Filozofija odgoja 1

E . M o r i n : O d g o j z a b u d u ć n o s t | 1

I. SLIJEPA MJESTA SPOZNAJE: ZABLUDA I ILUZIJA

Svaka spoznaja sadržava u sebi opasnost zablude i iluzije, a odgoj budućnosti se mora suočiti s tim problemom. Najveća bi zabluda bila da se podcijeni problem zablude, a najveća iluzija da se podcijeni problem iluzije. Zabluda i iluzija se nameću ljudskom duhu od pojave homo sapiensa, pa sve do danas i skoro ih je nemoguće izbjeći.

1. AHILOVA PETA SPOZNAJEOdgoj treba pokazati da nema spoznaje koja nije ugrožena zabludom i iluzijom. Spoznaja je istodobno tumačenje i rekonstrukcija, ona sadrži u sebi interpretaciju, što pak uvodi opasnost od zablude u unutrašnjost subjektivnosti onoga koji spoznaje, njegovog viđenja svijeta, njegovih načela. Projekcija naših želja ili strahova, isto kao i mentalni poremećaji koje prouzrokuju osjećaji, još više povećavaju opasnost zablude. Krivo je misliti da ćemo odstraniti opasnost zablude time što potisnemo svaku osjećajnost, jer je razvoj inteligencije neodvojiv od razvoja osjećajnosti. Naime, osjećajnost može ugušiti, ali isto tako i napajati spoznaju. Nema neke više razine na kojoj bi razum bio nadmoćan osjećaju, nego postoji krug intelekt—afekt. Smatra se čak da je osjećajna sposobnost krajnje potrebna za pokretanje racionalnih postupaka i ponašanja. Razvoj znanstvene spoznaje je moćno sredstvo za otkrivanje zabluda i sredstvo u borbi protiv illuzija. U svakom slučaju se odgoj treba posvetiti otkrivanju izvora zabluda, iluzija i zaslijepljenosti.

1.1 MENTALNE ZABLUDEVažnost fantazmi i imaginarnog kod ljudskog je bića nečuvena. Postoji srazmjerno neovisan psihički svijet, u kojem preovladavaju potrebe, snovi, želje, ideje, slike i fantazme, psihički svijet koji se stalno uvlači u naše viđenje ili poimanje izvanjskog svijeta. U svakom duhu postoji i mogućnost samozavaravanja koja je trajni izvor zabluda i iluzija. Pa i samo naše pamćenje je podložno vrlo brojnim uzrocima zablude, naime naš duh ima nesvjesnu težnju da selekcionira sjećanja koja su za nas povoljna, te da potiskuje, pa čak i izbriše ona nepovoljna. Ima čak i lažnih sjećanja koja smo uvjereni da smo ih doista doživjeli, kao što ima potisnutih sjećanja za koja mislimo da ih nikada nismo doživjeli. Pamćenje, dakle i samo može biti podložno greškama i iluzijama.

1.2 INTELEKTUALNE ZABLUDE Idejni sustavi (teorije, doktrine, ideologije) podržavaju zablude i iluzije koje su u njima upisane. Svaki se idejni sustav opire informaciji koja mu ne odgovara, tako se teorije odupiru neprijateljskim teorijama ili protivnim argumentacijama, a doktrine (teorije zatvorene oko samih sebe i apsolutno uvjerene u svoju istinu) su posve neranjive na svaku kritiku koja želi ukazati na njihove zablude.

1.3 ZABLUDE RAZUMA Ono što omogućuje da razlikujemo između budnog stanja i sna, imaginarnog i zbiljskog, subjektivnog i objektivnog je racionalna aktivnost duha koja ima funkciju korigiranja. Racionalnost je najbolja brana od zabluda i iluzije. Postoji konstruktivna racionalnost- koja gradi koherentne teorije provjeravajući logički karakter teorijske organizacije, kompatibilnost ideja što čine neku teoriju, sklad između njenih tvrdnji i empirijskih činjenica na koje se ona primjenjuje, te kritička racionalnost- koja se bavi zabludama i iluzijama vjerovanja, doktrina i teorija. Ali i racionalnost nosi u sebi mogućnost zablude i iluzije kad se izopači u racionalizaciju. Racionalizacija vjeruje za sebe da je racionalna jer predstavlja savršen logički sustav, koji se temelji na dedukciji/indukciji, ali ona počiva na krnjim ili krivim temeljima, i zatvara se za argumentirano osporavanje i za empirijsku provjeru. Racionalizacija je zatvorena, racionalnost otvorena. Racionalizacija predstavlja jedan od najvećih izvora zabluda i iluzija. Prava racionalnost uspostavlja dijalog sa zbiljom koja joj se odupire. Ona je plod argumentirane rasprave između ideja. Racionalizam ne mari za bića, subjektivnost, osjećajnost, život, on je iracionalan. Racionalnost mora priznati udio afekta, ljubavi, determinizma, mehanizma. Ona zna da ljudski um ne može biti sveznajući, ona je teorijska, ne samo kritička, nego i autokritička. Pravu racionalnost prepoznajemo po njenoj sposobnosti da spozna svoju nedostatnost. Počinjemo biti istinski racionalni kad prepoznajemo racionalizaciju koju sadrži naša racionalnost. U odgoju budućnosti se treba prepoznati načelo racionalne neizvjesnosti: racionalnost je trajno ugrožena, ako ne održava samokritičku budnost, neprestanom mogućnošću da sklizne u racionalizatorsku iluziju.

1.4 PARADIGMATSKA ZASIJEPLJENOSTParadigma može biti definirana:


1. Promocijom/selekcijom ključnih koncepata inteligibilnosti (inteligibilan- dohvatljiv samo razumu), a Poredak u determinističkim koncepcijama, Materija u materijalističkim koncepcijama, Duh u spiritualističkim koncepcijama, Struktura u strukturalističkim koncepcijama su ključni pojmovi koji odabiru, isključuju ili podređuju koncepte što su im protuslovni. U paradigmatskoj razini vlada načelo selekcije ideja koje su integrirane u diskurz ili teoriju, ili su iz njih udaljene i odbačene.

2. Određivanjem ključnih logičkih operacija. Paradigma daje prednost određenim logičkim operacijama nad drugim (kao što je disjunkcija nad konjunkcijom), paradigma daje valjanost i univerzalnost logici koju je izabrala. Time ona daje diskurzima i teorijama koje kontrolira karakter nužnosti i istine.

