Elfride JelinekModa je spolovilo ovjekova priroda
Iz samoposluivanja nadire roba koje su ljudi robovi. Subotom bi
mukarac trebao biti enin partner i pomoi joj da robom napuni mree.
A ribari pjevaju. Mukarac je u meuvremenu sasvim dobro ovladao tim
doista odurnim poslom. uti sam meu enama koje se bore protiv gladi
i zbrajaju sitni. Kako da dvoje ivi u slozi, kad ljudi ne mogu
zatvoriti ni lanac mira? Nosei pakete i torbe, direktor bez
prigovaranja i ljutnje prati enu. Puno ga je samoposluivanje,
oduzima prostor drugima i provjerava tko to kupuje, iako bi to
trebao biti posao njegove domaice. On, Bog, probija se izmeu svojih
stvorenja, koja su manja od djece i koja se slamaju pod iskuenjima
golemim poput mora. Zaviruje u tue koare i tue izreze oko vrata na
kojima rupci skrivaju uporne prehlade i jednako uporne elje. Kue uz
potok esto su vlane i neugrijane. Kad pogleda slabo uinkovito meso
i lijepu odjeu svoje supruge, koja u ledenici rukom miluje mrtvu
tvar, zapakiranu tako da se vidi, spopada ga uasna elja da joj
odmah uvali svoj mesnati teret, svoju kurinu, kojoj su sve ove
sjajne stvari na prodaju dostupne poput papirnata otpada i koja bi
pod njezinim njenim, ali zrelim prstima jo vie okrupnjela. eli
gledati kako njegova ivotinjica raste pod eninim noktima premazanim
lakom njene crvene boje, a zatim se u njoj ponovno smiruje. Neka se
konano malo potrudi i ona u toj svojoj svilenoj bluzi! Da se samo
on ne mui da joj razgoliti grudi i poloi ih na dlanove. Ona bi se
sama trebala posluiti, ljubazno se po mogunosti ponuditi, a ne da
on prije toga barem pola sata mukotrpno mora brati plodove sa
stabljike. Uzalud. On pred blagajnom malo zaostaje promatrajui
razjapljenu prazninu svoga vlasnitva, koju proizvodi preklinju da
ih kupi. U samoposluivanju oko njega oblijee nekoliko zaposlenika
kojima je oduzeo djecu zato da bi radila u tvornici ili zato to bi
se inae odselila i odala alkoholu. On je i gospodar vremena!
Direktor po predsoblju udarcima noge odgurava ukave vreice ija
veliina odgovara potrebama njegove obitelji. U luakim napadajima
bijesa ponekad svom snagom gazi hranu, to leti na sve strane. Da bi
upotpunio tu sliku, na hrpu obara enu koja smije udisati njegov
zrak te lizati njegov penis i guzicu. Uvjebanim pokretom ruke u
letu joj iz haljine vadi uvele sise i pri korijenu ih uzetom vee u
dva tvrda balona. Sagnuvi se nad enu, hvata je za iju i podie kao
da e je strpati u vreu. Namjetaj joj promie ispred oiju kao da je
gost u kratkom posjetu. Tlo oko njih zaas je puno razbacane odjee
te su njih dvoje jedno u drugom, ali ne i jedno uz drugo. Na ovom
se terenu pase ve godinama. Trzajui se, direktor izbacuje iz sebe
svoje proizvode. No rije nije o papiru. To je malo tee proizvedena
roba, kakva nam i treba u tekim vremenima. Ljudi si otkrivaju ono
najskrivenije u sebi, kao znak da jedno pred drugim nita ne
skrivaju i da je istina sve to kau svojim partnerima iz kojih se
neprestano neto izlijeva. Jedno drugomu odailju udove poput
izaslanika koji im se jedini vraa. No to se ne bi moglo rei i za
novac, iako nam je drai od kopita i rogova naeg najvoljenijeg,
kojeg ve glou psi. Uz trzaje i krikove iz nas izlaze proizvodi;
malene tvornice naih tijela melju i krguu, a skromno vlasnitvo
otealo od sree kojom ga proima lelujavi osamljeni glas s
televizijskog ekrana poput potoia se izlijeva u osamljeno jezerce
sna u kojem moemo sanjati o veim i skupljim proizvodima. A na obali
ovjek u cvatu.ena lei na tlu irom otvorena za sve i svata,
prekrivena sklizavim namirnicama, a vrijednost e joj porasti za
jedan efekt, a moda i vie efekata. Njima smije trgovati samo njezin
suprug, i to sam. I evo ga gdje izlazi iz sebe u prazninu namjetene
sobe. Njemu jedino vlastito tijelo moe koliko-toliko udovoljiti,
dok u sportu, onako kako to direktor eli, sve u njemu bruji i
vibrira. ena je poput abe raskreila noge kako bi mukarac mogao to
dublje u nju pogledati i u njoj istraivati, makar ih to dovelo i do
pokrajinskog suda za kaznene postupke. Mukarac je enu zatrpao i
zasrao pa ona sada mora ustati, zbaciti sa sebe posljednju ljusku i
donijeti spuvu kako bi mukarca, tog nepomirljivog neprijatelja
svoga spola, oistila od sebe i sluzi koju je zbog nje proizveo.
