ETIKA

GRUPA A

1.GLAVNI KONCEPTI O SLOBODI?

1.teleološki determinizam (sva učenja do Kanta)

2. kauzalni determinizam (Spinoza i Hartman)

3 slojeviti determinizam (Hartman)

4 identerminizam (Sartr)

Determinizam je nešto što je oderđeno na čiju određenost ja ne mogu da utičem.

2.ARISTOTELOVA PODJELA VRLINA I OBRLAZLOZENJE NJIHOVE SUŠTINE?

U svom djelu Nikomahova etika Aristotel razlikuje 2 vrste vrlina

1. DIJANOETIČKE 2. MORALNOETIČKE

Podjelu vrši na bazi podjele duše. Umna ili razumska podjela duše kojoj odgovaraju dijanoetičke osovine i strana koja ne zavisi od razuma koja je inherentna moralnoetickim vrlinama. Aristotel je odbacio to da je moralno dobro stvar ljudske prirode, a dijanoeticke osobine se ticu ucenja. Novosti antickog ucenja Aristotel je najavio svojom stavkom o MESOTESU. Mesotes je sredina između dva estrema.

3.NAVESTI DVA PRIMJERA STOIČKOG UČENJA?

Stoičko učenje polazi najprije od toga da treba uskladiti život sa razumom i uskladiti život sa prirodom. Stoičari su ti koji su se apsolutno zalagali za život bez državnog uređenja po čemu su se razlikovali od Platonovog učenja ideje o državi. Oni smatraju da ako bi živjeli u skladu sa prirodom bez zakona niko ne bi činio krivična djela. Oni nalažu da se spozna stvarnost, priorda, dakle vanjska i vlastita priroda, ali ne daju slobodu da se vanjska i vlastita priroda mijenjaju , jer smo mi umna bića.

4.POLAZIšTE I ISHODIŠTE FIHTEOVOG KONCEPTA SLOBODE ?

Fihte polazi od slobode i njegovo ishodiste je sloboda, za razliku od Kanta koji polazi od slobode a njegovo ishodiste je kategoricki imperativ.

5.ARISTOTEL O PRAVDI I PRAVIČNOSTI ?

Pravda je ideal koji se ne može definisati, i ne može dijeliti. Pravda je neŠto ka cemu teŽi svaki Čovjek, kada je pravda u pitanju nema razlike da li je Čovjek teista ili ateista... svi ljudi teŽe ka pravdi. Aristotel je na nekim mjestima u djelu Nikomahova etika po mišljenju nekih mislilaca poistovjetio pravdu i sreću. On uzima u obzir dva pojma pravde zakonitost i jednakost Pod zakonitošću Aristotel podrazumjeva saobrazbu pozitivnom pravu, jer onaj koji krši zakon je nepravedan, a onaj ko ga poštuje je pravedan. A pod jednakošću podrazumjeva činjenicu da su u svakodnevnom zivotu vidi nejednakost među ljudima. U posljednjem dijelu Nikomahove etike Aristotel je znacajno pogrijesio jer je podijelio pravdu. Kao sto je receno PRAVDA JE IDEAL, dakle ne moze se dijeliti, nadilazi hirove prostora i vremena. Tu cini strasnu gresku. Pravdu je podjelio na: 1. DISTRIBUTIVN 2. KOREKTIVNU

Distributivna pravda podrazumjeva pravdu po zaslugama, a korektivna pravda je pravda određena zakonom.

6.KONSTRUKTIVNI ELEMENTI MORALNOSTI

1) prosuđivanje

2) vrednovanje

3) djelovanje

GRUPA B

1.Hartmanovo ucenje o autonomiji moralnosti?

Kod Hartmana susrecemo ucenje o slobodi kao spoznatoj nuznosti. Hartman razlikuje duhovni, dusevnii analiticki svijet, a razlika između njega i ostalih je u sljedecem:

Moguce je uticati na svoju slobodu ali ne i da je mijenjamo. Najsistematicnije ucenje o slobodi razvija Kant. On se bitno razlikuje od Stojicara i Spinoze. Hartman « Meni sloboda pomaze da uticem na to sto sam spoznao, ali ne da promijenim to sto sam spoznao»

2.Ucenje o moralnoj indiferentnosti i ko ga razvija?

