fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 1

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 3 Karavana ide dalje

O FANZINU2003. letio, letio sam ja, a 2004. sam postao podmornica. Iz pilota u ronioca, ah sudbina fanzinska teška je ta. Upoznao dno rijeke Lištice, družio se sa pastrvkama, krepanim rakovima, kanalizacijskim cijevima, crnim bajama, bijelim bjelouškama, neautohtonim patkama. A pastrvke potočarke moje priče svojim potomcima u tek oplođenoj ikri čitale. I potomci tek rođeni brzinom svijetlosti po rijekama i potocima se razbježali, izvikujući radosnu vijest FANZIN WHFEST, FANZIN WHFEST. Ove godine letim po ljubuškom nebu, stare gradine i poskoke gledam, lubenice napukle zrelo se crvene, listovi loze zelene. A Trebižat žubori i sve poji. Zaronit ću na Kravicama, ispod vodopada hvatati kaplje na svoje listove neka ih napoje. Kaplje šalju mladi iz kršne Hercegovine i šire, i svojom krepošću duhovnu žeđ gase. Kaplje su i ove godine pune riječi, boja, glazbe, pokretnih slika i mirisa. Čitajte uživajte, smijte se, iskreno i poziti-vno mislite. (Tomislav Ćavar)

O FESTIVALUProđe još jedna godina dana i vrijeme došlo da se pokrene vesela WHF karavana. Kamperi, žongleri, glazbenici filmaši svi skupa za karavanom u Nahiju. WHF iz kreati-vne kutije virus pušta i nove lokacije za širenje kreativnog virusa vreba. Prošle godine na Gradskom bazenu u Širokom Brijegu nam je genijalno bilo. Tisuću ljudi svaku ve-čer, osjećalo pozitivne vibracije, filmaša, repera, metalaca, rokera, klasičara, dancera,fotografa, likovnjaka, kung-fu majstora i svakojakih simpatičnih “čudaka”. Ali ova vesela i kreativna karavana ne stoji, nego putuje dalje krašom di Herzegovina a mali bambini trče za njom sa svoji radovi i govore: “ Čekaj, WHF, čekaj, I sono napravio mali filmić, kratka priča i tri pjesma”.Ali karavana neće da stane, nego vozi pravac kršni LJUBUŠKI i tamo čeka bambini da donesu svoji radovi. E dragi moji, kreativna viroza se nastanila ove godine u Ljubu-škom, pustite je neka vas zarazi i iscrpi. Ne pokušavajte izliječiti taj virus bar idućih godinu dana do novog WHFEST-a koji će se preseliti u neki novi grad WEST HERZE-GOWINE kako bi vas oplemenio i zabavio. (Tomislav Ćavar)

Uneredio: Goran Bogdan :)Layout: SMART/ RAGUŽ&BARBARIĆ DESIGNNaslovnica: Nikola GalićFotografije: Mašija, Mario, Studio Blagec(ljubaznošću HP Mostar)Lektor: ???? Svak svoj majstorTajnica: Javi se ;))Suradnici: Tomislav Ćavar, svi oni koji su poslali svoje radove...Tisak: Grafotisak, GrudeNaklada: 1000 komLjubuški, kolovoz 2005.

Karavana ide dalje. Za sobom sporo al sigurno vuče mnoge šarene vagone. Djed Mraz (onaj sa Coca Cole), ne bi je se postidio. Jedan od tih vagona je i taj što ga držiš u ruci. Nemojte ga nigdje zavlačit!!! Tih par stranica, crno na bijelom (ako Bog ili sponzor da u više boja) je kutak koji će uvijek biti tu da se vaš glas čuje, ako netko čita na glas. Ovo nije obećanje! Ovo je namjera. A najlakše će se ujedinit ako se bude radilo zajedno. Ne kao neka velika radna akcija. Nego. čisto i jednostavno ako bude interesa sa strane vas pisaca, ili onih koji će to tek postati. Mi smo tu da vas stojimo i evo već treću godinu, skromno al postojano smo tu. Uživajte u čitanju vaš G.B.

Uvodnim riječima Bora Lee-a otvoren je drugi po redu festival amaterskog stvaralaštva WEST HERZEGOWINA FEST. Bora je izveo performance sa nunčaka-ma, dvije recitacije i najavio projekciju svog filma “Bora Lee - U kandžama ve-legrada”.U glazbenom dijelu programa prve večeri, publiku su svojim nastupom za-grijale dvije skupine izvan konkurencije LAVERNA (Posušje) te Josipa Vranješ iz Ljubuškog, a u natjecateljskom dijelu nastupile su dvije skupine iz Ljubuškog ODIUM i MLINKA, te širokobriješke BE-

©iroki Brijeg 10. - 12. 8. 2004.West Hercegowina Fest No. 2.Festival amaterskog stvarala©tva

Drugi festival amaterskog stvaralaštva održan je od 10.-12.08.2004. u Širokom Brijegu. Zbog prevelike zainteresiranosti za festival i mnoštva prijavljenih radova festival je trajao tri dana i okupio više tisuća mladih iz cijele Bosne i Hercegovine. Da bi dodatno motivirali mlade autore, glazbeni i filmski dio festivala je bio natjecateljskog karaktera.

RETTE. Sve tri skupine nastupile su s hip-hop izvedbama koje je publika odlično prihvatila. Nastavak programa u svoje ruke uzeo je DJ Tomo s Radio Gruda i do kasno u noć zabavljao publiku ritmovima techno i rave glazbe protkane motivima hercegovačke gange.

DAN 2.Druga festivalska večer je počela sa čita-njem anti-poezije iz festivalskog fanzina “Široka Lištica” nakon čega su uslijedile projekcije video radova izvan konkuren-cije (JABLANOVI, DELFIN, SPOMENIK,

KONCEPT, STRANCI), a zatim u konkuren-ciji (KAUBOJSKI FILM, KRATKA POVIJEST MOGA RADA, KUTIJA, AJME MENI STARI ŠTA JE OVO?).Kraj druge festivalske večeri je pripao bendovima žešćeg glazbenog izričaja: PAINRELEASE (Široki Brijeg), PARASENE-MA (Mostar), FABIA (Široki Brijeg), FU-ZIJA KONFUZIJA (Široki Brijeg), ZOSTER (Mostar).

DAN 3.Treća i završna večer počela je projekci-jama filmova u konkurenciji (BEJVOČ

6 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 7PONAŠKI, KALADONT, 2228, GLUPOSTI,

SAĆE, BIJELE RUŽE, 4 GODIŠNJA DOBA, ŠPEKULANJE, DOĐI DA VIDIŠ…, BOLAN, NO GMO, NE PO HLAČAMA KUPIO SAM IH U GRAZU), a zatim je uslijedio nastup rock bendova: MAGLA (Mostar), RUKE (Ljubuški) i SIVI DOM (Mostar).Nakon projekcija filmova i odsviranihpjesama u konkurenciji na pozornicu je stao žiri i dodijelio nagrade, za najbolji video uradak i najbolji bend.Stručni žiri u kategoriji filma bili su:Slaven Knezović, Tomislav Topić i Tvrtko Mandić, a treće mjesto dodijelili su filmu“Kaubojski film” iz Ljubuškog, drugomjesto neriješeno su dijelili “No GMO” - Široki Brijeg i “Ne po hlačama, kupio sam ih u Grazu”- Mostara, a pobjednikom je proglašen film Tomislava Pokrajčića iRiste Stairovskog “Bijele ruže” iz Posušja tj. Zagreba, a nagrada je bila digitalni fotoaparat.Nagrađeni bendovi od strane žirija gla-zbenog dijela festivala kojeg su sačinja-vali Ivan Galić, Ivan Cigić i Ivo Mikulić su slijedeći: treće mjesto dijelili su “Berette”

festivala. S radom su startale: fotograf-ska, novinarska i likovna radionica.Fotografsku radionicu pohađalo je 12 polaznika. Predavači su proveli polaznike svijetom crno-bijele fotogra-fije kroz trodnevni program od camere obscure, tipova svih aparata, objektiva, preko snimanja na terenu, rada u tamnoj komori, do prezentacije samih radova. Izložba radova je bila postavljena sva tri dana trajanja festivala.Novinarska radionica je napravila fanzin “Široka Lištica”. Mladi iz Herce-govine i šire, su poslali svoje priče, po-eziju, fotografije i pomogli u uređivanju

fanzina. Ove godine smo dobili radove iz Livna, Tomislavgrada, Posušja, Gruda, Širokog Brijega, Zagreba, Baške Vode i Dubrovnika. U fanzinu su svi tekstovi i poezija objavljeni bez cenzure kako bi se dobila realna slika o razmišljanjima mladih na našim prostorima. Svih 500 brojeva “Široke Lištice” prodano je prvu večer festivala.U sklopu likovne radionice posta-vljena je izložba od pristiglih radova na festivalsku adresu koja je trajala sva tri dana održavanja festivala. Prezentirala je mlade neafirmirane umjetnike iz cijeleHercegovine.

Organizatori poručuju: “Čovjek mora stvarati duhovnu hranu, koja je protuteža materijalizmu koji sve nemi-losrdno ždere i ostavlja posljedice na mentalne sklopove mladih a i starih ljudi. Mi ovaj festival doživljavamo kao jednu vrstu zabave i razbibrige, gdje se svatko može okušati u onome što zna i ne zna. Što je najvažnije može svoj kreativni duh pokazati drugima, kako bi i oni dobili pa bar mali dio njegovog otkucaja duše”.

i “Fabia” iz Širokog Brijega, “Odium” iz Ljubuškog i “Magla” iz Mostara, drugo mjesto “Sivi dom” iz Mostara, a pobje-dnikom je proglašen “Zoster” iz Mostara kojem je festival osigurao u suradnji s MUZIČKIM CENTROM PAVAROTTI jedno-dnevno snimanje u studiju i u suradnji s MC MEDIOM snimanje video spota

RADIONICEPošto je na prošlogodišnjem festivalu odaziv publike bio iznad očekivanog, organizatori su dobili dodatni poticaj da ove godine trajanje festivala prošire sa jednog na tri dana i obogate program nastavom radioničkog tipa. Festival je službeno počeo 10.8.2004. a radionice su krenule tri dana prije otvaranja festi-vala kako bi sudionici svoje radove mogli završiti i prezentirati na dan otvorenja

8 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 9VRIJEME STVORENO

ZA ©ETNJU ILI PRI»A O DVOJEOnBudi me neka umorna pjevačica na ra-diju. No, ne otvaram oči. Čekam da kažu kakvo je vrijeme danas. Potom ću odlu-čiti hoću li ustati ili ću ostati u krevetu, nastojeći produžiti san sve dok me gla-vobolja od napora da usnem, ne istjera u hladnoću sobe.Ipak me kašalj ustaje. Odlazim u kupao-nicu i pred ogledalom iskašljavam tisuće malih bolesti. Sinoć sam opet bio bezi-dejan, pa sam se štitio cigaretama. Pro-vela je sa mnom popodne i mučili smo jedno drugo, do kasno u noć, šutnjom i svađom, koja je za nas bila sasvim običan razgovor.Opet smo došli do one točke kad nam je zajedničko jedino ispreplitanje dima cigareta, koje smo neumorno palili jednu za drugom. Ja sam tako pravdao svoju šutnju, ona se valjda trudila družiti. Bilo mi je lakše igrati se s cigaretom nego ostaviti prazne ruke, što bi joj možda značilo da bih ju trebao milovati. Nisam želio započeti igru u kojoj bismo, umje-sto nadigravanja strasti, igrali što boljeg prikrivanja dosade. Jednolična gibanja, uvijek isti uzdasi i krikovi iste glasnoće za nas su bili samo kao dogovor da bismo se trebali vidjeti i sutra. A sinoć sam bio najodlučniji u namjeri da ju danas ne vidim.Zurim u ogledalo. Na trenutak se pitam postoji li zbilja netko u njemu. Gledam umorne oči i nekakve sićušne pjege u njima. Plašim se da su to nekakvi zna-kovi ludila za koje sam čuo da se jave u očima.Umivam se nevoljno, nespretno i nedo-voljno. Brijati se neću. Od danas, po tko zna koji put, puštam bradu. U tome će me opet spriječiti netko tko će mi reći kako sam ljepši obrijan, a nešto u meni, valjda u svima, uvijek padne na potrebu za lijepim.Oblačim se. Spikerica na radiju, za koju bih zbilja volio znati kako izgleda, kaže da je vrijeme stvoreno za šetnju. Zahva-ljujem za nametanje dnevnog rasporeda. Ionako ne bih znao što ću.OnaŠest i pedesetdevet. Uspješno mi ide, iz jutra u jutro, dočekati brojeve na satu

da se promijene u sedam i dvije kocka-ste nule. “Ništa se ne može usporediti s tobom” ćelave svećenice skrivene u zvu-čniku, određuje mi što ću danas nositi u glavi.Zurim u strop. Stotine sinoćnjih cigareta okreću se po mojoj glavi. Kao da sam ih razbudila i izložila nekakvoj studeni, poput ove u mojoj sobi, zbog koje mi se ne izlazi iz postelje. Strah od dana i dim drhte u meni. Mrzim glavobolje koje uzrokuju cigarete i svađa i šutnja s njim. Cijeli naš jučerašnji razgovor bio je peto-minutni uvod u svađu. Onda smo šutjeli, a meni se činilo da mogu ostati s njim samo ako izdržim njegov tempo gašenja i paljenja cigareta.Protežem se do kupaonice. Gledam se pomno, kao i svako jutro, onako kako bi se valjda žena trebala gledati. Ponekad mislim kako pretjerujem u strahu da ću se jedno jutro početi poružnjivati. I sad me strah: možda sam se već poružnjela i možda se on zato tako ponaša prema meni. Možda sam u glavi oslikala svoju sliku i ne vidim pravo lice u ogledalu, dok sam u stvari ružna.Umivam se kako bih sprala ružnoću i ra-zbistrila glavu. Da sinoć nije bilo svađe i šutnje, mogla sam ga danas kao slučajno sresti u gradu. Ona debela spikerica na ra-diju kaže da je vrijeme stvoreno za šetnju.Odlučujem da ću prošetati. U gradu ga neću naći jer znam da bježi od moje na-mjere da ga vidim.Oblačim se. Tražim svoje raspoloženje u ormaru. Odgovara mi nešto sivo. Tako se osjećam. Šetat ću i glumiti oblak na ze-mlji. Kvarit ću ljudima dan. Nekako sam najbolja u tome, a nije da uživam.Odabirem loš dan. Ionako ne bih znala što ću. (Berislav Jurič)

CLOWNBježim od pljeska i smijeha. Zatvaram vrata. Volio bih da su neprobojna i de-bela, da mogu stvoriti i čuvati svoj mir. Sjedam pred ogledalo. Nebrojeno pono-vljeni ritual lagano mi je isprao mozak.Skidam masku. Brišem s lica bijelo koje me treba skriti i učiniti me mirnim. Izra-vna mi lice, prikrije umor, izbriše sjene. Nevidljivim učini moj bijes i prikrije sje-ćanja u ožiljcima. I sada, brišem crveno s usana. Skidam osmijeh s lica. Skidam glupavost i usne kojima je zabranjena riječ ili barem iskre-

Povrijeđeno dva oka međusobno se sva-đaju. Jedno vidi, drugo ne. Zašto se sada srce bori sa ljubomorom? Nikada nije... Umorne noge koračaju, jedna desnom, druga lijevom stranom ulice. Ne nalaze zajedničku riječ. Usne pričaju tiho, boja-žljivo, srameći se, priznaju... Cijelo tijelo ga mrzi, ne podnosi dodire, nekako se otuđuje, bježi tražeći azil. Suze hrane sasušena usta.Odlazeći, misli ostaju, napuštajući me, ranjeno se držeći za njegove skute. Opra-štam im, čak i zavidim, ne mogu ih siliti da mi se pridruže.Knjiga je i dalje na istom mjestu, riječi su i dalje nepoznate. Iako još uvijek sam tu, gledam kako mahnito bježim od njega... bez razloga... trčim... i ne okrećem se. (Katarina Kovač)

SVJETLOST NAKON MRAKAKroz snove u pustu noć, u nepoznati svi-jet, u poznati sjaj, neostvarenu že-lju ja sada pružam svoju ruku. Kroz kakva stanja sad moja duša prolazi, u kakvu nesreću moja riječ sad hrli, kakav osmijeh sada moje usne lažiraju, u kakav grč se sad moje tijelo pretvara; što sad da uradim? U tom stanju ne pronala-zim sebe; tražim se i hoću da se prona-đem, ali ne uspijevam i tonem još brže u taj mračni sjaj gdje svaka misao u djelo pređe bez ikakve volje i želje. Nasuprot mene nalazim se ja; pored sebe sjedim ja i promatram sebe kako postajem nes-vjesna svoje dimenzije, svoje uloge i tuđe percepcije mene same. Da, tuđa perce-pcija mene trebala bi mi biti motivacija, razlog i uzrok pronalaska dimenzije, ali to je ipak preglup razlog. Stojim i hodam na očekivani način, plačem i smijem se iz razumnog razloga, postojim uopće za sasvim cool svrhe. Tuđa percepcija je glup razlog; kao npr. suhi kolač s grožđicama pojeden usput s nogu, na putu prema nekom cilju. Da, usputna za nekoga; vrlo važna za organizam; odgovorna za život. Čak pomaže u ostvarivanju cilja; cilja u nekom sasvim drugom značenju, meta-foričkom smislu, jer odavno je izgubio svoje pravo značenje. Strašna riječ koja ne dozvoljava publiku; jednom, ili više puta, sasvim nečujno i polagano možeš reći tu riječ, na jastuku, u praznoj sobi sa zatvorenim prozorima misleći pritom na

svoju realizaciju želja i motiva, ali samo u svojoj prisutnosti. Ljudi su danas ipak previše uljudni kad je riječ o rušenju tuđih snova i planova. Istina je to. Bar je to moja istina, moram reći moja, jer istina je relativan pojam i o njoj ne treba razmišljati, pričati niti čak pomišljati na nju, jer kako napisah to je nešto relativno, individualno, ne mogu reći previše hvale vrijedno, jer se proteže od granice apsurda do pročišćenih misli. Jednom netko reče da istina uopće nije ništa istinito. Možda je i to istina. Možda, evo opet MOŽDA-zanimljiva je ova riječ. Danas se uzima kao pozitivan i mudar odgovor na mnoga pametna pitanja koja zahtijevaju pozornost od jedne sekunde. Npr. danas možete nekome na pitanje: “Jesi li čitao Proces?” odgovoriti možda i biti sigurni da sugovornik uzima potvr-dno vaš odgovor, jer je vjerojatno manja vjerojatnost da ga niste čitali, a veća je vjeroja-tnost da s t e

ga čitali, jer vi ste ipak lijepo

obučeni. Vjerojatno ste ga čitali, ali ne znate zasigurno, jer zašto bi to znali; odnosno, zašto bi to pamtili. Puno je stvari koje radite zbog drugih još da ih i pamtite-želite pod svaku cijenu izbjeći mogućnost shvaćanja sebe kao total-nog kretena. Oh, to možda, hm. Možda sad ovo što pišem nema nikakve veze s logičnim i normalnim životom, ali ja se time baš i ne zamaram; jednostavno pišem sve što mi padne na pamet, jer papir kao vjeran prijatelj prihvaća svaku moju priču, sve moje odgovore. Bar ja tako mislim. Ne mogu ga pitati. A uosta-lom ne zanima me. Nek trpi! Trpim i ja svakorazne gluposti u dugim danima, na lijepim cestama, zadimljenim kafićima. Iništa. Polagano shvaćam bit života: Joj, koja konstrukcija! - Ponekad iznenadim samu sebe kako lažem, poput nekog diplomata. A šta ćete kad nam je svaki smisao za humor nemoguća misija onda laž izgleda kao jedini izlaz. Ali na stranu

nost. O poljupcu da i ne govorim, niti o kriku. Samo crveni glupi oblik koji treba reći da sam sretan pred iščekivanjem u njihovim očima.

