UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE BANJA LUKA

SEMINARSKI RAD

IZ PREDMETA

MEĐUNARODNO BANKARSTVO I INSTITUCIONALNI INVESTITORI

NA TEMU

PARIŠKI I LONDONSKI KLUB KREDITORA

Mentor: Student: Doc. dr Dijana Grahovac Emina Korać

Istočno Sarajevo, Juni 2012. godine

SADRŽAJ

UVOD 3

1. REPROGRAMIRANJE DUGOVA 4

2. DUGOVI ZEMALJA U RAZVOJU 7

3. PARIŠKI I LONDONSKI KLUB 10

3.1 Načela reprogramiranja pariškog kluba 11

3.2 Uloga pariškog kluba 14

3.3 Pet ključnih načela pariškog kluba 16

3.4 Kategorija posmatrača 17

3.5 Londonski klub 18

ZAKLJUČAK 19

LITERATURA 20

2

UVOD

Tema našeg seminarskog rada je „Reprogramiranje dugova preko pariškog i londonskog kluba“.

Seminarski rad je sastavljen iz tri dijela:

1. U prvom dijelu ćemo govoriti nešto više o reprogramiranju, definisati pojam reprogramiranja.

2. U drugom dijelu ćemo govoriti uopšteno o dugovanjima, te dugovima zemalja u razvoju

3. I u trećem dijelu ćemo govoriti o pariškom i londonskom klubu te o njihovim karakteristikama, načelima, ..

3

1.REPROGRAMIRANJE DUGOVA

Nakon izbijanja krize dugova 1982.godine mnoge zemlje u razvoju nisu mogle uredno otplaćivati svoje dugove. Kad neka zemlja dođe u takvu situaciju, smanjuje se njen kreditni ugled, što rezultira smanjenjem neto dotoka kapitala i čak negativnih neto transfera kapitala u tu zemlju. Svaki eventualni novi zajam daje se uz sve teže uvjete.Njeni tradicionalni sudionici nastoje smanjiti svoju izloženost smanjivanjem kredita toj zemlji. Zato što ona mora tražiti nove kreditore. To, zajedno s opadanjem njenog kreditnog boniteta, uzrokuje pogoršanje uvjeta novog zaduživanja. Eventualni novi krediti daju se na kraći rok i uz veće kamate. Često preduzeća tih zemalja ne mogu dobiti niti normalne kratkoročne trgovinske kredite. To jako otežava uvoz i zbog toga i domaću proizvodnju. Smanjivanje domaće proizvodnje utječe ne samo na smanjivanje izvoza, nego i na domaće potrošnje što može regulirati socijalnim i političkim teškoćama.

U ovakvom slučaju zemlja ima tri mogućnosti:

Prvo, ona može prestati otplaćivati zajmove bilo formalnim proglašavanjem moratorija, kao npr.Brazil 1986. god, ili jednostavno gomilanjem neplaćenih, a dospjelih dugovanja. Takav postupak, međutim, može imati vrlo teške posljedice. On može dovesti do pljenidbe sredstava određene zemlje u inozemstvu (brodovi, avioni...). Osim toga takav korak bi otežao, ili čak onemogućio pristup te zemlje svjetskom tržištu kapitala u budućnosti. Neplaćanje duga ima svoje koristi ali i nedostatke. Kao štete od moratorija ili odbijanja otplaćivanja nude se isključivanje s međunarodnih finansijskih tržišta, nemogućnost vanjske trgovine (zbog zapljene), poteškoće zaduživanja države i na domaćem tržištu i smanjivanje domaćeg proizvoda zbog nemogućnosti uvoza (uvozna zavisnost). Naravno, i zemlja dužnik i zemlje vjerovnici svjesni su koje koristi i štete od neotplate zajmova imaju. Zato su pregovori restruktuiranju zajmova između zemlje dužnika i njenih vjerovnika nalik na pregovore kod bilateralnog monopola.

Drugo, zemlja može nastaviti otplaćivati dugove po svaku cijenu. Ali, to može dovesti do drastičnog smanjenja domaće potrošnje kako tekuće tako i investicijske. Posljedice toga po životni standard i po stopu rasta dobro su poznate.

Treće, zemlja može od svojih kreditora zatražiti reprogramiranje svojih dospjelih obaveza.

Reprogramiranje duga je bolje i za dužnika i za vjerovnika od neplaćanja (neplaćanje na vrijeme-default) ili jednostavno proglašenoga moratorija. Naime, neplaćanje na vrijeme i maratorij znače nepridržavanje ugovorne obaveze zemlje dužnika, pa je izlažu riziku moguće pljenidbe njenih sredstava ili riziku drugih pravnih pritisaka. Reprogramiranjem duga osigurava se nastavljanje uobičajenih kratkoročnih kreditnih odnosa koji su bitni za svakodnevno poslovanje zemlje sa inozemstvom. Uredno otplaćivanje dospjelih obaveza omogućuje zemlji da ponovo uspostavi kreditnu sposobnost i da dobije pristup komercijalnim i nekomercijalnim izvorima finansiranja.