Paradigma vrši selekciju i determinaciju konceptualizacije i svih logičkih operacija. Ona određuje temeljne kategorije inteligibilnosti i vrši kontrolu nad njihovom upotrebom. Tako pojedinci spoznaju, misle i djeluju prema paradigmama koje su kulturalno u njih upisane. Važnost paradigme očituje se u svakoj teoriji, doktrini ili ideologiji. Paradigma je nesvjesna, ali ona napaja svjesnu misao i kontrolira je, pa tako i nadsvjesna. Paradigma utemeljuje najvažnije odnose koji sačinjavaju aksiome; ona određuje pojmove, upravlja diskurzima i/ili teorijama. Ona organizira organizaciju te u njoj začinje novi početak ili obnovu. Poznata je “velika zapadnjačka paradigma“ koju je formulirao Descartes i koju je nametnuo razvoj europske povijesti od početka XVII stoljeća . Kartezijanska paradigma rastavlja subjekt i objekt; oni imaju svaki svoju vlastitu sferu: filozofija i misaono istraživanje nalaze se s jedne strane, znanost i objektivna istraživanja s druge. Ta razdioba se proteže s kraja na kraj univerzuma. Paradigma određuje najvažnije odnose i propisuje logički odnos. Ona određuje dvostruko viđenje svijeta, zapravo udvostručenje istog svijeta. S jedne je strane svijet objekata podložan promatranjima, eksperimentiranju, manipulacijama; s druge je strane svijet subjekata koji se bavi problemima egzistencije, komunikacije, svijesti, sudbine. Tako paradigma može istodobno pojasniti i zaslijepiti, otkrivati i skrivati.

2. IMPRINTING I NORMALIZACIJADeterminizmu paradigmi se pridružuje determinizam uvjerenja i vjerovanja koji nameću svima i svakome imperativnu snagu svetoga, normalizatorsku snagu dogme, zabrinjavajuću snagu tabua. Dominantne doktrine i ideologije također raspolažu imperativnom snagom koja donosi izvjesnost očiglednosti onima koji u njih vjeruju. Moć zapovjedi i zabrane okuplja paradigme, službena vjerovanja, vladajuće doktrine, ustoličene istine. Sve društveno- ekonomske i sve kulturne odrednice sinergetički konvergiraju kako bi zatvorili spoznaju u višestruki determinizam imperativa, normi, zabrana, nepopustljivosti, blokada. U kognitivnom konformizmu postoji kulturni imprinting i normalizacija- koja odstranjuje sve ono što bi je moglo osporiti. Kulturni imprinting- matična šablona koja upisuje konformizam u dubini. Termin je prvi put predložio Konrad Lorentz da bi imenovao taj neizbrisivi pečat koji prva iskustva utiskuju mladunčetu. Kulturni imprinting obilježava ljude od njihova rođenja, i to najprije pečatom obiteljske, pa onda školske kulture, i on se nastavlja dalje na sveučilištu/struci.

3. NOOLOGIJA: POSJEDOVANJEVeć od samih početaka čovječanstva uzdigla se noosfera- nevidljiva sfera duhovnih sadržaja, sa mitovima i bogovima. To fantastično nadiranje tih duhovnih bića je gurnulo homo sapiensa u ludila, obožavanja, ekstaze i ostala uzvišena stanja. Proizišla u potpunosti iz naših duša i duha, noosfera je u nama i mi smo u njoj. Mitovi su dobili oblik, čvrstoću, zbiljnost na temelju fantazija koje su stvorili naši snovi i mašta, a ideje su dobile oblik, čvrstoću zbiljnost, na temelju simbola i naših inteligencija. Mitovi i ideje su nas obuzeli, preplavili, dali nam osjećaj, ljubav, mržnju, zanos i bijes. Društvene zajednice ukroćuju pojedince mitovima i idejama, koje pak krote cijela društva i pojedince. No pojedinci bi mogli uzvratno ukrotiti svoje ideje kao što bi mogli istodobno nadzirati društva koja ih kontroliraju. Ideje postoje po čovjeku i za njega, ali čovjek postoji također po idejami i za njih. Ideja ili teorija bi trebale biti relativizirane i ukroćene. Teorija bi trebala olakšati i usmjeriti kognitivne strategije kojima se služe ljudski subjekti. Glavna se intelektualna prepreka za spoznaju nalazi u našoj intelektualnoj sposobnosti spoznaje. Mit i ideologija razaraju činjenice i proždiru ih. Upravo nam ideje omogućuju da shvatimo manjkavost i opasnost ideje. Moramo voditi bitnu borbu protiv ideja, ali to možemo samo uz pomoć ideja. Ideje treba zadržati u njihovoj posredničkoj ulozi i ne smije ih se poistovjetiti sa zbiljom. Trebamo prihvatiti kao dostojne povjerenja samo one ideje koje sadržavaju zamisao da se zbilja odupire ideji- to je prijeko potrebna zadaća u borbi protiv iluzija.

4. NEOČEKIVANOIznenađuje nas ono što je neočekivano. Nikada ne možemo predvidjeti na koji će se način novost ukazati, ali treba očekivati njezin dolazak, tj. očekivati neočekivano. A kad se neočekivano dogodi, čovjek bi trebao moći revidirati svoje teorije i ideje.


5. NEIZVJESNOST SPOZNAJEU svakom odgoju i obrazovanju je potrebno da se razotkrije zapitanost o našoj sposobnosti spoznavanja. Spoznaja o spoznaji, koja sadrži zapitanost onog koji spoznaje o samoj njegovoj spoznaji, mora se pojaviti u odgoju kao trajno načelo. Postoje bioantropološki, sociokulturni i noološki uvjeti koji omogućavaju „prava“ propitivanja, tj. temeljnu zapitanost o svijetu, o čovjeku i spoznaji kao takvoj. Traganje za istinom zahtijeva istraživanje i izgrađivanje meta- gledišta koja će omogućiti refleksivnost, koja će sadržavati zapitanost promatrača. Trebamo iskoristiti vlast koju nad nama imaju ideje kako bi dopustili upravo idejama kritičke, autokritičke, otvorenosti i složenosti da nama zavladaju. Ključni problem je u uspostavljanju suživota s našim idejama kao i s našim mitovima. Ljudski duh treba biti sumnjičav prema idealnim proizvodima, koji su mu opet životno prijeko potrebni. Potrebna nam je trajna kontrola kako bismo izbjegli idealizam i racionalizaciju. Potrebno je trajno pregovaranje i uzajamna kontrola između duha i ideja. Isto tako je potrebno naći metagledišta o noosferi, do kojih se dolazi samo pomoću složenih ideja, u suradnji sa samim našim duhom koji će tragati za metagledištima kako bi se samopromatrao i shvatio samog sebe. Mogućnosti zablude i iluzije su višestruke i stalne: one koje su proizašle iz kulturnog i socijalnog okružja sprečavaju samostalnost duha i zabranjuju traganje za istinom; one koje proizlaze iznutra čine da se duh spontano zavarava u pogledu samog sebe. Dakle, glavna je uloga odgoja i obrazovanja da svakog pojedinca naoruža tako da bude sposoban za životnu borbu za lucidnost, tj. za spoznaju same spoznaje.

