Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Akademska godina 2005/2006

Seminar: Car Dioklecijan i njegovo doba

Profesorica: dr. sc. Bruna Kuntić-Makvić

EGIPATSKI SPOMENICI U

DIOKLECIJANOVOJ PALAČI

1

Sl. 1. Sfinga na peristilu

P r i r e d i l i :

B o r o v č a k M a r t i n a

M i h e l č i ć G o r a n

Š i m e t i n Š e g v i ć F i l i p

T o m l j e n o v i ć A n a

V u g r i n e c G o r a n

2

SADRŽAJ________ ________

1. UVOD……………………………………………………………………………………………………4

1.1. O SIMBOLICI EGIPATSKIH SPOMENIKA ………………................…….5

1.2. TIJEK ISTRAŽIVANJA EGIPATSKIH SPOMENIKA NA

DIOKLECIJANOVOJ PALAČI……….………...………………….…………….…8

2. EGIPATSKI SPOMENICI DIOKLECIJANOVE PALAČE.....................……..........9

2.1. SFINGA NA PERISTILU…………………………………………………………..10

2.2. SFINGA U ARHEOLOŠKOM MUZEJU…………….....…………………......13

2.3. ULOMAK MALE SFINGE OD BIJELOGA KAMENA……………...………..15

2.4. SFINGA OD CRNOG SJAJNOG GRANITA IZGUBLJENE GLAVE….....15

2.5. IZRAZITO OŠTEĆENA SFINGA OD CRNOG GRANITA…………………17

2.6. MALA SFINGA OD SIVOG GRANITA…………………………..…………….18

2.7. ULOMAK SFINGE OD CRVENKASTOG GRANITA………..………………19

2.8. ULOMCI SFINGE OD SIVO-CRNOG GRANITA………………..………....20

2.9. EGIPATSKA GLAVA OD CRVENKASTOG GRANITA………………..……20

2.10. GLAVA SFINGE OD CRVENKASTOG GRANITA IZ SOLINA……..…...21

2.11. ULOMAK SFINGE OD SVIKASTOG GRANITA…………………..…………21

2.12. STUPOVI NA DIOKLECIJANOVOJ PALAČI…….……………..……………22

2.13. PRIKAZI NA KASETAMA PLOČA S TRIJEMA KATEDRALE…………….23

2.14. ŽENSKI LIK NA MEDALJONU U UNUTRAŠNJOSTI HRAMA………..…24

3. ZAKLJUČAK………………..……………………...……….....……………….......……………25

4. KRATKO KAZALO....................................................................................26

5. BIBLIOGRAFIJA…………………………………….......…………………....…………………30

6. POPIS SLIKOVNOG MATERIJALA……………………………………………………………31

3

1. UVOD_________________

,

Kratki uvod sastavljen prema predlošcima iz knjiga T. Marasovića i W. Kuhoffa.

. . . Palača je izgrađena za cara Dioklecijana na samom početku IV. stoljeća. Smještena

je na ranijem prigradskom području stare Salone, odnosno uvali nazvanoj Aspalathos po

kojoj je kasnije Split dobio ime. Daleko od granice na Dunavu ili dotadašnje rezidencije

Nikomedije, pretpostavlja se da je car Dioklecijan odabrao navedenu lokaciju kako bi

ostvario želju da se nakon povlačenja smjesti u svoj rodni kraj. Međutim, brojne

prostorije svjedoče da je palača Dioklecijana sadržavala brojne upravne elemente i

funkcije vlasti. Sama gradnja palače se može datirati između 298. ili 300. – 305. g.

Budući da je car abdicirao tek 305. godine, možemo zaključiti da je car odluku o gradnji

palače donio neko vrijeme prije samog odstupanja. Približno u isto vrijeme grade se

Dioklecijanove terme u Rimu.

Palača predstavlja općenito najbolje očuvan primjer rimske antičke palače.

Arhitektonski oblik palače može se svesti na lagano pomaknuti pravokutnik kojeg tvori

zid sa četiri kvadratna tornja na uglovima kao i šest također kvadratna manja međutornja.

Rasprostire se na površini od 30. 000 m2, sa dimenzijama 175 - 181 x 216 m.

Dioklecijanova palača nije samo izvanredan antički spomenik, nego je i nacionalno i

svjetsko dobro. Zajedno s kasnijom srednjovjekovnom dogradnjom ona čini vrijedan

arheološki, povijesni i umjetnički kompleks. Na UNESCO – ov popis svjetske baštine,

zajedno sa gradskom jezgrom, uvrštena je 1979. godine.

. . . U našem radu težili smo što jezgrovitije opisati same egipatske elemente Dioklecijanove

palače tijek istraživanja te dati barem opći zaključak o njihovoj svrsi. Pokušali smo napomenuti

da ti elementi ne predstavljaju nikakav trijumfalni plijen već pomno osmišljen program.

Kako bi se olakšalo praćenje teksta samom radu je dodano kratko kazalo osoba i nekih

osnovnih povijesno – umjetničkih, arheoloških i arhitektonskih pojmova. Posebno se zahvaljujemo Tomislavu i Katji Marasović na savjetima i sugestijama.

4

1.1. O SIMBOLICI EGIPATSKIH SPOMENIKA

Dioklecijanova palača u Splitu prožeta je istočnim simbolizmom, a kao elementi

simbolizma javljaju se egipatske sfinge i stupovi od asuanskog crvenkastog granita; neki

od stupova nalaze se još i danas u zapadnoj kolonadi peristila, a neki su preneseni u malu

crkvu na Sustipanu. U Dioklecijanovoj palači imamo dokazano 8 sfingi i još 4 spomenika

koji se mogu s njima povezati. U cijeloj palači se navode samo dva imena graditelja –

FILOTA (ime u bazi stupa kod mauzoleja) i ZOTIKOS (na konzoli). Budući da su oba

imena orijentalna to dovoljno govori o orijentalnom utjecaju na palaču.

U središnjem dijelu carske palače, mauzolej i peristil imaju ključno značenje.

Sklonost Dioklecijana da navedene prostore ukrašava egipatskim materijalom dovedena

je u vezu s idejama božanske naravi imperijalne osobe. Teza da je sam car birao sfinge

nelegitimnih vladara kako bi dokazao legitimnost svoje vlasti i svoje božansko podrijetlo

je neutemeljena.1 Ipak ne može se poreći činjenica da prisutnost sfingi u Palači nije

bazirana tek na dekorativnim nakanama.

Egipatska je sfinga ponajprije lav s faraonskom glavom, simbol suverene snage.