ETO, TO JE TO.Bacam u ogledalo crvenu kuglu s nosa, koja mi ne da udahnuti umor i koja bi trebala odagnati pozornost s mojeg lica, ako bi ono pokazalo kakav osjećaj.Koliko truda za točku u kojoj zamalo nasmijem izbezumljene ljude ili ih za-škakljim tupavošću da se na kraju osjete toliko glupim što troše vrijeme na mene.Brišem i suzu ispod oka. Rado bih ju ostavio, ali neću. Ne volim ljude koji preglasno plaču. Ne volim ni ljude koji se preglasno smiju, isto tako. I bol i radost imaju svoju čar tek kad ih držiš u sebi, pa im dopustiš da te otmu.Evo, skoro čisto lice. Ili je tek sad prljavo. Svejedno.Sad više nisam clown. Ili jesam. (Berislav Jurič)

OSJE÷AJFakat je glupo. Na neki pravo jebeni na-čin postajemo stranci. Ne nalazimo istu riječ, gubimo se u vremenu koje nismo proveli zajedno. Napuštamo zajednička skrovišta, opustjela sada nemaju smisla.“Godine nevinosti zamijenile su godina obzirnosti”. Ponekad šutnja stoji među nama, kao onaj teški osjećaj u ustima nakon toliko popušenih cigara. Ponekad kilometri ne dopuštaju dodir. Ponekad nam se preslikavaju situacije, one koje se nisu trebale ponoviti. Umnožene uzrokuju iskrivljene slike, umrljana lica na crno-bijelom fotokopir papiru. Što ako se desi da i dalje čuvam te slike, or-ginale, neopterećene napadnim licima u pozadini? I dalje vjerujem toj osobi preko puta mene, njoj koja u meni vidi stranca. (Katarina Kovač)

KAVA, TRIBUSON I TJESKOBAKnjiga leži mi na nogama, a ja nekako odlutalo gledam u te riječi ispred mene kao da su nepoznate mom oku. Obuzima me osjećaj bijesa, ljutnje, nikako da ga se riješim, otjeram, ugušim u mislima. Opsjeda me mržnja... pluta, nikako da potone. Nekako bezvrijedno, iskorišteno ove ruke pišu, izgubljeno, bez smisla, kao da će ga pronaći.

10 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 1

1sada pokvareni svijet, na svu sreću naše postojanje još nije upitno pa se ne zama-ramo crnim kutijama. Sad ću da ispričam jednu priču pomalo strašnu, tragičnu, ali nema veze- katarza dobro dođe (iako oni na Istoku doslovno shvaćaju ovu misao), ali u redu je. Sad je riječ o jednoj djevojci čijeg bi se života svi pokušavali riješiti. Tog dana ona se probudila negdje sa-svim daleko, bez ikakvog znanja o sebi ili o mjestu u kojem se našla. Bila je ne-poznata sebi a tako su joj bili i nepoznati načini kako je tu stigla. Kad se ustala shvatila je da je tik uz cestu i da je prava sreća što do sada nije bila pregažena. To joj se učini kao nešto lijepo i povrati malo života u njezino tijelo. Obrazi joj odje-dnom postadoše topli. Razgledava ona prolaznike, čudno ih gleda uvlačeći im se u lica ne bi li prepoznala neko poznato lice, ali nitko. Oko nje su sve sami stranci i ta je spoznaja rasplaka. Lagano se spusti na tlo poput mrtvog tijela i nastavi pla-kati. Kad više ni oči nisu mogle slijediti emocije, naglo presušiše.Umorna je više od plakanja, naslanja se na zid i promatra prolaznike. Gleda ih i pokušava shvatiti njihova zabrinuta lica, njihovu odjeću koja bliješti za razliku od njezine koja bi je svugdje odala , jer istrošeni dijelovi sami se paraju i osta-vljaju vjeran trag. Lude slike naviru joj na oči brzinom munje, kao da vidi sebe u nekoj kući prepunoj ljudi, ali ta slika brzo izblijedi. Zapita se je li to možda ona prije nego je dospjela ovdje, ali nije sigurna. Sljedeći put kad se slična misao vrati potrudit će se da se sjeti više stvari. To je izluđuje, čak ne zna ni svoje ime. Ne postoji nikakav način da otkrije tko je, nitko je ne pozna i ne može nikoga pitati. Dok tu sjedi zarobljena teškim mislima, prolazi jedan gospodin i baca pored njezinih nogu novčanicu. Ona ne shvaća što on želi, zove ga da se vrati, jer je nešto izgubio. On se ne okreće, a ona ostaje sama držeći novčanicu u ruci pitajući se što je onaj čovjek htio time da učini. Sta-vlja novčanicu u džep i nastavlja put. Strah više ne stanuje u njezinom tijelu i to je veoma začudi. U nepoznatom mjestu bez igdje ikoga strah bi trebao

biti poželjan, zbog čega se ne boji? Ako se u nepoznatom ne boji, kako se osje-ća u poznatome? Možda se tamo boji. Napušta ovu misao, presložena je za ovako neobičnu situaciju. Šeta ulicama, okreće se za prolaznicima, zastaje pred izlozima… Kad bi se pojavila bar jedna stvar koja bi joj vratila sjećanje? Odnekud se ušulja misao o nekoj nesreći, o nekom udarcu u glavu, je li to ta rupa ili znak da je u “prvobitnom stanju” voljela čitati pa stoga pozna mnogo razloga za amne-ziju, ali ipak o sebi ništa. Sad je na rubu živaca, ne može više to podnijeti. Nalazi se među ljudima koji poznaju sebe, koji znaju svoj cilj i način kako ga ostvariti, jer previše je priručnika i za napredne i za početnike? Otkud joj sad to, je li to misao iz prvog stanja ili trenutna? Ma ne, mora biti s nečim povezana, za ovakav zaključak potrebno je iskustvo, mnogo neodsanjanih snova, mnogo nevidlji-vih ožiljaka ucrtanih po jednostavnom načelu evolucije da čovjek na vlastitom tijelu uči.Kad bi se bar sjetila kako se zvala ta dje-vojka što bi u kasnim satima čitala o dre-vnim narodima, je li crne oči naslijedila od majke ili oca, kako se zvala njezina najbolja prijateljica, koje muško ime bi crtala u koricama svojih bilježnica? Ona ne zna tko je i gdje se nalazi. Ni kakav joj je život bio prije, nešto kao dar Božji ili patnja iz dana u dan? Je li bila , kao i sada , lutalica koja traži samu sebe ili osoba svjesna sebe i svoje okoline? Tko će joj to reći? Nitko. Zna. Sada odlučuje još više otkriti svoje suputnike i pokušati djelovati na njihov način? To sada izgle-da kao mudra odluka. Ali ubrzo se ra-zočarala, od suputnika nije ništa lijepog dobila. Ništa osim površnosti i

malograđanstva ispod lijepih

krpica nije otkrila. Kao kad stavite par komada odjeće o neku nit tako izgleda njihov fizički oblik lišen, iz nepoznatihrazloga, ikakvog smisla za život. Evo sad je bila na kraju dana bez novih sa-znanja o sebi i pomisao da će tu ostati, živjeti, plakati bez igdje ikoga dovodila bi je do ludila. Počela bi vrištati i bacati se po prljavoj cesti ne mareći više za tuđe poglede. Osjećala se poput kakve životinje zarobljene u kavez u iščekivanju medicinskog pokusa. Sad bi čak voljela da je životinja. Tada ne bi shvaćala svoju tragediju niti zlobu ljudi. Plesala je po cesti svoj ludi ples koji je bio po život opasan, jer pokreti su bili nadasve opasni i neugodni kao prizor. U tom trenutku vidjela je sebe u tom stanju, ali je i vidjela i ljude koji su je promatrali, neki iz saža-ljenja i suosjećanja koji bi rado pomogli, ali danas nije poželjno miješati se u tuđe živote. Takvi bi brzo napustili šou, jer ne mogu podnijeti situacije u kojima potvr-đuju da su kukavice. Nemaju hrabrosti pomoći čovjeku u nevolji. A oni drugi su tu iz čistog zadovoljstva, gledaju kako drugi pati i naslađuju se, jer im to daje nekakvu potvrdu njihova normalnog i urednog života koji, ustvari, nije ništa drugo već obično vegetiranje, a banko-vni račun je infuzija. Vrlo rado bi joj se pridružili i bacali se i padali do besvijesti, ali… Sad je i pjevala, i plesala, i recitira-la poeziju za koju je bila sigurna da ju je sama napisala u prvobitnom stanju.Osjećala je da posjeduje to bogatstvo riječi i iz dna duše vrišteći govorila: “Oh, živote moj! Krikni i ti u ovaj slučajni tre-nutak kad sve duše okolo plutaju umor-no hvatajući svoj spas! Pokaži mi sreću i oblik njen, pokaži mi istinu i njezin svijet. Zaroni mi srce u beskraj puta, odvedi me odavde negdje gdje nema zvuka. Baci u zaborav sve one tužne dane i s njima sve one neostvarene nade!” Odjednom

zastade, val sjećanja naglo prestade. Baci pogled na ljude a oni nisu

ni shvatili da je ona prestala pričati, u nekakvom stanju

su sličnom onome o koji-ma bi stari pričali kad bi opisivali lica i tijela svje-doka raznih prikazanja i

sličnih pojava. Ali opet joj naglo bez ikakvog najavlji-

vanja val stihova nasrnu na usta:”Nad očima mojim teška bol stoji i

traži razlog svog postojanja; Moja duša treperi tiho, uzdiše lagano, plače nečuj-

no. Srce moje kuca isprekidano, krv u ve-nama trči sporo, misli napuštene sigurno stoje. Trenutak sna prekinuo se, java polako dobiva bitku, noga moja teško se vuče, teški su mi ovi okovi samoće.” Opet prekid, ali nastavlja:”Biti želim kao ptica, slomljenih nogu već mi je dosta u ovom praznom hodu; evo, možda i pole-tim do dna, možda i otkrijem beskrajnu i raznoliku, suncem obasjanu nirvanu. Možda baš tada shvatim da sam , ipak, samo ; .čovjek. “ Tišina i spokoj zavlada, ona lagano zadovoljna spusti glavu, kao umorni pastir nakon napornog dana sretan što je još jedan dan uspio održati ovce na okupu. Odluči napustiti ovaj in-timni krug i uputiti se nekamo. Ljudi su stajali nepomično par sekundi, ali ubrzo svi su nekud nestali kao da su se natjecali tko će brže pobjeći.Mogao se primijetiti trag stida na njiho-vim licima. Ona je već daleko bila od mje-sta zločina, opet na cesti pitajući se kako će izgledati njezin budući život, hoće li imati volje učiniti od sebe identitet. Gle-dajući svoju fizionomiju zaključila je dasigurno ima preko 25 godina. Danas je vidjela i mnogo starije koji izgledaju kao da ne znaju kojem planetu pripadaju. “ I što?!” Živjeti još 50 godina da bi shvatila da je nitko i ništa. Užas. Još nije razmi-šljala hoće li se odvažit na tako opasan pothvat. Bila je već daleko od grada, s ceste se spustila do kamenih ploča i odlučila prileći u njihovom zagrljaju. Kad se probudila osjetila je olakšanje. Tek kad se odmorila, shvatila je koliko je bila umorna. Ali, bila je nekako sebi čudna. “ Pa da!” Sjetila se svoje šalice kave nakon par minuta sna, sjetila se svojih roditelja i braće dok bi im pričala događaje s posla, sjetila se svih izlazaka s prijateljicama, svega, svega se sjetila!Osjećala se kao duh, od sreće je prešla u nešto poput bestežinskog stanja i vrištala je na sav glas, jer je najsretnija na svijetu. Ona zna kako se zove i otkud je došla. Sad je imala čitav svijet u rukama. Ali kakva je to buka? Tko to tako sebično želi ukrasti njezine sretne trenutke? Podigla se da vidi i od užasa se pretvorila u leguru od bronce. Nije se mogla pomaknuti, razum je pobjegao negdje daleko od straha, noge nisu djelovale bez naredbe. Oči su izgubile boju, a usta oblik. Kamion pun teškog otpada bio je tik pred istovar a ona je samo gledala kako ogromni dije-lovi padaju i žele stići što prije do nje da joj pruže ruku smrti. Nije mogla vjerovati

da život dug 25godina može prikazati sve pojedinosti u jednoj sekundi ispred njezinih očiju kao brzo prelistavanje be-zbroj albuma. Stajala je, i čekala, i čekala da prođe sekunda, ali zvuk kamiona ju je izluđivao, škripio je, urlao, vrištao… Za-tvorila je oči i kad ih je otvorila gledala je u delirijsko stanje Jima Morrisona negdje na koncertu u Kaliforniji. Hm, shvatila je. Nikako da se navikne na taj poster a tako je nagovarala oca da joj dopusti da probuši zid. Poster je bio je od tvrđeg papira. “ Koji san?!” - reče i snažno po-klopi sat koji je izgubio svaku sličnost s kamionom. “ Nataša, požuri, zakasnit ćeš na posao: zar ne čuješ sat, pobogu?!” - vikala je mati iz kuhinje. Nataša naglo ustade pitajući se zašto baš tako lud san mora ona sanjati. (Maja Sabljić)

ZAMISLI...Mračno je i ništa ne vidim. Petra daj molim te upali tu lampu. Petra! Petraaa-aaaaaa... pljas. Ajoj... uh ovo boli. Pa gdje sam? Još uvijek ne vidim ništa osim ovih par zvjezdica što lete oko mene. Jesam li živ ili me neki drugi svjetovi doziva-ju? Čujem neku melodiju. Zvuk dopire izdaleka. Melodija postaje sve jasnija i jasnija,... nešto kao na na naa na na nii ne ni naaa na,...ah kad se sjetim pa to je melodija koju mi je baka uvijek pjevala... na na naa... Ah opet se nešto događa! Koliko boja... to je bal boja i svaka nosi svoju melodiju. Žuta se igra mojim pr-stima. Kud pokažem prstom ona svijetli put i svemu daje ton. Evo i crvene, vodi me na ples i otkriva narančaste svjetove. Frrrrrr upravo me otima plava i daje mi krila leptira. Ja letim, letiiiim. Letim kroz žutu, crvenu, narančastu, zelenu, ljubi-častuuuuu... ups krila su nestala! Pada-aaaam! Boing boing... srećom naišao je meki, vunasti oblak i uzeo me kao svog putnika. Odjednom je sve bijelo, mirno. Možda bih trebao pogledati što se nalazi ispod mene? Pvooooooo juhu hu la la... livadama nikad kraja. Koliki cvjetovi, a na njima mmmm kuglice sladoleda svih boja. Kušat ću onu ljubičastu i ovu na-rančastu. Sve, sve ću ih probati. Gle ptice lete ali nalikuju više na slonove. Kako li ih samo ta krila drže? Možda im vile leta pomažu? Hmmm htio bih se skliznuti niz dugu. Uuuuu duga je već ispod mene i voda se slijeva po meni. Šareni tobogan okupan kišom. Petraaaa gdje si? Pa ti letiš s cvijetom u ruci, a kosa ti izgleda poput vilinog konjica. Domagoj vidi me.

Vidim te, vidim. Domagoj vidiš da ti ne treba lampa. Treba samo znati željeti i vidjeti. Dijete stvara najljepše svjetove. Pođimo vidjeti što se krije u ovim ogro-mnim kristalnim balončićima. Možda cijeli Novi svijet. Rijuhuuuuuuuuuu... (Marijana Zovko)

IGRAJMO SE- Mama hoćemo se igrati jedne igre?- Reci Rafaela čega se želiš igrati?- Mama htjela bih ti objasniti sve što ti nije jasno, bilo što. Recimo kakonastaju djeca.- Hajde Rafaela reci mi kako nastaju djeca. - Pa ovako... mama i tata se zaljube... onda se vjenčaju i onda se poljube i utrenutku kad se poljube na vjenčanju nastaju djeca. Mama dobije veliki trbuh i u njemu živi beba dok ne odraste toli-ko da može živjeti na zraku. Bebe znaju plivati znaš? One cijelo vrijeme plivaju dok su u trbuhu. Vrlo je važno da mama u to vrijeme bude dobre volje onako ne smije se nervirati, mora se puno smijati i mirno spavati. Mora jesti zdravu hranu i ne smije pušiti cigarete. I onda beba naraste i poželi izaći u svijet. I eto tako nastaju djeca.- Pa ti sve znaš Rafaela. A možeš li mi reći kako to da je tijekom dana sve puno boja a noću je sve tamno?- Paaaaa to ti je zato, zato jer boje žive danju a spavaju noću isto kao i mi djeca.- Aha, a kako ćeš mi objasniti dan i noć?- Pa sunce se voli igrati s bojama i zato i živi danju, nakon nekog vremena seumori i pošalje zvijezde i ponekad mje-sec da paze na ljude. Pošalje im malo svjetla tako da se ne boje noću i da nikad ne zaborave da će se ono ujutro ponovo dići.- Reci mi zašto djeca spavaju noću?- Djecaaa spavaju noću jer se vole igrati danju. Kad bi se igrali noću mogli bi se igrati samo u kući a ovako su po cijeli dan vanka u prirodi, nekom parku ili igralištu. Tako nam je puno zabavnije. Možemo se igrati svega, baš svega. - Rafaela a zašto se odrasli često zabo-rave igrati?- Odrasli paze na djecu i u toj velikoj brizi zaborave gledati na život lijepim očima. Brinu se oko plaćanja računa, oko doru-čka, ručka, večere i oko još puno stvari.