II. NAČELA PERTINENTNE SPOZNAJE

1. O PERTINENCIJI U SPOZNAJI

Univerzalni problem: kako dobiti pristup informacijama o svijetu i kako steći sposobnost da ih se artikulira i organizira? Kako opažati i pojmiti kontekst, globalnost, multidimenzionalnost i složenost?Da bi se artikuliralo i organiziralo spoznaju, potrebna je misaona reforma (paradigmatska, ne pragmatska). Temeljno pitanje odgoja u budućnosti: pitanje koje se tiče naše sposobnosti da organiziramo spoznaju. Razlog: sve veća neusklađenost između naših razdvojenih znanja i globalnih, multidimenzionalnih, polidisciplinarnih problema kojih je svaki dan sve više i više.U toj neusklađenosti postaju nevidljivi: kontekst, globalnost, multidimenzionalnost i kompleksnost. Kako bi spoznaja bila pertinentna, odgoj za budućnost treba učiniti očiglednim:

1. kontekst – potrebno je staviti informacije i činjenice u njihov kontekst kako bi one imale smisla. Kontekstualizacija je bitan uvjet učinkovitosti spoznajnog djelovanja.

2. globalnost (odnos između cjeline i dijelova) – više nego kontekst, to je cjelina koja sadrži različite dijelove koji su s njom povezani na inter-retroaktivan ili organizacijski način.

Cjelina ima kvalitete koje ne bi bilo moguće naći u pojedinim dijelovima kad bi oni bili međusobno odvojeni

Odgoj u budućnosti mora koristiti Pascalovo načelo: nemoguće je spoznati dijelove a da se ne poznaje cjelina, nemoguće je spoznati cjelinu a de se ne upoznaju dijelovi. Razlog: sve stvari su međusobno povezane, istodobno uzrok i posljedica nečega.

Osim toga postoji i prisutnost cjeline u unutrašnjosti dijelova (ljudsko biće, društvo) – svaki pojedinac sadrži cjelinu koje on čini sastavni dio, a koja istodobno čini dio njega (jezik, norme, obveze društva)

3. multidimenzionalnost – obilježje ljudskog bića i društva (složenih jedinica) npr. ljudsko biće je istodobno biološko, psihičko, afektivno, racionalno, socijalno.

Pertinentna spoznaja mora prepoznati tu multidimenzionalnost: ne samo da nije moguće izdvojiti 1 dio iz cjeline, nego niti dijelove jedne od drugih

4. kompleksnost – complexus= istkano zajedno, to je veza između jedinstva i mnoštvenosti. Zbog sve više sučeljavanja s izazovima kompleksnosti danas, odgoj za budućnost mora promicati

«opću inteligenciju»: sposobna da se referira na kompleksnost, na kontekst na multidimenzionalan način i u globalnoj zamisli.

2. OPĆA INTELIGENCIJA


Što je ona moćnija, to je veća njena sposobnost da se bavi specijalnim problemima. Postoji korelacija između mobilizacije spoznaja cjeline i aktiviranja opće inteligencije. Odgoj mora poticati puno iskorištavanje opće inteligencije koje zahtijeva slobodni zamah znatiželje. Misija odgoja budućnosti: unaprijediti opći inteligenciju pojedinca uz istodobno korištenje već postojeće spoznaje, prevladati antinomije izazvane napretkom u specijaliziranim znanjima i identificirati lažnu racionalnost.Antinomija – postojanje zapreka koje osujećuju djelovanje pertinentne spoznaje. One stvaraju raskid između društvenih i prirodnih znanosti te razdvajaju znanost u hiperspecijalizirane discipline, zatvorene same u sebe. Posljedica: slabljenje percipiranja globalnosti, slabljenje odgovornosti i slabljenje solidarnosti.

3. BITNI PROBLEMI

1. disjunkcija i zatvorena specijalizacija hiperspecijalizacija - sprečava da se vidi ono globalno (koje cijepa u dijelove) i ono bitno (koje rastvara) te

onemogućava pravilno tretiranje problema znanstvena i tehnička kultura (podijeljena po disciplinama) usitnjuje i razdvaja znanja i time čini njihovu

kontekstualizaciju sve težom podjela na discipline čini nas nesposobnima da shvatimo ono što je kompleksno specijalizacija: poseban oblik apstrakcije, izvlačenje nekog predmeta iz njegovog konteksta (prekid veza i

interkomunikacije s njegovom sredinom) i njegovo uklapanje u neko apstraktno konceptualno područje primjer: ekonomija – najzaostalija znanost u društvenom i ljudskom pogledu jer se izdvojila iz društvenih,

povijesnih, političkih, psiholoških, ekoloških uvjeta u kojima se zbivaju ekonomske djelatnosti2. redukcija i disjunkcija

načelo redukcije - svodi poznavanje neke cjeline na poznavanje njezinih dijelova, vodi svođenju složenog u jednostavno

može dovesti do toga da se odstrani sve što nije moguće izmjeriti i kvantificirati – time odstranjuje ono ljudsko od čovjeka (emocije, strasti, žalosti, radosti)

ako se strogo pokorava determinističkom postulatu, prikriva nehotičnost, slučajnost, novost, invenciju disjunktivna inteligencija – razbija složenu cjelinu svijeta u odvojene dijelove, svodi

mnogodimenzionalnost na jednodimenzionalnost, kratkovidna inteligencija koja najčešće završava sljepilom tj. čini čovjeka nesvjesnim i neodgovornim, ne razumije, ne promišlja, ne vidi stvari dalekosežno

3. pogrešna racionalnost jednodimenzionalna, smatra se jedinom racionalnošću, a zapravo je umrtvila razumijevanje, razmišljanje i

dugoročno viđenje stvari, nesposobna da se nosi s najtežim problemima paradoks: XX.st. donijelo: napredak znanosti i tehnike/sljepoću prema globalnim složenim problemima,

zablude i iluzije samih znanstvenika i stručnjaka zašto? Jer su zanemarena temeljna načela pertinentne spoznaje. Komadanjem i raspoređivanjem znanja

postajemo nesposobni da shvatimo ono što je kompleksno rješenje: sjedinjenje analize i sinteze

III. POUČAVATI LJUDSKO STANJE

Obrazovanje budućnosti: temeljno i univerzalno obrazovanje u čijem će se središtu nalaziti čovjekovo stanje kao takvo. Prepoznati ljudsko stanje: smjestiti čovjeka u svemir, a ne odvojiti ga od njega. Propitkivati ljudsko stanje: propitkivati naš položaj u svijetu.Odgoj budućnosti mora ujediniti znanja prirodnih znanosti kako bi se ljudsko stanje smjestilo u svijet te spoznaje humanističkih znanosti kako bi se osvijetlila ljudska mnogodimenzionalnost i složenost.

