nevidljivi svijet odvojen od svjedocanstva. Kao jedan astronom koji, na primjer, kaze da je otkivena jedna planeta u Suncevom sistemu, pod nazivom Neptun, ili da je u vasioni otkriveno nešto drugo. Dobro, šta ako postoji? Kakve veze to ima sa mnom? Ali u vjeri, glavna je ta veza koja postoji izmedju stvorenja i Stvoritelja, izmedju nas i nevidljivog svijeta. Vjera nas, s jedne strane, primorava na trud i aktivnost, i po Alijevom a.s. mišljenju, sluzenju Bogu, i sa druge strane, kaze da postoje duhovne veze i spajanja izmedju nevidljivog i ovog svijeta. Ti trazi, zahtjevaj pomoc od jednog nevidljivog puta, koji sam ne znaš, stici ceš do cilja i rezultata. Kaze; "Daj milostinju", i iz jednog kanala, koji sam ne znaš, bice sprecene tvoje nedace. Ucini dovu, koja naravno ima uslova, i ako se obavi pod tim uslovima, ona ce biti uslišana preko jednog skrivenog puta.

Odluci se da od Boga traziš nadahnuce za svoje radnje. Poslije ceš vidjeti da ce jednom, u neko vrijeme, Bog nadahnuti tvoje srce. Tebi ce iz nevidljivog svijeta stici pomoc. Naravno, pomoc iz nevidljivog svijeta ima uslove. To ne znaci da sedimo kod kuce i kazemo: "O nevidljivi svijete, pomogni mi!" Ne. Pomoc iz nevidljivog svijeta ima zakone i uslove. Glavno je da mi vjerujemo u nevidljivi svijet i nevidljivu pomoc u nekim odredjenim uslovima. Uopšte, Objava je pomoc iz nevidljivog svijeta, ali u mjerama ljudskog društva. Tamo gdje više ne moze da kroci covjekova noga, um, aktivnost, cula i razum, Bog preko neke osobe, nazvane poslanikom, upucuje covjeka i daje pomoc iz nevidljivog svijeta. Tamo gdje je covjek nemocan, i izvršio je svoju aktivnost i radnju, mjesto je za pomoc iz nevidljivog svijeta. Kur'an u vezi sa Poslanikom s.a.v. kaze:

"Svi se cvrsto Allahova uzeta drzite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On slozio srca vaša i vi ste postali, milošcu Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici

vatrene jame, pa vas je On nje spasi. Tako vam Allah objašnjava svoje dokaze,

63

da biste na pravom putu istrajali."Kur'an 3:103

To se naziva pomoc iz nevidljivog svijeta. I koliko je korisno ovakvo vjerovanje za društveni i individualni zivot covjeka!

Ne znam da li ste se vi suocili sa takvim ljudima, ili niste, ja sam se suocio, i sam sam u privatnom zivotu iskusio da se covjek ponekad osjeca da, ako ide tim putem koji mu je odredio Bog, postoje neke potvrde i nevidljiva podrška, uzvišenije od razuma i uma, koji rade za covjeka. Koliko ovakav iman (vjerovanje) cuva covjeka, i koliko je koristan za njegov zivot!

Sada sam se sjetio jedne price i šteta je ako je ne ispricam. Ovu pricu sam još dva puta rekao u svojim govorima, i ona je u vezi sa rahmetli ajatolahom Burudzerdijem. Prije nego što je on došao u Kom, ja sam ga dobro poznavao, i bio sam kod njega u Burudzerdu. Bio je zaista pobozan covjek. Naravno, reci cete: "Ko je merdza, on je i pobozan covjek." Tevhid, takodje, ima stepene. Da, ako racunamo ono što ja i vi mislimo, merdze imaju mnogo više i uzvišenije polozaje od onih koje mi imamo, ali kada kazem pobozan covjek, mislim na jedan veoma uzvišeni stepen. On je bio covjek koji je suštinski dodirivao tevhid. U svom zivotu, imao je veoma cudna vjerovanja i uzdanje u pomoc od strane Allaha. Prve godine kada je došao u Kom, odlucio je da ide u Mešhed. Kada je bio bolestan, bila mu je potrebna hirurška intervencija, i odveli su ga iz Burudzera u Teheran, i operisali. Zakleo se da ce, ako mu Bog da zdravlje, otici na zijaret (hodocašce) u mauzolej hazreti imama Reze a.s.. Poslije šest mjeseci od dolaska u Kom, kada je stiglo ljeto, odlucio je da ide u Mešhed. Jednog je dana, u skupu prijatelja, rekao: "Hocu da idem u Mešhed. Ko hoce sa mnom, neka se javi." Njegovi prijatelji su rekli: "Dobro, mi cemo Vas obavijestiti o tome." Jedan od njegovih bliskih prijatelja, koji je bio merdza (vrhunski vjerski autoritet), ispricao mi je da su o tome raspravljali: "Mislili smo da nije dobro da gospodin ide u Mešhed. Zašto? Zato što smo mi poznavali gospodina, ali, u to vrijeme, narod u Teheranu, Horasanu, i uopšte u Iranu, još uvek ga nije dovoljno poznavao. Stoga, narod ga nece docekati u tim gradovima kako je dostojno ovog velikog covjeka. Pustite da ostane još godinu dana duze, a to što se zakleo nije proglasio vjerskim zaklinjanjem, vec obecanje izreceno u svom srcu, pa zato kada postane poznat u Iranu, neka ide. Odlucili smo da ga, ako ponovo pita, odvratimo. Poslije nekoliko dana, ponovo je postavio isto pitanje: "Ko ce od gospode da ide sa mnom?" Svako od nas je nešto rekao i dao neki izgovor. Jedan je rekao: "O gospodine, Vi samo što ste ustali iz bolesnicke postelje (tada je postojao samo automobil i nije bilo aviona), bice Vam neudobno, i rana ce Vam se otvoriti." Drugi je rekao nešto drugo. Ali, jedan od prijatelja nije mogao da se uzdrzi i rekao je zašto on ne smije cia ide u Mešhed. To je rekao na nacin da je gospodin razumijeo: "Zbog toga što Vas iranski narod ne poznaje i nece Vas docekati kako treba." Taj gospodin mi je ispricao da se, cim je gospodin Burudzerdi cuo tu recenicu, naljutio (tada je imao sedamdeset godina). Rekao je : "Bog mi je dao sedamdeset godina, a u to vreme cinimo dobrocinstva. Ni jedno od ovih dobrocinstava nije bio plan, vec su sva bila Bozije predodredjenje. Uvijek sam mislio da vidim šta je moja duznost na Bozijem putu. Nikada nisam mislio da cu na putu kojim idem, napredovati, ili pasti, ili cu dobiti uvazavanja, ili ih necu dobiti. Uvijek sam mislio da izvršavam svoju duznost. Sve što se desi, to je Bozije predodredjenje. Ruzno je da u sedamdesetoj godini kujem plan za sebe. Kada imam Boga, kada imam Njegovu pomoc, kada sebe vidim kao jednog roba i covjeka, ni Bog me nece zaboraviti. Ne, ja cu da idem." I vidjeli

64

smo, kada je ovaj covjek preminuo, Bog je svakoga dana povjecavao poštovanje prema njemu. Boze me oprosti, da li je ajatolah Burudzerdi imao srodstvo sa Bogom, da ima Njegovu podršku i pomoc? Ni u kom slucaju. Bozija pomoc ljudima, društvima i covjecanstvu ima svoju svrhu.

Poslanik s.a.v. je u vezi sa obecanim Mahdijem a.s. rekao:"Bog nije nikada ostavio svijet bez predvodnika i nece ga nikad ni ostaviti. Kada covjecanstvo i svijet budu na ivici propasti, Bog ce spasti covjecanstvo preko jednog covjeka."Da li znate kako se sada pojavio pesimizam medju intelektualcima svijeta u odnosu na buducnost covjecanstva, i da li znate da je ovakav pesimizam nastao na procenama površnih uzroka i faktora? Mi muslimani ne cijenimo ovu blagodat da, kao ljudi od prije sto godina, kazemo da ce, na primjer, covjekov zivot biti još pet stotina, ili hiljadu, ili mozda sto hiljada godina. Kazemo sebi da ne postoji razlog da svijet nestane, nema razloga da covjecanstvo bude uništeno, ali danas, nekolicina takozvanih svjetskih intelektualaca (medju kojima je i Rasel sa knjigom "Nove nade") smatra da je covjecanstvo završilo svoju epohu i da je vrijeme njegovoj propasti. Jedan od onih koji imaju ovakav pesimizam prema buducnosti covjecanstva je Ajnštajn. On kaze da ce svet, najvjerovatnije, sebe sasvim uništiti svojom cudesnom vještinom zato što je po proizvodnji rušilackih sila dotle stigao da ima moc uništenja. U prošlosti nije bilo tako. U prošlosti, najopasniji narod, najpoznatiji covjek, ako bi imali najvecu silu svoga vremena, šta bi mogli da urade? Na primjer, ubili bi pedeset ili sto hiljada ljudi. Govori se: "Slava Bogu, vidite da je Hadzadz ibn Jusuf ubio trideset hiljada ljudi." Pa dobro, više od toga nije mogao da ubije. Civilizacija tog doba nije dozvolila više od toga. Koliko ljudi moze da se ubije macem i silom dzelata? Ako covjek vlada dvadeset godma, i ubije tri do cetiri osobe dnevno, to nece biti više od trideset hiljada ljudi. Ili, taj krvolocni rimski diktator, koliko je zlocina mogao da ucini? Cak i da bude predodredjen zlocinac, i da stane na brdo i naredi: "Zapalite ovaj grad!" Grad ce goreti, on ce uzivati. Ali, da li moze da zapali cio svijet? Ni u kom slucaju. Moze li grad, koji zapali, da bude velicine Teherana? Nikako. Tadašnja sredstva to nisu dozvoljavala. Ali, ako je sadašnja civilizacija stigla do tog stepena, i pojavi se jedan Neron i postane prva sila svijeta, i uhvati ga ludilo, bice uništeno cijelo covjecanstvo. Njemacki kancelar je rekao: "Ako se dogodi treci svjetski rat, nece više postojati pobjednik i porazeni. Do sada su u ratovima postojali pobjednici i porazeni, ali, ako se desi još jedan svjetski rat, više nece biti pobjednika i porazenog, i obije strane ce biti uništene." Stvarno, na osnovu površnih procena, ko ima pravo? Pesimisti imaju pravo. Ako racunamo da se, zaista nalazi na buretu baruta, i na necem još opasnijem od barura (šta znaci barut?), sto posto opasnijem od baruta, da je sa pritiskom na nekoliko dugmadi moguce uništiti svijet, onda imaju pravo oni koji su pesimisti u odnosu na buducnost svijeta. Zaista, na osnovu površnih pokazatelja, ne postoji bilo kakav razlog da ne budemo pesimisti. Ne moramo da se nadamo da naša djeca zive normalnim i prirodnim zivotima, i da vide svoju djecu.

Danas vidimo da covjek ide na Mjesec. U sebi mislimo, polako, polako, i tamo ce se naseliti, i ako onda neko od njih tamo poludi, Mjesec ce uništiti Zemlju. Samo jedna stvar postoji, i to je nadahnuce koje dobijamo od vjere: "onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali ..."

Kazemo, naravno, u prošlosti je covjek vjerovao u niza mjerila. Ovakve opasnosu su postojale, ali univerzum ima svog vlasnika, po imenu Bog, koji ga je sacuvao nekim sredstvima. I kada nastane opasnost u svjetskim razmjerama, univerzumu opet nece

65

biti uskracena Bozija milost. Kako lijepo kaze Gandi: "Evropa je puna ludila i genija zajedno, njeni geniji su ludjaci, njihova genijalnost je pomiješana sa ludilom."

Po logici vjere, po mišljenju Kur'ana, koji kaze: "onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali ...", i po vijestima koje smo dobili preko vjere, ne na osnovu površnih principa, kazemo: "Mirni smo u pogledu toga da ce covjecanstvo potpuno nestati. Sve što je bilo u prošlosti je uvod za ono što ce se desiti u buducnosti." Imamo ispred sebe buducnost u kojoj ce se, po komentarima islama, razum usavršiti. Postoji hadis u kome se kaze: "Bog ce (ne imam Mahdi a.s.), staviti u to vreme Svoju milostivu ruku na glavu svojih robova. Covjek ce ponovo dobiti svoj razum i više nece sam od sebe raditi ovakve bezumne radnje. U to vrijeme, zivotni vijek ce biti duzi, bice savršenija higijena, bezbjednost ce biti u potpunosti uspostavljena. Oni koji budu zivi, ce se pomiriti jedni s drugima. [36]

Hvala Allahu, zemlja ima mnogo izvora i rezervi energije. Vi ste tek na pocetku, i šta znate o tome? Kazete da je cetiri, pet milijardi ljudi puno? Ne, zemlja ima kapacitete za više od toga. Zemlja stavlja na raspolaganje covjeku najvecu energiju koju ima, sa nebesa padaju blagodati.

Kada mi, na osnovu religijskih nadahnuca, proucavamo ovakve stvari, i pogledamo ovaj sadašnji, takozvani sjajni svijet, vidimo da je naš primjer u ovom svijetu, u poredjenju sa svijetom koji nam vjera obecava, bilo da mi licno stignemo do tog vremena, ili ne stignemo, primjer ljudi koji prolaze kroz jedan tunel. Ovaj tunel je, u svojoj suštini, mracan, ali su u njega montirali vještacku lampu. Tek, moraju da izadju iz ovog tunela, a kada izadju, stizu do jednog veoma otvorenog i sjajnog mjesta, ciji je sjaj prirodan. Pravda je, u pravom smislu, uspostavljena, bezbjednost i sloboda takodje. Tevhid ce se ispoljiti u svojoj istinitosti i obasjace svijet. Kur'an kaze:

"Znajte da Allah daje zivot vec mrtvoj zemlji! Mi vam objašnjavamo dokaze da biste razumjeli."

Kur'an 57:17

Ovaj ajet je u našim komentarima tako tumacen da ova tema nije u vezi sa zemaljskim zivotom. Ljudsko društvo je takvo, ako vidite jednog dana da je svijetom zavladala izopacenost, ako cio svijet umire, onda kao ni zimi, nemojte izgubiti nadu! Ponovo ce doci proljece.

To je znacenje: "onima koji vjeruju u nevidljivi svijet..." i pomoci iz nevidljivog svijeta, ali pomoc je za pojedinca po individualnom mjerilu, za mala društva, po društvenom mjerilu, a za covjecanstvo po svjetskim mjerilima. Jedinstvena svjetska vlast ce biti potpuno osigurana sa bericetom, blagostanjem, udobnošcu, dobrotom i napretkom.

ŠTA JE MJERILO COVJECNOSTI?