Vrhovni kriterij i vrhovni cilj stoilke metafizicke ili racionalisticke etike je adiafora, tj apatija ili ataraksija, moralna nepokolebljivost ili moralna indiferentnost. Ovi pojmovi bitno karakterisu stoickog moralno valjdanog covjeka, mudraca. Sadrzaj njegove moralnosti je skladnost sa prirodom sto se postize razumom ili umom. Stoicari su najvecu mudrost nalazili u mudracu, koji treba da sacuva opc u skladnost sa samim sobom, a to znaci da iskaze snagu u nadilazenju svih problema cjelokupnog zivota. Dakle, učenje o moralnoj indolentnosti razvijaju stoičari.

3.Principi pravde po Dzonu Rawlsu?

Po Rawlsu postoje 2 principa pravde, a to su:

1. Svaki covjek koji ucestvuje u nekoj instituciji ima veze sa njenim funcionisanjem i ima jednako pravo na najsiru slobudu spojivom sa slobodom jednakom za sve.

2. Sve drustvene veijednosti (sloboda, mogucnosti, prihod, bogatstvo) treba da budu

rasporedjene jednako osim ako je nejednaka raspodjela vrijednosti svima od koristi.

4.Kardinalna vrlina po Spinozi?

Kardinalna vrlina po Spinozi je samoodrzanje u prirodi.

5.VRSTE DETERMINIZAMA I NJENI PREDSTAVNICI?

1. Teleološki determinizam ( ucenja do Kanta)

2. Kauzalni determinizam ( ucenja Spinoze i Hartmana)

3. Slojeviti determinizam ( Ucenja Hartmana)

4. Identerminizam ( Sartr)

6.Sloboda po Fihteu?

Sloboda je stvaralačka bit ljudskog bića. Fihte polazi od slobode i njegovo ishodiste je sloboda, za razliku od Kanta koji polazi od slobode a njegovo ishodiste je kategoricki imperativ. Stubovi Fichteove etike su sloboda i djelotvornja radnja, a njegovo učenje se još naziva i sistemom dinamizirane slobode koja polazi od slobode kao apsolutnog početka, koja se ne može dobiti od nekog drugog, nego nju čovjek stječe. On ne želi shvatiti da se sloboda može drugačije odrediti nego samo unutar njenih etičkih determinanti.

GRUPA C

1.KO SE ZALAGAO DA SE ETICKO KAO ETICKO NE MOZE DOKAZATI?

Aristotel, Kant, Hartman

2.KINIČKO UCENJE

Kiničko učenje  – osnivač je Antisten. Prihvata Sokrat-ovo intelektualističko ili racionalističko shvatanje vrline. Vrlina je jedino i najviše dobro. Razvijaju učenje o sreći.Ali za njega je posebno bitna maksima:“Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu“.On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi,tako da e moze biti ni sretan.To se naziva etikom minimuma.

3.INTRISTČNO DOBRO

Intristicno dobro je sredstvo da se neko drugo dobro postigne. S obzirom na to da se dobro kao dobro, odnosno moralno dobro kao moralno dobro ne moze cijepati, intristicno dobro posto je sredstvo moze se cijepati.

4.EUPARHIJA

Euparhija je pravilna radnja, odnosno pravilno djelovanje.

5.KO JE USPOSTAVIO PRIRODNI ZAKON I PRIRODNO STANJE?

Uspostavio je Hobs i prema njemu to su sredisnji pojmovi religije.Bitna karakteristika prirodnog stanja je potpuna izoliranost jedinke od drugih jedinki sto na

koncu ima za posljedicu rat protiv svih,U prirodnom stanju postoje savrsena prava, ali ne i savrsene duznosti. Postoji jedan osnovni zakon prirode a njegova suština se sastoji u sljedećem: svaki covjek treba da tezi u miru i odzavanju mira na temelju zapovijesti uma ili opceg pravila. U prirodnom stanju prirodni zakoni nemaju obavezujuću snagu, vec samo savjet razuma, bez njega nije moguce izaci iz prirodnog stanja u gradjansko drustvo u kojem postoji miri i suradnja izmedju ljudi . Hobs upozorava na mmogucnost sukoba između prirodnog i moralnog zakona (prava i uma) i pozitivnog ili gradjanskog prava.