12 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 1

3Nije im baš lako ako zaborave svoje lije-pe oči. Zbog lijepih očiju se djeca znaju igrati, a svi smo najprije djeca. Lijepe oči gledaju svijet lijepo i raduju mu se i kad im je teško.- A što se dogodi djeci s lijepim očima kad im je teško?- Neka djeca odrastu i više ne žele gleda-ti svijet lijepim očima. Ljute se na svijet i više nisu sretni. A neka djeca odrastu ali nikada ne zaborave svoje lijepe dječje oči. One im pomognu da im nije jako te-ško kad im se nešto ružno dogodi, nešto zbog čega nisu sretni.- A kako ti sve ovo znaš dijete drago?- Sad se igramo mama al znaš čujem vas kad razgovarate. Mi djeca smo kaospužve sve upijamo.- Draga Rafaelice lijepa je ova tvoja igra. Uvijek čuvaj svoje lijepe oči jer one nose toliko radosti. Djeca su tu kako bi posjeti-la odrasle da i oni imaju lijepe oči. Hvala ti drago dijete. Idemo sad na spavanac?- Da mama, već sam nekako umorna. Vrijeme je za snove pa ćemo se sutra opet igrati. Laku noć mama!- Laku noć Rafaela. (Marijana Zovko)

FUTURIXOVA AVANTURAGodina je 2056.Šesnaest je sati i trideset minuta. Na svih devet planeta vladala je svemirska tišina. Vrijeme je odmora poslije silnih meteorskih kiša. Svugdje je vladao muk. Da, svugdje, osim na jednom planetu, u jednoj kući, u jednoj osobi.Tata, meni je dosadno, ovaj Mars je pre-uzak i nema prave atmosfere – vikao je mali Marsovac svojim dubokim glasom, vukući svog, u stolicu, zavaljenog oca koji je s daljinskim upravljačem dirigirao ispred zastarjele televizije. Televizija je primala oko tisuću raznoraznih kanala sa različitih planeta. Putem satelita mogli ste vidjeti Saturnov Prsten-cha-nel, Uranov Atomic-news i Plutonov Mickey-show i još mnogo toga. Ekran je bio ravan a zvuk je iznosio negdje oko 685 decibela.Tata nemogu višeeee, učini nešto – vi-kao je malac.Futurix, pođi tamo mamu zafrkavat, ona ionako osim one svoje kuhače i silnih pri-ča sa susjedom Keriks, ne radi ništa.Što ću ti ja, za teleportiranje si još mlad,

utege za izlazak na zrak ti još nismo ku-pili, stoga sjedni tu sa mnom i gledaj ovo malo tehnike što su nam oni Zemaljski Amerikanci ostavili pukom slučajnošću, kad su sa svojim Apollom bježali glavom bez obzira s Mjeseca na svoju planetu, pa su dolje govorili da su ko’ završili misiju.Maloga Futuriksa krasila je ponekad do-sadna upornost.Izgledao je sasvim pristojno, u odnosu na Zemljane koji su sebe držali kao naj-ljepšim izdankom Božje mašte, marsovci nisu imali izbačene uši, formirani nos, ispupčene usne. Glava im je bivala ja-jasta oblika, a na licu koje je bilo glatko poput glazure najfinijeg stakla jedva suse isticala sitna usta. Marsovci su imali velike krupne oči, koje su zauzimale polovicu lica, a Futuriks se njima vješto koristio kad je htio izmamit dozvolu za svoje igrice, ili pak zavesti kakvu zgodnu marsovku.Tijela su im bila mršava i cijela izborana, a ruke na kojima su se isticala tri sitna debeljuškasta prsta jedva da su doticala vidljivo izbačene bokove.A tataa, na kojem programu mogu vidje-ti Zemaljske kanale – uporan je bio Fu-turiks. Na šezdeset osmom - mrzovoljno izlane otac i ne sluteći kakvu kašu kuha dosadni malac.Dobro... uh pa na ovom kanalu je mnoš-tvo kvadratića tata?!Da, u svakom kvadratiću je po jedan atraktivan grad; vidiš, to je New York, pa Barcelona, Washington, Jeruzalem, Rim, Dubrovnik...A što bi mi ti preporučio da pogledam tata, a?Vidiš New York je već osakaćen za mnoš-tvo visokih građevina, zemljani to zovu neboderima, Washington više i nije gla-vni grad najjače njihove države-Amerike, kažu da je predsjednicima dosadilo biti u toj Bijeloj kući, pa su svi prešli u Texas i jedu makrobiotičku hranu, a Dubrovnik, eee to bi bilo dobro, oni su uvijek ostali isti, zimi gladuju, ljeti žive od putnika namjernika, a u to vrijeme se i održavaju nekakve Igre, nešto kao Libertas, pa svi nekako glume, pjevaju...ne znam ali kažu da je lijepo...a tada bude i lijepih djevojaka.Uzvrti se mali Futuriks na ovo zadnju očevu, tri mala prstića nervozno su se isprepletala, a znoj je potekao poput potoka. Futuriks upre na kvadratić sa

Dubrovnikom i uvjeri se u očeve riječi. Uh, tamo bi trebalo poći – promrmlja sebi u bradu.Ali kako?- teleporting je virio kroz blago odškrinuta vrata mamine radne sobe, a radoznalost malog marsovca je svrbila poput ugriza najupornijeg komarca.A što sa mojim izgledom, zemljani izgle-daju drukčije, kad me vide skamenit će se...Znam...idem dolje, obući ću se u ono, kako to oni kažu, glumački kostim, stavi-ti nekakvu masku i eto... ha, ha – skakao je mali Futuriks. Nije čekao ni trenutka, zaputi se prema majčinoj sobi i uleti u teleporting.SMJER KRETANJA-ZEMLJA; DRŽAVA-HRVATSKA; GRAD-DUBROVNIK; VRIJEME BORAVKA: OD 10.07. DO 25.08 2056. Teleportiranje je krenulo. Snop duginih zraka osvijetlio je majčinu radnu sobu, stroj je bio tih tako da je sve proteklo neprimjetno. Tup... -aterirao je mali marsovac, i spustio se. Uh, jest ova Ze-mlja tvrda - prve su riječi bile mladog marsovca, otirući sa sebe prašinu i osvr-ćući se, gledajući gdje je. L O V R J E N A C - što im ovo znači - brzo izvadi iz svog super saka mali translejter koji je imao mogućnost prevođenja. Stavio ga je na automatik, pa je ovaj glasovno, brzo pre-vodio riječi zemljana. Ahaa – Lovrjenac - grakne iznenađeno, dok je kroz odškri-nuta vrata promatrao sijedoga starca kako držeći lubanju u ruci nešto mrmlja sam sa sobom, dok mu režiser viče, ne Gorane tako...Teška je ova neka predstava, odoh ja do-lje – počeo se marsić spuštati niz padine sornog Lovrjenca. Prešavąi preko Brsalja, onako zamaskiran u duhu igara, stane i kupi neki suvenirčić. Na ulazu u Grad zastane. Nekakav je stroj govorio istim tonalitetom, a taj je zvuk dolazio iz kipića bradatog starca koji bijaše postavljen iznad samih vrata u Grad. Čuvajte ovaj Grad – ječio je stroj iz starčevih usta. Bit će ovdje dosta zabavno – reče i uputi se prema Stradunu.Ono što je vidio kroz svoju visoko posta-vljenu masku, koja je vješto prikrivala njegove buljaste oči, bilo je predivno...Vauuu, pa ovo je marsastično... s njegove desne strane, kraj Onofrijeve česme bija-hu parkirani zemaljski Airmobili, s kojima su jedino u Grad mogli dolaziti članovi Novog plemićkog društva. A s njegove lijeve strane bijaše električna žičara koja

je vozila na ruti Zidine – Srđ - Žarkovica.E jesu ovi zemljani staromodni - prozbori Futuriks i krene preko Straduna prema velikoj masi ljudi koja se okupljala negdje tamo u dubini. Kad je došao do Sponze, prateći trag zvuka himne koji se prelije-vao ulicama Grada, ugleda veliku zastavu iznad nekakvog zazidanog viteza koji ju je čuvao sa svojim ponosnim mačem. LI-BERTAS!!! Jesss to je to, tu sam - pogleda prema nebu i reče: Hvala tata! Nekakvi ljudi su ispred neke velike građevine, na kojoj je bio opet onaj bradati starac, pje-vali glasno. S njihove desne strane go-spoda u fino obučenim odijelima i dameu večernjim haljinama gledali su gore u zastavu kao da su hipnotizirani.Bože mili, stotinu ti marsovaca, kakva djevojka - naglas kaže Futuriks. Neki su se ljudi onako kuriozno okretali oko nje-ga, no kad bi ga pogledali onako odjeve-nog u kostim s maskom, skopčali bi da je i on dio ove cijele predstave. No, njegov uzvik nije bio puko iznenađenje viđenim. Djevojka je iskakala iz mase nekom ose-bujnošću. Plavkasta kosa boje jutarnje zore sramežljivo je doticala već ionako njena krhka, poput brezinih grana, gra-đena ramena. Zelene bademaste oči stvarale su harmoniju s njenim ispupčenim baršuna-stim usnama, s kojim bi da je u tom trenutku progovorila, otkucala čini se, zadnje sekun-de Futuriksova ovozemaljskog života.Bože moram je imati, ali kako?! Pa ne-mogu non-stop u ovom kostimu šetati Gradom i upustiti se s njom u razgovor, ako i to uopće bude htjela, hm?Znam, pojavljivat ću se samo na pred-stavama, tako ću biti manje uočljiv i moj kostim će imati više smisla, glazbene ve-čeri ću izbjegavat, tako je. Prvi je Dundo Maroje. Marsovac se po noći smještao po uskim uličicama Grada, a svoje pra-vo utočište pronašao je u polumračnoj katakombi poviše Prijekoga. Ah dobro je, kažu da cilj ne bira sredstvo, ali nema druge - odložio je svoju masku, skinuo kostim te sa svojih šest prstića napravio sebi mjesta. Tijekom svih tih dana hranio se vrlo lukavo. U zasjedi bi čekao poznatu mačku koja je svakog jutra na ribarnici čekala ostatke iz ribarskih mreža, i oti-mao joj hranu. Zdrav je ovozemaljski ži-vot... - mrmljao je dok su mu za zubima zaostajale koščice poslijedne kjerne. Do-šla je i ta večer... Dundo Maroje. Mnoš-

tvo ljudi na jednom mjestu. Marsić je u svom kostimu kroz ulaz ušao zajedno sa glumcima i sakrio se u obližnju betulu Kamenice koja je kao garderoba služila glumcima. Predstava počinje. Maro je već naveliko spenđo očeve novce, i Bo-kčilo je već podmirio svoje alko-potrebe, ali Futuriksu je pogled imao samo jedno odredište. Ona je bila u publici, ej, i to u prvom redu. Sjedila je damski u traperi-cama i majici uz tijelo koja je djelomično prekrivala njen vrat. Kako doć do nje - promišljao je - iza svake predstave je gozba u Domu Marina Držića, to je to!!! Predstava je završila. Glumci i uzvanici promjenili su scenu. Častili su se zado-voljno sretni završenom premijerom. Poznati slikar iz kuta slikao je portrete glumaca. I marsić je uzeo piće i naslonio se na zid. Niste imali vremena skinuti kostim i masku - dodirujući po ramenu Futuriksa zasiktao je mladenački ženski glas. On se okrene za glasom kad ono Ona. Noge mu počmu klecati, zrak postajati teži, a riječi ni makac. Bila je to Ona. Djevojka vrijedna Zemlje. Duga i vodopad u jednoj osobi. Livada i more u istim očima. Mar-sić je u ovih nekoliko dana naučio nešto

hrvatskoga pa krene... Ovako se osje-ćam udobnije - rekao je to tako

vješto nezgrapno da je od djevojke izmamio

o s m j e h . S m i -

jala se tako da su se njeni porculansko bijeli zubi ljeskali u sjaju

n j e g o v i h očiju. Oprosti, a

kako se zoveš - upita Futuriks. Lora, ovdje sam u ulozi ravna-teljice Igara. A ti, odakle si? - upita ona sigurno. Zovem se Futuriks i dolazim sa Marsa. Ha, ha, ha - nasmija se Lora ne-trudeći se kontrolirati - osim što si čudan još si i duhovit. A sad ozbiljno te pitam? Zovem se Futuriks i pao sam sa Marsa na Lovrjenac. Pa još si i uporan, e ti imaš sve

kvalitete! Bože, zašto je ovim zemljani-ma istina uvijek smiješna ili je ignoriraju - promrmlja on, ali i vidio je da su mu se putevi otvorili pa nastavi - Bili se mogli naći sutra negdje na piću? – ovo je zaista bilo hrabro pomisli. Paa, sutra imam slo-bodan dan i planirala sam ići na kupanje, pa mogli smo zajedno. Budi sutra na sre-dnjem mulu u 14, može? Ma može- uz-vrati marsić iako nije pojma imao o čemu ona govori, no, snaći ćemo se. Došao je i taj dan. Futuriks je slijedio ma-čku, znajući da će ga odvesti do ribarni-ce, a valjda je i tamo negdje srednji mul. Prije su bila dva mula, no, Dubrovčani su u obnovi rive izgradili još jedan srednji mul: pročita marsić i reče – to je valjda tu. To i jest bilo to, Lora ga je sa smije-škom čekala ispred broda koji je nosio naziv Skala. On je i dalje hodao u kostimu i maski što je izazivalo čudne poglede prolaznika. Ušli su u brod i krenuli prema Lokrumu, malenom otočiću sa bujnom šumom koja je stoljećima odolijevala raznim prirodnim nepogodama. Lijep je ovaj... otok - nadopuni ga Lora. Brod je sigurno sjekao morske dubine i do-plovio u luku. Futuriks i Lora šetali su Lokrumom. Pokazala mu je samostan, paunove, sure hridi i Indijske biljke koje je Maximilijan donio iz Indije. A što je sa njim bilo - zapita marsić iako nije baš do-bro hvatao konce Lorine priče. Ma ništa, reći ću ti kasnije - uzvrati Lora. Kako je lijepo ovdje, tako poželim izgraditi nešto

ovdje i ostati zauvijek - reče on, na što ga Lora čudno

pogleda i nastavi dalje hodati. Lora i Futuriks su danima dolazili na Lokrum, pričali, smijali se. I jedne večeri pred sam odlazak broda

za Grad, u intimnom ugođaju Botaničkog

vrta, Futuriks priđe Lori i nježno ne mičući masku

poljubi Loru. Ona je ostala ukipljena, zatvorila je oči, grč je bio primjetljiv na njenom licu, no neizvjesnost nije trajala dugo, Lora se nasmije i reče: hvala ti, bilo je... nekako čudno. Znam - uzvrati marsić.Viđali su se samo na Lokrumu. Lora nije imala vremena jer je morala vršiti dužnost ravnateljice, prošle godine pro-glašenog najboljeg ljetnog festivala na svijetu. A marsić je vješto sakrivao svoju

14 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 1

5jazbinu i mijenjao je kostime svaki drugi dan. Jedino što ga je počelo mučit bio je dan odlaska, no uživajmo dok možemo. Jutro dvadeset četvrtog dana mjeseca kolovoza. Sunce iznad Cavtata najavilo je još jedan sunčan dan. Bobara i Mr-kan, otoci blizu Dubrovnika, zibali su se u plavoj morskoj ljuljački. Glumci su već polako počeli skidat maske, Hamlet nije prebolio svoju Ofeliju, Maro se vratio Lauri, a glazbenici u Kneževom Dvoru su odložili svoja gudala.Ah, još malo i gotovo - kaže Lora i pogle-da na svoj sat. Futuriks me čeka, moram se požurit... Futuriks je mirno čekao i dočekao svoju ljubljenu. Uputili su se put Lokruma starom Skalom. Izašli u Portoč, malo pristanište na Lokrumu, i krenuli u Botanički vrt. Kad tamo na Lorino zapre-paštenje nije bilo Vrta. Ogromna vila sa šest balkona i sedam voltova krotila je njihove poglede, dok lijepe rozete kao da su se smješkale ispod ovalnog krova. Što je ovo... kako... zašto... - zapanjeno je i neuobičajeno nijemo pitala Lora. Stani sve ću ti ispričat! kazao je Futuriks po-sjedajući je na obližnji, grubo obrađeni kamen.Neki dan bio sam u Gradskom Vijeću i tražio da mi prodaju otok, oni su rekli da ne može jer da nije trenutno na prodaju. No, nakon do- datnog vječa-nja, odlučili su mi ga dati na dvije godine, uz naknadu od 3000 vaših dioni-ca. Tako su mi dali Otok- kaže marsić. A zašto “vaših” dionica, kad je to naš novac, pa odkud si zapravo ti? - zbunjeno se za-pitkivala Lora. Vrijeme je da ti sve kažem, ali trebaš mi vjerovati. Ja sam stvarno sa Marsa, a ovaj Dvorac sam sagradio za tebe Lora, imajući sposobnost čarolije koju mi na Marsu posjedujemo - marsić je polako govorio i skidao masku. Aaa - viknu Lora zaprepaštena onim što je vi-djela. Čekaj - zavapi Futiriks, znam da ne izgledam kao vi, ali Lora ja te volim. Lora je zanijemila, iako joj to nije uobičajeno u opisu radnog mjesta, riječi su posustale. Znam, Futuriks, ali ne smiješ kupiti otok, ni po koju cijenu shvati - kaže Lora. Sad je marsić zanijemio. Otok je zaštićen du-hovnom silom. Svatko tko ga je pokušao kroz povijest zauzeti završio je bez traga. Neki su se dobro i nasukali... vikala je Lora - a ja to ne želim tebi, jasno?! Odjednom se nebo otvorilo. Kiša je počela pljuštat svom žestinom. More se naljutilo i svo-

jim valovima tuklo o obale Lokruma. Bje-ži… kako si i došao - vikala je Lora. Ne idem bez tebe Lora. Ja ne mogu, moram ostat ovdje a ti bježi dok možeš. Futuriks je vidio da ne može više ništa učinit, je-dnim zamahom ruke nestalo je dvorca i Botanički vrt se ponovo pojavio. Marsić je iz svog đepa izvukao spravicu za te-leportiranje i namjestio kordinate. Lora je te volim, zapamti to zauvijek, možda živimo u različitim svjetovima ali... ja te volim. I nestade u blijesku...More je završilo svoj divljački ples. Kiša je utihnula, a sunce sramežljivo provirilo iza oblaka. Lora je ostala plakat na grubo obrađenom kamenu...Došao je i taj dan. Stradun ponovno pun. Zatvaranje sto sedmih Dubrovačkih Lje-tnih igara. Svi su pjevali himnu slobode, samo su jednoj osobi u svečanoj loži suze klizile niz obraze. Dok se barjak spuštao, jedna je osoba izustila: Volim te Futuriks... ovo su stvarno bi le

igre.A što je bilo na Marsu...