Volim da razmatram pitanja koja ce podsticati vaš um, da biste o njima razmislili i da ih raspravimo zajedno, zato moja rasprava ima više karakter pitanja i razmatranja. Tema rasprave je mjerilo covjecnosti. Ako o mjerilu covjecnosti zelimo da raspravimo u biološkom smislu, to je lak posao. U biologiji je razmatrano samo tijelo covjeka. Tamo se raspravlja da je covjek medju razlicitim kategorijama zivotinja, i o tome kojoj kategoriji pripada. Na primjer, da je on sisar, jedna vrsta medju raznovrsnim vrstama

66

bica koja se zove covjek, nasuprot drugim bicima kao što su ptice, gmizavci, cetvoronošci, insekti, itd... Po mjerilu biolgije, svi ljudi koji su na zemlji hodaju na dvije noge, imaju ravne nokte i govore, i u biološko-humanom smislu ne postoje razlike medju ljudima. Na primjer, po mjerilu biologije i medicine i cak psihologije, Moiz Combe je toliko covjek koliko je to i Lumumbe. Znaci, u biologiji, i po mišljenju jednog lekara, i cak i jednog psihologa, koji govore o tjelesnim organima, ili psihološkim odlikama, izmedju ove dvije osobe ne postoji razlika, pa tako ne mozemo razlikovati ni imama Huseina a.s. od Jezida. Prema psihologiji, medicini i biologiji, obojica su ljudi. Ali, da li su humanost covjeka, i ono što se naziva ponos i ljudsko savršenstvo u tome? U humamstickoj nauci vidimo da je rijec o savršenom i nesavršenom covjeku, rijec je o covjeku niske svijesti i o uzvišenom covjeku.

Ko je taj covjek, koji po humanistickim naukama, nauci o etici i društvenim naukama moze da bude savršen, i moze da bude sa nedostacima, da bude dostojan pohvale i poštovanja, ili da uopšte ne bude dostojan pohvale i poštovanja, vec i da bude dostojan prezira? Sta je mjerilo covjecnosti i gdje je?

Kako da razlikujemo, na primjer, Combea od Lumumbea? Po cemu da ih razlikujemo? Sta uzrokuje niskost i poniznost, i cak vješanje jednog covjeka, i to da drugi covjek bude dostojan pohvale, obzirom da u biološkom smislu imaju istu gradju i da su slicni jedan drugom, i da su cak njihove nervne strukture slicne jedna drugoj? Oba imaju srce, nervni sistem, jetru, bubrege, mišice, zeludac i... Mozda cak organi covjeka koji je dostojan prijekora rade bolje od organa uzvišenog covjeka. Onda, šta je u ovome, a šta u onome covjeku to što ih razlikuje jednog od drugoga?

Ovo je isto veoma vazno pitanje koje je bilo raspravljano u humanistickim naukama, vjerama i religijama. Na primjer, Kur'an neke ljude smatra boljim i uzvišenijim od andjela i dostojnim da mu se oni klanjaju. Kaze: "Mi smo rekli andjelima da cine sedzdu covjeku". U vezi nekih ljudi, kaze da su cetvoronošci bolji od njih. Koja su mjerila za ovako oštru razliku? Ovo cak nema veze sa vjerom i religijom. Cak je i pitanje covjeka na nivou koji se u potpunosti ne vezuje za pitanje Boga. Poznati svjetski filozofi, materijalisti, koji ne vjeruju u Boga, vjeru i religiju, razmatrali su pitanje covjeka i covjecnosti, i pitanje niskog i uzvišenog covjeka. Postavlja se pitanje; kakvi su niski i uzvišeni covjek po mišljenju materijalizma? Sta je osnov uzvišenosti, a šta osnov niskosti?

Da li nauku mozemo smatrati mjerilom covjecnosti i reci da su ljudi jednaki u biološkom smislu, ali da postoji jedna stvar koja je stecena, na osnovu koje se mjerilo covjecnosti razlikuje od necovjecnosti, i da postoji granica izmedju uzvišenog i niskog covjeka? Koliko god da covjek stekne više znanja i vještina, to je bolji covjek, i ako je bez njih onda ima manje covjecnosti, zato je ucenik prvog razreda bolji covjek od osobe koja nije išla u školu. I ucenik drugog razreda je bolji covjek od ucenika prvog razreda, i tako dalje... Na fakultetu, student koji je apsolvent, bolji je covjek od studenta koji se nalazi na prethodnim semestrima. Izmedju ucenika i naucnika, takodje, bolji je covjek onaj koji od njih ima više znanja. Da li su znanje i vještina mjerilo za covjecnost, i da li jedno mjerilo moze da bude prihvatljivo? Da li vi cijenite, ili kritikujete ljude na osnovu njihovog znanja? Isto mislite u vezi sa Combeom i Lumumbom? Ne mislim da su nauka i znanje mjerilo covjecnosti, i da je covjek, ukoliko je veci naucnik, više covjek. Sa ovakvim mjerilom bi morali da kazemo da je Ajnštajn, koji je najpoznatiji naucnik, i koji je mozda imao više znanja od svih drugih naucnika, bio najhumaniji covjek našeg vremena.

67

Drugo mišljenje je to da nauka nije mjerilo covjecnosti. Naravno, znanje je jedan od uslova covjecnosti. Mi ne mozemo da negiramo znanje u svijetu, u nama i u društvu, ali to sigurno nije dovoljno. Ako ono ima udijela, onda je to samo jedan od osnova za covjecnost. Cak postoji primjedba u vezi sa principom njegove osnovanosti. Ovo mišljenje kaze da je covjecnost u vezi sa naravi i temperamentom, a ne sa znanjem. Narav i temperament su jedno pitanje, a znanje drugo. Moguce je da covjek ima pameti i znanja, sve da zna, ali da njegova narav ne bude ljudska, vec da bude zivotinjske naravi. Kako? Na primjer, jedna zivotinja po naravi slijedi instinkt, s kojim je stvorena. Sila instinkta vlada nad njom. Znaci, nasuprot svog instinkta nema preovladjujucu volju, ona je cak jednaka njegovom instinktu, i nije ništa drugo do instinkt. Ako kazemo da je pas jedna surova, i istovremeno odana zivotinja, surovost i odanost su instinkti ove zivotinje. Ako kazemo, mrav je pohlepna i štedljiva zivotinja, štedljivost i pohlepa su njegovi instinkti. Njime vlada sila instinkta i to je sve. Postoje ljudi koji imaju iste zivotinjske naravi, ili, drugim rijecima, imaju iste apriori prirodne naravi, nisu sebe izgradjivali na osnovu ljudskih projekata, nisu sebe vaspitali. Oni su uvjek ljudi prirode, sto posto u skladu sa prirodom, ljudi koji su osudjeni svojom prirodom unutar sebe. Šta je sa covjekovim znanjem? Nauka i znanje su lampa. Istovremeno, on, koji je osudjen svojom prirodom, ima lupu nauke u ruci. U tom smislu se manifestuje razlika izmedu njega i zivotinje, da je krug znanja zivotinje radi ispunjenja njenih instinkta slab, ogranicen na svoje vrijeme i mjesto, ali covjeku znanje daje moc, tako da saznaje o svojoj prošlosti, predvidja svoju buducnost, izlazi iz svoga kruga i ide na druga mjesta, i cak izlazi van svoje planete i putuje na druge planete. Ali, pitanje naravi i temperamenta je nešto drugo, odvojeno od znanja. Drugim rijecima, znanje je povezano sa covjekovim ucenjem, a narav i temperament sa ljudskim odgojem. Ako zele da covjek stekne znanja, moraju da ga poducavaju, a ako hoce da mu daju specificnu narav, moraju da ga vaspitaju u tom pravcu, uticu na njegove navike i da ga odgajaju. To, sem faktora poducavanja, zahtijeva jednu seriju drugih faktora. U tom slucaju, faktor poducavanja je uslov odgoja, neohodan, ali ne i dovoljan uslov.

Za prvo mišljenje, koje nauku smatra mjerilom covjecnosti, ne mislim da je toliko prihvatljivo. Kasnije cu da iznesem koje osobe su slijedile ovo mišljenje. Ali drugo mišljenje, koje razmatra narav i temperamet, ima više pristalica. Ovdje, takodje postoji nekoliko mišljenja. Jedno je to da je narav, koje je mjerilo covecnosti, ljubav, ljubav prema ljudima. Majka svih dobrih naravi je ljubav. Onda, ako je neko filantrop po naravi, on je covjek. Znaci, misli na tudji zivot kao na svoj, cak, o tudjoj sudbini misli više nego o svojoj. U logici vjere, to se naziva pozrtvovanjem. U jednoj knjizi je bilo napisano da je jedna odredba, koja postoji u svim vjerama sveta, ta da za druge zeliš ono što zeliš sebi, i da za druge ne zeliš ono što ne zeliš za sebe. [37] Ovakva logika je logika ljubavi. Kao što znate, u hinduizmu i u hrišcanskom ucenju, mnogo se naglašava rijec ljubav. Izrazite svoju ljubav u svim sferama. Uopšte, ne postoje druga pitanja sem ljubavi. Naravno, u ovim ucenjima postoji neko iskrivljenje. Znaci, oni kazu ljubav, ali ljubav o kojoj oni govore je neka vrsta opojnog sredstva. Dobro, i to je neko mišljenje, poslije mozemo da razgovaramo o tome. Da li je sama ljubav dovoljna za mjerilo covjecnosti, ili ne? Rekli smo da je u vezi sa mišljenjem o naravi i temperamentu, prva rijec koja je razmatrana u mjerilu covjecnosti, filantropija. Covjek sa moralom i etikom, ili uzvišeni covjek, je covjek koji je filantrop. Sa ovakvim mjerilom su naši problemi teško riješivi.

Zašto Alija a.s. smatramo savršenim covjekom? Zato što je on osjetio patnje društva, zato što je njegovo "ja" pretvorio u "mi". Zato što je on bio osoba koja je privlacila sve

68

ljude. Nije bio odvojen od drugih ljudi, sebe je stvarno smatrao jednim elementom, jednim prstom.

Kada se razboli jedan nerv kao dio tijela, ovo tijelo nece imati mira i osjecace se nelagodno. I ove rijeci pripadaju njemu. Prije nego što je humanisticka filozofija donijela ove rijeci, Ali a.s. ih je rekao. Kada je saznao da je njegov namjesnik, znaci guverner koga je on postavio, ucestvovao na jednoj gozbi, napisao mu je oštro pismo koje je zabeljezeno u knjizi "Staza rjecitosti". Pa, kakva je bila gozba? Da li je taj guverner ucestvovao u gozbi gdje su na sofri servirali alkohol? Ne. Jeli tamo bilo kockanja? Nije. Jesu li tamo bile plesacice? Nisu. Onda, zašto ga je kritikovao i uputio mu oštro pismo? On kaze: "Nikada nisam mislio da ceš prihvatiti gozbu ljudi koji izgone prosjake i pozivaju imucnike". [38] Ali a.s. kaze: "Ne vjerujem da moj guverner ide tamo gde su prisutni iskljucivo bogati ljudi". Poslije, o sebi i svom zivotu objašnjava tom guverneru. Za sebe kaze da je više osjetio patnju naroda nego svoju patnju, i da je njihov bol uzrokovao da on u osnovi zaboravi svoj bol. Alijeve a.s. rijeci su pokazale da je on bio stvarno mudar, naucnik i hakim. Ali, Alija a.s. ne cijenimo zbog toga što je bio kapija Poslanikovog a.s. znanja. [39] Cijenimo ga više zbog toga što je bio covjek. Usvojio je takve osnove humanosti da je mislio na sudbinu ljudi koji su lišeni prava. Nije bio nehatan, osjecao je tudju patnju. Imao je i druge karakteristike humanosti.

Druga ucenja kazu da je mjerilo covjecnosti volja. Volja je covjekov preovladjujuci faktor u odnosu na njegovu dušu. Drugim rijecima, mjerilo covjecnosti je vladanje covjeka nad sobom, svojom dušom, nervima, instinktima i zudnjama, tako da svaka radnja koju cini covjek mora da bude po razumu i volji, a ne po zelji. Postoje razlike izmedju zelje i volje. Zelja u covjeku je neka vrsta privlacnosti, ima spoljni aspekat. Znaci da je to veza izmedju covjeka i spoljnih stvari koje covjeka privlace ka sebi. Kao kod gladnog covjeka, koji zeli hranu, ova zelja je privlacnost koja covjeka vuce ka sebi. Ili na primjer, seksualna zelja je jedna privlacnost i vuce covjeka ka sebi. Cak je i san takav. San vuce covjeka ka sebi covjek ide ka stanju koje se zove san. Zelja za polozajem privlaci covjeka ka sebi i sl.

Ali, volja ima više unutrašnji aspekt. To je suprotno od zelje, oslobadja covjeka od privlacnosti zelja. Znaci, stavlja zelju pod kontrolu covjeka. Radice kako volja hoce, a ne kako zelja hoce. Slijediti odlucivanje i razum je drugacije nego slijediti zelju. To je neka vrsta ovladavanja nad zeljama. Ako ste obratili paznju, naucnici koji se bave etikom, veci naglasak su stavili na pitanje volje. Rekli su da je volja mjerilo i mjera za covjecnost. Zivotinja je bice koje slijedi silu instinkta, koji su isto zelje, ali je covjek bice koje voljom i odlucnošcu moze da se oslobodi sile instinkata. Moze da odlucuje, cini radnje i da se ponaša protiv svojih zelja. Onda, ta osoba je covjek koji vlada sobom, i za toliko za koliko covjek ne vlada sobom, za toliko je daleko od humanosti. I to je jedno mišljenje. I to je jedno mjerilo za humanost. Još cu o jednom, dva mjerila da vam govorim, pa cu završiti svoju raspravu.

Drugo mjerilo za covjecnost je sloboda. Sta to znaci? Znaci, covjek je u toj mjeri covjek u kojoj ne trpi nikakvu silu, nije osudjen, ni zarobljen od strane ni jedne sile, i bira sve slobodno za sebe. Znate, u novijim ucenjima se sve više naglašava sloboda kao mjerilo za humanost. Znaci, covjek je u toj mjeri covjek koliko moze slobodno da zivi. Zato je sloboda mjerilo covjecnosti. Kakvo je ovo mišljenje? Da li je ovo mišljenje tacno ili nije? Ovo mišljenje je kao prethodna mišljenja, i tacno je i nije tacno. Znaci, tacno je kao dio covjecnosti covjeka, ali kao jedino mjerilo za covjecnost, nije tacno.

69

Po islamu, po tome što je podstaknuta ljubavlju ljudi jednih prema drugima, i kao što je i vladanje i kontrola nad dušom svijeta stvar, sloboda je, takodje, svijeta stvar.

U islamu je mnogo naglašeno vladanje nad tjelesnom pozudom. Ispricacu jednu kratku pricu u vezi toga, koju ste mozda vec culi. Zabeljezeno je da je jednog dana casni Poslanik s.a.v. prolazio kroz Medinu. Jedna grupa mladih ljudi je provjeravala svoju snagu, tako što su dizali veliki kamen da bi vidjeli ko je jaci. Dobro, u ovoj utakmici je, kao i u drugim utakmicama, potreban sudija, zato što ponekad dve osobe dizu teg priblizno iste tezine. Kada je Poslanik s.a.v. prolazio pored tog mjesta, omladina je rekla da ne postoji bolji sudija od Poslanika s.a.v.: "O Boziji Poslanice! Stanite ovdje i sudite nam, ko od nas bolje dize teg". Poslanik s.a.v. je prihvatio. Oni su poceli. Na kraju, Poslanik s.a.v. je rekao: "Da li hocete da znate ko je od vas jaci"? "Da, Boziji poslanice!" On je rekao: Od svih jaca ona osoba koja, kada se ljuti, ne da da njom ljutnja ovlada, vec ona vlada ljutnjom, i njena ljutnja je ne upucuje na put kojim Bog nije zadovoljan. Ona osoba koja kontroliše svoj bijes, i kada joj se nešto ne dopada, ta stvar je ne upucuje tamo gdje ne postoji Bozije zadovoljstvo, je ona koja moze da vlada nad svojom zeljom. Znaci Poslanik s.a.v. je odmah pretvorio to fizicko odmeravanje snage u jedno duhovno takmicenje, i analizirao pitanje sile mišica, kao snagu volje. Rekao je, naravno, i da je to jedna radnja, onaj ko ima jace mišice, jaci je muškarac, ali muškost nije samo u mišicima. Mišici su samo mali znak toga. Osnov muškosti je snaga volje.