4

Termin reprogramiranje dugova danas se vrlo često čuje. Isto tako se i ovaj termin često puta neprecizno upotrebljava, pa čak se i pomiješa njegovo značenje sa ostalim olakšicama koje se daju zemlji dužniku kao što su refinansiranje, konsolidacijam ili čak moratorij.1

Zbog toga je potrebno prije svega definirati pojam reprogramiranja dugova.

Kao što i sam naziv kaže, reprogramiranje dugova predstavlja promjenu otplatne osnove u kojoj je rok otplate pomaknut, a sama otplata ostatka duga počinje obično nakon određenog perioda mirovanja (grace period). Ovo pomicanje roka otplate i početak u otplati reprogramiranog duga predstavljaju velike olakšice koje zemlja dužnik reprogramiranjem dobiva. Osim ovih olakšica, u svakom sporazumu o reprogramiranju, obićno se dodaje i treća-zemlji dužniku stavljaju se na raspolaganje nova financijska sredstva. Ta sredstva daju prije svega međunarodne financijske institucije kao što su Međunarodni Monetarni Fond (MMF), Svjetska banka, Banka za međunarodne obračune u Baselu ili središnje banke njezinih članica, Regionalne banke za razvoj, ali i komercijalne banke zemalja vjerovnika.

Reprogramiranje dugova postalo je učestalo nakon izbijanja svjetske krize dugova. Sredinom 1982. godine svjetska je financijska zajednica bila šokirana problemom nemogućnosti uredne otplate dospjelih obveza po dugovima Meksika.

Meksiko je zatražio reprogramiranje svojih dugova. Slijedile su ga i druge zemlje. Tako je tijekom 1983. godine broj zemalja članica MMF-a koje su zatražile reprogramiranje svojih dugova već iznosio 24., a iznos je dosegao više od 67. mlrd. dolara. Ako tim zemljama dodamo i zemlje koje nisu bile članice MMF-a (Poljska npr.), a koje su zatražile i dobile reprogramiranje svojih obveza, tada je broj zemalja bio veći od 30, a iznos je dosegao 100. mlrd. dolara. Radi ilustracije naglog porasta teškoća u otplati dugova zemalja u razvoju nakon izbijanja krize dugova 1982. godine, navodimo podatak da je 25. godina prije 1982. zaključeno samo 76. ugovora o reprogramiranju dugova. U sedmogodišnjem razdoblju do 1982. godine, zaključivano je prosječno 4 aranžmana o reprogramiranju godišnje, dok je u petogodišnjem razdoblju 1983.-1987. taj prosjek iznosio 16-17 aranžmana.

U razdoblju 1983.-1987. godine zaključeno je 83. dogovora o reprogramiranju u iznosu od 69. mlrd. dolara. Kao rezultat ovih reprogramiranja, smanjilo se povjerenje komercijalnih banaka u kreditnu sposobnost zemalja u razvoju. Ovaj gubitak povjerenja u kreditnu sposobnost zemalja u razvoju ilustrira i podatak o opadanju iznosa novih zajmova i neto transfera. Dok je u razdoblju 1973.-1980. kumulirani dugoročni dug zemalja u razvoju rastao po godišnjoj stopi od 21,6%, u 1983. 15%, u 1984. 7%, u 1985. i 1986. porastao je zbog prijašnjih reprogramiranja na 9,2% odnosno na 11,8% dok je u 1987. taj porast smanjen na 5,8%.

1 ? Ante Babić, Mate Babić, Međunarodna ekonomija, Zagreb 2008.

5

Kao posljedica ustezanja banaka da daju kredite zemljama u razvoju zbog smanjenog povjerenja u njihovu kreditnu sposobnost, došlo je do porasta kamatnih stopa na zajmove tim zemljama. To se očitavalo u pevećanju dodatka (spread) na LIBOR (London Interbank Offer Rate). Taj dodatak na LIBOR u prvom kvartalu 1982. godine, dakle neposredno prije izbijanja krize dugova, iznosio 83. temeljna boda.

U prvom kvartalu 1983. godine, dakle neposredno nakon izbijanja krize dugova, kada je nepovjerenje u kreditnu sposobnost zemalja u razvoju doseglo vrhunac i kad su se u svjetskoj financijskoj zajednici uočavali znakovi panike, taj dodatak na LIBOR dosegao je 202. temeljna boda što znači da su kamatne stope na zajmove zemljama u razvoju bile za više od dva postotna boda iznad LIBOR-a.

Vidjeli smo da je reprogramiranje dugova nakon izbijanja svjetske krize dugova 1982. godine postalo redovita pojava.

