Upload
doankiet
View
227
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
ENVER MURATOVIĆ-ENISIN
NAOPAKO
Roţaje,2004.
LAVIRINT OPORIH SIBOLA
IzmeĊu poetskog govora i sveta postoji skrivena saglasnost, poezija ipak predhodi,
imenuje stvari, oslovljava uspavanu svest i savest, budi iz sna, nudi jedino istinsko
znanje. Raslopivši površinske i umorne slojeve jezika Enver Muratović oslovljava ĉoveka
koji je potonuo u sopstvene suprotnosti, koji se paralisao nad amoralnim svetom
postajući njegov integralni deo. On ĉitaoca uvodi u lavirint oporih simbola i opominjućih
znakova, u podruĉja oĉaravajućeg i pretećeg, obeleţena strepnjama, neizvesnostima i
neiscrpnim oblicima zla.
Kosmogonija ĉudnih simetrija i neoĉekivanih saglasja ukida granice izmeĊu reĉi i
sintagmi, dok izmeĊu reĉi i simbola ostvaruje jeziĉke ĉvorove znaĉenja koji pesmu vode
tankom linijom izmeĊu arhaiĉnog i aktuelnog, paganskog i konfesionalnog,
univerzalnog i nacionalnog, prvotnog i izvedenog. Sledstveno tome ova poezija sadrţi i
posebnu vrstu fantastike koja niĉe iz rudimenta pamćenja ali i iz lutalaĉkih iskustava
mislećeg ĉoveka po rubovima ljudske svesti i kolektivnog osećanja nesigurnosti i,
pogotovu, fatumski intonirane melanholije.
Slobodan od trivijalnih diktata poetiĉkih normativizama i primitivnih generacijskih
surevnjivosti, ovaj pesnik paţljivo traga za sopstvenim pesniĉkim izrazom i
individualnim odnosom prema poetskim izazovima. Verovatno se zbog toga prilikom
ĉitanja ovih pesama stiĉe utisak pesnikove namere da od išĉezavanja saĉuva što šire
domene iskustvenog i imaginarnog i da svoj meditativni lirizam prelije u prostranstva
pojedinaĉnog i kolektivnog iskustva.
Neosporna pesniĉka relevantnost i odgovornost opstojava sigurno i monolitno unutar
najboljih slojeva jeziĉke baštine i poetskog nasleĊa, kako tradicionalnog tako i
modernog pesništva. Enver Muratović sugestivno ĉuva sonetni oblik i rimovani stih od
oĉekivanih i istrošenih relacija dajući mu potpuno autentiĉan i nesvakidašnji liĉni dah.
Versifikacijska doteranost i taĉnost, neusiljena i postepena, podsticana snaţnim i
istinskim inspiracijama, usaglašena je sa osnovnom pesnikovom namerom; da dopre do
iskonskog i da saopšti simboliĉno, da od pesme saĉini magijsko ogledalo u kome ćemo
se svi oglednuti, kako sada tako i sudnjeg ĉasa.
Petar V. Arbutina,
knjiţevnik iz Beograda
BIHOR
UZALUDNI KAO SUNCE
1.
Ostalo nam iza tebe
Nešto zemlje - dva-tri ara
I vojniĉko trulo ćebe
Na ognjištu šaka ţara
Ostale nam o precima
O poštenju ĉudne priĉe
Hladno inje na licima
Dani što na noći liĉe
Ostalo nam skoro ništa
A i to je makar priĉa.
Oko meĊâ crna pišta
Oko sofre gladna usta;
Ostala nam dva goniĉa
I šuma im davno pusta.
2.
Noć je, oĉe, majka jutra:
Budno vrebam perom rimu…
Noć je topla, al' već sutra
Spremiće nam nebo zimu!
Rekoh: vrebam sa dna neba
Onu tvoju rijeĉ posnu,
U mrak, mrtvi, drobim hljeba
Dok nam sunce davi rosu.
Noć je, opet ispoĉetka.
Jastuk prazan i postelja.
Ti bar sanjaš ispod trava,
Meni ĉelo lêglo metka!