Faraon svojom božanskom osobom – on je „Horus živih“ – povezuje ovozemaljski svijet

ljudi sa svijetom bogova, a sfinga čuva putove zagrobnog života iskazujući istodobno

ovozemaljsku moć vladara. Pod utjecajem političkih i duhovnih okolnosti u Carstvu,

vladarska čast u Dioklecijanovo doba poprima sve izrazitija istočnjačka obilježja. Iako su

već prvi carevi nosili epitet „divi“, to je više bio način da se iskaže izuzetnost njihove

osobnosti, njihove ljudske vrline, nego direktno vezivanje sa svijetom bogova - božanske

filijacije, poput one u istočnim monarhijama. Dioklecijan je već izravni Jupiterov sin

(Iovius) kako stoji u njegovoj službenoj titulaturi. U želji što vidljivijeg iskazivanja

božanske naravi svoje ličnosti i božanskog porijekla vlasti, koristi se simbolima vladarske

moći egipatske civilizacije, jedine u kojoj je svaki vladar, ne samo božanski poslanik ili

namjesnik već sam bog. Ta je funkcija povezana s novim statusom kraljevske osobe koji

se iskazuje i u novom ceremonijalu, a koji uvjetuje arhitektonska rješenja.

1 P. Selem, 1970, 646; V. Rismondo, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači”, Književni Jadran 24 (Split 1953.)

5

P. Selem daje mišljenje o ulozi sfingi2, nadovezujući se na tezu E. Dyggvea o

funkciji i svrsi peristila i komentar koji je dao B. Gabričević3. Sfinge su mogle tvoriti

neku vrst dromosa prema mauzoleju i biti smještene u nišama temenosa. One su još od

stare države čuvale ulaz faraonskim grobnicama što objašnjava vezu s mauzolejom. Zbog

potrebe za prostorom službenog carevog kulta arhitektura Palače je morala biti

prilagođena novom ceremonijalu. Prema Dyggveovu mišljenju, sam peristil je prijelaz

između sjevernog javnog dijela u južni privatni dio Palače istočnjačkog karaktera. Po

Belamarićevu opisu4, četiri stupa protirona kao prostor između vanjskih i unutrašnjih

vrata daju naglasak arhitektonskoj kompoziciji čitava peristila, a po samoj sredini

peristila istraživanja su dokazala carsku ložu koja se uklapa u ceremonijal kasne antike.

Iznad polukružnog luka središnjeg stubišta koje je vodilo ispod vestibula, nalazio se

ograđeni prostor na kojem bi se u svečanim prilikama pokazivao car kako bi u

veličanstvenome okviru protirona primio počasti svojih podanika. Posjetitelj bi ušao kroz

Zlatna ili Srebrna vrata palače do njegove lože na peristilu, na protironu bi se pojavio car

u pažljivo isceniranom ceremonijalu i tamo bi posjetitelj padao ničice u stilu proskineze.

Cijela palača ima funkciju hrama Dioklecijana, a sfinge su svakako bili dostojanstveni

čuvari careve obredne pojave.

Nameće se pitanje jesu li sfinge naručili sami arhitekti palače iz hramova diljem

Egipta ili ih je Dioklecijan poslao za vrijeme svoje kampanje u Egiptu? Dioklecijan je

proveo 18 mjeseci u Egiptu kako bi smirio pobune i možda je baš u to doba pronašao

inspiraciju za svoju palaču. Moguće je da su sfinge predstavljale trofej nakon njegove

pobjede.5

Dioklecijan je u Rimu dao podići hram posvećen Serapisu i Izidi. U Aleksandriji

je, u spomen kršenja pobune Luciusa Domitiusa Domitanusa 297., podignut spomen stup

Dioklecijanu (često pogrešno nazivan Pompejev stup) na mjestu Serapeuma (svetišta u

čast Serapisu) u čijoj se blizini nalazila čuvena biblioteka. Okolica hrama u Luksoru je

bila pretvorena u vojni logor, a u samoj središnjoj prostoriji Amonova hramu nalazi se

2 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 106., P. Selem, „Stanje istraživanja sfingi carske palače u Splitu”, Adriatica praehistorica et antiqua: Miscellanea Gregorio Novak dicata, Zagreb 1970, 652. 3 B.Gabričević, „Prvobitna funkcija Peristila Dioklecijanove palače”, Slobodna Dalmacija, (Split, 9.1.1960.) 4 J. Belamarić, „Egyptian mementoes in Diocletian's palace”. Most (The Bridge) 1999, 1/4, 209-216. 5 J. Belamarić, „Egyptian mementoes in Diocletian's palace”. Most (The Bridge) 1999, 1/4, 209-216.

6

legionarsko svetište s freskom na kojoj je prikazan Dioklecijan sa tetrarsima. Dioklecijan

je nakon borbi s tamošnjim plemenima do otočića Philae povukao vojnu posadu. U

blizini otočića nalazio se rimski logor podignut oko 300 godine. Na samom otočiću koji

je bio dijelom utvrđen, Dioklecijan je 296. godine dao sagraditi monumentalna vrata.6

Snažno je Dioklecijanovo prisustvo u Egiptu (jedno se naselje nazivalo Diocletianopolis),

posebno u Aleksandriji gdje je dugo boravio tijekom 288. godine pacificirajući pobunjeni

narod. U tom kontekstu treba tumačiti i egipatske utjecaje u samoj Dioklecijanovoj palači

u Splitu.

6 I. Babić, „Egipatski utjecaji u Dioklecijanovoj palači”, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 2003, 96, 720

7

1.2. TIJEK ISTRAŽIVANJA EGIPATSKIH SPOMENIKA NA

DIOKLECIJANOVOJ PALAČI

Na dvije splitske sfinge (jedna pred stepeništem katedrale, a druga na ulazu u

splitski Arheološki muzej) prvi je znanstveno reagirao R. Adam7. Posebnu pažnju ovoj

drugoj sfingi, koja se danas nalazi u muzeju, a koja se pravilno atribuira Amenofisu,

odnosno Amenhotepu III., u drugoj polovini XIX. st. obratio je A. Conze. L. Reinisch je

izvršio atribuciju pri čemu predlaže i čitanje hijeroglifskih tekstova na sfingi što je još i

danas prihvatljivo uz nužne korekcije. A. Conze također upozorava na postojanje

staroegipatske vladarske glave ugrađene u kuću Nikole Gotovca, a za koju pretpostavlja

da pripada Amenofisu III., što iz određenih razloga nije moglo biti prihvaćeno.

Spomenute dvije najveće splitske sfinge sa stajališta moderne egiptologije je promatrao

G. Jequier u knjizi E. Hebrard – J. Zeillera o Dioklecijanovoj palači8, gdje su, između

ostalog, objavljene i dvije slike sfinge na peristilu i tri slike muzejske sfinge.

Zanimanje za Dioklecijanovu palaču raste nakon otkrića nove sfinge u srpnju

1932. g. , kada se u Krešimirovoj ulici u Splitu urušila stara romanička zgrada. Pronađena

sfinga je od tvrdog crnog grafita, slična onoj na peristilu, ali manjih dimenzija. Na taj

nalaz osvrnuli su se G. Novak9, smatrajući da je riječ o ženskom liku, možda čak i

Hatšepsut, te Lj. Karaman.10

Nedugo nakon Prvog svjetskog rata – 1918. pronađena je mala sfinga od crnog

granita čiji je prednji dio izgubljen, a na čiji nalaz je upozorio C. Fisković.11 Spomenik je

smješten pored istočnog zida katedrale. V. Rismondo12 je prvi otvorio pitanje razloga

zbog kojih je Dioklecijan u svoju palaču doveo sakralne spomenike starog Egipta.