Jugoslavija je bila jedna od zemalja kojoj su otplatne obveze po vanjskim kreditima predstavljale preveliki teret pa ih nije bila u stanju uredno otplaćivati i zbog toga je morala tražiti njihovo reprogramiranje. I Hrvatska je čim se učlanila u MMF zatražila reprogramiranje svog duga koji je u „ostavinskoj raspravi“ naslijedila od bivše Jugoslavije.

2. DUGOVI ZEMALJA U RAZVOJU

Među najveće ekonomske probleme savremenog svijeta, spada vrlo velika eksterna zaduženost nerazvijenih zemalja. Ta zaduženost, koja je posljedica višegodišnjih neravnoteža u njihovim bilansama tekućih transakcija danas predstavlja najveću opasnost cjelokupnom međunarodnom ekonomskom i i finansijskom sistemu.

6

Srednjoročni i dugoročni zajmovi zemalja u razvoju dosegli su krajem 1991. godine 1.362. mlrd. USD. Što je porast od 6,1/4% prema 1990. godini. Početkom 80-tih godina zaduženost ovih zemalja dosegla je kritične razmjere, pa je sve veći broj njih suočen s problemima otplate vanjskih zajmova.Povećanje zaduženosti zemalja u razvoju normalna je posljedica njihova privrednog razvoja. Naime, da bi što prije izašle iz nevolja koje privredna neizvjesnost sa sobom nosi, zemlje u razvoju formuliraju aktivnu razvojnu politiku kojoj je bitna karakteristika brži rast domaće potrošnje od proizvodnje, što rezultira porastom zaduženja u inozemstvu. Porast zaduženja u inozemstvu i ovisnost o inozemnoj akumulaciji u finansiranju investicija zajednička je karakteristika gotovo zemalja u razvoju.

Mnoge države koristile su se kreditima (tuđim novcem) da bi pokrile unutarnja dugovanja. Međutim, kako je broj tih država veliki, a dugovanja ne mogu ići u beskonačnost, došlo je do tzv. kreditne krize.Ako državne institucije ne smanje svoju potrošnju, vanjskotrgovinski deficit nastavi rasti, a istovremeno državne institucije nisu u mogućnosti uzeti nove kredite, analitičari upozoravaju da će doći do gospodarskog sloma.Dužnička kriza na kraju dvadesetog stoljeća gruba je realnost s kojom su suočene zemlje u tranziciji. U situaciji kad je u većini tranzicijskih zemalja domaća akumulacija nedostatnaza financiranje gospodarskog razvoja i dovršetak procesa tranzicije, jedina moguća alternativa ostaje zaduživanje. Pogotovo je to neizbježno kad je dotok stranog kapitala kroz izravna ulaganja oskudan. Odnosi se to i na Republiku Hrvatsku, gdje je razina izravnih ulaganja zasad vrlo skromna. Zato je kod zaduživanja, osobito inozemnog, nezaobilazan visoki stupanj opreza, osmišljen pristup zaduživanju i racionalno korištenje uzetih zajmova.

Međunarodne financijske institucije, osobito Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, budno prate kretanje zaduženosti u svijetu. Jer, krizna žarišta se šire. Jučer je to bila meksička, potom azijska, brazilska, a danas ruska kriza. Kada je riječ o javnom i vanjskom dugu, najčešće ili je prisutna pojmovna zbrka ili se oba pojma uzimaju kao istoznačna. Isto tako, razina vanjske zaduženosti najčešće se vezuje uz kriterije Europske unije, a koji se, zapravo, odnose na javni dug. Razumljivo je da je država u fokusu interesa kada je riječ o vanjskom zaduživanju, ali se prilikom zaduživanja zanemaruju ostali sektori gospodarstva.Vanjski dug, dakle, obuhvata ukupnu zaduženost svih sektora prema inozemstvu.On obuhvata vanjski dio javnog duga (duga države) i inozemnu zaduženost sektorakućanstva, preduzeća i stanovništva.

Ukupni vanjski dug čine kratkoročni i dugoročni vanjski dug. Dugoročni vanjski dug sastoji se:a) od javnog ili državnog vanjskog duga;b) od privatnog vanjskog duga za koji jamči država i,c) od privatnog duga bez jamstva države.

Inozemni dug definiran je kao ukupna vrijednost sljedećih obveza po inozemnim kreditima: dospjele neotplaćene glavnice i buduća dospjeća glavnice.

7

Vanjski dug vlade je klasifikovan prema vrsti kreditora na: (1) javne kreditore (međunarodne i regionalne organizacije te vlade drugih zemalja i njihove agencije) i (2) privatne kreditore.