Svaka ti je bila ţelja
Da mi luda ţivi glava.
3.
Je li meni kazna Boga
Da ni u snu tebe nije,
Da se jutro tupo smije
Kao zmija ispod stoga
Je li, oĉe, moţda, tvoja
Ţelja da se ne sretnemo,
Da u grkom moru znoja
Kao vaške istruhnemo?
Je li, oĉe, zbilja Tamo
Crno nebo sve do Boga ,
I još crnje ljudsko srce ;
Da li ovdje tumaramo
Obliveni pjenom smoga
Uzaludni kao sunce ?
4.
Dobri oĉe, oĉe mrtvi
Da li ĉuješ jade srca
Previše je palo ţrtvi
U toj borbi protiv sunca
Previše je krvi, znoja
Prosuto po Zemlji srama
Previše je ova moja
Pocrnjela crna tama
Premalo je, oĉe ruku
Pruţenih za pomirenja
Sve više smo braća vuku
I robovi Nepoštenja
Premalo je ljudi zbilja
Da su ljudi kao prije
Pobjegli su ispod bilja
Vrebaju nas ljudi-zmije
5.
Ni zaviĉaj više nije Kao
prije. Tamo sada Nema
lica da se mije Jabuka i
prašnih dţada
Ali, oĉe ima neĉeg
Što me vuĉe izdaleka
Dok smrznuto pada veĉe
Valjda konop sa direka !
6.
Još se, oĉe, sleglo nije
Lišće ispod koţe neba
Nit' je sunce da upije
Stiglo rosu sa mog hljeba
Još titraju u oĉima
Slike mrtvih, krv na noţu
Odavno je stegla zima
Odrala nam toplu koţu
Još nam gore ispod nogu
Kosti djeĉje k'o igraĉke
Okrenuli leĊa Bogu
K'o miševi ispred maĉke
PEHLIVANI
«Smrt goni i ĉoveka koji beţi»
Kato
Nekad bliţa nekad dalja
Kao sjenka po ulici
Vreba strašna smrt i kralja
I prosjaka. Po toj ţici
Hodaćemo kako koji
Neko danju neko lunom
Ista nam se kapa kroji
Istim ćemo Tamo ĉunom
ISPOD PLIŠA
Obrali su crvi šljivu
Završena priĉa ova
Otjerala svu koprivu
Jesen rana iz korova
Otjerale i pjesnika
Iz postelje teške rime I
slikara prazna slika
Golog usred ljute zime
Otjerale munje sunce Pa
sad kao stigla kiša
Pokopala tugom srce
Pokrila ga metrom pliša.
VODENICA
Šejtanska se kola vila
Po bjelini crna brašna,
Tu se pretku tada snila
Nevremena naša, strašna!
Ponavljao priĉu istu,
Godinama gluhi bili :
Oteće i rosu listu
Aveti i Krokodili
Zapucaće crne puške,
Kosmati će tamaniti
Torove i našu djecu,
Guštere i bjelouške
I sunce će potavniti,
Oguliti koţu svecu!
DJED
Otišao, al' ne stig'o
Tamo gdje se zaputio-
Da li se to, Sveta Knjigo,
Izvor njegov zamutio
I hoće li natrag nama,
Ili Bogu srca ĉista
Dok po selu pada tama
I jesenja truleţ lista,
UTRA I JADI
Ovdje su puna jutra
Kašlja staraca mladih,
K'o da dolazi Utra
I njena sestra Jadi.
Ovdje tišina ĉupa
Starcima trule zube;
Panjevi umjesto klupa,
Lelek umjesto trube.
Ovdje mirišu trave
Na kosti mrtvoga pretka,
Na ucrvljale sise.
Ovdje su sjeĉene glave
Bez reda i poretka –
I još po krošnjama vise !
KUĆA
KUĆA
Zatvaram oĉi – sanjam budan
Noć je, a sunce grije.
Kuća-soba gori! Ĉudan
Dan, k’o ni jedan prije.
Više nema kuće moje
Nema ni mene na ognjištu.