Pod vodstvom T. Marasovića provedeni su radovi na čišćenju podrumskih

prostorija, a koji se protežu ispod čitavog južnog dijela palače gdje su se nalazile privatne

7 R. Adam, Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalato in Dalmatia, London, 1764. 8 E. Hebrard - J. Zeiller, Spalato, le palais de Diocletien, Paris, 1912. 9 G. Novak, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači”, Novo doba 170 (Split 23. srpnja 1932.) 2 - 3 10 Lj. Karaman, „Staroegipatska sfinga otkopana u Splitu”, JIČ III 1 – 4 (Beograd 1937.) 615 11 C. Fisković, prilog pruočavanju Dioklecijanove palače u Splitu, Rad JAZU 279 (Zagreb 1950.) 12 V. Rismondo, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači”, Književni Jadran 24 (Split 1953.)

8

odaje vladara. U sezoni radova 1962./1963. pronađena je jedna sfinga i četiri fragmenta

sfingi, o čemu P. Selem izvještava u Telegramu.13

Na Bulićevoj poljani smještenoj u neposrednoj blizini mauzoleja i peristila, osim

rimskih mozaika otkrivena je sfinga od sivocrnog granita, prepolovljena na sredini tijela,

i bez glave. Nedugo nakon ovog otkrića. W. Kuhoff je otvorio pitanje originalne lokacije

sfingi u nišama temenosa, pri čemu naglašava povezanost sa mauzolejom gdje su trebale

čuvati pristup grobnici.

U istočnom dijelu podrumskih prostorija, pronađen je također jedan primjerak

ovakvog tipa, točnije, grudni dio jedne sfinge od sivocrna granita na kojoj se jasno

raspoznaje lijepo modelirani klaft. U blizini je pronađen još jedan mali, plosanti fragment

sfinge. Nalaz sfinge na Bulićevoj poljani navodi na misao da su ovi egipatski lavovi s

ljudskim glavama bili smješteni u nišama temenosa. Njihova veza s mauzolejom se čini

logičnom jer su još od starog carstva sfinge u Egiptu čuvale pristup faraonskim

zagrobnim hramovima i grobnicama14, pa očito tako i diviniziranom Dioklecijanu.

13 P. Selem, Dioklecijanove sfinge, Telegram 177 (Zagreb 13. rujna 1963.) 4 14 W. Kuhoff, Diokletian und die Epoche der Tetrachie, Frankfurt am Main: P. Lang 2001. 751

9

2. EGIPATSKI SPOMENICI_____ 2.1. SFINGA NA PERISTILU

Sfinga na Peristilu je najveća i najbolje sačuvana, iako je

napukla po sredini, te joj manjka komadić na podnožju. Navodno

je oštećena kamenjem koje je padalo sa susjednog zvonika kada

je nekoliko puta uzastopce pogođen munjama, no po J.

Belamariću15 vjerojatniji je scenarij kršćanske osvete. Duga je

2,46

metara,

široka 0,65

m

p

lo

p

je

ro

p

p

is

n

b

je

n

15

16

17

k18

19

Sl. 2, Današnji položaj na tlorisu originalnog izgleda palače

etara, a visoka 1 metar. Jequier

retpostavlja da je njezina izvorna

kacija bilo prolaz koji vodi

rema ulazu u muzej. Napravljena

od crvenog granita, a pripada u

d sfinga koje nose vazu.

Taj se tip sfinga naziva

orte-vase - životinja leži na

ravokutnom postolju i u

pruženim rukama drži vazu (nekad se pogrešno mislilo da drži stup16). Njezine prednje

oge ne završavaju lavljim pandžama nego ljudskim rukama koje drže vazu prinoseći je

ožanstvu.17 Time se simbolizira kralja u zavjetu bogovima.18 Jecquier naglašava19 kako

to najveći poznati primjerak porte-vase, jedinstven primjer sfinge koja na predstolju

osi friz s kartušama, dugoljastim ovalnim pločama na kojima se ispisivalo ime faraona.

Sl.3, Sfinga na peristilu

J. Belamarić, „Egyptian mementoes in Diocletian's palace.” Most (The Bridge) 1999, 1/4, 209-216. B., Frane i Lj. Karaman. Palača cara Dioklecijana u Splitu. Zagreb: Matica hrvatska, 1927., 81 G. Novak, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači: novootkrivena sfinga moguće predstavlja egipatsku raljicu.” U: Novo doba, broj 170, 1932. (godina XV.) J. Belamarić, Egyptian mementoes in Diocletian's palace. Most (The Bridge) 1999, 1/4, 209-216. P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 98

10

Friz se sastoji od nekoliko tzv. geografskih kartuša. Nad svakom kartušom je

zarobljenik, a svima zarobljenicima je oko vrata konop tako da ide oko vrata jednom, pa

onda drugom zarobljeniku itd. U kartušama ispod ovih zarobljenika su imena mjesta ili

naroda. Zarobljenici na lijevoj strani su bradati Azijati (vjerojatno dolaze iz Palestine i

Sirije), zarobljenici na desnoj strani su Afrikanci koji predstavljaju pokoreni Jug

(Nubijci). Svaka povorka pojedinačno sadrži 41 ime.20 Jedanaest čitljivih imena lijeve

povorke odgovaraju velikom popisu Tutmosisa III. u hramu u Karnaku osim što

redoslijed nije isti21: navode se mjesta i narodi područja iza Genezaretskog jezera i

Mrtvog mora, također na području srednje Palestine i zemlje Filistejaca.22 Za slabije

očuvane kartuše i figure desne povorke, G. Jecquier pretpostavlja da se odnose na narode

i mjesta Punta. Kasnije u povorci opet se javljaju nazivi palestinskih mjesta.23 Između

nizova prikazan je znak pluća kao simbol egipatske dvojnosti. Znak sema-taui

simbolizira disanje Gornjeg i Donjeg Egipta preko jedinstvenog daha faraonske države.24

Datirana je na temelju

stilskih karakteristika poput

bademastih očiju karakterističnih

za prvo razdoblje XVIII. dinastije

i analogije popisima Tutmosisa

III. u Karnaku. G. Jeqiuer

zaključuje da je ona vjerojatno

pripadala velikom osvajaču iz

XVIII. dinastije, a možda

Tutmosisu I. ili Hatšepsut, te da ju je uzurpirao jedan vladar XIX. dinastije, Seti I. ili

Ramzes II. G. Novak je drukčijeg mišljenja i sfingu pripisuje Tutmosisu I., smatrajući

kako bi on na svojoj sfingi spomenuo i slavne azijatske pohode kojima je stigao do

Eufrata i time simbolički pobijedio Aziju i Afriku, a ne samo nevažne pobjede oko

sinajske, nubijske i libijske granice države nad povremenim inkurzijama Libijaca,

Sl. 4, Sfinga na peristilu

20 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 98 21 P. Selem, „Stanje istraživanja sfingi carske palače u Splitu”, Adriatica praehistorica et antiqua: Miscellanea Gregorio Novak dicata, Zagreb 1970, 642 22 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 98 23 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 98 24 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 100

11

Crnaca, Bedja i drugih Hamita. Drugim riječima ne bi izjednačio te nevažne pobjede sa

slavnim prodorom do Eufrata.25 Budući da je Tutmozis I. otac Tutmozisa III., svakako

treba biti oprezan jer se pobijede prenose i na nasljednike.