1. LJUDSKA UKORIJENJENOST< = > ISKORIJENJENOST

Nalazimo se istodobno unutar prirode i izvan nje. 1. kozmičko stanje – živimo u svemiru u kojem vlada suodnos reda, nereda i organizacije2. fizičko stanje – život je solaran (ovisi o Suncu pomoću kojega je i nastao)


3. zemaljsko stanje – mi smo istodobno kozmička i zemaljska bića, naš planet luta svemirom i trebamo prihvatiti posljedice te marginalne situacije, zavisimo od zemaljske biosfere, moramo prihvatiti naš vrlo fizički i vrlo biološki zemaljski identitet

4. ljudsko stanje – hominizacija: pokazuje kako animalnost i humanitet tvore zajedno naše ljudsko stanje, istodobno isprekidana (pojava novih vrsta:habilis, erectus, sapiens) i kontinuirana (pojava hoda na 2 noge, stvaranje društva, jezika, kulture, mitova), završava novim početkom – ljudsko biće se humanizira

2 aspekta čovjeka – biofizički i psiho-socio-kulturni (međusobno povezani, jedan upućuje na drugoga)

svemir promatramo na racionalan i znanstveni način – to nas odvaja od njega, razvili smo se onkraj fizičkog i živog svijeta

2. LJUDSKO U ČOVJEKU

1. jedinstvo dvojnosti – čovjek je biće istodobno potpuno biološko i potpuno kulturno, nosi u sebi iskonsko jedinstvo i dvojnost

2. krug mozak< = >duh< = >kultura – svaki od ta 3 člana prijeko potreban dvama drugima, duh je manifestacija mozga koju potiče kultura, a koja pak bez mozga ne bi postojala

3. krug razum < = >osjećaj< = >nagon – proizlazi iz MacLeanove koncepcije trojedinstva mozga. Ljudski mozak ujedinjuje u sebi:

a) paleocephalus – nasljednik mozga gmazova, izvor agresivnosti, spolnog poriva, primarnih nagonab) mesocephalus – nasljednik mozga bivših sisavaca, dugotrajna privrženost i pamćenjec) cortex tj. neocortex – sjedište analitičkih, logičkih i strateških sposobnosti koje se u potpunosti mogu

ostvariti tek zahvaljujući kulturi odnosi između te tri instance su komplementarni ,ali i antagonistički, promjenjivi

(racionalnost nema vrhovnu moć)4. krug pojedinac< = >društvo< = >vrsta – svaki od ta 3 člana je i sredstvo i cilj: kultura i društvo omogućuju

ostvarenje pojedinaca, a interakcije između pojedinaca omogućuju održavanje kulture i samoorganizaciju društva

IV. UNITAS MULTIPLEX: LJUDSKA RAZNOLIKOST I JEDINSTVO

Ideja jedinstva ljudske vrste ne smije zasjeniti ideju njezine raznolikosti, ali ni obrnuto. 1. individualno područje – na tom području postoji genetičko jedinstvo/raznolikost: svako ljudsko biće nosi u

sebi u cerebralnom, mentalnom, psihološkom, afektivnom, intelektualnom, subjektivnom pogledu temeljne zajedničke karakteristike, ali posjeduje istodobno svoje cerebralne, mentalne, psihološke, afektivne, intelektualne, subjektivne i ine posebnosti.

2. društveno područje – na području društva postoji jedinstvenost/raznolikost jezika, društvenih organizacija i kultura

3. kulturna raznolikost i pluralnost pojedinca – uvijek postoji kultura u kulturama (ono što se prenosi naraštajima i reproducira u svakom pojedincu), ali kultura postoji samo zahvaljujući kulturama (svaka kultura je posebna)

dvostruki fenomen jedinstva i raznolikosti kultura – kultura održava ljudski identitet u onome što mu je specifično; kulture održavaju društvene identitete u onome što im je specifično.

Kulture su prividno zatvorene u sebe kako bi sačuvale svoj posebni identitet i otvorene jer integriraju u sebi ne samo znanja i tehnike, nego i ideje, običaje, namirnice, pojedince koji su došli od drugamo

4. sapiens demens – ljudsko je biće kompleksno i nosi u sebi suprotne karakteristike: sapiens i demens (racionalno i sumanuto), faber i ludens (radišno i zaigrano), empiricus i imaginarius (empirijsko i imaginarno), economicus i consumans (štedljivo i rastrošno), prosaicus i poeticus (prozaično i poetično).

5. homo complexus – ljudsko je biće istodobno razumno i nerazumno, umjereno i neumjereno, subjekt stalne i nestalne afektivnosti, smije, plače, ali sposobno i za objektivnu procjenu

IV. POUČAVATI ZEMALJSKI IDENTITET

- kako bismo mogli promišljati svoje probleme i probleme našega svijeta trebamo


o shvatiti ljudsko stanje

o shvatiti situaciju ljudskoga svijeta

- ljudski svijet jeo od xvi. st. u planetarnoj eri

o od kraja xx. st. u razdoblju globalizacije

globalizacija – pojava svijeta kao takvoga- mnoštvo informacija (internet, telekomunikacije…) nam otežava shvaćanje svijeta

- modus razmišljanja također otežava shvaćanje (nije se prilagodio na novu situaciju – globalizacija, mnoštvo informacija)

o nadamo se da ćemo pronaći planetarni problem, koji obuhvaća sveukupnost životnih problema

- svrha odgoja budućnosti – odgoj čovjeka, koji će djelovati u smislu novog, zemaljskog identiteta i osviještenosti

1.Planetarna era od početka smo se raselili po svim kontinentima

iako se razlikujemo (crnci, bijelci…), svi imamo iste temeljne ljudske karakteristike ponovno nas je povezala planetarizacija, koja započinje uvođenjem europske civilizacije na druge kontinente (od

1942.) to je uz dobre strane (širenje kulture, kontakata), donijelo i brojne strahote (rat, bolesti,

ekonomske krize, ropstvo…) svijet je postao mali (razvoj tehnike), no istodobno sve više međuzavisna cjelina (svi koristimo stvari iz cijelog

svijeta) no globalizacija je dovela do brojnih nejednakosti (bogati europljani vs afrikanci)

globalizacija (svijet postaje cjelina) vs balkanizacijai (ali istodobno sve više podijeljen) antagonizam između nacija, vjera, istoka i zapada

sam razvoj je doveo do duboke civilizacijske krize koja ugrožava razvijena društva Zapada isključivo tehničko-ekonomski razvoje je neodrživ, on treba biti i intelektualan, moralan