Jedino vrane kosture broje,
Jedino crvi moje oĉi ištu
Uvukla se noć u kuću-sobu.
Sa ognjišta smije se plamen.
Kao da sam u nekom grobu !
Napolju laveţ i pjesma meka.
Traju zvijezde, postajem kamen.
Šušti, kroz selo, rijeka…
KORAĈAM
Koraĉam koraka troma
Preko kostura ptica,
Uĉim svjetlo od groma,
Ĉvrstinu od litica.
Koraĉam ali ne stiţem
Gazim u blato, u krv.
Silazim u noć, i niţe ,
Rovarim zemlju – crv .
TAMAN SONET
Ja – sin majke Tame i oca Mraka,
Uplašena zvijer u divljini, -
Bjeţah u rime, kad me na puĉini
Nebo ošinu biĉem crna zraka,
Al’ u meni ne osvanu zora,
Niti se probudih k’o svi ljudi.
Samo mi je vjetar, lagan, sa dna mora
Pomilovao tijelo. Da li se to budi
Dan u meni, dušmanin i podlac ?
Da li sam spreman za svjetlo sunca ?
Neću iz pjesme, bivši Pjesnik bunca,
Iz moje priĉe, iz moje rime –
Zato grlim noć kojoj ne znam ime
I srce svoje natiĉem na kolac !
PROGON
Progoni me ĉelo tvoje – njiva,
Zaviĉajne bogaze i studi;
Pored puta kupine i iva,
Skamenjeni, meni dragi ljudi.
Progone me kokoti i zore,
Tromo sunce na trešnjama zrelim;
Preduboke rijeke i gore,
I starice sa usnama svelim.
Progoni me, oĉe, tvoja ĉaša,
Puna kuća mrtvacã i zime,
Progoni me kućna zmija, naša,
I djevojka koja nema ime .
NAOPAKO
Naopako ţivot teĉe
Naopako rastu trave
Naopako pada veĉe
Naopako misle glave
Naopako šume šûme
Naopako oĉi vide
Naopako glumci glume
Naopako i ja idem
Naopako zvijer reţi
Naopako poje ptice
Naopako jutros bjeţi
S ogledala moje lice
ĈUDNA
Boţe jutro je, a noć. U meni
Zavija pas, ĉudno dišem,
Kao da sam u nekoj ţeni,
I po utrobi sonete pišem,
Po krilu ptice, po opni neba!
Ĉudno svitanje, i dalje pada ...
Samo nam Veliko ĉudo treba,
Pa da u nama jesen zavlada!
ĆUTIM
Ĉitam kamenje crno,
Listove kestena slavim –
Sam sam pod nebom plavim,
Beskrajne plaţe zrno.
Ćutim tako svileno,
K'o da sam kamenja pun !
Ljuljam se, slamka lagano,
K'o prazan, daleki ĉun .
Ogrćem kameno ćebe
Preko glave, i – ćutim .
Mrtva zamišljam sebe
Povorku crnu slutim ...
KROZ ŠUMU
Sakupljam borove iglice,
Pjevam ljepotu lista;
Izmišljam šumske igrice :
Ekipe pticâ i glistâ.
Smijem se nemoći zeca
Ispred kera dok bjeţi;
K'o kad smo bili djeca –
Veĉe na dan zareţi.
Kroz šumu i sâm šuma,
Crvić što nasred druma
SuĊenu ĉizmu ĉeka;
Kroz šumu, i na javi,
Vukovi, iz daleka,
Rade o mojoj glavi !
IMENA
Po kori mozga rezbarim
Imena ljudi i ptica
Imena tamnih ulica
Voljenih ţena i stvari
I dalje rezbarim sliku
Mozaik nejasnih boja
Zavidim vuĉjem urliku
Vjetru bez kućnog broja ...
NALIK NA MIROVU PJESMU
Kokoti pjevaju muklo
Pjesmu uvijek istu
Nebo je uporno tuklo
U meni njegovu bistu
Ţene nam ţelje otvaraju
Niz Ibar bacaju ĉini
S Ċavolom nas varaju
Dok pjevamo o tmini
I traju bronzane biste
I sobe hotelske ĉudne
Vuku se misli-gliste
Premalo noći su budne
TRUBE 1999.