KRETANJE ZADUŽENOSTI ZEMALJA U RAZVOJU

IZNOS UKUPNOG DUGA (mlrd. USA dolara) Godina Zemlje u razvoju Veoma zadužene Jugoslavija Hrvatska

1980. 659,0 287,6 18,5 -1985. 1051,0 452,1 20,9 -1988. 1320,0 529,0 22,1 -1990. 1480,0 589,3 17,8 -1995. 2067,0 797,6 - 3,31996. 2177,0 821,6 - 4,81997. 2316,0 818,0 - 6,71998. 2465,0 - - 8,5

Ova tabela ilustrira kretanje zaduženosti zemalja u razvoju.

Kao što tabela2 pokazuje, i u 80-im godinama vanjski dug zemalja u razvoju nastavio je rast, pa je 1988. bio dvostruko veći nego 1980. Međutim, tempo tog porasta znatno je opao. U razdoblju 1970-1980. eksterni je dug ovih zemalja rastao prosječno 21% godišnje. Međutim, nakon izbijanja krize svjetskih dugova u 1982. godini, godišnji je porast ukupnog duga zemalja u razvoju smanjen na jednocifrene znamenke. Taj je porast u 1987. godini iznosio svega 65. Međutim, ako se taj nominalni porast očisti od utjecaja međuvalutnih promjena, onda on iznosi svega nešto više od 2%. U 1988. godini dugovi zemalja u razvoju povećani su za 3% pa su krajem 1988. iznosili 1320 mlrd. dolara. Za jako zadužene zemlje ta je slika nepovoljnija. Njihovi su dugovi krajem 1988. g. iznosili 529. mlrd. dolara.

Reprogramiranja su uvjetovala smanjivanje domaće finalne potrošnje. Zbog toga je došlo do opadanja per capita dohotka. U jako zaduženim zemljama per capita dohodak je u 80-im godinama opao za 1/7. Zbog toga je došlo do smanjivanja potrošnje, i što je za njihov razvitak posebno štetno, investicija. Per capita investicije u jako zaduženim zemljama u 1987. godini bile su za 1/3 do 1/2 niže nego u 1980. godini. Razvojni izgledi ovih zemalja dovedeni su u pitanje.

Na dan 31. decembar 2007. ukupan dug zemalja u razvoju i nastajanju procjenjen je od strane Svjetske banke za 3.357 milijardi dolara, od čega je 2.258 milijardi srednjoročni i dugoročni dug kako slijedi u tabeli:

2007

Srednjoročni i dugoročni dug 2 558 100%

2 Ante Babić, Mate Babić, Međunarodna ekonomija, Zagreb 2008.

8

Javne i javno zajamčeni 1 335 52%

Službeni povjerioci 646

Multilateralni kreditori 365

Bilateralni kreditori 281

Privatni kreditori 688

Privatni ne zajamčeni 1 226 48%

Prema podacima Svjetske banke, u ukupnom iznosu srednjoročni i dugoročni dug zemalja u razvoju, kao što slijedi na grafikonu je porastao u posljednjih deset godina:

(USD milioni)

3. PARIŠKI I LONDONSKI KLUB

9

Pariški klub (engl. Paris Club, Group of Ten, njem. Zehnergruppe, Zehnerklub) je kolokvijalni naziv za Grupu desetorice. Riječ je o neformalnoj grupi deset država članica MMF (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija, Švedska, Kanada i Japan), kojima se od 1984. pridružila Švicarska.

Pariški klub je neformalna grupa finansijskih zvaničnika iz 19 najbogatijih zemalja svijeta članica OECD-a i Rusije, koja pruža finansijske usluge poput restrukturiranja dugova, olakšavanja dugova i otpisa dugova zaduženim zemljama i njihovim kreditorima. Dužnici su često preporučeni od strane Međunarodnog monetarnog fonda pošto su alternativna rješenja bila neuspješna.

U okviru njega reprogramiraju se dugovi koje su dale javne institucije, neovisno o zajmoprimcu.

Resturukturiranje dugova kod Pariškog kluba zahtijeva konsenzus svih članova i ne smije favorizovati jednu zemlju kreditora u odnosu na druge.

Sastaje se svakih šest nedjelja u francuskom ministarstvu ekonomije, finansija i industrije, u Parizu. Klubom predsjedava visoki zvaničnik francuske državne blagajne, trenutno je to podsekretar državne blagajne, Jean-Pierre Jouyet. Klub je nastao iz kriznih pregovora održanih u Parizu 1956. godine, između Argentine, i raznih kreditora.