Mevlana Rumi kaze:"Gde je covjek koji za vrijeme ljutnjei za vrijeme zudnje vlada sobom?Trazim takvog covjeka od aleje do aleje."

Mi Alija a.s. smatramo Bozijim lavom, Bozijim covjekom, zato što je on na dva fronta bio bolji muškarac od ostalih. Na prvom frontu, na spoljnim, društvenim i borilackim megdanima, jer je svakog heroja bacio na zemlju, i vaznije od toga, na svom unutrašnjem frontu, gdje je vladao nad sobom. Njegova volja je dominirala nad svakom zeljom, zudnjom i mišlju. Koliko je izvanredna ova prica koju je Mevlana ispricao u Mesneviji, vezano za muškost i snagu volje! Kako je lijepa i njezna slika, kada je jedan dvadesetcetvorogodišnji ili dvadesetpetogodišnji mladic, bacio na zemlju svog veoma jakog neprijatelja, i sjeo mu na grudi, da mu odrubi glavu. On pljuje Aliju a.s. u lice. Prirodno, Ali s.a.v. se uznemiri. Privremeno, odustaje od toga da ga ubije. Nekoliko minuta se šeta, poslije se vraca. Neprijatelj mu kaze: "Zašto si otišao?" Odgovara: "Zato što bi, da sam te u tom trenutku ubio, to bilo zbog mog bijesa, a ne radi izvršavanja duznosti, ne na putu mog cilja, ni na Bozujem putu". Da covjek toliko moze da vlada nad svojim nervima, bijesom i zadovoljenjem! Bila je rijec o slobodi. Islam je veoma cudan, u svim oblastima je iznio svoju rijec. U "Stazi rjecitosti" i oporuci koju je Ali a.s. napisao svom sinu Hasanu a.s. stoji: "Uzdigni sebe i svoju dušu nad svakom niskom radnjom. Nemoj da radiš niske radnje, jer je tvoj duh iznad svake niskosti. Ako svoj duh predaješ zudnji, neceš ništa dobiti. Ono što platiš svojim ponosom i duhom, za jednu zelju i zudnju, nema zamjenu". On dalje kaze: "Nikada nemoj da budeš tudji rob, zato što te je Bog Stvorio slobodnim." Nece da kaze da ga je Bog stvorio slobodnim zato što je njegov sin. To da je sloboda mjerilo za covjecnost jeste jedno mišljenje. Tako je i u egzistencijalistickim ucenjima veci naglasak dat pitanju slobode, kao mjerilu covjecnosti. Drugo mjerilo covjecnosti je pitanje odgovornosti i duznosti, o kojima je, naravno, više raspravljao Kant. Poslije se na tome insistiralo i u naše doba. Kazu da

70

je covjek osoba koja osjeca odgovornost ispred drugih ljudi (ovo se razlikuje od ljubavi, nemojte da ih pomijesatete), osjeca da je odgovoran za svoju zajednicu, i da je cak odgovoran za sebe i svoju porodicu. Pitanje odgovornosti se u naše vrijeme obimno koristi, mnogi insistiraju na tome, ali je pitanje šta su korijeni odgovornosti? Takodje, i sloboda je takva. Odakle mozemo da ih dobijemo? Kako covjek moze da stekne osjecaj za odgovornost? Znaci, šta se dešava kada jedan covjek osjeti odgovornost? Šta je korijen ovog osjecanja? Da li ce biti usmeno riješen? Na primjer, ako covjek kaze: "Odgovoran sam," da li ce se u njegovoj svjesti stvoriti odgovornost? Kakva sila stvara svijest o odgovornosti? To je zanimljiva tema.

Pominjem još jedno drugo ucenje. Ovo ucenje stavlja naglasak na ljepotu. Platon objašnjava etiku na osnovu ljepote. Kaze, ono što je lijepo, jeste ljudski. Na primjer, sva ucenja vole pravdu. Jedno ucenje voli pravdu na osnovu ljubavi, drugo voli pravdu na osnovu etickih mjerila. Treca vole pravdu zato što povezuju pravdu i slobodu. Moguce je da cetvrto procjenjuje pravdu na osnou odgovornosti. Platon vidi pravdu kroz naocare ljepote. Kaze da je pravda dobro, bilo da je individualna eticka pravda, bilo društvena pravda u zajednici, i da je zbog toga dobro da postane izvor ravnoteze, jer stvara ljepotu. Društvo u kome postoji pravda je lijepo. I taj osjecaj za ljepotu, koji posjeduje covjek, cini da on bude pravedan.

Covjek, ako hoce da bude covjek i stekne ljudske osobine, mora da u sebi ojaca osjecaj za ljepotu. Naravno, Platon ovde više misli da je ljudska ljepota duhovna ljepota.

HIDZRA I DZIHAD 1

Jedna od tema kojoj je Kur'an posvetio paznju, i koja ima specificno mjesto u islamskoj jurisprudenciji, je pitanje seobe (hidzre). Po mišljenju vecine muslimana, seoba je jedan istorijski dogadjaj, koji se desio na pocetku islama, kada se Allahov Poslanik s.a.v. sa svojim ashabima preselio iz Meke u Medinu, i pocetak istorije, koja je zapocela sa hidzrom i da je ovo, naravno, veliki dogadjaj u istoriji islama, i ima izuzetnu istorijsku vrijednost. Ali, da li je hidzra iskljucivo jedan istorijski dogadjaj?

U Kur'anu se mnogo spominje hidzra, i muhadziri se stavljaju u red mudzahedina, a muhadziret (iseljenje) se stavlja rame uz rame sa mudzahidatom (borbom za odbranu vjere). Da li su sve to svjedocanstva jednog specificnog dogadjaja? Dogadjaja vezanog za prošlost? I danas, uopšte, poslije tog perioda, hidzra u islamu nema drugo znacenje. Ili je hidzra i kao samo vjerovanje i kao dzihad, pa kao što vjerovanje i dzihad ne pripadaju iskljucivo ranom islamu, hidzra takodje nije vezana iskljucivo za rani islam. Hidzra, koja se desila u doba ranog islama, je isto kao i dzihad ranog islama, a koji je smisao zapovjedi u islamu.

Ali a.s. je u "Stazi rijecitosti" razmatrajuci ovo pitanje, jasno rekao: "Hidzra je ostala, po svome dekretu, u prvobitnom stanju, znaci hidzra ne pripada jednom odredjenom vremenu, ni mjestu".

Uzvišeni Poslanik s.a.v. se preselio iz Meke u Medinu. U to vrijeme je hidzra bila nuzna sa Poslanikom s.a.v., i oni koji se ga pratili do Medine nazivaju se muhadziri. Dali poslije tog vremena seoba nema znacenja i predmeta.

71

Sta znaci hidzra? Ako hocemo da objasnimo hidzru, kako to moramo da ucinimo? Hidzra znaci iseljenje, ciniti pokret, preseljenje iz domovine, od prijatelja, ostavljanje svega iza sebe. Zašto? Radi spašavanja vjerovanja. Ocigledno je da ovakav stav ne moze, po logici islama, da bude ogranicen odredjenim vremenom i odredjenim mjestom, ali naravno, ima uslove. Hidzra znaci ici daleko od domovine i zivota u njoj i ostaviti sve to radi ocuvanja vjerovanja (imana). Znaci, ako se nalazimo u uslovima u kojima je naše vjerovanje u opasnosti, ili je vjerovanje naše zajednice u opasnosti, ili je naš islam u opasnosti, i sudjeno nam je da izmedju grada i doma, na jednoj strani, i imana, na drugoj, izaberemo jedno. Ili da ostanemo u svojoj kuci i da izgubimo svoje vjerovanje (ili da na ovakav nacin nastane drugo vjerovanje), ili da se radi ocuvanja vjerovanja, odreknemo svoga doma. Islam bira drugo rješenje. Postoji jedan ajet u Kur'anu koji ne prihvata izgovor osobe koja podlijeze pritisku sredine, kao mnogi ljudi u današnje vrijeme koji podlijezu toj sredini. Danas je pitanje pritisaka sredine postalo izgovor za mnoge ljude. "Gospodine, zašto si ti ovakav?", ili na primjer: "Gospodjo, zašto ti ideš napolje bez hidzaba i razgolicena?". Kazu : "Sredina je ovakva, sredina to namece." Drugoga pitaju: "Zašto ti prisustvuješ skupovima koji su haram?" Sedenje za stolom za kojim serviraju alkohol, cak ako hoceš da jedeš halal hleb, je haram. Pitaš ga zašto prisustvuje ovakvim gozbama. Kaze da su uslovi zivota i situacija takvi: "Sta da radimo, sredina je pokvarena?" "Zašto tvoja djeca idu da gledaju loše filmove?" Kaze: "Pa, dobro! Takva je sredina, zar mogu da ih sprijecim?" "Zašto ne idu u dzamiju?" "Sredina je korumpirana." Pitanje pritiska sredine je postalo izgovor za neke ljude. Po islamu, ovakav izgovor nije prihvatljiv. Sredina je korumpirana, sredina ne dozvoljava, u ovoj sredini ne mozemo da imamo bolje aktivnosti. Islam ne pnhvata takav izgovor.

Znaci, mi u prvom redu imamo duznost da svoju sredinu ucinimo jednom pogodnom sredinom, ali ako se nalazimo u sredini koju nismo u mogucnosti da pretvorimo u jednu islamsku sredinu i atmosferu, i ako osjecamo da cemo u toj sredini izgubiti svoje vjerovanje, verovanje naše djece, zene i buduce generacije, islam kaze da tu sredinu napustimo. Napuštanje ne znaci da covjek napusti jedan grad i da ide u drugi, ili da napusti jednu zemlju i da ide u drugu zemlju, vec je ono primenljivo i u odnosu na mahale. U prošlosti, gradovi su bili manji, ali se veliki grad, kao što je Teheran, sastoji od mnogih opština.

Kur'an kaze:

"Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki ce upitati: "Šta jc bilo s vama?" - "Bili smo potlacem na Zemlji" - odgovorice. -

"Zar Allahova zemlja nije prostrana, i zar se niste mogli nekud iseliti?" - reci ce meleki, i zato ce njihovo prihvatilište biti dzehenem, a uzasno je on boravište."

"Mi smo bili jadni ljudi, zabaceni u malom dijelu zemlje, nismo imali pristup nauci, nismo imali alima. Šta smo znali šta je islam? Šta je istina? Niko nam nije ništa rekao. Bili smo na jednom mjestu odakle nismo imali pristupa bilo cemu. Naša sredina je bila izopacena, naša sredina nije bila pogodna". Da li ce meleki prihvatiti te njihove izgovore, opravdati ih i reci da ih Bog nece kazniti? Da li ce reci: "To što je vaša sredina bila iskvarena, vi niste krivi"? Ne, oni ce reci : "Zar Allahova zemlja nije bila prostrana? Da li su vas vezali za tu iskvarenu zemlju? Da li je svuda u svijetu bilo tako? Ili je postojalo mjesto u svijetu, u kome bi, da ste otputovali i preselili se u njega, bilo sto posto pogodno? Zašto niste to uradili? Zar Allahova zemlja nije bila prostrana? Zar niste mogli da ucinite hidzru? Zašto niste otišli u drugu sredinu?"

72

Islam smatra jednim od osnovnih pitanja preseljenje iz jednog mjesta u drugo, radi spašavanja vjere, i ta odredba vazi zauvjek, nije poništena i ne odnosi se samo na prve muhadzire. Ali, Kur'an je u ovom ajetu predmet tako objasnio da je za neke ljude, koji vjeruju u extremni misticizam, stvorio cak nesporazum u tom smislu da su ajet sasvim drugacije preveli. Ajet kaze: "Svaka osoba koja izadje iz svoje kuce i ide ka svome Bogu i poslaniku..."

Kazu da je tacno da se kao pocetak navodi svoja kuca, ali da su cilj Bog i Poslanik s.a.v., i to je povezano sa covjekovim srcem, i u vezi sa covjekovom etikom. Putovati ka Bogu znaci imati srcani i duhovni pokret i put, proci apsolutnu iskrenost, uzdignuti se ka polozaju priblizavanja Bogu. Da bi se uzdigao ka polozaju priblizavanja, nije potrebno da covjek napusti svoju kucu. Covjek moze da sjedi u krevetu i istovremeno da ocisti svoj duh, i da sebe dovede do iskrenosti, i priblizi se suštini Boga. Da klanja, posti, obavlja molitvu i radi stvari koje uzrokuju priblizavanje Bogu. Kazu da je cilj ovakvog pokreta Bog, odlazak Bogu. Onda je namjera Kur'ana, u vezi onoga što kaze da je svako ko izlazi iz kuce Boziji i Poslanikov s.a.v. muhadzir, namjera vezana za sopstveni dom, kao dom duše. Znaci, svako ko izlazi iz egoizma, cini hidzru ka Bogu. Bog ce ga nagraditi. Ali, ovo je pogrešno, i nije tacno. Kur'an je u ovom ajetu objasnio obije hidzre. Cudo izrazavanja Kur'ana je da prvo spominje kucu u kojoj covjek zivi. Ali, Kur'an kaze: "O ti, koji hoceš da se preseliš iz jedne kuce u drugu...", ti gospodine koji hoceš da se preseliš iz jednog u drugi grad, sa razlogom da putuješ radi ocuvanja svoga vjerovanja, moraš istovremeno da znaš šta je tvoj cilj kada ideš iz jednog mjesta u drugo. Cilj mora da bude samo Bog, i to je sve. Ako tvoj cilj ne bude Bog, cak i da proputuješ cijelu zemaljsku kuglu, napustiš svoj dom, zenu, djecu, majku, oca, brata i ideš go i bos, to ne vrijedi ništa. Zato je uzvišeni Poslanik s.a.v. rekao: "Zelim muhadzira, ali iskrenog. Ne trazim samo da nekolicina ljudi iz Meke, ili drugih gradova dodju u Medinu. Hocu da ova njihova radnja bude za Allaha."

Islamski dzihad je isti. Islamski dzihad nije iskljucivo borba protiv neprijatelja vjere. Borba na Allahovom putu i u cilju zadovoljenja Allaha je dzihad. Moguce je da neko bude u redovima muslimana, i da pokaze više zestine od drugih vojnika, i da dize veliku prašinu, ali, ako mu otvore srce, vidjece zudnju za slavom i cašcu. Da se njegova slika pojavi na prvim stranicama, ili da njegovo ime bude zabeljezeno u istoriji. Oni razmisljaju: "Mozda necemo poginuti, a ako ostanemo zivi, bicemo heroji. Ako budemo heroji, dobicemo nagradu i pare, i ozenicemo se lijepim zenama. Onda cemo imati i zemaljski i onozemaljski zivot zajedno. Hem smo ucestvovali u dzihadu na Bozijem putu, hem cemo imati slavan zivot". Ne. Imaceš ovaj svijet, ali pod uslovom da tvoj cilj ne bude on.