6.SUPROTNOST KANTOVOG UČENJA

Kantova etika je bliza religioznoj etici , za razliku od Kanta Šeler i Hartman nemaju trebanje i kod njih je umjesto funkcije kategorickog imperativa stoje vriijednosti i osjecaji. Po njima trebanje stoji duboko u osobi i oni ne potenciraju na tome.

Kod Kanta vlada zakon ( kategorički imperativ) a kod Šelera nema zakona vec vrijedonosni principi. No, pored Selera kritikuju ga i ostali... znacajne ktitike su Hegelove koji izbacuje trebanje na kome je Kant znatno potencirao ... Također i ŠOPENHAUER,HARTMAN I NIČE ga kritikuju ( pa nisam siguran koji je tačno jer ga više njih kritikuje, pitanje je nekako nedovoljno precizno ).

7.POZITIVNO I NEGATIVNO ZNACENJE SLOBODE

Dakle, postoje dva značenja slobode, pozitivno i negativno

Negativno značenje slobode je dvosmislene prirode. S jedne strane ograničava područje mog djelovanja, a sa druge strane osporava uplitanje drugih u moje djelovanje

Pozitivno značenje slobode glasi: želim da moj život, moje djelovanje i moje odluke ovise od mene, a ne od neke spoljne sile. Želim da budem subjekt, a ne objekt. Sadržaju slobde oštro se odupire Kantov etički formalizam, po njemu slobodan sam jer sam autonoman.

GRUPA D

1.RAZLIKA IZMEĐU KANTA I FIHTA (ISHODIŠTA)

Razlikujemo sljedeće razlike u ishodištima Kanta i Fihtea ( njemački klasični idealizam ):

A) Fihte ne poznaje stvari po sebi (Smrt Boga ,besmrtnost duse i ideja slobode), Kant to kritički razmatra.

B) Kod Fihtea polazište i ishodište je sloboda a kod Kanta je polazište sloboda a ishodište kategorički imperativ

C) Fihte odbija priznati Kantovo univerzalističko značenje kategoričkog imperativa. Za to iznosi argument: svaki čovjek ima poseban ili specifičan poziv, odnosno svoje specifične zadatke. Njegova formulacija imperativa glasi: ispuni uvijek svoj poziv ili zadatak koji je jasno određen u ljudskoj svijesti i spojen sa tvojim pozivom u životu.

2.OBJASNITI SUŠTINU RACIONALNE TEOLOGIJE O ODNOSU MORALA I RELIGIJE ?

Racionalna teologija - moral nije ispod religije, niti je religija ispod morala. Izmedju ovo dvoje mora postojati harmonija. Islamski predstavnici su Ibn Sina, Ibn Ruzd, Al-Kindi i Al-farabi, dok je kršćanski predstavnika Abelard.

3.ARISTOTELOVO UCENJE O PRAVDI ?

Aristotel – „Pravedno je ono što stvara i održava sreću i u državnoj zajednici“.

On pominje dva pojma pravde – zakonitost i jednakost. Zakonitost je širi pojam od jednakosti – sve što je zakonito nije nejednako, dok sve što je nejednako jeste nezakonito. Aristotel se bavi pravdom, kao empirijskim etičkim pitanjem. On nije vjerovao u Božansku pravednost, a to odbacuju T. Akvinski i Al-Gazali. Po Aristotelu pravda predstavlja uzdržavanje od sticanja neke prednosti čovjeka za sebe putem otimanja svega onoga što pripada drugome. Pravda je po njemu potpuno najveća od svih vrlina.

U knjizi „Nikomahova etika“ na početku govori da je pravda ideal (a ideal se ne može definisati, niti dijeliti) da bi na kraju knjige porekao svoj prvobitni stav. Pravda treba da stoji neovisno od pozitivne moralnosti.Aristotel je na bazi činjenica podijelio pravdu na:

a)      Distributivna – koja dolazi do izražaja prilikom dodjele počasti, novca i drugih dobara na koje pripadnici države opravdano polažu pravo. Ovu dijeli zakonodavac, karakteriše se jednakošću a sastoji se u dodjeljivanju počasti, nagrada itd

b)     Korektivna ili komutativna – je onaj oblik pravde koju dijeli sudija prilikom riješavanja raznih sporova i donošenja određenih presuda kojim sankcionira prestupnika.

4.RAZLIKA IZMEĐU INDIVIDUE I PERSONE PO ŠELERU ILI FIHTEU?