Nastanak Pariškog kluba rezultat je napora jedne od hoc grupe međunarodnihfinancijskih stručnjaka da se 1956. godine pronađe način kako da se pomogne tadašnjoj argentinskoj vladi kako bi prevladala nezavidnu financijsku situaciju i aktivirala vlastite potencijale. Upravo za potrebe okvirnih kredita najrazvijenije države Zapada unutar MMF osnovale su «Klub desetorice» (Pariz, 1960.) ili «Pariški klub» te tako stvorile posebni kreditni potencijal. Osiguranjem dodatnog kreditnog potencijala koji bi se plasirao preko «stand-by» aranžmana namjeravalo se pomoći onim članicama Fonda koje su došle u probleme međunarodne likvidnosti.Pariški klub ne djeluje kao organizacija nego kao interesna grupa, nema stalno sjedišteni poseban administrativni aparat, a tehničke poslove mu obavljaju druge bankarskeinstitucije. Dakle, Pariški klub nije nikakav formalni klub i nema formalnog članstva. On je skup procedura koje se koriste u pregovorima radi odgode dospjelih otplatnih obaveza po kreditima koje su dale ili garantirale vlade i/ili vladine institucije zemalja vjerovnika javnim ili privatnim subjektima zemlje dužnika koja nije u stanju u cijelosti ispuniti svoje otplatne obveze.Pregovaranje s ovim klubom znak je da sa nacionalnim financijama neke države stvarine stoje najbolje, a politiku koju Pariški klub primjenjuje prema nekoj zemlji slijede i privatne komercijalne banke, pa stoga on ima i dodatnu važnost.

3.1 Načela reprogramiranja Pariškog kluba:

Tri su temeljna načela koja se primjenjuju kod reprogramiranja dugova u okviru

10

Pariškog kluba:

• Iminentno neplaćanje na vrijeme (dakle neizbježno je očekivati obustavljanjeotplate zajmova od strane zemlje dužnika),

• Uvjetovanost reprogramiranja,

• Podjednaka razdioba tereta reprogramiranja među vjerovnicima .

a) Neizbježnost neplaćanja na vrijeme - vlade vjerovnici podržat će zahtjev zemlje dužnika za reprogramiranjem dospjelih obveza, a to znači dati joj olakšice u otplati duga samo ako postoje dokazi da ta zemlja neće moći uredno otplaćivati svoje obveze, tj. da će doći u situaciju neplaćanja na vrijeme ako joj se otplate ne reprogramiraju. Odmah se postavlja pitanje koji su to dokazi da će zemlja doći u situaciju da ne može uredno otplaćivati svoje obveze po dugovima? Postojanje znatnijih neizmirenih obveza po dugovima (arrears) uzima se kao dovoljan dokaz da je zemlja dužnik došla u situaciju kad ne može otplaćivati svoje dugove i da je načelo iminentnosti neplaćanja na vrijeme zadovoljeno. Analitički se ovo načelo testira postojanjem ex ante jaza financiranja, tj. jaza između deviznih rashoda i prihoda koji se ne mogu pokriti uobičajenim tijekovima kapitalnih transakcija. To se radi tako da stručnjaci Međunarodnog Monetarnog Fonda (MMF) izrade projekciju bilance plaćanja za sljedeću godinu sa svim izvorima i uporabama deviznih sredstava. Ako su uporabe deviznih sredstava veće od njihovih izvora, postoji jaz financiranja koji se ne može drukčije premostiti nego neplaćenjem dospjelih obveza.

b) Uvjetovanost reprogramiranja - budući da reprogramiranje dugova znači olakšicu tereta otplate, vlade zemalja dužnica su sklonije tražiti reprogramiranje dugova- nego poduzimati, često neugodne, mjere ekonomske politike radi uredne otplate. Zbog toga zemlje kreditori uvjetuju reprogramiranje provođenjem određene ekonomske politike koja će eliminirati uzroke zaduženosti i jamčiti uredno otplaćivanje dugova. Naime, reprogramiranje ne rješava problem dugova. Ono samo daje predah za definiranje i provođenje konzistentnog skupa mjera ekonomske politike radi rješavanja problema zaduženosti. Samo dobro definirana i odlučno provođena ekonomska politika može riješiti problem zaduženosti. Reprogramiranje odgađa akutnost problema. Odgađanjem rješavanja problema, problem se ne rješava. On se time samo povećava. Da bi se problem zaduženosti riješio, treba najprije utvrditi uzroke koji su do njega doveli. Kad se ti uzroci utvrde, treba odrediti skup mjera ekonomske politike koji će uzroke eliminirati i problem zaduženosti riješiti.

Zbog toga vjerovnici postavljaju zemlji dužniku uvjete za reprogramiranje. Ti se uvjetimogu ukratko ovako izraziti; definirati konzistentan skup mjera ekonomske politike kojim će se osigurati uredna otplata dugova. U skup mjera ekonomske politike kojima

11

se uvjetuje reprogramiranje spada restrikcija svih oblika unutarnje potrošnje, što znači i opadanje životnog standarda stanovništva, mjere stimulacije izvoza, prije svega politikom tečaja, ograničavanja uvoza itd. Budući da je posljedica svih tih mjera opadanje životnog standarda u zemlji, vlade zemalja dužnica ih nerado provode. Da se zemlje vjerovnici ne bi natezale u pregovorima sa zemljom dužnikom oko uvjetovanja reprogramiranja, što može biti i politički osjetljivo (jer postavljanje uvjeta za provođenje određene ekonomske politike može biti protumačeno kao miješanje u unutarnje poslove zemlje dužnika), one su našle elegantno rješenje.