2. Nasljeđa xx stoljećaNasljedstvo napretka i barbarstvaa) dva barbarstva

(1) iz dubina vremena – donosi rat, pokolj, fatalizam(2) iz dubine racionalizacije – zanemaruje pojedince, osjećaje, umnaža sile smrti i tehničko-industrijskog

podčinjavanjaii) da ga nadiđemo trebamo prepoznati njegovo naslijeđe

(1) naslijeđe smrti(2) naslijeđe rađanja

1) nasljedstvo smrtia) ljudska evolucija je stalni rast smrtnih sila

i) smrti u ratovima, logorima…ii) opasnost od nuklearnog oružja

(1) mogućnost samouništenja2) nove opasnosti

a) mogućnost ekološke smrtib) razne bolesti (AIDS, bakterije)c) bolesti iz dubine naše duše (droga)

3) smrt modernostia) razvoj donosi i dobro i loše

i) modernost kao vjera u napredak, tehniku znanost je umrla (Hirošima, bijeda, kulturna pustošenja)4) Nadanje

a) u trećem tisućljeću bi trebalo doći do stvaranja zemaljskog građanstvai) u srži te misije je odgoj

b) Doprinos protivstrujai) xx. st nam je ostavilo brojne protivstruje


(1) ekološka protustruja (rast onečišćenja)(2) kvalitativna protustruja (potiče kakvoću u svim područjima)(3) protustruja otpora prema prozaičkom i posve utilitarnom životu(traganje za pjesničkim životom)(4) protustruja opiranja prema prvenstvu standardiziranje potrošnje (traganje za intenzitetom doživljaja i

težnja prema asketskom životu i umjerenosti)(5) protustruja koja teži oslobađanju sveprisutne tiranije novca(6) protustruja koja pokušava izgraditi etiku unošenja mira u duše i duh

ii) one trebaju u xxi. st. dovesti do globalne transformacijec) U protuslovnoj igri mogućnosti

i) razvoj tehnoznanosti je dvosmislen, on može donijeti(1) blagostanje(2) ali i najstrašnije okolnosti za smrt i destrukciju

ii) ključan problem xx. st.(1) hoće li nas tehnosfera podčiniti(roboti) ili ćemo živjeti u simbiozi s njom

iii) postoje razne mogućnosti razvoja biotehnologija (uklanjanje bolesti, ali i manipulacija čovječjeg mozga)iv) trebamo polagati nadu u ljudsku ljubav i razvoj umnih mogućnosti ljudskog bića, tj. polagati nadu u

ljudski duh3. Identitet i zemaljska svijest

- svi smo proizašli iz razvoja života kojemu je zemlja bila hraniteljica i majčinska ovojnica, te stoga svi imamo zajednički identitet (postoje razne podrazine). Svi proživljavamo iste probleme i svi smo povezani u zajednicu s istom planetarnom sudbinom, stoga bismo svi trebali težiti istom cilju. Pritom trebamo imati na umu –

Antropološku svijest – spoznaje naše jedinstvo i raznolikost Ekološku svijest – suživot s biosferom Civilna zemaljska svijest – svijest o odgovornosti i solidarnosti s djecom planete zemlje Duhovna svijest – svijest o ljudskom stanju

Trebamo tragati za boljom budućnosti, poštujući sadašnjost i vodeći računa o prošlosti. Povezanost treba zamijeniti put razdvojenosti i pokazati put mudrosti života u zajednici. Raznolikost nas ne treba razdvajati, nego spajati. Trebamo spasiti ljudsko jedinstvo, ali istodobno i ljudsku raznolikost. Odgoj budućnosti trebat će poučavati etici planetarnog razumijevanja.

V. SUOČITI SE S NEIZVJESNOSTIMA

Euripid- „treba očekivati neočekivano“-20. st. otkrilo strah od budućnosti1. Povijesna neizvjesnost-budućnost se zove neizvjesnost2. Stvaralačka i rušilačka povijest-pojava novog ne može se predskazati, jer onda to novo ne bi bilo novo-novo stvaralaštvo ne može se poznati unaprijed, jer onda to ne bi bilo stvaralaštvo-povijest napreduje kroz odstupanja od putanje koja dolaze od inovacije ili otvaranja iznutra, ili pak zbog izvanjskih slučajnih događaja. Potom će se preobrazba širiti poput epidemije, razvijati se, bujati i postajati sve moćnija težnja koja će napokon proizvesti novu normalnost-Tako je bilo sa svim tehničkim inovacijama: kompasom, tiskarom, parnim strojem, sve do računala, tako je bilo sa svim velikim vjerama-ne radi se samo o inovacijama i kreacijama. Postoje i razaranja. Tako je razvoj tehnike, industrije ili kapitalizma doveo do razaranja tradicionalnih civilizacija (propast Atene, Inki, Turskog carstva, Austro-ugarske monarhije i sl.). Silna su znanja, djela, remek-djela književnosti uništena-povijest nam pokazuje čudesna ostvarenja (pojava demokracije i filozofije) ali i strašna razaranja. Povijest ne predstavlja pravocrtan razvoj. Radi se o preklapanju isprekidanih događaja, punih slučajnosti i neizvjesnog, u kojem se miješaju evolucija i involucija, napredovanje i regresija, zbivaju prijelom-povijest je kompleks sastavljen od reda, nereda i organizacije. Ona uvijek ima dva suprotna lica: uljudbu i barbarstvo, stvaranje i razaranje, rađanje i smaknuće3. Suočiti se s neizvjesnostima