Futuriks, zašto plačeš - pitala je mama plahog izraza lica.

Mama, zašto ljudi dolje na Zemlji non-stop stavljaju i skidaju maske? Zašto se boje priviknuti na prava, istinita lica?... a volio sam je!! Futuriks pa ti imaš grozni-cu... Futuriks se okrenuo i zaplakao.Tako to biva, koliko Hamleta, Futuriksa u ovom svemiru ima. No, kako se planeti okreću oko Sunca, tako i mi trebamo ići za svojom svjetlosti. Ljubav, doista, ne poznaje granice...?! (Maro Jović)

ROÐENDANPrvi rođendan je bio maglovit u tek use-ljenoj kući. U torti sam vidio loptu i na kraju sam je nabio nogom. E, ne sjećam se točno ali sam događaj rekonstruirao preko fotki i uspio oživjeti mirise i boje iako su fotke crno-bijele i mirišu na ke-miju. Moj Stari je fotografirao, neumornoizrađivao fotke, hvatao sve situacije i pokrete. Svaki osmjeh, micanje ruke, nespretan pad, suzu žalosnicu, suzu radosnicu. Moji rođendani su prštali od veselja, jer sam dijete proljeća, sve je cvjetalo a i ja sam bujao od sreće i čekao kad će 2. Maj.Rođaci i prijatelji su dolazili iz dalekih gradova kod svojih Baka za 1.Maj i ostali

na proslavi mog rođendana. Mislio sam, svi su doputovali samo za mene. Bio sam važan i sretan, puhao svijeće punih pluća, dozvoljavajući samo najvoljenijima da sa mnom pušu. Najvoljenija je bila moja Prijateljica iz ulice sa šiškama u očima. Puhala je zdušno i nije obraćala pozor-nost na 8mm kameru mog Starog. Bio sam svjestan glumac i okretao je prema kameri kakao bi stari ovaj put pokretnim slikama ovjekovječio moj dan. Majka je sa sokom ulazila u kadar i nadolijevala prazne čaše. Puhali smo svijeću što se ispočetka palila po deseti put i na kaju zadovoljni i sretni natjecali se tko će prije zgristi bombon ili pojesti štapić.Pošao sam u školu, a moja najbolja Prija-teljica se preselila u Zagreb. Bio sam tu-žan, sjećanje osvježavao rođendanskim 8mm filmom i maštao kako pušemo

svijeće. Htio sam sve ponoviti, odglu-miti, reproducirati da ponovo bude stvarno.

Tješilo me što sam znao da će moja Prijateljica opet doći iz Zagreba kad

sve procvjeta. Opet ćemo puhati svijeće, pozirati pred kamerom, natjecati se u ispijanju soka i jedenju torte, a Majka će peći gomile kolača i dvije torte, jednu za klince, jednu za odrasle goste.Danas kad mi je 32 rijetko vidim Prija-teljicu. Spržio sam joj filmić sa četvrtogrođendana na CD i poslao, ne znam je li me se još sjeća. (Tomislav Ćavar)

MOJ VELIKI DAN1.OK, znači, u sobi sam. Sama. Barem još pola sata još nitko neće ući. Imam vremena. Mogu otići. Soba ima balkon, možda bi tako bilo lakše. Mogu razbiti prozor ili napraviti da zavjesa vijori kao u onim scenama američkih filmova kadprimijete da je netko nestao iz sobe. Možda bi mislili da sam oteta. Bolje i to nego da misle da sam grozna sebična osoba. Što u biti i jesam. Jer kaka može biti osoba koja u vjenčanici razmišlja o bijegu? S vlastitog vjenčanja? U koje su njeni roditelji uložili sav trud ovoga svi-jeta. Mama je prije osam mjesec, kad je saznala da se udajem, počela naručivati cvijeće. Svi su mi pod nos počeli gurat časopise s prekrasnim manekenkama u vjenčanicama. Moje su prijateljice od dana svečane objave mog vjenčanja na subotnjoj kavi, počele pripremati moju djevojačku večer i razbijati glavu time

što će obući. Kupile su predivne haljine za djeveruše. Nježno ljubičaste, do ispod koljena, savršeno im pristaju. Pomalo su u grčkom stilu. Ja sam kupila sličnu halji-nu, u plavoj boji, boji neba. Mislila sam se u nju presvući iz vjenčanice. Ali izgleda da mi neće trebati. Petnaest minuta prije početka Velikog dana, kojeg sam čekala cijeli život, ja razmišljam o tome što će nositi moje djeveruše i još gore – kako da pobjegnem s vlastitog vjenjčanja.Cipele. Cipele su stvarno savršene. Na-ravno, mislim na cipele mojih djeveruša. Jednostavno su prekrasne. Tanki sjajni remenčić. Cipele? Razmišljaš o cipelama? Daj bolje smisli način kako da odeš s ovog vjenča-nja, pogledaj kroz prozor, možda u blizini imaju kakve ljestve??Razmišljaš o bijegu s vlastitog vjenčanja? Jesi li normalna? Jesi li normalna? Pa ja volim Marka, on je divan. Živjet ćemo u lijepoj kućici, imat ćemo puno male lijepe sretne djece, ja ću naučiti kuhati, i cijela rodbina će nam dolazit nedjeljom na ručak i svi će uživati u mojoj slasnoj hrani! A onda ču ja za ručkom spomenuti kako sam razmišljala o bijegu s vlastitog vjenčanja i svi ćemo se na to slatko na-smijati. Brak je divna stvar… Kažu da se u SAD-u razvede oko 50 posto brakova. Ali ovo nije SAD. Hvala Bogu! Zašto bi se udavala?? Bolje da pobje-gnem iz ove sobe i iskusim pravi život. Ako e udam nuikad neću iskoristiti onaj svoj pustolovni duh, koji zapravo imam alki tek čeka da bude otkriven… Još dvadeset minuta. Dok u sobu ne uđe vesela skakutava skupina mojih prijatelji-ca u haljinama za djeveruše. Možda nam je ovo posljednje cvrkutanje okupljanje jer se ja udajem. One će se sigurno na-staviti provoditi, a ja ću subotu navečer provoditi s Markom gledajući Studio deset. A onda ćemo ići u krevet. Spavati naravno. Jer smo već u braku i imat ćemo vremena za sve ostalo. A Marko će se sigurno udebljati. A možda i oćelaviti. Njegov otac nije debeo i ćelav, ali tko zna po kakvim se to generacijama nasljeđu-je? Rođak njegove mame je poprilično debeo i ćelav. Oh ne, što ako Marko bude kao on? I nedjeljom bude pio gajbu piva i gledoa nogomet, a svake nedjelje njegov pivski trbuh bude sve veći i veći dok više nemogne sjesti u fotelju i premjestiti kauč ispred TV-a ? OK, daj se skuliraj. Duboko udahni, izdahni. Idem potražiti

neke od onih časopisa za mladenke, možda nađem neki članak pod naslovom Predbračni stres (ako tako što postoji), želite pobjeći s vlastitog vjenčanja?. Idem do police sa časopisima? Listam, listam. Ne, nema ništa slično. Sve savjeti za najvažniji dan u životu, boje ubrusa, koje ćvijeće staviti na koji stol i slično. Nervozno ostavljam časopis. Ustanem i pogledam se u ogledalo. NA meni je vjenčanica. Prekrasna je. Vidjela sam istu ovakvu u nekom talijanskom časopisu za mladenke, a onda ssam s Vedranom obi-šla sve moguće trgovine da bismo našle skičnu. Vedrana je moja najbolja prija-teljica, koja će mi biti kuma. Tj. trebala mi je biti kuma. Preko nje sam upoznala Marka, koji je brat njenog tadašnjeg de-čka. Još se sjećam našeg prvog susreta. Marko je izgledao savršeno. Nosio je maslinasto - zelenu vestu i traperice, i imao curu. Onu dugonogu kravu, Ivanu.. Upoznala sam ga tako što sam prosula piće po haljini njegove tadašnje dje-vojke, a ona je oko toga napravila totalnu dramu. U biti tada se i nismo upoznali, ali tada sam ga prvi put vidjela. Kasnije smo se sreli na jednoj zabavi u galeriji u kojoj radim, gdje je došao s Vedraninim de-čkom, ali ovaj put sam. I tako je sve počelo.Gledam svoj odraz u zr-calu. Moram priznati da u vjenčanici stvarno zano-sno izgledam. Gledam na sat. Za petna-est minuta bi trebali stići. Otvaram pro-zor i gledam van. Daje ovo američki film, uzazid bi bile naslonjene ljestve, a kad se spustim čekao bi me parkiran auto s kojim bih se odvezla daleko i započela posve nov život i karijeru. Tako je ja mislim bilo u se-riji Jack i Jill. Samo stoje ona imala razlog da ode, zaručnik ju je varao s jednom od djeveruša. Mislim da mene Marko ne vara. Zapravo, sigurna sam da me ne vara. Marko je divan. U svakom smislu. Stvarno je dobra osoba, pametan, po-šten i ima smisla za humor. Nikad ne bih mogla biti s nekim tko nema smisla za

humor. Visok je, ima crnu kosu i smeđe oči. Stvarno je zgodan. I ima super posao, radi u jednoj poznatoj tvrtci. Kako jadan opis mog zaručnika. Zar je ovo sve što imam reći o čovjeku s kojim namjeravam provesti život?Očito mi to više i nije namjera jer sam već s druge strane ograde na prozoru. OK, smiri se. Možeš ti to. Koji ću vrag sad napraviti? Na dan vlastitog vjenča-nja ja sam na drugoj strani ograde svog prozora, točnije - na krovu sam. Možda o ovakvim situacijama ima nešto u ča-sopisu za mladenke? Da se vratim? Ma ne. Pogledam ispod sebe. Moja soba je na drugom katu naše male ljupke kući-ce. Ispod mene je mali krov, a niz zid se spušta oluk, ili kako se to već zove, preko kojeg bih mogla sići.

Mali savjet: uvijek držite ljestve uz zid od kuće

jer nikad ne znate kad bi vam mo-

gle zatrebati.G l e d a m dolje dr-žeći se za ogradu. D ov r a -ga, na-p r a -

vim li

samo jedan pogrešan korak završit ću u dvorištu. Hm, bolje da sada ne mislim na to. OK, znači, preko krova dođi do oluka i spusti se. OK, mogu ja to. I onda mi sine: a što kad to sve uradim? Kad siđem? Kao lopov ću pobjeći? Oh, moj Bože, bolje da se vratim unutra. Sve je ovo bila jedna luda, luda ideja. Nasmi-jem se sama sebi, samo polako, sad ću

16 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 1

7se vratiti u sobu, i s veselim osmijehom, ali iskrenim!, dočekati goste i udati se za čovjeka svog života. Samo polako, jedan korak tu… i držim se opet za ogradu. Oh ne. Sranje. Prozor je zatvoren. Oh, ne, ovo se ne događa. Kako??? Pogledam unutra u sobu. Nema nikoga. Oooo, sranje. Mrzim ovu riječ, ali u ovako zajebanim situacijama jednostavno se ne možete sjetiti ljepših i pametnijih riječi. Barem ja ne mogu. Sigurno je netko bio u sobi, pa je zatvorio prozor ili je zaglavio. Nemam pojma, ali ne mogu ga otvoriti. I što sad da radim? Ne mogu nazad. A želim na-zad. Želim da me svi vide u vjenčanici, želim da me tata drži za ruku do oltara, želim vidjeti svoje prijateljice u pre-krasnim haljinama za djeveruše, želim jesti tortu s vjenčanja, otvarati poklone s Markom, otići s njim na bračno putova-nje, i kad se budemo sijedi držali za ruke kroz smijeh i umjetne zube mu reći kako sam namjeravala pobjeći s vjenčanja.OK, skuliraj se. Još imaš vremena. Pogle-dam haljinu, prekrasna je. Osjećam kako mi suze cure niz obraze. Mogla bih sad dozvati mamu, tatu ili sestru. Još je rano, sigurno su sami, nadam se da nisu došle dosadne susjede. Mama će rado povje-rovati u priču kako mi je haljina zapela za ogradu pa sam je jedva nekako izvukla našavši se s duge strane ograde. Znam da mi je i sama pričala o tome kako je bila nervozna na dan svog vjenčanja i da joj je svašta padalo na pamet. I baš kad sam se spremala glasno dozvati mamu, poskliznula sam se, I pala sam.

2.Uh, ovo je boljelo, pomislila sam i usta-la. Koji....? Pa ja sam ustala, što je sad ovo. Ja sam ustala, a još uvijek ležim. U dvori-štu. I primijetim crvenu lokvu oko svoje glave, one na podu naravno, koja se širi po velu. Ne mogu vjerovati. Iz kuće su odmah istrčali mama, tata i susjede. Sa tele-fonskom slušalicom u ruci veselo pričajući s nekim, dolazi i moja sestra. Od užasa joj ispada slušalica iz ruke. Mama drži moju glavu dok plače, a sestra rukama pokriva usta od užasa. Grčevito uzima telefon u

ruke i zove Hitnu, “Već je kasno”, čujem tatu kako tiho progovara. A sve ovo dok ja stojim pokraj njih. Odjednom dolazi susjeda i, kao u filmovima o duhovima,prolazi KROZ mene. Ne mogu vjerovati. Ja sam mrtva. Ja sam duh. A ono što leži je moje tijelo. U bijeloj vjenčanici. U pre-krasnoj bijeloj vjenčanici uprljanoj krvlju. Na dan svog vjenčanja ja sam mrtva. Pokušavam im reći da sam živa, da je to samo moje tijelo, ali ne ide. Ne vide me. Ja sam za njih zrak.Sad bih najradije vrištala. Bijesna sam. Ovo se ne događa. Ovo je neki ludi san. A uskoro ću se probuditi. Ovo je sigurno san. Prilazi mi neki tip. Super, ovo je san. Jer ako sam mrtva, i nitko me ne vidi, ako sam duh, kako to da me on primijeti? “Uh, to je sigurno boljelo”. Vidim na njegovu licu suosjećajni osmi-jeh.“Što se događa???” bijesno govorim.“Smiri se”, čujem njegov umirujući glas.“Kako što vidiš ti si umrla. Ali tvoja duša je naravno živa. Dok se sve sredi, gore, klimne glavom pogleda upućenog pre-ma nebu,“ostaješ još malo ovdje, na Zemlji, da se pozdraviš i ostalo.”Mogu li duhovi pasti u nesvijest? Prolazi mi glavom dok se spuštam na travu u vlastitom dvorištu. Moje tijelo su već odvezli i jedini dokaz daje par minuta

prije ležalo tu je velika crvena lokva moje krvi.

Tip sjeda

do mene. “Nisam ovako

zamišljala kraj svog života.”, zapravo, ne mogu reći da

sam ikada zami-šljala kraj svog života.

Suze mi lagano klize niz obraze. “Super, barem mogu plakati, iako sam jebeni duh”, bijesno izgovaram.

“Zato što osjećaš. I ne govori tako pro-sto”., odvrati mi on nekako ravnodušno.“A tko si, dovraga , ti??”, kroz suze gle-dam u njega.“Hmm, neka vrsta anđela. Ma samo me zovi Ant e”.Samo otpuhnem pramen kose.“Znači, ovo je STVARNO kraj.” Nisam znala bi li plakala ili se smijala ovoj živo-tnoj ironiji.“Ne, nije kraj. Znaš i sama da nije. Kraj jednog života da, ali nešto još bolje tek počinje.“Pa i ne bih rekla, nisam znala daje raj u mom vlastitom dvorištu”, ironično dodam.“Sviđaš mi se, ti si jedna od onih koji vide ironiju i u smrtno ozbiljnim situacijama”, doda on dok pali cigaretu. “Nišani znala da anđeli puše!” iznenađeno dodani.“Nisam rekao anđeo, već neka vrsta anđela.”, odgovara dok otpuhuje dim cigarete.Više mi i nije do razgovora, mislim da mi treba malo tišine i vremena da se naviknem na to da sam mrtva. Ustali smo iz dvorišta, a na meni je još uvijek vjenčanica.“Misliš li se presvući?” Ante me gleda.“Ne” ,kratko odgovorim.

3.Nakon svih propitkivanja o tome gdje ćemo sada, i ostalo, jer kad ste mrtvi stvarno želite znati, objasnio mije da ćemo pratiti mene. Bili smo u bolnici,

stajala sam pokraj uplakanih članova moje obitelji. Kraj Vedrane i Marka, Tješila gaje i nježno grlila. Vedrana je tako dobra!OK, nakon cjelodnevnog i cjelono-

ćnog praćenja mog tijela, dočekali smo i sprovod. Kad sad razmislim, bolje

bi bilo da sam planirala sprovod, a ne vjenčanje. Mogla sam barem imati ne-koliko posljednjih želja. Ne želim zvučati bezobrazno, ili ne znam ni ja kako već, ali sprovod je bio čista klasika. Možda sam trebala isplanirati nešto kao u filmu Imi-tacija života. Ali sad je kasno. Naravno, bila sam dirnuta kad sam vidjela sve lju-de koje sam voljela uplakane i tužne, ali oni su barem živi. Možda će im biti teško, ali naučit će živjeti s tim. Pomoći ću im ako budem mogla. Valjda. Pogled mi se zaustavio na Vedrani i Marku. Opet gaje grlila. Kad su se pogledali, primijetila

sam malo više od prijateljskih pogleda. Glupača! Možda bih joj večeras mogla lupati prozorima i vratima u stanu, i ra-diti sve one stvari koje duhovi rade. Na moj prijedlog, Ante se samo nasmijao i zagrlio me. Bilo je vrijeme da pođemo. Gdje? Nemam pojma. Možda vam ispri-čam sljedeći put... (Martina Beus)

PASIJA PERSPEKTIVAPsu moj ako je bog u mome stihu, bog sam ja. Ako je bog u očima tvojim bog si ti. (P. Neruda)Moj gazda se nije vjerovao da ja imam 1000 puta istančaniji njuh od njega. Da vam budem iskren nisam ni ja dok nisam shvatio da uvijek danima prije nanjušim glupost koju će on učiniti. Za razliku od njega koji moje gluparije nije mogao skužiti danima nakon učinjene gluparije. No, ne bi to bilo toliko ni čudno da se moj gazda ne zove Shehzad Tanweer, umi-šljeni bombaš kojemu je dainica najviše ugađala od sve rodbine. Prijatelji su ga zvali Sehtan (šejtan) i imao je sve pre-dispozicije da postane asistent jednom slijepom prof. ekofeminizma na Trinyti Colledgu, ali jok, on odluči da će biti tzv. “umišljeni bombaš”. Nas dva smo živjeli u iznajmljenom stanu 10 min. od središta Londona pokraj jednog d ulaza u podzemnu željeznicu. On bi svako jutro oko 8:15 izveo sebe i mene u šetnju i to bi trajalo negdje do 9:45. Tada bi doveo mene u stan usuo bi mi vode i hrane, sebe otuširao izašao iz stana i nije se vraćao do 18 h. Vrijeme provedeno u zatvoreneom prostoru sam skraćivao tako što bih lajao do 12:43, zatim bih odspavao do 14:18, pa bih onda intenzivno njušio po stanu do 16:52, i opet bih lajao sve dok se on ne vrati u stan. Kad bi on ušao u stan ja sam ko-fole. Od dragosti mavao svojim repom i dizao pogled prema njemu kao da mu želim nešto otpjevati. Njegova plemenita hla-dnokrvnost nije se na mene obazirala. Na večernju šetnju sebe i mene izvodio je oko 22 h i brzo smo se vraćali u stan, kao da nas netko progoni. Za razliku od mene on je imao lgan san, ali tu i tamo znao je buncat noću. Dok je moja pseća samoća u tišini noći znala prošetat od špajza do kredenca i od kredenca do balkonskih vrata. Jedno jutro do sam zjevao i istezao se primjetio sam da gazde nema u kreve-tu; to mi je bilo skroz čudno; jer se nikad nije budio prije mene. Ustao sam, otišao u dnevni boravak i zalajao sebi u bradu.