Kao preduvjet za pokretanje pregovora o reprogramiranju dugova u okviru Pariškog kluba, zemlja dužnik mora zaključiti stand-by aranžman s MMF-om. A da bi zaključila stand-by aranžman s MMF-om zemlja dužnik mora prihvatiti određene uvjete o provođenju sasvim određene ekonomske politike. Prihvaćanje tih uvjeta zemlja dužnik izražava u Pismu o namjerama. Na taj način svi prigovori o uvjetovanosti provođenja ekonomske politike i o eventualnom miješanju u unutarnje stvari zemlje dužnika,usmjereni su prema MMF-u. Kad je zemlja sklopila stand-by aranžman s MMF-om, smatra se da je načelo uvjetovanosti reprogramiranja ispunjeno.

c) Srazmjerna razdioba tereta na vjerovnike Načelo razmjerne razdiobe tereta reprogramiranja među vjerovnicima kaže da sve zemlje vjerovnici moraju podnijeti teret reprogramiranja razmjerno svome udjelu u dugovima (koji se reprogramiraju).

Da bi se ti uvjeti zaista i proveli u životu, nužno je revidirati obveze plaćanja u pojedinim ugovorima o zajmu između zemlje dužnika i njezinih vjerovnika. Zbog toga se moraju zaključiti novi ugovori u skladu sa smjernicama danim u Dogovoru o reprogramiranju.Proces pregovaranja i sklapanja novih bilateralnih ugovora može potrajati dugo. Uinteresu je zemlje dužnika da oteže s procesom zaključivanja novih bilateralnih ugovora i da tako odgađa početak otplate. Zato ona nastoji od svojih vjerovnika u bilateralnim pregovorima ishoditi nove koncesije. Naime, zbog i klauzule o jednakom tretmanu svojih vjerovnika, zemlja dužnik ne može nekom vjerovniku dati povoljnije uvjete, ali može od svakoga od njih dobiti povoljnije uvjete u novom ugovoru.

Da bi se zemlju dužnika natjeralo da ne odugovlači s bilateralnim pregovorima, uveden je princip da se prije pristupanja novoj rundi pregovora o reprogramiranju duga u okviru Pariškog kluba, sve obveze po ranije reprogramiranom dugu moraju izvršiti. A to znači da se prije toga bilateralni ugovori moraju i zaključiti.

Dakle zemlja koja namjerava ponovno reprogramirati svoje dugove u okviru Pariškogkluba ne može odugovlačiti s bilateralnim predgovorima, pa ima manje šanse da ishodi dodatne koncesije. Razdoblje od datuma dogovora o reprogramiranju do

12

zaključenja bilateralnih ugovora zemlje dužnika njezinim vjerovnicima iznosi u prosjeku sedam mjeseci. Da bi se izbjegla prednost zemlje dužnika da odugovlačenjem bilateralnih ugovora odgađa otplatu, u nekim je slučajevima traženo da zemlja na poseban kod Centralne banke jednog od vjerovnika u međuvremenu uplaćuje određene iznose, koji su približno jednaki tim otplatama.

Stalne članice Pariškog kluba su sljedeće zemlje:

-Australija, Austrija, Belgija, Kanada, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Japan, Holandija, Norveška, Rusija, Španija, Švedska, Švicarska, Velika Britanija i SAD.

Kao vjerovnici u nekim sporazumima Pariškog kluba sudjelovale su sljedeće zemlje:

-Argentina, Brazil, Koreja, Izrael, Kuvajt, Meksiko, Maroko, Novi Zeland, Portugal, Turska i dr.

3.2 Uloga Pariškog kluba

13

Pariški klub je neformalna grupa kreditora čija je uloga da koordiniraju rješenja za probleme servisiranja otplate dugova od strane zemalja dužnika. Pariški klub je neinstitucionalizovana formacija, koja funkcioniše tako što se zemlje kreditori sastaju 10-11 puta godišnje (po potrebi i češće), i u diskusijama/sesijama predsjedava zvaničnik zemlje domaćina – Francuske.

Prvobitni zadatak Pariškog kluba je bio obezbjeđenje garancija za izvozne kredite zemljama izvoznicama, pri čemu je problem neplaćanja posmatran i rješavan kao problem nelikvidnosti. Preduslov korištenja olakšica je sticanje statusa prezadužene zemlje, što se dobija na bazi informacija dobijenih od strane zemlje dužnika, MMF-a i drugih međunarodnih institucija.