Vidjeli ste da u bici na Uhudu jedan od ensaria, znaci musliman, stanovnik Medine, pokazuje veliku hrabrost u ratovanju i mnoge neprijatelje baca na zemlju. U vrijeme kada je on pao na zemlju, to su bili njegovi poslednji trenuci i mnogo je patio od bola. Neki su došli kod Poslanika s.a.v.s. i rekli su mu: "O Boziji Poslanice, taj covjek je bio mnogo hrabar mudzahid i vojnik, i danas se mnogo borio". Poslanik s.a.v.s. uopšte nije obratio paznju. Još jednom su ponovili istu recenicu. Poslanik s.a.v. ponovo nije obratio paznju. To je bilo zacudjujuce. Zašto Poslanik s.a.v. ne pridaje vaznosti ovakvom hrabrom i pozrtvovanom borcu? Dok jedan od muslimana nije došao i stao iznad njegove glave. Rekao mu je: "Bravo, cestitam ti koji si se borio na Bozijem putu, i sada ceš postati mucenik na Bozijem putu." On je odgovorio: "Ne shvatam te rijeci, ne razumijem pogibiju na Bozijem putu. Video sam da se narod Medine i narod

73

Meke bore, i sa ove strane su Medinjani, a sa druge strane oni iz Meke. Domovinske predrasude i patriotizam su me tjerali da ovo ucinim. Ne razumijem ove stvari o kojima ti pricaš. To sam ucinio zbog svoga naroda i patriotizma". Poslije, kada je osjetio patnju, rekao je da nema strpljenja za bolove. Jedva je ucinio pokret i oštricu maca stavio na svoje srce, pritisnuo i izvršio samoubistvo. Muslimani su tek tada shvatili zašto Poslanik s.a.v. nije obratio paznju. Zato što dzihad mora da bude na Bozijem putu, hidzra mora da bude na Bozijem putu. Da covjek bude i muhadzir i gnostik. Islam hoce oboje zajedno.

U suri an-Nisa, ajet 100, obije te stvari su recene zajedno:

"Onaj ko se iseli Allaha radi naci ce na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i

Poslanika Njegova...",

znaci, istovremeno dvije hidzre: duhovna i tjelesna. Njegovo tijelo se seli iz jednog grada u drugi, i njegov duh se uzdize od stepena egoizma do stepena iskrenosti. U Kur'anu se kaze da ce Bog nagraditi ovakvog muhadzira. Komentar ovog ajeta su generalizovali (mozda o tome postoji hadis). Ovakva generalizacija je veoma pogodna i na mjestu, i tacna je. Ovaj ajet obuhvata još jednu grupu, i to su oni zeljni nauke, koji se sele iz jednog grada i domovine u drugi grad. Zašto? Zato da bi ucili islamsku nauku i stekli znanje. Šta je cilj ovakvog ucenja? Da li je ono radi sticanja imena? Ne. Slave? Ne. Pocasti? Ne. Da bi rukovodili drugima? Ne. Da bi ih ljudi ljubili u ruku? Ne. Da bi bili bogati? Ne. Njihov jedini cilj je upucivanje i pripovedanje narodu, povjecavanje svog vjerovanja i usmjeravanje naroda. Ako se nadju takvi ljudi, a ima ih mnogo, to su muhadziri. Ovi stranci, koji su se udaljili od svojih gradova i domovine radi sticanja znanja, a njihov cilj u vezi ovog ucenja je zadovoljavanje islamskih potreba i zadovoljavanje Allaha. Cak nije nuzno da ovakav covjek ide da uci o islamskim verovanjima, komentarima i odredbama. Neko moze da izabere drugi predmet i da, u skladu sa znacenjem ovog ajeta, njegov cilj bude zadovoljavanje jedne islamske potrebe. Na primjer, jedna osoba moze da izabere medicinu. Ali, zašto je izabrala tu granu? Radi osjecanja da je islamskoj zajednici potreban jedan muslimanski lekar. Odlazi da studira medicinu, a ne zato da bi se obogatio, ne zato da bi dobio titulu doktora, vec zato što je to jedna nuzna potreba za islamski svijet, kome je neophodno dovoljno lekara radi zadovoljavanja potreba muslimana. Da bi se lijecili njihovi pacijenti. Ovakva osoba je iseljenik za Allaha i Njegovog Poslanika s.a.v.. Ako ovakva osoba umre u toku muhadzireta, ona je mladji brat mucenika (šehida), zato što je muhadzir mladji brat muhadzida, a mudzahid je stariji brat muhadzira.

Kur'an kaze:

"...A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne srnrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna."

Na drugim mjestima smo rekli da su muhadzir i mudzahid uvijek zajedno. Sada, ako neko bude i muhadzir i mudzahid, ko je on? U tom smislu je i sledeci ajet:

"Allah je od vjernika kupio zivote njihove i imetke njihove u zarnjenu za dzennet koji ce im dati - oni ce se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obecao u Tevratu i Indzilu i Kuranu -, a ko od Allaha dosljednije

74

ispunjava obecanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspijeh."

Kur'an 9:111

Husein ibn Ali a.s., po toj logici je i muhadzir i mudzahid. On je napustio svoje mjesto, kao što je radio Musa ibn Imran a.s.. Musa ibn Imran a.s. je napustio svoj grad i zemlju, znaci Egipat, i otišao u Meden, ali on je bio muhadzir, a ne mudzahid.

Ibrahim a.s. je bio muhadzir, napustio je svoju domovinu Vavilon. Husein ibn Ali a.s. ima prednost što je bio i mudzahid i mudzahir. Muhadziri su u periodu ranog islama bili iseljenici, a još uvek nisu bili mudzahidi, još nisu dobijali zapovjedi dzihada. Bili su samo muhadziri. Kasnije, kada je stigla naredba dzihada, ovi muhadziri su postali i mudzahidi. Ali, onaj koji je od prvog dana bio muhadzir i mudzahid jeste hazreti Husein ibn Ali a.s. Casni Poslanik s.a.v. je u snu rekao imamu Huseinu: "Dragi moj Huseine, postoji stepen i cin do kojih ti neceš stici, sem ako se ne penješ stepenima muceništva". Husein ibn Ali a.s. je otputovao prakticno za oko dvadesetak, ili dvadeset i tri dana. Od tog dana, kada je krenuo iz Meke, znaci osmog dana mjeseca zulhidze, putovao je do dana kada je stigao do Kerbele. Tamo mu je bilo stajalište i odredište. Tog dana, kada je krenuo iz Meke, odrzao je svoju poznatu hutbu. Spomenuo je zajedno i dzihad i hidzru: "O ljudi, smrt je ukras za Ademovo dijete, kao što je ogrlica ukras za jednu mladu zenu. Covjek ne smije da se plaši smrti. Muceništvo na Allahovom putu i na putu vjerovanja je za covjeka kruna casti, i za muškarca je ukras kao ogrlica koju jedna mlada zena stavlja na svoj vrat. O ljudi, sada, odavde, kao da svojim ocima vidim kako su gladni vukovi napali tu zemlju, i hoce da me raskomadaju. Mi iz Ehlul-Bejta nismo zadovoljni sobom, naše zadovoljstvo je Allahovo zadovoljenje. Sve što On voli, mi isto volimo. Ako On za nas zeli zdravlje, mi zelimo zdravlje. Ako On zeli bolest, mi zelimo bolest. Zeli cutanje, mi cemo zeleti cutanje. Zeli govor, mi zelimo govor. Zeli mirovanje, mi zelimo mirovanje. Zeli pokret, mi zelimo pokret."

U poslednjoj recenici on objavljuje svoju seobu. "Svako ko je sasvim spreman da svoje srce pokloni krvi, svako ko je sasvim spreman da sa mnom pjeva istu pjesmu, i kao ja, na ovom putu hoce da pokloni krv svoga srca, i da ovakav poklon pošalje za svoga Allaha, spreman je za seobu i preseljenje, a ja cu da krenem rano ujutru."

Mnogi su krenuli za Husein ibn Alijem a.s.. Na pocetku, mozda su neki još uvjek mislili da je moguce da je postojalo malo pretjerivanja u njegovim rijecima, mozda postoji i dobro. Na putu su se pridruzili još neki ljudi, ali Husein ibn Ali a.s. nije htjeo da ga prate slabi. Imam Hussein a.s. je u razlicitim mjestima proredjivao redove svojih pratilaca. Osobe koje nisu bile dostojne su se odvajale. Cisti i iskreni su ostali. Za osobe koje su ostale, Husein ibn Ali a.s. je rekao da ne zna za bolje i odanije prijatelje od njih.

"Znaci, moji ashabi! Ako neko kaze: Izaberi izmedju ashaba u bitkama kod Bedra, Uhuda, Sifina i vas, ja cu vas da izaberem. Vi ste kruna svih šehida (mucenika)." U noci Ašure, desetog Muharema kada je imam Husein a.s. sve njih pustio, rekao im je: "Poništio sam uzetu prisjegu." Neprijatelj je obecao da ih nece dirati ako se odreknu odanosti imamu Huseinu a.s. Istovremeno, oni kazu: "O gospodine, izabrali smo muceništvo na tvome putu, jedan zivot ne vrijedi. Dobro bi bilo da smo imali hiljadu zivota i sve ih zrtvovali na tvom putu." Prva osoba koja je

75

rekla ovu recenicu bio je njegov brat Abul Fazl Abas. Koliko se obradovalo srce imama Huseina a.s. kada je video ashabe istomišljenike, sa istim vjerovanjima, njemu saglasne, one koji imaju isti cilj. Onda im je odrzao govor. Rekao je: "Sada, kada smo stigli do ovog stepena, iznijecu ukratko sutrašnji dogadjaj. Sutra nece preziveti cak ni jedan od vas." Imam Husein je na dan Ašure dao primjer ponosa, nagradu koju je zabelezila istorija, To je bilo u poslednjem trenutku. Svi su postali šehidi. Nije ostao niti jedan covjek, sem imama Zejnul Abidina a.s., koji je bio bolestan i lezao u šatoru. Imam Husein a.s. je ostao u jednom svijetu neprijatelja. Sam nasred megdana. Gleda, ne vidi nikoga od svojih ashaba, sem njihovih povrijedjenih i osakacenih tijela. Tada je izgovorio ovu recenicu: "Ne vidim ni jednog zivog covjeka, sem ovih osakacenih tijela.

Pjesnik kaze:"Ostali su na zemlji ljudi kojima su mrtva srca.Pa zašto se sa mrtvima druzim?"

Oni koji su pod zemljom, ili leze na zemlji, zivi su. Husein ibn Ali a.s., u stanju kada trazi pomoc, od jedinih zivih ljudi trazi tu pomoc. Ko su ti zivi ljudi? To su osakacena tijela. Vice: "O braco, iskreni, odani ljudi! O megdandzije, o lavovi savane hrabrosti! Ustajte iz ovog teškog sna, pokrenite se. Zar ne znate da ovi niski i prl|avi ljudi namjeravaju da napadnu harem vašeg Poslanika s.a.v.? Spavajte, spavajte, imate pravo, imate pravo. Znam da su se udaljila vaša tijela i vaše svijetle glave."

O Boze, osvijetli naše srce sjajem vjerovanja! Upoznaj naše srce sa svijetim istinama islama cini da cijenimo blagodeti Kur'ana i blagostanje islama, Poslanika s.a.v. i njegovih ashaba! Popravi naše namjere. Oprosti i blagodari naše mrtve!

HIDZRA I DZIHAD 2Onaj ko se iseli Alaha radi naci ce na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih

neprijatelja, i slobodu".Kur'an 4:100

Uzvisena islamska vjera se u svom društvenom aspektu temelji na dva stuba: dzihadu i hidzri. Casni Kur'an s posebnom paznjom i zahvalnošcu govori o ovim temama, a borcima na Bozjem putu i iseljenicima iskazuje vanrednu pocast.

Hidzra znaci opraštanje od bliznjih i ovog zivota, odvajanje, udaljavanje i odlazak u zemlju ili mjesto gdje je vjerovanje moguce.

U mnogim kur'anskim ajetima nailazimo na izraz "oni koji se bore" i "one koji se isele".

"Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomazu, oni su, zbilja, pravi vjernici"

Kur'an 8:74

Na pocetku islama bilo je dvije grupe muslimana: jedna su bili muhadziri, odnosno iseljenici, a druga ensarije, to jest pomagaci. Ensarije su cinili stanovnici Medine, dok su muhadziri bili Mekanski muslimani, koji su u cilju ocuvanja svoje vjere napustili rodni grad i potrazili utocište u Medini. Hidzra, odnosno iseljenje, kao i dzihad, jedan

76

je od stubova islama i uvjek aktuelan princip. To znaci da uvjek postoji mogucnost da nastanu uslovi i stanje kakvi su bili prije, u kom slucaju su muslimani bili duzni da emigriraju, odnosno ucine hidzru. Da bismo otklonili neke greške koje je moguce da se ponekad pojave oko ove dvije stvari, reci cemo nešto o hidzri i dzihadu.

Postoji i drugo objašnjenje i podijela hidzre i dzihada, a to je ono po kome se hidzra tumaci kao iseljenje, odnosno napuštanje grijehova. Po jednoj izreci muhadzir je onaj koji se iseli, odnosno napušta grijehe. Da li je ovo tumacenje ispravno i zadovoljavajuce? I onaj ko se uprlja grijesima, i kasnije prestane da ih cini i udalji se od njih, takodje je jedna vrsta muhadzira, jer je prestao da cini grijehove. Svi oni koji su se pokajali, saglasno ovakvom rasudjivanju, bili bi muhadziri. Buduci da su ostavili jednu fazu grijeha oni su slicni Fuzejl ibn Ajazu i Bušr Hafiju. Fuzejl ibn Ajaz bio je covjek koji se prvi bavio kradjom. Zatim se promijenio i iskreno se pokajavši ostavio sve grijehove koje je inace cinio i posta veliki covjek. Covjek koji je ranije bio kradljivac i odmjetnik, i od koga su strahovali drugi ljudi, postao je ne samo bogobojazan i pobozan covjek, vec i ucitelj i vaspitac. Kada se jedne noci uspio uz neki zid spremajuci se da ga preskoci, pogled mu se zadrzao na nekom poboznjaku koji je bdeo klanjajuci, citajuci Kur'an i moleci se: desilo se da uci sljedeci ajet: "Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene", odnosno, dokle neposlušnost i pobijanje sa srcem kao od kamena i okretanje od Boga? Zar nije vrijeme za okretanje i povratak Bogu? Zar nije trenutak za napuštanje grijehova?

Kada je ovaj covjek stojeci na zidu cuo ove rijeci, isto kao da se to njemu licno objavilo, kao da je on bio onaj kome su te rijeci upucene i namijenjene, uskliknuo je: "O Boze! Vrijeme je, zaista, došao je upravo taj trenutak! Sišao je sa zida i kasnije ostavio sve poroke - kradju, pice i kocku. Udaljio se od svih tih radnji, sve što je na taj nacin stekao, bilo je vraceno vlasnicima, oslobodio se duga i vratio Bozije pravo. Dakle, i on je muhadzir, jer je napustio grijehe.