Desni joj je prst mukarac gurnuo u dupe, dok ga ona kleei nad njim
ovjeenih grudi brie snanim pokretima ruke. Otire mu dlake s oiju i
usta, znoj s lica, svoju slinu u udubljenju na vratu, riba kita
ubojicu blijede boje ispred sebe, i to tako dugo dok sunce lijepo
ne zae, ne padne no i ivotinja ispod nje ponovno ne pone udarati
repom.Na povratku iz samoposluivanja njih dvoje obino uti.
Isprobavajui svoje konjske snage, drugi jure pokraj njih
neoprostivo im se urezujui u pamenje. Ispunjene podivljalim atomima
mlijeka, pokraj ceste stoje posude koje e pokupiti poljoprivredne
zadruge. Meusobno se natjeui, zadruge su u ovom kraju jedna drugoj
neprestano za petama, izmeu ostalog i zato da ne bi bile predugo
izloene pogledima malih poljoprivrednika koji proizvode malo
mlijeka, ali jo uvijek dovoljno da im one ne mogu zadati posljednji
udarac. ena tajanstveno uti. Ne bi li ponizila supruga, smije se
muicama tog pedantnog patrijarha, koji provjerava raun to ga je
blagajnica otipkala. Kao i sve ene nezaposlenih, blagajnica nikako
ne smije pogrijeiti, jer direktor joj se prikrao sa strane i
provjerava je li ukucala koji komad robe vie. On se tada osjea
gotovo kao u svojoj tvornici, samo to su ovdje ljudi manji i nose
enske haljine iz kojih sve viri, budui da su im kostimi obiteljskih
struktura postali preuski. im enama narastu krila, iz njih izlijeu
djeca, ije su tek otvorene oi izloene oevim pogledima brzim poput
groma. Obuzete potroakom groznicom, smuene domaice u hordama
jurcaju pokraj onih koje je roba ve oarala, a zatim opet nestaju u
svojim grobovima. U hrpama se skupljaju ispred polica s ponudom
tjedna. Nita im ne poklanjaju. Dapae, ostaju bez jednog dijela plae
to su je zaradile u tvornici papira. Zaprepateno zastaju pred
nadreenim kojega ovdje nisu oekivale i na kojega tovie nisu ni
pomislile. I kod kue nam na vrata esto banu ljudi na koje nismo
raunali i koji, osim toga, oekuju da ih nahranimo. Slane grickalice
i trijee od krumpira jedino je ime ih tada skromno moemo zasjeniti.
U daljini uskog prolaza regali se obruavaju jedan na drugi.
Grozdovi ljudi sve se vie osipaju, a posljednje elje poput
naramenica potkoulje natopljene znojem kupcima kliu niz umorna
ramena. Sestrama, majkama, kerima. A sveti se direktorski par u
vjenu ponavljanju uri u kaznionicu svojih spolovila u kojoj uzalud
zaziva spasenje. Iz labrnje i rupa jednoga u eliji se preko
ispruenih ruku drugoga izlijeva samo uasna, mlaka hranjiva tekuina.
U prirodi ne moete uivati bez dodataka, jednako kao to u vlastitom
spolovilu ne moete uivati bez hrpe njegovih privjesaka: razliitim
proizvodima razliite proizvodnje. Ono je zgodno ukraeno vrhunskim
proizvodima tekstilne i kozmetike industrije. Pa da, moda je
spolovilo ovjekova priroda, ili, da se jasnije izrazim, moda je u
ovjekovoj naravi da neprestano pokuava udovoljiti svojem spolovilu
sve dok potpuno i u svojim granicama ne postane jednako vaan kao i
ono. Ova e vam usporedba to najbolje objasniti: reci mi to jede, pa
u ti rei tko si. Sve dok vas posao ne pretvori u prljavu hrpicu
kakva ostaje nakon rastopljenog snjegovia. Sve dok prepuni modrica
svoga podrijetla ne ostanete i bez posljednjeg utoita. Ah, ljudi!
Koliko im samo treba da ih presluate i da saznaju istinu o sebi...
A u meuvremenu u vam jo neto ispripovijedati:Ti ljudi bez ikakva
dostojanstva vani su i ljubazni samo na dan vlastitog vjenanja.
Nakon godinu dana ve su zarobljenici kredita to su ih digli za
stanove i automobile. Kad rate vie ne mogu otplaivati, u zatvor
dospijeva cijela rodbina. Rate kredita za krevete u kojima se
valjaju jo uvijek otplauju! Smjekaju se licima stranaca koji ih
vode do svojih jasala, kako bi diui u snu otpuhnuli nekoliko
slamica prije negoli nastave svoj put. Mi pak svaki dan moramo
ustati u neko nemogue vrijeme; poput stranca iz daljine promatramo
svoju uliicu, u kojoj dragog partnera naeg spolovila eli i troi
netko drugi. A u enama mora plamtjeti vatra. No ta je vatra ugaslo
gnijezdo strasti, na koje popodnevna sjena pada ve rano ujutro,
kada se one izvlae iz grotla mansardnih kreveta da bi umirile djecu
to plau, a zatim otpuzale u tvorniko grotlo. Idite kui ako vam je
svega dosta! Ni vama vie nitko ne zavidi, a ni svojom ljepotom ve
odavno nikoga ne moete razoruati. On vas tovie naputa laka koraka i
pali motor svojih kola na ledini prekrivenoj rosom to je zasjala
pod prvim zrakama sunca. Posve drukije od vae kose ugasle
boje!*Odlomak iz romana Naslada, prevela s nemakog Helen
Sinkovi