Individum ne potencira na ljudskosti, nego na interesu bilo koje vrste. Moralna licnost potencira na ljudsom dostojanstvu. Sve eticke teorije bez obzira na to sto je vrhovni princip moralnost potenciraju na moraln orazvijenoj licnosti ... Moralno razvijenu licnost prvi put spominje Max Scheler. Biti moralno odgovoran znaci biti odgovoran za svoje prosudjivanje, vrednovanje razlikovanje dobrog od losega, lazi od istine, vjerovanje pred drugima, pa tek onda samom sebi. Samo moralno razvijena licnost cini moralno dobro ....

5.OSAM PRETPOSTAVKI PO SELERU O MORALU

Prva pretpostavka – svaka materijalna etika nužno mora biti etika dobara i ciljeva, što Kant energično odbacuje, kao I Šeler s razlikom što on smatra da je nedopustivo staviti znak identiteta između etike dobra I ciljeva sa materijalno – vrijednosnom etikom.

Druga pretpostavka – Kant nastoji obrazložiti da materijalna etika nužno ima samo empirijsko induktivno I aposteriorno važenje.

Treća pretpostavka – Kant pokazuje da je materijalna etika nužno etika učinka

Četvrta pretpostavka – Naglašava se da materijalna etika nužno mora svesti na hedonizam

Peta pretpostavka – Svaka materijalna etika je nužno heteronomna

Šesta pretpostavka – Svaka materijalna etika void legalitetu postupanja, a nasuprot njoj formalna etika može zasnovati I moralitet volje

Sedma pretpostavka – svaka materijalna etika postavlja ličnost u ovisnost od njenih vlastitih stanja ili spoljačnjih dobaram a suprotno tome formalna etika utemeljuje dostojanstvo ličnosti

Osma pretpostavka – Svaka materijalna etika nalazi temelj svih etičkih vrednovanja u nagonskom egoizmu ljudske prirode, a formalna etika utemeljuje moralni zakon koji važi za sva umna bića

Šeler odbacuje svih osam Kantovih pretpostavki, u njima prepoznaje izrazitu ograničenost i jednostranost Kantove teorije, jer njima nedostaje topline, tj onoga pto odgovara etičkom i vrijednosmom

6. U ČEMU SE SASTOJI MUROV PRIGOVOR (ODNOS) HEDONIZMU EUDASPONIZMU I UTILATIRIZMU?

Mur kaže da su pogriješili jer su htjeli odrediti dobro „po sebi“ tj. sreću, što je za posljedicu imalo naturalističke greške.

Mur je kritikovao i Mill-a, zato što je ovaj smatrao da je poželjno i prijatno isto, što je Mur smatrao kardinalnom greškom.

7.RELIGIJSKO UČENJE O MORALU

Nema morala bez religije, smatraju teolozi Akvinski i Gazali. Hartman se ovome protivi i kaže da religija polazi od Boga, a etika od čovjeka. Moralne vrijednosti u religiji nemaju status autonomnog, dok su u etici autonomne, jer iza njih ne postoji nikakav autoritet, gospodar svijeta i posjednik apsolutnog znanja i istine. Religija dakle, po Hartmanu svojim zapovjestima poništava fenomen moralnosti i njegov temelj tj. slobodu.

Predmet etičkog mišljenja nije nešto što bi se moglo vjerovati, dok se religija zasniva na vjerovanju. Hegel se energično okreće protiv teologije ali ne i protiv hrišćanstva.

Filozofska maksima glasi – „umu nije potrebno nikakvo „otkrovenje“, nikakvo učenje „izvana“; Bog nije ništa drugo nego čovjek koji guši svoj razum.

Religijska glasi – „Sve što stvaramo osuđeno je da nestane i sam čovjek kao konačno biće.“ Po njoj čovjek bez religije ne može biti svjestan svojih vlastitih ontoloških i moralnih slabosti.

U monoteističkim religijama imamo dvije varijante:

a) racionalna teologija- moral nije ispod religije nit je religija ispod morala,mora postojati harmonija. Islamski predstavnici su Ibn Sina, Ibn Ruzd, Al-Kindi i Al-farabi, dok je kršćanski predstavnika Abelard.

b) ortodoksna teologija- utemeljivač je Toma Akvinski i po njemu moral nema smisla bez religije, moral je podređen religiji.Islamski predstavnik je Al Gazalli.