Slicno stoji i u vezi dzihada. Mudzahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti. Mudzahid je onaj ko se u unutrašnjoj borbi koja konstantno postoji kod svakog bica (na jednoj strani je ego a na drugoj razum) izbori protiv svoje pohote i putene prirode i strasti.

Imam Ali a.s. kaze:"Najhrabriji je onaj koji nadvlada svoje strasti."

U tome je suština hrabrosti. Postoji poznata storija o pehlivanu Purjai Valiju, heroju i šampionu koga su drugi pehlivani smatrali simbolom plemenitosti, viteštva i pravim gnostikom. Prenosi se da je jednom otišao u drugu zemlju gdje je trebalo da odredjenog dana odmjeri snagu sa drugim borcima. Uvece je susreo staricu koja je za blagoslov dijelila halvu i od ljudi trazila da joj izuce dovu. Starica nije poznaval Purjai Valija, pa mu je prišla, dala malo halve i rekla: "Imam jednu potrebu, ucini dovu za mene". "Kakvu potrebu" - upitao je Purjai. "Moj sin je prvak, a sutra treba da se takmici protiv prvaka druge zemlje. Sve što imamo je ono što on zaradi od takmicenja, ukoliko sada izgubi, naš zivot ce biti jadan, njegov ugled ce nestati, a ja cu starica propasti." Purjai Vali rece: "Zamolicu se za tebe, budi sigurna." Kada je ostao sam, razmišljao je: Šta da radim sutra? Ako budem jaci od njega, da li da ga porazim ili ne? I došao do zakljucka da je šampion onaj ko se bori protiv svojih strasti. Kada su odredjenog dana izašli na megdan, on je shvatio da je premoc na

77

njegovoj strani, i da moze odmah da ga baci na ledja i savlada. Ne zeleci da se to vidi, on se neko vrijeme rvao s njim, i pustio svog protivnika da ga savlada, obali i sedne na njegove grudi. Prenosi se da je u tom momentu osjetio kao da mu je Uzvišeni Bog otvorio srce i omogucio da njime vidi svijet meleka. Zašto? Zato što je makar za jedan trenutak nadvladao svoj ego. On je kasnije postao jedan od Bozijih prijatelja, odnosno valijullah. Zašto? Zato što je mudzahid onaj ko se protiv sebe bori i zato što je junak onaj ko nadvlada svoje strasti, a kao što je rekao Bozji Poslanik s.a.v. nije junak onaj ko dize teret, vec onaj ko pobijedi svoje strasti. Drugo tumacenje hidzre je napuštanje grada u kome je grijeh rasprostranjen, dok drugo objašnjenje dzihada znaci borba protiv strasti. Da li je ovo ispravno tumacenje? Na neki nacin jeste, ali je ovo protumaceno i na pogrešan nacin. Recenicu "muhadzir je onaj ko ostavi grijehe, a mudzahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti" izrekli su prvaci vjere. Bozji poslanik s.a.v. je rekao: "Veliki dzihad je borba protiv strasti". Ono što je u tome iskrivljeno i pogrešno jeste to što su neki, pravdajuci se time da hidzra predstavlja napuštanje grijehova, a dzihad iskljucivo borbu protiv strasti i unutrašnjih poriva, odbacili fizicku hidzru, odnosno iseljenje u pravom smislu te rijeci i odustali od stvarnog dzihada, odnosno fizicke borbe protiv neprijatelja, rekavši "umjesto da ostavimo dom i porodicu, roditelje i rodjake, mjesto i sredinu i postanemo izbjeglice u tudjoj sredini, mi cemo ostati u našim domovima i prestati sa grijehovima, tako da cemo i na taj nacin biti muhadziri". Drugi kazu: "umjesto napora na Bozijem putu u borbi sa neprijateljima vjere ostacemo u našim kucama i posvjetiti se duhovnom pregnucu i iskorijenjivanju poriva, tako da smo cak i iznad onih drugih"! Hidzra u znacenju napuštanja grijehova i dzihad kao borba protiv sopstvenog ega ne moze biti izgovor za odbacivanje fizicke hidzre i fizickog dzihada.

U islamu postoje dvije vrste hidzre, a ne samo jedna; takodje i dva oblika dzihada. Svaki put kada, vadeci se na prvi odbacimo drugi, iskrivili smo ucenje islama.

Prvaci naše vjere, Casni Poslanik islama s.a.v., kao i Ali i bezgriješni imami (neka je mir svima njima) bili su i muhadziri na oba nacina - i kao iseljenici na putu vjere i kao oni koji su napustili grijehove, i mudzahidi - i kao borci na bojnom polju a i protiv strasti i poriva. I u duhovnom pogledu to je jedan stupanj koji se ne moze proci osim na taj nacin. Nemoguce je da neko ko nije ucestvovao u pravoj borbi stigne na stupanj mudzahida, isto kao što ne moze da postigne stupanj muhadzira onaj ko se nije fizicki iselio.

Takva je psihologija covjeka, to jest postoje odredjeni faktori, i ako covjek ne predje njihove stupnjeve, on ne moze steci ono potrebno iskustvo koje treba da ima. Primjera radi, prema islamu, brak u više pogleda predstavlja svijetinju, za razliku od nekih religija u kojima je celibat svijetinja. Zbog cega je tako? Jedan od razloga je odgoj covjekovog duha. Postoji jedna posebna vrsta iskustava i stanje savršenstva covjekovog duha koje je moguce pronaci samo u braku.

To znaci da ako jedna zena ili muškarac bude do kraja zivota neudata ih neozenjen, u duši takvog covjeka se osjeca neka vrsta nezrelosti, iako se on cio zivot bavi molitvama, monaštvom, postom i borbom protiv tjelesne pozude. Razlog ove nezrelosti je što takav covjek, bilo zena ili muškarac nije u braku. Zato islam smatra da je brak tradicija (sunnet), a jedan od aspekata braka je njegov uticaj na vaspitanje i zrelost covjekovog duha. Mozda neki kazu da ako mi nismo u braku da nismo ni sami; to nije tacno, jer pitanje braka znaci izabrati supruznika, biti odgovoran prema bracnom drugu, a kasnije prema djeci. To je ono što usavršava duh covjeka i ništa ga

78

ne moze zamijeniti. Svaki faktor koji utice na vaspitanje covjeka, djeluje samo za sebe i drugi faktor ne moze djelovati umjesto njega. Hidzra i dzihad su takodje, faktori koje se ne mogu zamijeniti drugim faktorima. Borba protiv nefsa, odnosno strasti, vazi za sebe isto kao i napuštanje grijehova. Medjutim, prakticna hidzra (iseljenje iz mjesta boravka) se ne moze zamijeniti napuštanjem grijehova, a dzihad (borba) sa neprijateljem se ne moze zamijeniti dzihadom protiv nefsa i obratno, dzihad sa neprijateljem ne moze zamijeniti dzihad sa nefsom. Islam ih stavlja jedan pored drugog.

Koje su obaveze i duznosti ljudi u raznim okolnostima, jer svi uslovi nisu uslovi pogodni za dzihad niti hidzru? Poslanik islama s.a.v.s. je odredio duznost za ljude i rekao: "Duznost jednog muslimana je da uvijek ima ozbiljnu i istinsku namjeru i odluku da ako nuznost zahtijeva, napusti mjesto boravka (hidzrat), a ako je nuzno vrši dzihad."

Kad umre onaj koji nije ušao u dzihad ili nije razmišljao o njemu, umro je kao neka vrsta munafika (licemjera). Oni ljudi cije je namjera da u slucaju nuzde idu u dzihad ili da se isele iz mjesta boravka, mogu da dostignu status pravih muhadzira i mudzahidina.

Ku'ran kaze:

"Vjernici koji se bore - osim onih koji su za borbu nesposobni - nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i zivotima svojim. One

koji se budu borili ulazuci imetke svoje i zivote svoje Allah ce odlikovati citavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obecava lijepu nagradu.

Allah ce borcma, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu,"Kur'an 4:95

Muslimani koji se bore na Allahovom putu svojom imovinom i zivotom, nikako nisu jednaki sa onim muslimanima koji sjede kod kuce (govorimo o ispravnim muslimanima) samo iz tog razloga što ima drugih koji ce se boriti. Ku'ran ne negira one koji su iz zdravstvenih i starosnih razloga sprijeceni da idu u dzihad, i koji, kad bi mogli, bili bi ispred svih ostalih u dzihadu na Bozijem putu. Ku'ran smatra da se takvi ljudi nalaze na nivou mudzahida na Allahovom putu.

Kada se hazreti Ali a.s. vracao iz rata kod Siffina, neki covjek mu je prišao i rekao: "O Zapovednice vjernih, zelim da je brat moj, taj i taj, prisutan pa da vidi kakvu ti je Allah pobjedu dao nad nepnjateljima." Hazreti Ali a.s. je upitao: "Je li ljubav brata tvoga uz nas"? Taj covjek je odgovorio: "Jest!" Zapovjednik vjernih a.s. rece: "U tom slucaju on je prisutan. Sta više, u ovoj vojsci našoj prisutni su cak i oni ljudi koji su još u kicmama muškaraca i matericama zena. Ukratko, vrijeme ce ih iznijeti i vjera ce pomocu njih ojacati."

Šta znaci ocekivanje "zuhura" (dolazak imama Mehdija a.s.)? Šta znaci ovaj hadis koji kaze da je "najbolje dijelo ocekivanje zuhura?" [40] Neki misle da ovaj hadis znaci da cemo morati cekati da se imam Mehdi a.s. pojavi sa svojim posebnim prijateljima i pratiocima (sa 313 ljudi) kao i sa ostalim pratiocima, pa da zbriše neprijatelja islama sa lica Zemlje i obezbijedi potpuno blagostanje i bezbijednost, i da nam onda kaze izvolite! Dali mi ocekujemo takvo pojavljivanje i kazemo da je to najbolje dijelo! Nije tacno, ocekivanje znaci ocekivati da budemo rame uz rame sa

79

imamom a.s. i da se borimo uz njega i eventualno postanemo šehidi. To znaci istinska zelja da budemo mudzahidi na putu Uzvišenog. To ne znaci "idi ti i izvrši poslove, a kada se sve to završi i dodje vreme uzivanja i korišcenja, onda cu doci ja"! To bi bilo kao narod Muse a.s. za koji su prijatelji i pratioci hazreti Muhammeda s.a.v.s. rekli: "O Boziji poslanice, mi nismo kao narod Musin a.s.. Kada su stigli blizu Palestine, tamo gde su bili Amalicani vidjevši da tamo ima ratnika, rekli su Musi a.s.:

"O Musa, - rekoše oni - dok god su oni u njoj mi necemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi cemo ovde ostati"

Kuran 5:24

To znaci:O Musa! mi cemo sjesti ovdje, ti i Bog idite i borite se, ocistite to mjesto od neprijatelja i ocistite kuce, kada budemo saznali da tamo nema opasnosti i da mozemo slobodno da dodjemo i uzivamo u blagodatima, onda cemo i mi doci!Musa je rekao:"Pa šta cete vi raditi? Vi ste takodje, duzni da istjerate neprijatelja koji je zauzeo vaše kuce".

Neki prijatelji hazreti Muhammeda s.a.v.s. poput Mikdada su rekli: "O Boziji Poslanice! Mi necemo reci ono što su rekli sinovi Israilovi, mi umjesto toga kazemo: "O Boziji Poslanice, ako Vi naredjujete da udjemo u more, mi cemo to uraditi, ili da udjemo u vatru, uci cemo u vatru."

Ocekivati dolazak imama Mehdija a.s. znaci namjera da budemo uz njega i da s njim ispravimo svijet.

HIDZRA I DZIHAD 3

Do sada smo diskutovali o dva principa hidzre i dzihada, koji postoje u islamu i o kojima se cesto zajedno govori u Ku'ranu. U nastavku cemo dopuniti prijethodne diskusije i raspravljacemo o znacaju ova dva principa u vaspitanju i usavršavanju covjekovog duha sa moralnog, i eventualnog društvenog aspekta.

Prijethodno smo objasnili posebno tumacenje dzihada i hidzre na jedan opširniji nacin, a onda i stvarnost u vezi toga.

Ako zelimo da razmotrimo duh hidzre i dzihada bilo sa materijalnog ili duhovnog aspekta, videcemo da hidzrat znaci odvajati se i udaljiti se od onoga što se vezalo za covjeka ili se covjek vezao za njega. Dzihad znaci sukob i borba, bilo sa neprijateljem ili sa sopstvenim pozudama.

Bez hidzre i dzihada ne ostaje za covjeka ništa osim ponizenja i ropstva. To znaci da je covjek onda covjek kada nije ponizen u odnosu na ono što ga okruzuje, ili ono što se vezuje za njega. Inace, ako je covjek ponizen u odnosu na materijalnu ili duhovnu sredinu gdje zivi, nije slobodan covjek u pravom smislu te rijeci. Takav covjek je jadan, zarobljen i beznadezan.

Ako razmotrimo spoljašnju hidzru postavlja se pitanje: da li je za covjeka bolje da putuje ili da ostane na jednom mjestu? (Naravno ovdje ne mislimo da covjek neprestano putuje i da nikada ne ostane na jednom mestu i da nema svoj dom). Da li

80

je za covjeka bolje da uvijek zivi u jednom domu i da mu se ne desi putovanje, ili je putovanje korisno za covjeka i ono je neka vrsta hidzre?

U islamu se uglavnom preporucuje putovanje, s tim da to ne znaci da neko mora neprestano putuje ili da se seli s mjesta na mjesto. Medjutim, zivjeti cio zivot u jednom selu, gradu ili zemlji, a ne putovati van okvira mjesta boravka, slabi i ponizava duh covjeka.

Veoma je korisno i djelotvorno ako covjek uspije da putuje i da vidi sve što nije uspjeo da vidi u svojoj domovini, narocito koristeci znanje koje je stekao boraveci u svom mjestu boravka (jer ako covjek putuje bez znanja, taj put nece imati nikakav efekat), a potom da se vrati svojoj kuci. Ni jedan drugi faktor, cak ni citanje knjige ne moze imati uticaj na duh covjeka i njegovu zrelost, ukoliko putovanje i udaljavanje od kuce utice na njega.

Ako covjek, na primjer ne putuje u islamske zemlje i kaze da ce umjesto toga citati knjige, on ne moze postici adekvatan rezultat. Nema sumnje da je citanje knjiga veoma korisno, ali citanje nikada ne moze zamijeniti putovanje koje znaci promijeniti klimu i sredinu, kao i neposredno posmatranje i razgledanje te sredine. U Ku'ranu postoje ajeti koji naredjuju ljudima da putuju po Zemlji:

"Reci: "putujte po svijetu..."Kur'an 27:69

"Zašto ne putuju po svijetu..."Kur'an 30:9

Svi tumaci Ku'rana su jednoglasni u tome da se ovdije misli na proucavanje istorije. Medjutim, Ku'ran za proucavanje istorije ne preporucuje citanje istorijskih knjiga, nego poziva na proucavanje istorijskih spomenika i tragova, jer je to mjerodavnije od citanja istorijskih knjiga. Osim toga, to je i samo putovanje koje ima svoje prednosti i koristi. Ništa ne moze zamijeniti putovanje.