Na samoj se vazi nalaze

dvije kartuše, ali kako je gornji

dio otrgnut, a iz donjeg se gotovo

ništa ne može pročitati, skoro je

nemoguće saznati uklesano ime

vladara. Od XVIII. dinastije

kraljevski kipovi su nosili i vaze,

a postoje i sličnosti s licem

Tutmozisa III. Po načinu radnje i rasporedu kartuša je iz XIX. dinastije. Zaključak je da

je jedan vladar XIX. dinastije – najvjerojatnije Ramzes II. dao uklesati svoje ime na

sfingu iz XVIII. dinastije.26

Sl. 5, Sfinga na peristilu

25 G. Novak, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači: novootkrivena sfinga moguće predstavlja egipatsku kraljicu.” U: Novo doba, broj 170, 1932. (godina XV.) 26 G. Novak, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači: novootkrivena sfinga moguće predstavlja egipatsku kraljicu.” U: Novo doba, broj 170, 1932. (godina XV.)

12

2.2. SFINGA U ARHEOLOŠKOM MUZEJU

Sl. 6 i 7, Sfinga u Arheološkom muzeju u Splitu

Sfinga u Arheološkom muzeju u Splitu je napravljena od bijelog ledečastog vapnenca

sličnog mramoru. Dimenzije su joj dužina od 1,51 metar, širina od 0,45 metara, te visina

od 0,44 metra. Sfinga je nađena 1875. godine u dvorištu palače Cindro u Krešimirovoj

ulici, a do danas se nalazi u Arheološkom muzeju.

Ova sfinga, uz onu sa peristila, je vjerojatno čuvala ulaz u Dioklecijanova grobnicu

koja je od kraja VIII. stoljeća pretvorena u splitsku katedralu.27 Budući da se razlikuju po

izradi najvjerojatnije je da su izvorno morala biti dva para sfinga u Dioklecijanovoj

palači. Iako je jako oštećena, lijepo je izrađena i to je rad umjetnosti Nove države po

Jequieru28. I. Babić smatra da sfinga potječe iz hrama u Luksoru.29 Nedostaju glava i

stražnji dio postolja, a na leđima i grudima zamjećuju se ostaci stilizirane grive izvedene

paralelnim prugama.30 U kartušima su vidljiva oba imena Amenofisa III.: Men-neb-Re i

Imen-hotep-heka-was. Natpisi na sfingi donose iduće tekstove (prijevod prema Izidinom

tragu Petra Selema):

• „savršeni bog Neb-Maat-Re, obdaren životom, izabranik Amon-Rea, gospodar

prijestolja, gospodar neba; "

• „Neb-Maat-Re, Imen-hotep-heka-was, kojega obožavaju svi rekhyt i sva živa

bića;"

27 Lj. Karaman, „Staroegipatska sfinga otkopana u Splitu”, JIČ III 1 – 4 (Beograd 1937.), 615 28 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 100., P. Selem, „Stanje istraživanja sfingi carske palače u Splitu”, Adriatica praehistorica et antique: Miscellanea Gregorio Novak dicata, Zagreb 1970, 641 29 I. Babić, „Egipatski utjecaji u Dioklecijanovoj palači”, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 2003, 96, 720 30 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 100

13

• „potpuni bog koji ukazuje svoje lice, kao Ptah profinjena srca, kao gospodar

Hermopolisa, velik po spomenicima; "

• „potpuni bog, zlatno brdo; kad ga ljudi vide, srca su im radosna; prvotni, živuća

slika što svojim zrakama ogrijava Dvije zemlje, sin Rea, Imen-hotep-heka,

gospodar svih zemlja koji poput Rea dariva život, zdravlje, snagu. "

G. Novak smatra da su natpisi sa strana podnožja samo razni zvučni epiteti kralja.31

Sl. 8 i 9, Kartuše na sfingi iz Arheološkog muzeja u Splitu

31 G. Novak, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači: novootkrivena sfinga moguće predstavlja egipatsku kraljicu.” Novo doba 170 Split, 1932. 2 - 3

14

2.3. ULOMAK MALE SFINGE OD BIJELOGA KAMENA

f

Ulomak male sfinge od bijelog kamena bez tragova natpisa nalazi se u splitskom

Arheološkom muzeju, no nije poznato otkud je tamo dospjela niti je moguće datiranje.

Duljina mu je 0,91 metar, širina 0,46 metara, a visina 0,53 metra.

Sl. 10 i 11, Ulomak male s inge od bijelog kamena

2.4. SFINGA OD CRNOG SJAJNOG GRANITA IZGUBLJENE GLAVE

Sfinga od crnog sjajnog granita izgubljene glave i

oštećenih prednjih nogu te postolja nađena je 1932. godine

prilikom rušenja srednjovjekovne romaničke zgrade u

Krešimirovoj ulici, odnosno prilikom kopanja temelja

novogradnje Bonačić – Mitrović u Krešimirovoj ulici u Splitu.32

Na dubini od oko 1 metra od razine ulice došla je na vidjelo

staroegipatska sfinga, duga 1,60 metara, a široka 0,53 metra.

u

32

Sl. 12, Današnji položaj na tlorisu originalnog

izgleda palače

Glava sfinge je nedostajala kao da je namjerno razbijena jakim

darcima. Poznato je da su mnogi strani putopisci kroz Split u vrijeme Mlečana opisivali

Lj. Karaman, „Staroegipatska sfinga otkopana u Splitu”, JIČ III 1 – 4 (Beograd 1937.) 615

15

drugu staroegipatsku sfingu također iz crnog granita, koja se oduvijek nalazila na

splitskom peristilu, kao idol božice Cibele.33 Lj. Karaman smatra da je ova sfinga pandan

sfinge na peristilu, uklonjena u XIII. stoljeću kada je porušeno predvorje ispred

mauzoleja katedrale i tu je bio podignut zvonik.34 Na njezinom hrptu i prsima vide se

ostaci poznatog karakterističnog nakita egipatskih faraona. Glava nije imala bradicu pa

G. Novak pretpostavlja da se radi o ženskom liku. Iako postoje kipovi egipatskih kraljeva

bez bradice, kao što su dva kipa kralja Amenemheta III. u Muzeju u Kairu, glava

Amenofisa IV. u Louvreu, te glava Senusreta I. u Karnaku, sfinga koja je sakralnog

karaktera treba imati bradicu, pa je tako ima i sfinga već spomenutog Amenemheta III.