GRUPA E

1.NAVESTI VARIJANTE ETIKE HISTORIJSKE I PLANETARNE ODGOVORNOSTI

Moralno-etičko otrežnjavanje savremenog čovjeka i društva postaje predmet tri glavna koncepta kojima se ističe potreba:

Historijske i planetarne odgovornosti znanstvenika, tehničara i političara – kod Jonasa Moralnog suosjećanja čovjeka prema prirodi – kod Heinricha

Univerzalističkog karaktera moći suđenja – kod Hoffea

Pored ovih stajališta postoji i učenje o univerzalnoj komunikativnoj i normativnoj moralnosti, koga razvija Karl – Otto Apel i ono se razlikuje od prethodnih učenja tako što rekonstruira Kantovo učenje o faktumu uma.

2.UČENJE O SPECIFIČNOJ DETERMINACIJI SLOBODNE VOLJE ?

Determinizam – nešto što je određeno, na čiju određenost ja ne mogu da utičem – nadilazi um.Postoje razni oblici determinizma: a) teleološki determinizam – do Kantovog učenjab) teološki determinizamc) univerzalni determinizamd) kauzalni determinizam

Najsistematičnije učenje o determinaciji slobodne volje razvija Imanuel Kant. Kant hoće od svih nas da budemo umna i moralna bića. Kategorički imperativ koji je objektivan i nužan mora abstrahirati sve pojedinačne moralne maxime, odnosno sve njih unificirati, ali kroz normu ne kroz sadržaj. Za Kanta sloboda predstavlja bazu moralnosti. Ona podrazumjeva odsustvo bilo kojeg oblika pristiska.

3.NAVESTI ŠELEROVE PRETPOSTAVKE O ETICI DOBRA ?

Prva pretpostavka – svaka materijalna etika nužno mora biti etika dobara i ciljeva, što Kant energično odbacuje, kao I Šeler s razlikom što on smatra da je nedopustivo staviti znak identiteta između etike dobra I ciljeva sa materijalno – vrijednosnom etikom.

Druga pretpostavka – Kant nastoji obrazložiti da materijalna etika nužno ima samo empirijsko induktivno I aposteriorno važenje.

Treća pretpostavka – Kant pokazuje da je materijalna etika nužno etika učinka

Četvrta pretpostavka – Naglašava se da materijalna etika nužno mora svesti na hedonizam

Peta pretpostavka – Svaka materijalna etika je nužno heteronomna

Šesta pretpostavka – Svaka materijalna etika void legalitetu postupanja, a nasuprot njoj formalna etika može zasnovati I moralitet volje

Sedma pretpostavka – svaka materijalna etika postavlja ličnost u ovisnost od njenih vlastitih stanja ili spoljačnjih dobaram a suprotno tome formalna etika utemeljuje dostojanstvo ličnosti

Osma pretpostavka – Svaka materijalna etika nalazi temelj svih etičkih vrednovanja u nagonskom egoizmu ljudske prirode, a formalna etika utemeljuje moralni zakon koji važi za sva umna bića

4.KANTOVO TROSTRUKO ZNAČENJE SLOBODE ?

Kant pojam slobode razumjeva u trostrukom smislu:

Sloboda kao autonomija – ova sloboda predstavlja misaonu stvar, odnosno nešto što nije dato iskustvom. Ona se nalazi u našem mišljenju, a praktički se primjenjuje moralnim zakonom u nama. Da bismo djelovali prema zahtjevu moralnog zakona trebamo biti slobodni od svih nasal osjetilnog svijeta, a to je praktički ideal umnih bića. Iz ovoga slijedi misao das u moralnost i sloboda odentični, što predstavlja nit vodilju Kantove etičke teorije.

Sloboda kao inteligibilna suština – u razumjevanju ovog smisla suštine presudno je Kantovo pitanje: kako je moguće da nam naša samosvijest postavlja zahtjev da budemo slobodni ? Ovo je moguće pomoću slobode, odnosno da bi ovaj zahtjev mogao postojati potrebna je moralna sloboda, koja je nadempirijska, I može se samo misaono shvatiti jer je inteligibilna

Sloboda kao slučaj – je čista samovolja, a takva sloboda ne bi bila moguća u inteligibilnom svijetu jer bi pojmu inteligibilne slobode protivriječilo da bude određena nečim drugim a ne zakonom uma. Sloboda slučaja ne bi bila moguća ni u empirijskom svijetu, jer u nužnoj uzročnoj vezi svakog događanja uvijek je moguće samo jedno kao rezultat sudjelujućih okolnosti.