Postoji jedan stih u zbirci pjesama koje se pripisuju hazreti Aliju a.s., a koji glasi:"Putuj, a da ti cilj bude sticanje najboljeg i savršenstva, putuj jer se u putovanju krije pet koristi:

1 - Oslobodjenje od briga i tuge - Putovanje umanjuje ili otklanja tuge, brige i zabrinutosti. Covjek zivi u sredini gde ima uspomene i ta sjecanja uvijek asociraju tugu, brigu i probleme. Putovanje prirodno znaci napustiti mjesto boravka i ostavljati za sobom brige i probleme. Zato je prva korist to što se covjek oslobadja briga i problema i njegova duša ce najmanje jedno vrijeme biti oslobodjena tereta brige.

2 - Sticanje zarade - Ako ste inteligntni, mozete da sticete zaradu putujuci. Covjek ne smije u sticanju zarade biti ogranicen samo na ono što postoji u njegovom okruzenju. Mozda ce covjek zbog svojih sposobnosti biti veoma uspješan ukoliko napusti svoju sredinu i moci ce sebi da obezbijedi bolji zivot.

3 - Sticanje nauke - Svaki naucnik je za sebe poseban svijet. Mozda u vašoj sredini postoji vrhunski naucnik, ali svaki cvijet ima svoj poseban miris. Naucnik koji zivi u drugoj sredini mozda nije sa jednog aspekta kao naucnik u vašem okruzenju, ali je i

81

on za sebe poseban svijet. Kada se upoznate sa njegovim svijetom koji se razlikuje od vašeg, upoznacete se sa novom naukom i steci cete nova znanja.

4 - Saznanje o drugim obicajima - Ljudi u tvom gradu ili zemlji ne znaju sve obicaje. Kada putujete u drugo mjesto, upoznacete se sa drugim obicajima od kojih su neki bolji od vaših obicaja i nacina ponašanja. Tako cete moci da naucite niz obicaja koji su veoma dobri, a u najmanje ruku, mozete da uporedite te obicaje sa vašim i da tako izaberete ono što je najbolje.

5 - Druzenje i razgovor - Na putovanju cete imati priliku da se upoznate i druzite sa velikim ljudima. Takvo druzenje ce usavršiti vašu dušu.

Naravno, putovanje ne znaci da nam je cilj da vidimo gdje su najskuplji hoteli, gdje mozemo jesti najbolju hranu ili gdje mozemo naci dobru zabavu, nego to znaci da cemo putovati i napustiti svoju sredinu i dom da bi stekli najbolje nauke, znanje i da bi se usavršili.

Istorija pokazuje da su naucnici i velikani koji su putovali, i to narocito u zrelim godinama, stekli posebno savršenstvo i zrelost. Šejh Bahai zauzima posebno mjesto medju naucnicima, jer je bio svjestran covjek koji je bio upucen u veliki broj nauka i tehnika svog vremena. Od pjesnika, tu je Saadi, koji je svjestran pjesnik i pisao je pjesme u svim stilovima.

Saadi je covjek koji je tndeset godina svog zivota proveo putujuci. On je ziveo devedeset godina. Saadi je trideset godina svog zivota posvjetio izucavanju, trideset godina je putovao, a poslednjih trideset je period njegove zrelosti kada se bavio pisanjem. Stoga je Saadi bio zreo covjek. On u svojoj knjizi Bustan istice:"Obišao sam sve krajeve svijeta i proveo sam svoje vrijeme sa svakimIz svakog kraja sam naucio ponešto i iz svakog izvora sam ponešto saznao."

Nema sumnje da se duša pjesnika usavršava ovim saznanjima. Stoga se u Saadijevoj poeziji primjecuje neka vrsta svjestranosti, ali to ne vazi za poeziju Hafeza. Svjestranost se primjecuje i u poeziji Mevlane, jer je i on mnogo putovao, druzio se sa raznim narodima, poznavao je razne jezike i koristio razne rijeci i poznavao razne kulture. Medjutim, Hafez je bio jednostran i jednodimenzionalan covjek, iako je izvanredan gnosticar koga veoma poštujemo. Poezija Hafeza je izvanredna sa aspekta gnosticizma, ali posjeduje samo tu dimenziju, jer Hafez nije zeleo da napusti svoj grad Siraz. On kaze:"Iako je Isfahan voda zivotanaš Širaz je bolji od Isfahana"

Hafez se vezao za svoj grad i nije htio da ga napusti. Kazu da je jednom putovao i došao do Jazda, ali je bio tako uznemiren da je neprestano zelio da se vrati u Širaz:

"Bio bih srecan dan kada bih napustio ovu srušenu kucui potrazio slobodu svoje duše tragajuci za voljenomstrah rne od ovog zatvora Eskenderada se pakujem i podjem u zemlju Sulejmana"

Ovaj stih, iako je gnosticki, istovremeno predstavlja njegove misli. Ovdje u objašnjenju drugog stiha morarno reci da je u istoriji navedeno da kada je Aleksandar

82

Makedonski (Eskender) došao u Iran, pretvorio je grad Jazd u grad zatvora, tj. svaki zatvorenik je slat u Jazd. S druge strane, u staro vrijeme su Siraz nazivali i Persepolis i zemlja Sulejmana (Solomona).

Ako razmišljamo o gnostickom znacenju ove pjesme, vidjecemo da zatvor Eskendera znaci tijelo, svijet prirode i materije, a pod zemljom Sulejmana se misli na svijet duhovnosti. Medjutim, ova pjesma govori i o zelji Hafeza da se što prije vrati u Siraz.

Sigurno se šejh Bahai, koji je obišao svijet, razlikuje od onog naucnika koji je cio zivot boravio na jednom mjestu, a to vazi i za sve naucnike. U toku istorije vidimo da oni naucnici koji su putovali i imali kontakte sa razlicitim ljudima i ucili kod razlicitih profesora, posjeduju svestrane misli i gledišta u odnosu na one naucnike koji su posjedovali isti nivo znanja i vjerovanja, ali su cio zivot proveli na istom mjestu. Sigurno zrelost duše ovih drugih ne moze biti kao onih koji su putovali.

Kao što smo napomenuli, u hadisima postoji i duhovno tumacenje hidzre: "Muhadzir je onaj koji napušta zlo". Naravno ovo ne znaci da se negira fizicko iseljenje, to je dokazivanje hidzre na duhovnom nivou. To znaci da hidzra islamu nije samo napuštanje grada, doma i zemlje, jer kako smo rekli, covjek ne treba da bude zarobljenik duhovnih osobina i karakteristika za koje je vezan, ili ostalih duhovnih faktora sredine u kojoj zivi. Ova hidzra je neka vrsta slobode i negiranje ropstva; isto tako covjek ne smije da bude rob duštvenih navika i osobina koji je prihvatio, zarobljenik duhovne sredine u kojoj zivi ili sopstvene duše.

Covjek se navikava na odredjene stvari. Društveni obicaj za njega postaje princip i kod njega se pojavljuju duhovne ili fizicke navike. Fizicka navika je kao navika pušenja cigarete. Mnogi strastvem pušaci u odgovoru na preporuke lekara da ne puše, odgovaraju: navikao sam, ne mogu da se odviknem. To su neosnovane rijeci. Muhadzir je onaj koji je u stanju da napusti ono što se vezalo za njega. Ako ne moze da napusti jednu prostu stvar kao što je pušenje cigarete, onda nije covjek.

Kazu da je Mamun (halifa iz dinastije Abasida) imao naviku da jede zemlju. Lekari i ostali su se skupili da bi pronašli rešenje da Mamun iskoreni ovu svoju naviku. Probali su sve metode, ali nisu uspijeli. Jednog dana poveo se razgovor o tome. Neki siromah koji je sjedeo pored vrata je rekao: "Ja znam lijek!" Pitali su ga koji je taj lijek, a on je odgovorio: "Kraljevska odlucnost!" Mamun je to cuo i rekao: "Ovaj covjek je u pravu" i tako je ostavio tu svoju naviku.

Covjek ne smije biti rob svojih navika. Na zalost, moramo reci da su društveni obicaji više zastupljeni kod zena nego kod muškaraca. Na primjer kazu, da je obicaj da se tako radi na sahrani, poslije tri dana, sedam dana i cetrdeset dana od smrti pokojnika. Odnosno, obicaj je da se na svadbi tako ponašamo, i slicne obicaje i navike. Takvi kazu: to je obicaj, a obicaje ne smijemo pogaziti. To znaci ponizenje i nemoc. Covjek ne smije biti do te mjere rob obicaja. Covjek mora da prihvati i slijedi razum i logiku. Naravno, to ne znaci da se kao neki današnji ljudi bez razloga negira tradicija i kaze: "Ja sam protiv svega što je tradicija i obicaji"! Odgovor je ne! Moramo reci: "Ja prihvatam sve što ima logiku i protiv sam svega što je nerazumno i nelogicno".

Stoga, islam smatra da je hidzra jedan princip u zivotu ljudi. Šta to znaci? To znaci ozivljavanje i razvoj ljudske licnosti. To je borba sa jednim od osnovnih uzroka

83

ponizenja i ropstva covjeka, a koja kaze: "O covjece, nemoj biti rob okruzenja u kome si rodjen i nemoj biti rob cigle i maltera". [41] Covjek mora sebi odrediti toliko slobodu, dostojanstvo i nezavisnost da ne bude niti rob prostora i okruzenja niti zarobljen u obicajima i ruznim ponašanjima koji su mu nametnuti od strane sredine. Muhadzir je onaj koji je u stanju napustiti zla, ruzne osobine i ponašanje. Hidzra znaci odvojiti se od ruznih stvari koje su okruzile covjeka.

Stoga, mozemo zakljuciti da je hidzra jedan vaspitni faktor.

Sada cemo razmotriti pitanje dzihada.

Dzihad znaci borba i sukobljavanje, cak i kada se misli na duhovno tumacenje ovog termina koje je dzihad sa sopstvenim pozudama. Covjek se suocava sa preprekama i problemima. Dali covjek uvek mora biti rob i ponizen? Ne, isto kao što ne smije biti rob svog okruzenja, on isto tako ne smije biti ni rob prepreka. O covjece, stvoren si da bi svojim rukama otklonio prepreke sa svog puta.

A 98 ajet sure an-Nisa prije recenice: "A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova..." se kaze: "Onaj ko se iseli Allaha radi naci ce na Zemlji mnogo mjesta..."

Ku'ran ovdje koristi veoma cudno tumacenje. Ajet 97 sure an-Nisa je ajet potlacenih i ugnjetenih:

"Kada budu uzimali dušu onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki ce upitati: Sta je bilo s vama?" - Bili smo potlaceni na Zemlji - reci ce meleki, i zato

ce njihovo prebivalište biti dzehennem, a uzasno je on boravište."

Kada meleki oduzimaju zivote nekim ljudima i vide da je njihov dosije veoma crn i mracan, upitace ih zašto je tako?! Oni odgovaraju da su grupa nemocnih ljudi koji su zivjeli u sredini gde nisu imali nikakve mogucnosti. Naša sredina nam nije dozvoljavala, i slicne besmislice. Meleki kazu: "To nisu izgovori za ljude. To su opravdanje za jedno drvo. Drvo ne moze da mijenja svoje mjesto. Ako pitamo jedno drvo zašto su pocrneli tvoji listovi pored ulice? Drvo ce odgovoriti: "Zar ne vidite kako automobili i autobusi stvaraju dim"?! Ovo drvo nije krivo, jer ne moze da promijeni svoje mjesto i na primjer ode na livadu da bi njegovi listovi ponovo bili zeleni! Ovo drvo, ovo bice, korijenjem je vezano za zemlju i ne moze da se pokrece.

Cak ni kod zivotinja se ne primjecuje takva vrsta ropstva. Medu zivotinjama postoji veliki broj onih koje se sele (muhadziri) kao što su laste, patke i dr. Cak se i neke ribe sele. To su letnje i zimske selidbe. Zivotinja se ne veze za zemlju i kamen, ali covjek to cini tako da kada ga pitaju: "Zašto si toliko prljav, pokvaren i neispravan?" Takav covjek odgovara: "Naša sredina je bila pokvarena, nemoralna, korumpirana i... To je bila prinuda sredine!" Onda ce se njemu reci : "Kakve su to besmislice?! Zar nisi mogao da napustiš tu sredinu i potraziš bolju?" Takvi ljudi kazu: "Mi smo u ovoj sredini potlaceni", a u stvari zele reci: "Mi smo bili muslimani, ali naša sredina je bila iskvarena. Naš neprijatelj je uvijek nas porazio". Takvima se u odgovoru kaze: "Ovdje ste bili u takvoj situaciji. Ako tu ne mozeš ništa uciniti, onda se seli i nadji sebi drugu sredinu. Ku'ran kaze:

84

"Onaj ko se iseli Allaha radi, naci ce na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu."

Kur'an 4:100

To znaci da svako ko se iseli radi Allaha, doci ce u zemlju gdje mu je utocište, tj. tamo ce se boriti sa neprijateljem. Ako te je neprijatelj porazio jednom i ti ga porazi jednom. Sve to znaci borba, tj. dzihad:

"Onaj ko se iseli Allaha radi, naci ce na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i

Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. - A Allah mnogo prašta i milostiv je"

Kur'an 4:100

To isto znaci i u tumacenju dzihada sa duhovnog aspekta. Neki su navikli da kada ih napomeneš za neka moralna pitanja, kazu da on to ne moze. Na primjer, kad kazete nekome: "nemoj lagati"! Takvi ljudi ce odgovoriti: "Nemoguce?" Zar je moguce da covjek ne laze? Oni kazu: "Covjek nekad mora da laze!" Ili kazete: "Ne gledaj tudje zene! Odgovor ce biti: "Zar moze da se ne gleda." Na nekom predavanju sam rekao da sledeci stihovi Hajama negiraju covjeka a kao takvi ne mogu biti naš ponos:"O Boze, Ti si lice ljepoticeukrasio mirisom zumbulaPotom naredjuješ da ne gledaju u njuTako ce ova pravila biti osrednja"

Kazemo: "gospodine, za vrijeme namaza samo misli na Allaha i na namaz". A cujemo odgovor: "Ne moze!" Takvima moramo reci: "Da se nije moglo ne bi bilo receno da to cinimo. Problem je u tome što ne posjeduješ kontrolu nad svojim dijelima. Ako imaš takvu kontrolu, onda za vrijeme namaza mozeš biti priseban i misliti samo na Boga. Imaj kontrolu, onda ceš moci da kontrolišeš i svoje misli, a to znaci da su i tvoje misli pod kontrolom a da ne govorimo o ostalim dijelovima tijela."

Zašto covjek mora biti pod tudjom kontrolom? Allah nije odredio da covjek bude pod kontrolom bilo kog drugog bica. Allah je obdario covjeka takvom slobodom, da ako zeli moze se osloboditi svega što on zeli i zavladati nad svim stvarima. Medjutim, to zahtijeva borbu. Covjek mora da se sukobljava i sa samim sobom, svojom pozudom i strastima. Sigurno je da ako se ne bude borio, bice osudjen. Stoga covjeku predstoje dva puta od kojih mora odabrati jedan: borba sa nefsom (egom) i tijelesnim pozudama i pobjeda nad njima tako da ona postane pod njegovom kontrolom, a drugo, uopšte se ne boriti protiv takve duše vec postati njen zarobljenik i rob. Osobina pohotne duše je u tome da ako je covjek ne obuzda i stavi pod svoju kontrolu, ona ce prevladati i zarobiti njega.