Zato G. Novak predlaže da ova sfinga predstavlja Hatšepsut.35 P. Selem je datira u

vrijeme oko XXVI. saiske dinastije,

naglašavajući da postoje i sfinge bez

bradica.

Po otkriću su je braća Bonačić dala

na raspolaganje Arheološkome muzeju,

izrazivši pri tome želju da se ona izloži

negdje unutar Dioklecijanove palače.

Sfinga je privremeno bila postavljena među

stupovima arhikolonata na peristilu

sučelice druge sfinge, pa onda na zid

temenosa (dvorišta oko nekadašnje careve

grobnice). Budući da nije odgovarala ni

jednom ni drugom mjestu, konačno je ona

vrlo pogodno postavljena ispred krstionice

nekadašnjeg Hrama careve palače, tzv.

Jupiterov hram gdje se danas nalazi

krstionica svetog Ivana.36 Sl. 13 i 14, Sfinga od crnog granita izgubljene glave

33 Lj. Karaman, „Staroegipatska sfinga otkopana u Splitu”, JIČ III 1 – 4 (Beograd 1937.) 615 34 Lj. Karaman, „Staroegipatska sfinga otkopana u Splitu”, JIČ III 1 – 4 (Beograd 1937.) 615 35 G. Novak, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači: novootkrivena sfinga moguće predstavlja egipatsku kraljicu.” U: Novo doba, broj 170, 1932. (godina XV.) 36Lj. Karaman, „Staroegipatska sfinga otkopana u Splitu”, JIČ III 1 – 4 (Beograd 1937.) 615, P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 102

16

2.5. IZRAZITO OŠTEĆENA SFINGA OD CRNOG GRANITA

Izrazito oštećena sfinga od crnog granita, odlomljenog prednjeg dijela, nađena je

tijekom radova u Palači 1948. godine. Duga je oko 1,1 metar, a široka 0,33 metra.

Usprkos oštećenju površine, ukazuje se na dobar rad egipatske umjetnosti faraonskog

razdoblja. Danas je smještena uz istočni zid mauzoleja, odnosno katedrale.37

Sl. 15 i 16, Izrazito oštećena sfinga od crnog granita

37 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 101-102

17

2.6. MALA SFINGA OD SIVOG GRANITA

Mala sfinga od sivog granita nađena je prilikom

iskopavanja 1963. na Bulićevoj poljani na južnoj strani mauzoleja

na gotovo istoj dubini na kojoj su nađeni i rimski mozaici. Tijelo

je prepolovljeno po sredini, a glava je izgubljena. Dugačka je 0,79

metara, a široka 0,3 metra. Usprkos oštećenjima vidi se da je

sfinga bila kvalitetan rad egipatske umjetnosti faraonskog

razdoblja. Zamjećuju se ostaci lijepo izrađenog klafta, brazde

Sl. 17, Današnji položaj na tlorisu originalnog

iz

gleda palače

modeliranih rebara i rep savijen uz lijevo bedro. Danas je izložena

u podrumima Palače.

Sl. 18, Mala sfinga od sivog granita

18

2.7. ULOMAK SFINGE OD CRVENKASTOG GRANITA

Sačuvani ulomak sfinge od crvenkastog granita pronađen je u središnjoj prostoriji

podruma Palače za vrijeme iskapanja 1962. i 1963. godine. Ulomak je pronađen blizu

rimske razine što bi značilo da je sfinga bila uništena i odbačena već u ranom srednjem

vijeku. Prema veličini sačuvanih dijelova, očite su njezine impozantne dimenzije. Samo

sačuvani ulomak ima dužinu od 0,55 metara, širinu od 0,39 metara, te visinu od 0,3

metra. Čuva se u Odjelu za povijest građevinarstva Urbanističkog ureda u Splitu.

Sl. 19 i 20, Ulomci sfinge od c venkastog granita r

2.8. ULOMCI SFINGE OD SIVO-CRNOG GRANITA

Sačuvana su dva ulomka, jedan je grudni dio, a drugi plosnat i teško je odrediti

kojem je dijelu tijela sfinge pripadao. Na grudnom dijelu se raspoznaje lijepo oblikovani

klaft. Nađeni su prilikom iskapanja 1962./63. u istočnom svjetiljku podrumskih prostorija

Palače, gdje su ležali pri dnu srednjovjekovnih nasipa. Ne može se sa sigurnošću utvrditi

je li drugi ulomak uistinu pripadao istoj sfingi kao i prethodni, ili je pak dio devete sfinge.

Čuvaju se u Odjelu za povijest građevinarstva Urbanističkog ureda u Splitu.

19

2.9. EGIPATSKA GLAVA OD CRVENKASTOG GRANITA

Glava od crvenkastog granita uzidana je u kuću Gotovac u sjevernom dijelu

Palače. Dobro je očuvana lica. Klaft je očuvan samo u gornjem dijelu koji je prekrivao

glavu, dok su vjesovi odlomljeni. Ureus, koji se nalazio na sredini pročelja naglavka je

kasnije pretvoren u križ. Lice je po svojoj izradi meko i zaokrugljeno, što je tipično za

epohu Ptolemeja. Oči su velike, s finim obrvama, nos je širok i malo spljošten, usta

senzualna, a donja usnica puna i lako ispupčena.

Pretpostavka

Conzea da ona pripada

sfingi Amenofisa III. iz

Arheološkog muzeja u

Splitu je napuštena zbog

vidljive razlike u

korištenim materijalima –

sfinga je napravljena od

bijelog mramorastog

vapnenca, a glava od

crvenkastog granita. Glava

je tisuću godina mlađa od

Amenofisovog razdoblja i očito je pripadala ljudskome kipu, što je još i G. Novak

razmatrao38, koji je prikazivao osobu iz dinastije Lagida. P. Selem pretpostavlja39 da je

ukrašavanje Palače istočnim i posebno egipatskim sadržajima uključivalo i primjerke

egipatske faraonske plastike. Nema tragova koji bi ukazali gdje je takva skulptura bila

postavljena u Palači.

Sl. 21, Egipatska glava od crvenog granita na kući Gotovac

38 G. Novak, „Sfinge u Dioklecijanovoj palači: novootkrivena sfinga moguće predstavlja egipatsku kraljicu.” U: Novo doba, broj 170, 1932. (godina XV.), P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 104 39 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 104

20

2.10. GLAVA SFINGE OD CRVENKASTOG GRANITA IZ SOLINA

Danas pohranjena u Arheološkom muzeju u Splitu, glava sfinge od crvenkastog

granita s paralelnim prugama koje stiliziraju lavlju grivu, nađena je u Solinu 1908.

nedaleko do sjevernih perimetralnih zidova i akvedukta pod hrpom kamenja. Lice je

izrazito oštećeno, a brada je sačuvana tek djelomično. Iskapanja nisu uspjela pronaći i

torzo. Ne može se točno reći pripada li ova sfinga onima iz prostaze mauzoleja.40

Sl. 22, 23 i 24, Glava sfinge od crvenkastog granita iz Solina

2.11. ULOMAK SFINGE OD SIVKASTOG GRANITA

Stražnji ulomak sfinge sa stiliziranim rebrima pronađen je prilikom nedavnih

iskapanja41 u podrumima Palače. Jako je oštećen, a pripadao je stražnjem dijelu tijela

životinje.