5.ORTODOKSNA TEOLOGIJA O ODNOSU MORALA I RELIGIJE I NJENI PREDSTAVNICI ?

Ortodoksna teologija- utemeljivač je Toma Akvinski i po njemu moral nema smisla bez religije, moral je podređen religiji. Islamski predstavnik je Al Gazalli.

6.FIHTEOVA ODREDBA SLOBODE ?

Sloboda je stvaralačka bit ljudskog bića. Fihte polazi od slobode i njegovo ishodiste je sloboda, za razliku od Kanta koji polazi od slobode a njegovo ishodiste je kategoricki imperativ. Stubovi Fichteove etike su sloboda I djelotvornja radnja, a njegovo učenje se jož naziva i sistemom dinamizirane slobode koja polazi od slobode kao apsolutnog početka, koja se ne može dobiti od nekog drugog, nego nju čovjek stječe. On ne želi shvatiti da se sloboda može drugačije odrediti nego samo unutar njenih etičkih determinant.

GRUPA F

1.NABROJ DVA IMPERATIVA ETIKE HISTORIJSKE I PLANETARNE ODGOVORNOSTI ?

Imperativ etičara historijske i planetarne odgovornosti naređuje da čovjek mora postojati, on je fundament njihove teorije, a to je imperativ opstanka ljudske vrste, koji se iskazuje kroz dvije formule:

I imperativ - djelujte tako da maksime vašeg djelovanja budu opće pretpostavke opstanka ljudi i biosfere.

II imperativ - djelujte tako da vašim djelovanjem budućim generacijama obezbjedite sretan život.

2.RAZLIKA IZMEĐU MAKSIME I IMPERATIVA ?

o Maksima predstavlja subjektivni praktički princip djelovanja, dok imperativ znači objektivni praktički princip

o Maksima nam daje savjet kako da djelujemo, a imperativ zapovjeda kako da djelujemo

3.UČENJE O POZITIVNOM ZASNIVANJU MORALNOSTI ?

Oštru i odlučnu kritiku Kantovog moralnog nazora poduzima Hegel, koji insistira na pozitivnom zasnivanju moralnosti (pozitivno-onaj koji nameće norme ponašanja). Po Hegelu moralni postulat onoga što “ treba da bude “ nema realnosti, nema određenja ideje kao jedinstva pojma I zbilje. Moralni postulat nema mogućnosti da se potvrdi u zbiljskom praktičnom životu, odnosno u objektivnim društvenim I historijskim uvjetima egzistencija individuuma. Ono objektivno Hegel označava zasnivanjem pozitivne moralnosti. Da bi obrazložio u čemu je suština tog zasnivanja, on pokazuje moralno kao moralno ne postoji u ljudskoj praksi, ono se vrti samo u čistoj moralnoj svijesti apstrahiranoj od svega stvarnog ili praktičnog.

Hegelovo pozitivno zasnivanje moralnosti je bitno suprotno zamišljenom, imaginarnom moralitetu, takvo zasnivanje odlučno odbacuje ono “treba da”.

4.MOGUĆNOSTI ILI NEMOGUĆNOSTI IZVOĐENJA MORALNIH NORMI IZ SADRŽAJA ŽIVOTA ?

Pitanje mogućnosti ili nemogućnosti izvođenja moralnih normi iz sadržaja života dobija značajno mjesto u engleskom empirističkom učenju, a bitna karakteristika je ideja da čovjek svoje norme ponašanja usklađuje prema stvarnosti koja diktira pravila ponašanja i djelovanja.

Nasuprot ideji o mogućnostima izvođenja moralnih normi i ponašanja iz sadržaja života, historija etičke misli poznaje I mislioce koji zamišljaju ili idealiziraju čovjeka. Ideja o nemogućnostima moralnih normi iz sadržaja života postaje predmet raspravljanja predstavnika tradicionalnih etičkih učenja I nekih savremenih etičara, u prvom redu Šelera i Harmana.