Vidim ĉovjeka kako plaĉe
Za bivšim Suncem,u noći.
Oblake i dalje tlaĉe
Ptice nadljudske moći.
Cvijeće krije glave ţute
U sjenkama ljutih trava.
Vrapci ogrnuli kapute,
S krilima, ali bez glava !
Pomaljam i ja zube,
Oštrim poglede gromom.
I ĉujem zanosne trube
Kako trube o Smrti .
Kunu se kosturi grobom,
I ja ka njemu prtim .
PJESMA RATNIKA
Bezbeli, mrak je crn,
Kao odjeća Smrti !
Mrak što tišinu vrti,
Zubati kosovski crv...
I u mraku ĉuĉimo,
Kao sove na granama,
A preko dana muĉimo
K'o crvi u ranama.
Poĉesto suzne oĉi
Rijetko stomak pun,
A nada koţom struţe;
Krv u venama skoĉi Zaljulja
samotni ĉun. Bezbeli, mrtvi
smo, druţe !
RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU
Radiši Iliću sa Uba, koji poginu na pravoslavni Uskrs, aprila mjeseca
1999.godine i ode Gospodu svome ĉiste duše.
Ti opet pjevaš: Biljana!
Ţiva su mrtva usta.
Ta pjesma, druţe, tihana
Ostaće ovdje pusta.
Pjevaš o Ubu, ocu,
O metku u tvom ĉelu,
O glavi bebe na kocu –
Pjesmu proljeću svelu.
I reci Gospodu glasno:
Kako su teške rane,
U granju ostala slika;
U lice Njemu, jasno
Pljuni kosovske dane
I apsurd spomenikâ !
TVOJA GODINA
PROLJEĆE U TEBI
Listaš ko breza, ljubavi,
I rastu , ka zemlji, grane.
Slutim naš susret ubavi,
Preturam proljeća dane.
Ti se pretvaraš u koru,
Hitaš gore, ka svecu.
Ja stekoh još jednu boru
Gledajuć' tuĊu djecu !
Ti, ljubavi, samo ćutiš,
Gledaš u noć, u svica,
Ali nikada ne slutiš
Kako je voljeti prazno
Druge bez svoga lica –
Ljubavi, brezo – kazno !
LJETO U TEBI
Pominješ kako je veselo
Jato, već, starih lasta,
Kako je ljepše selo
U korov što obrasta.
Ljubavi, ti se povijaš,
Breza si struka vitka,
Duboko tajne uvijaš -
Kodove ĉudnog napitka.
Goriš ko vatra sunca,
Tinjaš poput pepela.
Govoriš u ime srca,
Buncaš o pjesmi ptica.
Nekako ĉudno si uvela,
S biljegom nasred lica.
JESEN U TEBI
Drhtiš k’o breza, ljubavi,
Upijaš sunca ţiške,
Vjetar ti ljubi šiške,
Taj vjetar, Ċavo grbavi !
Jesen u tebi caruje
K’o vladar Sudnjeg dana,
U tebi pjesnik tamnuje
I pjesma jedva znana.
ZIMA U TEBI
Po tebi kora je inja,
Hvata se i ledi,
Ko da ognjište tinja
Dok tinjaju pogledi.
Nejasno govoriš : ljubav…
Treseš se k’o vrbe grana.
Bjeţiš k’o da sam ubav,
K’o da sam krvnik dana.
Kroz maglu ledenu govoriš
Kako boljeće Odlazak.
Potok si, tako ţuboriš…
Ljubavi, opet će proljeće !
Ne zaplaĉi pred polazak –
Koraci snijeţni boljeće.
IZVODI IZ RECENZIJE
Enver Muratović-Enisin, mladi i već afirmisani pjesnik iz Roţaja, koji je relativno rano
ušao u Vatru zvanu Poezija, gori već dosta dugo, sav se u oganj pretvorio. Neobiĉna je
to i samosvojna pojava pjesniĉka na nebu naše savremene poezije.