-čovjek je sa svih strana suočen sa neizvjesnošću i treba se naučiti suočavati s njom jer živimo u promjenjivo doba kad su vrijednosti dvosmislene kad je sve povezano. Zato se odgoj budućnosti mora vratiti na neizvjesnosti povezane sa spoznajom- upravo zbog toga što postoji:a) načelo cerebralno-mentalne nesigurnostib) načelo logičke nesigurnostic) načelo racionalne nesigurnostid) načelo psihološke nesigurnosti- nismo svjesni što se zbiva u našem duhu-u sebi uvijek ima nešto temeljno nesvjesno-toliko problema navode nas na pomisao da svijet nije samo u krizi nego da se nalazi u stanju gdje se sukobljavaju sile smrti i sile života, a koje možemo nazvati agonijomNeizvjesnost zbilje:-zbilja nije očigledna ni čitljiva-ideje i teorije prevode zbilju-naša zbilja tek je naša ideja o zbilji, ništa drugo-važno je da shvatimo nesigurnosti zbilje, da znamo da u zbilji ima još nevidljivih mogućnosti-to nam pokazuje da trebamo znati interpretirati realnost prije nego što prepoznamo gdje se nalazi realizamNeizvjesnost spoznaje:-spoznaja je nesigurna avantura koja u sebi sadržava rizik iluzije i zabludeNeizvjesnost i ekologija djelovanja:-akcija u nekoj dilemi odlučuje, ona presuđuje-akcija je odluka, izbor, ali i oklada. A u pojmu oklade postoji uvijek svijest o riziku i neizvjesnosti. Tu se sada upliće pojam ekologije djelovanja -čim neki pojedinac poduzme neku akciju ona mu odmah počinje izmicati iz ruku, jer akcija se upisuje u svijet interakcije koja može postati točno suprotna njenoj prvobitnoj namjeri. To nas sili da nastavimo s djelovanjem, da ga pokušamo ispraviti- ako još za to ima vremena-ekologija akcije znači voditi računa o kompleksnosti koju ona pretpostavlja, tj. o proizvoljnosti, o slučaju, o inicijativi, o odluci, o svemu očekivanom i neočekivanom, znači uvijek biti svjestan opasnosti od njenog neuspjeha i transformacija-velika neizvjesnost s kojom se treba suočiti dolazi od onoga što zovemo ekologijom djelovanja i koja sadrži četiri načelaSpona rizik-oprez-načelo neizvjesnosti proizlazi iz dvostruke nužnosti rizika i opreza-za svaku poduzetu akciju u neizvjesnoj sredini postoji protuslovlje između načela rizika i načela opreza. Radi se o tome da ih treba povezati unatoč njihovoj suprotnosti„svi znamo pokazati krajnju hrabrost, ali i ništa ne poduzeti prije zrelog razmišljanja. Kod druge vrste ljudi hrabrost je posljedica neznanja, dok razmišljanje ima za posljedicu neodlučnost“ (Periklo)Spona svrha-sredstvo-načelo neizvjesnosti svrhe i sredstava-budući da sredstva i svrhe djeluju jedni na druge, gotovo je neizbježno da nedolična sredstva u službi uzvišenih ciljeva ove posljednje kvare te da ih napokon zamijene-sredstva potlačivanja upotrijebljena s oslobodilačkom svrhom mogu ne samo ugroziti taj cilj, nego ona postaju sama sebi svrhomSpona akcija-kontekst-svaka akcija izmiče volji njenog autora ulazeći u inter-re-tro-akcije sa sredinom u kojoj se zbiva. To je načelo tipično za ekologiju djelovanja. Akcija nosi u sebi ne samo rizik neuspjeha, nego i mogućnost skretanja i kvarenja njenog početnog smisla, a može se čak okrenuti protiv svojih začetnika (npr. Oktobarska revolucija 1917. Nije dovela do diktature proletarijata, nego do diktature nad proletarijatom)-tako možemo susresti tri tipa neslućenih posljedica prema Hirschmanu:a)loš učinakb)bespredmetnost inovacije (čim je više promjena tim više sve ostaje po starom)c)ugroženost tekovina (htjelo se popraviti društvo, ali uspjelo se samo ukinuti njegove slobode ili sigurnost)Dugoročna nepredskazivost:-zacijelo je moguće pretpostaviti ili naslutiti kratkoročne učinke nekog djelovanja, ali njegovi učinci su dugoročno nepredskazivi-tako za nijednu akciju nije sigurno da će se razvijati u pravom smislu svoje namjere ili svrhe


-ekologija djelovanja nas ipak ne poziva na nedjelovanje, nego na okladu koja prepoznaje rizikOklada i strategija-postoje dva pomoćna sredstva da bi se lakše suočili s neizvjesnosti djelovanja: puna svijest o okladi koju sadrži odluka i pritjecanje strategiji-kad je donesen promišljeni izbor neke odluke, puna svijest o neizvjesnosti postaje puna svijest o okladi-strategija treba biti važnija od programa-program: utvrđuje sekvence djelovanja koje treba izvršiti bez promjene u stabilnom okruženju, ali čim se pojave promjene vanjskih uvjeta, program će se zablokirati-strategija: izgrađuje djelatni scenarij ispitujući izvjesnost i neizvjesnost situacije, vjerojatnosti i nevjerojatnosti. Za sve što se zbiva u nestalnoj i neizvjesnoj sredini prijeko je potrebna strategija. Ona mora davati čas oprezu, čas hrabrosti. Strategija mora često raditi kompromise-tako se odgovor na neizvjesnosti što prate akciju sastoji od promišljenog izbora neke odluke, od svijest o okladi, od izrade takve strategije koja će voditi računa o složenosti njenih vlastitih ciljeva. Trebamo se i moramo boriti protiv neizvjesnosti djelovanja, možemo ih čak nadvladati-kratkoročno. Strategije kao i spoznaje uvijek ostaju plovidbe oceanom neizvjesnosti-misao se mora naoružati i naoštriti da bi se suočila s neizvjesnošću. Sve što sadržava šansu za uspjeh sadržava i rizik, a misao mora prepoznati šansu rizika kao i rizik šanse-tijekom povijest smo nažalost često vidjeli kako ono moguće postaje nemoguće, također smo doživjeli da nešto čemu se ni u snu nismo nadali postane moguće i da se ostvari. Često smo vidjeli da se ono najmanje vjerojatno ostvari lakše nego vjerojatno; znajmo se dakle nadati nenadanom i stremiti nevjerojatnom!!!

VI. POUČAVATI RAZUMIJEVANJE

- međuovisnosti među ljudima su se umnogostručile, ljudi su povezaniji → trijumf komunikacije (mreže, telefoni, fax, modemi, mobiteli, Internet). Unatoč tome napretku razumijevanja nerazumijevanje još veće

- problem razumijevanja bitan za sve ljude i stoga mora biti u središtu odgoja budućnosti (nijedna komunikac. tehnika ne nosi razumijevanje po sebi)

- duhovno poslanje odgoja: poučavati razumijevanje među ljudima mora biti uvijet i jamstvo intelektualne i moralne solidarnosti čovječanstva

- 2 pola problema razumijevanja: planetaran (razumijevanje između ljudi, kultura, naroda) i individualan (privatni odnosi među bliskim ljudima)

- »što su ljudi bliskiji bolje se razumiju« → NETOČNO- »što su ljudi bliskiji MANJE se razumiju« → NESPORAZUMI, LJUBOMORA, AGRESIVNOST