Moralne norme i vrijednosti kao moralne norme i vrijednosti ne mogu se izvoditi iz života jer su nespojive sa životom, jer vlada sukob između moralne norme kao moralne norme.

5.RAZLIKA IZMEĐU HJUMOVOG I ŠELEROVOG UČENJA O EMOCIJAMA ?

Hjum je predstavnik engleskog etičkog učenja 17. stoljeća. On vrši prvi obraz kod emocija I stavlja ih u jednaku ravan sa razumom. Mislioci prije njega su potpuno odbacivali bilo kakav značaj emocija.

U Šelerovom etičkom učenju emocije postaju jedini kriterij za ocjenivanje i samoocjenivanje čovjekovog ponašanja, djelovanja I vrednovanja izvjesnih postupaka i radnji. Kod njega emocije imaju status apriori, odnosno emocije su iznad razuma.

6.KANTOVO ODREĐENJE MORALNOG DOBRA ?

Prema Kantovoj teoriji moralno dobro je određeno moralnim zakonom i nastaje poslije tog zakona.Odnosno moralni zakon prethodi moralnom dobru i određuje ga. Kantov pojam apsolutnog dobra predstavlja apsolutno važenje moralnog zakona, čiji uvjet predstavlja sloboda. On pojam dobra razumijeva u dvostrukom smislu:

- U spoljašnjem smislu ili prema principu legaliteta I radnje – dobar je onaj čije su maksime univerzibilne

- U unutrašnjem smislu ili prema principu moraliteta – dobar je onaj čiji je osnovni princip da postupa samo po maksimama koje su univerzabilne

7.ARISTOTELOVA PODJELA PRAVDE ?

Aristotel je na bazi činjenica podijelio pravdu na:

a)      Distributivna – koja dolazi do izražaja prilikom dodjele počasti, novca i drugih dobara na koje pripadnici države opravdano polažu pravo. Ovu dijeli zakonodavac, karakteriše se jednakošću a sastoji se u dodjeljivanju počasti, nagrada itd

b)     Korektivna ili komutativna – je onaj oblik pravde koju dijeli sudija prilikom riješavanja raznih sporova i donošenja određenih presuda kojim sankcionira prestupnika.

Grupa G

1.     Spinoza o strastima i afektima ?

On smatra da su strasti i afekti beznacajni ali on ih uzima u razmatranje.O tome Spinoza izlaze u spisu „Etika“.On nudi opcu odredbu afekata.po nejmu afekat koji sezove trpljenje duse jeste nejasna ideja kojom duh potvrdjuje vecu ili manju snagu postojanja svoga tijela ili jednoga njegovog dijela nego ranije i cijom je datoscu sam duh opredjeljen da misli prije an ovo nego na ono.Po njemu postoje tri osnovna afekta i to:

1. POZUDA

2. RADOST

3. ZALOST

2.     Podjela etičkih teorija prema vrhovnom načelu moralnosti ?

 

3.     Koncepti u odnosu religije i morala ?

U monoteistickim religijama imamo dvije varijante:

a) racionalna teologija- moral nije ispod religije nit je religija ispod morala,mora postojati harmonija.Krscanski predstavnik Abelard ,a islamski Ibn Sina ,Ibn Ruzd al-Kindi al-farabi

b)ortodoksna teologija- utemeljivac je Toma Akvinski,moral nema smisla bez religije, moral je poderedjen religiji.Predstavnik islamski je Al Gazalli.

 

4.     Fichte-ov odnos prema Kantovom moralnom zakonu ?

Fihte odbija priznati Kantovo univerzalističko značenje kategoričkog imperativa. Za to iznosi argument: svaki čovjek ima poseban ili specifičan poziv, odnosno svoje specifične zadatke. Njegova formulacija imperativa glasi: ispuni uvijek svoj poziv ili zadatak koji je jasno određen u ljudskoj svijesti i spojen sa tvojim pozivom u životu

5.     Navesti osobine moralno razvijene ličnosti ?

Moralna odgovornost, moralno suđenje, moralni stid, moralno dobro i kajanje.

6.     Glavne teme Nitzche-ovog učenja ?

a)      Natčovjek;

b)     Smrt Boga;

c)      Prevrednovanje svih vrijednosti;

d)     Vječno vraćanje istom; 

e)      Volja za moći

 

Grupa H

1) Spinozino objašnjenje strasti i afekta?