Stao sam ispred upaljenog TV-aparata i primjetio sam da je program prebačen na kanal SIJ-SIJ-EN, ali nažalost smanjen do kraja. Počeo sam lajat.Od moga pustog lajanja nije bilo ništa pa sam počeo onako gladan gledati SIJ-SIJ-EN na kome se prikazuju opere, operete i baleti, koje ionako nisam čuo. Možete zamisliti u sred “Na lijepom pla-vom Dunavu” , koji se ionako nije čuo, prekid programa, zbog-radi izvanrednih vjesti. Kad imam što i vidit, moj gazda Sehtan i njegova dva prijatelja Hasib Mir Husain i Sidique Kahn uhvaćeni su u neuspješnom terorističkom podhvatu na podzemnu željznicu. Uhvaćeni su zahva-ljujući mojemu bratu mješancu kojega je Sidique Kahn, Sehtanov frend iznajmio iz istog brloga odakle sam i ja. Moj brat mješanac zvani “Njuška” prije godinu dana pobjegao je od Sidique Kahn zbog seksualnog zlostavljanja. Svoj novi dom je pronašao kod jedne male starice čiji je djed bio Dr. Jurij Juriška Andrijevič Živago. Tog dana su mala starica i moj brat mješanac pošli u tgovinu s mje-šovitom robom da ona sebi kupi malo grožđa i njemu konzervu hrane. Usput si se mimoišli s ovom trojicom bombaša, i moj brat mješanac nanjušio je Sidiquea i njegovu perverznu sklonost. Počeo je lajat, a on je inače u tomu najbolji i ugri-zao ga za desnu nadkoljenicu. Utom se odnekud stvoriše bobyji i tako ovi tero-risti-bombaši dospješe na male ekrane. Moga brata mješanca okruniše lovoro-vim vjencom i doživotnom besplatnom pretplatom na časopis “Čovjek je ćuuki najdraži kada spava, jer čini se kao da ga nema”. Bombaši su proveli punih 2 god. i 9 mjeseci samo na ispitivanjima nakon čega su ih pustili. Mala starica se udala za 38 god. mlđeg muškarca zahvaljujući popularnosti moga brata mješanca. I eto dragi moji na kraju sam ostao ja, sam poput tišine u ovoj blesavoj priči napetoj do samog kraja.Bonus dodatak (nisam ja ovo sanjao, jer mi ne sanjamo već samo lajemo). (Josip Galić Gala)

JO© UVIJEK DIJETESvog rođenja se ne sjećam, što je nor-malna stvar.Ali zato je mojim starcima bio raj.Prvi koraci me nisu daleko odveli, tek pokojih par metara.Tada nisam ni slutila da će mi ti koraci

obilježavati život.Polazak u školu je bio tiha priprema za svijet “odraslih”.Nije mi se dopao taj njihov organizirani i isplanirani svijet.Ja sam željela da ja dijete, budem još uvijek u svojoj mašti i svijetu gdje se ne mora planirati.Zašto da idem spavati, kad mogu gledati zvijezde.One nikad ne spavaju.Imaju svog najboljeg prijatelja koji im svijetli tamo gore u prostranstvu.Pa to je naravno: Mjesec.Zašto da ne otvaram usta, kad uvijek imam nešto za reći.Djeca su još samo mali ljudi, koji kad odrastu postaju “odrasli” ljudi.Tada njihovoj pameti nikada kraj.Onda uvijek mogu pričati, i ići spavati kad to žele.Ja sam narasla nekih metar i još malo.Ali moja mašta i neiskvareni svijet u meni nije se izgubio.Sada znam da su bajke i priče bile bijeg odraslih od njihovog svijeta.A ja sam još uvijek dijete, i ne trebam bježati od svog svijeta. (Ana Vukoja)

LIFTNakon neprospavane noći, tek sat ili dva spavanja, digao sam se točno u 7 sati ujutro u namjeri da kupim, u obližnjoj trgovini, mlijeko i cigarete kako bi popio kavu prije odlaska na posao. Ušao sam u lift na 14 katu i spuštao se ne razmi-šljajući da bi me mogli zadesiti bilo kakvi problemi.Nakon nekoliko katova, mislim da je bio sedmi ili osmi kat, začulo se jako škripa-nje i lift je stao, ubrzo je nestalo i svjetla. Hm, ništa strašno, pomislih, i naravno u nadi da će netko ubrzo čuti alarm koji sam neprekidno pritiskao, shvatio sam da je nestalo električne energije i da alarm nije u funkciji. Bio sam osuđen na čekanje. Vjerujte mi da nakon 15 minu-ta u mraku popizdite. U laganoj panici počeo sam zavati u pomoć i lupati po vratima koja se nisu mogla otvoriti. Imao sam osjećaj da me nitko ne čuje i da ni-koga nema u zgradi. U mraku, usamljen, vrijeme je prolazilo sporo, osjetio sam hladan znoj po vratu i licu, sjeo sam u lift i pokušao osluškivati moguće šumo-ve i prisutnost ljudi kako bi ih dozvao u

18 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 1

9pomoć. Vrijeme je prolazilo sporo, imao sam osjećaj da je prošlo pola dana i više, osjećao sam glad i pospanost.Nakon “duže” vremena uvidio sam da mi je narasla brada i da sam u liftu naj-manje sedam dana, izgubio sam svijest. Ne znam koliko sam bio bez svjesti. Kad sam se probudio osjetio sam bore na licu i dugačke nokte, o bože koliko sam ja u li-ftu. Nakon kraćeg vremena jaka svjetlost obasjala je moje lice, vrata lifta su se otvorila i vidio sam nekog starog čovjeka kako stoji i zbunjeno gleda u mene. U želji da mu se obratim i iziđem van, pre-duhitrio me i rekao: “Susjed zašto ste vi u liftu već 30 godina” zatim je zalupio vra-ta lifta. Ustao sam kako bi otvorio vrata ali nije išlo, nisam mogao otvoriti vrata, ponovno sam lupao ali on se nije vra-ćao. Kako, nemoguće, trideset.............. “NE NE NE NIJE MOGUĆE, 30 GODINA U LIFTU AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA-AAAAAAA”RING RING RING, sat je zvonio, pogledao sam i bilo je točno 7 sati ujutro U namjeri da kupim, u obližnjoj trgovini, mlijeko i cigarete kako bi popio kavu prije odlaska na posao spustio sam se stepenicama i vratio s cigaretama i mlijekom, naravno stepenicama. Popio sam kavu, i otišao na posao, kako drugačije nego stepenica-ma. (Tomislav Topić)

SPARINA ILI STVARI KOJE SE MORAJU DOGODITIGlad za još života. Neutaživa glad. Lena je grabila ulicom velikim, potpuno ne-ženstvenim koracima – široko - prema valjda sedmom sastanku toga dana. Ona ne vidi krizanteme na tržnici, omotane mirisom smrti. Ne želi misliti o dvadeset sedmim Svisvetima koje će morati odra-diti. Danas je Noć vještica. Njena noć. Potpuno je obična ovakva u smeđem kaputu od tvida i sivim hlačama. Utapa se u masu ljudi njena smeđa kosa- osjeća je tako teškom smotanu u pundžu. Korak joj je grub, suho lupkanje nogu po cesti, po pločniku, po trgu. Lice joj je potpuno usredotočeno na put pod njom. A ipak, u svaku se boru počeo utiskivati put koji je ostavila za sobom.Lena će danas umrijeti. Eta je pucketala prstima - zglobovi joj se uvijek ukoče nakon puno tipkanja. Pisala je deset tisuća oproštajnih pisama za redom, vjerna pisaćem stroju - reliktu

koji je držala na radnom stolu u svojoj dnevnoj sobi. Gusta zavjesa zalelujala joj je preko lica, potisnuta toplim (čudno, sutra je već studeni) vjetrom vani. Nije razmišljala o ljudima koje će ostaviti za sobom, već na one koje će uhvatiti za ruku i povesti nekom drugom stazom. Tako je to željela! Ipak, nije se mogla bo-riti protiv svoje humanosti- čitav život je pazila na tuđe živote, i nastojala da nikad ne učini ono što bi joj se moglo vratiti jednakom mjerom. I sad, kada se to ui-stinu dogodilo, nije, osim u mašti, mogla zamisliti da oduzima nečiji život. Talija je odlučila platiti račune za vrijeme stanke za ručak. Ušla je u banku i stala u red. Svakim korakom sve bliže šalteru, osjećala se bližom Bogu. Neki uvrnuti, neprepoznati osjećaj ovio joj se oko prsnog koša. Strah. Tjeskoba. Žmarci. A onda, u banci, usred svih onih ljudi, Taliji se u glavi počeo odmotavati film. Nagloprosvjetljenje - znala je. Znala je gdje, kako i kada će se to dogoditi. Zašto - to jedino nije znala (međutim, kako ljudi sve vole racionalno objasniti, samoj je sebi rekla da joj se pričinilo zbog neobi-čne sparine).„Helena Hanić, Ulica Sergeja Jesenjina 66“- pisalo je na posjetnici koju je ljutiti prolaznik upravo bacio na pločnik. „Još jedna akviziterka!“- pomislio je o mladoj djevojci koja je njegovim ostalim supu-tnicima dijelila posjetnice s pozivom za masažu. Helenu, plavokosu divu, prola-znici ipak nisu upoznali, iako je ona sje-dila u elitnom okupljalištu ni pet metara od njih. Došla je provjeriti kako napredu-je njena promidžba, razmišljajući pritom o dojmu koji njene kilometarske noge, pomno utegnut struk dodatno naglašen bujnim grudima u pretjerano raskošnom dekolteu ostavljaju na muške posjetitelje te kavane. I nije se prevarila- za minutu joj je konobar prenio poziv za piće od markantnog, iako sjedokosog muškarca. U njemu je prepoznala rekotora gradskog Sveučilišta. Nasmiješila mu se, koketno uzdižući obrve.Lenin plan gotvo da je uspio- stajala je skrivena u mraku haustora u Jesenjino-voj ulici broj 66: nitko je nije primijetio, a osobito ne njena meta - prelijepa He-leno, vidjet ćeš! - pomisli zlobno dok je plavokosa ljepotica prolazila kraj njezine sjene. No, tek što je planirala otići na treći kat i pozvoniti, ući i usmrtiti kurvu, na suprotnoj strani haustora, također u sjeni, vidje plamen. Zatim žar cigarete,

u mraku magičan, kako naizmjence gori i tinja.-I ti?- reče glas. U prvi mah Lena nije mogla raspoznati radi li se o muškarcu ili ženi. Ipak, potvrdi.-Što je tebi učinila?- ponovno pitanje. Lena je bila gotovo sigurna da se radi o ženi, iako- ne potpuno. -AIDS. Obećala mi je neslućene užitke, klela se da je samo moja i da će me odve-sti do nevjerojatnih vrhunaca... Nije rekla da ću morati umrijeti zbog toga...“Žar cigarete poleti na pod.-Ne znam zašto me toliko grize savjest zbog cigareta. Ionako umirem. Pa, čini se da nije „masirala“ samo mog muža. Sor-ry, onak, nije da me to tješi...“- glas koji u mraku jasno mijenja boje od izdignutosti u oblaku sarkazma do posvjemašnjeg očaja preko onog jedinog tračka suosje-ćanja. Leni se svidio spektar.-Zašto si ti došla?- upita ona glas bez lica.-Željela sam je vidjeti. Samo da bacim pogled na osobu koju je muž smatrao dovoljno vrijednim iskustvom da njenim učinkom uništi ne samo naš zajednički, već i oba naša života. Mislila sam da će ovime sve dobiti smisao. Ništa- jednako sam glupa kao i kad sam ulazila na ova vrata. Jedino me tješi to što ne umirem samo ja, i nju će bolest dotući. Ali ja sam na kraju sjebala nju- idem sad kući i odu-zet ću si život, a ona će patiti dok se ne pretvori u blijedu kopiju sebe. Bez svoje ljepote ona je nula.-Hm- reče Lena- Ja sam došla ubiti nju. Usput, ja sam Lena.-Eta- reče glas, još uvijek bez lica.Međutim, ubrzo je nastala prepirka oko ciljeva koje su željele postići: Eta je željela otići mirno, sa saznanjem da će se njen ubojica naći na većim mukama od nje, dok je Lena željela umanjiti svoju patnju prisjećanjem na samrtne patnje svoje zaraziteljice.Čitavu noć Talija nije mogla dobro spa-vati- sparina zahvatila sobu kao zarazna bolest (studeni je ove godine bio neobi-čno topao, i svi su patili, shrvani niskim tlakom!) A onda je konačno osjetila kako pada u san u svome stanu na trećem katu Jesenjinove 66. U snu je čula glasove, dva ženska glasa u svađi. A onda više ništa nije čula.Lena i Eta su krenule gore, na treći kat (na vratima nije bilo imena, no Eta je

potvrdila da se nalaze pred pravim sta-nom). Lena se pripremila- ukosnicom je otključala bravu.-Bivši dečko me to naučio.-Hm... što je on bio, provalnik?- reče Eta.-Bravar. Pssst... ulazimo.Međutim, kad su jednom ušle unutra, tenzije su se nastavile- Lena je izvukla pištolj iz džepa smeđeg kaputa od tvi-da. Nemilosredno, usmjeri smrtonosnu snagu jednog jedinog metka u jastuk, na mjesto gdje se trebala nalaziti glava pro-kletnice. Kad je Eta shvatila što je učinila, i da je upravo postala sudionica u zloči-nu, posegne za pištoljem, da ga otme Leni, da se ne dogodi još nešto strašno, ali baš zbog toga- nov smrtonosni hitac, i to u Lenina prsa.Kad je vidjela do čega je dovelo ovo „Samo želim vidjeti tko je kurva!“- Eta sjedne i zapali cigaretu. A onda odluči nastaviti s prvotnim planom- dobro, možda neće biti tablete, nego metak, ali- na kraju krajeva- je li bitno? Dovrši cigaretu, ugasi je u pepeljari, i istrese sa-držaj pepeljare u koš- kompulzija za po-spremanjem naslijeđena iz braka. Zatim sjedne na fotelju i povuče otponac.Ujutro je osvanuo svjež predzimski dan, konačno primjeren studenom. Helenina plava glava se podigla s čipkastog ja-stuka u spavaćoj sobi njezina stana na četvrtom, posljednjem katu zgrade u Jesenjinovoj 66. Izlaskom na balkon ra-zveselila ju je hladnoća- konačno će ima-ti priliku obući svoju novu bijelu bundu. A poslijepodnevne u večernje „masaže“ donijet će joj još jednu. Osmjehnula se.Silazeći stubištem, ugledala je žutu po-licijsku traku na vratima njezine susjede s trećeg kata. „Što se tu dogodilo?“- po-misli. O djevojci nije znala gotovo ništa, to je bila još jedna u nizu knjiški moljac- jadnica s čudnim imenima.Žuta traka zalepršala je na vjetru rasko-šne bijele bunde. (Saša Begović)

LAGANA ©ETNJA KROZ PAKAOZagrebala sam joj noktima po licu mo-krom od suza. Krv je šiknula iz svježih rana gotovo istog trena - ne želim pre-stati, ne mogu još prestati. Ona ne vrišti, previše je šokirana. Ne opire se. Utapam prste u krvi s njenog lica, gulim kožu, nastavljam. Topla, gusta krv teče mi niz podlaktice. Do kosti, želim doći do kosti.