1. DVA RAZUMIJEVANJA- komunikacija ne donosi razumijevanje- 1. uvijet razumijevanja – dobro prosljeđena i shvaćena informacija- 2 vrste razumijevanja: INTELEKTUALNO ILI OBJEKTIVNO I LJUDSKO INTERSUBJEKTIVNO

RAZUMIJEVANJE- razumijeti = intelektualno shvatiti zajedno (tekst i kontekst, dijelove i cijelinu, jednostruko i

mnogostruko). Intelektualno razumijevanje se temelji na RAZUMLJIVOSTI I RAZJAŠNJENJU- RAZJASNITI = promatrati ono što se nastoji upoznati kao objekt i primjeniti na njega objektivne načine

spoznaje. Razjašnjenje je dovoljno za intelektualno = objektivno razumijvanje anonimnih ili materijalnih stvari ali nije dovoljno za ljudsko razumijevanje

- ljudsko razumijevanje sadrži spoznaju subjekta po subjektu (npr uplakano dijete razumijemo ako se poistovjetimo s njim a ne po slanosti suza) > drugoga se ne može percipirati samo objektivno, no mora biti percipiran kao drugi subjekt s kojim se indetificiramo i kojeg indetificiramo sa sobom, kao alter ego koji postaje alter ego

- razumijevanje (intersubjektivno) uključuje empatiju, indentifikaciju, projekciju, otvorenost, simpatiju i velikodušnost

2. ODGOJ ZA NADILAŽENJE ZAPREKA U RAZUMIJEVANJU


- IZVANJSKE ZAPREKE ZA INTELEKTUALNI ILI OBJAKTIVNO RAZUMIJEVANJE SU BROJNI I VIŠESTRUKI

- Šum – ometa prijenos informacije > nesporazum- višeznačnost nekog pojma – izgovoren u jednom smislu, može biti shvaćen u drugom (npr. kultura- naučeno i

stečeno, vrijednosti i običaji naroda, društvene znanosti kao književnost, umjetnost i filozofija)- nepoznavanje tuđih običaja i obreda > nesvjesno obezvređivanje ili vrijeđanje- neratumijevanje imperativnih vrednota (npr. poštivanje starijih,bezuvijetan posluh djece, poštivanje

sloboda, kult pojedinca)- nerazumijevanje etičkih imperativa tipičnih za neku kulturu (imperativ osvete, imperativ poštivanja zakona)- nemogućnost, u okviru jednog svjetonazora, da se shvate ideje i argumenti nekog drugog svjetonazora- nemogućnost da jedan mentalni sklop shvati drugi mentalni sklop- UNUTRAŠNJE ZAPREKE u oba razumijevanja ogromne → ravnodušnost, egocentričnost,

etnocentričnost, sociocentričnost (stavlaju se u središte svijeta i smatraju sve strano ili udaljeno sporednim, nevažnim, neprijateljskim)

- Egocentričnost – podržava self-deception=samozavaravanje → složena kružna igra laži, iskrenosti, uvjerenja, dvoličnosti, koja nas dovodi do toga da na pogrdan način primamo riječi ili djela drugih, da biramo ono što je za njih nepovoljno, da odbacimo sve što ide u njihovu korist, da biramo samo naše laskave uspomene, a odbacimo ili preinačimo one nečasne.

- nerazumijevanje sebe važanje izvor ne razumijevanja drugog – prikrivanje vlastotih nedostataka i slabosti i istovremeno nesmiljenost za nedostatke i slabosti drugih

- etnocentričnost i sociocentričnost – uzrok ksenofobije i rasizma- razlozi i posljedice nerazumijevanje proizašlih iz egocentričnosti i etnocentričnosti: preduvjerenje,

nesposobnost za samokritiku, oholost, nijekanje, prezir- reduktivni duh – svesti spoznaju jednog kompleksa na spznaju jedog od njegovih elemenata, jedinog kojeg se

smatra značajnim, ima u etici poraznije posljedice nego u fizičkoj spoznaji. Ako je ta j element negativan, zanemarit će se pozotivni elementi i obrnuto = NERAZUMIJEVANJE (NPR. NE SVODITI LJUD. BIĆE NA NJ. ZLOČIN)

- NAJTEŽE ZAPREKE U RAZUMIJEVANJU SASTOJE SE OD KRUGA: EGOCENTRIČNOST, SAMOOPRAVDANJE I SELF-DECEPTION > ljudski duh ih može i mora prevladati

- Sprega inteletualnog i ljudskog, individualnog i kolektivnog nerazumijevanja predstavljea zapreke za poboljšanje odnosa između pojedinca, grupe, naroda i nacije

- Gospodarski, pravni, društveni, kulturni, intelektualni i etički odnosi će razviti dvostruko razumijevanje, intelektualno i ljudsko

3. ETIKA RAZUMIJEVANJA- ETIKA RAZUMIJEVANJA – umjetnost življenja koja do nas traži da razumijemo drugoga na nesebičan

način, ne može očekivati nikakvu uzajamnost. Ona traži od nas da razumijemo nerazumijevanje, da obrazložimo, da pobijemo razlozima, umjesto da bacamo anatemu. Razumijevanje ne opravdava ni ne optužuje. Ono traži da izbjegnemo prebrzu, nepovratnu osudu.

- Ono što pogoduje razumijevanju je sljedeće: 1.umjeće »ispravnog mišljenja« (način mišljenja koji omogućuje da se pojmi sva kompleksnost, svi uvijeti ljudskog ponašanja, omogućava shvaćanje objektivnih i subjektivnih uvjeta) 2. introspekcija (mentalna praksa trajnog samoispitivanja, potrebno za razumijevanje naših osobnih slabosti ili manjkavosti, a to je put za razumijevanje nedostatnosti nedostatnosti drugoga)

4. SVIJEST O LJUD. KOMPLEKSNOSTI- RAZUMIJEVANJE DRUGOGA ZAHTJEVA SVIJEST O LJU. KOMPLEKSNOSTI → subjektivno

(simpatičko) otvaranje drugome (za povlaštene osobe iz svoje okoline) → interiorizacija snošljivosti : prava snošljivost pretpostavlja uvjerenje, vjeru, etički sud i istodobno prihvaćanje da se iskažu ideje, uvjerenja, izbori suprotni našim. 4 stupnja snošljivosti: 1. sili nas da poštujemo govor koji nam se čini sraman, 2. demokratski princip poziva svakoga da poštuje izražavanje ideja koje su suprotne


njegovima, 3. postoji neka istina u ideji koja je u suprotnosti s našom i tu istinu treba poštivati, 4. svijest o ljudskim opsesijama