40 F. Bulić i Lj. Karaman. Palača cara Dioklecijana u Splitu. Zagreb: Matica hrvatska, 1927., 84 41 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 105.

21

2.12. STUPOVI OKO DIOKLECIJANOVOG MAUZOLEJA

Oko Mauzoleja se nalazi trijem od 24 stupa sa korintskim kapitelima različitih

vrsta mramora: od amfiboličkog sivog granita, ružičastog granita iz Asuana, drobnjaka

sa žicama, do lečastog vapnenca iz Keneha. Granitni stupovi – profirni su također

dijelom iz Egipta te su prilagođavani. Dva su stupa od bijelog mramora cipollina,

kanelirana i rudentirana. Nedostaju dva na istoku u koru crkve, koji je sagrađen 1602. i

jedan na jugu, a s obzirom na njihovu visinu mislilo se da su bili preneseni u baziliku

benediktinaca u Sustjepanu. Nakon što je ona srušena, lokacija se pretpostavlja u crkvici

na grobištu. I ovo je dokaz da je materijal stupovlja uzet iz Egipta od različitih zgrada, te

je u palači kako se bolje moglo žurno adaptiran.42

Polukapiteli na polustupovima između kojih se otvaraju galerije se opisuju kao

nedovršeni korintski kapiteli, točnije njihove košare, ali i kao izvrnuti kusasti čunjevi.

Neki od tih kapitela imaju zvonolik oblik pa podsjećaju na egipatske kapitele u obliku

lotosa. Ipak ovi nemaju uobičajeni snažno izvijeni oblik u gornjem dijelu.

Trake na vanjskim stranama listova polukapitela s pilona u Dioklecijanovoj palači

podsjećaju na slične motive na biljnim kapitelima iz ptolemejskog i carskog Egipta. Njih

se može interpretirati kao tanke i uske grane iz kojih se račvaju palmini listovi. Ovom

tipu pripada više kapitela s Manastirina u Solinu, razmještenih i ugrađenih u sklopu

takozvanog Tusculuma i sjenice pripadajućeg vrta. Većina kapitela i drugih ulomaka je

prenesena sa srednjovjekovnog zvonika splitske katedrale. To često stvara zabune, ali je

vjerojatno da je na srednjovjekovnom zvoniku bilo kapitela tipa zadebljalog lišća, koji su

izvorno bili dijelovi arhitekture Dioklecijanove palače.43

42 F. Bulić i Lj. Karaman. Palača cara Dioklecijana u Splitu. Zagreb: Matica hrvatska, 1927. 43 I. Babić, „Egipatski utjecaji u Dioklecijanovoj palači”, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 2003, 96, 720-721

22

2.13. PRIKAZI NA KASETAMA PLOČA S TRIJEMA SPLITSKE

KATEDRALE

Neki od prikaza na kasetama kamenih ploča s trijema splitske katedrale koja se

identificira kao Dioklecijanov mauzolej (hram) mogu se dovesti u vezu sa egipatskim

kultovima. Oni su glava ovna, bika i mladića s košarom, in situ na sjevernoj strani

trijema.44 Ove tri ploče treba povezati sa još jednom poznatom, koja je također potjecala

iz trijema oko mauzoleja, a danas je smještena južno od mauzoleja među ostalim

kamenim ulomcima. Na toj ploči vjerojatno je prikazan Serapis budući da se jasno

razabire bradata glava iznad koje se razaznaju otučeni dijelovi predmeta koji se

prepoznaje košara (modius) koja inače simbolizira obilje. Taj reljef ključ je za pokušaj

interpretiranja ostalih spomenutih prikaza.

Serapisov kult, povezan s podzemnim svijetom, bi se uklapao u grobni karakter

mauzoleja u kojem se slavio divinizirani car. U grčkoj interpretaciji Serapis (izvorno

Oziris) dovodi se u vezu s božanstvima podzemlja – Hadom/Plutonom. Na samom

mauzoleju prikaz tog božanstva bio je nesumnjivo sastavni element domišljenoga

vjerskog koncepta. Dioklecijanovo razaranje Aleksandrije, te potom i njezina obnova, je

vjerojatno obvezivala cara prema Serapisu, jer je taj grad bio središte njegova kulta gdje

se štovao najstariji lik tog božanstva. Budući da je izgradio hram Serapisa i Izide u Rimu,

razumljivo je da je kult tog boga morao biti prisutan i u njegovoj palači u Dalmaciji. Kult

Serapisa kao i ostalih egipatskih božanstava bio je raširen u rimskoj Dalmaciji neovisno o

Dioklecijanovoj palači, pa tako i u obližnjoj Saloni.45

Glava ovna je ispupčena, sa savijenim rogovima, vješto izvedenim, s naglašenim

osjećanjem prostora i obujma. Oči su naznačena dvama izdubljenjima. Za razliku od

velike većine drugih figura ova je veoma dobro sačuvana i dovršena. Fond je obrađen

grubom zubačom. Lik ovna navodi na mogućnost povezivanja sa kultom Amona. No, u

Dalmaciji se Amon prikazuje na uobičajen način, sa ljudskom glavom, bradatom, bujnom

kosom, s rogovima ovna. Ipak, Amonov lik se s vremenom prikazuje sa glavom ovna, 44 I. Babić, „Egipatski utjecaji u Dioklecijanovoj palači”, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 2003, 96, 720-721

23

iako je izvorno bio antropomorfna figura. Primjer za to je aleja sfinga u Karnaku koja

vodi do glavnog Amonova središta. Divinizirani Dioklecijan koji se identificirao s

Jupiterom, mogao se poistovjetiti i s Amonom.

Glava bika je također izrazito ispupčena. Desni roščić je polomljen, a oči su i

ovdje rupe, kao da je riječ o maski. Može se dovesti u vezu sa crnim bikom – božanstvom

Apisom. Kult Serapisa zapravo i nastaje povezivanjem kultova Ozirisa i Apisa.

