SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

Kolegij: Estetika

Nositelj kolegija: Dr. sc. Nikola Petković

Asistentica: Prof. Milica Czerny Urban

KRITIKA „UMJETNIČKOG“

Esej

Student/ica: Elizabeta Vega

Studij: Sveučilišni preddiplomski dvopredmetni studij Filozofija-Pedagogija

Godina studija: 3. godina

Rijeka, 18. svibnja 2010.

1

Uvod

U ovom radu želim razmotriti ozbiljnost Humeovog viĎenja umjetnosti, stavljajući ga

na margine Kantovog apodiktičnog pogleda, možda najviše mog, nadajući se da ću u tom

analitičkom okršaju doseći spretnost i umješnost jednog filozofa.

Spoznaja lijepog

Nakon mnoštva filozofskih rasprava i analiza, od Platona do današnjeg doba, kojih je

glavna okosnica bila što je to lijepo, postoje li jasni kriteriji lijepog, što je to umjetnost i je li

nužnost u njoj tražiti vrijednost (i koju to), prilično je jasno kako procjena lijepoga leži u

samom spoznavatelju, i kao što Hume kaže:

„Ljepota nije svojstvo samih stvari; na postoji samo u umu koji ih razmatra; a svaki

um zamjećuje drugačiju ljepotu... Tražiti stvarnu ljepotu ili stvarnu rugobu podjednako

je jalovo ispitivanje kao i težiti utvrditi ono što je stvarno slatko ili stvarno gorko.“ (O

mjerilu ukusa, 465)

Začudna je Humeova ne konzistentnost u djelu, jer nakon navedenih tvrdnji hrabro zahtijeva

nalaženje mjerila, odnosno objektivnog standarda prema kojemu ćemo utvrĎivati je li i koliko

nešto lijepo ili nije. Ujedno, izloživo je sumnji i kritici njegovo inzistiranje na postojanju

„savršene“ osjetilne zamjedbe, te „savršenih“ osjetila, a neprilična poredba jakih i slabih

aroma s ljepotom i onom koja to nije, ukazuje na mogući eksplanatorni jaz i autorovo

gubljenje osnovnog orijentira u raspoznavanju pojmovnih kategorija. Zašto to tvrdim? Iako

možemo reći da u pojmu lijepo može, više ili manje sudjelovati njegova opreka, ne pripada

konvencionalnom poimanju lijepoga jači ili slabiji intenzitet ljepote, kao što je to kod okusa, a

niti se te dvije vrste doživljaja mogu stavljati u analogiju. Možemo usporeĎivati jačinu ili

intenzitet (kiselosti) okusa vina na nepcu ali u isto vrijeme upitno je tvrditi jačinu ili intenzitet

lijepoga u nekom djelu, ili koliko lijepo sudjeluje u njemu. Osim toga, što je to lijepo i koje je

vrste stvari, treba tek pokazati i dokazati, tek onda raspravljati u okvirima analogije i

kvaliteta. U prilog subjektivnosti suda u viĎenju nekog predmeta ili djela, govori i Kant u

svom djelu Kritika moći suđenja:

„Da bi smo mogli razlikovati da li je nešto lepo ili nije lepo, mi ne povezujemo

razumom predstavu sa objektom radi saznanja, već je povezujemo uobraziljom (možda

udruženom sa razumom) sa subjektom i sa njegovim osećanjem zadovoljstva ili

2

nezadovoljstva. Prema tome, sud ukusa nikako nije sud saznanja, usled čega nije

logički već estetski, pod kojim razumemo onaj sud čiji odredbeni razlog ne može biti

drukčiji do subjektivan.“ (Kritika moći suĎenja, 93)

TakoĎer, Kant na sličan način (u prilog mojoj kritici o jazu) uočava odreĎene različitosti u

pojmovnim kategorijama:

„Zelena boja livada spada u objektivne osete kao opažaj jednog predmeta čula; a

prijatnost te zelene boje spada u subjektivni oset kojim se ne predstavlja nikakav

predmet, to jest spada u osećanja kojima se predmet posmatra kao objekat dopadanja

(koje dopadanje ne predstavlja nikakvo saznanje toga objekta).“ (Kritika moći suĎenja,

96)

Možemo li lijepo osloboditi od subjektivnog, ogoliti ga do objektivnog, te objelodaniti kao

neku mjernu kategoriju? Mislim da to nije moguće. U okvirima estetskog doživljaja javljaju

se i neka druga subjektivna stanja povezana s doživljajem lijepog. Na prvom mjestu tu je

ugoda ili zadovoljstvo, nakon čega može slijediti i ushit pri gledanju (predstave), slušanju