(...) O savršenosti ovih stihova, posebno soneta, neka sude teoretiĉari knjiţevnosti, i
ma kakav njihov sud da bude po pitanju strukture, metrike, rime i stiha, niko neće moći
poreći ljepotu ovih pjesama, istinsku ljepotu i istinu iz koje su sazdane. Onu njihovu
izvornost prepunu zaviĉajnih ozraĉja kojima je autor kao sudbinom voĊen. Pa još u
jeziku i kraju Ćamila Sijarića, kome je Bihor postao sinonim kao i on njemu, i gdje samo
naizgled je teško ne ostati u sjenci velikana.
Nekad se ĉini da je Muratović u ovaj rukopis smjestio ono što nije moglo stati u
haiku, onda kad je emocija nadvladala sliku, ali se uticaj te forme, toga poetskog ţanra,
osjeća na mnogo mjesta i u ovim novim pjesmama, dajući im kvalitet više – neku novu
aromu koja ih ĉini drukĉijim i prirodnijim.
Muratović, taj skromni mladić, je ovaj put odabrao najteţi naĉin za iskazivanjem i
dokazivanjem, za poezijom. On hoće u velike visine. Neka, tako i treba. Bez visoko
postavljenih ciljeva nema ni velikih rezultata, a rezultata nema bez truda, a sav trud bez
dara je besmislen, ali Enver srećom ima dara i darova, itekako. Siguran je on u sebe i
svoju rijeĉ, i onda kad se rve sa onim vjeĉnim, neiscrpnim temama poezije, isto kao i
onda kada se bavi nekim osobenim, liĉnim i lokalnim – ali ništa manje univerzalnim za
poeziju temama, jer one su samo obojene lokalnim bojama, pa time i osobenije.
Neiscrpne su to teme, kao što je neiscrpna inspiracija istinskog pjesnika, a Muratović to
zaista jeste, i to pjesnik sa najtananijim osjetilima upalim u vrtlog današnjeg svijeta
takvog kakav jeste – surov do nepodnošljivosti i izazovan do ludila. Široka pjesniĉka
duša nalazi valere kojih naizgled u tome okruţenju i nema, a to nije dato svakome, to
mogu samo rijetki. Još u svojim ranim pjesmama, a pogotovo onim haiku, ovaj pjesnik
je dokazao da umije da otvori ĉula i primi istinu onakvom kakva ona jeste. Iz svake slike
on uzvlaĉi ono što treba da bi ona bila posebna i bitna, ne samo njemu – već i drugome.
Novim rukopisom Muratović je proširio svoje vidno polje, što je dokaz uspona. Kroz
stroge pjesniĉke forme, kao kroz kakvo sito, on prosijava na finu granulaciju grumenje
ljepote i odvaja od zloće, iako zna da oni i ne mogu jedno bez drugoga i da su svuda
jedno drugome na domaku. I jednim i drugim Envera je ţivot obasipao, i još uvijek
obasipa, ali on se neda, on tvori Pjesmu. Još to je ostalo. Bar kao lijek. Dosta, zar ne ?!
Zoran Raonić, knjiţevnik
Pljevlja, decembra 2003.g.
Enver Muratović, roĊen je 18.marta 1978. godine u Roţajama.
Objavio sljedeće zbirke pjesama:
• ZA SUNCEM ZAVIĈAJA, MRZ - Pljevlja, 1996;
• SUNCE U ĈAŠI (haiku poezija), Roţaje, 1997;
• UZMI I OSTATAK MENE, MRZ - Pljevlja, 1998;
• DRUGA OBALA, Komovi – Andrijevica, 2001. i
• NAOPAKO, Centar za kulturu – Roţaje, 2004. godine.
Zastupljen u antologiji “Trešnjev cvet” – jugoslovensko haiku pesništvo, u izdanju Centra
za Istoĉnu Aziju Filološkog fakulteta u Beogradu, 2002. godine.
Ţivi, radi i stvara u Roţajama.