On smatra da su strasti i afekti beznacajni ali on ih uzima u razmatranje.O tome Spinoza izlaze u spisu „Etika“.On nudi opcu odredbu afekata.po nejmu afekat koji sezove trpljenje duse jeste nejasna ideja kojom duh potvrdjuje vecu ili manju snagu postojanja svoga tijela ili jednoga njegovog dijela nego ranije i cijom je datoscu sam duh opredjeljen da misli prije an ovo nego na ono.Po njemu postoje tri osnovna afekta i to:

1. POZUDA

2. RADOST

3. ZALOST

3) Ekikurovo učenje je pripremljeno od čijeg učenja?

KIRENAICKOG UCENJA jer oni prvi uvode heonizam.

4) Lokovo učenje?

Lock je jedan od najvažnijih englenskih etičara. Po njemu sve proizilazi iz iskustva mada ne poriče i ulogu razuma. Važna osobina Lockovog ucenja leži u otme što naglašava da se sve ono što se kod čovjeka pokaziva valjanim, pamet, pravičnost i čovjekoljubivost dato je vaspitanje. On odbacuje slobodnu volju ona je za njega besmislica. Lock iskaazuje dvije covjekove situacije:prirodno stanje i građansko društvo. Po njemu postoje 3 vrste zakona:Božanski, Građanski i Zakon javnog mišljenja.

 

5) Sta je moralno suđenje?

Je pojam za diferenciranje moralnog dobra od moralnog zla.

6) Osnovni motivi radnje po Šopenhaueru?

a)      Bezgranični egoizam – suština se iskazuje u postizanju sreće ili koristi i po cjenu patnje i bola drugog.

b)     Zlobna radnja – kojom se nanosti zlo ili patnja drugom.

c)      Samilost – kojom se želi svakom čovjeku dobro.

Prve dvije radnje su bez moralne vrijednosti, a treća predstavlja pravnu ili istinsku vrijednost.

 

7) Navesti predstavnike utilitarnog etičkog učenja?

Hjum, Lock , adam smith , haceson, shazberi

8) Koncepti moralne svijesti?

1.Prvi misaonio krug javlja se kod Grka i to s pojavom Sokratoovg intelektualizma i individualizma, Platonovg etičkog idealizma i Aristotelovog etičkog realizma.

2.Drugom krugu pripadaju empirijska ucenja englenskih i francuskih etičara 17 i 18.stoljeća, sa mnoštvom varijanti između kojih dominira izražena opreka.

3.Treci krug je idealistički.Njegova historija kao historija prvog kruga počinje sa mišlejnjem starih Grka prije svega Anaksagorom i njegovom teorijom da um vlada svijetom

4. Pripadaju ona mišljenja koja u razumijevanju odnosa između svijesti i moralne sviejsti polaze od razuma.Taj krug je racionalistički gdje imamo više varijante Stoičari i Spinoza i Kantov kritički racionalizam.

5.Pripada Scelerova emocionalna etika prema kojoj su emocije apriorne prema razumu.

6.Šesti krug se može podiejliti u dviej grupe: Prvu grupi pripadaju oni koji žele rehabilitirati Aristotelovu praktičnu filozofiju i drugi koje žele transformirati Kantov moralni imprerativ u imperativ postojanja.

Dodatna pitanja:

Vrste hedonizma:

Etički hedonizam – njegova maksima je ništa nije dobro osim želje za užitkom;

Psihološki hedonizam – njegova maksima je ljudsko ponašanje i djelovanje se pokreće samo uživanjem.

     POLITICKI (Hobs)

     I NEPOLITICKI (Epikur 2 i stoicari)-

 ŠTA ZNAČI EUPARHIJA?Pravilna, moralna radnja (djelovanje). Nalazimo je kod Aristotela, znači djelo kojim se uspostavlja  mesotes odnosno sredina  između dva ekstrema.

kinicko ucenje; – osnivač je Antisten. Prihvata Sokrat-ovo intelektualističko ili racionalističko shvatanje vrline. Vrlina je jedino i najviše dobro. Razvijaju učenje o sreći.Ali za njega ej posebno bitna maksima:“Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu“.On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi,tako da e moze biti ni sretan.To se naziva etikom minimuma.