Sta je bila filozofija poboznosti hazreti Alija a.s. i njegova logika u filozofiji odricanja od svijeta? To je sloboda. Ali a.s. isto kao što nije volio da gubi borbe sa neprijateljima islama, takodje, pa cak i mnogo više, nije volio da bude porazen od pohotne duše i pozude. Jednom je hazreti Ali a.s. prolazio pored mesarske radnje. Mesar mu je rekao: "O Zapovjednice vjernih! Dobio sam veoma ukusno meso, ako zelite izvolite nosite." Ali a.s. je rekao: "Sada nemam novac." Mesar je odgovorio: "Cekacu vas za vas novac". Zapovjednik vjernih a.s. je rekao: "Ja cu mom stomaku

85

reci da saceka. Kada ne bi mogao reci svom stomaku da saceka, onda bi trazio od tebe da me sacekaš! Medutim ja mogu svom stomaku reci da saceka."

Hazreti Ali a.s. na drugom mjestu kaze: "Da sam htio, moga sam krenuti putem koji vodi medju cistom, pšenici odlicnoj i odeci svilenoj, ali se nije moglo dogoditi da me strasti moje savladaju." [42] Zapovjednik vjernih se obraca svijetu i na veoma lijep nacin kaze:

"Što dalje od mene, o svijete! Uze tvoje jeste na plecima tvojim, buduci da sam se oslobodio iz kandzi tvojih, izbavio sebe iz mreza tvojih i izbjegao hodanje po klizavim mjestima tvojim." [43] To se zove prava borba, borba protiv ega i strasti.

ŠKOLA HUMANOSTI

Tema ovog poglavlja je škola humanosti. Covjek, koji nam je jedino poznato bice u svijetu koje traga i istrazuje, sam je predmet sopstvenog istrazivanja. To znaci da je covjek uvijek jedna od tema o kojima covjek diskutuje.

Termin humanosti (covjecnosti) se uvijek definiše uz neku vrstu svijetosti i uzvišenosti, jer posjebne osobine covjeka, kao što su nauka, pravda, sloboda i moralna svijest, te se one smatraju kao svijete osobine. Ukratko, covjek i humanost su se tretirali i još uvijek se tretiraju kao svijeta cinjenica. lako je veliki broj svijetih osobina covjeka doveden u pitanje, i cak se negiraju neke od njih, izgleda da se još uvijek nije pojavila bilo koja škola koja ce prakticno omalovazavati i poniziti posebne osobine covjeka, tj. nezivotinjske aspekte covjeka.

Ovdje moramo napomenuti da je dio knjizevnosti, bilo vjerske ili svjetovne, usmjeren ka pitanju humanosti (covjecnosti) i njenoj pohvali. To se narocito primjecuje u islamskoj, arapskoj ili persijskoj knjizevnosti gdje postoji veliki broj dijela koja su napisana na ovu temu.

Covjecnost je u posljednjim vijekovima, uz ogroman napredak nauke, naglo izgubila svoj svijeti polozaj koji je posjedovala kod predjašnjih generacija. Taj pad je ogroman, jer što se više jedno bice uzdigne, kada bude padalo, prirodno je da ce taj pad biti oštriji. Covjek je do prije dva tri vijeka dostigao skoro polubozanski polozaj.

Medjutim, u toku posljednja dva tri vijeka on je naglo pao s tog uzvišenog polozaja koji je sebi izmislio, a taj pad je imao jako destruktivni karakter. Prva covjekova otkrica su se odnosila na pitanje iz astronomije jer se odjednom promijenilo ono što je covjek prije mislio o Zemlji kad je smatrao da se ona nalazi u centru svijeta i da se ostale zvezde i planete okrecu oko nje. Onda je shvatio da je Zemlja jedna mala planeta koja mora da se okrece oko Sunca, a ova zvijezda ni sama nije previše bitna u svijetu zvijezda. Tada je ozbiljno dovedena u pitanje i negirana je izjava da je covjek centar kruga mogucnosti i cilj stvaranja, i više se niko nije osudio da o tome govori. Ljudi su poceli da govore: "Ne, covjek nije onakav kakvim smo ga zamišljali." Ovim naucnim udarcem on je izgubio ono svoje staro uvjerenje da je centar svijeta, a ova ideja je išla uz uvjerenje da je Zemlja centar zvijezda i galaksija. Potom je covjek pretrpeo i druge velike udarce. Jedan od tih udaraca je bio što je covjek sebe smatrao za nebesko bice, da je Boziji namjesnik i duh, i da je nastao tako što je u njega udahnut Bozanski duh.

86

Biološka istrazivanja iz oblasti evolucije su odjednom porijeklo covjeka povezala sa zivotinjama koje je covjek omalovazavao. Ova istrazivanja su naglasila: "O covjece! Ti pripadaš rasi majmuna, cak i ako pretpostavimo da nisi majmunske rase, svakako si zivotinjskog porijekla i pripadaš zivotinjskoj vrsti". Time je covjeku oduzeta bozanska dimenzija njegove licnosti i to je bio drugi udarac za covjeka i njegovu svjetost.

Drugi efikasan udarac je bio onaj koji je nanet prošlosti i njenim slavnim dostignucima i zaostavštini. Znaci da je covjek u svom djelovanju sebe predstavio tako da moze djelovati samo na cist i Bozanski nacin, da je njegov motiv iskljucivo ljubav prema Bogu, da su njegove akcije usmjerene na sticanje dobrote i milosti, i da ne posjeduje nikakav zivotinjski i obicni aspekt. Odjednom su se pojavile teorije koje su govore o tome da djelovanje i aktivnosti covjeka nisu baš svijete onako kako ih on predstavlja. Sve aktivnosti koje covjek definiše kao ljubav prema nauci, traganje za naukom, umjetnost, ljepota, moral, savjest, svjetost, metafizika i sl., pripadaju grupi istih aktivnosti koje primjecujemo kod zivotinja, s tim što se kod covjeka one javljaju s komplikovanim mehanizmom i formom. Neki su rekli da je "stomak" izvor svih tih aktivnosti covjeka.

Sadi (Iranski pjesnik) je smatrao da je "stomak izvor zabavljanja covjeka." Drugi su, medjutim, rekli da stomak ne samo što je izvor zabave nego i osnova njegovog razmišljanja. Tako su ovim udarcima porušeni i uništeni sjajni dosije i zadivljujuce aktivnosti covjeka.

Postepeno se postavljalo pitanje: Dajte da razmotrimo i proucimo ovo bice (covjeka). U stvari šta je covjek koji je sebe jedno vrijeme smatrao centrom svijeta, nosiocem Bozijeg duha, tj. bice koje smatra da su njegova dijela svijeta i uzvišena? Od cega se sastoji njegovo tijelo? Još jednom se pojavila teorija da ne postoji razlika u pogledu sastava izmedju ovog arogantnog bica i biljke, i cak nezivog bica. Na osnovu ove teorije, postoje razlike u pogledu strukture i forme izmedju covjeka i ostalih bica, ali ne postoje razlike u pogledu sastava i materije od kojih smo nastali. To je kao razlika izmedju grubog vunenog prekrivaca i finog štofa. Oba proizvoda su tkana od vune, s tim što se štof proizvodi od veoma nezno tkanih vunenih vlakana. Da, postoje razlike izmedju covjeka i biljke u strukturi i konstrukciji, ali su materije od kojih su oni sastavljeni, iste. Više ne postoji Boziji duh i nadahnuce. covjek je jedna mašina kao i ostale mašine, tj. on pripada redu mašina. Naravno, mašine se medjusobno razlikuju. Na primjer, iako se dzepni sat razlikuje od bicikla, a vasionski brod od automobila, svi su u stvari, mašine i po tome su sve iste, tj. sve imaju samo mašinski karakter i u to nema sumnje."Cini se da je to bio poslednji udarac na covjecnost.

Medjutim, bez obzira na sve ove tvrdnje, ljudske vrijednosti nisu apsolutno osudjene izuzev kod nekih filozofija i fiiozofskih sistema koji ismijevaju neka znacenje kao što su:mir, sloboda, duhovnost, pravda i sazaljenje.

Od sredine devetnaestog vijeka pa sve do danas se ponovo pojavljuje humanizam, ponovo dobija svoju originalnost, ponovo se pojavljuju humanisticke ideološke škole, cak i u formi covjekoboštva. Covjek u prošlosti nije bio simbol obozavanja, on je veliki znak i veliki prozor ka duhovnosti. Nema sumnje da je i po Ku'ranu covjek najpogodniji ajet (dokaz), za duhovnost, spoznaju Boga i metafizike.

87

"Mi cemo im pruziti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima."

Kur'an 41:53

"Na Zemlji su dokazi za one koji cvrsto vjeruju, a i u vama samima - zar ne vidite?

Kur'an 51:20-21

Isto bice koje je u prošlosti bilo kao veliki dokaz i kapija za prelaz covjeka od sebe ka Bozanskim duhovnostima i vjerovanju u nevidljivi svijet i nebesa, ponovo je postalo pitanje i problem, ali ovaj put na drugaciji nacin, i to onako kako da se cini da nije uspio da se spasi od kontradiktornosti i to je glavni problem i vazno pitanje. To znaci da covjek zeli da ponovo pronadje svoju svjetost, cast i uzvišeni polozaj, onako kako bi postao krajniji cilj, da bude cilj aktivnosti, a da se pri tome za njega ne koriste stari kriterijumi, da ne dobije Bozanski ili ne Bozanski aspekt, da se ne govori o tome da je sve što postoji na Zemlji stvoreno za covjeka [44], niti o tome da je Bog u covjeku udahnuo Svoj duh [45], tj. nešto što nije iz ovog svieta a da je covjek manifestacija Uzvišenog. Cak da se ne govori ni o aspektima ljudskih podsticaja, i o njegovim unutrašnjim motivima, a da istovremeno covjek i njegova inteligencija budi svijeti i poštovani. Sada smo svedoci da svaki covjek pripada odredjenoj ideologiji. Covjek kaze: "Ja sam pristalica mira, ja sam pristalica slobode, ja sam humanista, ja sam pristalica pravde, ja sam pristalica prava, ja sam pristalica ljudskih prava. Cak i deklaracija o ljudskim pravima pocinje ovom recenicom: "Poštovanje prem urodjenom i suštinskom ugledu i prestizu covjeka." To znaci da covjeku odredje suštinski i urodjeni ugled i prestiz koji je svijet i poštovan da bi kasnije vaspitanja bila na istoj osnovi tako da ja poštujem i vjerujem u vaš suštinski i urodjeni ugled, tako da iako mogu ugroziti vaša prava i sloboda, ipak to necu uciniti, i to vazi i za vas. Veliki broj onih koji tragaju za humanistickom filozofijom, tragaju za filozofijom koja nije zasnovana na starim kriterijumima. Medjutim, ovdje se pojavljuje glavni i vazan problem, a to je velika kontradiktornost u zivotu, mislima u logici današnjeg covjeka, to je logika koja nikako ne moze imati osnovu.

Ne vjerujem da postoji bilo koji istrazivac u svijetu koji ce definisati i tumaciti humanizam onako kako bi se nazvao opštim mirom. Naravno, postoje i oni obicni i neuki ljudi koji cim se govori o humanosti i covjecnosti, govore da svi moraju biti ljudi, i zato moramo sve ljude tretirati podjednako. Pitamo ih šta misle o ljudskim vrijednostima? Ljudi nisu jednaki u posedovanju ljudskih vrijednosti. Jedan covjek je naucnik a drugi je nepismen (bez obzira na razlog njegove nepismenosti), jedan covjek je cestiti i bezgriješan a drugi prljav, jedan je ugnjetac a drugi ugnjeten, jedan zeli ljudima dobro a drugi zlo. Da li onda na osnovu filozofije humanizma moramo kazemo da svi su ljudi i oni se za nas ne razlikuju? Mi poštujemo covjeka, i ne interesuje nas da li je ovaj covjek naucnik ili nepismen, vjernik ili bez vjerovanja, cestiti ili griješan, ispravan ili pokvaren! Mi moramo biti humanisti i pristalice opšteg i sveobuhvatnog mira. Po našem mišljenju, pripadnost jednog covjeka bilo kojoj vjeri ili ideologiji ne bi smjelo stvarati razdor medju njima! Ako tako govorimo, onda smo izdali i izneverili covjecanstvo.

Covjek se razlikuje od zivotinje jednom osnovnom razlikom a to je da covjek više od svake zivotinje poseduje potencijalne sposobnosti, a manje aktivne i vidljive. Šta to znaci? Na primjer, jedan konj je konj i posjeduje aktivno i vidljivo sve osobine koje mora posjedovati jedan konj. Naravno, kod konja postoji mali broj osobina koje se

88

moraju razviti vezbanjem. To se odnosi i na sve ostale zivotinje. Medjutim, covjek se radja kao apsolutno potencijalno bice. To znaci, kada se rodi ne zna se šta ce u buducnosti biti. Mozda ce u buducnosti biti kao vuk, a mozda slican ovci, iako nosi ljudski lik. Postoji mogucnost da bude i covjek. Mulla Sadra, veliki islamski i iranski filozof je govorio da je pogrešno što ljudi misle da svi ljudi pripadaju istoj vrsti. On kaze da je broj vrsta ljudi jednak sa brojem ljudi u svijetu uopšte, jer je kvalitet covjek i covjecnost, a ne vrsta. Naravno, Mulla Sadra je filozof a ne biolog. Biolog koji posmatra samo organe i tijela, smatra da svi ljudi pripadaju jednoj vrsti. Medjutim, kada jedan filozof proucava covjeka i smatra da istina o covjeku zavisi od njegovih dobrih navika i onoga što se zove covjecnost, onda ne moze da vjeruje da su svi ljudi iste vrste, i zato kaze da postoji onoliko vrsta ljudi koliko samih ljudi. Zato moramo naglasiti da su ljudske vrijednosti potencijalne vrijednosti. Neki ljudi stizu do tog pravog ljudskog polozaja a mnogi drugi u suštini ne mogu dostici do tog polozaja. Kako je rekao hazreti Ali a.s.: "Oblicje mu je ljudsko, ali mu je srce zivotinjsko" [46]". To znaci da samo lici na covjeka, ali je u duši divlja zivodnja.

Istakli smo da se svijet ponovo otvorio prema školi humanizma. Znaci da su se pojavile filozofije po imenu omanisticke filozofije, i mozda je najcudnije to što se u svijetu pojavila vjera koja se zove "Vjera omanizma" koju je izmislio i osnovao Avgust Kant sredinom devetnaestog vijeka. Ovaj covjek se nalazio u jednom cudnom corsokaku izmedju svog uma i razuma s jedne, i savijesti s druge strane. Zato je izmislio nešto kao što je ,"Vjera omanizma". Rekao je: "Vjera je nuzna za covjeka i sva zlodela koja se primjecuju u društvu pojavljuju se zbog slabljenja vjere u društvu. Prethodna vjera (misli na katolicku vjeru) nema sposobnosti da bude vjera današnjeg svijeta." Kont je definisao tri perioda: metafizicki i bozanski period, filozofski i umni period, naucni i istrazivacki period (kako on kaze: pozitivan period) i naucni i istrazivacki period. On je dodao da katolicanstvo pripada metafizickom nacinu razmišljanja covjeka, ali danas je doba nauke i covjek više ne prihvata metafizicka razmišljanja. Taj covjek je izmislio vjeru bez metafizickog i Bozanskog porijekla (veoma je cudno da vjera bude vjera, a da nema metafizicke i Bozanske korijene), ali je prihvatio sve obicaje, obrede, rituale i propise koje su postojali.