Slijepe oči zalivene krvlju padaju joj s ra-mena; samo duplje strše crno u sumraku. Uzimam nož, rasparam joj kožu od brade do rebara, osjećam slast- miris krvi u nosnicama, miris njenog straha. Stanem - osjetim ono meko mjesto tik ispod spoja rebara. Sad je trenutak- zarijem nož; još krvi, još ljepljive crvene smjese - zamagljen mi vid njenom patnjom. Izvučem produžetak svoje ruke iz srži njena postojanja. Ubodem opet, i opet, i opet - više nisam precizna; ubadam li je u ruke ili u trbuh, to više nije važno. Sada još samo želim zadržati miris krvi u zraku.Udahnem duboko.Gotovo je.S njim ću biti pažljivija.Vezan je. Potpuno gol, bačen na nera-spremljen krevet. Vidim paniku u njego-vim očima tako blisku dok mu prilazim okrvavljenih ruku - nož u lijevoj. Plave mu se oči kroz sumrak, gotovo da režu crvenilo sutona- duga u zraku između mene i njega. Prijeđem mu nožem pre-ko bedra, obrišem ga o njegove hlače - želim da ga prije boli do-tuče strah. Nož kroz lijevo stopalo- guši ga njegova slina, natapa tkaninu u ustima. Nož kroz desno stopalo- još je šokiran; gledam mu kroz oči u dno glave, više ne vidi tko sam. Vidi samo kosu kako fijuče krozzrak. Ne uživam više, dosegnuti vrhunci su prošlost i sad treba staviti mašnu na obavljen posao. Otkopčam mu hlače, gadljivim zamahom odsiječem vlažno mlitavo spolovilo- upišao se. Još krvi, sada njegove. Njegova smrdi, ne želim uprljati ruke njome. Brojim- jedan, dva, tri četiri, pet, šest uboda- još si živ, je li? I jedan čist, odlučan kroz rupu gdje mu je trebalo biti srce, a nikad ga nisam našla. Još uvijek šokiran pogled. Kao da i sad prekorava, kao da sam napravila nešto nepristojno, nešto neprikladno.Sjednem na fotelju pored njega, ali ne više njega nego trupla koje se i dalje pra-vilo da je on. Brišem nož o hlače, slučajno se posiječem. Opsujem.Pa pričekam noć da bih ušla u prvu od četiri kuće Pakla. Mislim na posljednju

kazališnu predstavu koju sam odgledala. Tamo je nevješt glumac trančirao pile. Ovo je uvelike podsjećalo na to.Noć je došla sama. Pokucala je, a ja sam je pustila. Moja posljednja noć- hladnija, mekša, prazna i bezmirisna. Ponovno kucanje. Otvorim vrata i nađem se gola na propuhu, preda mnom goruće crvene oči i odjekujući glas: „Došla si položiti dušu na oltar Zla. Provest ću te kroz prvu kuću Pakla.“Vozim kroz mračnu ulicu iz svog sna. Mrak je, kuće zlokobno nadvijaju svoje sjene u moje misli. Samo jedno svjetlo prema kojem upravo vozim. Uplašim se: „Netko je na cesti. Svijetli u mene baterijskom svjetiljkom. Zgazit ću ga!“. Stanem- desna noga na kočnici, lijeva na spojki. Svjetla nestane. Desna na gas, lijeva polako popušta spojku. Ponovno svjetlo na sredini ceste. Stanem. Svjetla nestane. Krenem- priviđa mi se, zacijelo mi se priviđa, umorna sam. Svjetlo- tre-pće neumoljivo, netko krikne u očaju;

moram stati. Izađem iz automobila.Odjednom, u mojoj se

ruci nađe baterijska

svjetiljka. De-monski glas, šaputav, zavodljiv, proleti kroz moju glavu ostavljajući misao: „Do-bro došla u drugu kuću Pakla, ovdje ćeš napustiti svaku uspomenu.“ Bosa sam, vezana za hladni asfalt- svijetlim prema gore: ovo je tunel. Potpuni mrak, samo ja nosim svjetlo koje siječe njegovu krutost. Polako, na mom se golom trbuhu počnu ocrtavati automobilski farovi. Daleko, ali sve bliže. Bliže. Bliže. Bliže. Iz moje glave počnu bježati svi ljudi koje sam ikad upo-znala, koji su dan za danom urezivali svo-je tragove u moje bore. Počnu bježati sve priče koje sam ikad napisala i koje nisam stigla napisati. One ne žele umrijeti sa

20 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 2

1mnom. „Ionako sam već mrtva“- pomi-slim. Počnu bježati svi trenuci, lijepi i oni ružni- roje se u nepcu tunela. Farovi su mi sasvim blizu, sve manji na mom trbu-hu, ali ne vidim izvor, oko mene diše još samo mrak. I moj posljednji udisaj odluči mi pobjeći iz pluća. Kriknem očajno.„Spremna si za treću kuću Pakla.“- reče glas bez zvuka. Ležim sasvim mirno. Odjednom glasovi- ipak, ne oni pakleni. Ovi su mi dobro poznati. Njegov glas. Pa njen glas. Opet se svađaju- on je pijan, ona je pijana. Razbijen tanjur dohvatio je mek teren- njegovu glavu. Sad je bijesan, svija joj ruku iza leđa, tražeći graničnu točku elastičnosti. Izmiče mu se, trči po kući, mlati ga kišobranom, vitla na njega lonce za cvijeće, televizor, knjige, jedaći pribor. On hvata vilicu je-dnom rukom, a nju drugom. Ubode ju u bedro. Ona vrišti. Ja ih gledam. Gledam dok mogu, još uvijek gola, skrivena pod stolom. Kad više ne mogu gledati, skla-pam oči. Ali zvuk je još uvijek tu; uvlači mi se kroz pore, kao kiselina mi rastvara mozak, jede mi svaku stanicu dok jedino što ostaje ne bude opstanak. Ovo je op-stanak. Budi ameba, ali budi živa ameba.Guram prste u uši da ih ne čujem. Što više prstiju, što manje zvuka.Njihova se svakodnevna igra zamrzne. Stoje, piljeći jedno u drugo, njemu očnjaci iskeženi u njezinom smjeru; ona ga gleda, zamahnuvši rukom prema nje-govom licu. Nikakav zvuk. „Sjedni“- reče glas (topao, poznat, bri-žan, drag glas. Kao glas onoga koga sam jednom htjela voljeti.).“Ovo su vrata u četvrtu kuću Pakla. Ovo će biti tvoja vje-čnost, bez mjernih jedinica. Jedan trenu-tak jedna je Vječnost. Tvoju će Vječnost činiti trenutak u kome si oduzimala dva života. Milost ne zaslužuješ.“U glavi su mi još odjekivale posljednje riječi kad njihov tok prekine pljuska. On ju na to ugrize za ruku.Pogledam svoje prste. Staro, izgledaju tako staro. Nokti su izgriženi. „Poslužit će“- pomislim. Usnama prijeđem preko desnog dlana, lagano. Ove ruke gledam posljednji put. U lijevoj sam ruci već ste-zala drvenu dršku noža. (Saša Begović)

POSLUGA U SOBUJednostavno je bilo sve te nedjelje, la-gano neisforsirano buđenje, baš onakvo kakvo ti treba nakon silnog prisilnog buđenja tokom čitavog tjedna. Istezanje

u krevetu i onaj slatkasti osjećaj koji go-tovo da možeš osjetiti jezikom na suhim jutarnjim usnama. Odmoran i svijež u misli nesvijesno prizivam neke slike iz djetinjstva, vjerovatno prouzrokovane prvim prizorom koji sam vidio tog sun-čanog jutra, onako ležeći naopačke.Kroz prozor moje sobe kao da su ulazile grane sa zelenim lišćem okupanim ju-tarnjom rosom i istezale se zajedno sa-mnom. Prisjetio sam se tog zelenog lišća punog života koje smo kidali sa grana i koristili kao sredstvo plaćanja. Kupovali smo razne školjke, kamenja različitog oblika, pa poneki bolji trgovac recimo Danijela je čak pravila neki sok kod kuće i morao si joj pravo mnogo lišća istresti za to. Sjećam se da nam je najvrijednije lišće bilo ono ubrano sa jedne stare breskve, pošto je bila jedna jedina u ulici.Prava pravcata tržnica, stavljali su natpi-se ispod svakog artikla koji su prodavali kao: “školjka za slušanje mora 10 listova kruške”. Igrali smo se odraslih, zarađivali verući se po granama, bila je to dobra igra, poželio sam se igrati opet i iz moga razmišljanja prenuo me neki nepoznat glas, koji je kucajući na vrata rekao “Po-sluga u sobu”.Nepoznat lik u konobarskom odijelu stvorio se ispred mene noseći mi doru-čak koji je ostavio tu na malom ormaricu pored kreveta. Ostavio je i čekao napoj-nicu, a ja sam mu rekao da ubere tu sa grane, on je prihvatio igru te je onako sa drhtavim glasom upitao: “Koliko listova mogu da uzmem? Ovdje je puno novca”, na trenutak sam zastao i počeo racional-no razmisljati o listovima na toj grani, jer možda konobar dođe i sutra, ne bi želio da ode praznih ruka... “Uzmi koliko želiš” odgovorio sam, a on je sav sretan ubrao 10 listova i zahvalio se. Ponovo sam vidio one natpise na našoj maloj tržnici i ispod Darkine je pisalo “Posluga u sobu 10 li-stova jabuke”...Igrati se odraslih bilo je zabavno jer tada smo bili djeca i nismo znali šta znači biti odrastao, htjeli smo po svaku cijenu biti veliki. Igrati se djece je nešto čega se moraš prisjetiti i segnuti duboko u sebe, kao u neku staru škrinju punu uspomena. Moraš prokopati put do te škrinje u kojoj je ustvari blago djetinjstva, s godinama se zaboravlja na igru i samo rijetki pro-nađu tu kartu blaga ispisanu dječijim osmijehom, dobro je pokušajte...(Nino Prlić)

VIOLINAZvuk violine je te sparne večeri parao vazduh i sapleo se u mojim mislima, je-dan cigan svirao je tužnu pjesmu baš tu u restoranu iznad obale gdje sam sjedio promatrajući rijeku. “Zasviraj onu našu” orilo se svako malo iz pijanih grla, čaše su letjele svuda okolo. “Ciganska je tuga pregolema” prolomilo bi se iz promuklog ciginog glasa. Bio je neumoran, svirao je sve do fajrunta. Na kraju spustio se na ri-jeku sa bocom vina u jednoj i s gitarom u drugoj ruci, primjetivši me rekao je- “prijatelju, utopi tugu samnom u vinu, poslije će to sve da ode niz rijeku, evo ti pij, odsvirat ću nešto samo za tvoju dušu” bio je neumoran.- “nemam da ti platim” rekao sam.- “nije važno”Violina je zajecala. Počeo je pjevati na ci-ganskom, melodija je nagonila rijeku da teče brže kao i moju krv, koža se naježila, a grlo je zapeklo, nisam razumio nijednu riječ u pjesmi koju je pjevao, ali duša oči-gledno jeste. Nisam plakao, ali oči su se kvasile same.Nije stajao sa pjesmom, bilo je nekako tužno, ali lijepo tužno, valjda je istjeravao tugu iz mene.Rekao mi je da je pjevao o nekoj ženi, koja je bila jako bolesna i koja je umrla mužu na rukama, pjevao je kako je sa svakim novim dahom bliži njoj.Otpio je gutljaj vina i rekao“Imao sam i ja jednom djevojku, bila je lijepa, imala je sjajnu crnu kosu, oči po-put ovih gore zvijezda. Smijala se, igrala, pjevala skupa samnom. Volio sam je, volio mnogo”- “Šta se desilo sa njom” upitao sam.- “Bolje pitaj šta se desilo samnom” odgovorio mi je nekako sa gorčinom u glasu.- “Previše sam pio, nisam bio svoj, nisam bio ničiji” uzeo je onu bocu sa vinom i zavitljao je nizvodno.Šutili smo jedno vrijeme gledajući rijeku, nisam ga ništa pitao. Nisam ni želio jer sam osjećao tugu u fijuku koji je stvorilabačena boca.Nakon nekog vremena tako u miru i tišini, čuo se neki veliki pljusak, mislio sam u sebi da se vjerovatno neka riba izbacuje, ali nakon sljedećeg pljuska osjetio sam vodu na sebi. Čak štoviše bio sam sav mokar, da je bilo sunca vjerova-

tno bi ga ovo veliko biće zaklonilo svojom po-javom, međutim ovako se morao zadovoljiti punim mjesecom.Neretvanjsko čudo-vište Bajro, čuo sam priče o njemu ali sam mislio da je to samo obična legenda. Sada je Bajro stajao tu ispred nas, a zvijezde su stvarale odsjaj na njegovom mokrom tijelu.Bajro se zaderao “Tko je bacio onu bocu”, ja sam brže bolje upro prstom u cigu, a on od straha nije mogao podići ni ruku. Konto sam u sebi, ako ovoga rasplačeš svojom violinom pravi si.- “Ti si dakle bacio bocu, jel sviraču?” dok je to pričao osjetio sam miris alkohola iz njegovog zadaha.- “Pa, ovaj, jesam” rekao je cigo drhta-jući.- “Dobra neka berba, izbija iz cipela. Haj onu našu” očito Bajro nije baš podnosio alkohol.Cigo je zasvirao neku tužnu, a Bajro je rekao “De matere ti prešaltaj to”. Violina je počela brzo i žestoko, a Bajro je u ritmu počeo mahati repom po vodi, ja sam bio mokar do kože jer je sve prskao po meni.- “Dobro je odsviro si svoje, sad ću morat da te pojedem, vremenom sam bio blag i pogledaj na šta sada Neretva liči, sve pe-ksinluk, nemaju se đe ljudi okupat”Bajro je bio prava mostarska raja i volio je Neretvu. Uskoro je od cige ostalo samo par nekih košćica tu na obali. Pogledao me i rekao mi :- “Svima ispričaj šta si noćas vidio, neka ovo bude upozorenje, cigo je otišao svo-joj ženi u raj za cigane ne brini za njega, ali znaj ugledam li ja ikoga da baca nešto u Neretvu najebo je”- “Normala” promrmljao sam, a Bajro je polagano uronio u hladnu rijeku ... (Nino Prlić)

HRENOVKIJEJedne davne noći u jeftinoj hotelskoj sobi, plakala je jedna prostitutka. Kupila je woody hrenovke sa sirom, i osvećivala se ugrizima svakom od onih koji su je po-vrijedili zamišljajući njihove penise. Kada se tako iživila na 3 hrenovke pogledala je ovu zadnju i zaplakala, poželjela je sina, poželjela se izdići iznad svega.

O s t a -vila je zadnju hrenov-ku, nije više imala snage za ništa osim za san. Nakon što je zaspala u njenu sobu je ušla mala vila, okrenula se prema pro-stitutki koja se zvala Katarina i rekla joj “ Kaćo ti si dobra osoba, zaslužila si biti sretna i tvoja želja će biti ostvarena”.Nakon toga vila se okrenula prema onoj preostaloj hrenovci i rekla “ hrenovko dajem ti dar života, zvat ćeš se Hrenov-kije i jednog dana ćeš izrasti u velikog dječaka”, u tome trenutku hrenovka se probudila i stvorio se pravi pravcati dje-čak, taman godina da krene u školu.Kaća je ujutro bila presretna, milovala je Hrenovkija po glavi, zajedno su plakali od sreće. Malo su razgovarali o svemu, a zatim su krenuli u prodavnicu kupiti knjige za školu, Kaća je uštedjela nešto para od svoga bivšeg posla i tako je mo-gla započeti jedan novi život. Nakon što se Hrenovkije opremio za školu, Kaća mu je rekla da se putem nigdje ne smije zau-stavljati i da mora ići direktno u školu.Međutim Hrenovkije je bio pravo razi-gran i vesel dječak te je volio istraživati, tako je putem sreo nekog čovjeka koji mu je ponudio slavu i rekao mu da će zaraditi dosta novca bude li glumio u njegovoj reklami o hrenovkama jer je ustvari Hre-novkije neodoljivo podsjećao upravo na hrenovku.Tokom pravljenja reklame on se stvarno zabavljao, i bilo mu je lijepo, ali uvečer kad je krenuo spavati, došla je mala vila i pitala ga zašto nije otišao ravno u školu, na što je on počeo lagati i govoriti kako je kidnapovan.Na te laži njegov penis se počeo naglo ukrućivati, što se dalo zaključiti na šatoru koji se stvarao od njegovih hlača, mala vila je to itekako primjetila ali se pokuša-vala suzdržavati, međutim bezuspješno te ga je samo sve više rajcala svojim pitanjima na što bi se Hrenovkije još više uvaljivao u laži.

Mala vila više nije mogla izdržati, prvo se slučajno očešala od

njega, na što je Hrenovkije zajecao, automatski je nizao laži, a njegov penis

jednostavno je pulsirao u želji za malom vilom.

Lagao je da je zemlja kockasta, lagao da je voda suha. Lagao je i

njegove hlače jednostavno su se ra-sparale od te silne energije i titraja koje je njegov penis lučio.Mala vila je imala one tanga gaćice pa ih je Hrenovkije samo pomakao u stranu i snažno ušao u nju, vila je jednostavno lebdila, te je u jednom trenutku mahnula onim svojim štapićem i poželjela muziku a pjesma je bila “Laži me” od Alke Vuice.Vodili su ljubav u ritmu muzike, sve je bilo prekrasno vila je stenjala od zado-voljstva a Hrenovkije je čak počeo lagati o sportu, u jednom trenutku je rekao da je Velež ušao u prvu ligu, na to je vila stvarno morala doživjeti orgazam jer pe-nis je jednostavno pulsirao tom snagom kao da je bubnjalo 100 bubnjeva indijan-skog plemena.Nakon takvog sexa obadvoje su zapalili po cigaru, a dobra vila je zatim Hrenov-kiju ispisala u njegove bilježnice sve ono što je trebao učiti prvi dan da ga njegova majka Kaća ne bi skontala.Dok su ležali tako jedno uz drugo na krevetu, u trenutku vili je iz ruke ispao čarobni štapić pa je ona onako naslije-po rukom pokušavala da ga pronađe. Međutim umjesto štapića njeni prsti su nabasali na nešto deblje. Vila se prvo štrecnula i naglo poskočila, ali uvidjevši čvrstinu novog, više ne štapića nego šta-pa samo je uzdahnula.Njen štapić koristio joj je isključivo za ispunjavanje tuđih želja jer se korištenje štapića u vlastitu korist kosilo sa pravil-nikom vilinskog vijeća. Ovaj novi štap je bio namijenjen samo za nju i pulsirao je u ritmu njenog srca, ali da sve ne bude tako idealno pobrinuo se članak broj 14 u pravilniku koji je jasno davao do znanja da bilo što stvoreno čarobnim štapićem ne smije biti uzeto sebi u korist.Vila se nije obazirala jer je njen sexualni nagon bio puno jači od nekog glupog pravilnika, pa je lagano počela da hvata Hrenovkijev štap želeći ga što tvrđeg u sebi. Odjednom ispred njih su se pojavile još dvije male vile, što bi neopreznog promatratelja moglo navesti da pomisli

22 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 2

3da je to ustvari bila samo jedna velika vila, ali ne, to su zapravo stvarno bile dvije vile iz vilinske udruge za suzbijanje zlouporabe čarbnih štapića i željeli su odvesti Hrenovkijevu malu vilu zauvijek.On nije znao šta bi pa je počeo da laže kako vila nije ništa radila, da je on bio silovatelj i krišom je pokušao da ogrebe svoju vilu, ali vile ne krvare. Čim je počeo lagati njegov penis je dobio novu dimen-ziju što je i ove dvije vile dodatno zaintri-giralo pa su ga pustile da još priča.Hrenovkije je izgubio kontrolu i nizao svoje laži kao bisere na ogrlicu. Kada je kazao da je more slatko njegov penis je bio poput osvijetljenje na bulevaru, dug i lelujav. Dvije vile su jednostavno bile izvan sebe i rasparale su svoju svilenka-stu odjeću, počele su skidati svoja krila koja su im jednim dijelom bila zakačena za trtičnu kost, pa su njihovim elimini-ranjem dale Hrenovkiju do znanja da je stadij njihove želje konkretan.Mala vila je očajnički vrisnula “Stvorila sam čudovišteee !!!”Te riječi odjeknule su u Hrenovkijevoj glavi, kao gong pred borbu sumo hrvača, debljina situacije je vratila Hrenovkija u trenutke dok su on i mala vila bili skupa. Jednostavno to mu je dalo snagu da ukroti svoj mač i pospremi ga u futrolu.Dvije male vile su ostale zabezeknute, totalno su se razotkrile i time po članu 32, sebi zakomplicirale život i jednosta-vno nestale u vilinskoj prašini, a dok su nestajale hrenovkijeva vila je pustila pje-smu “Nikad Te Nisam Lagao” od Harisa Džinovića.Vila je bila ponosna na svoga Hrenovkija i snažno su se zagrlili. (Nino Prlić)