2.14. ŽENSKI LIK NA MEDALJONU U UNUTRAŠNJOSTI HRAMA

Već je poznata pretpostavka da je ženski lik na medaljonu u unutrašnjosti hrama

mogući prikaz zaštitnice - Tyche novoutemeljenog naselja (palače), a ne Priske, careve

žene.46 Na glavi te ženske figure se nalazi čunjasto ispupčenje što je moguća naznaka za

modij, pa bi se radilo o Tychinom prikazu. Sama Tycha, rimska Fortuna, se često

identificira s Izidom jer ona ne ravna sudbinom samo bogova i pojedinaca, već i

kolektiva poput naselja.47 Izida-Tyche se kao i druga božanstva egipatskog podrijetla

prikazuje na novčićima, pseudomoneti emitiranoj u doba tetrarha u promidžbene svrhe

(tzv. vota publica ). Izidu u kontekstu Dioklecijanove palače prvi spominje D. Farlati.

Dakle po Babićevom mišljenju poligonalno zdanje ne bi bilo mauzolej već hram.48

Budući da se motiv košare, bez drugih figura, javlja i na pojedinim kasetama na svodu u

tzv. malom hramu, Babić se pita mogu li se dovesti u svezu s kultom Serapisa.

45 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 62 - 64 46 I. Babić, „Egipatski utjecaji u Dioklecijanovoj palači”, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 2003, 96, 722 47 P. Selem, Izidin trag, Split: Književni krug 1997. 33 48 I. Babić, „Egipatski utjecaji u Dioklecijanovoj palači”, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 2003, 96, 722

24

3. ZAKLJUČAK_________________

Treba ponoviti da je točna svrha egipatskih spomenika bila slavljenje vladareve

božanske osobe. Rimsko Carstvo se grozilo otvorene monarhije, sve do Dioklecijana

formalno ostajući republikom. Dioklecijanova politika je to promijenila, pa se ukazala

potreba za novom simbolikom koja bi se povezala sa živim božanskim vladarom. Ona je

pronađena u najvažnijoj carskoj provinciji - Egiptu. Egipat je prije pada pod rimsku vlast

imao dugu i osebujnu kulturu te je bio poznat po tome što su njegovi kraljevi – faraoni

bili smatrani živućim bogovima. Baš zato se Egipat nametnuo Dioklecijanu kao logičan

izvor crpljenja ikonografije. Osim stupova i plastike, najznačajniji egipatski element su

svakako sfinge. Uz piramide, one su najpoznatiji simbol Egipta (iako su ušle i u grčku

civilizaciju), ali za razliku od piramida naglašavaju baš dvojnost vladara – boga. U

planiranom ceremonijalu sfinge su predstavljale veličanstvene čuvare cara, naglašavajući

njegovu povezanost i sa zemaljskim i sa božanskim. Kao nekad egipatskim faraonima,

sfinge su najvjerojatnije trebale biti i trajna posmrtna straža za njegov mauzolej.

Prilikom proučavanja Dioklecijanove palače zato je važno obratiti pozornost

simbolici egipatskih elemenata. Često se naglašava da je Dioklecijan izgradio svoju

palaču radi umirovljenja, ali ona je imala još jednu bitnu namjenu – trebala je i njegovati

novi dvorski ceremonijal kojemu je glavna svrha bila odvojiti cara od običnih smrtnika i

uzdignuti ga u domenu božanskoga. Ona je trebala biti most između prolaznoga i

vječnoga, a u tome je bilo neizbježno pozivanje na egipatsku tradiciju koja je s time već

imala tisućljeća iskustva. Dioklecijanova palača je bila i prostor velikih scenskih rituala,

izlog carskog simbolizma, a peristil njena velika pozornica. No, ništa ne priječi da ona to

ne bude i danas. Iako je sada peristil utkan u srce grada, u strukturi Dioklecijanove palače

on postaje eksterijer, prihvaća gradske dimenzije i postaje nekom vrstom tinela grada.

Posjetitelji su jednako zadivljeni baš kao i prije 1700 godina, kada bi se tamo ukazivao

divus Diocletianus.

25

4. KRATKO KAZALO_____________

POJMOVI

AKVEDUKT - latinski aquae ductus = vodovod; rimski antički mehanizam za

dovođenje vode sa većih udaljenosti (do 90 km) pri ravnomjernom padu. Najpoznatiji su

akvedukti u Nimesu i Segoviji.

ARHIKOLONAT – red stupova povezan lukovima. Jedan od najstarijih primjera

otkriven je upravo na splitskom Peristilu.

DROMOS – grčki istoznačno ulici ili cesti, u drugom smislu prolaz i zapravo u

osnovnom značenju korišten za velike prometne i svečane ulice (npr. egipatska aleja

sfinga); također i za pristup grobnicama (npr. Atrejeva riznica).

KLAFT – egipatsko muško pokrivalo za glavu čiji krajevi s obje strane lica trokutasto

padaju na ramena.

KANELURA – grčko-latinski canna = cijev, uspravni žlijeb na stablu stupa.

KAPITEL – gornji završni dio stupova. Najstariji oblici su nastali u Egiptu kao zatvoren

i otvoren papirusov kapitel, otvoren i zatvoren lotusov kapitel i palmin kapitel. U grčkoj

razlikujemo glavne tri vrste - dorski, jonski i korintski.

KARTUŠ – ukrasni okvir s motivom razvijenog svitka koji obrubljuje površinu nekim

natpisom ili grbom.

KASETA – četverokutna ukrasna polja na stropu, katkad služi kao konstrukcijski

element. Pojavljuje se u grčkom i rimskom graditeljstvu i ponovno od renesanse.

MAUZOLEJ – spomen grobnica oblikovana kao zasebna, raskošna zgrada.

MODIUS – mjera pšenice po obujmu jednaka jednoj trećini amfore oblikom slična

izokrenutoj košari koja stoji na tri noge. Obično je Serapisov atribut kako bi se naglasilo

da je on bog opskrbe žitom.

PERISTIL – dvorište antičkih zgrada okruženo stupovima; također i atrij ranokršćanskih

crkava.

26

SERAPIS – egipatsko božanstvo podzemnih duša. Svetišta mu se nazivaju serapejima.

SFINGA – mitološko biće sa životinjskim tijelom i ljudskom glavom.

TEMENOS – grčki = sveto mjesto ili područje posvećeno besmrtnima oko ili unutar

hrama.

TINEL - talijanski tinello = blagovaonica.

TORZO – nedovršeni ili necjelovito sačuvan kip.

UREUS – kobra, znak moći i apotropejski znak na krunama bogova i faraona.

OSOBE

Adam, Robert (1728. – 1792.) – škotski arhitekt, dizajner pokućstva i pejzažist.

Impresioniran rimskom arhitekturom u Italiji i Dalmaciji, svoj rad modelira prema njemu.

Koautor prve znamenite znanstvene monografije o Dioklecijanovoj palači.

Babić, Ivo (1946. - ) – hrvatski povjesničar umjetnosti, arheolog, filolog i konzervator,

najviše se istaknuo na području povijesti umjetnosti što je i doktorirao. Bivši rektor

Sveučilišta u Splitu i ravnatelj Muzeja grada Trogira. Redovni profesor na splitskom

PMF-u.