Mjerenje dubine dužničke krize se vrši na osnovu više indikatora:a) analiza stanja bilansa tekućih transakcija,b) priliv kapitala iz privatnih izvora (IMF, IBRD, međunarodne institucije),c) promjena stanja monetarnih rezervi,d) sve ovo se poredi sa iznosom obaveza po osnovu otplate duga.

Status “prezadužene zemlje” imaju one zemlje koje su prestale da otplaćuju svoje dospjele obaveze, ili postoji opasnost da neće biti u mogućnosti da vrše otplate, i da će prestati da plaćaju svoje dugove. Uslovljenost sadrži obavezu zemlje dužnika da prihvati i sprovodi dogovorene aktivnosti, prvenstveno da uredno izvršava buduća dospjela plaćanja.

Glavni principi u radu i djelovanju Pariškog kluba su:

a) sesije/rasprave i donošenje odluka se odvijaju od slučaja do slučaja (case-by-case),

b) odluke se donose putem konsenzusa,c) zamlja se uslovljava implementacijom programa reformi koje su u funkciji

otklanjanja problema plaćanja (slično kao i IMF).

Po pravilima i konvencijama Kluba, razmatraju se samo dugovi javnog sektora, i to srednjoročni i dugoročni dugovi.

Uloga Pariškog kluba stalno raste. Od svoga postanka 1956. pa do 1975. dakle za prvih dvadeset godina, Pariški klub je reprogramirao oko 30 dugova u korist dvadesetak zemalja i u ukupnoj vrijednosti od oko 8,5 mlrd dolara. Ista vrijednost reprogramiranih

14

dugova ostvarena je u sljedećih samo pet godina od 1976. do 1980. Zatim je u godini 1981. i 1982. izvršeno 14 reprogramiranja, dok je samo u 1983. izvršeno isto toliko. U 1984. godini broj reprogramiranja iznosio je 13.

Najveći broj reprogramiranja u okviru Pariškog kluba bio je 1985. godine kad je sklopljeno 21. dogovor u ukupnoj vrijednosti od 19. mlrd. dolara. U 1986. godini broj dogovora smanjen je na 16, a iznos na 13 mlrd. dolara, da bi se u 1987. povećao na 17. dogovora s vrijednošću od 25. mlrd. dolara.

Počevši od 1988. vjerovnici Pariškog kluba davali su veće koncesije koje su dosezale do 1/3 smanjenja neto sadašnje vrijednosti reprogramiranih otplata duga, a od decembra 1991. ta je koncesija povećana za 50% a dvije su zemlje Egipat i Poljska dobili koncesije u obliku iznimno velikog smanjenja dugova.

Ključni brojevi

Ukupan iznos sporazuma 413Ukupan iznos zemalja dužnika 87Ukupan iznos duga 540 milijardi $Ukupan iznos zemalja u "Classic Terms" 58Ukupan iznos zemalja u "Houston Terms" 21Ukupan iznos zemalja u "Naples Terms" 36Ukupan iznos zemalja u "Cologne Terms" 31

3.3. Pet ključnih načela Pariškog kluba

1.slučaj

15

Pariški klub donosi odluke od slučaja do slučaja kako bi prilagodili svoje djelovanje na svakog dužnika zemlje koja je u takvoj situaciji. Ovaj princip je konsolidiran od strane Evian Approach.

2.konsenzus

Pariški klub odluke ne može donijeti bez konsenzusa među zemljama koje sudjeluju kao vjerovnik.

3.uvjetovanje

Pariški klub pregovara samo duga restrukturiranja sa zemljama koje se vode kao dužnik: od dužničkih zemalja se očekuje da daju precizan opis njihove ekonomske i financijske situacije.Zemlja mora imati tekući program podržan od strane odgovarajućih aranžmana s MMF-om (Stand-by, Extended Fund Facility, smanjenje siromaštva itd. Policy Support Instrument). Kao drugo, tretman se temelji na financiranju WFP u MMF-u programu.U slučaju tog liječenja, nova razdoblja poklapaju se s razdobljima kad je aranžman MMF-a pokazivao potrebu za dugovno olakšanje.

4.solidarnosti

Svi članovi Pariškog kluba su se dogovorili da djeluju kao grupa u svojim poslovima s obzirom na dužničku zemlju i biti osjetljivi na učinak kojim upravljaju njihova pojedina potraživanja.

5.usporedivost

Dužnička zemlja koja potpisuje ugovor sa svojim Pariškim klubom vjerovnika ne bi trebala prihvatiti iz njegovog nepariškog kluba vjerovnika pogled u liječenja dugovanja nepovoljnijih za dužnika, nego onih u dogovoru sa pariškim klubom.