U MAGLI SJE÷ANJASvakim danom, ma koliko se borila sa sjećanjima, onih lijepih i ružnih ,sretni i tužnih, uvijek moje misli žele dotaknuti, bar jedan dio prošlosti, Od njih se sastoji moj život, svaki kutak duše moje ispu-njenje od sjećanja, djetinjstva i mladosti moje. Oni mi danas nekuposebnu snagu daju i ljepše sutra obećaju. Sve dok sam živa u meni će titrati iskra djetinje i sreće i tuge. Kad moj grad utihne u duboku noć, anđeli moji mali potonu u bezbrižan i miran san, tad sam

ja negdje daleko, a ipak sam tu, od sva-kidašnjice ponekad pobjeći želim. Dugo ova priča plovi dušom mojom, dugo sam tražila hrabrosti daje napišem, al sam shvatila da od ljudske sudbine pobjeći ne možeš.Ali pored svih nedaća, uspona i padova, ipak voljela sam život, koji još uvijek vo-lim, voljela svijet i ljude mnoge. Voljela brda i planine, šume i doline i sve dobro i lijepo ovoga svijeta. Volim ovaj život, kakvog ga Bog stvori. Moja priča priča o proljeću jednom, koje se tada za mene drugačije zvalo.Kad proljeće dođe, cvijeće ponovo cvjeta rasipajući svoju ljepotu. Livade i polja postanu kao raj zemaljski, ptice pjevaju u ritmu ljubavi, sve je nekako lijepo, na izgled bezbrižno i sretno izgleda. Ponekad negdje po strani duše .želim i pokušam se udaljiti od svega toga. Neki unutarnji nemir u meni tad vlada, kad duša umjesto mene progovara. Riječi same na papir se slažu, a srce ne mogu nikako da slažu. Nekada davno idilu sretnog i bezbrižnog djetinjstva, jednog proljeća, prekide ta sudbina Ijudska.Za mene se tad proljeće drugačije zvalo, u zimu se pretvorilo, moje srce malo tuga i strah zarobila. Tada nastaje sasvim drugi moji puti, nastaje strah od onog što će se dogoditi sutra. Tada od života, tražila ništa nisam. Pomalo sam bila uplašena-razočarana, pitajući se :Zašto se tako baš meni moralo dogoditi? Bila sam tad puko dijete, koje skrivilo ništa nije.Na malenom brežuljku davno nekad, stajala je kamena kuća mala .Kuća je zračila ljubavlju i toplinom, majčinog i očevog zagrljaja. U njoj je bilo života, dječje igre smijeha i radosti. Navečer je bilo uz ognjište toplo, raznih priča uz tiho pucketanje vatre i veselo čavrljanje moje braće. Al došao je dan, taj prokleti dan, kada se za samo jedan tren, srušilo sve.Za samo jedan tren, po- staloje drugačije sve. Jedna

kolijevka mala prestala se ljuljati tada. Ptice su prestale pjevati ,cvijeće je poče-lo venuti. Sve u tišinu se pretvorilo ,moja duša ostade da živi u magli sjećanja. Odlazi djevojčica i kolijevka mala ,negdje drugdje svoj dom svojim zvati. A mogla sam pored kuće sa cvijetom u kosi, zano-sna i bosa, veselo trčkarati i djetetom se zvati. Odlazi djevojčica, a ta kuća mala, kao da još i danas nešto mi reći želi.Rasla djevojčica, a svakidašnji dan za mene je bio zagonetka, koju nisam sama mogla odgonetnuti..Svaki dan za mene je bio izazov. Dani su prolazili, u dubini duše moje jedan kutak bio mije prazan. dugo sam razmišljala ,što mi to još fali u domu mom. Bila sam kao i svako drugo dijete, obična al tada pomalo posebna. Žudila sam za nečim, ali dugo-dugo mi je trebalo da to sama shvatim.Nedostajao mije otac, čvrsta muška ruka i podrška veća. Život me od njega odvoji, al ne upamtih ni njegov osmjeh, ni ukor, ni nježno milovanje po kosi, i da se nekad sa mnom ponosi. Da me pazi i da me mazi. Ne dočekah da me noćima priče i bajke priča, da se sa mnom druži i podršku mi pruži. Nedostajao mije otac u svakom trenutku. Dani su prolazili. u mojoj glavi potajno sam krila tajnu svo-ju. Koračala sam čvrstim koracima kroz djetinjstvo svoje. A išla sam podignute glave prkoseći vremenu prošlom. Za rođendane mnoge nisam željela torte ni igračke nove, željela sam samo jedno. da mi nebo tatu vrati i u školu da me prati. Došao je dan kad u školu sam krenula. Toliko bi mi se srce od bola zgrčilo, kada sam morala izgovoriti, da nemam oca. Sjećam se kad nevrijeme bi bilo, mnogi očevi dolazili su po svoje mezimice, a ja bih tada, čvrstim koracima koračala dalje, svaka moja stopa odzvanjala bi mi ušima, a suze bi mi se sa kišom miješale.

Mnoge noći moj jastuk suze bi kvasile, moju molitvu samo je Bog znao. Ali pored svega,

prve jutarnje zrake sunca činile bi me sretnom i za-

dovoljnom. Odrasla sam prije od svojih vršnjaka,

bila sam malo-ve-liko dijete. Voljela sam život, koji me je učio i podučio o

svemu. Danas sam mu nekim dijelom i

zahvalna na tomu. Bila sam ipak zadovoljna sa onim što

imam. l mala sam mamu koja mi i danas snagu daje, ljepše sutra obećaje uvijek kad mi je teško, ona me u život vrati. Ona mije bila i ostala,! otac i mati, bila mije prijateljica prijatelj i drug, za cijeli život ne mogu joj vratiti dug.Moje djetinjstvo ispunjeno je slušanjem razumijevanjem. Nije mi bilo dosadno popričati ni sa nekim starijim, pozorno bih slušala svaku riječ kada bih pora-zgovarala s nekim djedom i bakom. Njihove priče bile su mi zanimljive, o njihovom nekad načinu života. l uvijek sam u sebi govorila, pa ima još i gore od onog stoje mene muči-lo. Moja ulica djetinj-stva bila je vesela, svatko se družio, razgovarao i zajednički bi jednim drugima pomogli s pjesmom u svemu. Toga danas nema više. U mom susjedstvu živjela je obitelj s kojom sam bila jako bliska. Kum Ilija mije ostao u lijepom sjećanju. Uvijek bi mi davao po koji savjet, često bi mi iz ribolova donosio po koju ribu i govorio mi: Evo je Jagoda tebi za večeru! To ni danas ne izlazi iz mojih sjećanja. Bilo je to vrijeme ljubavi i razumijevanja, gdje toga danas ima željela bih sama znati. Danas imaju sve. a srca su im tako gladna i jadna. Svako se nekud žuri i juri, za vlašću se bore a sve manje više zbore. Sjećam se Božića mnogih, onih starih običaja, gdje mi nije bilo važno u koga će jelka veća biti, tko će napeći što više kolača, pravi smisao i čar Božića još uvijek u srcu sa sobom nosim. Na polnoćku se s pjesmom išlo i vraćalo. gdje ni nevrijeme omesti nas nije moglo. Sve što bih na misi čuli, nije nam ostalo iza velikih crkvenih vrata. nego smo u sebi gajili i nosili sve dobro ovoga svijeta. To su bili dani radosti i sreće. Na korama sam pjevala iz petnih žila, a po koja bi se i suza na licu krila. To danas opisati ne mog u ,taj doživljaj se dugo -dugo pamti. Željela sam da božićna svjetlost stigne do svakoga bolesnog, usamljenog i nemoćnog, da svatko sretan bude, oči nijedne da zaplaču i da svatko dijete ima roditelja dva.Godine su prolazile, mladost je brzo do-šla. Više nisam bila djevojčica mala. AH moji dani su bili ispunjeni uspomenama i sjećanjima djetinjstva moga. Često bi

na večer sa svojom mamom i braćom pričali o prošlim danima Jer dok sam bila još mala bilo mije teško pitati sve mamu, ona je od mene krila bol, a ja od nje. Gle-dala sam na licu bore njene, koja svaka od njih po jednu priču sa sobom nose. Tr-noviti su to puti bili, a li i srećom Ispunje-ni. Bila sam joj zahvalna što me nije učila mržnji, što je od malena u meni usadila plod ljubavi i topline, vjeru u Boga koji

nas ipak

n i j e napustio. Ona je

danas moj junak iz priče iz bajke. O njoj bih mogla vječito pisati. Pričala mije daje tata bio najsretniji čovjek. kad sam se rodila ja. Obećao mije kad napravim prvi korak, da će mi kupiti zlatne cipelice,! još uvijek zamišljam: Kakve bi te cipelice izgledale? A ja napravih toliko u životu koraka bez njega. Po pričama i slikama samo sam ga znala, a samo je Bog znao koliko sam ga željela.Život je prolazio i došao je dan svadbe moje. Bila sam tad pomalo tužna. Tihu tugu krila sam i tada. To je bilo jače od mene.Željela sam očev blagoslov, ruku da mi stisne, po ramenu potapše, da mi kaže ne boj se sine moj ja ću biti čuvar tvoj. Sil-no sam željela da me u haljini bijeloj do oltara doprati. Napuštam svoj dom, opet negdje drugdje svoj dom svojim zvati. Odlazim iz doma svog, kuće svoje iz koje sa sobom ponesoh sve slike djetinjstva i mladosti moje. Priznajem bila sam zaje-dno i sretna i tužna. morala sam ostaviti mamu, koja je bila sva bezbrižnost svuda oko mene. Moje oko što putima me prati, neugašena sreća što uvijek u život pono-vo me vrati, moja neispričana priča, moje najveće blago moje prošlosti. Danas sam odrasla zrela žena, koja još uvijek živi od sjećanja i onih lijepih i ružnih, sretnih i tužnih. Ja ostajem u magli sjećanja da živim, i još uvijek ovaj život volim. Ovo je priča istine koju priča duša moja. (Jagoda Mustapić)

PRVI

H 20

DON

OSIO

CA

PRO©

LOGO

DI©N

JEG

FANZ

INA

IMA

BESP

AL

ATNO

PI÷

E!

24 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 2

5

UVODDok se nad našim životima viju zastave prolaznosti, mirišemo različito jutra i noći, osjećamo, tugujemo ljubimo i kao cvijetovi prolazimo. Sve što je ovijeno pro-zirnom mrežom života, ljubavi, mržnje i svega što je u svakom od nas prolazni čovječe živi… Život i smrt sastavni su dio nas, Čovječe dobri i ti zli,Prirodo divlja i ti pitoma,Okus je sladak, a i prolazan.

1. »in/ SAN, ÆIVOT, BUÐENJE U VRTLOGU BUDU÷EG SVANU÷A, ONOGA DOBRA ZA KOJE SMO STVORENISan: “Tako želim nekom pokloniti neza-boravne trenutke, proći svojim prstima po nekom tužnom licu i reći mu da nije sam. Dok trenutno mu sreću pružam znam, da živi i rađa se, znam da od tog osjećaja jedno vrijeme živjet će…” Život: “Što ću ja reći još jednom divnom biću koje stvaram!? Hoću li obećati a ne ispuniti, uvjeriti ili pobjeći? Dat ću mu da pije iz čaše moje, ako bude slatko piće bit će sretan za sebe i druge, ako bude gorko pio bit će nevidljiv, prozirniji od sjene, a ja ću mu reći -mio si mi-, a život je gorak pelin koji moraš nažalost piti. Meni je žao, pred svakog stavljam te stepenice da pa-dnu ili se dignu, ja nisam kriv za nesreće i kraj, perem se u čistom izvoru, a dajem ostalima da ga mute svojom patnjom, ja ne znam a takav sam, moram…”Buđenje: “Što bi ja trebao biti što već nisam, što bi ja trebao reći ako sam sa snom kao brat prisan? Proći ću kroz tvoju nutrinu vidjeti što ti treba, osjetiti ću, a možda te uvijek u svakom trenutku ne uspijem otrgnuti iz crnih ruku, reći ti –Osjetit ću- ali oprosti mi što stići neću. Ugasit ću svijeću i nastati će opet dan koji će te vitlati i bacati a ja ti samo malo

Kratka

Kratka drama u 10. »inova.

mira pružam i uljuljkujem te, čuvam te još kratko, ne čudi se imam ti još toga pokazati, snivaj u mom naručju pustiti te neću umorno moje biće…”

2. »in/ LJUBAV I RADOSTJedna vječna učiteljica života, ona je sve što trebamo, potrebna je meni koliko i tebi, njegujmo je i ljubimo. A ona zna vratiti svojoj djeci istom mjerom. Smjeh, tvoje drage oči, biće sunčano, to je ona – RA- DOST! Ona je uz

l j u b a v

njena su-putnica. Ljubav: “Ja sam ako želiš: crvene, plave i žute boje, ja sam topla ruka na tvom umornom ti-jelu, ja sam plamen vatra i voda! Ja sam ti majka i otac, brat i sestra. Ja sam ta pred kojom kraljevi i prosjaci kleče, ja sam odgoj i istina, moja ruka ako neznalico ne znaš – na ovom svijetu – Najsvetija! Ja sam ona koja te diže sa tvog dna, ja sam jedna i jedina.”

3. »in/ STRAH I SMRTStrah je voditelj kukavica, podsjetnik da sretna lica očekuju kad-tad njen dodir… On je bešumni osjećaj bez kucanja kada dolazi, to je prazni čovjek bez lica a ona je najstrašnija od svih, ona je voditeljica suza, ona je zla muza… Što je u njoj da i zemlja od nje bježi? Što je ona? Što je od nje teže?! Smrt: “Bez srca sam, razaram, uništavam i tako postojim! Oduzet ću i tebi ljubav čovječe koji prvi staneš na moju stazu! Kada te ugledam, nećeš znati više ni da moliš! Uništit ću tvoju ljubav koju toliko voliš, usadit’ ću strah među tvoje bije-dne kosti. Ti si moj! Ti si moja! Kada te svojim očima u svoju knjigu zapišem… Čuješ li me? Doći ću po tebe u ranu zoru, u snu, na prekrasnom piru, kad ljubiš, neću ti dati da dovoljno nekog ljubiš, doći ću…”Strah: “Ulazim danas i možda sutra u tvoju mirnu kuću, prosipam tragove oko tvoga srca, znam, hvatam te, moja si za-robljenica a ključ je netko odnio u daleka

nova tuđa svanuća. Zarobio sam tvoje srce, bijelo lice i umorne tvoje prste, tu sam, ne zaboravi me.”

4. »in/ DAN DODIR I OPROSTŠto li nam donosi taj svaki novi bijeli dan?! Nekima nadu, sreću a nekima tugu i jad! Što si ti meni dane i što mi nosiš – sretne ili bolne uspomene? Dodirni me kada me u snovima od ljeskanja plavih sretneš, napravi na mome i svome srcu jedan most, jedan sretni novi početak. Što radim kada tvoje oči na suze tjeram,

što me čini čovjekom nego ta topla, ta bratska, ta

čvrsta riječ –

oprost, koja malo kome klizi sa usta.Dan: “Donosim ti u život sve ocvalo cvijeće, sve ptice i sve visoke gore, sva-ko more tvoje odnosim, a žao mi je ako ti malo sreće poklanjam. Hrabrim te da danas ili sutra uradiš što želiš, odaberi – hoće li to biti dobro ili loše, možeš da letiš, možeš da padaš. Odaberi svoja do-bra ili loša vrata! Ne mogu biti svaki tren uz tvoje misli jer lutam okolo kao sjena, posjećujem mnoga mjesta i bilježim ra-dost ili bol. Gledaj, taj čovjek je gladan, drugi je bos, treći je tužan, a onaj tamo previše ima i curi mu sa usana ohola gorčina.”Dodir: “Oprosti ako je moja ruka hrapava i ljubavlju ne odsijeva, ako sam umoran i željan sna, samo oprosti, ako te nekada gledam kako padaš do dna. Znaš da sam nemoćan da te puno štitim, ruka je moja umorna od gledanja i stradanja.”Oprost: “Reci ti meni čovječe od krvi i tko zna od čega još, reci ti meni - poznaješ li moje ime? Ja sam oprost! Znam i to da oprostit ću ti ako me ne poznaš, jer malo tko od vas zaziva moje dragocjeno ime. Pustite te vaše bisere kojima se kitite, ako mene ne poznajete žao mi je onda što ne znate za što živite?! Tražiti će mene sva-tko od vas po redu, možda ću biti gluhi stari oprost i otjerati vas, možda ću biti

velikodušan i saslušati vas ako ste iskreni, ako ne, glava će pasti a ja ću otići i neće mi biti krivo jer sam zvao…”

5. »in/ MRÆNJA I OHOLOSTGore je čovječe od smrti kada tvoje srce okuje ta žena crna, ta vrana što se crnoj mjesečini divi, to nepresušno zlo to je njeno ime gorko – mržnja! Ljubomora i Oholost njene su blizanke, njene prati-teljice do najdublje rupe u koju se pada, kada zaboraviš da duša tijelom vlada.Mržnja: “Oduzet ću ti radost i usaditi u tvoje srce crno sjeme, mrtvo, ako te potpuno dobijem, biti ćeš pustinja, gola neistina, kada te dodirnem pa makar tre-nutak po licu, biti ćeš moja ropkinja i rob. Bez ključa za bijeg, bez nade, da iz tvog srca kada ga potpuno zarobim ne otopim snijeg, da bude vječni led, da te slomim (ha ha ha…) Ne pokušavaj mi se suprot-staviti jer ja nikog ne štedim.”Oholost: “Hm, znaš, gledam te svojim zlobnim očima, gutam te i ne dam tvojoj

dragocjenoj ljubavi da bude u tvojim svitanjima. Oduzimam

te od sviju i to-b o m

vladam, ja te ne dam kada kro-čiš stopalom na moje nevidljive pute, ja te gazim, ja sam uz mržnju do kraja legla, ja je grijem dok tvoje radosno srce svome ne predam! Čuvaj me se, tko mene okusi znati će kako je kad pelin peče do same kosti…”

6. »in/ VJE»NA BORBA: LJUBAV, ÆIVOT I SMRTTko će od nas znati odgovor?! Smrt: “Toliko dugo lutam ovim prostran-stvom da se opijam kada razaram! Odu-zet ću danas, a možda sutra prekosutra, kada tek zamahnem rukom ta tvoja divna jutra, kako li ih već zoveš?! Oduzimam te i ti tu ništa neznalice čovječe ne možeš! Ne možeš! Ja sam tvoj gospodar a iza mene ima veći, ja sam samo tvoj supu-tnik i pokazatelj, gdje ti je zadnja stanica, kad te ostavim na kraju začaranog puta, dalje ti ne znam reći…”

Ljubav: “Preklinjem te smrti, ti znaš moje ime, koje toliko samo ljubim, ne želim da oduzimaš, ja znam, ja znam da ljubim, koliko ti još dokazivati?! Želim živjeti, želim davati!”Smrt: “U mome beživotnom tijelu je mu-drost koju nitko do mene ne zna, ja sam ta ruka koja razara, ja postojim samo ako zamahnem svojim mačem – bez pita-nja! Otvorite uši, oči i budite spremni u svakom trenutku, ponekad dopustim da uživate bar malo, ali ja sam crna neumo-ljena žena, ne možete me moliti jer vas ne čujem. Slušam samo svoj glas bespri-jekorni, ja sam kraljica smrti i za mene smrti nema! (ha ha ha…)”Život: “Naređujem ti smrti da pustiš to moje biće koje s ljubavlju toliko stvarah da me poštediš, da ga izbaciš iz svoje crne priče. Poslušaj me, ja sam sama dobrota, ja sam majka i gojim i znojim se bez daha, moje malo i veliko biće je moja slava, s njim se smijem i s njim plačem, ja ga vodim i jedino odlučujem tko i kada će moje divno djelo da odnese!”Smrt ohola i mudra samo šuti i snuje.