5. PLANETARNO RAZUMIJEVANJE, ETIKA I KULTURA

- POVAZATI ETIKU RAZUMIJEVANJAMEĐU POJEDINCIMA A ETIKOM PLANETARNE ERE KOJA TRAŽI GLOBALIZACIJU RAZUMIJEVANJA > globalzacija razumijevanja, tj intelektualne i moralne solidarnosti čovječanstva- kultura trebaju učiti jedne od drugih- razumijevanje je upravo to besprekidno i uvjek i ponovno učenje- u svakoj kulturi postoje entno- i sociocentrični elementi koji su zatvoreni, ali i otvoreni, znatiželjni, i mješanci dvaju kultura koji stvaraju mostove- razmjena među kulturama će doprinjeti razumijevanju među ljudima- razumijevanje među društvima pretpostavlja otvorena demokratska društva, što znači da je put razumijevanja među kulturama, narodima i nacijama u uskoj vezi s globalnim širenjem i razvojem otvorenih demokratskih društva- razumijevanje je istodobno sredstvo i cilj komunikacije- potrebno odgajanje za razumijevanja u budućnosti

VII. ETIKA LJUDSKOG RODA

- kompleksna koncepcija ljudskog roda sadrži trijadu: pojedinac↔ društvo↔vrsta > pojedinci su više od proizvoda ljudske vrste, interakcije između pojedinaca proizvode društvo, a ono povratno djeluje na pojedince. Kultura proizlazi iz tih interakcija. Članovi trijade se međusobno podupiru, neodvojivi su, uzajamno se suproizvode, sredstvo i cilj su istodobno drugih. Iz te trijada izranja svjest.

- Ljudska etika=antropo-etika kao etika kruga s 3 pola (pojedinac, vrsta, rod) kao mjesta gdje se rađaju naša svijest i naš tipčno ljudski duh. To je temelj za poučavanje etike budućnosti.

- Antropo-etika pretpostavlja svjestan i prosvjećen izbor: preuzeti na sebe ljudsko stanje pojedinac↔rod↔vrsta u kompletnosti našeg bića, realizirati ljudskost u nama samima, preuzeti na sebe ljud. Stanje , čovjekov temeljni položaj u svijetu

- Anrtopo-etika nam nalaže da prihvatimo antropološku misiju tisućljeća:*zalagati se za humanizaciju čovječanstva*pokoravati se životu i rukovoditi njime*ostvariti planetarno jedinstvo u raznolikosti*razvijati etiku solidarnosti* razvijati etiku razumijevanja*poučavati etiku ljud. Roda*poštivati druge kao nama slične i različite

- 1. spona pojedinac↔društvo > odgajati demokraciju. Pojedinac i društvo postoje u uzajamnosti. Demokracija omogućuje bogat i složen odnos pojedinac↔društvo, u kojem se mogu međusobno pomoći, pospješiti si razvoj, međusobno se regulirati i kontrolirati- demokracija više od pol. Režima, to je trajna obnova složene i retroaktivne spone. Pojedinac je u demokraciji pravna i odgovorna osoba, koja iskazuje želje i interese i istodobno odgovoran i uključen u javni život

- demokracija i kompleksnost – demokracija se ne može definirati na jednostavan način. Potrebno je da najveći broj građana vjeruje u demokraciju, ali uz konsenzus potrebni raznolikost i antagonizam. Demokracija pretpostavlja raznolikost interesa i ideja i pothranjuje ih. Ona mora sadržavati pravo manjina i omogućiti iskazivanje heretičkih i zastranjujućih ideja.. štititi raznolikost ideja i mišljenja i raznolikost izvora informacija- demokraciji potreban sukob ideja i mišljenja, zahtjeva istodobno konsenzus, raznolikost i disenzus (sukob mišljenja) pa je složena političko-organizacijski i civilizacijsko-politički sustav koji potiče samostalnost pojedinca- demokracija = jedinstvo jedinstva i nejedinstva- živi od plurarnosti (trodjelna vlast)


- demokratska dijalogika – sve crte demokracije imaju dijaloški karakter koji ujedinjuje antagonističke članove: konsentus/konfliktnost, sloboda↔jednakost↔bratstvo, acionalna zajednica/socijalne i ideološke suprotnosti

- demokracija živo od konflikta a baš on ju može potopiti .> NESAVRŠENOST. Uz nju postoje totalitarizmi.- PROCESI DEMOKRATSKOG NAZADOVANJA – LIŠE GRAĐANA MOGUĆNOSTI

SUDJELOVANJA U KRUPNIM POLITIČKIM ODLUKAMA > nastoje smanjiti kompetentnost građana, ugroziti raznolikost, degradirati civilni duh

- Depolitizacija politike – mrvljenje politike na uprvu, administraciju,... → građani ostaju postrani od temeljnih problema države i javnog života

- Budućnost demokracije – znanost, tehnika i birokracija ulazi u demokraciju, donose prednosti ali i mane. Što je politika više tehnička, to demokratska kompetencija više nazaduje. Razvoj tehnobirokracije dovodi na vlast stručnjake na svim područjima koja su ranije ovisila o političkim diskusijama i odlukama. Oni zamjenjuju građane u pitanjima (npr. biološka manipulacija očinstvom, ...) nastaje jaz između građanina i znanosti, znalca i neznalice i nova društvena podijela između nove klase i građanina. Nadmoć nove klase (znanstvenici) spriječava demokratizaciju spoznaje. Zbog toga se u demokratskim društvima javlja potreba za obnovom demokracije ,koja pretpostavlja obnovu civilnog duha, a time i solidarnosti i odgovornosti, tj antropo-etike.

- Spona pojedinac vrsta:poučavati zemaljsko građanstvo - etička veza i solidarnost zbog zajedništva zemaljske sudbine

- Čovječanstvo kao planetarna sudbina – aantropo-etika treba uz pomoć pojedinca i društva omogućiti rođenje Čovječanstva kao zajedničke svijesti i planetarne solidarnosti ljud. Roda. Čovječanstvo je ukorijenjeno u Zemlju, i nije više apstraktan pojam, nego životna zbilj, zajedništvo sudbine koje vodi zajedništvu života

- Čovječanstvo - etički pojam – nešto što se treba ostvariti zajedničkim snagama ali i u svakom pojedincu → spasiti čovječanstvo ostvarujući ga

- Civilizacijska politika, reforma misli, antropo-etika, humanizam, svijest o Zemlji-Domovini = smanjenje sablazni

- Razvoj odnosa pojedinac↔društvo u demokratskom smislu i razvoj odnosa pojedinac↔vrsta u smislu ostvarenja čovječanstva

- Cilj budućnosti: humanizacija humanizacijom


i fr. u smislu nered, metež rasulo

Documents

Filozofija odgoja 1