(glazbe) ili doticanju (predmeta). Čini mi se kako previše elemenata sudjeluje u estetskom

doživljaju da bi smo ih mogli objektivizirati u samo jednom odreĎenju. Iako mnogi autori

nastoje pokazati kako je moguće objektivno, ne pristrano, bez interesno i znalački

kompetentno pristupiti nekom djelu, mislim da ih vode slični kriteriji u toj procjeni: raritet u

pojavnosti ili izvedbi, nemogućnost ponavljanja ili imitacije, „preživljavanje“ kroz duži

vremenski period, prihvaćenost od kritičara ili prihvaćenost od nekog kruga ljudi – ukratko,

sve ono čime se na sličan način u psihologijskoj znanosti definira darovitost. Ako je tomu

tako, onda se pitam kako ne darovita osoba, iako smatrana stručnim kritičarom, može

procijeniti djelo darovite osobe i koliko su u tom slučaju pouzdani i čvrsti njeni argumenti? Te

dvije osobe ni u kom slučaju nemaju istu razinu kreativnosti i sposobnost spoznavanja, i dok

prvoj mogu pripisati emotivnost u stvaranju, drugoj pripisujem neznanje i subjektivnost u

sudu, njenoj prosječnosti nedostižnog uratka. I uzalud joj Humeova jasnoća uma, sabranost

misli i predanost promatranju – jedino ono što će moći objektivno jest stvarati „umjetničke

svjetove“, zavaravajući se kako je na taj način bliže genijalnosti... clandestina possessio.1

1 (lat.) Imovina do koje je netko došao potajno

3

Kurtoazija umjetnosti i Art Worlds

Što je to vrijedno u nekom djelu da bi smo ga odredili kao umjetničko? Hume, u

nastojanju da nekom djelu dodijeli ontološku patinu i uzvisi ga do očiju „univerzalnog“

spoznavatelja, prilično nespretno zadire u područje kreativnog, gubeći se izmeĎu granica

znanstvenog i (ne)empirijskog. Isto tako, tvrdeći da kritičar mora očuvati svoj duh slobodnim

od svake predrasude2, nakon nekoliko rečenica čini zaokret u poziciji i kaže sljedeće:

„Kritičar iz drugog razdoblja ili naroda koji razmatra taj govor mora imati u vidu sve

te okolnosti i mora sam zauzeti mjesto publike kako bi donio istinsku prosudbu

govora.“ (O mjerilu ukusa, 473)

Na (meni) vrlo zanimljiv i precizan način Kant pojašnjava uvjerenost, što želim ponuditi kao

drugo viĎenje od Humea:

„Ako gledamo samo na način na koji nešto može za nas (prema subjektivnoj kakvoći

naših moći saznanja) da bude objekat saznanja (res cognoscibilis), onda se u tom

slučaju ne sravnjuju pojmovi sa objektima, već samo sa našim moćima saznanja... ne

odnosi se na mogućnost samih stvari, već na mogućnost našega saznanja stvari.“

(Kritika moći suĎenja, 345)

U prethodnom sam dijelu spomenula kako kritičar nastoji biti, zbog svoje nedostatnosti u

ingenijalnosti (osim možda u pisanju kritika), što bliže darovitosti, odnosno genijalnosti uopće

(s obzirom na širinu interesnog područja). Navedeni kauzalitet moguće je zbiljno realizirati

jedino u okvirima umjetno stvorenih, ali široko prihvaćenih - „umjetničkih svjetova“. Ujedno,

postoji lošija strana umjetničke svakodnevice - koketiranje „umjetničke“ elite s kritičarskim

miljeom, te meĎusobno dodvoravanje i podilaženje kritičara egocentričnim platoničkim

rapsodima – osigurava uspješnu i dugovječnu egzistenciju u društvenom eko-sustavu. Iako još

uvijek ne postoje dovoljno jasne odrednice u tome što je to umjetnost, kada neko djelo

možemo naznačiti kao umjetničko, te koje su to vrijednosti bitne za njegovo odreĎenje, svaka

izvedba nečega biti će prihvaćena od nekog kruga ljudi, pronaći će svoje ljubitelje i kritičare

stvarajući svoj svijet osjeta i „uzvišenih“ senzacija.3

2 Hume u ovom dijelu analizira i odreĎuje osobine dobrog kritičara: 472 3 U novije vrijeme u upotrebi je izraz „intelektualni osjećaji“ i stavljanje ovih dvaju pojmova u odnos upravo

pokazuje do koje razine apsurda može ići uzdizanje vlastite vrijednosti i samozavaravanja pripadnika nekog Art

Worlda.

4

Literatura:

Hume, D. (1964) O mjerilu ukusa – Izvornik: Hume, D. Essays moral, political and literary,

The Philosophical Works, Vol. 3 (urednici: Green, T. H. i Grose, T. H., Scientia Verlag

Aalen, 1964) – Prijevod: Božičević V.

Kant, I. (1975) Kritika moći suđenja – Beogradski izdavačko-grafički Zavod, redakcija

„Kultura“, Beograd