Cak je za svoju vjeru odredio svještenika, i sam je postao prorok te vjere, ali prorok bez Boga. cak se prenosi da je kopirao obrede i obicaje katolicanstva i koristio ih u svojoj vjeri covecnosti ili (Vjeri omanizma). Neki su protestovali i rekli mu: "Mi necemo prihvatiti vjeru koja nema Bozansko porijeklo. Ti ne priznaješ katolicanstvo, zašto onda uvodiš njene ceremonije i obrede koje cak sa gledišta nekih naucnika mogu izgledati kao sujeverje? Ti ne priznaješ Boga, kako onda prihvataš i vršiš Njegove obrede i molitve?!" Medjutim, on je s jedne strane imao pravo, da je covjeku potrebno da vrši neke obrede i obicaje, i zato je on uveo vjeru koja nema Bozanske korijene ali posjeduje niz obreda, molitvi, i vjerskih propisa. U nekim knjigama sam citao da on ima veliki broj pristalica u Americi i Evropi i cak se u ovim knjigama navodi da njegova vjera danas ima dosta pristalica kojima je njegova kuca postala hram. U jednoj knjizi koja je prevedena na arapski, citao sam da je Kont imao jednu ljubavnicu ciji je muz bio osudjen na dozivotnu robiju. Kont se zaljubio u nju, ali ona je umrla prije nego što su uspijeli da budu zajedno i nije je zaboravio do kraja zivota. Neki kazu da je Kont zbog toga napustio svijet razuma i okrenuo se svijetu osjecanja i emocija i na kraju je izmislio omanizam. U pomenutoj knjizi je takodje, napisano da su njegove pristalice smatrale da njegova ljubavnica ima istu ulogu i znacaj za tu vjeru kao što hazreti Merjem a.s. ima u hrišcanstvu, tj. isto koliko i hrišcani vole

89

hazreti Merijem a.s. i smatraju je svjeticom, toliko i pristalice Konta smatraju da je njegova ljubavnica svjeta zena.

Medjutim, kasnije, pitanja škola humanizma su se postavila na drugi nacin. O pitanju covjeka i njegove originalnosti postoje veliki broj problema. Ovdje cu u obliku pitanja ukratko navjesti neke od njih:

Jedno do tih pitanja se odnosi na pitanje slobode, volje, odgovornosti i obaveze covjeka. Da li je covjek stvarno slobodno i voljno bice? Da li ima ikakvu odgovornost i obaveze koje mora da izvrši? Naravno, ako trazite odgovor sa aspekta islamske logike, moramo reci: apsolutno da! u Kur'anu postoji sura koja se zove "al-Insan" odnosno "ad-Dahr". Razlog što se ova sura zove covjek je to što se u njoj govori o covjeku, njegovim ovlašcenjima i pravima, slobodi i odgovornostima. Ova sura zapocinje ovim ajetima:

"Zar je to davno bilo kad covjek nije bio pomena vrijedan? Mi covjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i cinimo da on cuje i

vidi; Mi mu napravi put ukazujemo, a njegovo je da li ce zahvalan ili nezahvalan biti;">

Kur'an 76:1-3

Stoga covjek nije primorano bice kod Boga. Šta Stvoritelj svijeta trazi od covjeka? On je od njega trazio slobodu. Bog je njega stvorio kao jedno slobodno i odgovorno bice koje ima svoje obaveze i duznosti. Cak je najvece objašnjenje o covjeku dato u Kur'anu kada istice da je covjek "Boziji namjesnik". Sigurno ni jedna knjiga nije kao Kur'an pohvalila covjeka. Allah u ovoj knjizi naglašava:

"A kada Gospodar tvoj rece melekima: "Ja cu na Zemlji namjesmka postaviti!"- oni rekoše: "Zar ce Ti namjesnik biti onaj koji ce na njoj nered ciniti i krv

prolivati? A mi Tebe velicamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On rece: "Ja znam ono što vi ne znate." I pouci on Adema nazivima svih stvari, a

onda ih predoci melekima i rece: "Kazite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!" "Hvaljen nek si !"- rekoše oni - "Mi znamo samo ono cemu si nas Ti

poucio; Ti si Sveznajuci i Mudri." "O Ademe," - rece On - "Kazi im ti nazive njihove!" I kad irn on kaza njihove nazive, Allah rece: "Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno cinite i

ono što krijete!" A rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!"- oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjenik.

Kur'an 2:30-34

U svakom slucaju, najvece tumacenje covjeka u pogledu obaveze, slobode i volje je to da Allah smatra da je covjek njegov namjesnik koji dopunjuje postojanje i zivot. Covjek je manifestacija Bozije aktivnosti i stvaralaštva.

Drugo pitanje o covjeku je pitanje njegove srece i uzitka. Ukratko cu objasniti i ovo pitanje: Covjek traga za uzitkom. Gdje mora da traga? Da li mora da traga za uzitkom u spoljnoj sredini, u sebi ili i u sebi i u spoljašnjem svijetu i to u kom odnosu?

Mnogi ljudi traze uzitke izvan svog bica i u spoljnjem svijetu i neprekidno su u traganju da bi uzivali u zivotu i iskoristili ga. To su ljudi koji sebe ne smatraju ljudima tj. ne priznaju da su oni glavni centar uzitka i radosti. (koje poticu van covjeka). Gdje

90

pokušava da nadje zadovoljstvo i uzivanje? U pitanju ili u drogi?Sigurno ne! Naravno, nije ni ispravno da covjek napusti spoljni svijet i kao neke indijske sekte tvrdi da sve uzitke u osnovi moramo traziti unutar sebe.

Mevlana, veliki iranski pjesnik kaze:Znaj da je put ka uzicima unutar a ne spoljaZnaj da nije mudro da to traziš u palatama i tvrdjavamaJedan covjek je veseo i uziva na jednom uglu zatvoraa drugi je nesrecan i bere bostan u vrtu."

Mevlana ovdje ne misli da moramo napustiti spoljni svijet i ono što se nalazi u njemu. On misli da ako covjek traga za uzitkom, ne smije misliti da su svi uzici u materiji izvan njegovog bica. Glavni centar uzitka je u samom covjeku, i moramo stvoriti ravnotezu izmedju spoljne i unutrašnje sredine samog covjeka.

O covjeku i covjecnosti postoji i još veliki broj drugih stvari od kojih cu ovdje ukratko navesti neke od njih.

Ideologija i škola koja sebe naziva "škola humanosti", mora da odgovori na niz pitanja. Ako bude odgovorila, onda moze biti prava škola i ideologija covjecnosti. Kao što sam istakao, covjek je prozor i kapija svijeta duhovnosti. U stvari, covjek je na osnovu svog postojanja otkrio svijet duhovnosti. Duhovnost i covjecnost, vjera i covjecnost su nerazdvojne cinjenice. To znaci da moramo ili napustiti covjecnost i vjeru zajedno ili ako prihvatimo vjeru, moramo prihvatiti covjecnost i obratno. To su nerazdvojive cinjenice. To je ona kontradiktornost za koju tvrdimo da postoji kod omanistickih škola.

Suština je to da je covjecnost dozivela pad u prošlosti, a to je bio pogrešan pad. To znaci da promjene u Ptolemejevom sistemu ne smiju biti uzrok da bi sumnjali u uzvišeni polozaj covjeka kao cilju u pravcu stvaranja. Covjek je cilj svijeta bez obzira na to da li je Zemlja centar svijeta ili ne. Šta znaci da je covjek cilj svijeta? To znaci da priroda u svom evolutivnom pravcu ide ka tome da je covjek cilj svijeta, ne uzimajuci u obzir da li je to covjek koji je odjednom stvoren ili pripada drugim vrstama zivotinja.

Ova cinjenica se nece promeniti bilo da smatramo da covjek posjeduje Boziji duh ili ne.

Vas koji ste za svoju filozofiju izabrali covjekoljublje a predmet vašeg vjerovanja je covjecanstvo, pitamo: postoji li kod covjeka osjecanje koje mozemo nazvati dobrota, milost i pomoc drugima ili ne? Ako kazete: Nikako ne postoji, onda je pogrešno pozvati covjeka da ucini te stvari, to bi bilo kao kad bi za to pozvali kamen ili jednu zivotinju! Mozda ce neko reci da je osjecanje pomoci prema drugima koje postoji u nama, u stvari neka vrsta promjene mjesta. Šta to znaci? Kada na ulici sretnemo nekog kome je potrebna pomoc, mi mislimo da se kod nas ojaca osjecanje covjekoljublja da bi išli i pomogli onima kojima je to potrebno i da bi im bili na usluzi. Oni kazu: "Ako pazljivo razmotrimo situaciju vidjecemo da je covjek stavio sebe na njihovo mjesto. Prvo razmišlja da njega stavi u svoju, odnosno sebe u njegovu klasu. Potom razmišlja da je taj covjek zapravo on sam umjesto njega, i onda se kod njega budi osjecaj sebicnosti da mora da se odbrani i tako ce pomoci drugoj osobi. Inace

91

kod covjeka ne postoji ništa što posjeduje svoje izvorno osjecanje da covjek mora pomoci jednom nemocnom covjeku i mora ga braniti.

Omanizam (škola humanizma) mora odgovoriti na pitanje: Da li postoji takvo osjecanje ili ne? Mi kazemo da postoji takvo osecanje:

"pa joj put dobra i put zla shvatljivim ucini"Kur'an 91:8

Buduci da je covjek kao Boziji namjesnik na Zemlji, manifestacija Bozije milosti, isto tako je i manifestacija dobrote i dobrocinstva. Znaci da covjek pored toga što je sebican i duzan da usmjeri svoje aktivnosti u cilju svog opstanka i radi sebe, njegovo postojanje nije samo sebicnost, vec ono obuhvata i dobrotu, covjecnost, zelju za izgradnjom svijeta kao i moralnu svijest.

Šta predstavljaju ta osjecanja kod covjeka? Ona su manifestacije covjecnosti i predstavljaju originalnost i izvornost covjecnosti. U stvari šta je osjecanje pohvale prema dobrim i cestitim i osjecanje mrznje prema zlim i lošim ljudima iako su to bili ljudi iz prošlih vremena? Kada cujemo ime Jezida i Šimra sa svim zlodijelima koji su ucinili, a s druge strane cujemo imena šehida Kerbele sa pozrtvovanjima koje su podnijeli, osjecacemo mrznju prema prvoj i poštovanje prema drugoj grupi. Šta je to? Da li je i to kao zamjena mjesta i klase da se vidimo u klasi šehida Kerbele a naše neprijatelje u drugoj grupi?

Drugim rijecima, da li je osjecaj mrznje prema Jezidu i Šimru osjecaj mrznje prema našim neprijateljima, odnosno poštovanje prema šehidima je u stvari milost i poštovanje prema samom sebi?! Ako je tako, onda se od tebe ne razlikuje ni onaj koga smatraš za neprijatelje. Zato što i on (na osnovu ovog nacina razmišljanja) ima pravo da, na primjer, hvali Šimra i Jezida i da ih poštuje, a s druge strane mrzi šehide Kerbele jer za sebe smatra da pripada klasi Šimra i Jezida i zato ih cijeni i poštuje, a s druge strane mrzi šehide jer pripadaju protivnickoj grupi.

To nije tako. Vi sa drugog aspekta, koji nije licni vec humani i povezan je sa svijetom humanosti i morem covjecnosti, razmotrite pomenutu temu. U ovom razmatranju više ne postoje "ja" i "mrznja", nego se govori o istini. U ovom aspektu "ja" znaci samo cjelinu i vrstu, a ne pripada pojedincu. Omanizam (škola humanosti) mora odgovoriti na ovo pitanje: Šta je to i odakle se javlja? Isto tako mora da odgovori i na druga pitanja kao što je iskrena ljubav covjeka prema zahvalnosti. Covjek zeli da se zahvali onome ko mu cini dobro. Kada budemo pronašli izvornost i originalnost ljudskih vrijednosti, onda se postavlja pitanje samog covjeka. Ovdje zelim samo istaci:

Da li vi stvarno mislite da suština covjeka sa takvim izvornim biserima i vrijednostima, onako kako tvrdi materijalizam da je covjek jedna vrsta mašine? O svakoj mašini, bez obzira koliko je komplikovana ili velika, mozemo samo reci da je velicanstvena, ogromna, zadivljujuca i ... Da li mozemo reci da je mašina casna odnosno svijeta? Ne, ako je bilo koja mašina cak i milion puta veca od Apoloa, još uvek je samo zacudujuca, izvanredna i sl. Nikada ne moze dostici nivo da bi za nju rekli da je casna, svijeta i da posjeduje suštinski ponos. Pristalice deklaracije o ljudskim pravima kao i komunisticki filozofi koji su pristalice omanizma u raznim oblicima, kako mogu da govore o casti i svjetosti covjeka a da ne tragaju za Bozijim duhom koji je udahnut covjeku. Kada im bude postala jasna izvornost i porijeklo tih vrijednosti,

92

postace im jasan i izvor i originalnost samog covjeka. U ovoj fazi moramo ukratko postaviti još jedno pitanje:

Poceli smo od originalnosti, izvornosti i porijekla ljudskih vrijednosti pa stigli do izvornosti i originalnosti samog covjeka. Da li je ovaj covjek jedini u ovom svijetu koji se nalazi u beskonacnom mraku? I kako kaze jedan Evropljanin da li je ovaj gospodin slucajno nastao kao jedna slatka kap? Ili ne, ova slatka kap predstavlja sladak okean? Da li ova cestica svjetlosti predstavlja svijet svjetlosti? Ovde postaje jasan odnos izmedju originalnosti i izvornosti covjeka sa Bogom. To znaci da su nerazdvojivi:

"Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje!"Kur'an 24:35

Cim kazete Bog koji je Prvi i Poslednji, i Vidljivi i Nevidljivi Kur'an 57:3), odjednom vam svijet postaje drugaciji jer ce sve originalnosti koje osjecate u sebi, dobiti smisao i znacenje. Pojavice se cilj. Shvaticete da ako ste trag svjetlosti, razlog je da postoji jedan svijet svjetlosti, i ako ste jedna slatka kap, razlog je da postoji beskonacan slatki okean, jer u vama postoji njegov tracak.

Islam je humana škola koja je zasnovana na ljudskim mjerilima. To znaci da u islamu ne postoje one stvan koje su osnove za pogriješne diskriminacije medju ljudima. Drugim rijecima, u islamu ne postoji rasa, zemlja, krv, region, jezik, jer po islamu ovo nisu mjerila ljudskih vrijednosti. U islamu su ljudske vrijednosti mjerilo vrijednosti za ljude. Islam koji je škola covjecnosti i koji poštuje humanost, smatra da su to izvorne i ljudske vrijednosti jer smatra da je covjek izvoran i originalan. On smatra da je covjek originalan jer smatra da je svijet originalan tj. priznaje Svemocnog i Uzvišenog Boga:

"On je Allah - nema drugog Boga osim Njega, Vladar, Svijeti, Onaj koji je bez nedostatka, Onaj koji svakog obezbjedjuje, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje

smatraju Njernu ravnim!"Kur'an 59:23

Islam je prema tome jedina humanisticka škola koja moze postojati na osnovu ispravne logike, a druga humana škola ne postoji u svijetu.

93