Bulić, don Frane (1846. – 1934.) – hrvatski arheolog, klasični filolog, epigrafičar,

istraživač ranokršćanskih i starohrvatskih starina. Kao ravnatelj Arheološkog muzeja i

konzervator, posvetio se arheologiji. Rezultate svojih istraživanja objavljivao je u

„Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku.“ Svjetski ugled stekao je nakon

uspješnih iskapanja starokršćanskih bazilika i groblja u Solinu.

Conze, Alexander Christian Leopold (1831. - 1914.) – njemački arheolog,

srednojoškolski profesor i ravnatelj Berlinske zbirke starina.

Dyggve, Einar (1887. – 1961.) – danski arhitekt i arheolog, objavio brojne studije o

antičkom, kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom periodu na hrvatskim prostorima.

Istraživao nalazišta u Solinu, Pečuhu, Ravenni, Solunu itd.

27

Fisković, Cvito (1908. – 1996.) – hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator-član

HAZU od 1948., proučavao gotovo sva razdoblja dalmatinske umjetnosti i kulture o

čemu je napisao više studija. Razvio i unaprijedio službu zaštite spomenika kulture u

Dalmaciji. U njegovu čast se održavaju Dani Cvite Fiskovića.

Gabričević, Branimir (1915. – 1996.) – diplomat i arheolog. Asistent na katedri za

arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, direktor Arheološkog muzeja u Splitu,

profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru i istoimenog fakultetu u Novom Sadu.

Proučavao antičke spomenike na prostoru bivše Jugoslavije, posebice epigrafičke

tekstove.

Jequier, Gustave (1868. – 1946.) - švicarski egiptolog koji se specijalizirao za egipatsku

umjetnost i arhitekturu. Radio je na mnogim nalazištima, osobito onima u južnoj Sakari, a

poznat je i po radu u Elamu.

Karaman, Ljubo (1886. – 1971.) – hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator.

Organizirao je zaštitu kulturno-povijesnih spomenika u Dalmaciji. Rukovodio

Konzervatorskim zavodom Hrvatske. Pisao o hrvatskoj umjetnosti od ranog srednjeg

vijeka do baroka.

Kuhoff, Wolfgang (1951- ) – njemački povjesničar, arheolog i povjesničar umjetnosti,

od 1996. godine profesor na Katedri za staru povijest u Augsburgu. U užem smislu

istražuje period Rimskog carstva, epohe cara Dioklecijana i Konstantina, antičku tradiciju

u Italiji i Njemačkoj i latinsku epigrafiju.

Marasović, Tomislav (1929. - ) – hrvatski povjesničar umjetnosti. Od 1970. do danas

profesor je na studiju arhitektonske konzervacije Međunarodnog centra za zaštitu

kulturnih dobara (ICCROM) u Rimu. Kao profesor po pozivu predavao je i na mnogim

drugim sveučilištima Europe i SAD. Od 1980. do danas vodi katedru srednjovjekovne

umjetnosti na Fakultetu PMZ i odgojnih područja u Splitu, na kojem je dekan od 1983.

do 1985. Od 1990. do 1994. bio je prorektor Sveučilišta u Splitu. 1993. izabran je za

predsjednika Hrvatskog nacionalnog komiteta ICOMOS-a i za člana komisije za suradnju

s UNESCO-m.

28

Novak, Grga (1888. – 1978.) – hrvatski povjesničar i arheolog, polihistor. Profesor stare

povijesti na Odsjeku za povijest FF-a u Zagrebu. Predsjednik akademije. Bavio se

političkom, kulturnom i ekonomskom poviješću Dalmacije od najstarijih vremena do 20.

st.

Rismondo, Vladimir (1902. – 1993.) – poznati hrvatski kritičar i povjesničar umjetnosti.

Selem, Petar (1936. - ) – hrvatski povjesničar, kazališni redatelj, književnik, esejist.

Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Književnom fakultetu u Strasbourgu i

na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Doktorirao iz povijesnih znanosti na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Redovni profesor na odsjecima za povijest i povijest

umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, honorarni redovni profesor na Akademiji

likovnih umjetnosti u Zagrebu, te na Fakultetu humanističkih znanosti u Splitu.

Umjetnički je direktor Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Član Društva hrvatskih

književnika i Hrvatskog društva dramskih umjetnika, član radnik Matice hrvatske.

29

5. BIBLIOGRAFIJA________

Babić, Ivo. „Egipatski utjecaji u Dioklecijanovoj palači”. U: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 2003, 96, 719-744 Baumgart, Fritz. Mali leksikon arhitekture. Beograd: Jugoslavija, 1979. Belamarić, Joško. „Egyptian mementoes in Diocletian's palace”. U: Most (The Bridge) 1999, 1/4, 209 - 216.

Bulić, Frane i Karaman, Ljubo. Palača cara Dioklecijana u Splitu. Zagreb: Matica

hrvatska, 1927.

Gabričević, Branimir. „Peristil Dioklecijanove palače u Splitu kao kultni prostor.” Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svi eta. Split: Književni krug, 1987.

j

Karaman, Ljubo. „Staroegipatska sfinga otkopana u Splitu.” Jugoslovenski časopis istorije III 1 – 4 (Beograd 1937.) 615 – 616. Koch, Weilfried. Kleine Stilkunde der Baukunst. München: Orbis Verlag, 1991.

Kuhoff, Wolfgang, Diokletian und die Epoche der Tetrarchie,. Frankfurt am Main:

P. Lang 2001,

Kuntić – Makvić, Bruna i Olujić, Boris. Mali pojmovnik stare povijesti. Zagreb: FF -

press, 2004.

Luc, Menaše. Svetovni biografski leksikon : ljudje in dela v 27 277 geslih.

Ljubljana: Mihelač, 1994.

Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača. Beograd: Sloboda, 1982.

30

Novak, Grga. „Sfinge u Dioklecijanovoj palači: novootkrivena sfinga moguće predstavlja egipatsku kraljicu.” Novo doba, Split: 23 srpnja 1932, 170.

Selem, Petar. „Stanje istraživanja sfingi carske palače u Splitu.” U: Adriatica praehistorica et antiqua: Miscellanea Gregorio Novak dicata, Zagreb 1970, 633 – 656.

Selem, Petar. Izidin t ag: egipatski kultni spomenici u rimskom iliriku. Književni

krug, Split: 1997.

r

Wasmuths Lexicon der Baukunst. Ur. Günther Wasmuth. Berlin: Verlag Ernst

Wasmuth, 1929.

The new century cyclopedia of names. Ur. Clarence L. Barnhart. New York :

Appleton-Century-Crofts, cop. 1954

POPIS SLIKOVNOG MATERIJALA

sl. 1 preuzeta iz http://www.darkroompeople.com/drp7/split/image001.html

sl. 2, 12 i 17 prilagođene za potrebu ovog rada

sl. 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 13, 14, 15, 16, 18, 19, 20, 21, 22, 23 i 24 –

preuzete iz Selem, Petar. Izidin trag: egipatski kultni spomenici u rimskom iliriku.

Književni krug, Split: 1997.

31