7. »in/ STRAH, OPROST, BUÐENJE I SANNjih troje u jednom krugu tjeraju od sebe strah. Buđenje: “Znači li ti nešto drhtavi strahu ako te zamolim da nestaneš vječno?”

Strah: “A što si ti, tek buđenje trenutak sreće, a ja zarobljavam cijelo potpuno tijelo…”Buđenje: “Trajem istina kratko ali pamte me dugo, drhtavico bijedna kako se usu-đuješ miješati naša imena?!”San: “Ne boj se moja ptico vjerna, ja te čuvam u naručju svome, i ti si jedan i ti si jedna.”Oprost: “Slušam te bijedni strahu i kao sestra Ljubavi imam potpuno pravo da te zauvijek iz svih misli otjeram!”Strah: “Ha ha – u kostima svačijim tko se čovjek zove mene najviše ima!”

8. »in/ LJUBAV I MRÆNJA U VJERNOM SUKOBU KOJI TRAJATI ÷E DOK SVATKO OD NAS DIŠE.Mržnja: “Porazit ću te znaš, jer imam oči ohole, usta bez usana, snove bez sna! Ha!”Ljubav: “Nikada nećeš stići do mojih koljena, ja sam ona od kojih se sva srca

bude, zauvijek sretna! Ja sam ona koju mole i kojoj se dive, oni me ljube pa i kada ih ponekad bespomoćno napu-štam.”Mržnja: “Varaš se! U ovom vremenu i budućem i prošlom reći ću ti možda da sam iznad tebe.”Ljubav: “Nikada, nikada dok je mene i ovog bijelog života!”

9. »in/ ÆIVOT I SMRT KAO GRANICA SVEGA ©TO NAS »EKA, A ÆELIMO IZBJE÷ISmrt: “Više čekanja nema! Odlučila sam danas da te na neki novi put spremam, bijedno, sretno, neiživljeno biće, ja te na svoje staze zovem, ja te svojim robom činim, ja te zovem!”Život: “Zabranjujem ti vjesnice zla da uzi-maš ovo moje stvorenje, ja sam njegov gospodar i kada dođe njegovo vrijeme, ja znati, znati ću…”Smrt: “Vidim, ponekad otvorim oči i pu-stit ću tvoje biće, ali samo na trenutak! Kada najsretniji budeš bacit ću suze na tvoje lice!”

10. »in/ SLAVA ÆIVOTA, LJUBAVI, DAN I DODIR OSMJEHUJU SE NOVIM SVANU÷IMALjubav: “Mogu sebe s pravom zvati- uči-teljicom života, mogu sebe najljepšim cvijećem osipati. Ja sam stvorena da razorim zlo, ja sam majka svojoj ucvi-ljenoj djeci, ja sam otok svojim zalutalim mornarima, ja sam drago moje biće je-dna jedina.”Dodir: “Pozivam te u soje krilo da se odmoriš da zaboraviš, da me poslušaš! Znam da znaš i da me razumiješ kada te dodirujem rukom svoje ljubavi, kada odbacujem tvoju gorku prošlost, ja volim te – samom snagom ljubavi!”Dan: “Mogu biti miran, jer za trenutak sve je mirno i sjetno, ja i dalje poklanjam ali ne obećavam da će biti sretni!”

ZAVR©ETAKOva borba neće skoro završiti, ona će dok posljednje biće bude disalo – živjeti. A znaš i znam, da ljubav nas pokreće i kako god nam bilo Ona će uz nas stajati! Da ne zaboraviš i da ne zaboravim “dobro koje ona stvara vječno će živjeti, a mi njena djeca sretnu će budućnost u Njenom kri-lu sanjati.” (Mila Primorac)

Likovi: Ljubav, Mržnja, Radost, Oholost, Strah, Smrt, Oprost, Život, Buđenje, San, Dan,Dodir

6.dani filma

široki brijeg/ kino dvorana borak/ 8.-10. rujna 2005.

the mediterranean festival of documentary films

SMART/RAGUŽ&BARBARIĆ DESIGN/ FOTOGRAFIJA: FOTOSPRING

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 2

7 TI©INADugo nisam mogla napisati ni rijeci.Pitaju me znanciPises li?Zanimljivo nitko ne pitaO cemu pises?

Mrzim kada nakon procitanog suteSta!Sta?Valja,ne valja!

Treba mi netko da razgovaramo.O procitanom

Stidim seNapisanog

U zadnje vrijeme samo on citaNe sutiIma nesto u meniOn vjeruje

Ne suti(Katarina Kovač)

ODRAZ U RIJECINase riječi su kapi vode, a razgovor rijeke slobode. Priča je kao ptica koja leti visoko i vidi sve ma kako to bilo duboko. Ti si pjesma koja se s osjećajima miješa, ti si melodija čista poput snijega. Kraljica si uma moga, jača od svih droga, ali droga samo jednom sreću daje,a ti si sreća koja ne prestaje. Riječ je tvoja meni pjesma, žubor rijeke , duga cesta. Kao da me čitav život poznaš , misli moje čitaš vješto, da li postoji to mjesto gdje si ti stvarna, gdje si više od glasa, gdje mogu da te gledam svakog časa. Iako mi ništa drugo potrebno nije,jer s tobom mogu da placem, mogu da se smijem. Tajne mi ne trebaju,

ne treba mi san, jer stobom sanjam stvarnost svaki dan. Bojim se, svjetla u mraku je jedino osjecaj jak, mene zbog tebe savladava strah. Smatram te princezom, a sebe smrtnikom običnim,ne želim da me s podsmijehom odbaciš. Tada gubim sve,od početka do kraja, više neće biti ni jednog dijela moga raja. Više neće biti srece i smijeha, a možda i hoće,kakvi to osjecaji od svega me koče.Ti si nebo, a tvoj odraz u rijeci ne vidim, rijeka je moj život,a ti ga sa sobom obojiš. Ma kako da bude,kako god da jutro krene,sa suncem ili oblacima,ti ispunjavash moje vene. Ako na zemlji mjesta nema,u svemir idem traziti planetu,da nam je skinem. Da bude dio svijeta naseg, satkanog za to da nam se nikad ne plače,i jednom od drugog ne rastaje ...(Nino Prlić)

STOJI© NA UGLUStojiš sam, mirovanje te ubija. Slušaš tuđe korake kako bucno ulaze u tvoj um. Prekriven jesenjim lišćem ti si i dalje tu,čekaš vjetar svog života. Čekaš buru koja ce da te pomete, koja će da ti podari dah svježine, nešto novo tvojoj umornoj duši. Promatrash ljude, sjećaš se onih koji više nisu tu, sam si, a oko tebe je gužva. Uglovite su ulice tvoga života, ali jedan je ugao koji ti znači sve, ugao s kojeg gledaš na sve. Ti si tu uvijek i kad sve se utiša i kad ponovo krene oluja, ugao je tvoje djetinjstvo,

28 w

hf n

o. 3

.

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 2

9 molitve što me mati učila,ostao je samo šumriječi u jecanju‘’Bože, oprosti im ne znaju što čine’’i bistra slikamračne ulice s prljavimuspomenama…(Dubravka Vranješ)

STRANAC SMRTISmračilo se……a on i dalje šeće seluta pustim ulicama,oči zakašnjelog jodaduša puna tamninei odjekuju zvuci…ruke drhte i oblijevajuse voskom svijeće.I u pustoši, među krošnjamasmjestio se on-stranac smrtijecavim glasomsa prljavim suzamana licuu svitanju novog danarekao je:‘’stranac smrtipronašao te’’…(Dubravka Vranješ)

LUDILO I KLUB BORACAUkratkomrak se prebrzo spuštaona Besmisleno Žaljenje(pa skreneš lijevo i stanešu haustor da te ne pokupiružčasti kadilak-„A i zakasniš na večeru“-reče prevedeni Bilbo, ikona-nisi baš lud za avanturama.To je u redu.)A tamo pak- filmovi.Ja sam Jackova NevjerojatnaZatupljenost,čini mi se.(velikim ili malim slovom,to me sad ždere!)

I ja furam svoj, briga mi seeventualno može natovaritiu ruksak(godinama ga ne prakticiram.A jes’ mi olovka tupa,napravit ću rupu u papiru.Bar ću pokušati.)Jedina mi je frka sadda netko moje piskaranjene bi nazvao „izričajem“.

To bi me stvarno gurnulopreko ruba ludila!(Saša Begović)

LJETOBeatlesi i Stoogesicedeplejer kraj noguuštekan u zid (žuti- zidnožuti)ispod prozoraVani kokoši, pticeCvrkutanje kao pucketanjeonog slatkiša koji pucadok se topi u ustima.Ljeto i vrata od kroma(vrata u pogled, vrata u putovanja!)Savršena opuštenostGrčevi odlaze svojim putem (i kletva: dabogda se ne vratili!)Čekam još samojagodei trešnjeLjepljive prste i flekena bijeloj majci(onakvoj kao iz reklameza detergent!)

Sve će biti baš kako treba(Saša Begović)

on je ono sto će da ti se desi i što će da ode u prošlost. Sa ugla ćeš da se sjećaš, na uglu ćeš da plačeš, na uglu ćeš da se smiješ, sve će to da bude dio tebe. Preći ćeš ulicu,sudbina će ici,ali trenutak istine na uglu će te stici. Odlazeći sve dalje i dalje bićeš bliži nekom cilju, ali početak će da te prati, put će biti sve manji i manji, dok tačke se ne spoje. Ugao će biti sve što imaš, bez pocetka i bez kraja, jedna tačka na kojoj ćeš da stojiš. (Nino Prlić)

NEBO PRI»A NAJTUÆNIJE PRI»ENebo je visina od koje nam zastaje dah, nebo je nešto što svakoga čovjeka pretvara u prah.Ono je knjiga sa bezbroj priča, veliki prostor za duše zemaljskih bića. Tuga je u nama srce nam se para, priča sa neba puna je očaja, na zemlji se tuga skuplja poput duha, poput plača. Ona nema gdje da ide,nebo joj je utočište, nebo je mjesto odakle sve se vidi, tu su priče jače tu nitko ne moze da se skrije. Otvoreno prostranstvo visinom šapće, a zemlja odzvanja kao da plače, to je priča puna tuge, priča kiše i oluje. Kiša je najača riječ sa neba, u naša srca slijeva se rijeka, rijeka tuge rijeka bola, svaki čovjek tad je poput neba, otvorena mu je duša, a kiša mu se u očima slijeva. To je priča koja nam se s neba vraća, gore ne može da se skrasi i u nama je josh veća, ali nebo ima svoju snagu da potisne tugu,i ono poslije svake kiše sa sobom nosi dugu. Tako i čovjek, ma koliko je priča s neba tužna, shvata da je zemlja samo lopta okrugla, pa je opet tako jaka.

U svome srcu čovjek nalazi životnu snagu,rukom zamahuje i tjera oblake i tamu. Te priče s neba itekako su nam važne,jer upoznamo sebe preko nebeske riječi vlažne. Najtužnija priča s neba se gromoglasno sijeva, upire na nas prstom odozgo vreba. Srce nam je na meti, duša zgrčena u bolu, sluša tu priču osjeća tu muku. Nebo je veliko srce koje kuca,ne prestaje da se bori, skriveno iza oblaka sivih poušava da se otvori. Ma koliko priča bila tužna, ma koliko suza palo, snaga srca je jača. I mi imamo srce, koje nam na kraju daje sreću poslije plača ...(Nino Prlić)

PRLJAVE RUKEMračnom ulicomtu kad me mati šetala,tu gdje me prvu molitvu učila…neka nova djeca šeću‘’nekom’’ se s vapajem obraćaju!!!Bože, u tom prljavom licuprepoznah sliku svojunevjerojatno zar ne?!Ni suze nisu što su nekad bilesada su mnogo gorčei od plavog mora slanije.Bol navire i tija tu u dječjem srcui nema ni oca ni majkeni brata ni sestreda ugase plamenda obrišu bol…Sve je dobro nestalou ovoj mračnoj uliciu ono vrijeme vatre, boli, patnje i krvi…Čemu…???Ostala su samo sjećanja, i ne zaboravljeni vriskovitih zlih prljavi ruku,ostali su tragovi, tu na klupii izblijedjela slika‘’vremena ljubavi’’- ako to postoji?!I pobrkaše se riječi

fes

tiv

al

am

ater

sko

g s

tvar

ala

stv

a 3

1

D E S I G N O S L O B A Đ A

S M A R T / R A G U Ž & B A R B A R I Ć / D O O M O S T A R / V U K O V A R S K A 1 0 BT E L E F O N / 3 8 7 3 6 / 3 4 7 5 0 0 / F A X / 3 4 7 5 1 0 / W W W. S M - A R T. B A

SANSjećanja sedošuljala pod jastuk moj, sanjala sam snjegove bijele kojih danas nema više.

Dohvatih u mislimabadnje snježne noći,Božić je,a mene nema,da dohvatim grudvu bijeluispred dvorišta mog.

l bacih grudvu mislima svojim, a sjećanja se istopiše za minut sna moga.(Jagoda Mustapić)

NA RASKRIÆJUNa raskrižju bez imena stojim, putima bez kraja moja sudbina se kroji.

Misli mi u ponor polako padaju, opustjelo srce ritam svoj gubi.

Kao posljedni prosjak u naramku sjećanja večeras odlazim, večeras sam samo bez imena žena.

Uzalud i zvijezde večeras dozivam, na raskrižju bez imena stojim, pomalo svega se bojim. (Jagoda Mustapić)

MEDIJSKI POKROVITELJI:RADIO DOBRE VIBRACIJERADIO TOMISLAVGRADRADIO »APLJINARADIO ©IROKI BRIJEGRADIO GRUDERADIO MIR MEÐUGORJERADIO POSU©JERADIO LJUBU©KI

INTERNET POKROVITELJI:WWW.SIROKIBRIG.COMWWW.BLJESAK.INFOWWW.POSKOK.INFOWWW.SIROKI.COM

whf no. 3.

O V O G O D I © N J I Æ I R IOve godine naš maleni WHFanzen podržaše već renomirani pi-sci. Tako se među našim, žirijem nađoše i slijedeći Edo Popović, Rujana Jeger, Dorta Jagić i Marko Tomaš. Stoga lipi naši, samo pišite i tijente trošite pa da i vas možemo jednom za rukav vući da nam u žiriju sjedite. Riječ, dvije o žiriju: J

Edo Popović rođen 1957.g. u Livnu, sa svojom prvom knjigom priča Pono-ćni Boogie postaje kultni autor 80-ih. Na žalost, ratna događanja omela su autora da ubrzo nakon prve objavi i drugu knjigu, no napokon, nakon punih 13 godina, tijekom kojih se ože-nio i dobio sina, ali i prevodio i pisao za brojne novine, Edo je objavio svoju

novu knjigu proze San žutih zmija. Nakon toga Edo objavljuje sve učestalije. Nizali su se romani: Kameni Pas, Koncert za teq-uilu i apaurin, Izlaz Zagreb Jug. Najnovije od Ede je i učestvova-nje u akciji jutarnjeg lista gdje uz najaktualnije hrvatske autore objavljuje roman Dečko, dama, kreten, drot.

Dorta Jagić, rođena u Sinju 1974., školovanje obavila u Zagrebu završivši Filozofski fakultet Družbe Isusove. Za zbirku Plahta preko glave dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike 1999. Objavljivala poeziju i prozu u ra-znim časopisima, dobitnica 2. nagrade Vijenca za kratku priču 2001. Piše tek-stove za kazalište, režira i kazališni je

pedagog u par studentskih amaterskih grupa gdje ostvaruje ra-zne nagrade. Pored raznih kratkih priča napisala je i dvije zbirke poeizije: Tamagoči mi je umro na rukama i Đavo i usidjelica.

Rujana Jeger rođena u Zagrebu 1968. Diplomirala arheologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1996. Stalni je kolumnist u hrvatskom izdanju Cosmopolitana, a surađuje i u švedskom časopisu Amelia, te bečkom Die Bunte Zeitung. Prvi roman Darkroom objavljuje 2001 a nakon toga zbirku kolumna Posve

Osobno Živi u Beču od 1991. godine gdje je i dobila nagradu grada Beča za mlade autore 2004. godine.

Marko Tomaš, rođen u Ljubljani 1978, srednju završio u Somboru, živio u Mostaru i Sarajevu, a sada je u Za-grebu, gdje radi i preživljava. Piše osim poezije i prozu, o obavlja i novinarski posao. Jedan je od osnivača Alterna-tivnog instituta u Mostaru, urednik časopisa Kolaps i pripadajuće biblio-teke. U Italiji objavio L’amore al primo

binocolo s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem i Veselinom Gatalom. S Begićem i Ćišićem objavljuje zbirku Tri puta trideset i tri jednako, a 2002. i prvu samostalnu knjigu pjesama S rukama pod glavom. (G.B)