3.4 Kategorije promatrača

16

Postoje tri kategorije promatrača3:

1. Predstavnici međunarodnih institucija:

-MMF -Svjetska banka -OECD -UNCTAD -Europska komisija -Afrička banka za razvoj -Azijska Banka razvoja -Evropska banka za obnovu i razvoj

2. Predstavnici stalnih članica Pariškog kluba koji nemaju nikakvih potraživanja ili nisu vjerovnici dužnika zemlje u pitanju, ali ipak žele da prisustvuju sastanku pregovaranja.

3. Predstavnici zemalja koji ne pripadaju Pariškom klubu, a koje imaju potraživanja dužnika na zemlji, ali nisu u poziciji potpisati sporazum Pariškom klubu kao pridružene članice, pod uvjetom da se stalni članovi i dužničke zemlje slažu na svoje prisustvo.

3.5 LONDONSKI KLUB

3 www.clubdeparis.org

17

Londonski klub je neinstitucionalizovano udruženje komercijalnih banaka koje razmatra pitanja od interesa za zajednički nastup prema dužnicima. Osnovna razlika između Pariškog i Londonskog kluba je u tome što Londonski klub servisira isključivo komercijalne kredite, dok se Pariški fokusira isključivo na kredite javnog sektora, tj. kredite vlada i međunarodnih banaka. Londonski klub svakom problemu prilazi na drugačiji način, imajući u vidu specifičnost i individualnost svakog konkretnog slučaja (case-to-case study).

On fokusira pažnju isključivo na glavnicu duga, za razliku od Pariškog kluba koji u proces restrukturisanja uključuje i kamate. Procedura restrukturisanja dugova u Londonskom kubu se pokreće objavom zemlje dužnika da nije u mogućnosti da isplaćuje dospjele obaveze i da predlaže obustavu plaćanja tih obaveza – ta objava je poznata kao objava moratorijuma. Ona zaustavlja zajmodavce da preduzimaju pravne mjere protiv zemlje dužnika, jer se “dalji koraci” očekuju u okviru Kluba:

a) zemlja dužnik formira svoj pregovarački tim,b) zemlja dužnik se obraća svojim najvećim povjeriocima radi formiranja

Savjetodavnog odbora – sprega između zemlje dužnika i njenih povjerilaca,c) Klub formira svoj Komitet za pregovore,d) organizuje se preliminarni informativni sastanak – dogovara se dinamika

sesija, vodi se rasprava o opštim uslovima reprogramiranja, raspravlja se o troškovima aranžmana, kamatama i kamatnim periodima…

e) zaključuju se ugovori o refinansiranju dugova.

ZAKLJUČAK

18

Nakon izbijanja krize dugova 1982.godine mnoge zemlje u razvoju nisu mogle uredno otplaćivati svoje dugove. Kad neka zemlja dođe u takvu situaciju, smanjuje se njen kreditni ugled, što rezultira smanjenjem neto dotoka kapitala i čak negativnih neto transfera kapitala u tu zemlju. Svaki eventualni novi zajam daje se uz sve teže uvjete.Neplaćanje duga ima svoje koristi ali i nedostatke. Kao štete od moratorija ili odbijanja otplaćivanja nude se isključivanje s međunarodnih finansijskih tržišta, nemogućnost vanjske trgovinje (zbog zapljene), poteškoće zaduživanja države i na domaćem tržištu i smanjivanje domaćeg proizvoda zbog nemogućnosti uvoza (uvozna zavisnost).

Među najveće ekonomske probleme savremenog svijeta, spada vrlo velika eksterna zaduženost nerazvijenih zemalja. Ta zaduženost, koja je posljedica višegodišnjih neravnoteža u njihovim bilansama tekućih transakcija danas predstavlja najveću opasnost cjelokupnom međunarodnom ekonomskom i i finansijkom sistemu.Srednjoročni i dugoročni zajmovi zemalja u razvoju dosegli su krajem 1991. godine 1.362. mlrd. USD. Što je porast od 6,1/4% prema 1990. godini. Početkom 80-tih godina zaduženost ovih zemalja dosegla je kritične razmjere, pa je sve veći broj njih suočen s problemima otplate vanjskih zajmova.

Pariški klub (engl. Paris Club, Group of Ten, njem. Zehnergruppe, Zehnerklub) je kolokvijalni naziv za Grupu desetorice. Riječ je o neformalnoj grupi deset država članica MMF (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija, Švedska, Kanada i Japan), kojima se od 1984. pridružila Švicarska.

Londonski klub je neinstitucionalizovano udruženje komercijalnih banaka koje razmatra pitanja od interesa za zajednički nastup prema dužnicima.

LITERATURA

19

1. Ante Babić, Mate Babić, Međunarodna ekonomija, Zagreb 2008.

2. www.clubdeparis.org

3. http://www.google.com/mmf.htp

4. http://www.bs.wikipedia.com

5. http://www.google.com/pariskiklub.htp

20